Kad su golubice nestale

Kad su golubice nestale

“Eksplozivan tekst s crnim srcem.”

– Le Monde -1-

“Svojim novim romanom Sofi Oksanen dokazuje da pripada najvišoj književnoj ligi… Na mnogo načina srodnica je velikih ruskih klasika.”

– Dagsavisen “Novi književni dragulj Sofi Oksanen.”

– El Periódico “Svojom gustom, bogatom prozom briljantna Sofi Oksanen zaslužuje mjesto negdje između Quentina Tarantina i Lava Tolstoja.”

– Klassekampen “Ujedno velika drama koja plijeni snagom riječi i uzbudljiva, višeslojna priča o Estoniji između četrdesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća.”

– Anna “Zadivljujuće… Kad su golubice nestale potvrđuje talent Sofi Oksanen i dovodi ovaj malo poznati djelić Europe u središte svjetske književnosti.”

– Le Point

Sofi Oksanen suvremena je finska spisateljica rođena 1977. u gradu Jyväskylä u središnjoj Finskoj. Studirala je dramaturgiju i književnost. Prvi roman Staljinove krave (2003.), priča o djevojci s poremećajem u prehrani, lansirao ju je među najutjecajnije mlade finske autore. Nominirana je za književnu nagradu Runeberg. Dvije godine poslije objavila je roman Baby Jane, u kojem progovara o anksioznom poremećaju i nasilju u lezbijskim vezama. Njezina prva predstava Čišćenje postavljena je 2007. u Finskome narodnom kazalištu. Iduće godine napisala je istoimeni roman, koji je osvojio brojne nagrade u Finskoj i inozemstvu, uključujući najveću književnu nagradu norveških zemalja Nordic Council Literature Prize 2010. Roman Čišćenje preveden je na 38 jezika. Posljednji roman Kad su golubice nestale (Kun kyyhkyset katosivat) objavljen je 2012.

Sofi Oksanen

Kad su golubice nestale preveo s finskog Boris Vidović

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Kun kyyhkyset katosivat © Sofi Oksanen 2012 Objavljeno prema sporazumu sa Salomonsson Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Boris Vidović i Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-619-9 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-620-5 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 900269 (tvrdi uvez) i 900270 (meki uvez)

-4-

prolog

-5-

-6-

1948., zapadna Estonija

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Još smo otišli na Rosaliein grob, položili stručak na travnati humak obasjan mjesečinom, a onda neko vrijeme šutjeli razdvojeni poljskim cvijećem. Nisam htio da Juudit ode, nisam je htio pustiti i zato sam morao naglas reći nešto što u onakvom trenutku ne bi trebalo govoriti: “Više se nikada nećemo vidjeti.”

U svojim riječima začuo sam grubost, a u njezinim su očima zasjale suze, istim onim sjajem koji bi me često poljuljao i sve moje razumne misli pretvarao u čamac od kore drveta koji se lagano zibao. Sad su ga nosili valovi što su se valjali krajičkom njezinih očiju. Možda sam bio grub jer sam htio olakšati vlastitu bol, ili sam naprosto htio biti okrutan kako bi putem mogla proklinjati mene i moju bezosjećajnost, ili sam pak trebao posljednju potvrdu kako ona i ne želi otići. I pored svega što smo zajedno prošli još sam bio nesiguran glede osjećaja u njezinu srcu.

“Kaješ se što si me doveo ovamo”, šapnula je Juudit.

Trgnuo sam se zbog njene pronicavosti, zapanjen obrisao vrat.

Večer prije još me stigla ošišati, kosa mi je pala pod ovratnik i bockala me.

“Nema veze, ja to razumijem”, nastavila je.

Nisam se bunio, a mogao sam, briga za nju nije mi bila na teret, premda su ljudi govorkali drugačije. Ali kad je pred Rusima morala pobjeći iz Tallinna, morao sam je odvesti u zaštitu šume. Kuća Armijevih nije bila najsigurnije mjesto za nas, šuma je bila bolja.

-7-

Juudit je bila slaba, poput ptice slomljena krila koju držiš na dlanu, živci su joj treperili tjednima. Tek kad je naš liječnik poginuo u borbi, ljudi su dopustili gospođi Vaik da dođe i pomogne nam, nama i Juudit. Opet sam je uspio spasiti, ali kad jednom stupi na stazu pred kojom smo, neću je više moći štititi. U tome su imali pravo: ženama i djeci mjesto je kod kuće, Juudit se morala vratiti u grad.

Omča se oko nas stezala i šuma više nije bila tako sigurna. Postrance sam je promatrao: pogled je usmjerila prema cesti kojom će krenuti, usta su joj bila malo otvorena, udisala je zrak svom snagom i njezino disanje prijetilo je poljuljati odluku koju sam donio.

“Ovako je najbolje. Najbolje za sve. Vrati se životu koji si napustila”, rekao sam. “Život više nije isti. Nikada neće biti.”

-8-

prv i dio “A onda ih je čuvar Mark jednog po jednog odvodio do ruba rova pa ih ubijao svojim pištoljem.”

