DAVNO IZGUBLJENI SIN Lilijan Darsi

Page 1

Lilijan Darsi

DAVNO IZGUBLJENI SIN


by voki

Jedan sasvim nov život

PROLOG

Feliks je sada spavao, hvala bogu. Činilo se da mu je neudobno, jer je njegov obraz pritiskao okvir mračnog prozora autobusa, poprskanog kapljicama kiše. Dţejnino srce se steglo kad ga je pogledala. Imao je samo pet godina, i s njom nije progovorio ni reči. Ni tokom dva sata koliko su bili u autobusu, niti tokom protekla tri dana otkad je ona stigla u Mandari. Ni sa kim nije progovorio ni jednu jedinu reč, i niko nije umeo da joj kaţe zašto. Da li radi pravu stvar? Čim joj je stigla vest o Alisinoj smrti, uzela je neograničeno odsustvo s posla u Darvinu, gde je radila kao lekar opšte prakse. Uspela je nekako da dođe do Mandarija zaobilaznim putem, zastrašujuće malim avionima, i konačno ju je povezla jedna meštanka, ţena po imenu Maharija. Izgledalo je kao da su svi u Mandariju sebi odabrali neka čudna imena. Dţejni je zaključila da je to deo ţivotne filozofije tog mesta da sebi date šansu za nov početak sa novim, duhovnim imenom. Alis je postala Alanja, iako Dţejni nikada o njoj nije mogla da razmišlja kao o osobi s tim imenom. Mali Feliks je na rodenju dobio ime Frensis Dţejms, koje je njegov otac ubrzo skratio na Frenki Dţej, prisetila se ona. U svakom slučaju... Svi ljudi iz Madarija su izgledali fini. Briţni. Veoma neţni i srdačni prema Feliksu, kako se Dţejni privikavala da ga zove. A ipak su dozvolili da moja sestra umre. Da, u redu, pa ona je lekar, školovana za ono što ljudi iz Mandarija smatraju beskompromisnom naučnom ludačkom košuljom medicine Zapada, ali je činjenica da je Alisina jetra prestala da funkcioniše i „dijeta čišćenja― sokom od šargarepe nije nikako bila dovoljno dobra da dovede do ozdravljenja. Alisi je bilo potrebno hitno bolničko lečenje, i verovatno transplantacija još u putu, a ljudi iz Mandarija, zbog arogancije ili

2


by voki

naivnosti ili bogzna čega, nisu pozvali hitnu pomoć sve dok nije bilo suviše kasno. Prisećajući se svega, shvatila je da plače. Gnev i tuga i sumnja su bili pomešani. Da li je uradila pravu stvar? Feliks je mogao da ostane u Mandariju. Za to bi bilo potrebno malo duţe natezanje s vlastima, ali jedna od onih ţena - Maharija, ili ko beše ona druga s kojom je Feliks bio blizak? Raina? - mogla je biti određena za njegovog zakonskog staratelja i on bi i dalje ţiveo u mestu koje mu je bar bilo poznato. Mestu čija je neodgovorna, pogrešna filozofija isceljenja ubila njegovu majku. Ne, učinila je pravu stvar, odlučivši da ga odvede. Ali nije znala šta će sledeće uraditi, jer se ispostavilo da Feliks ima oca koji ţivi samo nekoliko sati voţnje odavde, a Dţejni o tome nije imala pojma. Doţivela je uţasan šok kad je među Alisinim stvarima pronašla podatke o Luku Brešanu, i shvatila da je Krokodajl krik, po australijskim standardima, tako blizu. U unutrašnjosti autobusa sada je zavladala potpuna tama. Sloj teških oblaka nad njima nije propuštao mesečinu, a kiša je bila nemilosrdna, bučna i jaka. Daleko iznad mora lebdeo je ciklon, i ljudi su govorili da se pribliţava i postaje sve jači, i nogao bi da pogodi obalu. U ovakvim okolnostima, čovek lako u to poveruje. Autobus je zaobišao krivinu, a Feliks je skliznuo ka Dţejni, još uvek čvrsto spavajući. Namestila je njegovu glavu na svoje rame i ponovo se zapitala zašto odbija da govori. Nije to prkosno ćutanje, pomisli. Da nije u pitanju... strah? Ili tuga. Tek što mu je umrla majka. O boţe, da li će ona moći da mu pruţi ono što mu je potrebno? U trideset četvrtoj godini, ona još nije imala dece. Ona ga voli, ali ga ne poznaje jer su ona i Alis ţivele daleko jedna od druge otkad je on rođen, a Alis se nije nimalo potrudila da budu u kontaktu. - Ne mogu više da ţivim po gradovima - rekla je. - Potrebna mi je divljina. Luk Brešano je bio Feliksov otac. Trebalo je da Dţejni bar razmotri mogućnost da on ţeli svog sina, uprkos svemu onome što je Alis govorila. I trebalo bi da razmisli o tome da je Luk moţda najbolja osoba s kojom on treba da bude. Da li čini pravu stvar?

3


by voki

Osećala je Feliksovu toplinu pored sebe, a mokri autobus se punio parom. Prošli su još jednu krivinu i autobus se iznenada zaneo, pa se začuše mnogobrojni uspaničeni uzdasi i povici. Ţao mi je, narode - povikao je vozač autobusa. - Napolju je prilično gadno. Koliko će im još trebati da stignu do obale? Očigledno kasne. Trebalo je da su već stigli do sada. Dţejni je računala da će stići na vreme kako bi obezbedila prenoćište u motelu za to veče - čitav ovaj put nije ni bio planiran juče u ovo vreme. Ne moţe tek tako bez najave da se pojavi na vratima Luka Brešana. Odspavaj još malo, mali dečače, tako da bar ti budeš odmoran kad stignemo tamo... Stavila je ruku preko njegovog malog ramena, razmišljajući o tome da izgleda majušan za svoje godine, ne zbog nedostatka ljubavi već zbog nedovoljne uhranjenosti. Ljudi u Mandariju su strogi vegetarijanci i nemaju dovoljno novca za skupe hranljive dodatke, a potrebno je mnogo odricanja da bi se obezbedila odgovarajuća ishrana za pravilan razvoj deteta na takvoj vrsti hrane. I ta njegova odeća... Na jednoj cipeli je bila rupa koju je neko Alis? - pokušao da sakrije veselom sličicom narandţaste ribice. A ujedi komaraca, sveţi i oni stariji, mogli su se videti svuda po njegovoj koţi. Alisin raj u prašumi imao je i svoje mane. Koje mesto bi bilo najbolje za ovog malog dečaka? Da li bi trebalo da ga Dţejni povede sa sobom u Dar- vin i da potom stupi u kontakt sa Lukom? Ali ona ne ţeli da Feliksova budućnost bude neizvesna u nedogled. Ponovo je osetila bol u srcu. Šta je najbolje učiniti za ovo drago, siroto dete? I tada, baš usred vrtloga uzburkanih osećanja, autobus se iznenada i snaţno nagnuo. Nije više bilo mesta razmišljanju. Jak nalet kiše i vetra udario je u jednu stranu autobusa i on je počeo da se trese i kliza. Sa spoljašnje strane je dopirao ţestok, nečuveni urlik. Vozač autobusa je vikao i psovao. Zar ne moţe da povrati kontrolu nad vozilom? Hajde... Hajde... Dţejni je pokušala da drţi Feliksa jednom rukom rok ie drugom štitila oboje od naslona sedišta ispred rah. Autobus se klizao i tresao. Vrisnula je. Zavladao e haos, a onda je utonula u tamu.

4


by voki

1. Koliko ih je još ostalo? - upita Luk umorno, nagnula glavu da baci kratak pogled kroz odškrinuta vrata sobe u zadnjem delu Pošte i prodavnice mešovite robe u Belamboru. Samo troje - reče sestra Marša Flin uverljivo. - Hoćete li sada da pogledate to dete? Ima deset godina . dosta dobro se oseća, ali mislim da mu je kost ruke naprsla. Slomljena? Ne, koliko ja vidim. Pitam se samo kakve bolove ima. Normalno bih rekao roditeljima da ga odvedu u Krokodajl Krik da urade rendgenski snimak - reče Luk. On je bio hirurg ortoped, i smatrao je da je ne- dopustivo da kosti zarastu nepravilno. Ali uslovi su bili daleko od normalnih posle ciklona Vili, kao što je svima bilo poznato. Čak i pod pretpostavkom da roditelji desetogodišnjaka još uvek imaju ispravno vozilo, što neki ljudi nemaju, putevi su bili u haosu, i saobraćaj prema jugu odvijao se u sporoj, nepreglednoj koloni jer su ljudi napuštali ciklonom razrušenu obalu gornjeg severnog Kvinslanda. Bolnica je radila danonoćno, a sam Luk je radio već tri dana, retko uspevao da malo zadrema i još ređe da nešto pojede. Odlazio je do lekarske ordinacije samo povremeno da se presvuče. Čak se tuširao i spavao u bolnici, i pokušavao da ne sluša gomile priča i ogovaranja ko- ja su usledila posle ciklona. Iz tvrdoglavosti, ili nečeg drugog? Grejs O’Riordan je bila u Odeljenju za intezivnu negu, dok je Hari Blejk izgledao kao podgrejani leš, Dţordţi Tarner je bila potpuno zaluđena tim gostujućim američkim neurohirurgom, Alisterom, dok su njih dvoje spasavali Dţordţinog sedmogodišnjeg polubrata, psa i još jedno dete iz čeljusti oluje. To dete. Luk je idiot koji sebe satire samim tim što razmišlja o tom detetu... Sada, evo njega ovde u pošti ovog malog grada na sat severno od Krokodajl Krika u nečemu što je lokalna Drţavna sluţba za -

5


by voki

vanredno stanje pretvorila u improvizovanu medicinsku kliniku. Da bi građani Belambora koji ne nameravaju da napuste grad mogli da odu lekaru kad ustreba. Čarls Vederbi je bukvalno naredio Luku tog jutra da uzme malo slobodnog vremena. - Uspeo si da dođeš pre neko veče na proslavu venčanja Majka i Emili na celih, koliko beše, dvadeset minuta? optuţio ga je direktor bolnice u Krokodajl Kriku. - Dovoljno dugo da Alisteru Karmajklu uzavri krv dok si igrao sa Dţordţi. I od tada radiš bez prestanka. Potrebno ti je da se skloniš sa ovog mesta i udahneš malo sveţeg vazduha. Dobro sam, Čarlse. - Stisnuo je zube. Nisi, ali vidim da ne ţeliš da pričaš o tome. Ne ţelim nimalo slobodnog vremena. - Ne, sve dok Dţejni Staford ne povrati svest i dok on ne bude u mogućnosti da je vidi. Sve do tada, on će podnositi r»e moguće neprijatnosti. I neće razmišljati o detetu. Da li bi vredelo ako bih te poslao na radni odmor? - upitao ga je Čarls. Ako mi objasniš šta to podrazumeva. Hmm, stalno zaboravljam da vi mlađi od trideset pete učite samo američki sleng. Poslaću te da radiš na klinici, da bar promeniš sredinu dok padaš s nogu od posla. To sam hteo da kaţem. To bi bilo sjajno... - rekao je, i zaista to i pomislio. Pregledajte povređenu ruku na staromodan način, pipanjem čuo je Maršu kako sada kaţe. A zatim imobilizacija i zavoj - sloţio se Luk, pokušavajući ponovo da se usredsredi na posao. - Ne bi trebalo da bude komplikovano. Ako je kost polomljena, taj most ću preći kad dođem do njega. Ako nije odnet, kao polovina mostova u ovoj okolini. Nasmejao se iz pristojnosti. Njegov smeh je zvučao nekako usiljeno, toliko različit od zvonkog smeha kojim bi nekada propratio ovako duhovitu opasku. Uzdahnuo je. - U redu, ići ću sada da ga pogledam. A zatim starca, i na kraju onog momka koji se stalno ţali! Kaţnjavate ga što se toliko ţali? Smatram da ako mu zaista nešto fali, ne bi imao snage za to.

6


by voki

Flinov sistem trijaţe. - Cenio je Maršu. Bila je bistra i vesela, od one vrste ljudi koji koriste bolničarsku sluţbu kao ulaznicu za svet, i dobro je za nju što ima taj avanturistički duh. Dopadale su mu se ţene pune energije i elana. Verovatno se neće još dugo zadrţati u Krokodajl Kriku. - Prvo obradite one miroljubive pacijente. Sviđa mi se to, Marša. Ali njegovom srcu nije bilo do priče, Luk je to znao. Već tri dana se tako osećao, radio kao robot i vraćao u stvarnost samo kad bi naišao na ozbiljan slučaj, ali u ostalim situacijama je bio na nekom sasvim drugom mestu. Kad bude razmišljao o neverovatnim danima ciklona i njegovim posledicama u nedeljama i mesecima koji će uslediti, znao je da će ga verovatno pamtiti sasvim drugačije od svih ostalih ljudi. Zbog Dţejni Staford. Pre tri dana, usred noći, samo nekoliko sati pre nego što je ciklon udario, začuvši Dţejnino ime u Urgentnom odeljenju, kad je Marša sređivala neku dokumentaciju, osetio je kako ga proţima jeza sve do kičme. Morao je lično da proveri identitet te ţene, da vidi sopstvenim očima - da pogleda ispod maske za kiseonik i uveri se da je to zaista i ozbiljno ona ista Dţejni Staford, Alisina sestra, a ne neko drugi. Odmah ju je prepoznao. Sjajna smeđa kosa, braon oči, pegice, crte lica koje nisu bile toliko pravilne da bi bila lepa, osim kad se smeje, što naravno tada nije činila, u stanju bez svesti. I mada je pred kolegama prećutao činjenicu da se njih dvoje dugo poznaju, neprestano je od tada mislio o njoj. Pitajući se zbog čega je ona tu. Pitajući se da li on sebe zavarava kad smatra da to ima neke veze s njim. Sećajući se kako je ona oduvek bila staloţena i razborita, i kako je malo verovatno da je došla u Krokodajl Krik bez razloga. Razmišljajući o svom izgubljenom sinu... Prekini s takvim razmišljanjima, Luk. Ne smeš to sebi da dozvoliš. Desetogodišnjak s povređenom rukom se pojavio u improvizovanoj klinici sa svojom mamom, i Luk je odjednom postao ponovo zaokupljen poslom - poprimio je ono veselo raspoloţenje za koje bi njegove kolege lekari mogli pomisliti da je smišljeno da ublaţi atmosferu nesreće i gubitaka svuda oko njih, ali nisu bili u pravu. Njegova duhovitost je u stvari bio način da sebi pruţi uporište za posao koji mora da obavi. -

7


by voki

Pa? - reče on prljavom desetogodišnjaku. - Cirkuski trikovi? Jahanje na rodeu? Skakanje sa ograde pomoću papirnih krila dok si pokušavao da letiš? Dete se bojaţljivo nasmeja. - Ne. Čistili smo blato u dnevnoj sobi i ja sam se tako okliznuo. - Kad čujete ovakvu priču, ne dolazite u iskušenje da posumnjate u nju, tim pre što je dečak imao skorelo blato duţ čitave strane tela i što su podovi desetine kuća u okolini bili prekriveni finim muljem debljine nekoliko centimetara. I majka je klimnula glavom potvrđujući. Niste razmišljali o tome da ga okupate pre nego što ste došli? Štedimo vodu. Smešno, kada se s neba upravo izlilo kiše u visini od pola metra, ali je Luk razumeo situaciju. Moţda je njegova porodica izgubila cisternu za vodu u oluji, rečice su bile zagađene otpadom i uginulim ţivotinjama, centralni gradski vodovod je bio odsečen ili preusmeren za neku drugu svrhu. Oštećenja i opasnosti nisu prestale ni u nedelju kada je prestala oluja. Kako ti je sada ruka? Da li te boli? - Postavio je neka uobičajena pitanja i obavio pregled, utvrdio da je kost podlaktice naprsla ali nije polomljena, tako da će imobilizacija i zavoj biti dovoljni. Uradiće to sam jer je Marša još uvek obrađivala neke opasne posekotine kod prethodnog pacijenta. I dok je obmotavao zavoj, razmišljao je o Dţejni. Da li je povratila svest posle medicinski indukovane kome. Da li je u stanju da govori. Da li je u kontaktu sa sestrom. Da li bi moţda mogao da ode i sedne pored njenog bolničkog kreveta i nekako izvuče od nje bilo šta o Frenkiju Dţeju. Da li se ponaša lukavo i govori mu okorele laţi ili zaista ništa ne zna, kao što je tvrdila poslednji put kad je razgovarao s njom telefonom iz Engleske pre nekoliko godina. Samo nekoliko ujeda komaraca. Zatreptao je. Dete sa povređenom rukom je otišlo, a ispred njega je stajao starac i pokušavao da ga ubedi da ti inficirani ujedi po starim, mršavim, crvenoljubičastim nogama, čija cirkulacija mu je izgledala loša, nisu uopšte opasni. I naravno, Luk je shvatio da je završio pregled deteta i pozvao starca da uđe. Pa, naravno da jeste. -

8


by voki

Rekao je upravo ono što je trebalo da kaţe. Dovedite dečaka u bolnički dispanzer kroz dve nedelje, mama, da bismo pregledali ruku. I više sreće s blatom. Recite mi kako mogu da vam pomognem danas, g. Konoli. Ali je ponovo sve vreme radio kao da je robot. Izgledaju baš loše, zar ne? - rekao je za ujede. - Da li ste gazili po nekoj vodi u okolini? Starac je slegnuo ramenima. - Pomagao sam sinu na farmi. Usevi su uništeni. Biće nam potrebne godine da ponovo stanemo na noge. Nikada do sada nisam doţiveo takvu kišu. Kamo sreće da moţemo da pošaljemo malo te kiše u one sušne predele dole prema jugu, zar ne? - Luk je paţljivije pregledao ujede i utvrdio da krema za tropske bolesti neće moći da izleči tako ozbiljnu infekciju, jer su neki od njih bili pokriveni krastama punih ţućkastobelog gnoja. Ovaj čovek treba da popije jednu turu antibiotika, ali da li će se setiti sam da to učini? Verovatno će snaha ili sin morati da ga podsete. Osetio je da je koţa ovog čoveka vruća na dodir. - Prilično je gadno, zar ne? Čovek je ponovo slegnuo ramenima. - Nije toliko loše. Luk je napisao recept, dao mu neka uputstva i pri- metio da se starčeve oči cakle. - Pokaţite tablete svojoj snahi - rekao je odlučno. - Ona će se pobrinuti da ih uzimate u propisano vreme. Dobra je ona - sloţio se g. Konoli. Povio je ramena, pokrio usta rukom i pokušao da se nakašlje, ali nije mogao. Čulo se šištanje dok je udisao. Da li vas moţda još nešto muči danas, g. Konoli? Nešto o čemu ne govorite, kao ja što ne govorim o Dţejni, ili detetu.... Čovek je odmahnuo glavom. - Moja snaha me je dovela, rekla je da moram preduzeti nešto u vezi sa ujedima. Rekao sam joj da to nije ništa ali nije htela da me sluša. Uradila je pravu stvar. Marša je nešto govorila Luku sa vrata, sa ozbiljnim izrazom na licu, i on je ponovo osetio jezu duţ kičme pošto je to čudno predosećanje naglo raslo. Ispratio je starca, tapšući ga po leđima kako bi što pre izašao. Sta to Marša ima da mu saopšti? Neko vas je traţio - rekla je čim su ostali sami. - Ona ţena iz slupanog autobusa. Dţejni Staford - odgovorio je kao iz topa. Podigla je obrve. - Znači, ipak je poznajete.

9


by voki

Rekao sam da je poznajem, pre neko veče. Rekli ste da poznajete njenu sestru. Na ovo nije hteo da odgovori. - Znači, došla je svesti? - Osetio je iznenadnu vrtoglavicu i zujanje u ušima. Mnogo joj je bolje. Pričaju da će sutra biti puštena. Ţeli da vas vidi, i... - iznenada je zastala. Da? Šta? - povikao je nestrpljivo. Ništa. Još jedan pacijent. Putevi su i dalje pretrpani, očigledno ljudi masovno napuštaju ovaj kraj i idu prema jugu, što je dobro, jer to znači manje problema za sve sluţbe. Da li ste izmerili temperaturu g. Konoliju? Luk se prenuo. - Vi ste mi to rekli, zar ne? - Do đavola, potpuno je zaboravio, čak i kad je osetio da je telo tog čoveka vruće. Učinilo mi se da ima blagu groznicu. Da li je već otišao? Moţete li da ga stignete? Sasvim sam zaboravio. O, do vraga, ovo mu se obično ne događa! Mogao je to da pripiše nedostatku sna od nedelje, stresu, uslovi- ma u improvizovanoj klinici, ali je znao da je problem u njegovoj glavi, a pometnja sasvim lične prirode, du- boko ukorenjena u njegovoj prošlosti. Ako je Dţejni Staford došla u Krokodajl Krik zbog njega... Ako ima vesti o njegovom sinu... Ako je to dete koje su Dţordţi i Alister pronašli... Znači vi mislite? - započela je Marša. Ne znam šta mislim. Sta ste vi mislili? Izgleda mi kao upala pluća. On je pušač. Trebalo je da budem preciznija, Luk. Izvinite, greška je moja isto koliko i vaša. Ne, nije - uzvratio je ljutito. - Samo probajte da ga stignete. Trebalo je da ga pregledam detaljnije. G. Konoli i njegova snaha su, međutim, već bili oti- šli i mada je Marša pokušala da ih dobije telefonom, bilo je tako mnogo problema sa telefonskim vezama u to vreme - pokidane linije, oštećene centrale - tako da nije uspela. Luk je sebi obećao da neće zaboraviti da ponovo pokuša da stupi u kontakt s njima kada se vrate u Krokodajl Krik. -

***

10


by voki

Ovo ne mogu da poverujem - Marša je rekla već peti put, dok su se vozili nazad. - Jednostavno ne mogu da verujem da je ovo onaj isti predeo kojim sam se vozila pre četiri nedelje. Tada je bila uzela nekoliko slobodnih dana i otišla na sever da provede vikend s drugaricama na divljim plaţama. Luk nije skoro prolazio tim krajem, i nije osećao potrebu da glasno izraţava svoju reakciju poslednjih godina je naučio da svoja osećanja drţi u sebi - ali je bio isto toliko iznenađen kao i Marša, i nimalo manje iako su istim putem prošli jutros, kad su išli na posao. Videvši ih iz drugog pravca, iznova je osetio nevericu. Te ogromne planine, smeštene u zaleđu ovog dela obale, delovale su u isto vreme veličanstveno i zastrašujuće, i sa obilnim padavinama tipičnim za to područje uvek su bile neverovatno bujne i zelene. Ali nije više bilo tako. Čitave krošnje prašume bile su polomljene, a ostalo je samo raštrkano pruće. Sa iskrivljenih stabala i grana bila je skinuta kora, kao da su peskirane. Biće potrebne godine da taj predeo ponovo oţivi. Nekada je tu raslo divno, gusto drveće sa ogromnim bujnim krošnjama, a sa velikih grana su se spuštale ţivopisne tropske orhideje, dok su sada od njih ostala samo debla sa pokojom grančicom, a njihove zelene krošnje su leţale na zemlji na gomilama zdrobljenog lišća koje je već počelo da truli. U blizini autoputa, poređani jedan za drugim, leţali su na zemlji ogromni fikusi sa iščupanim korenjem, kao da je neka dţinovska ruka plevila korov pored puta. Telefonski stubovi su bili nakrivljeni, dok su kablovi s njih visili, mlatarajući po blatnjavim barama. Prošli su pored jedne kuće koja je bila udaljena od puta nekih pedeset metara - tipična starinska kuća Kvinslanda na drvenim pilonima deset stopa iznad zemlje. Prednja veranda i zid su bili srušeni i njihovi ostaci su leţali natrpani na obliţnjoj gomili, dok su lepo sređene sobe bile izloţene pogledima kao u kući za lutke. A usevi. Potpuno sravnjeni sa zemljom. Stabljike šećerne trske, banane, papaje, i usred tog razaranja porušene farmerske kuće. Sta je sa ţivotinjama? - prošaputa Marša ponovo. - Ptice.... Znam - promrmlja Luk. Kazuari, velike ţabe, po- sumi, papagaji, veliki i mali kenguri, pitoni, leptiri... Lista je dugačaka, -

11


by voki

ugroţene vrste i one obične, grabljivice i njihov plen. Gde će sada naći hranu i sklonište? Ali mi moramo razmišljati o ljudima. Usporio je i vozio polako iza jedne porodice koja se selila u pretovarenom kamionetu koji je vukao prikolicu sa ogromnom hrpom stvari, pokrivenom loše uveza- nom plavom ceradom. Verovatno imaju rođake negde na jugu, koji su obećali da ih prime dok se ne snađu, donesu neke odluke, srede svoje finansije. Ljudi pomaţu jedni drugima - naglasila je Marša. - Ţivotinje to ne mogu. Priroda je okrutna - reče Luk, a i sam je zvučao okrutno, iako to nije ţeleo. - Marša, svi smo u priličnom šoku. Zatvori oči i pokušaj da se opustiš dok se vozimo. Nemoj to primati suviše k srcu kad nam je ionako svima loše. O, da podignem nekoliko lepih odbrambenih zidova? Nasmejala se da ublaţi svoju izjavu. Šta fali zidovima? - rekao je. Znao je šta ona misli - da on sigurno zna sve o zidovima. Nije postavio nijedno pravo pitanje u vezi sa Dţejni Staford. Ali nije smeo da rizikuje da bilo šta otkrije. Ne bi to podneo. Njegova apsurdna nada, sav gnev i nepoverenje, te bolne uspomene koje još pamti od pre osam godina kad su on i Dţejni bili kolege. Nije imala lepo mišljenje o njemu i nije to krila, čak i pre nego što su se on i njena sestra ludo zavoleli. Smatrala je da je površan, da se oslanja na šarm i da koristi veze da bi dobio ono što ţeli. Kad se sada osvrne na to, moţda je u tome i bilo neke istine. Vodio je prilično lagodan ţivot dok se nije oţenio sa Alis Staford. Sada se Dţejni raspituje za njega. Što sigurno znači da je došla u Krokodajl Krik da vidi njega. A zašto bi to uradila, osim...? Ta cipela ga je mučila. Mala glupa cipela, čijeg vlasnika je Hana, sestra Suzi Dţekson, pokušavala lično da pronađe otkad je stigla sa Novog Zelanda na venčanje Majka i Emili i upala u dramatična zbivanja izazvana ciklonom. Čija je to cipela? Kom uzrastu deteta bi odgovarala? Bilo je dvoje dece koja su nestala nakon autobuske nesreće u prašumi, to sada znaju - Dţordţin mali polubrat Maks, od sedam godina, za koga se nadala da će od sada stalno ţiveti s njom, i drugi dečak koga su Dţordţi i Alister spasli iz njihovog skrovišta u jednom starom

12


by voki

rudarskom oknu za kopanje zlata, koga Luk još nije video, i koji ne govori, tako da mu ne znaju ni ime ni godine. Poznavao je Suzi dosta dobro posle pet meseci provedenih u Krokodajl Kriku, pošto bolnički fizioterapeut i hirurg ortoped po prirodi posla moraju često da sarađuju. Ona i Hana su bile bliznakinje. Identične. I bilo je nečeg prilično uznemirujućeg zbog sve te brige za dečju izgubljenu cipelu od strane nekog ko nije Suzi Dţekson ali izgleda baš kao ona. Morao je da se drţi po strani, pretvara da nema ni interesovanja niti pitanja, zbog čega je verovatno izgledao bezosećajan pred licima svih ostalih koji su bili zabrinuti. Pred licem same cipele. Jer ona je stvarno imala lice, ta cipela - malo narandţasto klovnovsko lice, vešto naslikano na iznošenoj cipeli da pokrije rupu na prstu. Narandţasti flomaster, crne šare napravljene nečim finijim, moţda markerom za tekstil, i beli krajevi ukrašeni belilom. Alis je uvek imala talenat za crtanje, i za improvizaciju... Poznavao sam njenu sestru - rekao je za Dţejni, u Urgentnom odeljenju, one noći kad su je dovezli. Nije rekao: Ova pacijentkinja je moja svastika. I to nije cipela Frenkija Dţeja, ponovio je u sebi. Ne moţe biti. Tajanstveno ćutljivo dete ne moţe biti Frenki Dţej. Pa ipak, tetka Frenkija Dţeja je bila u autobusu. Baš sada leţi u bolnici u Krokodajl Kriku, i raspituje se za Luka - raspituje li se i za malog dečaka - ali to ne moţe biti cipela njenog nećaka - mog sina - jer se ljudi iz bolnice, koji se razumeju u takve stvari, slaţu da cipela sigurno pripada nekom četvorogodišnjaku ili tu negde, a Frenki Dţej će napuniti šest za samo nekoliko nedelja. Luk ga čak neće ni prepoznati, znao je to. Nije ga video otkad mu je bilo tri meseca. Sada će ući da vas vidi - dr Vederbi je obavestio Dţejni. Čarls, setila se. Zamolio ju je da ga zove po imenu, i znao je da je ona lekar. Čarls Vederbi. U invalidskim kolicima. Nešto kao lokalna legenda, razmišljala je. Bio je direktor bolnice. U glavi joj je još uvek bilo mutno i osećala je vrtoglavicu, sporo je shvatala šta se događa oko nje i o čemu ljudi govore, boreći se da poveţe stvari. Ali nije odustajala, zbog silne ţelje da se sasvim oporavi, da izađe odatle, iako nije znala gde će ona i Feliks otići.

13


by voki

Feliks, koji sada dolazi da je vidi. Dovodi ga Dţordţi Tarner - nastavio je Čarls. - Naš akušer. Sjajna je. Kod nje je još od nesreće. - Još uvek ima rupe u pamćenju, i zaboravlja stvari koje su joj govorili. Tako je. - Dr Vederbi je bio veoma strpljiv. - Ona i dr Karmajkl su rizikovali ţivote da pronađu njega i Maksa, usred pobesnelog ciklona. Zahvalni smo bogu što je njih četvoro preţivelo. Koliko dugo sam ovde? Od subote uveče. A danas je utorak. Propustili ste svu tu dramu. Nisam celu. Ali nije mogla da se seti šta je tačno bilo. Ona i Feliks su bili u autobusu koji je sleteo s puta. Očigledno je došlo do odrona izazvanog obilnim kišama koje su najavile ciklon. Setila se da je, kada su odlazili iz Mandarija nekoliko sati pre toga, pokušala da nagovori svog sirotog, ćutljivog sestrića da se pozdravi sa Rainom i Maharijom, ali on kao i obično nije rekao ni reči, samo je mahnuo, uzeo Dţejni za ruku, i jedva se popeo svojim malim nogama uz visoke stepenice autobusa. I to je sve čega se setila. Nakon toga, zavladala je praznina, a kad je povratila svest, morala je da pita: - Gde sam ja? - kao ţrtva nekog udesa u lošem filmu, pre nego što se setila da je među Alisinim stvarima u Mandariju pronašla podatke o Luku Brešanu. Sledeća stvar koju je pitala bila je: - Gde je Feliks? Moj... moj mali dečak. - Jer, bar za trenutak je bio njen. Da li je on dobro? - upitala je sada, mada joj je već rečeno da jeste ali ona nije mogla da poveruje. Pa, nešto nas malo brine... - reče Čarls Vederbi. Da li govori? Ne, ne govori, pa smo se nadali da nam vi moţe- te reći nešto o tome. Ne izgleda kao da ima problem sa sluhom. Nije ni sa mnom razgovarao. Otkad, Dţejni? Namrštila se i pokušala da odagna tu koprenu koja je prekrivala njenu svest. Otkad? Oduvek! Ali da li je uspela da objasni...? Ne, tako je. Oni su pretpostavili da su u vrlo bliskom srodstvu, a ona je bila previše omamljena da im objasni. - On nije moj sin - rekla je.

14


by voki

Ali mislio sam... On je moj sestrić. Dete moje sestre. Ne poznajem ga dobro. Ona... Oni u Mandariju veruju u alternativno lečenje. Ne znam da li ste čuli za... Mandari? Neka vrsta duhovnog utočišta, duboko u prašumi? Tako je. Pa, ja stvarno smatram da ima prostora u našem sistemu za alternativnu medicinu... I ja to mislim, ponekad. Ali sam čuo da imaju neke čudne ideje. Čudne ideje koje su ubile moju sestru. - Ukratko mu je ispričala priču, upala u zamku emocija pre nego što je uspela da se savlada, pa ju je čak i taj mali napor iscrpio. - Izvinite, i ja sam lekar. Tako je, to sam vam već rekla. - Bolela ju je glava. - Kao što kaţete, mislim da alternativno lečenje ima svoje mesto, ali... Oboje smo lekari, ne morate da mi objašnjavate. Da li ću biti otpuštena danas? - pitala je, iako je znala odgovor pre nego što ga je čula. Ne pre sutra, izgleda. - rekao je Čarls blago. - Da li da odloţimo posetu vašeg sestrića? O ne, molim vas. Ţelim da ga vidim! Samo hoću na trenutak da zatvorim oči... Sledećeg trenutka kad ih je otvorila, on je već bio tamo, i videla je kako ga u sobu uvodi privlačna, energična ţena sa svetlocrvenim visećim minđušama. Na jednoj strani obraza je imala prilično veliku modricu, za koju je Dţejni znala da je od ciklona. Feliks... - Dţejni se naprezala da sedne, a istovremeno se borila da ne zaplače. Nije ţelela da ga još više uplaši jer je već bio zaplašen svim što se dogodilo, svom tom neizvešnoću, svime što je izgubio. - O dušo... O dragi moj... Ispruţila je ruke, ali je Dţordţi Tarner morala da ga pogura napred. - Priđi i zagrli svoju tetku Dţej- ni. - Sigurno joj je Čarls Vederbi objasnio u kakvom su srodstvu. Najzad joj je prišao i ona je osetila toplinu njegovog malog tela. I istog trenutka se setila autobusa. Tako je, on je zaspao na njenom ramenu, tako topao, bezazlen i opušten. Sada je ţelela da ga zauvek drţi, samo da bi se uverila da su oboje ţivi, da ga nije izneverila, da su zajedno i da će sve biti u redu. Ali je on ustuknuo. -

15


by voki

I nije govorio, naravno. Zašto nije govorio? Izgledao je uplašen. Mogla je da zapazi kako posmatra opremu stalak za infuziju i vrećicu sa tečnošću i kanilu pričvršćenu za njenu ruku, monitor koji je registrovao dovod kiseonika i rad srca i dugačke bočne šine i točkove i ručicu na bolničkom krevetu. Alis, setila se. Bio je uplašen jer je njegova majka umrla, a sada je i njegova tetka Dţejni bolesna. Osećam se mnogo bolje, Felikse - brzo je rekla. Dr Vederbi kaţe da ću verovatno moći da izađem sutra. Sedim ovde i baš mi je dosadno. Feliksovo lice se najednom razvedrilo. Preko lica mu se raširio osmeh, oči su zasijale, njegova mala ukočena ramena su se opustila i ispravila. Izgledalo je kao da ţeli još nešto da kaţe ili pita, ali nije znao kako. Ili se nije usudio. Da li si se uplašio da sam ozbiljno bolesna? Klimnuo je glavom, pomalo neodlučno. O, do vraga, svakako da je bio uplašen! Ne - rekla je, namerno opušteno i bezbriţno. - Potrebno je mnogo više udaraca po glavi koji bi mene oborili. Moći ćemo da se smestimo u lep motel, i... - Zastala je. Dţordţi je vrtela glavom. - Nema motela - izustila je. Ciklon, setila se Dţejni. Pošto ga nije ni videla ni čula, niti je videla štetu koju je napravio, morala je da joj veruje, a njen pomućeni um je stalno zaboravljao. Očigledno, trenutno nijedan motel u gradu ne radi. Potrudila se da joj glas zvuči veselo. - Pa, onda ćemo morati da kampujemo. Ako se ne osećate još uvek dovoljno dobro da bi- ste putovali, Dţejni, moţemo nešto da organizujemo. Ima jedna velika kuća, ranije je bila bolnička zgrada, tu ţivi nekoliko lekara, a obično ima slobodnih soba. - Dţordţine sjajne minđuše su poskakivale dok je pričala. Pripadala je onom tipu ţena koje bi mogle da vam obezbede hitno prenoćište na nenaseljenoj plane- ti ako treba. Moţemo da vam damo i nešto odeće. Ovaj pričljivko je bio baš srećan što je ponovo našao svoju cipelu sa ribicom, ali mu se prsti grče u tim cipelama, pa smo mu nabavili nove. Niste bacili cipelu sa ribicom?

16


by voki

O ne, nismo smeli to da uradimo! - Na njenom licu je bila ispisana ta priča. Sigurno pričljivko nije hteo da se odvoji od cipele. Alis je naslikala ribicu da pokrije rupu na prstu, Dţejni je to znala, i prirodno je da je on ţeleo svaku stvarčicu koja ga podseća na mamu. Hvala vam - rekla je, a njen glas je bio promukao zbog suza. Mada, da budem iskrena - reče Dţordţi ljubazno - kad već govorimo o prenoćištu, mi podstičemo ljude da odu odavde ako mogu. Sredstva su prilično ograničena. Mislim da će Golden Palm biti popravljen i proraditi za par dana. Nije to baš hotel sa pet zvezdica, ali je na njemu bilo samo manjih oštećenja i radi se na tome da se osposobi jedan blok soba za goste. Postoji i hotel Atina ali je i on sigurno pun. Upravo se kod njih proslavljalo veliko venčanje. Vi ste iz Darvina? U ovom trenutku ne znam odakle sam. - Dţejni je zatvorila oči. - Sa meseca? Pomisao da nađe prenoćište, da pronađe Luka, da mu dovede sina i kaţe nešto ovako: Da liga ţeliš? Alis je rekla da ga ne ţeliš, ali nje sad više nema, i pitam se da li ta činjenica moţe da utiče da se predomisliš. Na kraju, ti sijedini otac koga on ima... Iscrpljujuće. Previše teško. Pitala je nekoga za Luka, ali moţda mu niko nije preneo poruku. Ili, ne, zbog manjka lekara u regionu, on sigurno radi danonoćno, izigravajući heroja. On ume da se ponaša kao heroj. Ljudima se dopada njegova neusiljena duhovitost, njegova boţanska samouverenost i ţar u očima boje ćilibara, i odmah steknu poverenje u njega. Ona zna kakav je on... ili je nekada znala... Neće moći da odoli a da se ne pravi vaţan u celom tom haosu. Što je dobro, jer ona nema još uvek snage da se suoči s njim. Zlato, moţemo te povesti da se igraš sa Maksom, je li vaţi? čula je kako Dţordţi govori. - Tetka Dţej- ni treba sada malo da se odmori. Za trenutak je stajao i posmatrao je, mrštio se, dajući onaj isti nagoveštaj da hoće nešto da kaţe, da su reči nabijene u njegovim ustima i samo što ne eksplo- diraju, ali je kao i obično ćutao. Do viđenja, dušo - uspela je da kaţe, a onda je ona sanjiva izmaglica ponovo obavila njenu svest, i prošli su sati. -

17


by voki

Kad se sledeći put probudila, glava joj se razbistrila, njen ţeludac je traţio hranu, njeni udovi su vapili za dobrim istezanjem i sve u svemu, osećala se sto puta bolje. Sve dok nije postala svesna prisustva jednog muškarca u stolici pored svog kreveta - tamna kosa, jaka ramena, istinski, ogroman premor koji se ogledao svuda na njemu - i shvatila da je to Luk.

