Page 1

I L M A

R A K U S A

Mnogo mora Mnogo mora Obluci sjećanja

Obluci sjećanja

-1-


-2-


Ilma Rakusa

Mnogo mora Obluci sjećanja prevela s njemačkog Latica Bilopavlović Vuković

Fraktura -3-


Naslov izvornika Mehr Meer © 2009 by Literaturverlag Droschl, Graz – Wien © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Latica Bilopavlović Vuković i Fraktura, 2013. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-482-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 842609

-4-


Antropologijski zemljopis Čovjek graniči s morem, On je svemu – tuđa zemlja, U njemu su nomadi – rijeke, planine, Ropću plemena, U njemu se kriju rude, zvijeri, Gnjiju gradovi, Ali kada on gleda u točku – Tone, tone zauvijek. Čovjek graniči s morem, Ali ne cijeli i ne uvijek – Drhti um, potop će započeti, Briznuti tamna voda.* Elena Švarc

La vie est unique, mais les paroles d’avant la mémoire font ce qu’on en dit. Jacques Roubaud, Autobiographie

*

S ruskog preveo Fikret Cacan.

-5-


-6-


I

Tko je bio otac?

Kad je umro, nije iza sebe ostavio nikakve osobne stvari. Nikakva pisma, rukom pisane bilješke, ništa. U njegovu pisaćem stolu ležao je ključ automobila sa srebrnim talirom Marije Terezije, u ladicama bankovni izvodi, police osi­ guranja, uredno posloženi. Nijedan neplaćeni račun. Sve transparentno, razumljivo, ispravno. Brojke, malene, velike. Apstraktni kozmos. Kartonski fascikli, ružičasti, limunski žuti, mišje sivi, bez mrlja i magarećih ušiju, bez mirisa. Unaprijed se pobrinuo za nas, za dugi niz godina. To je bila njegova požrtvovnost. Onjušila sam njegovu odjeću. Tiho je visjela u ormaru. Kolone odjeće kao kolone brojki. Lagano izlizan rukav pulovera bio je utješan, a dolje, izgažene kožnate papuče. Gotovo da sam se sažalila nad njima. Prostodušniji se ne može biti. Ni privrženiji. Nijemom klupku kravata okrenula sam leđa. Htio je. Htio je zapisati ponešto iz svoga života jer sam ga ja to zamolila. Za potomstvo, rekoh, za nas, rekoh. Toliko se dugo bavio tom mišlju sve dok nije bilo prekasno: pao je sa stolca i ostao ležati. Ne napisavši ni retka. Vani je veoma prosinački, s bezlisnih stabala kaplje vlažan snijeg. Ocrtava se svaka grana, vrt je ogolio. I prošlost je ogoljela. Oguljena do kostura, pruža mi sjećanja, snop šiblja s nekoliko zapaljenih listova. -7-


Slušajući glazbu, otac bi nakrivio glavu poput kakve ptice. Sjedio je u plavome naslonjaču, ja u onome bež boje. Nismo razgovarali, bili smo zadubljeni u Brucknerovu Sedmu. Nekad bi podbočio glavu, kao da mu je, obuzeta mislima, previše oteščala. Rijeku njegovih misli poznavao je samo on. Bila je to rijeka koja je dolazila izdaleka i vodila tko zna kamo. S glazbom se najbolje povezivala, ne otkrivajući gdje izvire. Otac je i bio i nije bio šutljiv. Otvoren i povučen u isto vrijeme. Bio je širokogrudan, srčan preko svake mjere, nimalo tašt, postojan poput stabla. Nizak, gracilan muškarac kojemu je smisao za humor vragolasto frcao iz očiju. Patos mu je bio stran. Jednako stran kao i pompa Katoličke crkve. Utočište je pronalazio u glazbi i prirodi. Katkad sam dijelila njegov prostor. Kad bismo tako jednodušno šutjeli da bi nam se dah stopio. Slušajući Brucknerovu Sedmu, hodajući kestenovom šumom. Inače ni sa kim nisam podnosila šutnju, poprimila bi disonantne tonove, unijela nelagodu. S ocem je ona bila beskrajna, tišina koja govori sto riječi. Hodali smo. Od Bonda do Castasegne, po rimskom putu. Šljunak nam je škrgutao pod potplatima, u krošnjama ptičji krici. Neobuzdano zelenilo, u svim nijansama. Između njega sivilo stijenja, obraslo mahovinom. Hodali smo žustro, bez riječi. Na proplanku smo zastali. Pojavile su se planine, na­ zubljeni obzor u ljeskavoj svjetlosti. Ovdje su rasle visoke jele i tek ponegdje koji kesten, a staza se uspinjala. I dalje smo žustro hodali, kao kroz prohladan tunel. Mirisalo je na smolu. I iznenada sam mu se obratila. Oče, pripovijedaj kako je bilo onomad. Tako, usred šume, bez pripreme. Nije se doimao iznenađenim. U svakodnevici je manjkalo vremena,