K. Lemmick i E. Martinson, 12.000, materijali sa suđenja Juhanu Jüristeu, Karlu Linnasu i Ervinu Viksu zbog masovnog ubojstva, Tartu, 16.–20. siječnja 1962., Estonska državna nakladnička kuća, 1962.

-9-

- 10 -

1941., sjeverna Estonija

SSR Estonija, Sovjetski Savez

Brujanje je postajalo sve glasnije; znao sam što se primiče tamo iza drveća. Pogledao sam svoje ruke, bile su mirne. Za koji trenutak potrčat ću prema koloni vozila ne misleći na Edgara ni na njegove živce. Krajičkom oka vidio sam ga kako drhtavim pokretima gužva pumperice dok mu je lice poprimalo boju neprikladnu za borbu.

Tek nedavno vratili smo se s obuke u Finskoj i brinuo sam se o Edgaru kao o djetetu; u borbi je druga situacija. Ovdje smo bili na zadatku. Uskoro. Sad. Krenuo sam trkom, granata mi je udarala o bedro, dohvatio sam jednu koja mi je visjela uz list čizme, a prsti su već osjećali kako se vrti u zraku. Košulja finske vojske koju smo dobili na obuci na otoku još se uvijek doimala novom, zbog toga sam trčao još snažnije. Uskoro će svi muževi moje zemlje nositi estonsku opremu i ničiju drugu, ni savezničku ni onu stranih zemalja, već samo svoju. To nam je cilj, vratiti svoju zemlju. Čuo sam kako ostali kreću za mnom, kako se zemlja ugiba pod našom silom, pa sam još brže potrčao prema buci motora. Ćutio sam u nosnicama znoj neprijatelja, u ustima osjećao okus bijesa i željeza, u mojim je čizmama trčao netko drugi, onaj isti nepoznati borac koji je maločas u borbi skočio u jarak i bacao granate prema odredu za istrebljenje, osigurač, uzica i baci, osigurač, uzica i baci, to je bio netko drugi, osigurač, uzica i baci, i taj netko sad juriša prema brujanju motora. Sve su strojnice sad bile usmjerene prema koloni. Bilo ih je više no što smo mislili, bilo ih je beskrajno mnogo, pripadnika odreda za istrebljenje, Rusa i muškaraca uspravnih po­ - 11 -

put Estonaca, i imali su užasno puno vozila i strojnica. Ali mi se nismo plašili, neprijatelj se plašio, kroz nas je kolala mržnja, i to tako snažno da su protivnici na trenutak zastali, gume autobusa marke Mootor na trenutak su se okretale na mjestu, na trenutak ih je mržnja prikovala za tlo, i tad smo otvorili vatru; zajedno s ostalima napao sam autobus i sve smo ih pobili.

Mišići ruke podrhtavali su mi od ispaljenih metaka, zapešće mi je pritiskala težina bačenih granata, ali polako sam shvaćao da je bitka završila. Kad su mi noge prihvatile mirovanje, a čahure prestale kišiti po tlu, primijetio sam da kraj borbe nije donio tišinu. Nastao je metež, crvi su izlazili iz blata i gramzljivo puzali prema leševima, ti pomagači smrti požudno su grabili prema mrtvima, i smrdjelo je, širio se zadah izmeta i bljuvotine što je bazdjela po želučanoj kiselini. Oči su mi bile zaslijepljene, dim baruta gotovo se razišao, a s rubova oblaka kao da su se pomaljala sjajna zlatna kola da odvezu poginule, ne samo nas već i pripadnike odreda za istrebljenje, Ruse i Estonce. Žmirkao sam. U ušima mi je zvonilo. Vidio sam kako ljudi dašću, brišu čela, njišu se na mjestu poput drveća. Pokušavao sam promatrati nebo, ali nisam mogao ostati oslonjen o iskrivljeni bok Mootora. Oni najbrži već su bili u akciji, kao da kupuju na tržnici: trebalo je sakupiti oružje poginulih, samo oružje i remenje s mecima – ništa više. Preskakali smo preko dijelova tijela, udova koji su se trzali. Baš dok sam s tijela neprijateljskog vojnika skidao remen s municijom, nešto me odozdol čvrsto uhvatilo za gležanj.

Stisak je bio iznenađujuće čvrst i povukao me prema hroptavim ustima dolje na zemlji. Prije no što sam stigao naciljati, koljena su me izdala i stropoštao sam se pored umirućega, bez snage kao i on, bio sam uvjeren da mi je kucnuo posljednji čas. Pogled muškarca ipak nije bio namijenjen meni, slabašne su riječi bile namijenjene nekome drugome, nekoj voljenoj, nisam razumio što to čovjek zbori, govorio je na ruskome, ali glas je bio onakav kakvim se muš- 12 -

karac koristi samo kad se obraća svojoj zaručnici. Znao bih to i da nisam vidio umrljanu fotografiju u muškarčevim rukama i bijelu haljinu na slici. Sad je bila crvena od mladoženjine krvi, prsti su prekrivali ženino lice, trgnuo sam nogu grubim pokretom i život je nestao iz čovjekovih očiju u kojima sam trenutak prije vidio sebe.