2. Luk je izgledao iscrpljen i napet. Oči su mu bile zakrvavljene, kosa ţudela za češljem, a preko brade je išla pruga sasušenog blata. Izgledao je ;:ariji. Oko očiju i usta su se mogle videti bore. Dţejni ea nije videla, koliko? Sedam godina? Ne, nešto manje od šest, ako se računaju fotografije. Alis je poslala jednu fotografiju iz Londona ubrzo nakon Feliksovog rođenja - usputan snimak oba rodi- telja i malog zamotuljka - bebe ušuškane između njih. Alis je izgledala umorno, ali je Luk blistao - prototip ponosnog oca. Samo tri meseca kasnije, njihov brak se raspao. Dţejni još uvek nije znala celu priču, a i ono to je znala čula je samo od Alis. Pa, kako započeti razgovor u takvoj situaciji? Očigledno sa zdravo. Luk je to prvi izgovorio, njegov glas tih i umoran i promukao. Uprkos promenama u njegovom izgledu, jos uvek je bio onakav kakvog ga je zapamtila, tamno- put i izuzetno zgodan, sa onim pogledom očiju boje ćilibara koji kaţe imajte poverenja u mene jer sam heroj i usnama punim samopouzdanja koje su se retko trudile da Dţejni podare zanosan osmeh. Mnogo češće ih je viđala iskrivljene zbog nervoze ili izuzetnog besa. Zdravo, Luk - odgovorila mu je. - Lepo je videti te. Osmeh mu je bio usiljen. Lepo je što se vide njih dvoje? Moţda. A oboje izgledaju jadno. On dobro pod- nosi svoj umor, ali ona nema

18


by voki

iluzija o tome kako izgleda posle dva dana provedena u nesvesti u bolničkom krevetu - a uz to, ona nikada nije bila ona lepa, od dve devojke Stafordovih. Prošlo je dosta vremena - reče Luk. Suviše... Izraz njegovog lice se promenio. Jaka vilica kao da je iznenada otvrdla. Ni traga od njegovog šarma. - Nemoj to da pripisuješ meni, Dţejni. Nemoj uopšte. Mnogo puta sam zvao tvoje roditelje i tebe, traţeći da me spojite sa Alis, ali ste vi uporno tvrdili da ne znate gde je. I nismo znali, u to vreme. Nije nam se javljala nekoliko godina. Ali sada jeste? Malo je komplikovano... Objasni, Dţejni. Pretvaraj se da sam ja u potpunom mraku, i nemam pojma šta se dešavalo sa mojom ţenom i sinom u poslednjih pet i po godina. Samo se pretvaraj, O.K.? - Bilo je sarkazma u tonu kojim je iz- govorio te poslednje četiri reči. O boţe, njihov razgovor već postaje napregnut, a ona ima neke potresne vesti da mu saopšti! Neću to učiniti, zavapila je. Neću ovaj razgovor pre- tvoriti u bitku ili niz optuţbi, bez obzira na to šta osećam prema Luku, ili koliko istine moţda ima u onome što je Alis rekla! Feliks je već dovoljno trpeo, ne treba mu još i to da dva njegova najbliţa ţiva rođaka ratuju. Alis ne bi razmišljala na ovakav način, znala je. Alis je uţivala u ţučnim porodičnim raspravama, u kojima bi se opredelila za jednu stranu i manipulisala osećanjima. I vi biste neizbeţno bili uvučeni u nešto tako jer je - kao i Luk - i ona imala tako puno harizme, tako puno ţivota, tako mnogo samopouzdanja. Svet je uvek izgledao zanimljivije i dramatičnije mesto kad je ona bila u blizini. Volela je. Imala je. Izgledala je. Luk je sigurno primetio nešto na njenom licu. - Ţao mi je. Da krenemo iz početka? - rekao je. Hajde. Ţao mi je - ponovio je. - Ne mogu da ćaskam. Ne u ovakvoj situaciji. Postoji samo jedna stvar koji baš sada ţelim da znam.

19


by voki

Dete. Dečak. On ima oko četiri godine, kaţu ljudi. Zovu ga Pričljivko, ali si ti rekla da se on zove Feliks. Znači, on je tvoj sin. Neko vreme sam gajio tu šašavu nadu da... - Naglo je zastao. Izraz njegovog lica je bio kao u čoveka koji se još uvek muči. To ju je zapanjilo, jer ga takvog nije videla nikada pre, i ne bi rekla da on ima sposobnost da tako duboko oseća mračnu stranu ţivota. On je bio od onih optimističnih tipova. Luk... Blagi boţe, mislila sam da znaš - izletelo joj je. - On je Frenki Dţej. Tvoj je. Naravno da jeste. Posmatrala ga je kako pokušava da ustane a zatim ponovo seda kao da ga noge izdaju. Izgledao je potpuno zapanjen. - Ali, Feliks? Alis mu je promenila ime, i ja sam se navikla na njega. Promenila je i svoje, i oba prezimena. Alanja i Feliks Star. Feliksovo ime je pisala sa duplim X, što je... Smešno. Zastala je. Zašto sada priča o tom detalju? Duplo X. Njeno mišljenje o tome. Njen mozak još uvek ne funkcioniše dobro. - Mali je za svoje godine - nastavila je. - On stvarno izgleda kao da mu je četiri godine. Luk je dugo ostao sa glavom zarivenom među rukama, skrivajući svoje lice. Poţelela je da pruţi ruku i da ga svojim dodirom uteši, ali je smatrala da nema prava na to, niti da on to ţeli. I dalje je bila iznenađena time što je otvoreno pokazivao svoja osećanja, mada ne bi umela da kaţe šta je ona očekivala umesto toga. Još jednu predstavu? Kad su pronašli tvoju ličnu kartu u Urgentnom odeljenju u subotu uveče, ja nisam znao zašto si ti bila u tom autobusu - rekao je konačno. - Ako to ima bilo kakve veze sa mnom, ako je to samo još jedna od onih bizarnih slučajnosti, ili ako te je Alis nagovorila na to iz nekog razloga... Do vraga, ne mogu da je zovem Alanja! Gde je ona? Da li je to bila njena ideja? Zašto ga dovesti sada ovde, posle toliko vremena, kad je učinila tako puno - prevrnula nebo i zemlju - da bude sigurna da nikada neću pronaći nijedno od njih dvoje? Da nikada ne pronađeš njih dvoje? Ona je rekla da ga ti ne ţeliš! Niti nju. Da ne moţeš da podneseš pomisao da si otac i da ţeliš ponovo da ţiviš kao momak. Da si ti taj koji ih je napustio. U šta si ti odmah poverovala, svakako. - Iznenada su oboje nešto mrmljali, brzo i ljutito.

20


by voki

-

Da, zato što... - borila se sa vrtoglavicom koja ju je obuzimala. Kada je to bilo? - upitao je. - Posle mojih poziva iz Londona, ili

pre? Dok smo radili zajedno, ti si rekao - i to si ponovio više puta da nikako ne ţeliš decu. I svakako si ranije uţivao u svojoj slobodi. Neki muškarci shvate da ne mogu da se bore sa... Ne! Da! Kad smo bili staţisti, ona tri meseca u pedijatrijskom odeljenju. Videli smo neke stvari od kojih se čoveku cepa srce. Dobro, sećam se. Imao sam dvadeset šest godina. To je reakcija jednog mladića, Dţejni, prilično nepromišljenog u nekim stvarima, sve je previše crno ili belo. Nikada neću morati da dozivim da moje dete prođe kroz ovako nešto, jer sam sada prokleto siguran da ne ţelim decu. Sto se tiče mog uţivanja u slobodi, tako bi ti to nazvala, zar ne? Negativna konotacija. Svima nam je u tim danima bilo potrebno malo opuštanja. Promenio sam se. Voleo sam Frenkija Dţeja kao... Kada je to bilo? Kada je to rekla? Posle mojih telefonskih poziva? Posle, kad se vratila u Australiju. Kad si ti već znala kako sam očajnički ţeleo da stupim u vezu s njom i vidim svog sina. Lako je to reći. Posebno telefonom sa udaljenosti od pola sveta. Da očajnički ţeliš da stupiš u vezu. To je očekavana reakcija. Baca te u herojsku... Opsovao je. - Mislila si da je to samo predstava? Znao sam da nikada nisi bila presrećna zbog moje ţenidbe tvojom sestrom, ali... — Usne su mu pobledele. Radili smo zajedno. Nekoliko puta sam ti spasao zadnjicu, a ti si čak uzvratila uslugu. Medu nama je postojalo izvesno poštovanje. Bar što se tiče profesije. Smatrao sam. Ali ovo je ono što ti misliš da ja mogu da uradim. Nisam mogla ni da zamislim da moja rođena sestra govori laţi. Nisam znala šta da mislim ili verujem ili osećam. Ti znaš kakva je ona bila, Luk. Sve nas je uvukla u to. Očaravajuća - rekao je ogorčeno. - Ona plete tu divnu, magičnu mreţu oko svog ţivota. Poţeliš da budeš u njenom svetu jer izgleda tako blistav i čaroban. Veruješ u svaku reč koju ti kaţe. Ona opčinjava ljude. Sačekaj malo... - Izraz lica mu se promenio, i -

21


by voki

Dţejni je shvatila da je on sa zakašnjenjem zapazio reč bila koja sve otkriva - prošlo vreme. Ona je umrla - jednostavno je rekla. Progutala je knedlu. Luk ne treba da je vidi uplakanu. Prolila je do- voljno suza kada je prvi put čula tu vest. - Pre nedelju dana. Ne, pre deset dana. O boţe, skoro dve nedelje, još uvek mi je sve zamagljeno. Ukratko mu je ispričala ono što je znala o njenoj bolesti, i zatim nastavila: - Ţivela je u Mandariju, to je zabačeno mesto. Komuna, neki bi to nazvali. I ljudi tamo nisu shvatili koliko je bolesna dok nije bilo suviše kasno. Čarls Vederbi se setio tog mesta kad sam mu spomenula. Duboko u prašumi. Ne znam da li... Da, spiritualno isceljenje, ili nešto tako. Mislim da se to uklapa. Bila je već duboko zagazila u takve stvari u Engleskoj pre nego što je nestala. Nestala? Kao da je u zemlju propala, Dţejni. Misliš li da nisam probao da joj uđem u trag proverivši svaku uličicu kad je odvela Frenkija Dţeja? - Celo njegovo lice je buktalao, i mogla je da vidi kako se zbog čvrsto stisnutih pesnica, mišići na njegovim rukama zateţu. Ona je to uradila namerno, bez obzira šta ti je moţda rekla. Verovatno je tada promenila njihova imena, a ne kad je stigla u to mesto u prašumi, Mandari. I ne bi me iznenadio da je nekoliko puta menjala imena. Jadno dete, verovatno više i ne zna kako bi ţeleo da ga zovu. Nisam ja bio kriv. Ja sam ţeleo taj brak. Da pokušam da ga spasem, zbog deteta. Ţeleo sam da budem dobar otac. Ona je sve pokvarila. Luk. Ne koristim olako tu reč, a jedini razlog zbog kojeg ti nikada o tome nisam pričao na ovakav način, kad sam te zvao iz Londona, bio je jer sam se plašio da mi nećeš reći gde je ako je budem suviše napadao. Zašto nisi opet pokušao kad si došao u Australiju? Nisam čak ni znala da si ovde dok nisam pronašla tvoje podatke među Alisinim stvarima. Ona je svakako pratila kuda se krećeš. Dok je s druge strane vraški dobro skrivala svoje mesto boravka. Odustao sam, i zato nisam kontaktirao ni sa tobom ni sa tvojim roditeljima kad sam se vratio. Moţda nije trebalo da odustanem. Ali to me je ubijalo. Zbog toga nisam dobio stipendiju za usavršavanje u SAD, koju sam toliko ţeleo. Bio sam previše

22


by voki

rastrojen, pokušavajući da pronađem ţenu i dete. Stipendija je pripala nekom drugom, i to s pravom, jer nisam davao sve od sebe, a nisam više mogao da glumim. Luk Brešano? Nije mogao da se pretvara? Pa ipak, dozvolila je da se previše toga pročita na njenom licu. Da, u pravu si, O.K.? Ponekad sam stvarno glumio, kad smo bili staţisti. Ponekad? Pa dobro, mnogo puta. Nikada kada je u pitanju bilo lečenje, već samo kada je u pitanju način na koji sam razgovarao s pacijentima, poverenje, svakako! Bila je to strategija preţivljavanja. Svi smo mi to ponekad radili. Ti svakako nisi bila impresionirana mojim načinom. Završi priču, Luk. Umesto toga sam se vratio kući u Australiju. Bar sam znao da je moj sin na sigurnom, da ga Alis voli. Sebe sam uverio da bi to trebalo da bude dovoljno, to saznanje. Nisam prvi roditelj koji je doţiveo da sasvim izgubi dete kad propadne brak - da vaš sin, ćerka ili čitava porodica jednostavno nestanu iz vašeg ţivota, a vaša bivša se baš potrudi da vas liši svakog kontakta. Jedno vreme sam se priključio nekoj grupi za pomoć roditeljima, ali ogorčenje i očaj koji sam video kod tih drugih roditelja... Ne. Da bih opstao, morao sam da odustanem i počnem iz početka. O Luk... - Klonula je na uzdignuti deo bolesničkog kreveta, dok je snaga sasvim iščilela iz nje. Ruke su joj zapravo drhtale, i bile hladne uprkos tropskoj vrućini. Nagnuo se i pokrio njene vlaţne prste svojim toplim dlanom. Instinktivno je sklopila oči. Taj dodir joj je prijao, mnogo više nego što je očekivala. Pokrenuo je nešto u njenom svetu, a ona nije zastala da razmisli da li to moţe na bilo koji način biti opasno. Nije mogla da zastane i razmisli. Nije imala snage da razmišlja. Ovo je suviše iscrpljujuće za tebe - rekao je. - Izvini. Ne bi trebalo o ovome da pričamo sada. Morali smo. Kako smo mogli to da odloţimo? O čemu bismo pričali umesto toga? Gde je on? Hoćeš li mi dozvoliti da ga vidim?

23


by voki

Da ti dozvolim da ga vidiš? - Naglo je otvorila oči i pokušala da se uspravi ali je videla zvezde. Izgledalo joj je da njegov glas dolazi iz daljine. - Tvoja sestra mi nije dozvolila, više od pet godina. Ko ima sada zakonsko starateljstvo nad njim? Ja, ali je to privremeno. Tvoji roditelji...? Mami nije dobro. Tata se bori i stara se o njoj. Alisina smrt ih je teško pogodila. Ne bi sada mogli da se brinu o detetu. Oni ţele da on bude sa mnom, ali... Ti ne ţeliš? O, ţelim, svim svojim srcem, ali sam mislila da i ti tu treba da se izjasniš, Luk. Još uvek je drţao njenu ruku. Instinktivno ju je stisnula. - Da treba da bude s tobom, ukoliko ga ţeliš. Ja... Ja stvarno verujem da su tvoja osećanja istinska. On nikada nije bio loš, na kraju krajeva. Samo za- to što ga nije volela, samo zato što je zbog njega reţala uvek kad se sretnu, i ona ga smatrala tako arogantnim i nezrelim... Neće dozvoliti da lična osećanja nadvladaju da objektivno sagleda pravdu i nepravdu. Biće on dobar otac, ako to ţeli. Sve to što se događalo između tebe i Alis... - rekla je. - Loš brak moţe iz čoveka da izvuče ono najgore. Nikada nismo bili jedno za drugo. U početku smo zasenili jedno drugo, ali ne bih ponovo poţeleo te iste zvezde u svojim očima. Luk, ako ţeliš Feliksa... Frenki Dţeja... onda ga uzmi. Treba da bude s tobom. To je prava stvar. Zbog toga sam i došla u Krokodajl Krik. Dok se pribliţavao lekarskoj kući u kojoj je ţiveo skoro pet meseci, Luk je gledao to mesto kao da ga nikad ranije nije video. Jer je sada, od nedelje uveče, njegovo dete u njoj. Ostavio je Dţejni da se odmara, osećajući da ima još stotinu stvari koje treba reći, ali da je ona previše umorna da bi bilo ko od njih dvoje u ovom trenutku još pričao. U svakom slučaju, ta potreba da vidi svog sina iznenada je bila prilično potresna. Privukla ga je kao magnet, i zbog nje se osećao bo- lestan i ošamućen. Ne moţe ţiveti ni trenutka ako ne vidi svog dečaka. Deo -

24


by voki

njega je još uvek verovao da će se na kraju ispostaviti da je sve to strašna zabluda i da to dete nije uopšte njegovo. On spava na poljskom krevetu u Emilinoj sobi - rekao mu je Čarls pre nekoliko minuta. - Ovde je već dve večeri. Pretpostavljam da ti noćiš u Urgentnom odeljenju. Da, ako uopšte uspem da odspavam. Ceo grad je bio u strašnom haosu. Da nije bilo autobuske nesreće i ciklona koji je prekinuo njihovo svadbeno slavlje pre tri večeri, Emili i Majk Pulos bi do sada već bili kilometrima daleko na medenom mesecu, ali su umesto toga ostali da pomognu. Nisu imali izbora kada je to bilo u pitanju, i moţda će proći dani pre nego što ne budu više potrebni i komercijalni letovi ponovo počnu da rade. Kratke periode vremena koje su Emili i njen nov suprug uspeli da provedu zajedno, provodili su u hotelu Atina, u sobi koja je bila previše uništena kišom za prave hotelske goste, s nakvašenim tepihom koji je bio sav iscepan, ali sasvim prihvatljiva za dvoje lekara iscrpljenih radom, koji su se tek venčali i bili ludo zaljubljeni. Što je značilo da je Emilina soba slobodna za Mak- sa i Frenkija Dţeja. Neću ga zvati imenom koje je Alis koristila kad ga je ukrala. Mada nisam sasvim siguran šta sada radi - nastavio je Čarls. - Verovatno jede. Apetit mu se znatno popravio otkad smo ga našli. I kad se Luk popeo na prstima uz stepenice do veli- ke zajedničke kuhinje, dok je otkucaje srca osećao čak u grlu, zatekao ga je tamo. Njegov sin. Jeo je ogroman hamburger sa svim i svačim, a polovina od toga - prţena jaja, kriška cvekle, rendana šargarepa, kolut ananasa i sir - klizila je sa strane i padala u tanjir. Frenki Dţej je po celom licu bio umazan sokom od cvekle i mrvicama lepinje, i paţljivo je posmatrao kako da ponovno ubaci ostatake hrane u usta. Da ih vrati u lepinju? Ili da ih stavlja direktno u usta? Luk je jednostavno stajao i posmatrao ga, potpuno preplavljen osećanjima, videvši mali deo sebe, deo Alis i Dţejni, dve bake i dvojice deda, i konačno potpuno novo, jedinstveno stvorenje koje nije podsećalo ni na koga drugog, video je jednostavno samo Frenkija Dţeja. Tamna kosa, braon oči, po koţi ogrebotine i ujedi od komaraca, pegice po nosu, mali mišićavi udovi.

25


by voki

Prva ga je ugledala Dţordţi na ulazu, i sigurno joj je Carls ukratko objasnio o čemu je reč jer je podigla obrve upitno kao da kaţe: Da li da mu stavim do znanja da si ovde? Luk je odmahnuo glavom, pitajući se da li svi zdravstveni radnici - u stvari, ceo grad - do sada već znaju da je ovo njegov davno izgubljeni sin, i vlasnik te male izgubljene cipele. Otkad je došao ovde, uglavnom je ţiveo povučeno. Njegova nesrećna prošlost bi samo stvorila povoda za trač. Ta misao ga je ţacnula, pošto nije znao kako će se ove stvari razrešiti. Dţordţi je klimnula glavom i ćutala, i oboje su posmatrali Frenkija Dţeja kako jede. Tek kada je počistio i poslednju mrvicu s tanjira, polizao paradajz sos i saţvakao salatu, digao je pogled. Kao da očekuje neki slatkiš. Zar ga Alis nije hranila tamo u prašumi? Nikakvo čudo što su svi pomislili da ima samo četiri godine, tako je sićušan! I, mada mišićav, bio je mršav. Da li je bilo dovoljno, Pričljivko? - rekla je Dţordţi veselo. Pričljivko? Tako je. On nije govorio. Zašto nije govorio? Pošto nisu znali njegovo ime, medicinsko osoblje koje ga je spaslo i pregledalo i dovelo ovamo, dalo mu je nadimak koji se očigledno zadrţao. Luku se prilično dopao taj nadimak. On je u njegovoj svesti neka- ko pomirio tu suprotstavljenu vezu između Feliksa i Frenkija Dţeja, i stvorio kompromis koji svako moţe da prihvati, bar zasada. Pričljivko je pogledao prema vratima i konačno ga ugledao, a onda polako klimnuo kao odgovor na Dţordţino pitanje. Utisak je bio da je dovoljno jeo. Pa, moţda. Jer ako bi se večera pomenula malo kasnije, on ne bi odbio... Zdravo, Pričljivko - reče mu Luk. Nije mogao da poveruje da će taj trenutak biti tako miran, umesto da odjekuju trube ili da veliki orkestar dostiţe vrhunac svog majstorstva. Negde u podsvesti je shvatio da nije slučajnost što je tako malo ljudi prisutno. Čarls i Dţordţi su isplanirali ovu scenu tako što su sve poslali van. Da zaštite moje dete? Ili da zaštite mene? Oboje, pomislio je. I bio im je zahvalan. Lepo je to od njh. Nešto što nema pravo da očekuje jer se drţao sasvim po strani otkad je došao u Krikodajl Krik. Dţej- ni ne bi poverovala da je prepotentni

26


by voki

šarmer iz bolnice Rojal Viktorija mogao da se preobrati u zakletog usamljenika. Ovo je Luk, Pričljivko - rekla je Dţordţi. - On je... - Pogledala ga je u panici. Koliko Pričljivko zna? Ja sam prijatelj tvoje tetke Dţejni- Luk je završio. Pričljivko se nasmešio. Očigledno je voleo svoju tetku Dţejni. Upravo sam išao da je posetim. - U glavi mu je sinula njena slika i video ju je kako leţi na belom bolničkom jastuku. Ranjiva a ipak staloţena. Pomalo suve usne. Oči krupne i zamućene. Ni pribliţno lepe kao Alisine, ali daleko smirenije i sa bistrinom koja se ne da sakriti. - Još uvek je pomalo umorna, ali joj je mnogo bolje. Pričljivko je stisnuo usne i klimnuo glavom, i čovek bi po izrazu njegovog lica pomislio da Dţejnin oporavak zavisi od njega, da će verovatno ceo svet nestati ako baš ovo dete ne diše pravilno, ili ne očisti svoj tanjir umazanim prstom, ili tako nešto. U njegovom drţanju se ogledala ogromna odgovornost, a zadovoljstvo zbog hamburgera je očigledno već davno prošlo da bi mu bilo od neke pomoći. Hej... - Kako se pristupa detetu koje ne govori. Zašto ne govori? Kako se uspostavlja veza, poverenje i odnos? Luk je bio potpuno zbunjen. Toliko dugo vreme- na se nije druţio s ljudima, pa je baš sada ţeleo da se prepusti emocijama, na ovom mestu; da zgrabi svoje dete u naručje i kaţe sve one strasne, dramatične reči. Volim te. Umro bih za tebe. Nedostajao si mi svakog dana. Ja sam te naučio da se smeješ, znaš li to? Duvao sam balončiće po tvom stomaku kad si imao tri meseca, a ti si gukao i gukao i smejao se, smejao... Ali je znao da ne moţe to da uradi. Sta, do vraga, da uradi umesto toga? Okrenuo je leđa Dţordţi, bespomoćan i na ivici suza. - Ja... uh... Hej, hoćemo li da idemo malo napolje pre nego što se smrači? - reče razdragano Pričljivku, koji je istog trenutka ustao. Izgledalo je da sada oseća malo manji pritisak, ali je i dalje ćutao. Ona reče Luku: - Imamo tim koji je juče raščišćavao oko bazena, da bi deca imala gde da se igraju. Ceo grad je uključen u akciju - prave mala uređena mesta u ovom haosu. Plaţa je još uvek u neredu, sa izrovarenim peskom prekrivenim ruševinama, a pena je mutna.

27


by voki

Uhvatio ju je za ruku baš kad je pošla za Pričljivkom napolje. - Ne znam šta da uradim, Dţordţi. Zastala je. - Misliš u vezi sa ovim nezaboravnim susretom? Da. Mislim da njemu nije potreban nezaboravan susret, stvarno mislim. Znam da nije, ali šta drugo da uradim? Za mene je nezaboravan, i meni je uţasno teško da to prebrodim, i šta bih drugo mogao... Samo... paţnja prema detetu. Neke zabavne stvari. Minut po minut. Baci mu loptu. Pročitaj mu priču večeras. Ovde imamo knjige za decu. Neka sve ide polako. Naţalost, još uvek ne moţemo da plivamo, jer je bazen i dalje pun otpada i prljavštine i stolica. Ja ću ga sutra očistiti - reče Luk. Bila je to odluka i obećanje. Znao je da nije u potpunosti pripadao zajednici medicinskih radnika „Krok Krika― u proteklim mesecima. Ovo mu je izgledalo nešto za šta moţe da se uhvati, nešto konkretno što on moţe da uradi. Za Pričljivka. Za svoje kolege lekare. Za sebe. Ogroman posao. - Dţordţi je zvučala nepoverljivo. - Prilično je prljav. Ţelim to da uradim. Onda će biti bolje da pripremim bikini. - Nasmejala se, a zatim nestala nakratko na verandi i donela veliku crvenu loptu. Evo je. Hvataj. Pošto je Dţordţi spontano započela igru, Pričljivko se brzo priključio, bacajući je Luku. Trčao je da dohvati propuštene lopte, sledio uputstva, i jednom se čak nasmejao. Ali nije rekao ni reči, i to je bilo teško. Igra je polako jenjavala posle deset minuta, i Dţordţin pejdţer je zazvonio. Do vraga! Ako je to ona Hendersonova beba odlučila da se rodi... - Da, očigledno jeste. Moraću da idem, momci... Gde su nestali ostali? - upita Luk. Već se smrkavalo. Kod Kristine i Dţoa, pošto im je rečeno da pojedu hamburger brţe od Pričljivka, pa smo ih poţurili. Mislili smo... Znam šta ste mislili. I hvala vam. - Utišao je glas. Ali sada smo u pomalo problematičnoj situaciji, zato što... Da li bi on ostao sa mnom... nas dvoje sami? Ti si prijatelj tetke Dţejni. Da li joj on veruje?...

28


by voki

On ni nju ne poznaje tako dobro, ali si videla izraz njegovog lica kad sam rekao da sam njen prijatelj. Ona mu nešto znači. Reći ću Alisteru i Maksu da se vrate. Nećete biti dugo sami. Moţe da obuče pidţamu i opere zube a u mojoj sobi je polica sa tim dečijim knjigama. Imam utisak da mu se dopada sve u vezi sa vozovima. Pričljivko je bio nestao dok su njih dvoje pričali. Našli su ga unutra koji minut kasnije, u Emilinoj sobi, sklupčanog pored poljskog kreveta kako guta čo- koladu. O dušo! Mogao si nam reći da si još uvek gladan! Rekla je Dţordţi, zapanjena prizorom. Jeo je kao izgladnela ţivotinja, kao da ne zna od koga će dobiti sledeći obrok. - U kuhinji ima još puno hrane. Pričljivko je izgledao uplašen i smrznut, kao zec uhvaćen među farovima kola. Reći nam? - prošaptao je Luk. Ja se prema njemu ponašam kao da priča, u nadi da će to uskoro i učiniti - odgovorila je još tiše. - Paţljivo smo ga pregledali. Nema nikavog fiziološkog oštećenja. I on komunicira. Obično nema mnogo inicijative, ali klima glavom ili zavrti glavom, pokazuje... Tako je mršav. U Mandariju su strogi vegetarijanci. Luk opsova. - I odrasloj osobi je teško da se pravilno hrani pod tim uslovima, a kamoli detetu. Po njegovom izgledu bih rekao da ga nisu dovoljno hranili. Ovde mu dozvoljavamo da jede šta ţeli, zasada. Ne ţelimo da ga pretvorimo u zavisnika od brze hrane, ali uzimanje proteina i kalcijuma i gvoţđa svakako moţe kod njega da popravi stanje, i malo masnoće. Za ovu nedelju, čokolada je zdrava hrana. - Malo paţljivi- je ga je pogledala. - Bar... Hmm, n. i sigurna u vezi sa ovom čokoladom. - Rekla je Pričljivku. - Odakle ti ovo, dušo? Luk je pošao za njom dalje niz sobu, i oboje su se nagnuli nad Pričljivkom, koji je instinktivno sakrio čokoladu u rukama. Hočeš li da mi pokaţeš? - reče Luk neţno. Otvorio je ruku svog sina i ugledao poslednji par izlomljenih kockica prekrivenih prljavštinom, a zatim podiţe komad iscepanog papira koji je video na podu. Bio je nakvašen, kao što je bila i plastična kesa u kojoj je očigledno bio smešten. Takođe je pronašao pesak i glinu i mrvice čokolade. -

29


by voki

O, do vraga! - reče Dţordţi. - To je od subotnje večeri. Zalihe koje je Čarls spakovao za nas. Ostavili smo ih kod Pričljivka i Maksa, Alister i ja, kad smo morali da čekamo da prođe oluja. Preţivela je ciklon, i bila dole u rudarskom oknu i gore u helikopteru. Gde si to čuvao, Pričljivko? Sakriveno ovde ispod kreveta? Nije trebalo to da radiš! Ovo je skroz prljavo i blatnjavo od rudarskog okna, trebalo je to da bacimo. Moţeš nam reći kad si gladan, ljubavi. Znam, ti ne voliš da pričaš ali moţeš da se pogladiš po stomaku ili pokaţeš na friţider. Jelo nije nešto što treba da radimo tajno, srce! Nikada, nikada! Uzela je nekoliko preostalih komada čokolade iz njegove lepljive, sklopljene male šake, brzo ju je stisnula u znak ohrabrenja i ustala. Stvarno moram da idem - rekla je Luku. - Telefoniraću Alisteru usput i on će doći kući sa Maksom za koji minut. Pronađi neku priču da mu čitaš, i nemoj ga grditi zbog čokolade. Misliš da bih to uradio? Izvini. Izdavanje naredbi pređe ljudima u naviku. Hvala ti za to, Dţordţi. Ti si mi... pomogla večeras. I tako je ona otišla, i Pričljivku izgleda nije smetalo, a Luk je pronašao knjigu Lokomotiva Tomas, rekao mu da obuče pidţamu, opere zube i ode u toalet, i zatim seo na neudobnu ivicu poljskog kreveta dok se Pričljivko ušuškao ispod tankog letnjeg pokrivača i oni su čitali priču o nevaljalim vozovima. I to je bilo O.K. Bilo je dobro. Učinili su prvi korak. Maks je stigao usred čitanja i čuo drugu priču. Obojica dečaka su zevali. Alister se pojavio na vra- tima i rekao: - Mislim da je vreme za gašenje svetla. Nije bilo protesta. Laku noć, momci - rekao im je Luk. I to je bilo to. Njegovo prvo veče sa Frenkijem Dţejom, takođe poznatim kao Feliks, takođe poznatim pod ko zna kojim još imenom, takođe poznatim kao Pričljivko. Bez mnogo drame, prihvatiti to korak po korak. Prilično dobro, u suštini. Sve dok ga u ponoć nije probudilo neko komešanje koje je dolazilo iz Maksove i Pričljivkove sobe. -

30


by voki

3. Ona spava - Dţejni je začula na svojim vratima. Soba je bila mračna, a pacijent u susednom krevetu je bio samo velika gomila koja se nije micala. Sigurno je veoma kasno. Pokušala je da se pridigne dovoljno i dovikne da ne spava, ali su glasovi već otišli niz hodnik. Sigurno su se susreli s nekim na udaljenom kraju. Čula je delove rečenica. Niotkuda... Šta je Pričljivko jeo, ali Maks izgleda dobro... Ne ţeli daje ometa u oporavku, ali ona je najbliţi srodnik... Dečji krevet kad smo mi... Naprezala se da sedne i shvati ono što je čula. Nije uspela, osim što je shvatila da ima neke veze s njom. I Pričljivkom. To ime će mu ostati. Urezalo joj se u srce jer je toliko mnogo ţelela da on bude pričljiv, bučan, nestašan dečak, samo da bi pokazao da to ume. Bilo je toliko zastrašujuće, to njegovo ćutanje. Znala je da nešto ozbiljno nije u redu. Nešto nije u redu. I to ne samo zbog toga što njen sestrić ne govori. Moram da saznam šta. Okrenula je noge prema ivici kreveta. Srećom je jedna od bočnih ograda kreveta bila spuštena, jer sigurno ne bi mogla da je preskoči. U redu, sada stalak za infuziju. Zgodne su to stvari. Pridrţala se za njega kao oslonac i stala je na noge, načinila nekoliko koraka vukući noge prema električnom utikaču, gde je infuzija bila uključena, morala da otpetlja narandţasti kabl oko zumera i TV kontrolora i skupi ga u mali plastični kotur na stalku, tako da se ne vuče po podu. Dva puta je izlazila iz kreveta tog dana. Prvi put je uspela da ode čak do stolice koja je bila udaljena preko jednog metra od njenog kreveta, i nazad. Te večeri su joj izvadili kateter i uspela je da ode do kupatila. -

31


by voki

Ali je imala pomoć. Ovog puta bila je sama. Sutra me otpuštaju, ma šta da se desi, pa će biti bolje da budem u stanju to da uradim! - promrmljala je. I dok je pravila nesigurne korake, još uvek se pridrţavajući za stalak za infuziju, ošamućenost je popustila i ona se osećala sigurnije. Na kraju hodnika je još uvek stajala grupica ljudi i razgovarala. Luk ju je prvi ugledao, a ona nije shvatila ko su ostali. - Dţejni! Odmah se uputio prema njoj. Šta se desilo? Ne smeš da ustaješ iz kreveta. Da li je reč o Pričljivku? Čula sam... Povraćao je. Upravo sam ga doveo. Ali ti ne bi trebalo ovde da stojiš. Gde je on? Dole, u Urgentnom. Šta misliš da nije u redu? Dovodiš ga ovde samo zato što povraća... Sačekaj da ti dovezem kolica. Ne trebaju mi. Ţelim da izađem odavde sutra ujutru, tako da bi bilo bolje da sam u stanju da hodam niz ravan hodnik bez drame! Odvedi me dole u Urgentno i reci mi šta se događa. Oslonila se na njegovu ruku, svesna njene topline, velike snage, i on je popustio, i poveo je prema liftu. Dţo Beret je s njim - rekao je. Ja ga nisam upoznala... Ali sam čula za njega. Lekar sa Novog Zelanda. Kristinin muţ. Ni nju ne znaš. Ali to sada nije vaţno. Pričljivko pokazuje i neke druge simptome, zbog toga smo zabrinuti. Uznemirenost, glavobolja, vrtoglavica, jeza, grčevi. Grip - nagađala je. - Stomačni virus? - Šta bi drugo moglo biti? Pokušala je da razmišlja kao lekar, ali nije mogla baš sada kad je u pitanju bio taj mali dečak, koji skoro kao da je bio njen rođeni sin. Preţivljava uţasne, strašne trenutke. Da li je još neko...? Ne, u tome je stvar. Samo on. Sišli su liftom. U prizemlju je spazila sat. Jedan posle ponoći, nije ni čudo što se oseća izgubljenom. Ako dozvolim da to primete, neće me sutra pustiti odavde. I dalje će se prema meni ponašati kao prema pacijentu, a ja moram da budem zdrava, zbog Pričljivka.

