Page 1

Kako sam postao redovnica

CĂŠsar Aira Kako sam postao redovnica

-1-


Od istog autora u izdanju Frakture: KnjiĹževna konferencija Duhovi Varamo

-2-


César Aira

Kako sam postao redovnica preveo sa španjolskog Dinko Telećan

Fraktura

-3-


Naslov izvornika Cómo me hice monja © César Aira 1993, published by arrangement with Literary Agency Michael Gaeb © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Dinko Telećan i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-843-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 954564

-4-


1.

M

oja priča, priča o tome “kako sam po­stao redovnica”, počela je veoma rano u mom životu; netom sam bila navršila šest godina. Taj je početak obilježen živim sjećanjem, koje mogu rekonstruirati do najmanje poje­dinosti. Prije toga nema ničega; nakon toga sve je i dalje bilo živo sjećanje, stalno i neprekinuto, uključujući razdoblja sna, dok se nisam zaredila. Bili smo se preselili u Rosario. Mojih prvih šest godina tata, mama i ja proveli smo u selu u provinciji Buenos Aires iz kojega ne pamtim ništa i u koje se više nisam vratila: Coronel Pringles. Veliki grad (a Rosario je izgledao tako, s obzirom na to odakle smo dolazili) na nas je ostavljao silan dojam. Već za nekoliko dana tata je ispunio obećanje koje mi je dao: poveo me na sladoled. Bit će to moj prvi sladoled, jer u Pringlesu ga nije bilo. On, koji je u mladosti vidio nešto gradova, u više mi je navrata hvalio tu

-5-


poslasticu, koje se sjećao kao slasne i krasne, iako njezinu čar nije uspijevao objasniti riječima. Opisao mi ju je, posve ispravno, kao nešto nezamislivo za neupućene, i to je bilo dovoljno da sladoled pusti korijen u mome djetinjem umu i u njemu naraste dok nije poprimio mitske razmjere. Dopješačili smo do sladoledarnice koju smo uočili prethodnoga dana. Ušli smo. On je naručio jedan od pedeset centava, od pistacija, vanilije i kumkvata s viskijem, a meni od deset centava, od jagode. Ružičasta me boja očarala. Bila sam pozitivno nastrojena. Obožavala sam tatu. Divila sam se svemu što je imalo veze s njim. Sjeli smo na klupu na pločniku, pod stabla kojih je tada bilo u središtu Rosarija: platane. Promotrila sam kako to radi tata, koji je za nekoliko sekundi smazao čuperak od zelene kreme. Krajnje sam oprezno zagrabila žličicom i prinijela je ustima. Bilo je dovoljno da mi se prve čestice rastope na jeziku pa da se osjetim bolesnom od gnušanja. Nikad nisam kušala nešto tako odvratno. Bila sam prilično izbirljiva oko hrane i ovladala sam umijećem da hinim gađenje kad nisam

-6-


že­ljela jesti; no ovo je nadmašivalo sve što sam ikada doživjela; moja najgora pretjerivanja, uklju­čujući i ona koja si nikad nisam dopustila, sada su bila i više nego opravdana. Na djelić sekunde pomislila sam da to prikrijem. Tata se toliko unio u to da me usreći, a to je bilo veoma rijetko u njega, suzdržana, naprasita čovjeka, nesklona pokazivanju nježnosti, te mi se činilo da bi bila grehota propustiti priliku. Kroz glavu mi je prošla i grozna alternativa da progutam cijeli sladoled, samo da mu udovoljim. Bio je to tek naprstak, najmanji kornet za sitnu dječicu, ali tada mi je izgledalo kao da je unutra tona sladoleda. Ne znam bi li moje junaštvo otišlo toliko daleko, ali nisam ga mogla čak ni isprobati. Prvi zalogaj na licu mi je ocrtao nehotičnu grimasu gađenja koju on nije mogao ne vidjeti. Bila je to gotovo pretjerana grimasa, u kojoj su se stapale fiziološka reakcija i njena psihička pratnja u vidu razočaranja, straha te tragična tuga zbog toga što nisam mogla slijediti tatu čak ni na tom putu užitaka. Bilo bi nerazumno pokušati to sakriti; čak ni danas to ne bih mogla, jer mi se ta grimasa nije izbrisala s lica.

