Genijalni um by Marko Remić

„KAKO SI MOGAO, TI, MATEMATIČAR, POVJEROVATI DA TI IZVANZEMALJCI ŠALJU PORUKE?“ upitao je Johna Nasha pos jetitelj s „Harvarda“, sa strogim pogledom i povišenim tonom. „Jer su mi ideje koje sam imao o natprirodnim bićima došle na isti način kao i moje matematičke ideje“, bio je njegov odgovor. „Pa sam ih stoga uzeo ozbiljno.“ Tako počinje istinita priča o Johnu Nashu, matematičkomu geniju koji je već do svoje tridesete godine postao legenda, nakon čega je potonuo u poremećenost. Ali na kraju je ta legenda – zahvaljujući velikodušnosti lijepe žene i brizi matematičke zajednice – nakon više desetljeća života iz van života završila primitkom Nobelove nagrade za za sluge u pokretanju revolucije teorije igara. Inspiracija za nagrađeni film, životopis Sylvije Nasar, koji je postao klasik, zapravo je drama o tajni ljudskog uma, pobjedi nad nesrećom i iscjeljujućoj snazi ljubavi.

USPJEŠNICA “NEW YORK TIMESA”

Sylvia Nasar

NAGRAĐIVANA USPJEŠNICA

Nagrađeno Američkom nacionalnom nagradom Kruga književne kritike za biografiju

„Usporediva s Rembrandtovim portretom, ispunjena mračnim sjenama i blistavim svjetlosnim efektima... Vrhunski napisana i nadasve fascinantna ... jednosta vno, prekrasna knjiga.“ – The Boston Globe

„Čita se kao dobar roman.“ – The New York Times

„Duboko dirljiva ljubavna priča.“

– The New England Journal of Medicine

Kristofori 120 kn

9 789537

378080

Bivša ekonomska novinarka New York Timesa, Sylvia Nasar, Knightova je profesorica poslovnog novinarstva na Sveučilištu „Columbia“. Živi u Tarrytownu, New York.

Sylvia Nasar

Život matematičkog genija i nobelovca Johna Nasha

Dobitnik godišnje nagrade za najbolju biografiju Nacionalnog kruga književnih kritičara SAD-a 1998. godine Finalist Pulitzerove nagrade za biografiju 1999. godine

POHVALE ZA GENIJALNI UM „Dva poglavlja – i već sam se navukao!“ – Oliver Sacks „Sjajna knjiga.“ – David Herbert Donald „Čita se kao dobar roman.“ – David Goodstein, The New York Times „Strahovito afektivno ... čita se do suza.“ – Charles C. Mann, The Wall Street Journal „Trijumf intelektualne biografije.“ – Robert Boynton, Newsday „Usporediva s Rembrandtovim portretom, ispunjena mračnim sjenama i blistavim svjetlosnim efektima ... jednostavno prekrasna knjiga.“ – Marcia Bartusiak, The Boston Globe „Izuzetan pogled u tajanstveni svijet matematike i tragediju ludila.“ – Simon Singh, The New York Times Book Review „Upečatljivo snažna priča.“ – John Allen Paulos, Los Angeles Times „Predivno zaokupljajuća slagalica.“ – Claire Douglas, Washington Post Book World „Poetska ljubavna priča i priča o starenju.“ – Ted Anton, Chicago Tribune „Materija klasične tragedije.“ – Robert A. Burton, San Jose Mercury News „Snažna priča sjajno ispričana.“ – Will St. John, Detroit Free Press „Vrijedna tema i očaravajuća knjiga.“ – Craig Ryan, Portland Oregonian „Prekretnica.“ – Claiborne Smith, Austin Chronicle „Dojmljiv portret.“ – June Kinoshita, St. Petersburg Times „Parabolični luk američkog genija ... vrhunski i uzbudljivo uokviren.“ – Will Blythe, Mirabella „Zapanjujući podvig pisanja i izvješćivanja.“ – Michael J. Mandel, Business Week

„Duboko tužno i k tomu otkupljujuće.“ – Worth Magazine „Umjesto površnih teorija, čitatelj uživa divljenje i čuđenje.“ – Richard Dooling, Salon „Izvanredno poticajno.“ – Jeremy Bernstein, Commentary „Apsolutno fascinantno.“ – Jim Holt, Slate „Zanosna, u potpunosti uzdižuća knjiga.“ – Gregg Sapp, Kirkus Reviews „Dirnut će svakog čitatelja koji razumije što znači nadati se.“ – Booklist „Jedinstveno.“ – The Economist „Uvjerljiva knjiga o fenomenalnoj osobi.“ – Rov Porter, The Times „Netremično, a još i empatično.“ – Daniel Kevles, Times Literary Supplement „Romantična ljudska priča.“ – Steven McCaffery, Irish News „Iskreno oduševljavajuće.“ – Jon Oberlander, Sunday Herald „Zadivljujuće postignuće.“ – Brian Rotman, London Review of Books „Remek-djelo usmene povijesti.“ – Karl Sigmund, Nature „Budite spremni za rođenje novoga kulturnog junaka.“ – Peter Wilhelm, Business Day „Izazivam bilo koga da pročita uvod Sylvije Nasar a da ne bude dirnut.“ – Christopher Beauman, Broadway Ham & High „Nevjerojatna biografija.“ – Roy Weintraub, Journal of the History of Economic Thought „Vrhunska drama.“ – Wade Roush, MIT Technology Review „Duboko dirljivo.“ – Paul Trachtman, Smithsonian Magazine „Predstavljeno s milošću i vještinom.“ – Brian Hayes, The Sciences „Obvezno štivo s ponečime za svakoga.“ – Keith Devlin, New Scientist „Fascinantno, komplicirano i studiozno.“ – Mark H. Fleisher, JAMA „Duboko dirljiva ljubavna priča, opis važnosti ljudskih odnosa.“ – Richard Wyatt and Kay Jamison, The New England Journal of Medicine „Napeta priča.“ – Kenneth Arrow, nobelovac, The Times Higher Education Supplement

© Copyright za hrvatsko izdanje, te za distribuciju u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini: Ustanova za promicanje kršćanskih vrednota “Kristofori”, Koprivnica, 2017. g. Nakladnik: Ustanova za promicanje kršćanskih vrednota “Kristofori”, Koprivnica Za nakladnika: Josip Lončar Prijevod i jezično uređivanje: Josip Sinjeri Grafički urednik: Mihael Lončar Tisak: Kerschoffset d. o. o., Zagreb ISBN 978-953-7378-10-3 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000957391.

ZA ALICIJU ESTHER LARDE NASH Još jedna trka bje, i druge su palme dobivene. Po ljudskom srcu, koje nam život daje, po njegovoj krotkosti, radostima i strahovima, čak i cvjetić za koji nitko ne haje ispunjava me mislima za suze predubokima. (William Wordsworth: Nagovještaj besmrtnosti)

SADRŽAJ PREDGOVOR ��9 UVOD ��14 1. GENIJALNI UM ��28 1) Bluefield (1928. – 1945.) ��30 2) Institut za tehnologiju „Carnegie“ (lipanj 1945. – 1948.) ��48 3) Središte svemira (Princeton, jesen 1948.) ��59 4) Škola genija (Princeton, jesen 1948.) ��70 5) Genij (Princeton, 1948./49.) ��81 6) Igre (Princeton, proljeće 1949.) ��91 7) John von Neumann (Princeton, 1948./49.) ��96 8) Teorija igara �� 101 9) Problem pogađanja (Princeton, proljeće 1949.) �� 107 10) Nashova suparnička ideja (Princeton, 1949./50.) �� 112 11) Lloyd (Princeton, 1950.) �� 120 12) Rat umova („RAND“, ljeto 1950.) �� 126 13) Teorija igara u „RAND-u“ �� 140 14) Novačenje (Princeton, 1950./51.) �� 149 15) Genijalni teorem (Princeton, 1950./51.) �� 155 16) Institut za tehnologiju u Massachusettsu (MIT) �� 162 17) Zločesti dečki �� 169 18) Pokusi („RAND“, ljeto 1952.) �� 179 19) Crveni (proljeće 1953.) �� 184 20) Geometrija �� 187 2. ODVOJENI ŽIVOTI �� 198 1) Singularnost �� 200 2) Posebno prijateljstvo (Santa Monica, ljeto 1952.) �� 202 3) Eleanor �� 205 4) Jack �� 214 5) Uhićenje („RAND“, ljeto 1954.) �� 218 6) Alicia �� 225 7) Udvaranje �� 235 8) Seattle (ljeto 1956.) �� 240 9) Smrt i brak (1956./57.) �� 245

3. LAGANO TINJANJE �� 250 1) Olden Lane i Washington Square (1956./57.) �� 252 2) Tvornica bomba �� 261 3) Tajne (ljeto 1958.) �� 268 4) Sheme (jesen 1958.) �� 276 5) Car Antarktike �� 281 6) U srcu oluje (proljeće 1959.) �� 291 7) Dan sviće u Bowditch Hallu (Bolnica „McLean“, travanj – svibanj 1959.) �� 296 8) Čajanka Mad Hatter (svibanj – lipanj 1959.) �� 307 4. IZGUBLJENE GODINE �� 312 1) Građanin svijeta (Pariz i Ženeva, 1959./60.) �� 314 2) Apsolutna nula (Princeton, 1960.) �� 331 3) Kula tišine (Državna bolnica Trenton, 1961.) �� 337 4) Međurazdoblje prisilne prisebnosti (srpanj 1961. – travanj 1963.) �� 346 5) Problem ekspanzije (Princeton i Klinika „Carrier“, 1963. – 1965.) �� 358 6) Samoća (Boston, 1965. – 1967.) �� 369 7) Čovjek potpuno sam u nepoznatu svijetu (Roanoke, 1967. – 1970.) �� 380 8) Fantom Fine Halla (Princeton, 1970-e) �� 390 9) Povučen život (Princeton, 1970. – 1990.) �� 399 5. NAJVRJEDNIJE �� 408 1) Remisija �� 410 2) Nagrada �� 419 3) Najveća aukcija ikada (Washington, D. C., prosinac 1994.) �� 441 4) Ponovno buđenje (Princeton, 1995. – 1997.) �� 446 ZAKLJUČAK �� 457 IZABRANA BIBLIOGRAFIJA �� 459 ZAHVALE �� 464

PREDGOVOR (Prema bilješkama s proslave 80. rođendana Johna Nasha)

lipnju 2006. bila sam u Sankt Peterburgu da bih potražila četrdesetogodišnjeg matematičara koji je riješio Poincaréov teorem. Navodni pustinjak s divljom kosom i dugim noktima, koji je živio u šumi i hranio se gljivama, bio je dobitnik Fieldsove medalje i milijun dolara u gotovini, ali se sakrio od svijeta, i to ne samo od svijeta medija, već i od matematičke zajednice. U međuvremenu su neki ljudi u Pekingu tvrdili da su ga pronašli. To je bila vrlo zanimljiva priča – kad bi samo i nama to pošlo za rukom! Nakon četiri frustrirajuća dana u Rusiji moj kolega i ja nismo pronašli živu dušu koja bi naskoro vidjela ili razgovarala s njim ili s njegovom obitelji. Napokon, kad smo već htjeli odustati, nabasali smo na stan njegove majke, gotovo slučajno, i eto – ondje je bio „pustinjak“, u športskoj jakni i talijanskim mokasinkama, ručajući i gledajući nogomet na televiziji. Pokazao nam je da sjednemo i kažemo što hoćemo. „Ja sam Sylvia Nasar“, počela sam. „Novinarka sam iz New Yorka i radim na...“ Prekinuo me: „Vi ste autorica?“ Kimnula sam. „Nisam pročitao knjigu“, rekao je, „ali vidio sam film s Russellom Croweom.“ Poanta je ta da, bez obzira na to gdje se na svijetu nalazite, morate biti pravi pustinjak a da ne znate nadahnjujuću priču o Johnu Nashu. Ima mnogo priča o usponu i padu istaknutih pojedinaca. Ali svega je nekoliko priča, manje-više istinitih, s originalnim trećim činom. Nashova je priča imala – ima – takav treći čin. Treći je čin Nashove životne priče čudesno dizanje iz pepela. Zahvaljujući tomu trećemu činu, Nashova priča ima odjek kod ljudi širom svijeta – posebno kod onih koji sami trpe od teških mentalnih bolesti ili pak vole nekoga tko od njih trpi. U jednom trenutku u filmu, kad se čini da je sve završeno za Nasha, njegova žena, Alicia, uzima Johnovu ruku, stavlja ju na srce i kaže: „Moram vjerovati da je nešto izvanredno moguće.“ Nešto izvanredno bilo je moguće. Od svih pisama koja sam primila od čitatelja, najdraže mi je ono koje je stiglo od beskućnika. Stiglo je u zamazanoj omotnici, bez povratne 9

Genijalni um adrese, a bilo je naškrabano na neonski narančastu papiru. Bilo je potpisano: „Dijete Berkeleyja“. Nikada ne bi prošlo kroz sortirnicu New York Timesa nakon panike od antraksa. Ispostavilo se je da je pošiljatelj bio noćni urednik u gradskoj rubrici New York Timesa prije nego što mu je dijagnosticirana paranoidna shizofrenija sredinom 1970-ih. Otada je zadobio ime Dijete Berkeleyja i živio na ulicama Berkeleyja, u Kaliforniji, blizu sveučilišta, kao očajna, tužna spodoba, nalik na Fantoma Fine Halla. Napisao je: „Priča Johna Nasha daje mi nadu da će se i meni jednog dana svijet vratiti.“ Svijet se je vratio Johnu Nashu nakon više od trideset godina, i to je bio treći čin njegova života, koji me je i naveo na njegovu priču. Ranih devedesetih bila sam ekonomski izvjestitelj u New York Timesu. Intervjuirala sam profesora s Princetona o nekim trgovinskim statistikama kad je spomenuo glasinu da bi „ludi matematičar“ koji se šmuca oko matematičke zgrade mogao ući u uži izbor za Nobelovu nagradu za ekonomiju. „Ne mislite valjda na Nasha iz Nashova ekvilibrija?“ pitala sam. Rekao mi je da nazovem neke ljude iz matematičkog odjela da bih saznala više. Nakon što sam odložila telefon, shvatila sam da se radi o bajci, o grčkom mitu i o šekspirovskoj tragediji spojenima u jedno. Nisam odmah napisala priču. Mnogi ljudi završe u užem izboru za Nobela i nikad ne dobiju nagradu, pa bi pisanje o njemu za novine mogao biti napad na privatnost. U svakom slučaju, netko drugi je dobio nagradu 1993. Kako god bilo, sljedeće godine vidjela sam Nashovo ime u Nobelovu izvješću. Otrčala sam svojemu uredniku da mu iznesem priču i doslovce sam ga rasplakala. Bilo je teško doći do te priče. Nitko do onih koji su znali kakve činjenice nije bio voljan da ih iznese, pa čak niti da razgovara sa mnom. Martha Legg, Nashova sestra, napokon je prekinula šutnju o prirodi bolesti koja je uništila njegov život. Lloyd Shapley, drugi utemeljitelj teorije igara, spomenuo je da je Nash diplomirao kasnih 1940-ih, kad je napisao ključne radove za teoriju igara. „Bio je nezreo, bio je odvratan, bio je balavac. Ono što ga je ipak činilo privlačnim, bio je njegov prekrasni, logični, genijalni um.“ Sada znate komu dugujem naslov biografije. Budući da je Nashova priča toliko poznata, željela bih podijeliti neke manje poznate dijelove, uključujući i to kako je knjiga nastala i neke stvari koje su se dogodile nakon što su knjiga i film završeni. U lipnju 1995. našla sam se u Jeruzalemu. Dotad sam već napisala knjigu, našla izdavača i namjeravala provesti jednu godinu u Institutu za napredne 10