32


by voki

Šta ti misliš, Luk? Ništa mi ne govoriš. Stigli su do masivnih pokretnih vrata koja sigurno vode u Urgentno odeljenje, i on je zastao, okrenuo se prema njoj i prišao bliţe. - Zatekli smo ga kako jede neku čokoladu sinoć. Dţordţi je imala nekoliko štangli sa sobom kad su ona i Alister pronašli Pričljivka i Maksa tamo u rudarskom oknu, i ona im ih je dala kao nuţne namirnice. Dečaci su pojeli polovinu, ali je Pričljivko sakrio ostatak, a mi nismo znali. Omot je bio nakvašen i prljav, a čokolada je bila prekrivena zemljom i peskom. Mislim da nikada u ţivotu nije pojeo čokoladu. Alis je bila veoma stroga što se tiče hrane. Na neki način - prestroga. Pa, sada to nadoknađuje. Ličio je na izgladnelu ţivodnju kad smo ga pronašli u toj sobi, Dţejni. - Iznenada je njegov glas postao hrapav, i u Dţejninoj svesti se javila ţivopisna, potresna slika. Gutao je tu prljavu stvar što je brţe mogao, i pesak i omot i sve. Poremetio je stomak... - Osećala se malo bolje. Parče vlaţne, prljave čokolade. Biće on dobro. Biće mu muka pola dana, ali će uskoro biti dobro. Ne, mi ne mislimo tako - reče Luk. - U tim starim rudarskim oknima ima mnogo poluiskopanih rupa i gomile šuta. Prerada zlata se vršila na licu mesta. Tlo je zagađeno. Mi smatramo da je došlo do trovanja arsenom. Dţejni je osetila slabost u kolenima i Luk je morao da je pridrţi da ne bi pala. Osetio je vrh plastičnog creva za infuziju na unutrašnjosti svoje ruke, zavezane trake na leđima njene spavaćice, a zatim prazninu - krajevi tih spavaćica se nikada dobro ne preklapaju na ledima - toplu prazninu i neţnu koţu na njenim leđima. Naslonio je bradu na vrh njene glave Kosa joj je bila svilenkasta, tamna i mirišljava, čak i posle nekoliko dana provedenih u bolnici. - Uzeli smo mokraću na analizu - rekao je. - U međuvremenu, nastavićemo da ga lečimo kao da je to potvrđeno. Ispiranje ţeluca, slani rastvor. Ako dobijemo pozitivne rezultate urina - pokušavaju da urade analize što je brţe moguće - započećemo sa dimerkaprolom dva dana a zatim penicilaminom, a primenićemo i terapiju za dehidrataciju i plućni edem i sve drugo što je potrebno. Hemodijaliza - rekla je. Nadamo se da neće biti potrebna, jer ovde nemamo opremu za to. Morao bi da ide na jug. Siguran sam da neće biti tako ozbiljno. -

33


by voki

Neće biti. Neće. Ovo je akutno, a ne hronično, i brzo se razvilo i tipično je jer je on tako mali i mi ćemo isto tako brzo izbaciti to iz njegovog sistema. Ove reči su bile molitva, pretnja i obećanje istovremeno, i oboje su bili svesni toga. Stegla ga je čvršće, spustila glavu na njegovo rame, i on je osetio njen topao dah i podrhtavanje njenog prigušenog glasa na svojoj košulji. - Ovo nije pošteno. Ovo stvarno nije, nije pošteno! Već je preţiveo toliko toga, Luk! Ne mogu ovo da podnesem. I ne znam da li sam mu... dovoljna. Znaš? Dovoljna za njega. Kad je već izgubio svoj svet. Počela je da plače, jecaji koji su potresali celo njeno telo, tim više jer je pokušavala da ih priguši i zaustavi. Luk je znao razlog. Ţelela je da bude jaka, i pokaţe svima da je snaţna kako bi joj dozvolili da se brine o Pričljivku, umesto da bude zatvorena sama u sobi. Još uvek je nekako smatrala da ih je samo dvoje - ona i Pričljivko. Nije imala poverenja niti shvatala koliko mnogo zakletvi je Luk dao u svom srcu. Još uvek je smatrala da se on pretvara. On nije sada smogao snage da se ljuti zbog toga. On ima nas dvoje - rekao je umesto toga, govoreći što je jednostavnije mogao, i shvatajući da ga njegov sopstveni glas često izdaje. - Nikada to nemoj da zaboraviš. Nikada nemoj da posumnjaš. Ja sam ovde. Ja ga volim. Učiniću sve što je u mojoj moći. Sve što je potrebno. Svakog bogovetnog dana. sam njegov otac. I ja ga neću napustiti. Bile su to reči - neke od njih - koje je prethodne večeri ţeleo da kaţe Pričljivku lično, ali nije bio u stanju. I iznenada je to bilo isceljujuće i dobro i značajno što ih sada govori Dţejni, jer ako nemaju ništa drugo zajedničko, njih dvoje, zajednička im je obaveza da ovom detetu poklone najveću moguću paţnju. Podigla je glavu s njegovog ramena i pogledala ga. Ne, ispitivala ga, celo njegovo lice, u potrazi za isti- nom. Izdrţao je njen pogled, znajući da ona neće moći da nađe ni trunku neiskrenosti, ili laţnih obećanja. On je mislio sve ono što je rekao. Konačno, posle čitavog jednog minuta, ona je blago klimnula, odmakla se od njega, i okrenula prema dugmetu na zidu koje je otvaralo pokretna vrata. - Ţelim da ga vidim. Bio je bled kao krpa, ubrzano je disao, i upravo je prestao da povraća u bledozelenu plastičnu bolničku posudu. Medicinska sestra ju je brzo iznela, zatim se vratila da zabeleţi količinu na

34


by voki

njegovoj listi.Njegovi nemirni udovi su se grčili ispod čaršava koji su već bili prljavi. Frenki Dţej... - prošaputala je Dţejni. - Pričljivko, ljubavi... Medicinska sestra, starija ţena, koju Luk nije dobro poznavao, spremala se da uključi infuziju. - Ja ću to uraditi - rekao joj je, a onda se zapitao da to nije bila greška. Ovo je njegov sin. Niko ne voli da leči pacijenta koji mu je toliko blizak. Ali je on to ipak učinio, usredsredivši se na malu ruku, traţeći venu vrhovima prstiju, i ubadajući iglu u nju. Vena se izmigoljila ispod vrha igle i morao je da pokuša ponovo. Pričljivko je do tada već sigurno dehidrirao, jer njegove vene ne bi trebalo da budu tako slabe. Jedva da se trgnuo zbog tog bola, hrabri mali momak, ali je Luk znao da ga je bolelo. I boleće ga ponovo, kad on pokuša drugi put. Ovog puta je, hvala bogu, pronašao venu i postavio kanilu na pravo mesto, pričvrstio crevo za infuziju, podesio dotok infuzije, rekao sestri koje lekove da stavi, i sve to zapisao. Dok je sedela pored Pričljivkovog kreveta i drţala njegovu slobodnu ruku, Dţejni je posmatrala svaki pokret koji Luk čini. Kako se osećaš, dušo? - prošaputala je. - Molim te, pričaj sa nama i reci nam. Nećeš? Treba da budeš miran? To je u redu... To je u redu... Sta bi još mogla da kaţe? Vreme je prolazilo, onako kako to prolazi u bolnicama. Neugodno i tiho i sporo. Mora da je malo zadremala. Probudio ju je neki zvuk pored Pričljivkovog kreveta, a izgleda da je Luk odšao. Umesto njega, tu je bio neki čovek koga nije poznavala, i koji je pruţao svoju veliku ruku da se pozdravi i govorio joj: - Ja sam doktor Beret. Ali zovite me Dţo, hoćete li? Imamo rezultate Pričljivkovog testa urina. I...? Potvrđeno je. - Nije upotrebio reč otrov i Dţejni mu je bila zahvalna. Izgledalo je kao da Pričljivko spa- va, ali nikad se ne zna, već je bio dovoljno preplašen i izgubljen. Otrov je zastrašujuća reč i kad je odrastao čovek čuje, a kamoli dete. - Nastavićemo sa testiranjem kako bismo pratili da li se koncentracija smanjuje. Znači, započećete sa...? Dimerkaprolom i penicilaminom. - Radio je dok je pričao, beleţeći novu terapiju, pripremajući lekove.

35


by voki

-

Gde je Luk? Otišao je da dotera kolica za vas. Ne trebaju mi. Ja ostajem ovde. Pogrešno - reče lično Luk sa vrata, sa stolicom odmah iza

sebe. - Ja... Pssssssssssst! - Prišao je i vrhovima prstiju dotakao njene usne kao znak upozorenja. - Treba li da ti govorim da nećeš biti otpuštena sutra - u stvari, to je danas - ako ujutru budeš izgledala kao olupina: On sada spava. A ti treba da budeš zdrava kad njega otpuste. Vodim te natrag u sobu, Dţejni, gde ćeš spavati dok se sama ne probudiš - nema jutarnjeg doručka u 6 sati - a oko sredine prepodneva, ili moţda u podne, čitava gomila doktora će te pregledati i reći da ili ne. Šta ţeliš da kaţu? Zelim da kaţu da. To sam i mislio. Treba li ti pomoć da uđeš u ovu stolicu? Ne! Zašto je pitao? Ignorisao je njen odgovor, savio se i podigao drţač za noge na stolici, podigao je na noge, okrenuo je i pridrţao za lakat dok se spustila. Ţelela je da kaţe laku noć Pričljivku, poljubi ga i kaţe da će doći da ga poseti čim bude mogla, ali je Luk bio u pravu. On spava, i najbolje je ne uznemiravati ga. Dok su išli prema liftu, znala je da ostavlja pola svog srca u Pedijatrijskem odeljenju Urgentne sluţbe, gde se on nalazio, jer je veći deo bolnice bio u haosu. Zbog odeljenja oštećenih olujom i onesposobljenim za rad, i sa pacijentima premeštenim gde god je bilo slobodnog mesta, na pedijatrijskom odeljenju nije postojao nijedan slobodan krevet. Luk je ostao sa svojim sinom cele noći, prateći svaki znak pogoršanja ili poboljšanja. Pričljivko je mokrio kroz kateter koji je sestra namestila, što je bio dobar znak jer bi neizlučivanje mokraće značilo da je trovanje arsenom još ozbiljnije. Tečnost je stalno tekla ravno- merno, zajedno sa dimerkaprolom, koji će se hemijski vezati za arsen i neutralisati njegovo dejstvo. Čišćenje izazvano sredstvom za povraćanje koje je Pričljivku dato treba da izbaci nesvareni arsen iz njegovog organizma tako da se nivo ne povećava. Kontrolisaće ponovo njegovu mokraću kroz nekoliko sati.

36


by voki

U međuvremenu, nije se moglo mnogo učiniti osim da se sedi i posmatra, ali su na neki način, jutarnji sati izgledali tako dragoceni. Nadoknađivanje izgubljenog vremena. Zalečenje svih onih uţasnih meseci i godina kada nije znao gde je njegovo dete, osećanja kada je Alis nestala s njihovom bebom, koje je bilo ravno udarcu u lice. Još uvek nije u potpunosti shvatao šta je krenulo naopako, kako je mogla ona neobuzdana, neverovatna sreća - površna sreća, došao je do zaključka - da se pretvori u svađe i udaljavanje za tako kratko vreme, manje od tri godine otkad su se prvi put sreli do trenutka kad ga je Alis napustila. Kod većine parova odnos se zaista menja nakon rođenja deteta. Da li je tada sve počelo? Setio se dana kad je došla kući posle sastanka grupe za mlade mame kad je Frenkiju Dţeju bilo šest nedelja, puna neke jezive, drugorazredne priče koju je čula o tome Kako je vakcinisanje dece štetno. - Nećemo dati da ga vakcinišu, Luk. Neću da preuzimam rizik. A preuzećeš rizik da umre od difterije ili velikog kašlja? Da li uopšte imaš pojma kolika je bila stopa smrtnosti dece pre nego što su počeli sa vakcinacijom? Tako je, Luk, sakrij se odmah iza sterilne fasade zapadne medicine, a da uopšte i ne sa činjenice! Činjenice? Da li si zaista sagledala cmjenice? Usledila je ţestoka svađa. Ali je on znao da je to u stvari bio kraj, a ne početak problema. Nije mogao tačno da objasni redosled događaja na tom putu posle toliko vremena, ali je shvatio da ništa ne moţe biti tako gorko kao prestanak privlačnosti, posebno kad krijete da nema poštovanja i uvaţavanja ili zajedničkog razumevanja koje leţi ispod toga. On bi nastavio da pokušava, ali je izgleda Alis bila ta koja je stvari videla jasnije u tom trenutku. Brak nije mogao da se spase, a ona je to osetila brţe od njega. Njegove misli su se vratile u sadašnjost, i shvatio je sa dozom uţasa da Pričljivko verovatno još uvek nije vakcinisan. Pogledajte njegovu koţu, sva isečena i iz- grebana. Kako je Alis mogla da uradi tako nešto? Kako je mogla da ga odvede u divljinu bez injekcije tetanusa? Daće mu jednu čim njegovo stanje bude stabilno, ali i ostale injekcije koje su mu potrebne, čim prebro- di prvu krizu.

37


by voki

Prva kriza? Četvrta. Peta. Luk je prestao da broji. Alisina smrt, autobuska nesreća, ciklon... Njegovo malo čudo, to je ovaj mali dragi dečak. Njegov čudesni dečak. Iznenada su ga preplavile emocije, i tamo u mračnoj, tihoj bolničkoj sobi, samo je sedeo i puštao da suze poteku. Kad se Dţejni probudila, bilo je jedanaest ujutru, i za- tekla je Luka kako stoji u dnu kreveta. Zvuk njegovog ulaska u sobu ju je probudio. Kako je on? - pitala je tihim glasom. Ide nabolje. O, to je divno. To je tako ’ Nivo arsena u njegovoj mokraći se smanjio, više ne povraća, nije više dehidriran, pluća su mu čista. Mislim da će izaći sutra. Ne plači, Dţejni. Ali sam nešto hteo da te pitam. Da li si pronašla bilo kakve podatke o vakcinaciji među njegovim i Alisinim stvarima? Ne. I nemoj misliti da oni postoje. Ona nije verovala u to. Raspravljala sam se s njom u vezi s tim, ali... I ti, ha? Verovatno nisam bila dovoljno uporna. Pogledi su im se sreli, i za trenutak je Alisin duh stajao između njih, naslađujući se svim tim divnim strujama snaţnih emocija u vazduhu. Nisam mogla da se nosim s njom, Luk - priznala je Dţejni uzrujano. - Iscrpljivala me je. Ne mogu da ţivim na takav način. Sve je tako ţestoko, ili crno ili belo. Ona je bila od one vrste ljudi koji ne umeju da uţivaju u malim stvarima. Sve je moralo da bude veliko. Čak i način na koji ste se vas dvoje zaljubili. Na prvi pogled, kad je Alis došla u bolnicu kod Dţejni na kafu. Kroz tri nedelje Alis i Luk su se verili, a venčali su se nekoliko meseci kasnije. Prvu godinu braka su proveli u Australiji, a zatim otišli u London. Ne moţeš s nekim samo lepo da ćaskaš - nastavila je - moraš da otvoriš celu svoju dušu. Ne moţeš samo ţiveti na vegetarijanskoj dijeti, moraš zaključiti za čokoladu, sladoled i sir da su otrovi.

38


by voki

Ne moţeš se samo lepo, civilizovano razvesti, moraš promeniti ime, uzeti bebu i nestati. Znam. Voleo si njenu energiju i strast. Nekada. Ali se na kraju ispostavilo da je njena strast pravi otrov. Pored toga, nismo ... imali ničeg zajedničkog. Nikada više ne bih poţeleo takvu vezu. Ne ţelim da se zadrţavam na stvarima zbog kojih je postala nemoguća. Ne. Moramo misliti na Pričljivka. Njegovu budućnost. Njegovu dobrobit. A pomoći ćemo mu tako što ćemo mu dati tetanus i ostale vakcine. I malo više čokolade i sira. Ovog puta čiste čokolade. I punomasno mleko, neko dobro crveno meso i sveţu ribu, puno voća i povrća i integralne ţitarice na kojima je odgajan i koje voli, i ogromnu količinu sladoleda. Prepun kornet od oblande sa jagodama i mangom preko svega, pomisli Dţejni. Htela je da ga razmazi na sve moguće načine. Hej, dolaze uskoro neki doktori da te pregledaju, - reče Luk. Dobro zvuči. Ne mogu ti reći koliko se borim da izađem odavde. Mada ja... stvarno nemam pojma šta će se u mom ţivotu događati nakon ovog popodneva. Pusti da prođe vreme, Dţejni - odgovorio je neţno. - Moramo mnogo toga da rešimo. Nismo sebi zacrtali da sve to uradimo do kraja nedelje. -

39


by voki

4. Poslednja stvar koju je Dţejni očekivala, kada su obavljene sve formalnosti oko otpusta, jeste da će veći deo ostatka dana provesti pored bazena. Luk nije hteo da joj dopusti da bdi nad Pričljivkom u bolnici i duboko u sebi, mada je u početku protestovala, znala je da je on u pravu. Posetili su ga još jednom kad su odlazili. Izgledao je malo veselije, sedeo u svom krevetu i rešavao slagalicu. Bilo je teško shvatiti kako se uopšteno oseća kad je odbijao da govori, ali je izgledao veselije, i očigledno mu je laknulo što se oseća bolje. Luk je rekao: - Slušaj, momče, moram da odvedem tvoju tetku Dţejni da se malo odmori, a moram i sam da se odmorim. Naređenje lekara. Ovuda je protutnjao ciklon. Mislim da znaš o čemu pričam, zar ne? Mali naklon. Bez osmeha. Pa, svi smo radili prilično naporno, ili nas je nešto tresnulo po glavi kao tvoju tetku Dţejni, tako da i ona mora malo da sedi na suncu i oporavi se. Da se izleči. On je klimnuo glavom kad je čuo poslednju reč, a u oku mu se pojavila iskrica pitanja i nade koju je Dţejni videla jednom ili dva puta ranije i bilo joj je čudno. Iznenada je izgledao kao da silno ţeli da progovori - očajanički da progovori. Da postavi pitanje ili im kaţe nešto izuzetno vaţno ili samo da vikne. A ipak nije progovorio ni reči. Čekala je, smešila mu se, stiskala njegovu malu ruku. Hajde, dušo. Ništa loše se neće dogoditi ako to kaţeš. Samo izbaci to iz sebe. Ali ne. A sada, pola sata kasnije, evo nje kako se odmara u pozajmljenom kupaćem kostimu pored bazena. I posmatra Luka kako ga čisti. Već je izvukao desetak kofa lišća i smeća pomoću velike mreţe. Dodao je neke hemikalije, očistio korpu za lišće, izvadio plastičnu stolicu iz plićeg dela bazena, blizu stepenica. Nekoliko stolica je bačeno u bazen pre ciklona, očigledno da ih snaga vetra ne bi pretvorila u opasne projektile.

40


by voki

-

Pretpostavljam da mi nećeš dozvoliti da ti pomognem? - rekla

je. Ne. Zato što moram da se odmaram, zar ne? - Odolela je iskušenju da povuče kupaći kostim kako bi više pokrila neke delove tela. Pošto je poslednje tri godine u Darvinu provela oblačeći se za večna leta, znala je da je još gore ako se ponašaš kao da misliš da je tvoj dekolte previše dubok. Stil oblačenja je osamdeset posto pouzdanje i opušteno ponašanje. Alis je očigledno to shvatila od rođenja, ali je Dţejni bio potreban dobar deo ţivota da to ukopča. Spasla je nekoliko komada odeće posle autobuske nesreće, ali ne i kupaći kostim, samo sportske šortseve i majice koje još nije oprala, i mada je bilo toplo, nje- noj koţi su prijali vazduh i sunce. I zato što u ovome ima i nauke, vidiš - Luk reče. Ti verovatno i ne znaš šta je flokulent. Čini mi se da to ima neke veze sa funkcijom jetre. Govorim u kontekstu bazena. - Prosuo je oko pet litara te tečnosti dok je govorio. Pa, ovaj bazen svakako ima različite kontekste. Zeleni, peskoviti kontekst, sa ovog uzdignutog mesta, a da ne pominjem grane koje plutaju. - Posmatrala je kako vadi još jednu granu. I bar još pet bazenskih stolica, kaţu mi. I treba da ti kaţu. I posle svega što si izvadio, još uvek ne mogu da vidim dno. Ali kad flokulent počne da deluje, dobio sam čvrsto obećanje da će biti kristalno čist. Mada ja mislim da prvo treba obaviti još nešto. Sačekati da prenoći i usisati ili nešto slično. Imam napisana sva uputstva. Tako da ti u stvari ne znaš ništa više od mene o čišćenju i odrţavanju bazena. Ne baš mnogo. Ali ja učim veoma brzo. Samo usputna napomena, propraćena prikladnim osmehom, pa ipak je to istina, shvatila je. Tokom čitavog njihovog staţiranja brzo je učio - što ju je nerviralo kod njega. Niko nije u stanju da učini da medicina izgleda tako laka! Razmetao se time, pravio se vaţan zbog oštrine svog uma. Vreme koje je spomenuo juče kada je spasao njenu zadnjicu, kako se on to izrazio. Setila se toga. Ponašao se kao mađioničar, uspostavljajući -

41


by voki

pravu dijagnozu ili određujući pravi postupak kao da vadi zeca iz šešira. Šta sam ti rekao, Dţejni - rekao bi sa šarmantim osmehom. Kroz malo stisnute zube bi rekla: - Hvala, Luk. Bez brige. Na kraju bi i ti došla dotle. Časti me pivom ponekad. Osetila je da se više ne pravi vaţan. Nekoliko proteklih godina ga je promenilo. Sazreo je na način na koji nije očekivala. Bila mu je potrebna krivulja brzog učenja u dubljim, intimnijim oblastima njegovog ţivota, i on je na pravi način to i prihvatio. Bila je to za njega, verovatno, poniţavajuća lekcija. Mogla je da zamisli da je za čoveka kao što je Luk sigurno bio uţasan šok i gorko razočaranje kad je shvatio da njegova inteligencija i šarm ne mogu da mu pruţe sve što poţeli - da ţivot nije ni pribliţno lak, niti prijatan za dr Luka Brešana kao što je nekada mislio. Alis je bila neoprostivo okrutna. . Ali ona je bila moja sestra, i ja sam je volela, i nikada je vise neću videti. Teško je to, takav haos. Ako si bio ljut na nekoga koga si voleo, ljutnja ne prestaje kad te osobe više ne- ma. Jednostavno ne moţe nigde da se uklopi, i samo lebdi okolo. Pomeša se s bolom, tako da i zbog toga moraš da tuguješ - činjenica da tvoja ljutnja neće da prestane. Kako vreme bude prolazilo, njeno srce će morati da se smiri, ali baš sada... Morala je da zaţmuri da bi zadrţala suze. Luk je sklonio još nekoliko grana, pronašao naslon još jedne potopljene stolice i počeo da dahće. Bela majica je bila sasvim priljubljena uz njegovo mišićavo telo i isticala preplanulu boju njegovih ruku, koju bi čovek italijanskog porekla dobio bez truda u roku od nedelju dana po dolasku u Krokodajl Krik. Za razliku od njega, Dţejni se, kao i uvek, paţljivo namazala kremom koja njenoj koţi pruţa zaštitu i vlagu, jer znala je vrlo dobro šta bi se inače desilo s njenom koţom na ovoj geografskoj širini. U Darvinu je isto, ako ne i gore. Delimično zaklonjena suncobranom koji je Luk iskopao ispod verande, ona se sigurno sijala od losiona od glave do pete, a ipak je volela vrućinu.

42


by voki

Razmišljajući o njegovoj maslinastoj koţi, i ţeleći da se otrgne od neprestanih misli o svojoj sestri, iznenada je upitala: - Tvoji roditelji, Luk, kako su oni? Spasao je još jednu stolicu, izneo je na bledi pesak kojim je bio okruţen bazen i za trenutak prestao da radi dok se stolica cedila na suncu. - Prilično dobro. Iza naočara za sunce nije mogla da vidi njegove oči. Viđam ih samo nekoliko puta godišnje. Ali sada se malo bolje slaţemo. Dţejni se setila da su postojale neke nesuglasice među njima. Gospodin i gospođa Brešano nisu voleli Alis. Oni su to i pokazivali, a Alis je bila ljuta i povređena. - Ako nismo dobrodošli pod njihovim krovom, onda nećemo ići. Pogledaj kako se ponašaju! Luk me u potpunosti podrţava. Besanje. Kad sada o tome razmišlja, izgleda joj da je Alis uvek više volela da prekine veze umesto da radi na poboljšavanju odnosa. Znači, Pričljivko ima dva para deda i baka! - uz- viknula je Dţejni. Zaista nije ţelela i dalje da razmišlja o Alis kad je Pričljivko taj kome je potrebna. - To je divno! Ja im nikada nisam rekao - odgovorio je Luk. Nije odmah razumela. - Pa, jedva da si i imao vremena. - Tek je bila sreda, manje od dvadeset četiri sata otkad je saznao istinu o tome ko je u stvari Pričljivko. Ne, mislim nikada nisu saznali da smo dobili de- te. Hteo sam da im kaţem, tokom čitave trudnoće i nakon rođenja. Mislio sam da bi moţda pomoglo. – Da prebrode nesporazume, shvatila je Dţejni. - Alis je ţelela da sačekamo. Nije im oprostila zbog toga što su bili protiv našeg braka. A onda je otišla, samo zbrisala dok sam bio na poslu. Ostavila je poruku. - Sa gorčinom ju je citirao: - „Gotovo je. Ne pokušavaj da nas ' pronađeš. Ne mogu više da ţivim s tobom. Uništio si mi dušu.― O, do đavola, Luk! I šta je trebalo da učinim nakon toga? Kaţem roditeljima da imaju unuka ali da ga moţda nikada ne- će videti jer sam uništio dušu njegove majke, a nisam imao pojma gde je ona? Ţao mi je... Njegove usne su se iskrivile. - Zbog čega? Sto si udesila da popijem kafu s tvojom sestrom u bolnici onog dana? Znači, sećaš se.

43


by voki

Našeg prvog susreta? - Njegovog i Alisinog. - Naravno da se sećam! Imao sam dvadeset šest godina i mislio sam da sam miljenik sunca. Nikada mi nije palo na pamet da ljubav na prvi pogled ne vodi uvek večnoj sreći. Da povremeni kratki razgovori tokom kojih razmenjujete misli o sistemima vrednosti i dugoročnim ciljevima mogu biti dobra ideja. Da je moţda ta priča o nesrećnim ljubavnicima, u stvari, samo akutan slučaj... - Zastao je. Ţudnje, shvatila je Dţejni. Zvezde u vašim očima. Da. - Stavio je palac i prst ispod naočara za sunce i protrljao oči. Nastupila je tišina. Znači, imaš puno toga da pričaš svojim roditeljima - rekla je Dţejni na kraju. I shvatila da to što je rekla nije baš prikladno. Slušaj, hoćeš li mi, molim te, dozvoliti da ti pomognem oko bazena? Inače ću nastaviti da ti postavljam ova glupa pitanja. U redu je. Verovatno je potrebno da iznesemo sve na videlo. Neću ti dozvoliti da mi pomaţeš. Mogla bih da brišem stolice kako ih budeš vadio. Ove dve su neupotrebljive u ovakvom stanju, sve umazane. Sigurno ima nekih krpa. Ozbiljno, mrzim da sedim mirno dok neko drugi radi. Pogledao ju je i nakrivio glavu na jednu stranu. - Da, sećam se toga. - Sa porodičnih skupova one godine pre nego što su on i Alis otišli u Englesku. Razmenjivali su neke zajedljive primedbe, Dţejni i Luk, kad su zajedno prali sudove. U stvari, njih dvoje su se poznavali sasvim dobro. U redu, onda - reče - ali samo pod uslovom da napraviš pauzu svakih deset minuta i popiješ veliku čašu hladnog pića. A ko će mi donositi velike čaše sa hladnim pićem? pitala je zagonetno. Nasmejao se, a ona je osetila neobično zadovoljstvo jer je shvatila da mu više i nije tako lako da se nasmeje. Zato je bilo ravno podvigu izmamiti mu osmeh... -

***

44


by voki

Tako je Dţejni ţelela hladna pića iz visokih čaša. Luk je ostavio Dţejni da se izleţava pored bazena u ligeštulu koji je takođe izvukao ispod verande. Posmatrajući je sa prozora velike kuhinje, da proveri da ne raščišćava ruševine sa bazena bez njegove dozvole, nije uspeo da stigne ni do friţidera za nekoliko minuta. Samo ju je netremice gledao. Pre osam godina su zaista izluđivali jedno drugo, išli jedno drugom na ţivce. On je mislio da je ona uštogljena i dosadna u svojim stavovima prema medicini i učenju i ţivotu, i da nije svesna svojih sopstvenih kvaliteta. Dovodilo ga je do ludila to što je mogla biti isto tako lepa i zanimljiva i zabavna kao i njena sestra, samo da je htela iole da se potrudi. Ţeleo je da je odvuče pred ogledalo i vikne: Zar ne vidi?. Ili da pusti snimke onoga što je govorila i kaţe joj: Slušaj sebe! Koliko misliš da ljudi vole da im se pridikuje o načinu lečenja malarije u Trećem svetu dok ispijaju piće petkom uveče? Ne moraš da seponašaš tako kao daje tvoja pamet jedino što imaš, jer to nije tačno! Zašto mora da se ponaša tako ukočeno? Zašto se oblači tako da sakriva tu čudesnu figuru Stafordovih, umesto da je pokazuje? Zašto svaki čovek koga sretne ne upozna njen neverovatan osmeh? Zašto koristi svoj blistavi um da ugnjavi ljude svojim znanjem, umesto da ih natera da razmišljaju ili se nasmeju? Ima smisla za humor, ali ga tako retko koristi. Tako je strašno ozbiljna i dosadna kada je u pitanju svet! Ona se mrgodila na muškarce, umesto da im se smeje, onako kako se neke ţene mrgode na musave male dečake. Samo nekoliko nedelja nakon njihovog venčanja, Alis mu je rekla: Moraš da mi pomogneš da pronađem muškarca za Dţejni, Luk. Ona je čarobna osoba, ali muškarci to ne vide, a to nije u redu. I on je istinski pokušao. Razmišljao je o tome ko bi od njegovih slobodnih drugara bio prilika za nju - ko od njih nije previše zaluđen fudbalom, ko od njih ima interesovanja slična njenim. Otišli su na tri ili četiri grozna sastanka učetvoro, on i Alis i Dţejni i taj neko, pri čemu je Dţejni očigledno znala da joj nameštaju i uvek kad bi ga pogledala, video bi da misli: Ti podlače!Zar misliš da bih ovakvog muškarca poţelela! U međuvremenu, njegovi prijatelji su bili obeshrabreni lošim utiscima s prvog sastanka, i ko bi ih za to krivio?

45


by voki

Nije mogao da se seti ko je prvi odustao od sastana- ka učetvoro. Bila je to Dţejni, pomislio je. Tako je, zamolila je Alis da mu kaţe da ih više ne dovodi oboje u neprijatnu situaciju, i on je osetio ogromno olakšanje. I bio je ljut, takođe. Njoj to jednostavno nije polazilo za rukom! Sada je sve to izgledalo tako daleko, i eno nje tamo kraj bazena, kako sunča svoje duge noge, i nosi ljubičasti kupaći kostim koji je pozajmila od Dţordţi Tarner, koji bi pre osam godina stalno nameštala i po- krivala grudi rukama, jer su Dţordţini kostimi... pa... nekako minimalni. I nemaju ojačanja... I ako Dţejni nije shvatala pre osam godina da ima zanosnu figuru jedne Stafordove, sada to zna. Samo na prefinjen način. Zadovoljna, ali se ne razmeće time. Više podseća na Alis. A istovremeno ipak ne podseća, jer nema Alisin opasan sjaj i vatru. Dţejni će uvek biti mirnija, pretpostavio je. Njeno samopouzdanje će uvek poticati iznutra, iz saznanja o sopstvenim vrednostima koje je mukom stečeno i uspeha i načina da ih iskaţe. To samopouzdanje će jačati sa godinama, slutio je, i dobiti prefinjeni sjaj, kao staro zlato. Boţe, verovatno će biti neodoljiva zavodnica kad joj bude devedeset pet! Bolje bi bilo da preduzme nešto u vezi s tim hladnim pićima iz visokih čaša... Proverivši u friţideru, pronašao je gaziranu mineralnu vodu i sok od tropskog voća, i setio se da je negde video skrivenu bocu kamparija. Pronašao ju je na najvišoj polici ormana i dodao ga malo, uz puno leda. To nije dovoljno. Hteo je da je vidi nasmejanu, da je malo zadirkuje. U redu, kako bi bilo da doda nekoliko komadića ananasa i dinje? I neko je doneo kesu papirnih koktel-kišobrana za neki događaj pre Emilinog venčanja i zaboravio da ih upotrebi. Bili su ispod sudopere. Natakao je ananas i dinju na drščice kišobrana i stavio pića na tacnu, zajedno sa zdelom voća i zelenkastim staklenim bokalom ledene vode koji se već orosio. Kockice leda su udarale po zidovima bokala kad ga je podigao. Da, ovakav utisak ţeli da ostavi.

46


by voki

Smešno preterivanje. Oho, dobar je osećaj učiniti nešto šašavo i besmisleno samo radi zabave, da biste nekoga nasmejali. Čak i kad se Kristina Beret, rođena Fareli, pojavila i uhvatila ga na delu. Podigla je obrve. - Zurka? - Privatna ţurka čišćenja bazena. Trudnice ne moraju da učestvuju. Ali mogu ti napraviti jedno piće sa kišobrančićem. - Hvala, dobro sam. - Usput je dodala: - Dţo nije negde ovde, zar ne? - U bolnici, mislim. - Nisam ga tamo videla. - Koga si pitala? - Pa, nisam... - Trgla se i protrljala leđa. - Šta je sa Dţordţi? - Uzima Maksa iz škole. Otišla pre sat vremena, pretpostavljam da se upetljala u neko čišćenje. - O, škola je opet počela da radi? - Osnovna škola jeste, samo nekoliko učionica je osposobljeno odgovorio je. - Ali srednja škola ne radi. Pretrpela je ozbiljna oštećenja, i još uvek nema struje, kako sam čuo. Hajde, čini mi se da ti treba jedno pićence sa kišobranom. - Da, verovatno treba. Napravio je još jedan tropski koktel, svakako sa manje paţnje nego za Dţejni, i pošao za Kristinom prema bazenu. Danas je izgledala baš trudno. Ona i Dţo su došli sa Novog Zelanda pre tri nedelje, nameravajući da prodaju Kristininu kuću u Krokodajl Kriku i da srede sve u vezi sa finansijama i zakonskim formalnostima dok beba ne ojača za put... Bio je to razuman plan. Nisu računali na ciklon. Dţo je radio sve vreme u bolnici, a kuća je pretrpela prilična oštećenja. Grejs O’Riordan je ţelela da kupi kuću, ali Kristina nije htela da traţi ranije ugovorenu sumu zbog novih oštećenja, a Grejs se još uvek oporavljala posle dramatičnog davljenja u bujici, tako da se ishod još nije nazirao. Kristina i Dţo će moţda biti u Krokodajl Kriku još izvesno vreme. Dţejni i Kristina se nisu poznavale. Luk ih je upoznao, kidajući se u sebi što mu smeta Kristinino prisustvo koje odvlači paţnju od njegovih neobičnih pića, pa ona nisu postigla očekivani uspeh. Nije

47


by voki

bio nagrađen Dţejninim širokim, boţanstvenim osmehom zbog onog što je učinio, i bio je razočaran. O čemuje ovde reč? Toliko daleko bih otisao zbog jednog osmeha? Ti si lekar opšte prakse, zar ne? - Kristina je pitala Dţejni. Sela je na ivicu ligeštula. Tako je - reče Dţejni. - U Darvinu. Ponekad je baš zahtevno. Onako kako bi i ovde izgledalo, pretpostavljam. Hm, a da li su tvoje veštine oko porođaja zadovoljavajuće? Dţejni je izgledala malo zbunjena. Kristina brzo dodade: - Mislim, ne bih ţelela da budem previše intimna pri prvom susretu, ali sam se stvarno nadala da će Dţordţi biti ovde a nje nema, i ja verovatno diţem buku bez potrebe, ali da li bi htela da oslušneš bebu i kaţeš mi šta misliš? Cisto mišljenje još jednog lekara, jer u ovom trenutku ne verujem mnogo svom znanju. Dţejni se uozbiljila i spustila piće. - Ne osećate pokrete? Nije to u pitanju. Osećam lepe pokrete. Samo mi se čini da je beba pogrešno okrenuta. Ima vremena da se okrene - Luk je istakao. Imala je još tri nedelje do porođaja. Uh, moţda... Kristina? Imam redovne kontrakcije u poslednja tri sata. - Da bi njena izjava bila propraćena prikladnim dramskim elementima, u tom trenutku joj je pukao vode- njak i voda je jurnula na zemlju. A beba je bila okrenuta nogama. Dţejni nije uopšte uspela da kaţe svoje mišljenje jer se Kristina savila i stavila ruku između nogu i uzviknula: - Evo nogice! Jao, oh, strašno!Osećam kako nogica izlazi! Sigurna sam da je noga. O, ovo nije trebalo da se desi! Mislila sam da imam još puno vremena! Ovo mi je prva beba! Prvo dete ne dolazi tako brzo! I ne ţelim da izađe nogama! Porodiću se karlično na li- geštulu bazena a ne mogu da nađem Dţoa. Nećete se poroditi na ligeštulu - rekla je Dţejni, stiskajući Kristinina ramena. - To nikako! Luk će do- vesti kola, a ja ću obući ovu tuniku koju mi je Dţordţi pozajmila, i vodimo vas odmah pravo u bolnicu, a Dţo će biti tamo i prisustvovati rođenju svog prvog deteta.

48


by voki

Uputila je Luku brz pogled, kao da kaţe: Pa, gde su ta kola? Zasto si još uvek ovde? I on je otišao, zadivljen. Mada ne i iznenađen. Sve to njeno neprihvatljivo, sitničavo ponašanje i neprijateljstvo prema muškarcima od pre osam godina se nekako tokom godina preobrazilo u odmeren, neţan, samouveren stav prema pacijentu, i Kristina je već zvučala mnogo smirenije. Da, tako je - govorila je bez daha. - A Luk moţe da doveze kola veoma blizu, zar ne, pošto je polovina ograde bazena srušena...? A ja se verovatno neću poroditi još neko vreme. A sada, što se tiče te navodne nogice... - poslednje je što je Luk čuo. Dţo ih je sačekao u Urgentnom, i izgledao je nervozno i napeto. Da li je stvarno karlični porođaj? Na brzinu sam je pregledala u kolima - rekla je Dţejni. Bilo je to bolničko vozilo, i Luk joj je dodao kutiju hiruških rukavica i stetoskop iz torbe sa instrumenti- ma s prednjeg sedišta. Oboje su rekli Kristini da pregled moţe da sačeka dok je ne smeste u porodiljsko odeljenje, ali je ona i dalje bila prilično uplašena uprkos Dţejninim naporima da je umiri, i ona je traţila taj pregled sada! Sasvim je stabilna - nastavila je Dţejni - četiri centimetra otvorena, dobar jak zvuk srca fetusa, ali jedna nogica je spremna da izađe čim joj se ukaţe prilika, što se moţe desiti svakog minuta. Mislim da u ovom trenutku nemamo mnogo šanse da okrenemo bebu. -I stvarno boli! - rekla je Kristina dahćući, između dve kontrakcije. Nije mogla da ostane u stolici u koju su je smestili. Izvukla se iz nje i naslonila na naslon, iščekujući bol sa dubokim, ravnomernim disanjem. Kad je uminuo, upitala je: - Gde je Dţordţi? Još uvek u školi - saopštio je Luk. - Upravo sam je dobio na mobilni. Neočekivano su naišli na pčele radilice, tako da sutra ne mogu da otvore treću učionicu. Dţordţi je uskočila da pomogne, i ja mislim da će naterati Alistera da praktično izgradi novo dvorište. Tipično! - uzviknuo je Dţo. Kršio je svoje velike ruke. Izgledao je osamdeset posto kao novopečeni otac a dvadest posto kao iskusan medicinski stručnjak, -

49


by voki

a tih dvadeset posto se prisećalo svih onih uţasnih priča o porođaju koje je ikada čuo, uz obilje zanimljivih detalja, onako iz zabave. U ovakvim situacijama ne moţete drugačije da se ponašate ako ste lekar. Dţejni je radila to isto u situacijama kad je bolestan neko ko joj je drag. Ona dolazi, ali je veoma prljava - rekao je Luk za Dţordţi - pa mora da ode do kuće da se na brzinu istušira. Kristina, rekla ti je da se pripremiš za carski rez, ne ţeli ništa da rizikuje u ovoj situaciji. Porodila bi te karličnim porođajem, kaţe, pošto si baš tako ţelela, da je sve u redu, ali u ovoj situaciji nije tako. Kristina je klimnula glavom, očigledno sa olakšanjem. - Jedna prijateljica mi je pričala o karličnom porođaju koji je jednom morala da obavi vaginalno. Da sam znala da ću biti u takvoj situaciji, zapušila bih uši da ne čujem. Ne, ţelim carski rez! Ne ţelim da rizikujem bebino zdravlje ili svoju karlicu! Dţo joj je stisnuo ruke, a zatim pogledao u Luka. Ti ćeš joj dati anesteziju? Izgleda da je takav plan - odgovori Luk. Dţejni ga je pogledala upitno, u smislu: anestezija?, i on je objasnio: - Malo sam se obučavao u tome kad sam se vratio iz Londona, i kad sam odlučio da radim kao lekar u unutrašnjosti. Postoji veliki nedostatak takvih stručnjaka van velikih gradova - sloţila se, a u sebi je bila impresionirana. Njegova dodatna obuka pokazuje obavezu da provede dobar deo vremena daleko od velikih medicinskih centara gde se gradi karijera - što ne bi očekivala od zlatnog momka kakav je bio pre osam godina. Opšta ili epidural, Luk? - upita Kristina. To je tvoja odluka. Imamo vremena da razmislimo o tome. Epidural. Zelim da budem prisutna, budna i na oprezu, i hoću Dţoa. - Zgrabila je njegovu ruku i oni su se neţno pogledali. Pomogao joj je da se vrati u stolicu i okrenuo prema salama za operacije. Luk je klimnuo glavom, a zatim se okrenuo prema Dţejni: Izgleda da ću biti zauzet izvesno vreme. Zašto ti ne odeš i ne završiš svoje piće? - Pogledao je u pozajmljen ljubičasti kostim i belo-plavu tuniku - pogledao sa zadovoljstvom?. - i ona je po prvi put shvatila koliko je oskudno obučena. - I popij i moje piće, kad si već tamo.

