Himba

MOEBIUSOVA TETR ALOGIJA PriËe s dva lica

HIMBA Roman Mysterium drugo je lice iste priËe.

Monaldi & S ort i Himba Tko ne zna hiniti, B 1 bne zna živjeti.

Od istih autora u izdanju Frakture: Imprimatur Secretum Veritas Salajeve sumnje Salajevo jaje Tajne konklava Mysterium

B 2b

Monaldi & Sorti

HIMBA prevela s talijanskog Mirna ÂťubraniĂŠ

Fraktura B 3b

Naslov izvornika Dissimulazione Talijansko izdanje nije objavljeno.

Prvo izdanje u Nizozemskoj na nizozemskom objavila je nakladniËka kuÊa De Bezige Bij iz Amsterdama. ∂ 2011 by Rita Monaldi and Francesco Sorti ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. ∂ za prijevod Mirna »ubraniÊ i Fraktura, 2014.

Sva prava pridræana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnoæavati ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuπtenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-544-4 CIP zapis dostupan je u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËiliπne knjiænice u Zagrebu pod brojem 869016

B 4b

Pariz , 16 47.

Crni su dani za francusku kraljevinu. Zemlja je veÊ trideset godina u ratu, nameti su iz dana u dan sve veÊi, narod je na koljenima. Na prijestolju sjedi osmogodišnji djeËak, mali Luj XIV. MoÊ je u rukama njegove majke Ane Austrijske, jednako neviËne državnim poslovima. Zato upravlja talijanski kardinal Jules Mazarin (1602.∑1661.), francuski prvi ministar.

No previše je toga što Mazarinu ne ide u korist: prebrzo napredovanje, odviše pronicav um ∑ i prije svega to što nije Francuz. Onih koji ga žele ubiti toliko je da moraju stati u red: to Êe pokušati uËiniti pola francuskog plemstva. Ali Mazarin ostaje živ i svima oprašta. “Tko ima srce, ima sve”, kaže.

Hladan vjetar puše na vladare: i u Engleskoj izbija gra­ anski rat i prijestolje se ljulja. U Francuskoj je kardinal jedini sposoban zaštititi kraljicu i maloga Luja od spletkama sklona, drska plemstva. Kako bi se odupro njihovoj opsadi, kardinal Talijan okružuje se svojim sunarodnjacima, ali, zaËudo, samo od dva soja: bankarima i glazbenicima. Meu njima je i Atto Melani, mladi toskanski kastrat, koji u Parizu zapoËinje svoju munjevitu karijeru.

Roen u krajnje siromašnoj obitelji u Pistoji 1626. kao treÊe od sedmero djece skromna zvonara, Atto Êe umrijeti bogat i prepun poËasti u dobi od gotovo devedeset godina: oštricom noža oduzeta mu je priroda, ali to je nadomjestio oštroumnoš­ B 5b

Ê­ u. Pre­preden ali Ëista srca, napržit ali oprezan kao zmija, mladi Êe se Atto u Parizu nauËiti snalaziti u najtajnijim državnim poslovima. »uven u svoje doba kao kastrat veliËanstvena glasa, slavljen od znanstvenikâ i pjesnikâ, ali zaljubljen u žene, Atto Êe se jednoga dana uspeti meu najpronicavije europske umove i postati prijatelj papa, kneževa i kraljeva te upravljati velikim politiËkim dogaajima svojega vremena.

B 6b

L I KOV I

Naši junaci Atto M elani (1626.∑1714.) ∑ mladi, Ëastohlepni toskanski kastrat, pozvan u Pariz kako bi pjevao u jednoj talijanskoj operi.

Barbar a Strozzi (1619.∑1677.) ∑ venecijanska skladateljica, rasipa svoje draži, ali ne i svoje tajne.

Gabriel Naudé (1600.∑1653.) ∑ brbljavi knjižniËar kardinala Mazarina.

L ouis H ardouin (? ∑ nakon 1653.) ∑ knjižar i tiskar u Parizu.

Otac jezuita Jeana Hardouina.

M alagigi, nadimak M arc’A ntonija Pasqualinija (1614.∑ 1691.) ∑ najglasovitiji kastrat svojega vremena. UËitelj Atta Melanija.

Luigi Rossi (1597.∑1653.) ∑ slavni skladatelj. Kardinal Mazarin pozvao ga je da sklada operu u kojoj pjevaju Atto Melani i Malagigi.

Opat Fr ancesco Buti (1604.∑1682.) ∑ piše libreto te opere.

