Iskreno vaš, Šurik

Iskreno vaš, Šurik

–1–

Od iste autorice u izdanju Frakture: Daniel Stein, prevoditelj

–2–

Ljudmila Ulicka

Iskreno vaš, Šurik preveo s ruskog Igor Buljan

Fraktura –3–

Naslov izvornika: © 2003 by Ludmila Ulitskaya © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Igor Buljan i Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-679-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 916809

–4–

Sa zahvalnošću Nataši Červinskoj – čitateljici, savjetnici, liječnici

–5–

–6–

1

Djetetov otac, Aleksandar Sigizmundovič Levandovski, demonske i pomalo jeftine vanjštine, kukasta nosa i čvrstih kovrča koje je, pomiren, nakon navršenih pedeset godina prestao bojiti, od rane je dobi nagovještavao da će postati glazbeni genij. S osam godina kao mladoga Mozarta vodali su ga na koncerte, ali oko šesnaeste godine sve je zapelo, kao da je negdje na nebesima zgasnula zvijezda njegova uspjeha, i dobri ali prosječno nadareni mladi pijanisti počeli su ga prestizati, pa je postupno, završivši s odličnim Kijevski konzervatorij, postao korepetitor. Kao korepetitor bio je pažljiv, precizan, moglo bi se reći izniman, nastupao je s prvoklasnim violinistima i violončelistima, koji su se čak pomalo borili za njega. No uloga mu je uvijek bila sporedna. U najboljem slučaju na plakatima bi napisali “na glasoviru”, u najgorem “pratnja”. Upravo ta “pratnja” činila je nesreću njegova života, svakodnevni žalac u jetru. Izgleda da je, prema nazoru starih, upravo jetra najviše trpjela zbog zavisti. U te hipokratovske gluposti, razumljivo, nitko nije vjerovao, ali jetra Aleksandra Sigizmundoviča doista je bila sklona napadajima. Pridržavao se dijete i s vremena na vrijeme bi požutio, boljelo ga je i strašno se mučio.

Veročku Korn upoznao je najbolje godine njezina života. Tek je bila upala u Tairovljev studio, još nije došla na glas kao najslabija studentica, uživala je u zanimljivim, raznovrsnim vježbama i sanjala veliku ulogu. Bile su to godine sutona Komornog teatra. Glavni teatrolog u državi još nije iznio svoje uzvišeno mišljenje o kazalištu, nazvavši ga “istinski buržoaskim” – to će učiniti nekoliko godina –7–

poslije, još je vladala Alisa Koonen, a Tairov si je doista dopuštao takve “istinski buržoaske” nepodopštine kao što je režija Egipatskih noći.

U teatru su prema tradiciji čekali Novu – 1935. – godinu, i među brojnim aktivnostima kojima su se glumci zabavljali te duge noći bilo je i natjecanje za najljepše noge. Glumice su se povukle iza zastora i svaka bi pridigavši njegov rub, čedno izložila anonimnu nogu od koljena do vrhova prstiju.

Osamnaestogodišnja Veročka okrenula je gležanj tako da se ne vidi uredna zakrpa na peti i gotovo pala u nesvijest od slatkih uzburkanih osjećaja kad su je odlučno izvukli iza zastora i odjenuli joj pregaču na kojoj je velikim srebrnim riječima pisalo “Imam najljepše noge na svijetu”. K tome su joj uručili malu kartonsku cipelu, izrađenu u kazališnoj radionici i punu čokoladnih bombona. Sve se to, uključujući okamenjene bombone, još dugo čuvalo u ladici sekretera njezine majke Elizavete Ivanovne, koja se pokazala neočekivano osjetljivom na kćerin uspjeh na području, prema njezinim shvaćanjima, izvan granica pristojnosti.