Predgovor studije. Nažalost, nikada nisam upoznala subjekta svoje knjige, niti razmijenila s njim više od nekoliko riječi telefonom. Kad sam saznala da će Nash nazočiti konferenciji o teoriji igara u Jeruzalemu, odlučila sam i ja otići onamo. Neki će se sjetiti što je Nash rekao o Johnu von Neumannu, koji mu je dao jedan od najgorih savjeta ikada danih doktorskomu studentu. Srećom, Nash je ignorirao von Neumannov savjet. Nesrećom po mene, također je odlučio ignorirati savjet mnogih svojih prijatelja i podupiratelja da surađuje sa svojom biografisticom. „Draga gđo Nasar,“ započelo je tipično pismo, „odlučio sam zauzeti poziciju neutralne Švicarske...“ Svi znaju izreku „potrebno je selo da bi se podiglo dijete“. Bili su potrebni tjedni naporna rada da se sastavi životopis od šest redaka i kratak popis Nashovih publikacija. Bile su potrebne stotine izvora da se sastavi cijela priča. Niti jedna osoba, čak niti Alicia ili njegovi sinovi, nije znala cijelu priču. Pokazalo se je da je moguće zalijepiti zajedno tisuće komadića i dijelova – skupljenih iz stotina intervjua, desetaka pisama i nekoliko dokumenata – u pripovijest. Dijelom i zato što je matematička zajednica, kao grčki kor, promatrala, komentirala, pamtila, popunjavala rupe u pozadini i objašnjavala zbivanja. Ali naposljetku mi je to uspjelo zato što je John Nash oduvijek bio zvijezda i cijeli njegov život ljudi oko njega nisu mogli skinuti svoje oči s njega, nisu mogli prestati misliti o njemu. Upitno je koliko nas će za mnogo godina živjeti jasno u sjećanjima kao što je on živio toliko dugo, a i mnogo prije nego što bajka završava. I jasno, uspjelo mi je to zato što Alicia nikada nije prestala vjerovati da je nešto izvanredno moguće. Ona je željela ispričati njegovu priču jer je mislila da će to biti inspirirajuće za ljude s duševnim bolestima. Prijatelj je jednom pitao Nasha gdje je Alicia. John je odgovorio: „Večera sa Sylvijom.“ Nakon stanke je dodao: „Nadam se da ne pričaju o meni.“ Zapravo, Alicia je bila vrlo zaštitnička prema Nashovoj privatnosti i neopisivo diskretna. Od toga je učinila samo jednu iznimku. Bili smo u podrumu njezine banke i pregledavali sadržaj njezina sefa, tražeći fotografije. Naišla je na malene fotografije nje i Johna s Felixom Browderom na bazenu Sveučilišta Berkeley. Bila je to snimka golih muškaraca koja je potaknula Graydona Cartera da ne iskritizira izvadak iz knjige u Vanity Fairu. (Brian Grazer mi je rekao da je otkupio prava na knjigu jer mu je to Graydon preporučio.) Alicia je držala sliku i smijala se: „Zar ne da ima najbolje noge?!“ Nash se nije nikada složio s time da mi da intervju za knjigu. Susreti biografa i njihovih živih subjekata nakon izdavanja biografije, autorizirane ili ne, obično se odvijaju u odvjetničkim uredima. S nama nije bilo tako. 11

Genijalni um Umjesto toga, mi smo se upoznali u „Broadwayu“, na kazališnom komadu Amyjin pogled, u kojem je igrala Judy Dench. Nash nam je rekao da je to njegova prva brodvejska drama. Njemu i Aliciji više se svidio Dokaz. Sjedila sam iza njih i mogla sam vidjeti kako im se ramena tresu od smijeha. David Auburn, autor Dokaza, rekao mi je da je ideju o pretvaranju sestara u kćeri luda matematičara dobio na temelju Johnove priče. Gledati kako se komu vraća njegov život nevjerojatno je slatko iskustvo – čak i male stvari, kao ponovo voziti ili popiti kavu u „Starbucksu“. Kad sam pitala Nasha, za članak u New York Timesu, o dobitnicima Nobelove nagrade i kako troše novac od nagrade, kako je nagrada općenito utjecala na njegov život, rekao je da sada može kupiti kavu za dva dolara u „Starbucksu“. „Siromasi to ne mogu“, primijetio je. Gledati kako se komu vraća njegov život i pritom dodirne živote milijuna ljudi, jednako je osobito. Ljudi su mi rekli da više nikada ne će proći pokraj nekoga na ulici s masnom kosom i prljavom odjećom tko viče u zrak a da si ne kažu da su on ili ona možda čije dijete ili brat/sestra, netko s prošlošću, a možda i netko s budućnošću, kao John Nash. To je moć pripovijesti.

∙∙∙ Kad sam prvi put otišla na filmski set, Ron Howard je snimao scenu vjenčanja na Lower Eastu. Svi odgovorni su bili ondje jer nas je novinar New York Timesa trebao sve intervjuirati. Upoznala sam Akivu Goldsmana, scenarista, bez kojega film nikada ne bi nastao, a kamoli osvojio „Oscara“. To je bila Goldsmanova sjajna ideja da publika gleda svijet Nashovim očima prvu polovinu filma. Hodajući u Nashovim cipelama i onda doživjevši naglo izvlačenje tepiha ispod njih, filmska je publika bila ne samo uvučena u priču, nego je i iskusila kako je to kad se ne može razlikovati stvarnost od obmane. Nakon što je Ron Howard prikazao film Johnu i Aliciji, nazvala sam ih: „Onda, Johne, što misliš?“ Ne sjećam se točno njegovih riječi, ali se sjećam da je spomenuo da mu se sviđaju tri stvari: Prvo, da je bilo smiješno. Drugo, John je volio akcijske filmove, pa mu se sviđalo što je tempo bio brz. Treće: „Mislim da mi Russell Crowe pomalo sliči.“ Ako ste pomislili da se je Nash šalio, samo da vam kažem da su na predstavljanju Rona Howarda na filmskoj akademiji Sveučilišta u New Yorku neki matematičari iz Instituta „Courant“ prišli Ronu Howardu da mu kažu da je John Nash zapravo izgledao kao Russell Crowe u sceni s bijelom majicom. 12

Predgovor Film je Nasha pretvorio u zvijezdu. Bila sam na letu za Mumbai, gdje sam se na konferenciji o teoriji igara trebala naći s Amartyjom Senom, također dobitnikom Nobela za ekonomiju. Žena meni slijeva upravo me je pitala zašto idem u Indiju kad je stjuardesa prišla s indijskim novinama, na kojima je bila fotografija Johna Nasha, glavnog govornika na konferenciji, na samoj naslovnici, odmah do fotografije Amartyje Sena. Samo sam joj morala pokazati. U Mumbaiju, kao i u Pekingu i u drugim mjestima kamo je bio pozvan govoriti, stotine novinara i obožavatelja nasrtali su na njega. Nashova priča dojmila se je djece i mladeži, koji su bili oduševljeni činjenicom da je netko zbilja mlad – i neobičan – uspio učiniti nevjerojatne stvari i nadmudriti starije. A također je postigla da matematika bude cool.

Dragi g. Nash! Bog! Imam devet godina. Zovem se Ellie. Djevojčica sam. Stvarno vam se divim. Vi ste moj uzor u mnogim stvarima. Stvarno bih htjela biti poput vas. Voljela bih studirati matematiku. Jedini problem s tim je taj što nisam baš dobra u matematici. Ali ja to mogu. To mi se sviđa. Samo mi baš ne ide. Je li tako bilo i s vama kad ste bili dijete? Molim vas da mi odgovorite. Voli vas Ellie P. S. VOLIM vaše ime. Sylvia Nasar

UVOD Gdje je Newtonov stajao kip, s njegovom prizmom i tihim licem, kao vječni mramorni zapis uma, ploveći kroz nepoznata mora Misli, sam. (William Wordsworth)

ohn Forbes Nash mlađi – matematički genij, autor teorije racionalnog ponašanja, vizionar stroja koji razmišlja – sjedio je sa svojim posjetiteljem, također matematičarom, gotovo pola sata. Bilo je kasno poslijepodne radnog dana u proljeće 1959. i, iako je bio tek svibanj, neobično toplo. Nash se njihao u naslonjaču u kutu bolničkog salona, nemarno odjeven u hlače bez remena i najlonsku košulju, koja nije bila zapasana. Njegova snažna figura pognula se kao u krpene lutke, a njegovo lijepo oblikovano lice bilo je bezizražajno. Beživotno je buljio u točku točno ispred lijeve noge harvardskog profesora Georgea Mackeyja, gotovo nepomično, osim što je u grčevitu, ponavljajućem pokretu otklanjao s čela svoju dugu, crnu kosu. Njegov je posjetitelj sjedio uspravno, ovladan tišinom, prilično svjestan da su vrata sobe zaključana. Mackey se konačno više nije mogao suzdržati. Njegov je glas bio pomalo mrzovoljan, ali se je prisilio biti ljubazan. „Kako si mogao“, počeo je Mackey, „kako si mogao, ti, matematičar, čovjek predan razumnu i logičnu zaključivanju, kako si mogao povjerovati da ti izvanzemaljci šalju poruke? Kako si mogao povjerovati da su te izvanzemaljci iz vanjskog svemira odredili da spasiš svijet? Kako si mogao!?“ Nash je napokon podigao pogled i upiljio ga u Mackeyja netremično, mirno i hladno kao ptica ili zmija. „Jer su mi“, rekao je Nash polako, svojim mekanim, običnim južnjačkim naglaskom, kao da govori sebi, „ideje koje sam imao o natprirodnim bićima došle na isti način kao i moje matematičke ideje. Pa sam ih stoga uzeo ozbiljno.“1 Mladi genij iz Bluefielda, Zapadna Virginia, zgodan, arogantan i poprilično ekscentričan, pojavio se je na matematičkoj sceni 1948. Sljedeće desetljeće, koje je bilo obilježeno vrhunaravnom vjerom u ljudsku racionalnost i svojom mračnom zebnji zbog ugrožena opstanka ljudskog roda,2 Nash je dokazao da je, po riječima priznata ge1 George W. Mackey, profesor matematike, Sveučilište „Harvard“, razgovor, Cambridge, Mass., 14. 12. 1995. 2 Vidi, naprimjer, David Halberstam, The Fifties (New York, „Fawcett Columbine“, 1993.).

Uvod ometra Mikhaila Gromova, „najeminentniji matematičar druge polovice stoljeća“3. Strategijske igre, ekonomsko suparništvo, računalna arhitektura, oblik svemira, geometrija imaginarnog prostora, misterij primarnih brojeva – sve je to zaokupljalo njegovu bujnu maštu. Njegove ideje su bile duboke i posve neočekivane vrste, koja gura znanstveno razmišljanje u novim smjerovima. Genijalaca, kako je napisao matematičar Paul Halmos, „postoje dvije vrste: oni koji su obični poput svih nas, ili još malo običniji, i oni koji, očito, imaju neku dodatnu iskru. Svi možemo trčati, a neki od nas mogu pretrčati milju za manje od četiri minute; ali ništa od onoga što većina od nas može učiniti ne može se usporediti sa stvaranjem Velike fuge u g-molu“.4 Nashov genij bio je od te tajanstvene vrste, više povezane s glazbom i umjetnošću nego s najstarijom od svih znanosti. Nije samo zbog toga njegov um radio brže, niti je njegovo pamćenje bilo bolje ili njegova sposobnost koncentracije veća. Bljeskovi intuicije bili su iracionalni. Kao i ostali veliki matematički intuicionisti – Georg Friedrich Bernhard Riemann, Jules Henri Poincaré, Srinivasa Ramanujan – Nash je prvo vidio viziju, a mnogo poslije postavljao naporne dokaze. Ali čak kad je i kasnije pokušao objasniti neke nevjerojatne rezultate, put koji je pritom odabrao ostao je zagonetka ostalima koji su nastojali slijediti njegovo rezoniranje. Donald Newman, matematičar koji je upoznao Nasha u Institutu za tehnologiju u Massachusettsu (MIT) 1950ih, znao je reći o njemu da bi se „svatko drugi popeo na vrh tražeći stazu negdje na planini, ali Nash bi se popeo na neku sasvim drugu planinu i s tog bi dalekog vrha obasjao reflektorom onaj prvi vrh“5. Nitko nije bio više od njega opsjednut originalnošću, više se nadmetao autoritetom ili bio više ljubomoran na svoju neovisnost. Kao mladić bio je okružen „velikim svećenicima“ znanosti 20. stoljeća – Albertom Einsteinom, Johnom von Neumannom i Norbertom Wienerom – ali nije pristupio nijednoj školi, nije postao ničiji učenik, uvelike se snalazeći bez vođa i sljedbenika. U gotovo svemu što je činio – od teorije igara do geometrije – nije se obazirao na primljenu mudrost, vladajuće trendove ili zadane metode. Gotovo uvijek je radio sam, u svojoj glavi, obično hodajući i često fućkajući Bacha. Nash nije stekao svoje matematičko znanje samo na temelju onoga što su ostali matematičari otkrili, nego je i sam ponovo otkrivao istine za 3 Mikhail Gromov, profesor matematike, Institut des Hautes-Études, Bures-sur-Yvette, Francuska, i Institut „Courant“, razgovor, 16. 12. 1997. Tvrdnja da je Nash jedan od najvećih matematičara poslijeratnog vremena temelji se na prosudbi kolega matematičara. Topolog John Milnor izrazio je gotovo općeprihvaćeno mišljenje među matematičarima kad je napisao: „Za neke je kratak rad koji je napisao u 21. godini, a za koji je dobio Nobelovu nagradu, jedno od njegovih najnevažnijih postignuća.“ U izdanju „A Celebration of John F. Nash, Jr.“, posebnom broju Duke Mathematical Journala, vol. 81, br. 1 (Durham, N. C., „Duke University Press“, 1995.), teoretičar igara Harold W. Kuhn naziva Nasha „jednim od najoriginalnijih matematičkih umova ovog stoljeća“. 4 Paul R. Halmos, „The Legend of John von Neumann“, American Mathematical Monthly, vol. 80 (1973.), str. 382 – 394. 5 Donald J. Newman, profesor matematike, Sveučilište „Temple“, razgovor, Philadelphia, 2. 3. 1996.

Genijalni um sebe. Željan da zapanji, uvijek je bio u potrazi za zbilja velikim problemima. Kad se fokusirao na koju novu zagonetku, vidio bi dimenzije koje su ljudi koji su zbilja poznavali temu (on nikada nije) odmah odbacili kao naivne ili krive. Još kad je bio student, njegova indiferentnost prema tuđem skepticizmu, sumnji i podsmijehu bila je nevjerojatna. Nashova vjera u racionalnost i moć čiste misli bila je ekstremna, čak i za vrlo mlada matematičara, pa i za novo doba računala, putovanja u svemir i nuklearnih oružja. Einstein ga je jednom prekorio zbog želje da promijeni teoriju relativnosti bez studiranja fizike.6 Njegovi junaci bili su usamljeni mislioci i nadljudi kao Newton i Nietzsche.7 Računala i znanstvena fantastika bile su njegove strasti. Smatrao je „misleće strojeve“, kako ih je zvao, nadmoćnima na neki način ljudskim bićima.8 U jednom trenutku postao je oduševljen mogućnošću da bi droge mogle pospješiti tjelesnu i intelektualnu sposobnost.9 Obmanjivao se je idejom izvanzemaljskih rasa hiperracionalnih bića, koja su u stanju zatomiti sve osjećaje.10 Kompulzivno racionalan, želio je pretvoriti životne odluke – uzeti prvo dizalo ili čekati na sljedeće, u koju banku položiti novac, koji posao prihvatiti, ženiti se ili ne – u izračune prednosti i nedostataka, algoritme i matematička pravila odvojena od emocija, konvencija i tradicije. Čak i neznatan čin automatskog pozdrava na hodniku kod Nasha bi mogao izazvati bijesan odgovor: „Zašto me pozdravljaš?“11 Njegovi su ga suvremenici u cjelini smatrali neizmjerno čudnim. Opisivali su ga kao „udaljena“, „bahata“, „neosjećajna”, „suzdržana“, „zastrašujućega“, „izolirana“ i „čudna“.12 Nash se je radije samo površno družio s vršnjacima negoli da bude s njima pomiješan. Okupiran vlastitom, osobnom stvarnošću, čini se da nije dijelio njihove svakodnevne zanimacije. Njegovo ponašanje, pomalo hladno, nekako tajanstveno, upućivalo je na nešto misteriozno i neprirodno. Njegova povučenost bila je obilježena naletima blebetanja o svemiru i geopolitičkim trendovima, djetinjastim podvalama i nepredvidivim erupcijama bijesa. Ali ti su ispadi bili, vrlo često, zagonetni kao i njegova šutnja. „On nije jedan od nas“, bila je česta uzrečica. Matematičar u Institutu za napredne studije sjeća se kako je upoznao Nasha na krcatoj studentskoj zabavi na Princetonu: 6 Harold W. Kuhn, profesor matematike, Sveučilište u Princetonu, razgovor, 26. 7. 1995. 7 John Forbes Nash ml., govor za ručkom Američke ekonomske udruge nobelovaca, San Francisco, 5. 1. 1996.; središnje predavanje, Svjetski kongres psihijatara, Madrid, 26. 8. 1996. 8 John Nash, „Parallel Control“, RAND Memorandum, br. 1361, 7. 8. 1954.; glavno predavanje, Madrid, 26. 8. 1996., op. cit. 9 Razgovori s Newmanom, 2. 3. 1996.; Eleanor Stier, 13. 3. 1996. 10 John Nash, glavno predavanje, Madrid, 26. 8. 1996., op. cit. 11 Jürgen Moser, profesor matematike, ETH Zürich, razgovor, New York City, 21. 3. 1996. 12 Razgovori s Paulom Zweifelom, profesorom fizike, Politehnički institut u Virginiji, 10. 1994.; Solomonom Leaderom, profesorom matematike, Sveučilište „Rutgers“, 9. 7. 1995.; Davidom Galeom, profesorom matematike, Sveučilište u Kaliforniji, Berkeley, 20. 9. 1995.; Martinom Shubikom, profesorom ekonomije, Sveučilište „Yale“, 27. 9. 1995.; Felixom Browderom, predsjednikom Američkoga matematičkog udruženja, 2. 11. 1995.; Melvinom Hausnerom, profesorom matematike, Institut „Courant“, 26. 1. 1996.; Hartleyjem Rogersom, profesorom matematike, MIT, Cambridge, 16. 2. 1996.; Martinom Davisom, profesorom matematike, Institut „Courant“, 20. 2. 1996.; Eugeniom Calabijem, 2. 3. 1996.