Jacopo Torelli (1608.∑1678.) ∑ glasoviti scenograf, smišlja i izrauje scenske naprave za operu Rossija i Butija.

Giovan Battista Lulli (1632.∑1687.) ∑ roen u Firenci, ali postat Êe najveÊi skladatelj na dvoru Kralja Sunca. Ovdje

B 7b

je još uvijek momËiÊ i radi kao kuhinjski pomoÊnik u kraljevskim kuhinjama.

Tajni plan K ardinal M azarin (1602.∑1661.) ∑ prvi ministar Francuske.

A na Austrijska, kr aljica majka (1601.∑1666.) ∑ upravlja Francuskom s kardinalom Mazarinom dok je kralj maloljetan.

Luj XIV. ∑ K r alj Sunce (1638.∑1715.) ∑ ne treba ga predstavljati. Ovdje je još osmogodišnji djeËaËiÊ.

Bankari K rune: Cantarini (? ∑ ?), Cenami (? ∑ 1651.) iz Lucce i Hervart (1607.∑1676.), Nijemac iz Augsburga.

Ujedno su i privatni Mazarinovi bankari.

M ichele Particelli (1596.∑1650.) ∑ glavni nadzornik finan­ cija Francuske. Rodom iz Lucce kao i Cantarini i Cenami.

Francuzima krajnje omražen.

Vojvoda Enghien, drugim imenom princ Condé (1621.∑ 1686.) ∑ roak Njegova VeliËanstva. Veliki vojskovoa u službi Francuske, najmoÊniji je i najbogatiji Ëovjek u Kraljevstvu. Francuzi ga obožavaju.

Vojvoda Orleanski (1608.∑1660.) ∑ stric maloga Luja XIV. Saveznik vojvode Enghiena.

Sjene prošlosti M arc’A ntonio Br agadin (1523.∑1571.) ∑ namjesnik na Cipru u ime Presvijetle MletaËke Republike. Ratni junak.

B 8b

Njegova tragiËna muËeniËka smrt promijenit Êe tijek povijesti.

K atarina de’ M edici, fr ancuska kr aljica (1519.∑1589.) ∑ prabaka Luja XIV., naredila je pokolj protestanata hugenota u Bartolomejskoj noÊi.

Cosimo Ruggieri (? ∑ 1615.) ∑ firentinski astrolog i negromant. Savjetnik i špijun Katarine de’ Medici.

L orenzo de’ M edici (1449.∑1492.) ∑ glasoviti vladar Firence.

Nazvan VeliËanstveni po veliËanstvenosti s kojom je upravljao Firencom.

Giuliano de’ M edici (1453.∑1478.) ∑ Lorenzov brat. Ubijen u firentinskoj katedrali u Ëuvenoj uroti Pazzijevih.

U pozadini Sestr a A rcangela Tar abotti (1604.∑1652.) ∑ Venecijanka, obitelj ju je zatvorila u samostan protiv njezine volje. Napisala je RedovniËki pakao. Prijateljica bezbožaca i libertina.

Nicolas Bretel de Grémonville (1608.∑1648.) ∑ francuski veleposlanik u Veneciji. Libertin i prijatelj Naudéa i Tarabottijeve.

I drugi...

B 9b

B 10 b

Nunquam tentabis, ut non perficias.

(Nikad ne pokušavaj nešto što ne možeš dovršiti.)

Hieronymus Cardanus, Proxeneta seu de prudentia civili, Leiden, 1627.

B 11 b

B 12 b

Kad je prvi Ëovjek otvorio oËi i shvatio da je nag, pokušao se sakriti i od pogleda samoga svojeg Stvoritelja; tako je pomnja za skrivanjem nastala gotovo istodobno kad i sam svijet. Qui nescit fingere nescit vivere, “Tko ne zna hiniti, ne zna živjeti”, i Qui nescit dissimulare nescit regnare, “Tko se ne zna pre­ tvarati, ne zna vladati”; izreka ne manjka. Prava esencija, kako reËe Platon, bestjelesna je. Himba je tek koprena saËinjena od Ëasne tame iz koje se ne raa laž, nego samo moguÊ­nost kratko­ga predaha od istine; i jednako kao što je priroda željela da u poretku svemira budu dan i noÊ, tako i u ljudskim djelima trebaju postojati svjetlo i sjena, bjelodani postupci i oni skrive­ni.

