__MAIN_TEXT__

Page 1


 2


Tim Davys

AMBERVILLE prevela s engleskog Vlatka ValentiĂŠ

Fraktura  3


Naslov izvornika Amberville Copyright ∂ 2009 by Tim Davys Corporation Published by arrangment with HarperCollins Publishers ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura 2009. ∂ za prijevod Vlatka ValentiÊ i Fraktura 2009. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-091-3 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 704100

 4


1. POGLAVLJE

R

ano jednog jutra krajem travnja na vratima stana Erica Mede i Emme Zeko u ciglasto crvenom Uxbridge Streetu zatutnji lupanje. Jutarnja je kiša jenjala, vjetar se stišao i nad Mollisan Townom opet je granulo sunce. “Daj zaveži i prestani lupati”, promrmlja Eric Medo sebi u bradu i navuËe pokrivaË preko glave. No pokrivaË je bio pretanak; lupa na vratima bolno je odjekivala u Medinoj glavi. Više nije mogao utonuti u san. JuËerašnji se dan otegnuo do kasno u noÊ i dobrano natopio alkoholom. Znate one veËeri kad kao da sve žive plišane životinje odjedanput krenu u život. U Lanceheimu su restorani bili krcati. Plišanci su na potezu od Koncertne dvorane zakrËili cijeli jarkoljubiËasti Pfaffendorfer Tor, a u barovima duž senfasto žutoga Krünkenhagena bila je gora gužva nego na Sjevernoj aveniji u vrijeme prometne špice. Sisavci i gmizavci, ribe i ptiËad, plišanci iz mašte, tu i tamo bilo je i kukaca: sve su moguÊe vrste plišanaca nagrnule u Lanceheim. “Za mnom!” vikne Eric kad se društvo zamalo razdvojilo pod najezdom plišanaca na ploËniku. Njih je bilo pet: Wolle Žabac, Nicholas Macan i neki voditelj projekta iz reklamne agencije Wolle & Wolle kojemu Eric nije znao ime. No kraj Erica je kroËio Philip Pavijan. VeËeras svi plešu oko Pavijana. Šalje ga obuÊa Dot. VeÊ nekoliko mjeseci traži novu  5


reklamnu agenciju, a Wolle & Wolle na najboljem je putu da proe na natjeËaju. Samo da još malkice pogura stvar. Eric Medo bio je sav spreman za guranje. Eric je pikirao na jedan od obližnjih restorana. Izdaleka ugleda neonski znak koji jarkožutim slovima reklamira Papagajev bar i peËenjarnicu. “Idemo u Papagaj”, Eric Êe Philipu Pavijanu. “Ondje mi još nikad nije bilo dosadno.” Eric, u biti, nikad prije nije ni Ëuo za taj lokal i vjerojatno ga nikad više neÊe uspjeti naÊi. No rukopisna ga neonska slova podsjete na art deco iz vlastitog djetinjstva, a ovdje su ionako svi restorani isti. “Samo da u Papagaju ne bude razbludnih ženki”, nervozno zahihoÊe Pavijan. “Ja veÊ valjda dvadeset godina nisam u iru, pa ne bih htio odmah naletjeti na… seksistrvinarke.” Philip Pavijan nosio je sivo odijelo, bijelu košulju i tamnoplavu kravatu. Na veËeri je objavio da ga najviše zanimaju bilance, prometne stope i puževi koje skuplja na plaži u Hillevieju. Dok je kroËio kraj Erica Mede, Pavijan je i dalje Ëvrsto držao svoju aktovku. Cijelu Êe je veËer nositi kao spasonosnu bovu. Svima je bilo jasno da Philip Pavijan jedva Ëeka da upozna razbludne ženke. “Seksistrvinarke?” nasmije se Eric Medo. “Kod Papagaja bi ih zbilja moglo biti.” Philip Pavijan sav protrne od nestrpljenja. Onkraj vrata zaËuje se nova salva grubog lupanja. Zašto dotiËni ne pozvoni, kao normalan plišanac? Eric Medo prevrne se u krevetu. Pod pokrivaËem njuši vlastiti dah. Džin-martiniji i votka. Ustajali džin-martiniji i votka. Je li juËer pušio? Jezik mu je kao da jest. Kad su otišli iz Papagajevog bara i peËenjarnice ∑ jer tamošnje dame nisu bile dovoljno razbludne za Pavijanov ukus ∑ veÊ su svi skupa bili pod gasom do daske. Završili su u nekom džez-klubu.  6


Taj mraËni podrumski prostor sigurno nije bio u Lanceheimu, nego prije negdje u Tourquaiju. “Znam da sad ne bismo trebali razgovarati o poslu”, Eric Medo Êe. MuËio se da ne petlja jezikom. On i Pavijan sjedili su jedan drugome preko puta za okruglim stoliÊem u kutu lokala. Eric je sjedio na stolcu, a Pavijan se zavalio na tvrdu klupu do zida. S pozornice je kriËao saksofon, a Pavijanu je možda netko sjedio u krilu? Tko bi znao u onome mraku. “Znam da sad ne bismo trebali razgovarati o poslu, ali konkurenciju ste eliminirali? OdluËili ste se za Wolle & Wolle?” “U utorak”, Pavijan Êe. “Utorak?” “No morate nam dati plafon”, Pavijan Êe. Možda je rekao nešto drugo. Na pozornici se saksofonu pridružila truba i više nikoga nisi Ëuo. “Ma je li vam to panda u krilu, Pavijane?” upita Wolle Žabac. Medi nije bilo jasno odakle je Žabac iskrsnuo. No Pavijana su ukebali, pa skoËi s klupe. I isti se Ëas sruši natrag. A panda na njega. “Ja u životu nisam dirnuo nikakvu pandu!” vikne. Tu je Ericu bilo jasno da je Dot novi klijent Wolle & Wollea. “Evo me!” Eric zbaci pokrivaË i uspravi se u krevetu. Soba mu se ljuljala. S vrata je dopirala sve glasnija tutnjava. Mutno se sjeÊao da je Emma otišla iz kuÊe još prije gotovo sat vremena. Imala je unajmljeni atelijer na samom jugu Ambervillea, prema Swarwick Parku. Ondje je radila dokle god se sunce držalo istoka i najradije se primala posla rano ujutro. Eric je bio sporiji. Odmjereniji, rekao bi on. Umišljeniji, rekla bi ona. Medo ustane i navuËe gaÊe i košulju s poda kraj kreveta. Tu je odjeÊu juËer imao na sebi. Bazdjela je na znoj, dim i ustajalu  7


cugu. S uzdahom polako izae iz sobe i proe kroz blagovaonicu. U spavaÊoj su sobi rebrenice bile spuštene, ali kroz prozore u dnevnom boravku s modrog je neba veselo svjetlucalo sunce. Na Ericovoj se pustenoj njušci rašire nosnice i malene mu se okrugle uši nesvjesno naÊule. Nije se usudio ni pogaati tko bi mogao biti na vratima; njih su rijetko posjeÊivali nezvani gosti. Nabere izvezene obrve i uhvati se za bolnu glavu. Pritom mu je u crnim gumbastim oËicama tinjala vesela radoznalost. Život je Erica Medu Ëesto znao ugodno iznenaditi. U predvorje je ušao baš kad se lupanje nastavilo, a sad je plišancu s druge strane vrata pukao film. Šarke su nelagodno klepetale. Nema dvojbe da lupu pogoni itekakva sila. Eric se pokoleba. Zastao je kraj malene sofe presvuËene ružiËastim baršunom koju je Emma Zeko skupo platila na dražbi prije nešto više od godine dana. Možda je najpametnije da ne otvara. Erica odjedanput spopadne osjeÊaj da ne želi znati tko je na vratima. NeËujno uzdahne i sjedne na ružiËastu sofu. Vani sve utihne. A onda vrata ulete u predvorje. Udarac je bio glasan i jasan. Uslijedi neugodan hrskavi zvuk, a u oblaku iverja i šute Eric razazna obris malenoga ptiÊa, koji oprezno prekoraËi krš na podu. Iza ptiÊa slijeva i zdesna pojave se dva kršna lika. U posjet su mu došli Nicholas Golub i njegovi gorile. “Eric, prijatelju”, progovori Golub onim svojim piskavim jednoliËnim glasom dok se slijegala prašina. “OËito sam došao u vrlo nezgodan Ëas.” Tu Golub mahne prema Ericovim golim nogama. PtiÊ je pak bio u besprijekornome dvorednom sakou s ružiËastim svilenim rupcem oko vrata. Kad su vrata grunula u predvorje, Eric je skoËio sa sofe kao da

