sam bila u i sada param luda zato što stalno tražim taj osjećaj’

Deša Ficović Kosović jedna je od organizatora Gradskih uličnih igara, manifestacije kojoj je cilj druženje i sklapanje prijateljstava u vrijeme kada se ljudi sve više otuđuju zbog tehnologije

Knjižničarka i turistička vodičica Deša Ficović Kosović nemirnog je duha, uvijek kreativna i puna ideja, kako na poslu tako i u slobodno vrijeme. Jedna je od začetnica Gradskih uličnih igara, manifestacije koja promovira druženje uz igru. U današnje doba hladnih i sterilnih društvenih mreža, koje su sve samo ne društvene, ovakve ideje su nam nasušno potrebne. Još kad tome pridodamo lockdown i sve njegove katastrofalne posljedice.

Prijave za Gradske ulične igre završavaju 10. veljače.

Koliko je prijavljenih (broj naveden u odgovoru je od utorka, 7. veljače, kada smo novine slali u tiskaru)?

Do sada je zaprimljeno oko 160 službenih prijava, a do isteka roka, očekujemo još pedesetak, tako da bi sveukupno trebalo biti više od 200 sudionika.

Koliko ima prijava iz kvartova koji nisu Grad, Pile i Ploče?

Od novih imamo Gruž i Čokolino Peyton. Iz Lapada će ih biti više nego 2020. godine. Bit će i ekipa s Konala, Mokošica, a Ploče će se podijeliti u dva dijela. Čak nam se najavila ekipa s Korčule koja bi došla revijalno sudjelovati jedan vikend. Neki kvartovi neće imati ekipu, ali bilo koji prijavljeni pojedinac će se naći unutar neke druge momčadi mimo svoga mjesta stanovanja. Tako imamo pojedinačne prijave od Župe do Primorja i svi će oni biti priključeni nekom kvartu kojem bude falilo članova za pojedine igre. Primjerice, Lapađanina nedostaje jedan igrač za graničar, pa ovaj iz Župe može igrati s njima. To je baš sjajno jer se na taj način upoznaju novi ljudi, a upravo je druženje daleko najvažniji segment svega ovoga. Čak i ako se ni za koga ne prijavite, možete doći navijati i uživati u pozitivnoj atmosferi.

Ove godine neće biti nogometa i basketa. Zašto?

Želimo da u igrama svi sudjeluju uključujući starije sugrađane. Na onim prvim održanima bili su i oni preko 70 godina. Nogomet i basket su kontaktni sportovi u kojima može doći do ozljeda pa smo ih stoga zamijenili s nogotenisom i američkima (pucanje na koš s linije slobodnih bacanja) kako bi mogli sudjelovati i oni koji nisu fizički najspremniji. A također, u tim se disciplinama mogu natjecati i žene, jer nema kontakta. Basket i nogomet su jako kompetitivni, nitko ne želi izgubiti, sigurno bi se prijavljivali i poluprofesionalci koji bi jako željeli pobijediti. Pobjeda je važna, ali ni- je glavni cilj. Ono čemu težimo jest zafrkancija, a ne neka ozbilja.

Dobna granica za prijavu je 30 godina. Zbog čega se mlađi ne mogu prijaviti? Njima je sigurno druženje na otvorenom potrebno, jer su neprekidno okruženi internetom i tehnologijom. To je isto nastavak tradicije iz našeg djetinjstva. Mlađi bi se igrali, a onda bi došli stariji i morali bi im ustupiti teren. Stali bi sa strane i gledali što oni rade, pa bi kasnije isto pokušavali. Slično je i ovdje. Mlađi dolaze i navijaju, a kasnije se i sami okušaju.

Jesu li mladi ikad vidjeli frnje ili preskakali lastiku?

Nisu prije znali, ali gledajući nas, naučili su pravila. No, ono što je još važnije, vidjeli su da se na ovaj način itekako dobro mogu zabaviti. Zadnja dva ljeta vidjela sam djecu na Porporeli kako preskaču lastiku i to me oduševilo. Još luđa stvar je s igrom na puca koja je gotovo izumrla još dok sam ja bila mala, a u to vrijeme je ženske nisu ni igrale. Kada smo je počeli igrati, ljudi su vidjeli da je fora i zainteresirali se. Ove godine ćemo u drugoj polovice veljače imati dvije radioni ce na kojima ćemo ljudima objašnjavati kako se igra.

Kako ste uopće došli na ideju Gradskih uličnih igara?

