„U Dubrovniku imamo stručnjake koji mogu mladim LGBT osobama biti podrška“

Udruga Bonsai provodi projekt kojem je jedan od ciljeva osnažiti stručnjake za rad s mladim LGBTIQ osobama. Tim povodom razgovarali smo s edukatorima, psihologinjom Marinom Milković i predsjednikom udruge Dugine obitelji

Udruga Bonsai provodi projekt ‘Dugin put’ kojemu je jedan od ciljeva osnažiti stručnjake za rad s mladim LGBTIQ osobama. Predsjednik udruge Dugine obitelji, Daniel Martinović govori nam kako se sve više mladih u srednjim školama ‘auta’, to jest priča otvoreno o svojoj seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu, što ih je potaknulo na ovakav projekt. Ti mladi ljudi traže podršku među odraslim osobama koje poznaju jer im često izostaje podrška unutar obitelji, zbog toga je iznimno važno da stručnjaci koji rade s djecom budu educirani.

„Obradili smo brojne teme, poput koje je termine u redu koristiti, a koji su pogrdni, kakav je zakonski okvir u Hrvatskoj, kako se on mijenjao kroz godine i kolika je važnost aktivizma jer svaka promjena dolazi od zajednice. Pričali smo i o temama diskriminacije, nasilja, stigme, manjinskog stresa kojeg doživljavaju LGBT osobe i kako to utječe na njihovo mentalno zdravlje. Nažalost, oni često čuju negativne poruke o sebi, pa u neke od njih i počinju vjerovati. O puno stvari se ne osjećaju sigurnima govoriti, a koje drugi vrlo slobodno dijele o sebi, često kalkuliraju što mogu reći, gdje se mogu slobodno pojaviti i tko će ih vidjeti. Sve to im otežava život“, govori nam psihologinja Marina Milković.

‘U ŠKOLAMA IMAMO LJUDE KOJI MOGU BITI PODRŠKA MLADIM LGBT OSOBAMA’

Stručnjaci koji su se odazvali edukaciji su već imali iskustvo da su se nekada u svojem radu trebali ovom temom baviti, odnosno da im se povjerila mlada LGBT osoba i zatražila razgovor

Danielom Martinovićem

i podršku. Na dvodnevnoj edukaciji u Centru za mlade Dubrovnik usvojili su dodatno znanje, a naši sugovornici nam kažu kako je dobro znati kako „u školama u Dubrovniku imamo ljude koji mogu mladim LGBT osobama biti podrška“. Ističu i kako ih je pozitivno iznenadio broj osoba koje su došle na edukaciju.

„Vidimo porast stručnjaka koji se time žele baviti, a to prati porast mladih koji su sve ranije spremni otvoreno razgovarati o svojoj seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu. Bitno je ovom se temom baviti i u manjim sredinama, a ne samo u Zagrebu, jer LGBT osoba ima svugdje i bitno je pružiti im podršku. Ne smije se događati ono na što ukazuje istraživanje Udruge Bonsai, a to jest da puno mladih razmišlja o preseljenju ili kako će nakon preseljenja u veći grad ili drugu državu, moći živjeti otvoreno, iskreno i s manje stresa“, govori Daniel Martinović i dodaje kako smo što se prava tiče negdje na sredini, nismo konzervativni kao Rusija ili Turska, međutim nismo niti došli na razinu Nizozemske ili Švedske.

„Imamo prepoznat pravni okvir, poput zakona o suzbijanju diskriminacije i o životnom partnerstvu, imamo proceduru za promjenu spola u dokumentima - koja nije optimalna, ali je ipak nešto. No, mi već dugi niz godina ponavljamo kako je jedno zakon na papiru, a drugo je pitanje provođenja zakona u praksi. Situacija se mijenja, posebno zadnjih 20 godina ide nabolje, ali bi moglo biti i puno bolje“, govori Martinović i dodaje kako je najvažnije pitanje što mi kao zajednica želimo biti.

„Je li želimo biti zajednica koja podržava druge

Piše Petra Srebrović foto GORAN MRATINOVIĆ/DD

Istra Ivanje

UDRUGE BONSAI

U sklopu projekta

Dugin put, prva aktivnost Udruge

Bonsai je bilo istraživanje kako bi se stekao uvid u potrebe mladih

LGBTIQ osoba u Dubrovniku.

Rezultati pokazuju kako se većina skriva i kako im treba podrška.