 8


staje na pozor u vojsci pa sad obori pogled na vlastite gaÊe. U prsima mu je srce snažno lupalo, a od silnog se šoka nije uspio ni prepasti ni rasrditi. “Ja…” zausti. “Nema problema”, pokroviteljski Êe Golub pa proe mimo Erica i bez poziva se uputi u dnevnu sobu. Gorile su ostali u predvorju, stajali su u donedavnom dovratku. Nisi imao kamo pobjeÊi. Eric se iz daleke prošlosti mutno sjeÊao jednoga gorile, onoga jarkocrvenoga. Vrlo neobiËna boja za velikog majmuna. U dnevnom se boravku Golub veÊ smjestio u naslonjaË. Eric oprezno sjedne na susjednu sofu. Iako su u Mollisan Townu svi plišanci manje-više istog stasa, neki se doimaju profinjeno, drugi sirovo. Golub je spadao u prvu kategoriju, gorile u drugu. “Dugo se nismo vidjeli…” Eric Êe. “Doista…” “Predugo”, odvrati Golub. “Pre-predugo, prijatelju moj. Ali nisam ja kriv. Ti oduvijek dobro znaš gdje sam.” To je bila istina. Nicholas Golub oduvijek se gnijezdi u kockarnici Monokowski. PriËa se da Golub rijetko, štoviše, nikad ne napušta svoj udobni ured, odakle kroz zatamnjene prozore iz ptiËje perspektive nadzire kockarnicu. No Eric je znao da je slika lijevo od pisaÊeg stola ∑ konj u bojnoj opremi ∑ zapravo ulaz u Golubove privatne odaje. Odatle je kretao u vanjski svijet, što mu je bilo nužno da održi ravnotežu moÊi. PtiÊ je bio jedan od najopasnijih plišanaca u Ambervilleu i izravno je ili posredno upravljao veÊinom organiziranoga kriminala u tom dijelu grada. “Ne možete poreÊi”, odvrati Eric, a trudio se da mu glas ostane ležeran, “da i vi oduvijek znate gdje sam ja.” “Plišanac treba paziti na svoje prijatelje”, Golub Êe. “I naravno, moram ti Ëestitati na svekolikim uspjesima.” Eric kimne i nasmiješi se, ali osjeti žmarce duž kralježnice. Nije znao na što Golub cilja. Eric Medo bio je u najboljim godinama i Ëinilo mu se da se ima štoËim podiËiti. Pretpostavljao je

 9


da je Golub proËitao nešto u vezi s Wolle & Wolleom. Otkako je Eric prešišao Wollea Žapca i Wollea Zeca, tisak se o njemu popriliËno raspisao. “Hvala”, Eric Êe. “Imaš krasan stan”, nastavi Nicholas Golub. Iz predvorja se opet prolomi buka. Nije probijala bubnjiÊe kao kad su provalili vrata, ali zvuËalo je u istom stilu. Eric se okrene i vidi da majmuni drobe ljupku ružiËastu sofu. Emma, pomisli u panici koja mu se iz trbuha polako dizala u grlo. Emma. Ovo Êe je dotuÊi. “Zašto…?” Eric je nastojao zvuËati opušteno, pa kimne prema predvorju, gdje su gorile sveudilj šutirali i lemali po ostacima zlosretnoga komada namještaja. “Da se malo ispušu”, Golub Êe. “Imaju viška energije. Bolje da prijeem na stvar, inaËe Êe ti još razvaliti taj cijeli ljupki stan.” Eric proguta knedlu i kimne. Niz lea mu je curkom curio znoj, makar je to možda puka posljedica mamurluka. Ne želi ispasti materijalist, ali ružiËastu sofu nisu dobili badava. I nema šanse da se Emma s tim pomiri. Ona nema pojma o Ericovim mladenaËkim godinama; nikad joj se nije usudio priznati da je svojedobno radio za Nicholasa Goluba. Drugima je znao nabaciti ovo ili ono o svojoj prošlosti jer je raËunao da Êe tako ispasti zanimljiviji. No Emma se ne da tek tako oboriti s nogu. Gorile su obradili predvorje. Kroz dnevni se boravak odluËno upute u blagovaonicu pa si dadu oduška na blagovaoniËkom namještaju: stolu i stolcima. Samo da im za oko ne zapne kristalni luster, mislio je Eric. Kopija je lustera iz osamnaestog stoljeÊa s de Closovim potpisom, postoje samo Ëetiri primjerka. »as poslije na parketu se razmrskaju stotine kristalnih prizmi. “Eric, ti me poznaješ”, Golub je popravljao svoj rubac. “Znaš da nisam tip koji okoliša, idem ravno u glavu. Došao sam na Listu za odstrel.” “Na Listu za odstrel?” tupo ponovi Eric.  10 


“ToËno”, bez imalo oklijevanja kimne Golub. “Ali”, Ericu nije bilo jasno je li u pitanju neka Golubova zafrkancija, “zar doista pouzdano znate da… da postoji nešto tipa… mislim, znam da…” Eric umukne. “Je li to uopÊe bitno?” nezainteresirano upita Golub. Eric je glasine o Listi za odstrel slušao još od predškolske dobi. U ovim mu je zrelim godinama bilo krajnje nevjerojatno da doista postoji nekakva lista. Šoferi rade po sistemu koji samo oni znaju, pa jasno da to izaziva razna nagaanja. Njihov crveni kamionet skuplja stare plišance, sve “iznemogle i umorne”, štono bi se reklo. Nitko ne zna kamo ih voze, no plišanci samo nestanu i zametne im se svaki trag. Nije Ëudo da su Šoferi strah i trepet, nije Ëudo da poželiš da postoji nekakva lista; bilo što, samo da se šoferski noÊni prepadi ne doimaju tako nasumiËnima. Tu se Ëesto spominje Ministarstvo okoliša, jer Ministarstvo okoliša odgovara za gradski prijevoz i za takozvanu Listu za mladunËad. No malo je vjerojatno da je itko u Ministarstvu zadužen da plišance osuuje na smrt. “Možda je donekle bitno”, oprezno Êe Eric. Nije htio svrnuti pogled u suprotnom smjeru, prema blagovaonici; po zvuku mu je sasvim jasno što se zbiva. “Ako Lista za odstrel ne postoji, onda oËito ni vi niste na njoj.” “Mene takva nagaanja ne zanimaju”, otpiri ga Golub. “Došao sam iz jednoga jedinog razloga. Želim da naeš listu i makneš moje ime.” Tajac koji je potom nastupio trajao je samo Ëasak. U blagovaonici su se gorile potpuno posvetili stolcima, koji su bili daleko ËvršÊi nego što se naizgled Ëinilo. “Zašto baš ja?” “Duguješ mi pregršt usluga”, podsjeti ga Golub. “U najmanju ruku.” “Ali to je bilo prije sto godina!” “Samo zbroji kamate, pa Êe ti biti jasno u kakvom si nebranom  11 


grožu”, podrugne se Golub, ali uËas opet bude strog: za takva je prešaltavanja bio tata-mata. “Svaka Ëast, Eric, ti si najpodesnija osoba. S obzirom da ti majka…” Imenovanje Nosorožice Edde na Ëelo Ministarstva okoliša ∑ najvažnijeg od tri ministarstva u Mollisan Townu ∑ priskrbilo je tijekom godina Ericu Medi nekoliko povjereniËkih službi. Sad bi ih se najradije svih odrekao, samo da ga je to moglo poštedjeti ovog razgovora. “Gospodine Golube”, Eric Êe. “Ja vam mogu zajamËiti da i Ministarstvo okoliša i moja majka imaju pametnijeg posla nego sastavljati nekakve liste za odstrel koje ∑” “Dobro, dobro”, Golub je otirao isprike i usput gladio rukav sakoa. “Mene nije briga kako Êeš se snaÊi. Što manje znam, to bolje. Rado bih te uputio na pravi trag da mogu, ali… dotiËni macan… koji se kleo da zna da sam na listi… na žalost je… nestao. Tako da valjda možeš krenuti kako god ti drago.” “Ali ja ∑” Nicholas Golub prekine ga tako da ustane iz naslonjaËa. ZaËuje se grozan lom. Eric je slutio da se vitrina s kristalnim Ëašama srušila na pod. “Sad idemo!” vikne Golub. U blagovaonici istog Ëasa sve utihne i gorile doklipšu u dnevni boravak. Golub se uputi prema predvorju, no nakon nekoliko se koraka sjeti što je zaboravio, pa se okrene. “Stvar je zapravo priliËno jednostavna”, hladno je gledao Erica Medu, koji je ostao sjediti na kauËu. “Ako Šoferi dou po mene, moji Êe gorile doÊi po tvoju voljenu Emmu Zeko. I rastrgati je.” Golub nije Ëekao da vidi kako prijetnja djeluje na Medu. ZakoraËi u predvorje ispred gorila. Eric nije bio u stanju pomaknuti se s mjesta. “Sretno ti bilo!” sa stubišta se zaËuje piskavi glas.