Jednom sam tijekom zimskih mjeseci nekoga čekala Iza Roka koji je bio pust i raz mišljala kako bi bilo do bro da mi sada odne kud doleti lopta i da je šutnem (smijeh). Sve je, naravno, krenulo iz ze zancije. Marin Krstulović, Andrea Klečak i ja priča li smo o igrama i kako bi bilo dobro nešto pokre nuti. Mislili smo da bi bi lo super da nas se sku pi dvadesetak i da se zezamo. Onda ih se na kraju prijavilo tristotinjak, a samo u treseti nastupala su 32 para, odnosno 64 čovjeka. Sjećam se žmurice u parku na Pilama kako smo se dobro zabavili. Sakrila sam se u neko šporko žbunje s jednom mojom susjedom i leže ći onako potrbuške, pitam ja nju, „pa šta mi ovo radimo, jesmo li po ludjele“, a onda smo crknule od smijeha. Sjajno je što smo se tijekom igara zbližili s nekim susjedima koje godinama znamo, ali ništa više od pukog javljanja. Kroz igru smo stvorili nova iskustva i srušili generacijski jaz. Mislim da je i starijima bilo super, imali smo ženu od preko 70 godina koja je nastupila u graničaru i još jednu sličnih godina koja je igrala crnu kraljicu (smijeh).

Za koju igru je najviše prijava?

To je uvijek graničar. Svi su to voljeli još u osnovnoj školi. A ulica Iza Roka sjajno je mjesto za tu igru. Mislim da će ove godine i alka biti veliki spektakl.

Je li se mora tražiti dozvola od Grada Dubrovnika za korištenje javnih površina?

Da, tražimo dozvolu za javne površine, to je dio kojim se bavi Krstulović. Obavijesti se i policija o održavanju igara.

Organizacija igara svakako nije laka. Koliko vas sveukupno ima?

Ima nas desetak u organizaciji, a tu su i volonteri kojima se ovom prilikom zahvaljujem. Ima posla, nije jednostavno, ali kada imaš volje, ništa nije teško. Tu su pojedini ugostiteljski objekti koji nam pomažu s donacijama. Sponzorirat će nas i Turistička zajednica. Najveći izdatak su nam majice koje izađu oko 20 tisuća kuna. Prve godine mi, organizatori smo pokrili majice o svom trošku. Ove godine sudionici mogu prilikom preuzimanja majica dati donaciju u skladu sa svojim mogućnostima.

Veseli vidjeti djecu iz grada kako tijekom zime igraju nogometa na Stradunu. Zanimljivo je kako su tijekom posljednje dvije zime, za vrijeme korone, vozili kariće koje smo mi napravili za prve igre. Spuštali su se niz Dominikance i to je bilo nevjerojatno za vidjeti.

Pokrenuli ste i turu gdje upoznavate turiste s tradicionalnim dubrovačkim igrama. Kakve su re-

„Želim dočarati kako je grad nekad živio, kako su ulice bile pune ljudi i života. Bila je privilegija odrastati u gradu, jer nije bilo prometa i svaka je ulica bila igralište. Po cijeli dan smo bili vani, od jutra do mraka“

„Nikad nije kasno za vratiti se korijenima. Ne smijemo dopustiti da nam život prođe samo u radu, obvezama i odgovornostima. Trebamo biti spontana djeca i smijati se. Na Gradskim igrama dobila sam puno novih prijatelja, puno novih uspomena i sve je to neprocjenjivo“

Svašta im pokazujem od igara. Muru, ćizu-blizu, lastiku... Zanimljivo je kako su ljudi iz svih krajeva svijeta, od Skandinavije do Amerike, imali doticaj sa sličnim igrama. Primjerice, i oni su igrali lastiku, malo se razlikuju pravila, ali poanta je ista. Čak se i u Hrvatskoj pravila razlikuju, recimo u Splitu su ponešto drugačija od onih u Dubrovniku. Ludo mi je kad vodim turiste pa mi se neka mama iz Danske prisjeti kako je ona igrala lastike. Pa je onda djeca gledaju što radi. Bude baš pozitivna atmosfera, puno smijeha. Ispričam im i o raznim sportovima u Dubrovniku, posebno vaterpolu, vodim ih na igralište na Pelinama, u Novu ulicu kraj Buže, Iza Roka igramo nogomet… Tu su i frnje koje automatski vraćaju u djetinjstvo. Želim turistima dočarati kako je grad nekad živio, kako su ulice bile pune ljudi i života. Bila je privilegija odrastati u gradu, jer nije bilo prometa i svaka je ulica bila igralište. Po cijeli dan smo bili vani, od jutra do mraka.

