Časopis o društvenom poduzetništvu 1(2022)

POKLON KUTIJE

pokloni pokloni

Zanimljive ljudske priče za koje vjerujemo da će biti inspiracija

Dragi čitatelju, Specijal koji držiš u rukama sadrži raznovrsni niz priča o drugačijem pristupu ekonomiji.

U njemu donosimo priloge iz Hrvatske i svijeta o pojedincima i tvrtkama koje su uspješne na tržištu, a da se pritom trude držati visoku ljestvicu duhovnih i ljudskih vrijednosti.

Od britanskog lanca trgovina John Lewis, koji godišnje ostvaruje gotovo četiri milijarde funti prometa, a u vlasništvu je svojih zaposlenika, preko austrijske benediktinske opatije Admont, uspješne u drvnoj industriji, pa do naše hrvatske zadruge Pontes Salutis, koja se ne može mjeriti s ovim divovima, no koja nastoji slijediti istu poslovno-duhovnu logiku.

Na stranicama koje slijede naći ćeš zanimljive ljudske priče za koje vjerujemo da će biti inspiracija kako za daljnji poslovni uspjeh, tako i za osobnu duhovnu izgradnju. Ugodno čitanje! don Ivan Filipović

IMPRESUM

Zadruga Pontes Salutis nastala je kao produžena ruka Zajednice Cenacolo, s ciljem da onima koji su završili program zajednice omogući prvo zaposlenje

Poduzetničko-duhovni gradić fokolarinskog pokreta. Mjesto skriveno među toskanskim brežuljcima, 30 km južno od Firence

Njihove poduzetničke aktivnosti temelje se na drvnoj industriji, proizvodnji električne energije iz malih hidrocentrala, vinogradarstvu i vinarstvu

Priča o svetici 21. stoljeća, aktivistici za zaštitu okoliša, koja je 2018. godine postala svjetska figura

’Zaželi’ je program u skladu s europskim i nacionalnim preporukama o unapređenju položaja žena na tržištu rada i zaštite prava žena

Zaposlenici čakovečke zadruge Humana Nova kažu da su vrlo zadovoljni svojim radnim mjestima, a iznad svega su sretni jer su dobili priliku raditi

Ideja permakulture u široj hrvatskoj javnosti relativno je slabo poznata, no nju već više od 20 godina prakticira skupina entuzijasta

Svijet razmišlja o skraćenju radnog tjedna na četiri dana. Zasad je sve (još) u fazi eksperimentiranja...

Vizija nam je poticajni održivi ekosustav impact poduzetništva, a pokreće nas želja da svijet učinimo malo boljim

d.o.o. Redakcija:tel. 01/6069-500, fax. 01/6069660, e-mail: redakcija@24sata.hr,Oglašavanje: Marcela Rukavina (direktorica) tel. 01/6069-411, fax. 01/6069-600, e-mail: oglasi@24sata. hr, www.24sata.biz, Marketing: Ante Franotović (direktor), e-mail: marketing@24sata.hr, Uprava 24sata: Goran Gavranović, Zoran Turković, Direktorica tiskanih medija: Maja Pecotić, Glavni urednik 24sata: Ivan Buča, Prokurist: Goran Gavranović, Foto i video agencija: Pixell media d.o.o, www.pixsell.hr, Izdavač: 24sata d.o.o. Oreškovićeva 6h/1, 10 010 Zagreb, OIB: 78093047651

Gospić dugo nije slovio kao poželjno mjesto za život, ipak, zahvaljujući lokalnim inicijativama, Gospić se budi...

422 3854 58 64 70 76 8288 98 104

Upoznajte belgijskog budista, osnivača tvrtke za razminiravanje, zen svećenika i društvenog poduzetnika

Ilica ima svoju genezu, u njoj se stvarala svjetska povijest umjetnosti, tu je otvorena prva privatna galerija i bila je mjesto djelovanja mnogih umjetnika

Glavni urednik: Ino Mamić, Izvršni urednik: Igor Vikić, Art direktor: Kristijan Zinaja, Dizajner: Antonio Zovko, Suradnici: Martina Japec Martinko, Milan Medić, Željka Krmpotić, Anamarija Burazer, Dalibor Milas, Monika Bončina, Vedrana Bekavac Šuvar, Željko Rukavina, Bojana Mrvoš Pavić, Snježana Krnetić, Darko Vlahović, Petra Mustač, David Ellerman, Martina Vidaić, Foto i video agencija: Pixell media d.o.o, www.pixsell.hr, Tiskara: Grafički Zavod Hrvatske

Piše: DON IVAN FILIPOVIĆ

Pontes Salutis

Piše: MARTINA JAPEC MARTINKO

Zadruga Pontes Salutis nastala je kao produžena ruka Zajednice Cenacolo, s ciljem da onima koji su završili program zajednice omogući prvo zaposlenje i lakšu reintegraciju u svakodnevni život. Uz trud skupine entuzijasta, s radom je započela 2013. godine. Pod devizom ‘Mostovi za bolji život’, poslovna ideja započela je skromno - izradom raznih predmeta od keramike i drva, sakralnih predmeta, zahvalnica za vjenčanje i božićnih ukrasa

Nastavak na sljedećoj stranici 

Krenulo se iz maloga, ali vrlo brzo smo uočili potencijal našeg asortimana. Djelatnici su bili sretni s prilikom za rad, trudili su se i to se vrlo brzo vidjelo i na samim rezultatima. Počeli smo proširivati opseg posla iz godine u godinu, a danas poslujemo kao pravo poduzeće s prodajom u brojnim trgovačkim lancima, kaže Irena Šoštar Frančišković, voditeljica prodaje u tvrtki Afilio DO ERGO SUM. Tvrtka Afilio nastala je pak kao svojevrsni produžetak zadruge, a zadužena je za distribuciju Pontesove proizvodnje. Time se zadruga mogla potpuno usmjeriti na proizvodnju, dok je Afilio preuzeo marketing i prodaju. Zahvaljujući dobrim poslovnim rezultati-

Iako se zadruga pri zapošljavanju, uz ekonomske, vodi i socijalnim kriterijima, ističe da što se samog proizvodnog procesa tiče, tu nema razlike između zadruge i klasičnog poduzeća

ma, pa i unatoč aktualnim gospodarskim krizama, zadruga je uspjela ne samo opstati, nego i kupiti novi poslovni prostor, gdje su objedinjeni proizvodnja, prodaja i administracija.

- Otvaranje novih radnih mjesta s kojima su ljudi zadovoljni te u njima vide smisao i osiguravaju im egzistenciju bio je cilj koji nas je vodio u svemukaže Irena.

Iako se zadruga pri zapošljavanju, uz ekonomske, vodi i socijalnim kriterijima, ističe da što se samog proizvodnog procesa tiče, tu nema razlike između zadruge i klasičnog poduzeća. Tržišna pravila vrijede podjednako za sve.

Nastavak na sljedećoj stranici 

U zadruzi je trenutačno registrirano sedam zadrugara, postoji nadzorni odbor u kojem su tri člana, a ukupno je zaposlenih od 15 do 20 ljudi, ovisno o sezoni i potrebama.

- Da ono što radimo nije dobro ne bismo imali posla, i svi koji radimo i za zadrugu i za Afilio toga smo svje-

sni. Imamo poslovni plan, slijedimo rokove, javljamo se na natječaje, idemo na sastanke na kojima predstavljamo svoj asortiman te smo usmjereni u širenje poslovanja. To će nam omogućiti otvaranje novih radnih mjesta - kaže Irena. Pitamo Irenu kako se odlučila za ovaj posao?

- Neposredno prije prelaska u zadrugu radila sam u administraciji državne službe. Posao me privukao zbog kreativnih izazova, mogućnosti ostvarenja u drugim područjima i razvoja vještina na kojima prije nisam imala prilike raditi, primjerice u prodaji. Ono s čime se najviše ponosim je dobar tim koji smo uspjeli okupiti te su proizvodi i dizajn koji osmislimo jako zapaženi. Neizmjerno mi je drago što su prepoznati kao kvalitetni i originalni, pa često dobivamo komplimente na račun ideja i izgleda proizvoda, i to ne samo iz Hrvatske, nego i iz inozemstva. Je li bilo trenutaka u kojima si posumnjala u zadrugarstvo kao oblik poslovanja?

- Ponekad sam zbog neiskustva znala sumnjati hoće li nešto imati uspjeha na tržištu, no shvatila sam da ako nešto radiš profesionalno i sa srcem te imaš dobar tim, uspjeh neće izostati. Također, naučila sam da treba biti i strpljiv - dobri rezultati rijetko kad dolaze preko noći. Primjerice, na početku nismo imali nekih uzora te smo dosta eksperimentirali s poslovnim modelima. No kroz pokušaje i pogreške pronašli smo ono što nam najbolje odgovara, a što je istovremeno uspješno na tržištu. Također, učimo puno od drugih, pogotovo od uspješnih zadruga i društvenih poduzetnika u Italiji i Austriji, poput Livija Bertole, s kojima smo uspostavili kontakte i s kojima planiramo proširiti poslovnu suradnju. Što bi navela kao prednosti, a što kao nedostatke zadrugarskog poslovnog modela?

- U našoj zadruzi prednost je svakako prisan odnos koji ostvarujemo s kolegama, a koji ima odličan utjecaj na samu kvalitetu rada, bolju atmosferu na poslu, općenito na osjećaj da sve što radimo stvaramo jedni za druge i na korist svih nas. Nedostatak je to što su zadruge u Hrvatskoj slabo regulirane i jako zaostajemo za drugim zemljama EU. Nedostatak odgovarajućeg okvira je kočnica u zapošljavanju, primjerice, invalida i drugih pripadnike socijalno ranjivih skupina društva. Time se ne iskorištava veliki kreativni potencijal, no nadam se da će se s vremenom regulativa uskladiti s onom u EU i da ćemo time dobiti priliku za snažno širenje poslovanja. U radionici smo susreli i Marija, koji već dulje radi kao voditelj proizvodnje i koordinira rad različitih segmenata zadruge i njenih partnerskih organizacija. Mario kaže:

- Za rad u Pontesu/Afiliju odlučio sam se kad sam shvatio koliko se ovdje vodi računa o ljudima i njihovoj budućnosti, koja je jednako važna kao i poslovna strana priče. Raditi ovdje razlikuje se od drugih tvrtki, ponajviše u tome što se jako mnogo vremena posvećuje ljudima. Odnos s kolegama je opušten, prijateljski, uz puno potpore i međusobnog pomaganja. Najljepše je kad se projekti završe uspješno na zadovoljstvo klijenata i nas samih.

Za kraj, Mario nam kaže da budućnost Pontesa/Afilija vidi jako prosperitetnom jer svatko od zadrugara i uposlenih daje cijeloga sebe za uspjeh zadruge i stvari se rade otvorenog srca.

U našoj zadruzi prednost je prisan odnos koji ostvarujemo s kolegama, a koji ima odličan utjecaj na kvalitetu rada, bolju atmosferu na poslu, općenito na osjećaj da sve što radimo stvaramo jedni za druge

Pioniri suvremenog hrvatskog zadrugarstva

Humana Nova

Socijalna zadruga Humana Nova iz Čakovca društveno je poduzeće koje zapošljava ljude iz marginaliziranih skupina na tržištu rada, kao i ljude s invaliditetom. O principima poslovanja, ali i počecima ove zadruge razgovarali smo s upraviteljem Ivanom Božićem (47), inače iz Murskog Središća

Piše: ŽELJKA KRMPOTIĆ

Nastavak na sljedećoj stranici 

Mnogi u Hrvatskoj imaju percepciju zadruge kao nečeg zastarjelog i prevladanog, dok u razvijenim zemljama EU zadruge cvjetaju i ostvaruju zavidan dio BDP-a. Kako vidite budućnost zadrugarstva u Hrvatskoj?

Teško je reći da je kod nas zadruga poslovni model budućnosti, no da je perspektivni model, to je točno. Ali za to bi se trebao donijeti novi zakon o zadrugama. One predstavljaju model udruživanja koji olakšava poslovanje te poslovni subjekti postaju otporniji i stabilniji u odnosu na vanjske faktore. Potrebno je koristiti zadružne modele najrazvijenijih zemalja EU poput Italije, Španjolske, Danske ili Nizozemske, gdje su zadruge jako bitna poluga u razvoju zajednice. U Hrvatskoj su zakonska rješenja limitirajući faktor razvoja zadruga. Tu je također pitanje korištenja neiskorištene državne imovine. Primjer uspješnosti talijanskih socijalnih zadruga je put za hrvatsku politiku. Ukratko, EU već ima isprobana rješenja. Pitanje je što Hrvatska čeka. Mi iz Humana Nove radimo s puno organizacija po modelu udruživanja i stvaranja vlastite udruge kao krovne organizacije, tako da planove imamo i radimo na njima.

Koje su zapravo razlike između zadruge i klasične tvrtke?

Jedna od bitnih razlika je model zapošljavanja. Kod nas sve poslove rade osobe s invaliditetom, pripadnici nacionalnih manjina, samohrane majke, stariji dugotrajno nezaposleni ljudi i ljudi bez formalnog obrazovanja. Trenutačno imamo 44 zaposlenika, a 25 ih je s invaliditetom koji podrazumijeva različita stanja od slabovidnosti, intelektualnih poteškoća, gluhonijemih, multiple skleroze, cerebralne paralize i tjelesnog invaliditeta. Vlasnici zadruge su 25 naših radnika i radnica, tri udruge osoba s invaliditetom s područja Međimurske županije i predsjednica skupštine Leonarda Krsnik. Također, za razliku od drugih poduzeća, u našoj zadruzi nema norme. Potom, skupština je izvršno tijelo zadruge i upravljamo demokratski. Dobit ili profit nam je važan, ali ga reinvestiramo, ne zadržavamo ga za sebe. Ono što je netipično je rad na motivaciji i povezivanju zaposlenika. Recimo, svaki zadnji petak u mjesecu slavimo rođendane koji su bili tog mjeseca, pa tu bude veselja i zabave. Utorkom pečemo palačinke. Često odlazimo na izlete, pa je bilo ljudi koji su prvi put u životu vidjeli more ili odsjeli u hotelu. Nekima od naših zaposlenika Humana Nova je drugi dom. Spomenuli ste uspješan talijanski model. Što zadruge predstavljaju u Italiji, Austriji i drugim zemljama Europske unije?

U svijetu je u zadruge uključeno više od milijardu članova, svaki sedmi stanovnik na svijetu je član zadruge, a u zemljama EU svaki peti stanovnik član je zadruge. Ako gledamo zemlje poput Austrije, Italije, Njemačke ili Španjolske, svaki drugi stanovnik je član neke od zadruga, bile one stambene, potrošačke i slično. Dakle, ima smisla. U Hrvatskoj ima oko 20.000 zadrugara i oko 1000 zadruga, a član zadruge je svaki dvjestoti stanovnik. Što se tiče udjela zadruga u BDP-u, on je u Italiji oko 14 posto, Španjolskoj oko šest posto, dok je u Hrvatskoj 0,5 posto. Tu se kriju goleme mogućnosti za RH.

U čemu je još razlika između zadrugarskog načina rada

Planiramo stvoriti centar za radnu integraciju gdje želimo ljude bez radnih navika koji su tek izašli iz sustava ili imaju teškoće osposobiti za tržište rada u njima prilagođenim uvjetima

i uobičajenog kapitalističkog poimanja poslovanja?

Profit je za nas, kao i za sve tvrtke, jako bitna stavka, no on je važan u istoj mjeri kao i ekološki i društveni učinak. U poslovnom svijetu to se zove model trostruke bilance ili 3 BL. Konkretno, naš se ekološki učinak iskazuje kroz gospodarenje tekstilnim otpadom gdje sve što sakupimo uspijevamo obraditi - ponovno upotrijebiti ili reciklirati. Društveni pak učinak se očituje kroz investiciju i zapošljavanje teško zapošljivih skupina. Dok se u kapitalističkome modelu sve vrti oko profita.

Vratimo se na vas. Kakve ste poslove radili prije Humane Nove?

Završio sam Ekonomski fakultet u Zagrebu, a paralelno sam kao student zarađivao postavljanjem gips-pločafizički posao, ali odlično plaćen. Spominjem to jer je riječ o značajnom iskustvu koje me poslije oblikovalo, kao i činjenica da sam u vojsci bio u informatičkom sektoru Vojne policije, gdje sam unaprijedio znanje u tad poznatim računalnim programima, u sklopu Svjetskih vojnih

igara u Zagrebu. Uslijedio je pripravnički staž u tekstilnom poduzeću Modeks u Murskom Središću, gdje sam prošao sve procese. Čovjek treba proći i upoznati se sa svim procesima koji se obavljaju u djelatnosti koju radite kako biste bolje razumjeli i cijenili rad drugih oko sebe. Moja proaktivnost rezultirala je napredovanjem pa sam se bavio poslovima uvoza i izvoza, uvođenjem procesa u proizvodnji, bio sam voditelj automatske obrade podataka u informatičkom sektoru i paralelno s tim bavio se i ljudskim resursima. Poduzeće je tad imalo više od 500 zaposlenih. Ondje sam ostao sedam godina i potom sam otišao u manje privatno poduzeće, Angel iz Belice, također u tekstilnoj industriji, ali domaće proizvodnje, što me osobito intrigiralo. Ubrzo sam postao direktorom.

Ondje ste radili do 2012. godine. Što se promijenilo? Više toga. Već tijekom rada u Angelu sam savjetima oko osnivanja poduzeća, zakonske regulative i dokumentacije aktivno pomagao začetnicima Humane Nove. Te 2012. godine rodilo mi se drugo dijete, moja kći Franka. Htio sam biti doma uz obitelj, ali posao u Angelu mi to nije omogućavao jer sam puno putovao i izbivao. Dao sam otkaz kako bih o svemu promislio, dobio vremena za obitelj i sebe, i tu je nekako krenulo. Počeo sam volontirati u Humani Novoj i pomalo se to pretvorilo u stalni angažman. Ulazeći u Humanu Novu, jeste li bili svjesni u što se upuštate?

U to vrijeme nikako mi nije bilo jasno kako takav poslov-

zvodnje hrane, etičke banke, centra za ponovnu uporabu rabljenih predmeta, i to me jako motiviralo. Zaključio sam da i kod nas stvari mogu tako funkcionirati i tako smo krenuli. S kolegama iz udruge ACT, koja je glavni osnivač Humane Nove, napisali smo prvi projekt i uputili ga na Poduzetnički impuls, prošli smo i dobili 330.000 kuna, koje smo investirali u deset spremnika za tekstil, kupili nekoliko šivaćih mašina te reorganizirali rad i tvrtku. Bio sam na više studijskih putovanja koja sam mahom sam plaćao i učio sam od drugih. Sve mi je to pomoglo da složimo sliku onoga čime se danas bavimo. Trebalo nam je sedam godina da izbrusimo pravi model.

Koja je točno vaša uloga u zadruzi?

Ja sam upravitelj zadruge, bavim se razvojem i upravljanjem te kontrolom poduzeća i svih procesa. Osobno, zadruga je vrlo važan dio mog života, no moram reći da bez podrške supruge Ines te sina Koka (14) i kćeri Franke (10) ne bih ostvario sve što jesam.

Koji su konkretni poslovi kojima se bavi Humana Nova? Mi smo se okrenuli sustavnom skupljanju odjeće i drugih oblika tekstila. Sortiramo ga na upotrebljivi i neupotrebljivi. Onaj koji se može koristiti plasiramo u našu trgovinu i prodajemo po cijeni od 40 kuna za kilogram odjeće, a dio ide u donacije građanima iz centara za socijalnu skrb, Crvenog križa ili drugih udruga. Od neupotrebljivog tekstila, a to je gotovo 90 posto ukupne količine, izdvajamo pamuk. To su obično ručnici, plahte ili majice, i to onda režemo u industrijske krpe koje plasiramo drvnoj i metaloprerađivačkoj industriji.

Mi smo se okrenuli sustavnom skupljanju odjeće i drugih oblika tekstila. Sortiramo ga na upotrebljivi i neupotrebljivi. Onaj koji se može koristiti plasiramo u našu trgovinu i prodajemo po cijeni od 40 kuna za kilogram odjeće, a dio ide u donacije građanima iz centara za socijalnu skrb, Crvenog križa ili drugih udruga

ni subjekt može opstati i funkcionirati. Nisam do kraja razumio pojmove zadruge, udruge, djelatnosti koje i kako ih obavljaju. Trebalo je vremena da sve stavim na pravo mjesto. Također, tad smo bili pred ulaskom u EU i projekti poput Europskog socijalnog fonda su nam postali dostupni, a Humana Nova je bila jedan od glavnih kandidata za ta sredstva. No tad to nisam ni približno razumio. S druge strane, funkcioniranje u poduzeću je bilo dosta ležerno zbog strukture ljudi koji tamo rade. Slažem se da im je trebala prilagodba radnog mjesta bez stresa, ali sve skupa to je trebalo biti isplativo. Morali smo proizvesti, prodati i naplatiti rad jer nije bilo nikakvih drugih izvora sredstava.

Kako ste stekli znanje o zadrugarstvu kao poslovnom modelu?

Prijavio sam se na studijsko putovanje na kojem sam učio o društvenom poduzetništvu. Posjetio sam Bari u Italiji i vidio prekrasne primjere kako to funkcionira, od proi-

One rade s uljima i lakovima, a te krpe odlične su za upijanje ili čišćenje površina. Prije nas to se uvozilo iz Mađarske ili Slovačke, plaćali smo za uvoz tuđeg otpada u kojem je uvijek bilo blizu 20 posto poliestera koji je neupotrebljiv.

No imate i vlastiti asortiman proizvoda?

Dio doniranog tekstila koristimo u našoj šivaonici kao osnovu izrade novih proizvoda poput papuča, raznih torbi, pregača i drugih predmeta. Imamo i šivaonicu, gdje smo stavili fokus na izradu platnenih torbi isključivo od Čateksova materijala, koji je lokalni proizvođač. Za Elfs radimo serijsku proizvodnju njihovih trenirki, a stalno radimo na razvoju novih proizvoda. Uz to, počeli smo raditi i zastave, pa jednostavnija radna odijela bez džepova i zimske kape, pamučne majice, hoodice, duxeve, plišane prsluke - sve od ekološki prihvatljivih materijala. Preostali donirani tekstil šaljemo u Regeneraciju Zabok, koja proizvodi filc i vraća ga nama na pakiranje te potom svakog petka šaljemo po jedan šleper filca u centre Bauhaus po Europi.

Koliko tona tekstila dobijete u donacijama?

Lani smo skupili 640 tona, a sljedeće godine planiramo više od 1000 tona.

Ukupno smo u zadnjih 10 godina skupili više od 3000 tona. Nastavak na sljedećoj stranici

Kakav je točno vaš model poslovanja?

Business to business, idemo prema poduzećima, gdje imamo više od 120 poslovnih partnera ili kupaca koji dolaze iz bankarskog, informatičkog i drugih sektora. Iako smo socijalna zadruga, tržište i poslovni partneri su ti koji omogućuju da idemo naprijed. Nije ih malo i respektabilna su imena, a bili su uz nas i na samom početku poslovanja, i to nikad ne zaboravljamo. Primjerice, Elfs i Sobočan su tvrtke koje su nam na početku posudile novac da preživimo, dok nam je poduzeće Tehnix dalo podršku i povezalo nas s komunalnim poduzećima te su svi naši kontejneri njihove proizvodnje, a danas su svi oni naši značajni kupci.

Vi ste zapravo i profitno i neprofitno poduzeće u isti mah?

Upravo tako, naša zadruga je registrirana na Trgovačkom sudu i u svojim pravilima prihvaća pravila igre trgovačkih društava. Što znači da ako se maknemo od pojma zadruge, mi smo poduzeće kao svako drugo. S druge strane, upisani smo u registar neprofitnih organizacija, gdje smo uspjeli dokazati da sav svoj profit na kraju godine, nakon što platimo porez, po čemu smo jedini takvi u Europi, vraćamo u zadrugu i reinvestiramo u nova radna mjesta, opremu ili znanje.

Vaš su rad prepoznali i izvan granica Hrvatske, zar ne?

Da, dobili smo brojna priznanja i nagrade. Imajte na umu da se vani sektorski bave određenom problema-

tikom pa je tako gospodarenje otpadom rezervirano za marginalizirane skupine - izbjeglice, bivše ovisnike/ zatvorenike itd., a ljudi s invaliditetom su unutar ustanova s prilagođenim programima i slično, dakle nema miješanja. Mi smo na otvorenom tržištu rada objedinili sve skupine teško zapošljivih. Imamo priznanje za najbolji model za gospodarenje tekstilnim otpadom, priznanje da je naš model poslovanja i integracije među 15 najboljih primjera u Europi, dobio sam nagradu za najboljeg menadžera. Zadnju u nizu nagrada dodijelio nam je EASPD, europska krovna organizacija za ljude s invaliditetom, koja nam je ovog mjeseca uručila nagradu za 2022. godinu u kategoriji zapošljavanja ljudi s invaliditetom na otvorenom tržištu rada.

Za kraj, recite nam nešto o planovima? Uskoro počinjemo s provedbom norveškog projekta u suradnji s tvrtkom Dok-Ing kroz obradu tekstila, uključujući i mokri tekstil, te obuće i tekstilne prašine koja se dobiva proizvodnjom filca. Sve to možemo reciklirati i pretvoriti u sekundarni plin. Širimo poslovanje kroz gospodarenje tekstilnim otpadom paralelno uz radnu integraciju po ostatku Hrvatske pa uz sjeverozapadnu Hrvatsku i podružnicu u Dugoj Resi planiramo još podružnica. Također, sa segmenta tekstila proširujemo se na igračke, bicikle, namještaj i druge predmete. U konačnici planiramo stvoriti centar za radnu integraciju gdje želimo ljude bez radnih navika koji su tek izašli iz sustava ili imaju teškoće osposobiti za tržište rada u njima prilagođenim uvjetima.

John Lewis Partnership u svojim robnim kućama i samoposlugama prodaje vrlo široki raspon proizvoda koji obuhvaća doslovno sve, od dugmadi do namještaja, od olovaka do računala, od hrane do extra small odjeće za nedonoščad. Pa ipak, iako se promet tvrtke u 2022. godini procjenjuje na 3,8 milijardi britanskih funti, ono što ovu tvrtku izdvaja od sličnih u Velikoj Britaniji i svijetu nije samo uspješnost na tržištu, nego prije svega činjenica da je ova tvrtka osnovana zbog koristi svojih zaposlenika, koji se u terminologiji poduzeća nazivaju

John Lewis Partnership je treći po veličini lanac robnih kuća i trgovina hranom na britanskom otočju. Tvrtka posjeduje 40 velikih robnih kuća širom Velike Britanije i Republike Irske, a tvrtka je, pored njih, vlasnik i lanaca od 288 trgovina hranom Waitrose.

John Lewis Partnership u svojim robnim kućama i samoposlugama prodaje vrlo široki raspon proizvoda koji obuhvaća doslovno sve, od dugmadi do namještaja, od olovaka do računala, od hrane do extra small odjeće za nedonoščad. Pa ipak, iako se promet tvrtke u 2022. godini procjenjuje na 3,8 milijardi britanskih funti, ono što ovu tvrtku izdvaja od sličnih u Velikoj Britaniji i svijetu nije samo uspješnost na tržištu, nego prije svega činjenica da je ova tvrtka osnovana zbog koristi svojih zaposlenika, koji se u terminologiji poduzeća nazivaju - partneri. Upravo iz tog razloga poduzeće i nosi naziv John Lewis Partnership. Da bismo razumjeli posebnost poslovnog modela John Lewis Partnership, kao poduzeća vođenog zbog dobrobiti svojih zaposlenika, moramo se nakratko vratiti u viktorijansku eru druge polovice 19. stoljeća. Osnivač tvrtke, po kojem ona i danas nosi ime, bio je John Lewis, trgovac koji je 1846. osnovao trgovinu za prodaju tekstila i kućnih potrepština u londonskom Oxford Streetu. Poslovna politika Johna Lewisa temeljila se na dvije

JEFF HOPKINS

poslovne strategije, koje se i danas u uvelike ogledaju u politici ovog poduzeća. Prva je bila jamstvo kupcima da će robu uvijek prodavati po najpovoljnijim cijenama. Ova je politika i danas prisutna u poslovanju pa tvrtka jamči svakom kupcu koji u roku od 28 dana nakon kupnje nađe isti proizvod kod drugog dobavljača po povoljnijoj cijeni da će mu vratiti razliku u cijeni. Druga poslovna politika Johna Lewisa je bila širenje pa je tako u razdoblju do početka Prvog svjetskog rata pokupovao niz malih obiteljskih dućana i trgovačkih poduzeća, ne samo u Londonu, nego i širom Velike Britanije. Tako je početkom 20. stoljeća John Lewis postao jedan od vodećih britanskih trgovaca tekstilom, namještajem, odjećom i kućnim potrepštinama. Jedno od takvih poduzeća nad kojim je 1906. preuzeo većinski paket dionica bilo je i londonsko trgovačko poduzeće Peter Jones. No trgovine Peter Jones čak 13 godina nakon preuzimanja nisu ostvarivale dobit niti su svojim dioničarima isplaćivale dividende pa John Lewis 1919. u očaju postavlja sina Johna Spedana Lewisa za predsjednika uprave. Upravo je Spedan Lewis ključna osoba za razumijevanje današnje politike poduzeća, vlasničke i upravljačke strukture John Lewis Partnershipa. Dobivši otvorene ruke za promjene, Spedan Lewis primjećuje da su njegovi radnici nemotivirani te da se interesi zaposlenika i vlasnika razlikuju. Skraćuje radno vrijeme, uvodi isplatu bonusa temeljem uspje-

ha u prodaji, uvodi trotjedni plaćeni godišnji odmor, pojačava informiranje zaposlenika i potiče njihovo sudjelovanje u upravljanju poduzećem. Spedan Lewis provodi u djelo i svoju revolucionarnu zamisao da dobit poduzeća ne bi trebala pripasti samo dioničarima, nego i zaposlenicima, čijim radom je i ostvarena. Sve ovo je 1920. dovelo do povećanja dobiti trgovina Peter Jones pa Spedan počinje i s prodajom većinskog dijela dionica poduzeća Peter Jones svojim zaposlenicima, koji se od toga trenutka počinju nazivati partnerima. Kad je 1928. umro John Lewis u 92. godini, Spedan postaje vlasnik cijelog obiteljskog posla pa reforme isprobane na jednom od poduzeća u vlasništvu obitelj počinje širiti na cijelu tvrtku. Uvodi se današnji sustav upravljanja. Vlasnik poduzeća postaje zakladni fond - John Lewis Partnership Trust. Ova je zaklada vlasnik svih dionica, a poduzećem upravlja u najboljem interesu svojih zaposlenika, koji se u jeziku John Lewis Partnershipa nazivaju partneri. Upravo je ovo razlog prigovora koji danas radikalni zagovornici radničkog upravljanja upućuju modelu na kojemu se temelji John Lewis Petrnership. Istina je da tvrtkom ne upravljaju zaposlenici izravno niti upravu zakladnog fonda biraju radnici, stoga John Lewis Partnerhip nije radničko poduzeće u užem smislu te riječi. Zaposlenici tek posredno upravljaju poduzećem preko tijela koje se naziva Partnerski savjet. Zaposlenici izravno biraju 80% članova Partnerskog savjeta, a njegova je uloga da u suradnji sa zakladnim fondom sudjeluje u donošenju odluka. Pa ipak, smisao zakladnog fonda kao vlasnika poduzeća jest dobrobit zaposlenika. Tako tvrtka cjelokupnu dobit isplaćuje zaposlenicima kao bonus koji dobivaju povrh plaća. Poduzeće obilato ulaže u dodatni, neobavezan i vlastiti mirovinski fond iz kojega se zaposlenicima isplaćuje dodatna mirovina koja je često i veća nego ona ostvarena preko obaveznog mirovinskog sustava. Zaposlenici koriste i posebno visoke popuste za kupovinu robe i hrane u trgovačkim kućama John Lewis Partnership i supermarketima Waitrose. Značajna ulaganja tvrtke idu i u rekreacijske sadržaje za zaposlenike.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Upravo je Spedan Lewis ključna osoba za razumijevanje današnje politike poduzeća, vlasničke i upravljačke strukture John Lewis Partnershipa

MARK MACKENZIE

Tako poduzeće raspolaže s dva luksuzna jahting kluba s hotelima u kojima zaposlenici mogu provoditi slobodno vrijeme, a obilato se financiraju i ostale slobodne aktivnosti, kao što su pjevački zborovi, sportske aktivnosti i drugo. Na ovaj način John Lewis Pertnership izgleda kao prava radnička utopija, poduzeće kojim gospodari zakladni fond koji svu dobit što je zaposlenici ostvare svojim radom ulaže u povećanje kupovne moći i kvalitete života tih istih zaposlenika tvrtke. Međutim, da stvari nisu posve ružičaste svjedoče i činjenice iz stvarnog svijeta tržišta na kojem ovo veliko poduzeće stvoreno za dobrobit svojih radnika posluje. Iako je poduzeće iz ekonomske krize 2008. izašlo čak i ojačano te po udjelu na britanskom tržištu preteklo dugogodišnjeg suparnika, trgovački lanac Marx & Spencer, čini se da je povećanje internetske prodaje u zadnjih desetak godina dobrano poljuljalo poslovanje ovog trgovačkog lanca. Promjena kupovnih navika i povećanje obima internetske kupovine, posebno kod mladih, smanjilo je obim kupovine u trgovinama, što je posebno pogodilo John Lewis Partnership, koji je iz godine u godinu isplaćivao sve manje i manje bonuse zaposlenicima. Činilo se da John Lewis Partnership ne može više konkurirati Amazonu i drugim online trgovinama. Konačno su COVID kriza i zatvaranje trgovina u 2020. doveli do toga da poduzeće prvi put nakon 1953. nije isplatilo godišnju dobit partnerima. Poduzeće je prvi put

Značajna ulaganja tvrtke idu i u rekreacijske sadržaje za zaposlenike. Tako poduzeće raspolaže s dva luksuzna jahting kluba s hotelima u kojima zaposlenici mogu provoditi slobodno vrijeme

Upravo je ovo razlog prigovora koji danas radikalni zagovornici radničkog upravljanja upućuju modelu na kojemu se temelji John Lewis Petrnership

u povijesti najavilo da će razmotriti i svoju politiku zajamčene najniže cijene - što se za sada još ne odnosi samo na online narudžbe. Za proizvode kupljene u dućanima još vrijedi tradicionalna politika tvrtke. Lanac trgovina hranom Waitrose je samo u prvom polugodištu 2020. ostvario gubitak od 635 milijuna GBP zbog lockdowna, a tvrtka je bila prisiljena zatvoriti i osam velikih robnih kuća u vlasništvu lanca John Lewis Partnership. Pa ipak, kao mnogo puta do sada, čini se da je John Lewis Partnership našao način kako savladati prepreke i izazove. Lanac se sve više usmjerava na internetsku prodaju svojih proizvoda. Tako je u 2021. online trgovina povećana za 73% pa sad u ukupnom poslovanju internetska prodaja obuhvaća 60% prometa, za razliku od 40% prije COVID krize. Lanac trgovina hranom Waitrose također bilježi porast dostava, koje sad u prosjeku iznose 170.000 dostava dnevno u usporedbi sa 60.000 prije COVID pandemije. I upravo kad se činilo da je poduzeće John Lewis Partnership uspješno savladalo sve muke kojima su ga zadnje desetljeće izlagali nemilosrdna internetska konkurencija i iznenadna COVID pandemija, u 2022. su se našli pred možda i najvećim izazovima do sada. Bit će zanimljivo vidjeti kako će ovaj dobroćudni britanski trgovački div, osnovan s ciljem ostvarenja dobrobiti za sve svoje zaposlenike, prebroditi trenutačno klimanje svjetske ekonomije i energetike, hiperinflaciju i općenito recesiju u koju nas uvlači ekonomski model zasnovan na načelima toliko različitim od onih koje njeguju u John Lewis Partnershipu.

