Forum mladih "O čemu sve pišemo" 2020.

Dubrovnik listopad, 2020.

Ovogodišnja manifestacija “Forum mladih” za školsku godinu 2020/21. započela je radionicom “O čemu sve pišemo”, koja se održala 28. listopada putem Zoom aplikacije.

U radionici su učenici dubrovačkih osnovnih i srednjih škola te učeničkih domova izveli dvadeset radova u raznim vidovima literarnog izraza, od poezije posvećene prvim ljubavima, majkama i Gradu, eseja posvećenih kućnim ljubimcima do znastvenofantastičnih i kriminalističkih priča te putopisa.

„Forum mladih zadnjih je desetak godina izrastao u jednu od najljepših dubrovačkih priča. Ova cjelogodišnja manifestacija predstavlja s jedne strane izraz stvaralaštva i kreativnosti dubrovačke djece i mladih, a s druge strane iskreno opredjeljenje dubrovačke gradske uprave za uključivanje djece i mladih u društveni život našega Grada.

Usprkos izazovnom vremenu kroz koje prolazimo, željeli smo nastaviti Forum mladih i u tekućoj školskoj godini, naravno prilagođavajući se svim mjerama usmjerenim na zaštitu života i zdravlja.

Organizator manifestacije "Forum mladih" Upravni odjel za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo Grada Dubrovnika zahvaljuje svim učenicama i učenicima autorima literarnih radova, njihovim mentoricama i mentorima te ravnateljicama i ravnateljima škola i učeničkih domova na odazivu i sudjelovanju, jer su, unatoč otežanim uvjetima izazvanih pandemijom, pokazali nadarenost, kreativnost te mladenačku radost i optimizam.“ Miho Katičić, voditelj projekta “Forum mladih”

„Prva radionica „Foruma mladih“ – „O čemu sve pišemo“ tradicionalno se održava za vrijeme manifestacije Mjesec hrvatske knjige, koja je posvećena knjigama i knjižnicama. „Razlistaj se!“ moto je ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige posvećenog planetu Zemlji.

Poput stabla čija krošnja jača i raste i lista zahvaljujući snazi korjena i literarni „pupoljci“ ovih mladih ljudi izviru iz čitalačkih navika koje se od najranijih dana razvijaju u njihovim domovima i školama, a projekti poput ovog dodatno potiču i osnažuju njihovu kreativnost i želju za rastom.

Dragi mladi ljudi, nastavite i dalje čitati i pisati i slobodno se razlistajte!“ Marjana Leventić, Dubrovačke knjižnice

Mladi i Grad skupa Forum mladih - školska godina 2020. / 2021.

1. radionica: „O čemu sve pišemo“ Zbornik učeničkih radova

Grad Dubrovnik – Upravni odjel za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo Dubrovačke knjižnice

Dubrovnik, 2020.

S KNJIGOM NISI IZOLIRAN

Kada pomislite na knjigu, čega se prvo sjetite? Učenja, lektira koje vam se nije dalo pročitati ili onog štrebera koji je svaki dan imao drukčiju knjigu u ruci? Možda ćete se sjetiti raznih filmova koji su snimljeni na temelju knjige ili one zaprašene police u kući gdje su knjige godinama stajale i nitko ih nije otvorio.

Uvijek se sjetim lijepih trenutaka svoga života kad sam satima samo čitala, riječ za riječi, poglavlje za poglavljem, knjigu za knjigom. Početak čitanja bio je kao prolaz kroz čarobna vrata koja su vodila u svijet mašte i likova. Neke likove sam voljela, neke sam mrzila iz dna duše, s nekima sam suosjećala, plakala, neki su likovi imali takav karakter da sam se osjećala kao da su mi promijenili ime i izgled. Kad bih se naglo počela smijati, zato što je pisac napisao nešto zabavno, mogli su se vidjeti zabrinuti pogledi moje obitelji koji bi govorili: ,,Je li s njom sve u redu?'' Tako su mislili, jer nisu znali pravu vrijednost dobro napisane knjige. Mogla sam se izolirati od napora škole, od svojeg sretnog, ali ujedno i tužnog života, u tren oka bih iz svoje sobe bilana drugoj strani Zemljine kugle ili svemirskog prostranstva.