Aleksandra Sigizmundoviča, koji je stigao iz Pitera na gostovanje, na slavlje je pozvao sam Tairov. Aristokratski gost cijele se večeri nije micao od Veročke i ostavio je na nju veoma dubok dojam, a pred jutro, kad se zabava završila, osobno je obuo na nagrađenu nogu bijelu pustenu čizmicu, smionu varijaciju na temu ruske čizme od valjane vune, ali na visokoj peti, i otpratio je kući, u Kamergersku ulicu. Još je bio mrak, polako je padao rekvizitni snijeg, teatarski žuto sjale su svjetiljke, a ona se osjećala kao primadona na golemoj pozornici. Jednom rukom privijala je uza se otmjene cipele broj 34 zamotane u novine, drugu je blaženo položila na njegov rukav, a on joj je recitirao pjesme pjesnika u nemilosti koje su izašle iz mode.

Istoga dana otputovao je u svoj Lenjingrad, ostavivši je potpuno smetenu. Obećao je da će uskoro doći. Ali prolazio je tjedan za tjednom, od silnog, usrdnog iščekivanja Veročki je ostao samo gorki talog.

Veročkini profesionalni uspjesi bili su beznačajni, k tome ju je koreografkinja, koja ih je podučavala suvremene pokrete u duhu –8–

Isadore Duncan, jako zamrzila i sad ju je zvala isključivo “divna noga”, i nije joj opraštala ni najmanju pogrešku. Jadna Vera brisala je suze krajem starogrčkog hitona od ivanovskog cica i nije mogla uhvatiti ritam Skrjabinove ekstatične glazbe uz koju su glumice vježbale, energično podižući dlanove i koljena kako bi prenijele neulovljivu dušu burne glazbe u vidljive slike.

Jednog od najtežih dana toga proljeća ispred glavnog ulaza Veru je dočekao Aleksandar Sigizmundovič. Stigao je u Moskvu na dva tjedna radi snimanja nekoliko koncerata čuvenog violinista svjetskog glasa. U stanovitom smislu bio je to zvjezdani trenutak njegova života: violinist je bio staromodno odgojen, odnosio se prema Aleksandru Sigizmundoviču s naglašenim poštovanjem i, kako se činilo, sjećao se njegove dječje slave. Snimanje je teklo sjajno. Prvi put nakon mnogo godina pijanistovo se povrijeđeno samoljublje smirilo, opustilo se i oporavilo. Dražesna djevojka sivo-plavih blistavih očiju treperila je od same njegove prisutnosti – jedan zanos hranio se drugim... Što se tiče mlade Veročke, koja je cijelu školsku godinu marljivo učila Tairovljeve “emocionalno zasićene forme”, ona je toga proljeća jednom zasvagda izgubila osjećaj za granicu između života i kazališta, “četvrti zid” se srušio, i otada je nastupala u predstavi vlastitog života. U skladu s idejama dubokopoštovanog učitelja, koji je od svojih glumaca zahtijevao univerzalnost – od misterija do operete, kako je sam govorio – Veročka je toga proljeća igrala pred ganutim Aleksandrom Sigizmundovičem rolu ingénue dramatique.

Zahvaljujući zajedničkim naporima prirode i umjetnosti veza je bila prekrasna – s noćnim šetnjama, intimnim večerama u malim separeima najpoznatijih restorana, ružama, pjenušcem, strasnim milovanjima koja su godila oboma, možda i više nego ona posljednje moskovske noći, uoči odlaska Aleksandra Sigizmundoviča, u trenutku Veročkine potpune kapitulacije pred nadmoćnim protivničkim snagama.

Sretni je pobjednik otputovao, ostavivši Veročku u slatkoj magli svježih uspomena, iz kojih se postupno stala pomaljati prava slika njezine budućnosti. Uspio joj je povjeriti koliko mu je nesretan –9–

obiteljski život: psihički bolesna žena, kćerkica s traumom od poroda, despotska punica zapovjedničke naravi. Nikada, nikada neće moći ostaviti tu obitelj... Veročka je obamirala od ushićenosti: kako je plemenit! I odmah mu je htjela prinijeti vlastiti život kao žrtvu.

Neka budu dugi rastanci i kratki susreti, neka makar neki dio njegovih osjećaja, njegova vremena, njegove osobe pripada njoj – onaj koji joj sam ushtjedne posvetiti.

