Do posljednjeg daha

Nije me pitao za ime. Ipak sam mu ga rekla. “Zvuči muški.”

“Ne, to je ime jednog grabežljivca”, objasnila sam mu. “Da, da, znam. Znam sve o grabežljivcima”, rekao je sumnjičavo me promatrajući dok sam mu prepričavala što mi je jednom ispričala mama. Kako se jednom tamo na sjeveru, odakle je potjecala moja obitelj, jedne jeseni zaledilo neobično rano za to doba godine i kako je jedna medvjedica preko leda otišla na otočić prespavati zimski san. Kad se probudila u proljeće, led se već otopio i bila je zarobljena. Ljudi su je dolazili gledati čamcima, osjećajući poštovanje. U to vrijeme vidjeti medvjeda u tom kraju bila je rijetkost, tim više što je ona bila velik i lijep primjerak. Nakraju su je ipak ustrijelili jer je tog proljeća nakon rata vladala glad. Svi su znali da je to ona ista medvjedica koja je ubila mog pradjeda, zato je njegova obitelj dobila najviše mesa.

“Medvjed nije grabežljivac”, usprotivio se. “Znam, ali baš taj medvjed ubio je mog pradjeda koji je svom sinu, mom djedu Björnu, dao ime po toj životinji. Taj djed mojoj je mami nadjenuo ime Karenjina. A mama je meni dala ime Lo po risu. “A tako”, rekao je gledajući me začuđeno, “hoćeš li zapaliti ili ćeš je dati meni? To mi je bila posljednja.” “Zapalit ću, ali ne sad”, kimnula sam potvrdno.

Lukács Zsolt. Tako se zvao. Ili, zapravo… Zsolt Lukács.

Došlo je do zabune prije dosta godina, kad je došao ovamo sa svojim ocem. Sjećao se da je tata napisao njegovo ime na komad papira koji je predao odgajateljici u vrtiću prvog dana kad ga je onamo doveo, ne znajući da se u Švedskoj stavlja ime ispred prezimena. Kad je kasnije tog dana došao po sina, svi su ga već zvali Lukas.

Tako je on ostao Lukas. Priča je bila šaljiva, ali nije ju ispričao u tom tonu. Rekao je da mu nije smetalo što su mu od prezimena napravili ime jer se njegova mama prezivala - 25 -