SESVETSKA PRIČA O USPJEHU

Postoji tvrtka u kojoj vlasnik želi da mu radnik kaže svoje iskreno mišljenje, a ne da mu podilazi. Ta tvrtka nalazi se u Sesvetama, a zove se Tim Kabel. To je obiteljsko poduzeće koje se, kako i sam naziv kaže, bavi prodajom kabela, i to još od 1994. godine. Supružnici Mirjana i Ivan Topčić, koji zajedno imaju više od 140 godina životnog iskustva i ne namjeravaju otići u mirovinu, kažu: ‘Naš posao nam je užitak i hobi, mi smo sretni kad radimo’

Nastavak na sljedećoj stranici 

Tim Kabel i supružnici Topčić

UHrvatskoj postoji tvrtka u kojoj i čistačice imaju plaću iznad hrvatskog prosjeka, u kojoj se božićnice od 10.000 do 15.000 kuna dijele svim djelatnicima na zajedničkom putovanju u Dubrovnik, tvrtka u kojoj djecu uposlenika stipendiraju od rođenja do diplome, a svaka prinova za početak života dobije 10.000 kuna. Postoji tvrtka u kojoj vlasnik želi da mu radnik kaže svoje iskreno mišljenje, a ne da mu podilazi. Ta tvrtka nalazi se u Sesvetama, a zove se Tim Kabel. Tim Kabel je obiteljsko poduzeće koje se, kako i sam naziv kaže, bavi prodajom kabela, i to još od 1994. godine. Supružnici Mirjana i Ivan Topčić, koji zajedno imaju više od 140 godina životnog iskustva i ne namjeravaju otići u mirovinu, kažu: “Naš posao nam je užitak i hobi, mi smo sretni kad radimo”.

Bez zadrške otkrili su nam tajnu svojeg uspjeha, borbe koje su vodili, kako na privatnom tako i na poslovnom planu, tko ih je razočarao a tko oduševio, što je njima kao poslodavcima bilo bitno na početku karijere, a što je danas, kako su i zbog čega rasli, sazrijevali i s 46 radnika dogurali do godišnje neto dobiti veće od 16 milijuna kuna. Njihova priča počinje u garaži 1994. godine.

- Tih godina je krenuo i Google iz garaže. Malo su nam odmakli, ali stići ćemo mi njih – šali se Ivan Topčić (71), koji će sebe prije predstaviti kao dugogodišnjeg aktivnog nogometaša iz Dubrave nego uspješnog poduzetnika, iako se, naravno, ponosi svojim poslovnim uspjesima. Kako su se sjetili baš kabela i zašto su smatrali da bi to bio dobar posao? “Prije toga nam kablovi nisu bili ni na kraj pameti, no 1994. je još bila ratna situacija, a kako sam ja radio za jednu srpsku firmu, kožnu konfekciju, gdje sam bio predstavnik za Hrvatsku i Sloveniju, rat je sve prekinuo. U početku smo mislili proizvoditi kožne jakne pa mi je prijatelj biznismen rekao: ‘Nije ti važan artikl i što radiš nego kako radiš’. Igrom slučaja susjed nam je bio električar i pitao sam ga kako on stoji s kabelima. Kaže on: ‘Ja odem u Austriju u Metro i, kad je zvjezdica na cijeni, onda je 20 posto jeftinije i tamo kupim jer kod nas toga nema’. Meni je zaiskrila ideja te sam odmah poslao upit raznim proizvođačima diljem Europe da želimo postati najbolji distributer kabela u Hrvatskoj.” Supruga Mirjana nadovezuje se govoreći kako su u to vri-

jeme i sami nešto popravljali u kući pokušavajući provesti struju s jednog na drugi kraj te su također naišli na problem da nigdje ne mogu pronaći odgovarajuće kabele. Podsjetimo, u to vrijeme nije bilo interneta, Google je i sam bio u garaži, pa nam Ivan, ili Ivica, kako mu tepa supruga, pojašnjava gdje je pronašao tih stotinjak adresa s proizvođačima kabela bez pomoći blagodati visoke tehnologije. - To je dobro pitanje... Da, ničega toga nije bilo. No domogao sam se jednoga kataloga u kojem su na jednome mjestu bile sve tvrtke i čime se bave. Predstavnici tih knjiga,

Vlasnici tvrtke Tim kabel Mirjana i Ivan Topčić

‘Wer liefert was’ (Tko što prodaje), kružili su po Hrvatskoj i iz toga sam izvukao stotinjak adresa proizvođača kabela u Europi. Poslao sam im svima dopis putem pošte. Oko 70 sam poslao u Njemačku, oko 30 u Austriju. Slao sam u taj dio Europe jer su bili ekonomski jaki. Ubrzo su nas zatrpali materijalima, prospektima, ponudama... - prisjeća se Ivan.

Proizvođači su brzo prepoznali novo tržište, no postratna 1994. imala je prednosti, ali i mane. S jedne strane, pregršt mogućnosti jer je u zemlji nedostajalo svega, pa tko god se uhvatio poduzetništva imao je dobru startnu poziciju za uspjeh. S druge strane, postojao je velik problem nepovjerenja razvijenih zemalja u državu koja je tek nastala, koja

se tek treba oporaviti od ratnih zbivanja. Zbog toga se sve trebalo unaprijed plaćati. Supružnici Topčić u to vrijeme živjeli su od Mirjanine plaće, koja je radila kao voditeljica praonice i šivaonice u zagrebačkoj bolnici Merkur.

- Od svih ponuda odlučili smo se za jednog distributera iz Beča, za tvrtku Schwechater Kabelwerke. No prva dva kombija robe dovukao sam iz Metroa, po receptu susjeda električara. Robu sam spremio u garažu i u Plavi oglasnik na 1/16 stranice dao oglas: ‘Prodajem kabele...’. Imali smo šest artikala: dvije utičnice i četiri kabela te smo naveli: ‘Ako četiri platiš, peti dobiješ badava’ – priča Ivan. Na pitanje što su tad znali o kabelima kaže iskreno: “Ništa. Nastavak na sljedećoj stranici

Nije bilo niti važno jer je kabel gotov proizvod i jedan od argumenata je bio što kabeli nisu pokvarljiva roba, no ne i presudan. Pokušavao sam proniknuti što bi bilo pametno, što Hrvatskoj fali u tom trenutku...” Pitanje svih mladih koji se žele baviti poduzetništvom jest kako i odakle isfinancirati taj početak. - Mi smo imali malo ušteđevine, ali to nije bilo dovoljno, pa smo morali posuditi od prijatelja 10.000 tadašnjih njemačkih maraka. Kako se posao zahuktavao, tako smo zatražili kredit u Croatia banci. Dali su nam kratkoročni kredit, ali s kamatama od 27 posto i davanjem osobne mjenice na sve što smo posjedovali. Kasnije, za godinu-dvije, kad smo se dobro upoznali s vlasnicima Schwechater Kabelwerkera, na spomen tih kamata rekli su nam: ‘Ni slučajno više tamo, dat ćemo vam mi kredit uz 9 posto kamate’. Ja sam to shvatio kao poklon, a oni trljaju ruke jer je kamata kod njih bila tri-četiri posto – nasmijano se prisjeća Ivan. U garaži njihove obiteljske kuće uz Ivana je radio još jedan kolega, koji je s njima ostao sve do prije nekoliko godina, kada se umirovio. Mirjana ističe kako su na početku radili po 16 sati na dan i da su kabele pakirali svi, pa i njihovih četvero djece i baka. Trud im se isplatio jer su u manje od godinu dana vratili posuđenih 10.000 maraka, a sve ostalo što su zaradili ulagali su dalje u posao. Na kraju su garaži morali reći “zbogom” i preseliti poslovanje u adekvatnije prostore, prvo unajmljene na Borongaju, a onda kupljene u Sesvetama. Ondje su i danas. U dvorištu punom namotanih kabela put prema uredima krasi njegovano cvijeće, ali i čili papričice. - O tome se uglavnom brinem ja. Kad smo došli ovamo, sve je bilo ružno i zapušteno, pa sam htjela da se naši djelatnici ugodnije osjećaju. Iza imamo staklenik, u koji posadimo povrće pa imamo domaće za gablece – pojašnjava nam Mirjana, koja ne može sakriti svoju strast za radom, no ne ostavlja dojam da zbog toga bilo tko pati.

- Ona vam je sama popločila sve što je stigla, od vikendice, kuće... Radi stalno i samo smišlja što će novo raditi – ubacuje se nasmijano Ivan, a Mirjana staloženo nastavlja: “Što mogu kad imam smisla za to i volim raditi. Ja sam sama isprojektirala i našu kuću, i to u nekom jednostavnom programu jer s drugim nisam znala, pa sam sve to predala arhitektici koja je po tome napravila krajnji projekt”. Nakon više desetljeća rada i truda priuštili su sebi i unutarnji bazen, koji nije ondje samo za šminku.

- Eto, bazen jedino nije popločila sama. Ali da, koristimo ga često. Kako i ne bismo kad je uvijek zagrijan na 30 stupnjeva i točno mi treba osam koraka od fotelje s koje gledam televiziju do bazena – šali se Ivan.

Bajkovito zvuči ovaj bazen, no iza njega se kriju mnoga odricanja, ali i pitanje kako su oni uspjeli opstati unatoč gospodarskoj krizi 2008. i nedavnoj pandemiji, ali i svim birokratskim promjenama koje su za hrvatske poduzetnike uglavnom značile konstantan rast poreza i nameta. Topčići kažu - zahvaljujući njihovoj vjeri i “Božjem prstu”.

- Pitanje našeg posla i vjere za nas je doista važno. Mi smo ljudi od vjere. Išli smo u crkvu i kad smo zbog svoje vjere

bili stigmatizirani. Vjera nam je davala snagu da ustrajemo. Smatramo je bitnim dijelom svojeg života. Neki govore kako se ne smiju miješati vjera i posao, no mi smatramo da čovjek ne može biti rascjepkan. On je integralno biće u svim područjima. Kad sam na poslu i na sportu, kod kuće u obitelji ili s nekim u društvu, manifestiram ono što jesam. Ne skrivam da sam vjernik, ali ni ne ističem na sva zvona. Uvijek smo se toga držali i nismo se bojali o tome svjedočiti. A evo i zašto smatram da je naš posao ‘dotaknuo i Božji prst’. Ako pogledate našu situaciju, vidite da sam završio srednju školu. Išao sam na nekoliko fakulteta. Više sam imao indeksa od svoje četvero djece zajedno, ali niti jedan fakultet nisam završio. Mirjana i ja potječemo iz radničkih obitelji. U ovaj posao krenuli smo bez visokih poslovnih škola, a danas smo jedna od 200-300 najuspješnijih hrvatskih tvrtki. Kad pogledam 30 godina unatrag, siguran sam da je Božji blagoslov bio u tom našem poslu i ne može me nitko razuvjeriti da nije tako. Znate, mi smo kroz život išli ne obazirući se puno na Boga i pomoć s neba, nismo se molili Bogu da nam posao uspije. Trudili smo se ono u što vjerujemo primijeniti u poslu, u odnosu s kolegama, djelatnicima, da budemo i ostanemo ljudi i da se oni tako uz nas osjećaju. Kad se osvrnem, siguran sam da u okolnostima u kojima smo živjeli s četvero djece, s mojim nikakvim poslovnim obrazovanjem, bez Božje pomoći ne bismo ostvarili ovakav uspjeh i poslovni rezultat – kaže Ivan.

Tijekom cijelog razgovora i Ivan i supruga ističu kako njihova vjera i način života nemaju veze s njihovim zaposlenicima. Nije im važno jesu li oni vjernici ili ne, samo im je važno da budu ljudi koji se znaju s poštovanjem odnositi jedni prema drugima i koji će s veseljem raditi svoj posao.

- Naš cijeli život protkan je vjerom i znademo kako treba biti čovjek, kako se treba prema drugima ponašati. To nas je Biblija učila i onda smo po malo primjenjivali i u poslu: budi pošten prema drugim ljudima, jednako se ponašaj kako želiš da se drugi prema tebi ponašaju, ne radi razliku između čistačice i direktora i slično. Tu smo možda i pretjerali jer naše čistačice imaju relativno visoke plaće kad se usporede s menadžerskim plaćama. Netko drugi, oni s biznis školama, bi nam rekli: ‘To je glupo. Čemu? Čistačicu ćeš uvijek naći, a

pravog direktora nećeš’. Ali mislimo da je naš direktor zadovoljan svojim poslom i plaćom. Njemu je drago da se dobro i ugodno osjeća u našoj tvrtki, znade da ga poštujemo, cijenimo, da ga volimo, da nam je drag i mislimo da tako treba biti – kaže nam Mirjana, koja je do osamostaljivanja Hrvatske imala itekako problema pri zapošljavanju jer je bila aktivna katolkinja. I ne, nije odrasla u takvoj obitelji. Štoviše, otac je bio član Partije, što je podrazumijevalo da se djecu uči kako Bog ne postoji. U vrijeme gimnazijskih dana kradom je, bez znanja roditelja, krenula na vjeronauk i u crkvu. - Ivica i ja upoznali smo se na vjeronauku u crkvi u Donjoj Dubravi. Ja sam isprva išla s kolegicom na Kaptol u crkvu, i to skrivećki jer mi moji nisu dozvoljavali. Živjelo je to u meni vjerojatno od baka ili sam tad osjetila da me Duh Sveti zove. No Kaptol mi je bio predaleko, a otac mi je odlazak u crkvu zabranjivao. Onda sam prešla u Dubravu jer mi je lakše bilo smuljati kamo idem. I tamo smo se Ivica i ja upoznali – otkriva nam Mirjana njihove prve susrete. Mladi su se i vjenčali. Kako bi Ivan rekao: “Nisam stigao napuniti ni 20 godina”, ali više od 50 godina traje njihov brak. No iskreno kažu: “To nije uvijek bila bračna idila”. Kako bi i bila kad su barem zadnjih 30 godina povezani i privatno i poslovno?! Otkrili su nam kako su premostili i još premošćuju razlike “Venere i Marsa”.

- Ja sam naučio da je najbolje popustiti – brzo se snašao Ivan na spomen muško-ženskih odnosa, no Mirjana se ubacuje: “On se sad malo šali”.

- Nije to nikakva šala, to je istina – nasmijano dodaje Ivan, no Mirjana kreće razjasniti stvar.

- Mi smo prije 40-ak godina bili na nekom bračnom vikendu koji organizira Zajednica bračnih susreta. Tad smo imali vrlo velikih problema. Svađali smo se strašno. Bila je to deseta godina braka. Naši dobri prijatelji koji su to prošli uputili su nas tamo. Ivica se iz početka izmotavao, nije imao vremena. Znate, dođe vrijeme kad se parovi uopće ne razumiju jer se

parovima”.

- Poslije smo i mi vodili čak 40-ak puta takve vikende. Oni koji ih vode svjedoče o svojem životu i iznose vlastite situacije koje su pobuđivale nesuglasice i svađe te kako su to rješavali - kaže Mirjana. Upravo kako su rješavali svoje privatne probleme i nedoumice tako su to primjenjivali i u poslu. Shvatili su da slično treba komunicirati i s poslovnim partnerima i sa zaposlenicima. Ivan priznaje kako je na početku svog poduzetništva smatrao da šef naređuje, a radnik sluša i radi.

- Puno smo od tada napredovali u smislu etičkog poslovanja. Nema vam tu neke velike filozofije. Etičko poslovanje je poslovanje s poštovanjem sa svim partnerima. Poslodavci trebaju poštovati radnike, kupce, društvenu zajednicu i prema svima se pošteno i korektno odnositi. Sjećam se da sam prije 20 godina veliku pažnju posvećivao kupcima. Oni su ti koji kupuju i odlučuju o tvom rezultatu. Dobavljače sam ostavljao sa strane. Čak i danas ima situacija u kojima se prema dobavljačima odnose osorno i nadmeno. Tako se i naši kupci prema nama često odnose. Prije tridesetak godina smatrao sam da radnik radi, a šef upravlja. To je trajalo. Sad molim Boga da dobijem tako slobodnog radnika da se usudi suprotstaviti mi se. To je blagoslov, a ne da ti govori ono što želiš čuti - kaže Ivan.

U garaži njihove obiteljske kuće uz Ivana je radio još jedan kolega, koji je s njima ostao sve do prije nekoliko godina, kada se umirovio. Mirjana ističe kako su na početku radili po 16 sati na dan i da su kabele pakirali svi, pa i njihovih četvero djece i baka

ne slušaju, pa bude svašta pogrešno protumačeno – kaže Mirjana. Riječ je o dvodnevnom seminaru na kršćanskoj bazi koji vode tri para i svećenik.

- Natjerala me. Ja sam jedva na to pristao. Nisam htio. Skužio sam ja da ona hoće mene mijenjati i nisam se htio dati. Na kraju sam morao popustiti pa sam mislio: ‘Ajde, dva dana plus-minus u životu’. Kad smo došli tamo... Jao... to vam je psihološka dinamika. Poanta je da vraćaju par u komunikaciju. To je najvažnije. Od petka do nedjelje točno te diže, diže, diže... Ja sam se bunio cijelu subotu. Nisam htio popustiti, ali na kraju, eto... – smije se Ivan, a Mirjana pojašnjava: “Parovi koji dođu tamo ne mogu javno govoriti nego slušati i samo komunicirati međusobno, s partnerom. Ivan zaključuje kako je to “fantastičan način komunikacije među

Iako prema supružnicima Topčić nikad ne biste rekli da ste u društvu milijunaša, tek kad spomenu kako se spremno odriču dijela bogatstva za društveni boljitak, shvaćate da ti naoko sasvim obični ljudi imaju nesvakidašnji novac i moć, ali se trude čvrsto stajati na zemlji. Kažu kako su na sebi puno radili po tom pitanju i da su im u tome pomogli protestanti. - Protestanti su u odnosu na nas katolike mnogo napredniji u smislu posla, biznisa. Mi katolici se skutrimo u ćošak i mislimo da je novac prljav, a oni tome pridaju više pažnje. Puno od njih možemo naučiti. U zadnjih desetak godina uspjeli smo se preko pokojnog profesora Glavaša povezati s jednom protestantskom grupom koja je donijela u Hrvatsku Global Leadership Summit. Na GLS-u svake godine u studenom, ovog studenog bit će osam godina, u dva dana vikenda najbolji svjetski lideri poslovanja koji su povezni s duhovnošću daju primjere svojih priča i iskustava o tome kako je moguće poslovati na ispravan i pošten način – pojasnio je Ivan. Mirjana se nadovezuje te kaže: “Oni vas uče da su svi lideri: i majka je lider svojoj djeci, i vlasnik restorana je lider, kao i kuhar u njegovu restoranu. Dakle, svatko je lider u svom djelovanju i zato se mora etično ponašati i pošteno raditi te dati od sebe koliko može dati da bi ostvario rezultate.”

Ipak, ni Topčiće nisu zaobišle nedaće, pa ni problemi s djelatnicima. Opisali su nam tko ih je i kako razočarao.

- Na svojem poduzetničkom putu naučio sam da radnike treba poštovati i dati im punu slobodu te napraviti ugodan radni ambijent, da se dobro osjećaju i da je to važno jer samo takav radnik može dati najbolje u poslu i u životu. Dobar radnik najveće je bogatstvo za firmu. Međutim, ima radnika koji te unatoč svemu razočaraju, to se i nama događalo. Teško mi je to prihvaćati – kaže Ivan.

- Imali smo tajnicu koja je bila vrlo inteligentna i za čas je naučila i komercijalni dio posla.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Ona je na svom računalu imala uvid u rad svih komercijalista. I onda je upite koji su dolazili u tvrtku proslijedila jednom konkurentu i tako nas je silno potkradala. I to upite koji su bili kvalitetni, na kojima se mogla ostvariti dobra razlika u cijenikaže nam Mirjana.

A kako su je otkrili?

- Kolege s posla su je otkrili jer im je postalo čudno kako im odlaze takvi poslovi. Ona je znala kakvu su ponudu dali naši komercijalisti. Naši bi stavili, recimo, 5 posto, a konkurent kojem je slala stavio bi 4 posto. Naši kažu: ‘Pa dali smo najbolju moguću ponudu, ali nije prošlo... Ne znamo što se događa’. Na kraju, kad su je otkrili, sami su problem i riješili. Tajnica je sama dala otkaz, a mi smo za to doznali kad su već sve njezini nadređeni odradili – kaže Mirjana. A Ivan se prisjetio kako mu je teško pao odlazak trojice kolega. - Naša tri najvažnija čovjeka, koji su k nama došli odmah nakon završetka školovanja i o poslu su znali samo ono što su kod nas naučili, otišla su nam kod najvećega konkurenta prije 15 godina. Osjećao sam se izdan, ali to je normalno kad s nekim živiš, radiš, stvaraš, a mi smo tad stvarno bujali. No s vremenom se situacija smirila, uspostavili smo ponovno dobre odnose. A i bivši kolege i sad se sjećaju Tim Kabela kao mjesta na kojem su proveli lijep dio života. Danas, kad bilo tko želi otići, mi ga pozdravimo i lijepo se rastanemo – kaže Ivan.

Opisali su nam zbog čega su jedan od poželjnijih poslodavaca u Hrvatskoj.

- Pokušavamo, osim solidne plaće, koja je oko 50% veća od prosjeka Hrvatske, stimulirati radnike i na druge načine. Inače, naša čistačica ima 8000 kuna plaću, a skladištari od 9000 kuna neto. Međutim, polažemo veliku pažnju i na druge stvari. Prije 15 godina uveli smo nagradu od 10.000 kuna za roditelje koji dobiju dijete. To je u Hrvatskoj tad bilo malo čudo. Niti jedna naša djelatnica ne mora se bojati ići na rodiljski dopust. Štoviše, još će za to dobiti poticaj. Od rođenja djeteta pa sve do završetka fakulteta mi djecu naših radnika stipendiramo. Dok idu u vrtić, dobivaju 300 kuna mjesečno, za osnovnu školu također 300 kuna mjesečno, potom srednjoškolce stipendiramo s 500, a studente s 1000 kuna mjesečno. Mi to prakticiramo godinama i mnogo dulje od poreznih rasterećenja koja su nedavno uvedena. A osim toga, nismo se limitirali na ta rasterećenja nego itekako platimo na to porez jer dajemo veće iznose. Srednjoškolce i studente stipendiramo gotovo 20 godina, a netom prije korone krenuli smo s vrtićancima. Imali smo puno djece koju smo od srednje škole do kraja fakulteta stipendirali. Jedna kolegica istodobno je imala troje djece na fakultetu, a na najboljem smo putu da neke ispratimo od rođenja do kraja studiranja. Naknadu za rođenje do sada je dobilo kod nas 80-ak djece - kažu nam Topčići. S krajem godine i približavanjem najvećega kršćanskog blagdana, Božića, djelatnicima Tim Kabela Topčići stavljaju izdašne darove pod bor – pune kuverte. - Godinama radnu godinu završavamo tako da prvi vikend u prosincu radnici i njihovi muževi, žene, djevojke, momci, zajedno s nama, odlaze na vikende u Poreč, Split, Dubrovnik i slično, proslaviti naše poslovne uspjehe. Navečer odjenemo svečana odijela, imamo tombolu i podjelu božićnica. One su uvijek bile od 10.000 do 15.000 kuna, a najbolji radnik dobio je duplu božićnicu... Zbog korone jedino lani nismo išli, ali sad idemo u Dubrovnik avionom svi skupa, bez djece. Bit će nas 90 i baš se tome radujemo – kažu nam supružnici, koje i djelatnici svake godine iznenade nekim darom. No ne

nagrađuju oni samo svoje vrijedne radnike. Dio zarade preko zaklade Rehma doniraju i katoličkim udrugama. - Počeli smo s tim prije nekih osam godina. Zaklada Rehma raspiše natječaj prvi vikend u prosincu. Sve se udruge javljaju sa zahtjevima. Tijekom siječnja sve proanaliziramo. Zaklada ima svoju upravu, Mirjana je ravnateljica, a ondje su Pašalići, Pehari, Ćurković, pa obitelj Vasilj iz Međugorja, profesor i dekan na fakultetu... I tako nas 14 ljudi, uglavnom bračnih parova. Malo više od sto udruga javi se svake godine, a mi financiramo nekih 30-ak na mjesečnoj bazi i još toliko jednokratno godišnje, ovisno o budžetu – pričaju Topčići. Uprava zaklade kontrolira i na što se i kako novac potrošio.

- Jedanput godišnje pozovemo ih na sastanak na kojem daju izvještaje o tome što su napravili. To je divan trenutak, u kojem jedni druge upoznaju, i baš prekrasan trenutak, u kojem mi vidimo koliko dobra naprave te udruge, koliko aktivnosti imaju i koliko vrijedi za hrvatsko društvo aktivnost tih udruga. Aktivne su u različitim područjima, pa tako imaju svoje molitvene susrete, brinu za beskućnike, brinu za ljude koji su na marginama društva, daju im smisao života, promoviraju kršćanske vrijednosti, poput obitelji, zajednice, poštovanja, prijateljstva..., i rade na duhovnom uzdizanju svakog čovjeka, tko god im se priključi. Imaju svoje skupove, seminare, kampove, pri čemu idu na sedmodnevne odmore, mladi nauče i raditi nešto... Neke udruge se bave pomoći kod bolesti, palijativnom skrbi, uglavnom imaju razne pravce djelovanja. Jedan je ravnatelj škole pitao koji su to ljudi koji rade na, recimo, sportskim aktivnostima pa, kad je čuo njihova imena, kaže da su to bili njihovi najlošiji učenici, a sad se u udruzi bave dobrim djelima, otkinuti su od kocke, alkohola i tako da je prekrasno slušati što sve ti ljudi postignu - pojasnili su. Upravo iz navedenih razloga i doniraju katoličke udruge jer smatraju da kroz svoje djelovanje rade ne društvenom boljitku. Svojedobno su financirali i udrugu U ime obitelji i još neke, a evo zbog čega su im ukinuli donacije: “U jednome momentu otišli su malo previše u politiku. To je legitimno, no mi želimo napraviti distancu i pomagati udrugama koje duhovno rade na obnovi čovjeka i promociji kršćanskih vrijednosti. Mogu pojedinci ići u politiku, ali ne da povuku cijelu udrugu”.

Topčići kažu da nikad nisu financirali niti jednu političku stranku niti to namjeravaju. Ujedno, koliko god mogu, bježe i od poslovanja s državom.

- Na svu sreću, ne radimo puno s državom. Kad od države trebate neku potvrdu, neko pitanje razriješiti, to traje danima i mjesecima. Nemate odgovora. Kad govorite o svojem poslu, oni gledaju kroz vas. Napustio sam svaku nadu da ću nešto s njima uspjeti dogovoriti - rekao je Ivan pa se odmah prisjetio primjera muke po birokraciji: “Za jedan natječaj trebala je potvrda o nekažnjavanju direktora. Natječaj je prekosutra. A moj kolega, koji je sad u mirovini, kaže da su rekli kako će potvrdu izdati za osam dana. Ja sam poludio. Nazvao sam Trgovački sud, molio sam da me spoje s predsjednicom suda, tad je to bila gospođa Buljan. Prespajale su me tri tajnice i, kad sam ju napokon dobio na telefon, kažem: ‘Gospođo Buljan, moj kolega je sad bio kod vas da izvadi potvrdu u nekažnjavanju, koja nam treba za natječaj koji je prekosutra. Rekli su mu da dođe za osam dana. Znate što, ja sam provjerio. Kad upišete JMBG, izađe vam na ekranu potvrda, stisnete ‘enter’, ‘print’. Odete do printera, izvučete to, stavite žig i potpišete. Za to vam trebaju 42 sekunde. Ja sam provje-

ravao’. Ona meni kaže: ‘Pa, znate, mi imamo puno posla...’. Onda sam rekao: ‘Ne znam ništa, to su 42 sekunde!’ Onda je rekla da pošaljemo na faks pa će nam dati potvrdu. Eto, to vam je slika svih drugih postupaka u Hrvatskoj”. Preko EU fondova financirali su nabavu stroja vrijednog 300.000 eura i energetsku obnovu hala.

- Kolege su se doista namučili s birokracijom i papirologijom vezanom za to, ali na kraju se isplatilo - kaže Mirjana.

I Tim Kabel su okrznule krize, no Topčići nam pojašnjavaju kako su preživjeli onu iz 2008., a kako pandemiju.

- U vrijeme gospodarske krize 2008. imali smo na lageru skupe robe čija se cijena srozala u četiri mjeseca. Ono što smo kupili za 100 morali smo prodavati za 70 i mučili smo se cijelu jednu godinu. No ja konzervativno vodim posao, pa pazim na ‘cash flow’ i na financije, tako da imamo stabilnost. To nas je izvuklo. Bili smo ranjeni, ali prošlo je OK. Imali smo financijske zalihe i sredstva, tako da smo uspjeli ostati ‘živi’ – priča Ivan.

Za pandemiju kaže da je bila “interesantna”.

- Sjećamo se da se prije dvije godine u ožujku sve zatvorilo. To je bila kataklizma. Odjednom nema ničega. Prvo smo se prenerazili. Onda sam počeo slagati priču o tome kako ćemo i koliko preživjeti ako posao bude stajao. Radio sam projekciju na primjeru da ništa ne radimo, a ljudima dajemo manje plaće s kojima će moći preživjeti. Došao sam do podatka da tako možemo dvije godine dijeliti plaću, a da ništa ne zarađujemo. Bili smo spremni to činiti. Nasreću, nakon četiri-pet mjeseci počeli smo raditi. I dalje je bilo poteškoća, od nabave robe, stizanja kamiona, brodske linije i slično, pa smo izmišljali razna rješenja. Sad, kad su cijene energenata narasle, podivljao je i bakar. Najprije je otišao od 30 do 40 posto gore, a potom se prije nekoliko mjeseci počeo spuštati. Mi smo nabavili robi po 100 i dogodilo nam se što i 2008., da moramo prodavati po 90 ili 80. Nekoliko mjeseci se čupamo, ali izlazimo pomalo na kraj. Koristili smo neke revolving

kredite, koji su nam služili kao premosnica – pojašnjava Ivan kako su se nosili s pandemijom.

Unatoč svemu, Tim Kabel je 2021. godinu završio s više od 278 milijuna kuna neto prihoda, odnosno s više od 16 milijuna kuna neto dobiti. Sve je to uz Topčiće osiguralo i 46 zaposlenih, kojima je prosječna plaća s 2020. na 2021. porasla s 9700 na 10.400 kuna neto.

Za kraj nam ovaj uspješan bračni i poslovni par otkriva što su sebi prvo u životu priuštili kad su zaradili toliko da ne moraju više misliti na svaku kunu.

- Putovanje na Maldive. A do danas smo zaista proputovali svijet. Znate, novac je strahovito važan jer on može pokrenuti svijet, ali ga, nažalost, često pokreće u pogrešnom smjeru. Vrlo rijetkim ljudima on služi da poprave odnose. Strahovito je velik izazov za ljude koji se nađu u poziciji da ga imaju to da njime znaju upravljati, da novac ne počne upravljati njima te da ostanu čvrsto na zemlji. Mi za novac nismo vezani do te mjere da bi nas stavio u zavisni položaj. Zato smo veseli i radujemo se jer ta sredstva koja danas imamo možemo raspoređivati drugima. I dalje potičemo jedno drugo da pomažemo što više drugim ljudima. U tom duhu smo odgajali i djecu, koja nikad nisu bila dio ‘zlatne mladeži’. Oni su uz nas i posao od prvog dana i dobro znaju da novac nije lako zaraditi - zaključila je Mirjana.

Za kraj svim mladima Topčići poručuju da, ako imaju poduzetničkog afiniteta, neka se ne boje izazova i neka se odvaže pokrenuti svoj posao.

- Biti poduzetnik, to je zaista najljepši posao na svijetu. Neka se odvaže i krenu ako imaju za to afiniteta. Danas možda neće biti tako lako kao nama prije 30 godina jer nema toliko slobodnog prostora. Ali ima jedna dobra vijest. Nije smak svijeta ako propadneš. Ako i ne krene kako si zamislio, digni se iz pepela i kreni ispočetka. Milijunaši i milijarderi diljem svijeta znali su po nekoliko puta bankrotirati i opet se uzdići – zaključio je Ivan.

LOPPIANO

PODUZETNIŠTVO NA GRANICI IZMEĐU UTOPIJE I REALNOSTI

Nakon kratke vožnje vijugavom cestom pred nama se ukazala široka dolina s nizom brežuljaka prekrivenih šumama, maslinicima i vinogradima, dok su prelijepe toskanske kuće i vile razbacane po dalekim obroncima. Dakle, tu smo. To je Loppiano, poduzetničkoduhovni gradić fokolarinskog pokreta

LUniversitario Sophia), intelektualnom središtu gradića, gdje studenti iz cijeloga svijeta uče kako povezati ekonomiju, menadžment i društvenu dobrobit. Dočekao nas je prof. Bernhard Callebaut, belgijski profesor sociologije, koji je slikoviti Brugge sa sjevera Europe zamijenio za profesorsku karijeru među toskanskim brežuljcima.