 12 


2. POGLAVLJE

E

ric je dan posvetio pospremanju u Uxbridge Streetu. On i Emma stanovali su u stanu koji je doista bio kao za izložbu, na treÊem katu jedne od starijih gospodskih zgrada u Ambervilleu, uvrštene na popis povijesnih spomenika. Zapravo je neoprostivo da se Eric okuÊio u Ambervilleu, gdje je proveo cijelo djetinjstvo. Trebao se povesti za primjerom kolega iz kreativnog odjela i kupiti manje razmetljiv ∑ ali jednako skup ∑ stan u nekom kulturno šarolikom kvartu na sjeveru Tourquaija. Ili, još bolje, adaptirani loft u Yoku. To bi odgovaralo njegovu imidžu: buntovnik zagonetne prošlosti koji žari i pali u poslovnom svijetu. Od petnaeste do devetnaeste godine svog života Eric Medo stanovao je u kockarnici Monokowski, jednom od ilegalnih lokala u Ambervilleu, koji je imao svoje pandane u drugim gradskim Ëetvrtima. Spavao bi gdje god je stigao, u postelji ili pod stolom, na kauËu ili na zahodu; tu nije bio probirljiv. Pod utjecajem droge najËešÊe bi se ugodno izolirao; mogao je zaspati i na stolu za rulet. Svoje je stvari držao u najlonskoj vreÊici u ormariÊu garderobe za osoblje. KljuË ormariÊa stajao je u džepu prsluka njegova najboljeg prijatelja Sama Gazele. Eric je tako rijetko rabio ormariÊ da bi u meuvremenu uspio zaboraviti što mu je unutra. U dotiËnom je razdoblju Eric živio po diktatu Nicholasa Goluba. Na to ga je sve neprestano podsjeÊalo. Dobivao je i teže i lakše poslove. Zadaci nikad nisu dolazili od samoga Goluba, no nije bilo dvojbe tko povlaËi konce. Katkad je radio kao potrkalo ∑ raznosio je zapeËaÊene omotnice sa snopovima novËanica i za 13 


motuljke droge (omotane tolikom koliËinom debele bljedosmee ljepljive vrpce da se nisu dali otvoriti bez oštrih škara ili noža) s jednoga kraja kockarnice na drugi. No katkad je trebalo pomoÊi Samu da digne lovu mušterijama na hodniku, ili bi se po cijeli dan ubijao od posla kao konobarski pomoÊnik kad bi ih previše završilo na bolovanju. Povremeno je obavljao i neugodnije poslove, poput ËišÊenja zahoda ili stražarenja dok gorile obavljaju svoje. Zauzvrat je imao takoreÊi neograniËen kredit za kockanje. Zauzvrat je imao što jesti i krov nad glavom. Mladi se Eric Medo nije bunio. No svaka nova mjenica koju bi uzeo u banci kockarnice i svaka bijela tableta koju bi za šankom zalio alkoholom oznaËile bi još jedan korak prema nesretnom svršetku koji mu je kanda bio suen. Da nije bilo Emme Zeko, Erica bi crveni kamionet pokupio još prije dvadesetog roendana. Kad ju je prvi put vidio, stajala je pred prozorom s kojeg je pucao pogled na more. Osmijehom je dobacila izazov kojemu nije mogao odoljeti. Bila je u bijelome. Sliku Emme Zeko kao da je sklopio reklamni dizajner. Kao da ju je otkrio. Kažu da ljubav sve pobjeuje. I to je istina. Od tog dana do dandanas Eric Medo volio je Emmu pun boli, povjerenja, strasti i nemira koji ga je uništavao, a on ga nije znao zauzdati. Njezin mu je uspjeh donosio bezgraniËnu sreÊu. U njezinoj je nevolji bio bolno bespomoÊan. Njoj to nije po volji. Svaala se s njim i optuživala ga da zaposjeda njezine osjeÊaje. Govorila bi mu da je guši, da briše granice izmeu njihova dva života. I da tako ne možeš oËitovati ljubav. On bi je rado volio na neki drugi naËin da je ikako mogao. No kad je rijeË o Emmi, razum ispada iz konkurencije. Reagirao je kao nejako mladunËe, nagonski i bez razmišljanja. Tako je oduvijek bilo i to ga zauvijek Ëeka. Dok je Ëistio tragove nemiloga dogaaja i smišljao kako da  14 


vjerodostojno objasni kamo je nestao namještaj iz predvorja i blagovaonice (da dobije na vremenu, kanio je reÊi da je namještaj iz predvorja posudio za neko fotosnimanje, dok je pak blagovaoniËki namještaj poslao na poliranje), Eric Medo shvatio je da mu nema druge. Mora ustanoviti postoji li Lista za odstrel, a ako postoji, mora s nje maknuti Goluba. Nije znao koliko vremena ima, no slutio je da je rok kratak. NeÊe moÊi sam. Misli sredovjeËnog Mede toga su travanjskog dana ponovno odlutale u smjeru boemske mladosti. Uhljebljeni voditelji projekata, redatelji televizijskih reklama i razmaženi šefovi marketinga s kojima se ovih dana druži ne mogu mu pomoÊi na zadatku koji mu je dao Nicholas Golub. Mora okupiti staru ekipu.

 15 


3. POGLAVLJE

G

rand Divino pravi je raj za svakoga tko misli da ima love na bacanje. Kod Grand Divina naÊi Êeš manje-više sve: od mode, hrane i dodataka za ureenje stana do kulturnih sadržaja. Prodaje ti preobilje na veliËanstvenoj pozadini mramora, baršuna, hrastovine i stakla. Stvorili su robnu kuÊu koja je i gostoljubiva i prostrana u isti mah. Zgrada je lososno ružiËasta. Masivni je ulaz otvoren od Prijepodnevnih do VeËernjih meteora. Eric Medo u more je stakla i zrcala na odjelu parfema ukoraËio kao jedna od prvih mušterija tog dana. Po starom obiËaju, mirisi su ga omamili. Opijen lavandom i metvicom, mošusom i uricama nekoliko je dugih trenutaka stajao i sanjario o Emmi Zeko. Leže u visokoj zelenoj travi pod ljetnim nebom, grle se i guguÊu kao što samo voljenoj osobi guguÊeš. Kao da je podlegnuo vlastitim reklamnim sloganima: “Giselle ∑ miris proljeÊa”. Ili “Broj 3 Maxa Loye ∑ ljubavni snovi”. Volio je parfeme i suraivao je s mnogim velikim markama. Radio je i na proizvodima koji mu se nisu sviali, ali, u biti, bilo mu je svejedno. Više od svega volio je uspjeh. ShvaÊao je da mu to nije neka lijepa karakterna crta i svesrdno ju je nastojao prigušiti. No nije znao lagati i Emma bi ga redovito raskrinkala. Nije povjerovala u priËu o namještaju koju joj je sinoÊ servirao. Prihvatila je sva njegova bajanja radi mira u kuÊi, no jutros je krenula u napad: ta Ëak bi i mladuncu bilo jasno da je lagao! Eric je reagirao kako je najbolje znao i umio. Ni pod pritiskom nije htio reÊi istinu. Istina ne bi ništa popravila.  16 


Eric Medo poËne disati na usta. Tako je izbjegao arome zavodljivih parfema, pa je mogao dalje. OdluËnim je korakom krenuo prema pokretnim stubama i popeo se na peti kat. Grand Divino imao je i dizala, ali on nikad nije upamtio gdje su. Stup robne kuÊe bile su pokretne stube od stakla, plastike i pleksiglasa. Odozdo im se vidio složeni mehanizam u svojevrsnim staklenim pretincima i kao perpetuum mobile raspirivale su potrošaËki nagon od jutra do mraka. Polagani uspon prema nebeskome svodu Grand Divina, gdje su na tamnoplavoj pozadini svjetlucale zvjezdane lampice, pružao je božanski osjeÊaj. Poslije ti se Ëini da ispadaš uskogrudan ako se libiš potrošiti nekoliko tisuÊa na par Ëizama. Na petom katu, desno od kreveta i posteljine, bio je odjel pozamenterije. A na samome kraju, do igala i vune za pletenje, na stolcu se gnijezdio gorostasni Vraško Vrana. Pružao je nesvakidašnji prizor. Sjedio je za dugim bijelim pultom i redao igle za šivenje prema veliËini ušice. Vranin se crni lik gurio nad pultom, a za dotiËni je pipavi posao rabio duga pera s vršaka prstolikih kosti. Eric starog prijatelja nije prepoznao samo po crvenoj pjezi pod kljunom ∑ navodnoj tvorniËkoj pogrešci. Vrana je bio tako krupan da se pult pred njim doimao poput stoliÊa iz male škole. Na odjelu pozamenterije radilo je još dvoje prodavaËa, par postarijih krmaËa koje Eric isprva nije primijetio. Jedna je stajala nedaleko od Vraška i nenametljivo slagala krpe s cvjetnim uzorkom. Druga je bila za blagajnom i glaËala pregaËe na sniženju od 20%. Na odjelu je vladao savršen mir. Eric Medo smjesti se na sigurnu udaljenost, u zaklon kreveta na kat, smagao je hrabrost. »inilo se takoreÊi nemoguÊe da je usporeni slagaË igala ista ona ptica koju je Eric nekoÊ poznavao. Prije dvadeset godina Vrana je mogao meu krilima zdrobiti dvije cigle. Onomad se Eric Ëesto znao smijati kukavcima koji bi nehotice omeli Vraška dok je sjedio zadubljen u misli; ne možeš ni zamisliti veÊu besmislicu zbog koje Êe ti netko išËupati ruku. Vraško Vrana najËešÊe je bio iznadprosjeËno ljubazan, no katkad bi tako mahnito prasnuo da se nije mogao svladati.  17 


