Page 1

Do posljednjeg daha

-1-


-2-


Anne Swärd

Do posljednjeg daha prevela sa ĹĄvedskog Sonja Bennet

Fraktura -3-


Naslov izvornika Till sasta andetaget, Svante Weyler Bokförlag, Stockholm, 2009. © Anne Swärd 2009 Objavljeno prema sporazumu s Nordin Agency, Švedska. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Sonja Bennet i Fraktura, 2012 Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-398-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 810443

-4-


Nadji Samuelu U spomen L-u

-5-


-6-


Sati na suncu

Svakog dana odmarala se na ležaljci na verandi, brojala sunčane sate, pila vodu s ledom, drijemala. Pokušavala je ne misliti na cigarete. Na slatki miris svježeg duhana, blagi okus dima, onaj divni zvuk celofana kad se načinje novi paket Silk Cuta, na senzualnu toplinu koja ispunjava usta. Izgledala je kao da u trbuhu nosi ogromnu marelicu. Njezin na­peti izbočeni trbuh, pokriven nježnim dlačicama, bio je mekano elastičan pod dodirom zaprljanih prstiju budućeg oca i njegove braće. Mirisao je na zreo plod, topao od sunca, i bili bi ga rado gricnuli da ih ona nije sprečavala: Ne! Još nije potpuno dozrio. Još mu trebaju tri tjedna na suncu. Tri tjedna? Već su čekali čitavu vječnost, kako će samo izdržati preostalo vrijeme? No ona ih je odgurnula od sebe, i njega i njegovu braću, neka budu sretni što smiju gledati. Još neko vrijeme taj čudesni plod bio je samo njezin. Sjedila je tako i gledala kako joj trbuh tamni napinjući se u visokom luku prema svjetlu. Uživala je u posljednjoj raskošnoj toplini ljeta, pokušavajući ne misliti na cigarete, na budućnost ni na njega. Na onog drugog. Jer zaljubljenost je folie a deux, ludost udvoje, negdje je pročitala. Sada je to znala iz vlastitog iskustva, a što je najgore, bilo je dovoljno da jedno i drugo samo napola poludi – udvoje se to pak pretvorilo u potpunu ludost. Njezina zaljubljenost rasla je do te mjere da je izgubila -7-


svu mekoću, baš kao i njezin trbuh. Gledala je na jedno i drugo kao da se događa nekom nepoznatom: na mjesečevo brdo poviše svojih kukova i na ponor te nesretne zaljubljenosti, tako dubok da mu nije mogla vidjeti dno. Saberi se, govorila je sebi. Saberi se, saberi se... Ne misli na njega. Ali svakog puta kad bi pokušala ne misliti na njega, to se već događalo. Ljubav je nešto što se čovjeku dogodi, poput vrućice ili stečaja, ne, bila je to prije vrućica koja je harala njezinim tijelom iako ga je ona pokušavala rashladiti izvana. Ljubav nema pravila, događa se između dvoje ljudi kad ju je volja. Mrzila ga je. Ljubila. Ljubila toliko da ga je mrzila. Samo zbog toga što je postojao, već je to bilo loše – a nekih noći činilo joj se da će poludjeti, ako već i nije, nije više ni u to bila sigurna. Tog ljeta veranda joj je postala utočište, u kući je bilo prevruće, nije bilo ni za pomisliti da bi se unutra prespavalo nakon što je vrućina prodrla kroz krov od eternita i pretvorila gornji kat u saunu. U kamenim zidovima nagomilala se sva toplina tog ljeta, u kući se nije moglo disati, pa im je David prostro ležaj u kutu verande koji je ujutro ostajao u sjeni. Spavali su tijesno jedno uz drugo na madracu uz zvuke rijetkog noćnog prometa s udaljenog autoputa, kreketanje žaba iz obrasle vodene jame iza kuće, povremenog zvuka teretnog vlaka i samotnih krikova ćuka iznad polja. Uzdržavala se od pomisli na njega do same ivice sna. Nije joj uspijevalo ma kako čvrst bio Davidov zagrljaj. Nije pomagala ni vježba nadvladavanja same sebe koju je prakticirala kad bi išla u podrum po piće iako se panično bojala šišmiša, a znala je da vise ondje dolje, obješeni o nizak strop. Provesti ono drugo bilo je puno teže, snagom volje nije ga uspjevala isključiti iz svojih misli. -8-