Berni, kako želi da ga zovemo, neumorno odgovara na naša pitanja, priča o povijesti pokreta, o tome kako se rodila ideja o strateškom povezivanju ekonomije, poduzetništva i društvene dobrobiti. Ideja je nastala dok je Chiara Lubich, inicijatorica pokreta, 1991. godine slijetala zrakoplovom u San Paolo. Chiara je ostala osupnuta nevjerojatnim prizorima mnoštva luksuznih nebodera kojima su se doslovce pred balkonima prostirale tisuće baraka siromašnih Brazilaca, formirajući beskrajne favele.

oppiano je mjesto skriveno među toskanskim brežuljcima, 30 km južno od Firence. Došli smo tu u rano poslijepodne, ne znajući točno što nas očekuje. Paolo, naš domaćin, dočekao nas je na skuteru kraj naplatnih kućica. Očekivali smo nekog mladca koji će nas otpratiti skuterom do recepcije, ali dočekao nas je čili 70-godišnjak rekavši da će nam on osobno biti na raspolaganju puna dva dana. Tek kasnije saznali smo da je Paolo proveo životni vijek kao novinar u Rimu i da sve o Loppianu ima u malom prstu. Nakon kratke vožnje vijugavom cestom pred nama se ukazala široka dolina s nizom brežuljaka prekrivenih šumama, maslinicima i vinogradima, dok su prelijepe toskanske kuće i vile razbacane po dalekim obroncima. Dakle, tu smo. To je Loppiano, poduzetničko-duhovni gradić fokolarinskog pokreta. Često smo slušali priče o njemu, ali uvijek je ostajao pomalo misteriozan, pomalo nejasan. No ipak, ako ljudi okupljeni oko njega rade za Ferrari, ako se bave umjetnom inteligencijom, ako proizvode vrhunska vina, mora tu biti neka kvaka. Sjedimo u baru ispred Auditorija, modernističke građevine i središnje točke gradića. Paolo nam čita program. Ovo, pa ono, pa idemo tamo, pa idemo ovamo, pa susret s tim i tim, pa večera s onim... Da, rekli smo da želimo vidjeti što više u dva dana, ali ipak ljudi smo, nismo roboti. Gledamo program i nastojimo ga isjeckati i razvodniti, a opet da ne uvrijedimo Paola. Na naše iznenađenje Paolu osmijeh ne silazi s lica dok mi izbacujemo točku po točku njegova programa. Konačno se usuglasimo i odlučimo da ćemo svaki dan imati po tri posjeta, razgovora ili susreta.

Da, rekli smo da želimo vidjeti što više u dva dana, ali ipak ljudi smo, nismo roboti. Gledamo program i nastojimo ga isjeckati i razvodniti, a opet da ne uvrijedimo Paola. Na naše iznenađenje Paolu osmijeh ne silazi s lica dok mi izbacujemo točku po točku njegova programa. Konačno se usuglasimo i odlučimo da ćemo svaki dan imati po tri posjeta, razgovora ili susreta

Stoga krećemo ka Sveučilišnom Institutu Sofija (Istituto

Gledajući na multimedijalnoj izložbi fotografije s tog leta pitali smo se kakav je to osjećaj ujutro se probuditi, izići na terasu luksuznog stana s bazenom i potom doslovce preko ograde gledati mnoštvo siromašnih ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem. Te iste godine u Chiari se rodila intuicija da treba na neki način reagirati. Odbacujući ideju pomaganja, filantropije i sličnih već isprobanih stvari, Chiara je željela uspostaviti ekonomski model u kojem će ljudi s margina biti uključeni u proizvodne tokove na konstruktivniji način. Već za kratko vrijeme odazvali su se vlasnici više od 900 tvrtki, ponajviše iz Brazila, potom iz Italije i drugih zemalja. Svi oni su izrazili spremnost da razviju model onoga što se danas naziva ekonomija zajedništva. Što je ekonomija zajedništva?

Da bismo to saznali odlučili smo porazgovarati s Liviom Bertolom, talijanskim poduzetnikom koji je firmu osnovanu 1946. godine naslijedio od oca i uspješno podigao. Tako smo otišli na drugi kraj Italije, u mali podalpski gradić Marene u pokrajini Cuneo. Odmah po dolasku u Marene uočili smo veliku proizvodnu halu u kojoj se, između ostalog, proizvode vijci za Ferrarijeve felge i niz kromiranih proizvoda za druga vozila, poput BMW motorkotača R18. Dočekao nas je Liviov sin Paolo, a uskoro se pridružio i sam Livio, predsjednik uprave poduzeća te ujedno i predsjednik strukovne udruge AIPEC koja okuplja poduzetnike, radnike i ostale zainteresirane strane povezane s tvrtkama baziranih na ekonomiji zajedništva. Slušajući Livia neizbježno se nameću asocijacije na Edvarda Kardelja i radničko samoupravljanje. Stoga znatiželjno pitamo Livia kako to da on, privatni poduzetnik, kršćanin i kapitalist, vodi svoju obiteljsku tvrtku na načelima radničkog participiranja u upravljanju tvrtkom. Naime, u njegovoj tvrtki radnici, suradnici i službenici, dakle svi, kontinuirano se potiču da daju svoja mišljenja i prijedloge glede vođenja i razvoja tvrtke te se redovito obavještavaju o odlukama i pravcima djelovanja tvrtke. Koji je zapravo smisao ekonomije zajedništva i zašto je toliki broj poduzetnika odlučio uključiti radnike u procese upravljanja tvrtkom, a pogotovo danas kad je poslovanje iznimno kompleksno i često se balansira na žici između uspjeha i propasti? Livio kaže da nije uvijek lako, ali da se isplati. Ekonomija zajedništva podrazumijeva uvažavanje svakog čovjeka, kvalitetne međuljudske odnose, rađenje stvari sa srcem.

Nastavak na sljedećoj stranici 

EKONOMIJA ZAJEDNIŠTVA

Svjetsko gospodarstvo nalazi se u previranju: proces globalizacije otvara lijepe poslovne prilike, no s druge strane svjedočimo pretvaranju svijeta u divovski supermarket u kojem se ljudski odnosi često svode isključivo na ekonomsku računicu, što u konačnici rezultira sukobima, napetostima i nestabilnošću. Ekonomija zajedništva međunarodni je pokret koji okuplja poduzetnike, radnike, direktore, potrošače, štediše, znanstvenike, ekonomiste, siromašne i imućne građane, pojedince i obitelji, a pokrenula ga je Chiara Lubich 1991. u Sao Paulo u Brazilu. Cilj pokreta je potpomoći razvoj tvrtki koje osjećaju potrebu reagiranja na društvene nepravde, a sve kako bi pridonijeli izgradnji gospodarskog sustava i ljudskog društva utemeljenog na zajedništvu. Ekonomija zajedništva je u dijalogu sa svime što je dobro u današnjem svijetu, bez obzira na ideološki predznak. U Ekonomiji zajedništva poduzetnici, radnici i njihovi poslovni partneri nadahnjuju se načelima ukorijenjenima u kulturi različitoj od one koja prevladava u mainstream ekonomiji. Ovu kulturu možemo definirati kao “kulturu davanja” i ona je svojevrsna antiteza “kulturi posjedovanja”. Važno je naglasiti da se kultura davanja jako razlikuje od klasične ideje filantropije ili pomaganja “siromašnima”, koje u svom temelju često znaju biti problematične. Postoji davanje koje je kontaminirano željom da se ima moć nad drugom osobom, davanje motivirano željom za isticanjem ili pak davanje iza kojeg se skrivaju neki drugi interesi. Kultura davanja pak podrazumijeva onu vrstu davanja kojom se otvaramo drugoj osobi poštujući njeno dostojanstvo. Ono slijedi logiku “dajte i dat će vam se”, načelo koje kršćani pronalaze u biblijskim učenjima, a budisti pak u konceptu karme.

To “dat će vam se” može se poslovnom čovjeku očitovati kroz uspješan poslovnih pothvat, neočekivani financijski dobitak, neko inovativno rješenje ili pak kao ideja za novi uspješan proizvod, ili pak kroz rješavanje osobnih ili obiteljskih problema. Promjena životnog stava često pridonosi i boljem zdravlju i općem osjećaju zadovoljstva. Svakako treba imati na umu da je ekonomija zajedništva dugoročni projekt, a ne čarobni štapić za brzo rješavanje problema!

Postoje dvije velike skupine poduzetnika koji prakticiraju ekonomiju zajedništva. Prva skupina su oni koji aktivno prakticiraju načela ekonomije zajedništva, a druga su oni koji se nadahnjuju njome u pojedinim aspektima, ali formalno nisu članovi pokreta.

Za one poduzetnike koji su u potpunosti organizirali svoje poslovanje oko ideje ekonomije zajedništva temeljno načelo je da se godišnja dobit dijeli na tri dijela:

- za razvoj vlastitog poslovanja - za formaciju u duhu kulture zajedništva unutar i izvan tvrtke - za pomoć ljudima u potrebi unutar i izvan tvrtke Poduzeća uključena u ekonomiju zajedništva usmjeravaju dobit za ciljeve ekonomije zajedništva, bilo unutar vlastite tvrtke, bilo u suradnji s drugima.

“Meni je poduzetništvo u krvi i ako neću riskirati kakav sam ja poduzetnik?”, govori Livio. Njegova tvrtka, kao i mnoge druge bazirane na ekonomiji zajedništva, dobit dijeli na tri dijela: jedan ide za unapređenje tehnologije i inovacije, drugi ide za poboljšanje života uposlenika kroz razne tečajeve, podizanje sigurnosti i zaštitu okoliša, a treći dio ide odabranim organizacijama koje provode ekonomske projekte u manje razvijenim dijelovima svijeta.

Priča nam kako je na početku pandemije, u jeku prvog lockdowna, dobio upit za novi posao. Unatoč potpunoj blokadi poslovnih procesa u cijeloj Europi, odlučio je podignuti kredit, zaposliti nove radnike i pokrenuti novu liniju proizvodnje. Radnike je odabrao prema kriterijima sposobnosti, ali je isto tako želio dati priliku ljudima s margina te je tako zaposlio dvojicu mladih inženjera, jednog iz Albe, a drugog iz Marena. Nama pojam “mladi školovani inženjer” nije zazvučao kao baš netko s margina. Međutim, Livio objašnjava svoju logiku. Ako mlad čovjek uloži veliki trud u školovanje i potom diplomira upravo u trenutku kad izbije pandemija, taj čovjek se nalazi u vrlo nezahvalnoj situaciji. Dakle, u tome momentu on je na marginama. Otprilike u isto vrijeme Liviju su pred vrata tvornice došla dvojica Senegalaca, jedni od onih koji gumenjacima ilegalno prelaze u Italiju. Željeli su raditi. Nakon kraćeg premišljanja Livio ih je odlučio primiti te im je pomogao srediti dokumente, našao im smještaj i dao posao.

Obilazeći pogone dolazimo do jednog od dvojice Senegalca, Youssoua, koji je u međuvremenu postao nadglednik procesa pakiranja. Youssou vješto stišće gumbe na komandnoj ploči, prati brojke na ekranu i istovremeno sklapa golemu kartonsku kutiju. Iznenađuje nas brzina i efikasnost kojom radnici rade. Dok kratko s nama razmjenjuju nekoliko riječi, dvije sredovječne žene, Anna i Assunta, Talijanke iz okolice Marena, nastavljaju sa svojim poslom ne gubeći ni sekunde. Linije rade 24 sata dnevno. Čini se da kod Livija sintagma “tvornice radnicima” besprijekorno funkcionira.

Nastavak na sljedećoj stranici 

AIPEC - ASSOCIAZIONE ITALIANA IMPRENDITORI PER UN’ECONOMIA DI COMUNIONE (TALIJANSKA UDRUGA PODUZETNIKA ZA EKONOMIJU ZAJEDNIŠTVA)

Zajedno s još sedmoricom poduzetnika, Livio Bertola je osnovao AIPEC (Associazione Italiana Imprenditori per un’Economia di Comunione - Talijanska udruga poduzetnika za ekonomiju zajedništva). Članstvo udruge je vrlo raznovrsno - od ribara i postolara do direktora i vlasnika tvrtki koje zapošljavaju više od 1000 radnika. Ciljevi udruge su: - poticanje dijaloga među poduzetnicima kroz razmjenu ideja, projekata, potreba i poteškoća - stvaranje ozračja u kojem poduzetnici mogu osjetiti blagodati “kulture davanja”, bilo da dijele ili primaju savjete, stručna znanja, kontakte, hobije ili interese - primjena uspješnih poslovnih rješenja koja uvećavaju dobit te pridonose financijskom i ljudskom potencijalu tvrtke, imajući uvijek u vidu dobro i lokalne i šire društvene zajednice Sve u svemu, filozofija udruge je pomalo neuobičajena. Njeni članovi, nakon što su uspješno podigli svoje firme, postavili su si pitanje kako na kreativan način pridonijeti društvu upravo u svojstvu poduzetnika. Poduzetnici su ona kategorija društva koja ima viziju, ne boji se rizika, ima praktična znanja realizirati vlastite ideje i spremna je djelovati u svakom trenutku, dakle po svojoj vokaciji pozvani su da igraju važnu ulogu u društvu koje se kontinuirano mijenja.

A.I.P.E.C. je udruženje poduzetnika, stručnjaka i tvrtki koje kulturu davanja smatraju dodanom vrijednošću u svom poslovanju. Sastoji se od uspješnih tvrtki koje stavljaju ljudsku osobu u središte svog poslovanja. A.I.P.E.C. vjeruje da je samo istinskim zajedništvom između tvrtki moguće transformirati poteškoće u prilike za rast. A.I.P.E.C. su razvili poduzetnici s ciljem da bude konkretna potpora poduzećima, da im pomogne u rastu, da se razvijaju u kulturi darivanja, a također da pogoduje stvaranju novih poslova, novih ideja i prilika. A.I.P.E.C. pruža konkretnu podršku koja proizlazi iz poznavanja tvrtki i njihovih specifičnih potreba te iz dubokog razumijevanja tržišnih problema s kojima se svatko suočava u svom specifičnom kontekstu. A.I.P.E.C. je prvenstveno usmjeren poduzetnicima, tvrtkama, stručnjacima, trgovcima te udrugama, zadrugama i konzorcijima.

A.I.P.E.C. također računa na podršku koju će kao pridruženi članovi moći pružiti studenti, zaposlenici, umirovljenici i nezaposleni, koji kao pridruženi članovi mogu dati svoj konkretan doprinos rastu udruge, tvrtki i ekonomije zajedništva. Zajedništvo je ključna riječ. Cilj nije samo podijeliti vlastite vještine i iskustvo, nego i nove ideje i projekte. Poduzetnici okupljeni u A.I.P.E.C. stavljaju svoj talent, iskustva i ideje u službu svih suradnika. U kombinaciji s maštovitošću u istraživanju i osmišljavanju novih ideja, s konkretnošću pronalaženja načina za njihovu realizaciju te spremnošću da se inovacije i rješenja stave u praksu što prije.

POSLOVNI PARK LIONELLO BONFANTI

Otvoren je 2006. godine i referentna je točka za talijanske tvrtke koje sudjeluju u projektu ekonomije zajedništva. Centar svojim primjerom, tehnološkom inovativnošću i poslovnom politikom dokazuje da je drugačija ekonomija ne samo moguća, nego i nužna.

Centar Lionello Bonfanti djeluje na tri područja: upravljanje multifunkcionalnim prostorima, sinergija kako s lokalnom zajednicom, tako i s međunarodnim inicijativama, te u području interdisciplinarnog osposobljavanja, cjelovitog blagostanja i održivih stilova života.

Sjedište je brojnih tvrtki, mjesto razmjene iskustva, ugošćuje konferencije, organizira tečajeve i radionice, potiče inovacije. U njemu, između ostalog, sjedište imaju Škola za građansku ekonomiju, tvrtke koje se bave umjetnom inteligencijom, građevinske tvrtke, poliklinika... Osim poduzetnicima, otvoren je i drugima, mladima i starijima, studentima i radnicima, svima koji teže održivoj ekonomiji koja smanjuje socijalne razlike, štiti okoliš, stvara profit vodeći računa o zdravlju i dobrobiti zajednice.

9600 m2 poslovnog prostora 5690 zadrugara-partnera 20 tvrtki sa sjedištem u Centru 1 poslovna škola 1 poliklinika 150 tvrtki koje konvergiraju Centru

Radnici tvornicu osjećaju kao svoju, što se vidi iz urednosti, učinkovitosti, mnoštvu kvalitetnih proizvoda koji pred našim očima izlaze blistavo kromirani prije nego što ih Youssou otpremi u BMW. Livio ima veliko povjerenje u svoje radnike. Pitamo Livija kako to uspijeva, čini nam se prejednostavno: uključiš radnike u odlučivanje, pošteno ih platiš i firma cvjeta. Nije li to ipak malo naivno? Livio pokušava primjerima dočarati ekonomiju zajedništva. Kaže da nipošto nije jednostavno upravljati tvornicom na taj način. Potrebno je imati jasne ideje, jasne ciljeve, ali isto tako biti vrlo fleksibilan. Jedan od ključeva uspjeha je to da je u ekonomiji zajedništva čovjek u središtu. Čovjek s imenom i prezimenom: Anna, Assunta, Marco, Youssou, Paolo, Caterina... Anna je Talijanka iz susjedstva, ima ta i ta znanja, sposobna je to i to, njena situacija je takva i takva. Youssou je pak u totalno drugačijoj situaciji. On je tek došao u Italiju, ne zna jezik, ali je odlučan izgraditi novi život te je snažno motiviran da nađe posao. Mladi inženjer iz Albe se školovao na prestižnom učilištu, ima veliko tehničko znanje, ali potrebno je da mu netko omogući prvi korak u karijeri. Dakle, u središtu ekonomije zajedništva je snažan HR odjel. Već pri odabiru radnika stvari se postave jasno, zna se što nudi i traži firma, zna se što nude i traže radnici.

Ima li problema, pitamo Livija. Koliko hoćete, odgovara. Svaki dan je drugačiji, situacija na tržištu se mijenja, konkurencija ne spava. Međutim, i Livio i njegova djeca - Paolo, Marco i Caterina - odgovorni za upravljanje, administraciju i financije, skloni su izazovima. Složene situacije su njihova hrana, uživaju u njima. Ponosni su spoznajom da je njihova tvrtka inkubator novih rješenja, mjesto prosperiteta, mjesto gdje mnogi mogu započeti novi život, jednom kad im se pruži prilika. Odlazimo iz tvornice noseći sa sobom tri vijka za Ferrarijeve felge, svježe kromirana. Uistinu nismo očekivali da ćemo iz tvornice bazirane na pomalo utopijskom konceptu ekonomije zajedništva otići sa svježe proizvedenim komadom Ferrarija! Katolički poduzetnik, radničko upravljanje, samohrane majke, Senegalci, BMW, Ferrari... Previše toga odjednom, stoga odlazimo u obližnju tavernu nešto pojesti i posložiti dojmove prije nego što se vratimo našem vodiču Paolu. Poduzetnički centar Lionello Bonfanti Drugi dan je započeo s posjetom Poduzetničkom centru Lionello Bonfanti. Čim se zakorači unutra vidi se da je sve tip-top. Display pokazuje koliko je energije samoodržavajući sustav proizveo, a koliko potrošio taj dan. Čekajući Rebecu, voditeljicu centra, gledamo koje sve tvrtke ekonomije zajedništva ovdje imaju urede. Ima svega: i građevinskih tvrtki, i IT sektora, umjetne inteligencije, proizvođača prozora, uslužnih djelatnosti... Rebeca nas vodi kroz konferencijske dvorane, pokazuje nam Coworking space koji se uskoro otvara, a pritom prolazimo pored poliklinike Risana u kojoj rade liječnici raznih specijalizacija, između ostalog dentalne medicine, fizioterapije i gerijatrijske neurologije, s nutricionistom, oftalmologom, osteopatom i psihologom. Svi uposleni slijede viziju medicine utemeljene na ljudskom dostojanstvu kombinirane s najnovijim medicinskim dostignućima. Naš vodič pojašnjava da se pregledi i konzultacije obavljaju u skladu s načelima

solidarnosti, reciprociteta i poštovanja osobe, a ambijent, po onome što smo vidjeli tijekom našeg kratkog boravka, odiše mirom, stručnošću i povjerenjem. Polikliniku je 2008. osnovalo devet liječnika-zadrugara. Posebna pažnja posvećuje se edukaciji osoblja i suradnika, njih oko 25 trenutačno, na temu održivosti i građanske ekonomije. Nastavljamo do multimedijalne izložbe koja prikazuje povijest, sadašnjost te nadasve budućnost ekonomije zajedništva. Izložba je vrlo poučna te zorno prikazuje načela ekonomije zajedništva. Od vjerne rekonstrukcije jedne od baraka u favelama s pogledom na luksuzne nebodere, preko grafičkih ekonomskih pokazatelja učinkovitosti ekonomije zajedništva, pa do takozvanog “Zavežljaja”, odnosno prostorije koja služi kao razmjenjivaonica suvišnih stvari, gdje svi stanovnici gradića, ali i ostali, mogu donijeti što im ne treba u kući i pritom uzeti nešto što im pak treba. Time se štede resursi, čuva priroda, o dobrobiti za kućni budžet da i ne pričamo. Razmjenjivaonica je posebno zgodna za studente koji dolaze studirati u Loppiano, jer većinu stvari koja im treba za jedan ili dva semestra mogu tu nabaviti besplatno i potom kad odu na isto mjesto vrate stvari za one koji dolaze poslije njih. Solidarnost je ponekad uistinu vrlo jednostavna, samo treba poduzeti prvi korak i stvoriti odgovarajući okvir!

Nakon ručka posjetili smo Darija, voditelja farme

Fattoria Loppiano, koja se bavi agroturizmom te proizvodnjom kvalitetnog organskog vina i ulja. Raspolažu s 80 hektara vinograda, maslinika i oranica rasutih po dolini, ispresijecanih povremeno s 95 hektara šuma kako bi se podržavala prirodna bioraznolikost.

Dario je u mirovini, no kao poduzetniku s brojnim realiziranim projektima bilo mu je teško stati na mjestu te je odlučio pripomoći savjetom i iskustvom u reorganizaciji zadruge.

Zadruga ima oko 3900 članova koji je podržavaju iz različitih pobuda, a nedavno su joj se pridružila i četiri radnika, od kojih trojica traktoristi i jedan administrator. Svatko od njih četvorice je uložio po 2000 eura, ta sredstva su odmah upotrijebljena za obnovu cisterni za vino, a oni su postali zadrugari u proporcionalnom omjeru. U Italiji je zadrugarstvo kvalitetno regulirano zakonima, uostalom kao i u većini zapadnoeuropskih zemalja, tako da zadruge cvjetaju.

Trenutačno Italija ima više od 59.000 zadruga s oko 1,200.000 zaposlenih, a zadruge ostvaruju za nas Hrvate nevjerojatnih 8% BDP-a te su središte inovativnih poslovnih ideja.

Na odlasku iz Loppiana naš pratitelj Paolo, koji je u međuvremenu postao i prijatelj, dao nam je jednu od mnoštva knjiga o ekonomiji zajedništva iz njihove knjižare te naglasio da su vrata njihova poduzetničkog inkubatora otvorena za sve poduzetnike sklone inovacijama i da smo uvijek dobrodošli.

CITTADELLA LOPPIANO

Vizija nam je poticajni održivi ekosustav impact poduzetništva, a pokreće nas želja da svijet učinimo malo boljim

ACT Grupa radi s organizacijama koje dizajniraju kreativna, inovativna rješenja kao odgovor na društvene i okolišne probleme i potrebe, posebno kad je riječ o zapošljavanju ljudi iz teško zapošljivih skupina: osoba s invaliditetom, dugotrajno nezaposlenih starijih osoba, ali i visokoobrazovanih mladih ljudi bez iskustva. Oni su tu kako bi im dali svu potrebnu podršku u razvoju od početne ideje pa sve do točke kad su spremni za investiranje od drugih dionika ekosustava

Piše: SNJEŽANA KRNETIĆ

Nastavak na sljedećoj stranici 

rijednost nije samo ekonomska, vrijednost je i u blagostanju, kako društva, tako i pojedinca. Naša svrha je tu vrijednost pronaći, omogućiti i pomoći da naraste. Vizija nam je poticajni održivi ekosustav impact poduzetništva, a pokreće nas želja da svijet učinimo malo boljim. Kratak je to opis ACT Grupe, čiji je osnivač i direktor Teo Petričević. Riječ je o neprofitnoj organizaciji koja broji deset zaposlenih, a surađuju s 50-ak stalnih vanjskih suradnika. U ACT Grupi svi radnici imaju ugovore na neodređeno, radno vrijeme je fleksibilno, a svakome je na kraju godine isplaćena i nagrada. Brojnim drugim načinima pokazuju brigu za svoje ljude, a prepoznaju i zajednički slave sve uspjehe. To je filozofija koju prenose i na druge.

- Mi smo organizacija civilnog društva koja osnažuje organizacije civilnog društva, društvene poduzetnike i impact poduzetnike u njihovu razvoju. Danas poslujemo kao potporna organizacija (osiguravamo relevantne informacije, organiziramo edukacije, spajamo mentore s organizacijama, organiziramo događaje umrežavanja, financijski podržavamo poduzetnike). Proteklih 15 godina partner smo Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva u podršci i razvoju organizacija civilnog društva, a s nekoliko korporacija provodimo nekoliko programa podrške impact poduzetnicima - počeo je priču Petričević, koji nas je ugostio u jednom od njihovih ureda na Zagrebačkom velesajmu. Kolege ga opisuju kao iskusnog društvenog inovatora, koji svojom energijom ne samo da pokreće svoj tim, nego i čitav ekosustav u zemlji, regiji i šire, a on svoj tim vidi kao visokokvalitetne i sasvim osebujne stručnjake bez koje ova priča ne bi bila ovako uspješna. ACT Grupa radi s organizacijama koje dizajniraju kreativna, inovativna rješenja kao odgovor na društvene i okolišne probleme i potrebe, posebno kad je riječ o zapošljavaju ljudi iz teško zapošljivih skupina: osoba s invaliditetom, dugotrajno nezaposlenih starijih osoba, ali i visokoobrazovanih mladih ljudi bez iskustva. Oni su tu kako bi im dali svu potrebnu podršku u razvoju od početne ideje pa sve do točke kad su spremni za investiranje od drugih dionika ekosustava.

V- Jednostavno rečeno, mi smo organizacija koja traži dobre poslovne modele i daje podršku da se maksimizira njihov učinak za krajnjeg korisnika, ali i investitore - nastavlja Petričević. Iza sebe imaju 19 godina iskustva, a prema godišnjem izvještaju iz 2021. godine, pokrenuli su šest poduzeća koja su danas potpuno tržišno samostalna, ojačali su više od 250 organizacija, podržavaju više od 60 poduzeća, a mogu se pohvaliti i s više od 2,5 milijuna dodijeljenih potpora. - Osim u Hrvatskoj, puno smo radili i radimo u regiji zapadnog Balkana, ali i u različitim zemljama centralne i istočne Europe. Fokus nam je ipak hrvatsko civilno druš-

Teo Petričević, osnivač ACT Grupe sa suradnicama

tvo i društvena ekonomija u našoj zemlji - navodi. Kroz minule godine u različitim fazama ponosan je na različite stvari.

- Počeli smo kao organizacija mladih i za mlade, tako da smo prvih nekoliko godina bili jako ponosni što smo pokrenuli jedan od prvih klubova za mlade u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Bili smo jedni od prvih koji su pokrenuli nezavisnu knjižnicu, a koja se jako dobro pozicionirala kroz suradnje s lokalnim gradskim knjižnicama, kroz nju smo pokrivali knjižnu građu koja nije bila dostupna u lokalnim gradskim knjižnicama. Kroz klub mladih stjecali smo prva poduzetnička znanja, a nakon četiri godine

pokrenuli smo svoje prvo poduzeće. Korak po korak smo došli do točke kad smo krenuli u osnivanje novih društvenih poduzeća (kombinirajući vlasničke i suvlasničke odnose s neprofitnom organizacijom), a sve kako bismo naučili što više o impact poslovnim modelima i ekosustavu društvenog poduzetništva u Hrvatskoj. To nas je dovelo u poziciju da možemo mentorirati druge organizacije civilnog društva i nove društvene poduzetnike kako da to rade - kaže. Od desetak poduzeća koja su osnovali, njih šest je preživjelo.

Nastavak na sljedećoj stranici 

DAVOR PUKLAVEC/PIXSELL

Iako je na putu rasta, razvoja i učenja bilo prepreka, one nikad nisu bile razlog za odustajanje.

- Prepreke su te koje nas guraju naprijed. Najvažniji trenutak bio je kad smo shvatili da nije poanta samo imati ulogu u traženju rješenja i odgovora za krajnje korisnike, nego da je kontekst cijele priče puno širi, da kroz svoj rad potičemo razvoj svih elemenata ekosustava - od institucija, financiranja, podrške akademske zajednice kroz istraživanja o razvoju i njihovih prijedloga za poboljšanje. Naše djelovanje je usmjereno na rješavanje različitih prepreka - navodi. Cijela priča krenula je još u studentskim danima ‘90-ih godina, kad je Petričević s kolegama i kolegicama prvo iskustvo stekao volontirajući i radeći za organizacije civilnog društva poput Antiratne kampanje, Autonomne tvornice kulture, Amnesty International i druge organizacije, a paralelno osnivajući nove u Međimurju. - Nas nekolicina htjeli smo odgovoriti na probleme i potrebe koje su mladi imali u lokalnoj zajednici prvenstveno kroz sadržaje za slobodno vrijeme, ali nam je važna bila i edukacijska komponenta - prisjetio se. Tako su 2006. pokrenuli edukacijski program koji je, napominje, u to vrijeme bio jako inovativan. U ponudi su imali više od 50 različitih edukacija za različite segmente društva u različitim područjima od medijskih edukacija pa do prvih IT edukacija u regiji. Bilo im je važno stvarati poticajno razvojno okruženje.

- To je bila potreba jer nije bilo drugog odgovora na probleme mladih u zajednici, posebno za njihovo aktiviranje. Čim smo osnovali klub mladih odlučili smo se više za poduzetnički model funkcioniranja, a puno manje tradicionalni neprofitni. Plaćali smo ljude koji su radili u klubu, pokrivali iz prihoda sve troškove koji su nastajali. To je bio odgovor na prazninu koja je postojala, jer jako mnogo mladih nije imalo priliku aktivirati se, izraziti se, razvijatinastavlja.

Bogato su iskustvo pretočili u programe podrške, koje i danas rade.

- Na svaku od tih faza razvoja smo jako ponosni jer smo uspjeli napraviti neki tip inovacije bilo u lokalnom, nacionalnom ili regionalnom kontekstu. Mi smo organizacija civilnog društva koja je osnovala najviše održivih društvenih poduzeća u Hrvatskoj i regiji. Jedan od najboljih primjera je Socijalna zadruga Humana Nova, koju smo osnivali 2011. godine, danas zapošljava 40-ak radnika i ove godine očekuje prihode veće od 10 milijuna kuna - ističe. Kad su s korporativnim partnerima uspjeli uspostaviti stratešku suradnju u kontinuiranim programima podrške za poduzetnike, bila je to nova faza ponosa jer je tu sažeto njihovo znanje i iskustvo koje su stavili na raspolaganje onima koji se nalaze na počecima svog društveno poduzetničkog pothvata. Cijela priča odvija se kroz otvorene pozive za različite programe - neki od njih su strukturirani samo kao edukacije i mentorska podrška, a drugi se uz navedeno sastoje i od donacija. Otvoreni su za situacije i da im poduzetnici sami prilaze te ih zainteresiraju svojom idejom, a zauzvrat dobiju edukaciju i mentorstvo. Postoje i situacije da oni identificiraju dobru ideju, ali toga je puno manje jer kroz otvorene pozive dobiju jako izvrsne prijave poduzetnika koji imaju snagu, energiju i visoki potencijal inovacije.

- Osim edukacija i mentoriranja, ne samo nas, nego i vanjskih industrijskih stručnjaka, radimo puno i na umrežavanju kroz različite događaje u Hrvatskoj ili izvan nje te na povezivanju sa stranim i domaćim investitorima. Osnivali smo 2018. Zakladu Co-Impact s ciljem razvijanja financijskih instrumenata za društvene i impact poduzetnike koji nedostaju na tržištu. Još slažemo i zatvaramo cijelu priču s akterima koji su spremni investirati. To nam je vrlo važan segment kako bismo pomogli poduzetnicima u osiguravanju sredstava za njihov daljnji rast i razvoj - priča nam osnivač ACT Grupe, koja je članica nekoliko europskih i globalnih mreža, čime osiguravaju pristup različitim izvorima financiranja, organizacijama i pojedincima koji mogu pomoći našim društvenim i impact poduzetnicima da rastu. U vremenu kad je današnja ACT Grupa krenula u svoj pothvat nije bilo institucionalne podrške ni drugih programa podrške. Tek osnivanjem Ureda za udruge i Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva krenulo se sa strukturiranim financiranjem i razvojem organizacija civilnog društva. Stanje kakvo je bilo 2003. godine, nastavlja, danas je vrlo slično današnjem, jer sve što se izgradilo u 20 godina malo se poljuljalo 2016. godine, kad se interveniralo u institucionalni, strateški i financijski okvir. - U različitim fazama potrebe su se različito razvijale. Bilo je faza kad su se jače razvijale udruge mladih, pružatelji socijalnih usluga u zajednici, braniteljske udruge, a zadnjih godina imamo sve više udruga mladih koje se bave različitim tipovima inovacija, posebno na međunarodnoj razini. Civilno društvo jest dinamično i mislim da jako dobro odgovara na potrebe društva i popunjava sve praznine, odgovara na probleme i potrebe na koje nije mogao odgovoriti ni javni ni privatni profitni sektor. Nažalost, broj korisnika organizacija

Kapital dosta ograničava koliko utjecaja možemo imati na različite organizacije ili cijeli sustav. Mi kroz naše male programe možemo podržati od 5 do 10 organizacija. Kad bi bilo više novca, mogli bismo podržati znatno više njih, a to bi dalo dodatni zamah razvoju društvene ekonomije - napominje Petričević

civilnog društva raste. Imamo sve više društvenih i socijalnih problema, a institucionalni i financijski okvir sve je slabiji, tako da je pitanje kako će budućnost izgledati. No postoji stotinjak organizacija civilnog društva koje imaju tu snagu biti stupovi razvoja, svaka u svom području - kaže Petričević. Prostora da država učini više za razvoj civilnog društva i društvenog poduzetništva ima, jer kao što poduzetnici imaju previše poreznih i administrativnih barijera, jednako i organizacije civilnog društva i društveni poduzetnici traže elemente poboljšanja. Sve što se prenormira onemogućuje organski rast i razvoj. - Mi smo imali sreće što smo se počeli razvijati baš u vrijeme kad se događao boom podrške organizacijama civilnog društva na institucionalnoj razini, ali i kroz financijsku podršku. Najveći izazov koji su organizacije civilnog društva imale i imaju danas jest pitanje talenata. Jako je teško privući kvalitetne ljude da rade u dosta manje stabilnom ekosusta-

vu, nego što je to poduzetnički ili javni sektor, ali i zadržati ih - rekao je.

No s vlastitim rastom i razvojem ne planiraju stati. Planiraju nastavak novih programa i podrške drugim dionicima u razvoju, ali želja im je raditi to sve na puno većoj razini. Smjer kojim žele krenuti je jače djelovanje na regionalnoj i europskoj razini, a cilj je dovući više kapitala u Hrvatsku.

- Kapital dosta ograničava koliko utjecaja možemo imati na različite organizacije ili cijeli sustav. Mi kroz naše male programe možemo podržati od 5 do 10 organizacija. Kad bi bilo više novca, mogli bismo podržati znatno više njih, a to bi dalo dodatni zamah razvoju društvene ekonomije - napominje Petričević.

