Dubrovački dnevnik br. 109

Sljedeći broj izlazi 19. kolovoza

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački

Uvodnik

Nakladnik Dubrovački dnevnik j.d.o.o.

Kardinala Stepinca 52 Dubrovnik oib 84019117288

Glavna urednica Lucija Komaić urednica@dubrovackidnevnik.hr

Zamjenica glavne urednice Ivona Butjer Mratinović

Urednik Maro Marušić

Redakcija Aida Čakić Nikša Klečak Petra Srebrović 020/642-462 redakcija@dubrovackidnevnik.hr

Fotograf Goran Mratinović Željko Tutnjević

Kolumnisti Maro Marušić Vjera Šuman Ivo Batričević

Grafička priprema Dario Kovač Nene Mojaš (Festivus)

Dizajn Studio Hrvatin & Studio Mater

Marketing Nikoleta Zec 020/642-460 099 493 6200 marketing@dubrovackidnevnik.hr

Mali oglasi oglasi@dubrovackidnevnik.hr

Hvala im!

Piše Vjera Šuman

FOTO: Grgo Jelavić / PIXSELL

Sezona požara hara diljem Mediterana pa tako i u nas. To nam je nažalost usud, uvijek u ljetno doba, posebno kad se spoje paklene vrućine uz neki od vjetrova, koji tako vole obalu. Ima tu i nepažnje, ali i namjerno izazvanih požara, što spada u psihijatriju i recidivisti bi trebali biti, u ovo doba godine, sklonjeni u hladovinu psihijatrijskih odjela. No da bi ih se držalo pod kontrolom trebao bi postojati popis svih redom, dostupan policiji i liječnicima. Jednako kao kad se radi o pedofilima. To bi pak zahtijevalo ustrojen sustav kojem ni na kojoj razini nismo skloni. Zato se još čekaju kanaderi i air traktori s remonta u kojem čube cijelu zimu i proljeće bez ikakvih rezultata. Firma ZTC , koja se time bavi, u državnom je vlasništvu i sedam članova ove Vlade, dakle, sedam ministara sjedi u Upravnom vijeću Centra za restrukturiranje i prodaju. Pitate se kakve sad veze ima CERP? Upravo je CERP imenovao direktora ZTC-a i Nadzorni odbor. CERP u ime države upravlja dionicama i ostalim vlasničkim i poslovnim udjelima države u trgovačkim društvima.

ZTC

je u vlasništvu države i nema tu puno razloga za preispitivanje u čemu je problem i zašto su kanaderi još na popravku. Kratko i jasno, radi se o lošem upravljanju, javašluku i neradu. Svi se čude kako je moguće da su majstori koji rade na kanaderima poslani na godišnji, jednako kao što nevjericu izaziva spoznaja kako su neki od majstora uzeli bolovanje jer za ‘dobru lovu’ rade u Austriji i Italiji na istom poslu. Za svoju firmu su, eto, bolesni. Nije to neka dobro čuvana tajna, to znaju svi, jednako kao što svi znaju da majstori ZTC-a u hangarima u kojima bi trebali popravljati kanadere, popravljaju, ne samo direktorov, nego i druge automobile. Dugotrajni kaos, nerad i nesposobnost onih koji vode tu firmu nije neka nova vijest pa je posve nejasno čemu se to naš Plenki čudi i što to sad propitkuje. Kao da se radi o nekoj, štojaznam, kineskoj firmi u čije poslovanje nema i ne može imati nikakav uvid.

Velika tragedija koja je rastužila cijelu Državu, a posebno Grad i njegov Orašac, je smrt mladog vatrogasca Gorana Komlenca. Nema tu riječi

utjehe za njegove najbliže, ali ni za sve njegove kolege. U borbi s podivljalom vatrenom stihijom izgubio je bitku. Usud i prokleta vatra koja mijenja smjerove kako hoće. To su trenuci kad se svi skupa pitamo, što bi bilo s nama kad ne bi bilo tih izuzetnih ljudi koji se bore za naše kuće, za naše živote. Vatrogasci su posebna sorta ljudi, ne raspravljaju, gase, spašavaju, djeluju. Goran je ostavio svoju mladu obitelj radeći svoj posao. Tako je i otišao. Kad se takve tragedije dogode onda se pitamo kako im je raditi taj posao, gdje nalaze snagu, kako žive? Jesu li dostojno plaćeni? Odgovor znamo, kao i svi takvi odgovorni i teški poslovi, plaćeni su loše i premalo. I ne, ne popravljaju svoje skupe ‘pile’ džabe u nekakvim državnim hangarima. Ne idu na skupa ljetovanja koja im plaćaju „poslovni partneri“, ljeti ni ne idu na nikakav odmor jer

je tad najviše posla. Ne obilaze ravnatelje škola kako bi izborili petice svojoj djeci jer ih svakodnevno vlastitim primjerom uče kako je rad i odgovornost najvažnija, i u školi, i na poslu, i u životu. Oni jesu heroji u zemlji u kojoj je pravo herojstvo srčano i po pravilima struke raditi svoj posao. Slična je situacija i s brojnim policajcima, medicinarima svih struka, ali i tolikih običnih normalnih ljudi koji ne misle kako rade nešto posebno, samo zato što rade pošteno svoj posao.

Ijedno hvala im znači, ali značilo bi i pošteno vrednovanje poštenog rada. Ali taj dio spada u ono gore spomenuto, ne djelovanje. Žale se brojni zapovjednici vatrogasnih postrojbi kako im nedostaje ljudi jer neki od njih odlaze odraditi sezonu konobariti ili štogod, kako bi imali čime zbrinuti obitelji. I onda kad se izgubi jedan život, pitamo njih i sebe, kako im

je raditi posao koji vole. Jer da nije tako svi bi pobjegli. Zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Dubrovački vatrogasci Krilanović nije o tome pričao, teško su mu riječi izlazile od tuge za svojim kolegom, i kad vidiš njega, vidiš i sve ostale vatrogasce koji gutaju suze jer će već sutra juriti gasiti neki novi požar, spašavati neki drugi ljudski život i svi ćemo zaboraviti koliko je taj posao važan i koliko potreban, a koliko premalo vrednovan. I što drugo i ostaje u ovoj maloj zemlji za veliki nered. Zar je možda vijest kako Dubrovački vodovod traži hrpe papira od Domovnice na dalje za novi priključak vode, koji možete ili poslati faxom ili donijeti osobno jer u digitalno vrijeme mail im je misaona imenica. To je tek crtica genijalnosti onih koji ne mogu i/ili ne znaju svoj posao raditi onako kako valja. Ili ne znaju upravljati, sasvim svejedno. Eto vas.

petak, 5. kolovoza 2022.

Drašković: Zbog Pelješkog mosta posvetit ćemo se dodatnoj promociji na tržištima Srednje Europe

Direktor turističke zajednice smatra kako je cilj ove sezone o dostizanju 80 posto rekordne godine realan i ostvariv, a otvaraju se i nove mogućnosti

Vrhunac sezone je tu, kolovoz je mjesec u kojem su tradicionalno hoteli i privatni smještaji dupkom puni, plaže su krcate, u restoranima i kafićima teško je naći slobodan stol, more ‘hvata’ visoke Celzijuse, sunce prži, mirišu kreme i Stradun je kao košnica. Dok će dio Dubrovčana ipak malo ‘zanjorgetati’ zbog gužvi, više je onih koje takvi prizori vesele jer direktno ili indirektno žive od turizma, pa prazan grad i ne donosi neku sreću, makar ne za špag. Posljednjih dana iz medija nas bombardira vijest o fantastičnoj sezoni u Istri. Naime, Istrani su čak i prešli turističke rezultate iz 2019. godine, noćenja i dolasci, ali i ukupna potrošnja gostiju je veća u odnosu na tu rekordnu turističku godinu, prije nego nas je ‘pokosio’ koronavirus i natjerao nas da rezultate uspoređujemo s onima od prije tri godine. Istra je nadmašila 2019. godinu, dok je Dubrovnik je na 67 posto dolazaka i 76 posto noćenja u odnosu na istu godinu. Direktor turističke zajednice grada Dubrovnika Mira Draškovića komentira aktualne pokazatelje i ostvarene rezultate, kao i projekcije daljnjeg tijeka sezone, kao i mogućnosti koje otvara Pelješki most.

CILJEVI SU REALNI

Drašković nam govori kako su do sada ostvareni turistički rezultati u 2022. godini na razini očekivanih i planiranih.

Miro Drašković, direktor Turističke zajednice grada Dubrovnika

„Nakon donekle sporijega početka, zbog objektivnih razloga, od kraja svibnja sezona je u punom zamahu, pa smo s 30. srpnja dosegli 76 posto turističkog prometa u noćenjima ostvarenima u 2019. godini, te idemo prema zacrtanom cilju, a to je 80 posto noćenja 2019. godine“, govori Drašković i dodaje kako smatra da je cilj postavljen realno i da će ga biti moguće ostvariti.

PELJEŠKI MOST OTVARA NOVA TRŽIŠTA

U utorak, 26. srpnja svečano je otvoren Pelješki most, a u srijedu je i pušten u promet. Ovaj najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj do-

Pelješki most otvara mogućnost lakšeg pristupa Dubrovniku auto gostima iz Srednje Europe i Italije, zbog toga TZ grada Dubrovnika u budućnosti će se posebno posvetiti dodatnoj promociji na tim tržištima.

Piše: Petra Srebrović

FOTO: Grgo Jelavić/PIXSELL, Goran Mratinović

petak, 5. kolovoza 2022.

„Tijekom posezone očekujemo napokon povratak grupnog segmenta, koji je u sigurnosnoj situaciji predsezone najviše ‘patio’, a čiji je udio u pred i posezoni uvijek visok“, kaže Drašković.

čekan je s oduševljenjem u cijeloj Dubrovačko-neretvanskoj županiji jer otvara mogućnost jednostavnijeg i bržeg putovanja u špici sezone, kada se na granici Klek čeka i po nekoliko sati. Otvaranje Pelješkog mosta je veliki događaj za cijelu Dubrovačko-neretvansku županiju pa tako i sam grad Dubrovnik - smatra Drašković. „Otvara se mogućnost puno lakšeg pristupa Gradu auto gostima iz zemalja Srednje Europe i Italije, koji upravo u velikoj mjeri putuju automobilima i dosad su imali problem dodatne granice u Neumu. Turistička zajednica grada Dubrovnika će se u budućnosti posebno posvetiti dodatnoj promociji na tržištima Srednje Europe“, otkriva Drašković i govori kako će to biti u cilju što boljeg komuniciranja povezanosti Grada prema emitivnim tržištima.

BLIZINA, CESTE, VIKEND TURIZAM...

Istra je po turističkim rezultatima ‘prešla’ i 2019. godinu, dok u Dubrovniku ove sezone to nije realan cilj.

Odmah na početku Drašković ističe kako je velika prednost Istre, u usporedbi s Dubrovnikom, blizina najjačih emitivnih auto tržišta u Europi. „Bilo bi zanimljivo npr. popratiti statistike Istarske županije vezano za vikend dolaske i noćenja s tržišta Italije, Austrije, Slovenije i Njemačke, posebno Bavarske. To bi nam dalo najbolju sliku koliko je Istra, u stvari, geografski u prednosti pred Dubrovnikom i koliko je visok udio cjelogodišnjih vikend turista u rezultatima Istar-

ske županiji. Sa svih navedenih tržišta gosti su jednostavno u mogućnosti nakon radnog petka provesti, zbog blizine i dobre cestovne infrastrukture, vikend uz more u Istri“, pojašnjava Drašković i apostrofira koliko je bitna dobra cestovna infrastruktura i povezanost.

„Sigurno je da je puštanjem u promet Pelješkog mosta situacija bitno bolja i za Dubrovnik“, zaključuje.

U POSEZONI VRAĆAJU SE GRUPE

Predsezona i posezona u Dubrovniku obilježena je grupnim turizmom, a brojne su i konferencije u dubrovačkim hotelima. Taj vid turizma u dobrom je dijelu izostao u pandemijskim godinama, a sada bi se trebao vratiti.

„Tijekom posezone očekujemo napokon povratak grupnog segmenta, koji je u sigurnosnoj situaciji predsezone najviše ‘patio’, a čiji je udio u pred i posezoni uvijek visok. Situacija s pandemijom je, očito, relaksiranija u čitavom svijetu, pa bi se njen utjecaj na brojeve u posezoni trebao i dalje smanjivati“, kaže Drašković. Osim toga, Turistička zajednica Grada momentalno sudjeluje u više kampanja s raznim aviokompanijama, kako u suradnji s Glavnim uredom HTZ-a, tako i direktno s aviokompanijama.

„Sve te kampanje imaju za cilj jačanje prisutnosti na najvažnijim emitivnim tržištima za Dubrovnik i trebale bi rezultirati boljim brojevima u posezoni“, zaključuje Miro Drašković, direktor dubrovačke Turističke zajednice.

Promet preko Neuma pao za gotovo 60 posto: ‘ Trebat

će im dobra strategija!’

Raspitali smo se kako puštanje Pelješkog mosta u promet utječe na Neum

Izgradnja Pelješkog mosta vjerojatno je i najvažniji momenat od osamostaljenja Hrvatske. Hrvatska je postala teritorijalno cjelovit, povezan teritorij, za dubrovačko područje i Pelješac otvaraju se nove turističke mogućnosti i benefiti, a samo zdanje izaziva divljenje kod svih koji prolaze tim područjem. U Komarni se na odmorištu ovih dana mogu vidjeti brojni vozači koji se zaustavljaju kako bi učinili fotografiju. Dive se arhitekturi mosta. Ekipa Dubrovačkog dnevnika u nedjelju je tamo zatekla brojne građane, ali i turiste koji rade ‘selfie’. Prilazi nam jedan turist koji pita – nema više preko granice, preko Neuma? Odgovaramo mu kako nema, a on se zadovoljno smije.

PUTNIKA JE 42 POSTO MANJE, A VOZILA 57 POSTO

Put s kojeg se sada rijetko skreće

Naravno kako je izgradnja mosta utjecala na promet preko Neuma. Iako se radi o duljoj dionici i iako je vožnja preko Pelješkog mosta dulja 15-ak minuta, s dovršetkom svih radova na pristupnim cestama, vrijeme prolaska preko mosta i kroz Neum bi se moglo izjednačiti. No, nije put ono što je produljivalo vožnju prema ostatku Hrvatske nego gužve na graničnim prijelazima u kojima bi se prije puštanja mosta u promet znalo čekati i po dva, tri sata. Na Pelješkom mostu toga nema. Iz Policijske uprave dubrovačko-neretvanske odgovorili su nam za koliko se smanjio promet preko Neuma nakon puštanja Pelješkog mosta u promet, a brojke nisu zanemarive. Broj vozila preko neumskog koridora smanjen je za gotovo 60 posto!

„Transfer na relaciji ZL Dubrovnik – Neum traje sat i pol, a prema Veloj Luci, koja je okrenuta ka Dubrovniku, pet sati. Zašto onda ne bi bio i Neum?,“ izjavio je Perić koji dodaje kako Neumu treba ciljani, dobro osmišljeni marketing, a predlaže i vraćanje turističke zajednice što bi omogućilo da sredstva od boravišne pristojbe ostaju lokalnoj zajednici

Piše Ivona Butjer Mratinović

foto IVONA BUTJER MRATINOVIĆ, GORAN MRATINOVIĆ

petak, 5. kolovoza 2022.

„Preko MCGP Klek od 20. srpnja do 12 sati 22. srpnja ove godine je prešlo 28.739 putnika i 16.209 vozila. Od otvaranja Pelješkog mosta, odnosno od 27. srpnja do 12 sati 29. srpnja ove godine preko MCGP Klek prešlo je 17.290 putnika i 7.162 vozila. Računajući prosjek, promet putnika preko neumskog koridora smanjen  je za 42, dok je promet vozila smanjen za 57 posto promatrajući razdoblje prije i nakon otvaranja Pelješkog mosta,“ odgovorili su iz Policijske uprave dubrovačko-neretvanske.

Također, od puštanja Pelješkog mosta u promet do ponedjeljka u 11:00 sati, Pelješkim je mostom prošlo ukupno 84 275 vozila, kako su nam odgovorili iz Hrvatskih cesta.

ĆE PROĆI HOTELI, RESTORANI I BUTIGE UZ MAGISTRALU

Sve navedeno je povuklo pitanje financijskih i gospodarskih efekata po Neum, a to je pitanje za Dubrovački dnevnik komentirao Milan Perić, neupitan autoritet na području hotelijersko-turističke djelatnosti u kojoj bilježi preko 50 godina iskustva, rodom iz zaleđa Neuma. Kako kaže, Pelješki most je jedan od tri najvažnija događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, uz osamostaljenje i izgradnju cesta prema ostatku Hrvatske.

„Naravno kako će Neum izgubiti dio prometa, pogotovo restorani, hoteli, butige, benzinske crpke, koji se nalaze izravno na magistrali. No, dugoročno gledano, mislim kako Neum ipak neće nešto puno izgubiti. Eventualno će izgubiti gužvu od Bistrine do Kleka, gdje se znalo ljeti, na vrućini, čekati i po dva, tri sata, a isto to ide u prilog i dubrovačkom području,“ izjavio je Perić.

ZA NEUM OVO MOŽE BITI I PRILIKA!

Perićev generalni zaključak jest taj kako će Neum izgubiti dio kolača, no kako je sada pravo vrijeme za razmišljati kako to nadomjestiti, a priliku vidi prvenstveno u povećanju kvalitete turističkog proizvoda.

„Po meni se Neum mora orijentirati na stvaranje kvalitetnijeg proizvoda, a pri tom prvenstveno mislim na turistički proizvod i puno raditi na kvaliteti same destinacije. Trebali bi se više orijentirati i prema zapadnoeuropskim tržištima, ali i prema Zračnoj luci Dubrovnik. Razmišljati onako kako razmišljaju turističke destinacije Dubrovnik ili Makarska. Također, trebalo bi uložiti napore i po pitanju oživljavanja ruralnih prostora, prema mjestima Gradac ili Hutovo, zadržati ljude koji žive tamo. I ta su mjesta, baš kao i dobar dio Dubrovačkog primor-

ja i Popovog polja, prazna, nema ljudi, škole su zatvorene… Sve se ‘sjatilo’ u Neum, a zapravo treba razvijati zaleđe, pa i kroz bonuse i prednosti ljude motivirati da tamo ostaju,“ smatra Perić koji naglašava i važnost izgradnje magistralne ceste Neum-Stolac koja je ovog ljeta svečano otvorena i puštena u promet, a koja tom području približava Mostar, ali i Ploče i ostale gradove.

Zanimljivo je i to kako je Neum najbolje turističke brojke ostvario tijekom pandemijskih godina, dakle tijekom 2020. i 2021. godine, i to zahvaljujući gostima iz BIH. Perić kaže kako ne treba zanemarivati domaće tržište, no dodaje kako to vrijedi za sve destinacije.

„I u Gradu bismo trebali čuvati domaće ljude i dati im mogućnost da i oni izlaze u restorane, konobe, taverne, tarace. Tako i Neum treba čuvati i njegovati svoju tradiciju i zadržavati domaće goste, ali se i razvijati prema europskom tržištu. Transfer na relaciji ZL Dubrovnik – Neum traje sat i pol, a prema Veloj Luci, koja je okrenuta ka Dubrovniku, pet sati. Zašto onda ne bi bio i Neum?,“ izjavio je Perić koji dodaje kako Neumu treba ciljani, dobro osmišljeni marketing, a predlaže i vraćanje turističke zajednice što bi omogućilo da sredstva od boravišne pristojbe ostaju lokalnoj zajednici. A onda bi se ona dalje mogla ulagati u podizanje kvalitete života lokalnog stanovništva, ali i boravka turista. Dubrovčani sasvim sigurno neće žaliti za gužvama na granici i činjenici kako moraju ići preko teritorija BiH kako bi se povezali s matičnom zemljom. No, vjerojatno će im nedostajati ‘Magistrala’, pekara u koju su mnogi od njih često navraćali, a i koja će kao butiga na magistrali vjerojatno sada bilježiti manje prometa.

„Preko MCGP Klek od 20. srpnja do 12 sati 22. srpnja ove godine je prešlo 28.739 putnika i 16.209 vozila. Od otvaranja Pelješkog mosta, odnosno od 27. srpnja do 12 sati 29. srpnja ove godine preko MCGP Klek prešlo je 17.290 putnika i 7.162 vozila. Računajući prosjek, promet putnika preko neumskog koridora smanjen  je za 42, dok je promet vozila smanjen za 57 posto promatrajući razdoblje prije i nakon otvaranja Pelješkog mosta,“ odgovorili su iz Policijske uprave dubrovačko-neretvanske

NAJGORE

Pekara ‘Magistrala’ –omiljena među Dubrovčanima

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački

STANJE NA SVEUČILIŠTU

Deset posto manje studenata nego prošle godine: ’Rentijerski mentalitet nam destimulira ulaganje u obrazovanje’

Sve manje studenata, iz godine u godinu, upisuje dubrovačko Sveučilište. Takav trend je zabilježen iz niza razloga i nije aktualan samo u Dubrovniku. Studenti biraju što će upisati, no tržište rada u konačnici određuje što će biti s njihovom budućnosti. Upravo zbog toga usklađenost između tržišta i obrazovnog sustava je ključna

Završen je postupak upisa u prvu godinu preddiplomskih studija za akademsku 2022./2023. godinu u prvom, srpanjskom, roku. Na Sveučilište u Dubrovniku je upisan ukupno 181 student. Prema podacima Sveučilišta ove godine je oko deset posto maturanata manje izrazilo želju za upisom na studije nego prošle godine. „Najveći broj brucoša već tradicionalno odlučio se za studiranje na Odjelu za ekonomiju i poslovnu ekonomiju, Pomorskom odjelu i Odjelu

za komunikologiju. Među studijima najveći interes ove godine vlada za studije Nautike, Poslovne ekonomije, Medija i kulture društva te Hotelijerstva, restoraterstva i gastronomije. Raduje nas i porast interesa za studij Poslovno/primijenjeno računarstvo na Odjelu za elektrotehniku i računarstvo te drugu godinu zaredom na studiju Primijenjena ekologija mora na Odjelu za primijenjenu ekologiju“, navode iz Sveučilišta u Dubrovniku.

„Treba imati na umu da je demografska slika Hrvatske sve lošija i da se svake godine u osnovne škole upiše oko tisuću djece manje. Naravno, to se nakon nekoliko godina osjeti i prilikom upisa na visokoškolske ustanove u Republici Hrvatskoj”, kazao je rektor Nikša Burum

Piše Aida Čakić foto Goran Mratinović

IZ GODINE U GODINU SVEUČILIŠTE UPISUJE SVE MANJE STUDENATA

Podaci govore kako je nešto slabiji interes zabilježen na studijima Elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu te studiju Pomorske tehnologije jahta i marina. Ni ove godine nije bilo zainteresiranih za studij Povijest Jadrana i Mediterana. „Vjerujemo da će se svi studiji izvoditi u idućoj akademskoj godini s obzirom na to da nam predstoji još i jesenski upisni rok za koji prijave kreću ovih dana“, istaknuli su iz Sveučilišta u Dubrovniku. Rektor prof. dr. sc. Nikša Burum smatra kako razloga za smanjeni broj studenata, koji se uočava iz godine u godinu, ima nekoliko. „Treba imati na umu da je demografska slika Hrvatske sve lošija i da se svake godine u osnovne škole upiše oko tisuću djece manje. Naravno, to se nakon nekoliko godina osjeti i prilikom upisa na visokoškolske ustanove u Republici Hrvatskoj. Osim manjeg broja mogućih studenata, u Hrvatskoj se uočava i pad zanimanja za upise na visokoškolske ustanove“, kazao je rektor Burum dodavši kako je to izazov s kojim se suočavaju, ne samo sva hrvatska sveučilišta, nego i sveučilišta i druge visokoobrazovne institucije u svijetu. Dubrovački rektor smatra kako se želje za pojedinim studijskim programima znaju mijenjati iz godine u godinu.