Onaj tko loše nosi tu koprenu na sebe navlaËi mržnju jer u vedrini života ne treba dati povoda nezgodnoj magluštini laži i svakako je treba izbjegavati. Himba nije laž, ali se prema laži odnosi kao zmija prema golubici, kako je izreËeno ovim božanskim rijeËima: Estote prudentes sicut serpentes, et simplices sicut columbae, “Budite oprezni kao zmije i prostodušni kao golubice.” Uvijek ljubite istinu, ali je kroza sve dane koji su pred vama nastojte priželjkivati uz najmanju opasnost. Uz pomoÊ pretvaranja.

Himba nije prijevara, jer je prijevara zloporaba razuma, koji je dobro svojstveno ljudskoj vrsti. Hinjenje je zvanje koje B 13 b

se ne može javno priznati, osim meu istomišljenicima. Kad bi netko svakodnevno nosio masku, zbog znatiželje sviju bio bi poznatiji od svih drugih; ali o ponajboljim pretvoricama koji su postojali i još uvijek postoje nema nikakvih saznanja.

NeÊemo propustiti reÊi da smo po prirodi sangvinici, melankolici, flegmatici ili kolerici, što nas uvelike Ëini nesklonima himbi. Gdje je Êud vatrena, prevladava veselje, koje ne zna lako sakriti jer je samo po sebi previše otvoreno. MelankoliËno raspoloženje pak, kad je neumjereno, samome sebi toliko toga predlaže da na kraju teško može sakriti sve svoje prijedloge.

Neumjereni flegmatik, buduÊi da mu nije do neugodnosti, spreman je na oËitu snošljivost; a srdžba, kad prevrši mjeru, previše je vidljiva, tako da na kraju otkrije vlastite osjeÊaje.

Stoga je samo umjeren Ëovjek doista sposoban za smotrenost koju himba zahtijeva, jer u olujama srca lice mora ostati spokojno; ili, kad je spokojan u duši, mora djelovati uznemirena lica, ovisno o tome što prigoda nalaže; a sve to nije lako, osim umjerenoj duši.

Himba je vještina nepokazivanja stvari onakvima kakve jesu. Hini se ono što nije, prikriva ono što jest. Vergilije je o Eneji rekao: Spem vultu simulat, premit altum corde dolorem, “On licem hini nadu, a u srcu obuzdava veliku bol.” Eto: u tome je stihu hinjenje nade i prikrivanje boli. U Eneji nije bilo nade; naprotiv, prsa su ga stezala od boli, ali nije želio otkriti svoje jade kako ne bi opteretio drugove, jer dobro se sjeÊao najgorih nedaÊa koje su pretrpjeli: Sciline srdžbe, opasnih grebena, kiklopskoga kamenja, i to je sjeÊanje iskoristio da meu tim Ëudovištima i prošlim propastima zakopa sadašnju zlu sreÊu.

Himba je suhe naravi jer se zadržava u vlastitoj nutrini. Kako je rekao Homer, Odisejeve su oËi u jadima djelovale Ëvrste B 14 b

poput roga i željeza, jer su se sve suze izlile u njegovu dušu, a trepavice ostajale suhe, i ova se Heraklitova mudrost, po svemu sudeÊi, s time podudara: Lux sicca, anima sa­pien­tissima, odnosno “Onaj koji oËi saËuva suhima pravi je mudrac.”

No najuzvišeniji je pretvorica onaj koji zna saËuvati privid lude.

Pokazat Êe da vjeruje onima koji ga žele prevariti, tako da i oni njemu povjeruju. UËinit Êe se da ne vidi, a zapravo vidi više od svih ostalih. Zavarat Êe oËima koje Êe djelovati zatvorene, a zapravo biti širom otvorene.

Neprijatelji Êe biti pogoeni gromom i prije no što Ëuju grmljavinu, smaknuÊe Êe prethoditi presudi, sve Êe se odvijati na židovski naËin.

B 15 b

Pred vratima Pariza, sijeËanj 1647.

“Ako mi dopustite, gospodine Nodeo, nešto bih vas upitao...” odvažih se nagnuvši se prema sugovorniku dok smo u tami poštanske postaje, slabo osvijetljene škrtom vatrom sobnoga ognjišta, Ëekali da upregnu odmorne konje.

Neodreenim mu rijeËima spomenuh strahove svojega šti­ Êenika i drugih glazbenika zbog nepoznate opere koju su išli pjevati na francuski dvor: “Možda vi znate nešto više o toj blaženoj operi, koja naizgled još nije ni napisana? Moj je gospodiËiÊ Atto uznemiren jer ne razumije zašto je kardinal Mazarin okupio u Parizu njega i mnoge druge glazbenike u tako velikoj hitnji.”