Uvod

Zapazio sam ga vrlo jasno među mnoštvom ljudi koji su ondje bili. Sjedio je na podu i raspravljao o nečemu u polukrugu. Učinio je da se osjećam nelagodno. Prouzročio mi je neobičan osjećaj. Imao sam osjećaj određene čudnovatosti. Bio je nekako drugačiji. Nisam bio svjestan dosega njegova talenta. Nisam imao pojma da će pridonijeti toliko mnogo koliko jest.13 Ali jest pridonio, i to vrlo mnogo. Veličanstven paradoks bio je taj što njegove ideje same po sebi nisu bile opskurne. Godine 1958. Fortune izdvaja Nasha zbog njegovih postignuća u teoriji igara, algebarskoj geometriji, nelinearnoj teoriji, nazivajući ga najbriljantnijim među mlađim naraštajem novih, dvostrukih matematičara, koji se bave i teorijskom i primijenjenom matematikom.14 Nashov uvid u dinamiku ljudskog suparništva – njegova teorija racionalnog konflikta i suradnje – trebala je postati jedna od najutjecajnijih ideja 20. stoljeća, transformirajući mladu ekonomsku znanost kao što je Mendelova ideja genetske transmisije, Darwinova zamisao o prirodnom odabiru i Newtonova nebeska mehanika preoblikovala biologiju i fiziku u njihovu vremenu. Velik polihistor John von Neumann, Mađar po rođenju, prvi je uvidio da se društveno ponašanje može analizirati kao igra. Njegov članak iz 1928. godine o salonskim igrama bio je prvi uspješni pokušaj da se izvedu logička i matematička pravila o suparnicima.15 Kao što je Balke vidio svemir u zrncu pijeska, veliki znanstvenici često traže odgovore na velike i složene probleme u malim, jednostavnim pojavama iz svakodnevnog života. Isaac Newton je shvatio svemir na temelju žongliranja drvenim lopticama. Einstein je razmatrao kako čamac vesla uzvodno. Von Neumann je razmišljao o igri pokera. Von Neumann je smatrao da na prvi pogled trivijalna i razigrana razbibriga kao poker skriva ključ mnogo ozbiljnijih ljudskih aktivnosti iz dvaju razloga. I pokersko i ekonomsko nadmetanje traži određen tip rasuđivanja, konkretno racionalnu računicu prednosti i nedostataka, utemeljenu na interno konzistentnu sustavu vrijednosti („više je bolje nego manje“). A u obojem rezultat za svakoga pojedinog sudionika ne ovisi samo o njegovim postupcima, nego i o samostalnim potezima drugih. Više od stoljeća ranije francuski ekonomist Antoine-Augustin Cournot naglasio je da su problemi ekonomskog izbora uvelike pojednostavljeni kada ili nije niti jedan ili je pak velik broj ostalih aktera prisutan.16 Sam 13 Atle Selberg, profesor matematike, Institut za napredne studije, razgovor, Princeton, 16. 8. 1995. 14 George W. Boehm, „The New Uses of the Abstract“, Fortune (srpanj 1958.), str. 127: „Upravo navršivši trideset, Nash je već stekao reputaciju genijalna matematičara, koji se ne boji uhvatiti ni najtežih problema.“ Boehm dalje kaže da se Nash bavi kvantnom teorijom i da ulaže u dionice iz hobija. 15 John von Neumann, „Zur Theorie der Gesellschaftsspiele,“ Math. Ann., vol. 100 (1928.), str. 295 – 320. Također Robert J. Leonard, „From Parlor Games to Social Science: Von Neumann, Morgenstern and the Creation of Game Theory, 1928–1944“, Journal of Economic Literature (1995.). 16 Vidjeti, naprimjer, Harold Kuhn (ur.), Classics in Game Theory (Princeton, „Princeton University Press“, 1997.); John

Genijalni um na svojem otoku Robinson Crusoe nije se morao brinuti o drugima čije bi aktivnosti mogle utjecati na njega. Također niti mesari i pekari Adama Smitha. Oni žive u svijetu u kojem je toliko mnogo sudionika da se njihovo djelovanje ustvari međusobno isključuje. Ali kad se pojavi više od jednog aktera, ali opet nedovoljno da bi se njihov utjecaj mogao potpuno ignorirati, strategijsko ponašanje postavlja naizgled nerješiv problem: „Ja mislim da on misli da ja mislim da on misli“, i tako redom. Von Neumann je mogao ponuditi uvjerljivo rješenje tog problema kružnog zaključivanja za igre za dvoje, igre nulte sume, igre u kojima je dobitak jednog igrača gubitak za drugoga. Ali igre nulte sume najmanje su primjenjive na ekonomiju (kao što je jedan autor istaknuo, igra nulte sume je igra prema teoriji „što je 12-taktni blues u odnosu na džez – točka razdvajanja i točka povijesnog odlaska“). U situacijama s mnogo aktera i mogućnošću uzajamne koristi – što je standardni ekonomski scenarij – von Neumanna je iznevjerio njegov nenadmašni instinkt. Bio je uvjeren da se igrači trebaju udružiti, načiniti jasan dogovor i podvrgnuti se kojemu višemu, zajedničkomu autoritetu, koji bi proveo taj dogovor.17 Lako je moguće da su njegova uvjerenja odražavala nepovjerenje njegova naraštaja, u vrijeme početka Velike depresije i nesputana individualizma te usred svjetskog rata. Iako je von Neumann jedva dijelio liberalne poglede Einsteina, Bertranda Russella i britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa, dijelio je ponešto od njihovih uvjerenja da akcije koje bi mogle biti razumne s polazišta pojedinca mogu uzrokovati društveni kaos. Kao i oni, zagovarao je tada popularno rješenje političkog sukoba u vremenu nuklearnih oružja: svjetsku vladu.18 Mladi Nash imao je potpuno drukčije instinkte od von Neumanna. Dok je u von Neumannovu fokusu bila skupina, Nash se je usmjerio na pojedinca i tako je teoriju igara učinio relevantnom za suvremenu ekonomiju. U svojoj tankoj doktorskoj disertaciji od dvadeset sedam stranica Nash je postavio teoriju igara u kojoj je postojala mogućnost uzajamna dobitka, izumivši koncept koji je prekinuo beskrajni lanac rasuđivanja: „Ja mislim da ti misliš da ja mislim...“19 Njegova prosudba je bila da bi igra bila riješena kad bi svaki igrač samostalno odabrao najbolji odgovor na strategije ostalih igrača. Eatwell, Muray Milgate i Peter Newman, The New Palgrave: Game Theory (New York, „Norton“, 1987.); Avinash K. Dixit i Bam J. Nalebuff, Thinking Strategically (New York, „Norton“, 1991.). 17 Robert J. Leonard, „Reading Cournot, Reading Nash: The Creation and Stabilization of the Nash Equilibrium“, The Economic Journal (svibanj 1994.), str. 492 – 511; Martin Shubik, „Antoine Augustin Cournot“, u Eatwell, Milgate i Newman, op. cit., str. 117 – 128. 18 Joseph Baratta, povjesničar, razgovor, 12. 6. 1997. 19 John Nash, Non-Cooperative Games, doktorska disertacija, „Princeton University Press“ (svibanj 150.). Prvi put je objavljeno kao „Equilibrium Points in N-Person Games“, Proceedings of the National Academy of Sciences (1950.), str. 48 – 49, a kasnije kao „Non-Cooperative Games“, Annals of Mathematics (1951.), str. 286 – 295. Također „Nobel Seminar: The Work of John Nash in Game Theory“, Les Prix Nobel 1994 (Stockholm, „Norstedts Tryckeri“, 1995.). Za pojednostavljenu verziju Nashove ravnoteže vidjeti Avinash Dixit i Susan Skeath, Games of Strategy (New York, „Norton“, 1997.).

Uvod Dakle, mladi je čovjek naizgled bio toliko izvan emocija ostalih ljudi, da se i ne spominju njegove vlastite, da je mogao jasno vidjeti da su većina ljudskih motiva i ponašanja toliko misteriozna koliko i matematika sama, taj svijet idealnih platonističkih oblika izumljenih od ljudske vrste, čini se, na temelju čiste introspekcije (i još k tomu nekako povezane s najluđim i najvećim zemaljskim prirodnim aspektima). Ali Nash je odrastao u rastućem gradu u podnožju Apalača, gdje su gos podarski rast stvorile bučne, sirove industrije željeznice, ugljena, starog željeza i električne struje. Individualna racionalnost i vlastiti interes, bez zajedničkog dogovora oko općeg dobra, činili su se dovoljni da stvore održiv poredak. Skok od njegova promatranja rodnog grada do usmjerenja na logičku strategiju potrebnu pojedincu da poveća vlastitu prednost i umanji svoje nedostatke bio je kratak. Nashova ravnoteža (ekvilibrij), kad se objasni, zvuči očito, ali kad se postavi problem ekonomske konkurencije na način kako ga je on postavio, pokazuje se da decentralizirano donošenje odluka može zapravo biti koherentno – dajući ekonomiji poboljšanu, daleko sofisticiraniju verziju velike metafore Adama Smitha o Nevidljivoj Ruci. Do njegovih kasnih dvadesetih Nashove spoznaje i otkrića već su mu donijele priznanje, poštovanje i autonomiju. Izgradio je sjajnu karijeru na vrhu matematičke struke, putovao, predavao, poučavao, upoznavao najpoznatije matematičare svojeg vremena, a i sam je postao poznat. Njegov genij mu je također donio i ljubav. Oženio se je lijepom i mladom studenticom fizike, koja ga je obožavala, i bio je otac djeteta. Bila je to genijalna strategija, njegov genij, njegov život. Na prvi pogled savršeno uređen. Mnogi veliki znanstvenici i filozofi, uključujući i Renéa Descartesa, Ludwiga Wittgensteina, Immanuela Kanta, Thorsteina Veblena, Isaaca Newtona i Alberta Einsteina, imali su slične čudnovate i samotnjačke osobnosti.20 Emocionalno nenavezan, introvertiran značaj može biti naročito pogodan za znanstvenu kreativnost. Također su psihijatri i životopisci dugo promatrali kako drastične promjene raspoloženja ponekad mogu biti povezane s umjetničkom izražajnošću. U Dinamikama stvaranja Anthony Storr, britanski psihijatar, tvrdi da se pojedinac koji se „boji ljubavi isto toliko koliko se boji mržnje“ može okrenuti kreativnomu stvaralaštvu ne samo iz impulsa da iskusi estetsko zadovoljstvo ili iz uživanja u održavanju uma aktivnim, nego i da bi se obranio od ank20 Vidjeti, naprimjer, Anthony Storr, Solitude: A Return to the Self (New York, „Ballantine Books“, 1988.); Robert Heilbroner, The Worldly Philosophers (New York, „Simon & Schuster“, 1992.); E. T. Bell, Men of Mathematics (New York, „Simon & Schuster“, 1986.); Stuart Hollingdale, Makers of Mathematics (New York, „Penguin“, 1989.); Ray Monk, Ludwig Wittgenstein: The Duty of Genius (New York, „Penguin“, 1990.); John Dawson, Logical Dilemmas: The Life and Work of Kurt Gödel (Wellesley, Mass., „A. K. Peters“, 1997.); Roger Highfield i Paul Carter, The Private Lives of Albert Einstein (New York, „St. Martin’s Press“, 1994.); Andrew Hodges, Alan Turing: The Enigma (New York, „Simon & Schuster“, 1983.).

Genijalni um sioznosti uzrokovane konfliktnim zahtjevima za otuđenošću i ljudskim kontaktom.21 Na isti način Jean-Paul Sartre, francuski filozof i pisac, naziva genij „briljantnim izumom nekoga tko traži izlaz“. Postavljajući pitanje zašto su ljudi često voljni trpjeti frustraciju i bijedu da bi što stvorili, čak i kada nema velike nagrade, Storr nagađa:

Neki kreativni ljudi ... predominantno shizoidna ili depresivna temperamenta ... koriste svoje stvaralačke kapacitete da bi se njima branili od bolesti. Ukoliko stvaralački rad štiti čovjeka od mentalnih bolesti, pravo je čudo ako s njim lakomo nastavlja. Shizoidno stanje ... odlikuje smisao za besmisleno i isprazno. Za većinu ljudi interakcija s drugima pruža većinu onoga što im je potrebno da nađu smisao i značenje života. Za shizoidnu osobu, međutim, to nije slučaj. Stvaralačka aktivnost je pogodan način da se izrazi ... a ta aktivnost je samotna ... (ali) sposobnost da stvara i rezultati koji iz toga proizlaze općenito se smatraju kao vrijednost po sebi u našem društvu.22 Jasno, tek nekoliko ljudi koji pokazuju „cjeloživotni model društvene isključenosti“ i „indiferentnost prema mišljenju i osjećajima drugih“, oznake tzv. shizoidne osobnosti – posjeduju velik znanstveni i drugi stvaralački talent.23 I znatna većina ljudi s takvim čudnim i samotnjačkim ponašanjem nikada ne razvije ozbiljne duševne poremećaje.24 Umjesto toga, prema Johnu G. Gundersonu, psihijatru na „Harvardu“, oni su skloni „baviti se samotnjačkim aktivnostima koje često uključuju mehaničke, znanstvene, futurističke i ostale dehumanizirane sadržaje ... (i) vjerojatno će se postupno moći osjećati sve ugodnije dok će se nakon određenog vremena stvarati stabilna ali distancirana mreža odnosa s ljudima uključenima u iste radne zadatke“25. Ljudi sa znanstvenim genijem, bez obzira na to kakvi osobenjaci bili, rijetko postanu potpuno ludi – što je najjači dokaz za potencijalnu zaštitnu prirodu kreativnosti.26 Nash je dokazao tragičnu iznimku. Ispod sjajne površine njegova života sve je bilo u kaosu i kontradikciji: njegove veze s muškarcima, tajna ljubavnica i odbačeni, nepriznati sin, duboka ambivalencija prema ženi koja ga je obožavala, sveučilištu koje ga je hranilo, čak i prema njegovoj zemlji, a k tomu i sve jači strah od neuspjeha koji ga je progonio. I kaos je konačno provalio te prevrnuo i pomeo krhku građevinu njegova pomno izgrađena života. 21 Anthony Storr, The Dynamics of Creation (New York, „Atheneum“, 1972.). 22 Ibid. 23 John G. Gunderson, „Personality Disorders“, The New Hanard Guide to Psvchiatn (Cambridge, „The Belknap Press of Harvard University“, 1988.), str. 343 – 344. 24 Ibid. 25 Ibid. 26 Havelock Ellis, A Study of British Genius (Boston, „Houghton Mifflin“, 1926.).