50


by voki

Ja sam dobro, ne brini za mene, ali zar nema ničega što bih ja mogla uraditi? Dţejni, budi razumna - rekao je neţno, i prešao rukom preko njenog ramena pa sve do obraza. Njegov dodir je bio tako neţan. Neprestano ju je iznenađivao ovim. Ne, ona je sebe stalno iznenađivala. Gde je sva ta ţustra netrpeljivost i cinizam koje je oduvek osećala prema njemu? Iz nekog razloga, to joj nedostaje. Pa, da je onda uţivala u tome što joj je mrzak? Hmm, ubrzo je shvatila da jeste. Osećala se nekako bezbedno i slobodno time što je dozvoljavala da se njena negativna osećanja ispolje, i što nije pokušavala da se pretvara. U prošlosti su bili prilično otvoreni jedno prema drugom. Sada nije bila sigurna na čemu su, niti kako da se ponaša prema njemu. I ti si tek pola dana van bolnice - rekao je. - Neko moţe da te poveze do kuće. Svakako ne treba da pešačiš toliko daleko po ovoj vrućini. Ali ona nije ţelela da se vraća na bazen u lekarsku kuću, ţelela je da vidi Pričljivka. - Sedeću s njim - rekla je Luku. - Samo da sedim, i vidim da li... - Da li će moţda progovoriti. Nije to rekla naglas, ali su oboje znali. - Dođi po mene kad završiš. Samo ako obećaš da ćeš poći bez protivljenja. Nasmejala se i podigla ruku. - Obećavam. – Onda ga je posmatrala kako neosetno preuzima ulogu lekara dok se udaljavao od nje krupnim koracima niz hodnik, zračeći samopouzdanjem sa svakim korakom. Tako se ponašao pre osam godina, prisetila se. U to vreme bi je ovakvo ponašanje razbesnelo - ponašanje mačo muškarca, kao da je Bog. Šta se promenilo? Zašto je to više ne nervira? Nije znala. Odlično ti stoji, Dţejni - čula je kako kaţe ţenski glas pored nje. Uplašila si me! - Dţejni je brzo prinela ruku gru- dima. Bila je to Dţordţi, osveţena posle tuširanja, sa još uvek vlaţnim krajevima kratke tamne kose i hiruškim priborom prilično kabastim naspram nje- ne sićušne građe. Odmakla se i nakrivila glavu, razmatrajući svoj kostim i tuniku na nekom drugom. Ozbiljno... mada izgleda malo tesno na nekim mestima. -

51


by voki

Misliš da mi neki delovi praktično vire? Ne, dobro je. Ima li još nešto što mogu da ti pozajmim? Pozajmila sam neke stvari od Emili. Dobro se snalazim. Pa, javi mi, jer volim da vidim kako moje stvari stoje drugim ljudima! Moram da idem. Čujem da Kristinina beba nije pročitala prave knjige o rođenju beba. Ne, definitivno je zauzela lični pristup prema tom procesu. Dţejni je zatekla Pričljivka van kreveta kako se igra kockama na svetlom tepihu u pedijatrijskoj igraonici. S njim je bila i jedna mala devojčica, oko tri godine, sa slomljenom rukom, zamotanom glavom i nekoliko zavoja po celom telu. Oboje su imali infuziju oko ruke, zamršena dugačka creva su im ometala igru, sa stalcima kao straţarima iza sebe. Igrali su se u tišini, povremeno se gurkajući oko kocke ili smejući kad bi im kula pala. Stalke, creva za infuziju i tišinu oba deteta prihvatala su kao nešto sasvim normalno, ali je Pričljivko izgledao uplašeno kad bi se smejali. Deca su tako jedinstvena po načinu na koji prihvataju stvari bez uzbuđenja. Ţive toliko obuzeta realnošću da je to njihov odbrambeni mehanizam od nevolja koje bi skrhale čak i odrasle. Teško je bilo pročitati šta ih muči. Zašto se Pričljivko plaši smeha? Dţejni ga je brzo poljubila i uz pozdrav, pa sela na obliţnju stolicu. Nije htela da pokvari atmosferu, jer je to bilo dobro za njega. Izgledao je mnogo bolje. Da je ona njegov lekar, sutra bi ga otpustila iz bolnice. Ali ta misao ju je iznenada preplašila. Sutra je značilo budućnost, i gomilu pitanja koje ona i Luk još uvek nisu ni pokušali da razreše. Večeras će morati o tome da popričaju, znala je to. -

Mrdaj prstima, Kristina - Luk joj je davao uputstva. Ne mogu. Dobro. A osećaš li ovo? Ništa. Ovo? Ne, divno i utrnulo, više uopšte ne osećam kontrakcije. U operacionoj sali je bila velika guţva. Dţo je drţao Kristininu ruku i sklanjao joj kosu s lica, povremeno šapućući reči ohrabrenja. -

52


by voki

Marša i sestra Dţil su radile svoj deo posla sa instrumentima i zavesama. Dţordţi je stajala tu i ozbiljno i vešto baratala rukama ali sa iz- razom lica kao da su svi na koktelu. Luk je pogledom pratio razne monitore ali i samu Kristinu. Znači, spremni smo da krenemo? - rekla je Dţordţi. - Zar ovo nije divno? Osoblje Krokodajl Krika se zabavlja. Ţeliš li da ti kaţem šta sada radim, Kristina? Misliš svaki rez? Sada reţem zid tvoje materice. Neobično, ali ne ţelim! Ti si takav slabić! - Dţordţi je, u stvari, rezala zid Kristinine materice baš tog trenutka, ali je Luk mislio da nervozna pacijentkinja i ne shvata da je operacija započela. Znam da sam kukavica - reče Kristina. - Baš mi je neprijatno. Treba da imam zdravorazumsku radoznalost i prebacim se na akušerstvo onog trenutka kad stanem na noge jer je prizor mojih unutrašnjih organa tako inspirativan. Ne bih rekla! Vidiš, postoji razlog zašto ti je pokriven ceo srednji deo tela da ne bi mogla da gledaš. Dţo, šta joj je sa tom ispruţenom rukom? Još uvek utrnula? Samo izvuci bebu napolje, ţeno! - rekao je. Izvlačimo bebu napolje. Skoro smo gotovi. Misliš, vi ste...? - Kristina nije mogla da poveruje. Dok pričamo. Ne mogu da osetim! Mislim da je to ono što ţelimo, draga, u ovoj situaciji. Ili tako piše u priručniku... osim ako nisam na pogrešnoj stranici. Dţordţi, prekini! O da, ovo je zabavno, pronašla sam neka kolena. Moţda ćeš osećati kao da imaš vreću punu ratobor- nih kučića na stomaku nekoliko trenutaka... Evo nas! Kao i obično, na kraju se sve brzo dogodilo. Dţordţi je već imala bebu u rukama, tamnoroze, klizavu gomilicu sa zguţvanim licem i lepim pramenovima svilenkaste crne kose, koja se sprema da zaurla iz sveg glasa, nakon što je Marša vešto i brzo iščistila njen nos i usta. Oh! Oh! - reče Kristina. Osetila je napon. Devojčica je, Kristina, Dţo, i divna je - rekla je Dţordţi. - O, slušajte je! Da, sve je u redu sa tim plućima.

53


by voki

Luk se nasmejao, a zatim osetio kako mu se grlo steţe. On je bio prisutan kad se Pričljivko rodio, jer je Alis odlučila da to obavi kod kuće u njihovom stanu u Londonu. Zbog porođaja u kući, bio je nervozan. On nije bio veliki pobornik takvog koncepta. Dopadala mu se sama ideja o takvom porođaju - svakako da rođenje treba da bude najprijatnije moguće iskustvo, i za majku i za dete, ali i za oca - ali mu se nije dopadalo odsustvo medicinske podrške ako nešto krene kako ne treba. Više je voleo porodilišta, gde dobijate ono što je najbolje. Ali je progutao svoje sumnje, i u tom slučaju je sve proteklo dobro. Veoma se razlikovalo od ovog ovde. Prigušeno svetlo, i muzika i mirisna ulja, umesto blještave opera- cione sale, zveckanja metalnih instrumenata i mirisa hemikalija. Pa ipak... da li je sve to bitno, suštinski? Dţordţi je zavezala i presekla vrpcu i poloţila bebu na Kristinine grudi. - Oh! - ponovila je Kristina. - Oh! Smešila se i plakala, sa ozarenim licem. Mogla je biti u primitivnoj pećini ili sobi sa mirisom tamjana ili bilo gde, i njena radost bi bila isto ovolika. Dţo se smejao, dok su mu u očima blistale suze. Zdrava devojčica je prestala da plače i izgledala smireno oprezna, sa onim mutnim tamnim očima koje zure u kontraste svetlog i tamnog, i raširenim rukicama koje su podsećale na crvenkastu morsku zvezdu. O, zar nije čarobna? Oh, tako je divna! Luk je proverio monitore i opremu, i pomislio da zaista, u suštini, ovo nije različito od onoga što su doţiveli on i Alis sa svojim dečakom. Osečaj ljubavi i čuda i ogromne promene. Trenutno savršenstvo u tim sićušnim prstima, toj svilenkastoj glavi, tim pokretima. Kristina i Dţo su bili očarani, uzbuđeni, nesvesni svega oko sebe, i ova zdrava beba je već mnogo voljena, i to je zaista ono što je bitno. Ovo je Dan prvi, samo početak, i ova mala porodica je već na dobrom putu. Moţda ćeš osetiti još jedan napon - upozorila ju je Dţordţi: Izvadila je posteljicu, proverila da li je sve u redu, a Dţil je odnela posteljicu da izmeri. Uskoro će izmeriti bebu i pregledati da li je sve dobro. Luk je bio skoro siguran da će sve biti u redu. Leva noga joj je bila malo iskrivljena zbog čudnog poloţaja u materici, ali to neće biti trajno, a i ako potraje, moţe se ispraviti.

54


by voki

Čestitam, Kristina - rekao je. - I tebi, Dţo. Da li već ima ime? Izabela Dţejn - odgovoriše oboje uglas. Samo zato što nam se oboma dopada to ime - rekla je Kristina. Utišala je glas i razgovarala sa svojom devojčicom. - Zar ne, dušice? Nadamo se da se i tebi dopada. O, volim te. Izvini što sam se ţalila zbog tvoje noge. To je zlatna nogica. Biće bolje da je odnesemo nakratko - reče Marša, posle nekoliko trenutaka. - Imamo puno posla ovog popodneva, zar ne, dušice? Treba da joj se izmeri teţina i visina i da se okupa. A njenoj mami je potrebno malo šivenja - reče Dţordţi. - Njeni šavovi su se oparali. Kristina se nasmejala. - Dţordţi, ti si uţasna! Pazi da ne uvrediš svog lekara dok leţiš pred njim na stolu. Mogla bih upotrebiti spajalice umesto rastvorljivog plastičnog konca, a onda će ti biti ţao. Luk je zavrteo glavom i u sebi se nasmejao. Onda je pomislio na Dţejni i Pričljivka, i shvatio da je i za njih troje ovo Dan prvi. Iznenada mu je zastao dah u grlu. Treba toliko toga rešiti. G. Konoli kaţe da ste ga pregledali u utorak na klinici za hitne slučajeve u Belamboru i da je sve bilo u redu - rekla je sestra Sara Krisp glasom koji je govorio: To je vaša greška, alij a treba da se raspravljam sa nerazumnim pacijentom. Zbog njene reakcije Luk je zaţalio što je svratio u Urgentno, gde je nameravao da nagovori Dţejni da se odvoji od Pričljivka. Nije se poverio Sari u vezi sa svojim propustom da detaljno pregleda g. Konolija u utorak. Pokušao je da stupi u vezu s porodicom Konoli telefonom tri puta do sada, ali zbog prekida izazvanih ciklonom nisu radile veze tako da nije uspeo da ih dobije. Pa ipak, njegova je greška što je taj čovek sada ovde, očigledno s jakom groznicom, bolovima i drhtavicom. Znao je da je to njegova greška ali Sari nije bilo potrebno opširno priznanje u vezi s tim, ne kad mu je Čarli kategorično rekao da danas ne treba da radi. Zato je probao s jednim pristupom koji je retko primenjivao ovih dana - ubistvenom kombinacijom arogancije i šarma. Prvo blistav osmeh a onda priča, s puno samopouzdanja i opuštenosti. - Sara, hvala vam za ovo. U pravu ste. On će biti neugodan pacijent. Znate takve tipove. Dozvolite mi da ga pregledam, i siguran sam da moţemo da utvrdimo šta je u pitanju. -

55


by voki

Ali nije više mogao tako da radi. Zvučalo je sladunjavo i pogrešno u njegovim ušima, i Sara nije bila impresionirana. Odoleo je iskušenju da proba još jednom ali ubedljivije, i na tome se završilo. Poslušao je pluća g. Konolija i dao nalog za rendgen, rekao njegovoj snahi da sumnja na upalu pluća a onda shvatio da se Čarls preteći naginje nad njim. - Luk... Dozvoli da završim sa ovim pacijentom, Čarlse. To je nešto što je trebalo da obavim u utorak, a nisam. Dođi kod mene u kancelariju da porazgovaramo. Da bi mi rekao da previše radim? Za to nam ne treba tvoja kancelarija! Da bismo mogli da sredimo raspored, i tvoje prioritete. Znam da nas nećeš ostaviti na cedilu kad smo u škripcu, ali tebi je zaista potrebno nekoliko slobodnih dana. -Ja... Zbog Dţejni i Pričljivka, ako ih nećeš zbog sebe. Da li već znaš šta će se događati s dečakom? Mi ovde veoma ozbiljno razmišljamo o budućnosti naših siročića i izgubljenih ţivotinja. Sta će se dogoditi kad ga otpuste, što se tebe tiče? Neko je prošao pored njih, dobro načuljenih ušiju kako bi čuo najnovije vesti, i Luk je utišao glas. - Dobra ti je ta ideja u vezi sa kancelarijom. Mmm, da, i mislio sam da jeste - Čarls je odgovorio blago, ţmirkajući očima. Znači, još uvek umem da budem samouveren mladi idiot, po mišljenju nekih ljudi, shvatio je Luk, i iznenada mu je sinulo zašto ga je Dţejni smatrala nepodnošljivim pre osam godina. Posle dva minuta je postao svestan da Čarlsu Vedebiju otkriva svoju dušu za njegovim divnim starinskim stolom. I Čarls je slušao. Bio je dobar čovek i baš sada je imao mnogo problema na svojim plećima. Bolnički administrator, Brajan Simons, koga niko nije voleo, bio je otišao na jug još pre ciklona, i mnogo njegovog posla je morao da obavlja Čarls. Luk zaista nije imao pravo da očekuje da će ga saslušati tako paţljivo i sa puno razumevanja ali... da, on je slušao, i pred kraj svoje priče, Luk je začuo sebe kako kaţe: - Nisam siguran da sam ja najbolja osoba kod koje on treba da bude. Ja sam njegov otac. Ja ga volim. Čarls je klimao glavom. - To razumem. Zar nije to ono što je najbitnije?

56


by voki

Ali on nema pojma ko sam ja, a ja ne znam da li treba da mu kaţem, jer ne znam šta mu je Alis moţda rekla o meni. Ona je imala običaj - mislim, to je nešto što se moglo od nje očekivati - da mu kaţe da sam umro, ili da sam loš čovek, da ga mrzim i da ga ne ţelim. Rekla je Dţejni da ga ne ţelim. Izgleda da on veruje Dţejni. On zna ko je ona, bar zna da je njegova tetka, i on je srećan zbog toga. A ona je jedna tako divna osoba. Prisebna. Da, i ja imam takav utisak. A ja ţelim ono što je najbolje za mog sina. A to moţda... iznenada je bio na ivici suza – nisam ja, Čarls, ako je Alis ispričala sve te uţasne stvari. Posle svega kroz šta je prošao, moţda je za moje dete najbolje da ga pustim da se vrati u Darvin sa svojom tetkom Dţejni, a ja mogu povremeno odlaziti i posećivati ga kao porodični prijatelj, a da Pričljivko ne sazna ko sam u stvari ja, dok ne odraste. Ako je tako najbolje... Ali to nije ono što ti ţeliš. Ne. Ali da li je uopšte vaţno šta ja ţelim? Viđao sam roditelje kako sramno koriste decu za svoje sopstvene ciljeve i to je strašno. Ja to neću uraditi! Ti bi bio dobar otac. Kako ti to uopšte moţeš znati? To ni sam još uvek ne znam. Jer bi samo dobar otac rekao ono što ti sada govoriš. Da li je Darvin Dţejnino stalno mesto prebivališta? Nemam pojma. Jer ako nije, onda moţete postići kompromis, ili polako doneti odluku. Ţivite bliţe jedno drugom, za početak. Jedan moţe da se preseli, a moţda moţete i oboje. Ne mora sve biti tako crno-belo, Luk. Crno i belo, to me mnogo podseća na Alisin stil. Izgleda da to pređe u naviku... Ti nisi Alis. I Dţejni nije Alis, koliko mogu da vidim. Ne, nije. - Nije mogao da sakrije iskrenu zahvalnost iza tih reči, i on uhvati Čarlsov znatiţeljan pogled. Evo šta ti ja prepisujem - reče stari čovek. - Izađite na večeru večeras, vas dvoje, i razgovarajte. Utvrdi šta oboje mislite. Večera... - reče Luk. Zeleni zmaj je otvoren u gradu. Preporučujem njihove vegetarijanske knedle na pekinški način. U redu. -

57


by voki

Sutra, ako bi ikako mogao da dođeš u bolnicu na produţenu smenu, bio bih ti zahvalan, jer pretpostavljam da će Dţo traţiti porodiljsko odsustvo bar sledećih dvadeset četiri sata. Dogovoreno. Ujutru ćemo poslati Pričljivka u lekarski dom da provede malo vremena sa Dţejni, a onda u petak vas dvoje treba da ga negde odvedete. Rečeno mi je da ostrvo Čarm prima turiste, a brodska linija još uvek radi. Idite na izlet, razmazite ga malo, razgovarajte kad moţete, ti i Dţejni, i vidi dokle si stigao posle toga. Šta ako...? Vidi dokle si stigao - ponovio je Čarls. - Moţda do tada neće uopšte biti šta ako. Luk je klimnuo glavom, sumnjajući u to. Imao je ono čudno osećanje, ono koje je imao u Londonu pošto su Alis i beba nestali, da će praktično eksplodirati ako ne učini nešto herojsko i nemoguće i impresivno i neuračunljivo baš ovog trenutka, da počne da viče nekontrolisano na ulici ili da čupa kosu, da potpuno poludi. U subotu je Đinino i Kalovo venčanje - nastavio je Čarls. - Oni insistiraju da se ne odlaţe samo zbog tako beznačajnog detalja kao što su štete od ciklona. Zar se njihovo svadbeno slavlje neće odrţati na plaţi? Knedla u grlu je počela da popušta, hvala bogu. Bilo je malo lakše skrenuti misli na tuđe probleme. Kal organizuje ekipu za raščišćavanje - rekao je Čarls. Valter Grab će se pobrinuti za hranu, što me malo plaši, ali on kaţe da će mu lepše polovine govoriti šta da radi a biće i roštiija. To nije tvoj problem. Sve što treba da uradiš jeste da se pojaviš. Moram to da uradim? - Nije nameravao da ide. Sa Dţejni - rekao je Čarls ljubazno. - I s Pričljivkom. Mislim da bi mu baš prijao taj roštilj... Moţda si u pravu. Nasmejali su se jedan drugom, a Lukova ramena su se malo opustila. Kako je on? - Luk je primakao slobodnu stolicu Pričljivkovom krevetu i seo pored Dţejni. Posmatrao je svog sina kako spava. Odlično je! - Namrštila se i dodala tišim glasom: -

58


by voki

Za dečaka koji ne govori. Igrao se sa jednom devojčicom na tepihu, boţe moj, više od jedan sat. Izgledao je dobro, Luk, i dobro se izmorio ali na zdrav način, a sada drema. Ja upravo... Posmatram njega - dovršio je Luk. - Da... Oboje su nastavili tako da sede oko dvadeset minuta, i vrlo malo su govorili. Nešto je hranilo Lukovu dušu, dovoljno je bilo samo da posmatra ravnomerne udisaje i izdisaje, i to malo lice opušteno u snu. Hranilo ju je i to što je Dţejni tu pored njega. Kad dete izgleda tako spokojno, ne moţeš da poveruješ da nešto nije u redu s njegovom psihom. Kad bi samo Pričljivko progovorio... Čarls ima plan za nas - Luk reče Dţejni. Da? Vodim te na večeru u Zeleni zmaj večeras. O, zaista? Treba da popričamo, zar ne? Lakše je negde gde je tiho, gde nas niko ne prekida i nemamo šta drugo da radimo. To ima smisla - promrmljala je i nije se protivila, i kao što mu se dogodilo kad je razgovarao sa Čarlsom, osetio je kako teret nestaje s njegovih povijenih ramena. Dţejni je razumna. Blagi boţe, počeo je da ceni to što je ona razumna. -

5.

Dţordţi je insistirala da pozajmi Dţejni haljinu za to veče, ali se onda umešala Đina Lopez i rekla razdragano: - A zašto ne pozajmiš nešto moje? Ona i Dţordţi su se blago nadmetale oko toga čija će odeća Dţejni najbolje pristajati, i koja ima najprikladniju odeću pri ruci za to blistavo veče u renomiranom kineskom gradskom zdanju. Pomislili biste da je pozajmljivanje odeće lekaru koji ima privremeni smeštaj obavezna aktivnost te godine. Posle nekoliko minuta, Dţejni je

59


by voki

naslutila da će doći do uzajamnog optuţivanja zbog lošeg ukusa i trajno povređenih osećanja. Dozvoli mi da se drţim Dţordţinog ormana - rekla je - jer smo se tako već dogovorile. Mada sam ti stvarno zahvalna, Đina. A izgleda da je trebalo ozbiljnije da razmotri ponudu američke lekarke, jer je Dţordţina svečana odeća podsećala na njene kupaće kostime, bar kada je duţina bila u pitanju. - Ko bi rekao da su tvoje noge toliko duţe od mojih? - promrmljala je Dţordţi, procenjujući Dţejni u pripijenoj haljini sa upadljivim dezenom tamnoplavog i belog cveća. U redu je. Moje noge će biti ispod stola. U kolima neće biti. Biće izloţene celom duţinom, čitav metar. Nadam se da će Luk biti u stanju da drţi pogled na drumu. To neće biti problem - rekla je Dţejni odlučno. I nije bio. Lukove oči su ostale prikovane za put kao da nikada pre nije vozio, i izgleda da mu je laknulo kad je objavio: - Stigli smo! Izašao je iz kola, i izgledao je snaţan i lepo doteran u svojim svetlosivim pantalonama i beloj polo košulji koja je još više isticala njegov taman ten. Dţejni je palo na pamet da će joj zavideti sve ţene koje je vide sa ovakvim čovekom pored sebe, i zbog toga se čudno osećala. Zadovoljstvo pomešano sa ţeljom da spasava ţivu glavu. Sto nije imalo nikakvog smisla. Mmm, dobro miriše - rekla je da bi skrenula paţnju na nešto drugo, dok je on otvarao vrata restorana. Bila je s njim na večeri u kineskom restoranu i ranije, prisetila se, na jednom od onih uţasnih sastanaka učetvoro sa Lukovim prijateljima koje je Alis organizovala. Znala je da on voli začinjenu hranu i da proba nova jela. Znala je takođe kako izgleda kad je mrko gleda što nema isti ukus kao i on. Što se tiče muškaraca, a ne kineske hrane. Drago mi je što smo samo nas dvoje - otelo joj se dok su ih vodili prema njihovom stolu, a onda je shvatila da on neće razumeti tok njenih misli - razumeće potpuno pogrešno - pa je stvar pogoršala u pokušaju da objasni. - Oni uţasni muškarci s kojima si me upoznavao na svim tim sastancima učetvoro, sa Alisinim očajničkim pokušajima da prikaţe moj intelekt. Oni nisu bili uţasni.

60


by voki

Da, bili su! Svi su bili grozne prilike! Baš svako od njih! Ja mislim na te muškarce. U pravu si, njihova uloga je bila strašna, ali Dţek, Šon i Stiven su zaista vrlo dobri momci. Pa... Oni su još uvek moji prijatelji, Dţejni, pa zato pazi šta govoriš. Strujanje hladnog vazduha iz prejake klime restorana ju je ošinulo dok su prolazili, i bilo iste jačine kao i iznenadna netrpeljivost koja se osećala u vazduhu između nje i Luka. Ugrizla se za usnu i suzdrţala svoj nagon da nastavi raspravu. Više ne mogu sebi da dozvole da se svađaju. A ipak joj je bilo toliko blisko da se svađa s njim. Bezbedno i zadovoljavajuće, na neki čudan način. Zaista se borila sa sobom da to prevaziđe. Da li ih često viđaš? - upitala ga je učtivo. Sedeli su za malim stolom za dvoje pored zida pokrivenog šarenim tapetama, okrenuti jedno prema drugom. Ne mnogo često, pošto su oni dole na jugu. - Brzo je dodao: Slušaj, slaţem se da se verovatno nisu pokazali u najboljem svetlu prilikom tih susreta ali, veruj mi, nisi ni ti baš bila udavača godine. Izluđivala si me, Dţejni. Bio sam tako ljut na tebe. O, o tome ti baš i pričam, to osećanje je bilo taaakooo obostrano! Način na koji si ti... Izgledali su tako ukočeni kad su pričali loše viceve. Bili su nervozni, pokušavajući samo da naprave opuštenu atmosferu sa malo humora! A baš si se hvalisao njima, sav muţevan i bučan i uobraţen i pun sebe. Bio si tako nezreo! A ti si se ponašala kao sredovečna gospođa! I ja sam bila nervozna, za ime boga! Alis mi je drţala te ohrabrujuće govore o tome koliko veruje u mene, što me je navodilo na pomisao da nema ničega dobrog u šta treba verovati. A ti si bio tako ohol, bilo je toliko očigledno - i njima, takođe, nikakvo čudo što su ţeleli da budu miljama daleko! - da si osećao saţaljenje prema meni. Nikada nisam osećao saţaljenje prema tebi! Samo sam bio ljut! Zašto? -

61


by voki

Jer si bila mnogo bolja i zabavnija i zanimljivija nego što si dozvolila da to iko vidi, posebno moji prijatelji. - Lupio je šakom po stolu da to naglasi. Njegovi prsti su bili tako dugi i tamni. Ponekad sam mislio da samo umišljam da u tebi ima više od onoga što se moţe okom videti. Bila si uţasno dosadna! A ti si bio jedan arogantan naduvenko, koji je smatrao da moţe da vrti oko malog prsta svakoga koga sretne, ţensko ili muško, jednim sladunjavim osmehom! Sladunjavim? Dobro, onda šarmantnim, ali je to ista stvar. U tvom slučaju je to bilo isto. Au, hvala! Gledali su jedno u drugo, i nisu mogli da skrenu pogled. Dţejni je osećala svrab po koţi. Prilično nervozan konobar im je doneo dva jelovnika i vinsku kartu, a zatim brzo otišao, kao da ne ţeli da rizikuje da bude uhvaćen u unakrsnoj vatri. Par za susednim stolom - po njihovom izgledu se moglo zaključiti da su od one vrste tvrdoglavih turista koji su odbili da budu evaku- isani - uputio im je čudan pogled. Kakav je bio plan? - promrmljao je Luk, još uvek gledajući u nju. Imao je najdivnija usta, ni previše tanka ni previše puna, i skoro da su se smešila, ali ne baš sasvim. - Tiha noć? Ozbiljan razgovor? Iznenada su se oboje nasmejali i napetost je popu- stila. Čini mi se da je bilo potrebno ovo da kaţemo, ili nešto slično primetila je Dţejni. Obrazi su joj bili rumeni. Da to izbacimo iz naših sistema. Nešto slično... Ponovo su se pogledali. Još uvek su se u vazduhu osećale varnice koje je Dţejni skoro mogla i da čuje. Najeţila se. Da li je to samo od klima-uređaja? Zašto Lukove oči boje ćilibara izgledaju tako tamne, a usne tako meke? Zašto nikada pre nije zapazila kako divan oblik imaju, čak i kad se ne smeje? Moţemo li ovo da razjasnimo? - rekao je. - Da li još uvek misliš da sam arogantan, nezreli duvadţija, sa tom stvari oko malog prsta i sladunjavim osmehom? Šarmantnim - ispravila ga je. Precizna, kao uvek. Prvo si rekla sladunjavim. I rekla si da je to isto. -

62


by voki

To više ne mislim. Ništa od toga? Ništa. Dobro. A šta ti misliš? Da li ja mislim da sam arogantan...? O meni. Uţasno dosadna. I uštogljena. Moram priznati da sam malo povređena zbog onog uštogljena. - Nije mogla da odvoji pogled s njegovog lica, a on izgleda nije ni pokušavao da učini isto. Nagnuli su se malo bliţe jedno drugom. A sto je bio mali. Mogla bi da dotakne njegovo čelo svojim, bilo je na samo ne- koliko centimetara. O, ne moţe da nastavi da ga gleda ovako! Spustila je pogled, pa je i on to učinio. Pa umeš da budeš uštogljena - rekao je. Govorio je u stolnjak, tiho i promuklo, kao da planira da je zavede kasnije te večeri. - Ti nikada nisi bila uštogljena, Dţejni, samo si se tako ponašala, a to je bilo tako prokleto razdraţujuće. Da si bila istinski uštogljena, bilo bi lakše, jer bih mogao da razmišljam: O da, Alisina ušrogljena sestra, i druţio bih se s tobom što je manje moguće. Ali je veliko razočaranje kad vidiš dijamant u prašini a ne moţeš do njega da dopreš. - Uzeo je štapiće i prstima prešao preko papirnog ubrusa. Dijamant. To je već mnogo bolje. Slušaj, ti jesi dijamant. To sam oduvek znao. Kako divne ruke ima... Zaista? - Izgledam kao bez daha. U dubini. Mislim da baš zbog toga nikada nisam znala šta đ zaista misliš, jer postojanje bilo kakve dubine kod tebe u to vreme nije bilo očigledno. Odavao si utisak da postoji samo jedan tanak sloj. Pa, nije - ljutnuo se. - A ne postoji ni sada. Oboje smo bili prilično mladi. - I prilično iscrpljeni za te godine, radeći te dugačke smene u bolnici. Sigurna sam da se niko ne pokazuje u najboljem svetlu u takvim uslovima. Svi smo bili ţustri i naprasiti, bili smo previše zajedno i išli jedni drugima na ţivce. I pogrešno tumačili jedni druge. Pravili toliko mnogo grešaka u privatnom ţivotu jer nismo smeli da ih pravimo na poslu. Da, mislim da si u pravu. -

63


by voki

Sada su bili nagnuti prilično blizu, previše blizu, posmatrajući netremice ruke onog drugog. I nijedno od njih dvoje nije govorilo. Taj trenutak je iznenada postao neugodan. Spustio je štapiće i uzeo vinsku listu. - Hoćemo li piti vino? Samo jednu čašu. Crno ili belo? Da prvo naručimo jelo? I vidimo šta najbolje ide sa onim što smo naručili. Ja razmišljam da uzmem lepo hladno suvo vino, jer ću naručiti začinjene škampe. Hoćeš li da podelimo? Ja mislim da naručim sečuansko pile. Dobro mi zvuči. A Čarls je preporučio za predjelo vegetarijanske knedle na pekinški način. Super! Bar se slaţemo oko hrane. Ja... ja mislim da se slaţemo u još nekoliko stvari, Luk, samo ih posmatramo iz različitog ugla, ili tako nešto. Ili je tako nekada bilo... Luk je ponovo pogledao Dţejni preko stola, razmišljajući o ţustrim rečima koje su preplašile njihovog konobara malopre. Moţda razvoj događaja i nije tako loš, to što su se svađali na takav način. Kao pljusak kiše po toplom, prašnjavom danu, pročistio je vazduh i ostavio nešto sveţe i novo. - Ti nisi udata, Dţejni? - iznenada ju je upitao. Nasmejala se vragolasto. - Da li sam pomenula muţa? - Znao je da je previše pronicljiva da nasluti pravo značenje njegovog pitanja - da je njemu u stvari drago što je slobodna, tako da Pričljivko nema problema sa očuhom koji moţda ne bi ţeleo da Dţejni preuzme ozbiljnu obavezu prema detetu njene sestre. Ali je sebi isto tako priznao da u tome ima još ne- čega. Zanimalo ga je šta u stvari taj status neudate devojke znači. Jer sam dugo vremena znala da nisam spremna - odgovorila je. - Nisam imala dovoljno samopouzdanja. Onda sam pre šest godina mislila da sam spremna. Ima- la sam tu uţasnu, dugo ţeljenu vezu sa muškarcem - još jednim lekarom, zamisli? - i tokom te tri godine sam radila sve pogrešene stvari, a i on nije bio prava osoba, i imao je pravo što je na kraju prekinuo, ali je bolelo i hvala bogu što nisam presekla vene niti pisala ogorčene poruke na jednoj od onih veb-stranica, tipa nemoj da izlaziš s njim, dušo.

64


by voki

To je poslednja stvar koju mogu da zamislim da ti uradiš! I ja, takođe, sada. Ali je mozak morao da uspostavi čvrstu kontrolu nad prstima koji su bili u iskušenju tih nekoliko meseci. Ti ismevaš samu sebe. Veoma zdrava reakcija. - Nasmejala se zvonko. Potpuna je katastrofa shvatati previše ozbiljno svo- je slomljeno srce. A još veća je poveriti to svima. Moj savet svakoj ţeni jeste da se potrudi da bude okruţe- na bezobzirnim prijateljcama koje joj neće dozvoliti da plače i jadikuje i priča o tome u nedogled. Posebno sa špricerom od belog vina ili koktelom sa tekilom bilo gde na vidiku. O, fuj, ne! - Namrštila je nos, a on nije mogao da se uzdrţi od smeha, što je njoj u stvari bilo potrebno. U svakom slučaju - nastavila je - bilo je potpuno jasno da je meni potrebno da budem neko vreme sama, i da promenim ambijent, pa sam se preselila u Darvin i to je bilo sjajno. Baš super. Naučila sam vraški mnogo iz cele tuţne priče. Ponovo se nasmejala, a Luku je sinula apsurdna misao. Paja treba da zahvalim tom čoveku. Ali je upitao: Znači ti si se za stalno preselila tamo? Postalo joj je sve jasno. Odjednom je bila pribrana i na oprezu. Ti ne ţeliš da Pričljivko ide u Darvin, zar ne? Tako daleko odavde, ili od bilo kog drugog mesta u kom se budeš nastanio? Ne, ne ţelim. Ţeliš da ga ostavim ovde, s tobom. - Momentalno joj je ta ideja postala mrska, mogao je to da primeti. Ne, ni to. Ne po svaku cenu. Ja ţelim da... nešto smislimo. To nije zvučalo prihvatljivo. Jedno od njih dvoje će morati da se preseli, ukoliko oboje ţele da imaju aktivnu ulogu u budućnosti njegovog sina. - Nešto što je najbolje za sve - završio je, a to je zvučalo još manje prihvatljivo. Ja nikada sebi nisam rekla da sam se zauvek nastanila u Darvinu - rekla je polako. - Nisam kupila kuću. Iznajmljujem je. Ali mi se dopada tropska klima tamo. Nemam koţu baš za to, ali mi se ipak dopada. Volim bujnu vegetaciju, i sveţe vetrove, i klimauređaje, i za- činjenu hranu koja se jede napolju, celu kompleksnu etničku mešavinu Darvina volim. Volim krokodile i ptice i crvenu pustinju samo sat-dva udaljenu, i bazene i okean, i one iznenadne zalaske sunaca, udare toplog, vlaţnog vazduha. Ţeliš da se ja nastanim u Darvinu? -

65


by voki

Nasmejala se. - Ne! Jer ti svakako prodaješ to mesto! Iako mogu istaći da veći deo obalskog severnog Kvinslanda ima osobine koje si pomenula. Konobar se bojaţljivo vratio, i upitao ih da li su spremni da naruče, i dok su oni odlučivali koje će vino uzeti i raspravljali da li vegetarijanske knedle treba da budu na pari ili prţene, kompromis između Darvina i Kvinslanda se nekako... Pa, nije bio siguran šta bi još njih dvoje moglo da kaţe na tu temu. Da počne da predlaţe gradove nasumice? Melburn? I jedni i drugi baba i deda su još uvek tamo, ali on nije ubeđen da je to dobro za Pričljivka. Don i Pat Staford su se očigledno oduvek ponašali prema Alis kao prema ljubimici, što nije bilo dobro za nju, ili za Dţejni. Njegovi roditelji su uradili suprotno. Oni su bili neverovatno sumnjičavi u vezi sa Alis. Rođaci Stafordovih i Brešanovih se na porodičnim skupovima uopšte nisu dobro slagali, a ako se budu borili oko unuka... Ne, Pričljivku su potrebni kvaliteti koje je Luk za- pazio kod Dţejni i na koje se stalno vraćao. Njenu prisebnost. Njen zdrav razum. A voli i tropsku klimu. Iz nekog razloga nije mogao da izbaci tu ideju iz svoje glave. Dok su čekali da stigne jelo, u glavi su mu se ređale slike: Dţejni kako sedi na svojoj senovitoj verandi u Darvinu na kraju napornog dana... Da li ona uopšte ima verandu? Nije mu bio bitan taj detalj. Nasula je sebi hladno piće u visoku čašu i uključi- la klimu. Po njenom vratu se nazire znoj, i ona prelazi ivicom svoje hladne čaše preko čela i podiţe svoju tamnu kosu sa potiljka. Njeni obrazi se skupljaju i izbacuje umoran dah iz pluća, a njeni udovi se opuštaju dok sedi na... čemu? Ljuljašci. O, do đavola! Ovo ne valja. Ovo uopšte ne razume. Senzualnost tih slika, zatezanje u njegovim preponama. Setio se rane privlačnosti između njega i Alis, na koju nije mislio godinama. Stiglo je vino i on se pozabavio sipanjem i probanjem. Lepo - rekao je. - Um...