Noću je Davidova prisutnost bila poput melema, njegova ruka prebačena preko nje sprečavala ju je da odlebdi u hladan mračan svemir s trbuhom napetim poput balona napunjenog helijem. No danju je ponovo sjedila uspravno i zahtijevala da je puste na miru, tjerajući od sebe i njega i njegovu braću kad bi se počeli motati oko nje poput pasa. Nisu joj više bili potrebni, nije željela gledati njihove gorljive poglede, njihovu znatiželju. Kao da su vjerovali da ona skriva neku tajnu, a, ustvari, bilo tko mogao je vidjeti što će se roditi: marelica, king-size. Nepojmljivo je okrupnjela. Prešla je termin ne samo za nekoliko dana, već nekoliko tjedana. Zreli je plod prezreo. Pupak koji je u početku bio poput malog blijedog gumba sad se pretvorio u ružicu od tanke kože te je crnjeo na suncu najmanje tjedan dana. Noge koje više nije mogla vidjeti bile su natečene, a niz bedra su se spuštale i račvale delte nabreklih vena. Björn – koji je trebao postati djetetov djed – dao joj je balzam da njime maže gležnjeve, no kako ih više nije uspije­ vala doseći jer su se sve udaljenosti i proporcije promijenile, morao joj je pomoći. Dopuštala je da je maže, bio je to čin nježnosti s njegove strane. Osjećala se poput Farah Dibe na prijestolju u obliku pauna iako njezina stopala nikad nisu mirisala na djevičansko mlijeko, već su bila crna i raspucana nakon što je bosonoga hodala čitavog ljeta. Idun – koja je trebala postati djetetova baka s očeve strane – naručila je iz kataloga Swegmark najnoviji model stabilnog grudnjaka. Sama nikad o tome nije morala brinuti, ali od buduće bake saznala je da je sad, kad već nije ranije, došlo vrijeme za grudnjak. Nije se samo trbuh povećavao. Zacijelo je to primijetila? “Hoće li takve ostati i poslije?” pitao je David kli­ majući s odobravanjem na njezine nove i potpuno drugačije -9-


čari. “Stvarno se nadam da neće”, odgovorila je jer ih nije imala želje takove vući sa sobom ostatak života, bila je potpuno zadovoljna njihovom prijašnjom veličinom. Unatoč svojoj novoj težini, uživala je tog dugog zagušljivog ljeta u svom posebnom stanju, uzvišena iznad svih običnosti. Vrućina, glad, dosada, nemir, muhe, ništa joj više nije smetalo. Kako joj je to trebao biti prvi porod, nije bila nemirna. To je prirodno, pomislila je. Životinje to naprave više-manje u prolazu, a ona se uvijek osjećala poput životinje, ženke lisice, okretne i samosvjesne. Obave to i odu da­ lje loviti – zamislila je da će tako biti i s njom. Kad kucne čas i ako uspije stići na vrijeme te ako sve ne bude išlo prebrzo, odlučila je dozvati sliku lisice koja se koti u samoći, u tami svoje prohladne jazbine. Jako se trudila da ne misli na cigarete. Naročito ne na Silk Cut, taj svijetli duhan s blagim okusom slanine. Da sada nema tristo kila, mogla bi stati uz autoput i otići autostopom do obale, trajektom preko tjesnaca, kupiti paket cigareta i opet se vratiti autostopom. Što je opasno u tome? Buduće majke uvijek su pušile, koliko je to njoj bilo poznato. Zašto je odjednom toliko toga, o čemu se prije nije govorilo, postalo opasno? Vjerojatno samo zbog toga što je jedno desetljeće upravo prelazilo u drugo, pa je u zraku bilo pozitivnih očekivanja. Je li se radilo o novom moralu? Nije imala ni najmanje volje da u tome sudjeluje. Neka je puste na miru s njezinim cigaretama i prijašnjim navikama. Tek kad ti je nešto zabranjeno, počinješ na to misliti. Dani su postajali sve topliji i suši, dok napokon nisu prešli u nešto što je nalikovalo jeseni. A jesen je podrazumijevala žetvu; skoro će i to, pomislila je. Što duže marelica visi na - 10 -


stablu, to lakše pada. Djed Björn imao je tri marelice, razapete uz sunčanu stranu kuće, i u to vrijeme kasnog ljeta plodovi su bili tako nabrekli, slatki i zreli da si ih mogao ubrati pogledom. Stvari se događaju kad im je vrijeme, ne mora čovjek biti religiozan da u to vjeruje. Čekala je i uživala u posljednjim toplim danima godine, skupljajući toplinu kao što se skuplja snaga iako ne znamo kada i kako će poslužiti. Porod je bio jako dug. Dijete koje je nakraju izašlo nije baš imalo taj ružičasti sjaj koji ima marelica zlaćanih dlačica, prije bi se reklo da je sličilo Eskimu. Osjećaj da se to isplatilo – svi ti mjeseci čekanja, zapanjujuće promjene na tijelu, strah koji je nastupio već kod prvog truda, luđačka vožnja do rodilišta kroz maglu, neopisiva bol, osjećaj napuštenosti, kao da si zadnja osoba na svijetu, sama u porođajnoj sali u praznoj bolnici rađaš kako najbolje znaš i umiješ iako nemaš pojma o tome, sve tvrdnje nakon poroda da nije bila sama bile su laž jer nitko nije shvaćao kolika je bila njezina usamljenost – osjećaj da se sve to isplatilo nije se javio automatski. Kad se dojenče kita ubojice nakon skoro tri dana iskobeljalo iz svoje majke poput ogromne kugle boli, ona se zagledala u taj rezultat sjajnih očiju, šokirana. Očekivala je dječaka. Nekog tko bi nalikovao ocu. Budući da je on započeo taj nekontrolirani proces rasta tog nečeg u njoj, bilo bi za očekivati da će rezultat sličiti svom izvoru. Ali ne, kao prvo, rodila se djevojčica, a kao drugo… kosa joj je bila crna poput crnih jezera bez dna. Kad je s vremenom došao red na oca da pregleda žetvu, i on se zaprepastio. Djevojčica nije nikome nalikovala – naj- 11 -