Kad čitam, osjećam se slobodno kao ptica u letu, bez ikakvih ograničenja.Misli koje mi zaokupljaju cijeli um, o tome što će se sutra dogoditi, što se trenutno događa u svijetu,jednostavno početkom čitanja nestanu, kao da ih netko izbriše iz moga uma. Tako se događa i s osjećajima tuge, zabrinutosti, srama i izdaje koje sam već u svome kratkom životu osjetila previše puta.Knjige su mi pomogle da razumijem svijet oko sebe, ali i samu sebe.

Nadam se da ćete se svi, koji ovo čitate,barem jedanput osjećati kao ja kad čitam - bezbrižno i slobodno.

Natalia Mojaš, 1. razred Gimnazije Dubrovnik / prirodoslovno matematički - smjer Mentorica: Blaženka Bračun

ŠUMA

Guste krošnje zelene boje i visoka stabla drage šume moje.

Puna životinja što se ljudi boje i što po grmlju traže bobice koje.

Košute plahe pa čak i hrabri medo povuku se kad vide koje ljudsko čedo.

Odsvuda se čuje ptica pjev, ponekad i kojeg vepra gnjev.

Ta šuma lijepa sa životinjica dvjesta divota je i dika ovog našeg mjesta.

Ani Baričević, 6. razred OŠ Antuna Masle Orašac Mentorica: Kornelija Koncul

putopis PUTOVANJE U ZELENU ČAROLIJU

Tajnovitim stazama neobično lijepih slovenskih krajeva Na obećano i dugoočekivano putovanje krenuli smo u 7 ujutro, a u selo Polzela u Republici Sloveniji stigli smo u 15 sati. Bila je to velika promjena: u Dubrovniku je bilo 6ᵒC, a u Polzeli -3ᵒC! Selo je poznato po gotovo sto godina staroj Tvornici čarapa „Polzela“, ali ima i mnoge druge zanimljivosti i znamenitosti. Dok sam šetala s rodicom, prošle smo pokraj dva dvorca –Komenda i Šenek. Nismo se smjele dugo zadržati jer je već padao mrak, a mene je ipak najviše zanimala njihova škola kraj koje smo zastale na povratku kući. Saznala sam da im je škola velika, a u osnovnoj školi pohađaju devet, a ne osam razreda kao mi. Za vrijeme dnevnog boravka u školi dobivaju ručak. Imaju i ormariće, i to svi učenici od 6. do 9. razreda. Osim toga u školi postoje svlačionice gdje djeca obuvaju papuče u kojima se kreću unutar školske zgrade. Škola ima malu i veliku dvoranu. U velikoj dvorani često imaju nastupe. Saznala sam da imaju obavezan ples u 9. razredu, kao malu maturalnu zabavu koja se zove Valeta. Školski autobus kruži svakog jutra uokolo po selima i dovozi djecu iz udaljenijih mjesta u školu.

Potraga za grofovima celjskim Na našem putu jedan je dan bio rezerviran za posjet starom gradiću Celju.Već u vrijeme antike grad Celje postojao je pod imenom Celeia. Veliku slavu i upis na povijesnu kartu Europe grad je stekao za vrijeme vladavine grofova Celjskih. Naša obitelj je posjetila Donji i Gornji dvorac grofova Celjskih. U Donjem dvorcu, koji se nalazi u povijesnom dijelu grada Celja uz rijeku Savinju, posjetili smo stalnu izložbu koja prikazuje povijest te slavne srednjovjekovne obitelji. Grofovi Celjski posjedovali su i nekoliko dvoraca u Hrvatskoj. Njihova loza širila se preko Frankopana na hrvatski teritorij.