No to je već bila druga uloga – ne preobražene Pepeljuge koja noću zvecka staklenim potpeticama po pločniku obasjanom ukrasnim svjetiljkama, nego tajne ljubavnice koja stoji duboko u sjeni.

Isprva joj se činilo da je spremna igrati tu ulogu do kraja života, svoga ili njegova: nekoliko dugoočekivanih susreta godišnje, pusta razdoblja između njih i jednolična sjetna pisma. Tako je trajalo tri godine – Vera je u svome životu počela osjećati okus dosadne ženske nesreće.

Glumačka karijera, koja nije ni počela kako spada, završila se – predložili su joj da ode. Napustila je trupu, ali ostala je raditi u kazalištu kao tajnica.

I tada se, 1938. godine, prvi put pokušala osloboditi iscrpljujuće ljubavne veze. Aleksandar Sigizmundovič smireno je prihvatio njezinu volju i poljubivši joj ruku, otišao u svoj Lenjingrad. Ali Veročka nije izdržala ni dva mjeseca, sama ga je pozvala, i sve je počelo izno­­va.

Omršavjela je i, po mišljenju prijateljica, poružnjela. Pojavili su se prvi znaci bolesti, još neprepoznate: oči su sjale metalnim sjajem, katkad bi joj knedla zapela u grlu, živci su joj se rastrojili, i čak se i Elizaveta Ivanovna počela pribojavati Veročkinih napadaja histerije kod kuće.

Prošle su još tri godine. Dijelom pod pritiskom Elizavete Ivanov­ ­ne, dijelom zbog želje da promijeni svoj, kako ga je tada ocjenjivala, neuspješni život, opet je prekinula s Aleksandrom Sigizmundovič­ ­em. I njega je izmučila ta teška veza, ali ne bi prvi odlučio prekinuti: volio je Veročku veoma dubokom i čak uzvišenom ljubavlju – svaki put kad bi doputovao u Moskvu. Svojom strastvenom i afektiranom

– 10 –

zaljubljenošću hranila je njegovo nesretno i bolno samoljublje. Taj put rastanak kao da je uspio: rat koji je počeo zadugo ih je razdvoji­o.

Dotad se Veročka već riješila nezavidne dužnosti tajnice, izučila je skromni knjigovodstveni zanat, ali išla je na probe, potajno je priželjkivala neke uloge, osobito joj se sviđala uloga gospođe Bovary.

Ah, da nije bilo Alise Koonen! Tada se činilo da se još sve može okrenuti, i da će izaći na pozornicu u haljini od bareša, ukrašenoj trima buketima ruža bez stabljika, s lišćem, i učiniti nekoliko koraka u kadrili s bezimenim vikontom u dvorcu Vaubyessard... To je bila zaraza koju poznaju samo oni koji su je preboljeli. Vera je pokušavala, ne napuštajući kazalište, osloboditi se kazališne ovisnosti, čak je stekla obožavatelja, štono riječ, “iz publike”, iznimno pouzdanog i jednako blesavog Židova dobavljača. Zaprosio ju je. Ridala je cijelu noć i odbila ga, ponosno obznanivši da voli drugoga. Ili je Veročka imala neki nedostatak, ili se uopće nije uklapala u karaktere toga doba, no njezina krhka nježnost, unutarnja spremnost da odmah padne u zanos i duševna suptilnost, koja je bila u modi, recimo, u Čehovljevo vrijeme, baš nikoga nisu očaravale u junačkom raz­ doblju rata i poratnog dovršetka izgradnje socijalizma... Dobro sad, kad već nikoga... Ali neće valjda za dobavljača...

Potom je bila evakuacija u Taškent. Elizaveta Ivanovna, docent na Pedagoškom institutu, inzistirala je na tome da kći da otkaz u kazalištu i otputuje s njom.

Aleksandar Sigizmundovič završio je u evakuaciji u Kujbiševu, njegova nesretna obitelj nije uspjela otići i stradala je u blokadi.

U Kujbiševu se užasno razbolio, tri upale pluća zaredom gotovo su ga otjerale u grob, ali spasila ga je medicinska sestra, čvrsta mjesna Tatarka. Njome se i oženio zbog usamljenosti i slabosti.