Natjerao sam se da ustanem, moralo se dalje.

Kad smo pokupili oružje, iz daljine se opet začulo brujanje auto­ mobila i desetnik Allik izdao je naredbu za povlačenje. Nagađali smo da odred za istrebljenje čeka pojačanje prije no što krene u novi napad ili potraži naš logor, ali znali smo da će krenuti za nama. Naši mitraljesci već su stigli do ruba šume, kad sam ugledao poznati lik kako skače po leševima: Mart. Nogama je već stigao smrviti lubanju, mozak se pomiješao s blatom, a Mart je samo udarao, udarao, udarao i udarao, kao da je htio kundakom probiti tijela i zatući ih u zemlju. Otrčao sam do njega i tako ga snažno ošamario da je ispustio pušku. Mart se branio obnevidjeo, ne prepoznajući me, urlao je na nevidljivog neprijatelja i mlatarao rukama po zraku, ali uspio sam ga svezati svojim remenom i otpratiti ga do mjesta za previjanje, gdje su ljudi u žurbi skupljali stvari. Šapnuo sam im kako na tog čovjeka treba paziti, kucnuo se po sljepoočnici, a liječnik je pogledao Marta, koji je dahtao zapjenjen, i kimnuo. Desetnik Allik požurivao je ljude, jednome je istrgnuo pljosku iz ruke i viknuo kako se Estonac ne bori pijan kao što to čine Rusi. Krenuo sam tražiti Edgara, posumnjao sam da je pobjegao, ali moj je rođak sjedio na kamenu s rukom ispred usta, očiju vlažnih od znoja. Uhvatio sam ga za rame, a kad sam ga pustio, musavim rupčićem počeo je trljati kaput na mjestu za koje sam ga uhvatio prstima umrljanim krvlju.

“Ne mogu ja to. Nemoj se ljutiti.”

Prsa mi je najednom obuzela odvratnost, u mislima mi se pojavila slika majke kako krije kavu i potajice je kuha samo Edgaru i nikomu drugomu. Zavrtio sam glavom. Morao sam se usredotočiti, zaboraviti kavu, zaboraviti Marta i to kako sam postao onakav - 13 -

kakvog me vidio svojim smućenim pogledom, onaj isti nepoznati muškarac koji je u mojim čizmama jurio u borbu. Morao sam zaboraviti na neprijatelja koji me uhvatio za nogu i u čijem sam se pogledu prepoznao, ali i to da se nisam vidio u pogledu desetnika Allika. Ni u liječnikovu. To mi je bila treća bitka nakon povratka iz Finske i još sam bio živ, s krvlju neprijatelja na rukama. Odakle onda ta iznenadna sumnja? Zašto se nisam prepoznavao u pogledima onih za koje sam znao da će poživjeti toliko da mir vide vlastitim očima?

“Ideš li tražiti naše ili se ostaješ boriti?” upitao je Edgar.

Okrenuo sam se prema šumi. Pred nama je bila zadaća: oslabiti Crvenu armiju, koja je okupirala Estoniju, i prenijeti informacije o njezinu napredovanju našim saveznicima u Finskoj. Dobro sam se sjećao kako nam je bilo drago kad smo oblačili finske odore i kako smo navečer zajedno pjevali saa vabaks Eesti meri, saa vabaks Eesti pind – budi slobodno, estonsko more, budi slobodna, estonska zem­ ljo. Po povratku u Estoniju moja je jedinica uspjela presjeći samo nekoliko telefonskih linija i onda su nam radiostanice prestale raditi pa smo zaključili da bi bilo korisnije pridružiti se ostalim borcima.

Desetnik Allik pokazao se hrabrim čovjekom, uspjeh Šumskog bratstva bio je strelovit.

“Izbjeglice bi mogle zatrebati zaštitu”, šapnuo je Edgar. Bio je u pravu. Skupinu koja je prolazila kroz gustu šumu pratilo je dosta srčanih ljudi, ali kretanje je bilo sporo jer je jedini put iz okruženja vodio kroz močvaru. Borili smo se kao ludi kako bismo im dali vremena, kako bismo zadržali neprijatelja, ali bi li im naša pobjeda donijela dovoljnu prednost? Edgar je slutio kako mi misli vrludaju.

Dodao je: “Tko zna kako je kod kuće. Nemamo vijesti od Rosali­e.”

Prije no što sam stigao porazmisliti, već sam kimnuo i krenuo obavijestiti kapetana kako ćemo krenuti u zaštitu izbjeglica, premda je Edgar to rekao samo kako bi pobjegao pred ponovnim napadom, - 14 -

kako bi spasio vlastitu kožu. Rođak je poznavao moje slabosti. Svi smo mi kod kuće ostavili mladenke, zaručnice i žene, samo je meni žena bila razlogom da napustim borbu. Uvjeravao sam samoga sebe kako je moj izbor bio častan, čak i razuman.