“Pred tobom je posao prepun opasnosti i hodaš po užarenoj žeravi sakrivenoj ispod podmukla pepela, kako je rekao Ovidije”, odgovori mi Gabriello Nodeo, kardinalov knjižniËar.

“Horacije, u Odama”, ispravi ga glas koji se zaËu iz tame iza knjižniËarovih lea.

“Da, Horacije, toËno, hvala ti, dragi”, ispravi se knjižniËar, Ëiji je najupadljiviji talent bio stalno griješiti u navodima.

GospodiËiÊ Atto Melani i potpisnik ovih redaka, vjerni tajnik njegova krsnoga kuma, viteza Girolama Sozzifantija, kapetana mornarice Svetoga Stjepana, tek što najzad ne stigosmo na francuski dvor. Toskanski nadvojvoda, naš uvaženi gospodar, B 16 b

naredio mi je da dvadesetogodišnjega kastrata i izvanrednog pjevaËa otpratim do Pariza. S nama je putovao i Marc’Antonio Pasqualini, zvan Malagigi, kastrat iz papinske kapele u Rimu i Attov uËitelj, i usto najslavniji i najslavljeniji talijanski kantor.

Pred Pariz stigosmo s golemim zakašnjenjem, otrpjevši okrutnu zimsku studen i iznurujuÊe putovanje morem, koje je potrajalo dvostruko duže no što je bilo predvieno. Tomu smo pokušali barem djelomice doskoËiti žurnim napredovanjem kopnom prema prijestolnici, uz tek kratka stajanja, ne odmorivši se ni sat vremena u vojnoj luci Toulon, gdje smo se iskrcali zahvaljujuÊi francuskoj vojnoj mornarici, koja nam je pritekla upomoÊ. Jedan naš vremešni suputnik, kojemu se nije žurilo kao nama, radije se oprostio od nas i nastavio sam, manje zamornim ritmom. Jedan drugi pak, pariški knjižar Arduino, iskoristio je sredstva koja nam je kardinal dao na raspolaganje kako bi s nama pohitao k Parizu, u kojem je veÊ odavna trebao biti uz suprugu i primiti u naruËje sina, Ëije se roenje oËekivalo u dane oko BožiÊa, sad veÊ odavna prošle.

Isplovivši s nama iz luke Livorno, Nodeo je bio na povratku iz Firence, gdje je dao naËiniti vjernu presliku Ëuvene Guten­ bergove Biblije, jedan od najdragocjenijih primjeraka koje je uspio osigurati za kardinalovu knjižnicu u nastajanju.

Tek sad, kad samo što ne stigosmo na cilj, svi poËesmo najzad polako zaboravljati pretrpljene nedaÊe i razmišljati o odredištu koje veÊ bijaše nadohvat ruke: francuskome dvoru.

Jedan izaslanik Njegove Eminencije veÊ nam je bio došao ususret kako bi se uvjerio u naše dobro zdravlje, obavijestio nas da se samo nas još Ëeka i otpratio nas taj zadnji dio puta.

Svi ostali glazbenici i pjevaËi, rekao nam je, veÊ su odavna na dvoru. Na prvome mjestu Attov stariji brat Jacopo Melani, B 17 b

silno zabrinut zbog našega kašnjenja i u strahu za život i zdrav­­lje svog mlaeg brata. Jacopa je Mazarin angažirao kao tenora zajedno s engleskim tenorom Thomasom Staffordom, uËenikom Luigija Rossija, koji je u Rimu bio Attov uËitelj uz Malagigija. Na dvoru se okupilo i mnoštvo drugih kastrata: alt Pamphilo Miccinelli i sopran Giuseppe Bianchi, koje je angažirao Mazarinov posrednik u Rimu opat Elpidio Benedetti, pronašavši i dobivši ih zahvaljujuÊi skladatelju Marcu Marazzoliju; zatim sopran Michel Angelo Pellegrini iz Ancone, koji se u velikoj žurbi oprostio od BeËa, gdje je bio u službi cara, koji je popustio pritiscima markiza Bentivoglia iz Modene, koji se, ne bi li se iskazao, poslužio svim milim i nemilim naËinima da Marazzolija pošalje Mazarinu; potom Venanzio Leopardi iz Camerina, dobar u svemu: kastrat, skladatelj, Ëembalist i teorbist, koji je takoer bio u službi u BeËu; i na kraju dva draguljËiÊa: djeËaËiÊi kastrati od trinaest i Ëetrnaest godina Domenichino i Marc’Antonio nazvan Bolognese, koje je za ruku doveo Venanzio Leopardi. Uz njih su bile i sopranistice Rosina Martini, zatim Ëuvena Checca, odnosno Francesca Costa, i njezina sestra Margherita, Venecijanke. I na kraju Luigi Rossi, onaj koji Êe napisati glazbu za operu; uz njega opat Buti, tajnik kardinala Barberinija, koji je u Pariz stigao u diplomatskom izaslanstvu i kojega je Mazarin gotovo nasilu zadržao u neoËekivanom svojstvu libretista; i na kraju scenograf, slavni Jacopo Torelli, Ëarobnjak scenskih naprava.