manje njemu, ali ni majci. Nije izustio ni riječ, preplavila ga je ozbiljnost trenutka ili, možda, razočaranje. Svi članovi obiju obitelji bili su plavokosi sjevernjaci, neki tamniji, neki svjetliji. Bolničke sestre reagirale su tek kad su vidjele dijete u očevu naručju jer tamnokose je djece inače bilo zbog toga što je mnogo stranaca radilo u njihovu kraju. Također, znalo se roditi i dijete kose crne kao ugljen, koja bi postepeno i neprimjetno otpala tijekom sljedećih tjedana. Ipak se čovjek zna prilagoditi da bi preživio. Liječnik koji je porodio dijete prao je ruke negdje u pozadini i možda razmišljao o tome kako je njegov posao prije grub nego fin: žene viču, riću se i tele kao da u njima nema ničeg ljudskog. Poput ove. “Bio je to pozamašan trbuh za nešto tako sitno”, rekao je i odmah okrenuo leđa ne objasnivši cilja li na majku ili dijete, ili možda na oboje. Majka se oporavila, ali dijete je ostalo nekako slabašno. Nije to bila čvrsta beba. Otpočetka blijeda i nejaka, i dalje je slabila kako su dani odmicali, krvna slika bila je loša, očiti primjer slabokrvnosti. U kontrastu s crnom kosom i očima tamnog sjaja, koža je bila plavičasto bijela, pa je pedijatar predložio transfuziju. No majka mu nije dopustila da zabija igle i uvodi cjevčice u malenu, stoga je protiv svoje volje dao djetetu nekoliko tjedana da se oporavi. Na klinici je vladala žutica i posjeti su bili zabranjeni. Obje obitelji stajale su u bolničkom parku i mahale kad je mama na balkonu podigla kćer. Na toj udaljenosti mogli su samo vidjeti da je dijete blijedo i tamnoputo. Sve na njoj bilo je malešno, osim očiju, tamnozelenih poput jezera, ili im se tako pričinjalo zbog boje koja je odavala takav dojam. Kad se krvna slika poboljšala, svi su povjerovali da se

- 12 -


dogodilo čudo iako čuda možda nije bilo. Iako je rodni list bio samo komad papira, ipak je to bio dokaz da njezina kći postoji, to maleno blijedo biće koje je virilo ispod dekice i žmirkalo na jarku rujanskom svjetlu. Dali su joj ime Angela Rafaela. “Hm?” promrmljao je novopečeni otac nekako ne­ odlučno. No ime je već bilo odabrano. U trenutku kad im je sinulo kako će zvučati, bilo ga je prekasno promijeniti. Mijenjati ime moglo bi donijeti nesreću. Angela Rafaela bilo je po anđelu Rafaelu, iscjelitelju, jer se to dijete samo iz­ liječilo, a pritom su vjerojatno donekle pomogle i više sile. Možda tek jednim percem, ali ipak se stanje poboljšalo. “Dajmo joj još neko ime koje se dade izgovoriti”, rekla je novopečena baka. “Dobro… Lo kao ris”, iritirano je dodala mama. Je li dovoljno jednostavno? Ime joj je samo tako palo na pamet. “Angela Rafaela Lo Mård, zvuči malo čudno”, usprotivio se tata čije je prezime značilo lasica. Bilo bi još gore da se zove samo Lo Mård. Kako se netko može miješati u to kako će se njezina kći zvati – nije imala namjeru odustati od imena koje joj je upravo dala, bilo bi to kao da joj želi isisati životnu snagu iz onih malenih nosnica. “Davide, odlučeno je!” rekla je. “Drugi put, kad ti rodiš, izabrat ćeš ime.” Čitavog ljeta, dok se sunčala na verandi i uzgajala dijete u sebi, čitala je erotska sjećanja Anaïs Nin čije je puno ime Angela Anaïs Juana Antolina Rosa Edelmira Nin y Culmell tek bilo bezobrazno dugačko. Za razliku od prve, druga baka bila je potpuno zadovoljna imenom Lo. Lagano se pamtilo, a najvažnije je ipak bilo da je dijete dobilo ime. *

- 13 -


Krštena sam na dan svih anđela čuvara, u listopadu 1969., godine pune nade i nešto nadutosti u zraku. Mjesec nije više bio predaleko, sjajio je doduše istom samotnom svjetlošću, ali otkako je na njega stupila ljudska noga, doimao se bližim u nebeskom mraku. Godina kad su ljudi sletjeli na Mjesec, prema riječima tatine majke, bila je posljednja godina kada je čovjek još mogao nadmašiti samog sebe u nečem drugom osim gluposti. Moje prvo sjećanje jaka je svjetlost, uperena ravno u mene. Vjerovala sam da je to bilo sunce, no to je sigurno bila svjetiljka na stropu koju sam vidjela odozdo dok su me predavali iz naručja u naručje, u kuhinji punoj ljudi. Toliko ruku, a ipak se nisam osjetila zarobljenom. Tako jarko svjetlo, a upereno samo u mene. Odrasli su na meni grijali ruke, gurali mi noseve u potiljak ne bi li udahnuli miris mladog života, ljubili me svi po redu kao da sam nekakva sveta kost. Nikome nije bilo jasno kako sam nastala, u kojem se mračnom uglu kuće to moglo dogoditi, kuće u kojoj su moji ro­ ditelji, njihova braća i sestre živjeli kao jedna obitelj. Nije im bilo druge nego pomiriti se s tom mišlju. Moje mlade tetke, ujne, stričevi i ujaci vukli su me na sve strane. Nisam bila planirana, ali sad kad sam već bila ondje, počele su se rađati nade i kovati planovi oko moje tamnokose glave, ali toga, nasreću, nisam bila svjesna. Moj je jedini zadatak bio da postojim. Tako maleno dijete ne bi se moglo nositi s tolikim teretom tuđih očekivanja. Tanušan korijen u novoj zemlji, u masnoj crnici, toliko drugačijoj od jalovog tla s kojeg su odselili. Moji korijeni vezat će ih za mjesto na kojem se još nisu udomaćili. Najprije se netko ovdje morao roditi da bi ostali mogli pokazati njegov rodni list kao nedvojbeni dokaz da pripadaju ovamo. - 14 -