Kapetan je naš prijedlog smatrao dobrom idejom. Ipak, na polasku sam se osjećao nekako čudno nestabilno. Možda je to bilo zbog toga što mi se sluh nije vratio u lijevo uho, ili zato što su mi u glavi još odzvanjale riječi koje je poginuli neprijatelj uputio svojoj dragoj. Osjećao sam kao da sve to što se dogodilo nije istina, da mi zadah smrti nije nestao s ruku premda sam ih dugo prao u potoku koji se našao preda mnom. Linije dlana – života, srca, razuma – još su se razabirale u tamnosmeđoj boji osušene krvi što mi se uvukla duboko u meso i ja sam hodao dalje, ruku pod ruku s mrtvima.

Povremeno bih se prisjećao kako su mi noge potrčale u borbu, kako mi je strojnica bez oklijevanja pjevala u ruci, kako sam je odbacio kad se ispraznio šaržer pa dohvatio pištolj, a nakon njega kamenje s poda, sve dok na kraju nisam glavom crvenog vojnika udarao u blatobran Mootora. Ali to nisam bio ja, to je bio netko drugi.

U borbi sam izgubio kompas i sad smo gazili kroz nepoznatu šumu, ali ja sam ipak pronalazio put, kao da sam znao kamo idemo i malo sam se razvedrio kad sam ponovo začuo pjev ptice. Nije prošlo puno, a Edgar je primijetio da vrludam, ali nije se požalio, bilo nam je sigurnije držati se podalje od izbjeglica koje je progonio odred za istrebljenje. Nisam to trebao reći naglas. Nekoliko je puta Edgar pokušao natuknuti kako bi bilo bolje da na miru pričekamo dolazak Nijemaca, sve je ostalo uzaludno i rizik se u ovom trenutku više ne isplati. Nisam ga slušao, samo sam nastavio hodati: otići ću u kuću Armijevih da zaštitim Rosalie i njezinu obitelj, pogledat ću i kakva je situacija kod Simsonovih – na imanju moje obitelji – a ako se borba bude nastavila, potražit ću povjerljivog člana bratstva i pridružiti se njegovoj jedinici. Edgar me pratio kao što me pratio preko Finskog zaljeva kad smo odlazili na obuku. Od vode koja ja - 15 -

brizgala kroz napukline u ledu obrazi su mu bili problijedjeli i htio se vratiti. Kad su mu se skije zamrznule, otkidao sam s njih sleđeni snijeg. Onda smo skijali jedan za drugim, ja naprijed, a Edgar za mnom, baš kao i sada. Ipak, ovog sam puta htio održati poveći razmak, pustiti da se rođakovo dahtanje utopi u šumoru drveća.

Prsti su mi drhtali dok sam maloprije vadio duhan iz vrećice, nisam htio da to Edgar primijeti. Stalno sam se prisjećao izraza lica čovjeka koji me uhvatio za nogu, hodao sam sve brže, ruksak mi je otežavao kretanje, svejedno sam brzao, htio sam ostaviti lice tog čovjeka za sobom, čovjeka za kojeg sam mislio da je umro od mojih metaka, čovjeka čija mlada nikad neće saznati gdje joj je mladoženja ni da mu je posljednja misao bila: volim te. Bilo je i drugih razloga zbog kojih sam krenuo tako željno, ostavljajući druge da se pripreme za idući napad. Njemački saveznici u meni su već i prije pobudili sumnju. Oni su poslali našu jedinicu u zaleđe Crvene armije naoružanu samo s nekoliko granata, pištoljem i neispravnim radijem. Nismo dobili čak ni poštenu kartu Estonije. Poslali su nas da izginemo, to je bilo sigurno. Svejedno sam slušao zapovijedi i šutio o svojim sumnjama. Kao da ništa nismo naučili tijekom proteklih stoljeća, kroz vremena kad su nam baltički baruni derali kožu s leđa.

Prije odlaska u Finsku razmišljao sam da se pridružim jedinicama Zelenoga Kapetana, čak sam razmišljao i o organizaciji atentata. Planove sam promijenio kad su me pozvali na obuku koju su organizirali Finci, a more se konačno dovoljno zaledilo i dopustilo lak prelazak u Finsku. To sam smatrao znakom sudbine; među šum­ skom braćom bilo je toliko prkosa i neopreznosti, a tako se ne može dobiti rat, ni otjerati neprijatelje, ni vratiti ikoga iz Sibira ni povratiti domove. Akcije Zelenoga Kapetana smatrao sam riskantnima – u džepu na prsima nosio je tekicu u koju je bilježio sve podatke o svojim borcima te je pravio precizne planove napada i tunela. Sumnje mi je potvrdila i Martova kći. Rekla mi je kako je odred za istrebljenje pronašao kod njezine majke knjige evidencije o hrani - 16 -

na čijim je marginama bilo pomno pribilježeno tko je i kada dolazio na objed, Zeleni je Kapetan obećao da će joj sav trud i hrana biti nadoknađeni. Sad je Martova kuća zgarište, Mart je izgubio razum, a njegova kći ide negdje ispred nas s ostalim izbjeglicama. Dio braće spomenute u knjizi prehrane već je bio pogubljen.