66


by voki

Zašto on ne govori, Luk? - iznenada je rekla. - Sigurna sam da ne moţemo da odlučimo u vezi s nje- govom budućnošću dok ne popriča sa nama. A šta ako to potraje nedeljama? Sta ako ne moţemo da ga navedemo da progovori sve dok sami ne shvatimo razlog? Da li mu je potrebna pomoć stručnjaka? Kako da to izvedemo? Sumnjam da u Krokodajl Kriku ima stručan dečji psiholog, a to ne moţe biti bilo ko, mora biti neko stvarno dobar, neko kome on veruje i hoće da sarađuje. U međuvremenu, nemamo pojma o čemu razmišlja i kako se oseća. Čak ni kako bi voleo da ga zovemo. Da li je prestao da govori kad je Alis umrla? To su mi rekli u Mandariju. Da je bio veoma po- vučen dok je bila bolesna. Pa, to je jedan od njihovih spiritualnih načina isceljenja. Tišina i mir. To u stvari nije pogrešno, zar ne? Prevremeno rođenim bebama je to zaista potrebno. Svakoj bolesnoj osobi takođe. Ali kao i obično, oni u Mandariju kad je to u pitanju, idu u krajnost. A potom su rekli da je prestao potpuno da govori kad je ona umrla. I ne znam da li treba da navaljujemo, ili treba da se ponašamo kao da je to normalno, ili tako nešto. Čarls misli da mi samo treba da provedemo neko vreme s njim. Predloţio je da ga povedemo u petak na izlet na ostrvo Čarm. Kod njih je bilo manje štete nego na ostrvu Volabi, tako da tamo uglavnom sve funkcioniše po starom. Da navaljujem na njega, meni ne izgleda u redu. Jasno je da on ne odbija da govori iz inata. On ne pokušava da kazni ceo svet. Ne. Ne izgleda tako. Da li ti misliš? Ne. - Pijuckali su vino kad im je stiglo jelo. - Do- pada mi se ta ideja sa ostrvom Čarm - produţila je. - Ali mi se čini da to nije dovoljno. Izađemo na večeru da razgovaramo o njegovoj budućnosti, i završimo značaj- nom odlukom da idemo na izlet. Mislim da je to jedino što moţemo da uradimo... Pljesnula je rukama. - Znam, znam. A uz to se nismo ni svađali. Da, jesmo. Ne u vezi sa Pričljivkom. Ne, ne u vezi sa njim. A ti nemaš pojma kakav je to dobar osećaj, Dţejni. To što smo ostali razumni. I razmišljali prvenstveno o njegovim potrebama. I nismo koristili njega kao oruđe da bismo povredili jedno drugo. -

67


by voki

Alisin duh je lebdeo iznad stola, ali su je samo pogledali, nisu govorili o njoj, i ona je otišla. Koliko dugo si u Krokodajl Kriku? - upita Dţejni posle nekoliko trenutaka tišine, a Luk je prihvatio bačenu lopticu i vodio je upravo kako je to ona ţelela. Tokom ostatka večeri su se drţali laganih tema, a jedna čaša vina je kod Dţejni počela da stvara prijatnu, meku atmosferu, i osećaj je bio divan. Predivan. Proveli su skoro dva sata u jelu, i jedna čaša vina se pretvorila u jednu i po. Alkohol je najgori izgovor na svetu. Jedna i po čaša vina tokom dva sata ne bi prešla granicu za voţnju koja je zakonom dozvoljena, a kamoli da pomeri njenu ličnu granicu da prekrši svoja načela. Ali kad su izašli iz restorana i išli prema njegovim kolima, parkiranim baš iza ugla, Luk je proturio svoju ruku između njenih ruku i ona je za tren naslonila svoju glavu na njegovo rame, i samo joj je to bilo potrebno. Ona je uzdahnula. Zašto joj on toliko prija? Zašto joj je taj dodir tako potreban. Čuo je njen uzdah i nagnuo glavu da je pogleda. - Dţejni? I tada je vreme stalo. Dobro sam - promrmljala je. - Ja samo... Moram da se naslonim na tebe, ili će me noge izdati. Očigledno to nije ni morala da kaţe. Njegove ruke su je obgrlile i ona je spustila glavu na njegovo rame, udišući njegov miris. O, ţelela je da oseti njegovu koţu. Oseti nečiju koţu. Ne. Njegovu. Samo njegovu. Dţejni... - ponovio je, ali na drugačiji način. Osetila je kako se njegove usne spuštaju na njenu kosu, potom na njene oči i njen obraz. To je bio trenutak kad je mogla da okrene glavu. Kad je trebalo to da uradi. Ali nije. Umesto toga, podigla je lice prema njegovom, osećajući kako njegove usne nespretno dodiruju uglove njenih, ţeleći ga toliko da joj je bilo svejedno što to nije najlepši poljubac na svetu. Samo je ţelela da ostane u njegovom zagrljaju satima, i da ga dodiruje, oseća i proba. Dţejni...

68


by voki

Ne. Molim te. Ne govori. Uzela je njegovu bradu među svoje ruke i ovog puta mu dala pravi poljubac. Pravi, jer je i on ljubio nju, stegao ruke oko nje, ispustio dubok, treperav glas, rastavio usne i ispijao ukus njenih usana kao da ţeli da se u njima udavi. Samo su stajali tako. Ništa drugo nije bilo vaţno. Mirisao je na začine i vino i erotsko uzbuđenje. Bio je sveţe obrijan i mirisao je tako zavodljivo. Nije mogla da nađe ime za tu mešavinu mirisa, ali je osetila kako je obavijaju kao neka zaštitna, divna odeća koja pripada samo njoj. Prošla je prstima kroz njegovu kosu, osetila kako se njene grudi pripijaju uz njegove, a njene gole noge u Dţordţinoj haljini uz njegove čvrste, tople butine. Osetila je slabost i drhtanje u nogama i to je bilo divno jer je mogla još više da se pripije uz njega. Bili su priljubljeni jedno uz drugo celom duţinom svojih tela. Njihova odeća nije predstavljala skoro nikakvu prepreku. Mogla je da oseti kako seksualno uzbuđenje u njemu raste i nije ni pokušala da se isklizne, samo je uţivala u osećaju, neţno se izvijajući, s blagim pokretima kukova; što je kod njega izazvalo uzdah. - O Dţejni... Njegove ruke - te ruke s dugim prstima hirurga - skliznule su niz njenu haljinu i obuhvatile njenu zadnjicu, stiskajući je čvrsto uz sebe na mestu koje je bilo ukrućeno. Kao da je uopšte imala nameru da ga pusti da ode! Njegove usne su imale previše veliku moć. Pošto joj je bio potreban vazduh, samo je naslonila glavu na njegovo rame i osetila kako im srca tuku u istom ritmu. Pomilovala ga je po vratu i udahnula njegov miris, a onda je on ponovo pronašao njene usne i pomislila je da je nikada pre niko nije poljubio tako strasno. Bila je preplavljena silinom tog divnog osećanja. Više nego divnog. Neizbeţnog. Nezadrţivog. Osirri što, kad se ljubite na javnom mestu, ipak morate na kraju stati. Osetila je kako ţudnja postaje sve veća i snaţnija kod oboje, i mogla je da vidi u kom pravcu ih vodi. Pa, koliko pravaca ima? Samo jedan, kad je tako dobar. Ali se onda u istom trenutku u njihovim glavama pomerila neka tačka kritičke ravnoteţe. Vrelina poţude ustupila je mesto hladnom tušu zdravog razuma. Nije mogla tačno da kaţe ko se od njih dvoje prvi odmakao, ali je on prvi progovorio. - Izvini. Izvini.

69


by voki

Ne smemo to da radimo, zar ne? Nikako ne smemo! Beznadeţno je iz toliko mnogo razloga da ne mogu čak ni da ih na- brojim. Daj mi samo trenutak, a onda ćemo se odvesti. Sav smeten, otišao je do vozačke strane, i naslonio se podlakticom na krov, stiskajući usta i oči. - Ţao mi je - rekao je ponovo. Ne, nemoj. Bila je to i moja greška. Nije otključao kola. Stajala je tamo, čekajući da on to shvati, i setila se maglovitog, nejasnog incidenta iz prošlosti koga se nije godinama prisećala. Poljubili su se oni još jednom ranije. Jedan kolega staţista je priredio zabavu na kraju izuzetno zamorne nedelje u Urgentnom odeljenju, gde je Dţejni videla kako umiru dva pacijenta, poslala nekoliko bučnih, nasilnih i nezahvalnih narkomana nazad na ulicu nakon što ih je povratila iz skoro fatalne predoziranosti, i lečila dete s trajnim oštećenjem mozga nakon teškog napada. Otišla je u kuću jedne prijateljice da se udesi i one su razmenile haljine i počele da pijuckaju šampanjac čak i pre nego što su došle na zabavu. Previše je popi- la, jedan jedini put u ţivotu, a takođe i Luk, a nije jela celog dana pa je alkohol pao na prazan ţeludac. Na zabavi je bilo previše guţve, gomila pomahnitalih tela koja su se uvijala u ritmu muzike u tami. Flertovala je i igrala, plakala na ramenu prijateljice, davala pre- terane izjave o tome da nikada ne zaboravlja usputne prijatelje, koje je sada potpuno zaboravila, i poljubila dvojicu muškaraca te večeri. Jedan od njih je bio momak koga nikada pre nije videla, brat jednog staţiste. Dopao joj se ţešće kad je bila pripita, a on je bio spreman da s njom odjuri u taksiju u njegov stan i odmah padne u krevet. Pobesneo je kad mu je sva omamljena objasnila: Ne, izvini, bio je to samo poljubac, jer, izvini... zaboravila je kako se zove i... izvini... stvarno ne moţe spavati s nekim kad mu ne zna ime, zar ne? A zašto, do vraga, ne moţe, rekao je. Okrenula mu je leđa. A zatim... ovde su uspomene izuzetno maglovite... plesala je sa Lukom veoma kasno te večeri.... I u jednom trenutku ta suluda, veštačka energija - potreba da se zaboravi stresna nedelja i osećaj neuspeha bilo kakvim sredstvima - iznenada je iscurela kao da otiče voda u kadi... Skoro da je plakala zbog iscrpljenosti i stresa... Našla se u njegovom naručju.

70


by voki

Pruţila mu svoje usne. Poljubi me, Luk, Samo mi treba poljubac. Samo jedan. Ljubio ju je - koliko dugo, pola minuta, deset moţda? - zatim se izvinio neodređeno, odsutno i oteturao se. I on je, takođe, imao napornu nedelju u Urgentnom. Radio oko devedeset sati. Na njega je urlao jedan stariji lekar, znala je, jer je nekoliko ljudi čulo. Bila je prilično sigurna da je te noći otišao kući s nekom drugom. Ili je bar delio taksi s nekom ţenom i bio na njoj u kolima, primajući od nje toplu zahvalnost za paţnju koju mu pruţa. I on i Dţejni su bili zbunjeni kao četrnaestogodišnjaci sledećeg dana kad su se sreli na poslu. Ili se moţda samo ona tako osećala, i projektovala svoju zbunjenost i na njega. Nerazgovetan pozdrav. Očigledno kajanje. Ljubiti nekoga ko vam se čak i ne dopada! To ne biste smeli da radite u dvadeset šestoj, čak i ako ste istraumirani staţista. Prošla je samo nedelja ili dve od tada, i onda je Alis došla u bolnicu da se nađe sa Dţejni na kafi, zajedno s gomilom drugih staţista, uključujući i Luka, i zaljubila se u njega istog trena. Ni on ni Dţejni nikada nisu pomenuli taj poljubac. Ona se iskreno nadala da ga se on i ne seća, govorila je sebi. I nikada ni pre ni posle toga nije bila ni pribliţno tako pijana. Začula je elektronski klik kad je pritisnuo dugme na daljinskom da otključa kola, i zahvalno se šćućurila u svoje sedište. Grad je izgledao sablasno dok su vozili kući. Previše tih. Neoštećene zgrade na mesečini stvarale su iluziju normalnosti, a zatim se iznenada na vidiku pojavio uzan pojas razaranja niz poprečnu ulicu - zguţvani krovovi na zemlji, nanosi otpada uz električne stubove blizu reke. Vazduh je mirisao na trulu vegetaciju, i još gore. Očigledno je njen instinktivni odgovor na preterane slučajeve smrti i razaranja bio da u bolnici ili na otvorenom, pohrli u naručje Luka Brešana. - Izbacili smo to iz svojih sistema, hvala bogu rekla je lagano. Da. Izgleda da su naši sistemi imali malo problema večeras. Sigurno nije ostalo mnogo toga čime se nismo pozabavili. Ko bi to rekao. -1 neću... znaš... da od toga pravim veliki problem. Dopadaš mi se. Mnogo više nego ranije. Imamo puno toga o čemu treba da razmišljamo. A ja mislim da sam previše popila. ,

71


by voki

Sve je u redu, Dţejni - reče on neţno. Ali nije bilo. Luk nije mogao da spava. Malo zbunjen što je Dţejni zadrţao tako dugo, ispratio je do njene sobe u lekarskoj kući preko verande umesto preko kuhinje, koju je većina ljudi koristila za dolaske i odlaske. Rekao joj je: - Idem na brzinu do bolnice da vidim kako je Pričljivko. Zar ne mogu i ja da pođem? - Njene oči su iz- gledale tako velike i svetlucave u mraku, dok se plavičasta mesečeva svetlost prosipala ispod širokih streha verande. Plašila ga je privlačnost između njih dvoje. Odakle dolazi? Nije znao. Ali je znao da mora da joj se odupre. Oboje su to znali. Bilo je isuviše prošlosti, premnogo odgovornosti. Ovo je Alisina sestra, za ime boga! Obavestiću te da li ima bilo kakvih poboljšanja - rekao joj je, a zatim joj bez reči poslao poruku: Nemoj se raspravljati. - Treba da se odmoriš. Klimnula je glavom i poslušno nestala unutra, i dok je išao prema bolnici, zamišljao je kako se sprema za krevet, kako svlači Dţordţinu malu svečanu haljinu preko glave i ove slike su se stapale sa sećanjem na to kako ju je osećao u naručju, svu strasnu i odvaţnu i toplu. Ona je inicirala taj poljubac... na neki način... ali nije ona bila odgovorna za njega. Pa, nije bio ni on. Uzburkane emocije mogu da dovedu do smešnih stvari. U pedijatrijskom odeljenju, Pričljivko je bio dobro. Spavao je. Ranije te večeri je pokazao zavidan apetit. Sigurno treba da izađe odavde sutra. Ali još uvek nije pričao i Luk nije bio iznenađen. Počeo je da sumnja da mora da postoji okidač. Moraće da nabasaju na pravu emociju, pravi trenutak, i verovatno će biti dramatično kad se to desi, a bilo kakva drama je poslednje što treba ovom dečaku u ţivotu baš sada. Pa, čemu se onda nadati u ovakvoj situaciji? Da će nastaviti da ćuti još nedeljama ili mesecima? Nazad u kuću... Da. Stvarno nije mogao da zaspi. -

72


by voki

Leţao je tamo dva sata, prevrtao se po krevetu i po- stajalo mu je sve toplije zbog stalnih pokreta njegovog nemirnog tela. Ustao je i otišao u kuhinju da popije malo ledene vode, svestan da se deo njega nada da će videti Dţejni u sličnoj situaciji i oni bi... Razgovarali. Samo pričali. To je sve što sebi mogu da dozvole. Ali je kuhinja bila tiha kao i ostatak kuće, pa je ponovo otišao u krevet i probao da zaspi. Sigurno je malo zadremao, ali je još uvek bio nemiran i nespokojan i neispavan kad je zora počela da se prikrada kroz zavese koje se nije ni potrudio da navuče. Ustao je, obukao šorts i majicu i izašao da završi čišćenje bazena. Ti si napravio čudo od bazena, Luk! - uzviknula je Dţordţi za vreme doručka. - Da li već moţe da se pliva u njemu? Verovatno treba sačekati još nekoliko sati da se slegnu hemikalije. Da li si ga videla, Dţejni? - upita Dţordţi. Još ne. Ona je juče pomagala - reče Luk, mada je u to- me malo preterao. Nisi hteo da mi dozvoliš, Luk! - protestovala je. Samo sam obrisala nekoliko stolica. Tog jutra kao da se polovina medicinskog osoblja Krokodajl Krika sjatila u kuhinju na doručak. Dţejni je počelo da se vrti u glavi od pomešanih razgovora, zakasnelih upoznavanja, novih, radoznalih lica, i nije mogla da jede. Kaša od integralnih ţitarica u njenoj činiji bila je prekuvana a kafa je bila suviše gorka i ja- ka. Nije dobro spavala prethodne noći, a činilo se da ni Luk nije spavao. Počela je da ţali zbog poljupca čim se završio, jer na svetlosti dana on nije izgledao samo kao manja nesmotrenost, kao onaj prvi poljubac pre osam godina, već kao ogromna, bleštava zabluda. Nekada je on bio muţ njene sestre. Nikome nije potrebna ovakva komplikacija, ni Pričljivku, ni Luku, niti njoj samoj. Ušao je Kal Dţejmison, nakon noćne smene. - Ko je uredio bazen? Blista se. Luk - reče Dţorţi. - Zar ne izgleda divno?

73


by voki

Kal ga je potapšao po leđima. - Bravo za tebe! Deca mogu da plivaju posle škole. Sada, ako ţeliš da pomogneš timu da raščisti plaţu... Ostavi ga na miru! - pobunila se Dţordţi. - Sigurno je ustao pre zore. Svi su izgledali bezrazloţno impresionirani Luko- vim napornim radom, i mnogo su ga hvalili onako kako bi to roditelj uradio ako bi se mrzovoljan i lenj tinejdţer iznenada pojavio i oprao suđe posle večere a da to niko nije traţio od njega. Dţejni je to začudilo. Sigurna je da nije mogao steći reputaciju vrdalame. Ma koliko o njemu mislila kao o površnoj i egoističnoj osobi pre osam godina, nikada ga ne bi optuţila da folira kad je posao u pitanju. Mora da postoji nešto drugo što ih je impresioniralo. Kako je Pričljivko? - upita neko. Znate, to ime će mu ostati zauvek, ukoliko se ne pobuni - reče neko drugi. Dţejni nije više mogla da se snađe ko je ko. Da li je to u redu, Luk? - namršti se Dţordţi. - Mi smo mu nekako... natovarili to ime u trenutku Ijutnje, jer smo morali nekako da ga nazovemo, ali to zavisi od tebe. Luk se osmehnuo polako i nesigurno. - Meni ne smeta Pričljivko. Ako i njemu ne smeta. Bar se odaziva na to ime. Ja mislim da se uglavnom odaziva na zvuk otvaranja friţidera. Svi su su se nasmejali, ali je ubrzo atmosfera postala napregnuta i mirna. Ovog puta nije bio u pitanju Alisin duh, već saznanje svih njih da Pričljivko, tj. Feliks, tj. Frenki Dţej još uvek treba da pređe dug put. Tri lekara su dala pristanak da bude otpušten kasnije tog jutra. Bolnički domar i majstor Valter Grab došli su da pregledaju bazen koji je Luk sređivao. Testirali su vodu i izjavili da je bezbedna za kupanje. Neko je doneo muške kupaće gaćice za Pričljivka, koje su mu bile skoro pa dobre, pa je on zajedno sa Dţejni otišao na plivanje. Proveli su predivan dan u lenčarenju dok je Luk odrađivao dugačku smenu u bolnici. Između plivanja, leškarili su u hladovini pored bazena, jeli sladoled i pili sveţ voćni frape s punomasnim mlekom, i probali veoma skupe breskve, jagode i banane koje su sada stizale u pogođenu regiju po oštećenim putevima.

74


by voki

Pričljivko je umeo da pliva kao ţaba, i bilo je zabavno posmatrati ga kako se koprca prema dnu bazena i nazad prema površini, praveći skokove i kolutove sa strane. Do dva sata se izmorio i Dţejni je insistirala da malo odspava, smeštajući ga u bračni krevet koji ona koristi jer se iznad njega nalazio plafonski ventilator, koji je osveţavao sobu. Odmah je zaspao i ona je sela na ivicu kreveta i posmatrala ga, pa se i njoj prispavalo i legla je pored njega, misleći da će samo da zadrema minut ili dva... ili pet... i uţiva u dragocenom, ravnomernom zvuku njegovog disanja. Toliko u vezi s njenom namerom. Zaspala je i ona i nijedno od njih dvoje se nije pomerilo dva sata. Još jedno dugačko plivanje ih je osveţilo i onda je krajem dana kuća počela ponovo da se puni. Dţordţi je dovela Maksa i Si Dţeja iz škole. Si Dţej je pripadao Đini i Kalu, otkrila je Dţejni. Čarls je svratio da vidi kako je Pričljivko. Neko je predloţio kobasice na roštilju pored bazena da bi proslavili ponovni rad bazena. Dţejni je bila zapanjena i impresionirana načinom na koji su svi prihvatili tu ideju i dali se na posao. Gospođa Grab je pripremila sastojke za salatu, i obećala krompir salatu, još toplu, s prelivom od senfa, za ma- nje od sat vremena, ali je medicinsko osoblje obavilo većinu priprema samo. Podela posla je izvršena među ţenskim delom. Ţene su trčale po kuhinji, seckale luk, strugale šargarepu, kuvale torteline, a visina tona njihovog razgovora bila je onakva kakvu bi Dţejni očekivala tokom hitne operacije. Sačekajte! Nemojte stavljati unutra torteline dok ne nađem teglicu sa pestom, jer ga moţda uopšte i nemamo. Mislim da nam neće trebati salata od lubenice, ako imamo torteline i pesto... Gde su mali paradajzi? I šargarepa i salata od suvog groţđa. To je previše. To je u redu. Ima tona sveţe nane koja raste pri dnu stepeništa, treba da je iskoristimo. A koliko nas u stvari ima? Da li je neko prebrojao? Dţejni je sedela pognute glave i radila ono što joj je rečeno pomoću noţa i daske za seckanje. Dopadala joj se ţivahna atmosfera, ali je više volela da bude posmatrač nego učesnik. Kako bi izgledalo ţiveti i raditi ovde?, pitala se.

75


by voki

Neko je ponovo uzviknuo nešto u vezi sa Lukom i čišćenjem bazena. - Ovo je prvi put da se on bavio nečim van bolnice. Tvoj uticaj, Dţejni? - neko drugi je upitao. Ne - odmah je odgovorila. - To je zato što je pronašao svog sina. - I sve ţene su klimnule glavom i mrmljale, slaţući se s njom. U međuvremenu, muškarci su obavili uobičajene muške poslove pripremajući roštilj, oko deset kilograma kobasica i viljuške zastrašujućeg oblika od nerđajućeg čelika i mašice. Nastaia je kratka panika zbog kečapa, ali ga je neko pronašao. Nekoliko dece, s kojih je kapala voda iz bazena, izjavilo je da umiru od gladi. Do tada se već smračilo, ali je vazduh još uvek bio vlaţan i topao, a neko je namestio spoljno svetlo i spirale za komarce da bi oterali insekte. Sve je mirisalo čarobno. Salate i šoljice i činije i escajg su preneti pored bazena na veliki piknik-sto koji je iznet ispod verande. Objavili su da su kobasice gotove. Deca su ih jela obilato prekrivene prţenim cmim lukom i kečapom, uvijenim u kriške hleba, i sa blagom aromom hlora s njihovih mokrih prstiju. Odrasli su natovarili svoje papirne tanjire salatom i kobasicama i lukom i jeli, motreći na decu koja su se vratila u bazen. Neko je namestio CD-plejer na verandi i pustio neki rokenrol. Sedeći na kraju svoje omiljene leţaljke, Dţejni je posmatrala kako Luk završava punjenje svog tanjira i dolazi da sedne pored nje. Najbolja okupljanja u Krokodajl Kriku su uvek ona spontana - rekao je. Najveća zasluga za ovo okupljanje pripada tebi, Luk odgovorila je. - Da nisi očistio bazen, ovo se sada ne bi događalo. Slegnuo je ramenima. - To je Grabijev posao, ali sam znao da će to odlagati danima, jer ima toliko mnogo drugih stvari koje su mnogo vaţnije u ovom trenutku. Mislim da si ih sve impresionirao. Ja sam se uglavnom drţao po strani. Moţda su smatrali da nemam mnogo smisla za druţenje. Osetila je da on pokušava da umanji značaj promene u svom ponašanju, pa nije dalje insistirala na toj temi, već je rekla: - Pogledaj Pričljivka. Vidim.

76


by voki

Posmatrali su ga dok su jeli. Maks i Si Dţej su se takmičili u skokovima u bazen, dok su Alister i Kal bili sudije. Davali su bodove za stil i ulazak u vodu. Pričljivko je odmahnuo glavom kad su ga pitali da I ţeli da se takmiči, ali je stajao sa strane, i čekao dok druga dva dečaka završe svoj skok i zatim pokušao da ih imitira. Kal i Alister su bili sjajni u toj situaciji, ispuštajući povremeno uzvike vau i aplaudirajući mu povodom najimpresivnijih skokova. On je dobar plivač - reče Dţejni. Izgleda da to voli. Nikako ne mogu da zamislim Mandari kao rajsko mesto, ali je sigurno lepo ţiveo tamo. Imali su vodoskok sa prirodnim bazenom na njegovom kraju. Sveţ i dubok i čist, sa šljunkovitim dnom. U njemu je naučio da pliva, tako mi je rečeno. Pravio je brane i kanale i zamkove od kamenčića. Zvuči divno. I bilo je. - Napravila je grimasu. - Ako ti ne sme- ta da dobiješ nekoliko pijavica. Gradska deca mogu biti previše gadljiva kada je tako nešto u pitanju. Pogledaj njega sada! Pričljivko! Osvojio si zlatnu medalju za taj skok bombu, drugar! - uzviknuo je Dţo. Odvojio se od Kristininog bolničkog kreveta da bi ovde nešto pojeo, i iz- gledao je umorno ali zadovoljno. Obavestio ih je da je mala Izabela Dţejn je odličnog zdravlja i da ima talenat za sisanje. Kristina se još uvek oseća prilično slabo, ali je insistirala da izađe iz bolnice na vreme i stigne na Kalovo i Đinino venčanje na plaţi kroz dva dana, ako neko moţe da gura stolicu na točkovima preko peska. Dinamit! - sloţio se Kal. Pričljivko je izašao iz bazena, a s njega je kapala voda, kosa mu je bila slepljena uz glavu, i osmeh razvučen od uva do uva. Potraţio je pogledom Maksa, kao da je ţeleo da se uveri da je i Maks video skok bombu. Duboko je uzdahnuo i otvorio usta. Dţejni je zgrabila Lukovu ruku. On će da progovori! Pozvaće Maksa da gleda. On... - Zastala je. Izgledalo je kao da se Pričljivko zaledio na mestu na kome je stajao. Njegove mokre ruke su udarile po ustima i izgledao je -

77


by voki

preplašen i uţasnut. Kal, Đina i Alister su ga posmatrali dok je stajao tamo a s njega se cedila voda, i izgledao je iznenada tako tanak i mali i usamljen usred gomile oko roštilja. Maks i Si Dţej nisu obratili paţnju na ovo što se događa. Većina odraslih je pričala i nije prestajala da bi posmatrala trojicu malih dečaka kako igraju uobičajene vodene igre. Pogledaj ovaj, Si Dţej! - rekao je Maks. Ne, hajde da to uradimo zajedno! - Obojica dečaka su izvela fantastične skokove u vodu. Sta je s njim? - promrmljala je Dţejni. Napravila je pokret kao da će ustati i krenuti prema Pričljivku, ali ju je Luk zaustavio pritisnuvši rukom njeno rame, što je značilo da su sada zadrţavali jedno drugo, jer iz nekog razloga ona još nije pustila njegovu ruku. - Luk? Dajmo mu malo vremena. Nisam siguran šta se događa. Ţelim samo da ga zagrlim. Uznemiren je. Ali šta se događa u toj maloj glavi? Ako posmatramo, moţda moţemo nešto da otkrijemo. Tako je ona ostala da sedi i oni su posmatrali, upola se nadajući da je zaboravio sve što ga je mučilo i da će se vratiti u vodu za nekoliko sekundi. Ali on nije zaboravio. Došao je ojađen do dela ograde koji je još postojao, i gde je bio okačio peškir. Obmotao se peškirom i uputio prema kući bosonog. Izgledalo je kao da dobrovoljno odlazi u izgnanstvo.

6. Ţelim da idem za njim - reče Dţejni. Ne. - Luk joj još uvek nije dozvolio da se pomeri. Napravila je još jedan pokušaj da se otrgne, ali ju je on rukom obuhvatio oko drugog ramena i još čvršće stegao da ne moţe da ustane. Delovao je toplo i snaţno, i bilo joj je veoma drago što je tu, drago što više ne izluđuju jedno drugo. I previše drago, verovatno. Njihova veza, koja je po- stajala sve lepša, bila je nesumnjivo snaţna, jer se ticala deteta s kojim su -

78


by voki

oboje bili povezani krvlju i srcem i prošlošću, i do koga im je oboma bilo veoma stalo. Ali Luk Brešano je bio Alisin bivši muţ, i zbog toga je sve izgledalo pogrešno. Prvo je voleo Alis. Mora da se oslobodi te bolne ţudnje. Razmišljam, Dţejni - rekao je tonom u kome se osećala ista napetost kao i kod nje. - Razgovarao sam danas s nekim kolegama iz bolnice o nemoj deci i poremećaju posttraumatskog stresa, ali se ništa ne uklapa. Kako? Kod takvih slučajeva je uglavnom u pitanju depresija. Povezana je sa opštom apatijom i noćnim strahovima, i često dolazi polako. Ja ne znam. Moţda nema svrhe pokušavati to rešiti. Ţelim to da čujem, Luk. Mnogo materijala koji sam pronašao odnosi se na decu izbeglica u zatvorima. To je uţasno i ova zemlja treba da izvrši velike promene u načinu kako postupa s takvim slučajevima, ali to baš i nije izgledalo relevantno za Pričljivka. On je hteo da progovori baš sada. Da, očajnički. Moglo se to videti, osetiti. Stvarno sam mislila da će progovoriti. U pravu si, zamalo da progovori, i verovatno je hteo da privuče paţnju Si Dţeja i Maksa, da kaţe: Gledajte ovo!, baš kao što su dva veća dečaka govorila jedan drugom. Ali se onda zaustavio. Baš tako. Jer se setio da mu to nije dozvoljeno. Ali zašto misli da mu nije dozvoljeno? - Njegova noga je bila tik uz njenu i dopustila je da kontakt potraje, uprkos svojoj neodlučnosti i sumnji. - Šta misli da će se dogoditi ako to uradi? Ne znam. Nemam pojma. Sigurna sam da smo mu svi stavili do znanja da je dobrodošao i ţeljen i voljen i da ima pravo da kaţe sve što ţeli! Ja sam pokušala. I probala sam da ga ne uplašim odmah previše. Deci nisu uvek potrebne jake emocije. Dţordţi me je na to podsetila. Da to radim ko- rak po korak, samo da zajedno radimo obične stvari. A ipak je izgledao prestrašen. Zelim da odem i pronađem ga. Nestao je u kući i moram da se uverim da je dobro, Luk. - Stegla je njegovu šaku, a zatim njegove

79


by voki

jake zglobove. - Da neće da ode kroz druga vrata na zadnju verandu, siđe stepenicama i nestane. Da. U redu. - Ponovo je stisnuo njena ramena, pa su zatim oboje ustali. Prešao je šakom preko njene gole ruke kao da ne ţeli da je pusti da ide, a i ona je osetila to isto. Bez obzira na to koliko se trudila da ostane razumna, da odrţava bezbednu razdaljinu i bori se sa mogućim posledicama, osećala je da su veoma bliski zbog onoga što oboje osećaju prema Plačljivku, i izuzetno sigurna što moţe s njim da podeli svoj strah. Njeno mesto je pored njega, bar kad traţe njegovog sina. Situacija pod kontrolom? - upita Alister kad su prolazili pored njega. Đina i Kal su ih još uvek krišom posmatrali, a Dţejni je uhvatila poglede još ne- koliko njih. Prepusti to nama - odgovorio je Luk. - Sta god da se događa, nije mu potrebna guţva. Lako su ga pronašli - u kuhinji, kako jede preo- stale parčiće lubenice koja nije iskorišćena za salatu. Digao je pogled kad je čuo zvuk otvaranja vrata, zatim se namerno okrenuo, kao da nije bezbedno čak ni da ih gleda. Jer bi tada mogli da ga namame da zaboravi na ćutanje koje je sebi nametnuo? Dušo, šta nije u redu? - pitala ga je Dţejni prilazeći bliţe. Ništa. Luk je izvukao kuhinjsku stolicu i seo okrenut leđima prema ulazu, naslonivši podlaktice na naslon sto- lice i nagnuvši se tako da je bio skoro u visini očiju s Pričljivkom. Pod jednom svetiljkom koju je neko ostavio upaljenu iznad peći, njegova tamna kosa je svetlucala a njegove preplanule ruke su izgledale kao prašnjava tikovina. Slušaj, mali druţe - rekao je - zbog nečega se plašiš da govoriš, a mi ţelimo da pomognemo. Ljudi treba da razgovaraju, znaš. Na taj način razumemo jedni druge, a mi ţelimo da razumemo tebe. Stvarno ţelimo. To nije pogrešno. Ako ti je neko rekao da će ti se dogoditi nešto loše ako pričaš... To nije u redu, razumeš? To nije tačno. Čekao je. Tišina. Luk je u pravu, dušo - rekla je Dţejni. - Ništa loše se neće dogoditi ako pričaš.

80


by voki

Ali on nije rekao ništa, i izgledalo je kao da im ne veruje. Još uvek sleđen na mestu, tako mali i zgrčen, on je ţmirkao, steţuči oči tako jako dok mu se uglovi nisu ovlaţili. Ta borba se još uvek vodila u njemu. Da li treba da navaljuju? Da li treba da pokušaju da ga nekako navedu da probije tu liniju kontrole? Da ga nateraju da progovori? Ali već je bilo prilično kasno. Ona je pogledala u Luka i prećutno su se sporazumeli da večeras više ne navaljuju. Još uvek nisu u potpunosti razumeli šta se događa. - Zasada? - promrljao je. Da. Oboje su se nasmejali nekako neveselo. Bar je komunikacija među njima dvoma dobra, a to puno vredi. Vreme je za spavanje - objavio je Luk. - Šta kaţeš na još jednu priču o Lokomotivi Tomasu? Pričljivko je klimnuo glavom. Još nije bio spreman za osmeh. Prvo pranje zuba - rekla je Dţejni. - I onda dobro da se naspavaš jer sutra idemo na onaj izlet, sećaš se? Ponovo je klimnuo. Još uvek bez osmeha. Dvadest minuta kasnije Dţejni je uključila električno lonče za čaj a Luk se vratio iz Pričljivkove spavaće sobe da podnese izveštaj: - Zamalo da zaspi pre kraja priče. Mislim da se iscrpljuje nečim što se događa u njemu. Nije u pitanju samo fizički efekat svega kroz šta je prošao. U koliko sati se jutros probudio? Osam i trideset. I posle podne je spavao dva sata, a sada je tek osam i petnaest. Znam. Ali moţda je dosta sna najbolja stvar za njega. I ja mislim. Mislim da jednostavno treba da pustimo da sve ide svojim tokom. Moram ti reći da je veoma dobro što se ti ja ne svađamo. Veliki plus. I ja to mislim. Hoćeš li čaja? - Električno lonče je počelo da pišti. Luk je pogledao kroz prozor u pravcu bazena. - Ljudi su još uvek u vodi, a nekoliko ih se vratilo u bolnicu. Ovde je mnogo mirnije, zar ne? Da, hajde još malo da posedimo. Dţejni je sipala čaj i oboje su seli za kuhinjski sto, bez sumnje s mnogim zajedničkim mislima, ali sa malo reči. Friţider je zujao. S bazena su dopirali razgovor i smeh. Mir ovde neće trajati dugo.

81


by voki

Uskoro će ljudi početi da donose ostatke hrane i prljavo posuđe. Si Dţej i Maks će biti spremni za krevet. Ali za sada... Pokušavam da zamislim kako bi to izgledalo da nisam pronašla tvoju adresu među Alisinim stvarima rekla je Dţejni. Brzo je uzdahnuo. - Nemoj. Ne, znam, teško je nagađati. Svi ti moţda i šta ako. Nekada sam sebe mučio time u Londonu nakon što je Alis nestala s njim. Ne treba da razmišljaš o šta ako. Ali ja sam htela da ti kaţem da mi je drago što sam ga dovela ovde. Jer to znači da postoji još neko ko- me je stalo do njega koliko i meni, a to je tako dobro. Da. Jeste. Meni... meni je to zaista potrebno, Luk. Sta god da se desi, ţelim da znaš da neću da pobegnem odavde sledećim avionom. Pustiću da prođe neko vreme. Zahvalan sam ti zbog toga. Ti si oduvek bila... Zastao je i traţio pravu reč. Setio se: - Razumna. Napravila je grimasu. - Uh, hvala! Zabacio je glavu i nasmejao se, nešto što nije činio često u protekle dve godine. - Hoćeš li da nađem neki bolji izraz? Nisam sigurna da li sam spremna da toliko rizikujem. Ti si dobra, Dţejni, znaš? Bila si baš super svakog trenutka još od našeg prvog razgovora u utorak popodne... Naše prve svađe, misliš. Volim da se prepirem s tobom. To pročišćava vazduh. I potrebna si mi baš onoliko koliko i ja tebi. Pogledali su se preko šolja sa čajem koji se pušio i bili na ivici da kaţu još ponešto. Ili urade još nešto. Friţider je prestao da zuji. Dţejni je začula kako neko doziva: Unesi hleb. Dobro. Prekinuće ih svakog trenutka. Bila je to jedino što je moţe spasti da ne uradi nešto stvarno, stvarno nemoguće i glupo sa čovekom prema kome je njena sestra bila tako okrutna. Ali je čak ni to prekidanje nije na kraju spaslo, jer kad je većina ljudi otišla u krevet posle nekoliko sati, a sama Dţejni nije mogla da zaspi, otišla je u Pričljivkovu sobu da ga pogleda i tamo zatekla Luka u beloj majici i teget boksericama, kako radi to isto.