-7-


– Što ti je? U njegovu tonu već je bilo sve ono što je došlo poslije. U normalnim okolnostima plač bi me sprije­ čio da mu odgovorim. Uvijek sam bila na rubu suza, kao i tolika preosjetljiva djeca. No odskok užasnog okusa, koji mi se spustio do grla a sada se vraćao kao udarac bičem, izazvao je u meni šok. – Gggh... – Što? – G... grozno je. – Što je? – Grozno! – kriknula sam očajno. – Ne sviđa ti se sladoled? Sjećam se da mi je putem rekao, među drugim stvarima bremenitim ugodnim očekivanjem: “Vidjet ćemo sviđa li ti se sladoled.” Naravno da je to govorio podrazumijevajući da će mi se svidjeti. Kojem djetetu se ne sviđa? Ima odraslih koji se svoga djetinjstva sjećaju kao neprestanog moljakanja sladoleda i malo čega drugog. Zbog toga je njegovo pitanje sada imalo prizvuk nepovjerljivog fatalizma, kao da

-8-


je govorio: “Ne mogu vjerovati; i u ovome si me morala iznevjeriti.” Vidjela sam kako mu u očima rastu gnjev i prezir, ali još se suzdržavao. Odlučio mi je pružiti još jednu priliku. – Pojedi ga. Ukusan je – kazao je i, da mi to dokaže, stavio u usta punu žlicu svoga sladoleda. Ja više nisam mogla uzmaknuti. Kocka je bila bačena. Na neki način, nisam ni željela uz­ maknuti. Uviđala sam da mi je u tom času jedina nada u tome da pokažem tati da je ono što drži u rukama gnjusno. Užasnuto sam promotrila ružičastu boju sladoleda. Komedija se po­maljala u zbilji. Još gore: komedija se pretvarala u zbilju, preda mnom, preko mene. Osjetila sam vrtoglavicu, ali nisam mogla natrag. – Grozno je! Fuj! – željela sam postati histerična. – Odurno je! Nije rekao ništa. Gledao je prazninu pred sobom i žurno jeo svoj sladoled. Još sam jednom pogriješila u pristupu. Promijenila sam ga ošamućujuće naglo. – Gorko je – rekla sam.

-9-


– Nije, slatko je – odgovorio je sa suzdržanom blagošću koja je bila nabijena prijetnjom. – Gorko je! – povikala sam. – Slatko je. – Gorko je!! Tata je već odustao od svakog zadovoljstva što mu ga je mogao donijeti taj izlazak, od zajedničkog užitka, od drugarstva. To je ostalo iza, i kako je naivno od njega bilo, zacijelo je mislio, što je mislio da je to moguće! Međutim samo da produbi vlastitu ranu, počeo me uvjeravati u moju pogrešku. Ili uvjeravati sebe da sam ja njegova pogreška. – To je vrlo slatka krema s okusom jagode, vrlo slasna. Ja sam odmahivala glavom. – Ne? A po čemu onda ima okus? – Odurno je! – Meni se čini vrlo ukusno – rekao je mirno i progutao još jednu žlicu. Njegov spokoj ulije­­ vao mi je najveću jezu od svega. Pokušala sam se pomiriti na zamršen način, tipično za mene: – Ne znam kako ti se može sviđati ta gadost. – Pokušala sam u glas unijeti prizvuk divljenja.

- 10 -


– Svi vole sladoled – kazao je problijedivši od gnjeva. Maska strpljenja je padala, i ne znam kako već nisam plakala. – Svi osim tebe, koji si glupan. – Ne, tata! Kunem ti se...! – Jedi taj sladoled. – Hladno, odsječno. – Zato sam ti ga kupio, blentavče. – Ali ne mogu...! – Pojedi ga. Kušaj ga. Nisi ga ni probao. Razrogačivši oči zbog toga što se moja iskre­nost dovodila u sumnju (morala bih biti čudovište da lažem iz užitka), uskliknula sam: – Kunem ti se da je grozan! – Ma što bi bio grozan! Kušaj ga. – Već sam ga kušala! Ne mogu! Nečega se dosjetio pa se vratio pokroviteljskom tonu: – Znaš što je sigurno posrijedi? Prepao si se hladnoće. Nije ti zasmetalo kakvog je okusa, nego kako je hladan. Ali odmah ćeš se naviknuti i vidjeti kako je ukusan. Uhvatila sam se za tu slamku. Željela sam vjerovati u tu mogućnost, koja meni ni u tisuću godina ne bi pala na pamet. No u dnu duše znala sam da to nema smisla. Nije bilo tako.