Zadatak odraslih bio je paziti da mi se ništa loše ne dogodi. Štititi me, hraniti, odgajati i održavati čistom, postaviti tu i tamo pokoju granicu i progledati mi kroz prste kad bih je prešla. Čim sam malo porasla, počela sam izmicati tim iskazima nježnosti. Znala sam da su ih prepuni i da će me njima obasuti ostanem li dovoljno dugo u njihovoj blizini. Govorili su mi da sam rođena pod sretnom zvijezdom. Ne­ tko mi je pokazao sazviježđe Risa na sjevernoj hemisferi. Uživala sam stajati na dvorištu s tatinom braćom kad su u tom drugačijem raspoloženju, nekako dostojanstveni, gledali kako padaju zvijezde i sanjarili o domu kojem su izvorno pripadali. Katkad bi istovremeno bili potišteni i dostojanstveni, pa je pomoći moglo samo zvjezdano nebo. Drugi put bili bi samo razigrani i ponašali bi se kao da dolaze ravno iz ministarstva smiješnog hoda. Tih večeri nije nas bilo briga za zvijezde. Bila sam sretno dijete, a ukoliko nije bilo tako, nisam to znala. Ako je nešto bilo krivo, nisam to primjećivala, mislila sam da smo sretni. Kratka sreća, ona koja protrči i zamakne među drvećem jedina postoji. Bila sam sretna tako dugo dok sam smjela slobodno trčati, sretna u svojoj dječjoj debljini, sretna kad sam ležala ispod kreveta i prisluškivala svoje mlade ujne i tete koje su cijelog ljeta govorile samo o seksu, sretna kad je moj najmlađi stric Rikard jurio za mnom kroz arboretum iako sam znala da neće biti baš veselo kad me uhvati. Nisam uspjela opaziti da je sreća tako kratka jer je stizala u tako čestim intervalima da su se razdoblja između njih jedva opažala. O vremenu na verandi, o umijeću da ne mislim na zabranjeno još nisam znala ništa. - 15 -


* “Čuvaj se ljubavi”, rekla je mama i isisala otrov iz moje natečene noge, ispljunula dugi žuti mlaz u travu i isprala usta mlijekom. Ljubavi i zmija. Ljubavi, zmija i autoputa. Ljubavi, zmija, autoputa i jezera. Ljubavi, zmija, autoputa, jezera. I vatre. Šišmiša. Žica visokog napona. Filmova strave. “A što je s psima?” upitala sam. “I njih.” “Čega još?” Zamahnula je sjekirom. “Još?” “Da.” “Nedovoljno pečene piletine. Bakterija”, rekla je i svom snagom zabila sjekiru tako da se brezova cjepanica raskolila. Nije se bilo za šaliti sa snagom njezinih žilavih ruku. “I mišje groznice”, dodala je. “Kod nas nema mišje groznice, mama. Postoji samo tamo gore na sjeveru.” “Svega ostalog. Čuvaj se i svega ostalog”, zamolila me. Sve sam to zapisala u teku s koricama od zelene kineske svile. Između stranica mirisalo je na željezo, na snijeg koji se topi i na krv. Bila je to teka za lijepo i opasno, samo nisam još znala što je što. Strah se mora naučiti ako s njim nisi rođen, rekla je mama. Trebalo me čuvati od mene same jer nisam poznavala strah. Pokušavalo ga se u mene usaditi. “Ti bi pošla s bilo kim i ništa iznutra ne bi te zaustavilo. U stanju si napraviti bilo što i mogla bi jako nastradati.” To nije bila istina. Nikad nisam nastradala. Mama me pokušavala naučiti što je strah. - 16 -


Tata isto tako. Obje bake i oba djeda su to pokušali. Moje ujne i ujaci, tetke i stričevi. I Lukas. Ne, možda Lukas nije. Ali ostali jesu. Ustvari, i Lukas je to pokušao. Vjeruj svom strahu, znao bi reći. Kuhinja prepuna krvi koja curi iz nosa. Bježi, Lo, bježi… Nisam htjela, ali sam pobjegla. Nije to bila moja krv, nije to bila moja kuhinja, nije to bio moj strah.