Kad su se poslije rata Veročka i Aleksandar Sigizmundovič sreli, opet je sve počelo iznova, ali s malo promijenjenim dekoracijama.

Ona je tada radila u Dramskom teatru, gdje se zaposlila kao knji­go­ vođa. Voljela je tada umjesto Alise Koonen Mariju Ivanovnu Babanovu, išla je na njezine predstave, čak su se smiješile jedna drugoj na hodnicima. Aleksandar Sigizmundovič opet ju je do­čekiva­­o is­pred

– 11 –

glavnog ulaza, pa su preko Tverskog bulevara išli u Kamergersku ulicu. Opet je bio u nesretnom braku, opet je imao bolesnu kćer.

Ostario je, stanjio se, bio je još zaljubljeniji i tragičniji. Veza se uzburkala novom, oceanskom snagom, ljubavni valovi podizali su ih do nedostižnih visina i bacali ih u mračne bezdane. Možda je upravo to željela Veročkina nezadovoljena duša. Tih je godina često snivala isti san: usred nekog potpuno svakodnevnog zbivanja, naprimjer ispijanja čaja s mamom za njihovim ovalnim stolićem, najednom bi otkrila da u sobi nema jednog zida, a umjesto njega je tama gledališta koje se pruža u beskraj, ispunjenog nijemim i posve nepomičnim gledaocima...

Kao i prije, dolazio je u Moskvu tri-četiri puta godišnje, odsjedao obično u hotelu Moskva, i Veročka je dolazila k njemu na susrete.

Pomirila se sa sudbinom, i tek joj je kasna trudnoća promijenila tijek života.

Veza joj je trajala dugo, kako si je sama prorekla u mladosti – “sve do smrti”...

– 12 –

2

Vera kao da je nosila djevojčicu: trbuh joj je bio zaobljen, a ne šiljat, lice se blago razvuklo, zrnata smeđa pigmentacija izbila joj je pokraj očiju, i dijete se u trbuhu kretalo ravnomjerno, bez grubosti. Čekali su, dakako, curicu. Elizaveta Ivanovna, nesklona bilo kakvom praznovjerju, unaprijed se pripremala za rođenje unučice, i premda se nije pridržavala ružičastih nijansi, nekako je sva dječja oprema ispala ružičastom: benkice, pelene, čak i vunena vestica.

Dijete je bilo izvanbračno, Vera u zrelim godinama, imala je 38.

No te okolnosti nimalo nisu ometale Elizavetu Ivanovnu da se raduje predstojećem događaju. Sama je kasno stupila u brak, rodila je jedinu kćer tek oko tridesete i ostala udovica s troje djece: sedmomjesečnom Veročkom i dvjema pastorkama tinejdžerkama. Preživjela je sama, podigla djevojčice. Zapravo, 1924. starija pastorka napustila je Rusiju i više se nije vratila. Mlađa pastorka, koja je svim srcem prihvatila novu vlast, prekinula je odnose s Elizavetom Ivanovnom kao s pobornicom starog režima, zaostalom i opasnom osobom, te se udala za sovjetskog rukovodioca srednjeg ranga i nastradala pred­ ratnih godina u Staljinovu logoru.

Cjelokupno životno iskustvo Elizavete Ivanovne navodilo ju je na snošljivost i srčanost, i novu djevojčicu, neočekivanu prinovu u obitelji, očekivala je otvorena srca. Kći-obitelj, kći-prijateljica, pomoćnica – upravo se na tome temeljio njezin život.

Kad se umjesto očekivane curice rodio dečko, obje su se, i majka i baka, smele: poremetili su im se intimni planovi, nije bilo ništa od obiteljskog portreta koji su u mislima naručile – Elizaveta Ivanovna – 13 –

stoji s njihovom čudesnom kaljevom peći u pozadini, Veročka sjedi tako da joj majčine ruke počivaju na ramenima, a na Veročkinim koljenima čarobna kovrčava djevojčica. Dječja zagonetka: dvije majke, dvije kćeri i baka s unučicom...

