Gdje su stari konobari?

U spomen na Draga Šimovića, nedavno preminulog bivšeg konobara Restorana Eden, repriziramo tekst pisan 2015. godine. Drago, bilo nam je drago što smo te poznavali

Općepoznata je stvar da mnoge ljude, posebno Britance, muči odgovor na pitanje: Gdje su mali golubovi? Mi u Dubrovniku taj problem nemamo – znamo da su mali golubovi u Betinoj spilji – ali nas također tišti slična tematika vremenskog ciklusa. Naime, najveći misterij ovog stoljeća na jugu Hrvatske je odgovor na pitanje: Gdje su stari konobari?

Još otkako je Joža prvo napustio konobu u kinu Slavica, a potom i ovaj svijet, nitko živ u Dubrovniku nije vidio starog konobara u svom prirodnom staništu, a to je, jasno, šank. Eko Omblići i druge udruge za zaštitu prirode, životinja i ljudi pokrenuli su iscrpnu inicijativu pronalaska homo vechius tacnijusa, odnosno starog čovjeka s tacnom, ali rezultati su bili porazni.

Kao da je stare konobare progutala inventura, pa je stoga propala i dubrovačka Ace Ventura. A prije samo dvadeset i pet godina, danas izumrla vrsta u ogromnom je broju naseljevala šankove od Prevlake do Crne Mlake hraneći se medom iz rakije i hmeljom iz pive.

STAMBENO ZBRINUTI

Štoviše, urbana legenda kazuje da su ti stari konobari, ne samo bili siti i pijani, već i stambeno zbrinuti. Mnogi homo vechius tacnijusi, prepričavaju svjedoci, bez problema su sagradili kuće neboderice i odškolovali malonogometni tim potomaka. Kako je moguće ta je tako uspješna vrsta jednostavno zbrisana s lica Zemlje, a da istu tu Zemlju nije zveknuo asteroid? Da, nije je opalio asteroid, ali jest nešto mnoge opasnije po ljudski rod – Njegovo Visočanstvo Kapitalizam.

Dolaskom kapitalizma u naše domove, konobe i betule, promijenio se način življenja i rada. U ono vrijeme, konobari su držali stol-dva –eventualno još pjanduru prilikom izlaska iz lokala – a stignućem ploda Margareth Thatcher i njenih liberalnih partnera, homo vechius tacnijusi dobili su na raspolaganje čitavo Kupreško polje. Konobar je sada morao sam posluživati goste na terasi veličine nogometnog igrališta. Sreća da se otprilike u isto vrijeme pojavio GPS na mobitelima, pa se nije gubio poljem uzoranim vračajući se do šanka, gdje je neprekidno dolazio po još jednu rundu tacne.

Posljedice su bile strašne – stari konobari ginuli su na poljima ispred restorana i kafića već u prvom tjednu neprekidnih borbi s oralnim projektilima znatno brojnijih gostiju. Oni koji su na prvoj linije fronte Straduna i Uvale Lapad samo pukom srećom preživjeli višecjevne narudžbe machiata, bijelih kava i kratkih espressa, odvođeni su u koncentracijske logore. Najpoznatiji od njih nalazi(o) se u ulici Vladimira Nazora pokraj Inine pumpe. Naravno riječ je o zloglasnom koncentracijskom logoru nezaposlenih osoba Auschwitz-Burzanow (ili u prijevodu burza sada poslije otkaza).

Vrlo brzo, gotovo nijedan homo vechius tacnijus – osim starog Jože koji je bio stacioniran na nestrateškom području kina Slavice – nije preživio blitzkrieg kapitalizma. Od ljudi koji su prije Kapitalističkog rata gradili kuće i stanove – i za koje se govorilo u susjedstvu „On ti je konobar, znači gospodin čovjek“ – postali su ispljuvak ugostiteljskih vlasnika, jer nisu mogli udovoljavati modernim tehnikama ratovanja. Jednostavno su bili prespori da sami brzo poslužuju dvjestotinjak stolova.