- 11 -


Nisam imala naviku piti hladna pića (nismo imali hladnjak), ali sam ih kušala i dobro sam znala da se ne radi o tome. Pa ipak, uhvatila sam se. S krajnjim sam oprezom vrhom žličice zahvatila komadić sladoleda i makinalno ga prinijela ustima. Bilo je tisuću puta odvratnije nego prethodni put. Bila bih to ispljunula da sam znala kako. Nikad nisam naučila pljuvati u daljinu. Sladoled mi je iscurio niz kutove usana. Tata je iskosa pratio svaki moj pokret, ne prestajući jesti svoj sladoled, koji je grabio punom žličicom. Tri sloja različitih boja brzo su nestajala. Žličicom je spljoštio ono što je ostalo, dovodeći sladoled na istu razinu s rubom korneta. Tada ga je počeo jesti. Ja nisam znala da se ti tuljci jedu, i to mi je djelovalo kao divljački čin koji je prelio čašu moje isprepadanosti. Po­ čela sam drhtati. Osjetila sam kako mi naviru suze. Punih usta mi je rekao: – Kušaj ga kako spada, blesane! Veći komad, tako da mu možeš osjetiti okus. – A... ali... Dovršio je svoj sladoled. Bacio je žličicu na

- 12 -


ulicu. Čudo je što i nju nije pojeo, pomislila sam. Slobodnih ruku, okrenuo se prema meni, i znala sam da mi se nebo ruši na glavu. – Pojedi ga već jednom! Zar ne vidiš da se topi? I doista, vrh sladoleda pretvarao se u tekućinu, ružičasta tekućina curila je preko ruba korneta i kapala mi po šaci i ruci, kao i po mojim mršavim nogama ispod ruba kratkih hlača. To me konačno učinilo nepokretnom. Moja tje­skoba eksponencijalno je rasla. Sladoled mi se činio kao najokrutnija ikad izumljena sprava za mučenje. Tata mi je istrgnuo žličicu iz druge ruke i zario je u sladoled. Podigao ju je dobrano natovarenu i približio je mojim ustima. Moja je jedina obrana bila da ih zatvorim i da ih više nikad ne otvorim. Ali nisam mogla. Širom sam ih otvorila i žličica je ušla. Legla mi je na jezik. – Zatvori usta. Učinila sam to. Suze su mi već zamagljivale oči. Kad sam pritisnula jezik o nepce i osjetila kako se sladoled rastapa, čitavim mojim tijelom odjeknuo je jecaj. Nisam činila pokrete gutanja. Gađenje me preplavljivalo, rasprskavalo mi se

- 13 -


u mozgu poput munje. Stizala je još jedna prepuna žličica. Otvorila sam usta. Već sam plakala. Tata mi je stavio žličicu u drugu ruku. – Nastavi sam. Zagrcnula sam se, zakašljala i počela ridati. – Sada se inatiš. Namjerno mi to radiš. – Ne, tata! – promucala sam nerazgovijetno. Zvučalo je kao: “ta ne ta ne ne ta”. – Ne sviđa ti se? Ha? Ne sviđa ti se? Zar ne vidiš da si glupan? – Zaplakala sam. – Odgovori mi. Ako ti se ne sviđa, nema problema. Bacit ćemo ga u smeće i gotovo. Govorio je to kao da je to rješenje. Najgore je bilo to što je tati, zbog toga što je tako brzo pojeo svoj sladoled, jezik bio utrnuo pa je govorio kao što ga nikad nisam čula, s nezgrapnošću koja ga je u mojim očima činila okrutnijim, nerazumljivijim, kudikamo strašnijim. Mislila sam da mu je gnjev stvrdnuo jezik. – Reci mi zašto ti se ne sviđa. Svima se sviđa, a tebi ne. Reci mi razlog. Nevjerojatno, mogla sam govoriti; ali imala sam tako malo toga reći. – Jer je fuj. – Ne, nije fuj. Meni se sviđa.