-8-


a u prisutnosti drugih osoba nisam htjela postavljati pitanja. Sad je bio dobar trenutak, iako smo ubrzano disali. Već si u školskome listu pisao ljevičarske članke? Smatrao sam to svojom dužnošću. Je li to tisuću devetsto trideset treće u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca prošlo bez ukora? Moj otac, koji me podržavao, ali kao gimnazijski profesor u Mariboru nije smio zastupati ekstremne stavove, upo­ zorio me na rizike. Prihvatio sam ih. Nije li ti prijetilo isključivanje iz škole? Da sam pojačao svoje aktivnosti, vjerojatno bi. Znači, maturirao si i otišao u Ljubljanu? U Ljubljani sam studirao kemiju i tisuću devetsto četrdesete diplomirao kod profesora Sameca, koji je objavio moj diplomski rad u izdavačkoj kući De Gruyter u Berlinu. Odmah sam dobio ponudu da postanem znanstveni novak na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, i to kod Vladimira Preloga, budućeg nobelovca. Da sam prihvatio, ubrzo bih pao ustašama u ruke, dok je Prelog prebjegao u Švicarsku. Dobro je da sam otišao u Budimpeštu. Što si radio u Budimpešti? U firmi Dreher/Hagenauer razvijao sam postupak za izdvajanje vitamina iz kvasca. Zanimljivo. Firma se pretvorila u ratni pogon. Onda sam upoznao Emila Wolfa. Dao mi je nalog za istraživanje i tako sam spajao kraj s krajem. U to sam vrijeme stupio u kontakt i sa Srbinom Jovanovićem. To si ime već jednom spomenuo. Jovanović je imao veze s utjecajnim Moldoványijem i zastupao je interese jugoslavenskih državljana u švicarskom

-9-


veleposlanstvu. Dobio sam švicarsku propusnicu. Jovanoviću sam doveo nekoliko svojih sunarodnjaka židovskog porijekla. On ih je potajno poslao brodovima Dunavom u Jugoslaviju i spasio. Ti nisi bio u opasnosti? To se baš ne može reći. Već sam bio u vezi s tvojom majkom kad su me hortijevci uhitili i internirali u Čakovcu. Mislili su da imam oružje i veze s titoističkom partizanskom grupom iz Murske Sobote. Oslobođen sam zahvaljujući Jo­ vanoviću, odnosno Moldoványiju. Kad si se odselio majci u Rimavsku Sobotu? Tisuću devetsto četrdeset treće. Imao sam svoju švicarsku propusnicu uza se. Nijemci su je uvažavali. Kad sam se jednom vratio u Budimpeštu, saznao sam da su me tražili Streličasti križari. Svoju završenu disertaciju prije toga sam dao na čuvanje stanovitom Farkasu. On ju je poslije objavio pod vlastitim imenom. Kuća u kojoj je bilo pohranjeno još mojih stvari nedugo potom je bombardirana. Iz ruševina sam spasio nekoliko knjiga i fotografija. To je sve. Glavno je da si ostao živ. Živ, iako bez doktorata. A Rimavská Sobota? Linija fronte prolazila je posred grada. Nijemci su uništili vodovodne cijevi. Odlazio sam po vodu pod kišom me­ taka. Kad su došli Rusi, prvo su htjeli satove – “Davaj časi!” – i alkohol. Pili su čak i špirit iz apotekarskih posuda u ko­ jima su se čuvali rijetki zameci. A onda? Onda je rat završio. Ti si se rodila. Godinu dana poslije otišli smo u Budimpeštu. Nisi li požalio zbog toga?

