__MAIN_TEXT__
feature-image

Page 1

Godište 148.

Đ a k o v a č k o - o s j e č k e č a s o p i s

z a

n a d b i s k u p i j e

p a s t o r a l n u

o r i j e n t a c i j u

4/2020. TEMA:

Varia

1 Boris Vulić, urednik: O NOVOM SHEMATIZMU 2 Božo Odobašić: O PRAVEDNOSTI 8 Hrvoje Kalem: EPISCOPALIS COMMUNIO 12 Mladen Parlov: KRISTOCENTRIZAM KRŠĆANSKE KATEHEZE 18 Krešimir Bulat: ŽUPNE BIBLIJSKE SKUPINE 25 Luka Marijanović: MILKO CEPELIĆ (1853. – 1920.) 30 Željko Čekolj: ŠTOVANJE RELIKVIJA I NJIHOVO ZNAČENJE 34 Marko Bubalo: OPUSTJELA SI, SLAVONIJO...

Župnik i župa 35 36 41 45 52 54 55 57

Žarko Relota: NAŠA KADROVSKA STRATEGIJA Marin Srakić: BISKUP ANTUN AKŠAMOVIĆ (15) Zvonko Pažin: SV. MISA PREMA MISALU IZ 1962. I 2002. (7) Više autora: PROPOVIJEDI Josip Filipović: EUHARISTIJSKO KLANJANJE Dejan Bubalo: GLAZBENI PRILOG Anita Strujić Vladanović: TEMELJ BRAČNE STABILNOSTI Marko Grgić: RAZGOVOR S BISKUPOM PROSPEROM BALTHAZAROM LYIMOM

Vjeronauk i kateheza

59 Marina Živić: DJECA – ŽRTVE SUVREMENIH MEDIJA 61 Nataša Šantić: PRIPREMA ZA VJERONAUČNI SAT 66 Leo Tanner/Pavao Madžarević: KATEHEZA ZA ODRASLE 73 Krešimir Bulat: KATEHEZA ZA KRIZMANIKE 77 Ivica Čatić: EVANĐELJE PO MARKU 80 Krešimir Bulat: KATEHEZA ZA BIBLIJSKE ZAJEDNICE 83 Dino Klem: POGLED U KNJIGU

Događanja

84 IZ ŽIVOTA CRKVE 131 VIJESTI


Đakovačko-osječke nadbiskupije

Časopis za pastoralnu orijentaciju

ĐAKOVO, GODIŠTE 148. br. 4 (2458) 2020. str. 393.-528. Izdavač Đakovačko-osječka nadbiskupija Nadbiskupski ordinarijat Strossmayerov trg 6, 31400 Đakovo Glavni i odgovorni urednik doc. dr. sc. Boris Vulić e-mail: vulic@me.com Izvršna urednica Martina Kuveždanin e-mail: vjesnik@djos.hr Uredničko vijeće Anica Banović, Josip Filipović, Grgo Grbešić, Zdenko Ilić, Stjepan Karalić, Drago Marković, s. Krista Mijatović, Ankica Mlinarić, Ivica Pažin, Zvonko Pažin, Teuta Rezo, Drago Tukara, Davor Vuković Adresa uredništva i kontakt Vjesnik – Uredništvo J. J. Strossmayera 58, 31000 Osijek tel: 031/253-918 e-mail: vjesnik@djos.hr Administracija i pretplate Stjepan Maroslavac tel: 031/802-229 e-mail: vjesnik.pretplate@djos.hr Lektura Anzelma Salopek, prof. Korektura Željko Filajdić Godišnja pretplata Hrvatska, Bosna i Hercegovina: 400 kn Inozemstvo: 600 kn (80 €) Vjeroučitelji laici i polaznici Škole za župne suradnike (uz potvrdu): 200 kn Studenti teologije (uz potvrdu): 120 kn Cijena pojedinačnog broja: 40 kn Uplate Đakovačko-osječka nadbiskupija Nadbiskupski ordinarijat Đakovo IBAN: HR1923400091110158582 SWIFT (BIC): PBZGHR2X model plaćanja: HR00, poziv na broj: 75106 – upisati pretplatnički broj Naklada 1200 primjeraka Časopis izlazi jedanaest puta godišnje. Grafička priprema i tisak Glas Slavonije d. d., Osijek

www.vjesnik.djos.hr

Završena prva faza digitalizacije »Glasnika/Vjesnika« Tijekom veljače završena je prva faza digitalizacije »Glasnika/Vjesnika« kao zajedničkog projekta Đakovačko-osječke nadbiskupije i Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Prva je faza uključivala skeniranje i obradu svih brojeva ovoga časopisa – počevši od 1873. godine, kad je počeo izlaziti – za što je bilo predviđeno oko dvije godine, počevši od 20. travnja 2018. Digitaliziranje građe odvijalo se u Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu na uređaju Zeutschel OS 12002. U projektnom timu bili su Ankica Landeka, voditeljica Knjižnice i administratorica projekta te Matija Bajt, apsolvent KBF-a u Đakovu i Mario Kovač, pomoćni knjižničar. Podsjetimo, Sporazumom o zajedničkoj suradnji između Nadbiskupskog ordinarijata Đakovačko-osječke nadbiskupije i KBF-a u Đakovu, potpisanim 20. travnja 2018., započeo je projekt digitalizacije svih brojeva »Glasnika Đakovačke i/li Bosanske i Srijemske biskupije«, odnosno današnjeg »Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije«, ovisno o naslovima pod kojima je neprekidno izlazio od 1873. godine. Voditeljem projekta digitalizacije imenovan je doc. dr. sc. Boris Vulić, glavni i odgovorni urednik »Vjesnika« i profesor na KBF-u. Uime KBF-a u Đakovu, u samom projektu neposrednije sudjeluje dekan, izv. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, kao i prodekan za financije i organizaciju poslovanja, doc. dr. sc. Zdenko Ilić. Cilj je projekta kreiranje digitalnog časopisa »Glasnika/Vjesnika« kako bi se zaštitili njegovi vrijedni izvornici, jer je posrijedi jedan od najstarijih časopisa s obzirom na kontinuirano izlaženje u Republici Hrvatskoj, ali i učinili dostupnijima omogućavanjem pretraživanja svih njegovih sadržaja i korištenjem istih, što je važan preduvjet za nova polja istraživanja našega crkvenoga, društvenoga i povijesnog konteksta.

Nakon obavljene prve faze, preostale su još dvije. U drugoj će se fazi izraditi digitalni portal, koji će se u trećoj fazi učiniti trajno dostupnim javnosti, uz redovno ažuriranje i zaštitu digitalnog repozitorija. Plan dovršetka digitalizacije »Glasnika/Vjesnika« predviđen je za 2022. godinu, kad će se obilježiti 150. godina kontinuiranog izlaženja ovoga časopisa. Tiskovni ured


Riječ urednika

O novom Shematizmu Boris Vulić, urednik

O

vih je dana izišao Shematizam Đakovačko-osječke nadbiskupije 2020. Kad me u ožujku 2019. nadbiskup Đuro Hranić pozvao da se kao urednik uključim u taj projekt, našao sam se u šumi podataka i brojeva. Tu je već bila Margareta Gregić, koja se u svemu tome jako dobro snalazila. Obrada podataka, a posebno brojeva, lako postaje zamornom. Ali brojke daju misliti! Evo nekoliko najvažnijih misli koje prate novi Shematizam.

Odgovornost. Đakovačko-osječka nadbiskupija ima 153 župe u 16 dekanata. Prema podatcima Ekonomata Nadbiskupije za 2018., koji su za nas bili temeljni izvor, naša nadbiskupija broji 431 858 vjernika. Župa s najvećim brojem župljana, njih 14 000, Župa je Svih svetih u Đakovu, a s najmanjim Župa Pohođenja BDM u Branjini – 200 župljana. Svi ti brojevi ukazuju da se u djelu posvećivanja, poučavanja i upravljanja traži golema odgovornost i ozbiljnost, potpomognuta zajedništvom osoba i službi. Neodgovornost spram službe i zadaće prije ili kasnije loše se odrazi na cjelinu. Zato je bolje da nema službi nego da ih se neodgovorno prihvaća i zadržava u osobnim kolekcijama. Naravno da se pojedina služba ili zadaća ne može svakog dana vršiti jednako radosno, ali se svaka baš uvijek mora vršiti odgovorno – dužnosti treba ispuniti, a iza učinjenog valja stajati. Shematizam, koji želi biti sredstvo povezivanja službi i zadaća, na gotovo 480 stranica donosi preko 1000 imena onih koji su na svoj način uključeni u život nadbiskupijske zajednice. Neka te velike brojke budu znak velike odgovornosti svakog čije je ime u njemu zapisano. Zahvalnost. Prezbiterij Đakovačko-osječke nadbiskupije čine 3 biskupa, 232 prezbitera, 1 trajni đakon i 2 đakona koji se pripremaju za prezbitersko ređenje. To je ukupno 238 članova! Na poslijediplomskom studiju nalazi se 10 naših svećenika te još dvojica koja studiraju (za potrebe nadbiskupije) uz svoju župničku službu. Izvan naše nadbiskupije djeluje 11 svećenika, dok su kod nas na službi trojica iz drugih biskupija. Redovnika je u našoj nadbiskupiji 48 u 8 redovničkih zajednica. U mirovini je

39 svećenika naše nadbiskupije, a na našem su prostoru još 4 umirovljena svećenika iz drugih biskupija. Među nama je i 11 grkokatoličkih svećenika. Tu je i 15 ženskih redovničkih zajednica i 1 svjetovni institut. Vjeroučitelja je 287 – 215 vjeroučiteljica i 72 vjeroučitelja. Broj onih koji su završili Školu za župne suradnike popeo se na 301, a 67 osoba završilo je Nadbiskupijsku glazbenu školu. U samoj Nadbiskupiji zaposleno je 107 laika. Ovdje izdvojeni podatci daju misliti kako Bog ne napušta svoje, nego vjerno podiže članove Božjega naroda koji trebaju prednjačiti u vjeri, nadi i ljubavi te kao Božji suradnici izgrađivati Kristovu Crkvu u ovom vremenu i prostoru.

Predanje. Svi se podatci u Shematizmu začas mogu promijeniti, a opet sami možemo vrlo malo pridonijeti toj promjeni. Zato je tu osjećaj gorljivog predanja Bogu, jer bez njega ne možemo učiniti ništa. Taj osjećaj pojačavaju i sljedeći podatci. U 2018. godini krštene su 4133 osobe, a godinu prije 4203. Vjenčanih je u 2018. bilo 1818., a prethodne 1900. Po crkvenom obredu, u 2018. sahranjeno je 5758 pokojnika, a 2017. – 5565. Tendencija je jasna. S 31. prosincem 2019. imali smo 6 sjemeništaraca u Zagrebu i 26 bogoslova u Đakovu. I dok, s jedne strane, veseli podatak da je prosječan broj ređenja od 1955. godine 4 svećenika po godini, s druge nas stiže podatak da je prosječna dob svećenika nadbiskupije 53 godine. Zato nam, prije svega drugog, valja sklopiti ruke i moliti. Poniznost. Veliki je izazov staviti podatke na papir, međusobno ih povezati i ujednačiti, pa sve to iznova provjeravati. Svako malo smo, uz pomoć mnogih, nešto ispravljali, nadopunjavali i mijenjali te nastojali rješavati dvojbe, počevši od toga što je ispravno – Šematizam ili ipak Shematizam? Ali jednom se morala staviti točka! Sretni smo što smo to mogli. No, mi u Uredništvu u toj sreći želimo uživati ponizno, svjesni da Shematizam u sebi i dalje krije neke netočne ili propuštene podatke. Znamo da mnogi to razumiju i da će nam pomoći da za sljedeće izdanje, koje planiramo za otprilike dvije godine, sve što treba ispravimo i nadopunimo. n travanj 2020. | VJESNIK | 393 |

1


T e m a  Varia

Isusovo i naše naviještanje pravednosti Priredio: Božo Odobašić

umirovljeni profesor Svetoga pisma, Sarajevo

U

svagdanjem životu ljudi su, po mom mišljenju, najosjetljiviji na pitanje prava i pravednosti. I cijela Biblija vrvi različitim tekstovima obogaćenim mnogovrsnim izričajima, slikama i simbolima o ljudskim odnosima prema Bogu i bližnjemu kad je u pitanju pravednost, pravda i pravo. Svojim svećeničkim i još više redovničkim pozivom (zbog zavjeta) mi smo pozvani davati, riječju i životom, svjedočanstvo pravednosti kao što je to činio i naš učitelj Isus Krist. Prema KKC-u (br. 1805-1809), pravednost spada u četiri stožerne (kardinalne) kreposti. To su: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost.

Za pravednost (br. 1807) se kaže: »Pravednost je moralna krepost koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada. Pravednost prema Bogu zove se »krepost bogoštovlja« (virtus religionis). Pravednost prema ljudima upućuje da se poštuju prava svakoga te da se u ljudskim odnosima uspostavi sklad koji promiče pravičnost glede osoba i općeg dobra. Pravedan čovjek, o kome se često govori u svetim knjigama, odlikuje se trajnom ispravnošću svojih misli i čestitošću vladanja prema bližnjemu: »Ne budi pristran prema neznatnome, ne popuštaj pred velikima; po pravdi sudi svome bližnjemu« (Lev 19,15). »Gospodari pružajte svojim robovima što je pravo i pravično, znajući da i vi imate Gospodina na nebu« (Kol 4,1).

Zbog grijeha koje činimo, u vršenju ovih kreposti prati nas Božja milost (KKC 1810), koja »pročišćuje i uzdiže ljudske kreposti stečene odgojem, slobodnim činima i ustrajnošću uvijek obnavljanom s naporom. S Božjom pomoću, one kuju značaj i daju lakoću u vršenju dobra. Krepostan čovjek je sretan što živi kreposno.«

2 | 394 | VJESNIK | travanj 2020.

Kao svećenici i propovjednici kraljevstva Božjega, moramo pred sobom uvijek imati lik i odvažnost, hrabrost našega učitelja Isusa da i u dobru i u zlu bez ustezanja naviještamo uspostavu prava i pravednosti kao bitnih elemenata obnove mira s Bogom i ljudima. Zašto je teško doći do mira među ljudima ili narodima, u nas ili bilo gdje na kriznim prostorima ove zemlje? Mislim da je temeljni odgovor: jer nema pravde. Za mene nije slučajno što je papa Franjo pri posjetu BiH 6. lipnja 2015. u svojoj propovijedi citirao Izaiju 32,17 i prizvao svima u svijest da je mir djelo pravde – opus iustitiae pax. Komentari o uspostavi pravde i pravičnosti uglavnom su izostali i u društvenim i crkvenim krugovima, a isticao se mir kao zadnji cilj, koji je, dakako, daleko od nas, jer, zna se, on nosi eshatološke odrednice. Ako nema pravde, mir je nedostižan.

Biti na Isusovoj liniji nije ni lako ni jednostavno. Biti kršćanin i pravi Isusov učenik nikad nije bilo lako, zahtijeva dosljednost, odvažnost i upornost, uvjerenje da ispravno radimo ono što vjerujemo, nužnost čvrste vjere i pouzdanja u Božju milost. Isus svoje učenike potiče na dosljednost vjere: »Ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko« (Mt 5,20). Isus je ovdje vrlo radikalan. Ulazak u kraljevstvo nebesko uvjetuje vršenjem pravednosti. »Nećete ući u kraljevstvo nebesko.« Ovim Isusovim izričitim i jasnim učenjem nadvišeno je tradicionalno učenje farizeja i pismoznanaca. Starozavjetno mojsijevsko učenje, uobličeno u onih 613 zapovijedi, svelo se na formalnost, puko vršenje slova zakona. Prema rabinskoj tradiciji, Tora sadrži 613 mitzvot (‫מצוות‬, ‘zapovijedi’), koje su podijeljene u 365 negativnih i 248 pozitivnih naredbi. U rabinskoj književnosti riječ ‘Tora’ označava i pisani tekst, ‘Tora Š� ebiktav’ (‫תורה שבכתב‬, ‘zapisana Tora’), i usmenu predaju, ‘Tora Š� ebe’al Peh’ (‫תורה שבעל פה‬, ‘usmena Tora’). Usmeni dio, koji se sastoji od tradicionalnih tumačenja i proširenja, a koji se prenosio s koljena na koljeno, sada je utjelovljen u Talmudu i Midrašu. Isus se sukobljavao s farizejima i pismoznancima. Rigorozno shvaćanje slova zakona počesto se svodilo na summum ius summa iniuria. Nepravda


ukorijenjena u Izraelu i nasilje koje ju je pratilo – izrabljivanje siromašnih, nemoćnih, stranca, selioca koji su tražili krov nad glavom – bila je u mnogim razdobljima židovske povijesti teška stvarnost. Dovoljno je čitati proroka Amosa… Kakva je Isusova pravednost?

Već na početku svog javnog djelovanja Isus kod krštenja u Jordanu poučava Ivana Krstitelja, koji slijedi propise Zakona i kao prorok poziva na obraćenje i pokoru činom poniznog čina krštenja. On se opire krstiti Isusa jer je spoznao u njemu mesijansko poslanje. Zato se osjeća nedostojnim pred njim, ali Isus mu kaže: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« (Mt 3,15). Dakle, zakonska pravednost nije u očima Božjim potpuna. Isus ne odbacuje starozavjetni Zakon. On ga ispunjava, ali i upozorava da je On došao kao ispunjenje cjelovitog puta pravednosti. Ivan je shvatio da je njegovo vršenje poslanja starozavjetne pravednosti dovršeno i sada nalazi svoj smisao i puninu ispunjenja u samom Isusovom mesijanskom poslanju. Isus nije prezreo Ivanovo djelo pozivanja na pravednost, zato se sam podložio propisanoj pravednosti Zakona koju je Ivan vršio, ali mu svojom podložnošću daje puninu »da se ispuni sva pravednost«.

Ovo Isusovo obrazloženje vrlo je značajno te ga je potrebno podrobnije razumjeti i iz njega izvući pouku za naš vjernički život. Naime, Isusovim krštenjem stavljena je točka na Ivanovo služenje i naviještanje puta starozavjetne pravednosti koja je upravo imala smisla kao priprava Spasiteljeva dolaska. No Isus svojim krštenjem ne raskida potpuno sa starim, već samo ukazuje na to da je staro došlo do svoga cilja i ispunjenja. Ako Isus nije došao odbaciti starozavjetni Zakon, već ga ispuniti, tim više nije došao odbaciti starozavjetnu pravednost koja je bila još uzvišeniji stupanj života od života po Zakonu. Isus je stoga došao i kao ispunjenje puta pravednosti, te je to jasno rekao i Ivanu, koji je onda i sam došao do ispunjenja svoga poslanja. Zato je Isus rekao u množini – dolikuje nam da se ispuni sva pravednost. Isus se, dakle, podložio pravednosti koju je prakticirao Ivan kako bi pokazao da je ona bila vjerodostojan put pravednosti pred Bogom, te u isto vrijeme omogućio Ivanu da vidi ispunjen smisao i cilj svoga djelovanja. Ovdje valja istaknuti da put pravednosti o kojemu govori Isus, te hvali Ivana i omogućuje mu da ga ispuni, nije put legalizma i formalnog izvršavanja propisa. Tim putem išli su pismoznanci i farizeji, ali ne i

starozavjetni pravednici i proroci, kao što njime nije išao ni Ivan Krstitelj. Pravednost o kojoj govori Isus, a koja je bila takva da je ukazala na njega i njegovo mesijansko poslanje, nije bila tek obično vršenje Zakona, već život u Božjoj prisutnosti. Uostalom, da ovaj put pravednosti nije bio obično ispunjavanje Zakona jasno je i po tome što u Zakonu nije nigdje stajalo da treba krštavati. No ovaj put pravednosti bio je preduvjet da se može ispravno odnositi prema Zakonu i vršiti ga na vjerodostojan način. Jer put Božje pravednosti put je hoda s Bogom i put istinske svijesti da je Bog živ i prisutan u životu. Zato je na tom putu pravednosti postojala istinska svijest o potrebi obraćenja, jer se čovjek svjestan Boga ne može nego osjećati skromnim i poniznim, što je doista vjerodostojan put k pravednosti. Zbog toga ni Ivan nije bio prekršitelj Zakona, nego Božji prorok i pravednik koji ga je vršio na onaj način na koji je Bog htio da se vrši njegov Zakon. A to znači s dubokim osjećajem za Zakonodavca i njegovu prisutnost u životu, a ne samo kao odredbe koje treba odraditi. Samo takva pravednost ima smisla i samo takva pravednost može dočekati svoj cilj, a to je ugledati Božjeg Pravednika, izvor svake pravednosti i utjelovljenu, očovječenu Pravednost. Zato je čovjek velike pravednosti poput Ivana znao da je Isus trebao njega krstiti, a opet, jer je znao da duguje posluh Božjem Pravedniku, prihvatio je svoju trku dovesti do kraja u vjernosti Bogu i njegovu Mesiji. Doista, sva starozavjetna pravednost imala je smisla da puku Božjemu očituje Isusa – Mesiju kao istinskog Božjeg Pravednika, koji je ispunio sve što je predviđao Stari zavjet, što je Ivan i učinio.

Ovaj je događaj bio stanovita prekretnica u Isusovu životu, jer će nakon toga on započeti svoje djelovanje, to jest svojim će naukom i djelovanjem započeti krštavati drukčijom snagom, u Duhu Svetom, i s drukčijim učincima. Mi smo kršteni njegovim krštenjem, ne više samo obraćenja, već krštenjem oproštenja grijeha. Zato je Isusovo krštenje prekretnica i našega života koja nam nosi jasnu poruku. Njegovo krštenje ne znači da za nas prestaje obveza živjeti u pravednosti, već da, naprotiv, živimo u još većoj pravednosti od starozavjetnih pravednika. Jer smo mi izravnije i osobnije upoznali Božjega Pravednika koji je ispunio put svake vjerodostojne pravednosti, i koji je svima koji žive istinski pravedno otvorio vrata neba. Zato su se nebesa i otvorila nakon što je Isus bio kršten, jer se i tim znakom željelo ukazati da je cilj pravednosti dolazak do otvorenih nebesa. Krštenje Gospodinovo poticaj je ispuniti svu pravednost, travanj 2020. | VJESNIK | 395 |

3


T e m a  Varia

te u duhu te iste pravednosti živjeti život s pogledom na otvoreno nebo, gledati Sina Božjega koji kao sluga Jahvin riječju, vlastitim vršenjem Jahvine volje, objavljuje pravi smisao Božje pravednosti.

Ovdje se može odmah jasno vidjeti da Isus želi naglasiti kako se pravednost prije svega iskazuje u odnosu prema Bogu, a onda i prema bližnjima kojima je poslan (upravo kako KKC definira krepost pravednosti). U hebrejskoj se Bibliji za pravednost, pravdu, koristi pojam sedeq ili sedaqah (523 puta; kao imenica, sedaqah, 157 puta; kao pridjev, saddiq, 206 puta, najviše u Prorocima), a označava odnos vladara ili gospodara s njegovim podanicima. Vladari se moraju brinuti za očuvanje uzajamnog odnosa vjernosti i uspostavu i očuvanje prava i pravednosti u zajednici (mišpat i sedaqah = pravo i pravednost). Tim se čuva vjernost zajedništvu u kojem se žive normalni ljudski odnosi. Podanik poslušnošću i vršenjem dužnosti, a vladar blagonaklonošću i čuvanjem primljenih prava (mišpat). Kraljeva je dužnost čuvati i uspostavljati pravo i pravednost u zajednici. Kad su kraljevi bili nepravedni, onda preko proroka Bog daje obećanje da će doći onaj koga će on poslati, Mesija, i uspostaviti Božje kraljevstvo, Božju vladavinu (malqut), kad će konačno zavladati pravo i pravednost. Tako se ustvari samoga Boga oslikava kao vrhovnog gospodara koji će u Izabranom narodu utvrditi zajedništvo vjernosti, tj. pravednost u uzajamnim odnosima. Sedaqah je Božja vlastitost, kojom on obdaruje ljude svojom milošću i jamči svima vjernost kao svome narodu, narodu u kojem je s praocima i njihovim potomstvom sklopio Savez. Sedaqah je čisti Božji dar, pravni, pravedni i mirotvorni odnos među osobama, odnosno Izabranim narodom (najviše u jahvističkom izvoru). Bog je pravedan jer čuva Savez. Noa, Abraham i drugi pravedni su jer vjeruju Bogu, jer su s Bogom hodili i jer su bili solidarni s drugima. Abraham povjerova Jahvi i to mu se uračuna u pravednost (Post 15,6) /elohist/.

Papa Benedikt XVI. u Poslanici za korizmu 2015. piše da sedaqah znači, s jedne strane, puno prihvaćanje volje Boga Izraela, a s druge, pravičnost u odnosima prema bližnjima (usp. Izl 20,12-17), navlastito prema siromasima, strancima, siročadi i udovicama (usp. Pnz 10,18-19). Ali ta su dva značenja povezana, jer kad daje siromahu, Izraelac ne čini ništa drugo već uzvraća Bogu, koji se smilovao nad bijedom svojeg naroda. Nije slučajno da se darivanje pločâ Zakona Mojsiju, na brdu Sinaj, zbilo nakon prelaska Crvenog mora. Slušanje Zakona, naime, pretpostavlja

4 | 396 | VJESNIK | travanj 2020.

vjeru u Boga, koji je prvi čuo vapaj svojeg naroda te »sišao da ga izbavi iz vlasti Egipta« (usp. Izl 3,8). Bog je pozoran na vapaj bijednika i zauzvrat traži da ga se sluša: traži pravednost prema siromahu (usp. Sir 4,4-5.8.9), pridošlici (usp. Izl 22,20), robu (usp. Pnz 15,12-18). Da bi se stupilo na put pravednosti, nužno je stoga izići iz one opsjene samodostatnosti, iz onoga dubokog stanja zatvorenosti u sebe, svojih interesa, svoje vlastite moći, umišljene vlasti, svega onoga što predstavlja sâm uzrok nepravde. Izaija se okomljuje na kraljeve, vladare, starješine koji stvaraju i nameću nepravedne zakone: »Jao onima koji izdaju odredbe nepravedne, koji ispisuju propise tlačiteljske; koji uskraćuju pravdu ubogima i otimaju pravo sirotinji mog naroda, da oplijene udovice, da opljačkaju sirote!« (Iz 10,1-2). Našim rječnikom, jao onima koji tvore korupciju i vrše ju. Prema prorocima, čin vjere označen je kao čin povjerenja u Boga, pri čemu se zanemaruje svoju ljudsku sigurnost, odnosno svoju sigurnost utemeljuje jedino u Bogu od koga očekuje pomoć. Ta je vjera ispunjena nadanjem u čvrsto i neraskidivo zajedništvo egzistencijalnih odnosa. Deuteronomisti to isto još više naglašavaju (Suci 5,11; 1Sam 24,18; 2Sam 4,9-11). Pravedan je Bog jer je vjeran obećanjima, ali pravedan je i čovjek jer mu vjeruje i jer u zajednici promiče pravo i pravednost (jasan odnos vjere u Boga i solidarnosti s bližnjim).

Amos je tipični prorok pravde, oštri kritičar socijalnog stanja: izrabljivanje siromaha, udovica i prognanika grijeh je protiv Božje pravednosti (Am 2,6; 5,11 sl.). Hošea vjeruje da će se ipak pravednost u budućnosti ostvariti (usp. Hoš 2,20-25). Jeremija i Izaija povezuju pojavu pravednosti (sedeqah) s budućim spasenjskim kraljem (Mesijom), koji će osposobiti ljude da čine dobro i pobijede pogane (Iz 9,6; 11,4-9; 16,5; 32,1).

Proroci se općenito obraćaju narodu i govore o socijalnim nepravdama kako bi ukazali da je jedino Bog pravedni utemeljitelj reda ili, slikovito kazano, kraljevstva u kojem će konačno vladati pravo i pravednost. Društvo u kojem je zavladala nepravda Amos ocjenjuje kao izdaju Saveza s Bogom. To je nepravedno društvo, koje mora propasti jer ne poštuje obećanje da će vršiti Božje zakone. Oni su izdali Boga koji ih je oslobodio i doveo u zemlju obećanja. Oni su iznevjerili Boga osloboditelja, oni su izdali vjernost Savezu.


Karakteristika Isusovih govora o pravdi Isus je čovjek iz naroda. Svjestan je svoga božanskog poslanja kad počinje propovijedati. Društveno stanje i ekonomske prilike nisu bile nimalo ugodne. Nametnuta je rimska vlast. Židovski knezovi i svećenici prilagođuju se situaciji. Narod je bio opterećen nametima Rimljana kao i hramskog svećenstva. Seljaci, ribari, obrtnici, udovice živjeli su na rubu izdržljivosti. Pa ipak, Isus se ne pojavljuje prvenstveno kao kritičar društva, ne diže pobunu. On želi obnovu, ali i poštivanje odredbi i Zakona (»Dajte caru carevo, a Bogu Božje…«). Za održati se u pravu i pravednosti nije dostatan formalizam. Isus želi da se zakoni vrše zbog toga što je Bog vrhovni zakonodavac i trajno vjeran svojim obećanjima. On traži nutarnju obnovu, obraćenje srca i na temelju proročkih učenja vjeru u Boga koji jedini može obnoviti čovjeka, društvo, i dati nadu u bolju budućnost svijeta. Osim toga, (1.) Isus gleda probleme ne samo pojedinaca, nego cjelovite zajednice i svijeta. (2.) Dok Izraelci misle na sivu svagdašnjicu, Isus misli mnogo šire, i mnogo dalje, na budućnost i spasenje svih ljudi. On je na tragu eshatološkog ostvarenja kraljevstva Božjega. S njim se ostvaruje proroštvo: »Evo sve činim novo, novo nebo i novu zemlju« (Iz 65,17; 66,22; Otk 21,1). On je poslan ne samo Izraelu, nego svim ljudima. (3.) Ono najvažnije što uči jest temeljni odnos s Bogom. I pojedincima i zajednici treba vratiti čvrsto povjerenje u Boga. Za Isusa je u svemu važna Božja inicijativa. On je poslan izliječiti srca slomljena. Njegov pogled nije prvenstveno usmjeren na socijalnu pravdu kao u proroka, nego na to da se »ispuni sva pravda«, a to znači da se ispuni volja Božja. Svatko je pozvan u svom pozivu vršiti vjerno svoje poslanje. U Lukinu Evanđelju, kad Isusu dolazi mnoštvo, carinici, vojnici, pitajući ga što im je činiti, on odgovara: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema…« Carinicima veli: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno«, a vojnicima: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte, i budite zadovoljni svojom plaćom« (Lk 3,10 sl.). Isus više nego na svagdašnjicu problema gleda u budućnost ostvarenja Božjega nauma o kraljevstvu Božjem, uspostavu društva utemeljenog na pravu (poštivanje naravnih i ljudskih prava) i pravednosti (brinuti za društvene potrebe svih, posebno siromašnih). On želi izgraditi nadu u bolji svijet, utemeljen na pravu i pravednosti te na čvrstoj vjeri u Božja obećanja da će On, gospodar povijesti, konačno uspostaviti pravedno društvo i pravedno nagraditi po djelima, bogate i siromašne, tužne i žalosne, progonjene, prezrene, ožalošćene. On će ih jednom pravedno nagraditi makar su od

društva prezreni, ostavljeni, zaboravljeni. Sjetimo se osam blaženstava (Mt 5,3-10). »Progonjenima zbog pravednosti poručuje »njihovo je kraljevstvo nebesko« (Mt 5,10). Gdje je ključ rješenja socijalne nepravde? Prema Ivanu Krstitelju, što i Isus produbljuje, valja ga tražiti u obraćenju. Problemi u svijet dolaze zbog grijeha što ih i pojedinci i društvo čine. Za Isusa nije jedini problem što se ljudi ne obraćaju, nego još više što nemaju pouzdanja u Boga. Oni ne vjeruju u milost Božju koja je kadra pokrenuti promjene. Isus očekuje našu vjeru da Bog može, po našim mjerilima, od nemogućega učiniti moguće. Isus više nego na socijalnu pravednost upućuje na pravednost Božju, koja se očituje u ljubavi prema Bogu i ovom svijetu. A ponajviše u ljubavi kojom je Bog oduvijek ljubio čovjeka i poslao sina svojega da se svijet spasi po njemu. Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas (Iv 15,12). U svjetlu teologije Saveza, proroci su više očekivali obnovu pravednoga društva. Za Isusa, govor o pravednosti više je teološke naravi i tumači temeljno pitanje što Bog znači za svijet i povijest spasenja. On polazi od temeljne istine da je Izrael izabrani narod i zato Savez nije pitanje samo odnosa s Bogom, nego i unutar samoga naroda. Ako se narod drži Saveza, među njegovim pripadnicima mora vladati pravo i pravednost, uzajamna solidarnost i svijest o nužnom odnosu prema bližnjemu. Bližnji je kriterij i odnosa prema Bogu. Koliko si pravedan prema bližnjemu, toliko si vjeran Bogu. Bitno je pitanje, dakle, kako se vjernici odnose prema svijetu. Isus stavlja u središte ostvarenje pravde koju sam Bog po naviještanju evanđelja ostvaruje u svijetu. Navjestitelji evanđelja u tom su procesu glavni igrači. Od navjestitelja ovisi hoće li se Božje djelovanje uprisutniti kao bitni element obnove Crkve i svijeta ili će kao pasivni promatrači očekivati da to sam Bog bez nas učini. Za nas je, dakle, bitno shvatiti pravednost Božju koja se očitovala u Isusu i nastojati ju vjerno i trajno navješćivati kao put Božji do konačne pobjede nad zlom, grijehom i nepravdom u svijetu. Mi moramo vjerovati da će Bog konačno uspostaviti pravedne odnose u svijetu i omogućiti život u pravu i pravednosti. Božja pravednost u Isusovim govorima

Središnja tema Isusova učenje može se svesti na temu o kraljevstvu Božjem, ili kraljevstvu nebeskom, ovisno o kontekstu govora basileia ton ouranon, hebr. malcût Adonai. Tim se ispovijeda vjera da je Bog jedini kralj svijeta. Tipično je da sv. Ivan opisujući Isusovu muku na križu prikazuje Isusa kao travanj 2020. | VJESNIK | 397 |

5


T e m a  Varia

kralja, makar i razapeta. On je kralj židovski. Za Isusa tema o kraljevstvu Božjem nije bila neka novost, preuzeta je iz starozavjetnih knjiga, ali joj on daje novo, potpunije značenje. Pa tako u zbijenim izrekama nebrojeno puta ističe: približilo vam se kraljevstvo Božje (Mt 12,28); teško će bogataši ući u kraljevstvo Božje… Prispodobe slikovito govore kako se kraljevstvo Božje razvija, raste (slika o sjemenu, kvascu, itd.). Dok se djeca guraju uz Isusa, on prekorava učenike: ne priječite im, njihovo je kraljevstvo nebesko. Blago vama, siromasi, vaše je kraljevstvo Božje; zbilja je vama došlo kraljevstvo Božje (Isus misli na svoju prisutnost među njima). I dok uči apostole, zaokupljene svagdašnjim potrebama, ističe: »Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati« (Mt 6,33). Uobičajena slika kralja i kraljevstva onoga vremena za Isusa je bila prigoda da njome uzdigne ljudski odnos prema Bogu, koji je kralj ljudskog srca. A kraljevstvo je slika za uspostavu pravednih odnosa u društvu, među ljudima. Stoga Isus svojim slikovitim govorima o kralju i kraljevstvu želi pokrenuti uzvišenije razmišljanje o ispravnijem odnosu prema Bogu, koji je u konačnici izvor svih naših odnosa međusobno. Izraelu je obećan upravo pravedan kralj (Mesija iz Davidova potomstva), koji će biti graditelj mira i pravednosti u kraljevstvu. Kad je sam kralj bio nepravedan, Bog je po prorocima obećavao da će im ipak dati pravednog kralja koji će spasiti Izraela. Obuzet tom slikom, sv. Ivan i u raspetom Isusu prikazuje kako Bog pravedno čini kad i svoga Sina žrtvuje za spasenje svoga naroda. To je vrhunac objave o Božjoj pravednosti. Bog je pravedan jer ljubi i grešni narod, pravedan je jer mu oprašta.

Božja sedeqah nije, dakle, samo juridička, ona je mnogo više teološka, izraz ljubavi i dobrote, milosti kojom Bog vječno ljubi svoje stvorenje i ne odriče ga se. Bog je vječni čuvar prava svakog pojedinca i pravednosti u društvu. On ispravlja nepravdu i uspostavlja pravdu. Zbog toga Božjeg svojstva, siromašni i nepravedno potlačeni, izrabljivani, sve dok uzdižu svoje misli i osjećaje Bogu, gospodaru čovjeka i svijeta, nalaze utjehu koja od Boga dolazi, makar mnogi njezino ovozemaljsko ostvarenje ne dožive. Ali njihova je utjeha u Bogu koji će suditi i žive i mrtve po djelima njihovim. Isus u sebi uprisutnjuje Božje kraljevstvo. On je, moglo bi se reći, utjelovljeno i vidljivo Božje kraljevstvo.

Isus je darovana Božja pravednost. Apostoli i evanđelisti shvatili su puninu pravednosti Božje u konačnici njegova djela, smrti i uskrsnuću. Dade sebe za naše spasenje. Stoga njegove riječi i djela, dok se

6 | 398 | VJESNIK | travanj 2020.

navješćuju, ostvaruju Božje kraljevstvo u nama i s nama u ovom svijetu. Što smo više u jedinstvu s Isusom, tim smo snažniji svjedoci Božje pravednosti. Originalnost Isusove pravednosti jest javno smaknuće na križu i njegovo uskrsnuće. Tu je ispunjena ‘sva pravednost’ Božja. Žrtva na križu i uskrsnuće temelj su naviještanja kraljevstva Božjega. I vjera kršćanina u pravednost Božju rađa se uvijek iznova iz spoznaje da je On za nas grešnike umro i uskrsnuo.