82


by voki

Pričljivko je disao ravnomerno ispod laganog pamučnog čaršava, leţeći na leđima i glave okrenute na stranu. Izgledao je bezbriţno i tako opušteno i mirno, s koţom neţnom kao u bebe i s dugim tamnim trepavicama. Trenutno mu ništa nije nedostajalo. - Kako si ti? - Upitao je Luk tiho Dţejni. Sada su stajali ispred Pričljivkovih vrata. Bio je to pravi trenutak da jedno drugom poţele laku noć i samo... samo odu, krenu suprotnim pravcem niz hodnik. Ne bi to bilo tako teško! - Ne očekujem da ću zaspati neko vreme - rekla je. - I ja sam po podne dobro odspavala, baš kao i Pričljivko. -Da li bi htela da ideš u šetnju ili tako nešto? - Po- merio se i pod je zaškripao. - Bosonoga i u spavaćici? - Koja je bila u torbici koja je preţivela autobusku nesreću, i bila samo kratak svileni bebi-dol s bretelicama i bordurom od čipke u kome joj je bilo prijatno tokom vrelih noći u Darvinu. - Pozajmiću ti majicu da navučeš preko nje, i trenerku. Hajde. Ne mogu ostati u kući. -U redu. - Njegova skoro nestrpljiva pretpostavka da će poći s njim naterala ju je da se povuče. Nije bio nadmen niti je navaljivao, samo je, oh, računao na nju. Verovao joj. Cenio ovo jako, granitno postolje na kome je izgledalo da zajedno stoje. Na neki način ona je znala da je rekla te iste reči njemu: Hajde, ne mogu ostati u kući, on bi isto učinio. Pošla je za njim do njegove sobe i stajala na vratima, posmatrala ga kako pretura po fioci sa majicama u mraku, jer nije hteo da ih oboje zaslepi iznenadnim snopom svetlosti. - Ova je skoro nova. Pruţio joj je. - Zato što ja nikako ne bih mogla da nosim jednu od tvojih starih majica, zar ne? - Ušla je u sobu da je uzme. - Fuj! Sigurno su odvratne! - Previše kasno je shvatila da način na koji ga zadirkuje zvuči kao flertovanje. Stao je mirno u mestu kad je krenula da uzme majicu, i nije hteo da joj je da. - Nemoj me zavitlavati - rekao je. - Izvini... - Ne, do đavola, hajde, samo napred! Čini sa mnom sve što ti je drago! - Iznenada je povukao majicu, pri- vlačeći je bliţe. - Baš me

83


by voki

briga, ja samo... - Nije se ni potrudio da završi. Njegovo telo je govorilo umesto reči. Ţelim te. I on je znao da ona oseća isto to. Morao je da zna. Ista snaga. Ista ispravnost. Sve. Nagnuo se i prislonio svoje čelo na njeno, ispustio majicu, milovao dlanovima njena gola ramena, spustio se niţe i poljubio njen potiljak i vrat, a onda blagi nagib jedne dojke gde se završavala čipka. Stajala je mir- no i sklopila oči, zavaravajući sebe još samo jedan trenutak da to nije njena odluka, da sve potiče od njega. Ali nije bilo tako. I ona je to ţelela isto koliko i on. Čitavim svojim telom. Podigla je lice iščekujući poljubac i osetila lagan dodir njegovih usana na svojim. Uzeo ih je ţudno, polako i neţno, još uvek drţeći njena ramena svojim toplim rukama, dodirujući ih lagano a onda sve dublje, nagnavši njene usne da se još više otvore i prihvate njegove, izazivajući njen jezik na ples. Priljubio se uz nju, i ona je shvatila koliko je uzbuđen. Mmm. Oh. Slatko je. Obgrlila ga je oko kukova i privukla što je više mogla, dok je on čvrsto stezao ruke oko nje, a onda prešao rukama po celom njenom telu. Niz njena leđa. U meke nabore njenih prepona. Preko njenih nabreklih grudi. Skinuo je bretele s njenih ramena, i ljubio je spuštajući se do jedne bradavice a zatim do druge, i to je bilo lepo, bilo je savršeno. Oh, bilo je tako dobro, i nateralo je da dahće. Milovao je njene grudi dodirom svojih usna, vrhom jezika kruţio oko njenih bradavica, uzeo je u naručje i zagnjurio lice između njenih butina i stomaka. Imaš tako divno telo... -I ti. Ţelim te tako silno. - Uplela je prste u njegovu tamnu kosu, očekujući da joj on pruţi utočište u svetu koji je iz osnova postao tako nesiguran. Zabacila je glavu, bez daha i očajnički ţudela za njim. Bilo je previše tkanine između njih. Podigla je porub njegove majice i pomogla mu da je skine preko glave, a onda je njena svilena spavaćica skliznula između njihovih tela i upetljala se oko njenih nogu, a ostala je samo koţa. Koţa i prilično nepotrebne bokserice, kojih se on ubrzo oslobodio. Ponovo su se spojili i ona je osećala njegovo telo kao topao saten na

84


by voki

svojim grudima, stomaku i nogama. Drţeći je za bokove, podigao ju je i ona ga je obgrlila nogama dok ju je nosio prema krevetu. Da li ţeliš ovo? - upitao ju je. -Da. Da li koristiš kontracepciju? Ne... Onda ću ja. Ali ju je prvo poljubio, klečeći pored kreveta i privlačeći je, ljubeći je svuda, svuda, dovodeći njene uzdahe do vrhunca, pa je počela da ga preklinje: - Nemoj da prestaneš. Ne još. Deset sekundi. Moram. Da. O.K. Da. A onda je ušao u nju, jednim laganim pokretom. Drţala ga je, pomerala svoje bokove prema njemu i povlačila ih, pribliţavajući ih, stiskajući ga da prodre dublje. Okrenuo se zajedno s njom, njeno telo je sada bilo preko njegovog, i on je ponovo zagnjurio svoje lice među njene grudi, obgrlio je rukama i blago se pomerao naprednazad. Svet je eksplodirao, treptale su zvezde ispod njenih sklopljnih kapaka, dahtanje uzdrhtalo. Stiskali su jedno drugo i čvrsto se priljubili kad je začula kako se iz njegovih grudi otrglo ječanje, dok je ona skoro jecala zbog siline orgazma. Kad je poloţila glavu na njegove grudi posle nekoliko trenutaka, čula je kako mu srce bije, i mogla je da ostane u njegovom naručju i sluša ga celu noć. Celu noć, sutra uveče, zauvek. Dţejni... - rekao je posle nekoliko minuta. Još uvek sam ovde. Znam da jesi. Srećna? Da. - Skliznula je i legla pored njega, a on je ugurao svoje noge među njene i poloţio ruku na njene grudi. Voleo bih da ostaneš celu noć - rekao je. -I ja. - Razmislila je o tome za trenutak. - Mislim da ne mogu. Pričljivko moţe da dođe i da me traţi. I ako bi je zatekao u tuđem krevetu, sa Lukom, ne bi mogao čak ni da postavi ona smešna pitanja koja postavljaju mali petogodišnjaci, a koja bi im dala ideju za rešavanje problema na pravi način. Nije ţelela da je Pričljivko nađe u Lukovom krevetu. Još uvek ne. Mi verovatno... - započeo je.

85


by voki

Nemoj govoriti da ovo nije trebalo da se desi - presekla ga je. To je moţda tačno, ali ona to nije ţelela da čuje. Nije ţelela da on to kaţe umesto nje, govoreći neţno u slučaju da ona to ne shvata. Ona stvarno shvata. Znala je da to nije trebalo da se dogodi. Takođe je znala da bi se osećala isto tako nemirna i zbunjena i prepuna pitanja da je uspela da ostane bezbedna u svom krevetu. Da li je on traţio Alis? Sada nije baš tako izgledalo. Svih onih nekoliko proteklih dana kad je osećala kao da Alisin duh lebdi između njih... Alisin duh nije bio ovde večeras, ni za jedan tren. A šta ja traţim ? Ako pokloni Luku svoje srce i uvidi da ga on ne ţeli zato što, kad bolje razmisli, shvati da je to uradio zbog jednog velikog pogrešnog razloga, šta bi ona uradila? Naučila bi da ţivi sa srcem slomljenim u komadiće. Ta misao ju je uţasnula. Poljubili smo se jednom ranije, da li se sećaš? - začula je sebe kako ga pita, i nije znala zašto ga to pita. Promeškoljio se i nasmejao, poljubio je u rame. - Kao da je to bilo prošle večeri, da! Ne. Ne mislim na prošlo veče. Nadala sam se da ćeš se setiti! Ranije. Mnogo ranije. Pre osam godina. -Šta? Da, bilo je to na zabavi i previše smo popili. Oboje smo imali uţasnu nedelju u Urgentnom. Zavisnike od heroina i pomahnitale lekare, i pacijente koje nismo mogli da spasemo. Zato smo se svi okupili u nečijoj kući da se malo izduvamo. Još nije vreme za uzbunu, Dţejni. Ona je dalje navaljivala, još uvek ne znajući zašto. - A ja sam plakala na ramenima svojih prijateljica, pričajući svakakve preterane stvari., a ti si, oh, ćaskao sa svakom ţenom koju bi sreo i pravio se vaţan kao i uvek… I ovo je tvoja ideja o prikladnoj temi za razgovor povodom ovakvog ljubavnog sastanka. Ţelim ovo da ispričam, Luk. Očigledno. Imam li ja ikakvu moć da to prekinem? - Stisnuo ju je da ublaţi svoje reči. A ja sam poljubila onog tipa koga nisam ni poznavala. - Znala je da sada testira Lukovo strpljenje, ali joj je iz nekog razloga to -

86


by voki

bilo bitno. - I on je ţeleo da odjurimo u njegov stan, ali sam ja odbila, a onda sam samo, jednostavno, navalila na tebe i mi smo se poljubili. Zvuči kao divan poljubac! Da budem iskrena, ne sećam se da li je bio takav. Ne verujem da se to zaista dogodilo. Stvarno jeste. Verovatno je trajalo samo nekoliko sekundi. Mislim da to nije bio tvoj prvi poljubac te večeri, niti poslednji. Ne čudi me što se ne sećaš. I zbog čega pričamo o tome? Samo sam se pitala, to je sve. Pitala šta? Da li ti je išta od toga ostalo u pamćenju. Nisam ni sama o tome razmišljala godinama, a onda sam se sinoć setila. Ali to u tebi nije probudilo ista sećanja. I samo sam se pitala.... Kvariš nešto što ne treba da se kvari, Dţejni. Kvariš nešto divno što neću zaboraviti. Moţeš li da prekineš? Bio je u pravu. Znala je to čak i dok je govorila, ali je bilo teško biti mudar kad je ceo tvoj ţivot uzdrman dodirom jednog čoveka.

*** Sledećeg jutra su uhvatili brod u devet i trideset za ostrvo Čarm. Obilato namazan kremom za sunčanje i sa platnenim šeširom sa velikim obodom, Pričljivko je tokom celog puta visio na ogradi, i izgledao očaran prizorom vode. Verovatno nikada do tada nije bio na okeanu, a moţda se nije sećao ni da je video more. Bilo je previše rano proceniti koliku štetu je ciklon Vili napravio na samom Barijer Rifu, kad su bili na pola puta svog putovanja. Zaobišavši nekoliko kilometara juţno od ostrva Volebi, koje je bilo mnogo veće i bliţe kopnu, mogli su da vide da je tamo mnogo veća šteta pričinjena. Iskrzana pozadina ostrva je izgleda- la kao pocepan komad papira, sa mnogo polomljene i uništene vegetacije. Ostrvo Čarm se nalazilo baš na ivici najstrašnijeg razaranja. Neki ljudi su pravili strašne prognoze u vezi sa turizmom i Rifom u ovom kraju. Drugi su govorili da su morske ţivotinje i sami korali

87


by voki

sačuvani, i da se, kako bi se zaštitila ţivotna sredina, treba usredsrediti na ogromna prostranstva prašuma kojima je ciklon prošao nakon što je pogodio obalu. Odmaralište na juţnom kraju ostrva Čarm izgledalo je nesređeno ali veći deo infrastrukture uglavnom nije bio oštećen. Dok se brod pribliţavao keju, u zaštićenim vodama krivudavog zaliva, Luk i Dţejni su ugledali niz kućica bez krova okrenutih prema vodi i gomile drveća i granja na zemlji, ali je drugi red kućica malo dalje prema pošumljenim padinama ostrva još uvek imao svetle peškire za plaţu koji su visili na ogradama drvenih verandi, a tu su bile i grupice stolica za plaţu. Na obali, stub s putokazom i tabla s mapom prikazivali su različite aktivnosti. Stajalo je da su park sa ţivotinjama i vindsurfing blizu, i mogla se videti pocepana mreţa i polomljeni stubovi nečega što je nekada bio impresivan veliki rezervat za ptice, ali su različiti drugi sportovi i aktivnosti na vodi i dve od tri prirodne trim-staze koje su vodile u brdovitu unutrašnjost ostrva bile prohodne. Da se igramo na plaţi? - predloţio je Luk, i Pričljivku se to dopalo. Proveli su dva sata na pesku, kopajući rupe i praveći dvorce a u međuvremenu su se, radi osveţenja, bućnuli u vodu koja je ponovo imala blistavu tropsku boju umesto one donedavno uskovitlane braon. Onda su lutali po zgradama odmarališta i u prodavnici suvenira Dţejni je kupila Pričljivku kita od obojenog stakla, od koga je mogao da napravi kruţnu sliku tropskog korala i ribe. Izgledao je srećan zbog toga i ţeleo da ga sam nosi, ali mu je ona rekla: - Bolje da ga stavimo u torbu. Ne bi bilo dobro da ga ispustiš ili negde zaboraviš. - Samo je tiho klimnuo glavom. Na kraju su odlučili da ne nose hranu, jer je i samo njeno pominjanje toliko uzrujalo gospođu Grab - očigledno je zamislila kolačiće od kozjeg sira i krokete od dimljenog lososa, mada su oni tvrdili da bi sendviči sa salatom bili dovoljni. Ionako je imala dovoljno briga u odeljenju za hranu, pa su joj rekli: - Kupićemo tamo ručak. U najvećem restoranu odmarališta nalazio se i deo za samoposluţivanje. Pričljivko je natovario svoj tanjir, ţeleći da proba sve od rakova preko pečenih goveđih odrezaka do paprika punjenih začinjenim pirinčem.

88


by voki

Luk je zamrsio njegovu kosu. - Ti jedeš sjajno, dečko! Nije dozvolio da potraje taj fizički kontakt. Ponekad je morao da se obuzdava, Dţejni je mogla da zapazi. Primoravao je sebe da pokazuje manje od onog što oseća. Nisu čak ni započeli da pričaju o tome kako i kada da kaţu Pričljivku da mu je ovaj čovek tata. Nisu razgovarali ni o protekloj noći, Koja se neprestano javljala u njenoj glavi. Spopadala ju je kad kod bi pogledala u njega, kao i saznanje da se moţda nikada neće ponoviti. Posle obilnog obroka, Pročljivko je izgledao malo pospan, pa su pronašli senovito mesto pored dečijeg igrališta. Satorsko platno iznad opreme za igranje je preţivelo ciklon - verovatno zato što su ga skinuli i sklonili. Pruţalo se preko njih, sveţe, svetlozeleno, nudeći olakšanje od podnevne sunčeve ţege. Pričljivko se malo igrao po spravama, a zatim je došao i legao na peškir i po Dţejninom savetu zaspao. Danas dobro izgleda - promrmlja Luk, posmatrajući ga. Moţda mu je, na neki način, lakše kad Maks i Si Dţej nisu u blizini, mada grade lepo prijateljstvo, njih trojica. Ali kad smo samo mi, ne mora mnogo da pazi kako se ponaša, nego da ne priča. Nema istog uzbuđenja –Dţejni se okrenula na stomak i namestila na laktove, da bi mogla da gleda u Luka dok pričaju. Luk bi više voleo da to nije uradila. Ili bi više voleo da Dţordţi ima drugačiji ukus što se tiče modela kostima. Ovo je Alisina sestra i to ga je uznemiravalo, ova nova saznanja o njoj i ţelja za njom kao ţenom. Nerviralo ga je, uznemiravalo, zbunjivalo, činilo ga nemirnim i nesigurnim. Znao je da prošle noći nije trebalo da popusti, ali čak i u mislima nije mogao da označi trenutak kada je trebalo ili kada je mogao da je odbije. Cela ta scena se vrtela u njegovoj glavi kao neprekidna videotraka, samo što to nije baš tako, jer je u tome bilo mnogo više od same slike ili zvuka. Osećaj njene koţe. Njen ukus. Osećaj poverenja celom duţinom njenog tela dok se pripijala uz njega. I nije bilo igara. Ma koliko ispravno ili pogrešno, ili samo čista glupost da je bilo to što su skinuli odeću i bacili se u zagrljaj jedno drugom, nije bilo foliranja. Poljubila ga je jer je osetila istu potrebu kao i on. Popustila je pred njihovom gorućom ţeljom jer je, kao što se i

89


by voki

njemu desilo, to obuzelo celo njeno biće i nije bila u stanju da razmišlja ispravno. Zatim su se oboje vratili na zemlju i vodili taj čudan, zbunjujući i uznemirujući razgovor o tome da su se ranije poljubili. Zašto ga je pitala u vezi sa tim? Nema pojma. Ali se ni u jednom trenutku nije pretvarala da oseća više od onog što stvarno oseća, sa ciljem da otkrije koliko strasti ili slabosti on moţe da otkrije. Alis je bila jedina od sestara Staford koja je igrala igre. Ta poređenja - izluđivala su ga. Pomisao da je poljubio Dţejni pre osam godina takođe ga je nervirala. Mora da je bilo previše mračno, veoma kasno a ona je rekla da su oboje puno popili. Da li je moguće da čak nije ni shvatio ko je ona? Naprezao se da razmisli. Kako li je tada bila obučena? Ne, sećanje mu se neće vratiti. Potpuno je iščezlo. Koliko ima kako si razgovarala s roditeljima? - upitao je na brzinu, da bi se otrgao od svojih misli. U sredu. Da li si pomenula mene? Još ne. Pretpostavljam da je o tome trebalo prethodno da se dogovorimo. Ima toliko toga o čemu treba da pričamo, i sve je vrlo delikatno. To je dobro. Mislim da je to bila prava odluka da im još ništa ne kaţeš. Ja sve svoje odluke donosim u hodu, čini mi se. I nisam im rekla da ne govori. Oni su... prilično osetljivi baš sada, posebno mama. Moja tetka je kod njih, pomaţe im da se snađu, što mi daje slobouu da polako sređujem stvari sa Pričljivkom. Pa, šta oni misle? Koji je razlog što si ti u Krokodajl Kriku? Rekla sam im da smo išli autobusom do obale da bismo mogli da letimo sa većeg aerodroma. - Stresla se od toga. - Što i nije daleko od istine, jer nisam veliki ljubitelj tih poštanskih aviona iz unutrašnjosti. Nasmejao se i upitao je: - Da li si puno putovala? Bila sam dva puta van Australije. Jednom na Novi Zeland, jednom na Bali. Nisam baš od onih neustrašivih istraţivača sveta. Neki ljudi bi smatrali obavljenje medicinske prakse u mestu kakvo je Darvin dovoljno neustrašivim. Ima tu nekih izazova - sloţila se.

90


by voki

Pričali su ovako sve dok se Pričljivko nije probudio. Natenane i lagano, prekidani obiljem ledene vode iz torbe koji su poneli, ne pominjući prošlo veče. Ipak je mogao da primeti da povremeno misli o tome, baš kao i on. Po načinu kako je pomerala rame, ili gledala u stranu, po samouverenosti njenog osmeha, i iznenadnom rumenilu na njenim obrazima. Ţeleo je da joj kaţe: To je O.K. Mi smo O.K. Ali nije znao da li je to tačno. Moţda je nešto tanano i dragoceno uništeno. Pričljivko je bio ţedan pošto se protegnuo i ţmirkao, protrljavši oči. Otpio je dobar gutalj iz svoje flaše, a onda je Luk predloţio: Sta mislite o jednoj od ovih prirodnih trim-staza? Voleo bih da još malo razgledam ostrvo, koliko je uništeno i šta je još ostalo. Tek je tri sata. Hoćemo li ići brodom koji polazi u pet sati? - upitala je Dţejni. Ima samo još dva posle toga, u šest i sedam, i oba izgledaju malo kasno. Da li ti odgovara, Pričljivko? Malo da istraţujemo, a onda na brod u pet sati? Klimnuo je glavom i ustao, dok su Luk i Dţejni obukli majice i šortseve preko kupaćeg kostima. Bio je on veoma izdrţljiv pešak, ispostavilo se. Dok su oni prošli heliodrom i veoma oštećen rezervat i ograde za ţivotinje on je bio dobrih pedeset metara ispred njih. Kretao se po stazi kao radoznalo kuče, trčeći sve dok se nije skoro izgubio iz vida, a onda je stao da pregleda nešto što mu je privuklo paţnju, i vratio se do njih drţeći svetlucavu mrtvu bubu da je i oni pogledaju. Buba je imala boje koje se prelivaju i bila je divna, sva zlatnozelena kao svila, i Dţejni je bila istinski oduševljena, zasluţivši jedan od njegovih retkih osmeha. - Ţeliš li da je zadrţiš i odneseš kući da pokaţeš Maksu i Si Dţeju? Klimnuo je, i ona ju je zamotala u čistu papirnu maramicu i stavila u bočni dţep njihove torbe za piknik. Nema znakova bilo kojih ţivotinja ili ptica u ovim rezervatima - rekla je Dţejni kad je on opet otrčao ispred njih. Sigurno su stradale, naročito ptice. - Luk je provirio u oštećeni kavez za ptice. - Ali sam čuo od jedne prodavačice u radnji suvenira kako su negde napravili privremen smeštaj za preţivele. Njihova kolekcija ţivotinja sigurno nije bila mnogo velika. sa TIO

91


by voki

nekoliko slatkih kengura za prekomorske turiste. Mislim da su ptice bile glavna atrakcija. Osim rezervata za ptice, ostali deo ostrva više nije podsećao na odmaralište jer je prelazio u divljinu sa valjkastim borovima, drvećem eukaliptusa i bujnim oazama gustih prašuma. Staza kojom su išli skretala je kroz debelu hladovinu, obilazeći strme n i u unutrašnjosti ostrva. Prošli su nekoliko porodica koje su se vraćale u letovalište, ali staza je b i l a t i h a mirna. Ne volim kad nam nestane s vidika - rekla je Dţejni. Siguran sam da se ovde oseća veoma bezbedno. Navikao je na predeo koji je mnogo nepristupačniji od ovog. To ne znači da je bezbedan. Dţejni, razumem zašto si nervozna... Znam, previše ga štitim. Ali tek mu je pet godina. A preţiveo je tako mnogo. Ovog puta se Luk nije raspravljao, samo ju je obrglio oko ramena i stisnuo ih, poljubivši vrh njene glave. Mogla je da oseti miris toplog pamuka njegove majice i samo je ţelela da poloţi glavu na njega i da mu se prepusti. Šta se događa? Toliko im je prijatno kad su zajedno, čak i pored toliko neodgovorenih pitanja u vezi sa prošlom večeri. Nije znala da je moguće osećati toliko poverenje i u isto vreme biti tako nervozan. Pustio je da ode ne traţeći da još malo ostane, ali je privlačnost među njima lebdela u vazduhu kao opojni miris, i znala je da ţeli mnogo više. Ţelela je da ponovo vode ljubav. I on, takođe, u to je bila sigurna. Zbog tog saznanja i sloţene situacije, vrtelo joj se u glavi. Omamljena od ţelje. Nestabilna zbog vrtoglavice izazvane tolikim pitanjima na koje je trebalo odgovoriti. Razumski deo njenog uma nije mogao da poveruje da ono što oseća nije ništa više nego olakšanje što ima njegovu čeličnu podršku i što zna da on oseća isto ono što i ona prema Pričljivku. Da, razumski deo, ali, oh, intuicija!... Stvar je u tome što nikada nije imala poverenja u intuiciju. Taj specijalni ćilim moţe da se izvuče ispod tvojih nogu tako brzo da ti samopoštovanje završava rasuto po podu. Neće joj ponovo popustiti. Ne sa još toliko toga nerešenog. Ne kad je on Alisin bivši.

92


by voki

Stisnuvši bradu, oslobodila ga se na stazi. Bila je dovoljno široka. Nema potrebe da idu tako blizu. Iza njih je čula topot koraka i dva dečaka su projurila kroz prostor koji je upravo napravila između sebe i Luka. Trčali su i smejali se, gurkali se, pomalo udarali jedan drugog. Izgledalo je dasu braća, jedan je imao oko jedanaest godina a drugi je bio nekoliko godina mlađi. Smeh ovog mlađeg se pretvorio u cviljenje dok je pokušavao da drţi korak. - Čekaj, Sem! Rekao sam da ovo nije trka. - Njegov veliki brat ga je gurao laktom, šaljivo ali dosta grubo, gurajući ga u ţbunje po ivici staze. - Reći ću mami da si bezobrazan - ponovo je zacvileo. O, hajde, Dţoš, ne budi beba... Nestali su iza okuke na stazi. Nije prošao ni minut kad su Dţejni i Luk ponovo začuli glas dečaka, ali je ovog puta zvučao sasvim drugačije. Panično. Ljutito. I nekoliko godina mlađi. Skloni se! Pusti je na miru ili će te napasti! Povređena je. Ostani miran i pribran i idi nazad! Skloni se nazadi Ovo nisu ona dva dečaka koja su upravo protrča-la - Luk je rekao lagano. – Čiji je to glas? Odjednom je počeo da pravi dugačke korake a Dţejni ga je pratila u stopu. Na nogama je imao patike s gumenim đonom dok je ona imala ravne sandale, koje je psovala dok je pokušavala da ga stigne, a prlja ština joj se lepila kroz prste. Zaobišli su krivinu skoro u sprintu i tamo je bio Pričljivko. Vrištao je.

93


by voki

7. Udariće te! Beţi nazad! - vrištao je Pričljivko. Pedeset metara dalje stajala su dva brata a ispred njih, nasred staze, bio je kazuar visok skoro dva metra. Bilo je to divno stvorenje, snaţno građeno, ptica koja ne leti, s grubim, teškim perjem u divnim, svetlucavim kombinacijama ljubičaste i tamnoplave, prošarane narandţasto-crvenim prugama oko vrata koje su delovale kao marama, i tamnom, zaobljenom krestom na vrhu glave. Povređena je! - vikao je Pričljivko. Lice mu je bilo crveno i iskrivljeno zbog straha. Savio se i trčao napred dok je govorio, kao da veruje da mora da priđe bliţe da bi preneo svoju hitnu poruku. Istovremeno je pokušavao i da viče i da mu glas bude tih, i trudi se da bude neprimetan da ne bi još više razljutio kezuaara. - Zar ne vidite? Napašće vas! I napao je. Dečak je ignorisao sva Pričljivkova sumanuta upozorenja. Da li je stariji pokušavao da zaštiti svog mlađeg brata? Da li su obojica mislili da nije opasno da zadirkuju to stvorenje? Ili su jednostavno bili previše sleđeni od straha da bi reagovali? Dţejni i Luk nisu imali vremena da procenjuju, a bili su suviše daleko da bi pomogli. Luk se sagnuo, zgrabio štap i potrčao, ali nije vredelo. Kad se kazuar osetio ugroţen, napao je. Ptica je tromo krenula napred, hramljući zbog rane a ipak još uvek snaţna na svojim jakim nogama. Udarila je starijeg dečaka. Jednom. Dva puta. I ponovo. Brzi, zastrašujući, neverovatno okrutni udarci. Dečak je bio na zemlji i vrištao. Cak iz daljine, Dţejni je mogla da vidi krv. Krv iz arterije. Nije bilo greške, to mrko kuljanje iz predela visoko na unutrašnjosti butine. Luk je napadao pticu, vičući iz sve snage i mašući štapom, i da li zbog buke ili zbog njegove veličine ili zbog činjenice da je divno stvorenje sebi zadalo nov izliv bola šutirajući povređenom nogom, bilo je dovoljno. -

94


by voki

Kazuar je pobegao u ţbunje, i Dţejni je bila zadivljena kako je tiho uspeo da se ušunja kroz gusto rastinje, i kako se brzo izgubio iz vida. Za samo nekoliko sekundi je nestao. Dţejni je zgrabila Pričljivka, snaţno ga i brzo zagrlila, sa osećajem onog uţasnog, prljavog olakšanja da je njeno dete bezbedno, iako nečije tuđe nije. Viđala je to kod roditelja koji su čekali u bolničkoj hitnoj sluţbi, i sada je razumela. - O, dušo! On je jecao. - Rekao sam im da se sklone, rekao sam im da budu mirni i da se sklone, ali nisu hteli da slušaju. O boţe, on govori! On govori! Sem, da li si O.K.? Sem! Sem! - Dţoš, mlađi brat je takođe jecao. Luk je pao na zemlju pored dečaka. - Ptica je otišla, Sem, sve je u redu - a glas mu je bio razgovetan i pribran i snaţan. Ako iko moţe ovom detetu da ulije poverenje, to je Luk. - Gotovo je sada. - Preko ramena je uputio Dţejni nekoiiko reči. - Povređen je. Ozbiljno, znala je po njegovom tonu. Već je to shvatila po krvarenju, mada nijedno od njih dvoje nije htelo to da izgovori pred decom. A nisu imali sa sobom instrumente. Butna arterija - završio je Luk. Kad je došla do njega, videla je da ga je on već namestio u bolji poloţaj i pritisnuo ruku na ranu da zaustavi krvarenje, koje bi bilo fatalno ako se ne zaustavi u roku od nekoliko minuta. Na zemlji je već bila zastrašujuća količina krvi, koja je natapala Semovu odeću. I na Dţošovoj odeći je bilo nekoliko mrlja. Semova majica i šorts su bili puno pocepani. Ja ću proveriti grlo i disanje. - Znala je da će Luk morati da drţi ruku na rani bar još deset minuta, i da će ga mišići boleti i biti ukočeni od neobičnog poloţaja. Mogla je da vidi koliko je neudoban poloţaj morao da zauzme. Nisu još uvek mogli ni da pomisle da pomere Se- ma ili da odu da potraţe pomoć. - Sem, Dţoš, ja sam lekar - rekla je dečacima - a takođe i Luk, tako da će sve biti O.K. Znamo tačno šta treba da se uradi pa tako, Seme, dušo, pokušaj da odgovoriš na pitanja. Moţeš li to da uradiš? Mora da je bio prestravljen. Mora da je još uvek prestrašen zbog prizora tolike količine sopstvene krvi koja je natapala zemlju i nestajala. Morali su da ga smiruju koliko mogu, i Pričljivka i Dţoša

95


by voki

takođe. Dvojica mlađih dečaka su se pomerili i sedeli povijenih ramena u hladovini šipraţja pored staze, i nemo posmatrali. A Pričljivko je progovorio. Luk je pogledao u pravcu svog sina i upola glasa ţestoko opsovao, pre nego što je prošaptao Dţejni: - Tako prokleto ţelim da otkrijem... - Zastao je. Znam. Ali ne moţemo. Ovo je hitnije. To znam. Prokletstvo, znam, ali... Pogledi su im se sreli, i u njima se videla zajednička briga i patnja, i ona oseti isto ono snaţno olakšanje i ispravnost koju je osetila prošle večeri pored bazena zbog činjenice da su njih dvoje ovde zajedno, da je to Luk, a ne bilo ko drugi na svetu. Prošlost više nije bila vaţna; nije bilo vaţno što je on bio Alisin muţ; ni to što se on ne seća njihovog poljupca od pre mnogo godina; ni to da su pola noći proveli u zagrljajima. Postojala je samo sadašnjost. Seme, prvo, da li imaš problema kad dišeš? - upitala je dečaka. - Hajde, lepo udahni duboko. Jednom je udahnuo, ali je zastao pre nego što su mu pluća bila puna, i reče slabašno: - Boli me. Ponovo je uhvatila Lukov pogled, i znala da on mi- sli isto što i ona. Ako je neki od onih uţasno strašnih udaraca polomio nekoliko rebara koja su probila pluća... Kako da se bore sa pneumotoraksom i respiratornim problemima? Dţejni je poloţila ruku na njegove grudi i rekla: - Nastavi da dišeš, Seme, samo normalno. Odlično ti ide - Luk je ubacio. - Zaustavio sam krvarenje iz tvoje noge, ali ću morati još malo da drţim ruku ovde, O.K.? O.K... Momci, moramo još nešto da obavimo na njemu pre nego što ga vratimo u letovalište i pre no što bude spreman da bude prevezen u bolnicu, a vi ćete pomoći tako što ćete strpljivo sedeti. Pričljivko, popij malo vode, i vidi da li i Dţoš hoće. - Pričljivko je klimnuo i počeo da otvara torbu. Dţoš, da li ste ovde s roditeljima? Da li boravite na ostrvu? Oni su u našoj kućici - reče Dţoš. - Odmaraju se. Dobro, razgovaraćemo s njima čim budemo mogli, ali zasada ostani sa nama, vaţi? Vaţi. Ne mogu da opipam ništa polomljeno - reče Dţejni Luku.

96


by voki

Podjednako se diţe sa obe strane? Na osnovu onoga što mogu da opipam. - Sto je bilo dobro, dok ostane tako, ali je volela da bude mno- go sigurnija. - Kad bismo imali stetoskop... Ne smemo još da ga pomeramo. Gde te boli, Seme? Svuda. Noga, stomak... - Njegov glas je drhtao ali je bio jasan, takođe. To je bilo dobro. Sada ću te pregledati - reče Dţejni. - Podići ću tvoju majicu. Ti samo zatvori oči i opusti se. Morala je da stisne usta i spreči uzdah kada je videla tragove kandţi po Semovom telu. Na vrhu s leve strane abdomena bila je velika, crvena, modra oteklina, a za- tim posekotina koja se spuštala naniţe sve dublje sve do konačnog pogubnog kukastog reza na vrhu butine. Nekoliko plićih posekotina su pod malim uglom presecale ovu veću, a niţe na butini bila je još jedna gadna rana, iz koje je krv još uvek polako tekla. Opipala je njegov abdomen i on je zacvileo i pomerio ruke kao da se brani kad je došla do tog gornjeg levog kvadranta, ispod crvenog otoka. Ovde najviše boli? Da. Strašno. Luk ju je ponovo pogledao, i oboje su pomislili na povredu slezine. Sem je bio bled kao duh, skoro zelen. Izmerila mu je puls na vratu, i ustanovila ubrzani ritam koji je i očekivala - oko 120 otkucaja u minutu. Moţeš li da pronađeš radijalni puls? - tiho je pitao Luk. Pomerila je prste prema Semovom zglobu, i posle nekoliko minuta rekla: - Da, upravo. Slab je. Moramo da ga odvedemo u bolnicu. Postoji ovde. Video sam plavo-beli krst na mapi. Deca su drugačija od odraslih. Oni dobro nadoknade gubitak krvi u početku, ali kasnije drastično kolabiraju ako brzo ne dobiju kiseonik i tečnosti. Moramo da napravimo kompresivni zavoj - odgovorila je, ne kao dosetku već kao znak da shvata da ima još toga što mora da se uradi pre nego što ga pokrenu. Skinula je majicu preko glave, srećna što još uvek ima Dţordţin kupaći kostim na sebi. Počela je da presavija materijal i pravi jastuče. -

97


by voki

Luk je brzo odvratio pogled sa udubljenja između njenih grudi, i ona ponovo oseti toplinu zbog saznanja da i on isto oseća, pre nego što potisnu to osećanje pred hitnošću onoga što moraju da učine. On je upitao Sema: - Moţeš li da mrdaš prstima i palcem? Ima li neka šnala ili igla? Da li je ta posekotina mogla da ode tako duboko da ugrozi kretanje i nerve? Semovi odgovori su bili onakvi kakve su ţeleli da čuju, ali mu je glas bio suviše slab. Ne mogu još da sklonim ruku - rekao je Luk. Moţeš li da pocepaš moju majicu dok je na meni, Dţejni, a da nas ne pomeraš mnogo? Pokušaću. Koristi zube, ako moraš. I stvarno je morala. Pletena pamučna tkanina je bila nova i čvrsto ušivena. Klečeći pored njega, sklonila je donji deo majice s njegovog tela i nagnula se da je zagrize, blizu bočnog šava, svesna njegove tople, potamnele koţe samo nekoliko centimetara udaljene. Osetila je kremu za sunčanje i so, i videla njegove zategnute i čvornovate mišiće. U bilo kojoj drugoj situaciji poţelela bi da pritisne svoje usne na njegovo telo i okusi ga, pređe prstima preko celog tela, onako kako je to bilo prošle noći. Nije mogla da se seti da je ikada ranije ţelela toliko nekog muškarca - ovako jednostavno, ovako fizički. Bio je to tako prirodan osećaj - kao disanje, tako postojan - kao gravitacija, vrsta hemijske promene u njoj koja je na čudan način imala veze sa svom starom razdraţljivošću. Moţda to uopšte nije bila samo razdraţivost, ono pre osam godina... Poljubili su se u sredu uveče, vodili ljubav u Lukovoj mračnoj sobi dok je Pričljivko bio samo malo niţe niz hodnik, a sada rade zajedno kao dva dela dobro podmazane mašine, i sve to je bilo tako neizbeţno da čak nije znala ni kako da ga nazove. Materijal se pocepao po bokovima kad je povukla, a zatim je opet morala da koristi zube da ga pocepa pararelno sa šavom, dok su joj zglobovi i obrazi udarali u njegova glatka, snaţna leđa nekoliko puta dok je radila. - Izvini, Luk. Dobro je. - Stisnuo je zube. Njegova ruka se sigurno grči zbog neprestanog pritiska koji mora da odrţava na Semovoj butini.