- 10 -


Nisam. Upoznao sam Misija. Misi je bio veoma inteligentan, iako težak. Kao časnik britanske tajne službe borio se protiv Rommela i zaradio tešku ozljedu ramena, koja ga je mučila. Uvjerio me da poduprem Tita. Poslije smo u Trstu osnovali tvrtku Interexport. Tisuću devetsto pedeset prve premjestili smo je u Zürich. Sjećam se Misija. Veliki melankolik. Nije li si u Londonu oduzeo život? Jest. Njegova žena nadživjela ga je za dvadeset godina. Bila je duševno robusnija. Zašto Zürich? Htjeli smo u Švicarsku. Samo što Švicarska nije htjela nas. Već smo sjedili na kovčezima zapakiranima za put u London kad je u posljednjem trenutku ipak upalilo. Imao si sreće. To ne poričem. A Tito? Neko sam vrijeme radio u Jugoslavenskom konzulatu. Onda mi je Titova politika postala sumnjiva. Nisam mogao ni htio podupirati taj režim. Ogradio sam se od njega. Za kaznu smo završili s putnim ispravama za osobe bez državljanstva. Beskompromisan, takvog te poznajem. Kompromisi bi me ubili. Dok je govorio, oči su mu zadobile smion sjaj, a glas je zvučao mladenački. Tisuću puta izmakao smrti, rekla sam. Bilo je teških vremena, rekao je s ponosom utonulim u misli. Zagledala sam se u njega. Zapravo, ugledala se na njega. Imala sam razloga da mu se divim.

- 11 -


Stalno iznova: što bi bilo kad bi bilo. Skreneš li na raskrižju ulijevo, uhvatit će te vještica; skreneš li udesno, doći ćeš do mora, gdje te čeka brod. Ne bunim se. To mi je otac, koji se nikad i nigdje nije bunio, bez riječi izbio iz glave. Samo postavljam pitanja, brže nego što mogu davati odgovore. Pola života iza željezne zavjese, što bi to od mene učinilo? Kapuljaču na glavu i idemo. U londonskoj kućici u nizu, bez samovara, s pisaćim strojem Remington, i to je opcija. Nije bilo suđeno. A što je doista bilo suđeno? Put nas je izveo iz šume, pretvorio se u stazu koja je u ši­ rokim serpentinama vijugala prema dolje. Strmi travnati obronci s malenim stajama ispred kojih su pasle koze. Duboko dolje svjetlucavi krovovi od gnajsa u Castasegni. Nešto je zvoncalo, u daljini je žuborio potok. Ondje se nalazila granica. Sad smo hodali jedno iza drugoga. Otac je navukao kapu, katkad bi rukom pokazao neku životinju ili biljku ili bi začuđeno zastao. Nikad se nije zaboravio čuditi. Pa tako ni čuditi se tome što kao osamdesetogodišnjak hoda tim planinskim krajem. Četvorica njegovih studijskih kolega nastradala su u Mauthausenu. Dvojica su ležala na Golom otoku. Za neke nije znao gdje su završili. Misi je digao ruku na sebe. A oni koji su preživjeli, u Budimpešti ili Ljubljani, teško su se nosili sa sjećanjima. I otac se teško nosio sa svojima. U snovima koji su se redovito vraćali spopadali su ga strahovi. Majka je govorila: usred noći sjedne u krevetu, teško dišući i sav znojan. Umiri se tek kad ga uhvatim za ruku. Krave su pasle na ravnoj livadi nad Mairom, koja je pje- 12 -


neći se tekla prema Italiji. Vraćali smo se šutke, u pratnji svojih misli. Umro je tri i pol godine poslije. Njegova bolest, statistički rijetka i prisutna gotovo samo u Japanu, zvala se Rosai-Dorfman disease. Izviru slike i scene: kako je svakodnevno na dva sata nestajao iza novina, neraspoložen za razgovor, zatvoren, ali na svoj način otvoren prema svijetu. Kako se žalio da ga boli srce, a moja je djetinja predodžba srce smještala uza spolne organe. Kako je nosio dijete: iz kuće u auto, iz auta u kuću, čitavi ciganski cirkus. Kako me nesmiljeno ispravljao dok sam svirala klavir, poprijeko kroza sobu: krivo, i kako su mi ti povici prodirali sve do srži prstiju. Kako je stručno dekantirao bordo. I na telefonu odmah prelazio na stvar, samo bez blebetanja. Ti me najljepše voliš, rekao je jednom. Najljepše, ne najviše. Zadržala sam to za sebe. Trebam li ga nazvati pragmatikom? Vjerovao je u rješenja i tražio ih. Maglovita područja osjećaja koja su izmicala racionalnom pristupu zaobilazio je u pristojnome luku. Raz­govarali smo o svemu i svačemu, često o politici, ali gotovo nikad o emocijama. U tome je bio plah, pomalo bespomoćan i nespretan. Opirao se. Što ne znači da nije osjećao što se s nekim događa. Možda se bojao vlastite pronicavosti i ranjivosti. Oklijevanje i neodlučnost bili su mu strani. Kad je u selu vidio automobil sa slovenskom registracijom koji je nakon pet dana i nakon snažnog, naglog pada temperature još uvijek stajao na istome mjestu, znao je da se planinarima nešto dogodilo. Obavijestio je spasilačku službu. Helikopteri su pretraživali Piz Badile sve dok na zloglasnoj sjevernoj padini nisu otkrili crveni znak života: netko je mahao za- 13 -