Sv. Marko tu je istinu izrekao nakon što je Ivan Krstitelj utamničen, a Isus potom otišao u Galileju, propovijedajući evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujete Evanđelju« (Mk 1,15). Vjerovati Evanđelju znači vjerovati da je i nama došlo kraljevstvo Božje. Isus, naviještajući evanđelje, stoji pred vratima svakog pojedinca i zajednice i kuca: »Obratite se i vjerujete evanđelju!« Naviještanje evanđelja uzvišeni je poziv koji Isus upućuje i preko svojih izabranika, ali i svakog vjernika u ovome svijetu. U blaženstvima, kao i u molitvi Očenaša, snažno je naglašena utjeha koju Isus kao konačni djelitelj pravde ističe. Matej i Luka, s malim razlikama, zapisuju blaženi siromasi (Luka, izvorniji; Matej dodaje »duhom«). Kako god bilo, Isus ne podržava siromaštvo zbog siromaštva, kao nešto zbog čega bi siromasi trebali bili sretni i blaženi, nego želi reći blaženi su jer je Bog na njihovoj strani. Bog brani njihovu stvar. Bog će konačno izreći svoju pravdu i biti njihova nagrada. Oni će naći mir u Bogu.

U molitvi Očenaša i Matej i Luka donose riječi »dođi kraljevstvo tvoje«. Imperativni oblik želi izreći neka dođe moment u kojem će biti svima jasno: Bog je kralj svih ljudi koji se u njega uzdaju. Imperativni oblik ukazuje na našu trajnu molitvu koja se uzdiže Bogu kao Ocu svih ljudi. Smisao je neka njegovo kraljevstvo dođe što prije. I pisac Otkrivenja zaključuje molitvom očito progonjene Crkve s istom željom: »Dođi, Gospodine Isuse«, tj. dođi brzo (Otk 22,20). Dakako, tekstovi pokazuju da se kraljevstvo Božje, kraljevstvo pravednosti i mira, gradi i ostvaruje kroz vrijeme, kroz sadašnjost i budućnost. U Isusu Bog je ušao u svijet, postao vidljiv i ostavio nam sebe kao uzor, model djelovanja. Slijediti Isusov poziv o pravednosti

Pravednost Božja u Isusovu naviještanju u biti je zauzimanje za siromašne i one objektivno izvrgnute mnogobrojnim nepravdama. U Isusovim govorima siromasi su prva briga Božja. Osim materijalno


siromašnih, siromasi su i oni duhom, koji se nisu navezali samo za materijalno, nego srce uzdižu Bogu. Tu su pribrojeni i bolesni, hendikepirani od rođenja ili tko zna zbog koje nevolje. Isusu su jednako na srcu svi u nevolji. Njihov položaj stavlja i Boga u pitanje. U njima se iščitava i Božja muka. Isus svima jamči pomoć, svoju blizinu. Sadašnjem vremenu patnji i nepravdi pretpostavlja Božje kraljevstvo koje dolazi. Ono je s njim, tu, ali i dolazi u punijoj ostvarljivosti u novom, budućem svijetu. Isus tako jača vjeru u Božji svijet i pobjedu dobra, pravde nad zlom, izvorištem svake nepravde.

Isus je započeo izgradnju boljega svijeta, a njegovo dovršenje povjerio svojim apostolima i sljedbenicima, dakle, i nama. Bio je navjestitelj radosne vijesti svom vremenu, a učenicima je povjerio prenošenje njegove poruke izabranim sljedbenicima i svima koji u njega vjeruju. Matej 6,7 (Mk 6,7-13; Lk 9,1-6) o poslanju dvanaestorice bilježi: »Pođite (…) propovijedajte: približilo se kraljevstvo nebesko! Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!« Isus je dobio titulu Pravednika u Petrovoj besjedi nakon ozdravljenja hromoga: »Vi se odrekoste Sveca i Pravednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste« (Dj 3,14). Isus želi naše povjerenje, ali i naše konkretno djelovanje. Očekuje našu pravednost, koja se mora nadahnjivati na njegovoj pravednosti. Zbog Boga, zbog Isusa i njegove ljubavi, nama je biti na strani siromašnih, izrabljivanih, prezrenih, neplaćenih radnika, itd. To mora biti naše opredjeljenje. Mi se moramo boriti na strani pravde i zauzimati se za pravedno društvo. I Isus je osuđivao lažnu pravednost, dvostruka mjerila prema strancima, bližnjemu (npr. trun u oku). Valja reći da Sveto pismo nipošto ne usmjerava pogled tek na neku religijsku onostranost, na duhovnost i konačnu čovjekovu svrhu, već, vrlo realno, na konkretnu zemaljsku pravednost. Tako moramo voditi računa o uspostavljanju pravednih sustava i pravednih zakona (usp. Iz 10,1 sl.). Mi moramo biti na strani Božjih zakona i promicati pravedne društvene odnose, uspostavu prava i pravednosti. Navjestitelji su dužni raditi, a zajamčena im je i pravedna plaća (zgoda o talentima). I Pavao Timoteju priziva u svijest kako treba raditi u svako vrijeme. Ali i »vrijedan je radnik plaće svoje« (1Tim 5,18).

Važnost pravedničke plaće novozavjetni radikalizam ističe poznatim primjerom čaše vode. »Tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku«, a »tko napoji jednoga od najmanjih (…)

čašom hladne vode zato što je moj učenik (…) neće mu propasti plaća« (Mt 10,40-42; Mk 9,41). Isus, dakle, vrednuje svako dobro djelo i jamči odgovarajuću nagradu. Tu je plaća već slika nebeske nagrade, ali i samog spasenja.

Papa Franjo je u Bologni 1. listopada 2017., u susretu sa siromasima, izbjeglicama i zatvorenicima, govorio i o ‘idealnom svećeniku’. Kazao je: »Dobar svećenik blizak je puku, slijedi ga te istodobno daje ljudima usmjerenje. Njemu nasuprot je ‘klerikalni svećenik’, koji je poput farizeja i saduceja Isusova vremena: oni žive u svom svijetu teologije, misli i onoga – što se smije, a što ne smije.« Zanimljivo je da je Papa izrazio žalost što neki svećenici pred uredom postavljaju »raspored za razgovor« pa se upitao što bi Isus na to rekao. Želio je našu raspoloživost prema vjernicima u svako vrijeme i spremnost pomoći svakome u nevolji. Jedan redovnik postavio mu je pitanje kako s nadom živjeti redovnički život, a da se pritom ne upadne u zamku »psihologije preživljavanja«. Papa je odgovorio da pesimistički sindrom traži sigurnost u novcu, što je protivno duhu siromaštva. Novac kvari redovnički život, upozorio je, ali zacijelo i svakog svećenika i svakog vjernika. Nama je u konačnici potrebna hrabrost slijediti Isusa i naviještati evanđelje radosti koje pridonosi pravednijem i sretnijem svijetu. »Bolje je živjeti za pravdu i istinu, nego bez nje živjeti« (J. J. Strossmayer).

Sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj pobudnici Vita consecrata ističe da je našem vremenu potrebna »nova evangelizacija«. U tom smislu, naše poslanje naviještati evanđelje uvijek je novi izazov. Redovnicima se (očito kao i svim svećenicima) stavlja na srce živjeti vlastitu karizmu, koja je povlašteni put prema svetosti. To je škola služenja u ljubavi (VC 35-36). Pobudnica poziva sve da budu u službi siromašnih, u kojima se daje prepoznati sam Bog kao prvo bogatstvo (VC 90). U našem vremenu pobudnica poziva promicanje pravde (VC 81-82) i upućuje na Isusov proglas u sinagogi u Nazaretu kad uze Knjigu proroka Izaije: »‘Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima; na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.’ Savi knjigu i prozbori: ‘Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima’« (Lk 4,18-21). Dao Bog i nama milost da nam Duh Gospodnji pomogne biti blagovjesnicima Isusove pravednosti: ljubavi prema Bogu i bližnjemu. n travanj 2020. | VJESNIK | 399 |

7


T e m a  Varia

Episcopalis communio i Uputa o slavljenju sinodskih skupština te radu Generalnog tajništva Biskupske sinode

Hrvoje Kalem profesor fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu

Ukratko o Biskupskoj sinodi (ili Sinodi biskupā) Konkretan izraz biskupskog kolegija. Poznato nam je da su biskupi dužni brinuti se ne samo za biskupiju koja im je povjerena, nego i za čitavu Crkvu (usp. Lumen gentium 23; Christus Dominus 3). Tu pastoralnu upravu nad dijelom Božjeg naroda biskupi vrše jurisdikcijom koja im je dana za određenu biskupiju. Kao članovi biskupskoga zbora ili kolegija, dio kojega postaju po sakramentalnom posvećenju i hijerarhijskom zajedništvu s Glavom i članovima kolegija, pojedini od njih dužni su po Kristovoj naredbi iskazivati brigu za opću Crkvu. Tu brigu oni ne iskazuju činom jurisdikcije, kao što to čine u svojim biskupijama, ali ipak pridonose razvitku opće Crkve. Svi biskupi imaju obvezu promicati i štititi jedinstvo vjere i zajedničku stegu cijele Crkve (usp. Lumen gentium 22-23). Iz ovakve svijesti o Crkvi i biskupskoj službi kako ju je ocrtao Drugi vatikanski sabor, koji se usredotočio na sakramentalnost biskupskog reda i njegovu kolegijalnu narav, te iz zahtjeva da se neki biskupi pridruže općoj službi rimskog prvosvećenika u obliku stalnog središnjeg tijela različitog od uredā Rimske kurije, koje će pokazivati brigu biskupskog zbora za potrebe čitave Crkve, sveti je papa Pavao VI. ustanovio Biskupsku sinodu 15. rujna 1965. godine motuproprijem Apostolica sollicitudo. Na taj se način potiče biskupe da se, cum et sub Petro, više uključe u rješavanje pitanja koja se tiču opće Crkve. Oni time ukazuju na katolicitet ili univerzalnost Crkve, ali i na katolicitet i univerzalnost biskupske službe, pa i onda kad su jurisdikcijski vezani samo uz

8 | 400 | VJESNIK | travanj 2020.


povjerenu im biskupiju. I koncilski dekret o pastirskoj službi biskupa Christus Dominus navodi kako je Biskupska sinoda, u koju se biraju biskupi iz raznih krajeva svijeta, poseban oblik zajedništva i brige za čitavu Crkvu. Smisao je Sinode da biskupi, sudjelujući u njezinu radu, pruže papi djelotvorniju pomoć u upravljanju općom Crkvom (usp. Christus Dominus 5). Ona je konkretan izraz biskupskog kolegija i jedan od najdragocjenijih plodova Drugoga vatikanskog sabora. Što je Biskupska sinoda? Najkraće rečeno, Biskupska sinoda je središnja crkvena institucija, predstavlja cijeli katolički episkopat, po svojoj je naravi trajna, a po svome ustroju obavlja zadaće privremeno i prigodice (Apostolica sollicitudo, br. I). Sinoda je savjetodavno tijelo, ali bi mogla imati i vlast odlučivanja ako joj je udijeli rimski prvosvećenik (Apostolica sollicitudo, br. II).

Sinodske norme doživjele su tijekom godina i neke izmjene, poradi kojih je Zakonik kanonskog prava i Zakonik kanonā istočnih crkava integrirao Biskupsku sinodu u opći zakon Crkve navodeći joj narav i funkciju (kanoni 342-348). Sinoda se postupno razvijala sve do posljednjeg izdanja Ordo Synodi iz 2006. godine. Apostolskom konstitucijom Episcopalis communio papa Franjo je 2018. godine uveo neke promjene u radu Sinode podcrtavajući je kao konstitutivnu dimenziju Crkve na svim njenim razinama (EC 6). On te promjene opravdava polazeći od nove evangelizacije koja traži od Crkve da u svim krajevima svijeta zavede trajno stanje misija. U tom kontekstu i sama Biskupska sinoda treba postati adekvatan kanal za navještaj Radosne vijesti (EC 1) te povlašteno sredstvo za slušanje Božjeg naroda (EC 6). Čini se da je Papina nakana pokazati kako je Božji narod polazna i dolazna točka sinodskog procesa. Kako Sinoda u svojoj polaznoj točki ne bi promašila svoj cilj i ostala sterilna, biskup bi se trebao voditi »njuhom« Božjega naroda u pronalaženju novih putova (EC 5). Iako je Sinoda po svome ustroju biskupsko tijelo, to ne znači da je odvojena od ostalih vjernika. Naprotiv, ona treba biti sredstvo koje omogućuje da se preko biskupa čuje glas cijelog Božjeg naroda.

Tri faze sinodske skupštine. Upravo je savjetovanje pastira s Božjim narodom, što papa Franjo snažno podcrtava, prva faza sinodske skupštine. Naime, polazeći od apostolske konstitucije Episcopalis communio, Biskupska sinoda shvaća se kao proces koji se artikulira u tri faze: pripremna faza, faza održavanja sinodske skupštine te, na koncu, pro-

vedbena faza sinodske skupštine kojoj je svrha da sve Crkve prihvate zaključke Sinode koje odobrava papa.1

Nakon što je papa sazvao sinodsku skupštinu dodijelivši joj jednu ili više tema priređuje se nacrtni dokument (Lineamenta) i započinje prva ili pripremna faza. Njome koordinira Generalno tajništvo, a savjetovanje s Božjim narodom pripadalo bi prvoj fazi Sinode. Slijedeći upute Generalnog tajništva Sinode, biskupi u svojim Crkvama u prvoj frazi, na različite načine, iznose pitanja o kojima će raspravljati s đakonima, svećenicima i vjernicima laicima. U tome se može pokazati poseban doprinos partikularne Crkve, posebice prezbiterskog i pastoralnog vijeća polazeći od kojih se može početi oblikovati sinodska Crkva (EC 7). Potom slijedi razlučivanje pristiglih doprinosa iz partikularnih Crkava i drugih ustanova i pojedinaca te izrada radnog dokumenta (Instrumentum laboris) koji služi kao polazište i temelj sinodskih rasprava. Ako Generalno tajništvo procijeni, moguće je sazvati i predsinodski sastanak kako bi se što bolje razmotrili pristigli materijali. Apostolska konstitucija Episcopalis communio predviđa i mogućnost osnivanja Pripremnog povjerenstva, sastavljenog od stručnjaka kako bi se što dublje proučile teme i sastavili eventualni dokumenti prije sinodske skupštine. Druga faza sinode tiče se samog održavanja i tijeka sinodske skupštine. Službe i tijela tijekom sinodskih skupština kao i rasprave, te kako se konačno dolazi do završnog dokumenta, opisat ćemo nešto kasnije. Treća faza tiče se provedbe sinodske skupštine koja ima za cilj pokrenuti prihvaćanje njenih zaključaka u svim mjesnim Crkvama, nakon što ih je papa prihvatio u oblicima za koje procijeni da su najprikladniji, pri čemu, s obzirom na različite kulture, svako opće načelo mora biti inkulturirano (EC 7). Time se pokazuje kako sinodski proces ima ne samo svoje polazište, nego, čini se, i cilj u Božjem narodu. Tri vrste sinodskih skupština. Postoje tri vrste sinodskih skupština: opća redovita skupština, opća izvanredna te posebna skupština. Opća redovita skupština bavi se pitanjima od važnosti za cijelu Crkvu (dosad je održano 15 takvih biskupskih sinoda, posljednja na temu Mladi, vjera i razlučiva-

O ulozi Biskupske sinode prije objavljivanja apostolske konstitucije Episcopalis communio i Upute o slavljenju sinodskih skupština i o radu Generalnog tajništva biskupske sinode vidi: R. Perić, Papino prvenstvo i neprevarljivost i biskupska kolegijalnost, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije 143 (2015.) 11, 10.

1

travanj 2020. | VJESNIK | 401 |

9


T e m a  Varia

nje zvanja, 2018. godine). Opća izvanredna skupština bavi se nekim urgentnim pitanjima (dosad su sazvane i održane 3 takve sinode, čije su teme bile: Biskupske konferencije i kolegijalitet biskupa, 1969.; XX. obljetnica završetka Drugog vatikanskog sabora, 1985.; Pastoralni izazovi obitelji u kontekstu evangelizacije, 2014. godine). Posebna skupština obrađuje određene teme koje se tiču jednoga ili više geografskih područja (npr. Amerike, Azije, Europe, Oceanije, Afrike, itd.). Posljednjoj, održanoj 2019. godine, tema je bila Amazonija: novi putevi za Crkvu i integralnu ekologiju. Pored svih ovih tipova sinodskih skupština, rimski prvosvećenik pridržava si pravo, osobito iz ekumenskih razloga, sazvati sinodske skupštine, po modelima koje on ustanovi (usp. EC čl. 1, § 3).

Generalno tajništvo Biskupske sinode. Generalno tajništvo stalna je ustanova u službi Biskupske sinode, izravno podložna papi. Uključuje generalnog tajnika, kojeg imenuje papa, a koji uz ostale zadaće upravlja poslovima Generalnog tajništva, predsjeda njegovim sastancima u slučaju papine odsutnosti i potpisuje spise Tajništva (danas je generalni tajnik kardinal Lorenzo Baldisseri; mons. Nikola Eterović bio je generalni tajnik 2004. – 2013.); podtajnika, kojega također imenuje papa, a tu je i redovito vijeće te druga vijeća ako ih je imenovao papa. Generalno se tajništvo brine za pripremu i provedbu sinodskih skupština, sudjeluje u određivanju tema o kojima će se raspravljati na sinodskoj skupštini, a koje je predložio episkopat, sudjeluje u pokretanju savjetodavnog procesa te izradi pripremnih dokumenata. Nakon skupštine ono promiče provedbu sinodskih smjernica koje je odobrio rimski prvosvećenik. Redovito vijeće broji 21 člana, a sastoji se većinom od dijecezanskih biskupa koje je izabrala Opća redovita skupština da predstavljaju različita zemljopisna područja, te od voditelja Ureda Rimske kurije i drugih biskupa koje je imenovao papa. Generalni tajnik saziva redovito vijeće kad god to smatra prikladnim. Članovi ili sinodski oci. Za razliku od ekumenskog koncila na kojemu mogu sudjelovati svi biskupi te imati pravo glasa, na Biskupskoj sinodi ne sudjeluju svi biskupi, a oni koji sudjeluju imaju samo savjetodavan glas. Biskupska sinoda izravno je podložna rimskom prvosvećeniku. On ju saziva, određuje temu ili teme, potvrđuje izbor članova, predsjeda sinodskim skupštinama osobno ili preko drugih, odlučuje o završnom dokumentu, potvrđuje ga i proglašava, zaključuje, posuvremenjuje, premješta, obustavlja i raspušta Sinodu. Prema ZKP-u kan.

10 | 402 | VJESNIK | travanj 2020.

346., članovi sinodskih skupština većinom su biskupi, izabrani za pojedine skupštine od biskupskih konferencija na način određen posebnim sinodskim pravom; drugi se određuju snagom istog prava; neke izravno imenuje rimski prvosvećenik; njima se pridružuju i neki članovi redovničkih kleričkih ustanova. Ovima se pridodaju još i članovi redovitog vijeća Generalnog tajništva Biskupske sinode, te voditelji uredā Rimske kurije koji imaju biskupsku službu (munus), a koje odredi rimski prvosvećenik (Uputa o slavljenju sinodskih skupština i o radu Generalnog tajništva biskupske sinode, čl. 2). Ova Uputa predviđa da članovima posebne sinodske skupštine budu biskupi koji pripadaju zemljopisnom području za koje je sazvana Biskupska sinoda, a određuju se prema kriterijima koje je odredio rimski prvosvećenik. Svi bi oni trebali savjetima pružati papi pomoć u čuvanju i rastu vjere i ćudoređa, u obdržavanju i učvršćivanju crkvene stege te proučavanju pitanja koja se odnose na djelovanje Crkve u svijetu (usp. ZKP, kan. 342).

Službe i tijela tijekom sinodske skupštine. Biskupskom sinodom predsjeda papa, koji može imenovati jednoga ili više ovlaštenih predsjednika (delegata) da predsjedaju u njegovo ime i njegovom vlašću. Njihova služba prestaje kad se raspusti skupština. Na sinodi o Amazoniji papa je imenovao tri ovlaštena predsjednika (delegata). Generalni izvjestitelj podnosi izvješće na početku sinodske skupštine kako bi predstavio temu o kojoj će se raspravljati, prikazao radni dokument i pojasnio točke o kojima će se voditi rasprava. Ovo izvješće mora biti poslano generalnom tajniku prije početka sinodske skupštine. Generalni izvjestitelj predsjeda u pripremi završnog dokumenta koji će se podnijeti na odobrenje sinodskim ocima i predstavlja ga na općoj kongregaciji. Njegova služba prestaje nakon raspuštanja skupštine. Posebni tajnik pomaže generalnom izvjestitelju u njegovim zadaćama, te pod njegovim vodstvom usklađuje rad stručnjaka i vodi brigu o izradi završnog dokumenta. I njegova služba prestaje nakon raspuštanja skupštine. Ostale službe i tijela tijekom sinodske skupštine su Povjerenstvo za informiranje, Povjerenstvo za izradu završnog dokumenta – koje se osniva na početku sinodske skupštine, a čine ga generalni izvjestitelj koji mu predsjeda, generalni tajnik, posebni tajnik, pet izabranih članova koji predstavljaju različita kontinentalna područja te neki članovi koje imenuje papa – Povjerenstvo za proučavanje i Povjerenstvo za sporove. Članom bilo kojeg povjerenstva može biti izabran bilo koji od sinodskih otaca osim ovlaštenog


predsjednika, generalnog tajnika, podtajnika, generalnog izvjestitelja i posebnog tajnika, čime se izbjegava gomilanje službi.

Rasprava o temama odvija se na dvije razine: na općim kongregacijama i u radnim skupinama. Na početku svake sljedeće opće kongregacije, a nakon izvješća generalnog tajnika i generalnog izvjestitelja, ovlašteni predsjednik (delegat) najavljuje temu o kojoj će se raspravljati te poziva članove koji su se javili na sudjelovanje u raspravi. Osim na općim kongregacijama, rasprava o temama nastavlja se i u radnim skupinama (circuli minores). U tim skupinama, koje se formiraju na jezičnoj osnovi, obrađuju se iste teme, a cilj je usuglasiti se i doći do zajedničkog stava, što se očituje u izradi zajedničkog prijedloga (modi) za radni dokument.2 U svakoj radnoj skupini oci biraju među sobom jednog moderatora i jednog izvjestitelja o sadržaju čijih službi govori sam naziv. Važna je uloga izvjestitelja koji predsjeda razradom prijedlogā formulacija teksta za završni dokument (modi) koji odražava prevladavajuće mišljenje među članovima skupine; on također čita i izvješće na skupštini. Svaka radna skupina ima i svoga tajnika, koji obnaša službu pomoćnika Generalnog tajništva Biskupske sinode. Na kraju rasprave o dodijeljenoj temi članovi radne skupine glasuju o prijedlozima (modi) koji se odobravaju apsolutnom većinom sinodskih otaca koji su dio te radne skupine, a koji su prisutni na glasovanju, te zatim šalju Generalnom tajništvu s navedenim brojem glasova. Prije nastavka općih kongregacija članovi jedne skupine glasuju o izvješću koje je izradio izvjestitelj, a koje se odobrava apsolutnom većinom sinodskih otaca članova te radne skupine, te potom šalje Generalnom tajništvu. Nakon toga, izvjestitelji uime članova svake radne skupine na općoj kongregaciji čitaju izvješća, o kojima je moguće raspravljati. Završni dokument. Uzimajući u obzir intervente otaca u dvorani i prijedloge formulacija teksta za završni dokument (modi) koje su odobrile radne grupe (circuli minores), generalni izvjestitelj predsjeda izradi nacrta završnog dokumenta Sinode. Povjerenstvo za izradu završnog dokumenta dorađuje i odobrava njegov nacrt, koji treba biti prihvaćen apsolutnom većinom. Generalni izvjestitelj predstavlja

I na talijanskom i na hrvatskom jeziku u čl. 30, §4 stoji da radne skupine izrađuju zajednički prijedlog za radni dokument. Budući da je radni dokument načinjen već prije zasjedanja ovih radnih skupina, postavlja se pitanje za kakav radni dokument oni izrađuju zajedničke prijedloge. Možda se radi o omašci, pa bi trebalo stajati da izrađuju zajedničke prijedloge ne za radni, već završni dokument?!

2

nacrt završnog dokumenta sinodskim ocima. Nakon što sinodski oci poslije nekog vremena ocijene nacrt završnog dokumenta, održava se rasprava. Oci mogu predstaviti Generalnom tajništvu prijedloge formulacije teksta za završni dokument (modi). Uzimajući u obzir ove prijedloge formulacijā teksta za završni dokument, generalni izvjestitelj, uz pomoć Povjerenstva za izradu završnog dokumenta, priprema njegov tekst. U sljedećem koraku generalni izvjestitelj predstavlja završni dokument sinodskim ocima, a oni o njemu glasuju. Završni dokument odobrava se dvotrećinskom većinom sinodskih otaca prisutnih na glasovanju. Nakon odobrenja, predaje se papi, koji odlučuje o njegovu objavljivanju. Ako ga papa izričito odobri, taj završni dokument postaje dijelom redovita papinog učiteljstva, a ako bi rimski prvosvećenik sinodskoj skupštini dao vlast da odlučuje, završni dokument postaje opet dijelom papinog redovitog crkvenog učiteljstva, u skladu s ZKP-om kan. 343. (usp. EC čl. 18, § 1-2). Dakle, od svih tekstova koji su nastali tijekom različitih zasjedanja na općim kongregacijama i u radnim skupinama, službeni je dokument samo ono što je izglasano na kraju, te papini govori na početku i na kraju zasjedanja, kao i njegova pobudnica koja se pojavljuje nakon održane Sinode.3

Zapažanja. Čitajući dokumente naznačene u naslovu, bez ikakve prakse sudjelovanja na sinodama, i neposrednog praćenja rada istih, donosimo nekoliko osobnih zapažanja. Pod teološkim vidom, čini se kako je u samoj apostolskoj konstituciji Episcopalis communio prenaglašena jedna ekleziologija, ona Božjeg naroda, a vrlo je teško naći eksplicitne tragove npr. communio ekleziologije. S obzirom na sam tijek Sinode, Upute nam ne govore o vezi između generalnog izvjestitelja i izvjestiteljā posebnih skupina; ne govore nam ni o vezi između ovlaštenog delegata i generalnog izvjestitelja, a kamoli da opisuju pod kojim su vidom u odnosu i u kojem dijelu sinodskih rasprava. Čini se kako je za vrijeme trajanja sinode služba generalnog tajnika osjetno umanjena, a služba generalnog izvjestitelja za vrijeme trajanja sinode izgleda kao služba koja bi trebala pripadati generalnom tajniku. Nije nam jasno ni o čemu, jedan za drugim, izvješćuju generalni tajnik i generalni izvjestitelj na početku svake sljedeće opće kongregacije (čl. 29, §1)? Radi li se o istim izvješćima? Preklapaju li se njihove službe te je li u tom slučaju njihova služba paralelna? n Usp. R. Perić, Papino prvenstvo i neprevarljivost i biskupska kolegijalnost, 10.

3

travanj 2020. | VJESNIK | 403 |

11


T e m a  Varia

Kristocentrizam kršćanske kateheze Mladen Parlov profesor teologije duhovnosti i dogmatske teologije, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu te glavni i odgovorni urednik časopisa Crkva u svijetu

Uvod Uskrsli Gospodin dao je nalog svojim učenicima da nastave njegovo djelo spasenja, odnosno da idu po svem svijetu te sve narode učine njegovim učenicima, učeći ih čuvati sve ono što su i sami primili od njega (usp. Mt 28,19-20). Dakle, u samu narav Crkve spada i njezino evangelizacijsko-misijsko poslanje naviještanja Isusova nauka, koji jedini donosi istinu o Bogu i čovjeku. Taj proces naviještanja Isusova nauka nije drugo doli navještaj Isusa Krista, jedinog posrednika između Boga i ljudi (usp. 1Tim 2,5), izvan kojega nema spasenja, odnosno bez kojega je nemoguće doći istinskom Bogu kao izvoru života te konačnoj svrsi svega što postoji. Navještaj vjere u Isusa Krista može se, u najširem smislu, nazvati katehezom, kako to čini Katekizam Katoličke Crkve: »Vrlo rano nazvano je katehezom sveukupno nastojanje Crkve da ljude učini Kristovim učenicima, da im pomogne vjerovati da je Isus Krist Sin Božji, kako bi po vjeri imali život u njegovo ime, da ih odgaja i poučava u tom životu i da tako izgrađuje Tijelo Kristovo« (KKC 4). Dakako da poslanje Crkve, kao nastavljanje djela Isusa Krista, uključuje puno različitih sadržaja: od caritasa do školstva; od bolničkog djelovanja do sveučilišne pouke; od umjetnosti do ekonomije, od kulture do politike. Ukratko, ne postoji područje ljudskog života i ljudske djelatnosti koja bi bila izuzeta od kršćanskog navještaja i kršćanskog svjedočanstva koji u središtu imaju čovjeka s njegovim potrebama, a temeljna je ljudska potreba susresti Boga, tj. biti spašen. Sve što je Crkva činila i što čini smjera jednom jedinom cilju, naime, da osobe svih naraštaja upoznaju Isusa Krista te po njemu, u Duhu Svetom, stupe u jedinstvo života s Ocem nebeskim. To je razlog zašto se u središtu cjelokupnog crkvenog djelovanja nalazi i mora na-

12 | 404 | VJESNIK | travanj 2020.


laziti osoba Isusa Krista. To, dakako, posebno vrijedi za kršćansku katehezu koja nije drugo doli odgoj u vjeri, kao nastojanje Crkve da ljude privede Kristu. 1. Kristocentrizam kršćanske kateheze

Ako se katehezom naziva »sveukupno nastojanje Crkve da ljude učini Kristovim učenicima… i da tako izgrađuje Tijelo Kristovo« (KKC 4; Catechesi tradendae, 1; 2), tada je jasno kako se kateheza ne može jednostavno svesti na prenošenje informacija o vjeri, zvala se ona kršćanska ili vjera općenito. Kateheza, koja za cilj ima uvođenje vjernika u puninu kršćanskog života (usp. KKC 5; CT 18), nužno uključuje ne samo informaciju, nego i formaciju i inicijaciju. Stoga je kateheza susret s Osobom, prožimanje nauka i života; ona je ortopraksa, prožimanje ispravnoga nauka i uvođenje u praktični, konkretni vjernički život. To valja imati na umu osobito kad je riječ o kristološkoj dimenziji kateheze, tj. o kristocentrizmu kršćanske kateheze, jer je ispravna kateheza u prvom redu hod ususret jednoj osobitoj i posebnoj osobi, koja je povijesna, ali i prisutna. Riječ je, naravno, o živoj osobi Isusa Krista. Važno je pak napomenuti kako kristocentrizam, osim svoje prirođene teološke i katehetske vrijednosti, posjeduje i didaktičku vrijednost. Naime, on se u katehezi može predstaviti kao »organizacijski pojam« zbog svoje objedinjujuće snage prema drugim kršćanskim sadržajima. Usvajanje kršćanske poruke, osobito od strane djece i mladih, olakšano je ukoliko je ta poruka unificirana oko jednog središta koje je prikladno i kadro koordinirati i dati značenje svim drugim dimenzijama i značenjima. S druge strane, pristup metodologiji sadržaja kršćanske kateheze zahtijeva postojanje jedne osi, jednog središta koje objedinjuje cjelokupni katehetski sadržaj. Ako u cjelini katehetskih sadržaja ne postoji središte, os koja sve povezuje, prijeti opasnost da se izgubi slika cjeline, da se sadržaji rasprše, a na taj bi način u pitanje došao sam cilj kateheze. Svaka kršćanska kateheza svoj uzor nalazi u prvoj kršćanskoj kerigmi, koja je primjer i obrazac svake daljnje kerigme. Ta prva, izvorna, kršćanska kerigma, kako doznajemo iz pet Petrovih govora u Djelima apostolskim (usp. Dj 2; 3; 4; 5; 10), bila je ponajprije navještaj Kristova vazmenog otajstva – njegove muke, smrti i uskrsnuća, a potom se u postapostolskim vremenima iz te jezgre proširila i na druge sadržaje kršćanske vjere (stvaranje, ćudoredni život,

eshatologija itd.). Nije čudno što se u otačko vrijeme svi katehetski sadržaji vrte oko jedne osi, oko osobe Isusa Krista. Na tom otačkom tragu nalaze se i svi noviji crkveni dokumenti koji kao objedinjujuće središte čitave kateheze vide Isusa Krista, pravog Boga i pravog čovjeka. On je doista, kao takav, posrednik između Oca i ljudi. Sv. papa Ivan Pavao II. u svojoj apostolskoj pobudnici Catechesi tradendae veli kako se u »srcu kateheze nailazi na osobu, i to na osobu Isusa iz Nazareta… Bitni je i prvotni predmet kateheze – prema izrazu koji je drag svetom Pavlu i drag suvremenoj teologiji – ‘Kristova tajna’. Katehizirati znači navesti na neki način čovjeka da istražuje tu tajnu u svim njezinim razmjerima… To dakle znači otkriti u Kristovoj osobi cijeli vječni Božji naum koji se u njoj ispunjava. To znači nastojati razumjeti značenje Kristovih djela i riječi, znakova koji su ostvareni po njemu, jer oni skrivaju i ujedno otkrivaju njegovu tajnu. U tom smislu konačni je cilj kateheze uvesti čovjeka ne samo u dodir, nego u zajednicu, u bliskost s Isusom Kristom. Samo on može dovesti do Očeve ljubavi u Duhu i učiniti nas sudionicima života Svetoga Trojstva« (CT 5).

Opći katehetski direktorij naglašava kristocentrizam evanđeoske poruke pod tri vida: najprije se ponavlja već donesena misao iz Catechesi traedende, br. 5., naime, da se u srcu kateheze nailazi na osobu Isusa Krista. Kateheza ne čini drugo doli potiče na nasljedovanje Krista, na zajedništvo s njime; svaki element poruke teži tome; potom se, pod drugim vidom, veli kako kristocentrizam znači da je Krist u središtu povijesti spasenja koju izlaže kateheza; Isus Krist je posljednji događaj prema kojemu smjera svekolika sveta povijest; On je ključ, središte i kraj svekolike ljudske povijesti. Pod trećim vidom naglašava se kako kristocentrizam znači da evanđeoska poruka ne dolazi od čovjeka, nego od Boga. Kateheza prenosi nauk Isusa Krista, onu istinu koju je on objavio, ili točnije: onu istinu koja je on sam. Kristocentrizam obvezuje katehetu na prenošenje onoga što Isus podučava u odnosu na Boga, čovjeka, moralni život, smrt…, ne dopuštajući da se ni u čemu izmijeni njegova namisao (usp. ODK 98). Drugim riječima, Opći direktorij za katehezu naglašava ne samo kako se u središtu kateheze nalazi osoba Isusa Krista, nego i kako svaka druga kateheza mora voditi Kristu, prema njemu biti usmjerena kao pretravanj 2020. | VJESNIK | 405 |

13


T e m a  Varia

ma svome odredištu i konačnoj svrsi te da, napokon, ispravna kršćanska kateheza mora biti utemeljena na nauku Isusa Krista koji se nalazi na stranicama Svetoga pisma te u živoj tradiciji Crkve.

Osobito je danas potrebno iznova i s velikom brigom upozoriti sve katehete da se u svome evangelizacijskom poslanju ne oslanjaju na mišljenja kojekakvih teologa i teoloških škola, a još manje na mišljenja onih koje protežiraju svjetovni mediji, nego na nauk Isusa Krista kako ga tumači i naviješta Katolička Crkva. To je jedan od bitnih vidova kristocentričnosti kršćanske kateheze. Ivan Pavao II. s pravom piše kako

»kristocentričnost u katehezi znači i to da preko nje želimo predati ne svaki od nas svoj vlastiti nauk ili nauk drugog učitelja, nego naučavanje Isusa Krista, onu istinu koju on priopćuje ili točnije: onu istinu koja je on… u katehezi naučavamo Krista, utjelovljenu Riječ i Sina Božjega, a sve ostalo odnosi se na njega. I sam Krist poučava, a svaki drugi to čini ukoliko je govornik u njegovo ime, ukoliko dopušta Kristu da poučava njegovim ustima. Neprestana briga svakoga katehete, kakva god bila razina njegovih odgovornosti u Crkvi, mora biti ta da svojim poučavanjem i svojim ponašanjem posreduje Isusov nauk i život« (CT 6).

Ne smije se, naravno, zaboraviti da i sam kristocentrizam ima svoje vlastito središte, a to je otajstvo Presvetoga Trojstva. Drugim riječima, kako to naglašava Opći direktorij za katehezu, »kristocentrizam kateheze na osnovi svoje unutarnje dinamike dovodi do ispovijedanja vjere u Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga« (ODK 99). Naime, kršćani se po sakramentu krštenja suobličuju Isusu Kristu, Sinu Božjemu, te po njemu dolaze u zajedništvo s Ocem i Duhom Svetim. U središtu kršćanske vjere nalazi se otajstvo Presvetoga Trojstva, a to znači da je i sama kršćanska vjera po svojoj naravi trojstvena. Ovaj trojstveni kristocentrizam navodi katehezu na njegovanje sljedećih vidova: unutarnje strukture kateheze koja uvijek treba biti kristocentrično-trinitarna (po Kristu u Duhu k Ocu); na temelju Objave kateheza treba pokazati nutarnji Božji život polazeći od ekonomije spasenja (ekonomijsko Trojstvo identično je imanentnome); izlaganje nutarnjeg Božjeg života dovodi do posljedica za ljudski moralni život (čovjek stvoren na sliku Boga-zajedništva osoba ostvaruje se u susretu s braćom i sestrama; pitanje ljudskog dostojanstva, zaštita života od začeća do naravne smrti itd.; usp. ODK 100).