Znao sam da ćemo, jednom kad Estonija opet bude slobodna, na ove godine htjeti gledati čiste savjesti: da će biti potrebni dokazi kako smo djelovali prema zakonu. Ali tako detaljno skupljanje po­ dataka bilo je nešto što si nismo mogli priuštiti, a boljševička nedjela već su pokazala da našu zemlju i domove osvajaju barbari. Ipak, Kapetana nisam kritizirao naglas. Kao obrazovan čovjek i junak oslobodilačkog rata o ratovanju je znao više od mene i bio je mudar vođa. On je obučavao jedinice, učio ih pucanju i Morseovim znakovima te se brinuo o tome da se u šumi svakodnevno trenira trčanje, najvažnija vještina. Da Zeleni Kapetan nije imao običaj sve pomno bilježiti, možda bih bio ostao u njegovoj jedinici u Estoniji.

Ili da njegovi ljudi nisu imali fotoaparat. Neko sam vrijeme već bio proboravio s njima kad su jednog jutra uz veliku pompu htjeli napraviti zajedničku fotografiju. Jedan meni nepoznat čovjek šmugnuo je i ja sam slijedio njegov primjer, rekao sam: što ću vam ja kad ionako ne spadam u društvo. Momci su pozirali ispred zemunice oslonjeni jedan drugome o rame, ručne su im granate visjele o pojasu, a netko je kreveljeći se gurnuo glavu u prenosivi gramofonski tuljac. Ispred družine netko je postavio ruksak pun komunističkog novca donesenog iz zgrade općine, onoga koji je Zeleni Kapetan dan prije u svežnjevima dijelio zaposlenima u općini. Samo uzmite, rekao je, ovi su rublji naknada za novac koji su Sovjeti oduzeli narod­u.

Kapetan je već postao legendom, ali ja nisam htio biti takav junak. Je li to bila slabost? Jesam li uopće bio bolji od Edgara?

Rosalie bi se ponosila slikom s otoka za obuku kao i onom snimljenom u družini Zelenoga Kapetana. Svejedno, nisam htio po- 17 -

navljati Kapetanove pogreške i zato sam nevoljkim prstima poderao i Rosalieinu fotografiju. Njezin me pogled tješio u mnogim beznadnim trenucima i trebat ću je bude li mi život iscurio iz žila u tlo bojišta; trebao sam je i sad, dok smo koračali preko kamenja i mahovine, a iza mene su ostala braća borci, trebao sam njezin pogled.

Edgar je trčkarao za mnom i nije nosio nikakvu uspomenu na svoju ženu. Kad se pojavio u šumskoj kolibi u kojoj sam čekao odlazak u Finsku, odmah je rekao kako se nikome ne smije spominjati da se vratio u rodni kraj. Briga vojnog bjegunca bila je razumljiva, majčini slabi živci bili su poznata stvar. Svejedno nisam mogao ni pomisliti da se i ja tako ponesem, da ne dam Rosalie nikakav znak života. Čuo sam Edgara kako dašće iza mene i nisam shvaćao zašto još uvijek želi da njegova žena vjeruje kako je još mobiliziran u redovima Crvene armije. Ja nisam mogao dočekati da vidim Rosalie, a Edgar nije ni riječju spomenuo posjet svojoj ženi. Već sam stigao pomisliti kako je namjerava podlo ostaviti, da je našao novu dragu, možda u Helsinkiju. Edgar je često odlazio sam obavljati poslove, visio je u restoranu Klaus Kurki. Moje su sumnje ipak bile u opreci s činjenicom da mu pogled nikad nije bio zamućen zbog žene niti je bio posebice lakom na rakiju poput nas ostalih, to je dokazivao svjež dah svaki put kad bi se vratio u naše prenoćište. I on je nosio istu sportsku odjeću koju smo dobili, premda se namrštio kad je vidio tkaninu i kroj. U takvoj odori nije se moglo odvesti damu na šetnju, kao što je nisi mogao ni zabaviti s onih dvadeset maraka dnevno, o posjetu helsinškim kuplerajima da i ne govorim. Novca je bilo tek za duhan, čarape i druge nužne potrepštine.

Drugi su pogledavali mojeg rođaka, smatrali ga drugačijim, a ja sam se pribojavao da će morati napustiti otok kao netko tko nije sposoban obaviti zadatak. Zato sam se ozbiljno pozabavio njime kad sam primijetio da mu se obrva raskrvarila od trzaja puške, pa ga je sve više obuzimao strah od pucanja. Istovremeno sam se čudio kako je izdržao u redovima Crvene armije i odebljao u struku; ne - 18 -

vjerujem da su se u Crvenoj armiji hranili samo mašću i pšeničnim kruhom. Na otoku Staffanu vrhnjem zaobljeni trbuh ipak mu se smanjio: u Finskoj je sve bilo na bonove.