98


by voki

Dţejni je završila posao sa tri trake materijala, svakom širokom oko deset centimetra, a Luku je ostalo pola majice. - Ovo je odlično - rekao je. - Hajde da to sada uradimo. Pritisli su njenu ispresavijanu majicu na ranu i povezali je trakama Lukove majice. Povukao je ostatak odeće sa svog tela, pa su se dobro videli njegovi mišići i preplanuli ten, i vešto iscepao još nekoliko traka da učvrsti kompresivni zavoj još više. Sem je bio previše miran. Slabašno je cvileo. Oči su mu bile zatvorene. Znojav i još uvek sa tom sablasnom zelenkastobledom bojom lica. Izgubio je mnogo krvi pre nego što je Luk uspeo da zaustavi krvarenje a moţda je imao i unutrašnje krvarenje. Morali su hitno da dođu do kiseonika i tečnosti kako bi mu nadoknadili izgubljeno, jer uprkos uveravanjima koja su mu da- li - i bili u pravu što su to rekli, jer najgora stvar koju moţete učiniti jeste nekome reći koliko je ozbiljno povređen - ako uđe u trajni šok, umreće. Nosiću ga nazad stazom - reče Luk. - To će nam uštedeti vreme. Dţejni, idi napred što brţe moţeš. Videli smo onaj heliodrom. Trebaće mu prevoz avionom dole na jug. A video sam i nekoliko onih električnih kolica koje koristi osoblje odmarališta. Pokušaj i... Znam. Pronaći ću nekoga. Dovešću prevoz. - Nije se zadrţavala, samo ustala, i počela da trči nazad niz stazu. Pričljivko je ustao, takođe. - Čekaj, tetka Dţejni... Pošao je za njom, a ako je ţeleo da pođe, neće ga ostaviti. O boţe, konačno govori, a nisu imali vreme- na da o tome pričaju ili razmišljaju, čak ni da ga pristojno zagrle! Zgrabila ga je za ruku i povukla za sobom, i čula kako Luk govori Dţošu iza nje: - Hajde, drugar, mi ćemo malo sporije. Hvala bogu što je Pričljivko mali dečak iz divljine! Uprkos njegovom malom rastu i svemu što je nedavno preţiveo, bio je izdrţljiv i jak i mogao je da je prati. Oboje su dahtali kad su ugledali prve kuće odmarališta, a nju je peklo u grudima. Jedna kolica iz odmarališta su polako išla oko ka- veza za ptice i ona je pojurila za njima i dozivala uniformisanog čoveka za volanom. - Jedno dete je ozbiljno povređeno tamo na stazi. Potrebna nam je pomoć!

99


by voki

Kolica su usporila, stala, pošla u rikverc, okrenula se i polako se vratila nazad. Objasnila mu je, boreći se da povrati dah. - Napao ga je kezuar… Sto mu gromova! Elke! Šta? To je sigurno bila Elke. - Čovek je ponovo opsovao. - Ulazite. Nagnuo se da uzme Pričljivka za ruku, i oboma im pomogao da udu u deo za prtljag, duboko iza sedišta u vozilu. Putničko sedište je bilo pretrpano opremom. Dţejni je posadila Pričljivka na svoje krilo, jer nije bilo ničega da ga spreči da ne ispadne kroz otvorene strane kolica. Jurili su nazad stazom dok je čovek objašnjavao: - Nema kazuara u divljini na ostrvu Čarm. Ali smo imali jedan par u ţivotinjskom parku, i nadali se da će se pariti u junu ili julu. Pola kaveza za ptice je nestalo sa ciklonom. Izgubili smo skoro sve ptice, pobegle su ili su ubijene. Pronašli smo Freda, muţjaka kazuara, ali nismo mogli da pronađemo Elke. Počeli smo da mi- slimo da nije preţivela. Pa, jeste, i tamo je u prašumi, i povređena je i neverovatno opasna - ispričala mu je Dţejni. - Dečak je zadobio ozbiljne povrede, arterijsko krvarenje iz buti- ne, i uskoro će doţiveti šok. Čovek je ponovo opsovao. - Gde je ptica sada? Ponovo nestala u šumi. Uplašila se ili je u bolovima. Moramo je pronaći, ili će povrediti još nekog. Ali je vraški teško pronaći ih i uhvatiti! Prvo moramo da mislimo o ovoj ţrtvi. Da li imate voki-toki? Trebaće mu medicinska pomoć u avionu, i zaista se nadam da imate dobro opremljenu ambulantu u letovalištu! Da li vaš heliopod ponovo radi? Da. Odmah ću ih zvati. - Izgledao je organizovano i spremno. Upravljajući jednom rukom, stavio je na uvo voki-toki, pritisnuo dugme i razgovarao. - Imamo šifru šest na planinskoj stazi, Dţon. Ponavljam, to je šifra šest. Ubrzo zatim Dţejni je čula odgovor ali zbog krčanja nije mogla da razazna reči. Eto - reče čovek. To je dovoljno? Šifra šest. Zahteva hitnu medicinsku evakuaciju avionom sa ostrva. - Iznenada je izgledao pomalo zelen i tresao se. - Nikada do

100


by voki

sada nisam morao da zovem za dete. I velika je sreća što imamo ambulantu. Nekada smo ljude slali na ostrvo Volebi u našem velikom motornom čamcu za sve osim posečenog pr- sta, ali je njihova ambulanta uništena u ciklonu Vili. Usput, zovem se Endru. Drago mi je što imate sve organizovano, Endru. - Stisnula je Pričljivka da ga ohrabri na svom krilu, očajnički ţeleći da moţe da odvoji malo vremena kako bi popričala s njim o onome što se dogodilo. Ne još. Još uvek ne mogu to da urade. I bio joj je potreban Luk. Oboje su u tom trenutku videli Luka i dvojicu dečaka, napred na stazi. Lukovi koraci su još uvek bili dugački i ravnomerni dok se trudio da ne drma svoj krhki tovar, ali je počeo da posrće pod teţinom dečaka. Sem je sigurno dvostruko teţi od Pričljivka. Mišići na Lukovim listovima i nadlakticama čvrsto su se zategli. Kompresivni zavoj sigurno drţi, hvala bogu, ili bi on zastao. Endru je zaustavio vozilo i grubo h :o opremu s putničkog sedišta na stazu – alatke i ceradu, od onoga što je Dţejni mogla da vidi. Drug, ćeš morati da se stisneš, takođe - rekao je Dţošu, koji je dahtao, i bio sav u suzama. Bilo je natrpano, ali su nekako uspeli. Dţejni je jednom rukom zagrlila preplašenog mlađeg dečaka. Luk se popeo, drţeći povređenog Sema u rukama. Ne mogu više da napipam radijalni puls - rekao je kratko Dţejni. A zatim rekao Endruu: - Kakvu medicinsku ustanovu imate ovde? Postoji ambulanta sa jednom sestrom, koja je relativno nova. Zao mi je, ne mogu vam tačno reći šta imaju a šta nemaju pri ruci. Snaći ćemo se. Proći će i pola sata pre nego što helikopter stigne ovde. - Moţda i duţe, znala je Dţejni. Ponovo, Luk nije ţeleo da govori glasno o scenariju najgore vrste. Ako je helikopter već otišao po drugom zadatku... - Seme, biće ti dobro, O.K.? Imaš dva lekara koji brinu o tebi, i doći će ih još. Dţoš, rekao si da su tvoji mama i tata u vašoj kućici. Endru ih je prekinuo. - Koji je broj, drugar, da li znaš? Dvadest dva - rekao je Dţoš. Endru je ponovo uzeo radio, dok je drugom rukom lagano okretao volan. Bili su skoro stigli u letovalište. Sifra devet za kućicu dvadeset dva, i dovedite ih pra- vo u ambulantu.

101


by voki

Sifra devet - ponovio je Luk. Obaveštenje za porodicu o bolesti ili povredi. Ko je to smislio? Šef. Ranije je bilo haotično, radio koji krči i poruke sve izmešane i haotične. Hoćete li da pogodite šta je šifra jedan, ona koju najčešće koristimo? - ote- zao je u govoru. Pošaljite čistačicu sa briskom - Dţejni je spremno odgovorila. Pogodili ste. - Trenutak humora im je došao kao kratkotrajno olakšanje od napetosti. Odlično se drţiš, Seme - rekao je Luk. - Samo nastavi da dišeš. Opusti se i ne pomeraj se. Bićeš ti dobro. Stigli su do glavne zgrade, a kolica su se brzo kretala i došla na samo nekoliko centimetara od ulaza, i Dţejni je ugledala nešto što je ličilo na ambulantu. Ostavili su Dţoša i Pričljivka da ih Endru pričuva. - Sladoled? - viknuo je prema Dţejni, i ona je klimnula, pre nego što je poţurila unutra za Lukom i Semom. Tamo je bila deţurna sestra, solidno građena, od nekih četrdesetak godina, pribrana, i nije bilo potrebno objašnjavati joj koliko je ozbiljna Semova povreda. Samo ga je jednom pogledala i odmah počela da namešta instrumente. Ja sam dr Brešano iz bolnice u Krokodajl Kriku - reče Luk. - A ovo je dr Staford, ona je lekar opšte prakse u Darvinu. Luk i Dţejni. Dobro. - Klimnula je glavom. - To je sreća za sve nas. - Usput je dodala. - Sigurno poznajete dr Vederbija. Čarlsa. On je divan. Teško je povezati sve ono što on postiţe sa činjenicom da je u kolicima. Sestra je klimnula, i Dţejni je znala da je Luk prošao test sposobnosti time što je doktora naz vao po imenu i što poznaje njegovo fizičko stanje. Stavili su Sema na sto za preglede i priključili dovod kiseonika, koristeći masku sa petnaest litara u minutu. Dţejni je upotrebila stetoskop da proveri njegovo disanje, paţljivije nego što je mogla tamo na pešačkoj stazi, i ništa nije pronašla što bi ukazivalo na polomljena rebra, probušeno plućno krilo ili na neke druge respiratorne probleme. Ali otkucaji njegovog srca i disanje još uvek su bili mnogo ubrzani, a saturacija kiseonika je pala na 94 procenta. Nisu imali mnogo vremena. -

102


by voki

Sestra... Barb - rekla im je usput, pokušavajući da izmeri krvni pritisak, ali je slegnula ramenima i zavrtela glavom. Pritisak je pao suviše nisko, što je ukazivalo na opasan gubitak krvi i na šok. Semu je bila potrebna infuzija, ali su dovedeni u nemoguću situaciju. Njegova cirkulacija je toliko osla- bila da nisu mogli da pronađu venu. Luk je zategao povesku oko dečakove ruke, ali još uvek ništa. - Dţejni, šta misliš? - pitao je brzo tihim glasom. - Rez ili centralna vena? Centralna vena. To treba da mu se uradi brzo, Luk. I ja to mislim. - Dotakli su se ramenima. - Osim ako čovek nije zaista pribran da obavi rez? Ne, nisam toliko pribrana. Počećemo od desne vratne vene. - Velika vena će omogućiti brzu infuziju tečnosti koja je Semu sada hitno potrebna. - Seme, sada ćemo ti staviti iglu kako bi dobio malo tečnosti, O.K.? Osetićeš malo peckanje jer ću ti preko igle prvo dati lek za umirenje bolova, ali će prestati bol, i od toga ćeš se osećati mnogo jače i bolje. Barb, imate li mikrotalasnu? Ţelite da zagrejete tečnost? Da, molim vas, ako moţe. Dţejni je paţljivo namestila Sema, okrenuvši mu glavu u stranu da ne bi video kako Luk prilazi sa iglom i nagnula malo njegovu glavu kako bi se ocrtala vena. Luk je pripremio lekove i pronašao karotidu na vratu. Unutrašnja vratna vena bi trebalo da ide paralelno na maloj udaljenosti u stranu. Dţejni nije mogla da odvoji pogled od njegovih dugih, vitkih prstiju dok je radio. Hirurzi čine čuda svojim rukama, na isti način na koji plesači čine čuda svojim telima. Tada je ubrizgao lek za smirenje, prstima leve ruke još uvek pridrţavajući arteriju, ubacio iglu pola centimetra dalje pod uglom od četrdeset pet stepeni i odrţavao blagi pritisak. Dţejn je videla trenutak kad je ušao u venu, na dubini oko tri centimetra. Krv je ušla u špric, i on je upotrebio palac preko sredine igle da spreči ulazak vazduha. Ubacio je ţicu vodilju, sklonio iglu, napunio kanilu i gurnuo je u venu, brzim i sigurnim pokretima. Dţejni je zgrabila aparat za krvni pritisak i kad je Luk izbacio nešto krvi iz vene da proveri njenu pozi- ciju i povezao kanilu na -

103


by voki

opremu za infuziju, stavila je aparat na kesu sa tečnošću i pumpala jako da istisne tečnost kroz cevi do Semovog tela što pre. O.K., to je odlično - rekao je Luk. - To je izvrsno, Seme, odlično ti ide, i sada je prošlo najteţi deo. Tako su se nadali. Da li vam treba još jedan aparat?- reče Barb. Da, hajde da vidimo kakav mu je sada pritisak. - Svima je zastao dah. Osamdeset sa četrdeset. Pojavio se ali je još uvek bio previše nizak. Polako nadolazi - rekla je Dţejni. Nova mrlja koja se širila bila je tamnoroze, naspram svetloplave, sive i krem šare materijala Lukove iscepane majice. Ne ţelim da poremetim zavoj. Suviše je dobar - reče Luk, zbog Sema. Drugi zavoj preko? - upitala je Barb. Mislim - da, u ovom trenutku. Čuli su glasove napolju, ljutite i uznemirene i preplašene. Semovi roditelji i Dţoš. - Idem ja da porazgovaram s njima - reče Dţejni, kad su Luk i Barb počeli da stavljaju drugi zavoj na mesto. Ispred ambulante zatekla je Semovu majku kako jeca i oca, bledih usana, bespomoćnog i ljutog, a i Endru, Pričljivko i Dţoš su bili tamo. Dečaci su pojeli sladoled i usta su im bila umazana. Kaţu da je to bila ptica - vikao je otac. - Kako je mogla prokleta ptica da raspara celu njegovu nogu? Zašto nema nikakvih znakova upozorenja? Kako moţete dozvoliti da zlokobne, opasne divlje ţivotinje lutaju po porodičnom odmaralištu, za ime boga? Da li ste vi ljudi poludeli? Mi ćemo pronaći tu pticu, gospodine Maršal - rekao je Endru, pokušavajući da ga smiri. Da li će mu biti dobro? - jecala je majka. - Da li mogu da ga vidim? Samo mi recite da je dobro. I upucajte je na mestu. I sve druge na ostrvu. Dobro se drţi, gospođo Maršal - rekla je Dţejni. Uskoro ćete moći da ga vidite, nakon što obavimo sve poslove u vezi sa tečnošću i lekovima. Luk se pojavio i brzo su ga predstavili. - Nastojimo da stabilizujemo njegovo stanje - izgubio je dosta krvi - rekao je. Stajao je tamo visok, a njegova visina je ulivala prirodno osećanje poverenja i autoriteta. Onakav čovek kome bi svaki roditelj

104


by voki

poverovao. Pre osam godina je izgledao nadmen i arogantan i previše samouveren. Sada je on bio čovek na koga biste se oslonili na bilo kom mestu, i svuda biste se osećali bezbedno. Priključili smo mu infuziju, i dajemo mu kiseonik - nastavio je. - Moţda je došlo do povrede slezine, mada bi se po simptomima reklo da nije ozbiljna. To će se detaljnije proveriti kad stigne u bolnicu. Stiţe helikopter, i jedno od vas dvoje treba da pođe sa njim, gospođo Maršal. Uvešću vas za nekoliko minuta da ga vidite. Da, a šta će biti s nekim detetom koje će se tek igrati na toj stazi? Ta ptica se mora ubiti! Ali je Dţejni osetila kako se Pričljivko ukočio pored nje. - Nemojte je ubiti - rekao je skoro šapatom. Njegova mala ruka se našla u njenoj i pritiskao je obraz uz njenu podlakticu. - Bila je povređena i uplašena. Dečaci nisu hteli da se sklone. Nije mogla la ne reaguje. Kazuari su ugroţeni. Izgledao je skrhan i umoran i poraţen, imun na isceliteljske moći sladoleda. Ona je uhvatila Lukov bolan pogled. Dozvolite mi da se malo pozabavim ovde nekim stvarima rekao je, pribliţivši joj se na nekoliko centimetara i sagnuvši glavu da ne bi mogli da ih čuju. Osetila je toplotu njegovog tela i napor njegove čelične volje. Samo ţeli da se nasloni na njegovo telo snaţno kao stena ali je znala da ne moţe. Ne sada. - Imam Barb da mi pomogne. Ti moraš da popričaš s njim, Dţejni. - Glas mu je drhtao. - Ne mogu da podnesem da ga ostavim u ovakvom grču! Pet godina nisam znao gde je, a sada sam mu potreban a ne mogu biti s njim. Da nije tebe, ne znam šta bih radio. Luk... Samo idi. Klimnula je glavom u znak pristanka, uzela Pričljivkovu ruku i izvela ga napolje, tamo gde mogu da posmatraju deo plaţe i pristanište za brodove i različite turiste kako uţivaju u popodnevu. Ne ţelim da je ubiju - ponovio je Pričljivko. - Ţelim da je nađu i da joj izleče nogu. Znam da to ţeliš. O boţe, šta treba ona da kaţe? Da li da da obećanje da će Elke biti pošteđena, obećanje koje će biti nemoguće odrţati? Ili da pripremi Pričljivka za najgore? Po- nekad divlje ţivotinje lutalice moraju da budu ubijene.

105


by voki

Ne znam da li će to biti moguće, ljubavi - na kraju je rekla. Moţda se ozbiljno povredila u ciklonu. Ponekad kad se ţivotinja povredi, ona nikada ne moţe dovoljno da ozdravi da bi se brinula sama o sebi u divljini. Elke nije divlja. Moţe da se vrati u rezervat za ptice. Moţda je suviše agresivna da bi mogli bezbedno da je uhvate. Razgovaraćemo o tome uskoro sa Endruom. On izgleda kao dobar čovek, zar ne? Da. Mogli bismo da mu pokaţemo gde je otišla u ţbunje, i pratimo njene tragove, i mogu da dovedu veterinara i daju joj lekove i stave joj zavoje kao što si ti Semu. Hej, hajde da ne pričamo o Elke za trenutak. Ti ponovo govoriš! Morao sam, da upozorim one dečake, ali nisu hteli da poslušaju. Nisam ţeleo. Ne bih progovorio da ne moram. - Da li je mislio da će ona biti ljuta? To je dobro, ljubavi. To je dobro. I nije bilo tako strašno, zar ne? Govoriti? To je bilo O.K., zar ne? Ništa strašno... Ali je Pričljivko nije slušao. Gde je mama, tetka Dţejni? - presekao ju je, kao da nije mogao da sačeka nijednu sekundu da to kaţe. Njegov slabašan glas je drhtao, a poverenje i tiho preklinjanje u njegovim očima učinilo ih je velikim kao tacne. - Odveli su je na jedno divno mesto, rekla je Raina. Da ozdravi. Zar neće da ozdravi i vrati se usko- ro? Niko mi nije rekao. Ostao sam miran, miran, miran onoliko koliko sam mogao da joj pomognem da ozdravi. Zar to nije već uspelo? -

8. Luk je poveo Dţejsona i Simon Maršal u Dom zdravlja, zaustavivši se baš ispred vrata da im kaţe tiho: Biće mu potrebna vaša podrška. A ne vaš gnev ili suze, molim vas, zbog njega, bez obzira na to kako se osećate. Koliko od toga treba da im kaţe? Gospodin Mar- šal je još uvek izgledao besno, dok njegova ţena nije pokušavala da zadrţi jecaje.

106


by voki

Luk se borio sam sa sobom. Osećao je kao da je polovina njegove duše otišla sa Dţejni i njegovim sinom, a on ne moţe s njima, i ne sme da pokaţe svoja osećanja. U mikrokosmosu, to je ono što je trpeo pet godina dok je Pričljivko bio za njega izgubljen. Jedina stvar koja je učinila to podnošljivim bila je Dţejni. Ne Alis. Dţejni. Utišao je još malo glas, i rekao Maršalovima: - Pretrpeo je veliki šok i vaše ponašanje je u ovom trenutku veoma vaţno. Kasnije moţemo pričati o tome da li odmaralište snosi odgovornost, i šta to znači kada je reč o akciji. Zasada, potreban mu je vaš osmeh. Da, Dţejs, molim te? - Simon je stavila ruku na ruku svog muţa i pribrala se s najvećim naporom. Njena potamnela koţa se perutala, pa su se bore zbog naprezanja oko njenih usta još više nabrale. Dţejson je klimnuo i rekao grubo: - Sve dok je on O.K. Samo to je bitno. Luk je prišao bliţe. - Sem, došli su ti mama i tata. Evo nas, drugar. Sve je O.K. O.K. je. Ljubavi, oh ljubavi - Simon je poljubila sina i pomilovala ga po čelu. Barb je odvela Luka na stranu. - Plašim se da se pojačava krvarenje kroz zavoj. Izmerite još jednom pritisak... Sedamdeset sa četrdeset, videli su. Ponovo je pao. Moraćemo da poveţemo arteriju - Luk je glasno odlučio. - Ne sme da izgubi još krvi, a ne moţemo ga transportovati u ovakvim uslovima. Imate li ono što nam je potrebno? Arterijski forceps? Stege? Barb je klimnula. - Sve ću vam pripremiti. Ja ću razgovarati s roditeljima, reći im da izađu. Voleo bih da mogu da im dam da provedu malo više vremena s njim, ali... Ali moramo ovo da uradimo, ako smo već odlučili. I to ne ispred njih. Da. - Morao je da objasni prestrašenom Dţejso- nu i Simon Maršal da je njihovom sinu potrebno još hitnih intervencija, i da će morati da sačekaju napolju. Zatim je oprao ruke i navukao rukavice, znajući da mora brzo da deluje kad se arterija ogoli. Kad je Barb sklonila stari zavoj i primenila ručni pritisak, očistio je ranu i pronašao kraj arterije pre

107


by voki

nego što se krv razlila i opet sakrila arteriju. Pritegao je i ono strašno krvarenje je prestalo. Još jednom je očistio okolinu i povezao arteriju. Semu će biti potreban dobar vaskularni hirurg u Brizbejnu, i verovatno laparotomija ako otkriju krvarenje iz slezine, ali su zasada uradili sve što su mogli. Po- novo je previo ranu i rekao Barb: - Uvedite ih ponovo. Sada treba da ostanu s njim dok ne stigne helikopter. Kroz nekoliko minuta Barb je mogla da izvesti: - Krvni pritisak osamdeset pet sa četrdeset dva sada. Kiseonik stoji na devedeset sedam. Zvuk propelera helikoptera koji preseca vazduh počeo je da im bubnji u ušima. Dţejni je sedela pored Pričljivka na pesku. I brada i oči i grlo su je boleli i pekli od napetosti i neprolivenih suza. Nije mogla sebi da dopusti da plače, jer njenom dragocenom sestriću - tom čvrstom, preplašenom malom stvorenju - upravo sada nisu bile potrebne suze. Bile su mu potrebne najlepše reči na svetu, a ona nije bila sigurna da takve reči uopšte postoje. - Ali to jednostavno nije bilo dovoljno - rekla je - i hitna pomoć je došla prekasno, i tako je ona umrla. Umrla je u hitnoj pomoći? Da, dušo. Znao sam da je umrla. - Zvučao je tako beznadeţno i tuţno, suočen s grubom realnošću da njegovo magijsko razmišljanje nije pomoglo. Magijsko razmišljanje. Da li je trebalo oni da pogode, ona i Luk? Da li je trebalo da razumeju i znaju? Njemu je samo pet godina. Smrt je tako apstraktan, nemoguć pojam za njega, mada ju je sigurno video u divljini mnogo puta - gušteri i ptice. Znao sam da je umrla. On je to znao i nije znao, istovremeno. Kod dece se to tako događa, a ponekad čak i kod odraslih. On se hrabro uzdao u te pomešane koncepte u svojoj maloj glavi i nadao se u svom toplom malom srcu da ukoliko on ostane tih, njegova mama će ozdraviti; da je otišla na neko divno mesto da ozdravi, i da će neka- ko njegovo očajničko ćutanje pomeriti potrebno brdo i vratiti je.

108


by voki

Ali ako progovori, magija će nestati. Ako progovori, moraće da postavi pitanja koje je očajnički ţeleo da postavi i čuje odgovore kojih se ta- ko očajnički pribojavao. Jer zaista, u svom srcu, on je znao... Drţala ga je, nadajući se da će njen dodir biti dovoljan, iako same reči nisu bile, ţeleći svim srcem da je Luk tu. - Ali ja sam tvoja tetka Dţejni, Pričljivko - prošaputala je. - Ja sam sestra tvoje mame, i ja te volim, i čak pomalo i ličim na nju... Ti puno ličiš na nju. Zaista? Da. Pa, znam da to nije isto kao kad imaš mamu, ali ja ću se brinuti o tebi, i uskoro ćemo ići u Melburn na odmor, i moći ćeš da posetiš baku i dedu,jer te te i oni takođe vole. Ko su oni, moji baka i deda?, Zašto nikada nisi pričala o nama, Alis? Zasto si uvek ţelela da prekineš sa svima i zaboraviš svoju sopstvenu prošlost? To su moji mama i tata, i mama i tata tvoje mame - rekla je. Nisam znao da ih imam. A ko je Luk? Da li je on moj stric? Zvučao je oprezno, pomalo pun nade, pomislila je. On je... on je dobar prijatelj. On je neko ko takođe brine o tebi puno. - jer je smatrala da još uvek ne moţe da mu kaţe istinu, ne kad ni Luk nije prisutan. To mora da bude njegova odluka, ne njena. Da li ćemo ţiveti u Mandariju? - upitao je Pričljivko. Ne, ne tamo. Jer sam ja lekar i moram da radim u manjem mestu ili gradu, gde ima više ljudi koji su moji pacijenri. Pa gde onda? Negde gde je lepo. - Nije mogla da mu kaţe jednostavno ne zna, da ga ostavi na nestabilnom terenu kad je sve u celom njegovom svetu bilo već dovoljno nestabilno. Dodala je: Razmislićemo o tome, i zajedno odlučiti. Ali ti obećavam da će biti negde gde je lepo. Zvuk propelera helikoptera u daljini dopro je do njihovih ušiju i ubrzo postao još glasniji. Došao je po Sema, i znala je da treba da se vrate u Dom zdravlja da vidi da li je potrebna da pomogne oko transfera. Rekla je Pričljivku: - Uradio si izvanrednu stvar, pokušavajući da upozoriš tu decu na kazuara. Nije

109


by voki

tvoja greška što te nisu poslušali. Mislim da su bili mnogo uplašeni. To nije bila ni njena greška. Ona je bila ranjena, i uplašena, takođe. Ona nije znala kako je to loše povrediti dete. Mislila je da će da je povrede. Znam, ljubavi. Ţelim da je izleče. Ne ţelim da umre. Ona treba da se pari sa Fredom i polaţe jaja. On će sedeti na njima zbog nje i izleći će se mladi. Ti znaš sve o tome, zar ne? Da li muţjak sedi na jajima? Kod kazuara, da. Bolje da se vratimo i vidimo kako je Sem. Kad moţemo da vidimo kako je Elke? - Ustao je i uzeo je ponovo za ruku, i taj jednostavan, mali gest poverenja joj je skoro slomio srce. Ne mogu da izneverim ovo dete. Nikada. Pitaćemo Endrua - rekla je. - On će znati šta moţemo da učinimo. Ţelim da ona ozdravi - ponovio je, i Dţejn se pi- tala kakav značaj to pitanje ima u njegovoj svesti ako je to na neki način povezano sa Alis - njegova majka i ptica ţenka. I kakve posledice moţe imati ako njegovo verovanje u srećan završetak bude uništeno budu li odrasli oko njega slegali ramenima na Elkinu tešku situaciju ili izađu i upucaju je hladnokrvno. Videla je kako helikopter sleće, dok njegovi propeleri uništavaju okolnu vegetaciju, oponašajući nedavni ciklon. Dvojica prirpadnika avio Hirne sluţbe su se pojavili s nosilima na točkovima, a tamo u pozdani bio je i Endru, koji ih je vodio prema zdravstvenom centru. Pošla je za njima ali je videla da je sve pod kontrolom, jer su Sema premestili na nosila, pokrivenog laganim ćebetom, dok je još uvek bio priključen na infuziju i kiseonik. Luk joj je rekao: - Morali smo da veţemo arteriju i ponovo previjemo ranu. Sada izgleda mnogo stabilni- je, krvni pritisak se povećao, disanje je ravnomernije, ali moţda će biti još komplikacija. Oštećenje slezine? Ne bi me iznenadilo. Ne veliko, ali mislim da se tu nešto događa. Moraće da se pobrinu za nogu, i one druge rane. Dezinfikovali smo ih i počeli sa antibioticima, ali je to sve za šta smo imali vremena. Mama ide s njim, a tata i Dţoš će se spakovati,

110


by voki

uhvatiti brod i krenuti večeras. - Stišao je glas. - Kako je on? Još uvek govori? Nije morala da pita na koga misli kad kaţe on. O Luk, sačekaj da čuješ šta se događalo u njegovoj glavi... Glas joj je zadrhtao. - Ali ono što je njemu sada jako vaţno jeste Elke, ptica. Pitaću Endrua da li postoji čuvar za divlje ţivotinje ili šumar. Ako postoji ikakva šansa da je ne ubiju, i da veterinar moţe da joj zbrine ranu... Otišli su sa Hitnom pomoći do helikoptera, krećući se polako duţ jedne drvene staze koja je vodila kroz različite delove letovališta, dok su Simon i Dţejson Maršal pravili smušene planove. U koju bolnicu idu? Gde će on da prenoći na putu? Kada brod polazi? Kome treba da telefoniraju? Jedan od ljudi iz Hitne pomoći, kojeg je Luk poznavao, očigledno je bio stacionaran u Krokodajl Kriku, neki Ris, reče im: - Izgleda kao da je bilo baš gusto. Vraška sreća što ste vas dvoje bili tamo. Nemoj to ni da spominješ! Gde je ptica? To je sledeće pitanje sada kad je Sem stabilan - Luk je odgovorio. - Ali, momci, nemojte se opuštati tokom voţnje. - Rekao je Risu da sumnja na povredu slezine i posekotine koje nisu stigli paţljivo da pregledaju niti ih obrade. Obavestiću te kako je prošlo sledeći put kad se vidimo - reče Ris. Uneli su Sema zadivljujuće brzo i spretno dok su Dţejni, Luk, Pričljivko, Endru, Dţoš i Dţejson stajali na stazi na bezbednoj udaljenosti i posmatrali. Dţejni je iskoristila zatišje i ispričala šta je Pričljivko rekao. Zbog toga? O boţe... Vrata su se zatvorila i propeleri su se ponovo pokrenuli, spremni da podignu Sema u blistavo plavetniio neba i prevezu ga do glavne bolnice dole na jugu. Jedna mlada ţena se pojavila na širokom drvenom šetalištu ubrzo pošto je helikopter poleteo, sa zvaničnim i samouverenim osmehom, koja je pozvana jed- nom od Endruovih radio-šifara. Osoblje za dobrodošlicu? Obratio joj se: - Pomozite gospodinu Maršalu i njegovom sinu da se spakuju. Proverite i nađite im brod, hoćete li, Loren?

111


by voki

Klimnula je i predstavila se Dţejson i Dţošu, pa ih povela u pravcu svoje kućice, potres ua njihovom pričom. Čim su otišli Lorin i Maršalovi, Luk reče tiho Endruu: - Nešto se mora učiniti s pticom, a mi se nadamo da to ne znači samo lov i metak. Pokušavam da stupim u vezu sa Benom Čandlerom, glavnim šumarom na ostrvu Volebi, da dobijem njegov savet. Postoje samo tri šumara u severnom Kvinslandu koji su obučeni da se bave povređenim kazuarima, a srećom on je jedan od njih. On ne pripada osoblju našeg rezervata za ptice. Očekujem da mi se javi. Većina ostrva je zatvorena zbog uništavanja od ciklona, ali ja znam da je on tu negde, i da je dobar. Radi danonoćno, pretpostavljam. Zar ne radimo svi tako? Siguran sam da neće ţeleti da se ptica ubije, ako to moţe da se izbegne, jer su one zaštićena vrsta a njihov broj se drastično smanjio u divljini. Dozvolite da se vratim u kancelariju i proverim da li se javljao. To je iza ugla zgrade Doma zdravlja, ako malo kasnije ţelite da proverite. Ili moţete da telefonirate s kopna kasnije i ja ću vam dati najnovije informacije. Hvala, Endru. - Pošto je on otišao, Luk se okrenuo ka Dţejni. - Hoćemo li i mi da se vratimo? Taj brod u pet, kojim smo nameravali da se vratimo, uskoro polazi. - Zaslepljujuća vrelina je popuštala i boje su upravo počele da blede, i vazduh je bio sveţiji. Duvao je i prijatan povetarac. Biće divno tamo na vodi. Klimnula je glavom. - Mislim da je to dobra ideja. Ali kad su Pričljivku rekli za plan, njegovo malo lice se ukočilo i prebledelo, mada je samo klimnuo glavom. Dţejni nije mogla da podnese da vidi tugu na njegovom licu. Sagnula se prema njemu. Ne ţeliš još da se vratimo, zar ne? Ţeliš da sačekamo i vidimo da li je Elke na sigurnom. Briznuo je u plač. - Ona ne sme da umre. Ne ţelim da ona umre. O dušo... - Iznenada se i Dţejni rasplakala, ţaleći njega. Mama je umrla... Znam, i svi smo zbog toga tuţni, i nije bilo... - njen glas je zapeo - vremena za plakanje. Nisam se pozdravio s njom. Na ove reči nije mogla ništa da kaţe.

112


by voki

Njih dvoje su se čvrsto zagrlili, a onda je i Luk prišao, sagnuo se i oboje ih čvrsto zagrlio, dok su se njegova snaţna ramena tresla a usne čvrsto stiskale. Pričljivko je plakao i plakao i plakao, a ni Dţejni ni Luk nisu pokušali da ga zaustave, niti da kaţu nešto utešno, jer je tako bilo najbolje. Da se drţe zajedno. I puste da suze teku onoliko dugo koliko je potrebno. Ako ih je neko od prolaznika pogledao čudno ili zabrinuto, oni za to nisu marili. Kad je to konačno prestalo, svi su se osećali malo bolje. Pričljivko je rekao: - Mi moţemo da im pomognemo oko Elke. Ja to ţelim. Šta misliš da mi moţemo da uradimo, dušo? - upitala je Dţejni. Moţemo da im pokaţemo mesto gde je pobegla u prašumu. Moţemo da pratimo njene tragove. Pusti da o tome porazgovaram s njom. - Ispravila se i stajala, ne znajući šta očekujući da Luk nešto predloţi. - Ţeliš li da još malo razgledaš prodavnicu suvenira dok mi to obavimo? - upitala je Pričljivka. O.K. Vratili su se do glavne zgrade odmarališta i pustila ga je da luta po prodavnici suvenira sam, prateći ga pogledom s mesta gde su stajali na verandi baš ispred vrata prodavnice. To mu je vaţno - reče Luk. - Prilično očigledno i zašto. Jer mu je potreban srećan kraj. Ali ako se to završi loše, ako ne mogu da je nađu ili ako zaista moraju da je ubiju, da li će to pogoršati stvari? Osim što moţda njemu nije potreban srećan kraj rekao je polako. - Moţda je u pitanju samo kraj, jasan, nedvosmislen, ono što nikada nije dobio kada je reč o Alis. Čak i ako je kraj loš? - Ispitivala je njegovo lice. Ako odluče da uspavaju Elke? Da li smo spremni da preuzmemo rizik? Mislim da nemamo izbora. Ţeleće da zna istinu, bilo da je tamo da sam vidi ili ne. I mislim da ne treba da pokušavamo da sakrijemo istinu od njega. Ne, u pravu si, ne moţemo to da uradimo. Da su te ţene iz Mandarija, znam da su mislile sve najbolje, ali da su bile jasnije u vezi sa istinom o Alisinoj smrti, bilo bi mu

113


by voki

mnogo lakše. Bio bi u stanju da postavlja pitanja umesto što je verovao da mora da ostane nem. Dţejni, mislim da moramo da ostanemo ovde dok ne dobijemo odgovor za njega. Ona je klimnula, a on je uzeo njene ruke i stisnuo ih, a zatim savio glavu i za trenutak je stavio na njeno rame. Njegov obraz je dotakao njen, ali je nije poljubio. Nijedno od njih dvoje nije govorilo. Nije znala šta taj trenutak znači ali joj je ipak bio dragocen jer je izgledalo da joj, kao i uvek, veza s njim pomaţe da čvrsto stoji nogama na tlu. Pokupili su Pričljivka iz prodavnice suvenira i uputili se u kancelariju odmarališta da pronađu Endrua. Sreli su ga na pola puta, kako brzo korača, sa voki-tokijem pritisnutim na uvo. Kad ih je ugledao, rekao je: Još jednom je viđena, i Ben je već na putu brodom sa ostrva Volebi. S njim je i veterinar. Ona mu pomaţe oko povređenih divljih ţivotinja, a ima iskustvo i sa kazuarima. Gde je viđena Elke? Postoji osmatračnica za ptice na kraju pešačkog zavoja koji ide van staze kroz prašumu. Ben smatra da su je moţda privukli ljudi jer je odgajana u kavezu. Ona ljude povezuje sa hranom. Nekoliko ozbiljnih gnjavatora papagaja ugledali su je sa svojim dvogledima i primetili da je ranjena. Gnjavatora papagaja? Osmatrača amatera. Ali je ponovo nestala u prašumi. Ben misli da će biti vraški teško uhvatiti je ako ne ţeli da je nađu. Sada smo zatvorili sve tri staze. Svaku smo pretraţili vozilom i naloţili turistima da skrate svoje šetnje i poţure nazad, ali osmatrači ptica skrenuli sa staze u potrazi za razrokim rvačem sa crvenim pojasom... To nije pravo ime ptice! - šapnuo je Pričljivko Dţejni ogorčeno. I promašili smo ih. Dozvolite mi da vam pokaţem na mapi, i vi mi moţete reći gde se nalazi ovo mesto u odnosu na ono gde ste je videli. Ben bi trebalo uskoro da stigne, i ja bih voleo da imam nešto konkretno da mu kaţem u vezi sa tim gde da započne potragu. Poveo ih je prema velikoj, šarenoj tabli s mapom ko- ja je prikazivala celo letovalište i bila upotpunjena stilizovanim

114


by voki

palmama, slikama kabina i dokova za čamce, čak i slikama sirena kako prskaju repom po vodi. Ovo sigurno nije nacrtano u pravoj razmeri - reče Luk. Ne, nije. Mrzim ovakve stvari. Volim prave mape, s promerom i konturnim linijama i brojevima sa oznakama. Ali na takvima odmaralište ne izgleda ovako lepo i zanimljivo. - Pokazao je nešto na mapi što izgleda kao slamnata koliba. - Ovde je osmatračnica za ptice. Ona ima prozore koji pruţaju pogled od 270 stepeni, i posmatrači pretpostavljaju da su gledali u ovom pravcu. Napravio je rukom jednu liniju pod uglom. Ovo je iza mesta na kome smo mi bili na pešačkoj stazi kad je Elke napala Sema. Pokaţite mi to mesto. Ovde. - pokazao je Luk. - Dţejni, Pričljivko, da li vi mislite tako? Prešli smo most preko malog potoka, s kamenjem. rekao je Pričljivko. U pravu si, prešli smo. Ja sam zaboravio. Znači, ako je ovo verna slika - pokazao je na stilizovanu sliku mosta, okruţenog drvećem i paprati - onda smo bili malo dalje nego što sam rekao. Ovde negde. Endru je kruţio prstom po mapi. - A ovde je prilično gusta prašuma, svuda ovuda, između staze i osma- tračnice. Pa se moţda smestila negde ovde. Moţda joj se dopada potok - reče Pričljivko. Moţda. A Ben moţe da ga iskoristi kao prilaz, jer on prolazi baš kroz sredinu prašume a vegetacija po- staje sve gušća tamo. To je divno, Pričljivko. Moţemo li i mi da pođemo? - upitao je. Dţejni i Luk su izmenili poglede. Stisnula je usne i skoro neprimetno zavrtela glavom. Njeno sećanje na kazuara kako udara Sema onako okrutno s kandţama oštrim kao ţileti, dugačkim oko petnaestak centimetara, bilo je previše sveţe i stvarno. Nije ţelela da se vraća na stazu sa detetom, čak i sa odraslima. Ta mala vozila ne pruţaju mnogo zaštite. Mislim da mora to da uradi, Dţejni - tiho je rekao Luk. Jače je zatresla glavom. - Ne. A moţe stvarno biti i od pomoći. On dobro za- paţa, i on poznaje svoje ptice.

