»Perrier, ako imaš.« Payton ga zlobno pogleda preko ramena. J. D. se nasmije. »Samo se šalim.« Definitivno je pokušavao ispasti simpatično. Kako god. Ignorirajući ga, Payton ode i donese mu čašu vode. Bilo je čudno, on tu, u njezinom stanu... Bilo je nekako... osobno. Osjećala se neobično nervozno. Plašljivo. Nakon što je nevoljko napunila čašu mlakom vodom iz slavine, vratila se natrag u prednju prostoriju. Prostorija je bila podijeljena zidom od ugrađenih polica – jedna od nekoliko stvari koje su originalno bile tu i koje nije promijenila kad je kupila kuću – a sad je J. D. bio tu i promatrao njezinu kolekciju knjiga. Kad se nagnuo kako bi pogledao knjige na najdonjoj polici, Payton je po prvi put primijetila da ne nosi odijelo. Rukavi košulje bili su mu zavrnuti do lakta, kravata opuštena, a kosa ležerno raskuštrana.
Ovako izgleda kad se vrati s posla, pomisli Payton. Zatekla je samu sebe kako se pita vraća li se kome. Odbacivši tu pomisao, Payton mu priđe i bez okolišanja pruži čašu vode. »Evo.« J. D.-jeva ruka očeše se o njezinu dok ju je uzimao. »Hvala.« Bilo je nečeg u načinu na koji ju je gledao, Payton primijeti. Godinama je njegov izraz lica varirao negdje između podmuklo-arogantnog bahaćenja do frustriranog izraza koji je govorio »zadavio bih te, ali nemam vremena odraditi tvoj posao«. No u posljednje je vrijeme bilo drukčije, i bilo joj je veoma teško pročitati ga. »Zašto si tu?« upita direktno. Nakon što je skeptično proučio mutnu čašu vode iz jezera Michigan koju mu je nalila, J. D. otpije gutljaj, a zatim zastane kao da još uvijek ni sam ne zna što bi joj na to odgovorio. »Imam nekoliko pitanja«, napokon reče. »Pitanja?« upita Payton, iznenađena. Što god da je očekivala da će reći, to nije bilo to. 120 Julie James