- 17 -


Požar u polju

Jednog od tih suhih, bezveznih dana sredinom tog bes­ krajno dugog ljeta izbio je požar uz željezničku prugu koja je presijecala krajolik već oprljen od sunca, koji se meni po­ znat, otvoren, lagano spuštao prema jezeru. Gorjelo je u žitnom polju i duž jarka uz prugu, vonjalo je na sprženu travu i katran, užarene tračnice i čađavu žicu. Gorjeli su kukci i poljski miševi. Nešto se promijenilo, nestalo je osjećaja sigurnosti, nadolazilo je nešto novo. Vijest se proširila jednako brzo kao i vatra. Bilo je to vrijeme tvorničkih praznika, većina ljudi bila je kod kuće, nisu bili na poslu, stoga su se hitro sjatili sa svih strana. Kad se uz rub polja skupilo čitavo selo, činilo se da je posrijedi civilna vježba protuobrane da nije iz očiju ljudi izbijao tolik strah. Plamen nošen vjetrom brzo se širio u svim smjerovima i ako ga se ne spriječi, mogao bi zahvatiti kuće. Vatrogasci nisu stizali, bilo je to jako suho ljeto usred žetve, možda je istovremeno gorjelo i negdje drugdje. Nije se smjelo čekati jer je vatra napredovala. Mama i baka počele su trgati granje duž jarka, dijeleći ga svima koji su se ondje našli. Sada nam je potrebna suradnja i zajednički napor kao u dobra stara vremena, rekao je netko od starijih. Čitava moja obitelj bila je ondje, a gdje su bili oni, željela sam biti i ja. U početku su me gurali u stranu, no ubrzo su - 18 -


imali pune ruke posla kako bi zadržali vatru, pa me nisu više primjećivali. Trčala sam i nosila vodu poput svih ostalih. Vidjela sam mamu kako se opasno približila mjestu na kojem je najjače gorjelo i tatinu braću kako vojničkim dekama i ceradama donekle uspijevaju ugušiti plamen. Duž jarka išle su dvije visoke žene, moje tete, mamina i tatina sestra u visokim muškim čizmama kojima su gazile žeravicu. Djed Björn i djed Aron radili su rame uz rame, napredujući brzim širokim koracima. Izgledali su poput braće u jednakim radnim odjelima, samo što je tatin otac bio glavu viši i ogroman poput medvjeda po kojem je dobio ime. Obojica su se željela pokazati sposobnima poput svojih sinova, zato su počeli probijati prolaz kroz polje ne bi li zaustavili požar. Vidjela sam maminu majku kako stoji na padini s velikom cinčanom posudom za rublje kao da ne zna zbog čega je došla. Kao da ju je netko namjerno udaljio rekavši joj da će s tog mjesta moći upravljati radovima. Tata je opekao ruke pa ga je mamin brat previo, bez okolišanja rastrgavši tatinu omiljenu košulju na komade kojima mu je zaštitio ozlijeđene dlanove. Mamine sestre stajale su u dugom lancu ljudi koji su jedni drugima dodavali posude s vodom iz obližnje kuće. Vatra se širila padinom kao da se nikad neće dati zaustaviti. Ometani vjetrom, pokušavali smo barem ograničiti katastrofu, kad su se, nakon čitave vječnosti, začule sirene vatrogasaca. Bilo je opasno naći se na putu jakim šmrkovima, stoga su se svi povukli u stranu, svi osim jednog. Bio je to skoro odrastao dječak kojeg sam već prije primijetila jer je jedini prilazio jako blizu vatri, čak bliže nego moja mama. Ponekad se činilo da stoji usred plamena. Kad su se svi odmakli, on je nastavio gasiti jednoličnim pokretima. Moja mu je mama - 19 -


nešto doviknula da ga upozori, no on se nije obazirao. Uspije­vala bi ga odgurnuti od plamena, ali on bi se začas vratio. Uhvatila ga je čvršće i vikala mu nešto onakvim glasom kakav je imala kad bi se nečeg prestrašila. Potom ga je udarila, na što se on nije obazirao, samo se izmakao. Tada ga je zgrabila i prodrmala kao da ga želi probuditi iz začaranog sna. Batrgao se, ali bio je iznemogao, pa je potonuo u osmuđenu travu kao da mu je u jednoj sekundi iscurio i po­sljednji djelić snage. U istom trenutku prešao je iz manične aktiv­nosti u potpunu nepomičnost. Ležao je mirno, sav čađav, od kose do tenisica. Nije mi izgledao živ iako nikad u životu nisam vidjela mrtvaca. Znala sam da se čovjek može otrovati dimom jer kad smo za posljednje jesenje oluje mama i ja pomagale djedu raščistiti arboretum kroz koji je vjetar pro­šao poput tornada, pa smo palili slomljeno granje, pozlilo mi je te sam povraćala skoro cijelu noć. U ovom trenutku djed je odvodio mamu kroz skupinu ljudi. Približila sam se nepoznatom dječaku da provjerim diše li. Ispod čađave ma­jice prsa su mu se lagano dizala i spuštala. Za svaki slučaj, sjela sam na pristojnu udaljenost da mogu pozvati upomoć tatu ako prestane disati. Tata je jednom dao umjetno disanje djetetu koje je već bilo napola mrtvo. Sada se nije radilo o djetetu, ali tata je bio jedini koji je znao oživjeti mrtve. Jednom je u vodenoj jami pored tvornice spazio djevojčicu koja se uspjela dovući do ruba, ali više nije disala. Kasnije je ispričao da je čitavo vrijeme dok ju je oživljavao, vidio moje lice u njezinom. Od tog trenutka znala sam tko će me spasiti ako mi se nešto dogodi. U to sam vjerovala sve dok mi mamine sestre nisu ispričale cijelu priču. Istina je da je tata uspio vratiti u život tu djevojčicu, no prije mnogo godina nije mu uspjelo spasiti jednu drugu