„Neke su generacije jednostavno naklonjenije prirodnim, a neke društvenim studijima i zanimanjima. Kada je riječ o Sveučilištu u Dubrovniku, moram reći da nikada nismo imali dugoročniji pad zanimanja za neke studijske programe da bismo razmišljali o ukidanju pojedinih odjela. Oscilacije u interesu su uobičajena pojava. Neprestano se trudimo unaprjeđivati kvalitetu studijskih programa usklađivanjem s potrebama tržišta rada kako bi svi naši studiji bili atraktivni mladim ljudima“, istaknuo je Burum.

Kao prednosti Sveučilišta u Dubrovniku naglasio je specifičnost rada u malim skupinama. Tako je prema njegovom mišljenju „komunikacija s nastavnicima uvelike olakšana, a pristup neposredan, gotovo obiteljski.“

-Trudimo se da naši preddiplomski, diplomski i doktorski studiji nude najmodernija saznanja iz svih područja znanosti dajući teorijska i praktična znanja te pripremajući studente za suvremeno tržište rada. Uz to, Dubrovnik ima jedan od najmodernijih Studentskih domova u Hrvatskoj koji ima brojne sadržaje koji nadopunjuju kvalitetu studentskog života u Dubrovniku – poručio je rektor prof. dr. sc. Nikša Burum.

NEDOSTAJE NAM NIŽE KVALIFICIRANE

RADNE SNAGE, DOK SU VISOKO OBRAZOVANI NA ZAVODU ZA ZAPOŠLJAVANJE

Zbog neusklađenosti između obrazovnog sustava

i tržišta rada, mnogi mladi nakon završenog studija imaju problem pronaći posao. Na tržištu rada nedostaje najviše radnika upravo u područjima gdje fakultet - nije ni potreban. Takav trend je posebno vidljiv u mjestima poput Dubrovnika gdje je turizam dominantan. Predsjednica Županijske komore Dubrovnik Nikolina Trojić govori kako je, s obzirom na strukturu gospodarstva, jasno da na našem području najviše nedostaje niže kvalificirane radne snage u turizmu i građevini, zbog čega smo prisiljeni uvoziti tu radnu snagu, dok se u isto vrijeme visoko obrazovani nalaze na Zavodu za zapošljavanje.

„Demografska slika te životni standard kao i moderni trendovi nam ne idu u prilog. Koju god mjeru mi uveli i koliko god studijski programi bili atraktivni uvijek će nam faliti kuhara, konobara, slastičara i pomoćnog osoblja, jednako kao i majstorskih zanimanja. Nalazimo se u vremenu kad je lakše doći do neurokirurga nego do keramičara ili vodoinstalatera“, komentirala je Trojić te dodala kako su problemi svake godine isti, ali jako je teško preokrenuti situaciju. Predsjednica Županijske komore Dubrovnik smatra kako „rentijerski mentalitet destimulira daljnje ulaganje u obrazovanje lokalnih mladih ljudi“. Mišljenja je kako za privući mlade iz drugih gradova treba puno više od atraktivnih studijskih programa. “Još uvijek među mladima u svijetu nismo prepoznati kao sveučilišna destinacija, što samo znači da imamo još dosta prostora za napredak, ali za napraviti značajniji iskorak trebat će nam sinergija mnogih faktora. Dubrovačka sveučilišta sama malo toga mogu napraviti. Kao destinacija moramo se odrediti kako želimo da nam budućnost izgleda, koja zanimanja su nam potrebna u srednjoškolskim i visokom obrazovnim programima te onda uložiti značajne napore da privučemo učenike i studente. I izvannastavni sadržaji su iznimno bitni za privlačenje mladih ljudi, jednako kao i životni standard studenata”, smatra Trojić. Po pitanju studijskih programa, dodaje Trojić, trebalo bi se okrenuti sve više digitalizaciji i modernim trendovima, ali i investirati u stručne hubove te znanstvene stručne skupove, koji bi privukli kremu znanja.

“Takve stvari čine atraktivnim određene programe i privlače pažnju budućih studenata. Osim toga, Polažem mnogo nada i očekivanja od Centra kompetentnosti u turizmu. On može biti okosnica dubrovačkih programa izvrsnosti. Također, nužan nam je pametan i oštar PR koji bi popularizirao majstorska zanimanja. Kulinarske emisije su privukle dosta mladih u programe kuhara, sličnu stvar bi trebalo napraviti i s majstorskim zanimanjima”, zaključila je za Dubrovački dnevnik predsjednica Županijske komore Dubrovnik Nikolina Trojić.

“Još uvijek među mladima u svijetu nismo prepoznati kao sveučilišna destinacija, što samo znači da imamo još dosta prostora za napredak, ali za napraviti značajniji iskorak trebat će nam sinergija mnogih faktora. Kao destinacija moramo se odrediti kako želimo da nam budućnost izgleda, koja zanimanja su nam potrebna u srednjoškolskim i visokom obrazovnim programima te onda uložiti značajne napore da privučemo učenike i studente”, kazala je predsjednica Županijske komore Nikolina Trojić.

dnevniK petak, 5. kolovoza 2022.

BRZOJAV SUĆUTI

Gradonačelnik Mato Franković izrazio sućut obitelji smrtno stradalog dubrovačkog vatrogasca

Uručeni godišnji

Gradonačelnik Grada Dubrovnika Mato Franković uputio je brzojav sućuti obitelji dubrovačkog vatrogasca Gorana Komlenca, pripadnika Javne vatrogasne postrojbe Dubrovački vatrogasci i člana Dobrovoljnog vatrogasnog društva Orašac, tragično stradalog prilikom obavljanja dužnosti u gašenju požara kod Ljupča.  „Poštovana obitelji, nematih riječi koje bi u ovom tragičnom času izgovorio bilo tko, akoje bi donijele makartrag utjehe ili spokoja jersu gubitak i bol golemi.

Ono što Vam mogu pružiti tek je duboka sućut koju izražavam kao predsjednikVatrogasne zajednice Grada Dubrovnika, u svoje osobno ime i ime GradaDubrovnika.

Pozivkoji jeVaš Goran odabrao jedan je od najčasnijih i najplemenitijih pod nebeskim svodom.

Ova zajednica pamtit će ga po hrabrosti i predanosti svom pozivu. Svaki vatrogasac je istinski heroj kojeg za takve treba i držati dok su tu s nama.  Čuvar naovom svijetu, anđeo uvječnosti,“ stoji u brzojavu.

Inače, gradonačelnik Franković je 2. kolovoza proglasio Danom žalosti.

ugovori

tradicijskim obrtnicima, 1.2 milijuna kuna za 50 obrtnika

Gradonačelnik Grada Dubrovnika Mato Franković uručio je u Velikoj vijećnici ugovore o potporama obrtnicima koji obavljaju tradicijske djelatnosti na gradskom području.

Nakon provedenog javnog poziva u 2022. dodijeljeno je ukupno 50 potpora, a mjesečne subvencije u iznosu od 2.000 kuna isplaćuju se od 1. siječnja do 31. prosinca. U proračunu za 2022. godinu za ovu namjenu osigurano je 1.2 milijuna kuna.

Gradonačelnik Mato Franković zahvalio je tradicijskim obrtnicima na kontinuiranom radu i poručio im da oni predstavljaju sliku ovog grada i duh dubrovačkog obrtništva koji preno -

se građanima, ali i turistima. Ocijenio je da je pomoć koju Grad pruža obrtnicima važna te je podsjetio da se mjesečne potpore od 2018. godine isplaćuju tijekom cijele godine, a ne samo tijekom šest mjeseci kako je bila dotadašnja praksa.

Potpore u 2022. dodijeljene su za jedanaest obrta za izradu izvornih suvenira, rukotvorina i autohtonih proizvoda, sedam obrta za obradu  kamena, četiri zlatara, četiri krojača za muškarce, četiri restauratora, tri obrta za proizvodnju predmeta od stakla i keramike, tri obrta za izradu  narodnih nošnji i lutaka u narodnoj nošnji, tri obrta za izradu unikatnog nakita, dva obrta za izradu maski i ko -

stima za karnevo, dva obrta za obradu željeza i metala, izradu ključeva i brava, dva muška  frizera, dva  barkariola - taksi prijevoz na vodi te po jednom obrtu za izradu klobuka, veziva i pletiva, postolaru i elektroinstalateru.

Ukupni broj dodijeljenih potpora u stalnom je porastu. Od 30 korisnika subvencija u 2018. godini, već iduće godine dodijeljene su 42 potpore. Prošle godine sklopljeno je 48 ugovora, a potpore su odobrene za šest novih obrta.

Uručenju ugovora nazočile su i zamjenica gradonačelnika Jelka Tepšić i pročelnica Upravnog odjela za turizam, gospodarstvo i more Antonela Svilarić.

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački dnevniK 10 Tjedan u retrovizoru Grada Dubrovnika

Predstavljen novi prijedlog Odluke o socijalnoj skrbi, do milijun kuna više za najranjivije skupine

ka Tepšić i pročelnik nadležnog Upravnog odjela za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo Dživo Brčić u Velikoj vijećnici su predstavili novi prijedlog Odluke o socijalnoj skrbi o kojoj će zainteresirana javnost imati priliku raspravljati na Javnom savjetovanju koje započinje u ponedjeljak 1. kolovoza 2022.   Na predstavljanju su istaknute ključne stavke prijedloga Odluke o socijalnoj skrbi usmjerene prema korisnicima mjera socijalnog programa, za koje je u 2023. iz Proračuna prema prijedlogu predviđeno povećanje izdavanja, u iznosu od 750 tisuća do milijun kuna više nego u tekućoj godini.

Gradonačelnik Franković izdvojio je najvažnije stavke koje će dodatno poboljšati kvalitetu života najranjivijih skupina, a koje se u prvom redu odnose na povećanje cenzusa dodataka na mirovinu umirovljenicima kao i korisnicima prava na jednokratnu novčanu naknadu. “Ono što na početku želim istaknuti u kontekstu financijskih efekata Odluke jest da će doći prvenstveno do povećanja dodataka našim umirovljenicima. Dakle, prijedlog Odluke sadrži povećanje mjesečnog novčanog iznosa dodatka na mirovinu s dosadašnjih 200 na 300 kuna. Također, iznimno je bitno i povećanje cenzusa za ostvarivanje mjesečnog dodatka. Cenzus mijenjamo sa 1.800 na

cenzus gdje se dobiva četiristo kuna dva puta godišnje te u konačnici sa 2.201 na 2.500 kuna isto tako dva puta godišnje po tristo kuna. Umirovljenici čija mirovina sa svim dodatcima ne prelazi iznos od 2.000 kuna, a čije su socijalne prilike posebno otegotne sukladno sadržaju Odluke ostvaruju uvećani dodatak od 500 kuna”, istaknuo je gradonačelnik Franković u obrazloženju izmjena koje donosio novi prijedlog odluke. Navedena Odluka sadržava i povećanja cenzusa unutar mjere „Pravo na jednokratnu novčanu pomoć“. Tako će za dvočlano kućanstvo doći do izmjena cenzusa s 2.800 kuna na 4.000 kuna. Za tročlano kućanstvo cenzus se povećava s 3.800 kuna na 5.200 kuna, dok se za obitelj s četiri člana cenzus mijenja s 5.200 na 6.500 kuna. Ako kućanstvo ima više od četiri člana, cenzus prihoda za svakog se člana povećava za 875 kuna, umjesto dosadašnjih 500 kuna. “Ono što mi zapravo očekujemo nakon Javnog savjetovanja, rasprave i rješavanja eventualnih primjedbi jest usvajanje ove Odluke i onda naravno primjenu iste sukladno novim standardima i uvećanim financijskim primanjima nego što je to bilo u prošloj. Vjerujem da će u konačnici Odluka zaživjeti s predviđenim izmjenama Zakona. Mislim da će Grad Dubrovnik još jednom pokazati socijal-

Na predstavljanju su istaknute ključne stavke prijedloga Odluke o socijalnoj skrbi usmjerene prema korisnicima mjera socijalnog programa, za koje je u 2023. iz Proračuna prema prijedlogu predviđeno povećanje izdavanja, u iznosu od 750 tisuća do milijun kuna više nego u tekućoj godini

nu osjetljivost prema najranjivijim socijalnim skupinama upravo zato i idemo u izmjenu Odluke”, zaključno je kazao gradonačelnik Franković.

Pročelnik Brčić detaljnije je opisao cjelokupni sadržaj Odluke kao i izmjene do kojih će doći, naglasivši kako je sukladno Zakonu u socijalnoj skrbi u tijeku revizija svih korisnika mjera socijalnog programa koje se prvenstveno odnosi na ispitivanje i provjeru prava i životnih standarda sadašnjih korisnika, ali i onih novih kojih trebaju ispuniti uvjete i odredbe kako bi u konačnici ostvarili pravo na primanje novčane naknade.

Izmjene mjera predviđene Zakonom počet će se primjenjivati od 1. siječnja 2023., dok će nadstandard koji pruža Grad Dubrovnik ući u primjenu od 1. ožujka 2023. nakon usvajanja mjera Socijalnog programa za 2023. na Gradskom vijeću.

Dubrovački dnevniK petak, 5. kolovoza 2022.

Tjedan u retrovizoru Grada Dubrovnika

Gradonačelnik Grada Dubrovnika Mato

BRIGA ZA NAJPOTREBITIJE

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački

Obnova i sanacija Vile Dubravka nastavlja se, ali pod budnim okom dubrovačkih konzervatora i restauratora, koji će sačuvati i prezentirati vrijedne zidne oslike

DATIRAJU IZ 20. STOLJEĆA

U Vili Dubravka prilikom obnove pronađeni vrijedni zidni oslici

Konzervatorski odjel

u Dubrovniku Ministarstva kulture i medija redovito nazire obnovu i sanaciju objekta

Piše Petra Srebrović

Izvor Matica Hrvatska foto Konzervatorski odjel Dubrovnik, Goran Mratinović

Objekt izgrađen 1902. godine, a koji je i upisan u registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, već dugi niz godina predmet je spora između HRT-a i obitelji Glavić Devide. Naime, Vilu Dubravka izgradio je imućni Federico Glavić. On je kao četrnaestogodišnjak otišao s rodnoga Šipana u Čile i ondje se teškim radom iznimno obogatio. Nakon skoro četvrt stoljeća provedenih u Čileu, potkraj 1896. godine vratio se u Dubrovnik. Zarađenim kapitalom prvo je krenuo u svoju društvenu afirmaciju, izgradivši kuću u Šipanskoj luci i potom 1902. godine reprezentativnu vilu Dubravka na Pilama. Njegova kćer jedinica je mlada umrla, a potomaka više nisu imali, stoga je Federico sav imetak ostavio nećaku Tomu Glaviću.

BURNA POVIJEST, KOMPLICIRANA SADAŠNJOST

Tomu Glaviću sva imovina, od Zagreba do Dubrovnika, pa i Vila Dubravka, oduzeta je za vrijeme bivšeg režima 1947. godine jer je osuđen za suradnju s okupatorima. Tako se u Dubravku prvo uselio ondašnji državni radio, a 1952. godine Dubravka je i službeno postala vlasništvo Radio Zagreba, čiji je pravni sljednik HRT. Tako je u Vili Dubravka desetljećima djelovao Radio Dubrovnik. Dubrovački radio iselio je iz Dubravke, a ona je

jedno vrijeme bila i na prodaju, međutim kupac se nije našao. Unuci Toma Glavića već desetljećima bezuspješno pokušavaju vratiti imovinu koju je njihovoj obitelji ondašnja država oduzela, pa su se tako nakon brojnih sudskih sporova u Hrvatskoj i više od 20 godina pokušavanja, obratili i Europskom sudu za ljudska prava, no ni to nije urodilo plodom. Pa bi se na ovu adresu, nakon renovacije trebao vratiti Radio Dubrovnik.

PRILIKOM OBNOVE PRONAĐENI VRIJEDNI OSLICI

Obnova i sanacija vile Dubravka odvija se prema odobrenoj projektnoj dokumentaciji uz redoviti nadzor Konzervatorskog odjela u Dubrovniku Ministarstva kulture i medija. Investitor je HRT, a radove provodi tvrtka Texo Molior.

„Tijekom građevinskih radova, u unutrašnjosti vile pronađeni su zidni oslici koji datiraju iz vremena gradnje, početkom 20. stoljeća. Nakon pronalaska oslika, odlučeno je da ih se djelomično prezentira, stoga su u obnovu vile uključeni i ovlašteni konzervatori-restauratori koji provode zahvat konzervacije i prezentacije oslika“, kažu nam iz Ministarstva i dodaju kako se taj zahvat odvija usporedno s građevinskim radovima i nije uzrok zastoja u obnovi vile.

Pronađeni zidni oslik koji datira iz vremena gradnje objekta 1902. godine

‘Ustrajno radimo na razvijanju i očuvanju jezgre pomoraca koji uz zaposlenike na kopnu čine okosnicu kompanije’

Atlantska plovidba globalna je brodarska tvrtka koja pruža visokokvalitetne usluge prijevoza suhih rasutih tereta, osnovana je 1955.godine u Dubrovniku

Ova godina za Atlantsku plovidbu d.d je počela uspješnije nego prošla godina. Pokazuje to izvješće za prvu polovicu 2022. koje su objavili prošloga tjedna. Naime, iz njega se iščitavaju bolji poslovni pokazatelji od onih u 2021. Nakon što su prošle godine zabilježili oporavak, u prvom polugodištu 2022. prijavljena je dobit od 120 milijuna kuna. Osim dobrih financijskih rezultata, Atlantska plovidba d.d., koja je inače vodeći gospodarski subjekt u našoj županiji, započela je s obnovom svoje flote. Tako planiraju obaviti osam dokovanja u Kini gdje će se remontom i ugradnjama uređaja za tretman balastnih voda obnoviti brodove te izgraditi dva nova broda tipa Kamsarmax. Nakon teških godina koji su iza njih zbog situacije izazvane pandemijom koronavirusa kada je cijelo poslovanje usporilo, trudili su se prilagoditi okolnostima u svijetu i specifičnim uvjetima poslovanja.

Sektor prijevoza rasutih tereta iznimno je osjetljiv na globalna zbivanja pa se tako nakon oporavka od krize izazvane pandemijom koronavirusa, dobro nose sa situacijom koja trenutno vlada u svijetu. Današnje vrijeme je pred Atlantsku plovidbu stavilo mnoge izazove, osim navedenih poput COVID krize i ratnih zbivanja u Ukrajini, tu su i smjene pomoraca, promjene ruta pa do općenito ljudskih resursa. Ističu kako je pomorcima koji plove pod

Pozitivni

Piše Aida Čakić foto Atlantska plovidba grgo jelavić / pixsell

AP Sveti Vlaho

Sanja Putica

petak, 5. kolovoza 2022.

zastavom Atlantske plovidbe pružena sva pomoć sukladno okolnostima i naputcima MMPI-a. Snažan oporavak tržišta i novi izazovi dali su zasigurno vjetar u leđa ovoj brodarskoj kompaniji, a kao ključni resurs oduvijek su isticali zaposlenike. „Ustrajno radimo na razvijanju i očuvanju jezgre vlastitih pomoraca koji uz zaposlenike na kopnu čine okosnicu kompanije”, poručuju iz Atlantske plovidbe d.d. Osim financijskih izvješća, kompanija je prvi put objavila i nefinancijsko izvješće u kojem su prikazali zanimljive podatke o svom poslovanju koji se odnose na okolišne, društvene i korporativne pokazatelje. U razgovoru s voditeljicom odnosa s investitorima i javnošću Sanjom Puticom doznajemo u kojem smjeru ide ova kompanija. Putica je naglasila kako je upravo nefinancijsko izvješće novi način objave podataka i prikaza ukupnog poslovanja što doprinosi transparentnosti i boljem praćenju rada.

NA PRVOM MJESTU SU POMORCI

“U smislu plaćanja pomoraca teško da možemo biti konkurentni cruise kompanijama, ali gledajući s druge strane, kompanija sve više prepoznaje potrebe zaposlenika, a na prvom mjestu su pomorci. To smo najbolje uvidjeli na primjeru COVID krize kada smo imali ukupnu krizu poslovanja. Stav uprave je bio da sve što je definirano, pomorcima mora se ispoštovati. Njih smatramo glavnim resursom i prioritetom jednako kao i zaposlenike u na kopnu”, govori Putica te dodaje kako je kadrovska služba u svakodnevnoj komunikaciji s pomorcima pa tako imaju odjel na kopnu koji je zadužen za upravljanje brodovima i pomorcima. Zanimljiv podatak je statistika kadeta i njihov kontinuitet ostanka u Atlantskoj plovidbi d.d. Od 22 zapovjednika, njih je 21 kadet Atlantske plovidbe što je dokaz kako se ipak čuva tradicija i kontinuitet.

“Kao kompanija potičemo svoje zaposlenike na profesionalni i osobni razvoj usvajanjem novih vještina i znanja prijeko potrebnih za rad u specifičnoj industriji kao što je brodarska. Naš je dugoročni cilj, koji je temelj trajne uspješnosti, motivirati i razvijati svoje ljudske potencijale. Samim time razvijamo individualan pristup svojim zaposlenicima”. Dodaju kako svaki zaposlenik svojim vještinama i znanjem neizmjerno doprinosi radu i napretku kompanije i njezinoj konkurentnosti, kako na domaćem, tako i međunarodnom tržištu. “Osiguravamo optimalne i sigurne radne uvjete”, dodaju iz Atlantske d.d., a najuspješniji pokazatelj su zaposlenici kojih većina cijeli svoj radni vijek provedu unutar kompanije.

ULAGANJE U MLADE NARAŠTAJE

Voditeljica odnosa s investitorima i javnošću naglašava kako je u cijeloj Hrvatskoj, koja ipak

Zanimljiv podatak je statistika kadeta i njihov kontinuitet ostanka u Atlantskoj plovidbi d.d. Od 22 zapovjednika, njih 21 su bili kadeti Atlantske plovidbe što je dokaz kako se čuva tradicija i kontinuitet.

Atlantska plovidba globalna je brodarska tvrtka koja pruža visokokvalitetne usluge prijevoza suhih rasutih tereta, osnovana je 1955.godine u Dubrovniku.

ima snažnu pomorsku tradiciju, ostalo samo nekoliko kompanija koje se bave ovim poslom. Naime, Atlantska plovidba d.d. opstala je od 1955. godine kada je osnovana kao kompanija što je najbolji pokazatelj kontinuiteta poslovanja. Na njihovim internetskim stranicama zanimljivo je vidjeti povijesni presjek od nastanka ove brodarske kompanije do danas, kao i povijesne okolnosti u kojima je kompanija poslovala.

U kontekstu naklonjenosti Dubrovčana pomorstvu provjerili smo i recentne podatke o upisima u pomorska zanimanja u Pomorsko-tehničkoj školi Dubrovnik i na Sveučilištu u Dubrovniku. Brojke upisanih učenika na Pomorski odjel za studij Nautika i Brodostrojarstvo pokazuju kako je u srpanjskom roku upisano u ovoj akademskoj godini 28 studenata u Nautici, a na Brodostrojarstvu je 14. Nešto je manja zainteresiranost za studij Pomorske tehnologije jahta i marina gdje su samo dva studenta iskazala interes. Riječ je o podacima, ističu iz dubrovačkog Sveučilišta, koji su na razini prošle godine. U srednjoj Pomorsko-tehničkoj školi Dubrovnik u ljetnom upisnom roku popunjena su sva tražena mjesta pa je tako upisano po 24 učenika u pet razrednih odjeljenja.

Upravo je lokalna zajednica područje na kojem Atlantska plovidba d.d. nastoji društveno odgovorno poslovati i doprinijeti. Primarno to rade kroz zapošljavanje lokalnog sta-

novništva kao i kroz humanitarne aktivnosti i pomoći, kako neprofitnim udrugama, tako i potrebitim pojedincima.

“Budućnost je za svih nas, pa tako i za Atlantsku plovidbu nepredvidiva i izazovna, stoga su nas krize naučile kako postati otporniji i fleksibilniji. Vjerujem kako ćemo i dalje svojim poslovanjem doprinositi pomorskoj tradiciji Grada, ali i ukupnoj slici gospodarstva našega kraja i Republike Hrvatske”, zaključila je voditeljica odnosa s investitorima i javnošću Atlantske plovidbe d.d. Sanja Putica.