S Attom Melanijem i Marc’Antonijem Pasqualinijem zva­ nim Malagigi društvo koje je Mazarin okupio iz cijele Italije napokon Êe biti potpuno. Atto i Malagigi nedvojbeno su bili najbolji i najËuveniji uškopljeni pjevaËi koje se na svijetu tih

B 18 b

godina moglo pronaÊi i, ne vidjevši da stižu, Mazarin je tjednima bio na iglama.

Opat Benedetti nemalo se namuËio kako bi uvjerio Njegovu Svetost papu Inocenta X. Pamphilija da pusti Pasqua­linija u Francusku, lišavajuÊi time papinsku kapelu njezina najdragocjenijeg bisera. Sam Malagigi rekao nam je da je Mazarin papi poslao poruku kako je on, odnosno Malagigi, “izriËito potreban kako bi nastupao u operi koja se ima uprizoriti na kraljiËino zadovoljstvo”. Ni manje ni više.

I nas dvojica, odnosno Atto i ja, pozvani smo u velikoj žurbi. Maestro Luigi Rossi pisao je Attu u studenome kako bi ga obavijestio da ga Mazarin pod svaku cijenu želi u Francuskoj i da je veÊ prije mnogo mjeseci zapoËeo pregovore s njegovim gazdama, obitelji Medici, kako bi mu milostivo dopustili odlazak.

Kako saznasmo prije isplovljavanja iz Livorna, u rujnu je Giovanni Bentivoglio iz kraljevske palaËe Fontainebleau u Parizu napisao svom bratu Corneliju da kraljica za sljedeÊu zimu želi “mnoštvo dobrih glazbenika, kako za svoje odaje tako i za kazalište” i da su Francesca Costa i njezina sestra Margherita, koja se nalazila u Veneciji, veÊ obaviještene da dou u Francusku s ostalim glazbenicima koje Êe uspjeti angažirati u Veneciji i drugim gradovima.

No poËetkom prosinca, nekoliko dana prije našega odlaska, stigla su krajnje povjerljiva pisma iz Francuske: veoma zabrinut, Luigi Rossi obavijestio je Atta i Malagigija da Njegova Eminencija kardinal Mazarin drži njega samoga i libretista Butija, kao i razne druge angažirane glazbenike, u posvemašnjoj dokolici; doslovce, i nevjerojatno, prekriženih ruku. Od nji-

B 19 b

hova dolaska na dvor nijednom se nije ni spomenulo uprizorenje opere, što je pak bio razlog, barem naizgled, što su njihovi gospodari natjerali sve te talijanske glazbenike da se u silnoj žurbi ukrcaju za Pariz, kako bi udovoljili naredbama Njegove Eminencije francuskog prvog ministra. Maestro Rossi naroËito je naglasio da je iz Rima na dvor stigao još prethodnog ožujka, a opat Buti veÊ u sijeËnju, iz daleke Provanse, u kojoj je obitavao kod svoga gazde kardinala Antonija Barberinija. Svi su Barberinijevi pobjegli iz Rima nakon smrti pape Urbana VIII., svoga voljenoga strica, i munjevitog izbora svoga najveÊeg neprijatelja kardinala Pamphilija, koji se na papinsko prijestolje popeo s imenom Inocent X. Na francuskome dvoru, umjesto opere, svi su se pripremali za veliki balet u Ëast vojvode Enghiena, junaka bitke kod Rocroija, u kojoj su Španjolci pretrpjeli od Francuza najveÊi poraz u svojoj povijesti i smatrali taj balet apsolutno izvjesnim za predstojeÊe poklade.