- 20 -


čije se ime nije smjelo spominjati pred bakom, onu najmlađu koja se utopila pod ledom. Potrajalo je čitavu vječnost dok nepoznati dječak napokon nije otvorio oči i s naporom sjeo. Već sam bila na putu da odem, ali kad me pogledao, zaustavila sam se i pružila mu paket mlijeka koji sam imala kod sebe a koji mi je dao tata u slučaju da se nagutam dima. Bila sam otpila tek malo i dala sam mu ostatak koji je uzeo bez riječi i odmah ga sasuo u sebe. Na moje pitanje koji su od prisutnih njegovi rođaci odgovorio je da nisu tamo. Vidjela sam da su svi mještani prisutni, svi do jednog pritekli su upomoć. “Zar nisi odavde?” upitala sam. Kimnuo je i glavom pokazao prema jezeru. Tamo nije bilo kuće, pokazivao je na prazno polje. Ustala sam žmirkajući na suncu. Zar je tamo stajala kuća koja je izgorjela? “Zar je ne vidiš?” čudio se. Pogledala sam ga ispod oka da vidim šali li se sa mnom. Napela sam oči i buljila u mjesto koje je pokazivao, ali tamo nije bilo ničeg. Ako je tamo stanovao, zašto nije gasio vatru pred svojom kućom? Izgleda da je gasio na potpuno krivoj strani. Objasnila sam mu koji su od prisutnih moji rođaci, samo mu nisam rekla za mamu jer nisam željela da sazna da smo zajedno. Nikada prije nisam je vidjela u takvu stanju, da udari nekog, samo jednom u podrumu kad je bila s nekim, vjerojatno s tatom, ali taj je događaj bio tako zbrkan da sam ga skoro potpuno zaboravila. U čudu me pogledao kad sam počela nabrajati svu dvanaestoricu članova svoje obitelji. “A ti? Živiš li sam?” “Ne, naravno da ne živim sam”, odgovorio je ne gledajući me, “imam samo trinaest godina.” Pljunuo

- 21 -


je u travu nešto crno i crveno. Za mene trinaest uopće nije bilo malo. Promatrao je polje kao da se i sam pitao kamo mu je nestala kuća, ali nije mu se žurilo da ode provjeriti je li sve u redu s njegovima. “A koliko ti imaš godina?” upitao je. Dakako da je i sam mogao to zaključiti, ali ipak mu nisam mogla reći istinu. Tata je govorio da sam starija nego što izgledam, a mama bi se tome usprotivila i rekla da sam tek mala rastom. “Koliko ti je godina?” ponovio je i odmjerio me pogledom. Nije tu bilo puno za mjeriti, nisam još bila napunila sedam. Umjesto odgovora, upitala sam ga gdje uistinu živi. U tom trenutku zgrabile su me njegove čvrste ruke. Neočekivano me digao ravno u zrak, poviše svoje glave i tamo… daleko na obronku, iza visokih stabala koja su štitila od vjetra i pogleda, stajala je kuća. Iza mog horizonta, puno dalje od crte do koje sam smjela otići sama a koju je odredila mama, skoro već kod vode, na mjestu gdje se rječica proširivala u maleno srebrnoplavo jezero iz kojeg su istjecala dva uska rukavca i vijugala dalje, jedan na sjever, drugi na jug. Spustio me ponovo u travu i ja sam popravila haljinicu bez rukava koja mi se podignula i zgužvala te su na njoj sada bile dvije crne mrlje od njegovih ruku. Osjetila sam kako me lice steže od čađe i vrućine. Čim je najgore prošlo, počela su nagađanja o tome što je uzrokovalo vatru. Ili tko. Podmetnuto, rekla je mama. Iskre s lokomotive, rekao je tata. Suha se trava zapalila sama, mislile su mamine sestre. Požar je podmetnut, tvrdio je djed – počelo je gorjeti na više strana istovremeno, prirodni po­ žari nikad nisu tako brzi. Drugi djed vjerovao je da je sve to pomalo bilo uzrok, bilo je to ljeto vatri, zmija, ljeto suše, - 22 -


uzavrelih osjećaja. Nisam ništa rekla, ali mene nitko nije ni pitao što mislim. Zajedničkim snagama vatra je zaustavljena i ugušena iako opasnost još nije bila prošla. Iz tla je žarila vrućina, u korije­ nju moglo bi tinjati još danima i u bilo kojem trenutku ponovo zaplamsati. Trebalo je držati polje pod prismotrom čitavu noć. Svih trinaestero odraslih koji su običavali paziti na mene očito su bili prezauzeti ili previše iscrpljeni, stoga nisu provjeravali ležim li u svom krevetu ili ne. Ostatak noći provela sam s tim nepoznatim dječakom u blizini njegove kuće, zamotana u težak gunj koji je vonjao na benzin i starog pastuha, prepuna novih nepoznatih osjećaja. Strah da će podzemna vatra ponovo buknuti držao me budnom, baš kao njegova blizina. Je li bio jedan od onih kojih se trebalo čuvati? Nisam točno znala. Požar, tama, iscrpljenost, vrućina u rožnicama, osjećaj da sama moram paziti na sebe, tako daleko od svog uobičajenog teritorija. Osamostalila sam se tijekom jedne jedine noći. Nitko me neće prepoznati kad se vratim kući, ako se ikada vratim. U tom trenutku izgledalo mi je nevjerojatno što uopće imam obitelj, toliko sam se osjetila odraslom, tako daleko od svog doma da sam izgubila iz vida svoj dotadašnji život, kuću, arboretum, aute na dvorištu, čak i visoku brezu na kojoj sam se rado skrivala. Nisam imala pojma kamo je vodila jedna takva beskrajna noć. Prvi put u životu sama s neznancem kod zabranjenog jezera u koje, govorilo se – to sam znala iako mi je bilo samo sedam godina, silaze oni koji se žele uto­piti. Pa i neki ljudi iz susjednih sela jer je rječica bila najdublja baš na tom mjestu gdje joj se prekidao tok pa se izlijevala u takozvano jezero.