Brod Miho Pracat

Povijest tvrtke

Prvo su oglasili uzbunu u Trebinju, a onda počeli iživljavanje u kojem je poginulo troje mladih

Podsjećamo na ratna zbivanja na dubrovačkom području za vrijeme oslobodilačke akcije ‘Oluja’

„Pokazalo se kako daljnja poduzeta napadna djelovanja VRS na dubrovačkom području nisu predstavljala samo čin odmazde, izveden radi poraza VSK u pobjedničkoj Oluji, već su za stvarni cilj imala zauzimanje sela Glavske i izbijanje na morsku obalu u prostoru naselja Plat, kako bi na tom mjestu presjekli hrvatski državni teritorij,“ navode Jurica Turk i Đuraš iz Muzeja Domovinskog rata

Piše Ivona Butjer Mratinović

foto MUZEJ DOMOVINSKOG RATA DUBROVNIK

Požari haraju nakon neprijateljskog napada, foto:

Zvonimir Pandža, Slobodna Dalmacija/MDRD

Najveća oslobodilačka operacija Hrvatske vojske i policije ‘Oluja’ izvedena je u vremenu od 4. do 7. kolovoza 1995. godine, a u kontekstu Domovinskog rata će ostati zapamćena kao simbol konačne pobjede nad agresorom. Pobjednička operacija ‘Oluja’ neraskidivo je povezana, i s Dubrovnikom, i njegovim braniteljima.

Dubrovčani se dobro sjećaju kako je duž cijele obrane na širem dubrovačkom području otvoren neprijateljski napad. Agresor se, čini se, htio osvetiti zbog poraza u područjima koja su zahvaćena Olujom i to su napravili topničkim napadima. Dubrovnik je tada šokirala vijest o pogibelji Frana Goića (24), Danijele Spajić (25) i Orsata Domaćina (17) koji su svoje živote izgubili na plaži u Zatonu, a još troje njihovih prijatelja je bilo ozlijeđeno. Uslijedili su pješački napadi, no dubrovački branitelji nisu posustajali pred neprijateljem.

NAPADI SU BILI ŽESTOKI , STIGAO I NAČELNIK GENERALNOG STOŽERA ORUŽANIH SNAGA

O ratnim događanjima na dubrovačkom području tijekom trajanja ‘Oluje’ u svojim tekstovima povodom izložbe ‘Oluja pobjede i slobode’ u Muzeju Domovinskog rata pišu ravnateljica Varina Jurica Turk i viši kustos Mišo Đuraš. U njemu se dotiču i tragedije koja se tada dogodila u Zatonu. Kako su zapisali, velikom značenju, koji su za velikosrpske planove o ponovnom zaposjedanju Konavala i Prevlake imali napadi izvođeni na Južnom bojištu, uz težinu i opseg razaranja, najbolje svjedoči činjenica da je jedan od izravnih povoda za otpočinjanje Oluje bio i topnički napad iz pravca Trebinja na Zaton 3. kolovoza 1995. godine, u kojem je na plaži poginulo troje mladih nedužnih kupača.

„Naime, pokazalo se kako daljnja poduzeta napadna djelovanja VRS na dubrovačkom području nisu predstavljala samo čin odmazde, izveden radi poraza VSK u pobjedničkoj Oluji, već su za stvarni cilj imala zauzimanje sela Glavske i izbijanje na morsku obalu u prostoru naselja Plat, kako bi na tom mjestu presjekli hrvatski državni teritorij,“ navode Jurica Turk i Đuraš.

Podsjećaju na to kako je najžešći pritisak na prve crte obrane Hrvatske vojske, praćen pješačkim napadima, izvršen u zoni odgovornosti 1. bojne 163 brigade HV, kojom je zapovijedao bojnik Mladen Jurković. Jurica Turk i Đuraš su napisali kako su neprijateljske snage nakratko uspjele zauzeti jednu otpornu točku crte obrane, ali su odlučnom akcijom naših snaga odbijeni svi njihovi napadi, a otporna točka iznova zauzeta. O žestini i opsegu napada govori i tadašnja nazočnost u Dubrovniku načelnika GS OSRH generala Zvonimira Červenka.

‘

MI SMO DAVNO SHVATILI S KIME IMAMO POSLA’

Ipak, u sjećanjima Dubrovčana najurezanija je ostala upravo pogibija troje mladih kupača u Zatonu. O ovom je događaju tada izvijestio i ‘Dubrovački vjesnik’ koji je, uz Radio Dubrovnik, bio jedan od najrelevantnijih medija prilikom izvještavanja o ratu na dubrovačkom području. U napisu kojeg potpisuje Vlaho Car, detaljno je opisan taj nemili događaj.

„Za Konavle, Župu dubrovačku, Rijeku dubrovačku, Mokošicu, Zaton i Orašac u četvrtak, 3. kolovoza u 18 sati i 45 minuta oglašen je

Agresor se, čini se, htio osvetiti zbog poraza u područjima koja su zahvaćena Olujom i to su napravili topničkim napadima. Dubrovnik je tada šokirala vijest o pogibelji Frana Goića (24), Danijele Spajić (25) i Orsata Domaćina (17) koji su svoje živote izgubili na plaži u Zatonu, a još troje njihovih prijatelja je bilo ozlijeđeno. Uslijedili su pješački napadi, no dubrovački branitelji nisu posustajali pred neprijateljem

dnevniK petak, 5. kolovoza 2022.

Napis Dubrovačkog vjesnika o pogibiji troje mladih u Zatonu

Crkve Na dubrovačkom području su bile na meti, foto: Zvonimir Pandža, Slobodna Dalmacija/MDRD

„Za Konavle, Župu dubrovačku, Rijeku dubrovačku, Mokošicu, Zaton i Orašac u četvrtak, 3. kolovoza u 18 sati i 45 minuta oglašen je znak opće opasnosti zbog topničkog napada srpske vojske istočne Hercegovine na to područje. Kako je priopćila služba za političku djelatnost zapovjedništva Južnog bojišta u ovom ničim izazvanom napadu Srbi su ispalili više od četrdeset dalekometnih projektila velikog kalibra na ovo područje. Četnici su, kako se kaže u dopisu, oglasili opću opasnost u 18 sati za prostor Trebinja, da bi već u 18 sati i 45 minuta otpočeli podmuklo granatiranje šireg dubrovačkog područja, što jasno ukazuje da je ovaj podmukli napad pomno pripremljen,“ stoji u napisu Dubrovačkog vjesnika

znak opće opasnosti zbog topničkog napada srpske vojske istočne Hercegovine na to područje. Kako je priopćila služba za političku djelatnost zapovjedništva Južnog bojišta u ovom ničim izazvanom napadu Srbi su ispalili više od četrdeset dalekometnih projektila velikog kalibra na ovo područje. Četnici su, kako se kaže u dopisu, oglasili opću opasnost u 18 sati za prostor Trebinja, da bi već u 18 sati i 45 minuta otpočeli podmuklo granatiranje šireg dubrovačkog područja, što jasno ukazuje da je ovaj podmukli napad pomno pripremljen,“ stoji u napisu Dubrovačkog vjesnika.

Nadalje se navodi kako je jedna granata pala na kupalište u Velikom Zatonu i usmrtila troje mladih ljudi, civila te kako je troje teže, a više ljudi lakše ozlijeđeno. Unesrećeni su odmah zbrinuti u Općoj bolnici, a Dubrovački vjesnik je objavio i izjavu tada dežurnog kirurga dr. Ilije Šoše.

„Granata je pala na kupalište u Zaton, kad je nastradao uglavnom mladi svijet. Jedan bolesnik je teško ozlijeđen s ranama u trbuhu i grudnom košu, dok je jednoj bolesnici noga morala biti amputirana. Također, u bolnicu je primljeno i nekoliko lakše ranjenih, dok su trojica mrtvi. To je strašno i ne može se ničim opravdati,“ izjavio je tada dr. Šoša, a izjavu je

dao i tadašnji župan Jure Burić.

„Zar uopće trebaju komentari na ovaj zločin koji smo svjedoci? Troje ljudi je prestalo živjeti samo zato što je u suludim glavama srbočetnika tako zamišljeno. Isto tako, ranjeni su sve mladi ljudi i to civili. Dakle, još jedan put svijetu na razmišljanje. Je li konačno shvatio o kakvom se ratu ovdje radi?,“ izjavio je.

Kako piše Dubrovački vjesnik, u bolnici je unesrećene obišao i tadašnji gradonačelnik Nikola Obuljen.

„Mi smo davno shvatili s kim imamo posla. Nažalost, očito je da svijet to do sada nije shvatio, ali počinju polako shvaćati. Srbi su još jedan put pokazali što znače njihova obećanja, što znače njihove ponude. Ovaj put su ta takozvana obećanja životom platili mladi ljudi i očito da neće biti druge nego riješiti to na onaj način na koji to Hrvatska ima pravo učiniti,“ izjavio je tada.

Dubrovački vjesnik prenio je priopćenje Zapovjedništva južnog bojišta u kojem stoji kako su ‘srpski teroristi i ovaj put gađali isključivo civilne ciljeve, što se događa kada su upravo u tijeku pojačani napori Republike Hrvatske i međunarodne zajednice za mirnom reintegracijom okupiranih hrvatskih državnih područja’.

OSLOBAĐAJUĆE HAŠKE PRESUDE SU

POTVRDILE LEGITIMITET ‘OLUJE ’

Ravnateljica Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik Varina Jurica Turk i viši kustos Mišo Đuraš ulažu ogromne napore u prikupljanju građe i organiziranju različitih događanja te objavi publikacija, kako bi se ratne činjenice otele zubu vremena, kako bi se rasvijetlile neke nove, ali i kako bi se turistima približila ratna događanja na širem dubrovačkom području 90-ih godina. Dio njihovog teksta o tijeku operacije Oluja donosimo u nastavku. „Oslobodilačka operacija Oluja je poduzeta nakon što su propali svi dotadašnji pregovori i političke inicijative, kako bi se vojnim putem izvršilo oslobađanje privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba, a čija je površina činila gotovo trećinu hrvatskog državnog teritorija.

U operaciji ‘Oluja’ hrvatske snage činilo je više od 130 000 vojnika i pripadnika specijalnih postrojbi MUP -a RH , iz svih zbornih područja, osim Zbornog područja Osijek i Južnog bojišta koji su dobili zadaće u obrani od mogućih protunapada, dok je vojna snaga samozvane Republike Srpske Krajine iznosila oko 40 000 vojnika.

Napadna djelovanja otpočela su, nakon djelovanja HRZ-a te topničke pripreme, istodobno iz 30 pravaca na bojišnici dugoj 700 kilo -

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački

Zaštita kulturnih spomenika, foto: Milo Kovač/MDRD

metara. U samo tri dana u potpunosti je poražena VSK i oslobođeno privremeno okupirano područje, ukupne površine 10 400 četvornih kilometara, koje je vraćeno u hrvatski ustavno pravni poredak, te su na taj način ostvareni svi najvažniji strateško - politički i vojni ciljevi Domovinskog rata. U borbenim djelovanjima naši gubici su bili: 196 poginulih, 1100 ranjenih, 3 zarobljena i 15 nestalih hrvatskih branitelja. Iako je pod neprijateljskom okupacijom ostao prostor Istočne Slavonije, Oluja je označila kraj rata i najavila konačnu pobjedu. U sklopu ove vojne operacije Hrvatska vojska je imala ključnu ulogu i u oslobađanju bihaćkog džepa, čime su spriječena daljnja stradanja tamošnjeg stanovništva i u našu korist promijenjen strateški odnos snaga u cijeloj regiji.

Potpuni slom tzv. Republike Srpske Krajine pokrenuo je veliki izbjeglički val, a pojedinačni zločini počinjeni nad pripadnicima srpske etničke zajednice u Hrvatskoj doveli su do optužbi protiv hrvatskih vlasti za etničko čišćenje i suđenja hrvatskim generalima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Oslobađajuća presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču potvrdila je potpunu legitimnost operacije ‘Oluja’, koju s pravom slavimo 5. kolovoza kada je oslobođen Knin, kao Dan pobjede i domo-

vinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Značaj Oluje ne može umanjiti ni činjenica da je hladnom znanstvenom analizom moguće utvrditi mnoge slabosti i propuste koji su počinjeni tijekom izvršenja borbenih zadaća, u prvom redu radi vrijednosti postignutih rezultata.

Stoga je vrijeme ‘Oluje’ prigoda da se još jednom s ponosom prisjetimo svih naših velikih pobjeda tijekom Domovinskog rata, a posebno operacije oslobađanja juga Hrvatske radi ogromnog doprinosa koji su iznova, nakon herojske obrane Grada 1991. godine, dali dubrovački branitelji.

Jednako tako moramo sačuvati sjećanje i utvrditi povijesnu istinu o događanjima na dubrovačkom području u vrijeme i neposredno nakon Oluje s kojima šira i stručna javnost nisu u dovoljnoj mjeri upoznate.

Zahvaljujući Centru za prikupljanje arhivske građe iz Domovinskog rata Dubrovnik i Dubrovačko neretvanske županije, koji je tijekom svog djelovanja sakupio značajnu izvornu dokumentaciju, u Muzeju Domovinskog rata Dubrovnik utvrdili smo nove povijesne činjenice o posljednjim velikim vojnim napadima VRS 1995. na dubrovačko područje,“ zapisali su Jurica Turk i Đuraš.

„Granata je pala na kupalište u Zaton, kad je nastradao uglavnom mladi svijet. Jedan bolesnik je teško ozlijeđen s ranama u trbuhu i grudnom košu, dok je jednoj bolesnici noga morala biti amputirana. Također, u bolnicu je primljeno i nekoliko lakše ranjenih, dok su trojica mrtvi. To je strašno i ne može se ničim opravdati,“ izjavio je tada dr. Šoša

dnevniK petak, 5. kolovoza 2022. Domovinski

Dubrovnik nakon Oluje, foto: Zvonimir Pandža, Slobodna Dalmacija/MDRD

Luetić nakon 48 godina odlazi u mirovinu

‘’Iz rata se tu ni kemijska nije mogla naći, bili smo meta kao glineni golubovi, ali do Božića smo Zračnu luku osposobili za prve letove’

U gotovo pola stoljeća Luetić je u Zračnoj luci Dubrovnik proveo najranije studentske dane, zlatne godine dubrovačkog turizma, ali i teška vremena poput Domovinskog rata, a na kraju karijere morao se nositi i s posljedicama pandemije koja je zadala globalni udarac zračnoj industriji

Frano

Piše Nikša Klečak foto Grgo Jelavić/PIXSELL

dnevniK petak, 5. kolovoza 2022.

Ponedjeljak, 8. kolovoza bit će posljednji radni dan u Zračnoj luci Dubrovnik direktora Frana Luetića, koji se u istoj tvrtki zadržao punih 48 godina. Prošao je brojne pozicije, od prvih poslova u operativi tih studentskih dana do ove posljednje, rukovodeće. Prošao je zlatne godine dubrovačkog turizma, od osamdesetih do one rekordne 2019., ali i ratne godine, poslijeratnu obnovu, dok ga je na mjestu direktora zatekla i pandemija korona virusa. Kako kaže, bilo je lijepih, ali i grubih trenutaka, ali nastojat će pamtiti samo lijepe uspomene.

Prema vašim oproštajnim porukama kolegama, čini se kako odlazite mirni. Kao da ostavljate Zračnu luku Dubrovnik u dobrom stanju i da ste zadovoljni.

Ja nemam nikakvog straha da neće biti dobro, jer firma je materijalno u dobrom stanju, ljudstvo je tu, nemamo problema s radnom snagom koliko je to moguće. Naravno, uvijek se tu traži još i više i bolje, ali sve funkcionira.

Imate svakako puno manje problema nego kolege u zračnim lukama ovih dana recimo u Londonu, na Heathrowu ili u Frankfurtu. To sigurno. Mogu miran poći jer je sve posloženo. Sretan sam pogotovo zato što je pandemija prošla nakon dvije godine, ponovo se zamahnuo promet i sasvim je druga situacija. Čim se promet ponovno povećao, to znači kako neće biti financijskih problema i da će naredna zima dobro proći. Nadam se da će se ovako nastaviti i da se neće nešto ponovno poremetiti kao prethodne dvije godine ili kao što je bio, ne daj Bože, Domovinski rat.

Dotaknut ćemo se i tog perioda. A tu je i infrastruktura, završen projekt rekonstrukcije. Što u razvojnom smislu donose naredne godine?

Infrastruktura je tu i sve je otvoreno za daljnji rast. Izazov će jedino biti ako se prijeđe promet od dva milijuna putnika, a ja vjerujem da će se prijeći, dakle više od onoga što smo planirali. U tom slučaju će u ovom sektoru prihvata i otpreme morati doći konkurencija, sukladno zakonu Europske komisije. Tako je svugdje u Europi, a to čeka i zračne luke u Zagrebu i Splitu. Ni tom novom pružatelju usluga neće biti lako, i on će imati problema s radnom snagom. A mi još uvijek uspijevamo imati ljude iz Konavala, Župe i Dubrovnika, a tu su i neki studenti iz Doline Neretve. Takvima koji ne žive u blizini osiguravamo smještaj pokraj aerodroma i nemamo trošak prijevoza. Situacija s pronalaženjem radne snage bit će sve teža, ali mi smo zasad zadovoljni.

Kako to uspijevate? Svi na tržištu imaju problema s kadrom.

Između ostaloga, povećali smo plaće za dvije kategorije, a to su transportni radnici i čistačice, dakle kadrovi koje je sve teže pronaći, jer nije toliki problem pronaći mlade, obrazovane kadrove, ljude koji dobro poznaju jezike ili rad na računalu. Njih se može naći, ali ove kategorije teže. Prema mom mišljenju, oni zasad imaju sasvim solidne plaće. Najgora korona kriza stigla je upravo one godine kad smo očekivali rekordne promete i kad smo htjeli zaposliti još veći broj ljudi. Nismo htjeli otpustiti sezonce, koji su primali onaj iznos poticaja koji je davala država, a mi smo plaćali poreze i doprinose. I to nam se vratilo na dobar način i zadovoljni smo. Mi imamo u zračnoj luci oko 650 zaposlenih ljudi, što stalnih, sezonaca i studenata. Međutim, tu su i druge tvrtke koje ovdje posluju, kao što je Securitas, tvrtka koja se bavi zaštitarstvom, to je globalna tvrtka koja ima podružnicu u Zagrebu. Tu je i Newrest, koji se bavi ugostiteljstvom. Oni se možda nekad ljute kad njihovi djelatnici pređu kod nas. Ali, nema razloga za to. Dajte im uvjete koje i mi dajemo i sve će biti ok, je li tako?

Davno je bila ta 1974. godina, gotovo prije pola stoljeća. Možete li se prisjetiti tog vašeg prvog radnog dana u Zračnoj luci?

Mogu se sjetiti...Tada sam studirao i baš sam bio u Gradu, na Gundulićevoj poljani, kad mi je prišao vozač Zračne luke, pokojni Neđo Bašić, i donio mi brzojav. To je tada tako bilo, trebalo je i nekoliko dana da to stigne. U brzojavu je pisalo da se brzo javim na posao. Došao sam na posao i tamo me je pričekao šef prometnog sektora i upoznao me s poslom. Radio sam smjenski rad u operativi, morao sam poći preuzeti uniformu, gaće, košulju kratkih rukava, kravatu i cipele te krenuti na posao. Prije toga sam se prijavio na natječaj za obavljanje sezonskih poslova, koji je uključivao provjeru jezika i osnova zračnog prometa. Imali smo knjižicu iz koje smo morali naučiti neke stvari. Kandidate je odabirala komisija u kojoj su bili ljudi iz Zračne luke, kao i profesor jezika, jedan komercijalist, stariji kapetan koji nas je ispitivao i one koji bi dobili dobru ocjenu bi zvali za posao. S poslom se trebalo upoznavati, ali malo po malo se u hodu išlo naprijed. Tako sam sezonski radio četiri godine da bi se 1978. zaposlio za stalno.

I ostali ste tu do ovog zadnjeg dana, ukupno 48 godina.

A zadnji dan će biti u ponedjeljak. Nadam se da će biti veselo i uz lijepe uspomene. Bilo je dobrih, ali i grubih trenutaka. Kako u životu, tako i tamo, ali ove ćemo grube nastojati zaboraviti, a vodit ćemo računa da ostanu uspomene na lijepe trenutke. Najgori momenti su bili početak rata i godine pandemije.

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački

‘’Kad bi bila proglašena opća opasnost, avioni ne bi mogli poletjeti, ni sletjeti. Kad bi prestala, svi smo mi djelatnici Zračne luke morali poći pregledati pistu i u tim bi prilikama na stazi našli kilograme i kilograme gelera od granata koje smo prikupljali. Do prije nekoliko godina sam u svom uredu imao vreću od 50 kila gelera koje smo tada skupili. I kad bi to sve skupili, zazvali bi direktora Croatia Airlinesa i rekli mu kako avion može sletjeti’’.

Sigurno i pad američkog aviona u kojem je bio ministar trgovine Ronald Brown spada u takve ružne uspomene.

Ta se nesreća nažalost dogodila, iako izvan aerodromske zone, ali bio je težak udarac za nas. Nakon same tragedije dva mjeseca smo mi imali non stop inspekcije američke vojske, NATO-a, Ujedinjenih naroda, našeg hrvatskog zrakoplovstva, hrvatske vojske, ministarstva. Non stop su tu bili njihovi ljudi. Tog sam dana, 3. travnja. 1996. baš bio na poslu. Sjećam se kako je ranije tog dana sletio Vladin zrakoplov.

Sjećam se tog dana, kao dijete, u sjećanju mi je da je bilo jako ružno, kišovito vrijeme. Bila je niska oblačnost i nije se vidjelo sve do popodne, zbog toga se praktički nije ni moglo naći taj zrakoplov, a tražili su ga svi, čak i Avax, hrvatska mornarica, brodovi, sve je bilo upregnuto, ali nikako se nije mogao naći trag aviona. Interesantno je i tko je prvi doznao gdje je zrakoplov, čovjek koji je radio kao čuvar u Zračnoj luci, a živio je u mjestu Velji Do. On je, negdje popodne kad se ta niska oblačnost pomalo digla, gore na brdu nažalost ugledao rep od zrakoplova. Nazvao je telefonom u policijsku postaju, koja je tada bila u Cavtatu, i onda su svi došli gore. Nažalost, nije bilo preživjelih osim jedne stjuardese koja je na putu do bolnice također preminula.

Tako da je i to bio jedan grubi momenat, a pogotovo poslije to istraživanja nesreće, pa onda skupljanje posmrtnih ostataka i tragova aviona, sve je potrajalo dugo. Iz Amerike su stigli njihovi veliki transportni zrakoplovi i sve su do najsitnijeg detalja odnijeli u svoje vojne baze u Ameriku, kako bi se napravila rekonstrukcija nesreće. Žalosno je to što se dogodilo, ali mislim i da je tu jedan od razloga definitivno Domovinski rat

Zbog opreme koja je ukradena?

Cijeli sustav ILS, koji ide od Koločepa do Zračne luke je bio onesposobljen. Mi smo imali tada takozvani Double Beacon Approach, stariju, ali nedovoljno preciznu tehnologiju, pogotovo za onoga tko nije poznavao Zračnu luku. Iako moram reći kako mene, ipak kao poznavatelja tog zračnog prometa, čudi zbog čega je kapetan okrenuo ulijevo, a ne udesno. Uvijek, u svim knjigama i svim kartama zrakoplovne navigacije piše, ako ima neki problem, kreni desno jer je onda do obale Italije sve slobodno. Zbog čega je on pošao lijevo, to nikad nikome neće biti jasno. Bio sam na tom brdu, na mjestu nesreće. Očito je on u zadnjem trenutku vidio brdo i pokušao je podići avion, ali bilo je kasno.