Nas djecu najviše je dirnula ljubavna priča između Fridrika Celjskog, sina slavnog Hermana II., i pučanke Veronike Desinićke. Gornji dvorac, koji se nalazi na brežuljku iznad Celja, izgrađen je baš za Fridrikakoji je trebao u njemu živjeti s Elizabetom Frankopanskom. Bio joj je nevjeran i otac ga je odlučio zarobiti u kulu (Fridrikova kula) da bi „došao pameti“ i kako se ne bi više zamjerao Frankopanima.Veroniku Desinićku, njegovu ljubavnicu, gonili su i naposljetku proglasili vješticom te je smaknuli na tajnovit način.Među ljudima kruže različite priče. Jedna je čak tada su je zazidali u zidine hrvatskog dvorca Veliki Tabor.

Puni uzbudljivih i strašnih priča napustili smo brežuljak i Fridrikov dvorac te posjetili hotel „Europa“ gdje smo se zasladili ukusnim kolačima. Fotografirali smo se uz kip Alme Karlin, prve autorice putopisa koja je proputovala cijeli svijet između dva svjetska rata.

Konačno nam je mama odobrila i malo šetnje po mnogobrojnim velikim trgovačkim centrima.

Najviše je, svakako, uživao ženski dio obitelji.

U gradu zelenog zmaja Glavni grad Slovenije očekivalasam s uzbuđenjem. Svi su mi pričali kako je lijepo ukrašen za vrijeme adventa i veselila sam se posjetu najvećimjaslicama u franjevačkoj crkvi. Na poludnevni izlet krenuli smo poslijepodne jer smo željeli doživjetičar svjetlećih tijelakoja ukrašavaju ulice stare Emone (takav je naziv za Ljubljanu bio u antici).Simbol Ljubljane je barsko čudovište – zmaj – kojega je antički junak Jazon pobijedio.

Mamina prijateljica Lučka čekala nas je na Prešernovu trgu (okupljalištu turista, stanovnika ili prosvjednika) kojije dobio ime po najvećem slovenskom pjesniku. Odatle smo prošetali do franjevačke crkvegdje smo razgledali stvarno velikejaslice s puno malih mjestašaca, dok je nebeski svod u crkvi bio prekriven mrežom sitnih svjetala.

Pod snažnim dojmom napustili smo crkvu i prošetali preko Tromostovlja. To je naziv za tri mosta u jednom, koji su veliko djelo slovenskog arhitekta Plečnika i njegovih studenata. Put nas je vodio do starog dijela Ljubljane, Gradske vijećnice i zanimljive znamenitosti – Robbove fontaneili Fontane triju kranjskih rijekakoja predstavlja tri slovenske rijeke – Savu, Krku i Ljubljančicu. Morali smo se požuriti te pokraj Gradske vijećnice brzim korakom stići do Šentjakobskog gledališča(ljubljanskog kazališta) gdje nam je mama rezervirala karte za jednu od najdugovječnijih scenskih lutkarskih predstava „Zvezdica Pospanka“.

Na svom putu slovenskim krajem posjetili smo i Koper, Portorož i Maribor, ali to je tema za jednu puno veću priču.

Eva Baletić, 6. razred OŠ Marina Getaldića Mentorica: Katica Lujo

STIGLA JESEN

Kad jesen stigne u grad malo sunca, malo kiše.

Jesen sve grane kida, svima šešire skida.

Na jesen sve pada. Žirevi, kesteni i kape male, puževi ulaze u svoje kućice jake, a vjeverice skaču na visoke grane.

Lišće sve se žuti, sprema se za pad.

Narančini idu u grad i šipci skupa s njima.

U gradu narančinima vesele se djeca sva, lijepe jesenske boje sve svima su sreću nanijele.

Laura Alamat, 4. razred OŠ Montovjerna Mentorica: Zrinka Burić

ĐIRATA

U đirati iz Lapada krenuo sam, takujin prazan, abonamenat izlizan.

Odluka je pala kroz đardine proć, narančin za rego umjesto manine dat.