A sada? Može li još raËunati na Vraninu odanost? Eric u nekoliko opreznih koraka zae u odjel pozamenterije, a pritom je dobro pazio da zaobie krmaËu glaËaricu. Dok je Eric prolazio kraj vezova, Vrana digne pogled s igala. U crnim mu oËicama na djeliÊ sekunde zaiskri iznenaena briga. Polako makne igle u stranu i ustane sa stolca. “Vrag me odnio!” provali. Vrana pritrËi, uzme Medu u naruËje i digne ga s poda u snažnom zagrljaju od kojeg Erica uhvati smijeh. Prije svega od olakšanja, ali i jer mu je bilo jasno koliko je prizor smiješan. Kad su prijatelji razmijenili fraze koje veÊ stari prijatelji razmjenjuju nakon što se dugo nisu vidjeli, Vraško sjedne na svoj stolac i nastavi razvrstavati igle. Eric se nagne prema pultu pa ga je neko vrijeme promatrao. “Pa kako si ovdje završio, dovraga?” naposljetku upita. Psovkom se nespretno pokušao dodvoriti. Danas Eric Medo tako rijetko psuje da mu svaki pokušaj zvuËi neprirodno. “Kako to misliš?” upita Vrana. “Da… pa”, Ericu je veÊ kopnjelo samopouzdanje, “kako si završio ovdje… na pletenju i kaËkanju i to s... krmaËama?” “Josephine i Nadine su prva liga, vrabac te dao”, sa smiješkom Êe Vraško. “Pomažu mi oko vezenja. Doma radim na golemoj zidnoj zavjesi, bog te mazo. Za spavaÊu sobu. Bit Êe krajolik iz mašte. Daj ostani na gablecu, pa ti mogu pokazati. Nacrti su mi tu negdje…” Vraško se nesigurno ozirao. Negdje su mu nacrti. “Iskreno reËeno”, Eric Êe, “kanio sam te poštedjeti gableca. Zauvijek.” “Što fali gablecu?” Vraško Êe. “U podrumu je kantina za osoblje. Danas imamo povrtnu juhu. Tebi to možda ne zvuËi ko ne znam kakva fora, bog te mazo, ali iznenadio bi se kako je dobra.” “Mislio sam da bismo se mogli skompati za jedan posliÊ”, Eric Êe. “Ti, ja, Sam i Zmija.” “PosliÊ?” ponovi Vraško.  18 


Eric nije znao kako bi protumaËio Vranin ton. Kimne. “Sva Ëetvorica?” upita Vraško. Eric opet kimne. “Nema šanse da se Zmija ukljuËi”, prigovori Vrana. “Prije nekoliko godina naletim ti ja na njega, ovdje u robnoj kuÊi. Pretvarao se da me ne poznaje. Mislio sam da se šali, bog te mazo, mislio sam… Zazvao sam ga dva-tri puta, ali nije se odazvao.” “Zmija Êe se ukljuËiti”, uvjeravao ga je Eric. “Garantirano?” “Garantirano.” “Vrag me odnio”, Vraško Êe. Vrana se zamisli. “Financijski Êeš se osigurati za cijeli život”, ubaci Eric makar nije imao pojma kako da to obeÊanje ispuni. “Daješ rijeË?” “Dajem rijeË.” “A što ako sve ode k vragu?” upita Vraško, koji se u životu veÊ opekao. “Onda sve ide k vragu.” Vrana kimne kao da je pala neka dubokoumna izjava pa se zamisli. Kad je Eric veÊ posumnjao sjeÊa li se još Vraško o Ëemu zapravo razmišlja, Vrana ustane sa stolca. Pokrenuo se usporeno, nije oklijevao, ali nije ni navaljivao. “Kvragu sve”, reËe. “Idemo onda.” “Fino”, odgovori Eric ne odajuÊi iznenaenje. Vraško razveže pregaËu ∑ na pozamenteriji su svi morali nositi pregaËe. Uredno je složi i odloži kraj igala. “Nadine”, zazove bližu krmaËu. “Nadine, morat Êeš ti razvrstati igle. Ja dajem otkaz.” Nadine se kanda zbuni. No valjda je brzo došla k sebi jer, kad su Eric i Vraško došli do pokretnih stuba na petom katu, put im preprijeËi strogi morž. Bio je to šef odjela. Prikuje sive oËi na Vranu i upita ga kamo Êe. “Dajem otkaz na licu mjesta”, susretljivo odgovori Vraško. “Ne bih rekao”, zapovjedniËki protisne morž. “Ne možete se  19 


tek tako pokupiti s posla. Postoji nešto što se zove otkazni rok. I nešto što se zove odgovornost.” Na tu se nadmenost i Eric i Vraško nasmiješe. Obojici navru sjeÊanja na mladenaËke pustolovine i dane koji su otišli u nepovrat, a vazelinom premazani objektiv vremena dosad ih je veÊ beskrajno uljepšao. “Otpiri ga”, Eric Êe. “Misliš?” upita Vraško. “Aha”, Eric kimne. Nato Vraško zakoraËi naprijed, zarije pandže u parket da se Ëvrsto ukopa pa digne morža s poda i zavitla ga na odjel krevetnine, gdje je ovaj sletio na hrpu madraca, koja se prevalila uz dokoni tresak. “Baš kao u stara dobra vremena, ha?” nasmije se Vraško i mirno krene dalje prema pokretnim stubama. Eric Medo ni sam se sebi nije usudio priznati koliko neumjesno cvate od sreÊe. “Jel stignemo skoknuti do kantine prije nego što dignemo sidro?” upita Vraško. “Šteta da propustim tu povrtnu juhu, bog te mazo.”

 20 


SUMRAK, 1

S

tajao je u svom tornju, a pogled mu se sterao sumraËnom panoramom Mollisan Towna. U dubini hladnih oËica gorjela je vatra, bijela vatra nepokolebljive volje. Tu volju nikome nije otkrivao; shvaÊao je da nema tog plišanca koji se ne bi prepao da je vidi. A on ju je uspijevao prikriti jer nikad nije gubio vlast nad sobom. Ako ne možeš vladati sobom, ne možeš vladati ni drugima. A s njegova je gledišta vlast isto što i moÊ. Tako je i živio. Grabio je moÊ i provodio vlast. U ljeskavoj kugli oka letimice mu zablista osmijeh, ali taj je osmijeh bio neprimjetan. Bio je to osmijeh moÊi, mješavina samozadovoljstva i groze. Stajao je u mraku. Daleko podno njegove promatraËnice dvije su pravocrtne avenije dijelile grad na Ëetiri gradske Ëetvrti. Njegov grad, svijet predmetâ i žudnje. Stajao je posve nepomiËno, promatrao je kako domišljatim labirintom ulica poput krijesnica amotamo klize automobili. Svaka je gradska ulica imala svoju osobitu boju. Sve su važne zgrade u gradu od temelja do krova oliËili u jednu od duginih boja ∑ ukljuËujuÊi i vrata i prozorske daske, krovne crepove i dimnjake. S njegova je tornja Mollisan Town danju bio eksplozija boja, no kad bi pao mrak, asfaltu, cigli i betonu život i osobnost pružala su neonska svjetla. Volio je taj grad. Mollisan Town smjestio se nekoliko kilometara od obale. Na zapadu je bilo veliko more i Hillevie, ljetovalište za imuÊne. InaËe su ga sa sjevera, juga i istoka okruživale duboke šume. A grad je