Dotakli smo se Domovinskog rata i ukradene opreme. Kako je uopće to tada izgledalo tih godi-

na? Koliki su bili razmjeri te krađe i devastacije? Dobio sam dozvolu od generala Bobetka za ući u Zračnu luku nakon oslobođenja, 18. ili 19. listopada 1992. godine, jer još uvijek tu nisu smjeli prići civili. Dopustili su to nama nekima koji smo i u ratu vodili računa o Zračnoj luci, imali smo cijelo vrijeme dva ureda u Dubrovniku i htjeli smo se pošto, po to vratiti. Tada je, ako se sjećate, bilo govora o tome kako će se zračna luka premjestiti u Lisačke rudine, ali mi smo inzistirali na povratku. Dobio sam od generala Bobetka propusnicu i sa mnom je u autu bio fotograf Mateo Rilović. Došli smo u zračnu luku i to je bila katastrofa. Zaista, ni jedna kemijska se nije mogla naći, sve je bilo porazbijano, odneseno do mrvice, sva stakla porazbijana, oštećenja golema, smeća i svega, da ne govorim izmeta. Mateo je snimio puno tih fotografija, neke još uvijek imam sačuvane, a tada sam ih uputio u neke međunarodne zrakoplovne časopise, onako da se vidi što se dogodilo, da ljudi u svijetu znaju. Mi smo ipak bili mala državica. Koliko, toliko svijet nije baš nešto previše mario za nas, znate i sami, pogotovo 1992., mi smo se praktički oslobodili vlastitim snagama.

Možete li nam opisati neke detalje?

Došao sam u svoj ured, tad sam bio komercijalist, i tamo je bila kasa čije smo ključeve imali kolega i ja. U njoj nije bilo nikakvih novaca, ali su bile boarding karte i privjesci za ključeve od australske kompanije Qantas. Oni su tih osamdesetih godina uspostavili direktnu liniju Singapur – Rim. Kako je dubrovačka zračna luka tada mogla primiti Boeingov jumbo jet, bila je alternativna luka u slučaju kad Qantasov zrakoplov ne bi mogao sletjeti u Rim. U slučaju da se nešto dogodi, mi smo imali ključ od te kase za putnicima dati što im treba. Međutim, nikad se nije dogodilo da je Qantas sletio u nas, ali je zato to sve ostalo u kasi u uredu. I oni su valjda kad su ušli u ured mislili kako je u toj kasi ne znam što - Prepilali su je, a onda valjda od bijesa pobacali sve te papirine po cijelom uredu. To je bilo nevjerojatno, cijeli ured prepun Qantasovih papira, naravno s razbijenim staklima.

Nakon tih prizora devastacije vjerojatno je teško bilo i čekati kad će krenuti obnova, kad će se nabaviti oprema, kad će se uopće vratiti zračni promet

Direktor je u to doba bio gospar Mato Budman. Došla je i naša vojska, a s njima i Tonči Peović zajedno sa svojom ekipom i suradnicima, u uniformi Hrvatske vojske. On je imenovan vojnim zapovjednikom aerodroma u to vrijeme. Onda je kasnije sletio i predsjednik Tuđman i krenuli su razgovori o tome kad se može Zračna luka vratiti u funkciju. A tu je bila totalna katastrofa. Sjećam se kako je naš direktor tada rekao - ako Bog da i ako damo

‘’Nemam nikakvog straha da neće biti dobro Zračnoj luci u narednom periodu, jer firma je materijalno u dobrom stanju, ljudstvo je tu, nemamo problema s radnom snagom koliko je to moguće. Naravno, uvijek se tu traži još i više i bolje, ali sve funkcionira. Mogu miran poći jer je sve posloženo.’’

sve od sebe, mogli bi sve to osposobiti do Uskrsa. Međutim, tu je uskočio Peović i rekao - može i do Božića (smijeh).

Kanije je Peović došao za glavnog direktora, a mi smo se naredno vrijeme uglavnom bavili čišćenjem.

Znači, do Božića ste morali očistiti taj cijeli kaos. Kako je to izgledalo? Što je nama trebalo onda? Samo metle, lopate, grablje i kante... Ništa drugo. I mi smo to trebali kupiti, ali normalno, u to doba nismo imali ni lipe, u ono vrijeme ni hrvatskog dinara. I onda smo došli u Dubrovačku banku da nam da kredit za kupnju metli i lopata. I sjećam se, ogromne kamate su bile, nažalost, a naša plaća je tada bila 95 maraka. Svi su imali istu plaću, tko god je to vrijeme radio u Zračnoj luci. Dosta ljudi je bilo u vojsci sve do završetka akcije Oluja, ali mi koji smo mogli kao civili tu nešto pomoći smo pomagali.

Dobra stvar je što pista nije bila srušena. Ne znam koliko znate to, ali ispod piste su za vrijeme Jugoslavije bili postavljeni eksplozivi, ogromne količine duž uzletno - sletne staze, zbog stalnog straha od NATO-a koji bi mogao napasti. U tom slučaju bi se ti eksplozivi aktivirali.

Na kojoj dubini je bio taj eksploziv? Jesu li oni znali za njega u ratu?

Ovisi na kojemu je mjestu, ali na dubini od oko desetak metara. Vojska je znala za to. Međutim, došlo je do pregovora na brodu ispred Molunta, na kojima su bili vojni pregovarači Europske zajednice, naši generali i u to vrijeme generali Jugoslavenske

armije. Ovaj pregovarač Europske zajednice je uspio na neki način nagovoriti ih da prilikom povlačenja slučajno ne aktiviraju taj eksploziv. Poslije je naša vojska to sve deaktivirala i uništila sav taj eksploziv, ali trebalo je proći neko vrijeme.

I kad je onda sletio prvi avion? Jeste li uspjeli sve očistiti i riješiti do Božića? Uspjeli smo očisti, ali improvizacija je bila totalna jer je problem bio od tada, pa sve do završetka vojno redarstvene akcije Oluja, to što smo stalno bili izloženi granatiranju. Prvi zrakoplov koji je sletio i poletio je bio onaj od Croatie Airlines iz Zagreba, Boeing 737-200 koji je bio nabavljen od Lufthanse, 20. prosinca 1992.

Kako je bilo raditi pod tim stalnim prijetnjama i pod granatama?

Nismo znali kad će to biti, ali svako malo bi iz Istočne Hercegovine dobili porciju granata. Bila je tu kod nas u Zračnoj luci i protuzračna obrana. Onda bi se proglasila opća opasnost i zračna luka bi se zatvorila. Dosta je tih granata preletjelo preko nas i palo u selo, a nekoliko ih je pogodilo i zračnu luku, bilo je i nekoliko požara koje su vatrogasci gasili. Bili smo kao glineni golubovi, a zadnje su granate pale 1995. u kolovozu.

Direktor Croatia Airlinesa je u to vrijeme bio gospodin Matija Katičić, a intencija Vlade je bila, normalno, da se što prije uspostave letovi za Zagreb, pošto, po to, bez obzira na ove opasnosti koje su dolazile od strane hercegovačkih odmetnika. Osim toga, jedna trećina Hrvatske je tada bila okupirana

petak, 5. kolovoza 2022.

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački

tako da se letjelo morem do Rijeke pa bi se skrenulo prema Zagrebu kako bi se zaobišao okupirani teritorij.

Ali, nisu to bili jedini problemi. Kad bi bila proglašena opća opasnost, avioni ne bi mogli poletjeti, ni sletjeti. Kad bi prestala, svi smo mi djelatnici Zračne luke morali poći pregledati pistu i u tim bi prilikama na stazi našli kilograme i kilograme gelera od granata koje smo prikupljali. Do prije nekoliko godina sam u svom uredu imao vreću od 50 kila gelera koje smo tada skupili. I kad bi to sve skupili, zazvali bi direktora Croatia Airlinesa i rekli mu kako avion može sletjeti. I to je tako bilo sve do završetka akcije Oluja, dakle do kolovoza 1995.

A svemu ovome o čemu govorimo su prethodile najbolje godine tadašnjeg dubrovačkog turizma. Zračna luka Dubrovnik je prvi milijun putnika zabilježila 1978., a nakon toga i još veće brojke osamdesetih.

Tako je, a vrhunac je ostvaren 1987. kada je zabilježen milijun i 650 tisuća putnika. To je bio najbolji promet i trebalo je onda čekati godinama da se poslije rata dostignu te brojke.

I kako su izgledale te zlatne godine, osamdesete u dubrovačkom turizmu i Zračnoj luci Dubrovnik?

Znači, sve je bilo koncentrirano i centralizirano, da pojednostavim. Praktički nije bilo to kao danas uz slobodno tržište u kojem djeluje velik broj kompanija. Glavni operator je bio Yugotours, koji je držao 80 posto prometa. Aviokompanije su bile domaće, jugoslavenske, a to su bili JAT, Aviogenex i Adria Airways, koje su imale 90 posto prometa. Glavne agencije su bile Atlas i Kompas, a što se tiče smještaja, bila su isto samo dva poduzeća, Hotelsko Dubrovnik i Hotelsko Cavtat. Hotel Croatia je u to vrijeme slovio kao jedan od najboljih na Jadranu, tu su u to doba dolazili Amerikanci u velikim brojevima. Da ne spominjem Hotel Belvede-

re i druge... Osim toga, Atlas je imao strašno dobru uslugu u to vrijeme, američke limuzine na kojima je pisalo Air Condition. Vozači su bili u uniformama, s krovatama, baš su bili ugledni, ali na nekim posebnim vozilima je pisalo i ‘’English speaking driver’’ (smijeh).

Što se tiče autobusa, vozni park je bio najbolji u bivšoj državi. I žičara je radila u to vrijeme, bio je i motorni brod koji je radio kruzing putovanja.

Bila je uspostavljena i direktna zračna linija s New Yorkom.

To je bila velika stvar, u travnju 1983. bio je let Pan Am-a. JAT je imao linije za New York i Chicago, a još je jedna kompanija, American Trans Air letjela četvrtkom neposredno prije rata s Boeingom 757. Znači, trebalo je 28 godina da se ponovno uspostavi redovita linija Dubrovnik - New York, a kad je 2019. American Airlines počeo letjeti, opet smo bili prvi u Hrvatskoj. A direktni let Pan Americana za Dubrovnik je tada bio prvi u Jugoistočnoj Europi, dakle prije Atene, Istanbula, Beograda, Zagreba, Splita... I onda smo bili prvi.

Kako je došlo do toga?

Teško mi je to sada reći, bio sam mlad, ali očito se na tome radilo. Mislim da je i Atlas tu imao svoje prste umiješane i da je netko tu dobro surađivao. A i naše hotelijerstvo. U to je vrijeme bilo američkih čartera te se ukazala potreba za redovitom linijom. Nas smo trojica iz Zračne luke Dubrovnik išli u Frankfurt u njihov školski centar na obuku i trening kako bismo mogli otpremati i prihvaćati Pan Am-ove letove. Nakon što smo to položili i dobili njihov potpis mogli smo raditi s tim zrakoplovima. Recimo, ja sam godinu dana samo to radio, ništa drugo. Imenovao me tadašnji direktor Jakov Gaćina.

Ozbiljno se tome pristupalo.

Bili su vrlo striktni, njihova administracija za civilni zračni promet je imala stroge propise. Sve je moralo biti po njihovim standardima i mi smo se toga pridržavali. To je puno značilo i za zaposlenike zračne luke koji su tako stjecali i određenu naobrazbu.

Toliko spominjanja rekordna 2019. bila je daleko najbolja i u Zračnoj luci Dubrovnik. Sve je krenulo savršeno, bio je gotov i projekt rekonstrukcije. Što je on infrastrukturno donio Zračnoj luci za daljnji razvoj?

Prvo i osnovno je suvremeni putnički terminal. Drugo je što su obnovljene sve manevarske površine, proširena su parkirna mjesta za zrakoplove, skroz je proširena staza prema istoku, došla je do kraja, tako da je to omogućilo brže slijetanje i polijetanje zrakoplova, znači razmak između je puno manji. Cijela pista se obnovila i sma-

dnevniK petak, 5. kolovoza 2022.

njio se nagib koji je bio te se kompletna presvukla. Izgrađena je sva infrastruktura, od trafostanice i struje, nedavno smo pustili u pogon malu solarnu elektranu, u skladu s najnovijim politikama vezanima uz zelenu energiju. Odvodnju i kanalizaciju smo spojili s odvodnjom za Cavtat, a prije toga smo imali septičke jame. Riješila se zemaljska strana Zračne luke, dotjerali sve parkirne površine, napravili smo nadstrešnicu te je vrlo lako ući u taksije i autobuse bez obzira na vremenske prilike. Na zračnoj strani smo nabavili četiri aviomosta za direktni pristup putnika zrakoplovu iz zgrade, kao prvi u Hrvatskoj, iako je to u svijetu bilo puno ranije. Izgrađena je nova, najsuvremenija zgrada spasilačke vatrogasne službe, nabavljena su najsuvremenija vozila. Izgrađen je terminal generalne avijacije kao i naša upravna zgrada, i to sve od europskih sredstava. Dakle, praktički svih 200 hektara koliko Zračna luka zauzima je obnovljeno.

Sve to i treba biti na razini jedne svjetske turističke destinacije što Dubrovnik i jest. Jest, ali u slučaju povećanja broja putnika, što smo već spominjali, ako ne bude novih bolesti i ratova, bit će potrebno izgraditi još jedan terminal za ljetne mjesece. U našem masterplanu je to predviđeno. Ima i prostor za to, na nekih desetak tisuća kvadrata. Taj bi terminal bio orijentiran na niskotarifne prijevoznike jer oni ne zahtijevaju nekakve dodatne usluge.

Dubrovnik ne bi smio biti orijentiran samo na njih, ali to je neizbježno. Toga će uvijek biti, ali ne bi trebali dominirati. Postoji klijentela koja ne želi letjeti niskotarifnim kompanijama i koja potražuje business klasu koja košta duplo više i žele odsjesti u hotelima visoke kategorije i slično. Mislim da se Dubrovnik mora i dalje držati toga, ali ima prostora i za niskotarifne kompanije, ali i čarter promet, kojega je potrebno posebno razvijati. To je jedan ogromni potencijal i van sezone koji bi riješio i probleme s radnom snagom tijekom zimskih mjeseci. Ono što nedostaje je prijevoznik koji bi bio stacioniran tu kao što je to bio Dubrovnik Airline i kojemu bi baza bila Zračna luka Dubrovnik. Jednoga dana će se to dogoditi. Pokazalo se da je to vrlo dobro za generiranje gospodarstva.

Pandemija korona virusa zadala je najveći udarac zračnom prometu u cijelom svijetu. Kako ste vi premostili ovaj period?

To sam već više puta govorio, naš je profit 2019. bio manji od gubitka 2020., jer mi nismo nikoga otpuštali, doduše smanjili smo plaće, a značajna je bila i pomoć Vlade za plaće zaposlenika. Nakon toga smo 2021. zabilježili promet od 930 tisuća putnika, i dalje se radilo o gubitku, ali takozvana EBITA je bila u pozitivi.

I ove godine je konačno krenuo pravi promet i oporavak tržišta, koliko, toliko.

Zasad smo zadovoljni, mislim da će biti profitabilna godina.

Nedostaju li nam Rusi, posebno u generalnoj avijaciji?

Oni su jako dobri potrošači, pogotovo u našem Tax free shopu. Imali smo redovne linije Aeroflota, a bila je i linija iz Kijeva. Međutim, cijeli taj promet je 2019. bio 5 posto, dakle toliko smo izgubili. Nije to tako problematično. Nama su važni gosti iz Europske unije, Velike Britanije i SAD-a koji čine značajniji promet.

Jesu li gosti koje dolaze privatnim zrakoplovima zadovoljni uslugom?

Terminal za generalnu avijaciju je ogroman napredak, najsuvremeniji je u Hrvatskoj, spremni smo pružiti kompletnu uslugu, s kojom su oni prezadovoljni i spremni su je platiti.

Za neke poznate osobe koje su tako dolazile se nikad ni ne sazna kako su tu bili. Sad se za Davida Beckhama i obitelj primjerice znalo. Kako se ti gosti ponašaju, inzistiraju li na privatnosti?

Na neki način oni ne žele publicitet, ali nisu nikad branili da se s njima slikamo. Jednom prilikom sam se slikao s predsjednikom vlade Kazahstana. Kasnije sam tu sliku pokazao nekim gostima iz te zemlje koji su mi rekli, ako ponesem tu sliku u Kazahstan, mogu svugdje besplatno doći na piće. Naši ljudi ih ne gnjave, tretiraju ih kao i sve druge klijente. Nema ni paparazza, ni takvih čudesa, za sada, svi se osjećaju ugodno.

Vjerojatno vas svi to pitaju ovih dana, kako se osjećate? Bojite li se da će vam biti dosadno u mirovini?

Ne bojim se, uistinu. Živio sam za Zračnu luku u cijelom ovom razdoblju, ali došlo je vrijeme kad se treba malo i odmoriti, posvetiti obitelji i unucima. Zračni promet je jako dinamičan, razvijaju se nove tehnologije, a ti mladi ljudi koji tu ostaju su zaista sposobni i treba im pružiti šansu. Vrijeme je da poziciju prepustim nekome mlađem koji će imati jaku energiju, isto kao što sam je imao i ja sa svojih četrdesetak godina. Dođe vrijeme kad čovjek mora malo i počinuti i zato se veselim odlasku u mirovinu. Ne mislim da će mi nešto puno nedostajati, pratit ću situaciju, a znam i da će me sigurno nešto i konzultirati. Jako puno je te povijesti ostalo iza mene.

Mogli biste i vi knjigu napisati. Svašta se dogodi u 50 godina.

Mogao bih, neku smiješnu, o duhovitim događajima (smijeh). Zasad je tu i naša nova Monografija koju je zaista lijepo napisao gospar Marijo Raguž.

‘’Direktni let Pan Americana za Dubrovnik je tada bio prvi u Jugoistočnoj Europi, dakle prije Atene, Istanbula, Beograda, Zagreba, Splita... Kad je 2019. American Airlines počeo letjeti za Dubrovnik, opet smo bili prvi u Hrvatskoj. Trebalo je proći 28 godina da se ponovno uspostavi redovita linija Dubrovnik - New York’’.

Nikić, ugostitelj, šarmer, faca, dijete Grada

„Bio sam kralj dubrovačkih kafića, imam ulični fakultet kojeg nitko ne može platiti“

O Gradu danas i kakav je nekada bio, a posebno tih sedamdesetih i osamdesetih godina u kojima je sve bilo drugačije

Piše: Ivona Butjer Mratinović foto GORAN MRATINOVIĆ

„Vi morate znati kako je tad u Gradu živjelo jedno pet i po’ tisuća ljudi. Onda morate znati kako je Grad bio centar svega. Znači, Župljani, Konavljani, Brgaćani, Primorci, Lapađani, Gružani, oni s Montovjerne… To je sve hrlilo u Grad. To je voljelo Grad,“ s posebnom emocijom dočarava Nikić.

Kad smo pitali Nikolu Nikića za razgovor, predložio nam je da se nađemo kraj Zvonika. Nismo to dugo čuli. Jer ljudi se danas, a pogotovo tijekom turističke sezone, ne nalaze više pod Zvonikom. Štoviše, izbjegavaju Grad zbog gužvi, turista, a ako i učinu đir, to je petkom i subotom navečer, kad idu vanka. No, kod Nikića je drugačije. Dubrovački ugostitelj, šarmer, faca i prije svega dijete Grada ne dijeli mišljenje većine. Njega, govori nam, kad izađe iz Grada boli glava. O Gradu danas i o Gradu kakav je nekad bio porazgovarali smo upravo s njime.

„Dijete sam Grada. Kad izađem iz Grada boli me glava. Kad sam unutar zidina, nemam tih problema. Tako smo se nalazili – ili kraj Zvonika ili ispred Fontane. Po meni je tako normalno. Ali se ljudi više tako ne nalaze. No, to je tako bilo prije, a drugačije je sad. I velike su razlike što se tiče svega,“ izjavio je Nikić.

Svog djetinjstva tijekom 60-ih i 70-ih te mladosti koju je živio punim plućima 80-ih godina i Grada se prisjeća s velikom nostalgijom. A živjeti u tom vremenu značilo je nešto. Gomilala su se iskustva, stvarale vrijedne uspomene i ljudi su se družili puno više nego danas. Cijeli život se odvijao vanka, na ulicama.

„Po izlozima se ljudi nisu nalazili nego bi iza škole obavezno tamo stajali. Doduše, ženske bi stajale tamo, a mi muški bismo šetali. One bi bile na izlogu, a mi bismo điravali i dok bismo pro-

HRABRIH KOJI PRILAZE JE VRLO MALO, S TIME SE TREBA RODIT’

Nikola

lazili pored njih, onima koje su nam se sviđale, uputili bismo pogled kojim bismo im to dali do znanja. I onda bismo tako radili po pet đireva. To su bila udvaranja na nivou morala, ljudskosti, slobode, ljepote, uživanja…,“ smije se Nikić. Ali prići ženi je ipak bila neka druga priča za koju je trebalo hrabrosti. Nije bilo društvenih mreža pa je trebalo sve to proći ‘uživo’, licem u lice. „Jednostavno je trebalo biti rođen za to. Isto k’o za piturat’ ili za maranguna. Bilo je hrabrih, ali vrlo malo,“ kroz smijeh nam govori Nikić.

AKO TI JE TREBALO NEŠTO, IŠAO SI KUPITI U GRAD Teško mu je dočarati uopće to vrijeme. Kaže kako ga je trebalo doživjeti i proživjeti. Kroz smijeh priča kako bi mu trebalo pet ili šest sati kako bi ispričao sve storije vezane uz Grad tijekom 70-ih i 80-ih, a uskoro je podne i mora početi raditi. Ali zahvaljuje Bogu i Svetom Vlahu što je proživio djetinjstvo i mladost upravo tada i upravo u Gradu.

„Vi morate znati kako je tad u Gradu živjelo jedno pet i po’ tisuća ljudi. Onda morate znati kako je Grad bio centar svega. Znači, Župljani, Ko-

navljani, Brgaćani, Primorci, Lapađani, Gružani, oni s Montovjerne… To je sve hrlilo u Grad. To je voljelo Grad,“ s posebnom emocijom dočarava Nikić.

Grad je tada bio centar svih druženja i društvenih događanja. Kako govori Nikić, prije je trebalo doći unutar zidina kako bi se nešto kupilo. Danas treba izaći izvan njih za kupiti nešto što nam treba.

„U Gradu je bila porezna, Atlas, butige od svega i svačega... Kad si htio kupiti vitu, išao si u Grad, a danas radiš obratno. U Zeca u Antuninskoj ulici si imao sve, od vite do bijele tehnike. Bila je to ogromna butiga, dole je bila bijela tehnika, a gore kat na kojem su bile piture, lakovi i slično. Dalje, u Gradu je tad bilo pet, šest maranguna, pet, šest postolara, četiri, pet urara, butige od hrane… Nije bilo suvenirnica, kakve suvenirnice? ‘Dubrovkinja’ je imala monopol i dosta je toga držala. Sad je sve pošlo privatnicima, dolazi kapital izvanka, sad su svi važni… Ne sviđa mi se to ništa. U konačnici, ako si htio upoznati žensku, morao si doći u Grad. Onda diskoteke i noćni klubovi, sve je to bilo u Gradu,“ govori Nikić.

DELIRIJ U ŠANKU I IZVAN ŠANKA

S posebnim žarom, Nikić nam priča o tadašnjem noćnom životu. Našao se tada bezbroj puta izvan šanka, ali i u šanku, kao ugostitelj koji je radio u najpoznatijim dubrovačkim kafićima. „Kad sam došao iz vojske ’83. godine, dočekala me puna trpeza doma. No, to je bilo momentalno blagostanje. Moj pokojni pape, najbolji čovjek u Gradu, bio je u kreditima do grla. Znao sam da moram pomoći i odmah sam se zaposlio u kafiću,“ kaže Nikić koji se prisjeća kafića u kojima je radio. Kaže kako je to bila prava ludnica. „Radio sam u novog ‘Fudbala’ u Palmotićevoj, a prije toga je bio stari ‘Fudbal’. Radio sam i u Lučija, a moram vam reći kako je malo ljudi u njega radilo. Prije su ti ‘transferi’ bili ozbiljna stvar jer je bilo vrlo važno tko radi u kojem kafiću. Kafići su radili svjetski pa je bilo bitno tko tu radi i tko privlači publiku. Prijeći u neki drugi kafić – to se plaćalo. Radio sam u Lacija u Gropčevoj, to je bio kultni kafić i tamo je vazda bila ludnica. Radio sam i na otvaranju ‘Ferrarija’. Tu su Lončarica i Domić bili izabrali nas ‘devet veličanstvenih’, devet najjačih konobara. To je bila luda kuća. Kakve su tamo bile zabave i što se sve događalo u ‘Ferrarija’, to je bilo nešto neopisivo. Radio sam i u ‘Malog princa’, ‘Place’, ‘Lausa’,“ prisjeća se Nikić.