Jako im je važan i multimedijalni sadržaj koji produciraju - od videa, blogova, priča, koje su prema povratnim informacijama jako korisne poduzetnicima, posebno onima koji nemaju kapitala da sa svojim proizvodima počnu komunicirati prema novim tržištima. Važnom smatra i ulogu medija, kako bi društveni poduzetnici sa svojim idejama i proizvodima došli do šire publike.

- Lakše je Mati Rimcu i nekim drugim inovatorima i poduzetnicima ući u medijski prostor, a jako teško je, recimo, impact poduzeću Miret sa svojim brendom najekološkijih tenisica na svijetu - globalno su prisutni, a na domaćem tržištu se teže probijaju. Važno nam je stvaranje sadržaja koji osigurava vidljivost i radi brending cijelog tog sektora koji pomažemo - napominje Petričević. Iduće godine obilježavaju 20 godina djelovanja, a želja im je da svi ključni akteri u društvu naprave iskorak.

- U Hrvatskoj dosta svi rade individualno, okrenuti su svojim

programima i korisnicima. Jako malo projekata se zapravo povezuje i zato bismo voljeli s drugim inkubatorima, akceleratorima, investicijskim fondovima napraviti malo veći program podrške za one najbolje. Cilj nam je pokazati da i u Hrvatskoj imamo top 50 globalno konkurentnih poduzeća koja imaju izvrsne proizvode i počivaju na tim dobrim društveno poduzetničkim modelima, brizi za društvo i okoliš, koji nisu usmjereni samo na maksimiziranje profita - rekao je Petričević.

Svima koji žele svojim poslovanjem ostvariti pozitivnu promjenu u svijetu oko sebe tu su da pomognu stručnim savjetima, provjerenim strategijama razvoja i inovativnim rješenjima krojenima za svakoga pojedinačno. Za napredak društva trebamo imati političke strukture koje su spremne gledati dalje od jednog mandata, a ne postoji ni master plan razvoja, kako bismo svi znali gdje želimo kao društvo biti, primjerice, 2050. godine. Nije odgovornost samo na politici, nego i na drugim dionicima, ali politika bi trebala omogućiti razvoj i micati barijere koje stoje na putu napretka. - Jednom kad se javna politika usmjeri tome da daje podršku i onima koji ne nose samo ekonomski i financijski povrat, nego i na one koji nose velike društvene povrate na ulaganja, što je važno i u kontekstu nadolazeće ekonomske krize, onda će se stvari puno brže i dinamičnije razvijati. U svakom ekosustavu su ključna ponašanja potrošača te puno energije treba usmjeriti i u njihovu edukaciju kako bi mogli bili podrška različitim tipovima organizacija te koristiti njihove proizvode i usluge. Pomaka ima, društvena odgovornost na svim razinama postaje vrlo važna tema, ali ide sporo - zaključio je Petričević.

Novo lice Gospića

Gospić dugo nije slovio kao poželjno mjesto za život, iako se nalazi u samom srcu Hrvatske, svega sat vremena vožnje od Zadra ili pak dva sata od Zagreba. Ipak, zahvaljujući lokalnim inicijativama, Gospić se budi...

Nastavak na sljedećoj stranici 

Piše: PETRA MUSTAČ

ospić, središte Ličko-senjske županije, gradić je od 12 tisuća stanovnika, poznat po vrijednim ljudima, ali i po ispodprosječnom BDP-u. Stanovništvo je mahom zaposleno u javnim i državnim službama, a Gospić dugo nije slovio kao poželjno mjesto za život, iako se nalazi u samom srcu Hrvatske, svega sat vremena vožnje od Zadra ili pak dva sata od Zagreba.

Ipak, zahvaljujući lokalnim inicijativama, Gospić se budi. Čisti zrak, obilje vode i netaknuta priroda, a nadasve novi način upravljanja koji promovira gradonačelnik Karlo Starčević, razlozi su zašto smo se latili puta u ovaj gradić. Gradonačelnik Karlo odabrao je biti gradonačelnik-volonter, a svoju gradonačelničku plaću ustupa desetorici učenika u deficitarnim zanimanjima, koji su njegovi stipendisti. Ovaj čili 70-godišnjak je na funkciji već drugi mandat i, kako kaže, zadnji. Ne želi se ponovno kandidirati jer misli da je uspio ostvariti svoj naum, a to je da pokaže da se javne službe mogu obavljati ne samo iz privatnih interesa, nego i za opću korist lokalne zajednice. Karlo nema službeni automobil niti službenu karticu, na funkciji je petu godinu, a kad nije u Gospiću, najčešće je u vlastitoj pivovari, koju je

pokrenuo prije 25 godina. Karlo Starčević - gradonačelnik na kakvog nismo naviknuli ”Prije četvrt stoljeća ovo područje je bilo devastirano, a ja sam se taman vratio iz Njemačke. Poslovni vijek proveo sam u Bavarskoj i jednostavno sam se odlučio vratiti u rodno mjesto. Moja pivovara je bila prva greenfield investicija na ovom području, dapače, među prvima uopće u Hrvatskoj. Nevjerojatno je da nikad u životu nisam pio pivo, a završio sam kao vlasnik pivovare! Držim se toga da ne treba izmišljati čime ćeš se baviti, treba vidjeti što ti područje nudi i onda se odlučiti za posao”, objašnjava Karlo Starčević kako je u 45. godini život u inozemstvu zamijenio poslovnom avanturom u Donjem Pazarištu, mjestu udaljenom dvadesetak kilometara od Gospića. ”Lokacija nije slučajna. Naime, mi smo druga pivovara u Europi koja pivo radi od čiste izvorske vode, potpuno neobrađene i bez ikakvih dodataka. Pivovaru smo osnovali vlastitim sredstvima i u njoj je zaposlena cijela obitelj, uključujući i tri kćeri. Teško bismo uspjeli da svi zajedno nismo upregnuli, jer nijedan početak nije lagan.”

Kad je uredio posao, Starčević se kandidirao za gradonačelnika. Broji drugi mandat i tvrdi da su stvari u gradu krenule nabolje: “Uvodimo u Gospić širokopojasni internet i to je investicija od 100 milijuna kuna koja je došla zahvaljujući fondovima Europske unije. I to je jedan od načina da mjesto postane ugodnije za život. No dobra internetska veza znači malo ako stanovnici nemaju stalni posao. Nasreću,

Sebastian Mašić, sportaš i instruktor

ŠIME ZELIĆ/PIXSELL

Gradonačelnik Gospića Karlo Starčević

u Gospiću se pokrenuo ciklus investicija za koji mislim da će Gospiću donijeti mnogo dobroga. No sve je to proces. Ključni problem je radna snaga. Pogrešnom politikom ona je rastjerana i dok se stvari počnu vraćati na svoje mjesto proći će neko vrijeme. Mi stvaramo klimu u kojoj svatko tko želi raditi treba dobiti šansu. Protiv sam života na rentu, to može biti dobar dodatak životu, ali bez ozbiljnog rada i posla nema ni kvalitetnog života.

Povukao se s posla u pivovari iako još pomaže nasljednicima sa savjetima.

ŠIME ZELIĆ/PIXSELL

gradonačelnik, koji ne skriva da u svemu nije sam. “Okružen sam jako kvalitetnim timom koji se vodi načelima poštenja i radišnosti, tako i kad odem, mislim da sam ostavio grad u dobrim rukama.”

Gospićani su dobili novu priliku. Uz to, Lika je još jeftino mjesto za život uspoređujući je sa stotinjak kilometara udaljenom obalom. “Teško je vući paralele s drugim sredinama. Grad Gospić ima svega 10 stanovnika po kilometru četvornom i najrjeđe je naseljeno gradsko mjesto Europe.

To je zelena pustinja i dok država ne shvati da treba ulagati baš u Liku, Baniju ili Dalmatinsku zagoru, nema tu sreće. Bez ozbiljnih investicija i potpora nema ni ozbiljnog posla. Država treba shvatiti da se treba decentralizirati, da se strateška proizvodnja makne iz središta, to jest iz Zagreba. Mi smo idealni za proizvodnju hrane i medicinske opreme, kao i vojne. Takvim strateškim odlukama stvaraju se preduvjeti da se ovo područje zaista napuni novim životom. Inače sve ostaje na privatnim inicijativama koje su svakako dobrodošle, no nisu dovoljne”, zaključuje naš nesvakidašnji sugovornik Karlo Starčević.

No nije sve u jednom čovjeku. Pokrenuli su se i mnogi drugi te su svoje interese, hobije i aktivnosti odlučili napraviti izvorom vlastite materijalne egzistencije. Donosimo priče Sebastiana Mašića, sportaša i vlasnika teretane, potom Marijana Krmpotića, povratnika iz Švicarske i osnivača tvornice dijelova za autopraonice, te Ivana Vlainića, pokretača OPG-a koji se bavi voćarstvom i proizvodnjom rakije.

SEBASTIAN MAŠIĆ, SPORTAŠ I INSTRUKTOR

Poslovi i briga o obitelji oduzimaju mnogo vremena, a ljudi se s godinama opuste. No i u manjim sredinama ljudi brinu o svom tijelu. U zdravom tijelu zdrav duh, odavno je poznato, a to je moto i mnogih Gospićana koji marljivo vježbaju pod paskom instruktora Sebastiana Mašića (43). Sama teretana djeluje pod klubom za obaranje ruke, ali svatko ovdje može naći nešto za sebe.

Najpopularniji je grupni fitness koji Gospićanke obožavaju pa se početkom jeseni u teretanama traži mjesto više. ”Gospićanke vježbaju mnogo i jako, prate trendove. Nema

Zahvaljujući

Karlo je neumoran i ne staje ni za trenutak. “Godišnje plasiramo 15 tisuća hektolitara piva na hrvatsko tržište. Imamo kapaciteta i za dvostruko više, no problem je radna snaga koje ovdje kronično nedostaje. Stoga činimo sve da se ljudi ovdje vrate nakon studija ili dosele”, govori Starčević, koji je došao na čelo grada iz kojeg se desetljećima odlazilo. “Pokrenuli smo Gospić i odmah u prvoj godini mandata zaustavili smo negativan trend. Grad je krenuo putem napretka, no za kvalitetna rješenja potrebno je vremena. Evo, sad nam dolaze ljudi raditi u Energanu, u kojoj je zaposleno njih tridesetak, vratio se Marijan Krmpotić iz Švicarske i otvara tvornicu, otvorio se Plastruktor s više od 150 radnih mjesta, i to u proizvodnji, a od nedavno proizvodimo i tortilje, pomalo idemo naprijed. Investitori idu na sigurno, drže se poslovne filozofije da se otvaraju poslovi koje obitelj može kontrolirati”, objašnjava

onoga što nismo probali”, govori Sebastian, koji već više od petnaest godina, osim poslu u državnoj službi, vrijeme posvećuje i fitnessu. Kad završi sa službenim poslom, sigurno ga možete naći na treningu.

Na njega dolaze ljudi u srednjim godinama koji imaju poslove i obitelji, malo su dobili kilograma pa su sad odlučili zdravije živjeti”, objašnjava Sebastijan, koji je završio višu ekonomsku školu, a potom je, uz posao i hobi, stigao postati vlasnikom još jedne diplome, i to one inženjera sigurnosti.

Na području Gospića djeluje pet teretana što je iznenađujuće puno za gradić takve veličine pa se može reći da ovdje ljudi uistinu vode računa o svojoj formi. “Mi jesmo mali grad, ali ljudi ovdje aktivno prate trendove, idemo ukorak s ponudom koja se može naći u većim gradovima. Uz to što imamo brojne fitness programe na internetu, privilegirani smo blizinom izvanrednih lokacija za vježbanje na otvorenom, možemo vježbati gdje hoćemo, planina nam je blizu kao i more, stoga ovdje ima mnogo mogućnosti za bavljenje sportom, kako profesionalno, tako i rekreativno”, govori Mašić. Lička prehrana poznata je po mesu i krumpirima, no tradicija se ipak pomalo nadopunjuje. Jede se manje i kvalitetnije, a Sebastian je mnoge motivirao da porade na zdravijem životu i brizi o sebi.

”Naravno da mi je drago da se ljudima pomaže. Mnogi žele okrenuti novu stranicu, a dobar je osjećaj kad im možeš pomoći. Ličani su vrijedni kad se nečega prime”, govori Mašić kojega ispunja zadovoljstvom kad vidi da ljudi brinu o svom zdravlju.

Vrata njegove teretane uvijek su otvorena. Ne zna za praznike, a u poslu mu pomažu sin i supruga. Pitamo ga je li ikad zažalio što se nije preselio negdje drugdje, u neki veći grad. “Ne nije mi žao. Dapače, nedavno mi se vratio i prijatelj iz Kanade kojemu je bilo previše putovanja na posao i s posla. Ovdje cijenim što mi je sve na deset minuta, mogu skočiti na kavu, osloniti se na druge. Kad sam bio mlađi, vuklo me da se preselim, ali sad više ne. Male zajednice imaju prednosti jer se puno lakše snaći. Ipak, nedostatak je to što je ponekad monotono. Ali našao sam se u svom poslu, predano radim na sebi, pomažem i drugima i to me sve skupa jako ispunjava”, zaključuje Sebastian dok vježba očekujući

sljedeću skupinu.

U doba kad se mnogo toga može naći online, uključujući i programe treninga, mnogi se pitaju treba li im uopće instruktor.

”Bit svega je da se pod paskom lakše održava motivacija i smanjuje mogućnost ozljede. Uigrana smo ekipa, a sve ove godine predanog rada su se isplatile jer nas ljudi biraju kao adresu posvećenu održavanju dobre forme. Konkurencije itekako ima, no to je dobar znak jer pokazuje da u gradu postoji entuzijazam i interes za aktivnim životom”, zadovoljan je Sebastian koji ne misli stati u svojim nastojanjima da što većem broju Gospićanki i Gospićana pomogne da se osjećaju bolje.

MARIJAN KRMPOTIĆ, POVRATNIK IZ ŠVICARSKE I INVESTITOR U TVORNICU

Na proljeće ulazak u Gospić s autoceste neće biti isti. Naime, u poslovnoj zoni Derale gradi se tvornica, kao kruna poslovne karijere Marijana Krmpotića (57), koji je više od dvadeset godina radio u Švicarskoj. Prije 15 godina odlučio se vratiti u Gospić i otvoriti firmu. ”Bavimo se autopraonicama, a sad ćemo proizvoditi i dijelove za njih. Naš posao je najvećim dijelom izvozno orijentiran, i to po cijeloj Europi”, objašnjava Marijan kako se našao u poziciji da s gotovo 60 godina otvara tvornicu. U Gospiću su ideju otvaranja proizvodnog pogona objeručke dočekali, a od predaje idejnog rješenja pa do dobivanja dozvole za gradnju prošla su tek dva mjeseca, čime je Marijan izuzetno zadovoljan.

U posao je uložio vlastiti novac koji je godinama marljivo štedio. Kaže da mu s toliko godina ne trebaju poslovne avanture, no motivirala ga je želja da se bavi i proizvodnjom, a ne samo uslužnim djelatnostima. ”Projekt je vrijedan nešto više od 20 milijuna kuna, a od toga na EU bespovratna sredstva otpada sedam milijuna”, govori Marijan dok pomaže na gradilištu. Dodaje da projekt ispunjava sve uvjete za digitalnu i zelenu tranziciju te da ovakvih firmi u Švicarskoj u svakom gradiću ima po desetak, no da se Lici dugo ništa nije otvaralo, što njegovu inicijativu čini još značajnijom. U punom kapacitetu radno

Marijan Krmpotić, povratnik iz Švicarske i investitor u tvornicu

mjesto će imati 38 djelatnika, a od toga će u samoj tvornici raditi od 12 do 15 ljudi.

”Trenutačno nam je najveći problem naći šefa proizvodnje. No vjerujem u ljudske potencijale, tako da ću ga prije ili kasnije naći. Od jednog smo zaposlenog vremenom došli do tima od gotovo 40 ljudi pa ćemo i ovo riješiti”, rezolutan je Krmpotić.

Poslovnu karijeru započeo je krajem osamdesetih, kao mlad čovjek koji se preselio u Švicarsku, gdje je, uz posao, završio i višu građevinsku školu. Pristup prema radu i što se sve može ako imate dobar tim naučio je radeći u jednom švicarskom građevinskom koncernu.

”U Europskoj uniji postoje još velike količine novca koje trebamo iskoristi. Čak u Lici samo je nebo granica. Što se posla tiče, brzo smo u Zagrebu, ako treba biti gore, ili pak na moru, ništa nije daleko”, zaključuje Krmpotić. Rokovi za gradnju tvornice teku brzo, ekipa je već poprilično posložena. Mnogi iz okolice se interesiraju hoće li se pojaviti neko radno mjesto više jer su Krmpotići poznati kao dobri poslodavci.

”Cijeli tim živi u Lici. Imamo jednog djelatnika rođenog Austrijanca koji se ovdje doselio iz okolice Beča sa suprugom i kod nas našao posao. Moj sin operativno nosi firmu, no bez tima ne bih mogao ništa. U Švicarskoj sam spoznao važnost ljudskih potencijala i zahvaljujući tome smo dogurali ovako daleko”, govori Marijan koji je od ekonomskog emigranta postao povratnik i pokrenuo novu proizvodnju na najrjeđem naseljenom prostoru Hrvatske.

IVANVLAINIĆ, ROĐENI ZAGREPČANIN I POVRATNIK NA

DJEDOV LIČKI OPG

”Djed bio nositelj OPG-a, a ja sam došao na već uređeno gospodarstvo. S nepune 23 godine sam Zagreb zamijenio Likom i to je bio pun pogodak”, govori Ivan Vlainić (30) koji je odlučio nastaviti obiteljsku tradiciju. Studirao je Ivan i geografiju, ali je u jednom trenutku ljubav prema Lici prevladala te je spakirao kofere i obreo se na djedovini. Ni za trenutak nije požalio što je već sedmu godinu izvan zagrebačke gužve, mir Ličkog Osika ne bi mijenjao ni za što. ”Sve je započelo jako davno. Šukundjed se vratio iz Amerike i posadio voćnjak, kruške i jabuke. To su naši temelji koje smo i danas zadržali. On je čak u to doba dobivao razne nagrade, bio je uzoran i vrlo vrijedan čovjek”, govori Ivan dok peče rakiju s ocem.

Mali OPG nastavio je tradiciju koju su davno utemeljili preci, no Ivan je uveo i brojne inovacije. Pritom je iskoristio i mogućnosti EU fondova.

”Prije se nije mogao povlačiti novac u tolikom obimu. Došao sam u pravo vrijeme, a na račun svoje mladosti dobio sam dosta bodova i značajna sredstva. Potom sam jednostavno počeo raditi”, govori Ivan dok se iz kotla cijede prve kapi šljivovice. Sve što Ivan treba za dobar život nalazi se deset minuta od Gospića, a sat i dvadeset od Zagreba. No Vlainići imaju kušaonicu rakije kakve nema stotinama kilometara uokolo. S kušaonicom su započeli, kao i mnoge druge priče o uspjehu, u garaži. Sad je to imanje s uređenom starom drvenom kućom, kušaonicom rakije, sve je napravljeno iznova, ali na starim temeljima. Poštovanje lokalnog i tradicionalnog, upotpunjeno novim saznanjima, Ivanov je imperativ. ”Sve sam naučio još dok sam dolazio ovdje na praznike, u hodu i kroz praksu. Imao sam odlične mentore koji su usavršili pravljenje rakije i brigu oko voćnjaka. Možda se vratim na fakultet studirati voćarstvo, ali s obzirom na koli-

činu posla, jednostavno ne stižem. Ili radim fizički ili sam s grupama turista koji dolaze iz cijeloga svijeta. Lijepo je to kad možeš ljudima predstaviti sebe, svoju obitelj, tradiciju preko proizvoda koji su obilježili ovo područje, a to je rakija koja je ovdje oduvijek bila ne samo piće, nego i simbol dobrodošlice.”

Svoje goste tako će Ivan dočekati s desetak vrsta rakija i likera. Od Brazila do Hong Konga, nema nacije koja nije kušala njegove rakije. Kvaliteta je imperativ, a listopad mjesec kad se beru plodovi pa kotao radi u tri smjene.

”Uglavnom pečemo rakiju, i to tradicionalno, no dupla destilacija je garancije dobre kvalitete, a poanta je dobiti što kvalitetniji proizvod. Mali smo, nekako je skroz dobro. Radimo male serije, butik smo ideja kojima udahnjujemo život”, govori nam Ivan dok nas ponosno vodi po imanju i pokazuje što se sve može napraviti od ličkog drveta te kako se i u maloj sredini može lijepo urediti život.

”Naša kušaonica je samo jedna od dvije na cijelom potezu od Splita do Zagreba. U Hrvatskoj se troši puno rakije, ali je malo registriranih proizvođača. Nadam se da će i drugi mladi slijediti moj primjer, a planova imam mnogo. Ključno je bilo riskirati i odreći se komocije gradskog života u Zagrebu. Potom je krenulo, iz raznih fondova dobio sam nemali novac, a sad čekam sredstva za investiciju od gotovo 200 tisuća eura. Trenutačno radimo na garanciji banke, ali mislim da je to pri samom kraju”, dodaje Ivan. Tako je mali butik rakije, nazvan Stilan, po obiteljskom nadimku, vratio rođenog Zagrepčanina na rodnu grudu te udahnuo novi život i perspektivu obiteljskoj tradiciji koja je postala izvor prihoda za opušteni i zdravi život izvan gradske vreve.

Ivan Vlainić, rođeni Zagrepčanin i povratnik na djedov lički OPG

Ubija

li kapitalizam?

Kako dostojanstvo svakog ljudskog bića učiniti vidljivim i braniti ga u današnjem svijetu, koji karakteriziraju neoliberalni kapitalizam i nehumana logika izrabljivanja, koja se očito proširila na sve društvene sfere?

U pravu su marksisti kad kažu da kapitalizam ubija. Istina, ubijali su i oni svojedobno, ali kapitalizam je davno prešao granice dobrog ukusa. Više nitko ne može osporiti da je kapitalizam pobijedio sve ideološke konkurente i postao izuzetno uspješan u oblikovanju kako pojedinaca tako i društvenih struktura, u najmanju ruku jednako virtuozan u manipulaciji kao i komunizam. Kako dostojanstvo svakog ljudskog bića učiniti vidljivim i braniti ga u današnjem svijetu, koji karakteriziraju neoliberalni kapitalizam i nehumana logika izrabljivanja, koja se očito proširila na sve društvene sfere? Siromaštvo bez sumnje postaje gorući društveni problem - i to ne tamo negdje na marginama nego upravo pred našim očima. Skandalozna stvarnost modernog ropstva pokazuje da se, usprkos formalnoj zabrani ropstva, ljudi i dalje tretiraju kao potrošna roba kojom se raspolaže kako se kome prohtije.

Piše:

DALIBOR MILAS doktor pastoralne teologije i socijalne etike sa Sveučilišta u Grazu

Nastavak na sljedećoj stranici 

Jer siromaštvo se više ne odnosi samo na financijska i monetarna ograničenja. Pitanje kako osmisliti najbolji mogući svijet (i pritom ga održati na životu) trenutno nije relevantno samo u kontekstu kritike kapitalizma nego je i predmet kontroverznih rasprava još od početka ruske agresije na Ukrajinu, koja je navodno obilježila “završetak jedne ere”. Judaizam i kršćanstvo definitivno imaju najdulju tradiciju kritiziranja kapitalizma. Ove dvije (pra)stare religije imaju dobru šansu da ih se barem u ovom kontekstu shvati ozbiljno. Ugledni bibličari kao što su Frank Crüsemann, Luise Schottroff i Gerd Theißen pokazali su u svojim socio-povi-

jesnim analizama da su izraelski narod i prvi kršćani u različitim etapama razvijali ekonomsku i društvenu etiku koja je bila plod njihove vjere u Boga koji oslobađa. Unatoč tome što je misao vodilja prilično jednostavna, bilo je potrebno uvijek iznova naglašavati je i čuvati od zaborava: “Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće robova. Nemoj imati drugih bogova uz mene.” (Pnz 5,67). Ono što židovskog boga razlikuje od ostalih (poli)teističkih božanstava onog vremena je njegov čin oslobođenja, koji se najkonkretnije osjeti u brizi za potlačene i siromašne. Kako sam Bog oslobađa, tako su i Izraelci pozvani djelovati

oslobađajuće. Mojsije tako propisuje da jedni drugima trebaju davati kredite bez kamata (Pnz 23,20), svake sedme godine jedni drugima opraštati dugove (Pnz 15,2) te da svi oni koji su zbog svojih dugova u posljednjih šest godina završili u zatvoru sedme godine trebaju biti pušteni na slobodu. Budući

da zemlja u konačnici pripada Bogu i da je njemu stalo do pravednosti, a ne cementiranja sustavne jednakosti, običajno pravo je nalagalo da se tijekom tzv. jubilejske godine resetiraju vlasnički odnosi. Na sličnom je tragu i prijedlog Thomasa Pikettyja o “privremenom vlasništvu”, koji ima za cilj ograničavanje kapitalističke koncentracije moći. Nema sumnje da je ustroj ovakvog društvenog poretka prilično kontroverzan i da ga treba uvijek iznova preispitivati i poboljšavati.

Iz katoličkog nauka jasno proizlazi da je svijet radnika autentično i zbog toga nezamjenjivo mjesto objave Božjega kraljevstva, koje se sastoji od praktične solidarnosti, zalaganja za pravednije odnose u društvu te nužnog otpora svima onima koji nastoje iskoristiti radnike. Otkad se kapitalizam pojavio na društvenoj mapi, a pogotovo otkad je počeo dominirati svakodnevicom, Katolička crkva ima nešto protiv njega. Tek je u doba Hladnog rata, nakon Drugog svjetskog rata, u savezništvu s kapitalističkim “Zapadom” protiv ateističkoga komunizma, barem na onoj političkoj razini, došlo do zatopljenja odnosa. No nakon što je komunizam ispario iz društveno-političkog mainstreama, a pogotovo nakon što je novi papa Latinoamerikanac, koji se ne libi otvoreno kritizirati kapitalizam, stara je fronta ponovno otvorena. Tradicionalni antikapitalistički stav Katoličke crkve ima tri glavna motiva: kulturološki, etički i društveni. Sva tri motiva odnose se na jezgru kapitalizma. Katolička crkva je – kulturološki gledano – brzo uočila ono što piše i u “Komunističkome manifestu”: u kapitalizmu “sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, sve što je sveto biva oskvrnjeno”. Kapitalizam kao nemilosrdna konkurencija bez ikakva pardona prijeti i kršćanskim crkvama kao nositeljicama tradicije, obaveza i struktura koje su naivno smatrane vječitima i nepromjenjivima. Da mu doslovce “ništa nije sveto”, postalo je jasno ne nakon što je malo po malo nagrizao stare, predmoderne religijski legitimirane korporativne poretke nego nakon što je ozbiljno doveo u pitanje norme i ljušture religije, nacije, biološke obitelji te naposljetku i samog spola.

Nastavak na sljedećoj

stranici

Mondragon Corporation baskijska je poslovna grupacija koja ujedinjuje neovisne radničke zadruge s proizvodnim podružnicama i poslovnim uredima u 40-ak država svijeta, sa sjedištem u Mondragónu (baskijski Arrasate)

Ugledni bibličari kao što su Frank Crüsemann, Luise Schottroff (na fotografiji) i Gerd Theißen pokazali su u svojim socio-povijesnim analizama da su izraelski narod i prvi kršćani u različitim etapama razvijali ekonomsku i društvenu etiku koja je bila plod njihove vjere u Boga koji oslobađa

Jedna od poteškoća je što ovaj ubrzani i nemilosrdni likvidacijski postupak novog društveno-ekonomskog (ali i vrijednosnog) sustava istodobno ne stvara neke bolje i smislenije alternative od onih koje ostavlja u prošlosti. Etička kritika kapitalizma od strane kršćanskih crkava polazi od toga da se kapitalizam gradi na egoizmu, nezasitnoj težnji pojedinca za velikim bogatstvom i na uspjehu kao pogonskom gorivu. Ono što se u praktičnoj religijskoj etici stoljećima potiskivalo, pa čak i osuđivalo kao grijeh, danas je u kapitalizmu najvažnije načelo i u konačnici zahtjev stavljen pred svakog pojedinca željnog uspjeha. Riječ je o začetku ideje čovjeka kao “homo oeconomicusa”. Egoizam se u ovom smislu predstavlja društveno poželjnim te ga se nastoji opravdati raznim utilitarističkim argumentima, kao što su tzv. kapajuća ekonomija, mantra o blagostanju za sve ili pak otvaranje novih radnih mjesta. Individualnu profesionalnu težnju za velikim uspjehom pokušava se, između ostalog, izjednačiti i s individualnim altruizmom: materijalni uspjeh do kojeg se došlo vlastitim egoizmom trebao bi biti temelj i individualnog dobročinstva. Neki bi to nazvali pranjem savjesti. Treći motiv kršćanske kritike su očigledne posljedice nepravde i osiromašenje koje kapitalizam ne prestaje proizvoditi. Strukturalna nepravda kapitalističkoga gospodarstva osuđena je od strane Katoličke crkve nakon što je početak industrijalizacije Europe u 19. stoljeću stvorio prvi veliki val masovne bijede te istodobno omogućio i pretjerano bogaćenje nekolicine “sretnika”. Upravo se u ovom kontekstu osjeti izražen kontrast između kapitalističke težnje za što većim profitom i kršćanske etike. Ove tri crkvene kritike kapitalizma (razarajući učinak na tradicionalne vrijednosti bez paralelnog stvaranja novih alternativa, inherentna težnja sebičnosti i destruktivne posljedice za sve one koji ne stvaraju novi profit) ostaju relevantne i danas. Kršćanska predanost milosrđu i pravednosti ključna je za opstanak našeg svijeta. No konvencionalna kritika kapitalizma same kritike radi nije dovoljna. Nije nikakva tajna da je u mnogim životnim područjima zavladala logika natjecanja, konkurencije i neprestanog rasta, pa čak i u kršćanstvu. A u međuvremenu je sve više tvrtki koje prakticiraju poštenu trgovinu (“fair trade”), smanjenje otpada, iskorištavanje obnovljivih izvora energije te su spremni ulagati u zdrave zajednice i ekosustave. Jedan od pozitivnijih primjera je i jedna zanimljiva priča iz Baskije. Mondragon Corporation baskijska je poslovna grupacija koja ujedinjuje neovisne radničke zadruge s proizvodnim podružnicama i poslovnim uredima u 40-ak država svijeta, sa sjedištem u Mondragónu (baskijski Arrasate). Da stvar bude još zanimljivija, osnovana je 1956. na poticaj katoličkog svećenika Joséa Maríje Arizmendiarriete s idejom radničke solidarnosti i participacije zbog visokog postotka nezaposlenosti lokalnog baskijskog stanovništva. Prvim Arizmendiarrietin potez bio je osnivanje tehničke škole 1943. Nakon toga je odabrao petoricu mladih radnika koji su sljedeće godine osnovali proizvodnu zadrugu. Na njegov poticaj ubrzo su nastale potrošačka zadruga (1957.) te kreditna

zadruga (Caja Laboral, 1959.) i institucija socijalne podrške (Lagun Aro, 1966.), koje su bile ključne za širenje i uspješnost zadrugarskog projekta. Godine 1984. osnovana je grupa Mondragon Corporation, koja je proširila svoje poslovanje u razne dijelove svijeta.

Tijekom europske gospodarske krize najveća zadruga, Fagor, pretrpjela je značajne gubitke i 2013. otišla u stečaj zbog lošega financijskog upravljanja, a radnici su premješteni u druga poduzeća unutar grupe prema posebnome modelu solidarnosti. Model Mondragona zasniva se na ideji zajedničkog vlasništva i potpune jednakosti radnika/članova svake autonomne zadruge. Vrhovno je tijelo svake zadruge Opća skupština svih članova, koji odlučuju demokratski (“jedna osoba, jedan glas”), a glavni upravljački organ Upravljačko vijeće, koje nadzire rad menadžmenta i obnavlja se svake četiri godine. Na razini cijele grupacije uspostavljena su delegatska koordinacijska tijela koja se brinu o zajedničkoj strategiji i politici. Poslovna grupa podijeljena je u četiri sektora: financije (banka Caja Laboral, socijalno-mirovinsko društvo Lagun Aro), industrija, znanje (Sveučilište Mondragón, tehnološki centri, mreža obrazovnih ustanova) i maloprodaja. Grupacija je u 2020. ostvarila ukupni prihod od 12,2 milijarde eura s 81.800 radnika u 257 zadruga. Iako Mondragon Corporation

Suočavanje s društveno-političkim i kapitalističkim asimetrijama na štetu svih osiromašenih i potlačenih te zauzimanje za njih u javnosti bitno je i za sve one kršćane kojima je stalo da svi ljudi imaju ‘život u punini’. Gdje su siromašni i obespravljeni našeg vremena? Tko je sve pogođen takvim siromaštvom i imaju li takvi ljudi svoje mjesto u našim zajednicama? I kakav je danas odnos kršćanskih institucija i kapitalističkih struktura?

predstavlja izvjesnu oazu u gospodarskom kaosu, ne može pobjeći od toga da je prisiljena igrati prema kapitalističkim pravilima. Suočavanje s društveno-političkim i kapitalističkim asimetrijama na štetu svih osiromašenih i potlačenih i zauzimanje za njih u javnosti bitno je i za sve one kršćane kojima je stalo da svi ljudi imaju “život u punini”. Gdje su siromašni i obespravljeni našeg vremena? Tko je sve pogođen takvim siromaštvom i imaju li takvi ljudi svoje mjesto u našim zajednicama? I kakav je danas odnos kršćanskih institucija i kapitalističkih struktura? Unatoč tome što su danas mnogi uvjereni da se prije bolje živjelo i da su tadašnje državne službe bile solidarnije nego ove danas, čisto sumnjam da bi se itko želio vratiti u prošlo stoljeće, kad je mnogo toga bilo naopako. No, bilo kako bilo, današnji globalno razuzdani kapitalizam više se i ne mora truditi sakriti od nas lice koje već dugo bez ikakvih problema pokazuje drugdje. Što god to značilo za današnje kršćane i njihove institucije, jedno je sigurno: kapitalizam je toliko sveprisutan i dominantan da ga je nemoguće pobijediti u njegovoj igri. No to ne znači da nismo pozvani sudjelovati u izgradnji malo više socijalnih i solidarnih ekonomija.