14 | 406 | VJESNIK | travanj 2020.

Kristocentrizam treba pomoći katehezi da se ostvari njezin cilj, ukoliko je ona odgoj krštenika u vjeri kako bi dosegli vlastitu mjeru ljudsko-kršćanske zrelosti. Ta zrelost, kao življenje stanja božanskog posinstva, nije drugo doli življeni odnos sa sve tri osobe Presvetoga Trojstva. Kršćanski život, po Kristu, s Kristom i u Kristu, u jedinstvu Duha Svetoga, postaje život na hvalu i slavu Boga Oca. To je cilj kršćanske kateheze. Nije, dakle, riječ samo o prenošenju poruke, ideje, nego o susretu sa živom osobom Isusa Krista; susretu koji zahtijeva duboke promjene u ljudskom životu; promjene što ih jednom riječju nazivamo obraćenje, ukoliko je ono djelo Božje i djelo ljudsko. Papa Ivan Pavao II. veli kako »kateheza teži za tim da razvije razumijevanje Kristove tajne u svjetlu Riječi da cio čovjek bude njome prožet. Preobražen djelovanjem milosti u novo stvorenje, kršćanin počinje tako slijediti Krista i u Crkvi neprestano uči misliti kao on, suditi kao on, djelovati u skladu s njegovim zapovijedima i nadati se kako nas on poziva… Cilj je kateheze da u cjelini evangelizacije bude korak naučavanja i sazrijevanja, to jest vrijeme u kojemu se kršćanin, primivši vjerom osobu Isusa Krista kao jedinog Gospodina, i pristavši cjelovito uz njega iskrenim obraćenjem srca, trudi da bolje upozna toga Isusa kojemu se predao: da upozna njegovu tajnu, kraljevstvo Božje koje on navješćuje, zahtjeve i obećanja koja sadrži njegova evanđeoska poruka, staze koje je on zacrtao za svakoga koji ga želi slijediti« (CT 20; usp. ODK 80-84).

Budući da kateheza ima bitnu ulogu u evangelizacijskom poslanju Crkve, bilo bi zanimljivo progovoriti o putovima evangelizacije, osobito o dimenziji osobnog svjedočanstva kateheta (poučavanjem i životom, kako kaže CT 6; svjedočanstvo života, živa propovijed, služba Riječi, kateheza; putem masovnih medija, osobnim dodirom; slavljenjem sakramenata, pučke pobožnosti – usp. Evangelii nuntiandi, 40-48), no to bi pak prelazilo okvire ovog izlaganja. Prvenstveni interes ovog promišljanja jest kristocentrizam kateheze, odnosno pitanje koji su to konkretni elementi što bi ih katehete trebali imati na srcu pri navještaju otajstva Isusa Krista. Drugim riječima, potrebno je ukazati na bitne elemente kristološkog navještaja bez kojih bi taj navještaj bio nepotpun; s druge strane, ti isti elementi postaju istinski kriteriji svakog pastorala, a time i svake ispravne kateheze.


2. Bitni elementi navještaja Isusa Krista Bitni elementi kristološkog navještaja proizlaze iz onoga što smo već rekli o kristocentrizmu kateheze, a Opći direktorij za katehezu donosi ih u govoru o svrsi i zadaćama kateheze. Mi ćemo ih malo drukčije obraditi, odnosno svest ćemo ih na četiri: 1) polazište kateheze mora biti izlaganje povijesti Isusa Krista; 2) nužno je ukazati na Isusovu osobnu prisutnost u Crkvi u današnje vrijeme, u suglasju s biblijskom porukom i crkvenom Tradicijom; 3) ispovijedati Isusa kao konačnog i apsolutnog Spasitelja; 4) istaknuti kako se spasenje događa sada u Crkvi, i po Crkvi. Biblijsko-crkveni Krist nije apstraktna ideja ni mit ni projekcija željā prve kršćanske zajednice. Polazište i središte svakog kristološkog navještaja jest povijesna osoba Isusa iz Nazareta. Kršćanstvo se predstavlja kao religija u kojoj se spasenje nudi i dariva u konkretnoj povijesti čovjeka Isusa iz Nazareta. U njemu jedna ljudska povijest postaje povijest spasenja za sve ljude (usp. Rim 5-6). Ispravna kršćanska kateheza polazi od povijesnosti događaja Isusa Krista, događaja koji su se zaista zbili prije dvije tisuće godina u Palestini, za vrijeme careva Augusta i Tiberija te pod upraviteljima Kvirinijem i Poncijem Pilatom (spominje ih evanđelist Luka). Konkretna povijest Isusa iz Nazareta, njegov život, njegove riječi, njegovi čini, stavovi, osobito vazmeno otajstvo, sve ima spasenjsko značenje za nas ljude. Naime, Isus iz Nazareta pravi je Bog i pravi čovjek. No, oprez! U navještaju povijesnog Isusa može doći do zastranjenja koje kateheza treba znati izbjeći, osobito isključive storicizacije Isusova života. Isus tada postaje samo povijesni lik, poput brojnih drugih povijesnih velikana; ostao bi zarobljen u povijesti. Da bi se izbjeglo tom zastranjenju, potrebno je uvažiti drugi kriterij kristološkog navještaja koji glasi: Isus je danas osobno prisutan u svojoj Crkvi, u suglasju s biblijskom i crkvenom Tradicijom. Ovaj drugi kriterij odgovara na pitanje je li Krist kojeg naviješta crkvena Tradicija – ispovijesti vjere, dogme, pučka pobožnost, teologija, kateheza i pastoral – identičan onom povijesnom Isusu o kojemu svjedoče evanđelja. Ili možda Krist kojega naviješta Crkva nema puno veze s povijesnim Isusom kako ga otkrivamo u evanđeljima, a kako je to tvrdila liberalna protestantska teologija 18. i 19. st.? Bez duže eksplikacije ovih pitanja samo recimo kako i u No-

vom zavjetu nalazimo potvrdu da je Isus – Krist, Pomazanik; da je to njegovo svjedočanstvo o sebi samome; da ga je takvog prepoznala prva skupina njegovih učenika; da su za tu istinu naraštaji kršćana bili spremni umrijeti. Isusova spasenjska povijest ne zaustavlja se na njegovoj biblijskoj prošlosti, već nastavlja u spoznanju i iskustvu Crkve, koja ga, osvijetljena Duhom Svetim, ispovijeda kao ŽivogUskrslog-Onoga koji će doći. Opći direktorij za katehezu veli kako »kateheza nije ništa drugo doli proces prenošenja evanđelja, onakvoga kakvog ga je kršćanska zajednica primila, kako ga shvaća, slavi, živi i komunicira u mnogostrukim oblicima. Stoga, kada kateheza prenosi otajstvo Kristovo, u njezinoj poruci odzvanja vjera svekolikog naroda Božjega u tijeku povijesti: ona apostola, koji su je primili od samoga Krista i djelovanja Duha Svetoga; ona mučenika, koji su je ispovjedili i ispovijedaju je svojom krvlju; ona svetaca…, ona otaca i crkvenih naučitelja… ona misionara… i ona pastira« (ODK 105).

Ta jedna vjera, kao zalog i počelo jedinstva same Crkve, ispovijeda da je Isus Krist jedini Posrednik između Boga i ljudi (usp. 1Tim 2,5), jedini Otkupitelj ljudi. Time dolazimo do trećeg kriterija, a riječ je o ispovijesti vjere u Isusa Krista kao apsolutnog i konačnog Spasitelja.

Ovaj je kriterij osobito važan danas, u vrijeme relativizma koji nije samo filozofski, nego i teološki i religijski; relativizma koji niječe mogućnost postojanja objektivne istine te stoga sve religije predstavlja kao jednakovrijedne na putu potrage za spasenjem. Katolička teologija, s jedne strane, naglašava sveopću spasenjsku volju Božju, odnosno istinu kako Bog želi da se svi ljudi spase i da dođu do spoznanja istine (usp. 1Tim 2,4). Stoga se priznaju »zrake istine« (zrnca istine) (usp. dokument Drugoga vatikanskog koncila, Nostra aetate, 2) i u drugim religijama, no s druge se strane naglašava kako se Božja spasenjska volja u korist svih ljudi objavila u Isusu Kristu te da postoji istina koja vodi do spasenja. Ta istina glasi da postoji samo »jedan Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus koji sebe samoga dade kao otkup za sve« (1Tim 2,5-6). Suvremena katolička teologija ne promatra više Isusa kao isključivog Spasitelja, koji bi radikalno isključivao svaki drugi oblik spasenja izvan vidljive Crkve, nego se o Isusu travanj 2020. | VJESNIK | 407 |

15


T e m a  Varia

govori kao o konstitutivnom posredniku spasenja, tj. On sam je konačni i jedincati događaj spasenja te kao takav u sebi uključuje i podržava elemente djelomičnog spasenja koji postoje izvan kršćanstva (to je tzv. kršćanski inkluzivizam). (O tome više govori dokument Kongregacije za nauk vjere Dominus Iesus. Izjava o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve, objavljen 2000. godine). Ta Kristova soteriološka nužnost temelji se na samom njegovu otajstvu, ukoliko je on Riječ Božja, Sin koji je postao čovjekom za spasenje svih ljudi. Drugi vatikanski sabor uči kako je »Riječ Božja, po kojoj je sve stvoreno, sama postala tijelom da kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira. Gospodin je cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskog roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji. Njega je Otac uskrisio od mrtvih, uzvisio i posadio o svoju desnu postavivši ga sucem živima i mrtvima. U njegovu Duhu oživljeni i sjedinjeni putujemo prema konačnom dovršenju ljudske povijesti, koje potpuno odgovara planu njegove ljubavi: ‘Obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu sve što je na nebesima i na zemlji’ (Ef 1,10)« (GS 45).

Papa Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris missio veli kako upravo ta osobita Kristova jedincatost udjeljuje Kristu apsolutno i univerzalno značenje po kojem je, premda u povijesti, istodobno i središte same povijesti (usp. RM 6).

Četvrti kriterij ispravnog kristološkog navještaja jest istaknuti kako se spasenje svijeta događa u Crkvi, i po Crkvi. Izjava Dominus Iesus veli kako se u povezanosti s jedincatošću i univerzalnošću Kristova spasenjskog posredništva, kao istina vjere, mora čvrsto vjerovati i u jedincatost Crkve koju je Krist utemeljio. Isus Krist utemeljio je Crkvu kao spasenjsko otajstvo; On sam je u Crkvi i Crkva je u njemu. Crkva je njegovo Tijelo te neodvojiva od njegova otajstva, a time i od otajstva spasenja i Kristova poslanja (usp. Dominus Iesus, 16). Prva je svrha Crkve da bude sakrament, oruđe najtješnjeg sjedinjenja ljudi s Bogom (usp. LG 1). U Kristovim rukama i pod vodstvom Duha Svetoga Crkva postaje sveopći sakrament spasenja (LG 9) po kojemu Krist očituje i ostvaruje otajstvo Božje ljubavi prema čovjeku (GS 45; usp. KKC 776).

16 | 408 | VJESNIK | travanj 2020.

3. Čuvati se zastranjenja U konkretnom kristološkom navještaju, utemeljenu na iznesenim kriterijima, kateheza se treba čuvati mogućih pogrešnih pristupa i zastranjenja. Na jedno smo već ukazali. Naime, na mogućnost storicizacije Kristova lika. U približavanju Kristova otajstva djeci i mladima, važno je da kateheza polazi od otajstva »Krista uskrsloga-proslavljenoga«, a ne od djeteta Isusa. Drukčije rečeno, od navještaja Krista koji živi »jučer, danas i uvijeke« (Heb 13,8) prijeći će se na govor o Isusovu djetinjstvu, o njegovu skrivenu životu u Nazaretu, o njegovu propovijedanju, o smrti na križu, o njegovoj prisutnosti u Crkvi. Samo u svjetlu uskrsnuća Kristov ljudski život nalazi svoje ispravno tumačenje unutar plana spasenja u čijem se središtu nalazi upravo Krist uskrsli. U ovom smislu, djeca i mladi moći će shvatiti Krista kao ‘prisutnog’ u povijesti čovječanstva i u povijesti svakog pojedinog čovjeka. U suprotnom, odsutnost takve eshatološke perspektive mogla bi dovesti do opasnosti da se Kristova osoba storicizira, tj. fiksira u povijest. To dalje traži ispravno predstavljanje Kristove smrti i uskrsnuća. No, uz tu opasnost mogu se pojaviti i druge. Primjerice, može doći do pretjerane tematizacije evanđeoske poruke, na način da se iz poruke evanđelja selektivno uzmu sadržaji koji u određenom trenutku potkrepljuju zauzete (ideološke) pozicije. Također, može doći do etičke instrumentalizacije Isusova ponašanja, na način da se određeni Isusovi stavovi reduktivno tumače u prilog opravdanja vlastitih etičkih stavova i mišljenja. Zaseban spomen u govoru o Isusu Kristu zaslužuje govor o njegovim čudesima, koja također treba promatrati u svjetlu njegova uskrsnuća. Ovakav vid navještaja Krista postavlja i određena pitanja. Na primjer, dosadašnji način tumačenja Kristovih čudesa bio je često puta pogrešan, jer se je Isusa prikazivalo kao čarobnjaka koji može učiniti nešto što drugi ne mogu (kao konkurencija Harryju Potteru). Na taj su način njegova čudesa, umjesto poticaja vjeri, postajala zapreka samoj vjeri, odnosno Isusova čudesa, zbog nerealna Isusova lika, postaju zapreka pristupu i odnosu sa živim Bogom. Ispravno metodološkosadržajno predstavljanje čudesa moći će potaknuti vjeru samo ako se čudesa predstave kao znakovi objave koju Krist donosi o samome sebi ukoliko je Spasitelj koji ostvaruje Očev plan spasenja. Ispravno tumačenje Isusovih čudesa traži da ona budu prenesena poštujući njihov prostorno-vremenski kon-


tekst, ali istodobno poštujući i njihovu narav navještaja. Drugim riječima, potrebno je jasno izraziti ono što je Isus htio postići s određenim čudesnim događajem. Dakle, potrebno je prevesti njihovo implicitno značenje koje izražava višu stvarnost, tj. poruku kako Bog u Kristu oslobađa čovjeka od zla koje ga pogađa. U tom smislu, očito je kako djecu i mlade treba poučiti da znaju čitati čudesa, i njihovo implicitno spasonosno značenje, na način da nadiđu opasnost da se zaustave na razini magijske religioznosti. Umjesto zaključka

Na kraju, umjesto zaključka, donosimo nekoliko misli o navještaju Isusa Krista u katehezi srednjoškolaca.1 Lik Isusa Krista ima trajnu privlačnu snagu i za današnje mlade naraštaje, usprkos brzim promjenama pomodne kulture. Budući da je današnja kultura obilježena, s jedne strane, relativizmom na svim područjima, a s druge, isticanjem tolerancije i dijaloga među religijama i kulturama, mladima može zasmetati Isusov zahtjev apsolutnosti, tj. zahtjev da Ga se prizna kao konačnu i nenadmašivu objavu Boga te kao jedinog i konačnog spasitelja svih ljudi. Naravno da se, kao kršćani, ne možemo odreći vjere u Isusa Krista kao sveopćeg, konačnog i jedinog spasitelja čovječanstva. No, upravo tu leži i zahtjev da se na ispravan način današnjim mladima približi otajstvo Isusa Krista. Mlade osobito privlači lik Krista koji se opire moćnicima i posvećuje siromašnima, marginaliziranima, zadnjima u društvu. Premda je ovo jednostran pristup osobi Isusa Krista, on može postati put prema otkrivanju cjelovitog Kristova otajstva. Naime, u navještaju Isusa Krista potrebno je poći uzlaznim pristupom (tzv. kristologija odozdo, prisutna osobito u Markovu Evanđelju), tj. poći od čovjeka Isusa kako bi se prispjelo do otkrivanja njegova božanskog sinovstva. U tom pristupu važno je na ispravan način osvijetliti Isusovu čovječnost: njegovu nepopustljivost kad je riječ o vršenju volje Božje, njegov suvereni pristup, njegovu zauzetost za čovjeka, posebno za slabe i malene, njegovu sposobnost da bude prijatelj, ali i njegovu jedinstvenu povezanost s Bogom. Iz osvjetljivanja njegove divne čovječnosti postupno na vidjelo proizlazi njegov jedinstveni odnos s Bogom, kojega Isus naziva Ocem. Takvim se pristupom opet dolazi do dogme koju je iznjedrila crkvena tradicija: da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Usp. A. T. Filipović, Navještaj Isusa Krista u katehezi srednjoškolaca, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 136 (2008.) 3, 256-258.

1

U približavanju Isusa Krista mladima treba se čuvati određenih zastranjenja koja mogu dovesti do iskrivljene slike o Bogu. Primjerice, u govoru o Kristovoj muci, preveliko inzistiranje na Kristovoj žrtvi kao zadovoljštini Bogu za ljudske grijehe može dovesti do pogrešne slike Boga-Oca koji je neosjetljiv za patnju svoga Sina te usto traži i zadovoljštinu za nanesene mu uvrede. Primjereni je put istaknuti vazmeno otajstvo kao otajstvo ljubavi-žrtve u koju su uključene sve tri Osobe Presvetoga Trojstva. Osobito osjetljivo područje je Kristova sakramentalna prisutnost i djelotvornost u Crkvi. Ne smiju se banalizirati sumnje i pitanja mladih, nego ih ozbiljno shvatiti i s njima o tome ozbiljno razgovarati. Nije rijetkost kod današnjih mladih susresti oduševljenje Isusom Kristom, a istodobno i sumnju u Crkvu i njezino poslanje. U srdačnom i opuštenom dijalogu valja im posvijestiti Kristovu volju da utemelji Crkvu kao onu koja će nastaviti njegovo djelovanje i po kojoj i u kojoj je on sam prisutan te postaje suputnik svakom naraštaju kršćana.

Za kraj, ne može se dovoljno istaknuti osobno svjedočanstvo odgojitelja u vjeri; odgojitelja koji zaista vjeruje u Isusa Krista, koji/koja je u Krista zaljubljen/a. Srce koje gori ljubavlju prema Kristu i njegovoj Crkvi više će učiniti u prenošenju vjere od svih učenih kateheza i pastoralnih programa vjerskog odgoja za djecu i mlade. n Izabrana bibliografija

1. Dokumenti

Ivan Pavao II., Catechesi tradendae. Apostolska pobudnica o vjerskoj pouci u naše vrijeme, Zagreb, 1994. Ivan Pavao II., Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka, Zagreb, 1997. Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 1994.

Kongregacija za kler, Opći direktorij za katehezu, Zagreb, 2000.

Pavao VI., Evangelii nuntiandi. Apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu, Zagreb, 1976.

Zbor za nauk vjere, Dominus Iesus – Izjava o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve, Zagreb 2000. Zbor za nauk vjere, Otajstvo Crkve. Otajstvo Sina Božjega, Zagreb, 1973. 2. Literatura

Pelikan, J., Isus kroz stoljeća. Njegovo mjesto u povijesti kulture, Mostar, 1997. Ratzinger, J., Uvod u kršćanstvo, Zagreb, ²1988.

Ratzinger, J. – Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, Split, 2007. Ratzinger, J., Gledati probodenoga, Split, 2008.

travanj 2020. | VJESNIK | 409 |

17


T e m a  Varia

Katehetski rad u župnim biblijskim skupinama Krešimir Bulat

nadbiskupijski povjerenik za biblijski pastoral, suradnik u Nadbiskupijskom arhivu u Đakovu i upravitelj Župe sv. Jakova apostola u Gorjanima

Uvod Katehetski rad u župnim biblijskim skupinama odnosi se prvenstveno na rad s odraslima, stoga ćemo prvo reći što je kateheza odraslih i navesti razloge zašto je potrebno katehizirati odrasle. Nakon toga promotrit ćemo ulogu župne zajednice u katehezi odraslih te kazati što je biblijska kateheza i što su biblijske skupine. Slijede iskustva katehetskog rada u biblijskim skupinama te zaključak. 1. Katehetski rad s odraslima ili kateheza odraslih

Katehetski je rad ili kateheza, najjednostavnije rečeno, odgoj vjere. Ona vjera, koja je u čovjeku započela prvotnom dirnutošću navještajem kršćanske vjere (prvotnim navještajem i evangelizacijom), potrebna je usmjeravanja, odgoja i rasta. Tu zadaću vrši kateheza koja, dakle, dolazi na red nakon prvotnog navještaja i evangelizacije i djece i odraslih.1

Sama riječ ‘kateheza’, dolazi od grčkog glagola kateheo, što u prijevodu znači ‘učiniti da odzvanja’.2 U našem slučaju, kateheza čini i treba sve činiti da riječ Božja odjekne u srcu slušatelja.

Većina naših odraslih vjernika katehizirana je u dječjoj dobi, ali kateheza ih uglavnom nije pratila u njihovu psihofizičkom sazrijevanju, već je obično prestajala nakon primanja sakramenta svete potvrde. Bilo je možda još kateheze i tijekom eventualnih susreta za mlade, zaručničkih tečajeva i susreta roditelja, ali sve to ne može zamijeniti sustavnu katehezu odraslih. Ovaj dio katehetskog rada prečesto izostaje u našim župnim zajednicama te, nažalost, možemo konstati Sveti zbor za klerike, Opći katehetski direktorij, Zagreb, 1972., 17-18. 2 Usp. R. Amerl, Grčko-hrvatski rječnik Novoga zavjeta, Zagreb, 2000., 101. 1

18 | 410 | VJESNIK | travanj 2020.

rati kako nemamo sustavne kateheze odraslih, odnosno da kateheza ne prati u potpunosti psihofizičko sazrijevanje osobnosti naših vjernika.3 »Ako je propuštena kateheza odraslih, događa se da – slikovito rečeno – ljudi cijeli život hodaju u dječjim kaputićima svoga kršćanstva, pa premda su kao ljudi zrele osobe, kršćanska svijest im je još uvijek ona iz dječje dobi.«4 Iz ovoga vidimo kako bi najbolje bilo kad bi kateheza stalno pratila nečiji rast i sazrijevanje u vjeri.5

Nitko nam ne može prigovoriti da uopće nemamo katehezu, ali pitanje je što je s katehezom odraslih. Ona ne bi smjela biti preslik katehiziranja djece. Kateheza odraslih je ona prema kojoj trebaju težiti sve druge kateheze, pripravljati ju i omogućavati. Ovo na neki način mijenja i naš pastoralni mentalitet da je kateheza prvenstveno usmjerena djeci.6

»Zadaća kateheze odraslih nije samo izložiti ili predstaviti cjelokupnost vjere, a još manje indoktrinirati, nego je njezina zadaća prije svega poticati proces rasta u vjeri, poštujući ritam sazrijevanja odrasle osobe.«7 2. Zašto katehizirati odrasle?

Iako je iz prethodno rečenoga već zapravo jasno, reći ćemo još nešto malo više o tome zašto je potrebno katehizirati odrasle jer se uglavnom o njima radi u katehetskom radu u župnim biblijskim skupinama. a) Kateheza je najuzvišenije djelo ljubavi

Prema papi Benediktu XVI., najveće djelo ljubavi upravo je kateheza, odnosno evangelizacija: »Ponekad se, naime, nastoji ograničiti izraz ‘ljubav’ na

Usp. T. Vojnović, Katehizacija odraslih, u: Bogoslovska smotra 58 (1988.) 4, 70. 4 Isto, 69. 5 Ovdje nam se nameće i pitanje: Što je to zapravo zrelost u vjeri? Slobodno bismo mogli kazati kako kateheza zapravo nikada nije ili barem nikada ne bi trebala biti dovršena, osim u vječnosti. 6 Usp. T. Vojnović, Nav. djelo, 69. 7 E. Alberich – A. Binz, Odrasli i kateheza. Elementi katehetske metodologije za odraslu dob, Zagreb, 2002., 146. 3


solidarnost ili jednostavno pružanje humanitarne pomoći. Važno je, naprotiv, podsjetiti da je najveće djelo ljubavi upravo evangelizacija, odnosno ‘posluživanje Riječi’. Nema većeg dobročinstva, pa tako ni čina milosrđa, koji se može iskazati bližnjemu od lomljenja kruha Božje riječi, od toga da ga se učini dionikom Radosne vijesti evanđelja, da ga se uvede u odnos s Bogom: evangelizacija je najviša i najcjelovitija promocija osobe.«8 Ovo potvrđuju i naši katehetičari kad u posveti jedne knjige navode ove Papine riječi ističući, pored evangelizacije, i samu katehezu, odnosno da su evangelizacija i kateheza najuzvišeniji čin kršćanske ljubavi.9

b) Vjersko neznanje

Odrasle je potrebno katehizirati zato što je odgoj vjere odraslih općenito izostao. Nije to samo slučaj u Crkvi u Hrvatskoj, nego, nažalost, i na razini opće Crkve. O tome je govorio još papa Benedikt XVI. za svog pontifikata kad je, govoreći o razlozima krize Crkve i krize u Crkvi, naglasio kako je na djelu svojevrsni vjerski analfabetizam – vjersko neznanje. Još tada je ovaj veliki Papa upozoravao kako je vjersko neznanje mnogih osoba i vjernika katolika najveći problem našega doba te da se s tim problemom valja odlučno suočiti.10 c) Odrasli ne znaju katehizirati djecu

Čemu katehizirati još i odrasle? Zato što odrasli, ako nisu dobro katehizirani, ne znaju i ne mogu dobro katehizirati svoju djecu i mlade.

O toj nesposobnosti odraslih da mladima objasne i prenesu svoju (tradicionalnu?) vjeru također govori papa Benedikt XVI. kad upozorava da to neznanje priječi nove naraštaje da shvate povijest i osjete se sljedbenicima tradicije koja je oblikovala život, društvo, umjetnost i europsku kulturu.11 Benedikt XVI., Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2012., u: http://www.zg-nadbiskupija.hr/default.aspx?id=7184 (pristupljeno 5. 11. 2018.). 9 Usp. M. Šimunović – I. Pažin, Promjene u katehetskom pastoralu župne zajednice. Utopija ili stvarnost?, Zagreb, 2017., 8. 10 Usp. C. Glatz, Pope Benedict: Ignorance of faith risks creating cafeteria Catholics (17. 10. 2012.), u: https://www.ncronline. org/news/vatican/pope-benedict-ignorance-faith-risks-creating-cafeteria-catholics (pristupljeno 5. 11. 2018.). 11 Usp. Benedikt XVI., Address of his holiness Benedict XVI to a group of bishops from the french episcopal conference on their »ad limina« visit (17. 11. 2012.), u: https://w2.vatican.va/ content/benedict-xvi/en/speeches/2012/november/documents/hf_ben-xvi_spe_20121117_ad-limina-francia.html (pristupljeno 5. 11. 2018.). 8

Isto tako, hrvatski biskupi navode kako je »u našoj Crkvi potreban odlučniji zaokret prema evangelizaciji, odnosno prema katehezi odraslih. Sama činjenica da se sve češće susrećemo s religioznim infantilizmom odraslih, čija se vjera svela na vršenje nekih običaja, ispražnjenih od pravih vjerskih sadržaja, dovoljno govori o hitnoj potrebi rada s odraslima. (…) Tako roditelji ne samo da ne mogu pratiti djecu u odgoju u vjeri, već svojim životom ili izjašnjavanjem o vjeri često ometaju pravu inicijaciju.«12 d) Upute dokumenata Crkve

»Nakon Drugoga vatikanskog koncila prioritetno i povlašteno mjesto u katehetskom djelu Crkve zauzimaju upravo odrasli. Tome u prilog ide i činjenica da svi službeni crkveni katehetski dokumenti nakon Drugog vatikanskog koncila ističu katehezu za odrasle kao glavni oblik kateheze.«13 Ovdje spominjemo samo neke od važnijih, kao što su Opći katehetski direktorij, Opći direktorij za katehezu, apostolska pobudnica Catechesi Tradendae pa i sam Katekizam Katoličke Crkve, koji ide u tom smjeru, odnosno koji je objavljen s tom namjerom.14

Na razni naše mjesne Crkve, kad je u pitanju katehizacija odraslih, svakako moramo još navesti i Ti si Krist – za nas i za sve ljude. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, u kojima se na više mjesta govori o potrebi katehetskog rada s odraslima.15 Tako se, na primjer, u broju 6 kaže: »Ovdje se nameću mnoga pitanja: U našoj crkvenoj praksi evangelizacijski se proces često svodi, osobito kad su u pitanju odrasli, na minimalnu pouku bez sustavne katehizacije i bez stvarnog uvođenja u stil kršćanskog života. Kršćanska zajednica je u pripravi i u samom slavlju sakramenata minimalno nazočna.«16 A na drugom mjestu: »Budući da nijedan oblik kateheze ne može postići svoj željeni učinak bez ozbiljnog rada s odraslima i bez bogatstva pastoralne ponude za odrasle vjernike, ona se odlučuje za stavljanje pastoralnog naglaska na evangelizacijski rad s odraslim vjernicima.«17 Hrvatska biskupska konferencija – Nacionalni katehetski ured, Župna kateheza u obnovi župne zajednice. Plan i program, Zagreb – Zadar, 2000., 17. 13 D. Barić – T. Galović, Kateheza odraslih u kontekstu poslanja župne zajednice, u: Služba Božja 58 (2018.) 2, 143. 14 Usp, Isto. 15 Usp. Nadbiskupski ordinarijat Đakovo, Ti si Krist – za nas i za sve ljude. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, Đakovo, 2008., 6, 12, 22, 23, 24, 34, 122, 130, 239 i dalje. 16 Isto, 6. 17 Isto, 22. 12

travanj 2020. | VJESNIK | 411 |

19


T e m a  Varia

Ipak, »unatoč tomu što uviđamo da opća i partikularna Crkva prepoznaju odrasle kao prioritetne naslovnike kateheze, u konkretnosti trenutka susrećemo se s nepostojanjem i(li) nedostatkom kateheze odraslih u župnim zajednicama«.18 A već papa Ivan Pavao II. ističe kako je Crkva »pozvana da katehezi posveti svoje najbolje zalihe i snage, ne štedeći napore, umor i materijalna sredstva da je što bolje organizira i da obrazuje sposobno osoblje«.19

prostor kako bi služenje riječi ostvareno u njoj istodobno bilo pouka, odgoj i životno iskustvo.

Još jedna činjenica zaokuplja našu pozornost kad se govori o katehezi odraslih, a to je brojnost odraslih adresata. Naime, iz posljednjega popisa stanovništva u Republici Hrvatskoj razvidno je da više od polovice stanovništva čine osobe odrasle dobi.20 Stoga kateheza nipošto ne bi smjela biti usmjerena isključivo na djecu i mlade, nego prvenstveno na odrasle.

Budući da je glavna svrha župne kateheze uvođenje u osobno iskustvo vjere, koje se najdjelotvornije uči, slavi i živi u konkretnoj vjerničkoj zajednici, župna zajednica mora ostati pokretač kateheze i njezino posebno mjesto.

e) Brojnost odraslih adresata

f) Povratak izvorima

»Gledamo li praksu Prve Crkve, a i Isusovo djelovanje, oni se nisu djecom gotovo niti bavili, odnosno, djecu su katehizirali njihovi roditelji.«21 Također, »naposljetku, može se reći kako je današnji pojam kateheza izrastao iz Isusova poučavanja, a posredstvom povijesnih danosti došlo je do njegove modifikacije, kako bi konačno u današnjem shvaćanju, bio plod prepoznavanja znakova vremena i vraćanja na izvore«.22 3. Župna zajednica s obzirom na katehetski rad / katehezu odraslih23

Župna je zajednica »povlašteno mjesto« za odvijanje župne kateheze. Poslanje župne zajednice izvorno proizlazi iz zapovijedi Isusa Krista: »Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio!« (Mt 28,19-20). Župna je zajednica redovito područje rađanja i rasta u vjeri. Zato i predstavlja vrlo prikladan zajednički

Isto, 144. Ivan Pavao II., Catechesi tradendae. Apostolska pobudnica o vjerskoj pouci u naše vrijeme, Zagreb, 1994., 15. 20 Državni zavod za statistiku, Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011. godine. Tablice: Republika Hrvatska: Stanovništvo prema narodnosti i vjeri; Stanovništvo prema narodnosti, starosti i spolu, u: https://www.dzs.hr/hrv/censuses/ census2011/results/censustabshtm.htm (pristupljeno 5. 11. 2018.). 21 T. Vojnović, Nav. dj., 69. 22 D. Barić – T. Galović, Nav. dj., 140. 23 Ovaj naslov u cijelosti donosimo prema: Isto, 130-139. 18 19

20 | 412 | VJESNIK | travanj 2020.

Uz obitelj, koja je temeljni činitelj u odgoju vjere, glavni je promicatelj kateheze i župna zajednica. Naime, odgoj za vjeru unutar obitelji svoj potpuni smisao zadobiva unutar katehetskoga djela župne zajednice, jer ono što pojedinac poradi raznih okolnosti nije usvojio unutar obitelji, župna zajednica u katehezi nastoji nadomjestiti, usvojiti, produbiti i učvrstiti.

Polazeći od činjenice da unutarnji rast Crkve, njezino suglasje s Božjim naumom, bitno ovisi o katehezi, valja nam izričitije promišljati i o ulozi župne zajednice i njezinoj odgovornosti za katehezu. Štoviše, pitanje kateheze u župnoj zajednici usko je povezano s vlastitom odgovornošću svakoga člana za izgradnju kršćanske zajednice. U tome smislu, kateheza je dužnost, briga i djelo cijele zajednice, stoga je na župnoj zajednici odgovornost za njezino organiziranje. Da je župna kateheza djelo cijele zajednice svjedoče i brojni autori, koji, između ostaloga, ističu kako se kateheza ne obraća ponajprije i isključivo pojedinim osobama, nego pred sobom ima zajednicu i njezin rast u vjeri, a to znači da je zajednica prvi i pravi naslovnik njezina zalaganja. Naime, ako se pazi na zakon spasenja u zajednici, katehetsko se djelovanje prije svega odnosi na zajednicu i njezino dozrijevanje u vjeri. Iz toga proizlazi da su kateheza i župna zajednica tako povezane da u krajnjem slučaju nema jedne bez druge, odnosno nema žive župne zajednice bez razvijene župne kateheze koja na nju djeluje obnoviteljski, a, s druge strane, ne može se ostvariti prava župna kateheza bez potpore župne zajednice. 4. Biblijska kateheza i biblijski susreti ili skupine

Ono što vrijedi za katehezu općenito, posebno vrijedi za biblijsku katehezu jer je Biblija osnova svake kateheze.

Odmah ćemo kazati i to da postoji određena problematika naziva, odnosno terminologije, kako nazivati katehetski rad s Biblijom. Mogućnosti su razne: biblijska skupina, biblijski sat, biblijska ura, biblijska zajednica, biblijski susreti, biblijske večeri… Ovdje


nećemo ulaziti u podrobnije razmatranje pojedinih naziva jer nam to i nije namjera. Nije toliko ni važno kako se katehetski rad s Biblijom naziva, koliko da ga bude, odnosno da on postoji u župnoj zajednici.24

Katehetičar Alojzije Hoblaj ovako objašnjava što znači biblijska kateheza: »Riječ je o pastoralno-katehetskom pristupu, koji biblijske sadržaje shvaća kao Božju riječ i posebnom ih uporabom stavlja u službu života vjere zajednice.« Zatim iz definicije kateheze donosi »da je biblijska kateheza služenje koje (tom) dozrijevanju vjere dolazi od jedinstvene Božje riječi – Biblije«.25

U samim župama cilj je biblijskih susreta što bolje upoznati Bibliju, ali ne ostaje se samo na upoznavanju, već se naglasak pomiče na primjenu u samoj župnoj i obiteljskoj zajednici. U tu svrhu onda služe »katehetske zadaće« koje pomažu približavanju Božjoj riječi jer ne možemo živjeti po nečemu što ne razumijemo. Za voditelja susreta ili skupine važno je da ima određeno egzegetsko, tj. teološko znanje, ali i da bude pedagoško-didaktički te duhovno pripremljen.26 Ne želeći nikoga strašiti, iz iskustva moramo kazati kako je u biblijskim skupinama voditelju potrebna »sva moguća teologija« jer Biblija otvara sve moguće teološke teme.

Za formiranje biblijske grupe važno je »razbistriti vlastite ideje« odgovarajući na pitanja tko, što, kako se želi postići... U skupini treba uočiti tri razine: 1) sadržaj – predmet, tema razgovora; 2) proceduru – način na koji se o predmetu govori; 3) socioafektivnu razinu – ozračje u skupini. Za temu, tj. sadržaj, valja uzeti sustavno zaokružene cjeline (npr. Govor na gori, Matejevo Evanđelje, Knjigu Postanka...). Što se tiče procedure, postoji niz metoda, koje N. Hohnjec svrstava na klasične i moderne, po regijama, te one uz pojedinačne i skupne biblijske sadržaje.27

Napominjemo kako je na biblijskim susretima potrebno ići dublje od samo površnog informiranja, od samo razumskoga razmatranja biblijskih odlomaka (iako se ponekad samo na tome i ostaje).