Rezultati pokazuju kako je 80 posto mladih ‘aut’ prijateljima, a roditeljima tek 50 posto. Od tih 50 posto više od polovice su doživjeli vrlo negativne reakcije roditelja. Čak 30 posto ispitanika je izjavilo kako su doživjeli neki oblik seksualnog nasilja. Predsjednik članove ili ne? Svi smo mi različiti, pa osim seksualne orijentacije imamo puno drugih različitosti. Zbog toga trebamo osnažiti društvo na prihvaćanje kako bi se i mladi osjećali sigurno“, apostrofira Martinović.

Udruge Bonsai, Ivan Matić, ističe kako u Dubrovniku postoji velika potreba za okupljanjem, pogotovo osoba koje se nemaju kome povjeriti. Zbog toga je i pozvao sve mlade LGBTIQ osobe da im se jave i uključe u stvaranje sigurnog mjesta za međusobni razgovor, uz podršku stručnjaka.

‘O TRANSRODNIM OSOBAMA TREBAJU PRIČATI STRUČNJACI’

Puno je bure u javnosti podignula i nedavna tematska sjednica Sabora o mogućim uzrocima i kliničkim posljedicama porasta broja transrodne djece i mladih. Predstavnici lijeve oporbe napustili su sjednicu s obrazloženjem kako ‘neće davati legitimitet kvazistručnjacima poput Željke Markić i Hermana Vukušića’, koji su sudjelovali na sjednici iako nisu stručni za tematiku. Osim toga, upozoreno je i kako su brojke o pojavi stotina djece godišnje s rodnom disforijom, netočne. „Dogodilo se da o transrodnosti ne pričaju osobe koje su stručne, nego osobe koje žele dobiti političke bodove na temelju nečega o čemu šira populacija zna malo, pa je lako demonizirati manju grupu ljudi. Prije nekoliko desetljeća su se tako demonizirale društvene grupe na temelju religije, za vrijeme Drugog svjetskog rata“, govori Daniel Martinović i ističe kako je posebno značaj- no što su stručnjaci istaknuli kako nije istina da su ‘stotine mladih u godinu dana tražili operacije’. „To je baš jako rastegnuta laž jer postoji tek desetak mladih ljudi koji pričaju o tome sa psiholozima. To je manipulacija od strane onih koji su nedavno manipulirali na temu cijepljenja, a prije par godina su im ‘migranti koji siluju žene u Hrvatskoj’ bili još jedan izmišljeni problem. Samo je pitanje koju će ranjivu skupinu uzeti i na temelju toga dobiti političke bodove. Njih nije briga za trans osobe niti za tu temu, a realnost je kako trans osobe postoje i kako su dio našeg društva, a često znaju biti žrtve diskriminacije i nasilja. Zbog toga o temi trebaju pričati osobe koje su stručne“, apostrofira Martinović.

‘RADI SE OGROMNA ŠTETA MLADIMA KOJI PREISPITUJU SVOJ RODNI IDENTITET’

Marina Milković ističe kako, iako je psihologinja, nikada ne govori o područjima kojima se ne bavi i kako isto očekuje od drugih kolega.

„Bavim se mentalnim zdravljem mladih, ljudskim pravima i sustavom socijalne skrbi i to su stvari o kojima mogu nešto reći. Problematično je kada netko misli kako zato što je dio neke struke može o svemu pričati, iako se zapravo tom te-

IVAN MATIĆ, PREDSJEDNIK UDRUGE

BONSAI: Intenzivnije od bilo kojeg grada u Hrvatskoj, Dubrovnik živi prošlost i oslanjamo se na nasljedstvo Republike, a negdje u prikrajku svog mozga sebe doživljavamo kao vlastelu. Realno to tako nije, i tu dolazimo do sraza između realnosti, onoga što grad jest i onoga što nije. Ta ideja liberalnog, otvorenog i kozmopolitskog grada dolazi u sukob s realnošću. Mi smo podredili sebe i svoje dostojanstvo turizmu, pa tako ni gej bar Milk nije okupljalište LGBTIQ osoba iz Dubrovnika i mladih koji imaju potrebu okupljati se cijelu godinu, nego je otvoren jer postoji potražnja od strane turista koji ovaj grad percipiraju kao ‘gej friendly’ što on i jest u tom smislu - za gej turiste. mom uopće ne bavi. Tada se radi ogromna šteta mladima koji preispituju svoj rodni identitet. Osnova koju tim mladima moramo omogućiti, jest da na putu prema odrasloj dobi istražuju i spoznaju tko su. Zabranama, netrpeljivošću i posramljivanjem im ta vrata zatvaramo i dovodimo do toga da se osjećaju anksiozno, opada im samopoštovanje i osjećaju sram. Radi se velika šteta mladim ljudima koje se navodno želi zaštititi“, ističe Milković.