OPATIJA ADMONT put u budućnost

Opatija je smještena u slikovitom gradiću Admontu, a uz impozantno zdanje utemeljeno još u 11. stoljeću obuhvaća i nevjerojatnih 25.000 hektara šuma i zemljišta koje su njeno najveće bogatstvo. Njihove poduzetničke aktivnosti temelje se na drvnoj industriji, proizvodnji električne energije iz malih hidrocentrala, vinogradarstvu i vinarstvu. Opatija ima i srednju školu sa 700 učenika, a angažirana je i u socijalnom radu i kulturi. Kompanije u vlasništvu opatije zapošljavaju više od 500 djelatnika, a muzeje i restorane posjećuju deseci tisuća ljudi godišnje. Admont nudi i mogućnost unajmljivanja soba za pojedince i skupine, a smještaj je moguć i u pansionima i hotelima u istoimenom gradiću

Nastavak na sljedećoj stranici 

Piše: INO MAMIĆ

Admont je benediktinska opatija koja na suvremeni način utjelovljuje staru sintagmu Ora et labora - moli i radi. Smještena u austrijskim Alpama, opatija uz aktivnu duhovnost njeguje i bogatu poduzetničku djelatnost te privlači ne samo ljude željne duhovnog razvoja, nego i uspješne poduzetnike. Opatija je smještena u slikovitom gradiću Admont, a uz impozantno zdanje utemeljeno još u 11. stoljeću obuhvaća i nevjerojatnih 25.000 hektara šuma i zemljišta koje su njeno najveće bogatstvo. Njihove poduzetničke aktivnosti temelje se na drvnoj industriji, proizvodnji električne energije iz malih hidrocentrala, vinogradarstvu i vinarstvu. Opatija ima i srednju školu sa 700 učenika, a angažirana je i u socijalnom radu i kulturi. Kompanije u vlasništvu opatije zapošljavaju više od 500 djelatnika, a muzeje i restorane posjećuju deseci tisuća ljudi godišnje. Admont nudi i mogućnost unajmljivanja soba za pojedince i skupine, a smještaj je moguć i u pansionima i hotelima u istoimenom gradiću.

U opatiji Admont živi, radi i moli 23 monaha, kojima presjeda opat Gerhard Hafner. Opatija je poznata ponajprije po svojoj impozantnoj baroknoj knjižnici, najvećoj samostanskoj knjižnici na svijetu. U ovoj prelijepoj dvorani nalazi se 70.000 knjiga, a još 200.000 knjiga i manuskripta smješteno je u arhivima.

Monasi u Admontu su vrlo realni ljudi. Ne pričaju puno o duhovnim stvarima, ali ih žive. Svjesni su da je za duhovan život posvećen Bogu potrebna stabilna materijalna podloga. Stoga su, umjesto da ovise o milodarima i donacijama, odlučili zasukati rukave i utemeljiti niz tvrtki koje, vođene umješnim menadžerima, donose prihode nužne za kvalitetan duhovni i kulturni razvoj, i to ne samo za skupinu monaha u opatiji, nego i za širu društvenu zajednicu. Život je potvrdio kvalitetu njihova strateškog planiranja. Opatija Admont danas je ne samo uspješan eko ekonomski sustav, nego kotira visoko i na listi austrijskih muzeja, a i internacionalno privlači sve veću pozornost zbog specifičnog spajanja tradicije i suvremenosti te svog modela upravljanja resursima. U nastavku donosimo prikaz nekih od njihovih najznačajnijih djelatnosti koje mogu poslužiti kao inspiracija za kvalitetno upravljanje resursima te spajanje tradicije i suvremenosti.

Nastavak na sljedećoj stranici 

ŠUMARSTVO I DRVNA INDUSTRIJA Šume su sigurno najveće bogatstvo Admonta. Opatija ima dvije šumarije s ukupno 17.800 hektara šuma, i to pretežno smreke, jele i ariša, koji rastu na 600 do 2450 metara nadmorske visine.

Dio šumskog fonda nalazi se na strmim i teško pristupačnim terenima te je potrebna posebna mehanizacija za izvlačenje trupaca. Godišnje se proizvede oko 85.000 kubnih metara drva, a teren se potom sustavno pošumljava novim sadnicama.

Na zemljištima opatije nalaze se i brojna lovišta, mnogo pašnjaka koje koriste lokalni farmeri te brojna jezera i rijeke pogodni za turizam i ribolov.

Nastavak na sljedećoj stranici 

S tolikim šumskim bogatstvom nije čudno da je tvrtka Admonter AG ponos i perjanica opatijskog poduzetništva.

Tvrtka je utemeljena točno prije 50 godina.

Neki bi rekli još puno ranije jer je obrada drva već stoljećima temelj lokalne ekonomije. S industrijskom obradom drva se, pak, započelo 1874. godine, a Stift Admont Holzindustrie (Drvna industrija zaklade Admont) osnovana je 1972. godine i začetak je današnje tvrtke. Admonter, između ostalog, proizvodi prirodni parket, stropove, zidne panele, vrata i stubišta iznimne kvalitete i dizajna. Tvornica zapošljava vrsne radnike koji jamče da tradicionalna obrada drva u ovom kraju ide u korak s vremenom.

Tako se kroz Admonter AG dugoročna vizija benediktinske ekonomije ostvaruje kako u svom ekonomskom, tako i u ekološkom aspektu. Svi proizvodi koje Admonter proizvodi imaju PEFC certifikat koji izdaje vodeće svjetsko udruženje nacionalnih certificirajućih ustanova s područja šumarstva, a koji jamči da kompanija zadovoljava sve standarde održiva upravljanja šumama.

ENVESTA GMBH

Kao plod vizionarskog razmišljanja o energetskoj neovisnosti, opatija je prije nekog vremena pokrenula projekt malih elektrana iz obnovljivih izvora pod nazivom ENVESTA. Elektrane su ili hidro ili solarne, a ENVESTA je postala regionalni proizvođač i distributer električne i toplinske energije, dajući time značajan doprinos kako sigurnosti opskrbe, tako i održivom upravljanju energetskim resursima.

STIA IMMO GMBH

Uz drvnu industriju i vlastita energetska postrojenja, Admontska opatija bavi se i nekretninama. I ovdje je njihova vizija jasna: ponuditi cjelovitu i profesionalnu uslugu i stanodavcu i stanoprimcu, imajući uvijek čovjeka u središtu poslovanja. Opatija koristi svoja stoljetna iskustva upravljanja nekretninama, kako vlastitih, tako i onih u vlasništvu trećih osoba. STIA Immo je kompanija od povjerenja koja zahvaljujući bogatom portfoliju stanova i kuća može ponuditi svojim klijentima najvišu kvalitetu života u mnogim austrijskim gradovima, između ostalog u Grazu, Beču, Klagenfurtu, Admontu i drugdje.

Nastavak na sljedećoj stranici

ADMONTER AG - TVORNICA DRVNIH PROIZVODA

VINOGRADI DVERI PAX

Benediktinski monasi u Jarenini u Sloveniji bave se proizvodnjom vina još od 1139. godine. Danas je ova proizvodnja objedinjena pod tvrtkom Dveri Pax, kojom upravlja Zaklada Admont i obuhvaća 73 hektara vinograda na samom sjeveru Slovenije, uz granicu s Austrijom. Proizvode cijelu paletu bijelih i crnih vina, od kojih su neka međunarodno priznata. Vinova loza se uzgaja uz najviše ekološke standarde, a grožđe se i dalje bere ručno. Podrumi su suvremeno opremljeni te je vino koje se dobije osvježavajućeg i profinjenog okusa. Ne treba ni spominjati da se sve ove vrste vina poslužuju u restoranu u sklopu opatija, kako one u Dveri Pax, tako i u samom Admontu. Dveri Pax nudi i degustaciju za organizirane skupine do 90 osoba uz prethodnu najavu, s tri do pet odabranih vina, kruhom, sirom i suhomesnatim proizvodima te glavnim jelom.

UGOSTITELJSTVO

Opatija, uz nekoliko restorana, ima i uslugu cateringa, i to 365 dana u godini. U vlastitoj kuhinji brižno kuhaju jela po provjerenim receptima, uključujući i vegetarijanska, te ih potom dostavljaju brojnim ustanovama s kojima imaju ugovore. Njihove usluge rado koriste dječji vrtići, škole i ustanove za skrb, ali i brojni građani koji žele svježi ručak na dnevnoj bazi, a nemaju vremena sami kuhati.

PROFIT ZA DOBROBIT ZAJEDNICE

Unatoč iznimno uspješnoj ekonomskoj aktivnosti, opatija nije zaboravila svoju središnju misiju, a to je služenje široj društvenoj zajednici. Stoga se najveći dio profita usmjerava za potrebe socijalne i pastoralne skrbi, kulturu i edukaciju. Ovaj model je izuzetno atraktivan, jer umjesto da ova područja budu na teret državnog proračuna, kao što je obično slučaj, ona se praktički samofinanciraju, a kvaliteta usluge diže se na novi nivo, na zadovoljstvo svih sudionika u lancu. Tako je kroz model održivog menadžmenta, koje nije fokusirano na osobni profit, nego na balansiranu korist svih sudionika u lancu, opatija Admont osigurala kvalitetan život ne samo svojim monasima, nego je stvorila i više od 500 radnih mjesta te je prepoznata kao motor socijalnog, kulturnog i ekonomskog razvoja cijeloga kraja.

Zbog Humana da i mi negdje pripadamo

Zaposlenici čakovečke zadruge Humana Nova kažu da su vrlo zadovoljni svojim radnim mjestima, a iznad svega su sretni jer su dobili priliku raditi i realizirati se

Nove osjećamo pripadamo

Piše: ŽELJKA KRMPOTIĆ Fotografirala: SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Invaliditet, bez obzira na to je li vidljiv ili nije, ne bi smio biti prepreka ni razlog za predrasude. A s predrasudama se ljudi poput mene svakodnevno nose, započinje razgovor Dino Višnjić (25), administrator zadruge Humana Nova u Čakovcu. Kaže kako mu je ovo prvi posao, a iako je završio tečaj za web administratora, godinama nakon završetka formalnog obrazovanja nije uspio dobiti posao jer živi s invaliditetom. - Moj brat, jednojajčani blizanac i ja, rodili smo se dva i pol mjeseca prije termina. Iz uredne trudnoće mama je odjedanput dobila trudove i liječnici su tad govorili da je upitno hoće li preživjeti ona ili mi.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Dodali su da ćemo, ako preživimo, imati teška intelektualna oštećenja. Smjestili su nas u inkubator i brat je poživio svega jedan dan, ali ja sam nastavio borbu koja nije stala do danas. Borbu protiv predrasuda, tuđih nametnutih ograničenja i mogućnosti - iskreno priča Dino koji ima oštećen centar za ravnotežu te su mu donji ekstremiteti oduzeti.

- U kolicima sam, pa mnogi mom tjelesnom invaliditetu često pripisuju intelektualni. A eto, ja sam uspio učiniti mnogo toga što nitko nije mislio da ću moći. Prije dva tjedna sam položio vozački ispit što mi je omogućilo još veću samostalnost u kretanju, pa sam tako olakšao svojim roditeljima - objašnjava ovaj vedri mladić iz Podbresta kraj Preloga.

Dodaje kako nekome vozačka dozvola ne predstavlja osobito postignuće, a za njega je to bila golema prepreka koju je uspio savladati. A sve to, misli on, ne bi bilo moguće bez prilike koju je dobio u zadruzi.

- Inače se bavim power liftingom i trener u teretani mi je spomenuo da Humana Nova zapošljava ljude s invaliditetom. Poslao sam im molbu prije tri godine i ubrzo su me pozvali na razgovor. Odmah sam shvatio da je Humana Nova posebna jer ovdje svi imamo svoje mjesto i sretan sam što sam došao u takav tim. Ponudili su mi mjesto web administratora koje uključuje fotografiranje i postavljanje naših proizvoda na web shop, zaprimanje narudžbi, distribuciju istih u skladište te brigu o Facebook i Instagram stranicama zadruge - nabraja Dino ponosno ističući kako na poslu uvijek daje maksimum iz jednostavnog razloga što mu nitko nikad nije postavljao zahtjeve ni uvjete prema kojima bi se posao morao obavljati. - Sa svim je zaposlenicima tako jer poslovne procese prilagođavamo njihovim mogućnostima, a ne obrnuto. Želimo da ljudi budu zadovoljni na mjestima na kojima rade te smatramo kako ih ne treba iscrpiti brutalnim količinama posla. Zato

ne rade na normu. Primjerice, Dini smo ponudili posao nakon što smo uvidjeli da naš komercijalist koji je inače odličan u svom dijelu posla ima teškoće u informatičkom sektoru. Tako mu Dino pomaže u onome u čemu je on dobar kako bi se komercijalist mogao posvetiti dijelu posla u kojem je izvrstan. Time smo uklonili mogućnost pogrešaka i frustracija te dobili odličnu kombinaciju - ističe upravitelj zadruge Ivan Božić (47) iz Murskog Središća dodajući kako bi u drugom poduzeću takav potez smatrali nepotrebnim trošenjem resursa jer jedno radno mjesto dijele na dvojicu zaposlenika, no kaže da posla ima dovoljno da ih zaposle još toliko. - Trenutačno u našoj bazi imamo više od 300 molbi za posao i kontinuirano nam pristižu nove, a plaće su nam od 4000 do 5000 kuna neto, uz stimulacije i dodatke svaki mjesec te isplata uskrsnice, ljetnog regresa i božićnice u maksimalnom iznosu. Također, puno polažemo na međuljudske odnose i držimo se načela da su poštovanje, povjerenje, odgovornost i tolerancija četiri ključne riječi po kojima djelujemo - kaže Ivan.

Upravo je to ono što Zoran Barat (63) smatra najboljim odlikama zadruge u kojoj radi unazad četiri godine. Trgovački putnik koji je više od 30 godina radio u tekstilnoj industriji zbog gašenja tvrtke ostao je bez posla. - Nakon toga sam otvorio obrt te sam sljedećih deset godina obavljao isti posao za tvrtke s kojima sam surađivao godinama ranije, no i njih je stigla ista sudbina te su se ugasile. Tako sam ostao bez posla i prihoda te završio na zavodu za zapošljavanje, a onda sam sreo upravitelja Ivana, kojega sam poznavao jer smo surađivali u istoj firmi ranije. Kad je čuo za moju situaciju, pozvao me u Humanu Novu. Iako imam uvjete za mirovinu jer sam kratko bio i u Domovinskom ratu, vidjevši kako sam se uklopio ovdje, odlučio sam raditi sve dok

budem mogao - objašnjava Zoran dodajući kako mu je posao isti kao i ranije, samo ga obavlja puno lakše nego netko mlađi jer je stekao brojna poslovna poznanstva i nužno iskustvo u prodaji.

- Moram vam reći da je naš upravitelj uspio ondje gdje brojni poslodavci nisu, a to je da od djelatnika uspije izvući najbolje u onome u čemu su dobri. On to postiže tako što ljude stavlja upravo na zadatke u kojima se dobro snalaze, a ne inzistira, kako to čine u drugim tvrtkama, da popunjavaju poslove u kojima se ne snalaze dobro, ali su u tom trenutku ondje potrebni. Drugačiji su pristup, atmosfera i očekivanja. Ovdje radnike maltene tjeramo na godišnjikaže Zoran.

Nikolina Luketić (38) iz Čakovca smatra kako je posebno privlačno zajedništvo koje se osjeća. - Mi ovdje svakog zadnjeg petka u mjesecu slavimo rođendane zaposlenika koji su bili tog mjeseca. Možda bi nam koji promaknuo, a ovo je prilika za feštu. Utorkom pečemo palačinke, danas smo imali fritule, nerijetko nam gostuju bendovi, idemo na izlete, baš se puno polaže na zajedništvo i naše međuljudske odnose te komunikaciju - kaže Nikolina, koja je u Humani Novoj volontirala prije više od deset godina, a formalno su je ondje zaposlili lani u studenom. - Ma, moja je priča komplicirana. Po struci sam sanitarna tehničarka, no zaposlila sam se u prodaji osiguranja. To mi je ostavljalo dovoljno vremena, pa sam prije 11 godina odlučila volontirati u sortirnici zadruge Humana Nova jer mi se činilo da je to plemenit način pomoći drugima i zajednici. No onda sam dobila posao u struci i vremena više nije bilo, a potom sam prešla u drugu firmu, gdje sam radila u proizvodnji tekstila. Tad mi se dogodila strašna nezgoda. Pala sam niz stepenice i slomila dva kralješka. Bila sam na bolovanju četiri mjeseca, a nakon toga mi jednostavno nisu produljili ugovor - priča Nikolina, inače majka dječaka od devet i pol godina.

Dugo se oporavljala od ozljeda, no ostale su posljedice. Mora paziti na sebe i ne može napraviti sve pokrete.

- Čula sam lani da je otvoren natječaj u Humani Novoj za prodavačicu u trgovini i odmah sam se prijavila. Bila sam jako sretna što su me primili. Znala sam gdje dolazim i poznavala sam ljude, tako da sam s veseljem išla na posao. Moj sin kaže da konačno imam osmijeh na licu. Sretna sam

da nitko ne može izaći iz trgovine bez da je kupio makar sitnicu, jer ovdje zaista svatko može pronaći nešto za sebe - zaključila je Nikolina.

Njezina kolegica Tea Vukelić (36), pak, ima najdulji staž u zadruzi, a veseli je činjenica da svi zaposlenici zajednički sudjeluju u stvaranju politike tvrtke, njezine budućnosti i načina poslovanja.

- Mi smo zadrugari i to je osnovna razlika između nas i drugih.

Razgovaramo i odlučujemo o svemu zajedno, svi smo jednako važni i odgovorni za poslovne poteze - kaže Tea.

Po struci je krojačica, a prije više od 15 godina u visokoj trudnoći susrela se s dijagnozom multiple skleroze.

jer konačno imam fleksibilnost na poslu, radim s ljudima koji razumiju moje tegobe, u opuštenoj i ugodnoj atmosferi pomažemo jedni drugima - kaže Nikolina objašnjavajući kako su joj iskustva prethodnih poslova, osobito psihologija prodaje, ovdje od neprocjenjive koristi.

- U našem dućanu je vrhunska roba koja je potpuno nova ili je vrlo malo nošena, tako da mi je žao kad ljudi imaju predrasude misleći kako je riječ o lošim materijalima. Kvaliteta je ista kao i u drugim trgovinama. Uvijek pronađem zajednički jezik sa svim kupcima i vodim se idejom

- Do tada nisam imala pojma o čemu je riječ. Naime, nakon završetka škole kao krojačica zaposlila sam se u najvećoj tvornici kože u Hrvatskoj. Bila sam mlada i tek sam učila, no već sam tad primijetila odnose nadređenih prema radnicima koji nisu bili baš za pohvalu. Radila sam na ugovor, a onda sam jednog dana primijetila čudne trnce u nogama. Nisam se obazirala i nastavila sam raditi, a do kraja dana više nisam mogla stati na nogu - rekla je Tea, koja je u to vrijeme bila trudna.

Nastavak na sljedećoj stranici

Liječnici su njezine tegbe povezivali s trudnoćom, no kako je vrijeme odmicalo, simptomi su bili sve teži i gotovo nije mogla hodati.

- Konačno su me primili u bolnicu i tad su liječnici počeli raspravljati o mogućim dijagnozama. To mi je bio najteži period u životu. Spominjali su raniji porođaj pa sam se bojala za bebu. Nisam znala što će biti sa mnom, nisam znala što mi je. Na kraju su mi rekli da imam multiplu sklerozu. O bolesti ništa nisam znala, pa sam tek trebala naučiti kako se nositi s njom i malom bebom na putu. Rodila sam, a tijekom porodiljnog mi je istekao ugovor u tvornici i nisu mi ga više produljili - kaže Tea, koja se potom posvetila svom zdravlju i sinčiću Antoniju.

- Nakon toga sam dobila profesionalnu invalidsku mirovinu, koja je mizerna. No osim iznosa koji me pogodio, dodatno me razočarala misao da više nikome nisam potrebna, da me društvo na neki način smatra nesposobnom. Iako ni sama nisam znala što mogu, pokušala sam potražiti posao kao prodavačica u trgovini, no nitko me nije htio zaposliti. Tražila sam način kako se vratiti na tržište rada - prepričala je Tea, koja je tad čula za tvrtku Humana Nova, koja se tek pokretala. - Javila sam im se i pridružila 2011. godine. Odmah smo na početku osnovali zadrugu tako da sam među osnivačima. U međuvremenu smo s prvotnih četiri do pet radnika narasli, posla je sve više, no moram reći da smo svi sretni i zahvalni. Iako u početku nismo imali pojma što je to socijalno poduzetništvo, danas smo ponosni zbog toga što radimo. Osobno, osim što sam financijski stabilnija, kao žena s invaliditetom normalno radim i sudjelujem u stvaranju vrijednosti u ovom društvu, upoznajem nove ljude i imam društveni život, a istovremeno sudjelujem i procesu reciklaže tekstila te tako pomažem zajednici - objasnila je Tea koja se bavi izradom personaliziranih proizvoda.

- Najviše od svega su mi dragi dobra energija i atmosfera u kojoj ima razumijevanja za sve, pa vas zbog bolovanja nitko ne gleda ispod oka, a svjesni smo ograničenja koja imamo. Recimo, ja ne mogu podizati teške bale pa to drugi rade umjesto mene - zaključuje Tea.

U zadrugarskom stažu joj je bliska krojačica Anita Vidović (48), koja se sa suprugom i dvoje djece u Čakovec doselila iz Osijeka. Imala je samo devet mjeseci, kad je nakon infekcije i visoke temperature zadobila trajno oštećenje sluha. Školovala se u zagrebačkoj “Slavi Raškaj”, a prvo radno mjesto bilo joj je u osječkoj tvornici tekstila.

- U zagrebačkoj školi sam upoznala supruga, koji također ima oštećenje sluha. Zaljubili smo se, vjenčali i došli u njegov rodni Čakovec. On je dobio posao kao domar u dječjem vrtiću, a ja sam radila u velikoj tvornici tekstila. Ondje sam ostala 15 godina, no tvrtka je propala i završila sam na burzi - priča nam Anita.

Majka je dvoje djece. Kći ima 24 godine i završila je Ekonomski fakultet u Rijeci, smjer marketing, a sin ima 15 godina i pohađa ekonomsku školu. Trebalo je othraniti djecu i postaviti ih na pravi put, pa nije bilo puno izbora.

- Javljala sam se na natječaje, no jako je teško. Naime, ne nosim slušni aparat jer mi ne odgovara. Zbog njega imam vrtoglavice i druge tegobe. Ali moram raditi jer mi treba za život. I onda mi je prijateljica rekla za Humana Novu. Javila sam im se, poslala molbu za posao i ubrzo su me pozvali na razgovor - objašnjava Anita, koja inače čita s usana, a uz teškoće izgovara riječi. Nema asistenta ni prevoditelja, a kaže da se s kolegama izvrsno snalazi.

- Strpljivi smo svi. Ako se od prve ne razumijemo, onda po-

navljamo misao sve dok se ne shvatimo. Nekad čak i pišemo poruke. No za razliku od drugih tvrtki, ovdje su dobri međuljudski odnosi. Posao je dobar i nije težak, ali plaća je prosječna. Ja sam krojačica i radim u šivaonici na majicama, trenirkama, torbicama i sličnim proizvodima. Svi imamo dobrih i loših dana, nekad bude naporno i bole me leđa, ali većinom je sve super - zaključuje Anita. Među zaposlenicima koji su zadnji počeli karijeru u zadruzi je Ramona Novak Prohaska (37) iz Murskog Središća, mama troje djece s teškoćama. Svaki dan na posao putuje vlakom, a radno mjesto koje se sastoji u rezanju industrijskih krpa dobila je prije šest mjeseci. - Inače sam u skupini teško zapošljivih radnika jer sam slabovidna i oštećenje je dosta veliko. Po struci sam telefonistica, a zadnjih 12 godina sam radila u Siraću, u poduzeću koje zapošljava ljude s invaliditetom. Ondje sam radila na pakiranju drvenog namještaja. Imam supruga koji nikad nije radio i također ima znatno oštećenje vida, a imamo i troje djece.

Kćeri su nam u dobi od 15 i šest godina, a sin ima 11 godina. I oni imaju teškoće s vidom, no nekako smo se snalazili. No onda sam morala dati otkaz i vratiti se doma - priča Ramona. Naime, 2020. joj je preminula majka, a otac se teško razbolio. Iako su djeca teško prihvatila promjenu, nije bilo druge mogućnosti. Svjesna da mora prehraniti obitelj, Ramona je počela slati životopise.

- Javljala sam se na brojne oglase, no čim spomenem invaliditet, ljudi više ne žele razgovarati sa mnom. Na jednom razgovoru mi je čak čovjek rekao da si ne može priuštiti zaposliti nekoga poput mene jer što ako krivo zapakiram robu i onda je vrate zbog moje pogreške i previda - nastavila je Ramona objašnjavajući kako je ta situacija prilično demotivirajuća, no na Zavodu za zapošljavanje su joj spomenuli Humanu Novu.

- Bilo je to krajem 2021. godine. Išla sam na osposobljavanje šest mjeseci, a od sredine travnja ove godine dobila sam priliku za rad ovdje. Režem industrijske krpe. Posao nije težak ni zahtjevan i jako mi je lijepo. U Siraću sam radila teži posao, a što se tiče kolegijalnosti, podjednaka je. Naime, i ondje je tvrtka koja pomaže u zapošljavanju invalida, tako da smo se puno družili i feštali. Ipak, za moju obitelj ovo je novi početak i velika prilika te mislim da sam se ovdje brzo uklopila - zaključila je Ramona.

SVAKE

Skraćeniradnitjedan-dailine?

Piše: BOJANA MRVOŠ PAVIĆ

Prošlo je gotovo stotinu godina otkad je veliki američki industrijalac Henry Ford u svojoj Ford Motor Company radni tjedan za tvorničke radnike, a onda i za uredske službenike, skratio na pet dana. Da, u to se vrijeme radilo šest dana u tjednu, čak deset sati dnevno, radnicima je slobodna bila samo subota ili nedjelja. Ford u rujnu 1926. objavljuje da radni tjedan skraćuje na pet dana, dan pak na osam radnih sati - uz iste plaće. Ono što ga je u odluci vodilo, a kasnije i ostale industrijalce, nije bila toliko briga za radnike i njihov odmor, koliko namjera da se potrošačkom društvu omogući još jedan slobodan dan - za trošenje. Pomalo, peterodnevni radni tjedan nakon Forda prihvaćaju i ostali industrijalci, a globalno je prihvaćen 40-ih godina prošlog stoljeća. Bio je to golemi napredak u odnosu na kraj 19. stoljeća, kad se radilo čak i do nevjerojatnih sto sati tjedno.

Danas pak svijet razmišlja o skraćenju radnog tjedna na četiri dana. Zasad je sve (još) u fazi eksperimentiranja, a ideja je izazvala brojne polemike. U međuvremenu pandemija je pokazala da se i od kuće može učinkovito raditi.

Nastavak na sljedećoj stranici

Dijelu zaposlenika rad od kuće se toliko svidio da se traže različiti kompromisi u organizaciji rada. Danas je u fokusu promjene radnik, a većina iskustava onih koji su probali skraćeni radni tjedan upućuje na to da je zaposlenik zadovoljniji, a time i produktivniji. Jer zaposlenici rade četiri dana u tjednu s istim brojem radnih obaveza, no jednako su plaćeni. Radne obaveze ispunjavaju se unutar četiri dana, dok je, zahvaljujući produljenom vikendu, radnik zadovoljniji jer se više može odmoriti, kvalitetnije posvetiti svojoj obitelji, hobijima, sebi, otputovati nakratko. Kako su nam objasnili psihoanalitičari - radnik je poslodavcu u takvoj konstelaciji zahvalan na dodatnom slobodnom danu i nastojat će zahvalnost vratiti kroz veću produktivnost. Drugim riječima, osjećat će se “dužnim” biti još boljim radnikom, a istodobno će sam imati kvalitetniji privatni život. Poslodavac, s druge strane, dobiva još boljeg, produktivnijeg radnika, time i bolje rezultate poslovanja, dok smanjuje i troškove “pogona”, u kojem jedan dan u tjednu osoblja nema. Kraći radni tjedan može biti nešto stresniji za radnike koji imaju puno posla, no tamo gdje ga je nešto manje, više neće biti praznoga hoda. Jesu li četiri radna dana budućnost, nova ravnoteža između privatnog i poslovnog u ovom “novom normalnom” svijetu? Moguće, jer nove generacije na tržištu rada, mladi i kvalitetni stručnjaci, ne žele kapitalističko izrabljivanje i izgaranje na poslu te biraju radna mjesta s više slobodnog vremena. Obitelj, hobiji i putovanja njima postaju važniji od dobre plaće. Za neka mjesta za koja su se ljudi donedavno otimali sad vlada suzdržani interes, ponajviše zbog otpora petodnevnom radnom tjednu i poslu od 9 do 17 sati.

Time su i tvrtke prisiljene razmatrati opciju četverodnevnog radnog tjedna. Kako je pokazalo nedavno istraživanje na 4000 radnika u SAD-u, 83 posto bi ih željelo četverodnevni radni tjedan.

- Zaposlenicima treba slobodan dan da obave nešto što je tijekom radnog vremena nemoguće obaviti - da otiđu riješiti svoje administrativne stvari, kod doktora ili nešto što moraju zbog djece, roditelja, uvijek postoji takvo nešto. Pročitao sam puno istraživanja o kompanijama koje su uvele četverodnevni radni tjedan i odlučio se za to - pokazalo se da je takva organizacija rada jedan od ključnih faktora motivacije, a da se na produktivnosti ništa ne gubi - kaže Alan Žepec, vlasnik tvrtke LQ iz Zagreba, koja se bavi razvojem organizacija i menadžera te treninzima za njih.

I sami rade četiri dana u tjednu, a tvrtkama koje to isto žele mogu pomoći postaviti takvu organizacijsku shemu i “arhitekturu komunikacije”.

- Već šest godina radimo četiri dana u tjednu po osam sati, uz istu plaću. Svatko radi potpuno autonomno, posao može organizirati kako želi, ima slobodu u odlučivanju - kaže Žepec.

U njegovoj tvrtki vlada i potpuna transparentnost kad su plaće u pitanju - svatko zna kolike su plaće ostalima. Kad su plaće tajna, dodaje šef, najčešće to zapravo nisu, jer zaposlenici o njima razgovaraju po kuloarima, bez pravih činjenica, pa postaju frustrirani i nezadovoljni.

Ivana Jandrić u LQ-u radi šest godina, točno otkad tvrtka ima četverodnevni radni tjedan.

- Tako sam ovdje započela i teško mi je i zamisliti prelazak u neku drugu firmu u kojoj se radi pet dana. Za

neki hitni slučaj smo klijentima dostupni i petkom, sve se riješi i na taj nama slobodan dan. Ali u principu to je dan za odlazak u teretanu, na izlet, u šoping, odlazak kod doktora, bilo što, i ogromna je dodana vrijednost - kaže Ivana.

Dodaje i to kako ostala četiri dana nema preopterećenja s poslom.

- Sve je normalno, nema stresa ni pritiska zato što radimo dan manje. Nema ni grižnje savjesti jer je sve odrađeno prije i svi smo na taj dan slobodni. Posao ne trpi, a mi još manje - zaključuje Ivana uz smijeh.

U jednoj drugoj hrvatskoj tvrtki, Logička matrica iz Zagreba, zaposlenicima su ponudili odabir između četverodnevnog radnog tjedna uz deset sati rada dnevno ili uobičajenog, petodnevnog po osam sati. Drago Pavek je jedan od onih koji koristi obje opcije, ovisno o privatnim potrebama i obavezama.

- Dva dodatna radna sata dnevno nisu mi problem tijekom četiri dana, jer su to dva sata kad klijenti više ne zovu, kad nema mailova, zapravo je to najmirniji dio dana, kad se poslu možemo posvetiti u tišini - kaže Pavek.

Logička matrica bila je jedna od prvih tvrtki u Hrvatskoj koja se odlučila na četverodnevni radni tjedan, i to još 2018. godine. Bave se projektima financiranima iz EU fondova, strateškim planiranjem, izradom planova, studija i analiza.

- Ideja naše direktorice Renate Šeperić Petak bila je da

Prof. dr. sc. Viktor Gotovac s Katedre za radno i socijalno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu

SLAVKO MIDŽOR/PIXSELL

nas sedmero, koliko nas u tvrtki radi, imamo dovoljno vremena i za privatne obaveze. Kako se rad javnih službi poklapa s našim radnim vremenom, nemoguće je bilo što administrativno privatno obaviti, a ovako to možemo. Biramo si slobodan dan, sve se unaprijed može dogovoriti - kaže Dominik Petak, zaposlenik Logičke matrice.

Kao slobodan dan najčešće se bira petak ili ponedjeljak.

- S poslovne strane uposlenici, koji su i inače odgovorni, sa skraćenim radnim tjednom još su odgovorniji u pristupu poslu. Odmorniji su pa onda i posvećeniji onome što rade. Tvrtka zbog jednog radnog dana manje nema gubitaka, a s klijentima koji normalno rade pet dana uspijevamo sve iskoordinirati. Na svakom je zaposleniku da isplanira svoj dio posla, a kako na projektima rade timovi, barem po dvoje, ima tko uskočiti ako je jedan od njih na slobodnom danu. To je i glavni razlog zašto nismo svi slobodni petkom - pojašnjava Dominik. Kaže da je plaća jednaka kao za petodnevni radni tjedan, jednako tako i dodaci na plaću.

- Stanujem izvan Zagreba, i čak i kad radim osam sati, kući dođem najranije u pola šest, šest, što je prekasno za bilo što. Tad rade još samo trgovine i banka, druge

institucije ne. Zato je slobodan dan golema prednost, a i čovjek se dobro odmori kroz produljeni vikend. I drugim bih firmama preporučio ovakvu organizaciju rada, dobrobiti su obostrane i velike - zaključuje Drago Pavek. U obje kompanije zaposlenici kažu da im dan manje posla ne stvara paniku i pritisak ostalih dana - sve je stvar dobre organizacije. Kako pojašnjavaju u tvrtki LQ, razvila su se dva modela četverodnevnog radnog tjedna: kompri-

mirani - kad zaposlenici rade 10 sati dnevno četiri dana, a slobodna su im tri (petak, subota, nedjelja) i skraćeni radni tjedan u kojem se radi osam sati dnevno četiri dana, a petak, subota i nedjelja su slobodni. U oba slučaja prednosti su dodatan slobodan dan, bolja ravnoteža privatnog i poslovnog vremena te se manje vremena i novca gubi na putovanje na posao i s posla. Međutim, u komprimiranom radnom tjednu nedostatak je to da određena radna mjesta nisu prikladna za ovakav model rada, a drugi nedostatak može biti i manjak osoblja u određenom periodu.

Nastavak na sljedećoj stranici

Zaposlenici tvrtke LQ Ivana Jandrić, Igor Kovač, Sandra Hunje, Ivana Kulko i Alan Žepec

Uz to, poteškoća može biti i zakazivanje sastanaka s klijentima. Također, potencijalni nedostatak je i niža produktivnost na kraju radnog dana, iako u Logičkoj matrici kažu suprotno - da su ta dva produljena radna sata čak učinkovitija. U svakom slučaju, prelazak na četverodnevni radni tjedan iziskuje pažljivo planiranje i usklađivanje, vodeći računa i o klijentima i o poslovnim partnerima koji rade i petkom. Potrebno je dobro se organizirati, zbrojiti prednosti i mane, ne oslanjati se previše na rješenja “u hodu”, nego dobro predvidjeti sve implikacije tog neradnog dana, obično petka. Koliko se tvrtki u Hrvatskoj odlučilo za četverodnevni radni tjedan, u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, kažu, ne vode evidenciju. Međutim, objašnjavaju pravnu pozadinu i dinamiku takvog načina rada.