- 23 -


Sve što sam o njemu saznala bilo je mjesto gdje stanuje, a to je bila kuća u kojoj se čitave noći nije upalila nijedna svjetiljka. Otišao je u garažu da mi donese gunj kad je čuo kako mi cvokoću zubi, ali u kuću nije ulazio iako smo bili i gladni i žedni. Nisam znala ni kako se zove, samo sam se sjećala njegovih ruku kad me digao u zrak te kako me pritom zapekla tanka koža ispod pazuha i kako sam osjetila zimicu u trbuhu. Sebi nije donio nikakvu jaknu, rekao je da mu nikad nije hladno. Čučao je i pušio kao da već nije udahnuo dovoljno dima. Kad mi je ponudio cigaretu, shvatila sam da moj život više nikad neće biti isti kao prije. Dotad sam pušila samo cigarete od čokolade, pa i to krišom. Sad nisam mogla odbiti, što bi o meni mislio, vjerojatno da sam obično dijete. Nisam htjela da mi pripali, samo sam sjedila, umotana u deku poput sarme, i držala cigaretu u ruci. Namjeravala sam je sačuvati kao dokaz… nečeg. Najvažnije je bilo da me ponudio. Toga ću se sigurno zauvijek sjećati. Jedino što sam željela izbrisati iz sjećanja bio je zvuk ptica dok gore, ali to je bilo teško jer je njihov smrad ostao visjeti u zraku nad poljem. Šupa u kojoj su bili purani već je gorjela kad je mama uspjela skinuti zasun i još žive ptice izletjele su poput gorućih baklji i zapalile žito u koje su pale. Cijelo selo obavijao je smrad nečeg živog što je pougljenilo. Peklo me u plućima i to me držalo budnom. Sjedila sam tako s neznancem, promrzla, i šutjela, gledala kriomice trenutak u njega, trenutak u žar njegove cigarete, no znala sam da smo na jako važnom zadatku jer pazimo da selo ponovo ne zahvati požar i to mi je davalo snage da izdržim. Pa čak i onda kad sam se zaželjela svoje kuće jer me na nju podsjetio šišmiš koji je nečujno klizio loveći kukce iznad jezera. - 24 -


Nije me pitao za ime. Ipak sam mu ga rekla. “Zvuči muški.” “Ne, to je ime jednog grabežljivca”, objasnila sam mu. “Da, da, znam. Znam sve o grabežljivcima”, rekao je sumnjičavo me promatrajući dok sam mu prepričavala što mi je jednom ispričala mama. Kako se jednom tamo na sjeveru, odakle je potjecala moja obitelj, jedne jeseni zaledilo neobično rano za to doba godine i kako je jedna medvjedica preko leda otišla na otočić prespavati zimski san. Kad se probudila u proljeće, led se već otopio i bila je zarobljena. Ljudi su je dolazili gledati čamcima, osjećajući poštovanje. U to vrijeme vidjeti medvjeda u tom kraju bila je rijetkost, tim više što je ona bila velik i lijep primjerak. Nakraju su je ipak ustrijelili jer je tog proljeća nakon rata vladala glad. Svi su znali da je to ona ista medvjedica koja je ubila mog pradjeda, zato je njegova obitelj dobila najviše mesa. “Medvjed nije grabežljivac”, usprotivio se. “Znam, ali baš taj medvjed ubio je mog pradjeda koji je svom sinu, mom djedu Björnu, dao ime po toj životinji. Taj djed mojoj je mami nadjenuo ime Karenjina. A mama je meni dala ime Lo po risu. “A tako”, rekao je gledajući me začuđeno, “hoćeš li zapaliti ili ćeš je dati meni? To mi je bila posljednja.” “Zapalit ću, ali ne sad”, kimnula sam potvrdno. Lukács Zsolt. Tako se zvao. Ili, zapravo… Zsolt Lukács. Došlo je do zabune prije dosta godina, kad je došao ovamo sa svojim ocem. Sjećao se da je tata napisao njegovo ime na komad papira koji je predao odgajateljici u vrtiću prvog dana kad ga je onamo doveo, ne znajući da se u Švedskoj stavlja ime ispred prezimena. Kad je kasnije tog dana došao po sina, svi su ga već zvali Lukas. Tako je on ostao Lukas. Priča je bila šaljiva, ali nije ju ispričao u tom tonu. Rekao je da mu nije smetalo što su mu od prezimena napravili ime jer se njegova mama prezivala - 25 -