Milković i Martinović pak govore kako su izbori dobar pokazatelj koliko su neke ultrakonzervativne struje u Hrvatskoj glasne, ali i da im očito izostaje podrška društva te kako pažnju zadržavaju tek sporadično radikalnim stavovima.

‘ZASTRAŠUJUĆE JE USPOREĐIVATI

MOLITELJE NA TRGU I POVORKU PONOSA’

Još jedna tema koja je podijelila javnost su muškarci okupljeni na trgu u Zagrebu koji svake prve subote u mjesecu mole za čednost u odijevanju žena, predbračnu čistoću, prestanak pobačaja, da muškarci postanu duhovni autoriteti u obitelji i slično. Doktorica međunarodnog prava Ivana Mijić Vulinović ranije je za Dubrovački dnevnik izjavila kako je to direktan udar na ustavno-pravni poredak. S druge strane oni koji ih podržavaju nerijetko njihovu molitvu na trgu izjednačavaju s Povorkom ponosa i ističu kako imaju jednako pravo artikulirati svoje mišljenje, kao što to rade LGBTIQ osobe.

„To je iskrivljeno gledanje na borbu za ljudska prava i proces u kojem mi želimo doći do ravnopravnosti. Ono što LGBTIQ pokret globalno želi jest živjeti život bez diskriminacije, bez brige hoće li vas netko napasti i uživati istu razinu pra- va kao ostatak populacije. Mi ne želimo nekome uzeti prava, niti će drugi imati manja prava zato što ćemo mi imati jednaka. Zastrašujuće je kad se to uspoređuje“, jasno će Martinović. Psihologinja Milković kojoj je jedna od ekspertiza upravo pitanje ljudskih prava, govori kako treba razlikovati nečije zahtjeve za ukidanjem prava, a s druge strane zahtjeve za ravnopravnošću. „Povorka LGBTIQ aktivizma je zagovaranje ravnopravnosti. Mislim kako ljudi mogu klečati i moliti gdje god žele i dapače, tu ništa nije sporno. Sporne su poruke koje zagovaraju čednost, čistoću, kako će se žene odijevati i živjeti. Dakle, oni ne mole samo za sebe, nego i za to kako bi drugi trebali živjeti, a taj dio je sporan“, zaključuje.

PRIHVAĆANJE, A NE TOLERANCIJA

Među konzervativcima se često čuje kako su ‘tolerantni i nemaju ništa protiv istospolnih parova, transrodnih osoba, biseksualnih osoba…’, ali i kako im ‘ne treba dati pravo posvojenja zbog djeteta i okoline’ ili kako svoje odnose trebaju ‘zadržati u svoja četiri zida’. Rijetki će otvoreno kazati kako su primjerice, homofobni, pa se sva mržnja svrstava pod ‘ali’ i pranje ruku od odgovornosti za stvaranje okoline koja je isključiva.

„Prihvaćanje je puno bolja riječ od tolerancije. Prihvaćanje znači upoznati nešto različito od vas i prihvatiti kako ono postoji. Naš ultimativni cilj jest da ljudi žive sretno, bez nasilja, odnosno da budu prihvaćeni i osjećaju se sigurno“, ističe Martinović.

Psihologinja Milković pojašnjava kako prihvaćanje podrazumijeva uzimanje u obzir nečijeg postojanja i prava, bez tog ‘ali’ i bez uvjeta. Ističe i kako to ‘ali’ podrazumijeva postavljanje pojedinca u poziciju u kojoj za drugoga odlučuje je li ‘ok da on postoji’, čega u ravnopravnom odnosu ne smije biti.

‘MIŠLJENJA LJUDI IDU PREMA PRIHVAĆANJU’

„Istraživanja pokazuju kako se mišljenja ljudi polako mijenjaju i kako idu prema prihvaćanju. Veliki faktor u prihvaćanju je poznavanje osobe koja je gej, lezbijka, biseksualna, transrodna... Onda se vaši stavovi mijenjaju. U prošlosti je bilo puno lakše demonizirati skupinu jer je manje ljudi bilo ‘aut’, a sada kada su vaši članovi obitelji ili prijatelji ‘aut’, vidite kako oni imaju svoj život, poslove, hobije i interese kao i vi. To mijenja ljude i za to treba vremena“, pojašnjava Martinović i dodaje kako je vidljivo od kada su se počeli donositi progresivniji zakoni, kako je više ljudi počelo ‘izlaziti iz ormara’.