Cilj đirate moje podno Dubrave je stare, gdje na funjestri čeka huncuta svoga, ne kundurica, već sinjorina lijepa.

Danas je bunaca, šijuna nema, na Porporeli more lijeno se mijenja.

Strađun je pravi, ni kučka nema, sami ćemo bit moja ljubav i ja, te morska pjena.

Lunom obasjane zidine stare i ko patron ćire na nas amorane mlade.

Taj prekrasni grad, Dubrovnik zvan svoju povijest piše iz dana u dan.

Rječnik: đirata – šetnja takujin – novčanik abonamenat – pokaz za autobus đardin – vrt rego – poklon manina – narukvica funjestra – prozor kundurica – ona koja trača, ogovara huncut – vragolan sinjorina – djevojka bunaca – mirno more šijun – udar vjetra strađun – godišnje doba kučak – pas lunom – mjesecom patron – zaštitnik ćire – gledaju amorane - zaljubljene

Davor Šoša, 8. razred OŠ Montovjerna Mentorica: Danijela Bubalo

LJETO U GRADU

Svako jutro kroz funjestru svoje kamare vidim mladiće kako atento idu na ribanje.

Baš u te ure linđo zabala na Stradunu dok se djeca arajdato igraju u kantunu.

Već oko podne svatko hodi kući da ih mati ne bi morala tući.

Po užanci poslije objeda svi s balunima na more trče, a nono s lincunom u postelji hrče.

Uvijek u sedam ura sva djeca budu doma, no mladići i sinjorine tek tada kreću u svoje pustolovine.

Karmen Bajević, 7. razred OŠ Marina Getaldića Mentorica: Ana Lokas

GOSPOĐA JESEN

U plaštu žutom šumom ona šeće, budi vjetar i usnulo lišće.

Kroz šarenu šumu na vjetru ona leti, igra se s pticama među oblacima sivim.

Opet u susret slijedeće godine doći će nama.

Gospođa Jesen siva, a sa svojim oblacima tmurnim ubrzo doći će Gospođa Zima.

Luke Saltarić,3. razred OŠ Marina Getaldića Mentorica: Ljilja Mihović

KIŠA

Kiša se večeras spustila nad grad. Gledam oblake koji plaču od sreće. Grad je pust. Nikoga nema. Ja sam potpuno sama vani na kiši i skačem u čizmicama po lokvicama. Tišina vlada gradom, jedino se čuje tap, top, tip i pljus! Oblaci plaču i plaču. Njihove suze su se razlile po cijelom gradu. Sve se sjaji od kišnih kapi. Kiša ispire sa svakog čovjeka, sa svake biljčice, sa svakog stabla mržnju i bijes.

Moje male čizmice šetaju po gradu. Kiša je isprala s moga lica sve ružno. Kiša je isprala sve nečistoće iz mog malog srca.

Napokon su došli ljudi u grad i zato su oblaci još više plakali od sreće. Oblaci su vidjeli samo šarene, svjetlucave, blistave, točkaste, prugaste, zelene, žute i plave krugove. To su bili kišobrani.

Svi su ljudi bili mrkog lica pod kišobranima, samo pokoji čovjek bez kišobrana je imao veliki osmijeh. Neki ljudi ne vole kišu, a ja je volim. Kiša je kao veliki dar. Kiša je otišla tek kad je smočila svaki djelić grada. Sjela sam na klupu i mahala kišnim oblacima s velikim osmijehom od uha do uha. Sutra će ponovno padati kiša, ponavljala sam u sebi.

Petra Kesić, 4. razred OŠ Montovjerna Mentorica: Zrinka Burić

HTJELA BIH...

Htjela bih ti reći kako su zbog tebe moji dani prepuni sunca, kako su oblaci nestali i zvijezde moga neba jače trepere.

Htjela bih ti reći koliko je dugo moja samoća čekala na tvoj osmijeh, koliko su suze bistrile moje oči u tamnim noćima mojih zima.

Htjela bih ti reći kako su svi moji dani bez tebe bili poput tamnice osuđenika na doživotnu robiju svojih nedosanjanih snova.