- Puno radno vrijeme može biti određeno zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu. Ako nije određeno ni na jedan od navedenih načina, smatra se da je puno radno vrijeme 40 sati tjedno. Zakonom o radu, koji se kao opći propis primjenjuje ako drukčije nije regulirano nekim posebnim zakonom, propisano je da puno radno vrijeme ne može biti dulje od 40 sati tjedno, dakle može biti kraće - kažu u ministarstvu. Radno vrijeme može se rasporediti na različite načine, pri čemu je nužno poštovati pravo radnika na minimalne dnevne i tjedne odmore propisane zakonom.

- Dakle, i prema sadašnjem zakonskom uređenju, raspored tjednog radnog vremena može se nekim od navedenih pravnih izvora urediti kao 4-dnevno radno vrijeme. Pritom, opseg prava radnika koji radi u punom radnom vremenu ne ovisi o tome kako je njegovo ugovoreno radno vrijeme raspoređeno u tjednu - zaključuju u ministarstvu.

Upitan je li četverodnevni radni tjedan bolji ili lošiji od standardnog, prof. dr. sc. Viktor Gotovac s Katedre za radno i socijalno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu odgovara:

- Ako postoji potreba, ako se radnik i poslodavac sporazume, ako to implicira učinkovitost i dokaže se smislenost, tad će to zaživjeti i za one koji se na to odluče bit će bolje. Odgovara li to potrebama svih poslodavaca i željama svih radnika, vjerojatno ne, no nekima odgovara. Radno pravo, dodaje, ima poredak baziran na racionalnosti. Promjene ili iteracije nekih pravnih instituta nemoguće je, zaključuje, vrednovati kao bolje ili lošije. Kakva je pak situacija u ostalim zemljama? Njemačka je, kao i u mnogim drugim stvarima, predvodnik trenda kraćeg radnog tjedna. Tamo se, u prosjeku, radi 34 sata tjedno, a sindikati pozivaju na još manje. To će, smatraju, zadržati radna mjesta i spriječiti otpuštanja. Ideju četverodnevnog radnog tjedna u njemačkim anketama podržava i 70 posto stanovništva. Radnici u Belgiji su još malo pa izborili pravo na odabir skraćenog radnog tjedna i moći će ga izabrati kao svoju radnu opciju. U rujnu je donji dom tamošnjeg parlamenta izglasao takvu mogućnost, a belgijski premijer Alexander de Croo poručio je, pak, kako će tržište rada na ovaj način postati fleksibilnije, dok će zaposlenicima biti lakše balansirati između posla i privatnog života.

Oko 70 britanskih kompanija i njihovih 3300 zaposlenika sudjelovalo je u šestomjesečnom pokusu tijekom kojeg

su radili četiri dana u tjednu i većina ih sad takvu organizaciju želi i zadržati. Zaposlenici će za 80 posto radnog vremena u odnosu na prijašnje biti plaćeni sto posto, no i njihova produktivnost mora ostati stopostotna. Britanski TUC, sindikat koji zastupa 5,5 milijuna radnika, formulirao je četverodnevni radni tjedan kao novi cilj svog sindikalnog djelovanja.

Tvrtka Unilever na Novom Zelandu provodi jednogodišnji pokus sa skraćenim radnim tjednom, uključeno je više od 80 radnika koji za dan manje primaju jednaku plaću.

- Vjerujemo da su stari načini rada zastarjeli i više ne odgovaraju svrsi - poručio je Nick Bangs, direktor Unilevera za Novi Zeland.

Pokaže li se eksperiment uspješnim, planiraju isto napraviti i u drugim državama u kojima posluju.

U Japanu je eksperiment proveo i Microsoft, kad je 2019. zaposlenicima svakoga mjeseca omogućio jedan produljeni vikend - produktivnost je porasla za 40 posto. Japanska vlada lani je najavila općenito bolje balansiranje između privatnog i poslovnog života.

Pilot-projekt najavljuju i Španjolci, kod kojih će oko šest tisuća zaposlenika iz dvjestotinjak manjih tvrtki imati produljeni vikend, s jednakom plaćom, no nije poznato kad će projekt krenuti.

Polovica velikih kanadskih tvrtki također bi rado uvela skraćeni tjedan, pokazalo je pak tamošnje istraživanje.

Zaposlenica tvrtke LQ Ivana Jandrić

Švedska vlada je 2015. provela eksperiment u staračkom domu, čije je osoblje radilo šest umjesto osam sati dnevno za istu plaću. Istraživanje je pokazalo da je njihova učinkovitost bila 64 posto veća od učinkovitosti osoblja u drugim domovima, uz pružanje vrhunske njege korisnicima. Također, radnici su u tom domu uzimali upola bolovanja. Eksperiment su provele i neke kompanije u Švedskoj, rezultati su bili različiti, no neke su kompanije, poput švedske Toyote, odlučile režim kraćeg radnog dana i zadržati. Što kaže struka?

Ako zaposlenik od poslodavca nešto dobije, više će i dati, to je kao odnos djeteta i roditelja, pojašnjava psihoanalitičku pozadinu skraćenog radnog vremena psihijatar dr. Hrvoje Handl iz Zagreba. S druge strane, dodaje, svatko od nas odnos prema poslu ne bi smio doživljavati kao odnos prema obitelji jer on to nije.

- Posao obično nije dugovječan kao što su dugovječni naši prijatelji, naša obitelj, naši odnosi - oni su ti koji postoje neovisno o radnom vremenu i ostaju i kad posao više nemamo. Posao nije stroga majka ili otac, kojima moramo udovoljiti, a ako ne udovoljimo, bit ćemo kažnjeni - pojašnjava dr. Handl.

- Često, međutim, svoje radno okruženje doživljavamo kao majku ili oca, zbog čega ljudi završe u burn outu, izgore na poslu. Takav doživljaj posla često je i razlog zašto ga ne mijenjamo, unatoč boljoj ponudi - nastavlja doktor i dodaje: “Ako poslodavac radniku omogući dan više odmora, sigurno je da će u većini slučajeva radnik pokazati zahvalnost kroz veću efikasnost”.

- Velika je povlastica imati dan više za obitelj, za slobodne aktivnosti, za sebe, automatski je to atraktivnije radno mjesto. Velika je stvar moći otići na vikend već u četvrtak popodne - kaže dr. Handl.

- Glavno je pitanje hoće li takvo radno vrijeme, međutim, biti namijenjeno samo nekim elitnim profesijama koje će takav položaj moći izboriti i zadržati prihode koji im omogućuju ugodan životni standard i uživanje u slobodnom vremenu? Kako Hrvati, s jedne strane, imaju više odrađenih godišnjih radnih sati od Nijemaca, Francuza, Austrijanaca i skandinavskih zemalja, a manje od stanovnika Srbije, Grčke, Bugarske i Rumunjske (slični smo Česima, Slovacima, Mađarima i Slovencima), postavlja se pitanje učinkovitosti rada i upravljanja radnim procesima, osobito pri digitalizaciji poslovanja. Očito je da broj radnih sati nije povezan s bogatstvom jednog naroda - kaže Marković. Mladi će često reći, dodaje, kako kraći radni tjedan povećava njihovu učinkovitost na poslu, nemaju osjećaj da se posao rasteže ili da se može odgađati, imaju više prilika za putovanja i druženja, osobito za više vremena za privatni život, imaju više vremena za aktivnosti koje popravljaju njihovu psihološku dobrobit, poput novih hobija, čitanja, šetnje, glazbe, sporta... Žene kažu kako im takav oblik pomaže pri usklađivanju radnih i obiteljskih obaveza zbog veće skrbi o djeci. Također, imaju i više mogućnosti za brigu o sebi i cjelokupno psihofizičko stanje poput obavljanja pregleda i terapija za koje sad moraju koristiti godišnji odmor ili bolovanje.

Ako zaposlenik od poslodavca nešto dobije, više će i dati, to je kao odnos djeteta i roditelja, pojašnjava psihoanalitičku pozadinu skraćenog radnog vremena psihijatar dr. Hrvoje Handl iz Zagreba

Na pitanje bi li skraćeno radno vrijeme smanjilo i pojavu izgaranja na poslu, odgovara kako je burn out najmanje pitanje količine posla. Riječ je o odnosu prema poslu. - Jako savjesni ljudi, koji nisu postavili svoje granice, udovoljavaju šefovima preko svake mjere, na putu su prema izgaranju. Sve ovisi o strukturi ličnosti - ako je u pitanju ličnost koja ne prepoznaje granice i ne shvaća da mora stati, izgaranje je lako moguće. Dodatni je problem narcistični umišljaj da smo nezamjenjivi i da neki zadatak možemo samo mi napraviti - to može imati velike posljedice - kaže psihoanalitičar. Nedjeljko Marković, dipl. socijalni radnik i predsjednik udruge Pragma za društvo socijalne pravde i jednakih šansi, napominje da nije nikakvo čudo što se javlja inicijativa za četverodnevnim radnim tjednom, kad se čini da vrijeme provedeno u radu preuzima obiteljski život i slobodno vrijeme.

- Protivnici smanjenja radnog tjedna ističu, međutim, kako se njime loše utječe na radnu motivaciju, a stječe se dojam opterećenosti poslom - potrebno je obaviti veću količinu posla s manje utrošenog vremena, što može narušiti mentalno i fizičko zdravlje, a može doći i do više ozljeda na radu - upozorava Marković. Jim Harter iz američke analitičke tvrtke Gallup predlaže prilagođeniji radni model za svakog zaposlenika, što može uključivati kraći radni tjedan ili fleksibilan rad. Po njemu bi fleksibilan rad moglo biti bolje rješenje od uvođenja četverodnevnog radnog tjedna za sve zaposlenike. Radni tjedan od 32 umjesto 40 sati podrazumijeva optimizaciju poslovanja i vrednovanje ljudskog rada prema postignutim rezultatima. Ublažavanje stresa, dobro balansiranje privatnog i poslovnog dijela života te blagotvorni učinak na mentalno zdravlje su ono čemu teže moderne tvrtke, a upravo to im omogućuje četverodnevni radni tjedan. Odluka o uvođenju skraćenog radnog tjedna mora biti dobro promišljena, upozoravaju u tvrtki LQ. Treba biti oprezan kod uvođenja ovoga modela u tvrtkama gdje je timski rad prioritet jer su zaposlenici toliko usredotočeni na obavljanje svojih zadataka u kraćem vremenskom okviru da postoji rizik da prestanu razmišljati timski. Također, treba dobro ispitati može li si tvrtka financijski priuštiti ovaj način rada, što podrazumijeva vrlo detaljnu analizu tržišta i konkurencije - koliko su visoke profitne marže, gdje je pozicionirana na tržištu i koliko joj je jaka konkurencija. Na kraju krajeva, tvrtka mora uspješno poslovati te stoga, bez obzira na duljinu radnog tjedna, mora biti sigurna da će njena učinkovitost ostati ista kako bi zadržala radna mjesta i isplatila plaće na kraju svakog mjeseca.

Sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća američki ekonomist i geograf Joseph Russell Smith postao je svjestan negativnog utjecaja krčenja šuma i plužne poljoprivrede na eroziju tla u svojoj rodnoj regiji Piedmont u američkoj saveznoj državi Virginiji, kao i u mnogim zemljama koje je posjetio na svojim putovanjima.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Piše: DARKO VLAHOVIĆ novinar

Taj liberalni kveker - kojeg smatraju jednim od prvih suvremenih zelenih aktivista i pionira ekološkog pokreta - napisao je knjigu pod naslovom “Usjevi drveća: permanentna poljoprivreda”, u kojoj je predložio mnogo mjera za zaštitu okoliša, među kojima i sadnju voćaka te drveća s orašastim plodovima između usjeva kako bi se stabilizirali vodotokovi, zaustavila erozija i obnovila plodnost tla. Smithove ideje preuzeli su - i nastavili ih razvijati - agronomi i ekološki entuzijasti poput Masanobua Fukuoke, Georgea W. Carvera, Percivala A. Yeomansa...

Svi oni shvatili su da su metode moderne industrijske poljoprivredne proizvodnje dugoročno neodržive jer uvelike ovise o neobnovljivim izvorima, truju vodu i tlo, smanjuju bioraznolikost i osiromašuju gornje slojeve prethodno plodnih krajolika. Inspiraciju za pronalaženje rješenja svih tih problema pronašli su u tradicionalnim poljoprivrednim praksama i prirodnim ekosustavima, a njihov je pokret svoju modernu verziju dobio sedamdesetih godina u radovima Billa Mollisona i Davida Holmgrena, koji su za taj koncept “prirodnog” pristupa poljoprivredi - koji ima i društvene aspekte, poput otpornosti zajednica - formulirali pojam “permakultura”.

Premda je ideja permakulture u široj hrvatskoj javnosti relativno slabo poznata, nju već više od 20 godina

prakticira skupina entuzijasta okupljenih oko Zelene mreže aktivističkih grupa, poznatije pod akronimom ZMAG. Središte ove zanimljive udruge nalazi se u slikovitom selu Vukomeriću, smještenom na blagim brežuljcima Vukomeričkih gorica, dvadesetak kilometara južno od Zagreba. Takozvano Reciklirano imanje, koje se sastoji od desetak raznih objekata - kuća, spremišta, radionica, natkrivenih terasa - razbacanih po šumi i travnatim proplancima, predstavlja fokalnu točku ZMAG-a. To je sjedište udruge, edukacijski centar i mjesto okupljanja, a kažu i vrhunskih tuluma. Na imanju nitko stalno ne živi, a u selu živi desetak obitelji povezanih s udrugom. Ipak, na Recikliranom imanju uvijek nekoga ima, a tako je bilo i jednog ugodnog jesenskog poslijepodneva kad se autor ovog teksta zaputio prema Vukomeriću kako bi doznao što je to ZMAG i zašto bi nam on trebao biti važan. Na imanju me dočekao Matko Šišak, čovjek bez kojega udruga, barem u ovom obliku, ne bi ni postojala. Taj dobrodržeći 43-godišnjak s brkovima i frizurom koja odaje pankersku prošlost upravo je postavljao nove drvene oplate na jednu od kuća. Dok sam obilazio imanje čekajući da Matko i njegov bradati suradnik Pero dovrše posao, dojmila me se bezvremenska atmosfera cijelog prostora. Uočava se sklad između skromnih, a opet pažljivo dizajniranih objekata podignutih ljudskom rukom i slikovitog ruralnoga krajolika u kojem su ljudske intervencije u prirodu svedene tek na ono što je nužno za preživljavanje. A to je, kako će se kasnije pokazati, jedna od ključnih ideja cijelog projekta.

Ipak, istodobno su me u podsvijesti mučila razna pitanja: jesam li možda došao u sjedište nekog bizarnoga kulta? Što ako se pokaže da su ZMAG-ovci sljedbenici neke rubne new age filozofije? Kojim putem ću pobjeći ako me požele žrtvovati božici Mjeseca? Te je dvojbe, međutim, Šišak odmah otklonio: kad sam ga pitao zašto su došli ovamo na selo, odgovorio mi je dobrohotno se smješkajući: “Ovamo nas je dovukla želja za životom u prirodi, želja za suživotom s prirodom, za učenjem od prirode. Jednostavno, željeli smo voditi kvalitetniji život, nadograditi sve te priče koje smo slušali, iskoristiti vještine i znanja starijih ljudi

koji su se putem negdje izgubili”. S osjećajem olakšanja shvatio sam da su sve moje sumnje bile potpuno neopravdane. Kako i ja želim voditi kvalitetniji život, poželio sam saznati sve o ZMAG-u, a za to ne postoji bolja osoba od Matka Šišaka. On je još kao 19-godišnjak došao u Vukomerić, na parcelu budućeg Recikliranog imanja, koju su osamdesetih godina kupili njegovi roditelji kako bi jednog dana sagradili vikendicu. Ti su im planovi propali zbog izbijanja rata, pa se poslije na imanje uselio njihov sin i – sa svojim prijateljima sličnih životnih uvjerenja – osnovao ZMAG. “Ta naša generacija – uglavnom smo svi rođeni sedamdesetih godina prošlog stoljeća; mi smo već stara garda, a tu su sad i neki novi mladi ljudi – dakle mi smo baš ta generacija gradske djece koja je osjetila tu disfunkcionalnost između urbanog i ruralnog, izrazito jasnu podijeljenost, čak i određeni prijezir prema svemu što je sa sela”, govori Šišak. “Odlučili smo maknuti se s asfalta i otići u prirodu, premda za takav stil života nismo imali ni znanja ni vještina. Ipak, kao klinci puno smo putovali krajem devedesetih i dvijetisućitih, pa smo shvatili da je to trend, da ljudi odlaze iz središta gradova, u kojima se kvaliteta života značajno smanjuje.” Šišak je podrijetlom iz okolice Šibenika, gdje je proveo idilično djetinjstvo okružen prirodom, a onda se u dobi od sedam godina preselio u Prečko. “Taj Zagreb me sasjekao. Živio sam u zgradi na osmom katu, ali mi je u podsvijesti ostalo djetinjstvo kao sigurna zona povezana s boravkom u prirodi, sa slobodnim krugom kretanja, s aktivnostima koje su ovisne o godišnjim dobima”. Otkad zna za sebe, razmišljao je o društvenoj pravdi, općem dobru i ekološkim konceptima. “Mi smo bili pankeri, nabrijani klinci u smislu nekakvog aktivizma. Danas sam svjestan koliko je to smiješno, ali za tu dob to puno znači, kad imaš nekakav proaktivan pristup”. Čim je to bilo moguće –budući da je dobio roditeljski blagoslov – Šišak je svoj ekološki i društveni aktivizam odlučio konkretizirati u Vukomeriću. “Prvih pet godina ovdje je bio raspašoj. Samo vikendi, mladenačko veselje. Ali znao sam da treba ići dalje, da treba izgurati. I evo, guramo već 23

godine”.

Tijekom cijelog tog razdoblja ZMAG provodi opsežne aktivnosti na području ekološke proizvodnje hrane, izgradnje ekoloških i prirodnih kuća, održivoga gospodarenja otpadom, korištenja obnovljivih izvora energije te stvaranja modela dobre, odnosno društveno solidarne ekonomije. “Razvili smo koncept dobre ekonomije, koji se temelji na osnaživanju zajednica i cirkularnom gospodarstvu”, kaže Šišak. “Višak profita ulaže se u zajednicu i time se diže kvaliteta života kroz infrastrukturu i slične stvari.” Na taj je način postupno izgrađeno i Reciklirano imanje. “Ovo je kao neki inkubator, mjesto pokušaja i pogrešaka, mjesto ludosti i genijalnosti. Sve ono o čemu govorimo pokušavamo provesti u praksi. Stalno tražimo nove primje-

re koje testiramo na sebi ili u krugu svojih partnera i onda s tim idemo van. Pogonsko gorivo nije novac, jer kad bi to bio novac, onda ne bi bilo ovako kako je (pokazuje uokolo i smije se). Ovdje je ‘drž’ ne daj’ za svaku kunu, ali je zato prisutan snažan aktivistički duh”, kaže Šišak. Dodaje da je ZMAG svakako pionirski pothvat. “To, dakako, nije put prema novcu i slavi, ali je put snažnog unutarnjeg zadovoljstva. Osjećaj da pomažeš, da radiš nešto korisno”, pojašnjava. Nastavak na sljedećoj stranici

Na moje pitanje kako bi formulirao ključnu filozofiju kojom se vodi udruga odgovara da je fokus na holističkom pristupu životu. “To konkretno znači da se o svim najvažnijim segmentima života brineš ili ih namiruješ u suradnji s konkretnim ljudima. Dakle, voda, zrak, hrana, sklonište, socijalni moment. To je kombinacija ‘uradi sam’ kulture, koja je gotovo nestala, i tih održivih priča”, govori. U tom smislu djelatnost ZMAG-a pokriva sva ključna životna područja: poljoprivredu, graditeljstvo, energetiku, ekonomiju i edukaciju. “Sve navedeno ima jedan zajednički nazivnik, a to je permakultura. Permakulturni pokret, dakle stvaranje jedne permanentne kulture, jedne održive, nenasilne, do kraja utopističke u ovim današnjim vremenima, ali s druge strane toliko ljudima svojstvene i neophodne. Permakultura nam je zajednički nazivnik, želja da se promoviraju te vrijednosti kako bi naša civilizacija našla neki srednji put i izašla iz ove silazne putanje. Mislim da je to neminovnost”, entuzijastično gestikulira. Potom nastavlja: “U tom smislu spajamo stvari, konkretno hranu i ekonomiju. Sve je isprepleteno. Primjerice, godinama smo promovirali te takozvane kratke lance opskrbe, zelenu javnu nabavu. To su teme koje su sad postale mainstream, a prije 15

Na imanju me dočekao Matko Šišak, čovjek bez kojeg udruga, barem u ovom obliku, ne bi ni postojala. Taj dobrodržeći 43-godišnjak s brkovima i frizurom koja odaje pankersku prošlost upravo je u manduri postavljao nove drvene oplate na jednu od kuća

ZMAG ima i akademiju prirodnoga graditeljstva, u kojoj se na cjelogodišnjem tečaju dvadesetak polaznika osposobljava za cijeli proces, “od projektiranja, čitanja nacrta, drvenih konstrukcija, žbukanja peći, interijera, eksterijera, krovopokrivačkih radova...”

godina nitko živ o njima nije govorio. Mi smo se tu okupljali kao neki čudaci, a sad je napokon i to došlo na red, da se podržavaju lokalni proizvođači, da se jača lokalno gospodarstvo, da se gleda na transport. To je jedna velika životna priča na cijelom nizu životnih područja. A tu nismo samo mi, tu je cijela ta scena i ta ekipa koja čeprka po tome.”

U široj je javnosti djelatnost ZMAG-a možda najvidljivija kroz edukaciju. Na raznim radionicama, konferencijama i tečajevima, kroz Reciklirano imanje godišnje prođe više od 3000 ljudi. Nekolicina članova ZMAG-a i sami su predavači, ali udruga se ponajprije oslanja na veliku mrežu vanjskih suradnika iz znanstvene i poslovne zajednice. U suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom (HGK) i Agronomskim fakultetom u Zagrebu, ZMAG godišnje organizira dvije velike konferencije – jedna je o dobroj ekonomiji, a druga o dobroj hrani. ZMAG isto tako surađuje s nizom osnovnih i srednjih škola, čiji su učenici redoviti gosti na edukacijama na Recikliranom imanju. Također organiziraju mnoge jednodnevne, dvodnevne ili 12-dnevne tečajeve i radionice na teme poput ekološkog vrtlarenja, permakulturnog dizajna, zdrave

hrane i održive potrošnje, izrade prirodne kozmetike, recikliranja plastičnih vrećica, papira i odjeće, pa čak i filcanja ili izrade mozaika. “Imamo i savjetodavnu službu za permakulturu i održivo življenje, koja godišnje ima više od 1800 upita na razne teme. Tu doslovno stižu dva-tri maila i tri-četiri poziva na dan, s najrazličitijim pitanjima, od toga treba li nešto preštihati ovako ili onako do toga da nam predlažu neke lude razvojne projekte i koncepte”, kaže Šišak. “Kad imaš godine rada iza sebe, ljudi to primjećuju i pamte, i to je velika vrijednost. Ovdje je procirkuliralo zaista mnogo ljudi. Ovo je mjesto otvoreno za sve koji žele raditi i učiti o temama s područja održivog razvoja, otpornosti zajednica, ekologije, permakulture”, dodaje.

Zanima me dolaze li na imanje stranci i koliko je ZMAG povezan sa sličnim udrugama u svijetu. “To je svijet u kojem informacije idu od usta do usta. OK, imamo i website na engleskom i francuskom. Imamo neku svoju filozofiju: ne bavimo se turizmom, ali želimo na neki način ostati slobodni za putnike namjernike, za ljude iz cijelog svijeta koji putuju i koji na proputovanju mogu doći kampirati kod nas, prenoćiti kod nas, uključiti se u naše aktivnosti”, govori Šišak. Naravno, potrebno je najaviti se, kaže te dodaje da ima i vrlo mnogo “parazitskih i vampirskih tipova neradnika”, koji se samo pojave na imanju. “Imamo sistem: tko nam ne odgovara, ako ne ‘kliknemo’, porazgovaramo i kažemo ‘Molim vas, ne ide’. Ali sve nam je jasno u roku od 24 sata. To je ta neka priča od koje ne želimo odustati mada ne donosi nikakvu dobit, donosi u nekom socijalnom smislu, to je neki socijalni kapital”, kaže.

Posebno područje djelovanja ZMAG-a je prirodno graditeljstvo. Udruga je diljem Hrvatske promovirala

gradnju kuća s drvenom konstrukcijom, zidovima od balirane slame i zelenim krovom, pri čemu se koriste samo prirodni lokalni materijali: kamen, drvo, slama, glinena žbuka, cigle. ZMAG ima i akademiju prirodnoga graditeljstva, u kojoj se na cjelogodišnjem tečaju dvadesetak polaznika osposobljava za cijeli proces, “od projektiranja, čitanja nacrta, drvenih konstrukcija, žbukanja peći, interijera, eksterijera, krovopokrivačkih radova...”. Godine 2005. u Hrvatskoj nije bilo nijedne kuće od bala slame, a danas ih ima više od 150. “Imamo i tim graditelja, imamo građevinsku firmu i izvodimo radove. Radimo na tome da si stvorimo kvalitetnu konkurenciju. Ima vrlo mnogo posla, taj sektor raste i vrlo je velika potražnja. Mi uspijemo obraditi samo 15-20 posto upita i te poslove prihvatimo. Naš je cilj da se ta priča s prirodnim graditeljstvom zakotrlja, mi ćemo posla uvijek imati. Upravo smo sad završili jednu kuću u vrijednosti pet milijuna kuna. To je ‘brutalno napucana’ kuća sa svim tehnološkim rješenjima, ali to je kuća od bala slame, na zidovima je lokalna glina, a masivna hrastova fasada je iz obližnje šume. Ima investitora koji se odlučuju za takve stvari, a ima i običnih kuća, raznih šupa, ateljea, radnih prostora”, kaže Šišak. ZMAG također ima tim za obnovljive izvore energije, koji educira i izrađuje masivne finske peći, raketne peći, solarna kuhala, ugrađuje solarne kolektore. “O tome sve piše na našoj stranici. U rubrici Baza znanja ima gotovo 30 priručnika koji se mogu besplatno skinuti u pdf-u”, govori.

Ipak, nije oduvijek sve bilo idilično. Osobito ne na početku. “Ovdje sam na selu vrlo mnogo učio od seljaka, od lokalnih stanovnika. Treba cijelu tu priču mudro složiti.” Kaže da je mnogo ljudi, njegovih bližih ili daljih poznanika, u tome “izgorjelo”. “Znam puno ljudi koji su prodali roditeljske stanove i kupili kuće u Lici i Gorskom kotaru. Oni uopće nisu bili pripremljeni za takav život, to je bio čisti idealizam. Na selu se mora raditi. Tako da sad imamo već jednu generaciju povratnika u grad, jer ipak je grad komforan, tamo imaš sve, grije te radijator... A ovdje moraš sve napraviti sam. Dolazi zima, sijeku se drva, izvlače se trupci i vozi ih se u pilanu, suše se, ovisno o vrsti, godinu, dvije, tri, i onda ustvari shvatiš da ničega nema bez golemog truda”, kaže Šišak. Ipak, život na selu ima i neke neočekivane prednosti. “Tulumi su ovdje na zavidnoj razini”, smije se. “Ovdje uvijek netko proizvodi vino, netko pivo, netko rakijicu, netko prirodne sokove... Sve to zapravo je povratak u normalno stanje, u jednu jaku ruralnu zajednicu, od koje smo se odviknuli”, kaže Šišak. U svemu tome, prema njegovim riječima, ključna je poveznica ljubav prema prirodi. “Kod nas nema ideologije i politike. Ajmo reći da je glavno ljepilo koje nas veže ljubav prema prirodi, prirodni lifestyle, koliko god to široko shvatili. Pokušavamo se dovinuti svemu i svačemu. Tu se ulaže jako puno energije. Možda je sve to tek naš očajnički pokušaj da jedan umirući svijet još malo održimo na životu.”

’Zaželi’ je program u skladu s europskim i nacionalnim preporukama o unapređenju položaja žena na tržištu rada i zaštite prava žena, a istovremeno program koji suzbija siromaštvo, promiče socijalnu uključenost te pruža potporu i podršku starijim osobama kojima treba pomoć poput nabavke higijenskih potrepština, održavanja kućanstva, pomoć oko svakodnevnih aktivnosti ili pak onima kojima jednostavno treba razgovor

One ne mogu tako lako pronaći posao. Odlaze na stotine razgovora za posao i uvijek budu odbijene iz istog razloga - jednostavno, poslodavci ih ne žele. Ponekad zbog njihovih životnih priča, ponekad zbog invaliditeta, a nekad samo zbog godina. No postoji jedan program koji želi baš njih. Žene koje su u nepovoljnom položaju na tržištu rada, starije od 50 godina, žene s najviše završenom srednjom stručnom spremom, žene s invaliditetom, žene žrtve trgovanja ljudima, liječene ovisnice, žene žrtve obiteljskog nasilja i beskućnice imaju prednost pri zapošljavanju kroz projekt “Zaželi”. Riječ je o hrvatskome modelu, toliko uspješnom da su ga počele kopirati i druge zemlje Europske unije.

”Zaželi” je program u skladu s europskim i nacionalnim preporukama o unapređenju položaja žena na tržištu rada i zaštite prava žena, a istovremeno program koji suzbija siromaštvo, promiče socijalnu uključenost te pruža potporu i podršku starijim osobama kojima treba pomoć poput nabavke higijenskih potrepština, održavanja kućanstva, pomoć oko svakodnevnih aktivnosti ili pak onima kojima jednostavno treba razgovor.

Zadatak žena u projektu je brinuti o starijim i nemoćnim osobama koje su nerijetko prepuštene same sebi. Ove žene su više od gerontodomaćica. Za te su ljude pomoć u kući, ali i društvo koje im je ponekad najpotrebnije. Od iznimne su važnosti posebno u zabačenijim krajevima. Donose im lijekove, prate ih na liječničke preglede, obavljaju kućanske poslove, a one teže pokretljive kupaju i hrane. Svojim im rukama umivaju staračka lica, a u kućama se osjete mirisi skuhanih pilećih juha i drugih omiljenih im specijaliteta. Sjede s njima, piju kavu i slušaju neke davno zaboravljene priče iz mladosti njihovih korisnika. Osiguravaju im pomoć, ali i toplinu doma.

Zadatak žena u projektu je brinuti o starijim i nemoćnim osobama koje su nerijetko prepuštene same sebi. Ove žene su više od gerontodomaćica

Mjesečno za to primaju minimalnu plaću, ali za njih je to, kako su nam rekle, dovoljno da budu zadovoljne. Putem programa “Zaželi” zapošljava se gotovo četiri tisuće žena. One brinu za stotine korisnika diljem Hrvatske, od zabačenih slavonskih sela do teško dostupnih mjesta na otocima, a sve financira Europski socijalni fond. Do sada je u okviru ovoga projekta, od 2017. do 2021. godine, bilo zaposleno više od 14 tisuća žena koje su pružale uslugu potpore i podrške za gotovo 80 tisuća starijih i nemoćnih osoba. U okviru projekta, sredinom

rujna je ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Marin Piletić uručio 52 ugovora vrijedna više od 55 milijuna kuna. Istaknuo je kako će se potpisivanjem tih ugovora omogućiti zapošljavanje 1122 žene koje će pružati uslugu potpore i podrške za više od 6700 starijih i nemoćnih osoba u svojim zajednicama. Dio projekta postale su brojne udruge, organizacije, općine i gradovi.

Projekt “Zaželi” aktivan je i u Imotskoj krajini. U tom dobrano iseljenom dijelu Hrvatske sve je više stanovništva treće životne dobi kojima je neki od oblika pomoći nasušna potreba. Projekt u partnerstvu s Hrvatskim

zavodom za zapošljavanje, Područnom službom Split i Centrom za socijalnu skrb Imotski provodi i Centar za održivi razvoj iz Imotskog. Oni su spas za mnoge starije ljude prepuštene same sebi.

- Puno je naših sumještana koji su sami, čija su djeca zbog poslovnih i obiteljskih obveza te materijalne egzistencije daleko od svojih roditelja. Nastavak na sljedećoj

stranici

Jedna od gerontodomaćica je Zrinka Marković (lijevo) i Vlatka Dostal (desno) u društvu Davora Marića, direktora Udruge osoba s invaliditetom i Gordane Vorel, voditeljice programa

Dio njih dolazi kad god im to mogućnosti dozvoljavaju, ali nažalost imamo korisnika koji nemaju nikoga i mi smo im jedina pomoć. Od dostave i kupnje namirnica, lijekova i drugih potrepština, pomoći u pripremi obroka pa do održavanja čistoće stambenog prostora. Dio naših korisnika su teže pokretljive osobe koje trebaju pomoć pri oblačenju, svlačenju i održavanju osobne higijenegovori nam Snježana Petrušić, koordinatorica pri Centru za održivi razvoj u Imotskom.

Tek kad se zađe po napuštenim selima i razgovara s krajnjim korisnicima, evidentno je koliko im ovakva pomoć znači.

- Ma, nama je naša Nada Ajduk sve. Sam Bog ju je poslao na naša vrata. Ona je naš razgovor, naša desna ruka, jer naša su djeca daleko, a nas godine svaki dan sve više pritišću - govore nam Jure i Marija Perić iz općine Podbablje, koji su već odavno zagazili u deveto desetljeće života.

Oni u svojem domu imaju sve što im je potrebno, ali su svakim danom sve manje pokretni.

- Meni je ovo više od novca koji za svoj rad dobivam. Znate, nekako se stopite s ovim ljudima, postanu dio vašega života - govori nam gerontodomaćica Nada.

- Neka nama nje, ona je tu za svaku našu potrebu. Ne treba je zvati, ona je tu i više od onoga za što je plaćena - govori Jure, kojemu su usta puna hvale za ovaj projekt.

U desetak kilometara udaljenim Poljicima, u zaseoku Skako, cijeli život živi sama Tereza Skako. Devedeseti rođendan je proslavila prije nekoliko dana. Ispred kućice u cvijeću teško se podupire o štap, ali sa suzom u oku i pogleda punog povjerenja pogledava u gerontodomaćicu Zrinku Đuku. Za Terezu su čuli još prije dvije godine. Znali su da i ova starica treba pomoć.

našeg boravka Marica prati svoju 82-godišnju korisnicu Mariju.