Glede naziva ‘biblijska skupina’, primjećujemo samo kako postoji mogućnost da se oni koji se nisu odmah uključili u skupinu prilikom njena osnivanja neće osjetiti pozvanima sudjelovati kad se u župnim obavijestima najavi susret biblijske skupine. 25 A. Hoblaj, Biblijska kateheza, u: Živa je Riječ Božja. Seminar za voditelje biblijskih skupina, Zagreb, 2003., 50-51. 26 Usp. M. Cifrak, Biblija u pastoralnom radu prema dokumentu Tumačenje Biblije u Crkvi, u: Bogoslovska smotra 76 (2006.) 4, 885. 27 Usp. Isto, 887. 24

EXCURSUS28

Kad se govori o stručnosti voditelja biblijskih susreta, ovdje ćemo opet pozvati u pomoć papu Benedikta XVI., tada još kardinala Ratzingera. Naime, on u knjizi Razgovor o vjeri, na upit novinara, govori o prekidu veze između Crkve i Pisma, odnosno kao posljedicu krize ideje o Crkvi navodi krizu povjerenja u Pismo onako kako ga čita Crkva. Ratzinger kaže: »Na određeni način, prekinuta je povezanost između Biblije i Crkve. Zaboravlja se dakle da Biblija, kao poruka za sadašnjost i budućnost, može biti shvaćena samo u živoj povezanosti s Crkvom. Iz ovoga proizlazi da se Pismo više ne čita polazeći od Tradicije Crkve i s Crkvom, nego polazeći od posljednje metode koja se predstavlja kao ‘znanstvena’.« Dalje, Papa pojašnjava: »Primjenom povijesno-kritičkog tumačenja, Pismo je postalo otvorena, ali i zatvorena knjiga. Otvorena knjiga: (zato što) zahvaljujući radu egzegeze, riječ Biblije usvajamo na nov način, u njezinoj povijesnoj izvornosti, u raznolikosti jedne povijesti koja se događa i koja raste, a koja je bremenita onim napetostima koje su istodobno i njezino bogatstvo.« Ali, na ovaj način, kaže Papa, Pismo je postalo i zatvorena knjiga: »postalo je objekt stručnjaka; laici, ali i teološki stručnjak koji nije egzegeta, ne usuđuju se više o njoj govoriti. Čini se da je ono sad oduzeto vjernicima za čitanje i razmišljanje, pošto bi ono što iz toga proizađe bilo smatrano ‘diletantskim’. Znanost stručnjaka podiže ogradu oko vrta Pisma koja je neprijelazna za ne-stručnjaka.«

Onda ga novinar dalje pita: »Dakle, čak i katolik koji želi biti ‘posuvremenjen’ može započeti čitati svoju Bibliju, a da se previše ne opterećuje složenim egzegetskim pitanjima?«

Papa odgovara: »Naravno. Svaki katolik mora posjedovati hrabrost vjerovati da njegova vjera (u zajedništvu s vjerom Crkve) nadilazi svako ‘novo naučavanje’ stručnjaka, intelektualaca. Njihove hipoteze mogu biti korisne za shvatiti nastanak knjiga Pisma, ali isto tako su to predrasude evolucijskog podrijetla po kojima se tekst razumije samo učeći kako je nastao i razvijao se. Pravilo vjere, danas kao i jučer, nije sastavljeno od otkrića (bilo pravih bilo hipotetskih) o biblijskim temeljima ili slojevima, nego na Bibliji takvoj kakva jest, onoj koja je čitana u Crkvi od Otaca do danas. Vjernost ovakvom čitanju Bibli Excursus u cijelosti donosimo prema: J. Ratzinger – V. Messori, Razgovor o vjeri, Split, 2001., 66-67.

28

travanj 2020. | VJESNIK | 413 |

21


T e m a  Varia

je dala nam je svece, često neuke, a često i nestručnjake u složenosti egzegeze. Ipak, oni su ti koji su je bolje shvatili.« 5. Iskustva katehetskog rada u župnim biblijskim skupinama

Na tragu svega dosad rečenoga, moramo kazati kako se smijemo i trebamo slobodno upustiti u čitanje Biblije zajedno sa svojim vjernicima/župljanima. Ako nešto ne znamo ili nismo sigurni, treba biti ponizan i to priznati te se obratiti profesorima biblijskih znanosti, pogledati biblijske komentare i knjige pa na sljedećem susretu pojasniti prethodnu nejasnoću. a) Crkvenost i stručnost voditelja skupine

Iz osobnog iskustva, a i iz iskustva nekoliko svećenika na većim župama, zaključujemo da bi biblijske susrete svakako trebao voditi diplomirani teolog. Naime, u dva slučaja, tamo gdje su »priučeni« vjernici laici bili voditelji biblijskih skupina (ne diplomirani teolozi!) pokazalo se kako biblijska zajednica postaje svojevrsna opozicija župniku, da ne kažemo »mala sekta«, koja ima slijepo povjerenje u svojeg voditelja. To je i razumljivo, jer on s njima provodi dosta vremena, sluša ih, tumači im ono što njima nije bilo blisko i jasno, a oni onda to prihvaćaju, jer je on opet, na neki način, od župnika delegiran da vodi biblijsku skupinu. Problem je ako u župnoj zajednici nema diplomiranog teologa, jer tada sve mora preuzeti svećenik, obično župnik ili kapelan. Tu dolazimo do problema nedostatka vremena za pripravu, o čemu ćemo nešto kasnije. b) Dinamika skupine

Ono što je posebno važno, a opet ima previše slučajeva nepoštivanja toga, jest dinamika skupine.

Biblijske skupine uglavnom su sastavljene od manjeg broja vjernika – petnaestak osoba. Pogreška je nekih kolega što su započinjući rad u biblijskoj skupini već na prvom susretu inzistirali na tome da svatko mora nešto kazati o biblijskom tekstu koji se razmatra.

Razlog tomu vjerojatno je njihovo osobno iskustvo sudjelovanja u biblijskoj skupini na fakultetu gdje se tako nešto i može očekivati, odnosno na čemu se može inzistirati. Međutim, ne mora svatko na biblijskom susretu nešto govoriti! Mi svećenici navikli smo javno nastupati, ali naši vjernici baš i nisu. Oni se često u početcima osjećaju sputano, pa čak i uplašeno da će reći nešto što će drugima zvučati glupo.

22 | 414 | VJESNIK | travanj 2020.

Zato treba dopustiti da netko ostane, barem prvo vrijeme, suzdržan u radu skupine. Jer oni koji su bili došli po prvi put na biblijsku skupinu pa bili prozvani da govore, a nisu se osjećali spremni ni slobodni, više se nikada nisu vratili.

S druge pak strane, ima i onih koji previše govore, možda bi se čak moglo kazati da pametuju ostalim sudionicima susreta. Voditelj skupine takve osobe mora ograničavati i ne dopuštati im da preuzmu inicijativu jer ipak je on voditelj. No, to treba činiti blago i s poštovanjem. c) Atmosfera zajedništva

Na biblijskim susretima potrebno je stvoriti takvu atmosferu da se svi osjećaju slobodnima govoriti, ali da pritom ne upadaju jedni drugima u riječ. Uloga je voditelja napose paziti da ne dođe do nesuglasica jer i one su moguće kad se suprotstave dva različita mišljenja, odnosno doživljaja jednog te istog biblijskog teksta.

U biblijskoj skupini treba stvoriti opuštenu atmosferu međusobnog uvažavanja i slobode, ali se to ne može napraviti odmah, na prvom ili drugom susretu. Katehetski rad u biblijskim skupinama ustvari je »rad na duge staze«. d) Opreznost pri tumačenju biblijskih tekstova

Ponekad bismo tumačenja pojedinih biblijskih tekstova mogli nazvati i »rušenjem vjere« jednostavnih i pobožnih vjernika, koji se dosad nisu susreli s tumačenjima suvremene egzegeze.29

Na jednom od biblijskih susreta bili smo upozoreni od samih sudionika kako je takva »demistifikacija« biblijskih izvještaja opasna. Ipak, smatramo kako se radi o rezultatima biblijskih znanosti koji ne žele »rušiti vjeru« ili tek tako »demistificirati« Sveto pismo, nego doprijeti do potpunije istine o njemu. Napominjemo kako se u ovim slučajevima radi o zamišljaju vjernika kako je Bog nekada u prošlosti djelovao silno i slavno, a sad više ne djeluje! Međutim, Bog koji je tada bio na djelu, isti je i danas. Problem je što je starijim ljudima teško prihvatiti ovakva tumačenja koja ih odjednom pogode, a oni su cijeli život mislili nešto drugo. Nažalost, oni nikada prije nisu čuli da bi se Sveto pismo moglo tumačiti i na ovaj način, odnosno znanstveno. Pored toga, vjernici i pri razmatranju drugih tekstova imaju neka svoja duhovna tumačenja koja baš ne Npr. prelazak Izabranog naroda preko Crvenog mora ne treba shvatiti baš doslovno, onako kako je opisan u Bibliji.

29


stoje kad se to pogleda povijesno-kritički, egzegetski. Ali njihova mišljenja ne treba »uništavati, ubijati ih u pojam«, ili ih čak izrugivati.

Jedan se mladi svećenik vrlo grubo izrazio glede rada s biblijskom skupinom u svojoj župi, rekavši jednostavno kako su to »vjerničke gluposti« koje on mora sad »rušiti, popravljati i ispravljati«. Pritom je bilo jasno kako ga sve to skupa jako, jako živcira… Ostao je neugodan dojam da mu nedostaje opreznosti, takta i strpljenja s vjernicima te uvažavanja njihova mišljenja (jer on je teolog!).

Bilo kako bilo, vjernicima se na biblijskim susretima »otvaraju oči« za neke teme i teološka tumačenja. Ponekad su u pitanju značajnije stvari (npr. analiza Proslova Ivanova Evanđelja i s tim povezano otkrivanje, odnosno shvaćanje Isusove preegzistencije), ali većinom nisu tako velike i značajne. Ovdje moramo svakako napomenuti kako biblijska kateheza djeluje »potiho«, odnosno spomenuti narodnu poslovicu da »tiha voda brege dere«. Nakon održanih biblijskih susreta vjernici znaju osobno prilaziti voditelju te postavljati pitanja i komentirati ono što se radilo i čulo tijekom susreta. e) Znanstveni uvod u Bibliju

U našim župnim biblijskim skupinama Bibliji se pristupa kao svetom tekstu, ali vjernici većinom nikada prije toga nisu imali jedan dobar znanstveni uvod u Bibliju, odnosno uvod u to kako suvremena biblijska znanost tumači svete tekstove. Oni ne znaju kako se za istraživanje i tumačenje Biblije koristi sva moguća znanost i znanstvena aparatura. Pritom ne mislimo samo na povijest i literarnu analizu, nego na arheologiju, zemljopis, fiziku, kemiju, biologiju... Uglavnom, primjećujemo kako za vjernike nema znanstvenog uvoda u Bibliju, pristupa joj se kao svetom tekstu, ali trebalo bi ih ipak možda uvesti u ovu problematiku znanstvenog tumačenja Biblije. To nije nužno, i ne mora se možda odmah na početku, ali čini se kako je ipak dobro tako nešto omogućiti vjernicima. Uvijek se može pozvati nekog od profesora biblijskih znanosti da održi nekoliko susreta na tu temu.

Zna se dogoditi da vjernici nakon jednog takvog znanstvenog uvoda u Bibliju kažu: Ja ipak vjerujem baš sve onako kako u Bibliji piše… Međutim, vjerujem da svi školovani teolozi znaju kako je jedino čitanje kojem se Crkva izričito protivi upravo baš takvo, doslovno čitanje. Ako bismo Bibliju doslovno čitali, onda nam ne bi trebale ni biblijske znanosti ni crkveno učiteljstvo!

6. Poteškoće vezane uz katehetski rad na biblijskim susretima Glede kateheze odraslih, pa tako onda i biblijskih skupina, često se navode sljedeći problemi: vrijeme (prezauzetost svećenika i odraslih, koji se moraju »boriti za svagdašnji kruh«), vlastita nespremnost svećenika (za to se treba dodatno pripremati, treba veća izobrazba, određene vještine…) te nedostatak sadržaja (što govoriti, nema udžbenika, obrađenih sadržaja, rasporeda tematike…).30 Problem je i nezainteresiranost odraslih vjernika. Danas sve više postaje aktualno pitanje: »Zašto suvremeni čovjek čežnju za transcendentnim jedva traži (i)li uopće ne traži ili ne nalazi u Crkvi, tj. u katehezi? Drugim riječima, koji su to suvremeni izazovi koji utječu na negativnu evaluaciju kateheze odraslih? Odgovor na postavljeno pitanje nije jednostavan, jer se radi o nizu društvenih okolnosti koje utječu na nepovoljnu evaluaciju kateheze među odraslima, no radi lakšega razumijevanja potrebno je nabrojiti neke ključne suvremene izazove koji neposredno imaju reperkusiju na katehezu. Tako, primjerice, kada pojedini autori govore o suvremenim izazovima kateheze, između ostaloga, osobito ističu: gubitak smisla, individualizam, pluralizam, vjersku indiferentnost i vjersko neznanje.«31

Ovdje svakako moramo napomenuti da se konačno trebamo suočiti s realnošću i prestati maštati o »pastoralu velikih masa vjernika«, a usmjeriti se na iscrpnu i kvalitetnu katehezu malih skupina odraslih, kakve već i jesu biblijske skupine.

Također, kao problem se može promatrati i činjenica da na biblijske susrete dolaze uvijek jedni te isti vjernici, koji i inače sudjeluju u svim događanjima u župnoj zajednici. Međutim, mišljenja smo kako ovo nije problem, nego pokazatelj da naše vjernike zanima Biblija te da o njoj malo znaju, ali žele saznati više. Najgore je kad sve stoji i miruje u ustajalosti svakidašnjice.32 7. Poticaji i ohrabrenja za katehetski rad u biblijskim skupinama33

Što se tiče nedostatka vremena, svećenici su često prezauzeti na župama i istovremeno se moraju baviti raznoraznim poslovima koji ni ne spadaju na Usp. T. Vojnović, Nav. dj., 70. D. Barić – T. Galović, Nav. dj., 149. 32 T. Vojnović, Nav. dj., 71. 33 Ovaj naslov u cijelosti donosimo prema: Isto, 70-71. 30 31

travanj 2020. | VJESNIK | 415 |

23


T e m a  Varia

njih kao pastoralne djelatnike. Međutim, moramo se pitati: Je li to sva istina ili bismo ipak mogli pronaći vremena za tako važnu i prevažnu stvar kao što je kateheza odraslih? Poneki među nama osjećaju i svojevrsnu nelagodu kad je u pitanju kateheza odraslih i to zbog krive predodžbe o vlastitoj spremnosti i doraslosti za tu vrstu poučavanja. Mišljenja smo kako trebamo odstraniti svoje predrasude o katehezi odraslih i pojednostaviti svoje razmišljanje o njoj.

Mi mislimo da ljude treba učiti teologiju, a katehizacija odraslih nije nikakva »mala teologija« za odrasle. Kateheza (odraslih) nije u funkciji teologije, već vjere zajednice. Kateheta treba pomoći odraslima da odrastaju u vjeri (slikovito rečeno, pomoći im da skinu »dječji kaputić vjere«). To je u jednu ruku i svjedočenje vlastite vjere, tumačenje vlastite vjere. Jesmo li zbilja uvjereni da svećenik nema toliko vremena i volje da se jednom tjedno uvečer susretne sa svojim župljanima, da s njima razgovara o vjeri, tumači im ju, pojašnjava te pokuša unijeti više svjetla u nejasnoće i probleme vjere koji muče ljude?

Susret je to koji bi se trebao događati na razini jednog lijepog ljudskog susreta, bez neke stroge forme, ali s puno dinamičnosti, i on bi vjernicima mnogo značio. Iskustva pokazuju da je moguće jednostavno uzeti odlomak Božje riječi te ga pročitati i zajednički o njemu porazgovarati. Pritom će svećenik uvijek, bez obzira na prethodnu spremu i pripremu, pripomoći da se unese više svjetla u poznavanje Božje riječi. Vidjet ćemo da će ovakvi susreti vrlo brzo dati i svoje rezultate. Zajednica će postati svjesnija, zauzetija, euharistija proživljenija (barem kod onih koji budu dolazili). Iz kateheze odraslih rodit će se i karitas, pravo župno vijeće, potreba za zajedničkom molitvom, suradnja i laički apostolat, zbrinjavanje bolesnih i mnogo drugih karizmi kojima Duh obdaruje zajednicu. Zaključak

Prema dosad rečenom, slobodni smo zaključiti kako su biblijski susreti ili biblijske skupine ponajbolji način redovite katehizacije odraslih. To je najlakši, najjednostavniji, najdostupniji i najbrže ostvariv način katehetskog rada s odraslima. Također, ovaj je način rada već isproban, provjeren način katehizacije odraslih u današnjem pastoralu. Budući da bi svaka župna zajednica morala imati

24 | 416 | VJESNIK | travanj 2020.

neki od oblika katehetskog rada, slobodni smo preporučiti biblijske susrete ili skupine.

Za biblijsku skupinu zapravo već postoji plan i program, odnosno sadržaj, ako se prate nedjeljna čitanja kroz liturgijsku godinu. Lekcionar nedjeljnih čitanja daje teme, sadržaj i podlogu te je, iznad svega, prigodan za blagdane i svetkovine koje se slave tijekom godine. (Naravno, biblijska skupina može imati i samo povremene susrete u »jakim« liturgijskim vremenima, nije nužno da se oni održavaju tijekom cijele liturgijske godine.) Biblijski susreti uvode u život župne zajednice dijalošku dimenziju koje često nedostaje. Pritom mislimo na to da svećenik na nedjeljnoj svetoj misi izrekne svoju propovijed, ali rijetko kad se o njoj dobiju povratni odjeci. Ovako, na biblijskom susretu, vjernici mogu postavljati pitanja svećeniku o svemu što ih zanima i što im je nepoznato.

Neka nam ovdje još bude dopušteno primijetiti kako je vjerojatno jedan od razloga zbog kojih možda biblijski susreti ili skupine nisu dosad zaživjele u većini župnih zajednica njihova »nevidljivost«. Naime, »rezultati« biblijskih susreta ili skupina ne bivaju vidljivi i dostupni cijeloj župnoj zajednici jer se događaju izvan liturgijskih slavlja, u nekoj od župnih dvorana. Stoga predlažemo da se ponekad na ovim susretima, a na temelju razmatranih nedjeljnih čitanja, priredi za nedjeljnu euharistiju molitva vjernika, pokajnički čin, meditacija nakon pričesti, osmisli prikazna procesija s darovima i tome slično. Tako će cijela župna zajednica biti upoznata s »rezultatima« biblijskih susreta. »Biblija nije ukrasna knjiga obiteljskih biblioteka ‘zapečaćena sa sedam pečata’, nego izvor nadahnuća za vjernički život. Ali mi ih moramo naučiti čitati Bibliju i to da je čitaju meditativno i molitveno. Ona nije neko olako štivo ili lako pedagoško sredstvo.«34 Stoga je neizmjerno važno i nasušno potrebno da svećenici i vjeroučitelji omoguće vjernicima biblijske susrete te da ih potiču na sudjelovanje u njima.

»Naime, današnja vjera više nije samo vjera nasljeđa, već je ona vjera izbora, drugim riječima, suvremena se kateheza ne može voditi očuvanjem postojeće situacije, već mora katehizanda uvjeravati da treba svakodnevno izabirati, opredjeljivati se za Krista i odgovarati na pitanja koja mu postavlja život.«35 n

M. Srakić, Biblija u svećeničkim i vjerničkim rukama, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 124 (1996.) 6, 334. 35 D. Barić – T. Galović, Nav. dj., 155. 34


Milko Cepelić (1853. – 1920.) O stotoj obljetnici smrti

Luka Marijanović kanonik Prvostolnoga kaptola, umirovljeni profesor biblijskih znanosti i orijentalnih jezika na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu

S

vaka naša biskupija ima ljude koji su je zadužili svojim djelima i radom. Tako se i Đakovačko-osječka nadbiskupija i grad Đakovo ponose i još uvijek rado sjećaju da su imali čovjeka koji se u pravo vrijeme našao na pravom mjestu, zaduživši svojim radom našu mjesnu Crkvu i grad Đakovo. To je đakovački župnik i dekan, kanonik, etnograf Milko Cepelić. Upravo se ovih dana, 26. ožujka 2020., navršilo stotinu godina od njegove smrti. Sugrađani su mu se već odužili time što su jednu ulicu u Đakovu nazvali njegovim imenom u znak priznanja i nasljedovanja.1 To je »Cepelićev prolaz«, koji povezuje gradsku žilu kucavicu, Ulicu bana Josipa Jelačića, s Ulicom Franje Kosine, u užem stambenom dijelu grada. Tek nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj i Europi 1989., osnovna škola u Vuki, mjestu njegova rođenja, nosi njegovo ime.2 Za Cepelićeva župnikovanja, početkom dvadesetog stoljeća podignuta je na đakovačkom groblju kapelica u novogotskom slogu, na čast Kristova Uskrsnuća, djelo sarajevskog arhitekta Josipa Vancaša.3 U glavnoj aleji istoga groblja, o čijem se uređenju župnik

B. Bijelić, Đakovačke ulice, Kratke biografije osoba po kojima su dobile ime, Đakovo, 1998., 29-31. 2 Cepelićeva Poviest sela Vuke objavljena je u Zborniku Muzeja Đakovštine, br. 1: Đakovo i njegova okolica, Đakovo, 1978., 215-271. Rukopis se čuva u školi u Vuki. Uz rečeno, smijem još dodati, jer se radi o jednoj od »najkontroverznijih osoba novije hrvatske crkvene i političke povijesti«, kako je proučavajući Plehan i okolicu prof. dr. Krunoslav Draganović načuo za ovaj Cepelićev rukopis. Kad se, tragajući za njim, obreo u Đakovu, iznenada mu je na trgu pozlilo. Budući da je on tada bio gost Bogoslovnog sjemeništa, molio me da odmah o tome obavijestim rektora dr. Marina Srakića. Odvezli smo ga u Dom zdravlja u Đakovu. Potom sam ga ja odvezao u osječku bolnicu. Putem kroz Široko Polje i Cepelićevu Vuku, upoznao me bio s temeljnim sadržajem svoje oporuke. I sam je bio ocijenio svoje zdravstveno stanje vrlo ozbiljnim. 3 Obnovio je svoju župnu crkvu Svih svetih, nekadašnju džamiju, a izgradio je i novu crkvu na svojoj filijali, današnju župnu crkvu u Đakovačkoj Satnici. 1

travanj 2020. | VJESNIK | 417 |

25


T e m a  Varia

Cepelić uvelike brinuo, nalazi se njegov grob, tik uz središnji križ. Pokopan je uz svoju majku Mariju r. Kovačević. Počiva na groblju o kojem je jednoć napisao lijepu, danas već vrlo rijetku brošuricu.4

Milko (ili Mihovil) Cepelić rodio se u Vuki 21. rujna 1853., a umro u Đakovu 26. ožujka 1920.5 Pučku je školu pohađao u Vuki i Đakovu, a gimnaziju u Osijeku, filozofsko-teološki studij na đakovačkom liceju. Suvišno je reći kako se već tijekom studija, iako krhka zdravlja, isticao marljivošću i znanjem. Zalagao se i u Zboru duhovne mladeži đakovačke, kojemu je dvije godine bio predsjednikom (1875. – 1877.). U tom književnom bogoslovskom zboru njegovao je s ostalim bogoslovima i prijateljima svoj materinski jezik, koji je bitna sastavnica svakog naroda i njegova duha. Za svećenika je zaređen 14. rujna 1877. Kratko je bio kapelan u osječkom Donjem gradu. Već se iduće godine nalazi u Đakovu u službi biskupskog ceremonijara, dvorskog kapelana, zapisničara konzistorija i knjižničara biskupijske knjižnice. Od 1882. do 1894. osobni je tajnik biskupa Strossmayera, ujedno bilježnik u Biskupskom ordinarijatu. Već je u to vrijeme djelovao politički, naročito pišući članke i polemike u »Obzoru« i vukovarskom »Srijemskom Hrvatu«.

Razumije se po sebi da je uz brojne druge svećenike podupirao Strossmayerovo političko usmjerenje. Cepelić je s dr. Dragutinom Neumannom (1856. – 1911.) u Osijeku 1902. osnovao prvi hrvatski dnevnik »Narodnu obranu«, koji je pridizao i razvijao političku i narodnu svijest osječkih Hrvata, i uopće u Slavoniji.6 Neko vrijeme bio je profesor hrvatskog jezika, hrvatske povijesti, zemljopisa i prirodopisa na Višoj djevojačkoj školi u đakovačkom samostanu od 1879. Od 1894. do 1910. đakovački je župnik, i kao takav u punom smislu riječi duhovni i vjerski oslonac svojim župljanima.7 Kanonikom stolne M. Cepelić, Đakovačka groblja, Đakovo, 1916. Cepelić je starinom, s očeve strane, bio iz Slovačke, iz Trenčinske županije. Pradjedovsko mu je prezime glasilo Cepely. Cepelićev otac pokopan je na vučkom groblju. 6 Dr. Neumann surađivao je s biskupom Strossmayerom i uz njegovu pomoć i podršku bio pokretač osječkih hrvatskih dnevnih novina »Narodna obrana« i Prve hrvatske dioničke tiskare. Usp. D. Kušen, Prilog za životopis Dragutina Neumanna, u: Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 11, Osijek, 2011., 289-305. 7 Treba iskreno priznati da su đakovačka župa, inače u ondašnjem opsegu vrlo teška za upravu, i đakovački župnik ostajali nekako postrani, u sjeni biskupije koja u njoj ima svoje sjedište. Ništa tu nije bilo zapostavljeno, ali se ne možemo oteti takvom dojmu… 4 5

26 | 418 | VJESNIK | travanj 2020.

crkve postao je tek 1910. Počašćen je bio naslovom počasnog papinskog komornika 1888., a 1901. imenovan apostolskim protonotarom. Vrlo savjesno vršio je svoju svećeničku službu. Naravno, i druge mu povjerene službe. Ali kao vrsni intelektualac našao je vremena i za brojne druge usputne stvari. Aktivno se bavio političkim radom, ali je kao kandidat za saborskog zastupnika na izborima 1897., a slično i 1901., u namještenim izborima izgubio. Hrvatsko-mađarski politički odnosi u to vrijeme nisu bili zdravi. Mnogi su ljudi svoga župnika u Đakovštini, i šire, poštovali jer je uvijek bio uza svoj narod. Nakon Riječke rezolucije 1905., čak pomalo razočaran i svojim političkim prijateljima, odlučno se povukao iz političkog života. Cepelić je bio svestran, svećenik velikoga znanja, kao malo tko upućen u razne struke. Od 1881. do 1905. bio je povjerenik Matice hrvatske i radio na promicanju hrvatskih knjiga. Kasnije je, zbog svojih zasluga, imenovan njezinim počasnim članom. Bez straha je disao, pisao i govorio svojim lijepim materinskim hrvatskim jezikom. Bio je sjajan govornik, u biskupiji jedan od najboljih, izvrstan domoljub, nepokolebljiv značaj. Sudjelovao je mnogo i u radu Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku.8 Isti Klub mu je nakon smrti, kao hrvatskom književniku i zaslužnom promicatelju narodnoga veziva, podigao spomen-ploču na rodnoj kući, u Osječkoj ulici. Ploča je obnovljena 1995. prigodom 75. obljetnice njegove smrti.9 Obično se spominje, među inim, da je Cepelić već kao mali dječak zavolio narodno blago, seoski život

Milka Cepelića među književnike ne svrstavaju H. S. Tomić ‒ G. Rem, Đakovačka čitanka, Put nebeski, Đakovo, 2000. Isti autori ne spominju ga ni u svome Slavonskom tekstu hrvatske književnosti, Zagreb, 2003., jer mu opus u tom smislu nije osobito značajan. 9 Izvrstan cjelovit prikaz života i rada Milka Cepelića prigodom 75. obljetnice njegove smrti napisao je njegov zemljak i imenjak: M. Kopljar, Milko Cepelić (uz 75. obljetnicu smrti), Đakovački vezovi, 1995., 10-14. Isti je tekst prof. dr. Kopljara objavljen kao brošurica od 23 stranice s ilustracijama: M. Kopljar, Milko Cepelić (1853.-1920.), Đakovo, 1995.; A. Šuljak, Milko Cepelić – u povodu 150. obljetnice rođenja, Đakovo, 2003. Osim u našim enciklopedijama, o Milku Cepeliću, npr. V. Tkalčić, Hrvatska enciklopedija, sv. III., Zagreb, 1942., 676s., s navedenom bibliografijom, može se pogledati: A. Dević ‒ F. Zefiq, Župa Vuka, Vuka, 2006., 169-172. Pisao sam i sȃm nešto o njemu: L. Marijanović, Kulturno-prosvjetna i preporodna djelatnost profesora i studenata đakovačke bogoslovije, u: Diacovensia 4 (1996.), 109-145., ovdje 118s. O Cepeliću vidi još: Z. Benašić, Bibliografija radova i slika iz revija Đakovačkih vezova 1967. – 2009., Đakovo, 2010. 8


i običaje. Njima se naprosto oduševljavao. Naime, sa svojim trima sestrama i ostalom seoskom djecom rastao je i odrastao u rodnom mjestu. Upoznao je sve dječje i momačke igre i zabave, sve narodne običaje. Naučio sve pučke poslove. Osobito je proučio prirodu rodnoga kraja. Kažu da nije bilo ptice, ribe, zmije, leptira ili bilo koje druge životinje koju ne bi poznavao ne samo po izgledu, već i po načinu života. Ptice bi prepoznavao po njihovu glasanju. Uza svog oca, vrsnog bačvara, dobrog znalca svojstava svakog drveta koje je obrađivao, i šuma, proučio je bio svako drvo i grm, svaku biljku i gljivu. Sad bismo smjeli reći kako je bio ekološki osviješten čovjek, koji je volio prirodu, i to, da se biblijski izrazimo, »ne samo riječju i jezikom, već djelom i istinom« (1Iv 3,18).10 Danas smo otišli još puno dalje, imamo čak i novu granu teologije, ekoteologiju, jer su na to nagnala nova, vrlo nezgodna, vremena. Dok smo to dočekali, u rječici Vuki nestalo je jestivih rakova, kojih je još donedavno bilo. Nasreću, nema više ni močvara oko naselja Vuke. Živio je Cepelić među svojim seoskim pukom, starinom iz Bosne. Da usput kažemo: prije su toga žitelji nekih ovdašnjih naselja do Plehana bili došli de riva, s obale, tj. iz Imotske krajine, pa su ih zvali »dripama«, neki čak podrugljivo i »dripcima«. Takvima se nije opraštalo pa su često kroz kukuruze bježali svojim kućama. To se dogodilo i jednom bivšem vučkom župniku. Cepelić se bio suživio sa svojim rodnim selom. Nikad ga nije zaboravio, osobito ne ondašnju seosku crkvicu sv. Josipa, danas proširenu i prikladnu župnu crkvu. Rado je dolazio svojima u pohode, katkad u društvu s biskupom Strossmayerom. Priča se da je Cepelić svima bio pristupačan i ugodan sugovornik. I budući da je bio rodom sa sela, razumije se da je mladi Cepelić na svoj način »proučavao narodni život i običaje«. I brojni su drugi to isto promatrali i

Cepelić se bavio gljivarstvom. Jestive je gljive skupljao za hranu iz zadovoljstva i osobne znatiželje, ne iz potrebe. Znao je sve o uzgoju, proizvodnji, branju i skupljanju gljiva pa je i napisao knjižicu: Dvije tri o gljivama okolice Đakova i Osijeka, Osijek, 1916. To je njegov prilog hrvatskom nacionalnom fungariju. Samo pedesetak godina kasnije jedan će viđeniji svećenik, ne bez doze ironije i podrugljivosti, napisati kako ga je biskup poslao na seosku župu da u šumama oko Đakova bere gljive, umjesto da u nekom gradu obnavlja Crkvu prema uputama II. vat. sabora. O tempora, o mores! O vremenâ! O običajâ! O morala! Vremena u kojima živimo mijenjaju se! I stari su već znali reći da ako dvojica rade isto, to ipak nije isto! No, i taj je župnik ipak pisao o gljivama!

10

upamtili, ali kasnije nisu o svemu ništa napisali. On je pak za etnografiju imao puno smisla, to mu je bila ljubav, i još puno ranije negoli se bio susreo s Josipom Lovretićem.11 Privlačile su ga i oduševljavale posebice seljačke tekstilne rukotvorine, živopisni narodni vez. Prepoznao ga je kao naše veliko blago, ili da upotrijebimo svoj izraz, promatrao ga kao što mi danas motrimo svoje »đakovačke vezove«. Štoviše, sve mu je to donekle odredilo životni put, pa je postao jedan od najboljih poznavatelja hrvatske narodne nošnje Slavonije. Nadalje, malo tko je u Hrvatskoj poznavao sprave i oruđe za priređivanje pređe, za tkanje, kao što ih je poznavao on. I o tome je prvi stručno i sustavno pisao.12 Nakon njega ostala je krasna zbirka tkiva i veziva, narodnih rukotvorina; uzorno opisanu, pred smrt ju je oporučno poklonio Etnografskom muzeju u Zagrebu. Napose se praktički bavio starinskim narodnim bojenjem vune za ćilime, te primjenom narodnih šara u ćilimarstvu, kod ukrašavanja crkvenog ruha i građanskog pokućstva.13 Po motivima iz njegove zbirke otaraka i stolnjaka rađena je i bogata dekoracija zidova, a djelomično i ornamentika podova u đakovačkoj katedrali, što tome posvećenom prostoru daje savršen sklad. Ornamentika se podova tek osobito lijepo razabire s povišenog mjesta, npr. s kora katedrale. Ono po čemu mi Milka Cepelića još danas pamtimo, i čime nas je zadužio, jest njegovo velebno djelo, što ga je priredio skupa s biskupijskim povjesničarom Matijom Pavićem. Ta spomen-knjiga, dostojna velikog biskupa Strossmayera, još i danas nam je često u rukama. Objavljena je u prigodi njegova veoma rijetkog jubileja, tek ga je jedan od tisuću biskupa doživio, pedesete obljetnice biskupske službe: Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski, god. 1850. – 1900., Zagreb, 1900. – 1904. Od biskupove smrti do danas nepregledno se već umnožila literatura o njemu, u nas i po svijetu, ali ovo djelo ostat će još zadugo nenadmašno. Već je dvaput ana-

Dok je Cepelić bio župnikom, u Đakovu je na službi bio Josip Lovretić. O obojici piše: M. Svirac, Josip Lovretić i Milko Cepelić – sličnosti i razlike njihova doprinosa hrvatskoj etnologiji, Đakovo, 2013., 269-281. 12 M. Cepelić, Biskup Strossmayer u narodu. Narodno tkivo i vezivo, Zagreb, 1900., 99-115.; Sijmo opet lan i konoplju, Osijek, 1917.; Spasavajmo narodno naše tkivo i vezivo, Osijek, 1917. itd. 13 T. Petrović, Milko Cepelić – istraživač hrvatskoga seljačkog tekstila, Đakovo, 2001., 61-75. U ovom vrijednom radu nalazi se dosta literature o Cepelićevu životu i radu. Naročito su zanimljivi radovi o tekstilu. 11

travanj 2020. | VJESNIK | 419 |

27


T e m a  Varia

statički tiskano. Dok drugi pišu o našem biskupu kao političaru, ljubitelju umjetnosti i slično, često čak proizvoljno, netočno i paušalno, Cepelić i Pavić ga najiscrpnije predstavljaju prije svega kao katoličkog biskupa, kao mecenu u javnom životu hrvatskog naroda i slavenstva uopće. A da je biskup to sve mogao ostvariti, omogućila su mu to kao vlastelinu velika biskupijska dobra, osobito šume dozrele za sječu. Ne bismo odviše pretjerali kad bismo ustvrdili da je u tom remek-djelu Cepelića i Pavića sadržana povijest grada Đakova i Đakovštine, ali i Hrvatske u drugoj polovici 19. st. Jednom riječju, ono je prvorazredni izvor za sve koji proučavaju biskupov život i djelo pod svim vidovima njegova dugog i plodnog života.14 Ali i kao velikog čovjeka i dalekosežnog vidioca, neshvaćenog na I. vatikanskom saboru, čije je prijedloge i zamisli tek nakon stotinu godina usvojio II. vatikanski sabor. Tako su nam svoga biskupa Strossmayera na posve pristupačan i lak način mogli predstaviti samo ljudi koji su se izravno okoristili biskupijskim arhivom, i koji su živjeli, ne u velikom kolu koje se tek s vremena na vrijeme okupljalo oko svog biskupa, već danomice uz njega, i to kao njegovi neposredni, odabrani i vrijedni suradnici, koji su sve znali iz prve ruke. Zabilježili su i obuhvatili puno, i to srcem i umom povjesničara, formata kao što je bio njihov suvremenik i čest gost biskupa Strossmayera, ugledni Tadija Smičiklas. Djelo je napisano lijepim narodnim jezikom, u rodoljubnom duhu, prije svega odgojno, što je danas nekima – čini mi se – »posljednja rupa na svirali«. Očekujemo i gradimo novu Europu, a na rubu smo kolapsa svoje civilizacije, jer ne držimo mnogo do svojih kršćanskih vrednota, a, kako se čini, ni do narodnih vrednota. Tek ćemo po svojem vrijednom kulturno-povijesnom blagu, pa i po svojoj narodnoj nošnji, biti prepoznatljivi u Europi. Cepelić i Pavić su zapisali puno, ali ni to nije sve! Biskupovu bogatu ostavštinu danas vrlo uspješno, oslanjajući se na činjenice, istražuju drugi, i mlađi, i kod nas i po svijetu.

Cepelić je još napisao tridesetak manjih, ali vrijednih članaka o svome znamenitom biskupu i njegovoj katedrali, ponajviše u »Glasniku biskupija bosanske

Nedavno je emeritirani nadbiskup mons. Marin Srakić objavio četiri sveska Strossmayerove Korizmene i prigodne poslanice i okružnice, Sve za vjeru i za domovinu, Đakovo, 2015. To je svojevrsna Strossmayerova čitanka, u kojoj se ne nalazi ono što su drugi napisali o biskupu, već ono što je biskup Strossmayer sam napisao o brojnim i različitim temama iz života Crkve i svijeta.

