izvrnuti zglob, uhvativši vojničku čizmu te je okrenuvši iz sve snage svojih masivnih prsa i ruku. V. je pao licem na zemlju, zaurlavši od boli, ali zatomivši je. Koristeći se svojim slomljenim zglobom i rukama kao osloncem, odgurnuo se od asfalta, drugu nogu prinijevši prsima te ju je svom silom izbacio, pogodivši gada u koljeno i smrskavši njegov zglob. Koljeno degrada presavilo se u skroz krivom smjeru, te je on nalikujući na plamenca pao preko V.-ovih leđa. Njih dvojica opako su se uhvatila u klinč, kotrljajući se po podu i napinjući podlaktice i mišiće dok nisu završili do ubijenog civila. Nakon što je dobio ugriz za uho, V. se raspizdio. Oslobodivši se degradovih zubi, gada je opalio šakom u čeoni režanj, ostavivši mu frakturu koja ga je dovoljno usporila da se izvuče. Otprilike. Izvlačeći noge koje su se našle ispod ubojice, dobio je nožem u bočnu stranu tijela. Oštra bol probola ga je kao ubod pčele na steroidima, znajući da mu je nož probio kožu i mišić ispod prsnog koša s lijeve strane. Čovječe, ako je dobio u neki organ, stvari će brzo otići na gore. Stoga je bilo krajnje vrijeme završiti borbu. Osnažen ozljedom, V. je zgrabio degrada za bradu i stražnju stranu glave te zakrenuo kurvinog sina kao da je boca piva. Skljocaj lubanje koja se odvojila od kralježnice zvučao je kao lomljenje grane na pola, te se tijelo isti čas opustilo, ruke se opružile po tlu, a noge umirile. Nakon što je adrenalin oslabio, V. se uhvatio za bok. Sranje, bio je obliven hladnim znojem i tresle su mu se ruke, ali morao je dovršiti posao. Brzo je pretražio degrada, u potrazi za njegovom osobnom prije nego što gada pošalje s ovoga svijeta. Ubojičin pogled sreo je njegov, te on sporo izusti. »Moje ime... jednom je bilo Michael. Prije... osamdeset...tri godine. Michael Klosnick.« Otvorivši novčanik, V. je našao važeću vozačku dozvolu. »Pa, Michael, sretan ti put u pakao.« »Drago mi je... da je gotovo.« »Nije. Nisi čuo?« Sranje, rana ga je stvarno boljela. »Stari, tvoje novo prebivalište je Omegino tijelo. Tamo ćeš zauvijek besplatno živjeti.« Blijede oči širom se otvoriše. »Lažeš.« »Ma, daj, molim te. Zašto bih?« V. je odmahnuo glavom. »Tvoj šef to nije spomenuo? Očito nije.« V. je iz korica izvukao jedan bodež, a zatim zamahnuo rukom preko
SV
~ 59 ~