Uvod Prvi vidljivi znaci Nashova skliznuća iz ekscentričnosti u ludost pojavili su se kad mu je bilo 30 godina i kad je trebao postati redoviti profesor u MIT-u. Te epizode bile su toliko zagonetne i kratke da su neki Nashovi mlađi kolege u Institutu mislili da on izvodi neslane šale na njihov račun. Ušao je u zajedničku prostoriju u zimsko jutro 1959. noseći The New York Times i primijetio, više sam za sebe, da priča u gornjem lijevom kutu na naslovnici sadrži šifriranu poruku stanovnika iz druge galaksije koju samo on može dešifrirati.27 Čak i mjesecima kasnije, kad je prestao predavati i kad je ljutito dao ostavku na svoje profesorsko mjesto i bio zatvoren u privatnu psihijatrijsku bolnicu u predgrađu Bostona, jedan od američkih vodećih forenzičkih psihijatara, stručnjak koji je svjedočio u slučaju Sacco i Vanzetti, inzistirao je da je Nash potpuno zdrav. Samo je nekoliko njih, koji su bili svjedoci jezovite metamorfoze, a jedan od njih je Norbert Wiener, shvatilo njezino pravo značenje.28 U tridesetoj godini života Nash je podlegao prvoj burnoj epizodi paranoidne shizofrenije, najkatastrofičnije, najpromjenjivije i najmisterioznije psihičke bolesti. Sljedeća tri desetljeća patio je od ozbiljnih deluzija, halucinacija, iskrivljenih misli i osjećaja, kao i od slomljene volje. U napadu njegova „raka uma“, kako se univerzalno nekada ta strašna bolest naziva, Nash je napustio matematiku, prigrlio numerologiju i religijsko proricanje, vjerujući da je „mesijanska figura od velike, ali skrovite važnosti“. Letio je u Europu nekoliko puta, bio hospitaliziran nekoliko puta mimo svoje volje, u trajanju do godinu i pol, bio podvrgnut svim vrstama lijekova i šok-terapija, doživljavajući kratke remisije i razdoblja koja su pružala nadu, ali su trajala svega nekoliko mjeseci. Na kraju je postao fantom koji je lutao Sveučilištem u Princetonu, gdje je nekada bio vrhunski student, čudno odjeven, mrmljajući sebi u bradu i pišući tajanstvene poruke na ploče, iz godine u godinu. Uzroci shizofrenije nisu poznati. To stanje je prvi put opisano 1806., ali nitko nije siguran je li bolest ili, ispravnije, skupina bolesti postojala i ranije, ali nije bila definirana, ili se je pak pojavila na početku industrijske ere kao nova pošast poput AIDS-a.29 Otprilike jedan posto stanovništva u svim zemljama trpi od shizofrenije.30 Nije poznato zašto ona pogodi jednu osobu a drugu ne, iako se sumnja da je to posljedica isprepletenosti naslijeđene ranjivosti i životnih stresova.31 Niti jedan od utjecaja iz okoline – rat, zatvor, droge ili odgoj – nije nikada dokazan 27 Rogers, razgovor, 16. 2. 1996. 28 Zipporah Levinson, razgovor, Cambridge, 11. 9. 1995. 29 Irving I. Gottesman, Schizophrenia Genesis: The Origins of Madness (New York, „W. H . Freeman,1991.). Za suprotno mišljenje, prema kojem je shizofrenija zabilježena prije 3400 godina, vidjeti Ming T. Tsuang, Stephen V. Faraone i Max Day, „Schizophrenic Disorders“, New Harvard Guide to Psychiatry, op. cit. 30 Tsuang, Faraone i Day, op. cit., str. 259. 31 Gottesman, op. cit.; Tsuang, Faraone i Day, op. cit.; Richard S. E. Keefe i Philip D. Harvey, Understanding Schizophrenia: A Guide to the New Research on Causes and Treatment (New York, „Free Press“, 1994.); E. Fuller Torrey, Sunning Schizophrenia: A Family Manual (New York, „Harper & Row“, 1988.).

Genijalni um sam po sebi kao uzrok niti jednog slučaja te bolesti.32 Danas postoji konsenzus o tome da shizofrenija ima tendenciju da bude nasljedna, ali hereditarnost sama po sebi očito ne može objasniti zašto se bolest razvije kod određene osobe.33 Eugen Bleuler, koji je skovao pojam shizofrenija 1908. godine, opisuje ju kao „specifičan tip promjene u razmišljanju, osjećanju i odnosu prema vanjskom svijetu“34. Pojam se odnosi na razdvajanje psihičkih funkcija, „kao osebujno uništenje unutarnje povezanosti psihičke osobnosti“35. U osobi koja doživljava rane simptome sve datosti su nepovezane: vrijeme, prostor i tijelo.36 Ni jedan od tih simptoma – slušanje glasova, bizarna priviđenja, ekstremna apatija ili uznemirenost, hladnoća prema drugima – ako se uzme pojedinačno, ne pripada samo toj bolesti.37 A simptomi se toliko razlikuju od osobe do osobe i od vremena do vremena kod iste osobe da je pojam „tipičnog slučaja“ doslovce nepostojeći. Čak i stupanj bolesti – veoma ozbiljna, prosječna – strahovito se razlikuje među pojedincima. Simptomi mogu biti „mala, umjerena, ozbiljna ili potpuna poremećenost“, prema Irvingu Gottesmanu, vodećemu suvremenomu istraživaču.38 Mada je Nash obolio u tridesetoj godini života, bolest se može pojaviti u bilo kojem trenutku od adolescencije do kasnoga srednjeg doba.39 Prva epizoda može trajati nekoliko tjedana ili mjeseci, pa čak i godina.40 Neki bolesnici mogu imati samo jednu ili dvije takve epizode u životu.41 Isaac Newton, oduvijek osobenjak i samotnjak, navodno je pretrpio živčani slom s paranoidnim deluzijama u dobi od pedeset i jedne godine.42 Taj događaj, koji je mogao biti izazvan nesretnom privrženošću prema mlađemu muškarcu i neuspjehom njegova alkemijskog pokusa, označio je kraj Newtonove akademske karijere. Ali nakon godine ili više Newton se je opravio i zadobio nekoliko visokih javnih položaja te primio mnoge počasti. Mnogo češće, kao što je to bilo u Nashovu slučaju, ljudi s bolešću trpe niz sve težih epizoda, u sve kraćim vremenskim razmacima. Oporavak, gotovo nikada potpun, kreće se na skali od društveno prihvatljive razine do one koja možda ne će zahtijevati trajni boravak u bolnici, ali ne će ni dopustiti makar i prividno normalan život.43 32 Gottesman, op. cit. 33 Za dobar sažetak vidjeti Michael R. Trimble, Biological Psychiatry (New York, „John Wiley & Sons“, 1996.), str. 224. 34 Eugen Bleuler, citat u Louis A. Sass, Madness and Modernism (New York, „Basic Books“, 1992.), str. 14. 35 Emil Kraepelin, citat u ibid., str. 13 – 14. 36 Torrey, op. cit. 37 Gottesman, op. cit. 38 Ibid. 39 Vidjeti, naprimjer, Tsuang, Faraone i Day, op. cit. 40 Vidjeti, naprimjer, Gottesman, op. cit. 41 Ibid. 42 Vidjeti, naprimjer, Storr, Solitude, op. cit.; Gale Christianson, In the Presence of the Creator (New York, „Free Press“, 1984.); Richard S. Westfall, The Life of Isaac Newton (Cambridge, UK, „Cambridge University Press“, 1993.). 43 George Winokur i Ming Tsuang, The Natural History of Mania, Depression and Schizophrenia (Washington, D. C., „American Psychiatric Press“, 1996.), str. 253 – 268; Manfred Bleuler, Hie Schizophrenia Disorders:

Uvod Više od bilo kojeg simptoma, definitivna značajka bolesti jest dubok osjećaj nemogućnosti razumijevanja i suosjećanja s bolesnicima izazvan kod drugih ljudi. Psihijatri opisuju taj osjećaj odvojenosti kao „neopisiv jaz“ između njih i bolesnika, koji se čine „potpuno strani, zagonetni, nedokučivi, udaljeni i nesposobni za empatiju, čak do toga da postanu zlokobni i zastrašujući“.44 Za Nasha je napad bolesti dramatično intenzivirao već postojeći osjećaj kod mnogih koji su ga poznavali da je esencijalno isključen od njih i duboko nepristupačan. Kao što je Storr napisao:

Kolikogod depresivni mogu biti melankolični, promatrač općenito osjeća da postoji mogućnost za emocionalni kontakt. Shizoidna osoba se, s druge strane, čini povučena i nedostupna. Njezina udaljenost čini njezino stanje uma manje ljudski razumljivo, jer nema pokazivanja osjećaja. Ako takva osoba postane psihotična (shizoidna), taj nedostatak povezanosti s ljudima i vanjskim svijetom postaje očitiji; a krajnja posljedica je ta da bolesnikovo ponašanje i izražavanje postane trivijalno i nedosljedno.45 Shizofrenija se suprotstavlja popularnim ali netočnim pogledima na ludilo da se ono sastoji samo od divljih promjena raspoloženja ili grozničava delirija. Netko sa shizofrenijom nije stalno dezorijentiran ili zbunjen, kao što bi, naprimjer, netko s oštećenjem mozga ili Alzheimerovom bolešću mogao biti.46 On bi mogao imati, zapravo obično i ima, snažnu usredotočenost na određene aspekte trenutne stvarnosti. Dok je bio bolestan, Nash je putovao cijelom Europom i Amerikom, dobio pravnu pomoć i naučio koristiti sofisticirane računalne programe. Shizofrenija se također razlikuje od manične depresije (trenutno poznate kao bipolarni poremećaj), bolesti s kojom je često u prošlosti bila poistovjećivana. Ako nešto, onda shizofrenija može biti racionalna bolest, pogotovo u ranoj fazi.47 Od početka stoljeća veliki proučavatelji shizofrenije zamijetili su da njezini bolesnici uključuju ljude sa sjajnim umovima i da deluzije često, iako ne uvijek, dolaze s poremećajem koji uključuje suptilne, sofisticirane, složene letove misli. Emil Kraepelin, koji je prvi definirao shizofreni poremećaj, 1896. godine, opisao je dementiju praecox, kako je bolest nazvao, ne kao mrvljenje razuma, nego kao uzrok „predominantne štete za emocionalni život i volju“48. Louis A. Sass, psiholog na Long-Term Patient and Family Studies (New Haven, „Yale University Press“, 1978.). 44 M. Bleuler, op. cit., citat u Sass, op. cit., str. 14. 45 Storr, The Dynamics of Creation, op. cit. 46 Vidjeti, naprimjer, Gottesman, op. cit. Za rasprave o razlikama između manične depresije i shizofrenije vidjeti Torrey, op. cit.; Kay Redfield Jamison, Touched with Fire: Manic-Depressive Illness and the Artistic Temperament (New York, „Free Press“, 1993). 47 Sass, op. cit., prolog. 48 Emil Kraepelin, Dementia Praecox and Paraphrenia (Huntington, N. Y., „R. E . Krieger“, 1971.), citat u Sass, op. cit.,

Genijalni um Sveučilištu „Rutgers“, naziva ju „ne bijeg od razuma, već pogoršanje te drastične bolesti koju je Dostojevski zamislio ... barem u nekim njezinim oblicima ... pojačavanjem prije negoli zatamnjenjem svijesti i otuđenjem ne od razuma nego od emocija, nagona i volje“49. Nashovo raspoloženje u ranim danima njegove bolesti može se opisati ne kao manično ili melankolično, već prije kao ono pojačane svjesnosti, uvijek spremne budnosti i pozornosti. Počeo je vjerovati da velik broj stvari koje je vidio – kao telefonski broj, crvena kravata, pas koji šeće pločnikom, hebrejsko slovo, mjesto rođenja, rečenica u New York Timesu – ima skriveno značenje, vidljivo samo njemu. Smatrao je takve znakove sve uvjerljivijima, do te mjere da su oni izbacili iz njegove svijesti uobičajene misli i zanimanja. Istovremeno je vjerovao da je bio na pragu kozmičkih uvida. Tvrdio je da je pronašao rješenje najvećega neriješenog problema u teorijskoj matematici, tzv. Riemannove hipoteze. Kasnije je rekao da pokušava „iznova postaviti temelje kvantne fizike“. Još kasnije je u bujici pisama bivšim kolegama tvrdio da je otkrio velike zavjere i tajna značenja brojeva u biblijskim tekstovima. U pismu algebričaru Emilu Artinu, kojeg je oslovio „velikim nekromantom i numerologom“, Nash je napisao:

Razmišljao sam o algerbijskim (sic) pitanjima i primijetio sam zanimljive stvari koje bi vas mogle zanimati ... ja sam nedavno postao obuzet konceptom da numerološki izračuni ovisni o decimalnom sustavu možda nisu dovoljno intrinzični, a također da jezična i abecedna struktura možda sadrži pradavne kulturne stereotipe, ometajući čisto razumije (sic) i nepristrano razmišljanje... Brzo sam zapisao novu sekvenciju simbola... Oni su bili povezani sa (zapravo prirodnim, ali možda ne računski idealnim, iako pogodnim za mistične obrede, bajanja i sl.) sustavom predstavljanja cijelih brojeva pomoću simbola, temeljenu na umnošcima uzastopnih primarnih brojeva.50 Predispozicija za shizofreniju bila je vjerojatno sastavni dio Nashova egzotičnog stila razmišljanja kao matematičara, ali puni procvat bolesti uništio je njegovu sposobnost da kreativno radi. Njegove nekad prosvjetljujuće vizije postale su izrazito opskurne, same u sebi proturječne i pune čisto osobnih značenja, shvatljivih samo njemu. Njegova dugotrajna uvjerenost da je svemir racionalno evoluirao u karikaturu samog sebe pretvorila se je u nepokolebljivo uvjerenje da sve ima značenje, sve ima razlog i da ništa nije nasumično ili slučajno. Većinu vremena njegove veličanstvene str. 13 – 14. 49 Sass, op. cit., str. 4. 50 Pismo Johna Nasha Emilu Artinu, napisano u Ženevi, nedatirano (1959.).

Uvod obmane izolirale su ga od bolne stvarnosti svega što je izgubio. Ali onda bi dolazili strašni bljeskovi prisebnosti. Gorko bi se tužio od vremena na vrijeme na nesposobnost da se koncentrira i prisjeti matematike, što je pripisivao šok-terapiji.51 Katkad bi govorio da njegova prisilna lijenost čini da se srami samog sebe i osjeća bezvrijednim.52 Još češće bi iskazivao svoje patnje bez riječi. Jednom zgodom, negdje 1970-ih, sjedio je za stolom u blagovaonici Instituta za napredne studije (Instituta za napredna istraživanja) – znanstvenomu utočištu gdje je nekada raspravljao o svojim idejama s veličinama poput Einsteina, von Neumanna i Roberta Oppenheimera – sam, kao i uvijek. Tog jutra, kako se prisjeća osoblje Instituta, Nash je ustao, otišao do zida i stajao ondje dugo, udarajući glavom u zid, polako i bez prekida, potpuno zatvorenih očiju, stisnutih šaka, lica izobličena od tjeskobe.53 Dok je Nash ostao zamrznut u svojem stanju nalik snovima, kao fantom koji je obilazio Princeton 1970-ih i 1980-ih, piskarajući po pločama i proučavajući vjerske tekstove, njegovo ime se je počelo pojavljivati svagdje – u ekonomskim udžbenicima, člancima o evolucijskoj biologiji, politološkim raspravama, matematičkim časopisima. Manje se pojavljuje u eksplicitnim citatima radova koje je pisao 1950-ih nego kao pridjev vezan uz pojmove previše općenito prihvaćene, previše poznate kao dio temelja raznih tema a da bi to zahtijevalo posebnu referenciju: „Nashova ravnoteža“, „Nashova igra pregovaranja“, „Nashov program“, „De Giorgi-Nashov rezultat“, „Nashov teorem smještanja“, „Nash-Moserov teorem“, „Nashova teorija“.54 Kad se 1987. pojavila ogromna, nova ekonomska enciklopedija, The New Palgrave, njezini su urednici zapisali da je revolucija teorije igara koja je uzdrmala ekonomiju „očito bila bez utjecaja novih fundamentalnih matematičkih teorema, osim onih von Neumanna i Nasha“55. Međutim, čak i kad su Nashove ideje postale utjecajnije – na područjima toliko različitima da je jedva itko povezao Nasha iz teorije igara s Nashom geometrom ili Nashom analitičarom – on sam je ostao skriven u zaboravu. Većina mladih matematičara i ekonomista koji su koristili njegove ideje pretpostavljala je, prema nadnevcima njegovih objavljenih članaka, da je on već pokojni. Pripadnici struke koji su znali pravu istinu, bivajući svjesni njegove tragične bolesti, ponekad su ga tretirali kao da i jest zbilja pokojni. Prijedlog iz 1989. da se Nasha stavi na glasački listić Ekonometrijskog društva kao potencijalnog člana bio je smatran od voditelja Društva kao 51 Pismo Johna Nasha Alexu Moodu, 11. 1994. 52 R. Nash, razgovor, 7. 1. 1996. 53 Povjerljiv izvor. 54 Vidjeti, naprimjer, Mikhail Gromov, Partial Differential Relations (New York, „Springer-Verlag“, 1986.); Heisuke Hironaka, „On Nash Blowing Up“, Arithmetic and Geometry II (Boston, „Birkauser“, 1983.), str. 103 – 111; P. Ordehook, Game Theory and Political Theon: An Introduction (Cambridge, UK, „Cambridge University Press“, 1986.); Richard Dawkins, The Selfish Gene (Oxford, „Oxford University Press“, 1976.); John Maynard Smith, Did Darwin Get It Right? (New York, „Chapman and Hall“, 1989.); kao i Math Reviews te Social Science Citation Index, razni nadnevci. 55 Eatwell, Milgate, Newman, op. cit., str. xii.