Htjela bih ti reći riječi koje se govore samo najdražima, koje se izgovaraju tiho, nježno, šapćući na uho, dok se obrazi rumene.

Htjela bih ti reći i one dvije najnježnije riječi koje se ne izgovaraju, nego dišu.

Htjela bih.

Ali čekam Ljubav.

Antonija Bračun, 3. razred Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića Mentorica: Mirjana Žeravica

PRIJATELJ

Moj najbolji pijatelj uvijek me dočeka ispred vrata.Spreman je na igru, ali svoje igračke ne voli dijeliti. Koliko god da pojede, uvijek jegladan, a kad ne opere zube, nitko se ne ljuti na njega. Iako je omiljen u našem društvu, nekad zna odlutati, pa ga moramo tražiti. Nikad se ne ljuti kad se šalimo na njegov račun.Iako se boji lopte, uvijek ide sa mnom na igralište. Nekad kad spavam, on me probudi svojimglasnim hrkanjem. Kad je vani kiša ne trebaju mu ni čizme, ni kabanica.Ne voli se kupati, ali i to može pretrpjeti. Iako ne priča, razumije sve što mu se kaže.

On je jako dobar prijatelj iako ima četiri noge, mali rep i voli lajati na mačke.Mislim da dobar prijatelj može biti i onaj koji igra košarku ili onaj koji trči za mačkama.Samo je bitno da mu vjeruješ,da ga voliš kao što ja volim svoga Paka.

Ivan Marinović, 5. razred OŠ Lapad Mentorica: Lenka Violić

MOJA NAJBOLJA PRIJATELJICA

Moja najbolja prijateljica je vrlo vesela. Voli se igrati sa mnom. Tješi me kad sam tužna i uvijekzna kako mi vratiti osmijeh na lice.

Njezino ime je Dora i ona je moj pas. Imam je već pet godina. Srednje je veličine i crne dlake koju krasi jedna bijela prugica na vratu. Prije par godina postala je i majka šestero štenaca kojima smo pronašli novi dom. Čim dođem iz škole upitam svoju prijateljicu: „Želiš li ići vani?“ Ona mi odgovara svojim veselim pokretima i skokovima. Jedva mi dozvoljava da joj stavim ogrlicu za šetnju oko vrata koliko bude uzbuđena. Nemojte misliti da je toliko sretna zato što rijetko izlazi u šetnju. Mi je izvodimo vani i po deset puta dnevno, ali njezina se sreća ne može sakriti. Voli puno jesti, i mislim da bi, kad bismo joj dozvolili, mogla pojesti i po sedam kilograma pseće hrane u jednom danu. Dora je druželjubiva i brzo se privikava na ljude. Izrazito je ozbiljna u svojoj ulozi čuvarice naše obitelji. Toliko, da sam razmišljala da uklonimo zvono jer pokraj vrata ne može proći baš nitko.

Bez nje ne bih mogla zamisliti svoj život. Kada nekamo otiđemo bez nje, ponekad znam zaplakati koliko mi nedostaje, ali se tješim time da ću se uskoro vratiti u Dubrovnik.

Definitivno se slažem s izrekom da je pas čovjekov najbolji prijatelj!

Anamarija Grbavac, 5. razred OŠ Montovjerna Mentorica: Hajdi Hajdić

MAMA

Mama je biće koje zna što radi. Ona uvijek pomaže, uči nas, hvali nas i da ne nabrajam što sve još. Svako živo biće ima svoju majku. Majka je uvijek tu za nas kroz cijeli naš život. Ona zna što radi.

Samouvjerena je i uvijek pokušava pomoći. To svaka majka zna i ima. Ako netko ne zna gdje mu je majka, uvijek će znati da ima majku. Mislit će na nju, jer dijete zna što znači mama. Kad pomisliš na nju i želiš je vidjeti, samo zatvori oči i u sebi reci mama. Ona te poštuje i ona ti je najbolji prijatelj. Svako jutro te budi i na stolu te dočeka doručak, topao i baš onakav kakav voliš. Kad umorna dođeš doma, na stolu te čeka hrana i s mamom ti nikad neće biti dosadno.