Mom rođaku puno je toga bilo oprošteno jer je znao s riječima.

Kad su nam instruktori postali članovi finskoga generalštaba, dali su mu da drži predavanje o činovima Crvene armije i to je činio tečno izgovarajući ruske riječi. Pokušavao je čak druge poučavati kako se skače s padobranom, premda sam nijednom nije skočio.

Večeri je provodio usavršavajući se u krivotvorenju dokumenata za trenutak kad se vratimo u Estoniju, a meni je šaputao o elitnoj postrojbi koju bi okupio od ljudi koje je upoznao na otoku. Pustio sam ga neka brblja, bio sam navikao na njegovu sklonost maštarijama još od vremena zajedničkog odrastanja. Ali drugi su Edgarovo klepetanje slušali naćuljenih ušiju.

Imali smo podosta slobodnog vremena, trenutaka u kojima smo imali vremena zijati u svaku bolničarku kao da je sama Eva. Ja sam provodio vrijeme misleći na Rosalie i proljetnu sjetvu. Za deportacije smo saznali u lipnju. Nakon što su ga prije godinu dana uhitili, o ocu se nije znalo ništa. Majka je tada kukala kako je otac morao shvatiti da treba pjevati “Internacionalu”, da je morao shvatiti da pjevajući treba skinuti kapu, da se ne smije protiviti nacionalizaciji, ali ja sam znao da otac za takvo što nije bio sposoban. I zato su Simsoni sada ostali bez kuće, sin mu je u šumi, a on sam u zatvoru.

Htjeli su od njega napraviti primjer za upozorenje. Istovremeno su umirivali ljude govoreći kako im neće oduzimati zemlju, ali tko da vjeruje boljševicima.

No Edgara nije zanimala sudbina naše farme premda je baš zemlja Simsonovih platili njegovo školovanje, studentski života u Tartuu, o kojemu je stalno pričao. Među nama je na otoku bilo podosta studenata, više nego onih koji su radili na zemlji. Edgar i drugi dečki sa sveučilišta nisu znali baš previše o životu. To se moglo osjetiti i u načinu na koji su se smijali svima koje su smatrali - 19 -

tupavijima od sebe. Njima je neškolovanost bila pogrda i procjenjivali su ljude prema tome jesu li završili tri razreda ili više. Povremeno su zvučali kao da su previše čitali engleske špijunske romane, uvelike su sanjarili o tome kako će s otoka Staffana slati takve špijune da će dani Crvene armije uskoro biti odbrojeni. A najglasniji među onima koji su širili to evanđelje bio je Edgar. Nekolicinu sam smatrao avanturistima, no ipak nisu bili kukavice, i to je ulijevalo malo povjerenja. Ovladali smo osnovnim vještinama i svi smo se školovali za radiooperatere, vježbali smo Morseove znakove, a prem­­da je Edgar bio nespretan u punjenju puške, svilenkasti su mu prsti vješto tipkali i, začudo, uspijevali otipkati i po sto znakova u minuti, dok su moje ruke bile prikladnije za oranje. Ipak, oko najvažnije stvari smo se slagali: obojica smo se držali iste proengleske političke orijentacije.

Još otkako smo otišli s otoka, imao sam plan: umjesto Rosalieine slike u džepu na prsima nosio sam čiste papire na kojima su bile probušene rupe za fascikl; bilo bi ludo hrabro nositi sav materijal sa sobom. Kupio sam i bilježnicu s voštanim koricama za dnevničke bilješke. Namjeravao sam skupljati dokaze o boljševičkom razaranju. To će trebati kad nastupi mir. Tad ću predati dokumente nekom tko je vještiji s riječima, nekome tko će napisati povijest ove oslobodilačke borbe. Spoznaja o važnosti te zadaće učvršćivala mi je odlučnost kad god bih posumnjao kako neću dospjeti sudjelovati u tim velikim planovima, ili kad bih pomislio da sam kukavica jer sam radije izabrao takav zadatak nego borbu. Bila je to zadaća koja bi moga oca učinila ponosnim. Nisam namjeravao bilježiti ništa što bi nekome moglo naštetiti ili otkriti imena ljudi koji su nam bili veza. Neću zapisati njihova imena, a možda ni spominjati mjesta.

Nabavit ću fotoaparat, ali ne za slikanje grupnih slika naše braće.

Posvuda su svjetlucale oči špijunâ. Njihov je sjaj bio zlatan, a naš blatan.

- 20 -

Rječnik manje poznatih pojmova Baltische Öl G.m.b.H. – njemačka naftna kompanija aktivna u Estoniji Dorpat – njemački naziv za Tartu u Estoniji Državni komesarijat Ostland – Reichkommissariat Ostland bio je njemačka okupacijska vlast u dijelovima Estonije, Latvije, Litve, Bjelorusije i sjeverne Poljske koji su se nalazili izvan borbenih područja od 1941. do 1944.

