Klub Brbljivica
Zaustavila je žlicu ispred usta. Oh, dovraga, nije ju to sada upitao. Pogledala je u Tristana, nadajući se da će nešto smiješno i pametno reći da izbjegnu Johnovo pitanje. Kada ništa nije rekao, pogledala je u Patricka, potpuno zaprepaštena kada niti s te strane nije dobila pomoć. - Mislim da to ne bi bilo pametno, John,- rekla je svome bratu, ne znajući što drugo da kaže a da ne uvrijedi čoveka koji je upravo riskirao svoj život za njih. - Samo radi njegovog imena?- John je nastavio, premlad da se prisjeti što su izgubili kad im je otac poginuo. Kada se Patrick umiješao bila je presretna. - Gospodin MacGregor ima svoju obitelj koja čeka njegov povratak, Johne. Sigurno su i sada zabrinuti njegovom odsutnošću. - Iskreno-... Tristan je prečistio grlo i spustio žlicu... - nisu zabrinuti niti malo. Ja često putujem. Stvarno? Isobel je slušala naćulenih ušiju. Gdje je išao? Koga je posećivao? Sigurno žene. - Ako ostaneš,- Lachlan se nestrpljivo pridružio, izgubljen u Tristanovom šarmu kao i John. - Hoćeš li me naučiti kako da baratam s mačem? Tristan je pogledao u njezinu braću, zastajući kad je stigao do Patricka. - Baš sam se zapitao zašto nitko od vas nije imao mač danas. Da li ga itko od vas zna koristiti? - Ja malo znam,- Patrick mu odgovori. - Moj otac je preferirao...- Glas mu je zastao kada je shvatio što je htio reći. Na trenutak je pogledao u Isobel i odmaknuo pogled. -... luk i strijelu. Uvijek sam htio naučiti, ali smo imali dovoljno samo da samo razmjenimo hranu. Mač je luksuz koji sebi ne možemo priuštiti. Ako je Tristan razmišljao o oružju koji je njihov otac preferirao i načinu na koji je Grof od Argylla umro, to se nije pokazalo u njegovom osmijehu. - Pa, sada imamo tri. Moj i dva od Cunninghama.- Okrenuo s prema Isobel sa sjajem u njegovim zlatno smeđim očima. - Neće mi trebati puno vremena. Najviše mjesec dana, a onda ću otići. Baš kakav je bio i s drugima. Zašto bi nju bilo briga? Željela je da ode, što prije to bolje. - Radi što hoćeš, Gospodine MacGregore. Sigurna sam da ćeš ionako napraviti po svome. Bez daljnjeg razgovora, ustala se sa stolice, uzela svoju zdjelicu i otišla od stola. Tristan je hodao prema vratima Isobeline sobe, koja su bila malo otvorena. Izvana se čulo kako njezina braća započinju sa svojim jutarnjim poslovima. Ubrzo će im se pridružiti, ali prvo želi vidjeti kako je Tamas. Kada je stigao do vrata, zastao je začuvši Isobelin glas. Nježno je pričala što se sve dogadalo sa Cunninghamima. Tristan je na kratko slušao, uživajući u načinu na koji je opisivala njega kada je spasio Johna od čega je ostajao pomalo bez daha. Ako doživi pedesetu, nikada neće zaboraviti kako mu se nasmijala kada je sve završilo. Međutim vrlo brzo se vratila ona sjena sumnje i nepovjerenja u njezine oči, te ga je ubrzo ponovo počela mrziti. Otvorio je vrata te se nasmijao, a Tamas i Isobel su ostali zaprepašteni na njegovu pojavu. - Dobar dan, Tamase,- rekao je ušavši unutra. - Kako se osećaš? Dječak ga je promatrao pa podigao svoje zamotane noge s kreveta. - Kada mi se pokaže prva prilika, pokazat ću ti. - Tamas!- Isobel ga je grdila.