‘MI NE TRAŽIMO TUĐU DJECU, NAŠE OBITELJI POSTOJE’

Govori i kako su poruke da LGBT osobama ne tre-

IZRAZI KOJE (NE)

TREBA

Koristiti

Bolje je govoriti o identitetima - gej, lezbijka, biseksualna osoba, transrodna osoba, nego govoriti izraze poput homoseksualac, biseksualac ili homoseksualizam. Ti su izrazi zastarjeli i odnose se samo na aspekt identiteta koji je seksualnost, a zapravo su to identiteti koji su više od same seksualnosti. Uvijek je najbolje pitati kako se osoba identificira, nego pretpostavljati. Bolje je reći prilagodba spola, nego promjena spola. Ljudi često znaju reći gej parada, a to je zapravo povorka ponosa. Često se za cijelu LGBTIQ skupinu kaže – homoseksualci, a to nije točno. Treba izbjegavati i pridjev ‘deklarirani’, bolje je reći - osoba koja otvoreno govori o svom identitetu. U razgovoru učimo i kako ih ne treba etiketirati kao ‘jednu zajednicu’ jer LGBTIQ nije homogena zajednica, to su ljudi koji rade razne poslove, a neki od njih su okupljeni i u udrugama.

ba dozvoliti posvajanje nelogične, jer oni, između ostalog, već imaju djecu i svoje obitelji.

„Ne tražimo tuđu djecu i ne, nećemo ići po domovima i uzimati djecu obiteljima koje postoje. U Hrvatskoj postoje dugine obitelji. To su osobe koje imaju djecu iz prijašnjih brakova, a imaju novog istospolnog partnera ili partnericu, imamo lezbijskih parova koji su išli van na medicinski potpomognutu oplodnju, imamo osobe koje su usvojile kao pojedinci i odgajaju djecu u životnim partnerstvima. Te obitelji postoje i trebamo se svi zapitati kakav je interes njihove djece. Je li njihov interes odrastati u društvu bez diskriminacije ili u društvu u kojem moraju biti na oprezu da se i njih ne diskriminira“, naglašava Martinović, predsjednik udruge Dugine obitelji koja okuplja upravo navedene obitelji u Hrvatskoj. Prošle je godine hrvatsko sudstvo donijelo odluku kako se istospolne parove ne smije diskriminirati i kako oni bez zapreke mogu pristupiti procjeni za posvojenje. Rezultat je to godina ‘borbe’ s sustavom Mladena Kožića i Iva Šegote koji su izgurali do kraja bitku za sve životne partnere u Hrvatskoj, uz podršku Udruge Dugine obitelji.

‘MINISTARSTVO NE DAJE JASNE UPUTE’

„Imamo presudu Vrhovnog suda i sada živimo u vremenu kada gledamo posljedice. Vidimo kako je praksa neujednačena. Djelatnici centara za socijalnu skrb nemaju jasnu uputu Ministarstva kako postupati kada im dođu istospolni parovi. Jedni ih djelatnici prime u proceduru, drugi traže mišljenje od Centra je li se ta odluka odnosila samo na Iva i Mladena ili na sve životne par- tnere. Zakonodavac kao da je stao i pustio da se stvari rješavaju same od sebe, umjesto da šalje jasnu poruku o jednakosti društva“, govori nam Martinović i dodaje kako je značajno i što su pozitivnu presudu dobili još u Hrvatskoj, a očekivali su kako će morati ići sve do Europskog suda za ljudska prava.

Psihologinja Milković ističe kako postoji manjak političke volje, što uzrokuje iscrpljivanje životnih partnera jer ne postoji volja zakonodavca za jasnim definiranjem stvari. „Kao da je Ministarstvo dovedeno pred zid kad su Ivo i Mladen bili dovoljno uporni, uložili vrijeme, energiju i novac zbog čega je presuda donesena. To zbunjuje i ljude koji rade u sustavu i one koji im dolaze. Recimo, jedna obitelj u kvartu u Zagrebu će doživjeti jedno, obitelj u drugom kvartu nešto sasvim drugo, a obitelj u nekom drugom gradu nešto peto“, govori Milković i dodaje kako praksa ne funkcionira uvijek kako bi trebala.

Daniel Martinović iz Duginih obitelji nam kaže kako trenutno poznaju dva para koja su se prijavila da postanu posvojitelji i kako prate administrativni proces upravo zbog neujednačene prakse, ali i kako za sada nemaju problema.

Do nedavno je paradoksalna bila situacija u kojoj su istospolni partneri koji su se željeli ostvariti kao roditelji morali kalkulirati s postupcima. Dok nije donesena ova presuda neki su odustajali od sklapanja životnog partnerstva kako bi mogli posvojiti kao samci, a neki su se čak i razvodili kako bi ‘udovoljili’ zakonu. Nakon toga bi tražili partnersku skrb za posvojeno dijete. Ova presuda stala je na kraj i toj nelogičnosti.