Državni odbor za sigurnost – estonski ogranak KGB-a Gruppe B – odsjek estonskog odjela njemačke sigurnosne policije.

Sigurnosne vlasti bile su podijeljene na njemački sektor (Gruppe A) i estonski sektor (Gruppe B). Estonska politička policija bila je poznata pod nazivom Abteilung B IV (Odjel B4).

Legionari/Estonska legija – Estonska legija kao dio Waffen-SS-a osnovana je u listopadu 1942. i djelovala je do svibnja 1943. Nije sudjelovala u borbama. Legija je 5. svibnja 1943. zamijenjena SS-brigadom nazvanom Estniche SS-Freiwilligen Brigade, koja je novačila Estonce rođene između 1919. i 1924. Prisilni radnici mogli su birati između prisilnog rada i brigade.

Odjel za borbu protiv banditizma (estonski Banditismivastase võitluse osakond, BVVO) – odjel NKVD-a posvećen borbi protiv banditizma (termin koji je podrazumijevao kriminalne radnje, ali i oružani protusovjetski otpor) od 1944. do 1947. Odjel je 1947. spojen s odjelima koji su se borili protiv političkog ban-

- 313 -

ditizma (oružanog protusovjetskog otpora) unutar Ministarstva sigurnosti.

Omakaitse – paravojna narodna milicija ustanovljena 1917., za vrije­ ­me propasti Ruskoga Carstva, u svrhu zaštite imovine i ljudi.

Nakon što je Njemačko Carstvo početkom 1918. zauzelo Estoniju, organizacija djeluje ilegalno, da bi tijekom estonskog rata za nezavisnost postala dijelom Eesti Kaitseliit – Estonske obram­bene lige, koja je raspuštena tijekom sovjetske okupacije Estonije 1940.–1941. U vrijeme okupacije osnivaju se partizanski odredi za borbu protiv Sovjeta, tzv. Šumsko bratstvo. Nakon 22. lipnja 1941. članovi Šumskog bratstva koji su izbjegli sovjetsku deportaciju u Sibir ponovno su osnovali organizaciju Omakiaste i aktivno sudjelovali u Ljetnom ratu (22. srpnja 1941. – 21. listopada 1941.). Po dolasku Njemačke 18. armije Omakaitse je 29. srpnja 1941. raspušten te mu je oduzeto sve oružje. Njemačke okupacijske vlasti iznova ga formiraju 28. kolovoza 1941. sa zadatkom da bude vojna domobranska organizacija okupirane Estonije pod izravnim zapovjedništvom Wehrmachta. Sve do 2. listopada 1943. to je dobrovoljna vojna organizacija kojoj je pristupilo oko 40.000 muškaraca; od toga datuma pa do 29. siječnja 1944. služba je obvezna za sve muškarce u dobi od 17 do 45 godina, a zatim i za sve muškarce do 60. godine života koji nisu podvrgnuti općoj mobilizaciji. Članovi uglavnom nisu imali uniforme, kao znak raspoznavanja nosili su traku oko ramena i bili su naoružani starim puškama i oružjem iz Prvoga svjetskoga rata. Dobar dio njih sudjelovao je u borbenim operacijama protiv sovjetske armije u ljeto i jesen 1944.

Organisation Todt – građevinska i inženjerijska organizacija Trećeg Reicha koja je bila zadužena za projektiranje i izgradnju svih velikih nacističkih građevina u Njemačkoj te na okupiranim ili osvojenim područjima. Radnici su im bili vojnici, civili te robovska radna snaga.

- 314 -

Otok Staffan – otok uz južnu obalu Finske blizu Espooa gdje je finska vojska 1941. uvježbavala postrojbe estonskih boraca po nazivom Erna za špijuniranje i gerilsko ratovanje u sovjetskoj Estoniji Reichssicherheitshauptamt – glavna sigurnosna agencija Trećeg Reicha, od 1939. do 1945. pod vlašću SS-a; sastojao se od Gestapa (tajne policije), Sicherheitsdiensta (obavještajne službe SS-a) i Kriminalpolizeia (kriminalističke policije) Reval – njemačko ime za Tallinn u Estoniji Savez oružane borbe (estonski Relvastatud Võitluse Liit, RVL) – ilegalna organizacija osnovana u estonskoj pokrajini Läänemaa koja se borila protiv sovjetske okupacije kasnih četrdesetih godina 20. stoljeća

- 315 -

- 316 -

Sofi Oksanen suvremena je finska spisateljica rođena 1977. u gradu Jyväskylä u središnjoj Finskoj. Studirala je dramaturgiju i književnost. Prvi roman Staljinove krave (2003.), priča o djevojci s po­re­ mećajem u prehrani, lansirao ju je među najutjecajnije mlade finske autore. Nominirana je za književnu nagradu Runeberg. Dvije godine poslije objavila je roman Baby Jane, u kojem progovara o anksioznom poremećaju i nasilju u lezbijskim vezama. Njezina prva predstava Čišćenje postavljena je 2007. u Finskome narodnom kazalištu. Iduće godine napisala je istoimeni roman, koji je osvojio brojne nagrade u Finskoj i inozemstvu, uključujući najveću književnu nagradu norveških zemalja Nordic Council Literature Prize 2010. Roman Čišćenje preveden je na 38 jezika. Posljednji roman Kad su golubice nestale (Kun kyyhkyset katosivat) objavljen je 2012.