 21 


rastao. Na rubovima su krËili gajeve i grmljake da naprave mjesta za tešku industriju. Plišanci su iz stoljeÊa u stoljeÊe osvajali nove kilometre šume u svim smjerovima. No šumama nije bilo kraja; nitko nikad nije uspio istražiti i kartografirati njihova nepregledna prostranstva, makar je takvih pokušaja bilo. Plišanci su po prirodi radoznali, mislio je. To im je i sreÊa i nesreÊa. »etiri gradske Ëetvrti, od kojih je svaka imala svoje osobite odlike, natjecale su se za naslov najveÊe. U prošlosti su bile samostalna sela, no neumoljivo su srasle, pa su takom silom prilika morale meusobno podijeliti vlastita dobra. Amberville se diËio buržujskim bogatstvom, a Tourquai ludom gradskom vrevom; Lanceheim je ostao grad unutar grada, a Yok je pak u ovom stoljeÊu iz godine u godinu stvarao sve veÊi problem gradskoj upravi. Danas u svakoj pojedinoj gradskoj Ëetvrti živi više od milijun plišanaca svih vrsta i boja, naravi i mentaliteta. Sebe je katkad doživljavao kao lutkara koji im povlaËi konce; sve je stvar moÊi i vlasti. Kad sklopi oËi, može zamisliti kako se iz njegova mozga grana Ëetiri milijuna tankih niti što vežu svakog svakcatog plišanca u gradu. Oholost, pomisli. Smrtni grijeh. Macan, koji je propjevao, Macan, koji je sve otkucao Nicholasu Golubu… VeÊ ga je i sama pomisao razgnjevila. MišiÊi su mu se nesvjesno napeli, zgrabio je priruËje naslonjaËa. Kad samo pomisli da je tako beznaËajan plišanac, takva budala, uspio poremetiti krug… da se takoreÊi savršen svijet koji je sazdao ∑ ne za sebe, nego za sve ∑ može tako lako raskoliti… da je s godinama postao tako razmažen i lijen da je udrio brigu na veselje… da je dopustio da ga zaskoËe… da ga zaskoËi tako oËita stvar kao što je… plišanaËko beskiËmenjaštvo. Odmahne glavom Polako udahne. Mora obrnuti to umovanje, inaËe Êe eksplodirati. Da nema beznaËajnih pogrešaka poput priËe s Macanom, život bi bio maËji  22 


kašalj. Kad mu sreÊa ne bi bila vjeran protivnik, tko bi mu mogao stati na put? Može ovdje stajati i proklinjati Macana, ali to nikamo ne vodi. Kucnuo je Ëas za akciju.

 23 


4. POGLAVLJE

D

už nebeskomodre Južne avenije i metviËasto zelene IstoËne avenije Ëetvrt Yok nepažljiva promatraËa podsjeÊa na dotjerane gradske kuÊe u Ambervilleu. Razlike isplivaju kad se naËas pomnije zagledate. U oËekivanju boljih vremena, koja nikad nisu osvanula, kuÊevlasnici su izbacili svoje osiromašene stanare. Nadali su se novim, bogatijim plišancima, ali takvi se nisu pojavili. Godine su prolazile, prazne su zgrade stajale zapuštene i naposljetku su tako oronule da ih vlasnici više nisu mogli održavati. Tim više jer su izbacili stanare, koji su im dotad bili jedini izvor prihoda. Zgrade duž Južne i IstoËne avenije s vremenom su se nametnule kao crta razgraniËenja izmeu društvenog reda i rasula. Mnogi su u Yok išli za poslom, jer su i Ministarstvo financija i Ministarstvo kulture iz socijalnih razloga onamo preselili pojedine službe. Namjernici su autobusom prometovali tamnomodrom Avingundom de Pedrables, ulicom koja tim dijelom grada teËe poput široke rijeke od sjevera prema jugu. Stanovnici kaosa ulica koje se pružaju na sve strane bez imena i broja, plišanci koji su se bijedno udomili u trošnim ili sklepanim zgradama, svi bi se odreda prvom prilikom preselili u Tourquai, Amberville ili Lanceheim. Nitko se nije svojevoljno odluËio za život u smradu preoptereÊene kanalizacije i smeÊa koje zrije na ulici. Nitko ne uživa u nesigurnosti i nepredvidljivoj ratobornosti beskuÊnika, ili pak u tuËnjavama i puškaranjima, što je ondje dio

 24 


svakodnevice. U Yoku si se bez problema mogao sakriti i iz godine u godinu živjeti u pritaji bez opasnosti da te itko otkrije. U trgovinama živežnim namirnicama, na ulici i u barovima najpametnije ti je gledati samo vlastitog sugovornika: dapaËe, najbolje da nikoga ne gledaš. Stanovnici tog dijela grada znaju se brinuti sami za sebe, ignoriraju sve druge i potajno žive u nadi da Êe im se jednog dana pružiti prilika da zauvijek odu iz Yoka. Eric Medo i Vraško Vrana izau iz Grand Divina, prijeu metviËasto zelenu aveniju i zapute se u Yok po Rue d’Uzès. Eric je adresu zapisao na komadiÊ papira koji je nosio u džepu hlaËa: Yialin prolaz broj 152. Hodali su priliËno žurno. Vranu je u yoËkoj oronuloj bijedi redovito hvatala nelagoda; on je odrastao u Tourquaiju. Bio je mladunËe i unuËe stare loze uspješnih trgovaca. Mljackavo je hrdao slane štapiÊe iz paketiÊa koji je ponio iz robne kuÊe, tako da se nije bunio što je ostao bez povrtne juhe. Šutke su produžili ravno prema jugu i nakon otprilike sat vremena sve su im ulice postale iste. Niži katovi sivih betonskih trokatnica i Ëetverokatnica bili su puni grafita koji su izblijedjeli na suncu i reklamnih plakata koje je iskrzala kiša. Mjestimice su nailazili na bezimene duÊane, koji su Ëesto prodavali neoËekivane kombinacije robe: povrÊe i torbice, alkohol i plastiËno pokuÊstvo. Eric i Vraško bili su sami na ulici, no ipak im se Ëinilo da ih netko promatra. “Ti vraga, kako ja ovo mrzim”, Vraško Êe. “Imaj na umu da si ti krupan i opasan”, podsjeti ga Eric. Vraško kimne, onako za sebe. Godile su mu rijeËi svojevrsnoga pajdaškog razumijevanja, kao u Ëavrljanju odraslih plišanaca. Samo je Eric Medo s njim razgovarao tim tonom. Baš kad je Vraško treÊi put poželio upitati Erica zna li doista kamo ide, Medo kimne prema uskoj, travnato zelenoj uliËici s lijeve strane desetak metara dalje. UliËica se kanda gubila niza strminu meu zgradama, a bila je tako uska da Vraško nije bio posve siguran da se njegov raspon krila može tuda provuÊi. “Tu smo”, Eric Êe.

 25 


“Jesi siguran? Mislim, tko bi se ovdje snašao, bog te mazo”, upozori Vraško i zagrabi posljednje štapiÊe iz vreÊice. “Ali ti si valjda veÊ dolazio ovamo.” Eric kimne. Istina, bilo je to davno, tako davno da se takoreÊi ne raËuna, ali juËer popodne nabrzinu je provjerio. Sam Gazela još stanuje u Yialinu prolazu broj 152, usput reËeno, jednoj od malobrojnih zelenih ulica u okolici. “Nadam se da je doma, jadna mu majka”, Vraško Êe. “U najgorem sluËaju, samo moramo priËekati”, Eric Êe. “Nadam se da je živ”, Vraško Êe. “Taj je tip igraËa neuništiv”, Eric Êe. Vraško kimne i nasmiješi se. Ima neËeg u tome. UliËica nije bila baš tako uska kako se Vrani uËinilo, no tako je nepodnošljivo vonjala po mokraÊi da zamalo nije podvio rep. Na neku mu se nevjerojatnu foru Ëinilo da se zgrade za njim sklapaju. Kad je bacio pogled preko ramena, shvatio je da nema kamo pobjeÊi u sluËaju nužde. U ovim kvartovima nikad ne znaš. Vrana se prestravi. Stari je život napustio i zaposlio se na odjelu pozamenterije u Grand Divinu upravo zato što se nikad više nije htio ovako osjeÊati. Drugi su prepriËavali što se zbiva kad padne u crnu rupu panike; sam se niËega ne bi sjeÊao. Jedanput bi sve dobro prošlo, drugi put baš i ne bi. Nakon jednog od sliËnih pomraËenja uma ∑ dugo nakon što je otišao iz kockarnice ∑ osvijestio se u malenoj prodavaonici šivaÊeg pribora u Lanceheimu. Ta je zgoda kod njega pobudila nesluÊeno zanimanje za ruËni rad, a kad se zaposlio u Grand Divinu, život mu je krenuo nabolje. I nije imao bogzna kakve potrebe. Vrani je san da jednog dana dovrši svoju vezenu zavjesu bio dovoljan da još mnogo godina bude sretan. Nakon samo sat vremena s Ericom Medom, Vrana se opet našao u stanju za koje je mislio da je zauvijek stvar prošlosti. Puls mu je tako jako tukao da ga je sve boljelo. Opet se osvrne i uËini mu se da je u daljini ugledao nekoga ili nešto. Strah ga spopadne Ëvrstim stiskom i cijeli mu se svijet zavrti. “Evo ga”, Eric Êe.  26 