- Ona je naš razgovor, rame za ublažiti samoću. Imamo mi sve što je nama potrebno, ali ubi samoća, a i godine se nabrojale i svakim danom je sve teže i najosnovnije kućanske poslove uraditi - govori Marija, koja je sa svojim Nikolom u sretnom braku 64 godine.

- Punih 64 godine smo zajedno. I još se volimo, poštujemo, nikad se nismo posvađali - uz smiješak će Nikola, koji je čvrsto odlučio sa svojom Marijom proslaviti dijamantnu, jubilarnu godišnjicu.

Uz djecu koja ih obilaze i pomažu koliko god to njihove obveze dozvoljavaju, nadaju se kako će ovakvih projekata biti još te da će ih njihova Marica i dalje s puno pažnje obilaziti i pomagati.

- Ma ne dolazi nam ona samo dva puta tjedno, ona je tu kad god je zatrebamo. U svako doba je možemo pozvati i ona je tu, dio je naše obitelji. Zato hvala svima, od Vlade do ministarstava i ostalih koji su omogućili ovakve projekte. Ovo je pun pogodak za nas stare i onemoćale - lucidno poručuje Nikola, kojega Marica opominje da obvezno zatvori vrata pri našem odlasku. Kad sunce zađe, a u ovom napuštenom i raseljenom kutku domovine i sunce zalazi na drugačiji način, ni vuku se

Oni su stari i nemoćni, oni traže našu pomoć i njegu. Ovaj rad je, vjerujte, puno više od samoga rada, dolazaka i odrađivanja nečega što moraš

- Moja Zrinka je meni sve. Ona je tu uvijek kad mi zatreba, ma svaki dan ako treba. Sad sam sigurnija jer znam da nisam više sama. Ona je moj anđeo čuvar - govori Tereza dok jednom rukom čvrsto drži štap, a drugom ruku svoje gerontodomaćice.

- Ništa mi nije teško uraditi za one koji su nam povjereni. Oni su stari i nemoćni, oni traže našu pomoć i njegu. Ovaj rad je, vjerujte, puno više od samoga rada, dolazaka i odrađivanja nečega što moraš. Ma kad vidite ove suze u očima, tko bi je ostavio i ne pomogao joj u njenoj samoćigovori Zrinka.

Na odlasku pozdrav rukom bake Tereze uz skromno: “Ne treba meni ništa, samo dođite ponovno da malo popričamo”.

Veliki je prostor Imotske krajine, koja je razbacala svoja sela od pitomog imotskog polja do pomalo surovog zabiokovskog kamenjara. U zaseoku Buljubašići, u općini Zagvozd, na prste jedne ruke mogu se nabrojiti preostali stanovnici. Obnovljene kuće zatvorenih škura tek su podsjetnik kako je sve što se iseliti moglo otišlo, a ostali su tek stari i nemoćni. Pomoć u socijalnoj integraciji, ponekad tek samo topao razgovor, druženje, pranje i pospremanje za Nikolu i Mariju Buljubašić, koji se dosta teško kreću, od neprocjenjive su koristi. Za sve to tu je njihova gerontodomaćica Marica Tomičić. Potiho iz prikrajka i tijekom

ne mili s mitske planine Biokovo u zagvoške zaseoke. U samom podnožju planine zaseok je Katušići u kojem nas na pragu kamene kuće, u kojoj je do prije četrdesetak godina odzvanjao dječji smijeh, dočekuje gospođa Mile Katušić. I ona je na pragu svojih osamdesetih, desetljećima je dijabetičar, komatozna stanja su njena svakodnevica. Da nije Marije Brnas, njene gerontodomaćice, tko zna što bi bilo.

- Koliko me je puta spasila u zadnji čas. Ako nije došla, a dođe svaki dan, zove po sto puta na mobitel. Mile, jesi li dobro, a ako se ne javljam, evo ti nje na vrata. Imam ja svoju djecu, ali su oni daleko, svak’ se sobom zabavio. Ne mogu tražiti da budu uz mene, a meni se iz moje kuće ne ide nigdje dok još mogu sama o sebi koliko-toliko. Evo, jučer me je moja Marija vodila kod okulista u Imotski. Ode mi po lijekove, donese spizu, plati račune. Ma sve što je zamolim ona će meni napraviti, a vrijeme provedeno u razgovoru, tko to može platiti u ovoj samoći. Kad je meni nešto, dok bi moja djeca došla, da mi nije Marije, davno bih ja umrla - govori Mile. Njeno mišljenje dijeli i 86-godišnja Rosa Brnas iz Zagvozda. Invalidsko pomagalo, jer se teško kreće uz mnoge operacije kuka i koljena, olakšava joj svakodnevicu. Ipak je njena gerontodomaćica Milica njena desna ruka, njen štap i oslonac jer, kako govori, bez njezine pomoći bilo bi teško.

- Ona je tu kad god mi treba i za što je god zovnem. Sva-

ka čast mojoj djeci, ali da nije Milice, sve bi bilo puno teže. Ovako i samoću i bolest lakše čovjek iz dana u dan gura - govori Rosa, koja nije više sigurna samostalno obavljati dobar dio kućanskih poslova te joj pomoć gerontodomaćice itekako dobro dođe.

Raduje činjenica kako će ovih 120 korisnika, uz pomoć dvadeset gerontodomaćica, barem do sredine travnja iduće godine, ostvariti bolju kvalitetu njihova svakodnevnog življenja.

- Samo da se ovo nastavi - poručuju svi korisnici s kojima smo razgovarali, ako ne kroz ovaj, onda kroz neki drugi projekt, jer želje su ovih korisnika malene u odnosu na sreću i zadovoljstvo koje u konačnici dobivaju.

Projekt “Zaželi” zaživio je i u Daruvaru. Tamo je od 1. listopada zaposleno 30 žena, redom sa Zavoda za zapošljavanje.

- Ministarstvo rada, mirovinskog sustava i obitelji i

socijalne politike donijelo je treću Odluku o zapošljavanju žena kroz program ‘Zaželi’. Radi se o ženama koje su u pravilu starije od 50 godina i teško pronalaze posao. Naših 30 žena obilaze i pomažu gotovo 190 osoba starije dobi. Svaka žena ima od šest do sedam korisnika koje obilaze prema potrebama i u dogovoru s njima - rekli su nam Gordana Vorel (47), voditeljica programa i Davor Marić (56), izvršni direktor Udruge osoba s invaliditetom Daruvar, tijekom posjeta toj Udruzi.

Gospođe Vlatka Dostal (57) i Zrinka Marković (59) bile su zaposlene i na prethodna dva programa. Ovaj put njihov radni odnos je zasnovan na pola godine. Prvi put se radilo o ugovoru na dvije, a drugi put na godinu dana. Obje imaju po šest domaćinstava. Gerontodomaćice se brinu o starijima kojima je potrebna samo topla riječ ili društvo, preko onih kojima je potreban odlazak do ljekarne ili liječnika, pa do onih koji nisu u stanju gotovo ništa napraviti i ovise o tuđoj pomoći. - Kod nekih teže pokretnih osoba potrebno im je pomoći u čišćenju stana i osobne higijene. Kuhanje, njega, pomoć oko liječnika. Ipak, razgovor je na prvome mjestu. U pravilu se dogovaramo koliko puta tjedno ih obilazimorekle su nam gerontodomaćice. Obje vole pomagati starijim osobama. U prigradskom naselju Doljani stigle su u kuću 69-godišnje Marije Bublić. Razgovaraju s njom i brinu o njoj. Gospođa Bublić je srdačno dočekala svoje pomagačice. Čim je čula da dolazi automobil, izašla je na svoje uredno pokošeno dvorište s puno cvijeća. Nakon zagrljaja s gerontodomaćicom Vlatkom Dostal ušli smo u Marijinu malenu kuću. Odmah se vidjelo da su te dvije žene izgradile veliko povjerenje i bliskost. Ponuđeni smo s kavom, a gospođa Marija nije mogla nahvaliti što je taj projekt ponovno pokrenut.

- To je prekrasan projekt. Meni je potrebna pomoć samo oko prijevoza. Nasreću, neke stvari mogu sama, osim kad trebam otići u grad jer ima par kilometara. Čujemo se telefonom i ona mi donese sve što je potrebno. Bez njezine pomoći život bi mi bio puno teži. Subotom odemo u grad na kavu - rekla je Marija, koja inače živi sama.

Važno je, kaže nam, što ima s kim porazgovarati jer su joj djeca u drugim gradovima. Nakon Doljana vraćamo se u Daruvar. Na zadnjem katu stambene zgrade živi Ana Molvis (73). Njena gerontodomaćica je Zrinka Marković. - Imala sam pet operacija i doista mi je teško bez ičije pomoći. Moja dobra vila Zrinka održava mi stan čistim. Evo, upravo danas se najavila i rekla da će usisati stan, koji nije velik - priča nam Ana.

Dodaje kako ponekad samo popiju kavu i porazgovaraju. Dok je gerontodomaćica usisavala tepih, Ana nam je rekla da voli jako puno čitati. Svaki mjesec pročita od tri do četiri knjige. Pohvalila se i ručnim te slikarskim radovima. Rekla nam je kako uz pet operacija ima problem i s išijasom te su joj stoga Zrinkine ruke neophodne. Kroz program “Zaželi” joj je život uvelike olakšan.

Korisnica Mile Katusic sa gerontodomaćicom Marijom Brnas

AMERIČKI MODEL RADNIČKOG DIONIČARSTVA (EMPLOYEE STOCK OWNERSHIP PLAN - ESOP)

Za originalnu ideju američkog ESOP-a zaslužan je ekscentrični odvjetnik iz San Francisca Louis Kelso. On je ustvrdio da, ako je kapitalizam tako dobra stvar, onda treba stvoriti više kapitalista - posebno u svjetlu onodobne komunističke alternative (1960-tih). Stoga je mehanizam ESOP-a prikazan kao “pretvaranje radnika u vlasnike”, a takvo razmišljanje pridonijelo je popularnosti koju ESOP-ovi imaju kod obje velike političke stranke u današnjoj Americi. U Sjedinjenim Državama privatna tvrtka može imati zasebnu pravnu osobu koja služi kao privatni mirovinski fond za zaposlenike tvrtke — uz javnu mirovinu socijalnog osiguranja. Obično američki privatni mirovinski fond za zaposlenike tvrtke ne smije uložiti više od 10 posto svoje imovine u dionice tvrtke. Stoga je 1970-ih morala biti donesena zakonska regulativa o ESOP-u kao posebnom obliku mirovinskog fonda koji može svu svoju imovinu uložiti u dionice tvrtke - ESOP je bio osmišljen upravo za to. ESOP-u je također bilo dopušteno uzimati zajmove za koje je jamčila povezana tvrtka, a zatim se taj zajam mogao koristiti za otkup dionica od jednog ili više vlasnika. Druga mogućnost je bila da vlasnici daju zajam pristankom na otplatu tijekom razdoblja od nekoliko godina. U oba slučaja, tvrtka bi zatim uplaćivala doprinose zaposlenicima koji se odbijaju od poreza u ESOP tako da je novac kroz ESOP odlazio ili financijskoj instituciji ili vlasnicima za otplatu kredita.

DOBRE I LOŠE STRANE ESOP-A

Postoji nekoliko važnih aspekata ovog mehanizma radničkog dioničarstva. - Svi zaposlenici dobivaju dionice na svoje pojedinačne dioničke račune u ESOP-u u iznosu jednakom vrijednosti otplata zajmova koje se ne računaju kao kamate. Te se dionice raspoređuju po pojedinačnim računima obično prema plaći.

• Za razliku od starih Planova kupnje dionica zaposlenika (ESPP), zaposlenici ne plaćaju dionice iz svoje plaće ili osobne imovine, ali također nisu izravno vlasnici svojih dionica koje se za njih čuvaju u ESOP-u. ESOP je individualizirano, ali neizravno vlasništvo zaposlenika nad dionicama tvrtke.

• ESOP može imati bilo koji postotak vlasništva nad tvrtkom u početku, a zatim se vlasništvo može povećavati tijekom godina kako se uprava i zaposlenici tvrtke privikavaju na činjenicu da rade u tvrtki koju posjeduju zaposlenici. Vlasnici koji prodaju ESOP-om izbjegavaju moguće probleme ili nesporazume koji bi se mogli pojaviti kad bi pokušali prodati sve odjednom.

• Dobro implementiran ESOP će stvoriti kulturu suvlasništva (umjesto uobičajene podjele između poslodavca i zaposlenika) i tako povećati profit. Doprinosi koje tvrtka daje ESOP-u djelomično proizlaze iz povećanja produktivnosti zaposlenika koji su sada i vlasnici, djelomično iz poreznih olakšica, a djelomično iz želje vlasnika da dodatno nagradi zaposlenike tako što će ih učiniti suvlasnicima.

• Dionice zaposlenika u ESOP-u, ali u neizravnom vlasništvu, znače da zaposlenik ne može prodati dionice bilo kome (ESOP će ih na kraju otkupiti), ne može staviti dionice pod hipoteku i ne može ostaviti dionice svojim nasljednicima. U tom smislu, ono što uđe u ESOP, ostaje u ESOP-u.

Nakon više od 40 godina otkako je prihvaćen zakon o

ESOP-u u SAD-u, u toj zemlji danas postoji oko 7000 ESOPova. Štoviše, čak 10 posto radne snage u privatnim tvrtkama u SAD-u suvlasnici su ESOP-a u tvrtki u kojoj rade (dok je samo oko šest posto američke radne snage u privatnim tvrtkama sindikalno organizirano). U SAD-u (i u Europi) sada se događa “sjedokosi tsunami” vlasnika tvrtki koji odlaze u mirovinu i imaju samo nekoliko mogućnosti za izbor nasljednika. Vrlo često vlasnikova djeca imaju svoje planove ili možda nisu prikladna za preuzimanje vlasništva. Stoga postoji samo nekoliko opcija.

• Prodaja konkurentu: Konkurent ne želi voditi dvije tvrtke pa će zadržati samo katalog kupaca i možda nekoliko vrhunskih ljudi u svom glavnom poslovanju koje će se polako širiti kako bi zadovoljilo potražnju. U prodanu tvrtku neće se ulagati i njezino poslovanje će se ograničavati kako bi se iskoristile porezne olakšice zbog smanjenja vrijednosti i gubitaka, te zaštitila dobit u glavnom poslovanju. Nakon nekoliko godina, prodana tvrtka će vjerojatno biti u tišini ugašena, radna mjesta bit će zatvorena, a nestat će i prihodi i porezi za lokalnu zajednicu. Za prodanu obiteljsku tvrtku to će biti najvjerojatniji ishod - a to nije dobro nasljeđe.

• Prodaja velikom konglomeratu: Prodaja velikoj tvrtki znači da će nasljeđe vlasnika polako (ili iznenada) biti apsorbirano u birokraciju velike tvrtke - s posljedičnim negativnim učincima na poduzetništvo, neovisnu inicijativu i kulturu male tvrtke. Poslovanje se može ali i ne mora nastaviti u lokalnoj zajednici. Kao mali sporedni ili periferni dio velike tvrtke, bit će prva na popisu za gašenje tijekom reorganizacije ili pada poslovanja.

• Privatni kapital: Druga je mogućnost prodaja privatnom kapitalnom fondu. Ali njihov je uobičajeni način rada da natovare tvrtku dugom za akviziciju i usredotoče se na kratkoročnu dobit tako što smanjuju broj zaposlenih i eliminiraju dijelove tvrtke koji su orijentirani na budućnost, primjerice odjele za istraživanje i razvoj i razvoj novih proizvoda. Budući da fondovi privatnog kapitala obično postoje samo pet ili više godina, “modernizirana” tvrtka tada će biti prodana ili drugom fondu privatnog kapitala ili možda nekom od konkurenata. U svakom slučaju to nije dobro nasljeđe za vlasnika koji prodaje.

• Menadžerski otkup: ako glavni menadžer ili menadžeri mogu prikupiti novac, tada bi se tvrtka mogla prodati njima u sklopu menadžerskog otkupa. Ali to samo odgađa problem nasljeđivanja, odnosno, kako kaže američka poslovica: “Time samo limenku šutnemo dalje niz ulicu”. Menadžeri će se uskoro i sami suočiti s problemom nasljeđivanja.

• Prodaja ESOP-u: Prodaja ESOP-u postupan je proces koji na kraju može završiti sa 100 posto vlasništva zaposlenika tijekom razdoblja od nekoliko godina. Vlasništvo koje ulazi u ESOP ostaje u ESOP-u - budući da ESOP otkupljuje dionice zaposlenika koji odlaze u mirovinu i redistribuira ih aktivnim zaposlenicima. Stoga se nasljeđe vlasnika zadržava u lokalnoj zajednici budući da poslovi, prihodi i porezi ostaju tamo. Ovakvim usidrenjem kapitala u zajednici, tvrtka je prirodno društveno odgovornija jer nitko ne želi “zagađivati vlastito gnijezdo”. A zaposlenici-vlasnici možda će željeti pokazati svoj ponos podupiranjem programa razvoja zajednice.

Koja je loša strana ESOP-a? Otprilike jedina loša strana je da bi druge opcije mogle donijeti više novca vlasnicima koji prodaju. Ako vlasnici koji prodaju (ili njihove obitelji) samo žele maksimizirati novčani povrat i ne mare za

pitanja nasljeđa ili društvene odgovornosti, tada vjerojatno ne bi odabrali opciju ESOP-a - koja se temelji na tome da dio vlasnika ima širi skup vrijednosti, npr. održavanje njihovog nasljeđa u lokalnoj zajednici, nagrađivanje zaposlenika i stvaranje tvrtke u kojoj su zaposlenici vlasnici (umjesto uobičajene podjele poslodavac-zaposlenik).

DOVOĐENJE ESOP-A U EUROPU

Europa ima isti problem “sjedokosog tsunamija” nasljeđivanja kao i SAD, ali postoje i drugi razlozi za uspostavu ESOP-a. Neki poduzetnici žele izaći iz tvrtke prije mirovine kako bi iskoristili i druge mogućnosti. Neki vlasnici žele uvesti zaposlenike u suvlasništvo kako bi stvorili tvrtku vlasnika-poduzetnika, a ne tvrtku podijeljenu suparništvom između poslodavca i zaposlenika. Kako ESOP mehanizam dovesti u Europu? Prije svega, jedno upozorenje. Zbog popularnosti ESOP-ova u SAD-u, neke međunarodne konzultantske tvrtke reklamiraju “ESOP” planove što je kratica za “Employee Stock Options (umjesto Ownership) Plans” (to bi bilo protuzakonito u SAD-u jer je “ESOP” zakonski definiran pojam). Dioničke opcije daju vlasniku mogućnost kupnje dionica po određenoj cijeni u određeno vrijeme u budućnosti. Ako tržišna ili procijenjena vrijednost dionice vrijedi više od te cijene, tada vlasnik opcije može kupiti po nižoj cijeni u opciji i odmah preprodati po višoj cijeni, a na toj razlici ostvaruje zaradu. Opcije same po sebi nisu vlasnički udjeli, a vlasnik opcije ima samo trenutno vlasništvo nad dionicom kada se opcija koristi. One su u osnovi kratkoročni trikovi za nagrađivanje određenih zaposlenika koji bi mogli biti ključni za podizanje cijene dionica, ali nisu način za stvaranje tvrtke pravih (dugoročnih) zaposlenika-vlasnika. U Europi je već postojao niz različitih shema vlasništva zaposlenika koje su se nazivale “ESOP”, ali nijedna od njih nije odražavala strukturu američkog ESOP-a i obično su bile varijacije Planova kupnje dionica zaposlenika (ESPP). Nije jednostavan zadatak prenijeti američki ESOP u (kontinentalnu) Europu budući da američki ESOP koristi pojam “zaklade” kao zasebne pravne osobe koja posjeduje dionice zaposlenika, a te zaklade nisu moguće u zemljama kontinentalne Europe koje su utemeljene na građanskopravnoj tradiciji. Štoviše, postoje određeni elementi američkog ESOP-a koji se odnose na zakonodavnu implementaciju i nema potrebe kopirati te elemente u europskom modelu. Konkretno, postoje dva zakonodavna elementa američkog ESOP-a koja bi se mogla poboljšati u europskom modelu:

1. Američki ESOP je mirovinski plan, tako da zaposlenici

ne vide novac od svojih dionica sve dok ne budu blizu mirovine - što nije baš motivirajuće za mlađe zaposlenike koji planiraju osnovati obitelj.

2. Američki ESOP je zaklada koju vodi povjerenik (npr. netko u odjelu za zaklade neke komercijalne banke), a zaposlenici su samo “korisnici” zaklade - kao da su maloljetna djeca čije je nasljedstvo stavljeno u “zakladu” dok ne dosegnu zrelost. Institut za ekonomsku demokraciju (IED) u Sloveniji izradio je model europskog ESOP-a (1) koji obuhvaća bitne dijelove američkog ESOP-a i ispravlja dva manje poželjna zakonodavna elementa iz američkog ESOP-u. Ta poboljšanja su: 1. Europski ESOP nije mirovinski plan. Umjesto čekanja na odlazak u mirovinu kako bi se otkupile dionice zaposlenika, ESOP koristi plan obnavljanja prema kojem se najstarije dionice na dioničkom računu zaposlenika periodički otkupljuju (“obnavljaju”) i redistribuiraju sadašnjim zaposlenicima (2). Stoga se udjeli (i rizici) ne gomilaju na računima starijih radnika, tako da oni nisu potaknuti da daju otkaz ili odu u prijevremenu mirovinu i mogu diversificirati svoje bogatstvo mnogo prije umirovljenja.

2. Europski ESOP ne koristi zakladu kao zaseban pravni subjekt za držanje dionica zaposlenika. Jedna od alternativa koja predviđa uključivanje zaposlenika od početka je posebna vrsta zadruge, zadruga zaposlenika-vlasnika. Jedina svrha te zadruge bila bi držanje dionica zaposlenika na njihovim osobnim računima, pri čemu su članovi zadruge (dugoročni) zaposlenici tvrtke. Mogu postojati i drugi pravni oblici za ESOP, ali on mora moći držati dionice tvrtke na ime zaposlenika i otkupiti ih kako bi raspodijelio njihovu kapitalnu vrijednost zaposlenicima. Zadružni oblik to dopušta, ali drugi pravni oblici poput neprofitne udruge ili zaklade (stiftung) ne bi dopuštali te raspodjele kapitala. Počevši od prošle godine, IED trenutno (2022.) ima uspostavljena tri ESOP-a u obliku zadruge kao zasebne pravne osobe koja drži dionice zaposlenika, tako da su ovaj oblik prihvatile pravne vlasti u Sloveniji. Rečeno je da su ovi ESOP-ovi u “pilot” fazi jer nije donesen poseban zakon koji bi izričito odobrio taj model i omogućio mu porezne olakšice. Nacrti zakonskih propisa u tu svrhu izrađeni su i s vremenom bi ih trebala uvesti nova slovenska vlada koja ima novo Ministarstvo za održivu budućnost s Upravom za ekonomsku demokraciju. Budući da sve europske zemlje imaju zakone o trgovačkim društvima (osobito za male i srednje tvrtke) i zakone o zadrugama, ovaj bi se model mogao kopirati u bilo kojoj europskoj zemlji.

ALAMY STOCK PHOTO

OODR Ž AVANJE I UPRAVLJANJE ISTARSKIM IPSILONOM TE OODR Ž AVANJE I UPRAVLJANJE ISTARSKIM IPSILONOM TE NAPLATA CESTARINE NAPLATA CESTARINE

OKUPLJA RADNIKE I RADNICE ZAPOSLENE U PODUZEĆIMA KOJA UPRAVLJAJU, GRADE I ODRŽAVAJU DIONICE AUTOCESTA, DRŽAVNIH I ŽUPANIJSKIH CESTA

UPOZNAJTE BELGIJSKOG BUDISTA KOJI ODRŽAVA TEČAJEVE ZA PODUZETNIKE

Bart Weetjens je osnivač tvrtke za razminiravanje, zen svećenik i društveni poduzetnik

Weetjens je okupio pet sredovječnih poduzetnika u seoskoj kući u ruralnoj Francuskoj, odmah na granici s Belgijom. Jedan je voditelj sveučilišnog trusta mozgova, drugi ravnatelj bolnice, treći ima vlastitu tvrtku za fakturiranje, a četvrti je konzultant za ljudske resurse. Svi sjede na jastucima, prekriženih nogu, na golom drvenom podu. Upravo su sjedili u tišini 20 minuta, a jedini zvuk je bilo njihovo duboko disanje. Sad su formirali krug kako bi podijelili razmišljanja koja su se rojila u tišini ispunjenoj mirisom tamjana.

Posao voditelja tvrtke za fakturiranje dobro napreduje, bogat je. Ali je i siromašan. “Nemam se s kime povezati. Mislim da mi nešto nedostaje”, kaže. Drugi s razumijevanjem kimaju glavama, a njegove se oči pune suzama. Ravnatelj bolnice priča o svojoj dugotrajnoj vezi s djevojkom koja ga je nedavno ostavila. Razmišljao je o samoubojstvu. “Napravio sam veliku pogrešku”, podijelio je s drugima i zaplakao.

Weetjens, u mekom crnom japanskom ogrtaču, sluša s poštovanjem, klima glavom i pomaže gdje može. Pokušajte pronaći povezanost dajući sebe drugima, a da ne očekujete da vam oni daju nešto zauzvrat. Prirodno je tugovati zbog prekida veze i spoznati svoju krivnju. Trik je u tome da se ta iskustva pretvore u pouke o suosjećanju, i prema nama i prema drugima, kaže. ”Nemojte činiti loše. Činite dobro. Činite dobro svima. Činite dobro svakoga dana”, Weetjens zaključuje.

To je, možda, ključno u današnjoj ekonomiji - obučiti izvršne direktore da se povežu s nečim u svemiru većim od osnovnog cilja, u uvjerenju da će ih to učiniti boljim i sretnijim ljudskim bićima koja će također stvoriti sretni-

je, suosjećajnije zaposlenike. Međutim, Weetjens je bacio oko na više od poslovnih ljudi. Njegov pravi cilj su društveni poduzetnici - oni samopožrtvovni tipovi koji često po cijenu vlastitog mentalnog i fizičkog zdravlja troše svoje značajne talente i energiju na borbu protiv globalnih pošasti poput siromaštva, bolesti, nasilja i drugih nedaća koje je stvorio čovjek. Ako poboljšaju svoju unutarnju dobrobit, poboljšat će se i njihovo “dobročinstvo”. A time će se poboljšati i svijet. ”Od vas kao društvenog poduzetnika se često očekuje ne samo da budete strastveni, nego i da budete skoro pa opsjednuti”, rekao je na engleskom s blagim naglaskom njegove rodne Belgije i dodao: “A budući da je opsjednutost zapravo više psihijatrijski sindrom nego zdravo mjesto u kojemu se treba nalaziti, to vodi u život poput tobogana s usponima i padovima te često rezultira ljutnjom, depresijom, izgaranjem”.

Weetjens to dobro zna. Godine 1995. suosnovao je Apopo, neprofitnu organizaciju koja uklanja nagazne mine u mjestima poput Mozambika, Kambodže i Vijetnama. Sljedećih 20 godina proveo je putujući svijetom gradeći partnerstva, prikupljajući novac te skupljajući nagrade i priznanja, leteći u Davos i držeći TED govore.

Godine 2015. se povukao. Iako je neizmjerno ponosan na postignuća Apopoa i ostaje u njegovu odboru, u razgovorima koje vodi s budućim uspješnim društvenim poduzetnicima često kaže da je vršio golemi pritisak na sebe i svoj tim.

”Očekivanja od donatora su bila velika i svi smo željeli uspjeti. To je često izgledalo kao borba, kao bitka.

Nastavak na sljedećoj stranici

Piše: KIMBERLY WINSTON

Za mene je to bio više rat, nego izgradnja mira”, kaže. Dakle, kako možemo spasiti druge poduzetnike, društvene i komercijalne, od takve vrste rata? I kako je katolički kadet vojne škole koji je studirao dizajn industrijskih proizvoda u umjetničkoj školi završio kao budistički redovnik u crnoj halji s globalnom publikom i vizionarskim centrom za osobnu obnovu za društvene poduzetnike? Do odgovora ćemo doći pomoću glodavca. Štoviše, puno glodavaca.

SVE JE POČELO S HRČKOM

Weetjensovo djetinjstvo nije bilo iz bajke. Bilo je oskudno nježnošću, a obilježeno zlostavljanjem. Zbog toga se, kad je za deveti rođendan dobio hrčka, primio njegove krznene mekoće.

”To što sam imao tu životinju bio je izvrstan način da zaštitim svoju nježnost, da primim nježnost”, rekao je. Uskoro je hrčak Goldie išao posvuda s njim, sklupčan kraj njegova pazuha, ispod majice.

Kad je dobio drugog hrčka, par je dobio mnogo malih hrčaka. Ubrzo je Weetjens pokrenuo posao prodaje hrčaka lokalnim trgovinama za kućne ljubimce. Zatim je sljedećih pet godina nastavio uzgajati gerbile i štakore u svojoj sobi.

Štakori su brzo postali značajna tema u Weetjensovu životu. Fascinirali su ga, čitao je o njima u znanstvenim časopisima i knjigama iz biologije. Međutim, kad je dobio mjesto u jednoj od najboljih belgijskih vojnih škola, morao ih je prestati uzgajati.

Vojna škola je u Weetjensov život u prvi plan donijela još jednu temu - gnušanje prema ratu, nasilju i nepravdi. Prijavio se samo zato što je njegov otac rekao da ga nikad neće primiti, a ostao je samo zato što je to bio predah od kuće. Otišao je nakon godinu dana.

”U školi je, uz maltretiranje i vršnjačko nasilje, bilo toliko nepoštenja. To me je jednostavno pretvorilo u najvećeg mirotvorca”, rekao je.

Pohađao je Sveučilište u Antwerpenu - gradu koji još naziva domom - i diplomirao dizajn proizvoda. Poput puno klinaca iz strogih i zlostavljačkih sredina, Weetjens nije znao kako se nositi s iznenadnom slobodom fakultetskog života. Boemska sveučilišna scena u Antwerpenu, u kojoj je sve dopušteno, bila je igralište bez tabua i uskoro je počeo isprobavati sve vrste droga. ”U biti sam pobjegao u potpuno iluzorni svijet, eksperimentirajući s granicama jer ni sam nisam imao zdrave granice. Mislim, granice koje sam imao bile su poput ograničenja. Nisu bile stvarno proživljene granice. Nije bilo pravog razloga za njih”, rekao je.

Weetjensonova LSD zabava nije i nakon nekoliko dana, pod utjecajem droge, završio je na psihijatrijskom odjelu. ”Bilo mi je jako teško jer sam razmišljao: ‘Ok, poludio sam, izgubio sam razum’. Morali su dovesti pet medicinskih sestara da me zadrže i sediraju”, rekao je. Weetjens je proveo šest tjedana u izolaciji i započeo ono što će biti višegodišnji režim uzimanja antipsihotika. Liječnici su mu rekli da je malo vjerojatno da će se ikad oporaviti od tog intenzivnog stanja, da je to vjerojatno nepopravljivo poremetilo njegove neurotransmitere. ”U konačnici mi je trebalo 10 godina. Zbog sve skrbi i podrške koju sam dobivao uspio sam se postupno, s vremenom, skinuti. Moj um i moje tijelo opet su bili ujedinjeni”, rekao je.

Ali ono što ga je stvarno vratilo bio je slučajan susret. Weetjens je kupovao u trgovini, kad je ugledao letak na oglasnoj ploči trgovine.

”Na vrhu je pisalo ‘Zazen,’ prakticiranje zena i telefonski broj. Ništa više od toga. Ali kako mi je um bio u jako lošem stanju, uzeo sam broj i kad sam došao kući nazvao. S druge strane slušalice bila je gospođa koja je objasnila da se u blizini, na jugu Antwerpena, nalazi Zen dojo. Sljedećeg jutra, u osam sati, sjedio sam na jastuku u njezinu dojou i osjetio sam: ‘Vau, to je to’. Osjećao sam se kao da se vraćam kući”, prisjetio se.

Weetjens je započeo svakodnevno prakticirati zen, s puno sjedeće meditacije s ciljem umirivanja uma. Kao što je osjećao utjehu zbog svojih kućnih ljubimaca štakora i hrčaka, tako je uronio u prihvaćajući zdenac zena. ”Nešto u meni mi je govorilo da mi ovo može pomoći. A kako nije bilo dogmatsko, bilo je toliko drugačije od katolicizma u kojem sam odgojen. Bilo je mnogo aspekata zena koji su mi bili privlačni”, rekao je. Kad je Weetjens počeo učiti sa zen majstorom koji mu je još učitelj, osjetio je da je posljednji dio njegova oporavka sjeo na svoje mjesto. ”Zen učitelji uistinu imaju terapeutsku ulogu. Moj je ego bio potpuno rastrojen. Dakle, trebao sam izgraditi svoj ego, stoga je moj učitelj sa mnom bio uistinu pažljiv, jer

Weetjens je započeo svakodnevno prakticirati zen, s puno sjedeće meditacije s ciljem umirivanja uma. Kao što je osjećao utjehu zbog svojih kućnih ljubimaca štakora i hrčaka, tako je uronio u prihvaćajući zdenac zena...

U ljeto kad je napunio 21 godinu s nekoliko je prijatelja otputovao u Španjolsku zbog plaža i droge - heroin, kokain, marihuana i LSD. Jedva da se putovanja i sjeća. Na povratku kući, zabrinut da će granična policija pronaći njihovu posljednju zalihu, Weetjens je progutao sve što im je ostalo od LSD-a, oko 10 doza. Njegovi su prijatelji nekako uspjeli vratiti halucinirajućeg Weetjensa u Antwerpen. Zabava na plaži je završila, ali

je i psiholog. I vjerojatno zbog toga sam osjećao da me zen još više privlači jer nisam imao osjećaj da je imao drugi naum osim da se ja osjećam dobro”, rekao je. Dvanaest godina nakon što se ušetao u svoj prvi dojo, Weetjens je postao budistički zen svećenik i ovladao samim sobom.

”Ono što vidim kod Barta je da njegova duhovnost utječe na sve što radi”, kaže Nancy Mortifee iz Well-Being projekta, gdje Weetjens vodi projekt o svjesnosti.

”To ne znači da nije pogriješio u životu - ne po mom,

nego po njegovu sudu. Razlika je u tome što se on stalno poziva na svoju zen praksu i predanost tome. I mislim da mu to daje prednost u smislu da donosi i svoje osobno putovanje i svoje duhovno putovanje za stol svog života. Njegov život je zapravo brak njih dvoje.”

lutao, živeći od državne pomoći u zapuštenom dijelu Antwerpena. Proveo je tako oko pet godina, proučavajući budizam i slikajući. Godine 1995. imao je dovoljno slika za samostalnu izložbu u lokalnoj crkvi pretvorenoj u galeriju.