BIO SAM KING KONG BAKUSA, KRALJ DUBROVAČKIH KAFIĆA! Pitamo ga potom u kakvom su mu sjećanju kafići kad je u njima bio ‘izvan šanka’, kao gost,

„Frajeri danas uopće nisu zainteresirani za žene. Žene su lude, spremne na sve. Situirane su, neovisne, cijeli svijet je njihov. Ne možeš joj platiti dva gemišta i očekivati da će se nešto dogoditi. Žene su pune love, ti si smiješan kraj njih. Žene biraju, a žene vole mangupe, zvijeri, one vole avanturu, opasnost, nešto novo. Što će ženi njen vršnjak koji ne zna složiti dvije prosto proširene rečenice? Ona hoće čovjeka koji je prošao cijeli svijet, koji zna sve, koji zna što hoće točno u sekundi.“

Dubrovački dnevniK petak, 5. kolovoza 2022. Ljudi među nama 29

„Nema slobode, nema ljubavi, nema prijateljstva, nema opuštenosti, relaksa… Ničega toga nema. Što je stres, kakav stres prije rata? Sad je bolest stres, a tad smo živjeli kao bogovi, mada smo imali sedam puta manje para nego sad. Ljudi su bili opušteni i voljeli su se. Danas se braća i sestre kolju oko zemlje, oko svega. Nitko neće da radi. Nitko neće da ide na fakultet jer mu tata ima apartmane i vozi se auto od sto tisuća eura. Nema ni pravih prijateljstava.“

kao netko tko ih je otvarao i zatvarao. Oni koji su izlazili znaju kako je Nikić bio kralj noćnog života. On nam pomalo začuđeno odgovara –ne moram se ja toga sjećati, ja sam to proživio!

„Ja sam bio kralj tih mjesta. Bio sam King Kong Bakusa. Tamo su bile četiri lađe. Tri su radile, a u četvrtu se nije ulazilo. Tamo su bili Beograđani koji su tada bili jedno 700 svjetlosnih godina ispred nas. Beograđanka koja bi došla ovdje na ljetovanje bi bila space shuttle, delirij! Nosile su minice, izgledale su kao avioni. Naše su prema njima izgledale k’o dumne. Nitko tamo nije ulazio, ali jest Nikolica, sa 17 godina i nisam imao nikakav problem s time,“ opisuje Nikić. Sjeća se dobro već spomenutog Bakusa, Tezeja, Egzodusa, Arsenala i ostalih kultnih mjesta koja su bila središta dubrovačkog noćnog života. Sjeća se i kako se igrao nogomet iza Roka i iza Gospe.

„Ta sreća koju smo mi živjeli 70-ih i 80-ih se ne može opisati. Sad po Gradu posvuda vidite stolove, prije ih nije bilo. Bila su tri restorana u Gradu, držali su ih Škaro, Ivo Rudenjak i na placi je bio jedan,“ izjavio je.

U kafićima u Gradu su danas uglavnom turisti, a prije je bilo puno više domaćih. Oni su posjećivali restorane i kafiće, zabavljali se, pili, jeli i trošili.

„Žive muzike je bilo na tone. Samo na Pilama ih je bilo pet, nisi znao gdje ćeš poć’ prije,“ prisjeća se Nikić.

Kaže kako je s izlascima i druženjem po Gradu krenuo s 14 godina. Družio se sa starijom ekipom zbog čega je stekao i određeno život-

no iskustvo i mudrost.

„Imam ulični fakultet, a taj se ne može platiti. Bio sam natprosječno inteligentan i da sam mogao ići na fakultet, bio bih najbolji odvjetnik na svijetu. Nisam mogao jer nije bilo para. Ali oko toga nitko nije radio problem. Znao sam da moram pomoć’ starome i počeo sam radit’. Vozio sam svog Fića i bio sam presretan. Cijeli svijet je bio moj,“ kaže Nikić.

Uvjerava ponovno kako to ne kaže zato što je bio mlad. Jednostavno, bilo je to neko drugo, sretnije vrijeme.

„Svakome je njegova mladost najbolja. Kad me netko sluša, rekao bi – tako kažeš jer si bio mlad. Ali nije! Ja evo imam 60 godina i sad živim kao kralj. Jer mi to omogućuju neke situacije… Ali ja sam i sa 17 godina živio kao kralj, i s 19, 20, 25…,“ govori nam Nikić.

LJUDI SU SE VOLJELI I POŠTOVALI. STRES? ŠTO JE TO?

Pitamo ga zašto je to tako. Jesu li sve pokvarile društvene mreže i mobiteli? Ili poslovne obveze? Obveze uopće? No, Nikić ima puno jednostavnije obrazloženje koje bi moglo biti istinito. „Nema slobode, nema ljubavi, nema prijateljstva, nema opuštenosti, relaksa… Ničega toga nema. Što je stres, kakav stres prije rata? Sad je bolest stres, a tad smo živjeli kao bogovi, mada smo imali sedam puta manje para nego sad. Ljudi su bili opušteni i voljeli su se. Danas se braća i sestre kolju oko zemlje, oko svega. Nitko ne želi raditi. Nitko ne želi ići na fakultet jer mu tata ima apartmane i vozi se auto od sto tisuća eura. Nema ni pravih prijateljstava. Mi smo prije ginuli jedan za drugoga. Kad bismo izašli, dogodilo bi se da sedam nas nema love, a dvojica imaju pa bi dvojica sve plaćali. Sutra oni nisu imali love, ali su imali druga dvojica, i sve tako. Ništa to nije bio problem. Nije bilo svađe, krađe, nije bilo deranja. Sa 100 dolara si tad bio kralj. Danas ti toliko košta spenza u jednom većem saketu kojeg izneseš iz butige. Moji nisu bili u partiji, možda su ti bolje živjeli, ali ne znam, ja te razlike nikada nisam osjetio na svojoj koži. Normalno smo išli u crkvu, igrali smo stolni tenis u župi, nitko nam to nije branio. Nema ni poštovanja. Ja se i danas starijima dižem u autobusu. Znači živjelo se slobodno, bez stresa, voljelo se, poštovalo se, pogotovo starijeg. Ja sam tako odgojen,“ objašnjava Nikić.

ŽENE VOLE MANGUPE, AVANTURU, OPASNOST…

Svoju ljubav prema muzici iz 80-ih je prenio i na svog sina koji sluša Pink Floyd, Zeppelin, Deep Purple. I nije jedini.

„Sve što je bilo popularno u 80-ima je popularno i danas jer su 80-te zakon. I muzika, i roba, i

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački dnevniK

Ljudi među nama

IMAO SAM FIĆA I CIJELI SVIJET JE BIO MOJ

„Ja sam bio kralj tih mjesta. Bio sam King Kong Bakusa. Tamo su bile četiri lađe. Tri su radile, a u četvrtu se nije ulazilo. Tamo su bili Beograđani koji su tada bili jedno 700 svjetlosnih godina ispred nas. Beograđanka koja bi došla ovdje na ljetovanje bi bila space shuttle, delirij! Nosile su minice, izgledale su kao avioni. Naše su prema njima izgledale k’o dumne. Nitko tamo nije ulazio, ali jest Nikolica, sa 17 godina i nisam imao nikakav problem s time.“

film. Ljudi gledaju ‘Rockyja’ i ‘Top Gun’ po 700 puta. I plaču! To su kultni filmovi. Frajeri iz 80ih su i danas frajeri. Žene iz 80-ih traju, one su bombe. Znaju biti bolje i od nekih od 20. U ormaru imaš sedam kaputa, ne znam koje marke. Ali onda nađeš onaj od đeda i vazda njega nosiš jer je najbolji. Znači, danas slušamo muziku iz 80-ih, gledamo filmove iz 80-ih i volimo da nam ljudi pričaju o tom vremenu i kako je to izgledalo. Poslije rata sam pričao te priče momcima pa su govorili – pusti Nikića, izmišlja. A danas me mole da im pričam o tome. Jer znaju da im pričam istinu,“ govori Nikić.

A kakav bi to razgovor bio da ga nismo upitali kako vidi ljubavne odnose danas.

„Frajeri uopće nisu zainteresirani za žene. Žene su lude, spremne na sve. Situirane su, neo-

visne, cijeli svijet je njihov. Ne možeš joj platiti dva gemišta i očekivati da će se nešto dogoditi. Žene su pune love, ti si smiješan kraj njih. Žene biraju, a žene vole mangupe, zvijeri, one vole avanturu, opasnost, nešto novo. Što će ženi njen vršnjak koji ne zna složiti dvije prosto proširene rečenice? Ona hoće čovjeka koji je prošao cijeli svijet, koji zna sve, koji zna što hoće točno u sekundi. Eto zašto govore da mlađe žene vole starije muškarce. A ne, voljet će mlađe,“ govori nam Nikić. Priče iz svoje mladosti još uvijek nije spreman dijeliti. No, tvrdi kako je Ivana Brlić Mažuranić za njega ‘mala beba’. Možda ih jednom objavi u nekoj knjizi. Kaže kako barem za jednu tu ima materijala. „A onda će ljudi padati u nesvijest,“ kroz smijeh zaključuje Nikić.

dnevniK petak, 5. kolovoza 2022. Ljudi među nama

Armin Hadžić, suvlasnik Restorana Ezza

„Ne možeš dati konobaru plaću 5 tisuća kuna i očekivati da bude sretan”

Armin Hadžić suvlasnik je Restorana Ezza na Pločama te glavni kuhar. Od svih restorana u Dubrovniku upravo Ezza zauzima laskavu prvu poziciju na Trip Advisoru

Piše: Maro Marušić foto Željko Tutnjević

U Dubrovniku djeluje trocifreni broj restorana. Svi oni imaju isti cilj – biti broj 1 na Trip Advisoru. A na čelu tog itekako važnog poretka je Restoran Ezza koji se nalazi na Pločama. Odličan povod za popričati sa suvlasnikom i šefom kuhinje Arminom Hadžićem Denzom koji se u ovaj podvig upustio sa svjetski poznatim nogometašem Edinom Džekom. Još prije otvaranja lidera Trip Advisora, Hadžić se Dubrovniku predstavio s wok konceptom Snogu. Restoran Ezza vrlo se brzo vinuo u visine. Ali nije bilo nimalo lako, ipak je otvoren u najgore moguće vrijeme, u kolovozu 2021. godine, u srcu pandemije. Nekad i viša sila nešto posloži. Naime, stvorila se odlična ekipa u sjajnom ambijentu. Prošla je godina bila tek početak, a tijekom zime smo nastojali usavršiti priču. Jako puno smo putovali, gledali kako drugi rade, među ostalim, puno sam pričao s mojim prijateljima i kolegama šefovima kuhinje po raznim ugostiteljskim objektima diljem svijeta. Od njihovih iskustava se može svašta naučiti. Ipak, mogu reći da je brzina uspjeha i nas malo zatekla, iako smo znali da smo dobri. Smatrali smo da će se stvari posložiti kroz dvije, tri godine, ali ne bunimo se (smijeh).

Veliku ulogu u cijeloj priči odigrao je i Edin Džemat, veliko kulinarsko ime, čovjek koji je svojedobno radio u ‘najboljem restoranu na svijetu’. Riječ je o Nomi u Kopenhagenu koja je tu laskavu titulu ponijela nekoliko godina zaredom. Među ostalim, bio je i kapetan švedske kulinarske reprezentacije koja je osvojila svjetsko prvenstvo. Kako je došlo do suradnje i koja je bila njegova uloga?

On je naš mentor i konzultant za kuhinju. Meni koji trenutno imamo u ponudi je sastavljen od njego-

‘Vrlo je važno da djelatnici imaju kvalitetan smještaj’

vih recepata. Naravno, neke stvari ćemo s vremenom dorađivati, ali uvijek u suradnji s njim. Iskreno se nadamo da će i u budućnosti biti dio našeg tima, jer nam trebaju takvi vrhunski igrači. Od njega smo neizmjerno puno naučili. Posjetitelji Ezze u svojim recenzijama jako hvale osoblje. Općepoznata je stvar da ugostitelji muku muče s radnicima. Kako ste vi uspjeli riješiti taj problem, odakle su vam zaposlenici? Mi svoje konobare, kuhare i barmene zovemo partnerima. Ne želimo nikome glumiti šefove. Vrlo je teško doći do domaćeg čovjeka, pa tako i mi imamo zaposlenike većinom iz okolnih zemalja, ponajviše iz Makedonije i Bosne. Imali smo i Argentinca, rade ljudi iz drugih dijelova Hrvatske te je jedan iz Dubrovnika. Jako je važno da se tim ljudima osigura kvalitetan smještaj, na to obraćamo posebnu pozornost. Ja polazim od sebe, postavljam pitanje bi li ja mogao živjeti u tom smještaju i bi li se dobro osjećao? Nije nam važno koliko smještaj košta, nego da su ljudi zadovoljni. Vrlo je jednostavno – ako žive u lošim uvjetima, loše će i raditi. Osim smještaja, naši zaposlenici imaju obrok na poslu koji radimo iz menija. Često za ručkom razmjenju-

‘Našao misao vodilja je ponuditi najkvalitetnije meso na svijetu’

jemo ideje, imamo brainstorming. Sve to pozitivno utječe na njihovu motivaciju, počinju se osjećati dijelom priče, stalo im je da restoran uspije. Ukratko rečeno, želimo da se osjećaju kao kod kuće. Naravno i da mogu napredovati. Često se govori da ljudi ne žele raditi. No da im se daju uvjeti kakvi su kod vas, bi li ugostitelji imali problema s pronalaskom radne snage? Iskreno, ne znam kako drugi rade, mogu vam samo pričati o našem iskustvu. Općenito govoreći, vjerujem da jedan od problema s radnom snagom leži u lošem smještaju. Naravno, važni su i drugi uvjeti rada poput primjerice slobodnog dana. Naš je uvjet da imaju slobodan dan u tjednu, ne dopuštamo im tad raditi, čak ni ako hoće. Moraju se odmoriti. Već dugo živim u Dubrovniku i znam koliki su troškovi za izgurati mjesec prosječnoj obitelji. Puno veći nego u drugim dijelovima Hrvatske. Konobaru dati plaću od pet tisuća kuna i očekivati da će biti sretan je nemoguće. Ako nije tajna kolike su kod vas plaće? Ne bih govorio o brojkama, ali mogu vam reći da su iznad prosjeka. Tu je i vrlo dobar tip koji se pošteno dijeli tako da i perač posuđa dobije svoj dio. Svi smo mi velika familija, svih naših 20 zaposlenika. Vrlo je zanimljivo da ste vi istovremeno, i (su) vlasnik, i šef kuhinje. Nema baš puno takvih primjera, ja osobno ne znam nikoga. Pozitivna stvar toga je da vlasnik ne ovisi o šefu kuhinje hoće li ga napustiti (smijeh). U mnogim restoranima se dogodi da padne kvaliteta kada ode chef. Sve što izlazi iz kuhinje ja kontroliram. Primjerice, ako netko želi srednje pečen biftek, mjerimo preko instrumenata, a ne okom. Vrlo je važno i da meso nakon pečenja odleži, a ne da se odmah stavi na stol. Vjerojatno su sve te sitnice zaslužne za ovakav brzi uspjeh, iako se ja ne bih bunio da sutra netko dođe tko će me zamijeniti na mjestu šefa kuhinje. Sve opcije su otvorene. Kako ste postali kuhar? Bavili ste se i nogometom. S 22 godine dok sam igrao u Mađarskoj doživio sam

petak, 5. kolovoza 2022.

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački

ozljedu koja me udaljila s nogometnih terena. Inače, svojevremeno sam igrao za mlađe kategorije reprezentacije Bosne i Hercegovine, generacija Vedada Ibiševića. Što se tiče kuharstva oduvijek sam gajio ljubav, još od malih nogu. Doma bih kuhao, proučavao recepte na internetu, uvijek me zanimalo. Nisam se nikad bojao upaliti špaher i nešto eksperimentirati. Dodavao bih u recepte neke svoje sastojke, nekad bi ispalo super, nekad loše, ali čovjek s vremenom dobije osjećaj što ide, a što ne. Nakon nogometne karijere imao sam sreću što je moja obitelj posjedovala vrlo dobar restoran Popay u Sarajevu. Tamo sam imao pristup kuhinji, muvao se svaki dan, učio, proučavao... Maltretirao bih kuhare da me nauče praviti pizzu (smijeh). S vremenom sam vidio da nisam toliko loš. Poslije sam otvorio kafić, jedno vrijeme se bavio s tim, ali sam se zasitio.

I onda vam je napamet pala bogohulna ideja. Da u Sarajevu, gradu ćevapa i pita, otvorite wok restoran.

Meni su prijatelji govorila kako je to čisti suicid. Pogotovo otvoriti takav objekt u centru Sarajeva u Ulici hrane (kako je mi kolokvijalno zovemo) gdje su burgeri, pizze, kebabi, pekare, slastičarne. Između svega toga dolazim ja i otvaram wok. Ipak, vjerovao sam da postoji klijentela kojoj će se sviđati drugačije. Isto kao što se meni svidjelo kada sam putovao po Italiji i Španjolskoj. U Italiji sam također tri godine pohađao kulinarsku akademiju gdje sam završio razne tečaje u spravljanju svakojakih namirnica. Poslije sam recepte koje sam tamo naučio kombinirao sa svojim idejama i tako sam otvorio taj svoj prvi wok restoran. Kasnije ste otvorili wok u Zagrebu i Dubrovniku i svi oni su bili isti koncept, ali različit meni. Da, malo smo prilagođavali podnebljima. Da nije

bilo korone, tko zna gdje bi stali, ona nas je malo zaustavila. Nije ni projekt Ezze puno drugačiji od otvaranja woka u Sarajevu. I za nju su nam mnogi govorili da nema smisla. Gdje ćete u Dubrovniku, mediteranskom gradu, otvarati totalno mesni restoran bez da u ponudi imate išta iz mora? Eto, ponekad radikalne ideje za koje misliš da nemaju šanse, poluče najbolje rezultate.

Kako ste se upoznali s Edinom Džekom?

Preko nogometa?

Mi se znamo 20 godina kroz čitave mlađe nogometne selekcije. On je od mene mlađi dvije godine, ali stalno smo se susretali po natjecanjima, unutar nacionalne selekcije i slično. Godinama smo pričali o pokretanju nekog ugostiteljskog posla, ali čekali smo pravi trenutak da se sve potrefi. Tako se tijekom pandemije ovaj prostor oslobodio na Pločama (gdje je bio Takenoko opa.a.), a mi smo zajedno u to vrijeme bili u Dubrovniku, pa smo ga otišli vidjeti. Odlučili smo probati, pa što bude.

Znaju li gosti da je poznati nogometaš (su)vlasnik?

Dobar dio njih zna. Evo baš je nedavno bio u Dubrovniku, dolazio je svaku večer, družio se s gostima, slikavao s djecom. Ali opet naglašavam, svi smo mi ovdje jedna velika obitelj i to je ono što gost osjeća. Mi suvlasnici, generalni menadžer Ilija koji dolazi iz Makedonije, naš direktor Dario Antunović iz Makarske i svi naši partneri s kojima radimo. Moram opet naglasiti kako se takav tim poput Edina, Ilije, Darija, mene i svih ostalih zaista rijetko spoji i to je ključ uspjeha.

Zašto baš meso? Da naglasimo, riječ je o vrhunskom mesu koje se nabavlja iz Australije, SAD-a, Japana i drugih najrazvikanijih svjetskih država u uzgoju krava.

Naša misao vodilja je bila najkvalitetnije meso na svijetu. Postoje podneblja gdje se zaista uzgaja najbolje meso što, jasno, ovisi o genetici krave te prehrani. Uspjeli smo doći do dobavljača koji nam kao jedinima u Hrvatskoj dostavljaju meso te kvalitete. Kako to uopće izgleda u praksi? Sigurno nije lako imati tako duge dostavne lance.

Nije jednostavno, naravno. Inače je priča oko mesa čista nauka. Treba puno iskustva da se nauči razlikovati dobro i loše meso. Ja tek sada mogu reći da nešto o tome znam. Mogu i golim okom prepoznati što valja, a što ne. Puno mi je u svemu tome pomogao i Edin Džemat. Nije samo pitanje sama kvaliteta mesa, nego na kojoj se temperaturi peče, proces odležavanja, čuvanja, sve to utječe na konačni proizvod.

Balkanske zemlje vole za sebe tvrditi kako imaju sjajnu ponudu mesa. Slušajući vas ispada da ni Hrvatska, ni Srbija, ni BiH nemaju mrtve veze o proizvodnji i spravljanju mesa. Što vi kažete? Žao mi je što ovo moram reći i nije mi nimalo drago, jer sam i sam odavde, ali mi na Balkanu nemamo meso – niti imamo dobar uzgoj, niti ga odlično spravljamo... Može proći samo biftek i donekle pe-

‘Iako ljudi na Balkanu misle da jedu kvalitetno meso, to nažalost nije istina’

ka s teletinom i janjetinom. Mi puno radimo lešo meso, odnosno dugo ga kuhamo, baš zato što nije najbolje kvalitete. Recimo, but od japanske krave bez problema možeš baciti na roštilj i jako je ukusan što je kod našeg mesa nezamislivo. Zašto je to tako? Oni se prema svakoj kravi ponašaju različito. Kao što se ljudi razlikuju, tako je i s kravama. Mjere im masnoću i nakon nalaza ih tretiraju drugačije, baš zato što nema istih jedinki. One kojima fali masti se domašćuju i tako sve redom. Znaju im puštati muziku, čak i masirati ih (smijeh). Vi ste rekli da kod nas valja jedino biftek. U vašem restoranu je on – najjeftiniji?

To je jedino meso koje nabavljamo iz naših krajeva upravo za one posjetitelje koji inzistiraju da probaju nešto domaće i zbog toga je najjeftiniji. Sve ovo drugo meso dolazi iz dalekog uvoza i čitava ta dostava povećava cijenu. Dvostruko. Ja bih volio da ga možemo nabavljati iz naših krajeva, bilo bi nam puno lakše i jeftinije raditi, ali nažalost na goste lokala nikad meso s Balkana neće imati wow efekt, kao iz ovih drugih krajeva svijeta. Hrvatska i Bosna imaju sjajne predispozicije za uzgoj stoke, prekrasne pašnjake, ali, nažalost, uzgoj još uvijek nije na nivou. Mi razmatramo ideju da sami krenemo u proizvodnju, jer smo svaki dan pod pritiskom hoće li meso doći i koliko će nam točno trebati. Meso ne zaleđujemo, nego radimo sa svježim, tako da nam je i to presing.

Kako se ne pokvari? Koliko dugo može stajati nezaleđeno?

U vakuumu poneki komadi mogu trajati čak i do nekoliko mjeseci, ali ne svi. Neki primjerice svega mjesec dana, tako da nam nije lako raditi planove s dostavom, koliko ćemo prodati, koliko će nam trebati naručiti. Tome smo doskočili na način da u ponudi imamo primjerice ramstek pored kojeg ne piše zemlja podrijetla, pa ga onda nabavljamo iz različitih država. Naravno, za najbolje komade jasno je naznačeno o čemu se radi i tu nema nikakvih zamjena. Imate i lososa.

Da, to je jedina riba u ponudi. Riječ je o svježem, divljem lososu kojeg nabavljamo iz Norveške. Ni njega nije lako dovesti (smijeh). Prije lososa imali smo u ponudi tunu, ali nikako nismo mogli osigurati konstantni dobavni lanac u skladu s našim potrebama. Čim je došlo do toga da tunu moramo zaleđivati, odlučili smo je maknuti iz ponude i uvesti lososa. Želimo samo kvalitetu. Tako radimo i priloge. Svaki se počinje spravljati tek kada ga osoba naruči, ništa unaprijed.