“Molim?” “Stigli smo.” Eric kimne prema veži, prvim i jedinim vratima na cijeloj dugoj, uskoj padini. “Ovdje stanuje Sam?” Eric kimne. “Kvragu sve!” znaËajno Êe Vraško. *** Ulaz u vežu Yialina prolaza broj 152 bio je obijen. Medo i Vrana pri ulasku u zgradu nisu nikog sreli, a kad su stigli do prvoga stubišnog odmorišta, zaËuju vrisku. “Doma je”, objavi Vrana. Eric kimne. Vrisak koji su Ëuli bio je vrisak bola, ali imao je i prikrivenu notu užitka. OdluËno su krenuli dalje uza stube i baš nadomak Ëetvrtoga kata sve utihne. Na treÊem katu bila su dvoja zatvorena, neobilježena vrata i Eric je veÊ krenuo prema desnim vratima, kad se pokoleba. Zastane pa korakne lijevo, no onda odluËi. “Ne, siguran sam da su desna prava”, on Êe. “Uvijek možemo pokucati i pitati”, predloži Vrana. Korakne mimo Mede i odsjeËno pokuca na desna vrata. U sljedeÊih nekoliko sekundi tajac u zgradi kao da se pojaËa, ako je to uopÊe bilo moguÊe. Stajali su i Ëekali, ali ništa se nije zbivalo. Vrana opet pokuca, ovaj put snažnije. “Sam! Mi smo! Ovdje Vraško!” Proe još jedna minuta i ništa se ne dogodi, pa Eric izgubi strpljivost. “Vriska koju smo Ëuli nije sluËajno utihnula”, reËe. “Provali vrata.” “Zbilja?” upita Vraško. “Provali vrata”, ponovi Eric. Vraško se malo odmakne, duboko udahne i zaleti se u zatvorena vrata, zabije se cijelim tijelom i osjeti kako popuštaju. I Vra 27 


ško i Eric na juriš upadnu u stan kako Sam ne bi stigao pobjeÊi na sporedni izlaz. Gazela je sjedio na stolËiÊu kraj kreveta uz nasuprotni zid. Gazela prestravljeno digne pogled. Bio je gol do pojasa, goli je bijeli trbuh okrenuo prema vratima, a crni koluti oko oËiju kao da su mu se dodatno raširili. Krzno boje pijeska prekrasno je blistalo zahvaljujuÊi skupom šamponu, no svježina krzna oštro je odudarala od rogova koje su šarali vodoravni prsteni. Desni mu je rog pukao po sredini još prije nego što je, ima tome dvadeset godina, poËeo raditi u kockarnici Monokowski, a nikad ga nije uspio popraviti. U krevetu kraj Sama vezan je ležao neki stari patak. NeobiËan lik, metviËasto zelene boje i modra kljuna. Kraj njega je propuh od provale vrata uskovitlao netom oËupano perje i po madracu i po podu. Pojedina su perca na rubovima bila oprljena i sve je blago vonjalo po nagorjelu plišancu. Stari se patak paniËno upiljio u Erica i Vraška. “UpomoÊ”, neoËekivano reËe. U glasu nije bilo snage, rijeË je prije zvuËala kao izjava. Sam se izvije prema patku i iznenaeno ga pogleda. Stari ptiÊ nekoliko puta udahne, napuni pluÊa zrakom i proËisti grlo. “Morate mi pomoÊi”, progovori malo ËvršÊim glasom. “Gazela me ozlijedio. Zbilja me ozlijedio.” I patku navru suze na oËi. “Sam, pusti ga”, Eric Êe. Sam se štrecne. Prilike koje su provalile vrata uËinile su mu se poznatima, ali mozak mu je plivao u takvoj magli da mu ih je bilo teško smjestiti. Sad kad je Medino lice dobilo i glas upali mu se žaruljica. “Eric?” “Najuri patka, Sam”, ponovi Eric. “Moramo razgovarati.” “Eric, dušo!” klikne Sam i sad mu se u glasu Ëulo oduševljeno prenemaganje. “I Vraško! Zbilja si se postarao.” I uza smijeh koji je zvuËao poput zvona praporaca, Sam ustane sa stolËiÊa. U osobitom stilu za koji baš ne biste mogli reÊi da  28 


je ženskast, ali muževan sigurno nije bio, afektirano prie nezvanim gostima i obojicu zagrli. Eric se skameni. Oduvijek je imao problema s tjelesnim dodirom. Zato pak Vraško uzvrati stisak i krilima poklopi Gazelu, osjeÊao je da mu je to krhko biÊe nedostajalo. “Ti vraga, kako se dugo nismo vidjeli”, Vrana Êe. “A uopÊe nisam bio svjestan da mi nedostaješ.” “Baš si srce, dušo”, osmjehne se Sam. “Hvala dobrom Magnusu što nam je dao glupe vrane!” Pa sretno zahihoÊe. Eric trzne glavom prema patku. Sam slegne ramenima, ali ode do kreveta i odriješi užad koja je sapinjala patka od glave do pete. “Da Êete mi vas dvojica doÊi u posjet”, ushiÊeno Êe Gazela dok je petljao s vlastitim gumbima, “u gluho doba noÊi…” “Sam”, nježno Êe Vraško, “za boga miloga, po bijela dana je.” “Zar je to bitno, mileni?” Sam Êe. “Kad ste mi vas dvojica došli u posjet… napokon… konaËno… i to zajedno. Doe mi da suzu pustim. Još nam valjda samo Zmija nedostaje.” “Uskoro je i on na redu”, obavijesti ga Eric. Patak ustane iz kreveta, uzmakne od Gazele i zaobie ga u širokom luku da se dokopa vrata. “Ozbiljno razmišljam da ti pozovem policiju”, reËe i upre prstom u Sama. Eric Medo i Vraško nisu se dali zavarati. Obojica su znala da je patak Samu Gazeli platio za… posebne usluge. Patak nestane na stubištu i hitri mu platfusni koraci odjeknu na putu prema veži. Sam ode u Ëajnu kuhinju i natoËi si Ëašu vode. Pogleda Erica i izvije obrve, no Eric odmahne glavom. “NeÊu ništa, hvala.” “U redu, da vas Ëujem”, reËe Sam. “Kvragu, Sam”, Vraško Êe gledajuÊi za patkom, “zar i dandanas… ipak si sad veÊ… a onaj ti ptiÊ valjda ima šezdeset i kusur godina?”  29 


“Mila moja vrano, dok god plaÊaju, mogu imati i sto i kusur”, odvrati Sam. “A to vrijedi i za tebe, Eric. I ako zbilja lijepo zamoliš, možda dobiješ besplatno.” Medo se ogluši na ponudu i smjesta zasuËe rukave. “Ovako stoje stvari”, Eric Êe jer je znao da kod Sama prolazi samo istina. “Dobio sam zadatak od starog znanca. Moramo naÊi Listu za odstrel. I s nje obvezno moramo maknuti njegovo ime.” Barem ovaj put u životu ∑ inaËe su to bili rijetki peci ∑ Sam Gazela ostane bez teksta. Iznenadio se, zgranuo i sumnjiËavo zapiljio u Erica, koji je shvatio da je sad najbolji Ëas da izloži prvi dio svog plana. “Sam”, reËe, “kanio sam unajmiti tvoj stan. Na nekih tjedan dana poËevši od danas. Koliko nam veÊ bude trebao. Ovdje Êe nam biti sjedište.” “Dušo, još nisam rekao ni želim li uopÊe sudjelovati”, pobuni se Gazela. “Naravno, plaÊam više od stanarine. A bez obzira na to hoÊemo li uspjeti ili neÊemo, jamËim da Êe ti se trud izdašno isplatiti.” “Što ti toËno znaËi ‘izdašno’?” upita Gazela. I tu Eric Medo isprede priËu o tome koliko Êe im Nicholas Golub platiti, da Êe pola dobiti unaprijed za sluËaj da ne uspiju, i to bude sasvim dovoljno da namami Sama Gazelu da im se i on prikljuËi. Sam natoËi još dvije Ëaše vode i tri plišanca nazdrave. “Predujam za sluËaj da ne uspijemo dobra je fora”, Sam Êe. “Osobito ako imamo u vidu da Lista za odstrel zapravo ne postoji, ne?” Ponovno se praporasto razlegne njegov ležerni, rzavi smijeh.