stavicom ili maramom. Spašavanje je bilo komplicirano ali uspješno: slovenski planinarski par koji je, zatečen snijegom i hladnoćom, tri dana izdržao u bivku, izvukao se s ozeblinama. Novine su i oca prikazivale kao junaka, samo što on tomu nije pridavao nikakvu vrijednost. S mladim Slovencima otada ga je vezivalo prijateljstvo, to je bilo bitno. I to što su ponovno došli kako bi osvojili planinu, tu tešku, divnu planinu. Snijeg pada, topi se, iznova pada, na sve bez razlike. Bijeli se drvena ograda, livada. A svijet je tako tih, kao prigušen. Kako je to bilo onomad. Iz vedra neba došao je poziv. Otac je rekao samo: oklevetani smo. Taj Kurzmeyer, taj stari naci ispod nas, javio je policiji da smo sumnjivi. Da nas posjećuju nekakvi Jugoslaveni. Nekakva komunistička subverzija itd. Nisam nikad vidjela oca tako gnjevnog. Čovjek na jedvite jade pronađe svoje mjestašce u demokratskoj Švicarskoj, uspije se smjestiti na Zürichbergu, i onda takvo što. U višeobiteljskoj kući, 1960. U srdžbi je bez mnogo razmišljanja kupio malenu obiteljsku kuću, iako je to daleko prelazilo naše mogućnosti. Kako bismo imali mira od susjedâ klevetnikâ. Kako bismo mogli dostojanstveno živjeti. Inače se nije imalo što tajiti: Istok je bio naše breme. S porijeklom i djetinjstvom i mirisima i debelim šljivama. Sa smeđim ugljenom i strahovima i parnim lokomotivama i uzastopnim bjegovima. Dolazili smo odande i nismo nikad prekinuli veze. Ni s vinogradima između Podgoraca i Jeruzalema, ni s prijateljima na Dravi i Muri, kao ni s brežuljcima Rimaszombata, koji se sad službeno zvao Rimavská Sobota. Režimi su bili jedno, topografije nešto drugo. Jezici, jela, - 14 -


geste. Abecede osjećajâ. Otac je čitava života računao na slovenskome. Na slovenskome je vjerojatno vodio i svoje razgovore sa sobom. Premalo znam o njemu. U mladosti je svirao violončelo. Volio je kuhanu govedinu, palačinke sa sirom, salatu od radiča s krumpirima i bučinim uljem, svježu jadransku oradu. Vina nije smjelo nedostajati. Ni čačkalica nakon jela. Principi? Da. Dogme? Ne. Seneka mu je bio draži od Biblije. Najdraža mu je bila glazba, najduhovnija od svih umjetnosti. Riba po horoskopu. Nježan, neizmjerno.

- 15 -


II

Sve do Vilniusa

Linija ženskih predaka s majčine strane vodi sve do Poljske i Litve. Obitelj Kontratovics nekoć se zvala Kondratowicz. Jedan od njih dobio je plemićki naslov zahvaljujući borbenoj hrabrosti u Bici kod Ute. (Jedan obiteljski dokument pokazuje grb s poljskim komentarom: “Kondratowicz, herbu Syrokomla, Sebestyan, wsławił się z odwagi w bitwie pod Utą”.) Jednoj obiteljskoj grani pripada pjesnik Władysław Kondratowicz-Syrokomla, rođen 1823. u Smolhowu, umro 1862. u Vilniusu, kasnoromantičarski domoljubni liričar koji je Poljskoj spjevao bolju sudbinu. U crkvi Sv. Ivana u Vilniusu otkrila sam njegovu spomen-ploču. Pokopan je na groblju Rasos. Vilnius, sa svojim uličicama i brežuljcima, sa svojih devedeset devet crkava i tom litavsko-poljsko-rusko-židovskom raznolikošću. Nekoliko koraka od čudotvorne Majke Božje (“Matka Boska Ostrabramska”) skrećeš u aleju koja vodi do ruskog ženskog manastira. Opatice ribaju pod i mole i ribaju. Ovdje vrijeme stoji. Kao da se povuklo u neko stražnje dvorište dok ptice cvrkuću, a smežurane ženice dremuckaju na klupama. I tek što u živahnom centru grada povjeruješ da si se vratio u sadašnjost, upadneš u sljedeću vremensku rupu. Jedna vrata, jedan prolaz, i nađeš se na trgu nalik na dvorište, dopola zakrčenom daskama i glomaznim otpadom, a s tvoje lijeve strane izdiže se Božja kuća, - 16 -