SveËani balet planirao se cijelu godinu. I veÊ godinu dana upravo je talijanski scenograf Jacopo Torelli na njemu “marljivo radio”, kako je sam krajem studenoga napisao markizu Gaufrediju, koji se odmah pobrinuo da o tome obavijesti glazbenike s kojima je bio u doticaju. Sam apostolski nuncij u Parizu pokušavao je prikupiti obavijesti o neobiËnom ponašanju kardinala Mazarina i u Italiju redovito slao informacije koje je uspio saznati. No i on je mogao samo potvrditi: na dvoru se veÊ godinu dana ne spominje ništa drugo osim tog veliËanstvenog baleta, predvienog za naredne poklade i obogaÊenog maštovitim Torellijevim napravama. U tom bale­tu, dodao je nuncij u pismu Njegovoj Svetosti od 30. studenoga, koje je tajnik Papinske Države smjesta pokazao B 20 b

Malagigiju, glavni protagonisti navodno bi bili vojvoda Orleanski i vojvoda Enghien osobno, koji bi glavom i bradom plesali pred svim plemiÊima na dvoru.

Takvu pretjeranu ženskastost, na koju bi talijanski kneževi gledali s podrugljivim podsmijehom, u Francuskoj su, naprotiv, itekako štovali i za njom je težilo cijelo galsko plemstvo.

MoÊi zaplesati na dvoru s druge je strane Alpa znaËilo sudjelovanje u upravljanju zemljom! I što si više u središtu Terpsihorinih koreografija, ljupko poskakujuÊi nadesno i nalijevo, urešen perjem i šarenim vrpcama, zanesen teatralnim pokretima, to se više uspinješ u hijerarhiji moÊnika u monarhiji. Pa ti shvati Francuze.

Takva je dakle prema našim saznanjima bila situacija Ëak i u trenutku našeg polaska iz Italije. I Ëak nam ni izaslanik Njegove Eminencije nije mogao reÊi ništa odreenije o trenutaËnom stanju stvari.

Ukratko: Atto, Malagigi i potpisnik ovih redaka išli su ususret nepoznatome.

Naravno, to nije bio prvi put da se mladi Atto Melani otputio u Pariz. Dvije godine prije, u listopadu 1644., Mazarin ga je pozvao da pjeva u kraljevskoj palaËi. Tad se meutim dobro znalo što ide izvoditi: posrijedi je bilo glazbeno djelo Lažna luakinja, koje je napisao pripadnik Akademije degl’Incogniti i Akademije degl’Unisoni gospodin Giulio Strozzi, a uglazbio Francesco Sacrati. Ta je opera bila prvi veliki uspjeh mlaah­ nog Atta, koji ju je, tek navršivši petnaestu, tri godine prije pjevao u Teatro Novissimu u Veneciji u dvije razliËite uloge, alegorijskoj Nenadanog savjeta, Ëijom je dugom arijom opera poËinjala, i ulozi Eunuha, sluge glavne junakinje, princeze B 21 b

Deidamije. Za obje uloge Atto je dobio velike pohvale i opÊi pljesak, do te mjere da je spomenut Ëak i u Dvogledu Lažne luakinje, prikazu te veËeri, koji se sutradan nakon izvedbe razgrabio kao halva po cijeloj Veneciji.

Saznavši za veliki uspjeh koji je Lažna luakinja poluËila, Njegova Eminencija pod svaku je cijenu željela ponoviti operu u Parizu, iako ne bi bilo toËno reÊi da je pariška opera bila replika talijanske, jer je Mazarin od gospodina Giulija Strozzija zahtijevao preinake nekih dijelova libreta. I na tom prvom putovanju pratio sam Atta jer sam bio tajnik njegova kuma, kapetana Girolama Sozzifantija, viteza Svetoga Stjepana, koji me ∑ po nalogu toskanskoga nadvojvode osobno ∑ zadužio da budem vjerna sjena mladome Melaniju još otkad je bio poslan u Rim kako bi usavršio pjevanje s maestrima Rossijem i Pasqualinijem.

Tako je Atto dvije godine prije pjevao u Parizu u Lažnoj luakinji pred francuskim plemstvom, ali prije svega pred kraljicom majkom Anom Austrijskom, Njegovim VeliËanstvom malim kraljem Lujem i kardinalom, kao i pred glavnim nadzornikom financija gospodinom Particellijem, rodom iz Lucce, i bankarima Krune Cantarinijem i Cenamijem, takoer podrijetlom iz Lucce, koji su usto bili u srodstvu kako meu­ sobno tako i sa samim nadzornikom.

I u Lažnoj luakinji scenske su naprave sjajnog Torellija podarile operi veliku divotu i golem uspjeh. Sve je prošlo tako dobro da je sad Atto dobio novi angažman. No ovaj put moj mladi štiÊenik, koji od potrage za Fortunom ne voli odvojiti ni jednu jedinu minutu svojega vremena, nijednu notu iz svojega dragocjenoga grla, radije bi bio ostao kod kuÊe u Toskani nego odjedrio prema nepoznatome. Utoliko više što je, za njegov ukus, kardinal pozvao previše sjajnih glazbenika.