115


by voki

Ne, Luk, ja... On se okrenuo ka Endruu. - Sta kaţete da se mi odvezemo do osmatračnice za ptice u jednom od tih vozila i odatle posmatramo? I da nam date, ako imate, jedan voki-toki? Moţda je morala da se vrati na to mesto ako je uznemiravaju u gustoj šumi. Dţejni? Dobar kompromis? Svi ćemo biti bezbedni u osmatračnici, ali će on biti stvarno uključen u akciju. Ovog puta je klimnula glavom u znak odobravanja. Hvala. Malo sam preterala, mislim. Veruj mi, znam šta si mislila. Bićemo vam zahvalni na pomoći - reče Endru. Ne bih ţeleo da izazovem paniku u celom odmaralištu tako što ću ovo pretvoriti u veliku poteru, ali je moramo naći. Ako to ne uspemo do jutra, onda ćemo morati da zatvorimo mesto. Čak i sa stazama kojima je zabranjeno ići, rizik je preveliki sada kad znamo da moţe traţiti kontakt s ljudima i kad moţe napasti tako ţestoko. Imate gde da je smestite? Fred se dobro snalazi u svom privremenom kavezu. Imamo osoblje koje će sutra početi sa radom, da osposobe taj veliki kavez za smeštaj. - Pogledao je ka moru, gde je jedan sluţbeni motorni čamac velikom brzinom išao prema doku. - To su Ben i veterinar. Hajde da to rešimo. U osmatračnici je bilo tiho i mirno. Čak i sada kad je bila proređena na nekim mestima zbog ciklona Vili, gustina okolne vegetacije bila je takva da su se bilo kakvi zvuci sa vode ili iz odmarališta jedva mogli čuti. Osmatračnica je mirisala na novo, obrađeno drvo i lak. Pričljivko je stajao na jednoj od uzdignutih klupa koja je omogućavala maloj deci da posmatraju kroz nezastakljene prozore koji su gledali na čistinu u prašumi. Dţejni je sedela pored njega, nagnuta tako da moţe da se osloni na jedan lakat na drvenoj dasci. Na jednoj gomili na zemlji se nalazilo šumsko voće. Bilo je takvih gomilica na još nekoliko mesta jer su smatrali da imaju dobre šanse da namame ranjenu pticu voćem i tako je uhvate. Ne mogu ništa da vidim - reče Pričljivko. Voki-toki u Lukovoj ruci je povremeno krčao i čuli su se glasovi. Nije mogao da razume sve što su govorili. Nijedan od tih poziva nije bio upućen njemu. Pored staze, Ben - čuo je. -

116


by voki

Na potoku? Prijem! Čujem nešto u šipraţju, ali se oni kreću tako vraški tiho. Reci nam sada svoju poziciju, prijem. Jedan glas je bio glas veterinara, Dţuli Ngujen, drugi glavnog lovočuvara za divljač, Bena Čendlera. Luk je takođe čuo Endrua i još jednog sluţbenika iz tima. Gde je ona? - upitao je Pričljivko. Moraćemo da budemo prilično strpljivi, ljubavi - rekla mu je Dţejni. Posmatrala je Pričljivka više nego što je pratila gde je kazuar. A Luk je posmatrao nju. Na nogama je imala pesak i so a na leđima kapljice znoja. Bretela Dţordţinog ljubičastog kupaćeg kostima bila je uvrnuta na jednom ramenu, a njen teksas šorts je imao mrlje na nekoliko mesta. Sandale su joj bile prekrivene sasušenim blatom. Izgiedalo je da joj je vruće i da je umorna, ali se nije ţalila ili koračala okolo, samo je sedela i posmatrala Pričljivka, ili povre- meno čistinu, i iščekivala da se sve konačno završi, kao što su ţeleli i svi ostali. Toliko različita od Alis, pa ipak su ponekad do- sta slične. Hvala bogu što one nisu stvarno slične! Ali ima nešto u Dţejninom osmehu, njenom tenu i načinu hoda. Nešto u njenoj lepoti sada kad zna kako da je prikaţe. Da li on onda traţi Alis? Postoji li još uvek neki uporan duh Lukove stare privlačnosti prema bivšoj ţeni koji još uvek lebdi duboko u njemu? Da li iz tog razloga stalno ţeli da posmatra ovu ţenu? Da li je zbog toga bio tako ţeljan da vodi ljubav s njom prošle noći? Dţejni je tugovala za svojom sestrom, i on ju je ţalio, takođe, jer je njegov sin izgubio majku. Ali je osećao tako mnogo gneva prema Alis tokom poslednjih pet godina. Ţeleo je da digne ruke od svega uspomene na svoju površnu opčinjenost, osećanja gorke izdaje, agonije zbog gubitka deteta. Ako ova privlačnost prema Dţejni potiče od pod- svesne ţelje da pronađe najbolji deo Alis, onda on to ne ţeli, uopšte. Pusti to, poţurivao je sebe. Ne razmišljaj o tome. Ne osećaj to. Ali onda, posmatrajući Dţejni kako podiţe svoju vruću tamnu kosu da rashladi koţu na vratu, iznenada se setio zabave o kojoj je pričala prošle večeri. -

117


by voki

Da! Tako je! Mogao je sad da se seti! Imala je na sebi blistavu srebrnu haljinu, vrtela kukovima, sklopljenih očiju i plesala sa čašom šampanjca u ruci. Soba je bila mračna, muzika i smeh zaglušujući. Svima je bilo vruće i znojili su se. Podigla je kosu sa vrata baš kao što je to učinila sada, i u pijanom stanju, pala mu je na pamet ta maglovita pomisao. Vau! Sasvim je dobra kad se opusti. Ona je lepa, znao sam da jeste... Još uvek nije mogao da se seti onog poljupca. Bio je tako iznuren te noći da je počeo da vidi zvezde, ali se setio Dţejni, i onoga što je o njoj pomislio. Sa zaslepljujućom bleskom pogodilo ga je saznanje da uošte nije bio u pravu. On ne traţi Alis u Dţejni. Nije je zbog toga toliko ţeleo prošle noći. I još uvek je ţeli. Nikada. To je - i oduvek je bilo - potpuno suprotno. Pre osam godina, kad je prvi put upoznao Alis, razlog zbog kog mu se tako mnogo dopala i tako brzo i tako beznadeţno, bio je što je podsvesno mislio da ona ima Dţejnin um i duh, njenu radnu etiku, njen zdrav razum, i njenu uravnoteţenu narav, sve upakovano u trenutnoj, harizmatičnoj privlačnosti Alisinog samo- pouzdanja i ţivahnosti i lepote. On je traţio Dţejni u Alis, i toliko pravio greške u vezi sa obe. 0, do đavola! A onda je shvatio još nešto - da je sada, mada nema prava da iščekuje ili traţi to, on moţda - samo moţda - zasluţio drugu šansu da ispravi stvari. Način na koji mu je odgovorila prošle noći. Pogledi koje mu povremeno upućuje, puni poverenja. Ljubav koju pokazuje prema njegovom sinu, svakog trenutka. Iza vas. Ide drugim putem, prijem - čuo je preko voki-tokija. Nije obraćao paţnju posle 1 "h nekoliko minuta. Bio je miljama daleko, pokušavajući da sazna istinu o svom srcu. Da nauč previše kasno? Koliko li ju je povredio time što je vodio ljubav s njom a nije se setio njihovog poljupca? Zašto je insistirala na nečemu tako haotičnom i davnom? Imam je, mogu da je vidim. Ne... Otišla je u šipraţje. Tako je gusto, ne mogu da pratim, i ne mogu da je čujem. U kom pravcu? Prijem. Ne znam.

118


by voki

Ja mogu da je vidim! - iznenada je prošaputao Pričljivko. Vidim je! Vidim je! Dolazi ovim putem. Da! - uzviknula je Dţejni. - Mislim da je to ona. Videla sam blesak plave boje. Luk je potraţio kontrolno dugme na voki-tokiju. Ovde Luk. Izgleda kao da izlazi na čistinu, prijem. Evo je baš ovde - reče Pričljivko. Ponovo Luk. - Morao je da se bori da bi se koncentrisao. Još uvek je razmišljao o Dţejni. Ustala je da posmatra veliku pticu, koja ne leti, ka- ko izlazi na otvoreno u potrazi za voćem koje je namirisala. Njeno vitko, dugonogo telo je bilo napregnuto dok je pokušavala da se koncentriše, s jednom nogom na zemlji i kolenom druge noge na klupi. Njena ruka je dodirivala Pričljivkovo malo rame. Oboje su bili prikovani za prizor pred sobom, i Luk je ponovo shvatio koliko je to vaţno. Još uvek mogu da izgube pticu, i šta će to značiti za njegovog sina? Govorio je u voki-toki. - Izlazi na otvoren prostor, kreće se lagano. Hramlje. Njena noga izgleda strašno. Začuo je pucketanje, a zatim glas Bena Čendlera. Ostanite tihi, O.K.? Da li ide po voće? Da. Upravo ga je pronašla. To nam daje nešto vremena da stignemo tamo. Prošlo je deset minuta, sporih i nabijenih tenzijom. Elke je ţeljno jela sočno, šareno voće. Skoro je sve pojela. Hoće li ostati tamo, traţeći još, ili odšepati nazad u šipraţje? Počela je da pretraţuje zemlju kljunom, dok joj se kresta mrdala gore-dole. Postajala je sve nestrpljivija. Izgleda da je gozba bila završena. Onda su spazili bljesak pokreta, ne svetlo perje prašumske ptice, već malo mutnije boje Benove uniforme. Nosio je zaštitni prsluk, nazubljene koţne štitnike i štitnik za prepone, i nosio je šipku sa brizgalicom, manje-više špric i iglu na kraju šipke duge oko dva metra, kako je video Luk. Ben je zastao na ivici šipraga. Elke je naslutila njegovo prisustvo. Šta će uraditi? Na koju stranu će potrčati? Ili da li će je preostalo voće zadrţati dovoljno dugo na tom mestu? Pričljivku je zastao dah. Ben je lagano prišao napred i zabo šipku u pticu, s pokretom tako brzim i tihim da Luk nije mogao da vidi koji deo ptice je ubo. Ali je -

119


by voki

očigledno ubrizgao dovoljnu dozu jer se ona zateturala, posrnula nekoliko koraka i zatim pala. Da li je ona O.K.? - pitao je Pričljivko. Ispričali su mu za uspavljujući lek u špricu, i Dţejni ga je ohrabrila: - Ona će spavati, tako nekako. Bila bi previše uplašena i ne bi bilo bezbedno prići joj da je budna, znaš? Ali će se ponovo probuditi, zar ne? Nije mrtva? Ne, nije mrtva, dušo. Dobro je a. Kasnije će se probuditi. Ben je oprezno prišao ptici, govoreći u svoj voki-toki: - Dovezite kolica - čuli su ga kako kaţe. Iza njega se pojavila sitna, crnokosa Dţuli Ngujen sa ceradom i njih dvoje su premestili pticu na nju, uloţivši priličan napor. Sigurno je teška pedeset ili više kilograma, pomislio je Luk. Da li moţemo da idemo da je vidimo? - pitao je Pričljivko. Luk je mahnuo Benu koji je klimnuo. Kad su stigli do sredine čistine, Dţuli je već počela da pregleda pticu. - Noga nije slomljena, hvala bogu. One su tako nezgodni pacijenti, ne preţive frakturu. Ali, ipak, mišić je gadno pokidan. Ne izgleda dobro. Biće potrebno da joj to očistimo i zašijemo, a daćemo joj i antibiotike. - Imala je jak australijski akcenat, prijatan glas i veselu narav. - Da je bila divlja ptica, nisam sigurna da bismo mogli da je izvučemo, jer bi je period oporavka previše deprimirao, ali činjenica da je odgajana u kavezu i da će biti u poznatom okruţenju trebalo bi da radi u njenu korist. Mislim da će biti dobro. Samo moramo da je odvezemo u odeljenje za brigu o ţivotinjama, gde ćemo je obraditi pre nego što se probudi. Znači, neće umreti? - rekao je Pričljivko. Da li je neko rekao nešto Dţuli? Nagnula se nad njim, stavivši ruke na kolena. Njen svilenkast, crni konjski rep pao je preko ramena. - Ona neće umreti. Nećete je upucati zato što je povredila Sema? Ne, jer je vraćamo u stvarno dobar kavez odakle neće moći više nikoga da povredi. Hvala ti što si nam pomogao da je uhvatimo. Nije bilo bezbedno ostaviti je u divljini. Hej, ako ona i Fredi budu imali bebe, hoćeš li da smisliš neka imena za njh? Pošalji nam i-mejl i napiši kako bi voleo da se zovu. Imena? - Ozbiljno je pogledao u Dţejni, malo uplašen novom odgovornošću. Iscrpljenje, shvatio je Luk.

120


by voki

Bez ţurbe, Pričljivko - brzo je rekao. – Razmisli o tome nekog drugog dana. Kladim se da moţeš da smisliš neka divna imena kad malo razmisliš. Da li bismo mogli da se vratimo u letovalište u jednim od vaših kolica? - Upitao je Bena. - Nećemo čekati dok natovarite Elke. Već postaje kasno. Zagrlio je Dţejni bez razmišljanja i čvrsto je stisnuo. Ona mu je odvratila stiskom, a onda se nesigurno po- vukla i krišom podigla pogled prema njegovom licu, što nije ţelela da on primeti. On nije znao šta ona oseća, da li po njenom mišljenju ima još nešto osim njegovog sina što ih ovako zbliţava. Mora da postoji, zar ne? Sta misli o prošloj večeri? Uprkos potresnom saznanju o tome šta se zaista događalo u njegovoj glavi i srcu pre osam godina, još uvek je osećao da je na klizavom terenu. -

9. Luk je posmatrao kako se poslednji brod tog dana vraća prema kopnu dok se voda kovitlala prema otvorenom moru, ostavljajući za sobom trag bele pene koja je bleskala na sve slabijoj svetlosti. Izgleda da ćemo noć provesti na ostrvu. Moraću da pozovem Čarlsa da nade nekoga da me zameni sutra u bolnici. Ako moţemo da dobijemo kućicu, to bi bila dobra ideja, a ne problem - Dţejni mu je rekla. - Pričljivko je izmučen, a i ja sam. Zatakla je pramen kose iza uva i sklonila još nekoliko pramenova sa čela. Još ga nismo pitali kako se oseća zato što ga zovemo Pričljivko. Misliš da je sada vreme? Treba da proverimo, a ne da pustimo to tek tako. Ponekad deca prihvataju stvari jer ne shvataju da moţe biti drugačije, zar ne misliš tako? - Otišao je do svog sina, koji je stajao pored ograde na doku, i nagnuo se prema njemu, znajući da je Dţejni baš iza njega, i da sluša. Morao je to da obavi na pravi način. - Pričljivko? Da Ii ćemo prenoćiti ovde? Tako izgleda. Ali mogu li nešto da te pitam? Pričljivko je klimnuo.

121


by voki

Mi te zovemo Pričljivko. Da li ti se to dopada ili ţeliš da te zovemo drugačije? Misliš Feliks, ili nekim od mojih drugih imena? Tvojih drugih imena? Mama se predomislila. Kad sam imao četiri godine, mislila je da je Nurijel pravo ime. Ali to ne pri- staje mom duhu, rekla je, pa je probala sa Rami, ali ni to nije odgovaralo. Ne mogu da se setim kako sam se zvao pre Nurijel. Maks i Si Dţej me zovu Pričljivko, a i Dţordţi. Dopada mi se to ime. Znaš šta? - reče Luk, malo nesigurnim glasom. I meni se dopada! Ustao je i okrenuo se prema Dţejni, šireći ruke upit- no. Ona je klimnula, i on je znao da se slaţe. - Hajde sada da sredimo za tu kućicu - rekla je - pre nego što što se skljokam na pod. Prava sam ruina! Ti dobro izgledaš. - Dok se on oseća lepljiv od znoja. Nasmejala se. - Da, tako je! Nije se raspravljao, samo zadrţao njen pogled malo predugo i ostavio je da o njemu razmišlja šta joj je drago. Stvamo izgleda dobro. Preplanula koţa na njenim obrazima i ramenima, sveţ večernji povetarac koji mrsi njenu kosu. Umoran ali ipak zadovoljan osmeh. Danas su se desile neke dobre stvari - novi počeci rođeni iz opasnosti - i sada se na njenom licu ogleda nada. Za Pričljivka. Za nju samu. Za mene? Proveo je trenutak da razmisli o lepoti kakvu ona ima. Neobična lepota. Tako povezana lim kako se oseća iznutra. Kad je neraspoloţena ili potresena ili sumnja u sebe, njeno lice postaje napeto i strogo. Ali kad je srećna, kad se oseća poletnom, ona potpuno blista. Da, Dţejni Staford, bez obzira na to šta ti misliš, ti izgledaš dobro. Imamo veze kod rukovodećih ljudi, da li da to iskoristimo? Rekao je. - Da vidimo da li Endru moţe da nam nađe nešto stvarno dobro? Na kraju nisu morali da se oslone na Endrua za bilo kakvu uslugu. U odmaralištu je bilo mnogo otkazivanja zbog ciklona, pa im je trokrevetna luksuzna kućica sa verandom i dţakuzijem bila -

122


by voki

na raspolaganju. - Za vas troje, besplatno, sa večerom od četiri vrste jela u sobi i vinom pride - rekao im je Endru. Mislim da su dva jela verovatno dovoljna za ovog malog momka - rekao mu je Luk. Sta bi ti voleo, drugar? Ti jedeš uglavnom sve, zar ne, Pričljivko? Ja mislim da su hamburgeri sa svim i svačim dobri - rekao je ozbiljno. - I tropski sok. I kolač s voćnom salatom i kremom, kao što smo imali za ručak. Rekao sam vam, da li je to izvodljivo? - pitao je Luk. Bez brige. Ako bismo to mogli uskoro da dobijemo, jer vreme za spavanje ne moţe da se odlaţe još dugo. - Pogledao je u Dţejni traţeći potvrdu, i ona je klimnula. Ali moţda da sačuvate četiri jela i vino do osam sati, ili tako nešto? - završio je. Kako vi kaţete. Endru je pozvao nekoga da im pokaţe njihovu kućicu, a Dţejni je izjavila čim je on otišao: - Mislim da ću se rasplakati! Zašto? Zato što je tako čisto i prozračno i lepo, a ja sam tako umorna, i tako gladna da bih mogla da pojedem oko šest Pričljivkovih hamburgera. Istuširaj se. - Pogledao ju je malo paţljivije i video da ona u stvari drhti, jer joj je nivo šećera u krvi pao tako nisko. - A onda potapanje u dţakuziju na verandi. On je tip koji sam sebe hrani. Ja ću ga pripremiti za krevet. Pogledala ga je sumnjičavo, a vazduh je iznenada pucketao od sinoćne tenzije. - Razmazićeš me. Da li misliš da ću da se skljokam kao vreća ili slično? Izašla sam iz bolnice pre dva i po dana. Da, a to nije tako dugo. Kao tvoj lekar, prepisujem ti tuširanje i saunu. Ti nisi moj lekar. A ti previše voliš dobru raspravu. Samo što ova nije dobra, jer sam previše umorna. U pravu si. Treba mi sauna. Bio je to pravi raj. Dţejni je sprala pesak i so, oprala šamponom znojavu kosu, zatim se umotala u veliki, mekani peškir, izašla napolje do dţakuzija i našla se u dilemi...

123


by voki

Da li da ponovo obuče Dţordţin knpaći kostim? Stvarno, nije joj baš pristajao, ali su joj ţuljale ramena čitavog dana. Zbog paravana , od drvenih letvica, sauna je bila zaštićena, a i zbog obilne pene koja je pokrivala površinu. Niko neće videti... Pa, i nije bila neka teška odluka, kako je na kraju ispalo. Spustila je peškir na drveni pod, spustila se u kadu i prepustila uţivanju, zatvorenih očiju i pustila da na- petost polako ode iz njenog tela. Voda je kruţila, udarajući u njene umorne mišiće i izbacujući sve iz njene svesti. Lako je mogla da zaspi... - Tetka Dţejni? Otvorila je oči. Pričljivko je stajao na verandi, naslanjajući se na jednu stranu tople kade tako da su njegove velike, tamne oči bile samo nekoliko centimetara od njenog lica. - Zdravo, dušo - rekla je. Koliko dugo je bila unutra? Stvarno nije nameravala da ostavi Luka da ga smesti u krevet. - Da li je tvoj hamburger bio dobar? Znala je da ga je sigurno pojeo, jer su na nje- govom licu još uvek bile mrlje od cvekle i mrvice kifle i semenke od paradajza. Ali Pričljivko više nije razmišljao o hamburgerima. - Luk kaţe da je on moj tata. - Skoro da je morao da uzvikne te reči, zbog šuštanja mlazeva iz saune. - Je l' to istina? Dţejnino srce je počelo da lupa, a sneno zadovoljstvo je spalo s nje kao kamen. Luk se pojavio, idući iza Pričljivka, dok su mu oči bile suţene. Njegovi beli zubi su grizli donju usnu. - Jednostavno mi je izletelo izgovorio je, preko glave svog sina. Počeo je nervozno da se šeta. Nisam planirao da... - Zastao je, i izgledao bespomoćno. - Da li je on moj otac? - ponovio je Pričljivko. - Mama mi to nikada nije rekla. I naravno, Pričljivko je hteo sada da sazna istinu. Imao je toliko mnogo neizvesnosti i toliko haosa u svom kratkom ţivotu. Izgubio je mamu. Bila mu je potrebna istina. Dţejni je duboko uzdahnula i jednostavno to izgovorila. - Da, jeste, ljubavi. - Zašto? Kako je on moj tata? - vikao je. Pritisla je dugme sa strane kade da isključi mlazeve. Ne mogu da se nadvikuju kad o tome pričaju. - On i tvoja mama su bili u braku - rekla je. - Ali ponekad ljudi shvate da ne mogu više biti u braku, i da nisu srećni, pa onda počnu da se svađaju, a to nije dobro ako imaju dete. I tako se oni

124


by voki

rastave, presele se u različite kuće ili druge gradove, i beba ide ili kod mame ili kod tate. U svojoj glavi je razmatrala pitanje zajedničkog starateljstva, ispitivala ga, i prešla preko toga. Mora ovo da učini što jednostavnijim zbog samog Pričljivka, ne spominjući bezbroj scenarija koja se mogu dogoditi deci posle razvoda. Ispruţila je vlaţnu, klizavu ruku iz tople kade i uze- la ga za ruku. - Ti si otišao s mamom i ona je ţivela u nekoliko različitih mesta, a onda te je odvela u Mandari, i odlučila da ti ne kaţe da imaš tatu, jer je on bio daleko. Klimnuo je glavom. - U Krokodajl Kriku. Što je njemu izgledalo daleko. Dţejn; se setila Londona, setila se Alis koja krije svoje boravište od Luka tako dugo, i preskočila i to. Kad je ona umrla, ja sam te dovela u Krokodajl Krik da bismo mogli da se nađemo s tvojim tatom, ali smo onda imali autobusku nesreću, i sve je postalo komplikovano i Luk i ja smo pričali o tome i odlučila da sačekamo malo pre nego što ti kaţemo ko je on. Ali onda... - Utišala se. Luk će sada morati da nastavi priču. On je prišao i seo na ivicu dţakuzija. - I onda smo mi baš sada pričali, ti i ja, i ti si mi postavio nekoliko pitanja, i ja ne volim da govorim laţi. Mislio sam da ćeš ţeleti da čuješ istinu. Da li je to redu, Pričljivko? Da ne vidi njegov sin, Luk je zakolutao očima i pri- tisnuo čelo dlanovima. Kvarim sve ovo. Dţejni je zavrtela glavom. Ne radiš to. Voleo bih da imam tatu - rekao je Pričljivko oprezno. - Da li moram da ţivim u tvojoj kući, sa svim drugim lekarima? Ne moraš, ali mi... Ja ţelim da ţivim sa tetka Dţejni. Zaista? I mislio sam da hoćeš. Ona je baš dobra, zar ne? Da. I ja to mislim, takođe. - Nastupila je kratka pauza. Izgledalo je da Luk brzo razmišlja, odmeravajući opcije koje Dţejni nije mogla sasvim da pročita. - Evo plana, onda, Dţejni, prekini me odmah ako pričam suviše brzo. - To je zvučalo kao upozorenje. Previše brzo? Mada se meni upravo sada čini, kao da sam osam godina zakasnio.

125


by voki

Na to nije mogla da odgovori. Još jednom je srela Lukov pogled, iznad Pričljivkove glave. Nije mogla da diše. Nešto je lebdelo u vazduhu, trenutak tako vaţan i bitan da nije znala kako da ga opiše, kao što nije znala ni da opiše kako se oseća. Sta bi mogao da kaţe? Osam godina suviše kasno? Osam godina? Luk je progovorio. - I ja, takođe, ţelim da ţivim sa tetkom Dţejni rekao je, ne skidajući pogled s njenog lica ni za trenutak. Sta on to radi? Pričljivko je gledao između njih dvoje, uvis preko ramena u Luka, dole prema Dţejni, dok je ţućkasta svetlost sa verande svetlucala po vodi. Bio je zbunjen, i čekao dalje. I ja čekam. Luk - prošaputala je. Ţelim da se oţenim njom, i onda nas troje moţemo ţiveti zajedno. U Krokodajl Kriku? - pitao je Pričljivko. Ako ti ţeliš. Ako ona ţeli. Dţejni? Da se udam za tebe? - Srce je počelo brzo da joj lupa. Da. Zbog...? - Pričljivka? Odmah je shvatio. - Ne, ne samo zbog njega. Zbog milion drugih razloga. Zbog jednog razloga koji je stvarno bitan. Reci mi, Dţejni, da znam da li smo na pravom putu. Mislim da smo na pravom putu - rekla je tiho. Samo misliš? Ja... ja imam pitanja. Na koja mogu da odgovorim. - Naslonio se bliţe. Vidiš, Pričljivko, nju sam poznavao pre nego što sam upoznao tvoju mamu, i oduvek smo bili prijatelji. Ponekad nismo sasvim shvatali da smo prijatelji, jer smo nervirali jedno drugo mnogo. Ljudi ponekad greše u vezi sa svojim osećanjima. Bilo je toliko toga što tada nisam razumeo... Kome on u stvari govori? Pričljivku ili meni? Ili sebi? Ali ja sada više ne grešim u vezi sa tetkom Dţejni. Podsetila me je na nešto prošle večeri. Zabava na koju smo jednom išli. I ja se nisam sećao dok mi je o tome pričala, ali danas u osmatračnici za ptice, iznenada sam se setio. I shvatio sam... - Zastao je. – Ali o tome ćemo tetka Dţejni i ja pričati kasnije. Dţejni? Da. To je šašavo. Nije - brzo se ispravila. - Osećaj je šašav. Ali kad razmislim... Ni ja ne zvučim razumno, zar ne?

126


by voki

Seo je na ivicu kade. - Ne baš mnogo. Mi očekujemo jasan odgovor, Pričljivko i ja. A ona je znala da je Pričljivku potreban odgovor. Luk i ja ćemo se venčati, Pričljivko - rekla je, i čim su reči izgovorene, jasno i jednostavno, onako ka- ko je njemu potrebno, one su zvučale kao prave. Pa, već je zaspao - reče Luk posle desetak minu- ta, izlazeći iz spavaće sobe koju je Pričljivko izabrao za sebe. - Zato mi se čini da je kod njega sve u redu zasada. - Zastao je, a onda tiho rekao: - Da li je po tebi to O.K., Dţejni? Odjednom sam sve sručio na tebe. Nije bilo pravo vreme. Nisam znao šta drugo da uradim. Moţe li sada da bude to pravo vreme? Ja te volim. Ne umem to da izrazim rečima. Preskočio je prostor između njih u tri koraka. - Da li hoćeš da se udaš za mene, draga? O Luk... - Pruţila je ruke i prošaputala: - Da li je stvarno potrebno da ti to kaţem? Pritsnula je svoj obraz uz njegov, udišući čist miris posle nedavnog tuširanja na njegovoj toploj koţi. Obo- je su na sebi imali tropske kimono ogrtače. - Ipak mi reci - prošaputao je, traţeći njene usne. Volim te. Udaću se za tebe. Poljubio ju je dubokom, slatkom, ţednom vrelinom. Nasmešili su se jedno drugom, mazili jedno drugo po kosi, opet se poljubili još strasnije, a onda ju je samo drţao, i to je bilo sve što je ţelela. - U početku sam stalno osećao Alisin duh... - rekao je. Ja, takođe. Ne pravi, već u mojoj glavi. Znam. Bio sam toliko ljut na nju, ali ipak nisam mogao da se ne pitam. Da li traţiš nju, kad pogledaš u mene? Da. A onda mi je danas u osmatračnici sinulo. Ja nikada nisam traţio nju u tebi. Bilo je sasvim obratno. Oduvek. Pre osam godina, kad si me izluđivala, i kad smo jedno drugo nervirali, raspravljali se dok smo prali suđe u kući tvojih roditelja za Boţić i rođendanske proslave, ili u grupama lekara na poslu. To je bilo samo zato što sam te ţeleo. Ţeleo mene? Mislim da si i ti ţelela mene.

127


by voki

Samo što ja nisam bila spremna. A uz to, ti si bio previše savršen, a ja sam to znala. A ti si bila nemoguća. I to je ono što me je izluđivalo, da nisi imala predstavu o tome koliko vrediš. Mnogo više od onoga što sam imao da ti pruţim u tom trenutku svog ţivota, da budem iskren. Ne... Da. Sada ću ti dati celo svoje srce, a ono je veće nego što je nekada bilo. Oboje smo odrasli... Dţejni, ja sam tebe traţio u Alis, a bio sam tako slep što sam mislio da mogu da pronađem sve tvoje kvalitete u njoj. Setio si se poljupca? Setio sam se tvoje srebrne haljine. Da li si je ikada ponovo nosila? Pozajmila sam je. Bio je to čin ludila, što uopšte nije ličilo na mene. Slala sam sasvim pogrešne signale, čini mi se. Izgledala si čarobno. Način na koji si plesala. Na- čin na koji si se smejala. Način na koji si pustila da ti kosa pada preko celog lica i bude raščupana. A u osmatračnici sam se setio onog divnog trenutka kada sam na ţurci razmišljao da sam sve vreme znao da ti moţeš biti čarobna, i tek tada sam shvatio istinu. A to je zna- čilo da moţemo da zaboravimo na Alis. Da zaboravimo? Ona će uvek biti tvoja sestra i Pričljivkova majka, ali ona nije i nikada nije bila ţena kakvu sam traţio, niti ti njena zamena. To moraš znati, Dţejni. Uvek si to bila ti. A i ti ćeš, Luk, uvek biti u mom srcu - obećala mu je šapatom dok je gledala u njegove oči boje ćilibara. - Do kraja mog ţivota. Na plaţi u Krokodajl Kriku, u malom zalivu ispod hotela Atina, gorela je vatra dok je sunce počelo da zalazi iza planina opustošenih ciklonom na zapadu. Smeće koje je ciklon ostavio bilo je na nekoliko gomila sa strana večerašnjeg skupa, blagi talasi su ostavili mnogo gomilica peska na plaţi, i u bledoj svetlosti ni- ste mogli ni primetiti štetu, samo lepotu. Luk, Dţejni i Pričljivko su uhvatili brod u pet sati sa ostrva Čarm, jedan dan kasnije od planiranog, i dovezli se pravo u zaliv sa doka u maloj luci u Krokodajl Kriku. Svadbena ceremonija Kala i Đine je trebalo da počne u šest sati. -

128


by voki

Većina ljudi se već bila okupila kad su došli do vode, ali je još uvek bilo onih koji su kasnili i tiskali se ispred njih na pesku, noseći kese ili korpe sa činijama pokrivenim folijom. Sistem Grabovih u vezi sa hranom je bio da svako da svoj doprinos u hrani. Dţejni je primetila nekoliko gomilica sa ugljem ka- ko se puše na pesku, i izgledalo je da ima veliki izbor hrane, koja se već pekla ili čekala da dođe na red. Videla je ananase i rakove i cele ribe, dva tuceta paketa nečega umotanog u lišće banana, kockice piletine i mesa na bambusovim štapovima, gomile šampita i lonce čokoladnog krema, salate i torte i vino. Prepoznala je Dţordţi i Alistera - ovaj drugi je zavodnički potapšao Dţordţi po leđima dok ih je ona posmatrala - i Kristinu i Dţoa. Kristina je sedela u stolici na točkovima, koja je izgledala malo ukopana u pesku i u rukama je drţala bebu Izabelu. Bili su tamo i gđa Grab i njen muţ Valter, Maks i Si Dţej, Čarls i Dţil i mala Lili. Videla je još neka lica za čija imena nije bila baš sigurna ali je mogla da nagađa. One dve zgodne plavuše su sigurno Suzi i Hana Dţekson, jer je smatrala da u Krokodajl Kriku nema drugih identičnih bliznakinja. A sestra sa rukama oko jednog zgodnog mladića je sigurno Hana, jer je čovek verovatno Rajan Fišer, njen novi verenik. Oni se vraćaju na Novi Zeland početkom sledeće nedelje, razmišljala je. Pomalo punačka i pegava ţena ali koja zrači i koja je stajala do uniformisanog policajca bila je Grejs O’Riordan, koju je samo kratko srela, a policajac je bio Hari Blejk. Ono je mladoţenja, Kal, koji stoji sa nekoliko drugara, u blizini ţene koja je sigurno matičar. On je bio bosonog i nosio je bele pantalone od gabardena i košulju sa tropskim dezenom bele i srebrnosive boje. Shvatila je da je Si Dţej obučen na isti način. Nekoliko aparata je škljocnulo, i svi su izgledali nervozno, uključujući i dva kuma, ali kako se oni zovu? Počinje da me boli glava! Dţejni je odustala od pokušaja da ih sve identifikuje. Uskoro će ih sve bolje upoznati. Ostaje u Krokodajl Kriku. Pričljivko je trčao plaţom i ugledao Maksa i Si Dţeja, koji su skakali udalj u pesku, takmičeći se za najimpresivniji stil i najsmelije makazice prilikom skoka. - Hej, drugari, gledajte ovo! - vikao je, i bacio se u vazduh, mlatarajući rukama i sručivši se prilikom doskoka.

129


by voki

- Ne, gledaj ovo! - viknuo je Maks, odmah spreman da nadmaši jednog petogodišnjaka. Nije ni okom trepnuo na činjenicu da je Pričljivko progovorio, a nije ni Si Dţej. Ali se nekoliko odraslih okrenulo prema Dţejni i Luku, iznenađeni, upitnih pogleda, zadovoljni. Dţordţi je podigla oba palca. Smejala se do suza. - Rešili smo nekoliko stvari - rekao je Luk. Pogledao je prema stazi koja je vodila na plaţu. - Pričaćemo ti kasnije. Upravo je dolazila mlada, i bila je obučena u srebrne japanke i belu uzanu haljinu koja se presijavala od perlica. U kosi je imala belo cveće. Mahnula je Si Dţeju i on je poţurio da zauzme svoje mesto pored Kala. - Ja mogu da skočim još dalje! - Pričljivko je doviknuo Maksu. - Slušaj ga - reče Luk neţno. - Znam - prošaputa Dţejni. - To je divno. Prišla mu je bliţe i on ju je obgrlio, a ona se naslonila na njega, osećajući da tu pripada svakim delom svog bića. Venčanje na plaţi je moţda zaista lepo, odlučila je Dţejni, kad na njih dođe red... - Izgleda kao da ste rešili đavolski mnogo toga - rekla je Dţordţi. - Sve vaţne stvari - odgovorio je Luk. - Još uvek imamo da doteramo nekoliko detalja - Da li ostaješ u Krokodajl Kriku? Šta mogu drugo da uradim? Dţejni voli malo toplote. Skliznuo je rukom niz njene kukove a ona je podigla svoje lice iščekujući poljubac. O-ho, ne treba da mi govorite. Mogu odavde da osetim - rekla je Dţordţi, hladeći se lepezom. Đina se primakla Kalu, svi su zaćutali - čak i Pričljivko - i njihova jednostavna svečanost je započela, sa talasima koji su udarali na plaţi i nekim srećnim predosećanjem u vazduhu da će veoma brzo biti još venčanja u Krokodajl Kriku.

130


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.