grkokatolička crkva. Oprezno kročiš u nju. Između skela i starudije ugledaš odsjaj ikonostasa, zrak je ustajao, nigdje žive duše. Kao da je ovdje skladište kulisa, prljav kazališni depo. Za restauratorske radove očito nedostaje novca. Šačica grkokatolika siromašna je. U getu još samo nekoliko natpisa na hebrejskome. A spomen-ploče svjedoče o pustim gubicima: uništene kuće i sinagoge, deportirani ili pobijeni ljudi. Ono što još stoji ušminkano je, pretvoreno u butike. Jedan od najskupljih hotela u gradu blista punim sjajem u bivšemu getu. Govorim o 2004. godini. Za bogoslužja na šabat u jedinoj “djelatnoj” sinagogi čujem gotovo samo ruski; rabin, Amerikanac, govori ga s izraženim naglaskom. Nekadašnji Jeruzalem Istoka regrutira svog židovskog poglavara općine iz Brooklyna, tako su široki i zagonetni zaobilazni putovi Gospodnji. Krećem jednom od ulica koje se uspinju na brežuljak, strmom, obrubljenom niskim drvenim kućama. U doba Wła­dy­sława Kondratowicza vjerojatno nije drugačije izgledala. Ovdje vrt ispred kuće, ondje drvo. Samo što po gruboj kaldrmi kloparaju rasklimani automobili. I iznenada, nakon jednog zavoja, prestaje grad i počinje šuma, gusta mješovita šuma koja se proteže preko nekoliko lanaca brežuljaka. U njezinoj mračnoj sredini, Paneriaiju, posmrtni ostaci sedamdeset tisuća Židova koji su strijeljani između srpnja 1941. i srpnja 1944. Krajem šezdesetih godina prvi sam put posjetila Vilnius, tada glavni grad Sovjetske Socijalističke Republike Litve. Stigla sam noćnim vlakom iz Lenjingrada. Bilo je rano jutro i nisam imala smještaj. Svi pokušaji da se domognem ho­ telske sobe izjalovili su se. Sve dok me jedna ljubazna re­ cepcionarka nije uhvatila za ruku i prepustila mi sobičak u potkrovlju. To je bio dobar omen. I poslije su dobro sa mnom - 17 -


postupali. Jedan me student odveo u srce staroga grada, s mrežom najužih i najkrivudavijih uličica tik uz rijeku. I ubrzo sam na jednoj neuglednoj svijetlosivoj kući otkrila spomen-ploču svome pjesniku. Trideset pet godina poslije kolodvor je gotovo neprepoznatljiv. Velika je dvorana obnovljena, šalteri premješteni i modernizirani. Još se uvijek točno sjećam gdje sam onomad stajala u redu i kupila kartu za Rigu, za noćni vlak kojim stranci nisu smjeli putovati jer je prolazio kroz vojne i druge zabranjene zone. Ali ondje više nema šalterâ. Samo još tračnice vani nalikuju na one nekadašnje. Neka mi pokažu rijeku Utu. Neka mi pokažu mjesta gdje je moj pradjed radio kao financijski časnik. U različitim krajevima Mađarske, koja je onomad obuhvaćala i Transilvaniju, dijelove Slovačke i Zakarpatja i pripadala Austro-Ugarskoj. Svi ti riječni tokovi i granične linije. Svi ti gradovi s novim imenima i hibridnim identitetima. Sve te promjene režima i ratovi i pustošenja i protjerivanja. Vjetar historije. Pradjed je bio oženjen Moravkom i imao je četvero djece, dva sina i dvije kćeri. Stariji je počeo studirati medicinu, dobio je poziv u vojsku, pao u rusko zarobljeništvo i ostao u Sovjetskom Savezu. Oženio se Ruskinjom. Molio je roditelje da mu pribave falsificiranu liječničku diplomu, što su ovi odbili. Potom mu se izgubio trag. Mlađi sin, Elemér, pao je na galicijskom istočnom bojištu s jedva dvadeset godina. “Još sam živ”, pisalo je u njegovu posljednjem pismu. Ubrzo je došla obavijest o smrti. Dvije kćeri, s tri godine razlike, bile su sestrinski povezane. Pohađale su gimnaziju u Ungváru (današnjem Užgorodu) i ostale su nerazdvojne. Starija, Jolán, postala je učiteljica, mlađa, moja baka, udala - 18 -