Mama zna nekada biti naporna s učenjem, da moraš ići rano spavati i da moraš odjenuti duge, a ne kratke rukave. To radi jer nas voli i pazi i nikada neće dopustiti da nam se nešto loše dogodi. Ona je pravda. Pravda koja nas vodi kroz život. Ako si sam negdje, samo pomisli na mamu i ona će biti tu. S njom možeš ići na kraj svijeta, pričati joj svoje tajne i uvijek će te poslušati i biti ponosna na tebe. Ako te netko nešto pita, ti mu ne želiš odgovoriti, a on će sve napraviti da dozna, samo pomisli na majku i odmah ćeš dobiti snagu suprotstaviti mu se.

Svaka cura koja raste uz majku uči kako će joj biti u životu, a onda i sama postaje majka.

Eto to je majka!

Nika Kolunđija, 4. razred OŠ Montovjerna Mentorica: Zrinka Burić

BAJKA

Čudesna bića i nestvarni događaji, to ćeš u njoj uvijek pronaći.

Različitih ima i sviđaju se svima, malima i velikima.

Mnoge pustolovine, magične riječi, a dobro uvijek zlo spriječi.

To je prva priča koju ispriča majka, a ime joj je - BAJKA!

Antonela Vuletić Vukasović, 6. razred OŠ Antuna Masle Orašac Mentorica: Kornelija Koncul

ŠUMSKA AVANTURA

U jednoj šumi živjela je vrlo nezadovoljna vještica. Bila je vrlo malena i poprilično nepromišljena.

Jednom je prilikom toliko jako čarolijom zatresla stablo oraha da su s njega ispale dvije potpuno zbunjene i preplašene vjeverice. Drugi je put toliko jako privukla granu kupine da joj je iskliznula iz ruke i pogodila medvjeda s druge strane, pa je on, jadan, još danima vadio bodlje iz svog krzna.

Zbog svega toga nije imala prijatelja i postala je vrlo zločesta. Počela je krasti tuđe domove!

Jednostavno bi cijeli dom smanjila na svoju veličinu i živjela u njemu dok ne bi potrošila sve zalihe.

Jednog dana šumom je prolazio vitez. Susreo je uplakanog medvjeda. Taj je medo upravo bio ostao bez svog doma. Vitez je od njega čuo priču o vještici te je odlučio pomoći životinjama.

Razglasio je da ima najveći i najbogatiji dom pun slastica. Vještica je to čula, zauzela njegov dom te se odlučila počastiti medom.

Kako se samo iznenadila kad joj je u usta umjesto meda upala smola! Ljutita, zgrabila je orah i zagrizla kuglicu zemlje! Životinje ispred vitezovog doma su vrištale od smijeha dok su slušale kako kašlje i pljuca unutra.

Jadna vještica je izašla pred njih prljava i uplakana. Bio je to toliko žalostan prizor da su joj se životinje smilovale i odlučile joj pomoći. Izgradile su joj njen vlastiti dom!

Još je, ali samo ponekad, radila gluposti, ali sad je imala prijatelje, pa su se puno smijali, a i njezine čarolije su sad bile korisne.

Petar Fiorenini, 4. razred OŠ Montovjerna Mentorica: Andrijana Iveković

MODERNA BAJKA S MJESECA

Jednom davno šetao sam kraj lansirne pregrade koja se nalazila u blizini moga grada.

Da, upravo tako, kraj pregrade za prave pravcate rakete. Rakete za svemir! Malo sam se previše približio, a pošto sam na sebi imao novu NASA majicu, tehničari su pomislili da radim kod njih, odnosno da sam astronaut. Nisam stigao ništa ni reći, a već su me strpali u raketu! Vikao sam: Pogriješili ste! Ja nisam astronaut! Ali od buke motora ništa me nisu čuli.