Genijalni um krajnje romantičan i potpuno neozbiljan čin – i odbačen kao takav.56 Nikakva se biografska bilješka nije pojavila u The New Palgraveu uz bilješke o ostalim prvacima teorije igara.57 Upravo u tom vremenu, kao dio dnevnih šetnji u Princetonu, Nash je običavao pojaviti se u Institutu nekako uvijek oko zajutarka. Nekada bi moljakao cigarete ili sitniš, ali većinom se držao po strani, kao tiha, skrivena pojava, ispijena i sijeda, koja bi sjedila sama u kutu, pila kavu, pušila, raširivši hrpu zgužvanih papira koje bi uvijek nosio sa sobom.58 Freeman Dyson, jedan od divova teorijske fizike 20. stoljeća, nekada matematičko čudo, autor desetak popularno-znanstvenih naslova bogatih metaforikom, tada u svojim šezdesetima, oko pet godina stariji od Nasha, bio je jedan od onih koji je vidio Nasha svaki dan u Institutu.59 Dyson je bio mali živahni duh, otac šestero djece, pristupačan, sa snažnim zanimanjem za ljude, što je bilo neobično za nekoga iz njegove branše, i jedan od onih koji bi pozdravili Nasha bez očekivanja odgovora, više kao izraz poštovanja. Jednog od onih sumornih jutara, negdje kasnih osamdesetih, rekao je Nashu svoje uobičajeno „dobro jutro“. „Vidim da je vaša kći danas opet u novinama“, rekao je Nash Dysonu, čija je kći Esther bila često citirana autorica o računalima. Dyson, koji nikada nije čuo da bi Nash prozborio, rekao je kasnije: „Nisam uopće znao da je on svjestan svojeg postojanja. To je bilo prekrasno. Sjećam se preneraženosti koju sam osjetio. Ono što mi se učinilo najljepšim jest njegovo polagano buđenje. Polako, on se je nekako probudio. Nitko nikada to nije učinio na takav način kao on.“ Uslijedilo je više znakova oporavka. Oko 1990. Nash je počeo komunicirati elektroničkom poštom s Enricom Bombierijem, dugogodišnjom zvijezdom matematičkog fakulteta u Princetonu.60 Bombieri, poletan i učen Talijan, bio je dobitnik Fieldsove medalje, matematičkog ekvivalenta Nobelovoj nagradi. Također je slikao, brao gljive i polirao drago kamenje. Bio je teoretičar brojeva koji je dugo radio na Riemannovoj hipotezi. Komunikacija usmjerena na različite pretpostavke i kalkulacije dovela je Nasha do tzv. ABC pretpostavke, što je pokazalo da se Nash ponovo bavi ozbiljnim matematičkim radom. Bombieri je zapisao:

Uglavnom se je držao po strani. Ali u nekom trenutku počeo je razgovarati s ljudima. Tad smo puno pričali o teoriji brojeva. Ponekad smo razgovarali u mom uredu. Ponekad uz kavu u blagovaonici. Tad smo počeli dopisivanje e-poštom. Ima oštar um ... svi prijedlozi mu imaju težinu ... nema ničega banalnoga u njima... Obično, kada nastupe s određenog područja, ljudi primjećuju 56 Ariel Rubinstein, profesor ekonomije, Sveučilište u Princetonu i Sveučilište u Tel Avivu, razgovor, 18. 10. 1995. 57 Eatwell, Milgate, Newman, op. cit. 58 Član, Škola za povijesne studije, Institut za napredne studije, razgovor, 1995. 59 Freeman Dyson, profesor fizike, Institut za napredne studije, razgovor, Princeton, 5. 12. 1996 60 Enrico Bombieri, profesor matematike, Institut za napredne studije, razgovor, 6. 12. 1996.

Uvod

ono što je očito, samo ono što je poznato. Kod njega to nije slučaj. On gleda stvari iz malo drukčijeg kuta. Spontani oporavak od shizofrenije – još uvijek općenito smatrane dementnom i degenerativnom bolesti – toliko je rijedak, posebno nakon toliko dugotrajne i ozbiljne vrste kakva je bila kod Nasha, da, kad se i dogodi, psihijatri redovito stavljaju u pitanje valjanost prvobitne dijagnoze.61 Ali ljudi kao Dyson i Bombieri, koji su gledali Nasha na Princetonu godinama prije nego su bili svjedoci promjene, ne sumnjaju da je ranih devedesetih on bio „hodajuće čudo“. Kako god, prilično je nevjerojatno da bi mnogo ljudi izvan toga intelektualnog Olimpa moglo postati zainteresirano za ta zbivanja, koja su se učinila dramatičnima ljudima unutar Princetona, da nije bilo jednoga drugog prizora, koji se je u prvom tjednu listopada 1994. također odvio ondje. Matematički seminar je upravo završavao. Nash, koji je sada redovito pohađao takve skupove i ponekad čak i postavio pitanje ili ponudio koju hipotezu, baš se je spremao izići. Harold Kuhn, sveučilišni profesor matematike i Nashov najbliži prijatelj, susreo se je s njim na vratima.62 Kuhn ga je nazvao ranije tog dana i predložio mu da odu zajedno na ručak nakon seminara. Dan je bio tako topao, vanjski prostor tako privlačan, a klupe tako divne da su njih dvojica morali sjesti na klupu nasuprot matematičkoj zgradi, pokraj velike livade, ispred graciozne male japanske fontane. Kuhn i Nash su se poznavali gotovo pedeset godina. Obojica su diplomirali u Princetonu kasnih 1940-ih, imali su iste profesore, poznavali iste ljude, kretali se u istim matematičkim krugovima. Kao studenti nisu bili prijatelji, ali Kuhn, koji je proveo većinu karijere u Princetonu, nikada nije potpuno izgubio kontakt s Nashom i uspio je, kad je Nash postao dostupniji, uspostaviti gotovo redovit kontakt s njim. Kuhn je snažna i mudra, sofisticirana osobnost, koja nije opterećena „matematičkom osobnošću“. Netipičan akademski građanin, ostrašćen za umjetnost i liberalne političke stavove, Kuhn je bio zainteresiran za tuđe živote kao što je Nash bio distanciran od njih. Bili su čudan par, povezan ne značajem ili iskustvom, nego hrpom zajedničkih sjećanja i poveznica. Kuhn se je pomno pripremio za ono što će reći i prešao je odmah na stvar. „Imam ti nešto reći, Johne“, počeo je. Nash je, kao i obično, prvo odbijao gledati Kuhna u lice, gledajući radije u daljinu. Kuhn je nastavio. Rekao je Nashu da će sljedeće jutro primiti važan telefonski poziv, vjerojatno oko šest ujutro. Poziv će biti iz Stockholma, od glavnog taj nika Švedske akademije znanosti. Kuhnov glas je najednom zatitrao od emocija. Nash je sada okrenuo glavu, slušajući pozorno svaku riječ. „On će ti reći, Johne,“ Kuhn je završio, „da ćeš dobiti Nobelovu nagradu.“ To je priča o Johnu Forbesu Nashu mlađem. To je priča o zagonetki ljudskog uma, u tri čina: genij, ludilo, ponovo dolaženje k sebi. 61 Vidjeti, naprimjer, Winokur i Tsuang, op. cit., str. 268. 62 Kuhn, razgovor, 10. 1994.

1. GENIJALNI UM

1) Bluefield (1928. – 1945.)

Naučio sam osjećati, možda i previše, samozadovoljavajuću moć samoće. (William Wordsworth)

eđu najranijim je Nashovim sjećanjima kada kao dijete u dobi od dvije ili tri godine sluša baku s majčine strane kako svira glasovir u salonu kuće u staroj Ulici Tazewell, koja je bila na visoku, vjetrovitu brijegu i iz koje se pružao pogled na grad Bluefield, Zapadna Virginia.63 U tome istom salonu vjenčali su se njegovi roditelji, 6. rujna 1924., u nedjelju, u osam sati ujutro, uza zvuke protestantskog himna, među košaricama punim hortenzija, zlatnica, crnookih pupavica te bije lih i zlatnih ivančica.64 Tridesettrogodišnji mladoženja bio je visok i neobično zgodan. Mladenka, četiri godine mlađa, bila je vitka, crnooka ljepotica. Njezina uska haljina od smeđeg baršuna naglašavala je njezin vitak struk i dugačka, graciozna leđa. Možda je izabrala tamnu boju zbog nedavne očeve smrti. Nosila je buket istoga staromodnog cvijeća koje je ispunilo prostoriju i imala je još tih cvjetova upletenih u svoju gustu, kestenjastu kosu. Rezultat je bio više dobar nego loš. Živahna smeđa i zlatna, boje koje bi ženu sa svjetlijom, tipično južnjačkom puti učinile blijedom, istaknule su njezin bogat kolorit i dale joj upečatljivu i profinjenu prozračnost. Sama svečanost, predvođena službenicima Kristove episkopske crkve i onima Metodističke crkve iz Ulice Bland, bila je jednostavna i kratka, s nazočnih tek desetak članova obitelji i starih prijatelja. U jedanaest sati mladenci su stajali na ukrašenim dvorišnim vratima od kovanog željeza, ispred olinjale, bijele kuće iz 1890-ih, mašući na odlasku. Tad su se, prema zabilješci koja se je nekoliko tjedana kasnije pojavila u izvješću Apalačke strujne kompanije, ukrcali u mladoženjin sjajan, nov Dodge, polazeći na „opsežnu rutu“ kroz nekoliko sjevernih država.65 Romantični stil vjenčanja i smion medeni mjesec nagovijestio je 63 John Forbes Nash ml., autobiografski esej, Les Prix Nobel 1994, op. cit. 64 „Nash–Martin“, Appalachian Power & Light Searchlight, vol. 3, br. 9 (rujan 1924.), str. 14. 65 Ibid.

Bluefield određene kvalitete kod mladenaca, koji više nisu bili u cvijetu mladosti, a koje su ih razlikovale od ostatka društva u tome malenome američkom gradu. John Forbes Nash stariji, bio je „ispravan, radišan i vrlo ozbiljan, vrlo konzervativan u svakom pogledu“, prema njegovoj kćeri Marthi Nash Legg.66 Ono što ga je spasilo od dosade bio je oštar, znatiželjan um. Rođeni Teksašanin, bio je potomak seoske elite, učitelja i poljodjelaca, pobožnih i priprostih puritanaca i škotskih baptista koji su se doselili na Zapad iz Nove Engleske i s Juga.67 Rođen je 1892. na plantaži majčinih roditelja na obalama Crvene rijeke, u sjevernom Teksasu, kao najstarije od troje djece Marthe Smith i Alexandera Quincyja Nasha. Prvih nekoliko godina života proveo je u Shermanu, Teksas, gdje su njegovi djed i baka po ocu, oboje učitelji, osnovali Institut Sherman (kasnije Ženski koledž „Mary Nash“), skromnu, ali naprednu ustanovu, gdje su kćeri teksaške srednje klase učile vladanje, važnost redovite tjelovježbe i malo poezije i botanike. Njegova je majka bila studentica i potom nastavnica na koledžu prije negoli se je udala za sina osnivača ustanove. Nakon što su mu djed i baka umrli, Johnovi roditelji vodili su koledž sve dok ih epidemija boginja nije prisilila da ga zauvijek zatvore. Njegovo djetinjstvo, provedeno u domeni baptističkih obrazovnih ustanova, nije bilo sretno. Nesreća je potjecala najviše iz braka njegovih roditelja. Osmrtnica Marthe Nash spominje „mnoge teške terete, odgovornosti i razočarenja, koja su ozbiljno naštetila njezinu živčanomu sustavu i tjelesnoj snazi“.68 Njezin najveći teret bio je Alexander, čudna i nestabilna spodoba, nespretnjaković i ženskar, koji je ili napustio ženu i troje djece ubrzo nakon zatvaranja koledža, ili je, što je vjerojatnije, bio izbačen. Kad je točno Alexander napustio obitelj zauvijek i što je bilo s njim nakon toga, nije jasno, ali dovoljno je učinio da zauvijek stekne neprijateljske osjećaje kod djece i usadi u najmlađeg sina duboku i uvijek prisutnu glad za poštovanjem. „Mnogo je držao do izgleda,“ rekla je kasnije njegova kći Martha o svojem ocu, „htio je da sve bude savršeno.“69 Majka Johna starijega bila je vrlo inteligentna, snalažljiva žena. Nakon što se je razvela od muža, Martha Nash sama je uzdržavala sebe te dva sina i kćer, radeći mnogo godina kao administratorica na Koledžu Baylor, drugoj baptističkoj školi za djevojke, u Beltonu, u središnjem Teksasu. Njezina osmrtnica izdvaja njezinu „naročitu sposobnost djelo66 Martha Nash Legg, razgovor, Roanoke, 31. 7. 1995. 67 Povijest Nashovih temelji se na genealoškoj građi, regionalnoj povijesti i novinskim isječcima koje su skupili Martha Legg i Richard Nash, uključujući i The History of Grayson County; Texas, vol. 2 (Grayson County Frontier Village, 1981.) te Graham Landrum i Allan Smith, Grayson County: An Illustrated History (Fort Worth, Teksas, „Historical Publishers“). Faktografija o ranom životu Johna Forbesa starijega temelje se na razgovoru s Marthom Nash Legg, kao i njegovoj osmrtnici. 68 Osmrtnica Marthe Nash, Baptist Standard (1944.); M. Legg, razgovor, 1. 8. 1995.; R. Nash, razgovor, San Francisco, 7. 1. 1997. 69 M. Legg, razgovor, 31. 7. 1995.

Genijalni um vanja“ i „izvanredne voditeljske vještine“. Prema Baptist Standardu: „Bila je neobično sposobna žena... Imala je sposobnost vođenja velikih poduzeća ... istinska kći istinske južnjačke više klase.“ Pobožna i marljiva, Martha se također opisuje kao „uspješna i predana“ majka, ali njezina stalna borba protiv siromaštva, lošeg zdravlja i duševne klonulosti, zajedno sa sramotom odrastanja u kućanstvu bez oca, ostavili su ožiljke na Johnu starijemu i pridonijeli emocionalnoj suzdržanosti koju je on kasnije pokazivao prema svojoj djeci. Okružen nesrećom kod kuće, John stariji rano je pronašao utjehu i sigurnost na području znanosti i tehnologije. Studirao je električno inženjerstvo na Poljoprivrednom i strojarskom sveučilištu u Teksasu i diplomirao oko 1912. Prijavio se je u vojsku ubrzo nakon što je SAD ušao u Prvi svjetski rat i većinu ratnog vremena proveo kao poručnik u 144. pješačkoj nabavnoj diviziji u Francuskoj. Kad se je vratio u Teksas, nije se vratio na prijašnji posao u „General electricu“, već je počeo predavati strojarstvo na sveučilištu na kojem je i studirao. S obzirom na njegovu pozadinu i interese, mogao se je nadati da postigne akademsku karijeru. No, kako god bilo, te su nade ishlapile. Na kraju akademske godine zaposlio se je u Apalačkoj strujnoj kompaniji (danas „Američka električna struja“) u Bluefieldu, poduzeću u kojem je ostao sljedećih 38 godina. Od lipnja je živio u unajmljenim sobama u Bluefieldu. Fotografije Margaret Virginije Martin, znane samo kao Virginia, iz vremena zaruka s Johnom starijim, pokazuju nasmiješenu, prpošnu ženu, vitku i uglađenu. Jedna zabilješka naziva ju „jednom od najdražesnijih i najprofinjenijih mladih dama u njezinoj zajednici“70. Otvorena i energična, Virginia je bila slobodnijega, manje rigidna duha od svojega tiha, suzdržana muža i bila je daleko prisutnija u životu svojeg sina. Njezina vitalnost i snaga bile su takve da godinama poslije njezin sin John, u svojim tridesetima i ozbiljno bolestan, nije mogao vjerovati kad je doznao da je hospitalizirana zbog „živčanog sloma“. S istom nevjericom je dočekao i vijest o njezinoj smrti 1969. godine.71 Kao i njezin muž, Virginia je odrasla u obitelji koja je cijenila Crkvu i visoko obrazovanje. Ali time su sličnosti završile. Bila je jedna od četiriju preživjelih kćeri poznata liječnika Jamesa Everetta Martina i njegove žene Emme, koja se je doselila u Bluefield iz Sjeverne Karoline ranih 1890-ih. Martini su bili dobro stojeća i istaknuta mjesna obitelj. S vremenom su stekli pozamašnu imovinu u gradu i dr. Martin je odustao od bavljenja medicinom da bi mogao upravljati svojim ulaganjima u 70 Povijest Martina i faktografija o ranom životu Virginije Martin temelji se na razgovoru s Marthom Legg, kao i osmrtnicama Emme Martin i Virginije Martin u Bluefield Daily Telegraphu. 71 Pismo Johna Forbesa Nasha ml. Marthi Legg, nedatirano (1969.).