se za Károlya Sicherta, koji je uspio dogurati od siročeta do mjesta direktora tvornice konzervi u Rimavskoj Soboti. Uzela je Jolán k sebi. Jolán je bila neudana, duboko pobožna i bojažljiva poput noćne ptice. Svu svoju nježnost poklanjala je nećakinji (mojoj majci) i njezinoj kćeri (meni). Sveudilj ozbiljna lica gurala je dječja kolica, dopuštala da je tiraniziraju i izrabljuju. Požrtvovnost joj se čitala na licu. Sve dok jednoga dana, početkom šezdesetih, nije pala mrtva. Brza smrt od srca. Moja se baka preselila kćeri u Švicarsku, ali nije prestala razgovarati sa sestrom. Potiho, listajući stara pisma i albume. Ah, to bi se svidjelo Jolán, čitala sam joj s usana. Bila je sramežljiva, decentno elegantna, s iznimnim smislom za lijepe tkanine i materijale. To je naslijedila od oca, financijskog časnika, koji je skupljao sve moguće dragocjene predmete: tabakere i cigaršpice, škrinjice, škare, lornjone od sedefa, srebra i jantara. Baka je bila slaba na pojasove i cipele, izrađene od najfinije kože. U starosti ih je doduše rijetko nosila. Imetak je bio mrtav, materijalni dokaz stare skupljačke strasti. Konzervirana prošlost. (Konzerviranje joj je bilo u krvi; u njezinu krupnoburžoaskom životu industrijalčeve supruge iskazivalo se primjerice u tome što je salonske naslonjače prekrivala bijelim zaštitnim presvlakama i skidala ih samo kad bi netko dolazio u posjet.) Sjećam se: melankoličnog para očiju malo preusko usađenih iznad markantnoga nosa. Sjećam se: glave pogrbljene iznad kakva švela ili sićušnog molitvenika. Sjećam se: uskih ruku koje su strpljivo prebirale po ladicama kako bi stalno iznova pregledavale i preslagale pisma, ceduljice, drangulije spašene iz prijašnjih vremena, kao da ti predmeti jamče njezino postojanje. - 19 -


Sjećam se: njezina polaganoga, odmjerenoga hoda, njezina drhtavoga, gotovo plačna glasa koji nikad nije mogao parirati mojoj majci. Sjećam se: njezinih okretnih zuba koji bi oglodali i posljednji komadićak mesa s pilećega krilca (ili vrata). Sjećam se: njezine dirljive štedljivosti s kojom je pazila na svaki novčić, što je ljutilo mog oca. Njezine rečenice: ne želim vam biti na teret. Što bi ga tek razjarilo u njegovoj velikodušnosti. Sjećam se: narančasto-smeđih prugastih vunenih papuča s metalnom kopčom (čehoslovačke proizvodnje) u kojima je prije smrti vukla noge po kući, slomljena blijeda žena. Sjećam se: njezina jadikovanja zbog nadutosti i kiselog podrigivanja, signala njezine bolesti. Sjećam se: njezine tanke srebrnaste kose podignute u malenu punđu; njezinih ušnih resica dugačkih kao u Bude, s naušnicom veličine točke. Sjećam se: njezine blagosti koja je stajala u krajnjem nerazmjeru s naprasitošću njezine kćeri. Mislim da je često plakala. Zbog kajanja, zbog bespomoćnosti. Klan Kontratovicsa velik je. Jedan bratić moje bake, Ireneus, bio je grkokatolički biskup u Užgorodu. Ne znam kako je prebrodio represivno sovjetsko doba. Znam samo to da me ikonostasi odvajkada magično privlače, kao i polagani, monotoni rituali grčkog, ruskog bogoslužja. U Užgorodu još i danas živi Ernest Kontratovics, pejzažni slikar i višestruki “zaslužni ukrajinski umjetnik”. Bre­žuljci, polja i šume Zakarpatja kod njega blistaju u jarkim bojama, seoske scene bajkovito su idilične kao Gauguinov Tahiti. S njegove devedeset tri godine i dalje ga privlači priroda. Možda bi mi on mogao reći što je najuži zavičaj. - 20 -