Začas sam se našao u svemiru. A onda odjednom: Bum! Sletio sam na Mjesec. Kad sam izašao iz rakete, pokušao sam hodati, no korak je izgledao kao da skačem uvis. Tako sam koračao, to jest skakutao do velikog Kratera. Tamo sam malo istraživao stijene i skupio nekoliko kamenčića za uspomenu. Odjednom se Krater našao na tamnoj strani Mjeseca. Svijetlile su samo moje oči. Čuo sam neko šuškanje i oko mene su se stvorili plavi i zeleni izvanzemaljci. Nisam znao dolaze li u miru ili ne pa sam šutio. Imali su tri ruke i tri noge, po dva prsta na rukama te buljave crvene oči. Gegali su se i proizvodili čudne zvukove.

Ubrzo su me opkolili i počeli proučavati. Između sebe su nešto pričali i pokazivali prema daljini.

Tada sam ugledao kako nam se približava ogromni leteći tanjur. Počeli su mu mahati da sleti pokraj nas i upirati prstom na mene. Shvatio sam da me namjeravaju ukrcati u taj njihov svemirski brod. U panici sam razmišljao kako se izvući iz ovoga. Palo mi je na pamet da u džepu imam mjesečevo kamenje.

Bacio sam ga uvis što sam jače mogao i ono je počelo padati po nama. Izvanzemaljci su začuđeno pogledavali od kuda dolazi kiša kamenja, a ja sam se tada snašao i pobjegao!

Brzo sam se vratio u raketu i usmjerio je prema Zemlji. Bilo mi je dosta ove čudnovate pustolovine na Mjesecu! Više se nikad nisam približavao lansirnoj pregradi.

Samo sam promatrao rakete iz daljine i razmišljao hoće li i pravi astronauti doživjeti pustolovinu sličnu mojoj.

Dario Šimunović, 5. razred OŠ Lapad Mentorica: Lenka Violić

SMRTNA LUTRIJA

U starome predgrađu Slavonskoga Broda nalazila se zgrada s tri kata. U njoj su živjela dva studenta, jedan tridesetogodišnjak i jedna baka. Baka se zvala Dragica Bundek. Bila je jako skromna i draga. Tom Bandaš i Mario Đanić imali su 19 godina i bili su studenti prve godine Strojarskoga fakulteta.

Svaku bi noć izlazili van i vraćali se kući u sitne sate. Tridesetogodišnji konobar zvao se Zvonimir Ružić, govorilo se da ima financijskih problema.

Jedne se večeri baki Dragici posrećilo − saznala je da je osvojila 50 tisuća kuna na Lotu. To nije znalo puno ljudi. Novac joj je ubrzo dostavljen. U ponedjeljak ujutro poštar je zvonio na njena vrata da joj preda mirovinu. Kako nije otvarala, pozvao je njenu čistačicu da otključa. Našli su baku kako leži mrtva na kuhinjskome podu! Pozvali su policiju. Na njoj nisu nađeni nikakvi ožiljci ni ubodi, samo tragovi gušenja na vratu. Vrijeme smrti bilo je oko 19 sati. Novac koji je baka osvojila na lutriji ukraden je.

Policija i forenzičari pretražili su stan i sve je bilo uobičajeno, osim dva opuška cigareta na podu. Baka Dragica nije bila pušač. Inspektor Primorac poznavao je baku te je svima govorio da ona sigurno nije kriva, da nikome nije učinila ništa loše. Odmah su posumnjali na njezine susjede. Policajci su ih odveli na ispitivanje. Studenti su se branili − u to su vrijeme bili u pizzeriji u centru grada. Čistačica Marija živjela je preko puta i rekla je da je vidjela studente kako se tu večer vraćaju kući. Nije znala točno vrijeme, ali tvrdila je da je to bilo negdje u sumrak. Tridesetogodišnjak je rekao da je tada bio u lokalnome kafiću. Policajci su provjerili njegov alibi. Ispostavilo se da Zvonimir govori istinu te da je bio u kafiću do 20:45, ali vlasnik se nije mogao sjetiti kada je točno došao. Posumnjali su na njega jer je imao problema s novcem, to se znalo.