Bluefield nekretnine i posvetiti se građanskim poslovima. Neki zapisi govore o njemu kao o upravitelju pošte, a neke kao i o gradonačelniku. Martinovo obilje nije ih zaštitilo od strašnih udaraca – njihovo prvo dije te, dječak, umro je u djetinjoj dobi; Virginia, druga po redu, ostala je potpuno gluha na jedno uho nakon što je preboljela šarlah u dobi od 12 godina; mlađi brat je poginuo u željezničkoj nesreći; a jedna od sestara umrla je od tifusa – ali svejedno je Virginia odrasla u sretnijoj atmosferi nego njezin muž. Martini su također bili visoko obrazovani i nastojali su da sve njihove kćeri budu sveučilišno obrazovane. Emma Martin je na vlastito čudo diplomirala na ženskom koledžu u Tennesseeju. Virginia je studirala engleski, francuski, njemački i latinski, prvo na Koledžu „Martha Washington“, a kasnije na Sveučilištu u Zapadnoj Virginiji. Prije nego je upoznala budućeg muža, poučavala je šest godina. Bila je rođena učiteljica, što je bio talent koji će kasnije iskoristiti na svojem nadarenom sinu. Kao i njezin muž, vidjela je nešto malo više od gradića svoje rodne države. Prije udaje je s još jednom bluefieldskom učiteljicom, Elizabeth Shelton, zajedno provela nekoliko ljetovanja i pohađala tečajeve na raznim sveučilištima, uključujući i Sveučilište u Kaliforniji, u Berkeleyju, Sveučilište „Columbia“, u New Yorku, i Sveučilište u Virginiji, u Charlottesvilleu. Kad su se mladenci vratili s medenog mjeseca, živjeli su u kući u Ulici Tazewell, zajedno s Virginijinom majkom i sestrom. John se je vratio na svoj stari posao, koji se je tih godina sastojao uglavnom od vožnje diljem države i provjere dalekovoda. Virginia se nije vratila poučavanju. Kao i većina škola u zemlji tijekom 1920-ih, škole u Okrugu Mercer imale su zabranu udaje za učiteljice i one bi odmah izgubile posao kad bi se udale.72 Ali i bez obzira na njezinu prisilnu ostavku, njezin novi muž imao je snažnu potrebu da uzdržava svoju ženu i zaštiti ju od onoga što je smatrao sramotom – da mora raditi, što je bila još jedna baština njegova odgoja. Bluefield, koji je dobio ime po poljima modre cikorije u okolnim dolinama, koje rastu u svakoj ulici i uličici i dan-danas, duguje svoje postojanje nanizanim brdima punima ugljena – „najdivljijoj, najgrubljoj i najromantičnijoj zemlji otkrivenoj u brdima Virginije i Zapadne Virginije” – koja okružuju taj zabačeni mali grad.73 „Norfolk & Western“, u duhu „zle snage i neznanja“, izgradio je prugu koja se 1890-ih protezala od Roanokea do Bluefielda, koji se nalazi na Apalačima, na najistočnijem rubu velika ugljenokopa Pocahontas. Dugo je Bluefield bio divlja i ot72 Za kratku povijest nezapošljavanja žena u određenim zanimanjima vidjeti Claudia Goldin, Career and Family: College Women Look to the Past, radni dokument br. 5188 (Cambridge, Mass., Nacionalni ured za ekonomska istraživanja, srpanj 1995.). 73 C. Stuart McGehee, The City of Bluefield: Centennial History 1889–1989 (Povijesno društvo Bluefield).

Genijalni um vorena ispostava u kojoj su židovski trgovci, afroamerički građevinski radnici i mjesni poljoprivrednici Okruga Tazewell zarađivali za život i gdje su se milijunaški vlasnici rudnika, od kojih je većina živjela u deset milja udaljenu Bramwellu, sukobljavali s talijanskim, mađarskim i poljskim useljeničkim radnicima, a John L. Lewis i sindikat Ujedinjeni rudarski radnici pregovarali s rudarskim poduzećima, što je često dovodilo i do krvavih štrajkova i zatvaranja rudnika, kako se prikazuje u filmu Johna Saylesa Matewan. Do 1920-ih, kad su se Nashovi uzeli, Bluefiledov značaj se je već promijenio. Nalazeći se točno na poveznici Chicaga i Norfolka, grad je postao važno željezničko čvorište i privlačio je prosperitetnu klasu „bijelih ovratnika“ – menadžera, odvjetnika, malih poduzetnika, službenika i nastavnika.74 Izniklo je pravo gradsko središte granitnih poslovnih zgrada i trgovina. Lijepe crkve su se također uzdigle posvuda po gradu. Udobne kućice s krasnim malim vrtovima, oivičenima hibiskusom, nanizale su se na brežuljcima. Grad je dobio dnevne novine, bolnicu i dom za stare. Nikle su i odgojno-obrazovne ustanove, od privatnih dječjih vrtića do plesnih škola i čak dva mala koledža, jednog za crnce i jednog za bijelce. Radio, telegraf i telefon, kao i željeznica, a s vremenom i automobili, prevladali su osjećaj izolacije. Bluefield nije bila „zajednica znanstvenika“, kako je kasnije spomenuo John Nash, više kao aluziju nego kao ironiju.75 Njegov ubrzani komercijalizam, protestantsku uglađenost i malograđanski snobizam kasnije više nije bilo moguće ukloniti iz ozračja intelektualnih staklenika Budimpešte i Cambridgea koji su stvorili Johna von Neumanna i Norberta Wienera. Ipak, dok je John Nash odrastao, grad je imao dovoljno veliku skupinu ljudi sa znanstvenim i inženjerskim talentima, ljudi kao što je bio John Nash stariji, koji je bio privučen željeznicom te javnim i rudarskim poduzećima.76 Neki od njih koji su došli raditi za ta poduzeća završili su kao nastavnici u srednjoj školi ili na kojem od dvaju koledža. U svojem autobiografskom eseju Nash je opisao „učenje iz svjetskog znanja puno većim izazovom od učenja iz znanja uže zajednice“.77 Ali, zapravo, Bluefield je davao dobar poticaj – doduše, u razumnoj varijanti – za znatiželjan um i čini se da Nashova buduća karijera kao raznolika matematičara, a da se i ne spominje njegova određena pragmatičnost, duguje ponešto godinama provedenim u Bluefieldu. Više od svega novopečeni mladenci bili su radišni. Ugledni pripadnici nove američke poslovne srednje klase, koja je bila u usponu, sklopili 74 Ibid.; John E. Williams, profesor psihologije, Sveučilište „Wake Forest“, razgovor, 8. 1995. 75 John Nash, Les Prix Nobel 1994, op. cit. 76 Williams, razgovor, 24. 10. 1995.; William Lewis, „McKinsey & Partners“, razgovor, 10. 1994. 77 John Nash, Les Prix Nobel 1994, op. cit.

Bluefield su čvrst savez i posvetili se postizanju financijske sigurnosti i položaja u gradskoj društvenoj piramidi.78 Postali su episkopalci, kao i mnogi imućni građani u Bluefieldu, ne želeći više pripadati fundamentalističkim crkvama svoje mladosti. Za razliku od većine virdžinijskih obitelji, također su postali čvrsti republikanci, iako se nisu učlanili u stranku (da bi mogli glasati za bratića koji je bio demokrat). Postali su i uvelike društveni. Uključili su se u novi bluefieldski ladanjski klub, koji je izgurao protestantske crkve iz središta društvenog života. Virginia je bila članica više ženskih društava – književnoga kluba, kluba za bridž i vrtlarskoga kluba. John je bio član Rotaryja i nekoliko inženjerskih društava. S vremenom je jedini običaj srednje klase koji namjerno nisu prihvatili bio taj što nisu upisali sina u privatnu školu. Virginia je, kako je njezina kći objasnila, bila podupiratelj javnih škola. Johnov posao ostao je siguran cijelo vrijeme Velike depresije 1930-ih. Mlada je obitelj prošla znatno bolje u tom vremenu nego mnogi njezini susjedi i župljani, posebno mali poduzetnici. Johnova plaća, iako nevelika, bila je stalna, a štedljivost je učinila ostalo. Sve odluke u svezi s izdatcima, bez obzira na to koliko neznatnima, donosile su se oprezno; vrlo često odluka je bila da se što izbjegne, odgodi ili smanji. Nisu se uzimali krediti, niti uplaćivala mirovinska osiguranja, makar se radilo o uspješnu mladom menadžeru u jednoj od najvećih nacionalnih javnih kompanija. Virginia Nash je optuživala muža kad bi se posvađali – što su rijetko činili pred djecom – da bi vjerojatno, kad bi slučajno umrla prije njega, on oženio mlađu ženu i dopustio joj da potroši sav novac koji je ona teškom mukom uštedjela. (Međutim, njihova je ušteđevina ustvari bila izdašna, kako se uspostavilo. Iako je John stariji umro kakvih 13 godina prije supruge, uz velike bolničke troškove za Johna mlađega, Virginia je jedva načela svoju glavnicu i ostavila je zakladu svojoj djeci u nasljeđe.) Mada su zasnovali obitelj u unajmljenoj kući u vlasništvu Emme Martin, Nashovi su se uskoro mogli preseliti u vlastitu skromnu, ali udobnu trosobnu kuću, u jednom od najboljih dijelova grada, Country club hillu. Kuća izgrađena dijelom od betonskih blokova, koju je John uspio jeftino kupiti od mjesne termoelektrane, nije nimalo sličila na impozantne domove ugljenarskih obitelji načičkane po okolnom brježuljku, ali bila je svega stotinjak metara udaljena od vrha brježuljka, gdje je bio smješten ladanjski klub, i izgrađena po narudžbi domaćeg arhitekta te je sadržavala sav komfor i udobnost kojima se u malom gradu obitelj iz srednje klase tada mogla nadati: sobu za dnevni boravak u kojoj se Virginijin klub bridža mogao zabavljati sa stilom, s kaminom, ugrađenim policama za knjige i gracioznima drvenim nadvratnikom iznad svih 78 M. Legg, razgovor, 3. 8. 1995.

Genijalni um ulaza, zatim krasnu, malu kuhinju sa stolićem za zajutrak, blagovaonicu u kojoj su se posluživali nedjeljni ručci s piletinom i vaflima, veliki podrum, u kojem se jednom mogla urediti soba za služavku, te posebnu spavaću sobu za svako od dvoje djece. Koliko god su se trudili štedjeti, Nashovi su mogli držati do sebe. Tako je Virginia imala lijepu odjeću, koju si je većinom sama šivala, a priuštila si je i tjedni luksuz da ide u salon ljepote. Kad su se preselili u vlastitu kuću, imala je i spremačicu, koja bi dolazila jednom tjedno. Virginia je uvijek imala vlastiti auto, obično Dodge, što je bilo rijetko čak i kod srednjoklasnih obitelji u to doba. John stariji je pak koristio službeni auto, obično Buick. Nashovi su bili odan bračni par istomišljenika. John Forbes Nash mlađi rođen je gotovo točno četiri godine nakon vjenčanja svojih roditelja, 13. lipnja 1928. Prvi put je ugledao svjetlo dana ne u svojem domu već u bluefildskom sanatoriju, maloj bolnici u Ulici Ramsey, koja je već davno prenamijenjena u druge svrhe. Nije poznato ništa drugo o njegovu dolasku na svijet osim te činjenice, koja ponovo ukazuje na Nashove povoljne životne okolnosti. Je li se Virginia prehladila za vrijeme zimske trudnoće? Je li bilo kakvih komplikacija? Je li tijekom poroda bio potreban forceps? O tome jesu li izloženost virusu u maternici ili suptilne ozljede pri porodu mogle utjecati na njegovu kasniju mentalnu bolest ne postoji raspoloživ zapis, niti sjećanje koje bi potvrdilo takvu traumu. Tijekom poroda nije bilo potrebe za anestezijom, rekla je kasnije Virginia svojoj kćeri. Dječak je bio težak 3,18 kg, navodno zdrav, koliko se itko živ sjeća, i ubrzo je kršten u episkopskoj crkvi odmah nasuprot Martinovoj kući u Ulici Tazewell i dobio puno očevo ime. No svi su ga zvali Johnny. Maleni dječak bio je jedinac, osamljen i introvertiran.79 Nekad se je općenito smatralo da shizoidna narav potječe od zlostavljanja, zanemarivanja ili napuštanja, što kod djeteta uzrokuje da odustane od mogućnosti pronalaženja zadovoljstva u ljudskim odnosima već u vrlo ranoj dobi.80 Johnny Nash se sigurno ne uklapa u tu danas osporenu paradigmu. Njegovi roditelji, posebno majka, bili su vrlo pažljivi. U cjelini se može zamisliti na temelju biografija mnogih sjajnih ljudi koji su bili čudni i izolirani kao djeca, da bi introvertirano dijete moglo reagirati prema nametljivim odraslima daljnjim povlačenjem u svoj vlastiti svijet ili da bi nastojanja da mu se udovolji mogla prouzročiti čvrstu odluku da sve radi po svojem – ili čak da bi neugodni i zajedljivi vršnjaci mogli uzrokovati isto. Ali sudeći prema Nashovu djetinjstvu, tako tipičnu za obrazovane klase u malim američkim gradovima u to doba, može se zaključiti da je on sa svojom osobnošću rođen. 79 Ibid. 80 John G. Gunderson, „Personality Disorders“, op. cit., str. 343 – 344; također Nikki Erlenmeyer-Kimling, profesor genetike i razvoja, Sveučilište „Columbia“, razgovor, 17. 1. 1998.