Djetetovo lišce Vera je dobro promotrila još u rodilištu, a razmotala ga je prvi put tek kod kuće i neugodno se iznenadila golemom u usporedbi sa sićušnim stopalima, jarkocrvenom mošnjicom i veoma nepristojnom stvarčicom koja se odmah digla. U tom trenu, dok je ona smeteno zurila u tu svima poznatu pojavu, lice joj je poprskao topli mlaz.

– Gle vragolana – nasmiješila se baka i opipala pelenu, koja je ostala potpuno suha. – Verusja, ovaj će se uvijek izvući iz škripca...

Novorođenče se igralo licem, izmjenjivali su se neusklađeni iz­ razi: čelo se mrštilo, usne se smiješile. Nije plakalo, pa nije bilo jasno je li mu dobro ili loše. Najvjerojatnije mu je sve što se događalo bilo čudno...

– Djed, pljunuti djed. Bit će pravi muškarac, zgodan, krupan – zadovoljno je zaključila Elizaveta Ivanovna.

– Neki dijelovi tijela čak i previše – značajno je primijetila Veročka. – Baš kao u oca...

Elizaveta Ivanovna učinila je omalovažavajuću gestu: – Ne, Verusja, ti ne znaš... To je inače svojstveno muškarcima u obitelji Korn.

Time su potpuno iscrpile svoje osobno iskustvo kad je to u pitanju i prešle na sljedeće: kako će one, dvije slabe žene, podići pravog, jakog muškarca? Zbog mnogih razloga, obiteljskih i sentimentalnih, bio je osuđen na ime Aleksandar.

Od prvog dana obveze su podijelile tako da je Veročku zapalo dojenje, a sve ostalo na sebe je preuzela Elizaveta Ivanovna.

Sport, muška zabava i bez ikakva tepanja – Elizaveta Ivanovna odredila je najvažnije zadatke. I zaista, od dana kad je zacijelio pupak, unuk je krenuo s tjelovježbom: pozvala je masažerku i počela je svakodnevno polijevati dečka hladnom ali prokuhanom vodom.

Kako bi osigurala dostojnu mušku zabavu, pravodobno je u Dječjem svijetu nabavila drvenu pušku, vojnike i konjića na kotačićima.

– 14 –

Pomoću tih jednostavnih predmeta Elizaveta Ivanovna kanila je zaštititi dečka od žalosti zbog nedostatka oca, što će nakon kratkog vremena istinski doći do izražaja, i odgajati ga kao istinskog muškarca – odgovornog, sposobnog da samostalno donosi odluke, sigurnog u sebe, to jest onakvog kakav je bio njezin pokojni muž.

– Moraš se držati načela maksimalnog odmaka – u velikoj mjeri preuranjeno, poučavala je kćer već prvih dana nakon dolaska iz rodilišta, i u glasu se osjetila pedagoška intonacija. – Kad dijete malo naraste, konačno pusti tvoju ruku i učini prvi korak u stranu, ti moraš učiniti svoj korak u suprotnom smjeru. To je užasna opasnost za sve samohrane majke – nesmiljeno je precizirala Elizaveta Ivanovna – povezivati sebe i dijete u jedan organizam.

– Zašto tako govoriš, mamice – uvrijeđeno se bunila Vera – dijete, na kraju krajeva, ima oca, sudjelovat će u njegovu odgoju...

– Od njega će biti koristi koliko od jarca mlijeka. Možeš mi vjerovati – zaključila je Elizaveta Ivanovna.

Za Veročku je to bilo još uvredljivije jer je sve već bilo dogovoreno i odlučeno – za nekoliko dana trebao je stići sretni otac kako bi se napokon sjedinio s dragom. Upravo to je bila jedina točka neslaganja između majke i kćeri, koje su se međusobno obožavale: Elizaveta Ivanovna prezirala je Veročkina ljubavnika, godinama se nadala da će kći upoznati čovjeka dostojnijeg od tog nervoznog i nesretnog umjetnika. No također je iz svoga životnog iskustva dobro znala kako je ženi teško biti samoj, a osobito takvoj poput njezine Veročke – umjetničke naravi, neprilagođene današnjoj muškoj grubosti. Ma neka, bar netko... I progunđala je ne posve umjesno: – Kakva god bila dama, u krevet ne ide sama.