KREATIVAN

PRISTUP PRONALASKU NAGAZNIH

MINA Odmah po otpuštanju sa psihijatrijskog odjela, Weetjens se vratio školi i studiju dizajna proizvoda. Također je putovao u selo u Zairu, gdje je njegov ujak radio s isusovcima na inženjerskim projektima osmišljenima da poboljšaju život lokalnog stanovništva. Bilo je to putovanje koje će, u kombinaciji s njegovim proučavanjem budizma, promijeniti fokus njegova života.

”Vidio sam uništavanje okoliša. Vidio sam nabujali konzumerizam i nejednakost koju je stvorio u svijetu. Vidio sam puno siromaštva”, rekao je. Kad se vratio u Antwerpen, proveo je godinu dana projektirajući i izrađujući vršalicu za zrna soje od bačve za ulje i bambusovih štapova. Kongo je dobio vršalicu, a Weetjens je magistrirao dizajn proizvoda.

Nakon diplome Weetjens je počeo raditi dizajnirajući autobuse za veliku tvrtku javnog prijevoza. No nije funkcioniralo pa je otišao nakon godinu dana. Zatim je

Jedan od Weetjensovih sveučilišnih profesora, Mic Billet, došao je na izložbu. Billet je pristojno pogledao slike i pozvao svog bivšeg učenika na ručak. “Bart, ti nikad nećeš postati uspješan slikar”, rekao je Billet Weetjensu. ”Bio sam šokiran”, prisjetio se Weetjens uz smijeh. “Molim? Na ovoj izložbi radim četiri godine. Ma daj!”

Billet, legendarna figura na Sveučilištu u Antwerpenu zbog osnivanja Instituta za razvoj proizvoda, potaknuo je Weetjensa da upotrijebi svoje iznimne vještine dizajnera proizvoda kako bi ostvario svoje snove. Upitao ga je koji mu problem iz stvarnog svijeta noću ne da spavati. ”Ja sam rekao - nagazne mine”, kaže Weetjens. “Upravo sam gledao dokumentarac o nagaznim minama i pojavilo se iz vedra neba - nagazne mine.”

S još dva profesora sa Sveučilišta u Antwerpenu, Weetjens i Billet su osnovali Apopo, flamanski akronim za Anti-Persoonsmijnen Ontmijnende Product Ontwikkeling ili “Razvoj proizvoda za uklanjanje protupješačkih mina”.

Nastavak na sljedećoj stranici

Billet je naveo Weetjensa da provede pola svog vremena slikajući, a pola razmišljajući o uklanjanju mina.

Zauzvrat, Billet je pristao naći sredstva za slanje Weetjensa na konferencije o nagaznim minama diljem svijeta.

”I to je ono što je učinio. Podržao me”, rekao je Weetjens.

Godine 1995., na jednoj od tih konferencija u Edinburghu, Weetjens i još jedan sudionik družili su se u baru i razgovarali o tome kako su robotika, radar i računalni senzori sjajna, visokotehnološka sredstva za pronalaženje nagaznih mina. Ali Afrika će, smatrali su, zahtijevati praktičnija rješenja s jednostavnijom tehnologijom. Kopali su po hrpi istraživanja nagaznih mina koje su donijeli sa sobom u bar - ovo je bila vrlo štreberska konferencija - kad je Weetjens naišao na rad dvojice američkih istraživača koji su trenirali gerbile da otkrivaju eksplozive. ”Čudno je s ovakvim stvarima. Točno se sjećam mjesta, okruženja, viskija, šanka. Točno se sjećam svakog detalja te večeri. Za mene je iznenada postalo jasnoistrenirat ću štakore da otkrivaju nagazne mine”, rekao je Weetjens.

Otprilike godinu dana kasnije, 1997., Apopo je počeo uzgajati afričke goleme štakore i obučavati ih da nanjuše eksploziv. Apopo ih naziva “štakorima herojima” i imaju jedan od najosjetljivijih nosova u životinjskom carstvu. Unutar jednog desetljeća nakon što ih je preuzeo Apopo, uspješno su identificirali aktivne nagazne mine u Mozambiku, postavljene tijekom desetljeća dugog niza građanskih ratova u toj zemlji, i od tada su očistili stotine tisuća nagaznih mina u Kambodži, Tajlandu, Angoli, Laosu i Vijetnamu. Do dana današnjeg nijedan štakor nije stradao na dužnosti.

NAUČITI KAKO SPRIJEČITI BURNOUT

Valeria Merino upoznala je Weetjensa 2008. godine, kad je došla u Afriku kako bi iz prve ruke vidjela Apopov rad za Zakladu Ashoka, gdje je Weetjens tad bio stipendist, a ona voditeljica projekta. Bila je impresionirana štakorima, ali se stvarno povezala s Weetjensom uz bocu vina na terasi restorana. Par je raspravljao o danku koji socijalno poduzetništvo uzima. ”Bart je tako iskren”, nedavno je rekla Merino, sad osnivačica Systems Entrepreneurs Advisors. “Uspio se nositi sa svim priznanjima i poteškoćama, a da ga to nije promijenilo. To je zbog njegove religije. U budizmu se radi o negiranju svih tih pritisaka, o tome da budete ponizni, o tome da se ne usredotočite na posjedovanje stvari. Bart je uspio ostati vjeran svojim idealima, a to nije lako.” Dok je program otkrivanja nagaznih mina bio u tijeku, Weetjens i Apopo angažirali su štakore na poslu otkrivanja tuberkuloze u uzorcima ispljuvaka diljem Afrike. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, više od 2,5 milijuna Afrikanaca godišnje oboli od tuberkuloze. Njihovi štakori povećavaju stopu otkrivanja tuberkuloze za 40%, tvrde u Apopou. Takav uspjeh izazvao je veliku pozornost u svijetu društvenih poduzetnika. Apopo je s Weetjensom na čelu dobio nagrade, potporu i sredstva od Svjetske banke, Ashoke, Zaklade Shwab i Zaklade Skoll, između ostalih. Weetjens je otišao u Davos u Švicarskoj na Svjetski

ekonomski forum i održao TED govor. Iz Tanzanije, gdje je bilo sjedište Apopoa, putovao u Europu, jugoistočnu Aziju, Bliski istok, SAD i drugdje.

U međuvremenu se oženio i osnovao obitelj - ima dvije kćeri, a supruga mu je medicinska sestra. I počeo je sagorijevati.

Godine 2015., kad se Mozambik proglasio slobodnim od mina, Weetjens se povukao iz Apopoa kao jedan od najuspješnijih i najhvaljenijih društvenih poduzetnika svoje generacije. Od tada se posvetio prakticiranju zen budizma i tome kako može pomoći onima koji žele činiti dobro da ne sagore.

Bart Weetjens vodi korporativne poduzetnike na tihu meditaciju u hodu u sklopu budističkog centra za osobnu obnovu osmišljenog da probudi njihovo suosjećanje kako bi spriječili sagorijevanje.

Kako budizam može pomoći društvenim inovacijama U kući u nizu smještenoj iza prometne ulice Antwerpena, u prostoriji na trećem katu, koja je dijelom ured, a dijelom studio, Weetjens oblači samue, odjevni predmet nalik kućnom ogrtaču, koji je dnevna radna nošnja budističkih redovnika. Sjeda prekriženih nogu na goli drveni pod i prijavljuje se na računalo koje stoji ispred njega. Kamera računala je uključena. Širom svijeta dvanaest ili više profesionalaca iz neprofitnog područja uključuje svoja računala te se povezuje. Odjednom, Antwerpen je povezan sa Senegalom, Italijom, Mađarskom i SAD-om. Utorak je, 15 sati, vrijeme je za Weetjensovu tjednu meditaciju za društvene poduzetnike. ”Želim govoriti o nedostacima društvenog poduzetništva i nedostatku osobne održivosti”, kaže Weetjens nakon vođenja tihe meditacije isprekidane rezonantnim udarcima u mali gong. “Govorit ću iz svoje perspektive, kako sam doživio ovaj 20-godišnji tobogan u Apopou. Čak i ako smo imali najmiroljubivije namjere, to putovanje često je izgledalo kao borba, kao bitka. Za mene je to više bio rat, nego izgradnja mira.”

Društvene inovacije - rad društvenih poduzetnikazahtijevaju gotovo nadljudsku predanost i učinak svojih kreatora, uz relativno malu financijsku naknadu. Od društvenih poduzetnika se očekuje da daju sve od sebe, da budu opsjednuti svojim područjem rada i poslom. A to, naravno, može dovesti do lošeg ponašanja, lošeg donošenja odluka, nestabilnog radnog okruženja i sveopćeg sagorijevanja.

Malobrojne studije koje postoje o društvenim poduzetnicima to potvrđuju. Studija iz 2010. na 10.000 neprofitnih profesionalaca otkrila je da je njih 90% navelo sagorijevanje kao primarni razlog zašto su napustili ili bi napustili područje rada. Druga studija o zaposlenicima nevladinih organizacija pokazala je da 42% vjeruje da je posao štetan po njihovo mentalno zdravlje. Stoga je Zaklada Ashoka započela seriju razgovora među svojim brojnim stipendistima, uključujući Weetjensa, o njihovu emocionalnom zdravlju i osobnim posljedicama njihovih karijera. Otkrili su da je većina stipendista došla do svog posla kroz neku vrstu osobne traume - da ih je ranije iskustvo sa siromaštvom, glađu, nasiljem ili ratom često dovelo do rada na tim područjima. Ali kad je trauma u korijenu nečega - čak i dobrih djela - ona će na kraju isplivati na površinu. ”Ovi lideri ne uče zdrave načine nošenja s traumom. Većina ih se previše identificirala sa svojim poslom i

potpuno su zaboravili na sebe. Vrlo često je oko ovih vođa društvenih inovacija postojala kultura žrtvovanja i mučeništva”, nastavio je Weetjens. Iz tih početnih razgovora, Ashoka i nekoliko drugih neprofitnih organizacija za društvene inovacije osnovali su The Wellbeing Project, sad jedno od Weetjenovih glavnih područja interesa. Njegova tjedna meditacija jedan je od mnogih resursa koje projekt nudi društvenim poduzetnicima, uz webinare, mentorstvo te usluge čuvanja fizičkog i mentalnog zdravlja. U programu je do sada sudjelovalo oko 100 ljudi. Cilj je promjena načina razmišljanja, kaže Weetjens. Ukloniti golema osobna odricanja, emocionalno iscrpljivanje i neispitane traume, a uvesti ravnotežu, učinkovitost te višu kvalitetu rada i života. Tajni pak sastojak, nastavlja, jednostavan je i nalazi se u svim svjetskim religijama, posebno u njegovoj vlastitoj budističkoj praksi - suosjećanje, kako prema sebi, tako i prema drugima. ”Sve je u istraživanju”, kaže Weetjens virtualno okupljenoj grupi. “Radi se o tome da dopustimo sebi da budemo otvoreni vlastitoj ranjivosti, da skinemo maske i suočimo se da su problemi koji postoje u društvu zapravo odraz problema koje nosimo u sebi. Put do unutarnje dobrobiti mogao bi biti najučinkovitiji pristup rješavanju najhitnijih društvenih i ekoloških izazova u svijetu.” Iz svog doma u Antwerpenu u Belgiji, Bart Weetjens vodi tjednu online meditaciju za društvene poduzetnike iz cijeloga svijeta povezane sa Zakladom Ashoka.

PROMOTIVNA PREZENTACIJA ZA PODUZETNIKE

Dan nakon svoje tjedne Ashoka meditacije, Weetjens sjeda u auto i kreće na jug. Ide u La Grande Terre, farmu u francuskim Ardenima iz 18. stoljeća pretvorenu u tvornicu, koja je potom pretvorena u permakulturni centar. Ovdje za društvene i korporativne poduzetnike održava zen budističke vježbe. Tijekom vožnje, Weetjens razotkriva svoje planove za La Grande Terre, koji uključuju konferencijski centar, radionice iscjeljivanja, terapeutska odmarališta i tečaje-

ve. Predviđa obnovu njegovih gospodarskih zgrada od kamena, koje se nižu iza male seoske kuće preko zelenih polja, pašnjaka za krave i ovce te potoka sa starim mlinom i vodopadom.

”Za to će naravno trebati puno godina i oko četiri milijuna eura koje još nemam”, rekao je. Weetjens ne prima plaću za čuvanje La Grande Terre. “Ali smatram da živim u izobilju.”

Za sada, funkcionalni prostor La Grande Terre je dvokatna seoska kuća sa sobama i zajedničkim prostorijama dovoljno velikima za smještaj šest ljudi. Dnevna soba je sad dojo za meditaciju, s malim oltarom na kojemu se nalazi minijaturni glineni Buda, koji je napravila Weetjensova najmlađa kći, i narančasta tratinčica gerbera. Nakon tri dana sjedeće meditacije pet puta dnevno, isto toliko razgovora u skupini, obilnih vegetarijanskih obroka te puno francuskih peciva i kave, poduzetnici zakazuju daljnje meditacije i termine za razgovor s njim te se svatko svojim automobilom vraća u Belgiju. ”Ljudi su jednostavno takvi. Mi samo jurimo kroz život”, kaže Sabine Denis, direktorica SPES-a zadužena za logistiku tijekom duhovne obnove. Denis bi odvojila vrijeme između odgovaranja na telefonske pozive i odlaska po francuska peciva kako bi sjedila na podu tijekom Weetjensove vođene meditacije te tako svjedočila i nekim od transformacija koje su poduzetnici napravili - transformacijama koje pripisuje Weetjensu.

”Poduzetnici ne bi dolazili čak do La Grande Terre da nema ove stvari koju nema mnogo ljudi”, rekla je. “Činjenica da je Weetjens poduzetnik znači da zna govoriti njihovim jezikom. On dopire do njih, nije ni invazivan ni prijeteći, vodi ih za ruku.”

Kasnije tog dana - nakon što je očistio kuhinju i zatvorio seosku kuću - Weetjens se spakirao u svoj auto kako bi krenuo kući.

Bio je to dobar vikend, rekao je tijekom dvosatne vožnje natrag prema Antwerpenu. Čini se da su korporativni poduzetnici shvatili ideju da će njihova vlastita unutarnja dobrobit dovesti do vanjske dobrobiti za njihove zaposlenike i njihove tvrtke. Posebno ga ohrabruje napredak čovjeka koji je podijelio s ostalima da je činio pogreške u svojim najintimnijim osobnim odnosima. ”Nije li to prekrasno da čovjek koji ima vrlo težak financijski posao uoči vlastitu aroganciju i da je spreman raditi na tome”, kaže Weetjens i nastavlja: ”Tu je transformacija. Jer ako radi na tome, onda se sva tvrdoća koja postoji u njegovoj tvrtki pretvara u nešto drugo”. U različitim trenucima tijekom vikenda činilo se da su svi muškarci na osobnoj obnovi došli do iste spoznaje, da sve što im je nedostajalo u životu - emocionalna intimnost, smisleni rad, svrhoviti smjer - ima zajednički lijek: suosjećanje za sebe i za druge.

”Pojavljujemo se onakvi kakvi jesmo s cijelom našom prtljagom boli i patnje te svega što je neobrađeno”, kaže Weetjens i dodaje: “Vučemo našu traumu kroz život i zato je autentična potraga za istinom tako važna. Otvara nam oči i otvara nas istinskoj ljubavi”.

Kimberly Winston je izvjestiteljica s područja religije, a pisala je, između ostalog, za The Washington Post, The Los Angeles Times i USA Today. Dobitnica je nagrade Religion News Association za 2018. za najbolje izvješćivanje o religiji u velikim novinskim kućama.

* * *

Zajedno je knjiga o tome u kakvom svijetu želimo živjeti sad i radosti koju doživljavamo kad ponovno pronađemo svoje dostojanstvo. Globalna pandemija nam je pokazala koliko su nam ekonomije nesigurne, a teorije zavjere ugrožavaju i jaka demokratska društva. U svojoj novoj knjizi Ece Temelkuran piše o onome što bismo trebali učiniti sad i od nas traži da odaberemo odlučnost nad nadom, da prihvatimo strah umjesto hladne udobnosti neznanja, da štedimo energiju za kritiziranje onih koji su na vlasti i razornih sustava koje podržavaju, umjesto da gubimo vrijeme izbacujući bijes na društvenim mrežama. Iznad svega, ova knjiga traži od vas da odlučite vjerovati drugim ljudima s kojima dijelimo ovaj planet. * * *

Ovo je priča o svetici 21. stoljeća, aktivistici za zaštitu okoliša, koja je 2018. godine postala svjetska figura. Gretu Thunberg optužili su da je čudna i nezemaljska, bizarna i bolesna, distancirana, asocijalna i hladna. Ti njezini karakterni nedostaci bili su toliko pod povećalom da je na kraju bila prisiljena govoriti o svojem Aspergerovu sindromu, samo da znatiželjnici dobiju medicinski razlog njezina temperamenta. Ljudi za koje se činilo da grozničavo očekuju nekakvo emocionalno pucanje, slom ili napad nekontroliranog smijeha, osjetili su olakšanje: u stvari, ona ima bolest. Greta je o Aspergeru govorila kao o svojoj supermoći, snazi koja joj onemogućuje da laže ili da izvodi predstave za mnoštvo. U svijetu post-istine, gdje ništa

Pažnju kao središnji moralni stav istraživale su briljantne žene mislioci kao što su Simone Weil i Iris Murdoch. To je ideja da mi svi znamo ne znajući: da bijes, bez obzira na svoju energičnu slast, ima ograničenja. Prilično sam sigurna da se ni Simone ni Iris nisu bojale da će izgledati kao luđakinje...

nije dovoljno čvrsto da se na to možemo osloniti, gdje su svi uronjeni u svoje emocije, ovaj njezin talent - ili ograničenjetransformirao je njezinu sliku: neiskvarena 16-godišnjakinja bistrog uma u svijetu zbunjenih grešnika. Pogledajte bilo koji njezin video i vidjet ćete publiku punu slavnih ljudi koji je promatraju kao Rimljani, s Gretom nalik na svetu Katarinu 21. stoljeća (ili kao Ivanu Orleansku pred pokvarenim francuskim sudom), dok joj lice isijava uvjerenjem i posvećenošću. Za razliku od ostatka čovječanstva, ne brinući se da će biti dosadna, ona jednolično ponavlja jedno te isto: ako ne počnemo vjerovati (u znanost), gorjet ćemo (ne u paklu nego) u vatrama globalnog zatopljenja. Svi šute kad ova sekularna svetica govori, ne samo zato što govori istinu i služi se činjenicama, nego što ne pokazuje ljutnju čak ni kad kaže da je bijesna. Umjesto toga, ona predstavlja svijetu drukčiji način postojanja: stanje krajnje i neprekinute pažnje. Ono što ona ima, i što traži da imaju njezini sljedbenici, jest vrsta pažnje koja se izdiže iznad današnjeg bučnog karnevala emocija. Iako sadržaj njezinih riječi nema nikakve veze s božanstvom,

njezina besprijekorna i pravednička vjera u istinu i u ljude djeluje gotovo biblijski u ovom hiper svjetovnom vremenu. Njezina nepopustljiva pažnja i dosljedno djelovanje izgledaju kao simptomi nekog sindroma, jer to ljude podsjeća koliko su kontaminirani cinizmom, pretjeranom ironijom i beznačajnim bijesom. Počinju se prisjećati onoga što se ne sjećaju da su zaboravili: kako se ljudi ponašaju i kako izgledaju kad su nečemu posvećeni. Kao da svijet ponovno otkriva kakav je osjećaj imati nepokolebljivu pažnju i da je bijes moguće zamijeniti otporom prema rastresenosti. Možda je to zato što svi počinjemo shvaćati da su ovaj put stvari dovoljno ozbiljne da zahtijevaju našu pažnju. Svima bi nam dobro došlo da shvatimo kako je sistematsko prisiljavanje osobe da usmjerava pažnju na pogrešno mjesto obilježje fašizma. Njegovi beskonačni bizarni spektakli i reagiranje na svaku od tih vječitih besmislica iscrpljuju čovjeka, da bi ga na kraju zatjerali u nepovratnu smetenost. Možda trebamo shvatiti da se svi sad nalazimo u stanju preživljavanja i za bijes nije ostalo mjesta. Samo ispravno usmjerena pažnja može poništiti te smetnje dajući nam sposobnost da pogled fokusiramo na srž problema. Ta pažnja će nam omogućiti da vidimo glavne prometnice nevolje u kojoj se nalazimo, tako što ćemo prepoznati na koji način protječu kroz zemlju našeg svakodnevnog života. Samo ako se odlučno zagledamo u djelovanje političkog stroja, moći ćemo izbjeći da nas zaslijepe njegove očaravajuće, a ipak beznačajne predstave što nam se svakodnevno serviraju. Pažnja nam može omogućiti da jasno vidimo pitanja našeg vremena, tako što će izbaciti iritantne predstave napravljene da nas stalno drže zauzetima. Inače nam je suđeno da postanemo bikovi koji stalno divljaju, kao što sam bila ja pred mnogo godina. A u stvari, jedino kad nam ništa ne narušava pažnju možemo naći tako smirenu svijest da se osvrnemo oko sebe i ugledamo one kojima je potrebna istinska solidarnost: one koji nečujno pate iza svojih usiljenih osmijeha. Činjenica što je Greta mlada žena možda nije slučajna. Ona pripada neopjevanoj tradiciji u povijesti moralne filozofije koju su većinom

započinjale žene. Pažnju kao središnji moralni stav istraživale su briljantne žene mislioci kao što su Simone Weil i Iris Murdoch. To je ideja da mi svi znamo ne znajući: da bijes, bez obzira na svoju energičnu slast, ima ograničenja. Prilično sam sigurna da se ni Simone ni Iris nisu bojale da će izgledati kao luđakinje, njihovo obuzdavanje bijesa nije potjecalo iz želje da izgledaju kao da se znaju samokontrolirati. Ali su možda znale da čim bijes obuzme naše postojanje, on ostavlja manje mjesta za krhko, a prema tome i za lijepo.

Ece Temelkuran je rođena u Izmiru 1973., jedna je od najpoznatijih turskih književnica, novinarki i političkih komentatorica, koja redovito objavljuje u turskim listovima, ali i u časopisima The Guardian, The New Statesman, The New Left Review i Le Monde Diplomatique. U istraživačkim publicističkim radovima bavi se temama koje su u Turskoj izrazito kontroverzne, poput kurdskog i armenskog pitanja, ženskog pokreta i pitanja političkih zatvorenika. Dobila je mnogobrojne nagrade, pa tako i nagradu “Pen for Peace” i nagradu za turskog novinara godine. Dosad je objavila desetak knjiga, od kojih su mnoge objavljene i na hrvatskom jeziku.

* * *

”Fantastična spisateljica: izravna, udara u središte stvari i zavodljiva - prvo dvoje obično ne ide uz treće.”

- Dubravka Ugrešić

”Patimo od tuge koju možemo prevladati. Žudimo za slobodom koju još nemamo. Dokle mi sjećanje seže, to su bili osjećaji koje mi je Beethovenova glazba usadila u dušu. Nedavno, čitanje ove divne knjige Ece Temelkuran izazvalo mi je iste osjećaje.”

- Yanis Varoufakis

”Ako bih trebao izabrati samo jednu knjigu koju bi svatko moje dobi u ovom trenutku u povijesti jednostavno morao pročitati, moj bi odabir bio ‘Zajedno’.”

- Brian Eno

Projekt Ilica

Promišljanje grada kroz umjetnost i akcije lokalne zajednice

Ilica ima svoju genezu, u njoj se, između ostalog, stvarala svjetska povijest umjetnosti, tu je otvorena prva privatna galerija i bila je mjesto djelovanja mnogih velikih umjetnika. Ona nije samo centar Zagreba kroz koji mora proći svaka povorka ili demonstracija da bi imala političko značenje nego je kontinuirano, a najmanje sto godina, bitna u smislu stvaranja umjetnosti, objašnjava Aleksandar Battista Ilić, koji je s kolegicom umjetnicom Ivanom Nikolić Popović pokrenuo Projekt Ilica

Piše: MARTINA VIDAIĆ

Nastavak na sljedećoj stranici 

Kroz community art, praksu koja se temelji i stvara u okruženju zajednice, želja je bila udahnuti Ilici novi život, a napuštenim prostorima dati sadržaj u kojemu mogu sudjelovati umjetnici, obrtnici, mali poduzetnici te građani. Sve je počelo još 2000. godine.

- Ilica ima svoju genezu, u njoj se, između ostalog, stvarala svjetska povijest umjetnosti, tu je otvorena prva privatna galerija i bila je mjesto djelovanja mnogih velikih umjetnika. Ona nije samo centar Zagreba kroz koji mora proći svaka povorka ili demonstracija da bi imala političko značenje nego je kontinuirano, a najmanje sto godina, bitna u smislu stvaranja umjetnosti - objašnjava Aleksandar Battista Ilić, koji je s kolegicom umjetnicom Ivanom Nikolić Popović pokrenuo Projekt Ilica. - Kad smo krenuli s aktualnom fazom projekta, najprije smo napravili temeljitu analizu da vidimo gdje su problemi. Naime, imamo situaciju da umjetnici, mladi ljudi i razni startupovi nemaju prostora za rad, dok je istodobno grad pun praznih prostora. Od Trga bana Jelačića do Mandaličine otprilike je 212 brojeva, a mi smo izbrojili nekakvih 70 praznih prostora, i to samo ovih što smo mogli vidjeti s ceste. Napravili smo elaborat i dali prijedlog kako da se ti prostori osmisle, da u njih ne uđe samo još jedna nova pekarnica nego da s Gradom osmislimo viziju razvoja ovog prostora - kaže Ivana Nikolić Popović.

Inspirirali su ih modeli kakve koriste Amsterdam i Berlin, no ponajviše Pariz, gdje umjetnici i urbanisti

u suradnji s gradom, državom i privatnim vlasnicima osmišljavaju kako koristiti i kojim sadržajem ispuniti prazne gradske prostore.

- Tematizirali smo što znači javni prostor, što znači odgovornost javnog prostora i zašto se dopušta da prostor radije propadne nego da ga ustupe nekome da nešto kreativno stvara unutra. Zreli i razvijeni gradovi imaju rješenja, imaju inicijative i mi smo te modele godinama nudili gradu. Međutim, to je uglavnom završavalo tapšanjem po leđima.

Zato je prvi korak bio da svrnemo pozornost i aktualiziramo odumiranje gradske jezgre. Ono se najčešće događa zbog trgovačkih centara sagrađenih na rubovima gradova. Ti centri uglavnom nemaju nikakav identitet nego su svugdje u svijetu gotovo jednaki, a središta gradova odumiru. Ovo nije problem samo kod nas nego i drugdje u svijetu, pa su naša nastojanja dio šireg pokušaja da se preokrene trend - dodaje Aleksandar Battista Ilić.

Prepoznali su da ljudi odlično reagiraju i velik je odjek, kako među građanima tako i u medijima. Unatoč relativnoj tromosti gradskih i državnih službi, projekt je uspio zaživjeti jer su građani dobili motivaciju te se pokrenula zajednica.

- S prethodnom gradskom upravom nismo uspijevali

Ivana Nikolić Popović i Aleksandar Battista Ilić, voditelji projekta Ilica Q’Art

ROBERT ANIĆ/PIXSELL

naći zajednički jezik u osmišljavanju sadržaja za prazne prostore u Ilici. Zato smo odlučili aktivirati lokalnu zajednicu. Nije bilo baš lako. Kad uđete u nečije dvorište, ljudi su, razumljivo, zabrinuti tko će to sada doći unutra. Međutim, sjela bih sa svakim i porazgovarala, dogovorili bismo se s predstavnicima stanara i ljudi su se aktivirali. Zajednica je kroz naš projekt počela živjeti i sami građani počeli su promišljati kako osmisliti te prostore. Organski se dogodilo da se prostori, koje su nam Grad i država dali na besplatno korištenje tih mjesec dana, sami pune različitim sadržajima - govori Ivana. Iako nisu mogli ulaziti u veće adaptacije, prostore bi uredili, a u njima su se smjestile razne djelatnosti, od trgovina za umjetnički pribor do onih za prehranu, priručna knjižnica, organizirali su radionice, predstave, projekcije filmova, dolazili su glazbenici i plesači. U prostoru bivše krznarije uspjeli su čak pokrenuti i privremenu radiopostaju, a prolaznici su mogli davati intervjue i komentare, što im se, kaže Ivana, posebno svidjelo. - Pozvali smo partnere i uspjeli smo se dogovoriti s Gradskim uredom za upravljanje imovinom i s Ministarstvom prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine da možemo privremeno ući u te prostore i osmisliti njihovo korištenje. To je imalo vrlo velik odjek i ljudi su to jako lijepo prihvatili. Dotaknuli smo jednu neuralgičnu točku i učinili je vidljivom te tematizirali devastaciju Ilice i neodgovornost upravljanja javnim prostorima - ističe Aleksandar te dodaje kako su im najviše problema zadavala neriješena imovinska pitanja, nebriga vlasnika za prostor te dugi sudski procesi, uključujući procese povrata imovine. Međutim, izbijanjem pandemije i uvođenjem lockdowna projekt je zastao. U unutrašnjim prostorima građani se više nisu mogli okupljati, pa su sav sadržaj prebacili na ulicu, što je donijelo i nove izazove.

- Kad je došla korona, nismo htjeli odustati, no nismo mogli ulaziti u zatvorene prostore jer bi to značajno zakompliciralo cijelu situaciju. Odlučili smo zbog toga sve prebaciti na samu cestu, a sadržaj je ostao isti. Prvi takav festival napravili smo 2019. godine i tad se dogodila zanimljiva situacija. Kako su nam prethodnih godina odbijali dati dozvolu da zatvorimo promet Ilicom, očekivali smo i ovaj put odbijenicu. No nekim čudom ipak smo dobili dozvolu, i to samo nekoliko dana

prije početka festivala! Nismo imali ništa spremno i nastala je panika. Tako sam obišla sve stanare na potezu od Frankopanske do Primorske i zamolila ih da siđu na cestu te da bilo što izlože, prodaju, rade nešto... Tako da smo imali zaista različite sadržaje i bilo je vrlo zgodno jer su ljudi nekako osjećali kao da je cijela ulica postala njihovo dvorište – prisjeća se Ivana. - Korona i potres zapravo su nam bili prijelomna točka. To su dva primarna straha, kad je priroda moćna i veća od čovjeka. Htjeli smo u takvim okolnostima održati komunikaciju i suživot. Prvih šest mjeseci išlo je vrlo teško, no potom smo napravili prvi veliki event u otvorenom prostoru

"Cilj nam je da umjetnost bude među ljudima. Važno je da bude i u institucijama, da se rade istraživanja, važno je da institucije čuvaju supstanciju. Međutim, uvijek mi se činilo da se treba vratiti onoj izvornoj svrsi umjetnosti, a to je da ona pomaže ljudima da dublje shvate svoju egzistenciju i da lakše nose teret života."

nakon lockdowna, na koji su došli deseci tisuća ljudi. Život se pokazao jačim od straha - dodaje Aleksandar, koji je nakon potresa pokrenuo i konceptualnu umjetničku akciju postavivši na fasadama, oštećenim i uništenim u potresu, velike crvene križeve. Nastavili su tako i s Galerijom Ilica, započetom 2015. godine, a u zadnje dvije godine na fasadama su izlagali radove iz područja avangarde, akcionizama i radikalnih oblika umjetnosti.

Nastavak na sljedećoj stranici 

JURICA GALOIĆ/PIXSELL

Projekt Q’Art u Ilici privukao je velik broj zaljubljenika u umjetnost i obrtničke proizvode

Tema su društveni procesi, a u okviru nje organizirana je i ovogodišnja izložba, pod nazivom “Otvorena knjiga”, u suradnji s kustosom Darkom Šimičićem.

- Ono što volim naglasiti je da u svakom od nas leži jedan mali umjetnik koji se na neki način želi izraziti. Umjetnost je dio nas i vrlo je važno da se ona izrazi, da postane dio našeg okoliša, odnosno dio našega konteksta u kojem živimo – dodaje Ivana. Neki naši umjetnici iznimno su cijenjeni vani, a domaća su im vrata zatvorena. Postoje segmenti hrvatske umjetnosti koji još nisu dio našeg javnog života, kaže Aleksandar, zbog čega je važno da se kroz jednu ovakvu galeriju na otvorenom ta umjetnost približi građanima.

- Cilj nam je da umjetnost bude među ljudima. Važno je da bude i u institucijama, da se rade istraživanja, važno je da institucije čuvaju supstanciju. Međutim, uvijek mi se činilo da se treba vratiti onoj izvornoj svrsi umjetnosti, a to je da ona pomaže ljudima da dublje shvate svoju egzistenciju i da lakše nose teret života –ističe Aleksandar.

Osim približavanja umjetnosti i umjetnika građanima, kroz projekt su stvorili platformu za male poduzetnike i obrtnike te im dali prostor za izlaganje.

- Kreativnost je nešto svojstveno svakom ljudskom biću. Svi su kreativni iako ljudi često misle da je to nekakav posebni talent koji samo rijetki posjeduju. No, eto, nama se dogodilo da kroz ovu inicijativu imamo u bazi podataka gotovo 1000 izlagača. Svi koji na festivalu nešto prodaju to rade u nekakvoj maloj domaćoj radinosti i nemaju gdje prodavati na tako jednostavan i dostupan način. Oni su toliko zaljubljeni u projekt zato što imaju priliku negdje izlagati, predstaviti se, prodati nešto svoje... Zato su obrtnici važni jer su autentični. Nemate takvog istog proizvođača cipela u Belgiji ili Parizu, ovaj je naš, lokalan, izrastao iz Ilice –dodaje Ivana.

Time se stvorila sinergija umjetnika, proizvođača i zajednice, odnosno organski ekosustav. Kroz svoje akcije pokazali su koliko umjetnost služi zajednici i diže kvalitetu života, podigli su vidljivost problema zapuštene gradske jezgre te dali svoju viziju urbane kvalitete Ilice i cijelog Zagreba. Njihova vizija i misija inspirirale su i neke druge kvartove koji kreću sa sličnim projektima.

- Kad prođete drugim kvartovima, vidite da je situacija slična kao u Ilici. Svaki kvart ima svoju priču i potrebu da se sadržaj vrati u zajednicu i da se ožive prazni prostori. Desio se taj fenomen da su ljudi vidjeli Projekt Ilica te su počeli zvati i iz drugih kvartova. Meni je uvijek bila želja da cijeli grad zaživi, da cijela Hrvatska zaživi, da svi imaju neke festivale. Ne da netko dođe i nameće zajednici festival takav i takav nego da se stvore preduvjeti da lokalna zajednica sama nešto predloži i da to organski zaživi – objašnjava Ivana.

- Ljudi su inspirirani, vidjeli su da se može i da postoji interes. Inicijativa mora doći iz samoga kvarta. Postoje već inicijative i mi prenosimo iskustva koja imamo, povezujemo izlagače, partnere i umjetnike sa željom da ljudi bolje žive i da doprinesemo održivoj ekonomiji i životu grada. Da to doista postane cjelovit ekosustav, ekonomija i kultura života suvremenog urbanoga grada u sinergiji s prirodom – zaključuje Aleksandar.

JURICA GALOIĆ/PIXSELL