Sjajna vam je i vinska lista. Imate u ponudi čak i vino koje dođe 11 tisuća eura. Da, vinska lista nam je vjerojatno među najboljih deset u Hrvatskoj. Nije nam cilj ni s kim se natjecati, nego jednostavna ta vina sjajno idu uz ovo meso. Hrvatska je zaista sjajna u proizvodnji vina, nimalo ne zaostaje za svijetom, iako nema neke velike količine. A što se tiče te boce koju spominjete, do sada još nijednu nismo otvorili (smijeh). Desert za kraj. Kako se u slastici imena Tokio 9 našao wasabi? To mi zvuči kao nešto nespojivo. Desert jest pomalo lud, sastoji se od slatkog, slanog, kiselog i ljutog okusa. Čista eksplozija okusa i mirisa. Jako puno gosta ga naručuje i oduševi se. U početku su skeptični, ali kada ga probaju, budu i ovacije.

petak,

‘Tim je najvažniji, mi svoje konobare, kuhare i barmene zovemo partnerima’

U desert Tokio 9 ide wasabi, a sastoji se od slatkog, slanog, kiselog i ljutog okusa

Zbog njih se Dubrovčani vraćaju u ovu butigu, oni su omiljeni radnici u ‘malog Studenca’ na Babinom kuku

Ako živite u Lapadu, sigurno ih znate, a za ostale naše sugrađane – ovo su omiljena lica u Studencu, zbog njih kupci izlaze nasmijani, a oni za sebe kažu kako su obitelj

Piše Petra Srebrović foto Petra Srebrović

Prave zvijezde su zaposlenici ‘malog Studenca’ na Babinom kuku, kako će ga lokalci nazvati. Svi koji mjestom stanovanja ili zaposlenja gravitiraju ovoj butizi već dobro znaju Nadu, Slavicu, Miljana, Zoricu, Josipu, Veroniku, Anđelku i Olgu.

TU SU OD PRVOG DANA

Danas je prava rijetkost, u ovom užurbanom svijetu, da zaposlenike u butigama znamo imenom. Ali kada ista ekipa u butizi radi od samog otvaranja, i još kada je ta ekipa kao ova o kojoj pišemo, onda ih sve znate ime -

dnevniK petak, 5. kolovoza 2022.

nom, s njima se napričate, pa se vraćate u tu butigu čak i kada vam nije usput. Jer kad jednom naviknete na ‘tretman’ koji tu dobijete, noge idu same, a i volan se okreće u smjeru ‘malog Studenca’ na Babinom kuku.

Porazgovarali smo s Nadom Sparavalo, Slavicom Bošković i Miljanom Miletićem o njihovom poslu, odnosu prema kupcima i međusobnom odnosu. Ova mala obitelj, kako će reći sami za sebe, razgovor je odlučila održati, a gdje drugo nego – u Studencu. ‘Uhvatili’ smo ih između smjena u nedjelju, jer ova butiga ‘gori’ od posla, vraćaju se domaći, dolaze i stranci, a naši sugovornici svih dočekuju nasmijani.

Slavica nam kaže kako su iz Trebinja došli prije skoro četiri godine, i odmah su počeli raditi ovdje, u Studencu na Babinom kuku.

Prva je došla Nada, a malo iza nje i ostatak ekipe koji je i danas tu.

„Došla sam na ideju doći ovdje kada je krenulo s tim da se može doći raditi u Dubrovnik. Jedna od šefica nam je došla u Trebinje i ponudila da dođemo u Studenac, a mi zapravo nismo ni znali neke detalje o toj trgovini, odnosno znali smo da je to prehrambeni lanac“, govori nam Nada koja je ‘probila led’, a nikoga u Dubrovniku nije poznavala, pa čak ni sam grad.

Svi su oni došli 2019. godine, i to u sezoni, posla je već tada bilo puno, a brzo su se morali snaći iako neki od njih prije toga nikada nisu radili u trgovini, dok je Nada u tom poslu već dugo, pa Miljan kroz smijeh dodaje kako je ona njihov veteran.

Dok se prisjećaju kako im je u početku nekada bilo, i teško, i zahtjevno pohvatati konce novog posla i grada, govore nam kako su puno lijepih trenutaka proveli zajedno pa su se zbližili.

„U potrazi za boljim uvjetima rada, ali i primanjima, odlučili smo doći ovdje. Pokušali smo, probali i vidjeli, nešto novo iskusili, a na kraju nam je super. Ljudi su nas lijepo dočekali“, iskreno će Slavica.

že, to svaki dobar poslodavac zna, no isto tako bitno je i da u hijerarhiji onaj ‘poviše’, ima dobar odnos sa zaposlenicima. A naši sugovornici za svoju šeficu, Veroniku Gardašanić, imaju samo riječi hvale. Kažu nam kako je uvijek korektna i fer prema svim zaposlenicima, i da cijene odnos koji međusobno imaju.

U pandemiji, u jednom trenutku, Slavica, Miljan i Nada su ostali u Dubrovniku. „Šefica nam je osigurala najljepše, smještaj je bio prekrasan, spavali smo u Dvorima Lapad dva i pol mjeseca i imali smo sve na svijetu“, govore nam.

Veronika Gardašanić, Nada Sparavalo, Slavica Bošković, Miljan Miletić, Josipa Pilipović, Zorica Rosandić, Anđelka Damjanac i Olga Riđešić – to su trgovci koji ovu butigu čine toliko posebnom i uspješnom

Da je važan odnos među zaposlenicima kako bi posao funkcionirao najbolje što mo -

Ekipa iz Studenca na Babinom kuku već je poznata velikom broju Lapađana, oni koji u ovu butigu dođu jednom, tu se i vraćaju, a sve zbog pozitivnog odnosa prema kupcima

Ljudi među nama

MEĐULJUDSKI ODNOSI KAO TEMELJ DOBROG POSLOVANJA

Nada Sparavalo

U ovom dijelu Dubrovnika često ćete sa susjedima onako u prolazu nakon što ste obavili spenzu prokomentirati kakvi prekrasni ljudi rade u toj butizi. Iako je posao ponekad zahtjevan i težak, kao i svaki na svoj način,

petak, 5. kolovoza 2022.

ova ekipa će vas, i dočekati, i ispratiti veselo, malo ćete s njima proćakulati, ‘baciti’ pokoju šalu, pa čak i zagrljaj. Slavica nam govori kako im je svima važno da s kupcima održavaju dobre odnose. „Najbitnije je da se njeguju lijepi odnosi, da trgovac bude ljubazan prema svima. A to se sve vidi i na kraju se uvijek dobro vrati na neki način. Posebna je satisfakcija kada nam netko na ovaj način iskaže poštovanje i kada cijeni naš trud“, govori.

OBITELJ

„Ljudi su ovdje prekrasni, mi smo se svi toliko s njima zbližili, ne samo ja, već svi mi“, nadovezuje se Nada, na što Miljan kaže kako su oni ustvari obitelj. Upravo ta kratka, a toliko značajna rečenica, govori sve o njihovom odnosu.

Miljan nam priča kako je više puta čuo da ljudi dolaze ovdje iako im nekada nije usput, jer su naviknuli na ‘svoje’ trgovce. „Sada je zaista puno turista, ali i dalje su naši stalni Dubrovčani tu, samo se nekada izgube u moru turista“, govori te dodaje kako im tijekom cijele godine dolaze ista lica, njihovi stalni kupci.

„Ne bismo mi toliko dugo bili ovdje da nam tu nije dobro. Studenac hvalim mnogim ljudima, na kraju krajeva i sin mi je tu došao raditi“, sumira Nada ono najbitnije.

SUSJEDI I TRGOVCI , TU SU JEDNI ZA DRUGE Dubrovčani, njihovi susjedi s Babinog kuka, toliko su ih zavoljeli da su im nudili i smještaj u Dubrovniku, u svojim kućama.

„Bilo je situacija da su nam susjedi dolazili i govorili da u bilo kojem trenutku, ako nam bude potrebno, možemo u svako doba doći kod njih doma“, govore nam i priznaju - nikada im to ne mogu i neće zaboraviti.

„Svi naši susjedi i susjede znaju da smo i mi tu uvijek za njih, kada god im nešto zatreba, mi smo tu. Sve što možemo pomoći ili učiniti“, govori Nada o zaista rijetkim odnosima između kupaca i trgovaca danas. A u glas odgovaraju kako se i dalje, u budućnosti, vide u Studenca, u ovoj butizi, zajedno. I na kraju, nije im težak niti put do Dubrovnika, naviknuli su se svi, govori nam Miljan. Za njega će mnogi reći kako je ‘blažen među ženama’, a kada radiš među ovakvim ženama, onda je to ništa manje nego istina.

Trgovci iz ‘malog Studenca’ na Babinom kuku za sebe kažu da su obitelj, a tek par minuta s njima dovoljno je za vidjeti kako to nije samo floskula

Dubrovački

Ljudi među nama

Slavica Bošković

Miljan Miletić

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački

Dan kada mi se poljuljala vjera u Boga svoga jedinoga

Finale SAD - Hrvatska jedno je od najspektakularnijih u povijesti. Po prvi puta američki profesionalci predvođeni Michaelom Jordanom nastupali su na Olimpijadi. Svijet više u nijednom sportu nije vidio tako moćnu momčad

Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova osim mene!

Michael Jordan ju uzima nježno u naručje, gleda jesu li joj pelene suhe pa ju postavlja na osedlanog konja i zajaše prema sutonu hrvatske polovice terena. Pripaljuje kubansku cigaru žvačući duhan dok posmatra protivnike u kojem su geometrijskom obliku

Pamtim točan datum kada mi se Prva Božja zapovijed učinila besmislenom poput onih uputa stjuardesa u slučaju pada aviona, odnosno kada se moja do tada čvrsta katolička vjera zaljuljala kao neboder u Santiago de Chileu na 7,5 Richtera. Bilo je to 8. kolovoza 1992., negdje u jutarnjim satima. Po dvorištu moje zgrade u Sedam smrtnih grijeha kolala je nevjerojatno optimistična informacija, možda i najveselija koju sam do tada čuo u svom kratkom životu - stari Ivo Radonić iz stana u prizemlju preko žestokih je veza nabavio agregat, što znači da bismo navečer mogli gledati izravni prijenos košarkaškog finala Olimpijskih igara u Barceloni, u kojem se sastaju naša mala Hrvatska s njihovim velikim Dream Teamom - najvećom momčadi (i doslovno, i figurativno) koja je hodala Zemljom još od vremena dinosaura. -Ivo Radonić je Bog! Kako bi inače uspio stvoriti najvrjedniju moguću stvar tog 8. kolovoza 1992. osim ako nema sposobnosti Svemogućeg? – odmah sam sagriješio mišlju, ali bilo me je baš briga. Ta(kva) finalna utakmica važnija je, i od pakla, i od raja, pa na koncu moj grijeh prema prvoj Božjoj zapovijedi nikad nisam ispovjedio don Peru Vuletiću.

SPORTSKO LJETO

Naime, čitavo to ljeto 1992. vrvjelo je vrhunskim sportskim nadmetanjima, ali kokardaši su pokvarili zabavu. Oko Dubrovnika vodile su se žestoke borbe i Grad je stalno ostajao bez struje. Imao sam 14 godina i morile su me teške, ratne misli –gdje ću, jadan ti sam, gledati Europsko prvenstvo u nogometu? A onda je u svibnju mjesecu oslo-

Prije točno 30 godina odigrano je košarkaško finale Olimpijade u Barceloni

Dražen Petrović i Michael Jordan

Piše: Maro Marušić foto Olympics, YouTube

dnevniK petak, 5. kolovoza 2022.

bođeno Dubrovačko primorje - odmah mi je pala napamet genijalna ideja – tetka mi živi u Orebiću, i ima struje na bacanje, pa što sada kada je oslobođen zapadni prilaz Dubrovniku, ne bih nagovorio starog da me prebaci do nje?

Mission accomplished - cijeli lipanj 1992. na vrhu Pelješca uživao sam svoga Gospodina jedinoga – po čitave Božje dane čitao sam Alan Forda i Dylan Doga, močio grlo u hladnoj vodi iz frižidera i dupe u toplom moru iz Jadrana, divio se potezima Klinsmanna, van Bastena, Schmeichela, Laudrupa…, sve dok mi stara nakon finalne utakmice strogim glasom – baš poput onog ludonje iz Full Metal Jacket - nije naredila da se vratim doma u Dubrovnik. Jebiga, ako je netko znao da sam teško i komplicirano dijete, to je svakako ona, i nije htjela da joj više svakodnevno mučim sestru s priganim patatama, pohovanom piletinom i Eurokrem palačinkama. Da se mene hedonista pitalo, ostao bih u Orebiću sve dok se ne stabilizira dotok električne energije u moj rodni grad, ali nažalost, vratio sam se toploj vodi iz uspavanog frižidera, sad bih se mogao izrigati kad se sjetim te bljutavosti.

Zatim je krenuo Wimbledon. Goran Ivanišević natamburao je u prva tri kola Koslowskog, Woodfordea i Rosseta, a kada je u četvrtom kolu sredio i legendarnog Ivana Lendla, u zraku se osjećalo kako se sprema nešto veliko. -Tesla, jebem li ti istosmjerno-izmjeničnu struju, gdje da gledam četvrtfinale Ivaniševića na svetoj wimbledonskoj travi?

NADA ZVANA LIBERTAS

A onda je po dvorištima naših zgrada u Sedam smrtnih grijeha počela kolati nevjerojatno optimistična informacija, možda i najveselija koju sam do tada čuo u svom kratkom životu – u Libertasu ima agregat i televizija, tamo možemo gledati našeg malog Zeca protiv njihovog velikog Stefana Edberga. To popodne kompletan SSG otišao je prema hramu, pardon hotelu, iako je na snazi bila opća opasnost. Ja sam samo pobjegao bez pisma i razglednice, jer me majka sigurno ne bi pustila iz skloništa. Granata je mogla roknuti svakog trena, ali apsolutno nitko o tome nije razmišljao, na pameti nam je jedino bilo kako će naš Goran ukrotiti izlaske na mrežu najvećeg volejaša u povijesti tenisa. Obojica su držala servis u prvom setu i otišlo se u tie-break. Edberg je bio smireniji i dobio ga, ali Goran se vraća u drugom, pa onda dobiva i treći. U četvrtom hladni Šved opet grize i nakon cijelog popodneva servis-volej tenisa eto nas na početku. Igrat će se odlučujući, peti set. Odjednom u TV salu Hotela Libertas, tamo negdje oko 18 sati, počinju stizati babe – inače izbjeglice iz Konavala, Župe i Primorja što borave u hotelu. Mi ih u čudu gledamo kako i zašto dolaze – nije valjda da se sprema misa zadušnica za svetog Leopolda Mandića? – šuti, nemoj se ureći, možda ipak i njih samo interesira rasplet ovako važnog meča. -Okrenite nam na prvi program – govori nam neka mumija s maramom oko glave.

-Zašto na prvi program?

-Sad će Santa Barbara. -Kakva Santa Barbara?

-Mulac, ja bih ti mogla biti baba, štoviše prababa. Lijepo poslušaj starije i okreni na prvi program. Mi svaki dan ovdje gledamo seriju Santa Barbaru!

-Jebo vas Santa Barbara! Vi je svaki dan gledate, a Ivanišević igra sada u četvrtfinalu Wimbledona i možda više nikad, kontate vi to! I sutra će bit Santa Barbara, a Hrvat možda do smaka svijeta neće u završnicu najvećeg svjetskog turnira. Naravno da nisu kontale. Zvale su upravitelja hotela, koji je jasno stao na njihovu stranu, i istjerao nas iz dvorane.

-Daj Bože da sad četnici pogode salu i pobiju zločeste babe – govorili smo si nadrkano napuštajući tribine Hotela Libertas.

FINALE WIMBLEDONA Smirili smo se tek kad smo saznali da je Goran maznuo Edberga 6-3 u petom setu. U polufinalu

Nakon što smo na jedvite jade svladali Volkova i društvo postali smo suludo svjesni da će Hrvatska - državica koja je međunarodno priznata samo par mjeseci prije i za koju nitko na svijetu izvan tenisa i CNN-a nije čuo – igrati u najvažnijom mogućoj utakmice, ne samo te Olimpijade, nego možda svih vremena, uključujući natjecanja iz stare Grčke u kojima se hrva 11 polisa, a na kraju uvijek pobjeđuje Sparta

A onda u igru ulaze

Vladan Alanović i Franjo Arapović. Kakva nadrealna scena koje se ne bi posramio ni sinopsis za novi film Woodyja Alena radnog naziva Vlado, Franjo, Barcelona! Alanović će čuvati Jordana, pardon Michaela, a Franjo će čuvati Hrvatsku (pardon, to je drugi Franjo), odnosno biti na Patricku Ewingu

će igrat protiv Petea Samprasa. Uslijedio je klasični deja vu, ili po novom terminu iz psihologije, copy-paste. Opet je Ivanišević izgubio prvi set u tie-breaku, opet je dobio druga dva, opet su babe ustale iz grobova i došle u TV dvoranu, opet su nam prebacile na Cruza i Eden, opet smo nadrkani izašli iz hotela, opet smo zazivali jugosrbocrnogorskoruskoukrajinske granate da im pogode televiziju, opet smo se smirili tek kad smo saznali da je Goran maznuo i strašnog Pištolj Petea.

Eto ga u finalu Wimbledona, čovječe, ne mo’š vjerovati.

Odlučili smo da bitku protiv Agassija uopće nećemo ići gledat u Libertas zbog straha da ne ubijemo neku babu i odemo na doživotnu robiju. Ostalo je povijest – Ivanišević je dobio prvi set u tie-breaku, a onda izgubio sljedeća dva, pa se vratio u četvrtom te sve prosuo u petom. Tako sam propustio najveći sportski događaj u svom kratkom životu.

Zatim su krenule Olimpijske igre u Barceloni. Sve oči bile su uprte u košarkaški turnir. Po prvi puta nastupaju američki profesionalci predvođeni Michaelom Jordanom, ali tu je i sjajna Hrvatska koju nosi Dražen Petrović. Čak se i struja tu i tamo počela pojavljivati u večernjim satima pa smo nešto basketa uspjeli pogledati, uključujući infarktnu poluzavršnicu protiv Zajednice Nezavisnih Država. Nakon što smo na jedvite jade svladali Volkova i društvo postali smo suludo svjesni da će Hrvatska - državica koja je međunarodno priznata samo par mjeseci prije i za koju nitko na svijetu izvan tenisa i CNN-a nije čuo –igrati u najvažnijoj mogućoj utakmici, ne samo te Olimpijade, nego možda svih vremena, uključujući natjecanja iz stare Grčke u kojima se hrva 11 polisa, a na kraju uvijek pobjeđuje Sparta.

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački

bati moje svjedočenje i drugom najvećem sportskom događaju u mom kratkom životu bio je velik poput Dikembea Mutomba. Dan prije finala struje nije bilo cijeli dan i cijelu noć. Kao maloumna budaletina kompletnu sam večer pritiskao sklopku ne bi li ugledao svjetleću žarulju. Ali ništa. A onda je sutradan u subotu, baš onako kako bi Biblija rekla - subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote - Jahve doteglio agregat. Tu istinsku sreću nikad neću zaboraviti. U dvorištu pod bljeskajućim zvijezdama, oko minijaturne televizije, malo veće od zaslona pametnog telefona, skupila se muška populacija cijele zgrade – nas tridesetak koji smo imali sreću da nismo negdje na prvoj liniji. Natiskani kao Indijci u prigradskim autobusima zabezeknuto smo buljili u sićušni ekran. Samo je svirka cvrčaka parala tišinu ljetne večeri. Važnost trenutka najbolje je dočaravao drhtavi glas Slavka Cvitkovića, komentatora HTV-a, koji je nabrajao startne petorke. -Za Hrvatsku će istrčati Dražen Petrović, Arijan Komazec, Toni Kukoč, Dino Rađa i Stojko Vranković, a za Dream Team Michael Jordan, Earvin Magic Johnson, Scottie Pippen, Karl Malone i Pat Ewing. Na klupi Amerikanaca su takve zvijezde poput Robinsona, Birda, Barkleya, Stocktona… Sudac podbacuje loptu, Ewing nadvisuje Stojka kao Burj Khalifa Empire State Building, odmah prosljeđuje do Jordana, nije prošla ni stotinka sekunde, Ameri već vode. Ako ovako nastave, ubit će nas. Cvitković sve Amerikance zove po prezimenu, samo Njegovo Veličanstvo iz poštovanja imenom – Michael!

-Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova osim mene – govori mu pogled nakon što je zabio lakoćom ljetnog burina.

Igra se peta minuta prvog poluvremena kada Magic pokazuje trik sa zecom i eto ih na 14-4. Potom Kukoč gubi loptu u napadu, već je Dream Team u kontri, bacaju za Admirala pod košem, ali Drniški orao ga suši kao bura pršut. Koja banana, Stojko Vranković razvukao je osmijeh svim gledateljima iz banana-država koji drukaju za autsajdera Hrvatsku.

TEŠKA HIPIKUŠTINA

A onda u igru ulaze Vladan Alanović i Franjo Arapović. Kakva nadrealna scena koje se ne bi posramio ni sinopsis za novi film Woodyja Alena radnog naziva Vlado, Franjo, Barcelona! Alanović će čuvati Jordana, pardon Michaela, a Franjo će čuvati Hrvatsku (pardon, to je drugi Franjo), odnosno biti na Patricku Ewingu. Fakat zvuči kao neka teška hipikuština potpomognuta brutalnim dozama LSD-a. U međuvremenu Stojko je osušio pršut i Scottieju Pippenu, a malo kasnije ukrast će i torbu s pismima i penzijama najpoznatijem američkom poštaru Karlu Maloneu.

Dream Team Ewingovim košem iz okreta poveća prednost na 12 razlike i samo je pitanje hoće

MICHAEL Strah da će nedostatak električne energije zaje-

Krađu je objeručke prihvatio budući HDZ-ovac i saborski zastupnik Franjo Arapović – eno ga kako onim svojim sporim, teškim korakom grabi s recikliranim otpadom prema američkom kontejneru, ali nema snage za odraziti se, skače u minus – po prvi puta u povijesti košarke neki je centar skočio ispod razine mora – naravno da neće biti koš, ali iza njegovih leđa vreba sakupljač bačenih lopti Dražen Petrović i Hrvatska je na samo pola koša razlike

li USA pobijediti s 50, 60 ili 200 koševa prednosti. Ali tada na utakmicu stiže Toni Kukoč, koji je u grupi protiv Dream Teama zabio samo 4 koša i osramotio se pred budućim suigračima iz Chicago Bullsa. Meće dvije trice zaredom i Hrvatska se vraća. Dražen mu se priključuje i postaje sve zanimljivije. Na polovini prvog poluvremena Dream Team vodi 23-20 i stiže u napad. Nema više zajebancije, trener Chuck Daly u igru vraća Michaela. Odmah mu stiže Spaldingica, koju On pokušava proslijediti do Clydea Drexlera, ali Alanović je krade kao da je riječ o nezaključanoj bicikli u Dubravi i baca ju u kontru. Krađu je objeručke prihvatio budući HDZ-ovac i saborski zastupnik Franjo Arapović –eno ga kako onim svojim sporim, teškim korakom grabi s recikliranim otpadom prema američkom kontejneru, ali nema snage za odraziti se, skače (bolje rečeno zaranja) u minus – po prvi puta u povijesti košarke neki je centar skočio ispod razine mora – naravno da neće biti koš, ali iza njegovih leđa vreba sakupljač bačenih lopti Dražen Petrović i Hrvatska je na samo pola koša razlike. Franjo je dignuo čitav svijet na noge – smiju mu se Palestinci s Mrtvog mora koji generacijama žive ispod morske razine, smiju mu se egipatske mumije-ljubiteljice Santa Barbare, smiju mu se Eden i Penelope Cruz iz filma Vicky, Cristina, Barcelona, smije mu se Stefan Edberg koji se sa zaručnicom nalazi u romantičnom izlasku na mreži, smijeh odzvanja našom zgradom po prvi puta otkako je počeo rat – ali nema puno vremena za pokazivanje zubi – evo najopakijih revolveraša u povijesti kako ljuti kreću prema ulicama Dubrave kazniti Alanovića što im krade bicikle i Stojka što im prodava trule banane.