 30 


5. POGLAVLJE

N

jih Ëetvorica u stara vremena nikad nisu bila nerazdvojni mušketiri. Sam Gazela najËešÊe je bio tako nadrogiran da je ostale mušketire razlikovao na jedvite jade, a Zmija Zijad bio je odan samo jednom plišancu: sebi. Eric Medo nikad se nije raËunao: svi su znali da je on u podzemlju samo u prolazu. Kad bi im Nicholas Golub dao zajedniËki zadatak, dogodilo bi se to posve sluËajno, no svaki bi se put iznenadili kako dobro funkcioniraju kao ekipa. Jedan se drugome nisu petljali u posao. Eric je bio energija; on je bio kontaktni kljuË, dok je Vraško bio motor, sila. Sam je unosio hrabrost i drzovitost i nalazio putove kojima se nitko drugi nije usudio kroËiti. Zmija Zijad bio je neokrunjeni kralj spletkarenja, predviao je protivniËke reakcije i uklanjao zapreke prije nego što bi ih se itko sjetio postaviti. Od te se Ëetvorke Zmija prvi osamostalio od Nicholasa Goluba i odselio iz kockarnice Monokowski. Bila je to velika i teška odluka i nitko ga nije kudio što se više ne javlja. Igrao je na sve ili ništa i nije mu bilo druge. Zmija je našao stanËiÊ na sjeveru Lanceheima, a nakon nekoliko godina lutanja u novËarskom svijetu, obreo se u sredini za koju je bio kao stvoren. Prijavio se na natjeËaj i dobio ËinovniËko mjesto u Ministarstvu okoliša. Veoma je brzo shvatio da je njegov osobiti dar za obrlaÊivanje dušu dao za državnu službu. Nije bio društvena zmija, kod najbližih je suradnika rijetko budio simpatije, a ni vanjština mu nije išla na ruku. Bio je gmizavac svjetlozelene boje i žuÊkastih oËiju, a iako je kroz život migoljio uspravno,  31 


vjeËno je trebao nekakav podnožak ∑ klupicu, stol ili sanduk ∑ da izbjegne osjeÊaj manje vrijednosti. Bilo kako bilo, ostvario je karijeru. Kad je Eric Medo do njega dospio ∑ dotle su se Vraško i Sam vraÊali meu žive u novom sjedištu u Yialinu prolazu ∑ Zmija je veÊ godinama sjedio u naËelniËkoj fotelji u Uredu za dotacije Ministarstva kulture. Zijadov je ured bio na kraju dugoga hodnika s linoleumskim podom i tamnoplavim zidovima oblijepljenima plakatima za razna opskurna kulturna zbivanja. Ured je bio uzana izbica s pravokutnim prozorom koji nikad nije vidio sunca. Ni ured ni hodnik nisu imali mirisa, a drugih plišanaca na vidiku nije bilo. “Imam samo deset minuta”, bile su prve rijeËi koje je Zmija Zijad uputio Ericu Medi nakon što se gotovo dvadeset godina nisu vidjeli. Ericu se nudio uski stolac rešetkasta naslona, druge sjedalice za goste u uredu nije bilo. Zmija nije prikrivao odbojnost u glasu. (Kad ga je službenica s prijma nazvala, Zmija je prvo tvrdio da nije u uredu, no kad je shvatio da Eric zove iz predvorja, predomislio se i starom prijatelju nevoljko dopustio da doe gore k njemu.) Kad su razmijenili nekoliko neutralnih prijateljskih reËenica o zdravlju, Eric prijee na stvar. Može li im Zmija pomoÊi? Neka uzme tjedan-dva dopusta. Stvar neÊe duže trajati, a onda se može vratiti u svoju koloteËinu. Tu je Medo neodreeno mahnuo po izbici, u kojoj ga je veÊ hvatala klaustrofobija. Zmija je odgovarao nadugo i naširoko. Nije rekao ni da ni ne i Eric je shvatio da sluša uvertiru u odbijenicu. Zmija se raspriËao, pa Medo naposljetku izgubi strpljenje. “Misliš”, oštro Êe Eric, “da ja ovdje sjedim iz vica? Ako misliš da bih ti se nakon dvadeset godina šutnje obratio da nije rijeË o pitanju života i smrti, i to doslovno, zbilja nisi pri zdravoj pameti.” Zmija Zijad promijeni taktiku. Prijee preko Ericovih pitanja i okrene priËu na prošlost. Minuciozno je i natenane izvlaËio

 32 


stare nepravde i davno zaboravljene sukobe. Nije nikakva tajna da Zmija oduvijek, i donekle osnovano, gaji zavist prema Ericu. Eric ga pokuša prekinuti, pokuša ga ispraviti, ali uzalud. Nakon deset minuta Eric ustane sa stolca, digne šape uvis i prizna poraz. No Zmiju to nije ušutkalo. Eric se polako povlaËio iz uredske izbice. Progonjen zakuËastim reËenicama nabijenima ironiËnim otrovnim strelicama, Medo dugim tamnomodrim hodnikom pohita natrag u stvarnost. Mora promijeniti strategiju. Zmija Zijad bio je plišanac koji je našao svoj životni poziv. Zmijin ste mozak od najranije dobi mogli usporediti s generatorom koji se vrti opasno blizu granice svojega radnog kapaciteta. Izuzmemo li nekoliko noÊnih sati predaha, žario se, iskrio i brujio od rane zore do kasno nakon smiraja dana. Kad je Zijad zašao u tinejdžersku dob, potreba da priopÊi sve te misli, ideje, osjeÊaje, melodije i vizije postala mu je jednako fiziËki opipljiva kao i potreba za hranom i snom. Svijet mora doznati. Svijet mora Ëuti, promotriti i potvrditi. Tako je razmišljao mladi Zmija. Pisao je pjesme i skrivao ih u ladici pisaÊeg stola jer je znao da Êe ih potomstvo jednog dana ondje naÊi. Pod pseudonimom je pisao uvodnike za školski list, ali kulturnjaËke je kolumne potpisivao vlastitim imenom. S dvanaest je godina osnovao pop-sastav i natjerao nekoliko godina starije suuËenike da ga prate dok pjeva svoje dubokoumne stihove. Kao likovni je umjetnik prvu izložbu održao dva dana nakon šesnaestog roendana. Mahom je izlagao crteže u ugljenu; njegova su mrtva priroda bile šume oko grada. Zmija Zijad bio je nepresušno plodan umjetnik. Od trinaeste do osamnaeste godine proizveo je ni manje ni više nego sedamnaest zbirki poezije i pet romana. Usto je danomice pisao novinske priloge. PoËeo je u ambervilleskom školskom listu, ali onda je poËeo raditi na dva kolosijeka i izvještavati za Dnevne novosti. U

 33 


istom je razdoblju napisao više od stotinu pjesama, nijedna nije bila ispod Ëetiri stiha, a usto je proizveo dvostruko toliko likovnih radova, ako raËunate samo ulja i akvarele. Na raËun vlastite manijakalne naravi Zmija Zijad patio je, promišljao i stvarao u grozniËavu i bespoštednu krugu. No pritom nije stigao primijetiti da svijet nije ni najmanje zainteresiran za njega. Onog ljeta kad je navršio osamnaest godina sve se srušilo. Naravno, preoptereÊenu je umjetniku svojevrsna dika izgorjeti na poslu, tako da je bio priliËno zadovoljan cijelim tijekom bolesti. Povod je bila njegova Ëetvrta likovna izložba, koju su, baš kao i prethodne, svi bahato ignorirali. Bila je to posljednja kap i prelila je pehar. Dva dana nakon otvorenja izložbe Zmija Zijad digao je na ulici ispred svoje veže veliku lomaËu. Sve rukom pisane pjesme, rukopisi romana, demo-snimke i uokvirene i neuokvirene slike uskoro su se našli na ploËniku na urednoj hrpi, makar je hrpa ispala manja nego što je Zmija želio i zamislio. Potpalio ju je prije nego što ga je itko uspio sprijeËiti, a kad je plamen sunuo uvis, susjedi su pozvali policiju. Uskoro su se u daljini zaËule sirene, a Zmiju ∑ koji s tim nije raËunao ∑ uhvatila je panika. Pobjegao je s lica mjesta i ∑ nakon hladne noÊi u smrdljivom odlagalištu za smeÊe ∑ završio u kockarnici Monokowski. Kad je preuzeo ËinovniËki posao u Ministarstvu okoliša, Zmija je godine provedene s Ericom, Vraškom i ostalima namjerno skrio na samo dno arhiva vlastitog sjeÊanja. Naime Zmija Zijad imao je svoj Plan. Tijekom boravka u kockarnici Monokowski nije odustao od umjetniËkih pregnuÊa, no svijet više nije imao uvid u razvoj Zmije Zijada kao pjesnika, prozaika, glazbenika i likovnjaka. Spoznaja mu je cijelo vrijeme tinjala u podsvijesti. Njegov pravi dar leži u prikazivanju Stvarnosti. Kad se okaniš simbolizma, preskoËiš podtekste, nemilice poËupaš korov poezije. Postat Êe Realist. A vrijeme provedeno u kockarnici Monokowski u najmanju mu je ruku osiguralo toliko priËa da ih može pripovijedati do kraja života.  34 


