Na tom je susretu gdin. Josip tijekom molitve pokazao u mom smjeru i rekao: „Ondje je Gospodin učinio čudo. Onoj koja čeka nalaze – nalazi su u redu.“
Zahvat se odgađao i odgađao. U pro ljeće 2013. pošla sam u bolnicu upitati ih šale li se to oni, da tih elektroda još nema. Odgovorili su mi da se ne šale, da je to zaista tako. Osim toga, moja je liječnica tada dobila premještaj u Dalmaciju pa je kod novog liječnika trebalo ponoviti pretrage, i naručiti se. Međutim, rekli su mi da me ne mogu naručiti jer idu na godišnji odmor... Dakle, neprestano su mi zatvarali vrata pred nosom, i da mi nije Gospodin davao svoj mir, ne bih to izdržala. Moj suprug je htio nešto učiniti; htio je kupiti te elektrode pa da se to može obaviti. No, ja nisam htjela; rekla sam da se molim Bogu, da neću ići preko ljudi te da ako trebam ići gore, neka me Gospodin uzme. On se naljutio i rekao da sam zastranila u vjeri, da sam fanatik i da mi treba dobar psihijatar. Sam me zatim pošao naručiti u svibnju 2013., međutim sestra mu je rekla da idu na godišnji odmor. U lipnju 2013. pošla sam zamoliti da mi se napravi samo Papa-test. Nalaz je trebao biti gotov za mjesec dana...
90
U srpnju su me nazvale prijateljice i upitale me hoću li s njima na molitveni susret koji predvodi Josip Lončar; imale su slobodno mjesto u automobilu. Rekla sam da hoću. Na tom je susretu gdin. Josip tijekom molitve pokazao u mom smjeru i rekao: „Ondje je Gospodin učinio čudo. Onoj koja čeka nalaze – nalazi su u redu.“ Ali ja nisam molila za svoje zdravlje, molila sam za svoje prijate ljice. Zapravo, u te dvije godine nikad nisam molila za zdravlje, nego samo da mi Gospodin dâ svoj mir. Znala sam da trebam poći po taj nalaz, međutim nastupile su strašne vrućine, radila sam dvokratno... i došla je i Velika Gospa. Na trodnevnici u Aljmašu, molila sam za prijateljice. Sljedeći me dan nazvala prijateljica i rekla da se probudila s mišlju da moram poći po nalaz... U toj ambulanti rijetko dižu slušalicu pa sam rekla: „Isuse, ako Ti misliš da sestra treba podići slušalicu, neka je podigne“. I podigla ju je i rekla: „Jao, gospođo, stigao Vam je nalaz, sve je u redu!“ A nalaz je stigao dan uoči Velike Gospe.
U meni je bila duboka radost, potpuna radost... *** Tek sam kasnije spoznala neke stvari koje su se dogodile. Nikad nisam razumjela onaj dio evanđelja u kojem Isus triput pita svetoga Petra: „Voliš li me?“ Moj najmlađi sin me tijekom te dvije godine svaki dan zvao na posao. Rekao bi: „Mama, imam jedno važno pitanje: Voliš li me?“ I tako svaki dan. On je liječio moje rane. Osim toga, onoga dana 2011. kad su mi javili da moj nalaz nije u redu, navečer, nakon molitve krunice, moj je sin rekao: „Mama, ja želim da ti živiš i ti ćeš živjeti. Ti ćeš mene odgojiti kao i moju braću.“ On ni danas ništa ne zna o svemu što se dogodilo. Kad smo muž i ja nakon svega starijim sinovima ispričali što se dogodilo, nisu mogli vjerovati kako sam izdržala dvije godine šuteći o tome; shvatili su da mi je bilo teško. Rekla sam im: „Nisam ja, nego sila odozgo“. A onda su upitali oca: „Tata, kako si ti izdržao sve to?“ A on je priznao da je i on počeo moliti. I da me moja vjera spasila.
•