Bluefield Kao što jasno sjećanje na to kako njegova baka svira glasovir otkriva, Johnnyjevo djetinjstvo nije bilo provedeno samo u društvu njegove majke, koja ga je obožavala, nego također i bake, teta te bratića i sestrični.81 Kuća u Ulici Highland, u koju su se Nashovi preselili uskoro nakon njegova rođenja, bila je na pješačkoj udaljenosti od Ulice Tazewell i Virginia je i dalje ondje provodila puno vremena, čak i po rođenju Johnnyjeve mlađe sestre Marthe 1930. godine. Kad je Johnny imao sedam ili osam godina, njegove tetke su ga počele smatrati „knjiškim tipom“ i pomalo čudnim. Dok su Martha i njezini bratići i sestrične jahali štapove kao konje, izrezivale papirnate lutke iz starih knjiga i igrale se kuće i skrivača na „pomalo zastrašujućem, ali lijepu“ tavanu, Johnny bi uvijek bio u salonu s nosom zabijenim u knjigu ili časopis. Kod kuće bi, bez obzira na majčina nastojanja, ignorirao djecu u susjedstvu, radije ostajući sam u kući. Njegova je sestra provodila većinu slobodnog vremena na bazenu ili igrajući nogomet, udarajući loptu i vodeći borbe šibama. Ali Johnny se je igrao sam igračkama zrakoplova i auta. Iako nije bio čudo do djeteta, Johnny je bio bistro i znatiželjno dijete. Njegova majka, s kojom je uvijek bio najbliži, odgovorila je na to tako da je u njegovo obrazovanje usmjerila glavninu svoje velike energije. „Majka je bila stvorena za učiteljicu“, primjećuje Martha. „Voljela je čitati i poučavati. Nije bila samo kućanica.“ Virginia, koja se je aktivno uključila u Udruženje roditelja učitelja, naučila je Johnnyja čitati do četvrte godine, poslala ga u privatni vrtić, pobrinula se da preskoči pola razreda već rano u osnovnoj školi, poučavala ga kod kuće, a kasnije, u srednjoj školi, upisala ga na satove engleskoga, prirodnih znanosti i matematike na Koledžu Bluefield. Uloga Johna starijeg u odgoju njegova sina bila je manje vidljiva. Mnogo suzdržaniji od Virginije, on je ipak dijelio svoja zanimanja sa svojom djecom – naprimjer, vodio bi Johnnyja i Marthu na nedjeljne vožnje u provjeru dalekovoda – i još važnije, odgovarao sinu na neprestana pitanja o električnoj struji, geologiji, vremenu, astronomiji i drugim tehnološkim temama i prirodnom svijetu. Susjed se sjeća da je John stariji uvijek govorio svojoj djeci kao da su odrasli: „Nikada nije dao Johnnyju bojanku. Davao mu je znanstvene knjige.“82 U školi su Johnnyjeva nezrelost i društvena neprilagođenost u početku bile više očite od bilo kojega posebnog intelektualnog dara. Njegovi učitelji su ga etiketirali kao onoga tko se ne trudi dovoljno. On je sa njario i neprestance brbljao, teško slijedeći upute, što je bio i povod za neke nesuglasice s majkom. Njegovo izvješće o ocjenama iz četvrtog razreda, u kojem su Glazbeni i Matematika imali najniže ocjene, sadrži 81 M. Legg, razgovor. 82 George Thornhill, citat u William Archer, Bluefield Daily Telegraph, 10. 1994.

Genijalni um napomenu u smislu da Johnny treba „napredak u trudu, radnim navikama i poštovanju pravila“. Stiskao je olovku kao štap, njegov rukopis je bio užasan i bio je sklon koristiti se lijevom rukom. Njegov otac je inzistirao da piše isključivo desnom rukom. Virginia ga je s vremenom upisala na tečaj krasopisa u školi za tajnice, gdje je naučio određeni stil pisanja tiskanih slova i također tipkati. Isječak iz novina u Virginijinu albumu prikazuje ga kako sjedi u učionici s redovima i redovima tinejdžerica, zakolutanih očiju, kao da se nevjerojatno dosađuje. Prigovori na njegovo pisanje, na njegovo stalno uzimanje riječi ili čak „monopoliziranje“ razgovora u razredu i njegovu šlampavost pratili su ga sve do kraja srednje škole.83 Njegovi najbolji prijatelji bile su knjige i uvijek je bio najsretniji dok je učio na svoju ruku. Na tu svoju sklonost neizravno aludira u autobiografskom eseju:

Moji su mi roditelji nabavili enciklopediju, Comptons Pictured Encyclopediju, iz koje sam naučio mnogo čitajući ju kao dijete. Imao sam i druge knjige na raspolaganju, ili u našoj kući, ili u kući djeda i bake, koje su bile vrijedne u izobrazbenom smislu.84 A najbolji dio dana bio je nakon večere, kad bi John stariji sjedio za svojim stolom u maloj obiteljskoj sobi uz dnevnu sobu, a John mlađi bi se ispružio ispred radija, slušajući klasičnu glazbu i vijesti ili čitajući enciklopediju ili hrpe pohabanih časopisa Life i Time i postavljajući ocu pitanja. Njegova velika strast bila je provođenje eksperimenata. Do svoje dvanaeste godine pretvorio je svoju sobu u laboratorij. Sastavljao je radijske prijamnike, zabavljao se s električnim uređajima i provodio kemijske pokuse.85 Susjed se sjeća da je Johnny izveo da Nashov telefon zvoni sa spuštenom slušalicom.86 Iako nije imao bliske prijatelje, uživao je u predstavama pred drugom djecom. Jednom je držao velik magnet koji je bio spojen na struju da pokaže koliki napon može izdržati prije negoli ustukne.87 Drugom zgodom je čitao o staroj indijanskoj metodi kako postati imun na otrovni bršljan. Zamotao je lišće otrovnog bršljana s nekim drugim lišćem i to sve zajedno progutao pred nekoliko dječaka.88 83 Učenička izvješća, razne godine, u posjedu Marthe Legg. 84 John Nash, Les Prix Nobel 1994., op. cit. 85 M. Legg, razgovor, 1. 8. 1995. 86 Eddie Steele, citat u William Archer, Bluefield Daily Telegraph, 13. 10. 1994. 87 Donald V. Reynolds, razgovor, 29. 6. 1997. 88 Ibid.

Bluefield Jednog popodneva pošao je u cirkus koji je stigao u Bluefield.89 Skupina djece s kojom je bio gurala se oko pozornice, na kojoj je bio čovjek koji je sjedio u električnoj stolici i držao mač u svakoj ruci. Iskre su frcale i bljeskale između dvaju špiceva. Izazvao je bilo koga u publici da učini isto. Johnny Nash, kojemu je tad bilo 12 godina, stupio je naprijed i zgrabio mačeve i ponovio isti trik. „Nije to ništa“, rekao je kad se ponovo pridružio ostalima. „Kako si to učinio?“ upitao ga je netko. „Statički elektricitet“, odgovorio je Nash prije nego što je nastavio s detaljnim objašnjavanjem. Johnnyjev nedostatak zanimanja za dječje zabave i prijateljstva bio je njegovim roditeljima glavni razlog za brigu. Trajno nastojanje da ga učine „prilagođenim“ postala je obiteljska opsesija.90 Bilo da je njegova očita odlučnost da stupa prema vlastitoj koračnici bila stvar njegove osobnosti, bilo da su do toga doveli udruženi napori njegovih roditelja da promijene njegovu prirodu, posljedica je bila njegovo povlačenje u svoj vlastiti svijet. Martha, s kojom se je stalno prepirao, prisjeća se:

Johnny je uvijek bio drugačiji. (Moji roditelji) su znali da je drugačiji. I znali su da je bistar. Uvijek je htio da sve bude po njegovu. Majka me je tjerala da radim stvari za njega, da ga uključim u svoje društvo. Htjela je da mu sredim spojeve. Bila je u pravu. Samo što ja nisam bila previše oduševljena time da se hvalim svojim pomalo čudnim bratom. Nashovi su pritiskali Johnnyja ne samo „društveno“ nego i „akademski“. U početku su to bili izviđači i vjeronauk, kasnije plesni tečaj i članstvo u Društvu Johna Aldena, mladeškoj organizaciji posvećenoj odgoju za lijepo ponašanje svojih članova. Martha je kao srednjoškolka uvijek bila zadužena da povede i starijeg brata kad bi se družila s prijateljima. A na ljetnim praznicima Nashovi su zahtijevali da John pronađe posao, poput onoga u mjesnim novinama Bluefield Daily Telegraph. Da bi bili sigurni da je otišao na posao, „ustajali su u sitne sate“, kaže Martha. „Smatrali su da je vrlo važno pomoći mu da se usmjeri na više raznih područja. S mozgom kakav je bio Johnov, to se je činilo još i važnijim. Moja majka i otac nisu željeli da bude cijeli dan u kući, zaokupljen svojim hobijima i izumima.“91 Johnny se nije otvoreno bunio – poslušno je pohađao izviđački tabor, plesnu školu, vjeronauk i kasnije spojeve naslijepo koje bi dogovorila njegova sestra na majčino inzistiranje – ali je sve to činio samo da bi udovoljio roditeljima, posebno majci, i nije uopće stekao ni prijatelje 89 Ibid. 90 M . Legg, razgovor, 2. 8. 1995. 91 Ibid.

Genijalni um ni društvene vještine. Nastavio se baviti športom, ići u crkvu, na ples u klub, posjećivati rođake – sve one stvari koje su njegovi vršnjaci smatrali ugodnima i fascinantnima, a za njega su bili dosadno odvraćanje od njegovih knjiga i pokusa. Uvijek bi ga zadnjeg izabrali u softballu, jer bi samo stajao u zadanom polju, zureći u oblake i grickajući travu. Martha opisuje jednu zgodu kad je Virginia tražila da s obitelji ide na svečanu večeru u očevo poduzeće. Johnny je pošao, ali je cijelu večer proveo vozeći se u dizalu, koje ga je očaralo, dok ga nije pokvario – na sramotu roditelja. Čak i na ljetnom poslu nalazio je načine da se zabavi. Jedan od razrednih drugova sjeća se da je Nash, nakon što je satima izbivao sa svojeg mjesta u mjesnoj prodavaonici, izumio razrađen sustav mišolovki.92 A na plesu je gurao stolice na plesni podij i plesao s njima radije nego s djevojkama.93 Virginia je vodila spomenar, zapisujući događaje iz života svoje djece i njihova postignuća. Tako je sačuvala izblijedjeli i požutjeli esej izvjesnog Angela Patrija, izrezan iz novina, išaran njezinim bilješkama, podcrtavanjem i zaokruživanjem – dirljivim naznakama njezinih nada i strahova:

Začudno je malo zavoja i okuka na putu stvaranja pojedinca. Zanemariti ih i slijediti tijek vremena i nadati se sve dok se pojedinac ne izgubi u bezličnu sivilu značilo bi iznevjeriti našu baštinu... Život, ta divna vrijednost života, ne postiže se slijedeći tuđa pravila. Istina, imamo iste gladi i žeđi, ali one su za drugim stvarima i na druge načine i u drugim životnim razdobljima... Uredi svoj vlastiti dan, slijedi ga do podneva, svojega vlastitog podneva, ili ćeš ostati vani i slušati zvona, ali nikada ne ćeš moći čuti svoje vlastito zvono.94 Najraniji nagovještaj Johnnyjeva matematičkog talenta, ironično, bilo je –4 iz Aritmetike u četvrtom razredu. Učitelj je rekao Virginiji da Johnny nije mogao riješiti zadatak, ali njegovoj majci je postalo jasno da je on zapravo tražio svoj vlastiti način rješavanja problema. „Uvijek je tražio različite načine na koje se što može učiniti“, komentirala je to njegova sestra.95 Uslijedilo je još takvih primjera, posebno u srednjoj školi, kad mu je često uspijevalo demonstrirati, nakon što se nastavnik pomučio da dođe do kojeg dokaza, da se je do dokaza moglo doći u dva ili tri lagana koraka. Nije zabilježeno da je bilo matematičara među Nashovim predcima niti 92 E. T. Bell, Men of Mathematics, op. cit.; Beth Umberger, citat u William Archer, Bluefield Daily Telegraph, 13. 10. 1994. 93 Janice Thresher Frazier, osobni razgovor, 9. 1997. 94 Nepoznat izvor. 95 M. Legg, razgovor, 10. 1994.

Bluefield ikakvih indikacija da je matematika bila nazočna u Nashovoj obitelji. Virginia Nash bila je učena. A uza sve svoje zanimanje za suvremeni razvoj znanosti i tehnologije, John stariji nije bio previše upućen u apstraktnu matematiku. John mlađi se ne sjeća da je ikada razgovarao o svojim kasnijim istraživanjima s ocem.96 Martha se sjeća da su uz večeru razgovarali uglavnom o značenju riječi, knjigama koje su djeca čitala i trenutnim događajima. Matematičku je jabuku Nash prvi put zagrizao kad je u dobi od 13 ili 14 godina čitao izvanrednu knjigu E. T. Bella Ljudi matematike, na što se osvrće u svojem autobiografskom eseju.97 Bellova knjiga, objavljena 1937., omogućila je Nashu prvi uvid u pravu matematiku, cijelo carstvo simbola i zagonetki, potpuno nepovezanih s naizgled proizvoljnim i dosadnim pravilima aritmetike i geometrije koja se uče u školi ili zanimljivim, ali prilično beznačajnim izračunima kojima se Nash bavio na nastavi kemije i pri električnim pokusima. Ljudi matematike sastoje se od životnih, ali, kako se ispostavilo, ne potpuno točnih biografskih skica.98 Njihov znameniti autor, profesor matematike u Institutu za tehnologiju u Kaliforniji, izjasnio se je da je zgađen nad „apsurdnom neistinom o tradicionalnom portretu matematičara kao nehajna sanjara potpuno lišena zdravog razuma“. Uvjeravao je svoje čitatelje da su veliki matematičari u povijesti bili izuzetno muževan, pa čak i pustolovan soj. Htio je to dokazati pomoću živopisnih opisa rano sazrele djece, čudovišno neosjetljivih učitelja, velika siromaštva, ljubomornih protivnika, ljubavnih afera, pokroviteljstva kraljeva i raznih oblika preuranjene smrti, uključujući i one u dvoboju. Čak je išao i tako daleko u obrani matematičara da je na pitanje: „Koliko je velikih matematičara bilo pervertita?“ odgovorio: „Nijedan! Neki su bili neoženjeni, često uslijed financijskih problema, ali većina je bila sretno oženjena... Jedini matematičar o kojem se ovdje govori a čiji bi život mogao ponuditi nešto zanimljivo za Freuda bio je Pascal.“99 Knjiga je postala uspješnica čim se je pojavila. Ono što Bellovo štivo čini se ne samo očaravajućim, nego i intelektualno zavodljivim jesu njegovi živi opisi matematičkih problema koji su nadahnjivali njegove subjekte dok su bili mladi i njegovo lepršavo uvjeravanje da još uvijek ima dubokih i divnih problema koje mogu riješiti amateri, i to dječaci od 14 godina. Bellov ogled o Fermatu, jednom od najvećih matematičara svih vremena i savršeno konvencionalnu francuskom sudcu iz 17. stoljeća, čiji 96 Kuhn, razgovor, 3. 1997. 97 John Nash, Les Prix Nobel 1994, op. cit. 98 Bell, op. cit. 99 Ibid.

Genijalni um je život bio „miran, mučan i jednoličan“, Nash je naročito zapazio.100 Fermat dijeli zasluge za otkriće infinitezimalnog računa s Newtonom i analitičke geometrije s Descartesom, a njegov glavni interes bila je teorija brojeva – „viša aritmetika“. Teorija brojeva „istražuje međusobne odnose onih običnih, cijelih brojeva, 1, 2, 3, 4, 5..., koje izgovaramo gotovo odmah čim naučimo govoriti“. Za Nasha je dokazivanje teorema poznata kao Fermatov teorem o primarnim brojevima, tim tajanstvenim cijelim brojevima koji nemaju djelitelja osim sebe i jedan, bilo vrhunaravno otkriće. Ostali matematički geniji, među kojima Einstein i Bertrand Russell, govore o sličnim iskustvima otkrivenja u ranom djetinjstvu. Einstein pripovijeda o „čudu“ prvog susreta s Euklidom u dobi od 12 godina:

Postojale su tvrdnje koje, kao naprimjer ona o sjecištu triju visina trokuta u jednoj točki, same po sebi nikako nisu očite, ali ih je svejedno moguće dokazati s takvom sigurnošću da je isključena svaka moguća sumnja. Ta lucidnost i sigurnost ostavile su na mene neopisiv dojam.101 Nash ne opisuje svoje osjećaje kad je uspio konstruirati dokaz za Fermatovu postavku da ako je n bilo koji cijeli broj i p bilo koji primarni broj, tad je n pomnoženo sa samim sobom manje n dijeljeno s p.102 Ali bilježi činjenicu u svojem autobiografskom eseju da je ono što je učinilo taj trenutak tako nezaboravnim, što potvrđuje i njegov naglasak na tome konkretnom rezultatu njegova prvog susreta s Fermatom, bilo uzbuđenje otkrivanja i vježbanja vlastitih intelektualnih potencijala, kao i svaki osjećaj čuđenja inspiriran dotada neočekivanim obrascima i značenjima. To uzbuđenje bilo je odlučujuće za mnoge buduće matematičare. Bell opisuje kako je uspjeh u rješavanju problema koji je postavio Fermat navodi Carla Friedricha Gaussa, znamenita njemačkog matematičara, da bira između dviju karijera za koje je bio podjednako nadaren. „To otkriće je bilo ... ono što je navelo mladića da izabere matematiku umjesto filologije za svoje životno zvanje.“103 Koliko god je bilo zahtjevno dokazati Fermatov teorem, to je iskustvo bilo jedva dovoljno da usadi pojam u Nashov um da bi i sam mogao postati matematičar. Iako je kao srednjoškolac Nash već slušao matematiku na koledžu, doduše, tek zadnje godine, kad je već duboko napredovao u teoriji brojeva, još uvijek je čvrsto namjeravao slijediti očeve stope i postati inženjer elektrotehnike. Tek nakon što je upisao Institut za tehnologiju „Carnegie“, s dovoljno znanja matematike da je mogao 100 Ibid. 101 Denis Brian, Einstein: A Life (New York, „John Wiley & Sons“, 1996.). 102 Bell, op. cit.; kao i Kuhn, razgovor, 21. 10. 1997. 103 Bell, op. cit.