AIR ARAPOVIĆ

„Daj dite materi“, dere se Chuck Daly s klupe prstom pokazujući na loptu. Michael ju uzima nježno u naručje, gleda jesu li joj pelene suhe pa ju postavlja na osedlanog konja i zajaše prema sutonu hrvatske polovice terena. Pripaljuje kubansku cigaru žvačući duhan dok posmatra protivnike u kojem su geometrijskom obliku. Na njemu je Dražen Petrović, ali udaljen je od Michaela kao Bosna i Hercegovina od Europske Unije –Air Jordan, naravno, ne čeka nikoga i ništa - vadi zračnu pušku i puca po košu, ali lopta ostaje na obruču. Kukoč ju silovito kupi iz vrtića i vodi u šetnju po Central Parku, pa onda ugleda brzi vlakić u liku i djelu Arapovića, daje mu je u ruke kao kuvertu s mitom, Franjo se lakoćom ljetne zore vine s planeta Zemlje - pa preskoči Pata Ewinga i Charlesa Barkleya, Eiffelov Toranj i Empire State Building, Mount McKinley i Mount Everest - i gore na obruču Mjeseca zakuca loptu pored američke zastave koju je još onomad postavio Neil Armstrong za vodstvo Hrvatske protiv strašne, najstrašnije momčadi od starog Egipta pa sve do danas. Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova osim mene!

Pamtim točan datum kada mi se Prva zapovijed o radosti loptanja pod obručima učinila besmislenom poput onih uputa stjuardesa o kupnji parfema u avionu, odnosno kada se moja do tada čvrsta basketaška vjera u Michaela Jordana kao Jedinoga Boga Košarkaškoga, zaljuljala kao David Robinson i Chris Mullin na drniškoj plantaži banana.

Bilo je to 8. kolovoza 1992., negdje u večernjim satima…

Dubrovački dnevniK petak, 5. kolovoza 2022.

Dnevnik jednog glumca

U Gradskoj knjižnici otvorena izložba Livija Badurine

Izložba Dnevnik jednog glumca - Pokusna dvorana/Prostor nastajanja i nestajanja glumca i dramskog prvaka Livija Badurine otvorena je 1. kolovoza u Narodnoj knjižnici Grad, gdje će se moći pogledati do 15. kolovoza.

- Kao što kompleksan, ali nimalo demagoški naslov pažljivo opisuje, umjetnik ovom izložbom dokumentira pokuse, odnosno probe koje su mnogim kazalištarcima najdraži dio kreativnog procesa, ponekad više od samog rezultata jer je taj proces uistinu čarolija, a svaki trenutak ostaje samo u subjektivnom sjećanju aktera. Sva čar projekta Dnevnika jednog glumca jest što bilježi uspomene Badurininim poetski senzibilnim i suptilnim okom jer, kao što u jednom trenutku znakovito prikazuje sat u pokusnoj dvorani HNK Zagreb, vrijeme neumitno prolazi, a kazalište ostaje neuhvatljivo i uvijek je drukčije– kazala je intendantica Dora Ruždjak Podolski prilikom predstavljanja postava izložbe.

Ovacije u Dvoru za Fazıla Saya

Iznimno umijeće turskog pijanista i skladatelja Fazıla Saya u izvedbi popularnih Bachovih varijacija te vlastite skladbe i aranžmana uz nadahnutu improvizaciju osvojilo je publiku 29. srpnja u atriju Kneževa dvora.

Prvi i dulji dio koncertnog programa donio je takozvane Goldbergove varijacije, odnosno Bachovu Ariju s trideset varijacija; djelo složene ingeniozne strukture koje stoljećima fascinira slušatelje i izvođače podjednako. Varijacije je briljantni pijanist gotovo poetski protkao i povezao, izvodeći ih na najvišoj tehničkoj razini, demonstrirajući osim besprijekornog umijeća i istančanu suptilnost, duboku osjetljivost te revnu promišljenost kroz

koje je očita umjetnikova potpuna predanost glazbi s kojom se potpuno suživio, što se uostalom moglo iščitati iz Sayevih ekspresija i nenametljivo profinjene gestikulacije. Pola sata čistog glazbenog uživanja publici je priredio jedinstven program Á la carte, Sayev autorski koncept bez fiksnog repertoara kojeg pijanist zapravo kroji u trenutku, ostvarujući time neponovljiva i neposredna iskustva. Say je tako odsvirao vlastitu skladbu Black Earth, inspiriranu popularnom turskom baladom Kara Toprak, koja je osim melankolično čeznutljivih istočnjačkih folklornih nota uvela i dozu jazza u atrij Dvora. Uslijedila je prava euforija kada su krenuli prvi taktovi Gershwinova jazz standarda Summer-

time, bio je to dašak glazbenog osvježenja u vrućoj dubrovačkoj noći tijekom kojeg je pjevušila razgaljena festivalska publika, ali i sam Say. Improvizatorska sloboda i kreacija kakvu ovaj umjetnik njeguje od samih početaka, otkrila je svu širinu njegova talenta i osjećaja za muziciranje naslonjenu na čvrstu tehničku izrađenost. Skladba je ispraćena ovacijama, a publika je naposljetku ustala na noge te zdušno zapljeskala sjajnoj izvedbi i fantastičnom Sayu koji je nakon par poziva na naklon publici poklonio posljednje iznenađenje, vlastitu obradu još jednog monumentalnog djela Zapadnog glazbenog kanona – Mozartovu Sonatu za klavir br. 11 u A-duru bolje znanu kao Alla Turca (Turski marš).

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački dnevniK

KONCERT ZA PAMĆENJE

Roman Simović pokazao sve mogućnosti i ljepotu violine

Jedan od najcjenjenijih violinista svoje generacije Roman Simović nastupio je na Dubrovačkim ljetnim igrama 31. srpnja u atriju Kneževa dvora ostavivši snažan dojam izvedbom uzbudljivog programa

Dojmljiv i živopisan program sinoćnjeg koncerta činile su uzbudljive sonate Eugènea Ysaÿea, odnosno djelo Šest sonata za solo-violinu čija tehnička zahtjevnost i harmonijska originalnost iziskuju najvišu razinu izvedbe, u ponekim pasažima gotovo do same perfekcije, a upravo je nepokolebljivu virtuoznost ostvario Roman Simović u Dvoru, gdje je nastupio ponovno nakon šest godina. Ysaÿeve Sonate smatraju se svojevrsnim stilskim mostom između starog i novog, tradicije i improvizacije te presjekom violinističkih tehnika i pristupa – modelirane prema Bachu, a inspirirane ponajboljim violinistima 20. stoljeća i njihovim autentičnim stilovima i načinima sviranja. Tako je jedinstveni pojedinačni temperament svake sonate minuciozno iznijansirao Simović, sabran i pronicljiv u svojoj izvedbi koja je na poseban način fascinirala spret-

nom prirodnošću i lakoćom muziciranja. U potpunosti utjelovljujući skladateljevu viziju pravog violinista koji je ujedno i mislilac i pjesnik, Simović je besprijekorno demonstrirao puninu raspona emocija i tehnika te svu ljepotu i poeziju svog instrumenta, u čemu je publika u Dvoru ne samo istinski uživala već prepoznala i cijenila, ispraćajući svaku sonatu dugim pljeskom, na kraju ga uz ovacije vraćavši na poklon nekoliko puta. Ne iznenađuje zato Simovićeva impresivna biografija i trenutni angažman koncert-majstora Londonskog simfonijskog orkestra, jednog od vodećih svjetskih orkestara uopće, a izvedba dva glazbena dodatka, Bachove Sarabande iz Partite za solo violinu br. 2 u d-molu te Sherovog Scherza za solo violinu, kojima se zahvalio očaranoj publici, dodatno je za kraj uveličala već sjajnu glazbenu večer.

Plesna predstava REVEL REVEL izvedena na Gradcu

Plesna predstava REVEL REVEL koreografkinje Roser López Espinose u izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla izvedena je 30. srpnja u parku Gradac.

Pet žena koje čine REVEL REVEL ekipu, Margareta Firinger, Andreja Jandrić, Sintija Kučić, Gendis Putri Kartini i Linda Tarnovski, festivalsku publiku odvelo je na putovanje istraživanja slobode. Svaku od njih, iako su različite, povezuju zajednička poglavlja povijesti, prijeđeni putevi, ali i spremnost propitkivanja vlastite slobode koju nije jednostavno spoznati. Tako su plesom čiju koreografiju potpisuje svjetski poznata Roser López Espinosa prošle put od egzaltacije do iznurenosti, ulazak u podsvjesno, ali i prepoznavanje nevidljivih granica te onoga što je potrebno za njihovo osvještavanje. Snažnom tjelesnosti i akrobatskim elementima, koji su osnova Espinosina koreografskog rada i temelj REVEL REVEL priče, propitkivale su osobne slobode, osnaživanje pojedinca i zajedništvo.

U DVORU

Dubrovnik by Željko Tutnjević za Dubrovački dnevnik

Dani i Zlatko - kad god najbolji plesač iz Amerike dođe, prijatelji se sretnu bar na kratko

Srećko i Frano - “Slušaj, istinu ću ti u oči kazati, svaki tvoj potpis baš i ne uspijeva čeljad očarati!”

Stipe, Branimir i Ferdo - bolje će se i raditi poslije okrepe i marende lipe

Paulina i Marko - puno se već godina vole jednako sretno i žarko

Petra i Jadranka - dugo u priči s dosadnim fotoreporterom ne ostaju, mušule na buzaru tople ih čekaju Marijana i Ivona - ispred Cele predvečer su opušteno rado sjele

Srećko, Mateo i Zajim - ne žali se truda i vremena posvećenog mladim talentima teniskim

Viki i Anka - u probama i nastupima Mješovitog zbora Libertas uživaju, a ni u susretu slučajnom radost ne skrivaju

Dubrovački

petak, 5. kolovoza 2022.

Dubrovnik by Željko Tutnjević za Dubrovački dnevnik

Lucija i Ana - Linđovice vesele radosno turistima programe Linđova nastupa dijele

Maro i Miro - neka New Yorka gdje već, je, najljepše je s prijateljem biti ovdje

Đive i Ana - none se oduševila kako je malena unučica bez treme na Stradunu nastupila

Davor, Tina i Marko - rade s ljubavlju, gosti nemaju nikakav prigovor

Poznati influenceri u Dubrovniku doživjeli let balonom kakvog nikada prije nisu

Hendrick’s je barem na nekoliko sati uspio začiniti opuštenu atmosferu te je pretvoriti u poseban doživljaj na krilima zavodljive Hendrick’s Neptunie, a okusni experience se savršeno uklopio u morsko ozračje Dubrovnika

“Što je to dovoljno za sreću?”, pitanje je koje ste si sigurno postavili barem jednom. Život nas nekako uvijek uvjeri da je sreća ispunjenost neovisna od materijalnih stvari pa makar se radilo i o nezamislivom luksuzu. Iako bez materijalnog ne možemo živjeti, mnogi će se složiti da je na kraju dana najvažnije proživjeti nešto, nešto uzbudljivo, nešto novo. Nije li to glavni sastojak i tajni začin sreće? Budimo realni, bez tog experienca je jednostavno – dosadno!

Da se sreća krije u kreiranju novih iskustava koja su vrijedna prepričavanja i dijeljenja s drugima, svojevremeno je izjavio i Steve Jobs. Vođen tom idejom, Hendrick’s je još jednom uzbudljivu notu života pretočio u svoj jedinstveni taste. Ovog puta, poseb -

ni experience “uhvaćen” je u zagrljaju nove Neptunie.

SAVRŠENO NEOBIČAN LJETNI EXPERIENCE

Naziv Neptunia najbolje karakterizira poseban taste, odražavajući sve čari mora, od morskog zraka i svježine valova, preko autentičnog bilja sa škotskih obala do završnog štiha citrusa. Inspirirana moćnim valovima, Neptunia se ističe kao najneobičniji okus u Hendricksovoj kolekciji što ju čini posebnim i limitiranim izdanjem. Naginjući ka Mediteranu, Neptunia je predstavljena točno tamo gdje je trebalo – u okrilju ljepote našeg najpoznatijeg jadranskog bisera - Dubrovnika. Hendrick’s je barem

petak, 5. kolovoza 2022.

na nekoliko sati uspio začiniti opuštenu atmosferu te je pretvoriti u poseban doživljaj na krilima zavodljive Hendrick’s Neptunie, a okusni experience se savršeno uklopio u morsko ozračje Dubrovnika. Morski povjetarac s mirisom soli u zraku sljubio se s okusom Neptunie, dok se u pozadini pripremala još jedna vruća avantura sa savršenim Hendricksovim doživljajem.

PRVI LET KRISTIJANA ILIČIĆA I ANDREE TRGOVČEVIĆ

„Most Unusual Balloon“ je gostima pružio nezaboravni doživljaj, čime je zaokružio ovu savršeno neobičnu priču. Naš najpoznatiji travel par Kristijan Iličić i Andrea Trgovčević bili su počasni gosti eventa te su u svom stilu, puni duha i uzbuđenja, uletjeli u balon na vrući zrak i podignuli se iznad Dubrovnika. Iako prepuni različitih iskustava, priznali su da im je to prvi let balonom.

“Naime, imao sam čast napokon, prvi put u životu, letjeti balonom i to u najneobičnijem balonu ikad! Da, putovao sam svijetom, imao prilike posvuda, ali eto, učinio sam to u Dubrovniku i sa stilom – uz Hendrick’s”, rekao je Kristijan pun dojmova.

Covid kriza ni njih nije zaobišla

Piše Ivo Batričević foto privatni arhiv

“PEACE BOAT”- japanska nevladina i neprofitna organizacija i njihovi brodovi koji su posjetili Dubrovnik

Tijekom

“Peace Boat” je japanska nevladina i neprofitna organizacija sa sjedištem u Shinjuku u Tokiju. Osnovana je kako bi promovirala mir u svijetu, ljudska prava, jednakost, održivi razvoj i zaštitu okoliša. Od 1983. godine organizira diljem svijeta kružna putovanja unaj -

mljenim putničkim brodovima. Vjera u to kako svako putovanje u čovjeku budi pozitivne političke i socijalne promjene postala je tako osnovni motiv ovoga zanimljivog projekta kojim se uspješno pokušava eliminirati duboko ukorijenjeni militantni duh, stolje -

Olvia kartolina pod Peace Boat

ćima ubrizgavan u japansko društveno biće. “Peace Boat” je i regionalni nositelj za sjeveroistočnu Aziju projekta globalne suradnje za prevenciju oružanih konflikata. Godišnje se organizira jedno kraće putovanje u obližnje azijske zemlje i tri tromjesečna globalna putovanja na kojima sudjeluje oko 750 japanskih studenata i 50 profesora iz cijeloga svijeta. Oni na ovim krstarenjima posjećuju veliki broj luka na svim kontinentima, a na tim putovanjima su često dolazili i u Du -

brovnik. Do danas su s četiri broda 12 puta posjetili Dubrovnik.

MS “OLVIA “

Prvi je put “Peace Boat” došao u naš Grad prigodom svog 24. globalnog putovanja brodom OLVIA . Putovanje je započelo 19. listopada 1998. iz Liverpoola s itinererom Havana, Cozumel, Panama City, Guayaquil, Papeete, Suva, Darwin, Bali, Singapore, Mumbai, Massawa, Port Said, Dubrovnik, Civitavecchia, Barcelona, Tanger, a završilo 12. siječnja 1999. u Southamptonu. Ponovo dolazi na svom 26. putovanju započetom 18. listopada 1999. u Tokiju tičući luke: Hong Kong, Dan Nang, Singapore, Colombo, Massawa, Port Said, Haifa, Dubrovnik, Civitavecchia, Las Palmas, Havana, Panama City, Acajutla, Acapulco, Papeete, Lautoka, Chuuk, sa završetkom u početnoj luci 15. siječnja sljedeće godine. Vraća se i na 28. putovanju od 22. svibnja do 21. kolovoza 2000 godine kojom prigodom plovi rutom koja uključuje Tokio, Hong Kong, Da Nang, Singapore, Colombo, Port Victoria, Mombasa, Massawa, Port Said, Ashdod, Piraeus, Dubrovnik, Civitavecchia, Las Palmas, Havana, Panama City, Acapulco, Vancouver i opet Tokio. Na 33. putovanju organiziranom između 22. svibnja i 26. kolovoza 2001. OLVIA plovi itinererom: Yokohama, Kobe, Hong Kong, Ho Chi Minh City, Singapore, Male, Mombasa, Massawa, Port Said, Ashdod, Dubrovnik, Napulj, Casablanca, Las Palmas, Havana, Montego Bay, Panama City, Acajutla, Acapulco, Vancouver, Petropavlovsk, Kamchatsky, Yokohama, Kobe. Na 37. putovanju od 2. svibnja do 15. kolovoza 2002. plovi rutom koja uključuje Tokio, Kobe, Shanghai, Da Nang, Singapo -

petak, 5. kolovoza 2022. Priče o moru i brodovima

Olvia

The Topaz

re, Male, Safaga, Port Said, Piraeus, Dubrovnik, Tripoli, Bilbao, London, Amsterdam, Oslo, Geirangerfjord, Swartisen, Belfast, Ponta Delgada, Havana, Panama City, Acajutla, Acapulco, Vancouver, Petropavlovsk i Kamchatsky, s povratkom u Tokio pa Kobe.

OLVIA je 1976. izvorno izgrađena za Black Sea Shipping co. - Odessa u finskom brodogradilištu Wartsila - Turku kao putnički trajekt od 15791 bruto tona, dužine 156 i širine 22 metara. Mogao je prevoziti 750 putnika i 256 vozila. Godine 1982. mijenja ime u LEONID BREZHNEV, zatim 1989. ponovo u KARELYA , zatim 1995. u OLVIYA i od 1998. u OLVIA . Dva dizel motora Pielstick - Wartsilia ukupne snage 6625 kilovata preko dvije propele su mu davale brzinu od 21 čvora. Godine 2004. preuređen je u brod kockarnicu s imenom NEPTUNE i matičnom lukom Hong Kong da bi 2021. nakon 45 godina starosti završio u rezalištu brodova.

SS “THE TOPAZ “

“Peace Boat” će svoje 43. putovanje s brodom THE TOPAZ započeti 22. rujna, a završiti 22. prosinca 2003. tičući luke: Tokio, Kobe, Keelung, Da Nang, Singapore, Chenai, Colombo, Massawa, Port Said, Istanbul, Dubrovnik, Napulj, Alžir, Casablanca, Las Palmas, Bridgetown, La Guaira, Cartagena, Panama City, Acajutla, San Francisco, Honolulu, Tokyo, Kobe. Na svom 54. putovanju od 21. srpnja do 30. listopada 2006. posjećuje luke: Yokoha-

ma, Kobe, Da Nang, Singapore, Cochin, Mombasa, Port Said, Istanbul, Piraeus, Dubrovnik, Civitavecchia, Barcelona, Casablanca, Las Palmas, Montego Bay, Cartagena, Panama City, Puerto Quetzal, Acapulco, San Francisco, Honolulu, Yokohama, Kobe.

THE TOPAZ je izgrađen daleke 1956. godine kao lajner za Canadian Pacific Steam ship Company s imenom EMPRESS OF BRITAIN u brodogradilištu Fairfield Shipbuilding and Engineering Co. iz škotskog Glasgowa. Imao je 25 500 bruto tona, bio je dug 195 metara. Dvije parne turbine Fairfield Pametrada ukupne snage 30000 KS preko dvije propele su mu omogućavale brzinu od 21 čvora. Kuma broda je bila kraljica Elizabeta II . Na lini -

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački dnevniK

The Topaz

The Topaz - Simplon postcard

ji iz Liverpoola za kanadski Quebeck i Montreal plovi sa 160 putnika u prvom razredu i 894 u turističkom razredu. Godine 1964. mijenja ime u QUEEN ANNA MARIA , 1975. u CARNIVALE , 1993. u FIESTAMARINA , 1995. u OLYMPIC ,1997. u THE TOPAZ i 2008. u TOPAZ . Na svoje posljednje putovanje je isplovio 1. srpnja 2008. iz Singapura za indijsko rezalište brodova Alang gdje je završio u bezličnoj hrpi sekundarnih sirovina indijskih čeličana.

SS “THE OCEANIC “

“Peace Boat” THE OCEANIC je doplovio u naš Grad i prigodom svog 56. globalnog putovanja organizirano između 25. veljače i 6. lipnja 2006.

kada je posjetio luke: Yokohama, Kobe, Keelung, Da Nang, Singapore, Colombo, Monbasa, Massawa, Port Said, Piraeus, Dubrovnik, Venecija, Casablanca, Las Palmas, Bridge Town, La Guaira, Cristobal, Ajacutla, Acapulco, Vancouver, Seward, Yokohama, Kobe. U četvrtak 8. listopada 2009. u ranim jutarnjim satima na vez u gruškoj luci ponovo je doplovio na svom 67. globalnom putovanju koje je započelo 26. kolovoza u Yokohami, a završilo u istoj luci 11. prosinca. Tom je prigodom posjetio luke: Da Nang, Singapore, Port Victoria, Mombasa, Port Said, Kusadasi, Piraeus, Dubrovnik, La Valletta, Civitavecchia, Casablanca, Las Palmas, Havana, Progreso, Cristobal, Manta, Callao, Rapa Nui, Papeete, Apia-Samoa. OCEANIC je izgrađen 1965. godine u brodogradilištu Cantieri Riuniti dell’ Adriatico shipyard u Monfalconeu u Italiji kao lajner / kruzer za brodarsku kompaniju Home Line pod imenom OCEANIC . Imao je 38872 bruto tona, bio je dug 238 i širok 29 metara, a četiri DeLaval parne turbine su mu preko 2 propele davale brzinu od 26,5 čvorova brzine. Svoje prve plovidbe je započeo na liniji iz Cuxhavena, Southamptona i Le Havrea prema Kanadi s 1600 putnika u dva razreda. Od 1985. mijenja ime u STARSHIP OCEANIC te plovi pod brodarskom kompanijom Premier Cruise Line, a 2000. ponovo mijenja ime u BIG RED BOAT i plovi pod brodarskom kompanijom Pullmantur Cruises. Od 2009. do 2012. plovi za “Peace Boat” pod

petak, 5. kolovoza 2022. Priče o moru i brodovima

Ocean Dream

The Oceanic

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački dnevniK

imenom THE OCEANIC, a nakon 47 godina plovidbi odlazi u rezalište brodova Zhoushan u Kini, lipnja 2012.

MS “OCEAN DREAM “

OCEAN DREAM je prvi put u luku Gruž uplovio 19. travnja 2014. Ovo svoje 83. putovanje oko svijeta “Peace Boat” je organizirao s polaskom 13. ožujka iz Yokohame tičući luke: Muara (Brunei), Singapore, Colombo, Aqaba, Suez, Port Said, Mikonos, Piareus, Bari, Dubrovnik, Kotor, Motril (Španjolska), Gibraltar, Casablanca, La Guaira (Venezuela), Cristobal, Panama City, Callao (Peru), Rapa Nui (Uskršnji otoci), Papeete, Bora Bora i Honolulu s povratkom u Yokohamu 24. lipnja. Na 88. putovanju iz Yokahame 21. kolovoza 2015. plovi itinererom: Cebu, Singapore, Mumbai, Dubai, Doha, Sueski kanal, Santorini, Kusadasi, Piraeus, Venecija, Dubrovnik (3. listopada), Kotor, Palermo, Marseilles, Barcelona, Gibraltar, Ponta Delgada, Cozumel, Belize City, Cristobal, Panamski kanal, Callao, Papeete, Bora Bora, Samoa, Yokohama. Na svom 95. putovanju s polaskom 13. kolovoza 2017. iz Yokoha-

me OCEAN DREAM je posjetio luke Kobe, Xiamen, Singapore, Yangon, Colombo, Piraeus, Iraklion, Kotor, Dubrovnik (18. rujna), Napulj, Barcelona, Lisabon, Bordeaux, London, Edinburgh, Reykjavik, New York, Nassau, Havana, Cozumel, Cristobal, Corinto, Hilo i Honolulu. OCEAN DREAM je izgrađen 1981. u brodogradilištu Aalborg Værft, Ålborg- Denmark pod imenom TROPICALE kao prva novogradnja današnjeg najvećeg svjetskog putničkog brodara Carnival Cruise Line. Brod je imao 36674 bruto tona, bio je dug 205, širok 26,5 metara, a dva dizel Sulzer motora preko dvije pro -

pele su mu davale brzinu od 21 čvora. Mogao je primiti 1422 putnika i 550 članova posade iako u putovanjima za “Peace Boat” ukrcava samo 800 - 1000 putnika. Godine 2000. mijenja ime u COSTA TROPICALE , 2005. u PACIFIC STAR i 2008. u OCEAN DREAM te u najmu Pullmantura za “Peace Boat” obavlja svoja mirovna putovanja. Na kraju ga je Covid 19 kriza pod imenom DREAM poslala u rezalište brodova u Alang u Indiji 2021. godine.