Je li onda bilo lakše odgajati djecu nego danas?

Teško mi je to uspoređivati jer ja svoju kćer i danas puštam da se igra na ulici. Razlika je bila ta što su onda obitelji bile puno veće, živjelo se često s babama i djedovima, uvijek je netko bio kući i pomagao oko djece. Meni su najsretniji dani u životu bili ti na ulici u djetinjstvu. Valjda zato neprekidno ispadam luda, jer stalno pokušavam vratiti taj osjećaj (smijeh).

Pa važno je da ostanemo djeca. Ako radi ničega drugog, onda zbog mentalnog zdravlja. Nikad nije kasno da se vratimo korijenima. Ne smijemo dopustiti da nam život prođe samo u radu, obvezama i odgovornostima. Trebamo biti spontana djeca i smijati se. Na Gradskim igrama dobila sam puno novih prijatelja, puno novih uspomena i sve je to neprocjenjivo.

Sve je to točno što govorite, ali ljudi se opet povuku u svoja četiri zida, izvale se na kauč i ništa im se ne da. Koji su razlozi te pasivnosti koja ljude obuzmu u kasnim tridesetima i ranim četrdesetima?

Razlozi su nedostatak vremena, društvene mreže, Netflix... Možda im samo treba poticaj. Vidjeli smo koliko se ljudi prijavilo na prve igre, više od 300, što je stvarno lijepa brojka.

Ima li sličnih inicijativa u drugim dijelovima Hrvatske?

Zvali su me bili iz Metkovića i pitali bi li oni nešto slično mogli organizirati u njihovom gradu. Pa naravno, rekla sam im, samo trebate imati entuzijazma da se ljudi skupe. Ja radim, imam dijete, ali to nešto me iznutra gura, pa sve stignem. Kada gledam ona videa i ljude kako su nasmijani, to me motivira za dalje.

Od kada do kada traju igre?

Počinju prvi vikend u trećem mjesecu, a traju do prvog vikenda u četvrtom da završimo prije Uskrsa. Održavat će se subotom i nedjeljom. Nadamo se da će nas vrijeme poslužiti. Prvo ćemo igrati graničara Iza Roka, prije nego što ugostitelji izvade stolove. Dosta toga radimo u hodu. Napravit ćemo i kariće te odraditi revijalnu utrku niz Dominikance.

Htjeli ste u kafiću Buzz povodom karnevala imati maškaranu večer po uzoru na legendarnu seriju Allo Allo?

Da, ta se ideja isto tako rodila spontano, a misao vodilja je također bilo druženje. Ove godine je i deseti rođendan kafića Buzz, pa je i to bio povod. No, nimalo nije lako nabaviti njemačke uniforme pa vjerojatno od svega neće biti ništa (smijeh). U Dubrovniku skoro ništa ne možeš kupiti, a zbog političke korektnosti nije ih lako nabaviti ni preko interneta. Raspitivali smo se i u Kazalištu Marina Držića. Možda bude nešto dogodine.

Kako inače gledate na karnevalski program u Dubrovniku? Uspoređujući s nekim drugim gradovima Europe i svijeta, meni se čini da je prilično siromašan.

Pa ne vidim da je nešto posebno organizirano. Sigurno bi moglo biti na puno višem nivou. Naravno nije problem samo u nedostatku sadržaja, nego i u mentalitetu ljudi. Mnogi su se otuđili, zatvorili u kuće, a korona je to samo digla na n-tu potenciju. Nema se dovoljno volje i energije. Treba samo imati neku dobru ideju, pa je do kraja izgurati. Evo primjerice kod nas u Knjižnici imat ćemo maškarani kviz o Harryju Potteru na koji će, nadam se, doći i mladi i stari. Mi ćemo dati sve od sebe, nadam se da će biti lijepo.

„Sjajno je što smo se tijekom igara zbližili s nekim susjedima koje godinama znamo, ali ništa više od pukog javljanja. Kroz igru smo stvorili nova iskustva i srušili generacijski jaz. Mislim da je i starijima bilo super, imali smo ženu od preko 70 godina koja je nastupila u graničaru i još jednu sličnih godina koja je igrala crnu kraljicu“

Vrtlar je pripremio bogat izbor cvijeća za