Tako se s velikim i donekle neoËekivanim strpljenjem dao na posao. Iz dana u dan nove su se skladno sroËene pa potom ispravljene i ureene stranice rukopisa dometale starima; nove su se bilješke pomno nadovezivale na postojeÊe, boje je miješao temeljit i osjetljiv kist, a na poslu nitko za to nije znao. Nije mu išlo brzo, jer takav je umjetniËki život kao nebo i zemlja u usporedbi s romantiËnim mitovima o stvaralaËkom zanosu. No Zmija Zijad u svojoj je metodiËnoj misiji svejedno našao duboko zadovoljstvo. Danju je živio kao bilo koji drugi uredski miš u ministarstvu, a naveËer, noÊu i zorom vraÊao se svestranome umjetniËkom radu u stanËiÊu koji je kupio u Knaackstrasse na sjeverozapadu Lanceheima. Makar je Zmija Zijad karijeru u državnoj službi zapoËeo u Ministarstvu okoliša, od samog je poËetka pikirao na Ministarstvo kulture. A kad se otvorila moguÊnost da promijeni odjel, iskoristio je priliku. »inilo mu se kako ima obilje znakova da je grandiozni ∑ da ne veli fantastiËni ∑ Plan koji je skovao u orgastiËnoj sumaglici, posve izvediv. Tri je duge godine morao obavljati glupe uredske poslove u Kulturi dok nije uspio povuÊi sljedeÊi potez. No samo nekoliko dana nakon prelaska u Ured za dotacije godine Ëekanja isplatile su mu se. Postao je jedan od petero referenata tadašnjeg šefa odjela. Zmija je bio zadužen za pjesništvo i srodne kulturne priredbe, drugim rijeËima, za pjevano, improvizirano i dramsko pjesništvo, a prijedloge za dodjelu sredstava koje je on probirao meu molbama nitko nije osporavao. Dok god je bilo kandidata za dotacije, svi su kanda bili dobre volje. No nitko drugi u Uredu za dotacije nije pokazivao Zmijinu energiju. Ostali su Ëinovnici bili stariji kulturnjaci kojima je posao na tom odjelu bio kruna neuspješne karijere, tako da je Zmija bio oËiti kandidat kad se nekoliko godina poslije povela rijeË o nasljedniku za šefovsko mjesto. Nitko se drugi nije toliko trudio oko pripreme spisa, nitko drugi nije pokazivao toliko zanimanja za žive plišance koji se kriju iza molbi kao on.  35 


Jednoga lijepog proljetnog dana, nešto manje od pet godina nakon što je promijenio odjel, Zmiju Zijada imenovali su naËelnikom Ureda za dotacije Ministarstva kulture, a tu su Ëast proslavili u zapuštenoj krËmi u neposrednom susjedstvu ureda na istoku Lanceheima. Zmija je bio sretan i zadovoljan novopeËeni šef; novu je ulogu preuzeo neobiËno lako. U mašti je veÊ odavno bila njegova. Prva mu je odluka bila da samog sebe ne zamijeni novim Ëinovnikom. Kad je nakon šest mjeseci drugi Ëinovnik otišao u mirovinu, i to je mjesto ostalo nepopunjeno. Zmija je osobno preuzeo njegove dužnosti. Ministarstvo je tu nevoljkost prema zapošljavanju novih kadrova doživjelo kao pozitivnu stvar. Financije Ministarstva kulture stenjale su pod pritiskom krute zbilje, a rukovodilac kojemu nije ispod Ëasti da sam zasuËe rukave bio je neobiËna pojava. »etiri godine nakon što je Zmija Zijad postao šef Ureda za dotacije na odjelu su radili još samo on i tajnica. U istom su se razdoblju sveukupne dotacije skresale za nekoliko stotina tisuÊa. Zmija je došao na glas kao promišljeni ovlaštenik koji pazi kome Êe dodijeliti novac poreznih obveznika. Naravno, sve je išlo prema Planu. Sad su dotacije dobivali samo najzaslužniji pjesnici, prozaici, glazbenici i likovni umjetnici. Oni koje se kritiËari u dnevnom tisku takoreÊi nisu ni usudili kritizirati. PovuËeni i okrenuti sami sebi, tako da ih ne možeš pustiti u namještenu prostoriju. Zmija je znao njihove tajne. Svi su redom bili drogeraši, psihopati i opsesivno-kompulzivni tipovi. A dotle je u mraËnom domu Zmije Zijada bujao umjetniËki pogon široj publici pristupaËnih knjiga, pjesama i slika. Mnogo je vremena prošlo otkako je neki perspektivni mladi romanopisac dobio materijalne uvjete da izrodi veliki opus. Narodsko je pjesništvo zamrlo jer su pjesnici silom prilika morali raditi kao peraËi posua, dok su se nastavnici jezika naveËer s posla vraÊali posve iscrpljeni. Vlasti su kanda poticale samo her-

 36 


metiËnu subjektivnost i eksperimentiranje, tako da se uskoro ništa drugo nije ni nudilo. No sve Êe se to promijeniti. Gradski Êe potrošaËi kulturnih sadržaja uskoro utažiti glad sabranim djelima Zmije Zijada. I tako Êe on jednim udarcem preuzeti Ëelnu poziciju u svakom obliku umjetniËkog izriËaja. Zato nije ni Ëudo da se Zmija Zijad nije oduševio kad je Eric Medo predložio da uzme dopust; Zijad je imao preËeg posla. Nakon popodnevnog sastanka sa Zmijom u Uredu za dotacije Eric Medo iz istih je stopa otišao u rodni dom u Hillville Roadu. Kao uvijek usred dana, kuÊa u spokojnoj, blagoplamenožutoj ulici bila je prazna. Tata je bio u školi, mama u Ministarstvu. U sekreteru u zajedniËkoj roditeljskoj radnoj sobi na katu Nosorožica Edda držala je sve potrepštine za prepisku. Tu su se izmeu ostaloga našli službeni memorandumi Ministarstva okoliša s njezinim monogramom u vodenom žigu. Eric Medo posegnuo je za tim papirom i ∑ uime Nosorožice Edde ∑ napisao kratku poruku Zmiji Zijadu. Ministarstvom okoliša, pisao je Eric, trenutaËno kruži spis vezan uz kockanje i zloporabu alkohola. U jednom od dodataka, koji se dotiËnim problemom bavi iz povijesne perspektive, spominje se i Zmija Zijad. Bila bi šteta, pisao je Eric, da neslavna prošlost omete Zmijinu politiËku buduÊnost. Ako Zmija smjesta ode na dopust, Nosorožica Edda pobrinut Êe se da dotiËni dokument u sadašnjem obliku ne kola dalje. Edda se za nj zauzima u korist vlastitog mladunËeta, pisao je Eric, jer zna da Eric hitno treba Zmijinu pomoÊ. Potom Eric potpiše pismo majËinim potpisom, koji je nauËio kopirati još u najranijoj tinejdžerskoj dobi, pa ga dostavom pošalje u Ured za dotacije. Zmija Zijad primit Êe ga prije kraja radnog vremena.

 37 


 296 


^ SadrZaj

1. poglavlje 2. poglavlje 3. poglavlje SUMRAK, 1 4. poglavlje 5. poglavlje TEDDY MEDO, 1 6. poglavlje 7. poglavlje SUMRAK, 2 8. poglavlje 9. poglavlje TEDDY MEDO, 2 10. poglavlje 11. poglavlje 12. poglavlje 13. poglavlje SUMRAK, 3 HIJENA BATAILLE 14. poglavlje 15. poglavlje 16. poglavlje

5 13 16 21 24 31 39 55 59 67 69 75 81 97 101 105 109 113 117 126 131 137  297 


NOAH DEVA TEDDY MEDO, 3 17. poglavlje 18. poglavlje SUMRAK, 4 19. poglavlje 20. poglavlje TEDDY MEDO, 4 21. poglavlje 22. poglavlje SUMRAK, 5 23. poglavlje 24. poglavlje TEDDY MEDO, 5 25. poglavlje 26. poglavlje EMMA ZEKO 27. poglavlje EPILOG

145 149 166 173 181 185 192 203 214 218 227 229 232 241 256 262 269 281 289

 298 


 2


Profile for Fraktura

Amberville  

Eric Medo ima sve u životu: uspješnu karijeru u najprestižnijoj reklamnoj agenciji, prelijepu suprugu i sretan brak. Svjestan je da mu se po...

Amberville  

Eric Medo ima sve u životu: uspješnu karijeru u najprestižnijoj reklamnoj agenciji, prelijepu suprugu i sretan brak. Svjestan je da mu se po...

Profile for fraktura
Advertisement