- 14 -


– Meni ne – preklinjala sam. Primio me za ruku i poveo šaku u kojoj je bila žličica prema sladoledu. – Pojedi to pa idemo. Zašto sam te inače uopće doveo ovamo. – Ali ne sviđa mi se! Molim te, molim te... – U redu je. Nikada ti više neću kupiti sladoled. Ali pojedi ovaj. Makinalno sam napunila žličicu. Od same pomisli da će se ovo mučenje nastaviti osjećala sam kako padam u nesvijest. Više nisam imala svoju volju. Plakala sam iskreno, bez glumljenja. Srećom smo bili sami. Barem je tog poniženja tata bio pošteđen. Ušutio je, nije se micao. Pro­ matrao me s jednako dubokim, utrobnim gađenjem s kakvim sam ja gledala svoj sladoled od jagode. Željela sam mu nešto reći, ali nisam znala što. Da mi se sladoled ne sviđa? To sam mu već rekla. Da je okus sladoleda gnjusan? I to sam mu rekla, ali to je bilo nešto što nije imalo smisla govoriti, što je i nakon što sam to izgovorila ostalo u meni, nepriopćivo. Jer nje­ ­mu se sviđao, njemu je bio izvrstan. Sve je bilo nemoguće, zauvijek. Plač me slomio, skršio. I nisam se mogla nadati nikakvoj utjesi.

- 15 -


Situacija je bila neizreciva s obje strane. Ni on meni nije mogao reći koliko me prezire, koliko me mrzi. Ovaj put sam otiĹĄla predaleko. Njegove rijeÄ?i nisu mogle doprijeti do mene.

- 16 -


César Aira (Coronel Pringles, Argentina, 1949.) možda je i najplodniji argentinski pisac, a svakako jedan od najcjenjenijih južnoameričkih autora današnjice. Dosad je objavio više od osam­­deset djela, a njegovi romani te knjige pripovjedaka i eseja prevedeni su na više svjetskih jezika. Od 1967. živi u Buenos Airesu, gdje je predavao na sveučilištima (Rimbauda i Ma­ llar­méa) te uređivao i prevodio knjige s francuskog i engleskog.

- 147 -


- 148 -


Dinko Telećan rođen je 1974. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao filo­ zofiju i anglistiku. Objavio je devet autorskih knji­­ga i preveo sedamdesetak književnih djela s engleskog i španjolskog jezika. Prevodio je, među ostalima, R. Bolaña, J. L. Borgesa, J. Cortázara, T. Eagletona, R. Flanagana, J. G. Frazera, R. Gravesa, S. Greenblatta, W. Morrisa, E. Sabata, D. H. Thoreaua i S. Žižeka. Za prijevod Frazerove Zlatne grane nagrađen je 2003. godišnjom nagradom Društva hrvatskih književnih prevodilaca, a nagradu Josip Tabak toga Društva dobio je 2014. za prijevod knjige Pjesme: moj izbor Roberta Gravesa. Na Sajmu knjiga u Sarajevu 2006. nagrađen je za najbolji nefikcionalni prijevod godine (Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt).

- 149 -


Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2017., veljača Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-843-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335

- 150 -


- 151 -


Ako priča Aureliana Buendije, nezaboravnog ju­ naka Sto godina samoće, počinje pred streljačkim vodom, sjećanjem na dan kad ga je otac prvi put odveo da vidi led, za Césara Airu, šestogodišnjeg pripovjedača Airina “autobiografskog” romana, sve počinje u sličnim okolnostima, danom kada mu je otac kupio prvi sladoled. Od te briljantne epizode nadalje dramatični, zavodljivi humor obilježava svaku etapu ove priče o odrastanju: djetinjstvo u malom gradu, iskustvo škole i bolnice, odnos prema jeziku i odnos s majkom, prijateljstvo i izdvojenost, delirij izmišljanja, i vječnu, neprekidnu igru… od leda do sladoleda i nazad. U vrtlogu događaja koje nam u romanu Kako sam postao redovnica na svoj neusporedivi način nudi César Aira pustolovina “pričanja o sebi” bit će dovedena do svojih krajnjih granica – anegdota će postati avantura, avantura bajka, a bajka – naposljetku – legenda.

- 152 129,00 kn

www.fraktura.hr

Kako sam postao redovnica  

Ako priča Aureliana Buendije, nezaboravnog ju­naka Sto godina samoće, počinje pred streljačkim vodom, sjećanjem na dan kad ga je otac prvi p...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you