Naši se putovi nisu nikad ukrstili. Jednom, prije mnogo vremena, vozila sam se noćnim vlakom od Kijeva u Budimpeštu. U osvit dana pogledala sam kroz prozor: na svakoj uzvisini drvena crkva. Nisam sišla u Užgorodu. Dugo ranžiranje vlaka u graničnome mjestu Čopu, zatim prostranom nizinom put juga, u mađarski glavni grad. Europski Istok, prekriven mrežom obiteljske povijesti, pro­ putovala sam uzduž i poprijeko, ponajviše na tračnicama. Užas i privlačnost kolodvorâ: habsburški žutih, prljavo sivih, šugavih, oronulih kolodvora, sa stupovima i bez njih, sa smradnom krčmom ili jednostavnom točionicom, sa sasušenim geranijima i s kolodvorskom stražarskom kućicom, s mrtvim kolosijecima u provincijalnoj sumornosti. Negdje odjekne zvono, neka ruka mahne, i vlak uz trzaj krene dalje. Prozori su prljavi, u kupeima vonja hladan dim. Slabašno svjetlo gasi se i ponovno pali, slijedeći neki nepoznat hir. Vani prolaze polja, pašnjaci s mršavim bijelim kravama. Neki osamljen pas šepesajući napušta selo. A kad se vlak iznenada zaustavi, na željezničkom se nasipu, glasno gestikulirajući, pojavi čopor ciganske djece ozarenih zemljastih lica. I prije nego što im odmahnem, sustigne nas rastanak. Ide se sve dalje, u taktu pragova. I neobično, to dalje, kad nije samo sebi dovoljno, ne mari za dolazak, nego mi se čini kao niska rastanaka. Seljanka s vjedrom za vodu, do koljena u gredici s povrćem – već je nestade. Konjić s rasplesanom grivom – nestade. Zvonik s golemom kupolom – nestade. Brzi stup dima iz dimnjaka pogurene drvene kolibe – nestade. Nestade mladi par koji stoji iza brklje držeći se za ruke i složno čekajući. Nestade jezero koje je bljesnulo usred brezika, nestade. Gledam, čitam natpise na mađarskom, slovačkom, litavskom, kondukteri također mijenjaju jezike. I kad sam - 21 -


se dosita nagledala i naslušala, prepuštam se snu. On me sigurno nosi kroz prostore i vremena, topli svežanj iz kojeg se u nekom trenutku izvučem protežući se. U Kaunasu, Košicama ili Pečuhu, nakon prodornog zvižduka koji me katapultira u snenu sadašnjost. Što tražim?

- 22 -


Ilma Rakusa rođena je 1946. u Slovačkoj kao dijete Mađarice i Slovenca. Djetinjstvo provodi u Ljubljani, Budimpešti i Trstu. Od 1965. do 1971. studira slavistiku, romanistiku i književnost u Zürichu, Parizu i Petrogradu, a 1973. objavljena joj je doktorska disertacija Tema samoće u ruskoj književnosti. Od 1977. predaje istočnoeuropsku književnost na Sveučilištu u Zürichu, radi kao novinarka za Neue Zürcher Zeitung i Die Zeit, piše i prevodi s francuskoga, ruskog, mađarskog, hrvatskog i srpskog, između ostaloga djela Marine Cvetaeve, Danila Kiša, Marguerite Duras, Imrea Kertésza i Pétera Nádasa. Prvu zbirku poezije Kao zimi (Wie Winter) objavljuje 1977. Objavila je više knjiga poezije, Les mots/morts, 1992., Ein Strich durch alles, 1997., Love after love, 2001., i druge, niz esejističkih i kritičarskih knjiga, knjiga drama te veliki broj proznih knjiga, među kojima se ističu Langsamer!, 2005., Durch Schnee, 2006., Mehr Meer (Mnogo mora), 2009., i Aufgerissene Blicke, 2013. Za svoj književni i prevodilački rad osvojila je niz značajnih nagrada, među kojima se ističu Adelbert-von-Chamisso iz 2003. i Schweizer Buchpreis za Mnogo mora 2009. godine.

- 313 -


- 314 -


Latica Bilopavlović Vuković rođena je 1976. u Novoj Gra­ diš­ki. U Zagrebu je završila jezičnu gi­­mna­ziju te diplo­mi­ra­la njemački jezik i književnost i francuski jezik i knji­žev­nost. Dobitnica brojnih pri­znanja i sti­pen­­dija, četiri se­me­stra provela je na studij­skoj stipen­diji za usa­vr­ša­va­nje njemačkoga jezika na Sve­u­čili­štu u Mainzu. Bora­vi­la je na prevoditeljskoj stipendiji Mi­­nistarstva kul­tu­re Republike Francuske u Arlesu, pre­voditeljskim ra­dio­nicama u LCB-u te u Europskom pre­vodi­teljskom kolegiju u Straelenu. Redovito prevodi s francuskog i nje­mačkog jezika za Hrvatsku televiziju. Do sada je objavila niz prijevoda, među kojima se ističu prijevodi romana i knjiga priča s njemačkog i francuskog jezika: Daniel Kehlmann, Mjerenje svijeta; Monika Maron, Animal triste; Patrick Modiano, Mali Dragulj; Elke Schmi­tter, Gospođa Sartoris; Atiq Rahimi, Zemlja i pepeo; Serge Brussolo, Peggy Sue i duhovi; Tamara Bach, Djevojka s Marsa; Wladimir Kaminer, Vojni rock, Berlinske ulice i Putovanje u Trulalu; Marica Bodro­žić, Tito je mrtav i Tišina, rastanak; Da­niel Kehlmann, Magičan život Arthura Beer­holma i Slava; Uwe Timm, Crveno; Juli Zeh, Corpus delicti te prijevodi struč­nih pri­ručnika.