Bluefield preskočiti većinu početnih predmeta, profesori su ga uvjerili da je matematika, za odabranu manjinu, zbiljska mogućnost kao zanimanje. Japanski napad na pomorsku bazu Pearl Harbor, na Havajima, 7. kolovoza 1941., dogodio se usred Johnnyjeve prve godine u srednjoj školi. Nekoliko dana kasnije Johnny i Mop, kako je zvao svoju sestru, dobili su pouku od svojeg oca o tome kako pucati iz 22-kalibarske puške.104 Dovezao ih je na greben gdje su električne žice usjekle širok prostor u niskoj borovoj šumi, posutoj snijegom. Pokazujući prema gradu niže, šćućurenu ispod čađavo siva oblaka, rekao im je na nježan, formalan način kojim se je obraćao svojoj djeci, da Japanci ne će mirovati dok ne stignu do njihova grada u Zapadnoj Virginiji, zabačena i okružena planinama kao što je bio, jer će jedino dizanje u zrak željeznice kojom se vozi ugljen moći onesposobiti američki ratni stroj. Malokalibarska puška služi jedno za lov na vjeverice, rekao je. Njome ne možete ubiti čak ni jelena ili medvjeda. Ali njome lakše mogu baratati žene i djeca nego težom puškom. Oni nemaju izbora, zapravo. Japanci se ne bi zadovoljili time da samo razore željezničku prugu. Oni bi sravnili grad sa zemljom, okupili sve ljude i pobili sve civile, čak i školsku djecu, poput njih. Ali ako možete pucati iz ovoga, možda biste mogli zaustaviti nekoga tko dolazi po vas dovoljno dugo da pobjegnete i sakrijete se negdje dok vas vojska ne spasi. Godinama poslije, kad je Johnny Nash svagdje vidio tajne znakove invazije i povjerovao da on i jedino on može spasiti svemir, postao bi bolestan od anksioznosti, tresao se i znojio i ne bi mogao zaspati satima ili danima. Ali toga prosinačkog popodneva bio je uzbuđen i sretan dok je pucao iz puške. Rat je stigao grmeći kroz Bluefield, Zapadna Virginia, uz rikanje i klepetanje kamiona i kamiona do vrha natrpanih ugljenom iz glasovita ugljenokopa Pocahontas u planinama na zapadu – 40 posto ugljena za gorivo potrebno za ratnu opskrbu – i vojne vlakove nakrcane vojnicima, seljačkim dečkima okrugla lica iz Iowe i Indiane i onima s radničkim rukama iz Pittsburgha i Chicaga.105 Rat je stresao i probudio grad iz depresijskog snatrenja, puneći njegova skladišta i ulice, stvarajući bogatstvo tijekom noći špekulantima otpadom i trgovcima automobilima svih vrsta. Naglo je ponestalo radnika i bilo je posla za svakoga tko ga je htio. Bluefieldska mlađarija se motala oko željezničke postaje i promatrala, išla na skupove na kojima su se nudile ratne obveznice (na jednom je bio i Greer Garson) i u školi sudjelovala u akciji skupljanja limenih konzervi i kupovala ratne obveznice poštanskim markama koje je kupila u školi. Rat je prouzročio da su mnogi klinci htjeli što prije 104 M. Legg, razgovor, 1. 8. 1995. 105 Williams, razgovor.

Genijalni um odrasti, da rat ne bi završio prije nego što se i oni mogu uključiti. Ali Johnny se nije tako osjećao, prema sjećanju svoje sestre. On je postao opsjednut izumom tajnih šifri, prema sjećanju jednog suškolca, koje se sastoje od neobičnih životinjica i ljudi hijeroglifa, ponekad poboljšane biblijskim citatima: „Iako će bogat biti velik“, „Predati se sjaju i ekstazi“, „Ne zavidim im“, „Proglašavam.“ Adolescencija nije bila lagana za intelektualno prije vremena sazrela dječaka, s vrlo malo društvenih sposobnosti ili športskih interesa koji bi mu pomogli da se uklopi sa svojim vršnjacima u malom gradu. Dečki i djevojke u ladanjskom klubu dopustili bi mu da im se priključi kad su išli u šetnju šumom, istraživati špilje i loviti šišmiše.106 Ali smatrali su ga – njegov govor, njegovo ponašanje, naprtnjaču koju je silom nosio – čudnim.107 „Zezali su ga više nego koga drugoga, jednostavno zato što je bio toliko drugačiji“, kaže Donald Reynolds, koji je živio preko puta Nashovih. „Ono što je on smatrao eksperimentiranjem, mi smo smatrali ludim. Zvali smo ga Veliki Mozak.“108 Jednom su ga neki momci u susjedstvu nagovorili na boksački meč i dobio je batine.109 Ali budući da je bio visok, ruganje je rijetko preraslo u zlostavljanje. Rijetko bi propustio prigodu da dokaže da je pametniji, jači i hrabriji od ostalih. Dosada i erupcije adolescentske agresivnosti natjerale su ga da izvodi neslane šale, koje su ponekad bile na rubu dopustivosti. Crtao je neobične male karikature svojih suškolaca. Kasnije je rekao kolegi matematičaru u MIT-u da je kao dječak ponekad „volio mučiti životinje“.110 Jednom je sastavio dječju stolicu za ljuljanje, koju je spojio na struju i pokušao navesti Marthu da sjedne na nju.111 Sličnu je podvalu izveo i s djecom iz susjedstva. Nelson Walker, predsjednik Bluefieldske trgovinske komore, ispričao je novinskomu izvjestitelju ovu priču:

Nekoliko sam godina mlađi od Johnnyja. Jednog dana sam šetao pokraj njegove kuće, a on je sjedio na stubištu. Pozvao me da priđem i dodirnem mu ruke. Prišao sam mu i kad sam mu dodirnuo ruke, doživio sam najveći šok u životu. Nekako je namjestio baterije i žice iza leđa, tako da njega ne udari struja, ali kad sam mu ja dodirnuo ruke, osjetio sam strujni udar poput žive vatre. A on se je na to samo nasmijao i otišao svojim putem.112 Povremeno bi mu njegove podvale prouzročile nevolje. Jedan incident 106 Donald V. Reynolds, razgovor. 107 Razgovori s Peggy Wharton, 12. 1996.; Robert Holland, 9. 6. 1997.; John Louthan, 21. 6. 1997.; John Williams; Reynolds. 108 Reynolds, razgovor. 109 Ibid. 110 Felix Browder, predsjednik Američkoga matematičkog društva, razgovor, 2. 11. 1995. 111 M. Legg, razgovor, 11. 1994. 112 Nelson Walker, citat u William Archer, Bluefield Daily Telegraph, 10. 1994.

Bluefield s eksplozijom u laboratoriju doveo ga je u ravnateljev ured.113 Drugi put ga je skupa s još nekim dečkima pokupila policija zbog narušavanja policijskog sata.114 Kad mu je bilo 15, Nash se je s još nekim dječacima iz ulice, Donaldom Reynoldsmom i Hermanom Kirchnerom, upustio u igranje eksplozivom.115 Našli bi se u Kirchnerovu podrumu, koji su zvali „laboratorij“, i ondje izrađivali bombe „kućne izrade“ i svoju inačicu baruta. Napravili su topove od cijevi i ispaljivali „projektile“ iz njih. Uspjeli su propucati čvrsti drvenu ploču običnom svijećom. Jednom se je Nash pojavio u laboratoriju držeći epruvetu. „Upravo sam proizveo nitroglicerin“, uzbuđeno je objavio. Donald mu nije vjerovao. Rekao mu je da ode na Crystal Rock i baci ga s litice, da vidi što će biti. Nash je to i učinio. „Srećom,“ rekao je Reynolds, “nije upalilo. Inače bi odvalio pola planine.“ Izrada bombi završila je strašno jednog popodneva u siječnju 1944. Herman Kichner, koji je tada bio sam, pravio je još jednu bombu, koja mu je eksplodirala u krilu i oštetila arteriju. Iskrvario je do smrti u vozilu hitne pomoći. Donalda Reynoldsa su njegovi roditelji sljedeće jeseni poslali u internat. Za Nasha, čiji roditelji možda i nisu znali koliko je on bio uključen u pravljenje bombi, to je bilo otrježnjavajuće iskustvo, koje ga je osvijestilo o opasnostima njegovih pokusa. Odrastao je a da zapravo nikada nije stekao bliska prijatelja. Baš kao što je naučio neutralizirati roditeljske prigovore na svoje ponašanje intelektualnim postignućima, naučio je i braniti se od odbijanja gradeći tvrd oklop indiferentnosti i koristeći svoju nadmoćnu inteligenciju da uzvrati udarac. Julia Robinson, prva žena koja je postala predsjednica Američkoga matematičkog društva, kaže u svojoj autobiografiji da vjeruje da su se mnogi matematičari osjećali kao ružna pačad kao djeca, nevoljena i neusklađena sa svojim konvencionalnijim i prilagođenijim vršnjacima.116 Johnnyjev očit osjećaj nadmoći, njegova hladnokrvnost i povremena okrutnost bili su načini da se nosi s nesigurnošću i samoćom. Ono što je izgubio zbog nedostatka interakcije s djecom svojeg uzrasta bio je „prirodan i zbiljski osjećaj o vlastitom položaju u društvenoj hijerarhiji“, koji sprječava ostalu djecu, s više društvenih sveza, da se ne osjećaju nestvarno slabo ili nestvarno moćno.117 Ako ne bi mogao vjerovati da može biti voljen, tad bi osjećaj moći bio dobar nadomjestak. Tako dugo dok je mogao biti uspješan, njegovo samopoštovanje je također ostalo netaknuto. 113 Edwin Elliot, citat u William Archer, Bluefield Daily Telegraph, 14. 11. 1994. 114 M. Legg, razgovor, 2. 8. 1995. 115 Reynolds, razgovor; vidjeti također William Archer, „Boys Will Be Boys“, Bluefield Daily Telegraph, 14. 11. 1994. 116 Julia Robinson, u Donald Albers, Gerald L. Alexanderson i Constance Reid, More Mathematical People (New York, „Harcourt Brace Jovanovich“, 1990.), str. 271. 117 Anthony Storr, The Dynamics of Creation, op. cit.

Genijalni um Johnny je izabrao tradicionalan put za bijeg od životnih ograničenja malenog grada: trudio se je u školi. S Virginijinim ohrabrenjem, upisao je nastavu na Koledžu Bluefield. Halapljivo je čitao uglavnom futurističke i fantastične knjige, popularnoznanstvene časopise, ali i ozbiljne znanstvene tekstove.118 „Bio je izvanredan u rješavanju problema“, rekao je kasnije njegov srednjoškolski nastavnik Kemije Bluefield Daily Telegraphu. „Kad bih postavio kemijski problem na ploču, svi bi učenici uzeli olovku i papir. John se ne bi ni pomaknuo. Zurio bi u formulu na ploči i potom uljudno ustao i rekao nam rješenje. Sve je mogao riješiti u glavi. Nikad ne bi čak ni uzeo olovku ili papir.119 To mu je mladenačko Gedanken eksperimentiranje ustvari pomoglo da izgradi način kojim je kasnije rješavao matematičke probleme. Njegovi su razredni drugovi zadobili poštovanje prema njemu. U vrijeme dok je rat činio znanstvenike junacima, Johnnyjevi drugovi su pretpostavili da bi on trebao postati znanstvenik.120 U srednjoj školi Nash se je sprijateljio – iako ne odveć blisko – s dvojicom suškolaca, Johnom Williamsom i Johnom Louthanom, obojicom sinovima profesora s Koledža Bluefield. Trojica su se vozila zajedno autobusom u školu i Johnny je pomogao Williamsu s prijevodom latinskoga. Williams se prisjeća: „Bili smo mu privlačni. On je bio zanimljiv tip. To je bilo tako nekako. Mislim da ga nismo nikada posjetili kod kuće. Uglavnom smo se družili u školi.“121 Trojka je također stalno pokušavala izbjegavati nastavu što je više moguće. Prije uvođenja standardiziranih ispita, osobe zadužene za odabir kandidata za koledž dolazile bi u srednju školu i pozivale učenike da pristupe prijamnomu ispitu. „Proveli smo mnoga jutra pišući te ispite“, rekao je Williams. Na početku godine, na Johnnyjev poticaj, okladili su se – nitko se ne sjeća u koji iznos – da će biti najbolji učenici a da ni ne otvore knjigu. Sva trojica su bila izuzetno pametna, ali su prezirala nastavničke lju bimce. „Nash nas je nekako u to uvukao“, rekao je Williams. Nash, koji je već slušao niz predmeta na koledžu, nikad nije bio među vrhunskim učenicima, za što mu je nedostajalo nekoliko desetinki postotka. Ostala dvojica su bila, ali za dlaku. John stariji je predložio Johnnyju da se prijavi u West Point, što je ponovo odražavalo očevu strepnju da njegovu sinu nije pruženo dovoljno mogućnosti, s obzirom na perspektive koje daje koledž s besplatnom školarinom. Ali, kao što je Martha rekla: „Čak sam i ja mogla vidjeti 118 M. Legg, razgovor, 11. 1994. 119 Vernon Dunn, citat u William Archer, Bluefield Daily Telegraph, 11. 1994. 120 Godišnjak Srednje škole Beaver, 1945. 121 Razgovor s Williamsom i Louthanom.

Bluefield da od toga ne će biti ništa.“122 Bez obzira na to je li maštao o tome da postane znanstvenik ili nije, u eseju sa zadanom temom o budućem zanimanju Johnny je napisao da se nada da će postati inženjer, kao i njegov otac.123 On i njegov otac zajedno su napisali članak o tome kako poboljšati metodu izračuna ispravna napona za električne kablove i žice – što je bio projekt koji je zahtijevao tjedne mjerenja na terenu – i objavili rezultate u inženjerskom časopisu.124 Zahvaljujući tomu John je dobio Nagradu „George Westinghouse“ i s njom punu stipendiju za studij, za što je trebalo pobijediti u konkurenciji na nacionalnoj razini.125 To što je Lloyd Shapley, sin čuvena harvardskog astronoma Harlowa Shapleyja, također dobio „Westinghousea“ te godine, dalo je tomu postignuću još slađi okus kod Nashove obitelji. Johnny je primljen u Institut za tehnologiju „Carnegie“. Zbog rata su svi predmeti imali ubrzan raspored i nastava je trajala cijelu godinu, tako da su studenti mogli diplomirati u tri godine. Johnny je otišao iz Bluefielda u Pittsburgh, putujući vlakom iz obližnjeg Hintona, sredinom lipnja, nekoliko tjedana nakon što je paradom na Dan pobjede proslavljen Hitlerov poraz.

122 M. Legg, razgovor, 1. 8. 1995. 123 John Nash, Les Prix Nobel 1994, op. cit. 124 John F. Nash i John F. Nash ml., „Sag and Tension Calculations for Cable and Wire Spans Using Catenary Formulas“, Electrical Engineering, 1945. 125 Uncle App’s News, 7. 1945.

USPJEŠNICA “NEW YORK TIMESA”

Sylvia Nasar

NAGRAĐIVANA USPJEŠNICA

Nagrađeno Američkom nacionalnom nagradom Kruga književne kritike za biografiju

„Čita se kao dobar roman.“ – The New York Times

„Duboko dirljiva ljubavna priča.“

– The New England Journal of Medicine

Kristofori 120 kn

9 789537

378080

Bivša ekonomska novinarka New York Timesa, Sylvia Nasar, Knightova je profesorica poslovnog novinarstva na Sveučilištu „Columbia“. Živi u Tarrytownu, New York.

Sylvia Nasar

Život matematičkog genija i nobelovca Johna Nasha