14

28 | 420 | VJESNIK | travanj 2020.

i srijemske«. Treba reći da je Cepelić, uz dr. Franju Račkog, bio čovjek koji je uživao biskupovo iznimno povjerenje. Katedralu je jako dobro poznavao i popularizirao. Ali ipak ne tako kako su rijetki pojedinci prije znali reći (vjerujem da su bili dobronamjerni), da su joj »umjetničku vrijednost u nacionalnom zanosu precjenjivali«. Dato sed non concesso, ona je u svakom slučaju najbolja i najzanimljivija crkvena građevina druge polovice 19. st. u srednjoj Europi. Tek smo nedavno u suvremenom ruhu dočekali dva monumentalna djela o njoj, i to oba iz pera mladog stručnjaka za povijest umjetnosti u nas, dr. Dragana Damjanovića. Ali ni Cepelićeva »Stolna crkva djakovačka«, od prije stotinu godina, nipošto ne zaostaje za njima. Ispravno je i jezgrovito pisana, cjelovito i jasno za pobožni naš puk, a to znači i za nas koji nismo vješti povijesti umjetnosti. Ako se drugdje susretne da je nešto nejasno, kad se o katedrali radi, valja se nasloniti na tu Cepelićevu omalenu knjižicu. Jer on se još kao dječak igrao na opkopima staroga đakovačkog grada. Gledao je kad su se udarali temelji novoj crkvi. Pogotovo je kao đakovački klerik promatrao kako joj se tornjevi dižu nebu u visine. Kasnije, kao biskupov tajnik, prati dovršetak njezine gradnje. Štoviše, kao biskupov suradnik nadzire pojedine radove na njoj, isplaćuje radnike, prijateljuje i dopisuje se s umjetnicima, i odatle poznaje mnoge pojedinosti. Životno povezan s njezinom gradnjom, u stalnom društvu graditelja i umjetnika, postao je pravi estetičar, pa je u sarajevskoj Vrhbosni razložno mogao pisati svećenicima o crkvenome graditeljstvu, kiparstvu i slikarstvu i kojih se pravila valja držati da očuvamo crkveni duh. Naime, kršćanska vjera ima svoj kulturni izričaj. To su pitanja koja nam se često postavljaju, osobito danas kad postoje zavodi za zaštitu spomenika kulture, i koji provode svoju politiku konzerviranja. Naši sakralni prostori nisu samo i jedino muzeji ili galerije na otvorenom, već svrhoviti liturgijski prostori. I ne na kraju, naša su svojina. Tajnik Cepelić izvanredno je cijenio svoga biskupa Strossmayera i branio kad su ga napadali ili osporavali.15 Dok je govorio o širini i veličini Strossmayerovoj, i sam se naš pjesnik A. G. Matoš lakonski 1906. god. izrazio kako je, među ostalim, biskup bio »najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, ‘naša dika’…« Nadalje, Cepelić je, u duhu svog vremena, pisao i o hrvatskim književnicima. Iznosio je o njima samo biografske i bibliografske podatke, ali Usp. M. Cepelić, Za istinu i pravicu, Rijeka, 1914.

15


nije vrednovao njihova književna djela kao takva.16 Zanimao se za hrvatske junačke narodne pjesme iz Bosne, sabirao ih i objavljivao.17 Zanimao se i za Hrvate u Vojvodini i Mađarskoj. Pisao je o prijateljstvu između Hrvata i Bugara.18 I ne kao posljednje,, promicao je, poput biskupa Strossmayera, kult svetih Ćirila i Metoda, pa bismo mogli i za Cepelića reći, suvremenim rječnikom, da je bio ekumenski raspoložen.19 Iako je bio ostao, razumije se, u sjeni svoga biskupa Strossmayera, širinom svoga srca i uma ni Cepelić se nije dao natkriliti. Pobrinuo se za to na vrijeme, pokazavši i dokazavši koliko je bio predan radnik na njivi Božjoj i narodnoj. Ostao je vjeran suradnik svojem biskupu do kraja. Ovdje nije ni mjesto ni vrijeme da opisujemo jedan njegov radni dan uz biskupa kojem su dolazili brojni gosti iz zemlje i svijeta. Trebalo ih je sve smjestiti i za njih se pobrinuti. Nije bilo nipošto jednostavno voditi veliki ured i pratiti izdašno biskupovo dopisivanje, a sve to bez današnje uredske tehnike… Imat će za to prilike onaj tko bude prikupio i razvrstao sve Cepelićeve bibliografske jedinice, i možda – nama za ilustraciju – ponovno objavio i poneki njegov rad. Željeli smo o stotoj obljetnici smrti Milka Cepelića ukratko naznačiti što je on radio, čime se bavio, o kojim je ovdje spomenutim, ali i drugim temama, i to baš našim temama, stručno pisao. I pobuditi novo zanimanje za njega. Njegovi su radovi razasuti po raznim časopisima i, koliko nam je poznato, još nije sve prikupljeno na jednome mjestu. Premda nam sela, barem sela kakva mi poznajemo i još gledamo, ubrzano propadaju, neka su već posve iščezla, pa i seoska kultura s njima neumitno odlazi u zaborav, mislim da Milko Cepelić ipak neće pasti baš u posvemašnji zaborav. Jer ono za što je on pokazivao pojačano zanimanje, za prošlost i starinu biskupskoga grada Đakova, ali i za svoju sadašnjost, to isto u određenoj mjeri već pokazuju i noviji vrijedni mladi etnolozi i ostali istraživači iz ovog podneblja. I njiho-

Tako je pisao o Grgi Martiću, Luki Botiću, Mihovilu Pavlinoviću, Ivanu Antunoviću, Jurju Tordincu, Iliji Okrugiću i drugima. 17 Hrvatske narodne pjesme (junačke), pjevao ih Perkan Karaivan Pavić, popisao i izdao Milko Cepelić, Đakovo, 1903. Druga knjiga tih pjesama ostala je u rukopisu. Usp. B. Ostajmer, Milko Cepelić u svjetlu jednoga njegova nepoznatog rukopisa, u: Scrinia Slavonica 13 (2013.), 113-138. 18 Tekst je tu preuzet iz djela: M. Cepelić – M. Pavić, J. J. Strossmayer…, Kosta Crnušanov i dr., Sofija, 1999. 19 M. Cepelić, Biskup J. J. Strossmayer prema časti slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda, u: R. Franjin Magjer (ur.), Slavenski apostoli sv. Ćiril i Metod, Osijek, 1920. 16

vim zalaganjem preživjet će još dosta toga, držim da to neće biti u obliku neukusnog kiča, i to kroz naša marljiva folklorna društva, i kulturne manifestacije naših dana, kao što su naši »Đakovački vezovi« sa svim svojim pratećim priredbama. Svi koji se bave prošlošću Đakova i Đakovštine, osobito slavonskom narodnom nošnjom, znaju koliko je tome pridonio Milko Cepelić. I smijemo zaključiti: ono što je svećenik i etnograf Josip Lovretić, autor prve naše etnografske monografije, bio za Otok i vinkovački kraj, u proučavanju etnografskih i historiografskih tema, kao i hrvatske kulturne baštine uopće, to je za Đakovo i Đakovštinu bio i ostaje Milko Cepelić. I zato nas raduje što se, napose u zbornicima Muzeja Đakovštine i godišnjim revijama Đakovački vezovi, povremeno pojavljuju rasprave o Cepelićevu povijesnom i etnološkom radu. Đakovački Gradski muzej u svojem stalnom postavu, uz arheološku građu, predmete kulturnopovijesne zbirke, ima i etnografsku, uglavnom tekstilnu građu. U njoj i Cepelić ima svoje mjesto. U svoje vrijeme, i puno prije no što je u Đakovu utemeljen Gradski muzej, na tom se području istaknuo jedan neumorni sakupljač i čuvar tradicijskih rukotvorina – naš Milko Cepelić. Usto je o svemu stručno i publicistički pisao. Zato ga Muzej Đakovštine u Đakovu u svojem stalnom etnološkom odjelu nije zapostavio. Doduše, Strossmayer je bio veliki čovjek i naše Crkve i naroda. Ali uz njega, pa makar da su ostali – uvjetno rečeno – u biskupovoj sjeni, bilo je njegovih velikih i vrsnih suradnika i pomoćnika. U takvom ili sličnom se radu, u svojim životnim okvirima i granicama, istaknuo njegov prvi suradnik u Đakovu, Milko Cepelić. Mislim da ga nitko nije u tome nadmašio. Zato ga se danas rado sjećamo, zahvalni za njegov život i rad. Kad se sve lijepo posloži što nam je on ostavio u baštinu, i zadužio nas, pa njegov domoljubni značaj, i ljubav prema Crkvi i vjernicima svih narodnosnih skupina u župi i šire, to sve i sada još lijepo upotpunjava i osnažuje mjesto i ulogu biskupskog grada Đakova. To »srce Slavonije«, kako pjeva pjesma, tijekom je stoljeća preraslo u sjedište slavonske crkvene pokrajine, a njegova katedrala postala prvostolnicom. Bez sumnje, pamtit ćemo kako je Milko Cepelić znatno pridonio boljem poznavanju đakovačke i hrvatske prošlosti, ugradivši i sebe u stolnu crkvu o kojoj je pisao. A ona nas ni danas ne prestaje poticati da trajno revnujemo za slavu Božju, za slogu i ljubav naroda svoga. n travanj 2020. | VJESNIK | 421 |

29


T e m a  Varia

Štovanje relikvija i njihovo značenje Željko Čekolj

doktor znanosti i vjeroučitelj u Beču

1. Fenomen štovanja relikvija i njegovi početci U samim početcima relikvije su se obično čuvale u mjestima koja su imala dobru infrastrukturu kako bi njihovi štovatelji mogli što lakše do njih doći. U srednjem vijeku ljudi su, ako je bilo ikako moguće, odabirali za život mjesta u kojima su bile pohranjene relikvije. Budući da su se relikvije čuvale uglavnom u crkvi, nastanjivali su se uz samu crkvu. Zbog toga nije slučajno da mnogi gradovi osnovani u srednjem vijeku u svom središtu imaju crkvu oko koje su se onda gradile kuće i planirale ulice. Tako je sveta relikvija prebivala u samom središtu grada te na neki način bila »zadužena i odgovorna« za ljude koji su se nalazili unutar gradskih zidina. Mnogi danas poznati gradovi »podignuti« su na relikvijama.

Relikvije su, materijalno gledajući, ostatci ljudskog tijela; uzimalo ih se iz grobova, a uglavnom se radi o ljudskim kostima. Ljudski ostatci ekshumirali su se nakon što su ljudi povjerovali da su se na grobu pokojnika, ili »po njegovu zagovoru«, dogodile čudesne stvari. Crkveni povjesničar Arnold Angenendt objašnjava to ovako: Relikvije su tjelesni ostatci svetaca, prije svega tijela ili njegovih dijelova (primarne relikvije), a onda svega onoga što je pripadalo njihovu životu ili na neki način došlo u dodir s grobom (sekundarne relikvije). Postoje mnogovrsne relikvije, od pepela, dijelova kostiju spaljenih ili sahranjenih svetaca, pa do Kristovih relikvija, bez obzira radi li se o relikvijama iz njegova djetinjstva, ili onih kasnijih, povezanih s njegovom mukom; tu spadaju sredstva za mučenje, križ i na Golgoti prolivena krv. Ali relikvijama se smatraju i stvari koje su došle u dodir s primarnom relikvijom, kao npr. odjeća određenog sveca.1 K. Othmar, Die Vergangenheit in die Gegenwart holen, 25.

1

30 | 422 | VJESNIK | travanj 2020.

Najranija kršćanska svjedočanstva ne spominju relikvije, vjerojatno stoga jer su ljudi u ono vrijeme očekivali skori Kristov dolazak pa im neki drugi materijalni dokazi nisu bili važni. Stoga se, kao važno, nameće pitanje kad je počelo štovanje relikvija među kršćanima.

Isus je uskrsnuo i njegovo tijelo nije bilo podložno raspadanju; u bit uskrsnuća spada sjedinjenje duše i tijela. Težeći tome sjedinjenju duše i tijela na Sudnjem danu, kršćani su smatrali da im u tome može pripomoći štovanje i čašćenje svetaca. Svaki »dio sveca« otvarao je izravan pristup nebu i božanskoj snazi. U prva dva stoljeća ne spominju se relikvije Isusa i njegovih učenika. Po prvi put se njihovo štovanje spominje nakon nasilne smrti biskupa Polikarpa iz Smirne oko 155. godine. Njegova je zajednica kosti svoga pastira tako štovala da ih je smatrala vrednijim od »dragog kamenja i zlata«.2 Članovi zajednice vjerovali su da je duša mučenika Polikarpa iz neba bila povezana s njegovim tijelom koje je ležalo u grobu. Stoga su se okupljali na dan njegove smrti koji se od starina smatrao rođendanom kršćana i, sjećajući se tako njegova života, zahvaljivali za njegovo djelovanje.

Do novog oblika štovanja relikvija dolazi s milanskim biskupom Ambrozijem, koji je 386. god. dao izvaditi ljudske kosti iz groba jednog mučenika na kojem su se događala čudesa, te ih ponovno »sahranio« na oltaru jedne crkve. Kod toga je upotrijebio riječi Otkrivenja 6,9: Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu. Od tog vremena postaje veza između groba, odakle su uzete relikvije, i oltara jako bitna, a vađenje posmrtnih ostataka iz grobova znamenitih kršćanskih muževa i žena ubrzo se počelo prakticirati u čitavom latinskom kršćanstvu. Najčešće se prenošenje posmrtnih ostataka na oltar i njihovo polaganje ispod oltara smatralo svojevrsnim »proglašenjem svetim«. Ako to veliko slavlje, s bogatom liturgijom i procesijom, nije mogao voditi biskup, trebalo je zatražiti njegovo dopuštenje. Isto, 27.

2


Usporedo s ovakvim načinom sahranjivanja ispod oltara, u Galiji se od 7. stoljeća počeo razvijati običaj polaganja posmrtnih ostataka u škrinju, relikvijar ili sarkofag koji su se stavljali na oltar. Prvi takav poznati slučaj datira iz 660. godine, a riječ je o zlataru Eligiju iz Noyona, čije su navodno neraspadnuto tijelo položili u sarkofag i onda na oltar. Od 12. stoljeća relikvijar se počelo stavljati iza oltara. Tako je jedan kroničar samostana Peterhausen, pokraj Konstance, sredinom 12. stoljeća napisao: Bog ne trpi da tijela ostaju sakrivena ispod zemlje. On ih želi vidjeti uzdignute na oltaru. Da, ako bi bilo časnijeg mjesta gdje bi ih se moglo staviti, uvjeren sam da bi ih On tamo stavio.3 Za razliku od galijskog liturgijskog područja, u Rimu se pokojnikov grob stoljećima smatrao svetim mjestom, koje se nije smjelo otvarati niti dirati. Tu su se onda počele pojavljivati već spomenute sekundarne relikvije koje su došle u dodir sa ‘svetim grobnim mjestom’ poput zemlje ili ulja za svjetiljke. Osim čudesa koja su se događala na grobu, veliki znak pokojnikove svetosti bilo je njegovo neraspadnuto tijelo.

Smatra se da se tijelo pokojnika do 10. stoljeća nastojalo sačuvati u cjelini, a onda je otpočela praksa uzimanja pojedinih udova tijela. Po jednoj legendi, biskup Gobhard II., iz Konstance (10. st.), htio je uzeti neke dijelove tijela svetog Ulrica, na što mu je ovaj iz groba odgovorio: Želim da moje tijelo na ovom mjestu ostane čitavo do Sudnjeg dana.4

Dva stoljeća kasnije već je bilo uobičajeno da se uzimaju pojedini dijelovi tijela. Tako je od pokojne Elisabete iz Thüringena, preminule 1231., pronađene neraspadnute u njezinu grobu, uzeta glava, koja je potom, očišćena od kože i kose, stavljena u bogati relikvijar koji je darovao car Friedrich II. Dakle, u tom vremenu je postojala dvostruka praksa; s jedne strane, nastojalo se sačuvati čitavo pokojnikovo tijelo, a s druge se strane smatralo da je u svakom »odijeljenom« dijelu tijela prisutan čitav pokojnik, odnosno svetac. Obično je »uzimanju svečevih udova prethodilo njegovo kuhanje«.

Pokojnika koji je umro na glasu svetosti posebno se častilo u crkvama koje su posjedovale njegove relikvije, a naročito na dan njegova rođenja ili smrti. Važni gradski ugovori obično bi se sklapali na spo Isto, 29. B. Leicht, Gold siehst du außen, Christus innen, 34.

3 4

mendan sveca, a uz svečanu misu i procesiju s relikvijama organizirale bi se i razne svečanosti.

Zanimljivo je da i dandanas u modernom i digitalnom svijetu relikvije izazivaju određenu pozornost. Tako je npr. 2005. na grob pape Ivana Pavla II. hodočastilo oko 4 milijuna ljudi. 2. Relikvije i njihovo značenje u Bibliji

Kad danas ljudi postanu jako dobri prijatelji ili žele iskazati poštovanje drugome, primjerice, u sportu, onda izmijene majice ili neki drugi odjevni predmet. Posebno su na cijeni odjevni predmeti jako poznatih ili popularnih osoba.

Takva praksa nije nikakva novost, ona je bila raširena i u davnoj prošlosti, pa tako u 1Sam 18,1-4 stoji: Kad je David završio razgovor sa Šaulom, Jonatanova se duša prikloni Davidovoj duši i Jonatan ga zavolje kao samoga sebe. Šaul zadrža Davida onoga istog dana kod sebe i nije mu dao da se vrati kući svoga oca. I Jonatan sklopi savez s Davidom jer ga je ljubio kao samoga sebe. I skide Jonatan plašt koji je imao na sebi i dade ga Davidu; tako i svoju odoru, čak i svoj mač, svoj lûk i svoj pojas. Prorok Ilija je primio Elizeja u svoju zajednicu tako da je bacio na njega svoj ogrtač. Prije svog odlaska u nebo Ilija je svojim plaštem, odnosno ogrtačem, podijelio Jordan (2Kr 2): Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na dvije strane. I obojica prijeđoše po suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: »Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe!« A Elizej odgovori: »Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!« Ilija odgovori: »Mnogo tražiš: ako me budeš vidio kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće ti biti.« I dok su tako išli i razgovarali, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: »Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!« I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: »Gdje je Jahve, Bog Ilijin?« I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane i Elizej prijeđe. Nešto slično je prije učinio Mojsije sa svojim štapom, odnosno Izraelci s Kovčegom saveza. Nakon Ilijina uzlaska na nebo njegovu učeniku Elizeju ostaje njegov plašt, odnosno ogrtač, kojim on može činiti čuda kao i njegov učitelj. Svejedno je bilo važno da travanj 2020. | VJESNIK | 423 |

31


T e m a  Varia

se ne podlegne nekom praznovjerju, pa tako Ernst Würthwein piše u svojim komentarima o Knjigama Kraljeva: Plašt po sebi nije čudotvoran, nego samo onda ako onaj koji ga ima posjeduje duh.5 Djela apostolska izvještavaju da su u Efezu u 1. stoljeću apostolu Pavlu uzimali znojnu odjeću s tijela i stavljali ju na bolesnike u nadi da će ozdraviti (Dj 19,11s).

Ne treba stoga čuditi da se posebno štovala i odjeća koja je na neki način došla u dodir s Isusom, posebno kod Isusove smrti i pokopa, kao što je u npr. navedeno u Ivanovu Evanđelju. Kod sinoptika se opet citira Psalam 22,19: Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.

Iz Starog je zavjeta za spomenuti i krevet kralja Oga (Pnz 3,11): Bašanski kralj Og jedini je od preostalih Refaimovaca. Krevet njegov, odar od željeza, još se nalazi u Rabi, gradu sinova Amonovih: deset je lakata – običnih lakata – dug, a četiri lakta širok. Taj je krevet najvjerojatnije bio veliki kameni sarkofag 4 m x 1,8 m. Za njega se može reći, slično kao i za Golijatov mač koji se čuvao u Jahvinom hramu u Nebu, da su negativne relikvije, jer su pripadale neprijateljima i svjedočile o njihovu porazu. Biblijski spisi spominju i pozitivne relikvije kao što je Kovčeg saveza, vrč mȁne (Izl 16,32-34), Aronov štap (Br 17,16) i ploče s 10 Božjih zapovijedi (Izl 25,16-21).

Za napomenuti je da su na starom Orijentu častili relikvije raznih božanstava, pa i njihovo oružje. U Egiptu se na više mjesta častilo Ozirisove relikvije, tako se, navodno, u Abyolosu čuvala Ozirisova glava. I kasnije su relikvije glave imale veliki značaj. Glava Ivana Krstitelja navodno se čuvala na četiri mjesta. Za razliku od Ozirisovih relikvija, Jahvinih nije bilo, ali starozavjetne relikvije svejedno nisu podlijegale pod zabranu slika (Pnz 4,15s): Pazite dobro! Onoga dana kad vam je Jahve, Bog vaš, govorio iz ognja na Horebu, niste vidjeli nikakva lika, da se ne biste pokvarili te da ne biste pravili sebi kakva klesana lika, kipa muškoga ili ženskoga obličja, ni obličja kakve životinje što je na zemlji, ni obličja kakve ptice što pod nebom lijeta, ni obličja bilo čega što po zemlji gmiže, ni obličja kakve ribe što je u vodi pod zemljom i da se ne bi, kad digneš svoje oči prema nebu te vidiš sunce, mjesec i zvijezde – svu nebesku

Isto, 36.

5

32 | 424 | VJESNIK | travanj 2020.

vojsku – dao zavesti da im se klanjaš i da im iskazuješ štovanje. Relikvije su se tijekom povijesti krivotvorile, ali samo su »prave relikvije mogle činiti čudesa«.6 3. Isusove relikvije

Relikvije se po sebi ne smatraju nikakvim povijesnim dokazima, ali one mogu dovesti u vezu sa Isusom.

Kao i mnogo toga na području štovanja relikvija, prilično je nejasno kad su se počele štovati Isusove relikvije. Biblijski tekstovi ne spominju da su učenici uzeli ili posjedovali nešto kao uspomenu na svog učitelja, a i sredstva za mučenje koja su koristili Rimljani teško da su mogla doći u ruke prijateljā osuđenoga, mučenoga i razapetog. No prvi hodočasnici u Svetoj Zemlji nailaze na mnoge relikvije, počevši od zaglavnog kamena (Mt 21,42) pa do stupa na kojem je Isus bio bičevan.

Isusove relikvije počinju se spominjati u četvrtom stoljeću. Najvažnija među njima svakako je Isusov križ, koji je, kako svjedoči Helena, majka bizantskog cara Konstantina, bio pronađen u Jeruzalemu. U sljedećim stoljećima relikvija križa postaje strašno važna, dobiva i političku moć, tako da se za nju ratovalo, a komadiće križa dijelilo mnogim moćnicima. U Svetoj Zemlji štovanje je relikvija jako rašireno, pa se kršćani natječu u njihovu skupljanju. Kasnije ih u Europu donose križari, najprije iz Svete Zemlje, a onda iz Konstantinopolisa.

Jasno je da su posebno bile cijenjene relikvije koje su na neki način bile povezane s Kristovim životom i smrću. One su omogućavale »opipljivu povezanost« sa Isusom Kristom čak i onima koji nikad nisu bili u Svetoj Zemlji. Vjerovalo se da Isusove relikvije na poseban način otklanjaju zlo, a oni vladari koji su ih posjedovali, smatrali su ih potvrdom svoje vladavine. Te su se relikvije štovale, njima se nije molilo, iako je dolazilo do pretjerivanja kao i već spomenutog krivotvorenja. Komadi drveta, kao npr. dijelovi križa, bili su posvećeni zbog dodira s Kristovom krvlju i tijelom, te se relikvije kao i haljine, odnosno ulje, smatra još »relikvijama dodira«. Svim se relikvijama nije moglo dokazati njihovo ‘sveto podrijetlo’, to vrijedi npr. za Isusove i Marijine P. Maraval, Die Legende vom wahren Kreuz, 19.

6


relikvije, relikvije Isusovih učenika kao i starozavjetnih osoba.

Hodočasnicima u Svetoj Zemlji pokazivalo se svašta, kao npr. posuđe za vino sa svadbe u Kani Galilejskoj, Marijin pojas ili rog iz kojeg je bio pomazan David. Da se ovdje ne radi uvijek o pravim relikvijama, bilo je mnogima jasno već u srednjem vijeku. Tako je u 6. st. jedan hodočasnik iz Piazence, sumnjičav glede autentičnosti svih relikvija u Jeruzalemu, zapisao da su im vodiči, govoreći o njima uvijek naglašavali »po onome što nam se reklo« ili »čini se«. Isusove relikvije obuhvaćaju manji dio kršćanskih relikvija, ali su svakako bile vrednije od relikvija svetaca i mučenika. Jasno je da ne postoje relikvije uskrsloga Krista, ali sve Isusove relikvije ukazuju na Uskrsloga. Osim križa, najvažnija Isusova relikvija bila je trnova kruna, koja je imala i svojevrsno političko značenje. Tako je u 13. st. francuski kralj Luj IX. zbog toga što je navodno bio u posjedu Isusove krune sebe smatrao nasljednikom bizantskih careva te za sebe tražio prvenstvo među europskim vladarima.7 Trenutno se trnova kruna čuva u riznici katedrale Notre-Dame u Parizu gdje se jednom mjesečno izlagala vjernicima, a u Europu je došla preko Jeruzalema i Konstantinopolisa. Već u prvim stoljećima ta se relikvija podijelila na više dijelova, tako da se jedan dio nalazi u crkvi Santa Croce u Rimu, a drugi u Adechsu u Bavarskoj.

U manje važne Isusove relikvije spada spužva natopljena octom koja mu je bila pružena na križu. Jedan hodočasnik iz 6. stoljeća tvrdi da je u Konstantinovoj bazilici u Jeruzalemu pio vodu iz ove spužve. I nju je posjedovalo nekoliko crkava u Europi. Slična je situacija i s čavlima sa Isusova križa. Po predaji, Helena nije našla samo križ, nego i čavle. Vjerovalo se da su bili ugrađeni u krune nekih europskih vladara, koji su na taj način stjecali posebnu političku važnost.

Simbol moći bilo je i koplje kojim je rimski vojnik probio Isusov bok. Anonimni hodočasnik iz Piazence 570. god. tvrdi da se koplje nalazilo u bazilici na Sionu; odande je s drugim relikvijama došlo u Konstantinopolis, a onda u zapadnu Europu. U 13. st. Luj IX. dobio je komad njegova vrha, a koplje u Svetom Petru u Rimu ima isto podrijetlo kao ono u Parizu i moglo bi biti njegov donji dio. S druge strane, kri S. Benoit, Passionswerkzeuge und Körperreliquien, 9.

7

žari su 1098. god. u Antiohiji otkrili »pravo koplje«, čijom su pomoći porazili muslimansku vojsku. Za »sveto koplje« se tvrdilo da se nalazilo i na još nekim drugim mjestima.

U daljnje relikvije spadaju ‘svete stepenice’ (scala santa), s čijeg je vrha Poncije Pilat osudio Isusa. Također se treba spomenuti oko 20 kaleža koje je Isus sa svojim učenicima koristio pri posljednjoj večeri.

U bazilici Svetog Križa, koju je Helena 325. god. sagradila u Jeruzalemu, bilo je poprilično relikvija: npr. dio natpisa sa Isusova križa, dva trna iz Isusove krune, komad čavla s križa, tri komadića križa, dijelovi betlehemske špilje, kosti kažiprsta nevjernog Tome kojeg je nakon Isusova uskrsnuća stavio u njegove rane, dijelovi stupa na kojem je Isus bio bičevan, dijelovi Isusovih jaslica i dio križa »dobrog razbojnika«. Postoje i tzv. platnene relikvije kao što su Veronikin rubac i Torinsko platno, u koje je bilo položeno Isusovo tijelo nakon raspeća.

Od tjelesnih relikvija najvažnija je ‘predragocjena krv Kristova’, koju je, po jednoj predaji, Nikodem skupio s križa, a po drugoj se pojavila u 10. st. za vrijeme jedne mise. Čak 14 crkava u Europi smatralo je da posjeduje kao relikviju i Isusovu kožicu. Umjesto zaključka

Isusove su relikvije, kao uopće relikvije, uvijek privlačile mnoštvo, jer se preko njih htjelo doći u izravni dodir s Kristom, odnosno sa svecem. Velik dio hodočasnika nikada nije sumnjao u vjerodostojnost relikvija iako je uvijek bilo i sumnji, pogotovo razvojem prirodoslovnih znanosti. Na kraju je možda zanimljivo spomenuti poznatog povjesničara Luisa Duchesnea (1843. – 1922.), koji je svojim studentima htio pokazati freske u rimskoj bazilici Santa Maria Maggiore. Kako to nije bilo moguće jer su se freske restaurirale, ponuđeno im je da pogledaju »drvenu relikviju jaslica iz Betlehema«. Strogi profesor, dirnut do suza, kleknuo je do relikvije i poljubio je. Na to su ga studenti upitali: »Stvarno vjerujete da su to prave jaslice?« Strogi profesor Duchesne je odgovorio: »Ne, ali kad sam ovo drvo dodirnuo, morao sam misliti na prave.«8 n F. Brossier, Die Frage nach der Echtheit von Jesusreliquien, 52.

8

travanj 2020. | VJESNIK | 425 |

33


T e m a  Varia

Opustjela si, Slavonijo, hrvatska krušnice! Marko Bubalo

župnik u miru, Vinkovci

R

avna, mirna, nepregledna, krušna zemlja slavonska… Željna plugova i srpova, duga i široka, i duboka, tamo i ovamo. Nikad ju nije dovoljno orati, nikad dovoljno kopati. To joj dođe kao češljanje, češanje, kao zračenje. Zemlja slavonska, srebrena pod rosom, zlatna pod srpom i kosom, sijeda pod snijegom, topla pod suncem, raspukla pod sušom, ali uvijek draga, strpljiva, darežljiva. Zemlja slavonska zimi drhti, ljeti plamti, čarobno mirno, polako, polako… Ne voli biti sama, bez vola i jarma, bez težaka i svojega sluge. Ne dopušta da ideš po njoj brzo, već brazdu po brazdu odreži, baš kao kruh, komad po komad. Ne voli gospodara ni promatrača. Rađa poput matere, samo ako u nju sjeme posiješ.

Zemlja je ovdje »mati, božica« (J. Kozarac). Iako ju nitko ne pita za godine, kao ni ženu, a stara je ne zna se koliko… Šokac je u nju zaljubljen do ušiju. Toliki su u nju zaljubljeni pogledom, srcem, stoljećima. Ne daju je dijeliti, umanjivati jutra, hektare, pa ni po cijenu života (djeteta). Bolje i manje djece, a više zemlje. Nije ona natopljena samo znojem, nego i krvlju. Mnogi su pokušali zaposjesti zemlju slavonsku – i Rimljani, i Turci, i Pešta, i Beč, i Srbija. Ali nitko ne zna što zemlji treba kao Slavonac, Šokac. On tu zna živjeti, ali i umrijeti, jer ipak tu nije bio nikad gladan, ni žedan. Zato se tu dugo zadržao, i rijetko odlazio iz svog kraja, gotovo nikada. Jedva zna za riječ ‘emigrirati’. Uvijek je mislio: Pa gdje bi bilo bolje nego u Slavoniji? Gdje još ima takva kruha, takva ruha, vina, pa rakije, mesa, plesa, veza i čipke…?

Stoljećima je poznato da se Šokac, Slavonac, nikad ne odvaja od zemlje. S njom se budi i s njom u san tone. Tako je stalno – stoljećima. Ima tu još lipi stvari: kulena, šunke, šokačkoga veza i oplećaka, zlatara i kijera, doduše, više na slici, štagljeva (u pričama), đerama i amova, konja (konjova, kako djeca vele), krava i žitnih polja, žireva i bundeva, a makova na

34 | 426 | VJESNIK | travanj 2020.

uvratinama ni broja se ne zna. Iz odžaka se puši, a dim miriše na kočanje i staru bagremovinu. Stidljivo zagače pokoja rijetka guska. Dolazak proljeća još uvijek se prepoznaje po prirodnoj meterologiji – dolasku roda. Nečeg ipak više nema – pašnjaka ni čordaša, koji su puvali u rog najavljujući da domaćini istjeraju blago na put, ali ni atarskih bunara, na kojima je marva za ljetnih vrućina, da ne skapa od žeđi, pila. Nema više stare tradicionalne slavonske kuće (švapske), ni ganjkova, ni moleraja, ni drvenih kapija. Nema više ni plastova, ni kamara. Ni čardaka nema više. Ali zato ima silosa, spremnika za žitarice svake vrste.

»Nažalost, zadnjih godina (2015. – 2019.) događa se egzodus, nečuveni egzodus iz Slavonije. Je li moguće da im se tako divna i bogata zemlja ogadila?! Masovno ju ostavljaju. ‘Imamo tako divnu zemlju a morali smo ju napuštati’ (kard. Franjo Kuharić u Australiji). Osjeća li netko krivnju zbog toga? Tko je zatajio i ostavio Slavonce na milost i nemilost – same? Odoše Šokci u Irsku, Njemačku, Austriju, Italiju… Odoše, odoše, nažalost. Ovo je teško za izgovoriti, a tek toj zbilji u oči pogledati. Hrvatska je to tragedija, gora nego ikada dosad u povijesti Hrvata. Odoše nam cijele obitelji, roditelji i djeca. O zemljo slavonska, nećeš valjda ostati prazna, a tako plodna, ravna, krušnice! Euharistijo hrvatska! Nije valjda da ni za hostije za misu neće više biti brašna od naše slavonske pšenice?!« »Pusta osta Slavonija, ravna polja napuštena, nema više tvoga sina, zemljo moja mila…« (Đani Šegina, Požeški festival). Mnoga su sela pred izumiranjem, stanjila se i umanjila. Kad starice otvore šalokatore s tužnim pogledom, a možda i nemirnom savješću. Sad sam sama, još me samo grob čeka, jer sam više voljela zemlju nego dijete, a sad i to malo djece odseli. Sad ostajem i bez zemlje i bez života. Jad, dosada, tuga, samoća, nestanak. »Barem da pseta zalaju u dosadnom ovom selu« (N. Polić). Često se puta nakon tako sumornoga i dosadnog života na selu spušta zavjesa pa i takav život prestaje. Ako je još zima, bit će opet sivo… »Bijeli snijeg i crna slova na hrastovom križu« (D. Švagelj). n


Ž u p n i k i ž u p a  Još ima vremena

Naša kadrovska strategija Žarko Relota

župnik Župe sv. Petra u Zadru i Župe Uznesenja Marijina u zadarskom Dračevcu

S

vaki put kad pišem kolumnu za svećenike imam određenu zadršku, čak i bojazan, glede reakcija koje može izazvati. Naime, uvijek mi je u mislima ona latinska predicatoribus non predicantur te ona talijanska Da che pulpito viene la predica. Glavom mi prolazi: »Tko si ti da nama govoriš ili pišeš? Pogledaj sebe!« Usprkos tome, nastavljam pisati i misliti svojom glavom jer sam tako navikao. Ako, da parafraziram, iz Nazareta ne može doći ništa dobro, onda se ni od mene nema što očekivati. Osim vlastitoga stava. Ohrabruje me na tom putu i časna sestra dominikanka, ujedno i teologinja, Antonietta Potente, koja veli: »I Riječ je tijelom postala. Zbog toga ono što riskira je tijelo, sam život, a ne Riječ… Nitko se od nas ne treba osjetiti ugrožen zbog onoga što govori, već prije zbog toga kako živi.« Osim toga, ako bi se čovjek osvrtao na sve moguće kritike, nikada ništa ne bi napravio u životu. Mnogi, od straha da se ne izlože, na kraju se zatvaraju u sebe i završavaju u neproduktivnoj inerciji. Nije mi nakana svojim razmišljanjima utjecati na one koji su utjecajniji, već poticati na našu odgovornu i promišljenu pastoralno-organizacijsku kadrovsku strategiju. Tacit reče: »Sretna vremena, iako rijetka, jesu ona u kojima je dopušteno misliti što hoćeš i izraziti slobodno ono što misliš.« Ja smatram da je sad to rijetko vrijeme. Ono zahtijeva jasnu strategiju u svemu. Pa i u Crkvi.