- 315 -


- 316 -


Sadržaj

i Tko je bio otac? ii Sve do Vilniusa iii Drugo sjećanje iv No memory v Što je danas (Intermitentna mrtva priroda) vi Što znače kovčezi vii Budapest, remixed viii Vrt, vlakovi ix Na moru x Amelia xi Soba za sijestu xii Slike grada xiii Striko Misi xiv Boje xv Granice xvi Svijetla parenteza xvii Sjenke xviii Čežnja za žaluzinama xix Kroza snijeg xx Saonice, obronak xxi Lutka Sári, lutka Lisi xxii Brat je bolestan xxviii Krštenje napuštenošću xxiv Čitam, dakle jesam - 317 -

7 16 23 25 32 34 38 44 50 55 60 63 67 71 73 76 80 84 86 90 93 96 101 102


xxv Pribranost. Prividnost xxvi Musica xxvii Poljupci xxviii Atlas xxix Radost očekivanja xxx Bilješke, popisi xxxi Pijesak xxxii Pjesma pijeska xxxiii Neobično xxxiv Selidba xxxv Gospodin S. xxxvi Dostojevski xxxvii Između psa i vuka xxxviii Dosta glupiranja, više glazbe xxxix Janusz xl Pretproljeće: sada xli Clara Haskil xlii Hirovi xliii Uzori xliv Sreća dokoljenica xlv Uskrs xlvi Ne žele nas xlvii Na Nežiderskom jezeru xlviii Kako je to bilo s četrnaest xlix Još raspuklina, molim l Šutljivica li Dedek lii Spavačice liii Paris, 6 Quai du Marché Neuf liv Ulice, crkve lv Orguljaš lvi Prag - 318 -

107 110 114 117 122 124 131 135 141 145 150 154 161 164 171 175 177 179 182 185 189 197 201 210 215 217 222 229 233 236 241 247


lvii Intermeco Velikog petka lviii Ruski dani i dani. Putovanje lix Ulica Ševčenka 25/2 lx U knjižnici lxi Koncerti s Aleksejem lxii LL ili Lena forever lxiii Godišnja doba lxiv Bilješke lxv Nemogućnost rastanka lxvi O nedostajanju lxvii O skupljanju lxviii O zaboravu lxix Vjetar

252 253 259 262 265 271 278 284 289 296 303 307 310

O autorici O prevoditeljici

313 315

- 319 -


Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2013., svibanj (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-482-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 320 -


- 321 -


Duboko uroniti u sjećanje, u djetinjstvo, osjetiti mirise, iznova stvoriti svijet djetinjstva i odrastanja u Europi nakon Drugoga svjetskoga rata, od gradića u Slovačkoj preko Budimpešte, Ljubljane i Trsta do Züricha. Kroz oči djevojčice i djevojke osjetiti život u Srednjoj Europi u vremenima podjele na Istok i Zapad, opisati intelektualno sazrijevanje uz oca Slovenca i majku Mađaricu, biti svugdje kod kuće i svugdje stranac i zauvijek se sjećati mirisa i okusa Jadrana. Sve to i još mnogo više oživljava Ilma Rakusa u Mnogo mora. Pedesete, šezdesete i rane sedamdesete izranjaju pred čitateljem neokrznuto, sačuvano u slikama i fragmentima. Nimalo sentimentalno, a natopljeno emocijama, kirurški precizno i poetski snažno Rakusa opisuje svijet kakav je bio, svijet u kojem su gradovi bili različiti, a ljudi topli i otvoreni. Mnogo mora intelektualna je biografija jedne od najznačajnijih književnih kritičarki njemačkoga govornog područja u kojoj se smjenjuju prva oduševljenja i razočaranja, prvi poljupci te lektira i glazba koje autoricu formiraju. Mnogo mora nevjerojatno točno pokazuje kako je Istok i Zapad moguće spojiti u duši pjesnikinje.

149,00 kn

- 322 www.fraktura.hr


Mnogo mora  

Duboko uroniti u sjećanje, u djetinjstvo, osjetiti mirise, iznova stvoriti svijet djetinjstva i odrastanja u Europi nakon Drugoga svjetskoga...

Advertisement
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you