B 22 b

HoÊe li na prosceniju biti mjesta za sve njih? Ili Êe se netko morati odreÊi istaknute uloge i zadovoljiti kakvom ulogiËicom, darujuÊi Mazarinovoj slavi ugled koji prati njegovo ime? Sama Ëinjenica da Êe Atto prvi put pjevati sa svojim uËiteljem Malagigijem za mog je štiÊenika bila istodobno uzvišena i paklenska muka. Malagigi je nedvojbeno bio najhvaljeniji kastrat u Italiji, a time i na svijetu, jer Italija je domovina kastratâ.

n “Svjestan sam da živimo u teška vremena”, nastavi Nodeo uz slabašan utješni osmijeh. “Njegovo VeliËanstvo francuski kralj obiËni je osmogodišnji djeËaËiÊ, a Njegova Eminencija kardinal Mazarin izrazito pametna osoba, kao što i sami znate.”

Okrenuh se prema stolu za kojim su se moj mladi Atto i Malagigi krijepili uz malo kuhana vina. IstražujuÊi pogledom po polumraku postaje, opazih da Atto, ne hajuÊi za Malagigi­ jevu prisutnost, neumorno razgovara s onom ženom: lijepom Barbarom Strozzi, venecijanskom skladateljicom i pjevaËicom, koju su takoer oËekivali na francuskome dvoru zbog opere koja se imala uprizoriti. Na nju smo naišli pri iskrcaju u vojnoj luci Toulon, gdje nam se pridružila. Bila je zadubljena u razgovor s mojim mladim štiÊenikom, koji naizgled nije primje­ Êivao ništa osim njezine kovrËave kose, lijepa ovalna lica, oblih ramena te izdašnih grudi i bokova. Pomislih da su zaokupljeni istom onom temom o kojoj i sam razgovarah s Nodeom. Malagigi ih je pak promatrao izbliza, na slabašnu svjetlu napola dogorjele svijeÊe.

Na trgu ispred poštanske postaje zamjeÊivao se samo vlažan pokrov magle i Ëuli prigušeni zvukovi koje je zacijelo pro­ izvodio neki sluganËiÊ otvarajuÊi ili zatvarajuÊi putne sanduke B 23 b

u tišini prazne ulice. Blagi Bože, pomislih, kad li Êe stiÊi od­morni i istimareni konji koji su nam obeÊani? Snažno udahnuh magloviti zapuh francuskoga vjetra koji je dostrujio pomilovati me kroz stari, loše zatvoren prozor.

Nakon nedavne smrti Njegova VeliËanstva francuskoga kralja Luja XIII., u meuvremenu nastavi knjižniËar Nodeo, francusko prijestolje naslijedio je mali Luj, koji Êe jednoga dana postati Ëetrnaesti kralj toga imena, ali je trenutaËno djeËaËiÊ.

Stoga je namjesništvo pripalo kraljici majci Ani Austrijskoj, neviËnoj upravljanju i nesposobnoj za samostalno vladanje.

Ana Austrijska, rodom Španjolka, sreÊom se okoristila dragocjenom pomoÊi kardinala Mazarina, koji je Ëetiri godine prije naslijedio položaj francuskoga prvog ministra od pokojnoga kardinala Richelieua. Iako je Talijan, Njegova Emi­ nencija kardinal Mazarin savršeno govori kastiljski, kraljiËin materinji jezik, i kraljicu je oduševilo njegovo društvo te ga je, podarivši mu svoju naklonost, uËinila najmoÊnijim Ëovjekom u Francuskoj.

Mazarin hoda po oštrici, ponovi Nodeo: njegov prethodnik kardinal Richelieu bio je meta brojnih urota s ciljem da ga ubiju, a posljednji je to pokušao mlaahni markiz Cinq-Mars 1642., nekoliko mjeseci prije kardinalove smrti. Sam je Mazarin, nedugo prije imenovanja za prvoga ministra Francuske, bio žrtvom takozvane urote Važnih, organizirane u svibnju 1643. s namjerom da ga likvidiraju. Urotnici su bili francuski plemiÊi koji su sudjelovali u raznim pokušajima ubojstva Richelieua: vojvoda Beaufort, vojvoda Guisa, markiz Chateauneuf, vojvotkinja Chevreuse i grof Montrésor. Ovaj potonji veÊ je bio organizirao urotu za likvidaciju Richelieua na podruËju Amiensa 1636. i potom sudjelovao u uroti koju B 24 b

Rita Monaldi i Francesco Sorti spisateljski su i braËni par, autori niza povijesnih romana napisanih nakon desetogodišnjeg istra­ži­vanja, Ëiji su prvi nastavci Imprimatur, Secretum, Veritas i Mysterium po­stigli svjetski uspjeh.