Jedna od češće spominjanih riječi u današnje vrijeme jest strategija. Izvorno se ona koristila samo u vojničke svrhe i samo su vojskovođe bili stratezi. Jedino su oni imali taj privilegij osmišljavanja strategije. Danas je, međutim, ta riječ poprimila tako široke konotacije da gotovo ne postoji područje življenja u kojem ju se ne rabi. Ekonomisti, političari, časnici, športski djelatnici i ini drugi imaju svoju strategiju. Svoj cilj i svoj plan. Budući da su ciljevi jasno zacrtani, traži se dobra strategija kako do njih doći i kako ih ostvariti. Puno se analizira, promišlja, ispituje, savjetuje, diskutira te se na kraju izloži strategiju za određeno vrijeme. A kako je kod nas? Kod nas baš i nema nekakve kadrovske strategije. Nama je važno »zakrpati rupu«, učiniti da sve službe budu pokrivene i sve župe imaju svoga upravitelja župe ili župnika. Mi baš i ne gledamo previše tko je za koju službu ili župu, tko za bolničkog, zatvorskog, vojnog ili policijskog

kapelana, tko za školu… Nama je važno da smo sve rasporedili i da nema »rupa«. Čak su i u sportskim klubovima u tom pogledu ozbiljniji od nas. Nikada se neće dogoditi da jedno renomirano svjetsko trenersko ime preuzme vođenje seoskoga kluba; teško je i zamisliti da netko nepoznat i neafirmiran preuzme vodstvo velikoga svjetskog kluba; neće se dogoditi da netko tko ne konkurira za sastav u svom seoskom klubu odjednom zaigra za kraljevski. Planira se. Radi strategija. Ozbiljno promišlja i traži najbolje rješenje. Možda ono u konačnici i neće biti najbolje, ali svejedno se nije dogodilo stihijski, spontano, improvizirano, već je plod određene strategije. Ne donose se rješenja samo da se nešto riješi, već se pokušava doći do najboljeg rješenja. Zanimljivo je da u ovom pogledu nismo daleko odmakli od političkih stranaka te kompatibilnih i manje kompatibilnih koalicija. I kod nas postoje jednaki i jednakiji, i kod nas se gleda pripadnost određenoj grupaciji, i kod nas je moguće da netko zauzme određenu službu jer je blizak nekom od nadređenih, glasao za njega, podržava ga u svemu, laska mu… A čudimo se kako u politici jedni mogu koalirati s drugima, premda su sasvim drukčijeg ideološkog i svakog drugog predznaka. Međutim, ni kod nas u tom pogledu ne postoji principijelnost. Ako ćemo biti iskreni i priznati, i kod nas postoje i predizborna i poslijeizborna koaliranja, i ne gleda se što je dobro, već što je za mene dobro. Globalizira se da bi se individualiziralo. Udružuje se, ali samo zato kako bi svatko mogao za sebe nešto ušićariti i priskrbiti sebi položaj koji mu odgovara. Tako ispada da je lako raditi kadrovsku križaljku s neistomišljenicima. Ali što ćemo s »koalicijskim partnerima«?! Ma s njima još lakše! Ako netko od takvih mora odstupiti s mjesta na kojem je dosad bio, onda se provodi poznata promoveatur ut amoveatur. I strategija završena. Je li dobra? Razumna? Kako za koga. Svatko sudi po vlastitoj koži. Ali, je li moralna? Ispravna? Etična? E, to su već dublja pitanja. Je li za opće dobro, ili barem za dobro većine, ili je samo u pitanju pojedinac i njegovo dobro te određena skupina istomišljenika i međusobnih podržavatelja? E, tu nam već manjka strategija za odgovoriti na ova i ovome slična pitanja. A kad bismo pokušali odgovoriti, već bismo time imali i jasnu kadrovsku strategiju. Razumije se da će mnogi reći da nije sve baš tako kako ja pišem. Moguće je. No, valjalo bi se dobro potruditi demantirati me. Potreban je vrstan strateg da me razuvjeri. Odvjetnika sam već našao u osobi M. Troisija. Poručuje mi: »Odgovoran si za ono što kažeš. Ne za ono što drugi misle da si rekao.« A sve ovo govorim samo radi toga jer mi je na srcu una meliorem ecclesiam aedificemus. n travanj 2020. | VJESNIK | 427 |

35


T eu m Ž p nai k iVaria ž u p a  Feljton

Sve za vjeru i jedinstvo naroda Život i djelo biskupa Antuna Akšamovića 1920. – 1951. (15) BRIGA O SVEĆENIČKOM PODMLATKU I. MALO SJEMENIŠTE – BISKUPSKI LICEJ Lyceum episcopale biskupa Mandića

X Marin Srakić đakovačko-osječki nadbiskup u miru

T

ridentski je koncil u dokumentu o odgoju budućih svećenika predvidio otvaranje sjemeništa u kojem bi se odgajali dječaci i mladići od 12. godine do svećeničkog ređenja. S vremenom se studij filozofije odvojio od studija teologije, po uzoru na isusovačku organizaciju školstva iz XVI. i XVII. stoljeća. Za upis na studij teologije tražio se završeni osmogodišnji studij filozofije, koji se različito imenovao, a kasnije je tu ulogu preuzela srednja škola, na tzv. velikim gimnazijama s osam godina studija. Takva osmogodišnja velika gimnazija na području Hrvatske postojala je samo u Zagrebu, a one u Osijeku i Vinkovcima bile su šestogodišnje. Biskup Antun Mandić bio je otpočetka svjestan da mu ne vrijedi otvoriti u Đakovu Bogoslovno sjemenište ako odmah ne otvori i filozofski odsjek, odnosno 7. i 8. razred srednje škole, kako bi se svećenički kandidati mogli upisati na četverogodišnji teološki studij. Dvogodišnji javni tečajevi filozofije postojali su u Györu, Szombatelyu, Segedinu i Zagrebu. Za otvaranje takvih tečajeva tražila su se dva uvjeta: odobrenje samog vladara i osigurana četiri profesorska mjesta. Iste godine, tj. 1806., izdan je Ratio educationis publicae totius rei litterariae, koji je propisivao 4 sata vjeronauka, 7 sati za logiku i metafiziku, 9 sati za čistu i primijenjenu matematiku, 9 sati za fiziku i prirodopis s naukom o gospodarstvu, 9 sati za pragmatičnu povijest ugarsku i opću povijest. Biskupu nije ništa drugo preostalo nego da po uzoru na ostrogonskog nadbiskupa otvori privatum studium philosophicum,

36 | 428 | VJESNIK | travanj 2020.


tj. dvogodišnji studij filozofije (I. logiku i II. fiziku), kao privatni studij, s kojeg su mladići mogli prijeći na teologiju. Zagreb je to riješio tako da je nakon uspostave Centralnog sjemeništa (1791.) biskup Maksimilijan Vrhovac kandidate za bogosloviju slao da u civilnoj filozofskoj školi završe dvogodišnji studij. Više od pola stoljeća nakon toga, tj. 1853., nadbiskup Juraj Haulik otvorio je dvije godine filozofskog studija u samom sjemeništu i otada zagrebački klerici nisu morali pohađati državni filozofski studij.1

Biskup Antun Mandić otvorio je dvogodišnji Biskupski licej u istoj zgradi Bogoslovnog sjemeništa, s istim sjemenišnim poglavarima. Profesorsku službu povjerio je dvojici domaćih svećenika: Karlu Paviću, rodom iz Tovarnika, kojega je odgojio Stjepan Opoevčanin, tovarnički župnik, a koji je predavao logiku, metafiziku, praktičnu filozofiju i matematiku, te Đuri Hartmanu, Osječaninu, koji je tada kao đakon čekao svećeničko ređenje, a predavao je fiziku, gospodarstvo i povijest.2 Nadzor nad teološkim studijem vodila je vrhovna vlast u državi, tj. u njezino ime primas ugarski, a nad studijem filozofije supremus scholarum per districtum Zagrabiensem Director – »vrhovni ravnatelj škola za zagrebačko okružje«. Biskupa, koji je bio Director scholarum – ravnatelj škola zamjenjivao je u nadzoru škole Prodirector. Prvim prodirektorom bio je imenovan vrlo učeni, dvostruki doktor, pjesnik i latinist Stjepan Opoevčanin, Tovarničanin.3

Iako je osnovan i uvijek ostao kao biskupski zavod za formaciju budućih svećenika Bosanske ili Đakovačke biskupije, filozofski odsjek počeli su uskoro pohađati kandidati ne samo iz Slavonije, nego i iz drugih krajeva, npr. iz južne Ugarske. Osim toga, pohađao ga je velik broj đaka svjetovnjaka – smještenih u gradu po privatnim kućama – kojima je nakon uspješno dovršenih ispita iz filozofije bio otvoren put prema akademskim studijima. Ti učenici bili su iz raznih krajeva, raznih vjera i narodnosti, dakako, i razne ćudi, a što ih je bilo više, to se više osjećala potreba da se propišu neka pravila ponašanja, ne samo za vanjske đake, nego i za pitomce Liceja. Prodirektor Stjepan Opoevčanin sastavio je prvi Naputak za ponašanje đaka, koji je između ostaloga propisivao da onaj koji padne u drugoj godini ne

T. J. Šagi-Bunć, Facultas Theologica Catholica in Universitate Zagrabiensi, u: Croatica Christiana Periodica 17 (1993.) 32, 75. 2 Usp. M. Pavić, Biskupijsko sjemenište u Djakovu 1806. – 1906., Đakovo, 1911., 63-64. 3 Usp. Isto, 65-67. 1

može biti primljen u Sjemenište, da na predavanja moraju polaziti zajedno s pitomcima, da se imaju strogo čuvati noćnog skitanja i pohađanja gostionica, da izbjegavaju hrđava društva, te da se uzorno vladaju i u kući i izvan nje. Kad su se kasnije počeli događati neki izgredi, prodirektor Ivan Matizović izdao je Communes studiosae Juventutis Leges – »Opća pravila za učeću mladež« u 22 točke. Postao je to, i ostao, pravi zakon stege za svjetovnjake više od trideset godina.4

Svjedodžbe filozofskog odsjeka priznavali su ne samo drugi studiji filozofije i liceji, nego i akademije i sveučilišta. Tijekom 40-ak godina studij na filozofskom odsjeku u Đakovu završilo je oko 300 učenika. Mnogi od njih kasnije su završili univerzitetske studije i odigrali važnu ulogu u društveno-političkom i narodnom životu XIX. stoljeća na našem području.5 Ta dva razreda ostala su u Đakovu uz bogosloviju sve do 1899. godine, kad je biskupu Strossmayeru konačno uspjelo nakon 40 godina nastojanja otvoriti u Osijeku Dječačko sjemenište.

Studij filozofije u Đakovu bio je trn u oku nekima koji su učinili sve da se on dokine i prenese u Osijek. Tako su optužili polaznike đakovačke filozofije za nerede koje su izazvali vanjski đaci, ali to je razdoblje inače bilo vrijeme općenitog nezadovoljstva u državi, napose na području Ugarske. Protiv toga studija bio je naročito tadašnji podžupan Ivan Salopek. Bilo je i pokušaja da se zabrani pohađanje filozofije đacima iz Vojne krajine. Biskup Raffay nije imao ništa protiv da se osnuje filozofski odsjek u Osijeku, ali se on može prenijeti iz đakovačkog sjemeništa, jer je on biskupijski, a ne državni. Možda bi biskupu bilo i draže da nema vanjskih učenika jer su oni pomalo i negativno utjecali na alumne u zavodu; ipak, o Božiću 1825. stigla je odluka cara Franje da filozofski odsjek ima ostati u Đakovu.6

Reforma školstva ministra Lea Thuna

Ministar prosvjete Leo Thun izradio je osnovu srednjoškolskog i visokoškolskog studija, kao osnovu studija svećeničkih i redovničkih učilišta. Biskup Strossmayer odmah je prihvatio tu reformu studija i odredio da se filozofski studij u Biskupskom liceju prilagodi učevnoj osnovi 7. i 8. razreda gimnazije, uz dodatak nekih predmeta iz filozofije. Nakon M. Pavić, Nav. dj., 97-101. Usp. M. Pavić, Nav. dj., 333. 6 M. Pavić, Nav. dj., 151-152. 4 5

travanj 2020. | VJESNIK | 429 |

37


T eu m Ž p nai k iVaria ž u p a  Feljton

nekoliko godina, tj. 1857., biskup je naredio da se osim klasičnih latinskih i grčkih autora uzmu u obzir i kršćanski pisci: Ambrozije, Augustin, Jeronim, Ivan Zlatousti... Nadalje, 1862. godine uveo je stolicu staroslavenskog jezika, a prvim učiteljem imenovao hrvatskog književnika Frana Kurelca.7

Thunova reforma zahtijevala je polaganje ispita zrelosti kao uvjet za upis na visoko–školski studij, prema tome i na teologiju. Budući da nije bilo nikakvih zapreka da se to uvede, Strossmayer je odmah upozorio i pozvao prodirektora Liceja da se to sprovede, međutim, prodirektor je odgovorio da se na našem liceju, koji je trajao samo dvije godine, ne može provesti ispit zrelosti, već umjesto njega na početku teološkog studija, u prisutnosti biskupa i profesora, održati strogi ispit iz predmeta dvogodišnjeg studija filozofije. Biskup se složio s time i ta se praksa nastavila sljedećih godina.8 Dječačko sjemenište u Osijeku – konvikt

Biskup Josip Juraj Strossmayer već je na početku svoje biskupske službe odlučio otvoriti i dječačko sjemenište. Što je zamislio, to je i ostvario, ali tek nakon četrdeset godina priprave. Tu odluku priopćio je biskupijskoj javnosti Okružnicom Morum dissolutio, koju je objavio na blagdan sv. Matije 1857. godine. U njoj je prema odredbi Tridentskog koncila, najavio ustanovu dječačkog sjemeništa. On je tom zgodom odmah ustanovio Zakladu za dječačko sjemenište u koju je prvi uložio 60 000 kruna i ujedno pozvao svećenstvo da se i ono pridruži tome projektu. Svećenici su se doista i odazvali pa je za godinu dana svota narasla na više od 80 000 kruna. U zakladu su ulagali i pojedini svećenici, neki i veće svote, kao npr. Đuro Filipović (2000 kruna) i Božo Topalović (12 000 kruna). Uoči samoga osnutka sjemeništa zaklada je narasla na preko 687 000 kruna, s kamatama 29 620 kruna. U isto vrijeme dok je prikupljao novčana sredstva potrebna za kupovinu zgrade sjemeništa i njegovo kasnije uzdržavanje, Strossmayer je razmišljao gdje bi bilo najbolje otvoriti sjemenište, u Đakovu ili u Osijeku. Da je uspjela ideja o centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, biskup bi otvorio malo sjemenište u Đakovu, »da bude pod biskupovim budnim okom, kraj katedralne crkve i radi svečanije

M. Pavić, Nav. dj., 204-231. Usp. HR-NAĐ-15-Protocollum…, Consessus I., 19. 6. 1861./2; Consessus 4, 25. 11. 1962.; Consessus 2us, 20. 1. 1863.; Consessus 4.us, 8. 3. 1864.

7 8

38 | 430 | VJESNIK | travanj 2020.

službe Božje, kao što propisuje naredba sv. Tridentskog koncila«. S druge strane, »znao je biskup dobro, da seminar takav, ne bude li u Đakovu otvoriti /se mogao/ skupa s njim i srednje škole, neima naravnijega i prečega smještaja osim u jedinom Osijeku«.9 Razmišljao je i o tome kome bi ga mogao povjeriti, dijecezanskim svećenicima, isusovcima ili dominikancima. Promatrajući kako dominikanci, napose o. Anđeo Mario Miškov, u Đakovačkoj biskupiji imaju lijep uspjeh u vođenju pučkih misija, Strossmayer je odlučio upravo njih zamoliti da preuzmu brigu o ravnateljstvu Dječačkog sjemeništa i odgoju budućih svećenika. On se ufao »u dragog Boga, da će mu poći za rukom čestite naše Dominikance presaditi iz Dalmacije amo u Slavoniju i Hrvatsku, a dobro je da se sada sa misijama počne«.10 Na biskupovu žalost, to se nije ostvarilo radi malenog broja članova dominikanske provincije. Bez obzira na to, biskup je uz zakladu sjemeništa osnovao zakladu od 20 000 for, od koje Red godišnje dobiva 600 for kao potporu za odgoj redovničke mladeži sv. Dominika u Dalmaciji.

U tu svrhu biskup je u osječkoj Tvrđi kupio dvije kuće, jednu od Magdalene pl. Unukić za 30 000 forinti, a drugu od gđe Ane Rajt za 15 000 forinti, a na kraju s uređenjem i adaptacijom to je stajalo 90 000 forinti. Biskup je izradu skica adaptacije zgrada povjerio Josipu pl. Vancašu, arhitektu iz Sarajeva, a izvođenje radova osječkom građevnom poduzeću Bauer & Wranka.11 Čim je adaptacija bila gotova, biskup je sav radostan Okružnicom izvijestio biskupijsku javnost o utemeljenju dugo očekivanog takozvanog Seminarium puerorum, to jest zavoda za mladiće koji se odluče posvetiti svetom svećeničkom pozivu.12 Objavljen je ujedno prvi natječaj za odlične i uzorne pitomce, koji su završili barem prvi razred na kojoj domaćoj gimnaziji. U kolovozu 1899. godine primljeno je 26 kandidata, a u rujnu 1899. obavio je pomoćni biskup dr. Angjelko Voršak blagoslov novoga zavoda, da bude po nakani Crkve i biskupa »rasadnikom pravih, učenih i revnih svećenika, koji za dužnosti svoga svetoga zvanja rado žrtvuju ne samo rad i napor svoj, nego i krv i život svoj«. HR-NAĐ-505-»Dječačko sjemenište« Tekst nepoznatog autora iz vremena otvorenja osječkoga konvikta. 10 HR-NAĐ-10-Ur. br. 334-888, 821-1888 11 HR-NAĐ-505 Kutija: Dječačko sjemenište Osijek. 12 J. J. Strossmayer, Okružnica – Ljubljena u Isusu Kristu braćo! dobri i pobožni puče moj!, br. 957-1899., u: GBBS 27 (1899.) 16, 133-135. 9


Prema propoziciji primanja kandidata u zavod, primali su se samo oni mladići koji su zadnji razred položili s odličnim uspjehom, i koji su priložili uredovnu potvrdu o imovinskom stanju roditelja te pismo župnika o ćudorednom vladanju i religioznom afinitetu prema svećeničkom staležu. Potom izjavu roditelja (skrbnika) i dvojice svjedoka da će mladić nakon dovršenih nauka stupiti u sjemenište svećeničko i posvetiti se svećeničkomu staležu, a u protivnom slučaju, da će biti dužni za svaku godinu provedenu u zavodu sjemenišnoj zakladi platiti odštetu od 300 kruna.13

Pismom od 9. studenoga 1899. biskup je povjerio Seminar posebnoj upravi i brizi Stolnoga kaptola,14 koji se veoma rado odazvao pozivu biskupa i zahvalio utemeljitelju uime svoje i cijele biskupije na ovoj velikodušnoj zakladi namijenjenoj dobru Crkve i dijeceze.15 Na to je biskup srdačno zahvalio Stolnom kaptolu za spremnost voditi brigu o novo–otvorenom sjemeništu.16 I papa Lav XIII. izručio je pozdrav i apostolski blagoslov preko državnog tajnika kardinala Marija Rampolle quod novum Seminarium alumnis sacri cleri educandis institueris – »što si ustanovio novo sjemenište za odgoj pitomaca svetoga klera«.17

Za prvoga ravnatelja Sjemeništa biskup je imenovao dr. Jakšu Pliverića, dotad duhovnika u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Prvi duhovnik bio je Franjo Kiš, dotad duhovni pomoćnik u Piškorevcima. Ostali ravnatelji, do 1906. godine, bili su: Aleksandar Anet, Dragutin Jakić, Franjo Posavac, Matija Manjarić, Josip Vražić; duhovnici: Ivan Šulc, Ivan Becker, Dragutin Wolf, Josip Kraljić, Marijan Jelenčić, Jakob Šeb; prefekti: Antun Akšamović, Josip Kraljić, Matija Manjarić, Stjepan Flodin. Svu brigu za opskrbu, hranu, podvorbu i pranje povjerio je biskup Kongregaciji časnih sestara Sv. Križa (u Đakovu).18 U rujnu 1906. bilo je u Sjemeništu 37 pitomaca, a ukupno primljenih (ubrojivši i one koji su napustili konvikt) u prvih osam godina 350.19 Dječačko sjemenište u Osijeku

Ordinarijat, Službeni natječaj, u: GBBS 27 (1899.) 14, 117. J. J. Strossmayer, Prečasnom stolnom kaptolu u Djakovu, u: GBBS 27 (1899.) 22, 182. 15 G. Babić, Preuzvišeni Gospodine Otče i Biskupe najmilostiviji, u: GBBS 27 (1899.) 22, 183 16 J. J. Strossmayer, Biskupov list. Slavni i prečasni kaptole!, br. 1230-1899, u: GBBS 27 (1899.) 23, 213-214. 17 M. Card. Rampolla, Illme ac Rssme Domine, Nr. 53087-1899, u: GBBS 27 (1899.) 22, 181. 18 J. J. Strossmayer, »Okružnica«, ur. br. 957-1899., 134. 19 Usp. M. Pavić, Nav. dj., 366. sl. 13 14

djelovalo je kao konvikt – uz povremene prekide za vrijeme Prvoga svjetskog rata – dvadeset godina, tj. od 1899. do 1920. godine, a njegovi učenici pohađali su Kraljevsku veliku gimnaziju u gradu. Biskupski licej po drugi put u Đakovu

Josip Juraj Strossmayer, biskup utemeljitelj, odredio je da kupljena zgrada biskupskoga konvikta bude vlasništvo zaklade Dječačkog sjemeništa, i da toj svrsi trajno služi. Strossmayer je ovaj zavod osnovao kratko pred svoju smrt, pa nije mogao prosuditi njegovu korist i praktičnost, ali već se tijekom prvog desetljeća njegova postojanja pokazalo da biskupiji ne donosi one plodove koji su se od njega očekivali. Stoga je Strossmayerov nasljednik, biskup dr. Ivan Krapac, gradeći novo bogoslovno sjemenište proveo i reformu Dječačkoga sjemeništa u Osijeku tako da je VII. i VIII. razred velike gimnazije premjestio u Đakovo i time vratio Lyceum episcopale na njegovo prvo mjesto, ali je i za te razrede isposlovao pravo javnosti.

Školska godina 1913./1914. započela je 21. listopada i bila obilježena jednom novošću: naime, nastojanjem biskupa Krapca na bogosloviji je ponovno uveden licej, tj. dva gimnazijska razreda (VII. i VIII.). Kraljevska zemaljska vlada priznala je liceju pravo javnosti, uz neke modalitete. Prvi ravnatelj Biskupskog liceja bio je mons. Matija Pavić, a njega je tijekom iste školske godine zamijenio Pero Pejakić. Prva školska godina izuzetno je dobro prošla, naime, većina maturanata položila je ispit zrelosti na osječkoj gimnaziji s odličnim uspjehom. Tijekom te školske godine nadzor liceja obavio je školski nadzornik Stjepan Bosanac, koji se, kao i nadzornik Franjo Krema, o liceju pohvalno izrazio i bio zadovoljan uspjehom učenika.20 Ujesen 1914. godine, tj. 21. rujna, biskup je javio ravnateljstvu Sjemeništa da zbog rata licej ne bi mogao započeti novu školsku godinu na vrijeme, najviše zbog profesora koji dolaze predavati iz Osijeka u Đakovo.21 Sljedeća školska godina održavala se u teškim ratnim prilikama, jer je drugi kat sjemenišne zgrade ustupljen bolnici Crvenoga križa. Biskupski licej djelovao je u Đakovu četiri godine u zgradi Bogoslovnog sjemeništa, a u međuvremenu umro je i biskup Ivan Krapac (16. 7. 1916.). U teškim

HR-NAĐ-15,1-Sjednički zapisnik biskupskog liceja u Djakovu, Zapisnik zaključne sjednice profesorskog zbora od 16. 7. 1914. 21 HR-NAĐ-10-Ur. br. 1212/1914. 20

travanj 2020. | VJESNIK | 431 |

39


T eu m Ž p nai k iVaria ž u p a  Feljton

ratnim godinama ravnateljstvo Bogoslovnog sjemeništa predložilo je kapitularnom vikaru, dr. Anđelku Voršaku, da se od 1. rujna tekuće godine zbog nedostatka profesora, ratnih neprilika te loših željezničkih veza između Osijeka i Đakova22 licej sa 7. i 8. razredom gimnazije privremeno premjesti u Dječačko sjemeništu u Osijeku, i da pitomci tih razreda, kao i drugi pitomci istoga zavoda pohađaju Kraljevsku visoku gimnaziju. Primivši taj prijedlog, kapitularni je vikar sazvao sjednicu Biskupskog duhovnog stola 19. lipnja 1917. na kojoj je donesen zaključak da se licej premjesti u Dječačko sjemenište u Osijeku.23 Na profesorskoj sjednici održanoj 25. lipnja iste godine mons. Antun Akšamović, ravnatelj Bogoslovnog sjemeništa, izvijestio je prisutne da će zbog sve težih ratnih prilika i smanjenoga broja vlastitih učiteljskih sila licej u Đakovu biti privremeno obustavljen i premješten u Osijek. Ravnatelj je zahvalio profesorima iz Osijeka na uloženom trudu za dobar glas i procvat našega liceja.24 Vlada je svojim dopisom odobrila da se oni učenici Biskupskog liceja u Đakovu koji su s uspjehom završili VII. razred mogu bez prijemnog ispita upisati u VIII. razred gimnazije u Osijeku.25

Budući da je budžet Bogoslovnog sjemeništa i Dječačkog sjemeništa bio tako slab da je jedva mogao pokriti troškove uzdržavanja 39 đaka u oba zavoda, Administrativno vijeće Đakovačke biskupije na svojoj je sjednici od 20. lipnja 1930. odlučilo da se zgrada biskupskoga konvikta u Osijeku proda.26 A kako se radilo o otuđenju crkvene imovine, biskup je preko Apostolske nuncijature u Beogradu zatražio od Svete Stolice dopuštenje za taj čin,27 što je Sveta Stolica, tj. Kongregacija za sjemeništa i sveučilišta odobrila, povjerivši apostolskom nunciju da on odredi modalitete konačnog rješenja,28 što je on i učinio.29 Biskup je u svojoj molbi naveo da će Metropolitansko sjemenište u Zagrebu uskoro biti gotovo i u njega biti

HR-NAĐ-15.1-Ur. br. 60/1917. – Usp. HR-NAĐ-10, br. 760/ 1917., od 18. 6. 1917. 23 HR-NAĐ-10-Ur. br. 760/1917., od 21. 6. 1917. 24 HR-NAĐ-15.1-15,1-Sjednički zapisnik, Zapisnik zaključne sjednice profesorskog zbora bisk. liceja u Djakovu, održane 25. 6. 1917. pod predsjedanjem direktora mons. A. Akšamovića. – Kr. zemaljska vlada, Odjel za bogoštovlje i nastavu, Vlada primila na znanje dopisom od 18. 7. 1917.-15.806. 25 HR-NAĐ-10-Ur. br. 760/1917. 26 Biskupski konvikt u Osijeku, u: GBBS 58 (1930.) 12, 106. 27 Usp. HR-NAĐ-10-Ur. br. 652/1930. 28 Usp. VAT Congregatio de Seminariis et Studiorum Universitatibus, Nr. 1352/1930., 28. 12. 1930. 29 Usp. Nuntiatura Apostolica Belgrado nr. 11551 7. od 29. 12. 1930. 22

40 | 432 | VJESNIK | travanj 2020.

primljeni i dječaci Đakovačke i Srijemske biskupije. Osim toga, biskup je zamolio dopuštenje da sjemenište u Osijeku smije ustupiti Provinciji sestara Sv. Križa u Đakovu uz cijenu od 10 000 000 dinara, da ona u zgradi otvori ženski konvikt. Đakovačka biskupija i Provincija sestara Svetoga Križa potpisale su ugovor na temelju kojega je zgrada prešla iz vlasništva Biskupije u vlasništvo Provincije sestara Sv. Križa. Iste godine otvoren je u toj zgradi konvikt za učenice srednjih zavoda. Time je zgrada biskupskoga konvikta došla u prave ruke, da služi i dalje vjeri i domovini. »Tako je definitivno riješeno prevažno pitanje dječačkog sjemeništa za biskupiju đakovačku, koje je kroz zadnjih 30 godina zadavalo velike brige svim biskupima.«30 Nažalost, Strossmayerov Seminarium puerorum u Osijeku nije urodio onim plodovima kojima se nadao njegov utemeljitelj. Jednoj biskupiji bilo je teško materijalno uzdržavati dvije tako zahtjevne ustanove (Bogoslovno sjemenište u Đakovu i Dječačko u Osijeku) i pronalaziti dvostruku ekipu odgojitelja. Osim toga, političke i ratne te crkvene prilike u svijetu i u biskupiji utjecale su na mlade toga vremena koji su izabirali svjetovna, a ne neko duhovno zvanje. – Nije čudo što je »Strossmayerovo sjemenište« ili Seminarium puerorum bilo tako kratkoga vijeka, naime, zahtjevi toga vremena bili su drukčiji negoli u tridentsko i posttridentsko vrijeme. Mala sjemeništa odvojena su od velikih sjemeništa, i po odgoju i po školskoj spremi. Tražila se cijela, »velika gimnazija«, s osam razreda i prilagođeni ratio studiorum, te dovoljan broj odgojitelja koji su poznavali psihologiju djece i mladih (pitomaca). Svećenički kandidati nisu više bili »alumni«, tj. pitomci, nego klerici. Dva sjemeništa, veliko i malo, mogla si je priuštiti tek pokoja velika biskupija zato je Crkva preporučivala drugu alternativnu odredbu Tridentskoga koncila, tj. »da se male biskupije trebaju udružiti i osnovati međubiskupijska sjemeništa«. Biskup Strossmayer utrošio je četrdeset godina skupljajući sredstva za »dječačko sjemenište«, nadajući se da će vodstvo sjemeništa i odgoj sjemeništaraca preuzeti redovnici dominikanci ili isusovci, ali od toga ništa. U isto vrijeme, dok su Zagrebačka nadbiskupija i Đakovačka biskupija prolazile kroz iste muke i nevolje, tonući u sve veću nestašicu klera koja je bila na vrhuncu prije, za vrijeme i neposredno poslije Prvoga svjetskog rata, dva susjeda, zagrebački nadbiskup i đakovački biskup, iz političkih motiva, nisu našla zajednički jezik. n Biskupski konvikt u Osijeku, u: GBBS 58 (1030.) 12, 106.

30


Ž u p n i k i ž u p a  Liturgijska zborovanja

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (7) Zvonko Pažin profesor liturgike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu

Služba riječi 1. Povijesni pregled Još od apostolskih vremena euharistijsko je slavlje (lomljenje kruha ili Gospodnja večera) bilo povezano sa službom riječi, iako o tome nalazimo samo naznake u Novom zavjetu. Tako u Dj 20,7 čitamo: »U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše…« Prvi podrobni opis euharistijskog slavlja nalazimo u Prvoj apologiji sv. Justina iz 150. godine: »A u dan zvan dan sunca drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostolâ i knjige proročke. Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere.«1

Čitalo se, dakle, iz Starog i iz Novog zavjeta, ali očito nije bilo točno određeno koji se dijelovi imaju čitati određene nedjelje.2 Naravno, uzimala su se isključivo biblijska čitanja. Tako, npr. Augustin veli da se u crkvi ne smiju čitati čitanja iz nekanonskih spisa.3 U starini su se biblijska čitanja naviještala u susljed-

Justin, Prva apologija, br. 65-67, u: Božanski časoslov, 2, Zagreb, 1984., 510-511. 2 Za povijest misnih čitanja usp. J. A. Jungmann, Missarum sollemnia, 1, 1962., 501-606; M. Righetti, Storia liturgica, 3., Milano, 32005., 229-298.; A. Nocent, Storia della celebrazione dell’eucaristia, u: J. A. Chupungco, Anàmnesis, 3, Casale Monferrato, 1983., 208-215.; A. Nocent, Il lezionario, u: A. J. Chupungoco, Scientia liturgica, 3, Casale Monferrato, 1998., 188-200.; A. Chavasse, La liturgie de la ville de Rome du Ve au VIIIe siècle, Rim, 1993.; P. Sorci, Il lezionario di Pio V, u: Rivista liturgica 95-1 (2008.), 92-107. 3 Epistola 64, 3: »Voi ipsi nolite in scandalum mittere Ecclesiam, legendo in populis scripturas quas canon ecclesiasticus non recipit.« Navedeno prema: M. Righetti, Nav. dj., 233-234. Neshvatljivo je da se danas na nedjeljnim misama umjesto svetopisamskih odlomaka čita nešto drugo, kako se to može vidjeti i čuti u televizijskim prijenosima misâ na njemačkom jeziku… 1

nom nizu, tako da se pojedina biblijska knjiga čitala u nastavcima (lectio continua). Prekidalo se samo na velike blagdane. Biskup bi inače na samoj misi spontano određivao duljinu pojedinog nastavka. Tako je redovito činio sv. Augustin.

Uskoro se počeo uređivati redoslijed misnih čitanja tijekom liturgijske godine. Zanimljivo je da su se u Antiohijskoj (sirijskoj) crkvi još u 4. stoljeću čitala ukupno četiri čitanja: iz Zakona (Petoknjižje), iz proroka (tj. povijesnih knjiga Staroga zavjeta), kako je to i danas u sinagogama, zatim još po jedno čitanje iz poslanica te na koncu iz evanđelja. Tako se i danas čini u istočnosirijskoj liturgiji. Spomenimo da od 7. st. sve do danas bizantska liturgija u euharistiji ima samo novozavjetna čitanja: poslanice i evanđelja. Na Zapadu sve do konca 6. st. nemamo izravnih pisanih svjedočanstava rasporeda misnih čitanja, nego se on pokušava rekonstruirati na osnovu homilija crkvenih otaca (Ambrozija, Augustina, Leona Velikoga, Grgura Velikog, itd.).4 Najstariji fragment popisa misnih čitanja jest Lekcionar Viktora iz Capue, iz 546.5 Comes iz Würzbirga6, s konca 6. st. (do nas dospio prijepis iz 750. godine),7 svjedoči da su u rimskoj liturgiji, sve do vremena Grgura Velikoga, bila tri čitanja: prvo iz Starog zavjeta, drugo iz po-

Usp. A. Chavasse, Nav. dj., 154. Za drevne lekcionare usp. T. Klauser, Das römische Capituare evangeliorum, Münster/W, 1935. 5 Iako to nije rimska liturgijska knjiga, ipak iz nje možemo nazrijeti kako je mogao izgledati i rimski ustroj čitanja. Usp. E. Ranke (prir.), Codex Fuldensis, Leipzig, 1868. 6 Usp. Les plus ancien Comes ou lactionnaire de l’Eglise Romaine. Le codex de Würzburg, u: Revue Bénédictine 27 (1910.), 41-74. Za drevne izvore usp. K. Gamber (prir.), Codici liturgici latini antiquiores, Freiburg, Schweiz, 1968. 7 Comes, ili liber comitis, posebne su knjige u kojima su naznačena čitanja za cijelu liturgijsku godinu i to tako da su se navodili prvi i zadnji redci. Bilo je preskupo prepisati cijelo čitanje, tako da je uz comes bilo potrebno imati pri ruci i Bibliju, iz koje se onda naznačeni tekst i čitao. Evo jednog primjera iz poznatog Comesa iz Würzburga: IN NATALE DOMINI AD SANCTAM MARIAM. Lectio epistolae beati Pauli apostoli ad Titum: Carissimi, apparuit gratia Dei, Salvatoris nostri... usque haec loquere et exortare in Christo Iesu Domino nostro. Prije toga postojala su capitularia, bilješke na marginama Biblije koji se odlomak treba čitati određenoga dana. Međutim, uskoro comes i capitularia postaju sinonimi. 4

travanj 2020. | VJESNIK | 433 |

41


Ž u p n i k i ž u p a  Liturgijska zborovanja

slanica i treće iz evanđelja. U tim starim zbirkama čitanja čitanje poslanica u znatnoj mjeri slijedi lectio continua. Comes iz Murbacha,8 nastao u Galiji na prijelazu 8. i 9. st., koji je puno siromašniji i koji donosi samo po dva čitanja (tj. poslanicu i evanđelje), gotovo je u cijelosti ušao u Misal po zakonu rimskoga dvora (1475.), što je preuzeo Misal Pija V. (1570.)9 U tom kontekstu spomenimo kao zanimljivost da je još na Tridentskom saboru skupina koncilskih otaca predlagala da se u Misal10 uvrsti veći broj čitanja za nedjeljne mise, te da i dani preko tjedna imaju vlastita čitanja, a ne da se uzimaju ona od prethodne nedjelje. Međutim, taj prijedlog nije dospio do koncilske rasprave, tako da nije mogao biti ni proveden.11 Sve do liturgijske reforme Drugoga vatikanskog sabora cijela se misa slavila na latinskom (odnosno na staroslavenskom u nekim našim krajevima), pa je svećenik obvezno morao (tiho) pročitati i misna čitanja na latinskom ili staroslavenskom, da bi ta ista čitanja onda naglas navijestio narodu na narodnom jeziku. Poznati su tiskani lekcionari na hrvatskom jeziku još od 15. st., i to na čakavskom, štokavskom, kajkavskom, gradišćanskohrvatskom i književnom hrvatskom.12 Evo kako su bila uređena misna čitanja u Misalu Pija V., važećem sve do liturgijske reforme Drugoga vatikanskog sabora.

zz Nedjeljna

čitanja. Postojao je jednogodišnji krug nedjeljnih čitanja. Na misi su bila dva čitanja: poslanica (ili, rjeđe, odlomak iz Starog zavjeta), psalam od nekoliko redaka, zvan gradual, aleluja i evanđelje.

zz Došašće

i božićno vrijeme. Obični dani kroz ovo vrijeme nisu imali vlastita čitanja, pa su se uzi-

Les plus ancien Comes ou lactionnaire de l’Eglise Romaine. Le comes de Murbach, u: Revue Bénédictine 30 (1913.), 26. 9 Popisi, odnosno knjige čitanja, redovito su bili odvojeni za poslanice i za evanđelje (tzv. Apostol i Evanđelistar). Konačno, i današnja liturgija predviđa da se u svečanom ophodu unosi u crkvu evanđelistar. Tako i u nas danas postoji Evanđelistar, liturgijska knjiga koja sadržava samo nedjeljna i blagdanska evanđelja. 10 Do 1970. misna su se čitanja nalazila u Misalu. Međutim i danas, kad se knjiga čitanja (lekcionar) zasebno tiska, on je formalno dio Misala. Tako na prvoj stranici Lekcionara stoji naslov u dva dijela: Rimski misal… Red čitanja… 11 Usp. H. Jednin, Das Konzil von Trient und die Reform des römischen Messbuches im liturgischen Leben, 1939., 55. Usp. također M. Righetti, Nav. dj., 251. 12 Usp. J. Fućak, Šest stoljeća hrvatskog lekcionara, Zagreb, 1975. 8

42 | 434 | VJESNIK | travanj 2020.

mala bilo nedjeljna, bilo obredna (npr. kvatrena), bilo vlastita od pojedinog sveca.

zz Korizma i vazmeno vrijeme. Svi su korizmeni dani

imali vlastita čitanja. Razlog je taj što je papa u korizmene dane služio mise u različitim rimskim crkvama (postajama), pa su sve te mise imale vlastite molitve i čitanja, a to se onda zadržalo u Misalu Pija V., s time da je za svaki taj dan u Misalu bila naznačena i postaja. U vazmenom je vremenu preko tjedna samo vazmena osmina imala vlastita čitanja i to zato što su se u starini u tome tjednu slavile mise s novokrštenicima, pa su i ti dani imali vlastite misne obrasce i čitanja. U vazmenim su se nedjeljama za prvo čitanje uzimali odlomci iz tzv. »katoličkih« poslanica.

zz Blagdani

čitanja.

i spomendani svetaca imali su vlastita

zz Obični dani kroz godinu nisu imali vlastita čitanja,

nego su se uzimala čitanja od prethodne nedjelje. Zbog toga su u praksi svećenici preko tjedna često posezali za zavjetnim misama u čast Srca Isusova, Blažene Djevice Marije, sv. Josipa i drugih svetaca. Sve su te mise imale vlastite obrasce i čitanja.