Lukács i zbog toga mu je bilo drago. Kad je izgovorio Lukács na mađarskom, zazvučalo je skoro kao švedska riječ ris, lokatt. Nekoliko puta te noći išao je povratiti jer se nadisao dima. Prišao je vatri bliže od bilo kog drugog, s inatom koji me podsjetio na užitak u maminim i tatinim očima kad su se bacali u more. U visoke valove koji se razbijaju o obalu. Jednom pa još jednom, u valove, u plamenove, kao da im je zadnji put. Zna sve o grabežljivcima, pomislila sam dok sam promatrala kako briše usta i sjeda. Shvatila sam da je on podmetnuo požar. Samo mi nije bilo jasno zašto. Dok smo tako sjedili pored izgorjelog polja i pazili da ne počne ponovo tinjati, sinulo mi je da se on, ustvari, tome nadao. * Pješčana polja, vrućina pod nogama, smrad zapaljenog mesa dok smo trčali. Da nije počelo gorjeti, nikad ga ne bih bila srela. Kad sam odlazila kući tog jutra, jedva sam znala išta više o njemu nego prije našeg susreta. Nismo mnogo rekli te noći, ali gorjelo je od njegove kuće pa do moje i to je sve promijenilo. Stigla sam kući pred zoru, promrzla i drugačija. Dugo sam prala ruke bakinim sapunom koji je mirisao na đurđice. Sve na meni bilo je toliko crno da mi se činilo da nikada više neću biti čista. Uvukla sam se u postelju između mame i tete Marine, pokušavajući se ugrijati njihovom toplinom pod pokrivačem, a da ih pritom ne probudim svojim ledenim rukama i koljenima. Najradije bih se bila okrenula i prema jednoj i prema drugoj, pa kako nisam mogla odabrati, legla - 26 -


sam na leđa. Mama je nemirno spavala, okretala je glavu amo-tamo te joj se duga plava kosa sve više mrsila na jastuku. Kad se kasnije obitelj sastala na verandi na neobično kasnom i tihom doručku, pretvarala sam se da mi se ništa nije dogodilo. Svi su izgledali umorno, ugođaj je bio nikakav. Tatine ruke bile su omotane čistim zavojem, petljao je, pravio grimase i psovao, pa su mu mama i njegova vjerna sestra pomagale da popije kavu i pojede zobene pahuljice. Izgledalo je da mu se sviđao taj servis s dviju strana, zadirkivao ga je djed, drugi nisu rekli ni riječ, svi za stolom bili su kao pokisli. Nisam im mogla ispričati kako sam srela nekog tko me ponudio cigaretom i da sam dočekala sunce na drugoj strani polja, u jednom potpuno drugačijem svijetu. Ipak, povrijedilo me što nitko nije primijetio moju odsutnost. Međutim, kad si svačiji, na neki način nisi ničiji. Noću sam često išla od kreveta do kreveta, tako da je svatko mogao misliti da sam spavala kod nekog drugog. Kao što se krivac vraća na mjesto zločina, tako su se seljani vratili na izgorjela polja. Možda je sve to bio samo san. Ali ne, područje duž žitnog polja i željezničke pruge izgledalo je kao da je preko njega prešao rat. Vjetar je popustio i vonj osmuđenog bilja koje se dimilo još je uvijek uporno ležao nad crnim krajolikom. Svi su stajali bez riječi, nije se imalo što reći osim opreznog tihog hvala upućenog u visine – jer vatra je ipak zaustavljena prije nego što je stigla do kuća. Onaj koji je rekao da se zove Lukas također je bio ondje. Stajao je malko po strani, oslanjajući se o svoj zahrđali muški bicikl, s pogledom koji nisam mogla protumačiti. Uzvratila sam pogled, ali nisam mu prišla. Ostala sam stajati s tatinom braćom i brojila pougljene električne stupove duž pruge. - 27 -


Shvatila sam da je najbolje da sve što se dogodilo te noći nakon požara ostane tajna. Biti odrasla znači ne reći sve što znaš, ne popustiti porivu da ispričaš sve što nosiš u sebi. Napokon je pala kiša, jedan dan prekasno. Zaprljala je sve izgorjelo. Spoznaja da je nešto zaprijetilo selu stvorila je osjećaj zajedništva u nesreći iako se nije dugo održao.

- 28 -


Sadržaj

Sati na suncu 7 Požar u polju 18 Oči dječaka 29 Karenjina 48 Posljednji dah 57 Djevičanstva 78 Nepoznate šume 84 Sjekira 91 Crvena zona 95 Ni ovdje ni ondje 109 Ako ikad 117 Iluzija 123 Vrtoglavica 129 Pubertet 141 Upozorenje dana 152 Demonove ralje 159 Kišno razdoblje 173 Stranac u selu 179 Ožiljak 200 Morte 210 Igra, milovanje i razočaranje 221 Inkognito 241 Vrijeme nije najvažnije 247 Rijeka zaborava 256 - 301 -


U탑itak i strah Prvi koji me pogleda Kosi plafon Sutra ne dolazi nikad

261 271 280 290

O autorici O prevoditeljici

299 300

- 302 -


- 303 -


Prijevod ove knjige potpomogao je Švedski savjet za umjetnosti – Swedish Arts Council.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Tamara Novak Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici © Elisabeth Ansley / Trevillion Images Godina izdanja 2012., kolovoz (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-398-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 304 -


- 305 -


- 306 -

Do posljednjeg daha  

Čuvaj se ljubavi, zmija, autoputa, jezera i vatre, govori majka maloj Lo. Djevojčica, koja je svoje ime dobila po risu, prva je generacija r...