Obožavala je poslovice i uzrečice i znala ih je mnogo, čak i latinske. Kao iznimno stroga u ruskom govoru, katkad se služila sasvim nedoličnim izrazima, ako ih je posvetio frazeološki rječnik.

– Znaš, mama – začudila se Vera – malo si pretjerala...

Elizaveta Ivanovna se trgnula: – Oprosti, oprosti, najmanje od svega htjela sam te uvrijediti.

Međutim, bez obzira na majčinu grubost, Vera kao da se opravdava­la: – 15 –

– Mamice, pa znaš da je na turneji...

Vidjevši kćerino ožalošćeno lice, Elizaveta Ivanovna se povuk­la: – Ma neka mu je sa srećom, Veročka... Same ćemo podići našeg dečka.

Prorekla je... Mjesec i pol nakon Šurikova rođenja Aleksandar Sigizmundovič je poginuo. Pao je pod auto u Ulici ustanka, kod Moskovskog kolodvora, vrativši se u Lenjingrad nakon što je prvi put vidio novorođenog sina. Ostarjeli otac bio je pun neopozive odlučnosti da napokon obznani svojoj kršnoj Sonji da je napušta, ostavlja kćeri i njoj stan u Lenjingradu i vraća se u Moskvu. Prve dvije točke savršeno je izvršio. Samo se nije stigao preseliti...

Vera je saznala za smrt Aleksandra Sigizmundoviča tjedan dana nakon pogreba. Uznemirena zbog izostanka vijesti, nazvala je njegova prijatelja koji je bio upućen u njihove odnose, nije ga zatekla jer je bio na putu. Skupivši hrabrost, nazvala je stan Aleksandra Sigizmundoviča. Sonja ju je obavijestila o njegovoj smrti.

Mlada majka iz reda “starih prvorotkinja”, kako su je nazivali u rodilištu, stara ljubavnica – dotad je njihova veza nakupila već dvadeset godina – postala je svježom udovicom ne stigavši se ni udati.

Crnokosi dečko trpao je u usta stisnutu rukicu, energično sisao, stenjao, prljao pelene i bio u stanju bezbrižnog zadovoljstva. Nije ga se ticala majčina žalost. Umjesto nestalog majčinog plavkastog mlijeka sad su mu davali iz bočice razblaženo i zaslađeno kravlje, i odlično mu je išlo.

– 16 –

Ljudmila Ulicka rođena je 1943. tijekom evakuacije u Baškiriji, a odrasla je u Moskvi, gdje je nakon završetka studija radila u ge­ netičkom laboratoriju. Otpuštena je zbog pretipkavanja samizdata, nakon čega radi u kazalištu te piše crtice i tekstove za djecu. Priče počinje objavljivati krajem osamdesetih u časopisima te se potpuno posvećuje pisanju proze. Stil joj je na tragu ruskog realizma, najčešće piše iz ženske perspektive o međuljudskim i obiteljskim od­nosima, a likovi su joj kompleksni i zaokruženi. Za svoje romane i zbirke priča osvojila je brojne nagrade, a najvažnija su joj djela Sonječka i druge priče, Medeja i njezina djeca, Veseli sprovod, Slučaj Kukocki, Daniel Stein, prevoditelj te Iskreno vaš, Šurik.

– 371 –

– 372 –

Igor Buljan rođen je 1974. u Zagrebu. Diplomirao je komparativnu književnost i rusistiku. Prevodi beletristiku i publicistiku s ruskog i engleskog jezika te za Hrvatsku radioteleviziju. Preveo je djela Mihaila Bulgakova, Borisa Akunina, Viktora Pelevina, Leonida Cipkina, Vladimira Nabokova, Ljudmile Ulicke, Tatjane Tolstoj, Samuela Becketta, Andreja Bitova, Vladimira Makanina, Nialla Fergusona i Douglasa Couplanda. Živi u Zagrebu.

– 373 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Tamara Novak Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., studeni Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-679-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

– 374 –

– 375 –

169,00 kn

– 376 –