- 317 -

Boris Vidović rođen je 1961. u Zagrebu. Godine 1984. diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te magistrirao 2002. na Sveučilištu u Helsinkiju. Radi u finskome Nacionalnom audiovizualnom institutu (KAVI) te kao slobodni prevoditelj. Prevodio je poeziju, pripovijetke i eseje s engleskog, talijanskog i finskog jezika. Među njegovim prijevodima ističu se Dražesno kolektivno samoubojstvo (Hurmaava joukkoitse­ murha) Arta Paasilinne, Srčani udari (Sydänkohtauksia), Rovovska cesta (Juoksuhaudantie) i Riječ Božja (Jumalan sana) Karija Hotakainena te Čišćenje (Puhdistus) Sofi Oksanen. Živi u Helsinkiju.

- 318 -

Sadržaj

Prolog 5 Prvi dio 9 Drugi dio 77 Treći dio 115 Četvrti dio 173 Peti dio 193 Šesti dio 239 Epilog 305 Rječnik manje poznatih pojmova O autorici O prevoditelju

- 319 -

313 317 318

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., veljača Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-619-9 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-620-5 (meki uvez) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 320 -

“Svojim novim romanom Sofi Oksanen dokazuje da pripada najvišoj književnoj ligi… Na mnogo načina srodnica je velikih ruskih klasika.”

– Dagsavisen “Novi književni dragulj Sofi Oksanen.”

– El Periódico “Svojom gustom, bogatom prozom briljantna Sofi Oksanen zaslužuje mjesto negdje između Quentina Tarantina i Lava Tolstoja.”

– Klassekampen “Ujedno velika drama koja plijeni snagom riječi i uzbudljiva, višeslojna priča o Estoniji između četrdesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća.”

– Anna “Zadivljujuće… Kad su golubice nestale potvrđuje talent Sofi Oksanen i dovodi ovaj malo poznati djelić Europe u središte svjetske književnosti.”

– Le Point

Sofi Oksanen suvremena je finska spisateljica rođena 1977. u gradu Jyväskylä u središnjoj Finskoj. Studirala je dramaturgiju i književnost. Prvi roman Staljinove krave (2003.), priča o djevojci s poremećajem u prehrani, lansirao ju je među najutjecajnije mlade finske autore. Nominirana je za književnu nagradu Runeberg. Dvije godine poslije objavila je roman Baby Jane, u kojem progovara o anksioznom poremećaju i nasilju u lezbijskim vezama. Njezina prva predstava Čišćenje postavljena je 2007. u Finskome narodnom kazalištu. Iduće godine napisala je istoimeni roman, koji je osvojio brojne nagrade u Finskoj i inozemstvu, uključujući najveću književnu nagradu norveških zemalja Nordic Council Literature Prize 2010. Roman Čišćenje preveden je na 38 jezika. Posljednji roman Kad su golubice nestale (Kun kyyhkyset katosivat) objavljen je 2012.

Kao i toliko puta kroz povijest, Estonija je i 1941. tek novčić u krvavoj partiji velikih sila.

Iako mnogi njemački napad na SSSR vide kao dugo očekivanu priliku za osamostaljenje, ne misle svi Estonci da će im sloboda biti poklonjena. S ulaskom jedinica Reicha u zemlju dvojica rođaka izabrat će različite staze: Roland, koji se kao pripadnik Šumskoga bratstva borio protiv Crvene armije, nastavlja život u ilegali, a prevrtljivi Edgar napušta svoju nezadovoljnu suprugu Juudit, mijenja identitet i postaje gorljivi pristaša nacističkog režima…

Kad se ratne magle raziđu, a Estonija se ponovno nađe u čeličnom stisku Sovjeta, Edgar je aparatčik gladan napredovanja, a Roland i Juudit jedini su koji mu u tome mogu biti prepreka. Jer, više nego ikada prije, poznavanje tajni drugih valuta je o kojoj ovise život i smrt.

U nagrađivanom hit-romanu Kad su golubice nestale, prevedenom na tridesetak svjetskih jezika, Sofi Oksanen svoje će likove zavrtjeti u vrtoglavom plesu sazdanom od izdaje, ljubavi, strasti i srama, a rat o kojemu piše dodijelit će im uloge kakvima se nisu nadali.

Kad su golubice nestale roman je koji se čita kao ljubavna priča i kao povijesni triler, no više od svega on je fascinantna studija ljudskosti, propitivanje načina na koje njezina krhka klica uspijeva ili gasne u hladnoj sjeni tiranije.

Knjiga koja će vas držati prikovane do zadnje stranice!

99,00 kn

- 322 -

www.fraktura.hr