U IŠČEKIVANJU NOVIH AKTIVNOSTI

Od rujna 2017. ‘’ PEACE BOAT ’’ brodovi više nisu dolazili u Dubrovnik. Od travnja 2020. započinju se organizirati i prva, “Peace Boat II ” putovanja, na kojima će zaploviti ZENITH, umirovljeni brod iz flote španjolskog Pullmantura. Međutim, globalna pandemija Covid 19 je zakomplicirala daljnja putovanja, brodarska kompanija Pullmantour je bankrotirala te je brod stavljen u raspremu u Lavrio pored Atene. Zadnja informacija je da je brod isplovio 8. lipnja 2022. prema Hai Phongu u Vijetnamu pod imenom TSW SINGAPORE gdje je ponovo u raspremi ili će vjerojatno završiti u rezalištu. Tako brod ZENITH za “Peace Boat” nije napravio niti jedno putovanje. “Peace Boat” je nabavila zajedno s Carnival Corporation plc. brod PACIFIC WORLD ex. SUN PRINCES od 77441 bruto tona. Ni on nije bio bolje sreće radi Covid 19 krize te je uglavnom u raspremi, a i danas se nalazi na sidrištu pored Singapura.

Vjerojatno će uskoro organizacija “Peace Boat” ponovo pokrenuti svoje aktivnosti s novim brodovima kako bi promovirali mir, ljudska prava, jednakost, održivi razvoj i zaštitu okoliša, sudjelovanje u kampanji za ukidanje nuklearnog oružja, kampanjama protiv nagaznih mina, kampanjama o smanjenju ratnih napetosti, sudjelovanje u pregovorima oko smanjenja globalnog zatopljenja planete Zemlje, dodjeli humanitarnih pomoći itd.

“Peace Boat” je još imao dva broda u najmu koja su našoj luci Gruž dobro poznati, ali nisu bili pod ovom organizacijom već su dolazili pod drugim vlasnicima, a to su CLIPPER PACIFIC , ex. SONG OF NORWEY od 18416 BT-a koji je imao svoje aktivnosti 2008. i brod MONA LISA , ex. KUNGSHOLM od 28891 BT-a. koji je bio aktivan 2008. i 2009. godine.

Tijekom proteklih 29 godina “Peace Boat“ je organizirao više od 100 putovanja, uključujući više od 60 putovanja oko svijeta, prevozeći preko 70.000 sudionika u više od 270 luka. Sudionici variraju od male djece do ljudi u svojim 90-ima, iz raznih zemalja i različitih zanimanja.

The Oceanic - kartolina

Uz suze, ali i ponos ispraćen Goran Komlenac, Dubrovnik mu je vječno zahvalan

Goran Komlenac (42), kažu tako vatrogasci, bio je vedar, pozitivan i vrijedan čovjek koji je uvijek ‘išao naprijed’. Kako kažu, upravo su to bile njegove posljednje riječi. Komlenac je ‘pošao naprijed’, ali se nažalost više nije vratio. Riječi hvale u njegovom slučaju nisu prazne floskule; Goran je bio dobar čovjek, sjajan prijatelj, najbolji među vatrogascima

Kad je u nedjelju buknuo požar poviše Orašca, svi su se pribojavali vjetra. Pristigla su sva četiri kanadera koja su u funkciji, a brzom intervencijom vatrogasaca, požar je stavljen pod kontrolu. Nitko nije mogao ni zamisliti kako će se u svemu tome ugasiti jedan ljudski život. Goran Komlenac (42), kažu tako vatrogasci, bio je vedar, pozitivan i vrijedan čovjek koji je uvijek ‘išao naprijed’. Kako kažu, upravo su to bile njegove posljednje riječi. Komlenac je ‘pošao naprijed’, ali se nažalost više nije vratio. Riječi hvale u njegovom slučaju nisu prazne floksule; Goran je bio dobar čovjek, sjajan prijatelj, najbolji među vatrogascima. Njemu u čast u utorak je u vatrogasnim prostorijama u Orašcu održana komemoracija, a članovi njegove obitelji, prijatelji i kolege nisu mogli suspregnuti suze.

SUZE SE NISU MOGLE SUSPREGNUTI

Glavni vatrogasni zapovjednik Slavko Tucaković tom je prilikom istaknuo kako je Goran ‘bio i uvijek će biti dio velike vatrogasne obitelji’, ali i dao obećanje kako će pomoći njegovoj obitelji. Župan Nikola Dobroslavić je kazao kako je ‘bio i ostao primjer’ i zahvalio na svemu što je dao. „Cijela županija danas tuguje. Izgubili smo junaka, primjernog vatrogasca, odgovornog roditelja, dobrog čovjeka. Poznato je da nema plemenitijeg djela od žrtve za svoga prijatelja, svoga bližnjega, za drugog. Upravo je tako Goran cijeli svoj život posvetio radu za dobrobit drugih, spašavanju života i imovine, brinući pri tome o svojoj obitelji – supruzi i djeci. Nećemo zabora-

viti njegovu plemenitost i žrtvu. Nećemo zaboraviti ni njegovu obitelj,“ izjavio je Dobroslavić. Gradonačelnik Mato Franković je kazao kako prekid mladog života uvijek sa sobom nosi strahoviti udarac, a nezamislivim se čini pojmiti kako nema više nekoga tko je bio pun životne energije, odvažnosti i odlučnosti. „Puno je dimenzija u pozivu vatrogasca, a bratstvo je jedno od najvažnijih. Zato razumijem kako je bol velik. Biti vatrogasac prvenstveno znači biti humanitarac. Biti plemenita osoba

„Uvijek vedar, uvijek nasmijan, uvijek spreman za konstruktivni razgovor. Najviše će mi falit’ njegovo – treba mi traka za trčanje, treba mi sprava za vježbe…

On je uvijek gurao naprijed. Možda je to u ovom trenutku bilo kobno,“ izjavio je kroz suze Stjepko Krilanović

Piše Ivona Butjer Mratinović. Petra Srebrović foto GORAN MRATINOVIĆ

petak, 5. kolovoza 2022.

Posljednji ispraćaj Gorana Komlenca upriličen je na mjesnom groblju sv. Đurđa u Orašcu, a vatrogasnim sirenama su ga ispratili kolege vatrogasci diljem Hrvatske. Ono što daje posebnu težinu cijeloj ovoj priči je potvrda policije kako je uzrok požara bio ljudski faktor. No, lokalna zajednica može biti ponosna što je imala čovjeka poput Gorana Komlenca kojeg su krasile brojne vrline, čovjeka koji joj je bitno doprinosio, što potvrđuju svi oni koji su ga poznavali.

koja je svakog trenutka spremna na herojski čin. Osoba koja je voljna ugroziti svoj život da bi spasila drugi, sačuvala imovinu i ljude. Biti vatrogasac znači biti prijatelj na kojeg se uvijek možemo osloniti. Kada smo u opasnosti i kada su nam životi ugroženi, oni su uvijek tu. Da je živio uistinu svoj poziv, svjedočit će svi koji su Gorana poznavali puno bolje od mene, a posebno oni koji su s njim dijelili akcije spašavanja i gašenja požara. Bio je srčan, požrtvovan i neustrašiv, istinski profesionalac, vatrogasac s 21-godišnjim iskustvom. Bio je jedan od najboljih,“ izjavio je Franković. Županijski vatrogasni zapovjednik Stjepan Simović je u emotivnom govoru kazao kako će pamtiti stradalog vatrogasca. „Uvijek se smijao, uvijek se smijao... Dragi Gorane, hvala ti na svemu. Čast je bila raditi s tobom,“ izjavio je. Zapovjednik JVP Dubrovački vatrogasci Stjepko Krilanović je kroz suze kazao kako je Komlenac bio osoba koja je uvijek gurala naprijed. „Uvijek vedar, uvijek nasmijan, uvijek spreman za konstruktivni razgovor. Najviše će mi falit’ njegovo – treba mi traka za trčanje, treba mi sprava za vježbe… On je uvijek gurao naprijed. Možda je to u ovom trenutku bilo kobno,“ izjavio je. Prisutnima se obratio i Goranov kum i prijatelj Pero. „Ne mogu zamisliti da više nisi tu s nama ni da sve ovo ovako mora biti. Puno se još toga moglo napraviti, puno smo još mogli...,“ izjavio je u suzama, dodavši kako je Goran bio primjer dobrog oca, supruga, sina, prijatelja... Ana Mostahinić, predstavnica Sindikata za Va-

trogasnu zajednicu Grada Dubrovnika, opisala ga je kroz suze kao nesebičnu osobu, velikog srca, koja je svo svoje znanje i vrijeme nesebično poklanjala drugima. “Adio Gorane, nikad te nećemo zaboravit’,” kroz suze je kazala.

ČOVJEK PUN VRLINA

Posljednji ispraćaj Gorana Komlenca upriličen je na mjesnom groblju sv. Đurđa u Orašcu, a vatrogasnim sirenama su ga ispratili kolege vatrogasci diljem Hrvatske. Ono što daje posebnu težinu cijeloj ovoj priči je potvrda policije kako je uzrok požara bio ljudski faktor. No, lokalna zajednica može biti ponosna što je imala čovjeka poput Gorana Komlenca kojeg su krasile brojne vrline, čovjeka koji joj je bitno doprinosio, što potvrđuju svi oni koji su ga poznavali. Njegovi kolege, prijatelji i poznanici tvrde kako se radi o simpatičnoj i vrlo ugodnoj osobi koja je jednostavno ‘zračila pozitivom’. Komlenac je bio sportaš i pobjeđivao je u najtežim vatrogasnim vježbama i natjecanjima. Njegovi kolege tvrde kako je radio i vatrogasne edukacije s djecom, kako je bio susretljiv i kako je rado pomagao.

Komlenac se kao dječak s obitelji doselio u Orašac, kao dijete majke iz Orašca i oca iz Slavonije. Njegov otac je bio policajac koji je u ratu izgubio svoj život na dubrovačkom području. Dubrovački vatrogasac ima suprugu i djecu, a jednu je kći dobio prije nekoliko mjeseci. Utjeha u tim neizmjerno teškim trenucima može biti činjenica kako je njihov i naš heroj toliko učinio za Dubrovnik koji ga nikada neće zaboraviti.

Caritas Dubrovačke

biskupije:

Na donacijama za Dječji Caritas - Lei i Božani - 400,00 kn

U spomen: umjesto vijenca u spomen pok. Katije Barić sestri naše kolegice - 500,00 kn Uplatu su izvršile KOLEGE I KOLEGICE

PRIMA DUBROVNIK.

Samo dijeljenjem, naša Ljubav postaje djelotvorna! Hvala od srca na vašim darovima u spomen na pokojne te Caritasove projekte.

Tekst za objavu molimo slati na: karitativni.rad.caritas@db.hr

Sve info na: https://caritas.db.hr IBAN: HR8024070001100367971 OTP banka

UDRUGA SLIJEPIH

Umjesto cvijeća za našu dragu rodicu pok. Katu Mirošević , Toni i Saša s obitelji. Udruga najtoplije zahvaljuje darovateljima.

U spomen na susjeda Cvetka Đorđević, umjesto vijenca uplatili su, obitelj Baier 200,00 kuna, Pino Majčica 50,00 kuna, Marija Radinović 100,00 kuna i Drage Lazarević 100,00 kuna.

Umjesto cvijeća za pok. gđa.- Ljubu Nožica , 300,00 kuna uplatili su obitelj Nika Bore.

U spomen na Cvetka Đorđević 200,00

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački

humanitarni prilozi

kuna uplatio je Komnen Perović. Umjesto vijenca za našeg Cvetka Đorđevića obitelj Miletić i Poštić uplatili su 400,00 kuna.

U spomen na pok. Cvetka Đorđević obitelj Mare Dabo uplatila je 200,00 kuna.

U spomen na pok. Cvetka Đorđević Katija Prokurica uplatila je 100,00 kuna. Udruga najtoplije zahvaljuje darovateljima. Žiro račun za uplatu: IBAN HR5024070001100021348

DOMUS CHRISTI

U spomen na dragog gospara Balda Šundricu 500,00 kn prilažu Ana i Fani Depolo

Korisnici i djelatnici Doma zahvaljuju na poklonu

Dva skalina

Za pok. Nikolu Soko, umjesto vijenca, 200 kuna prilaže susjeda Dragica Bačko;

U spomen na poštovanu gospođu Anku Rešetar, umjesto vijenca, obitelj Zec-Miović prilaže 300 kuna;

U spomen na dragu prijateljicu Macu Škero, 300 kuna prilaže Maja Čerimagić;

Generacija maturanata 1971./1972. Gimnazije Dubrovnik, prilaže 1.700 kn u spomen na pokojne profesore i kolege.

Djeca i roditelji od srca se zahvaljuju na donacijama.

Djeca i roditelji od srca se zahvaljuju na donacijama.

IBAN: HR7924070001100305036

Tekst za objavu molimo slati na: dva.skalina@du.t-com.hr ili zvati na: Mob: 095/368-9227 ( ranim danom od 9:00 – 17:00)

DJEČJI DOM MASLINA

- Budimir Svilokos, u spomen na pok. Pera Svilokosa i pok. Pava Vlajkija prilaže 500,00 kn.

Djeca i djelatnici zahvaljuju darovateljima!

POLIKLINIKA MARIN MED - ŠIROK SPEKTAR ZDRAVSTVENIH USLUGA MISLITE NA SVOJE ZDRAVLJE! NA VRIJEME!

U Poliklinici Marin Med brzo, bez čekanja i pouzdano možete obaviti:

- Pregled specijaliste -anesteziolog, kirurg, traumatolog, oftalmolog, ginekolog, pedijatar, ortoped, ORL, urolog, gastroenterolog, vaskularni kirurg, neurolog, kardiolog, dermatolog…

-Ultrazvuk, EKG, color doppler, CT, dental CT, magnetska rezonancija (MR), rentgen sa nalazom specijaliste radiologa

-Dijagnostika,namještanje, i gipsanje jednostavnih lomova djece i odraslih bezbolno

-Ginekološki pregled + ultrazvuk + PAPA test -Kompletni sistematski pregled za građane

-Skidanje madeža, ateroma, lipoma, cista i svih ostalih izraslina ispod i na koži… Nazovite nas i pitajte! Zakažite svoj termin! Zdravlje ne smije čekati!

Za više informacija posjetite Instagram, Facebook ili web stranicu Poliklinike Marin Med ili nas nazovite

Tel: +385 (0)20 400 500 +385(0)20 400 505

Poliklinika Marin Med dr.Ante Starčevića 45, Dubrovnik www. marin-med.com email: info@marin-med.com

petak, 5. kolovoza 2022. Dubrovački dnevniK

AUTO / MOTO

Prodaje se Mercedes 2001 god., automatik E270 cdi, 235000 km. Registracija do siječnja 2023 god. Tel- 098285-502

Prodajem automobil VW T3, bio je u ratu, vozio teritorijalnu obranu i specijalnu policiju u gradu Dubrovniku. Godina proizvodnje 1990., registriran godinu dana. Cijena povoljna. Kontakti: 098 9595 949, 020 791 204

IZNAJMLJIVANJE

Iznajmljujem garsonjeru u Gružu zaposlenoj osobi, potpuno opremljena, klimatizirana, zaseban ulaz. Tel 020/418-431

Iznajmljujem na duže vrijeme manji stan za jednog ili dva radnika. Gruž. 020/419574

PLOVILA

Prodaje se barka Betina 4,90 mtr. sa vanbrodskim motorom Honda 8 KS, u dobrom stanju i malo korištena. Cijena 35 000 kuna, Kontakt tel. 091 35 03 966.

Prodaja / KUPNJA NEKRETNINA

Prodajem građevinsko zemljište na otoku Koločepu površine cca 700m2. Parcela se nalazi u Gornjem Čelu u blizini plaže te gleda na jugoistok. Za više informacija nazovite 0981886380.

Kupujem garažu u Šipćinama. Kontakt: 095-530-4659

Kupujem garažu na predjelu Ploče u ulicama Petra Krešimira IV i Frana Supila. Kontakt mobitel: 095-530-4659

Traži se stan na području grada za dvije odrasle osobe i dvoje djece u dobi od 10 godina. Smještaj tražimo na duži period zbog škole i posla. (Gruž, Lapad prednost) uži dio grada. 0994580475

Prodajem dva pašnjaka, katastarske čestice 1720 i 3876 u Katunima kod Šestanovca. kontakt: 091 901 94 76

Prodaje se poljoprivredno zemljište 9100 m2 k.o. Trsteno na putu Orašac - Kliševo, pristup asfalt, podobno za poljoprivredu ili parkiranje građevinskih strojeva. Tel. 098-285-505

Prodaje se maslenik - vočnjak 9800 m2 sa građevinskim objektom 78 m2, solarna struja 10kw, voda bušotina, ograđeno, pristup asfalt, k.o. Orašac lokacija između Orašca i Gromače. Tel. 098-285-502

Prodaje se stan (Cavtat-Mečajac) površine 85 m2 u obiteljskoj kući-prizemlje, s okućnicom i zatvorenom garažom. U blizini trgovina, škola, ambulanta. Cijena po dogovoru, Za info zvati na 098/850-820 od 19-20 h.

Građevinsko zemljište komercijalne namjene u neposrednoj blizini zračne luke, površine 3000m2 namjena predvideno K1, K2 parcela je dosta ravna i kvadratnog oblika sa pristupnim putem m 0916143946

Oranica u Konavlima, 4 175 kvadratnih metara, put do parcele 50 metara, struja, voda i telefon, 13 eura po metru kvadratnom. Mob: 091/160-1894

Prodajem oranicu u Katunima kod Šestanovca tik uz Radobiljsku cestu. Katastarska čestica 1722. Cijena 300 000 eura. Kontakt: 091 901 9476

Kupujem garažu u Šipćinama. Kontakt: 095-530-4659

Kupujem garažu u ulicama Petra Krešimira IV ili Frana Supila na Pločama. Tel: 095-530-4659

Prodaje se građevinsko zemljište u Župi Dubrovačkoj – Lazine. Zemljište se sastoji od 3 spojene parcele i ima 984m2. Cijena 125000 eura. Mob:098 9824 076

Gruž, trosobni stan, 70 m2, za adaptaciju, blizu škole189.000 €. Angelus nekretnine - ured Dubrovnik - 098 676 009

STAN- LAPAD 50 m2 dvije sobe + DB, 169.900 E fiksno, ALAVIJA NEKRETNINE 098288254. Encert B

STAN - NUNCIJATA 77 m2 dvije sobe + DB, prekrasan pogled na more. 182.500 E, ALAVIJA NEKRETNINE 098288254. Encert C

STAN od 22 m2 u gruškim neboderima na 8 katu, 68.800 E, ALAVIJA NEKRETNINE 098288254. Encert C

OBOD/CAVTAT – Stan 137 m2, 3 sobe + DB, 219.200 E, ALAVIJA NEKRETNINE 098288254. Encert C

GRAĐEVINSKO ZEMLJIŠTE359 m2 u Mandaljeni s pravomoćnom građevinskom dozvolom,gradnja odmah. 128.881 E, ALAVIJA NEKRETNINE 098288254.

ATLANT CENTAR, iznajmljuje se poslovni prostor 53 m2 novouređen, 6000 kn + PDV, ALAVIJA NEKRETNINE 098288254. Encert A

MLINI TRGOVIŠTE,stambeno poslovni objekt površine 350 m2 novouređen (moguće otvoriti restoran).638.400E.

ALAVIJANEKRETNINE 098288254.Encert B

Mali oglasi

Za poznatog kupca tražimo manji studio apartman ili sobu s banjom u staroj gradskoj jezgri. Kontakt: Angelus nekretnine, Vukovarska 17098 676 009

Prodaje se građevinsko zemljište koje se sastoji od tri spojene parcele površine 984 m2 u Lazinama - Župa Dubrovačka. Cijena 125 000 eura. Kontakt telefon 0989824076.

Prodajem namješten stan u Solinama, 77m2 sa parkingom i terasom od 24m2. Cijena 2300 e7m2. Kontakt: 092 420 8459

KUPNJA I PRODAJA RAZNO

KUPUJEM podne kamene ploče 099 392 2800

Prodajem šivaći stroj portabl Bagat tip 555 Super Slavica sa svim priborom i uputstvima. Malo korišten. Tel. 091/754-9952 ili 020/437528

Prodaje se šator za dvije osobe. Kvalitetan. Cijena po dogovoru. Mob: 099/8571306

Prodajem kajak za dvoje, Intex K2, nov, zapakiran sa svom opremom - pumpa, sjedalica, vesla. Cijena 500 kuna. Telefon 098/906-5160

Prodajem dječja kolica u odličnom stanju i termo peć.

Cijena po dogovoru kontakt: 020/ 422-085

Prodajem roštilj Weber, original, kompakt 47, na brikete. Potpuno nov, još zapakiran,. Prodajem vrlo povoljno, 600 kuna. Mob: 098/906-5160

Prodajem električno biciklo marke “Fido” 250 w 7,8 ah ,sklopivo i stane u bilo koji gepekt auta. Može se voziti na elektricni pogon ili kao obično biciklo za osobe do 120 kg. Cijena 3000 kuna. Kontakt 091 2310973

Prodaje se dječja soba u izvrsnom stanju: kreveti na kat s ladicama za posteljinu, dvokrilni ormar, radni stol s policama za knjige, dodatne police. Očuvano, proizvodnja Alples, svijetla boja drva. Cijena po dogovoru. Kontakt: 419-018 / 098 1678196

USLUGE RAZNO

Tražimo spremačicu opis posla: čišćenje apartmana i održavanje okućnice. Za ostale informacije nazovite na broj 0992123759

Uređujem vrtove, đardine,

okućnice, košnja trave i sl. Mob. 0916143946

Meštar sa iskustvom pruža usluge sitnih popravaka, montaža-demontaža -prepravaka , tj. Svega onoga u kućanstvu što ne možete ili nemate vremena učiniti sami. Usluge: zamjena brava-rasvjetnih tijela -utičnica -bojlera -vodokotlića - sanitarija, persijane -vrata (skidanje stare piture-popravci-pituravanje ), sitni zidarski i bravarski poslovi. Mob.098 7654 60

Izrada, servis i montaža rolete, komarice, žaluzine, rolo, panel i trakaste zavjese. Završni radovi u graditeljstvu. Kontakt: 099 598 2553

Izrada, servis i montaža rolete, komarice, žaluzine, rolo, panel i trakaste zavjese.Završni radovi u graditeljstvu. Kontakt: 099 598 2553.

Zaštita od sunca, izrada roleta, komarica, venecijanera,

trakastih zavjesa, rolo zavjesa sve inf.na 0911472794 .Mokosica.

KAMENOKLESAR- Izrada grobnica,spomenika,nadgrobne vaze - kamenice,nadgrobne knjige, brončana galanterija,slike od porculana,klesanje slova na spomeniku,klupice,skalini,kolone, kamene ograde, dostava i montaža kamena. Mob: 091 7285208.

DEŽURNE LJEKARNE

LJEKARNA ”GRUŽ “ 02.08. - 08.08. LJEKARNA ”KOD ZVONIKA” 09.08. do 15.08.

preminuli

DRAGO STJEPOVIĆ (1931)

ANĐA BRKAN (1951)

MARA MEDVIDOVIĆ (1932)

EMILIJA ROZIĆ DEDOVIĆ (1949)

MILJENKO LJUBIČIĆ (1952)

NIKOLA KOJIĆ (1926)

ANA MOZARA (1935)

ANE POLUTA (1928)

PETRONILA FICOVIĆ (1947)

GORAN KOMLENAC (1980)

KATE BJELOKOSIĆ (1946)

MANDA LOPIN (1937)

JELE BEĆIR (1940)