2. Uređenje misnih čitanja nakon Drugoga vatikanskog sabora a) Važnost službe riječi

U 2Tim 3,16-17 čitamo: »Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.« Prema tome, cijelo Sveto pismo predstavlja Božju riječ, pa po sebi i dolikuje da se kroz određeno razdoblje vjernicima navijesti cijelo Sveto pismo, baš kako su crkveni oci redom, bez preskakanja, čitali pojedine biblijske knjige.13 Očito je, dakle, da je red čitanja prema Misalu Pija V. bio presiromašan. Upravo zbog toga Drugi je vatikanski sabor naglasio važnost Božje riječi u euharistiji: »Od najveće je važnosti u liturgijskoj službi Sveto pismo. Iz njega se uzimaju čitanja i tumače u homiliji; iz njega se pjevaju psalmi; njime su nadahnute i prožete molitve, zazivi i liturgijske pjesme; od njega čini i znakovi primaju svoje značenje. Stoga za obnovu, napredak i prilagođavanje svete liturgije treba njegovati onaj slatki i živi osje-

Valja zapaziti da se u bogoslužju sinagoge ne ispušta nijedan dio židovskog kanona koji se čita u 164 nastavka.

13


ćaj Svetoga pisma o kojemu svjedoči časna predaja istočnih i zapadnih obreda.« (SC 24)

Prisjetimo se da je za mnoge vjernike jedini susret sa Svetim pismom upravo u bogoslužju. Naime, temeljni je smisao Svetoga pisma upravo taj – da bude navješćivano, a ne toliko da bude privatno čitano. Zato Sabor nadalje kaže: »Da bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol riječi Božje, neka se svestranije otvore biblijske riznice, tako da se kroz utvrđeni broj godina narodu pročita istaknutiji dio Svetog pisma.« (SC 51)

Pokoncilska je obnova, slijedeći ove saborske smjernice, u različita liturgijska slavlja uspjela uvesti oko 90 % Svetoga pisma!14

b) Nastanak važećeg lekcionara

Adrien Nocent, član komisije koja je pripravljala novi lekcionar, opisuje način na koji se došlo do važećeg ustrojstva. Komisija je konzultirala najmanje 500 osoba (svećenika, laika, specijalista u određenom području). Postavilo se pitanje, kako odrediti cikluse, odnosno krugove. Dotadašnji jednogodišnji ciklus nedjeljnih čitanja nije bio prihvatljiv. Dvogodišnji se ciklus također činio presiromašnim. Bilo je glasova da se ustroji četverogodišnji krug u kojem bi se pojedine godine čitalo evanđelje po jednom od evanđelista. Međutim, to se pokazalo neostvarivim. Kao prvo, Ivanovo se Evanđelje tradicionalno čita u korizmi i u vazmenom vremenu, pa bi bio problem ponovno ga čitati u »Ivanovoj godini«. Osim toga, Markovo je evanđelje najkraće i ne bi ga bilo lako »razvući« na cijelu godinu, a slična bi poteškoća bila i s Ivanovim Evanđeljem. Neki su čak predlagali da se uzmu samo nekoliko redaka iz evanđelja, kao impuls, ali je ideja odbačena kao presiromašna. Tako je odlučeno da se ustroji trogodišnji nedjeljni i blagdanski ciklus.15 Određeno je također da treba slijediti drevnu predaju da se za nedjelje uzimaju tri čitanja: Stari zavjet, poslanica, evanđelje. Javila se nova zamisao za koju dotad nije bilo potvrde u tradiciji, a to je da se svakom evanđeoskom odlomku pridruži odgovarajući

Tako 1983. tvrdi A. Nocent, Storia della celebrazione…, 210. Isti autor, međutim, 1998. veli da je u novi lekcionar ušlo 85 % Svetoga pisma, što je i dalje veoma visoki postotak. Usp. A. Nocent, Il lezionario, 199. 15 Za povijest nastanka novoga reda čitanja usp. osobito: A. Bugnini, La riforma liturgica (1948. – 1975.), Rim, 1983., 401419. 14

tekst i Starog zavjeta, tako da se vidi kako je nešto u Starom zavjetu bilo naviješteno, a u Novom ostvareno. Tako se, na primjer, Prve nedjelje korizme godine »A« čita evanđeoski odlomak o Isusovoj kušnji i starozavjetno izvješće o grijehu prvih ljudi. Jasna je poveznica. Prvi su ljudi poslušali napasnika i time navukli smrt na sebe i na cijelo čovječanstvo. Isus je, naprotiv, odbio napasnika i podložio se volji svoga Oca i time nas spasio. U to se onda uklapa i odlomak iz Poslanice Rimljanima koja se čita te nedjelje, gdje Pavao upravo na takav način uspoređuje Adama i Krista. Ispostavilo se da je moguće tako povezati sva tri čitanja u jakim vremenima i na svetkovine. U nedjeljama »kroz godinu« evanđelje se većinom čita susljedno (lectio semicontinua), pri čemu je prvo čitanje usklađeno s evanđeoskim odlomkom. Budući da nedjeljama »kroz godinu« poslanice jednostavno nije bilo lako uskladiti s evanđeljem, one se čitaju susljedno. Spomenimo i to da su neki »teški« dijelovi evanđelja ostavljeni za dane preko tjedna. Nadalje, pripjevni je psalam puno bogatiji od dotadašnjeg graduala, koji se sastojao tek od nekoliko redaka.

Korizmene nedjelje bilo su posebno brižno uređene. Naime, sve do početka 6. st., prema svjedočanstvu crkvenih otaca, korizma je imala snažan krsni karakter. Treće je korizmene nedjelje bila prva provjera za katekumene (tj. »izabranike«) i čitalo se evanđelje o Samarijanki na zdencu, s porukom da po krštenju dobivamo živu vodu koja nam daje vječni život. Četvrte je nedjelje bila druga provjera, a evanđelje je bilo o ozdravljenju slijepca od rođenja. Time se krštenje predstavlja kao prosvjetljenje. Pete korizmene nedjelje je treća provjera i evanđelje o Lazarovu uskrsnuću, čime se želi reći da krštenje jamči vječni život.16 Kako više nije bilo odraslih katekumena, provjere su u 6. st. (sasvim sigurno u vrijeme Grgura Velikoga 590. – 604.), zajedno sa spomenutim evanđeoskim odlomcima, prebačene u dane preko tjedna i dodane još četiri, a sve su one bile za roditelje i kumove djece koja su se trebala krstiti.17 Reformom Drugoga vatikanskog sabora ta su evanđelja vraćana na svoje izvorno mjesto kao što je danas u godini »A« u korizmi. Budući da su ovo drevna čitanja, odlučeno je da se ona obvezno uzimaju kad ima katekumena, a svećenik ih po volji može uzeti svake godine ako i nema katekumena. Usp. P. Sorci, Nav. dj., 93. M. Righetti, Nav. dj., 256.

16 17

travanj 2020. | VJESNIK | 435 |

43


Ž u p n i k i ž u p a  Liturgijska zborovanja

c) Današnji ustroj

Evo kako su danas raspoređena misna čitanja

zz Nedjeljna

su čitanja raspoređena u trogodišnjem krugu (A, B, C). Za svaku su nedjelju predviđena dva čitanja,18 pripjevni psalam i evanđelje. Prvo je čitanje iz Starog zavjeta, Djela apostolskih ili Knjige Otkrivenja, drugo se uzima iz poslanica, a evanđelja su podijeljena tako da se u godini »A« pretežno čita Matej, u godini »B« Marko, a u godini »C« Luka. Evanđelje po Ivanu uglavnom dolazi u jakim vremenima, tj. u došašću, božićnom vremenu, korizmi i vazmenom vremenu, te na pojedine svetkovine. K tomu se u godini »B« Ivanovo Evanđelje čita kroz pet nedjelja (17. – 21. nedjelja »kroz godinu«) jer je Markovo Evanđelje prekratko.

zz Svetkovine

imaju dva čitanja, pripjevni psalam i evanđelje. Neke svetkovine također slijede ciklus A, B, C.

zz Blagdani imaju samo jedno čitanje, pripjevni psa-

lam i evanđelje. Međutim, kad tzv. Gospodnji blagdani, Preobraženje Gospodinovo i Uzvišenje Svetoga Križa, padnu nedjeljom, onda se uzima kao nedjeljom: dva čitanja, psalam i evanđelje.

zz Na

spomendane svetaca uzima se također jedno čitanje, pripjevni psalam i evanđelje. Slobodno je uzeti ili čitanja od sveca ili od dana (kao da nije spomendan).

zz Obični dani u tjednu u ‘jakim’ vremenima (došašće,

korizma, božićno i vazmeno vrijeme) imaju jednogodišnji ciklus. Nadalje, slijedeći drevnu tradiciju u cijelom vazmenom vremenu (i nedjeljama i običnim danima), čitaju se odlomci iz Djela apostolskih.

zz Obični dani u vremenu ‘kroz godinu’. Čita se jedno

čitanje, psalam i evanđelje. Prvo čitanje i psalam slijede dvogodišnji ciklus (parna i neparna godina), a evanđelje jednogodišnji.

3. Homilija, ispovijest vjere i sveopća molitva

Homilija. U prijesaborskom ustrojstvu bilo je određeno da je samo župnik obvezan propovijedati ne U Općoj uredbi Rimskog misala, br. 318, prema prvom i drugom tipskom izdanju stajalo je: »Radi pastoralnih razloga i po odredbi biskupske konferencije, dopušta se ponegdje da se [uz evanđelje] uzmu [nedjeljom i blagdanima] uzmu i samo dva čitanja.« Slijedeći ovu odredbu, u crkvama njemačkog govornog područja nedjeljom redovito se uzima samo jedno čitanje i evanđelje, što je pravo osiromašenje. Međutim (baš zbog toga?), u važećem trećem tipskom izdanju ove odredbe nema. Dakle, obvezatna su nedjeljom dva čitanja i evanđelje.

18

44 | 436 | VJESNIK | travanj 2020.

djeljom i svetkovinom, i to samo na jednoj (pučkoj) misi. Nadalje, budući da je bio samo jednogodišnji ciklus čitanja (poslanica i evanđelje), svećenici su često imali tematske propovijedi, a ne homilije na Božju riječ. Bilo je, naime, teško na osnovu samo dva čitanja svake godine tumačiti iste biblijske ulomke. Danas je pravilo da nedjeljom i svetkovinom treba propovijedati na svakoj misi s narodom. Napominje se također da homilija treba razlagati naviještenu Božju riječ, što je danas puno jednostavnije obzirom na veliki broj svetopisamskih odlomaka (trogodišnji ciklus, i to svaki sa svoja tri čitanja). Napomenimo da u Općoj uredbi važećeg Misala (br. 66) izrijekom stoji da homiliju ne može držati laik, što u prethodnim izdanjima nije bilo rečeno, jer se, vjerojatno, pretpostavljalo kako je po sebi jasno da samo zaređeni službenik može propovijedati.19 Ispovijest vjere. U današnjem je Misalu novina da se umjesto Nicejsko-carigradskog u misi može uzeti i Apostolsko vjerovanje.20 Molitva vjernika. U novom je Misalu ponovno uvedena molitva vjernika, koja je bila sastavni dio euharistijskog slavlja još od 150. godine. Zaključak

Bez pretjerivanja možemo reći da je reforma Misala najbolje uspjela upravo u reformi misnih čitanja. Broj je čitanja znatno povećan. Uzimajući u obzir samo nedjelje i dane kroz tjedan (ne računajući svetkovine, blagdane i spomendane), u prethodnom je Misalu bilo ukupno 214 biblijskih odlomaka, dok ih je u važećem lekcionaru (za dane preko tjedna i nedjelje) ukupno 1234, dakle, gotovo šest puta više! To znači, ako je u današnjem ustroju čitanja zastupljeno oko 90 % Svetoga pisma, u prethodnom je Misalu bilo zastupljeno tek oko 15 %. A Sveto je pismo Božja riječ koja se kao živa riječ treba naviještati zajednici vjernika u bogoslužju! Dodajmo tome i podatak da je služba riječi u obnovljenoj liturgiji sastavni dio svih sakramenata i blagoslovina (npr. krštenje, vjenčanje, bolesničko pomazanje, sprovod, itd.), tako da se Božja riječ danas obilato naviješta i tumači Božjem puku. n I ova je odredba zacijelo napisana kao reakcija na razmjerno čestu pojavu u crkvama njemačkoga govornog područja da nedjeljom i laici propovijedaju. 20 Čini se da je po sebi zgodnije moliti Apostolsko vjerovanje, ono koje vjernici uzimaju kao molitvu (npr. u krunici), tako da se ne zbunjuju kad, na primjer, prije mise u krunici mole jedno, a na misi drugo Vjerovanje. 19


Ž u p n i k i ž u p a  Homiletski prilog (god. A)

Propovijedi Veliki četvrtak Draga braćo i sestre! Večerašnjom liturgijom ulazimo u najljepše, najdublje i najpotresnije dane liturgijske godine – u slavlje vazmenog trodnevlja, koje nam omogućuje da ponovno proživimo središnji događaj našega otkupljenja, uvodeći nas u bitnu jezgru kršćanske vjere: muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. To su dani koje bismo mogli promatrati kao jedan dan: oni čine srce i stožer čitave liturgijske godine, kao i života Crkve. Nitko tko ima dušu ne može ostati ravnodušan na današnju Božju riječ i obrede Svetog trodnevlja. Tko misli da je katolik, a ne sudjeluje na ovim obredima, ustvari zna jako malo i nikad nije istinski susreo otajstvo našeg dobrog Boga. Tri su bitne teme i poruke liturgije Velikog četvrtka. Isus u potpunosti žrtvuje sebe, uspostavljajući tako euharistiju. Te svete večeri Gospodin je ustanovio svećenički red, te nam kao oporuku ostavio novu zapovijed: da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio. Prvo nam čitanje još odjekuje u ušima. Slušali smo kako su Izraelci, okupljeni za put u slobodu iz egipatskoga ropstva, blagovali Pashu. Pasha je oslobodilački i spasiteljski čin: prelazak iz smrti i grijeha u život i slobodu. Isus slavi Pashu pred odlazak u smrt, što označava pobjedu nad grijehom i smrću. Puno smo puta ove korizme i ovih dana čuli riječ ‘Pasha’. Da bismo bolje razumjeli Isusovu Pashu – euharistiju, slušali smo ustanovljenje i zapovijed starozavjetne Pashe. Pogledajmo koja je narav i povijest Pashe. Ona je bila sveti obred klanja jaganjaca, škropljenja krvlju dovratnika i nadvratnika kuća, te blagovanje pečenog janjeta s gorkim zeljem i beskvasnim kruhom uz molitve i pobožne pjesme. Židovska Pasha bila je i jest obiteljski blagdan. Nije se slavila u Hramu, već u kući. U pripovijesti o Izlasku kuća se pojavljuje kao mjesto spasenja, utočište u onoj tamnoj noći prolaska anđela Gospodnjega.

S druge pak strane, egipatska je noć slika snage smrti, razaranja i kaosa što se uvijek iznova u svakom vremenu pojavljuju iz dubina svijeta i čovjeka te prijete razaranjem dobroga. U takvoj, dakle, situaciji kuća i obitelj pružaju zaklon; drugim riječima, svijet treba neprestano braniti od kaosa, stvoreno treba uvijek braniti i štiti. U starozavjetnom smislu, Pasha je bila prvi dan godine, dan u kojem je Izrael trebao biti obranjen od prijetnji ništavila, silā zla. Kuća i obitelj, oklop su koji štiti život, mjesto sigurnosti i mira; mira kao ploda zajedničkoga života, mira koji omogućuje i čuva stvorenje. U noći Pashe nije se smjelo napustiti Jeruzalem. Čitav je grad smatran mjestom spasenja

protiv noći kaosa, te su njegove zidine bile poput brane koja brani stvorenje. Izrael se morao svake godine o blagdanu Pashe zaputiti na hodočašće u Jeruzalem kako bi se zapravo vratio svojim izvorima, kako bi nanovo bio stvoren, kako bi iznova primio svoje spasenje i oslobođenje. Ovo okupljanje izraelskog naroda u Jeruzalemu ima svoju konkretnu poruku: »Treba se vratiti izvorima!« Pasha je bila Izraelov godišnji povratak od opasnosti i kaosa svijeta. Vidimo da je i Isus, u skladu s ovim propisom, slavio Pashu u kući, sa svojim apostolima. Tim je činom ispunio starozavjetni Zakon, ali ga i dopunio: on slavi Pashu sa svojim učenicima. Sa svojom novom obitelji. Na taj način Isus ispunjava još jedno pravilo: budući da je u Jeruzalemu tih dana bilo mnoštvo hodočasnika, oni su mogli utemeljiti udruženje hodočasnika, koji su za onu noć tvorili kuću i pashalnu obitelj. Tako je Pasha postala kršćanski blagdan. Mi smo Isusova obitelj, koju je on utemeljio sa svojim drugovima s hodočašća, sa svojim prijateljima koji zajedno s njim prolaze putem evanđelja kroz povijest zemlje.

I tako je Crkva postala nova obitelj i novi grad za nas, kao što je Jeruzalem bio za Izraelce. Ona kuća i onaj grad koji udaljava snage zla te mjesto mira koje čuva stvorenje. Crkva je, dakle, kao Isusova obitelj, novi grad, živi Jeruzalem, a njena vjera je brana i zidina protiv prijetećih snaga kaosa koje žele razoriti svijet. Njezine su zidine učvršćene znakom krvi Isusa Krista, tj. ljubavlju koja ide do kraja, koja je beskrajna. Ta je ljubav moć suprotna kaosu! To je kreativna snaga koja uvijek iznova utemeljuje svijet, narode i obitelji, te nam na taj način nudi mjesto mira, gdje možemo živjeti jedni s drugima, jedan za drugoga i usmjereni jedni na druge. Možda nam se ovakav govor o zlu čini neumjesnim ili pretjeranim, no, pogledamo li oko sebe, shvatit ćemo da je itekako aktualan. Vidimo i danas snagu kaosa, vidimo kako se upravo usred razvijenoga društva – koje, čini se, kao da sve zna i sve može – pojavljuju prvotne snage kaosa, suprotne onome što društvo definira kao svoj napredak. Vidimo kako narod, usred blagostanja, tehničke osposobljenosti i znanstvenoga ovladavanja svijetom može biti itekako razoren iznutra, te da stvorenje može biti u opasnosti od snaga kaosa koje se gnijezde u srcu čovjeka i prijete svijetu. Novac, dakle, tehnika i blagostanje ne mogu ukloniti djelovanje kaosa. To mogu jedino izvorni bedemi koje nam je Gospodin dao i nova obitelj koju je ustanovio. Tako je pashalno slavlje od nomada, preko Izraela i Krista, stiglo do nas u svome najdubljem značenju. Ovaj je blagdan ponajprije blagdan obitelji, izvornog obrambenog bedetravanj 2020. | VJESNIK | 437 |

45


Ž u p n i k i ž u p a  Homiletski prilog (god. A)

ma stvorenja i čovječanstva. No, pojedinačna obitelj ne može preživjeti, rastače se ako nije ucijepljena u veću obitelj koja joj daje čvrstinu i sigurnost. Stoga bi ovo trebala biti noć u kojoj prelazimo put prema novome gradu, novoj obitelji, prema Crkvi; u kojoj iznova u nju pristupamo kao u istinsku domovinu srca. Postoji još jedan bitan element židovske Pashe koji može biti ključ novozavjetnog poimanja Isusove Pashe. Budući da svoje korijene Pasha ima u nomadskom načinu života, ona je uvijek podsjećala Izrael na vrijeme kad su bili narod bez kuće, narod u hodu i bez domovine. Pasha i nas večeras želi podsjetiti da smo, i kad imamo kuću, uvijek nomadi, uvijek na putu. A budući da smo na putu i ništa nam ne pripada, sve što imamo zajedničko nam je, a mi smo jedni za druge. Pasha znači ‘prijelaz’, a u novozavjetnom smislu ona označava hod Isusa Krista preko smrti sve do novoga života – Uskrsnuća. Stoga je Pasha i za nas postala i ostala hodočasničko slavlje, podsjećajući nas da smo na zemlji samo gosti. Nomadi smo i hodočasnici! Tako trebamo shvatiti zemlju, tako svoj život, tako jedan drugoga. O ustanovljenju euharistije govori nam sveti Pavao u drugom čitanju iz Prve poslanice Korinćanima. Pročitani ulomak najstariji je opis euharistije. Pavao opisuje slavlje euharistije kako ga je slavila prva Crkva, donoseći riječi posvete koje kroz cijelu povijest Crkve do danas izgovaraju svećenici slaveći euharistiju. Evanđelist Ivan donosi svoj osobni pogled na vazmeno otajstvo pa opisuje kako Isus pere noge svojim učenicima. Polazeći od simbolične geste pranja nogu, Ivan izlaže značenje Isusova života i smrti. Isus, Gospodin, pere ljudske, prljave noge. Gospodin prihvaća i vrši službu roba, obavlja ponizne poslove, najniže poslove na svijetu kako bi nas pripremio za stol Gospodnji. Isusov čin pranja nogu za Ivana je sažetak svega Isusova života: ustajanje od stola, odlaganje odjeće slave, naginjanje prema nama u otajstvu opraštanja, služenje ljudskim životom i smrću. Isusov život i smrt objavljuju ljubav do kraja, beskonačnu ljubav, koja je jedino pravo pranje čovjeka, jedino pranje kadro osposobiti čovjeka za zajedništvo s Bogom.

Braćo i sestre, tajna vazmenog otajstva nuka nas da potražimo večeras vezu između posljednje večere, Križa i uskrsnuća. Smrt, koja je po svojoj naravi kraj, razaranje svakog odnosa, Isus večeras na posljednjoj večeri preobražava u čin priopćivanja samoga sebe; a to je spasenje ljudi, ukoliko znači da ljubav pobjeđuje smrt. Isusova smrt daje nam ključ razumijevanja posljednje večere, a večera je anticipacija smrti, preobražavanje nasilne smrti u svojevoljnu žrtvu, u čin ljubavi koja je otkupljenje svijeta. Smrt bi bez neizmjernoga čina ljubavi Večere bila prazna, bez smisla; Večera bi

46 | 438 | VJESNIK | travanj 2020.

bez konkretnoga ostvarenja, anticipirane smrti bila gesta bez stvarnosti. Večera i Križ su, dakle, nedjeljivi i jedincati izvor euharistije. Stoga i euharistija nije jednostavno večera, već prisutnost Kristove žrtve, onoga najvišeg čina klanjanja, koje je istodobno čin najviše ljubavi, ljubavi bez kraja, i tako dijeljenja samoga sebe pod prilikama kruha i vina. I, na koncu, zaključimo: Večera, Križ i Uskrsnuće čine jedno nedjeljivo vazmeno otajstvo. Večera bez Križa, Križ bez Večere, ostali bi prazni, ali obje stvarnosti bez uskrsnuća bile bi potopljena nada. U euharistiji nalazimo pravu ljubav, primamo lijek besmrtnosti. Euharistija nas vodi izvoru pravoga života, nepobjedivoga života, te nam objašnjava gdje i kako se nalazi pravi život. U euharistiji se Krist dao svima nama za hranu spasenja, za lijek besmrtnosti: to je otajstvo Euharistije, izvor i vrhunac kršćanskoga života. U tom otajstvu spasenja Gospodin je ponudio i ostvario za sve koji u njega vjeruju najintimnije moguće jedinstvo našeg i svoga života.

Veliki četvrtak završava klanjanjem, adoracijom koja kršćane stavlja uz Isusa koji moli u Getsemanskom vrtu, sam. Bio je to za njega trenutak napuštenosti i samoće, s učenicima nesposobnima bdjeti s njime. Gospodin i danas viče i nama: Ostanite i bdijte sa mnom! A vidimo da i mi, kao i učenici, često spavamo. Postavljam i sebi i vama, draga braćo i sestre, pitanje: Čujemo li mi Gospodinov poziv Ostanite i bdijte sa mnom? Petar Maskaljević

Veliki petak Na Veliki petak Kristov patnički lik postavlja pred nas toliko pitanja koja ostaju bez odgovora – o smislu patnje i žrtve, smislu trpljenja, smislu života… Unatoč našim promišljanjima, ona često ostaju neodgovorenima.

Dva pitanja što ih je u Ivanovu izvješću o muci Kristovoj postavio Pilat ističu se među mnogima. Prvo je: »Što je istina?« Pitanje je to na kojem mnogi propovjednici na današnji dan grade svoju homiliju, a drugo je vrlo jednostavno i često u propovijedanju zanemareno: »Odakle si ti?« Na ovo drugo jednostavno pitanje, koje nije tražilo dug i opširan odgovor, Isus nije htio odgovoriti. Možda zbog toga jer je na to pitanje Pilat već znao odgovor. Kasnije je Pilat napisao na pločici i dao prikovati na Isusov križ natpis: INRI – Isus Nazarećanin (Rex) Kralj Židovski. Ipak, to iznenadno i naizgled beznačajno pitanje u ovoj životno ozbiljnoj situaciji krije u sebi važnu poruku, jer je očito da o odgovoru na njega ovisi Pilatova odluka: osuditi Isusa na smrt ili ga osloboditi.


Izgleda prilično čudno da Pilat, koji ima apsolutnu vlast nad Isusovim životom i smrću, postavlja pitanje teritorijalne pripadnosti: »Odakle si ti?« Ono u sebi krije potrebu otkrivanja važne povezanosti čovjeka i zemlje iz koje dolazi, pitanje zavičaja, pitanje povezanosti Isusa i zemlje njegova podrijetla. Iza tog pitanja stoji uvjerenje da onaj tko vlada zemljom, teritorijem i područjem ima vlast i moć nad ljudima koji su na tom teritoriju rođeni, koji na njemu stanjuju i žive. Pitanje: »Odakle si ti?« povezuje vlast nad zemljom i ljudima. Kao konačni oblik utvrđivanja vlasti nad ljudima, Pilat postavlja pitanje o zemlji rođenja i podrijetla, zemlji stanovanja i zavičaja: »Odakle si ti?«

Nije poznato jesu li Pilatu bila poznata vjerovanja židovskog naroda zapisana u Zakonu i drugim starozavjetnim tekstovima. Isus je bio Židov i poznavao je ta vjerovanja. On ih je živio kao i svi pripadnici njegova naroda. Bio je čvrsto uvjeren da je između zemlje koju je Bog dao njegovu narodu i njega osobno njegovim rođenjem uspostavljena neraskidiva životvorna veza. Isusovim dolaskom i njegovim utjelovljenjem ostvarilo se dugo očekivano Božje prebivanje sa svojim narodom u njihovoj zemlji. U Isusu je ostvareno jedinstvo Boga, njegova naroda i njihove zemlje. Ostvarena je Božja vlast, ostvareno je Božje kraljevstvo u Izraelu. Bog je konačno došao i našao svoj dom među ljudima, sa svojim narodom, u svojoj zemlji. Odgovor na pitanje »Odakle si ti?« pretpostavlja daleko više znanja i poznavanja biblijske vjere negoli je Pilatu to bilo uopće moguće objasniti. Pitanje »Odakle si ti?« nije tehničko i geografsko, kako je to Pilat smatrao. Pitanje je to povijesno, kulturno, a nadasve religiozno. Pitanje je to ukorijenjenosti i ucijepljenosti u zemlju predaka, u svetu zemlju od Boga obećanu i darovanu, u zemlju od koje se i za koju se živi i umire. Na današnji dan, kad ponovo promišljamo Isusovu muku i smrt, to nas pitanje poziva da se iznova zamislimo nad smislom svoga života. Isus nije Pilatu odgovorio na to pitanje jer je Pilat svoju zemlju shvaćao samo kao administrativnu jedinicu, geografsko područje. Sam nije imao doma, bio je strani upravitelj u tuđinskoj zemlji. Čovjek, administrator, provoditelj pravila i zakona kojim se izvršava vlast na silom osvojenom teritoriju. Kako je Pilat mogao shvatiti da bi itko želio život svoj dati za svoju zemlju, za svoju domovinu, kad sam nije imao osjećaja za svoj dom i domovinu. On je služio vladalačkom režimu, provodio zakone i pravila vlasti u Rimu. Njegovo je prebivalište bilo svugdje, posvuda i nigdje. Kamo god da je došao na službu, gdje god da je radio i obavljao svoje poslove za plaću, nigdje nije bio ukorijenjen, samo mobilan i preseljiv. Kao i mnogi ljudi danas. Dok s poštovanjem pristupamo križu Kristovu i cjelivamo njegove rane, zapitajmo se i mi o našem vjerničkom hrvatskom i katoličkom identitetu. Pitanje

»Odakle si ti?« traži naš vjernički odgovor na pitanje naše povezanosti sa zemljom u kojoj smo rođeni i koju smatramo svojom domovinom. Isus nam je ostavio da odgovorimo na njemu postavljeno pitanje »Odakle si ti?« Koja je to zemlja u koju me Bog posadio da mi bude dom? Koja je to zemlja na kojoj se ja osjećam s Bogom doma? Koja je to zemlja u kojoj sam povezan s ljudima u životvornu zajednicu? Koji je to moj zavičaj u kojem sam ugledao svjetlo svijeta i na njemu osnovao svoju ljudskost? Koji je to narod radi kojega sam spreman položiti svoj život? Koja je to zemlja radi koje i za koju živim? Koja je to zemlja radi koje i za koju sam spreman život svoj dati? Đurica Pardon

Vazam – misa bdjenja

Čuli smo drevno čitanje o prelasku Božjega naroda kroz Crveno more. Evo, kaže Gospodin Mojsiju: »Zašto vičeš k meni?« Kako ne bi vikao!? Situacija je očajna. Mojsije je, po Božjem nalogu, bio poveo svoj narod u slobodu, kad – gle! – iza njih je snažna egipatska vojska, a ispred njih se ispriječilo Crveno more. Ljudi su slabo naoružani, a s njima su žene, djeca i starci… Nebo visoko, a zemlja tvrda. Kamo ćeš? Nije moguće da ih je Bog doveo u stupicu… Zato Mojsije u očajanju, naravno, viče, zapomaže. Kad evo – čemu se nitko nije nadao! – Bog pred njima razdvaja more i narod prelazi po suhu na drugu obalu. Čudesan, neočekivan i veličanstven prijelaz! Narod je prešao iz egipatskog ropstva u slobodu djece Božje. Nikad više egipatski robovi! Taj događaj izlaska iz Egipta Židovi su slavili svake godine, nazvavši ga Pasha, što znači prijelaz. Narod se osvjedočio o silnoj moći, ali još više o silnoj Božjoj ljubavi prema svome narodu. Po tom prijelazu narod je shvatio da ih ne vodi nikakva zemaljska sila, nego Božja ljubav, koja ih izbavlja iz smrti i vodi u život. U sličnoj su muci i tjeskobi, pa i beznađu, onog strašnog Velikog petka i Velike subote mogli biti Isusovi učenici i prijatelji. A sve je s Isusom bilo tako lijepo počelo! Narod je hrlio k njemu. Visjeli su o njegovoj riječi: naučavao ih je kao onaj koji ima vlast. Slavili su Boga zbog njegovih silnih i dotad neviđenih čudesa: Isus je gubave čistio, hrome ozdravljao, mrtve uskršavao, zloduhe izgonio! Silan na riječi i na djelu! I onda odjednom – mrak, tama. Uhićuju ga i sude mu kao najvećem zločincu. Učenici se razbježali, narod okrenuo vjerom, čak su mu se i bezdušno rugali: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« (Lk 23,35). Odbačen od narodnih glavara, osuđen od tuđinskog upravitelja, osjećajući strašnu tjeskobu i posvemašnju napuštenost, Isus viče: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mt 27,46). Riječi su to starozavjetnog proroka, ali i izraz strašne travanj 2020. | VJESNIK | 439 |

47


Ž u p n i k i ž u p a  Homiletski prilog (god. A)

Isusove muke i tjeskobe. Ali, evo, još te iste noći, sa subote na nedjelju, Isus raskida okove smrti i uskršava! Prelazi iz smrti u život! Tako možemo vidjeti da je prelazak onoga naroda iz ropstva u slobodu bio tek slika Kristove Pashe, onoga pravog Kristova prelaska iz smrti u život. Tamo gdje su svi vidjeli tamu i smrt, Bog donosi blještavo svjetlo Kristova uskrsnuća. Jer, Krist je uskrsnuo da više nikada ne umre, Krist u svom proslavljenom tijelu sjedi u nebeskom kraljevstvu zdesna Ocu; Krist, naša Pasha, onaj koji je prešao iz smrti u život i pobijedio smrt zasvagda. Braćo i sestre, Sin je Božji radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom. Radi nas ljudi i radi našega spasenja, prošao je svijetom čineći dobro i naviještao kraljevstvo Božje. Radi nas ljudi i radi našega spasenja, umro je na križu i bio pokopan. Međutim, radi nas ljudi i radi našega spasenja, on je i uskrsnuo kao »prvorođenac od mrtvih« (Kol 1,18), da i nas obdari vječnim životom. Otišao je ispred nas da nam pripravi mjesto, da i nas učini dionicima svoga prelaska, svoje Pashe. To je temelj naše vjere, braćo i sestre. Jer, da Krist nije uskrsnuo, svi bismo bili predani smrti zauvijek. Mi smo dionici Kristove pobjede i proslave. U toj vjeri i u toj nadi mi se nikada ne prepuštamo tjeskobi. Veli Pismo: »Ma bješnjeli puci, rušila se carstva… s nama je Gospodin nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev!« (Ps 46,7-8). Ili, kako veli Apostol: »Ako je Bog za nas tko će protiv nas?« (Rim 8,31). Zato, predragi, ove uskrsne noći neka nas Gospodin ispuni svojim mirom i svojom radošću. Ove uskrsne noći i cijeloga našeg života i mi budimo vjesnici i navjestitelji evanđelja koje je radosna vijest. Koliko god bilo zlogukih proroka, koliko god bilo obeshrabrujućih vijesti, koliko god i mi sami bili svjedocima nevolja, nasilja i nepravdi, mi znamo: Krist je pobijedio zlo i smrt, Krist je uskrsnuo da bismo i mi bili dionicima njegove proslave. Budimo zato navjestitelji radosne nade, Kristova evanđelja! Budućnost ovoga svijeta pripada Kristu i njegovima – sve do vječnosti. U ovome svijetu punom crnih scenarija, ispraznih užitaka, u ovome svijetu koji se silno trudi naći smisao izvan Boga i njegova Krista, mi u Duhu Svetom svjedočimo radosnu nadu: Krist »će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu« (Fil 3,20). U toj vjeri i nadi, neka Gospodin sve vas i vaše drage ispuni svojim mirom i blagoslovom. Zvonko Pažin

Vazam – danja misa

Ako bismo postavili pitanje na što najprije pomislimo kad čujemo riječ ‘drama’, tada bi se odgovor svakako ticao žanra u filmskoj umjetnosti, ali i više od toga: pojam ‘drama’ asocira nas na napetost, dramatičnost,

48 | 440 | VJESNIK | travanj 2020.

isprepletanje mnoštva događaja i osobnih povijesti u jednom temeljnom događaju. Tako već i kolokvijalna upotreba pojmova ‘drama’ i ‘dramatično’, ostavlja dojam određene neizvjesnosti, jer upućuje na to da je stanovita redovitost doživjela svoju kulminaciju i neočekivani završetak. Akteri, odnosno svjedoci uskrsnuća Kristova, bili su, čini se, izloženi drami neizvjesnosti, čak i tada kad se pretpostavljalo da je svakoj drami kraj. Jedna je kulminacija jednostavno rađala drugom. Događaji otkrivanja praznog groba pretpostavljaju upravo jednu dramu unutar velike drame pashalnog misterija. Akteri su, kako smo imali priliku čuti, dva muškarca i jedna žena. Ono što ovdje ponajprije valja zamijetiti jest da evanđelisti događaj Uskrsnuća, pobjede nad pobjedama, ne tumače slavodobitno, već nam iskustvo praznog groba, te Isusovo kasnije ukazanje učenicima, tumače upravo u vidu nastavka drame neizvjesnosti, u kojoj pak Bog ponovno pobuđuje i traži vjeru onih koji su mu ostali vjerni. Osvrnimo se malo podrobnije na današnju dramu otkrivanja praznog groba. Iako je Isus apostolima i onima koji su bili uz njega povremeno naznačivao da »Sin čovječji treba uskrsnuti od mrtvih«, tomu se ipak nitko nakon Velikog petka nije nadao niti to imao u primisli. Šok »Svetog trodnevlja«, tj. Učiteljeve muke i smrti, bio je takav da je jednostavno zablokirao svaki vid spoznaje, kao i nade u nešto drugo od onoga što je trenutno bilo na djelu, a to je kraj i smrtni ishod. Međutim, ako je i um u to vrijeme bio blokiran, ostalo je srce koje ljubi. Ljubi Božjom ljubavlju! Upravo je to prva karakteristika Marije Magdalene, koja je uz Mariju, majku Isusovu, hrabro kročila na Golgotu prateći Krista na njegovu križnom putu. Budući da je pak ova ljubav u sebi nosila božanski pečat, bila je, dakle, sva Božja, ona je kod Marije Magdalene nastavila plamtjeti i nakon polaganja Isusova tijela u grob. Marijin pohod grobu nadilazi motiv »uređenja Isusovog trenutnog počivališta«. U njoj tinja ljubav zapaljena prema Bogu uopće, koja pak ne može mirno promatrati događaje, već poziva na djelovanje. Iako, kako spomenusmo, u šoku, za nju je pohod grobu vjerojatno bio način održanja vlastite vjere i s njom dubokog uvjerenja da je Isus Krist, ma kako završio, uistinu Sin Božji. Stoga se u njezinoj nakani da pohodi Kristov grob iščitava poklonstveni karakter. Vjerovala je, dakle, da je On Bog, iako za to nije imala vanjskih razloga. Događaj otkrivanja praznog groba, vidjeli smo, Bog ne očituje na teatralan i veličanstven način, već kroz (osobnu) dramu onih koji su bili uz njega do kraja. Osim ove osobne vjere, sudionici današnjeg evanđelja, naznačuju na prekrasan način i vjeru Crkve. Marija Magdalena trči i dolazi Šimunu Petru. Evanđeoski je tekst ovdje i više nego jasan, te osim osobne, pokazuje i nužnost vjere Crkve: ona ne samo da javlja Petru što je vidjela, jer je njega možda susrela prvog, već mu ciljano odlazi u vidu svojevrsne


poslušnosti. Još uočljiviji izričaj važnosti zajednice, ali pod vidom autoriteta, uočavamo kad Petar i Ivan trče prema grobu, pri čemu Ivan, jer je bio mlađi i snažniji, prvi stiže, ali ne ulazi. Čeka se pravorijek onog koji je među njima vlastan dati konačni sud o tomu što se događa – prvog među apostolima, Petra. Uplašenost i nesigurnost njih troje rješava se Petrovim riječima da je tako zaista moralo biti i da je »trebalo da Isus ustane od mrtvih«. Događaj otkrivanja praznog groba očituje, dakle, ponajprije Ljubav, koja ne može ostati zatomljena, niti ostati na razini praznih riječi, već se uvijek žrtvuje, pa i u izvjesnom smislu kompromitira. Nadalje, događaj u kojem su dva apostola i Marija Magdalena otkrili »ispunjenje obećanja« pokazuje nam što uopće znače zajednice u kojima stasavamo i djelujemo – Crkva, obitelj, domovina… Zajednica, poglavito Crkve, svakom od nas pomaže da poput Marije Magdalene, Petra i Ivana možemo uvijek i iznova rasti u vlastitoj vjeri unatoč drami života kojoj nas same ili pak čitavo društvo Bog prepušta. Zadnji događaji, koji nam izgledaju poput povijesno-biblijskih prikaza u kojima je zavladala pošast za ljudski rod uopće, opominju nas da Bog vjerne nikada ne ostavlja same. Ako smo možda od šoka zanijemili, prvotna nam je dužnost poslušati – u ovom slučaju krize – poglavare država, a zatim ne gubiti nadu da će doći oslobođenje. No, nemojmo si ni umišljati da je to oslobođenje samo plod ljudskog angažmana. Upravo suprotno! Onaj koji nas je prepustio pročišćenju zna u kojem trenutku trebamo izići iz svega toga prokušani. Budimo, stoga, vjerni poput Blažene Djevice Marije i drugih vjernih koji su ponajprije stali uz križ, a zatim nakon toga radosno i oduševljeno širili istinu Uskrsnuća Kristova. Stjepan Radić

2. vazmena nedjelja

Kako lijepo, pomalo i utopistički, zvuče riječi iz Djela apostolskih koje smo mogli čuti u današnjem prvom čitanju. Bijahu postojani u nauku, zajedništvu… strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu… svi bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko… jednodušno i postojano hrlili u Hram… zajednički uzimali hranu hvaleći Boga. Prekrasna je ovo slika prve Crkve, prvih Kristovih učenika. Ista ta slika govori nam kako su braća i sestre koje je povezao pravi Duh Božji bili Kristovi učenici i u Hramu, i u kućama. Ti su vjernici bili nasljedovatelji Kristovi i prilikom lomljenja kruha i prilikom dijeljenja dobara. Uzmimo sada jednu drugu sliku. U našu župnu crkvu, za vrijeme slušanja nauka apostolskog, lomljenja kruha, zajedništva i molitve, ulazi osoba; tu je, iz našega mjesta, no godinama, desetljećima nije bila u crkvi. Malo je zakasnila, no ipak želi biti dio zajednice. Zatim ta ista osoba dolazi do prvih redova, traži mje-

sto za stati, klekne, pomoli se te nastavlja sudjelovati u euharistijskom slavlju. Htjeli si priznati ili ne, naša se pažnja od oltara usmjerava prema toj osobi. Također, ako je ta osoba na lošem glasu u društvu, vrlo je moguće da će se u glavama pojedinaca pojaviti misli: odakle sad ta osoba ovdje, što radi, kako to da je sada našla vremena za Boga i sl. Te i takve misli često nisu pozitivno obojene.