Nakon što su pobijeni i odvedeni u koncentracijske logore raznih Burza rada, na čijim je ulazima naravno pisalo da Arbeit macht frei (Rad oslobađa), zamijenila ih je nadmoćna nadrasa – vojska Jugend Slavonaca koji nisu imali što izgubiti. Vođeni motom ‘Bolje rob, nego grob’ stavili su se u službu Fuhrera dubrovačkih ugostiteljskih objekata, a da bi uspjeli izvršavati sva-

Gledao sam pripadnika izumrle vrste kako smirenim i sporim, a opet samouvjerenim korakom, poput Lao Tsea s mašnom, donosi vatrenu vodu i stavlja je pred mene. Gotovo sam zaplakao. Eto što smo zauvijek izgubili. Nema više te blažene sporosti, nema više onih večeri u kojima nakon svađe sa ženom, možeš doći u betulu da te tamo tješi mudrac s tacnom kodnevne borbene zadaće bez slobodnog dana, dileri Mengele i Morell davali su im kokain i amfetamin. Ubrzo su goste po dubrovačkim štekatima posluživali našmrkani Jugendi, a stare konobare više nitko nikad nije vidio.

Sve do prije koji dan. Naime, slučajno sam ušao u restoran Eden poviše hotela Kompas i skoro pao u nesvijest.

-Vidim ga, vidim ga – počeo sam vrištati od sreće otkrivši veliki misterij.

Za šankom nije bio samo jedan homo vechius tacnijus, već više njih, čak i jedna ‘stara’ konobarica. Super, možda postoji spas za tu vrstu, možda se nekako broj jedinki može povećati, govorio sam sebi naručivši Southern Comfort.

Lao Tse S Ma Nom

Gledao sam pripadnika izumrle vrste kako smirenim i sporim, a opet samouvjerenim korakom, poput Lao Tsea s mašnom, donosi vatrenu vodu i stavlja je pred mene. Gotovo sam zaplakao.

Eto što smo zauvijek izgubili. Nema više te blažene sporosti, nema više onih večeri u kojima nakon svađe sa ženom, možeš doći u betulu da te tamo tješi mudrac s tacnom. Jer stari konobar nije bio samo običan radnik, on je bio život- ni guru, svjedok vremena i epohe, hodajuća enciklopedija životnih priča i iskustava na koje si se mogao puno bolje osloniti, nego na sam alkohol koji ti je donosio.

Vjerojatno restoran Eden nije jedino mjesto u Dubrovniku s konobarima poviše 50 godina, ali svakim danom sve ih je manje, jer ih zamjenjuju horde mladih i gladnih, koji lakše izdržavaju brutalan tempo 21. stoljeća. Ali što se poslije događa s tim mladim konobarima? Što ti mladi, leteći objekti po terasama kafića postanu nakon što se približe četrdesetoj, dobu kada postaješ stari, isluženi veteran s PTSP-om od uvjeta rata, pardon, rada? Što tada čine i gdje idu osim u neradne logore Burzi rada?

Ne vidimo ih više za šankom, a bogme ne vidimo ni njihovu djecu. Oni stari konobari u ono vrijeme odgajali su košarkaške timove u dvorištu svojih kuća sagrađenim od, ne biste vjerovali, plaće i baje, a ovi današnji - djecu nemaju. Jer kako su ih mogli odgajat kad su radili i onda kada ne rade vrtići?

-Ako nema starih konobara, nema ni malih golubova – objasnio mi je mirnim i staloženim tonom stari Buda u crnim gaćama i tregerima donoseći sa sobom novu turu (Južnjačke) Utjehe.

Stari konobar nije bio samo običan radnik, on je bio životni guru, svjedok vremena i epohe, hodajuća enciklopedija životnih priča i iskustava na koje si se mogao puno bolje osloniti, nego na sam alkohol koji ti je donosio

TOTALNO DRUKČIJI OD DRUGIH