Inspektor Primorac odlučio je analizirati opuške iz bakina stana i zatražio je uzorke DNK trojice osumnjičenih. Sutradan su došli nalazi koji su potvrdili da su to bili opušci dvojice studenata. Tako su oni postali glavni osumnjičeni. Inspektor je nabavio i snimku sigurnosne kamere banke koja se nalazila pored pizzerije u centru gdje su studenti navodno bili na večeri. Pregledao je snimke i vidio da su studenti u vrijeme ubojstva upravo izlazili iz pizzerije.

Luka Ljepava, 8. razred OŠ Marina Držića Mentorica: Maris Batričević

VEČER U GRADU

I ove večeri smirila se duša moja Dok opčinjena gledam obasjane zlatom Mire moga Grada.

Dok me ljujaju vali, A krici galebova paraju zrak, Gledam kako se dvije modrine spajaju.

U tom trenu osjećam se tako spokojno Dok se tišina razlijeva oko mene, A moje oči upijaju varke, Igre sjena noći, Na mirima sivim, Na bedemima moćnim.

Antonela Katušić, 2. razred Dubrovačke privatne gimnazije Mentorica: Romana Karamehmedović

NOTTURNO

Modro more obasjano zvijezdama, šum mora donosi mi mir.

Maštam, ležeći na žalima…

Kao da mogu pomaknuti cijeli svemir!

Na zvukove prirode u meni zaplešu leptiri.

Miris mora, zeleni svod nada mnom; harmonija prirode i čovjeka. Čarolija se ispunila u času tom.

Nikakve brige više me ne more, ovaj trenutak zlatan je.

Teret moj neka zaplovi tim plavim beskrajem…

Osjećam da mogu, mogu preplivati i to more!

Da, sve na svijetu sad moguće je!

Vrijeme je za slatke snove…

Nina Restović, 7. razred OŠ Montovjerna Mentorica: Ivana Marijanović Mekišić

NOCTURNO

Tiha je noć, vlada muk, u selu se ne čuje niti zvuk.

Oblaka na nebu nijednog nema; čudna su ovo došla vremena.

Na putu stoji svjetiljka stara, još uvijek radi točno, bez kvara.

Prolazi putem tim ljudi puno, svi gaze nekud brzo, žurno.

Ne obraćaju pažnju oni na zvjezdanu noć, a ni sami jadni ne znaju hoće li tuda ponovno proć.

Nebo je noćas puno zvijezda,

pogledaj njihov taman sjaj; kao da najavljuju veliki tugu i – nečiji kraj.

Matija Bačić, 7. razred OŠ Montovjerna Mentorica: Ivana Marijanović Mekišić

OBIČNA PJESMA O čemu snivaš kad tat planira krađu?

U kasne noćne sate kad je sovin huk jedina pljuska tišini.

Je li to ljubav? Sreća?

Tko je ta na koju te pomisao usrećuje?

Ispunja.

Oprosti mi ako griješim.

Možda je samo misao.

Osjećaj.

Daleka toplina koju ti nitko nema moć pružiti.

Nešto nedohvatljivo.

Hajde, reci mi.

O čemu snivaš?

Karmen Knežić, 4. razred Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića Mentorica: Mirjana Žeravica

Organizator: Grad Dubrovnik – Upravni odjel za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo Suradnja: Dubrovačke knjižnice Informadur Centar za mlade Dubrovnik Sudionici: OŠ Antuna Masle Orašac OŠ Lapad Dubrovnik OŠ Marina Držića Dubrovnik OŠ Marina Getaldića Dubrovnik OŠ Montovjerna Dubrovnik Biskupijs kaklasična gimnazija Ruđera Boškovića Dubrovnik Dubrovačka privatna gimnazija Gimnazija Dubrovnik Dom učenica Dubrovnik ------------Fotografije: Informadur