Rita Monaldi klasiËna je filologinja specijalizirana za liturgijski jezik KatoliËke crkve. Bila je izvanredni profesor na sveuËilištima u Rimu i BeËu te radila u talijanskom parlamentu. Od 1993. radi kao novinarka za razliËite novine i Ëasopise u Italiji i Austriji. TeoretiËar glazbe Francesco Sorti struËnjak je za baroknu glazbu, autor znanstvenih studija o operi u Rimu u 17. stoljeÊu. Bio je suradnik kulturnih programa talijan­ske državne televizije R AI i Radio Vatikana. Kao klasiËni gitarist nastupao je na radiju i televiziji. Rita Monaldi i Francesco Sorti žive u Rimu i BeËu.

B 207 b

B 208 b

Mirna »ubraniÊ roena je u Zagrebu 1968. Diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu SveuËilišta u Zagrebu 1992. godine. Od 1995. do 2005. radila je u ZagrebaËkom kazalištu mladih kao izvršni producent, a od osnutka Festivala plesa i neverbalnog kazališta u SvetvinËentu 2000. kao izvršni producent tog festivala. Prevela je više od pedeset knjiga s engleskog i talijanskog jezika. »lani­ca je Društva hrvatskih književnih prevoditelja.

B 209 b

B 210 b

S adr ž aj

Pariz, 1647.

5

Likovi

7

Pred vratima Pariza, sijeËanj 1647.

16

Palais du Louvre, veljaËa 1647.

42

Otok Cipar, venecijanski dominij, sedamdeset sedam godina prije

72

Pariz, osamdeset godina prije

88

Pariz, trgovina knjižara i tiskara Luigija Arduina

93

Louvre, unutrašnjost Kraljevskoga kazališta

110

Kardinalova knjižnica

121

Toskansko more, listopad 1649.

141

Napomene

155

Dodatak

179

O autorima

207

O prevoditeljici

209

B 211 b

Nakladnik Fraktura, ZapreπiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednik Roman SimiÊ BodrožiÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici Trophime Bigot, Alegorija smrti ili taštine, ulje na platnu, 17. st., Rim, Museo Nazionale / White Images / Scala, Firenca Godina izdanja 2014., veljaËa (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-544-4 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

B 212 b

B 213 b

Pariz, 1647. Crni su dani za francusku kraljevinu. Zemlja je veÊ trideset godina u ratu, nameti su iz dana u dan sve veÊi, narod je na koljenima. Na prijestolju sjedi osmogodišnji djeËak, mali Luj XIV., a moÊ je u rukama njegove majke Ane Austrijske, jednako neviËne državnim poslovima. Zato upravlja talijanski kardinal Jules Mazarin, francuski prvi ministar.

No previše je toga što Mazarinu ne ide u korist: prebrzo napredovanje, odviše pronicav um ∑ i prije svega to što nije Francuz. Onih koji ga žele ubiti toliko je da moraju stati u red: to Êe pokušati uËiniti pola francuskog plemstva.

A kako bi zaštitio kraljicu i maloga Luja, kardinal Talijan okružuje se svojim sunarodnjacima, no, zaËudo, samo od dva soja: bankarima i glazbenicima. Meu njima je i Atto Melani, mladi toskanski kastrat, koji u Parizu zapoËinje svoju munjevitu karijeru.

To su dakle mjesto i vrijeme poËetka nevjerojatne životne pustolovine junaka hit-romana Imprimatur, Secretum, Veritas i Mysterium, Ëovjeka koji Êe se uspeti meu najpronicavije europske umove i postati prijatelj papa, kneževa i kraljeva te upravljati velikim politiËkim dogaajima svojega vremena.

Prepreden ali Ëista srca, napržit ali oprezan kao zmija, mladi Êe se Atto u Parizu prepunom spletki nauËiti snalaziti u najtajnijim državnim poslovima te ovladati najdragocjenijom od sviju za to potrebnih vještina ∑ himbom, “koprenom saËinjenom od Ëasne tame iz koje se ne raa laž, nego samo moguÊnost kratkoga predaha od istine”.

99,00 kn

B 214 b

www.fraktura.hr