Ako usporedimo ove dvije slike, prve Crkve i potencijalnog stanja svijesti današnjice, onda možemo primijetiti da, koliko god se trudili izvanjski, institucionalno i ritualno biti na tragu prve Crkve i biti Kristovi učenici, toliko smo u svojoj nutrini, u najintimnijem dijelu našega bića, daleko od učeništva na koje smo pozvani. Razlog tome je što Isusove riječi te riječi apostola, koje su nužno naša duhovna hrana, uzimamo zdravo za gotovo. Također, uz često neprihvaćanje i neživljenje riječi koje nam se nude, u euharistiji ne doživljavamo stvarno prisutnoga i živoga Boga – kruh koji se lomi za život svijeta. Nismo iskreno svjesni da je Isus onaj koji je umro za nas da bismo mi mogli živjeti, pavlovski rečeno, da zbog njegove žrtve imamo svrhu svoje vjere: spasenje duša. Brate i sestro, danas ti kroz svoju riječ uskrsli Gospodin želi podariti mir. Kao što je rekao i učenicima, govori i tebi – mir vama, mir tebi. Vrati narušeni mir svom srcu. Ne zavaravaj se ovozemaljskim stvarima i pojavama koje ti ne daju dugotrajan mir, nego prihvati moj mir. Upravo zato što smo izbacili iz srca mir koji Krist daje, različiti poslovi, svakodnevni stres, međuljudski odnosi, križevi bolesti, neimaštine, svađe, konzumerizam, žurba za propadljivim vrijednostima vrlo lako stave mrenu na oči našega srca. Mir koji Krist daje nije takav da će te osloboditi od tvoga teškoga života. No, kad dopustiš da njegov mir bude u tvom srcu, tada dopuštaš Gospodinu da učini još jedan korak u tvom životu – da njegovom snagom započneš mijenjati, prvo sebe, a onda i druge oko sebe. Dopuštaš sebi ponovno revitalizirati onu sliku Božju na koju si stvoren. A obnovljena slika Božja u tvom vlastitom srcu nužno mora izazvati onu kršćansku radost, radost o kojoj govori i apostol Pavao kad piše da se radujemo, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja. Nedjelja je Božjega milosrđa. Osobit je to dan, kad trebamo postati svjesni jedne činjenice – nema takva grijeha, prijestupa, naše ljudske slabosti i pada koji Gospodin, iz neizmjerne ljubavi prema nama ljudima, u svom milosrđu neće oprostiti i dati nam novu priliku. No, uz ovu činjenicu ide još jedna – kao što Gospodin ljubi mene, tako sam i ja pozvan ljubiti svoga bližnjega, i kao što Uskrsli oprašta meni, poziva i mene da oprostim svome bližnjemu. Koliko puta? Nebrojeno mnogo puta. Još je jedna radosna nuspojava prihvaćanja Krista uskrslog i obnavljanje travanj 2020. | VJESNIK | 441 |

49


Ž u p n i k i ž u p a  Homiletski prilog (god. A)

slike Božje u nama samima – tada lako prepoznamo da ista ta slika postoji i u drugome te lakše, bolje i potpunije, potaknuti Božjim milosrđem, pristupamo bratu i sestri koje je Bog stavio na naš životni put. Budimo stoga milosrdni kao što je milosrdan Otac naš nebeski. Krešimir Šaf

3. vazmena nedjelja

Evanđelje ove 3. vazmene nedjelje donosi, vjerujem velikoj većini od nas, poznati odlomak iz Lukina Evanđelja o putu dvojice učenika u Emaus. Emaus je bilo selo udaljeno šezdeset stadija, odnosno 11 kilometara, od Jeruzalema. Za Židove, to je selo bilo i mjesto nade i sigurnosti u Boga koji oslobađa i izbavlja Izraela. Naime, upravo se u Emausu održala bitka između Jude Makabejca i pogana, u kojoj su Židovi pobijedili. I zato ova dvojica učenika, razočarani u Isusa, ali i u sebe jer su svoju nadu stavili u »krivoga« Mesiju i jer su si dopustili da ih taj, po njihovu mišljenju, »krivi« Mesija zavede, hodočaste u mjesto koje je za njih mjesto osvete i Božje pobjede nad poganima. Iz velikoga grada – Jeruzalema, odlaze u malo selo, u Emaus – mjesto obilježeno tradicijom te zatvoreno za novost uskrsnuća koju donosi Isus Krist. I učenici su zatvoreni za novost koja dolazi s Uskrslim. Ne razumiju ju, niti se srame pokazati svoje razočaranje: a mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Zajedno s tom nadom o otkupljenju Izraela, učenici su zasigurno smatrali da će Isus i njih učiniti utjecajnima te ih osloboditi od svih životnih problema i nevolja. I zato njihovo razočaranje biva još veće. Na koncu, njihova očekivanja sažima i ime jednoga od njih dvojice – Kleopa, što znači slava oca, očeva slava. Dakle, obuzeti su ambicijama, slavom, moći i vlašću. I dok zajedno hodaju prema »utjesi« koju su očekivali pronaći u sigurnosti i tradicionalizmu Emausa, na putu im se pridružuje Isus, i kroz liturgiju na ulici, kako će na jednom mjestu tumačeći ovaj evanđeoski odlomak reći papa Franjo, razočaranim učenicima ražaruje srca tumačeći im Pisma i vraćajući im vjeru. Isus put oporavka svojih učenika započinje blagim prijekorom: O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu? Pretpostavljamo da Isusu nije bilo drago koriti svoje učenike za vrijeme svoga prvog susreta s njima nakon uskrsnuća. No, unatoč tomu što ih kori te što nastupa s pozicije Učitelja, čini mi se da se Isus zapravo osjeća razočarano i zbunjeno. Čini mi se da je jedino On taj koji ima pravo izreći riječi a ja se nadah. Nadah se da će oni koji su sa mnom proveli tri godine, oni koji su slušali i upijali moje riječi, oni koji su od mene učili i kojima sam ja sâm tumačio Pisma, ipak nešto i naučiti. Naučiti da spasenje dolazi preko križa i patnje. Ne preko našega

50 | 442 | VJESNIK | travanj 2020.

ispraznoga načina života, što nam ga oci naši namriješe ne nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, kako nas podsjeća današnje drugo čitanje, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. Mi danas vjerujemo u ovu istinu. Mi danas vjerujemo u ono što ova dvojica učenika još nisu vjerovala. Oni su izgubili nadu, a mi ne sumnjamo u ono što je bilo uzrokom njihove sumnje, kako veli sv. Augustin. No unatoč toj činjenici, mi često uopće ne razmišljamo što to sve stvarno znači. I zato što zapravo ne shvaćamo što znači Uskrsnuće za nas, događa se da i mi često ostanemo razočarani u Isusa. Događa se da se i naše nade rasplinu poput nade ove dvojice učenika. Zato tako često ne prihvaćamo svoje životne križeve, svoje bolesti, patnje, gubitke, odricanja… jer smatramo da nas Isus, zato što redovito molimo ili slavimo svete sakramente, treba osloboditi od svakoga zla i napasti. Još je jedna vrsta razočaranja prisutna među nama vjernicima. Naime, našim se vjernicima može dogoditi da prevelike nade i očekivanja polažu u svoga župnika, pa, na koncu, zbog različitoga načina razmišljanja i činjenja, neki od naših vjernika izgube nadu u svoga župnika. Ali ponekad se događa i obrnuto, pa se neki od naših pastira osjećaju poput Isusa u današnjem evanđelju: unatoč tolikim zajedničkim godinama provedenim sa svojim župljanima, tolikim tumačenjima Pisama i obrazlaganjima i Mojsija i svih ostalih proroka, to sjeme Božje riječi koje neumorno siju ne nailazi na plodno tlo te pastiri gube nadu u svoju župnu zajednicu i u svoje župljanje. Možda i zato što neki od naših vjernika neprestano odlaze tražiti svoju sigurnost, zaštitu i tradicionalizam u neki od svojih Emausa i na taj način ostaju zatvoreni novosti Kristova uskrsnuća. Stoga neke od naših zajednica bivaju zakočene otvorenosti poticajima Duha Svetoga, a njezini pastiri, ali i dobar dio njezinih članova, postanu razočarani i rezignirani. Neka nas zato ova nedjelja i današnja čitanja koja smo čuli, a koja nas sve odreda žele poučiti o istini Kristova uskrsnuća, uistinu i potaknu da vjera i znanja koja imamo o Isusu ne ostanu tek mrtvo slovo na papiru, već nas potaknu da vjeru nastojimo pretočiti u svakodnevni život. Neka nas potaknu da naučimo povezivati Krista s križem, a samim time, posvješćivati si da i mi, današnji Kristovi učenici, nismo oslobođeni muka i patnji. Naučimo ih prihvaćati upravo u svjetlu vjere u Krista Uskrsloga. Tada će zasigurno biti i manje razočaranja, sa svih strana – i s Kristove, i sa strane nas svećenika, ali i naših vjernika. Molimo jedni za druge. Molimo ovih dana dok se pripremamo za Svjetski dan molitve za svećenička i redovnička zvanja – koji slavimo iduće nedjelje – za naše pastire, ali molimo i za hrabrost i odvažnost i drugih mladića i djevojaka, da se puni Kristove nade odvažno zapute na putovanje s Njime. Na tome putu nikada neće biti sami. Pratit će ih Krist, Dobri Pastir, ali i njegova za-


jednica – Crkva, svi mi koji se iz nedjelje u nedjelju, iz dana u dan okupljamo tamo gdje možemo na najbolji način prepoznati Krista Uskrsloga – na lomljenju Kruha. Pavao Mikulčić

4. vazmena nedjelja

Braćo i sestre, na blagdan Dobrog Pastira slavi se i Dan zvanja. Uz ostale poruke današnjih čitanja, bit će govora o svećeničkom i redovničkom pozivu. U mojoj, i mnogim župama, upriličit će se i klanjanje nakon večernje svete mise. Mnogi moji vjernici članovi su Serra kluba, ustanovljenog za promicanje duhovnih zvanja. Znam da će mnogi veličati svoj poziv kako bi oduševili mladiće i djevojke. Istina, ponosni smo na Božji poziv i svoj odziv, ali ne bismo trebali uljepšati sve što nas prati na tom putu. Koliki su se naši zanosi i planovi izjalovili, a sanjali smo kako ćemo se približiti ljudima, oduševiti ih za Crkvu i Krista… Vide to mladi članovi naše zajednice. Koje zvanje nema problema u ostvarenju zadanog cilja? Gledajući sve vas ovdje prisutne, ministrante oko oltara, slušajući kako zanosno pjevate, znam da svećenikova kalvarija nije uzaludna. Bez muke nema uspjeha. Njome smo Kristu slični. Nema mjesta malodušnosti. Svakodnevno molimo kratki zaziv: »Neka te vide u meni.« Poslani smo da radimo, propovijedamo, i bit će ploda iako možda ne za našega života. Zrno je dugo skriveno dok ne isklija i rodi. Danas ćemo, zahvalni, moliti za nova zvanja. Snaga je našeg odziva u Kristu, u Duhu koji nas oduševljava za veliko poslanje. Ma kakvi da smo, svećenici smo, most, putokaz za drugu obalu. Istina koju je izrekao sv. Pavao: »Ne ja, nego Bog u meni.« Uostalom, ni Krist nije za života prošao drukčije, doživio je i zanosno klicanje i osudu.

Na njegovu ljubav odgovorili su mržnjom i križem. Jednako su tako prošli i apostoli. U Prvoj poslanici Petar govori o Kristu raspetome. Predstavlja ga kao Mesiju, jednaka Bogu. onoga koji je uspio u ljudima otvoriti prozore duše da Duh provjetri i osvježi vjeru. A Ivan poziva ljude na obraćenje i otvorenost Duhu Svetome, kojega će primiti svi koji su povjerovali. I tako se ostvaruje ono što je Isus navijestio učenicima: da će se u njegovo ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima. Tako je započelo vrijeme Crkve. U današnjim čitanjima govor je o zajedništvu u Kristu. Rast u vjeri je i rast u zajedništvu s Kristom, Trojstvom. Zajedništvu s ljudima. Duh sveti nas povezuje u zajedništvu Crkve i sakramenata. Koji je naš zadatak? Nije sve na svećeniku. Svatko od nas ima ulogu u vršenju onoga što mu je zadano. Kako je to riješio Petar u prvom čitanju?

O Petrovoj ulozi i postupcima učenika, svjesnih da je sve počelo Isusovim uskrsnućem, izvještavaju nas Djela apostolska. Crkva nastupa u njegovo ime, a svi koji prihvaćaju Isusa uskrsloga krste se u njegovo ime »da im se grijesi oproste i da prime dar Duha«. Nije čudo da su se mnogi pridružili zajednici nakon Petrova svjedočenja. Govor je slikovit. Slikom pastira objašnjava se mjesto i uloga Isusa u Crkvi. On nas »uvodi u ovčinjak, zove po imenu«. Veliko otkriće. Svi smo mi u crkvi osobe, ne bezimena grupa. On nas hrani, izvodi na pašu, krijepi, tješi. Slikom vrata želi nam reći da u njemu nalazimo zajedništvo i susret i život. Jedini mogući način. Za razliku od onih koji zlorabe vlast i položaj, on je dao život za nas. Svjesni smo da ljudi, unatoč svim naporima, ne postižu zajedništvo ni nacijom, ni interesima, ni bogatstvom, ni slavom. Crkva je ta koja okuplja ljude u sveopće zajedništvo, »ovčinjak« sigurnosti, ljubavi i mira. Krštenjem smo ušli kroz ta čudesna vrata u zajedništvo s njime. Razmišljamo danas i o onima koji moraju to Isusovo djelo nastaviti. Nisu to samo svećenici, svatko je od nas navjestitelj Radosne vijesti. Svi smo mi primili dar Duha. Pavao je Efežanima naglasio da je poslanje jedno, a službe različite. »On dade« jedne za apostole, druge za proroke, evanđeliste, pastire, učitelje za djelo služenja i izgrađivanje Tijela Kristova. U čemu je problem?

Unatoč svemu, »žetve je mnogo, radnika malo«. Na nama je da molimo za mlade koji će se, ohrabreni našom vjerom i molitvom, pridružiti navjestiteljima evanđelja. Kao kršćani, svi smo pozvani. Važno je prepoznati svoju ulogu u Božjem planu spasenja.

Isus je Dobri Pastir, kako ga naviješta Evanđelje. Ne začuđuje stoga njegov prijekor upućen farizejima, riječima osude koje su izrekli proroci onima »koji su uništavali, rastjerali ovce« (Jeremija), »koji su pasli sami sebe« (Ezra).

Krist nam se nudi kao Pastir kojega treba slijediti. On je uzor i slika svećenika. Brine se za sve jednako, za slabije, nemoćne, bolesne. »On nas je ljubio do kraja«, kaže Pismo. On je Pastir i ujedno vrata, u njemu su svi ujedinjeni, on nas zove imenom, brine i život svoj za nas polaže. U kršćanstvu je naglasak na osobi koju Bog cijeni, voli. U nekim režimima stvarane su zajednice, kolektivi koji su nijekali pojedince i njihovu osobnost. O zajedništvu u Kristu mi razmišljamo u zajedništvu s drugima. Isus svakome od nas prilazi osobno, a mi mu odgovaramo osobnom vjerom, pri čemu je važno istaknuti naše »ja«. »Ja vjerujem«, ne mi. Tako ćemo svojom vjerom obogatiti i druge osobe i zajednicu župe i naroda. Iz takve atmosfere rastu duhovna zvanja. Slavko Vranjković n travanj 2020. | VJESNIK | 443 |

51


Ž u p n i k i ž u p a  Liturgijsko-molitveni prilog

Euharistijsko klanjanje – za prvopričesnike i njihove roditelje Josip Filipović župnik Župe sv. Martina biskupa u Bošnjacima i dekan Županjskog dekanata

PJESMA: Naša srca vatrom gore ili druga prikladna pjesma UVODNA MOLITVA

‘Pustite malene k meni’: Slatke su riječi ove Kojim Učitelj blagi Dječicu k sebi zove. Pred Gospodinom smo danas okupljeni zajedno s našim ovogodišnjim prvopričesnicima i njihovim roditeljima. Pripremajući se za (Ili: Iza nas) je dan njihove prve svete pričesti, njihova prvog susreta sa živim Bogom skrivenim u liku kruha. Zato želimo moliti s njima i za njih: Uskrsli Gospodine, osnaži ih svojim Duhom da rastu i narastu u zrele i potpune ljude, daruj im snagu i jaku volju da ustraju i ponesu u život čvrstu vjeru u Tebe, koji si jedina sigurnost ovog našeg vremena. Blagoslovi njihove roditelje, obdari ih zdravljem i pobožnošću da svojoj djeci uvijek budu dostojni svjedoci vjere. Krijepi nas sve svojim Presvetim Tijelom na putu života, osobito u trenutcima životnih umora i razočaranosti. Rasplamsaj u našim srcima životnu radost i oduševljenje što smo Tvoji i što nas ljubiš sada i u sve vijeke vjekova. Amen. NAVJEŠTAJ BOŽJE RIJEČI (Mk 10,13-16) Iz Evanđelja po Marku:

»Donosili Isusu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: ‘Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božje-

52 | 444 | VJESNIK | travanj 2020.

ga kao dijete, ne, u nj neće ući.’ Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.« Riječ Gospodnja.

Nakon navještaja evanđeoskog teksta, predvoditelj može – ukoliko smatra potrebnim – izreći nekoliko misli. MOLITVA RODITELJA ZA DJECU Prikladno je da ovu molitvu moli netko od roditelja. Gospodine Bože i Oče naš, zahvaljujemo Ti za tvoju milost i vjernost, za nove živote koje stvaraš, za našu djecu koja su se u našoj sredini rodila i koju si nama povjerio. Molimo Te za njih, neka budu sigurni i zaštićeni u ovom krutom svijetu. Daleko ih čuvaj od svega što je zlo i neljudsko. Sačuvaj ih od svakog lošeg utjecaja, ne dopusti da budu nesretni i da ih izopačenost zahvati. Našli u svojim roditeljima zaštitu i prijateljsku ruku. Ne daj da itko od nas odraslih ovu djecu ikada sablazni, već da ih svi vodimo k istini i dobru. Ako pak jednom grijeh pokaže svoju moć nad njima, budi im milostiv, Gospodine, Bože naš; jer Ti si milosrđe i dobrota, Otac naš, i ljubavlju nas svojom obasiplješ u Isusu Kristu, Sinu svome, Gospodinu našemu. Amen. PJESMA: Kakav prijatelj je Isus (1. kitica)

MOLITVA DJETETA ZA RODITELJE Dragi Bože, zahvaljujem Ti što si me povjerio brizi mojih roditelja. Oni toliko toga čine za mene; molim Te, daj i meni požrtvovnu ljubav prema njima. Daj da ih uvijek poštujem i slušam.


Čuvaj me da ih nikada ne rasrdim i ne ražalostim svojom neposlušnošću ili zloćom. Ne daj da im ikada budem na sramotu svojim zlim ponašanjem ili zlim životom. Dragi Bože, usrdno Te molim da mojim roditeljima bogato uzvratiš za svu njihovu ljubav prema meni i sve žrtve i muke koje oni podnose za mene. Daj da sve što za mene učine bude za njihovo spasenje i za njihov vječni život. To Te molim po Kristu Isusu, Gospodinu našem. Amen. PJESMA: Kakav prijatelj je Isus (2. kitica) MOLITVA MAJKE

Neka ovu molitvu moli netko od majki. Gospodine! Daj mi mudrosti da odgajam svoju djecu. Daj mi strpljivosti da ih poučavam. Daj mi budnosti da ih primjerom priučavam dobru. Daj mi nježnosti da ih volim. Daj mi ljubavi da ih znam kazniti. Daj mi snage da ih ispravljam. Blagoslovi me da ih odgojim za krepost i mudrost. Gospodine, vodi Ti mene da ja mogu voditi svoju djecu. Popravi me da ja mogu njih popravljati. Daj da trajno osjećam Tvoju ljubav da mogu svojoj djeci pripovijedati o čudesima Tvoje dobrote. Amen.

PJESMA: Isuse, volim te, više od sveg drugog volim te… ili druga prikladna pjesma. MOLITVA OCA

Prikladno je da ovu molitvu moli netko od očeva. Hvala Ti, Gospodine, za iskazano povjerenje da mogu biti otac, brinuti se za svoju djecu, štititi ih i odgajati. Daj mi da shvatim koliki su mi dar moja djeca, da ih mogu više cijeniti i voljeti. Svaka njihova teškoća ili bolest nek’ me potakne na još veću ljubav. Pomozi mi i da još više volim svoju suprugu i da ju razumijem u njezinim poteškoćama. Daj mi, Gospodine, spremnost za žrtvu i strpljivost. Amen.

PJESMA: Isuse, trebam te, više od sveg drugog trebam te… ili druga prikladna pjesma. MOLITVA PRVOPRIČESNIKA

O Isuse, ja čvrsto vjerujem da se nalaziš u maloj bijeloj hostiji i primam Te u svoje srce jer si Ti zapovjedio da Te primamo u svetoj pričesti.

Ljubim Te, Isuse moj, jer si Ti mene ljubio kad si za mene na križu umro, i jer sada iz prevelike ljubavi dolaziš k meni. Dođi, Isuse moj, dođi i nastani se u meni. Otvaraj, dušo moja, vrata srca moga, da uniđe Kralj slave, Isus Krist Gospodin. Amen.

PJESMA: Isuse, hvala ti, više od sveg drugog trebam te… ili druga prikladna pjesma. ZAGOVORNA MOLITVA ZA OBITELJ

Gospodine Isuse, u Tvoje Presveto Srce stavljam sebe i sve članove svoje obitelji. Ponizno Te molim, oprosti nam sve naše grijehe i učini naša srca po svojem Srcu, blagom i poniznom. Gospodine Isuse, posveti svojom milošću sve članove moje obitelji, prostore u kojima živimo i radimo, sve ljude s kojima se susrećemo i surađujemo, sva prijevozna sredstva kojima se služimo, sve izvore prihoda i sva materijalna sredstva koja su nam od Boga namijenjena i koja već posjedujemo. Molim Te, Isuse, ulij nam svoju ljubav za sve ljude, osobito one koje teško prihvaćamo i one koji nas ne vole. Neka Tvoja milost slomi snagu svake loše navike među nama, svih negativnih riječi, misli, želja, osjećaja i postupaka. Svojim Svetim Duhom učini nas otvorenima za sve što nam želiš dati. Budi uz nas u poteškoćama, krijepi nas u slabostima, vodi nas u nedoumicama. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen. PJESMA: O tolika Tajna to je, ili Divnoj dakle BLAGOSLOV S PRESVETIM.

PJESMA: Pohvale Imenu Božjem

PJESMA: Napustiti nas može i prijatelj i brat… ili druga prikladna pjesma. n travanj 2020. | VJESNIK | 445 |

53


Ž u p n i k i Ş u p a  Glazbeni prilog

Priredio: Dejan Bubalo Şupnik Župe Rođenja BlaŞene Djevice Marije u Viťnjevcu

=GUDYR7LMHORSRURÿHQR Zdravo, Tijelo, porođeno Umjereno

*,$QGULĂź

p

3 2

3 2

C

Zdra vo, Tije lo, po ro

ĂżH no

3 2

ko plod tije la

Dje vi

nog, is pa

3 2

C

p

3 2

C ĂźH

no,

pri

ne

se

za rad ljud stva ĂžL

no

ta

vog, ko je

3 2

C mf

3 2

C YDĂŁ

li

pro bo

de

no

krv i vo du s bo

ka

svog, bu

di

3 2

C mf

3 2

C na

ma

po dje lje

u ĂžDV bo ja

no

C pp

C A

C pp

54 | 446 | VJESNIK | travanj 2020.

men.

sa

mr

C tnog!

3 2

C


Ž u p n i k i ž u p a  Bračno i obiteljsko savjetovalište

Praktična duhovnost – temelj bračne stabilnosti Anita Strujić Vladanović psihoterapeut, voditeljica Bračnog i obiteljskog savjetovališta Splitskomakarske nadbiskupije

B

račna nestabilnost je, po definiciji, tekući sukob u braku uslijed komunikacijskih poteškoća, neslaganja o roditeljskim i spolnim ulogama, financijskih problema, nevjere, nepovjerenja ili raznih ovisnosti – koje mogu dovesti do razdvajanja ili razvoda braka. Tome svakako treba pridodati i nasilje u obitelji, o čemu se u posljednje vrijeme sve više progovara. Brojni su uzroci bračne nestabilnosti, od kojih se u literaturi najviše navode proživljeni razvod roditelja u djetinjstvu, predbračni spolni odnosi i trudnoća prije braka, rana dob sklapanja prvog braka, kratko vrijeme međusobnog upoznavanja, predbračno zajedničko stanovanje, niski socioekonomski status i utjecaj ekonomskih krugova. Mnogi stručnjaci se slažu u tome da je razvod braka drugi najtraumatičniji događaj u životu, odmah iza smrti djeteta ili roditelja. Intenzivan emocionalni stres kojemu su izloženi supružnici i njihova djeca tijekom i nakon razvoda ima izravan učinak na pogoršanje njihovog mentalnog zdravlja te neizravan učinak na tjelesno zdravlje preko slabljenja imunološkog sustava.

Prilikom razvoda braka uočava se znatno veća učestalost različitih akutnih i kroničnih bolesti (zarazne, respiratorne, probavne), teških ozljeda, nekoliko puta češće obolijevanje od različitih vrsta karcinoma i veći postotak invalidnosti u odnosu na ljude u stabilnim brakovima.

Istraživanja pokazuju kako razvod utječe na porast depresije, alkoholizma, zloporabu opojnih droga i sklonosti suicidu. travanj 2020. | VJESNIK | 447 |

55


Ž u p n i k i ž u p a  Bračno i obiteljsko savjetovalište

Sve to rezultira povećanim korištenjem zdravstvenih usluga te preuranjenom smrtnošću. Razdvajanje i razvod braka logično imaju poguban utjecaj i na djecu, dokumentiran u brojnim istraživanjima.

Kod djece se povećava rizik od narušavanja fizičkog zdravlja, ozljeda i preuranjene smrti, znatno češće se javljaju emocionalni problemi, učestalija je psihopatologija kod adolescentne populacije, delinkvencija, asocijalno ponašanje, depresija i suicidalnost. Primijećeno je i više problema prilagodbe i postignuća u kasnijem životu takve djece, češća rizična spolna ponašanja (maloljetničke trudnoće i spolno prenosive bolesti), veći rizik da i sami sklapaju neuspješne brakove, veća razina siromaštva i pojačano korištenje socijalnih službi... Imajući u vidu sve spomenute negativne učinke razdvajanja ili razvoda braka na supružnike, djecu i čitavo društvo, nameće se potreba da se proaktivno i preventivno djeluje na čimbenike bračne nestabilnosti, u čemu nezaobilaznu ulogu ima rad s mladima u pripremi za brak i obitelj, djelovanje Ureda za pastoral obitelji te crkvena obiteljska savjetovališta.

Mnoga sociološka istraživanja pokazuju da je duhovnost odnosno prakticiranje vjere jedan od najznačajnijih temelja bračne stabilnosti koje bi društvo trebalo podržavati. Obrnuto proporcionalan odnos između vjerskih aktivnosti i bračne nestabilnosti je registriran već pri prvim promatranjima gdje se uočilo kako pad sudjelovanja u vjerskim aktivnostima biva praćen porastom razvoda brakova. Više od 90 % studija objavljenih do 2001. god. ukazuju na izraženiju bračnu stabilnost kod religioznijih supružnika posebno ako dijele istu denominaciju, što se očituje u većoj bračnoj sreći i stabilnosti te boljoj bračnoj usklađenosti uslijed molitve i čitanja Sv. pisma. Mogući mehanizam direktnog utjecaja religiozne predanosti na bračnu stabilnost proizlazi iz veće osobne predanosti braku.

Bez obzira na mehanizam, nedvojbeno je da duhovnost ima zaštitnu ulogu za brak i obitelj, a time se ostvaruje izražen pozitivan utjecaj na zdravlje supružnika te mentalno i fizičko zdravlje djece a to znači društva u cjelini. U gotovo 80 % studijâ pokazalo se kako su duhovnost i življena vjera dosljedno povezani s većim ži-

56 | 448 | VJESNIK | travanj 2020.

votnim zadovoljstvom, srećom, pozitivnim osjećajima i drugim pokazateljima blagostanja (well-being).

Sve slične studije u svijetu pokazuju kod osoba i bračnih parova koji njeguju duhovnost i vjeru u zagrobni život – veću nadu i optimizam, veću svrhovitost i smisao života, bolju prilagodbu na žalovanje, veću društvenu podršku, manju razinu samoće, niže razine depresivnosti, manje samoubojstava i više negativnih stavova prema samoubojstvu, manje tjeskobe i straha, manje psihoza, psihotičnih sklonosti i šizofrenije, manje konzumacije alkohola i opijata te korištenja opojnih droga, a shodno tome i manje delinkventnog ponašanja i kriminala.

Neurološka istraživanja pokazuju kako svakodnevna molitva, meditacija, pozitivne misli, riječi, odluke, osobito snažno djeluju na mozak, rehabilitiraju ga i stvaraju nove neuralne krugove, učvršćuju nadu. Autori navode (posebno dr. Danijel Amen), kako je za zdravlje mozga i psihe (i dobrog bračnog odnosa) neophodno naučiti praštati i moliti za oproštenje...

Istaknuti predstavnici suvremenih neurobioloških istraživanja u SAD-u poput Erika Kandela, dobitnika Nobelove nagrade, ukazuju na to da nova otkrića o povezanosti duhovne dimenzije čovjeka i mozga zahtijevaju promjenu načina razmišljanja u medicini i srodnim znanostima budući da sve što umom činimo, duševno osjećamo i oblikujemo u odnosima, nalazi svoj izraz u tjelesnim strukturama. Budući da je brak ne samo psihofizička nego i duhovna stvarnost, ne možemo rješavati probleme braka i obitelji na način koji isključuje duhovnu dimenziju čovjeka jer je ona temelj njegove naravi.

Valja nam se vratiti svojim korijenima, pronaći Istinu zapisanu u dubinama duhovne duše – mi smo bića stvorena iz Ljubavi – za Ljubav! Ako želimo izliječiti i obnoviti naše brakove i obitelji, otkriti nam je koliko smo ljubljeni od Stvoritelja svemira, pronaći ljepotu svog dostojanstva i smisao svakog trenutka, naučiti nam je ljubiti i praštati, jer – samo je Ljubav put u bolji svijet, samo Ljubav stvara! n Literatura

Amen, D. G., Liječenje hardwarea duše, Zagreb, 2003. Bauer, J., Pamćenje tijela, Zagreb 2011.

Goleman, D., Emocionalna inteligencija, Zagreb, 2007.

Hodžić, P. K., Vjera i mentalno zdravlje – preventivni pristup, u: Vjera i zdravlje, Zbornik radova, Zagreb, 2005. Ivančić, T., Liječiti brak i obitelj, Zagreb, 1999. Lukas, E., Sreća u obitelji, Zagreb, 2016.


Ž u p n i k i ž u p a  Razgovor s povodom

»Želio bih ublažiti patnje svoga naroda« Mons. dr. Prosper Balthazar Lyimo, pomoćni biskup Nadbiskupije Arusha u Tanzaniji, boravio je tijekom dva tjedna (16. veljače – 2. ožujka) u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Posjetio je brojne župe, upoznao njihove misijske zajednice i predstavio život Crkve u Tanzaniji. Tijekom njegova boravka razgovarali smo s njim i pratili njegov boravak u našoj mjesnoj Crkvi. Priredio: Marko Grgić stručni voditelj Nadbiskupijskog elektroničkog medijskog centra

zz Biskupe Lyimo, upoznajte nas s Nadbiskupijom Ar-

usha u Tanzaniji, čiji ste pomoćni biskup.

Zahvaljujem na mogućnosti da vam približim našu afričku nadbiskupiju. Zemljopisno, naša je nadbiskupija smještena u regiji Arusha, gdje je i istoimeni grad, a nalazi se ispod planine Kilimandžaro, blizu granice s Kenijom. Površine je 67 340 km2 (veća nego Hrvatska – op. a.). Imamo oko 2 milijuna stanovnika, od toga 500 tisuća katolika, o kojima brinu 62 dijecezanska svećenika. Ostali pripadaju drugim kršćanskim denominacijama, muslimanima i tradicionalnim religijama kao što je animizam. U formaciji imamo 220 sjemeništaraca i 45 bogoslova. U nadbiskupiji djeluje 70 stranih misionara, kojima uvijek upućujem posebnu zahvalnost. Tu je i oko 200 domaćih redovnika i 400 redovnica te oko 400 katehista laika. Na području Nadbiskupije Arusha 55 je župa, uz koje je vezano dvjestotinjak filijalnih crkava.

Kako biste ocijenili suradnju s kršćanima i pripadnicima drugih religija na području Vaše nadbiskupije?

zz

Dijalog je jako dobar. Povremeno zajedno molimo na ekumenskim susretima i nastojimo si međusobno pomagati. Moj nadbiskup, mons. Isaac Amani Massawe, voditelj je i promotor ekumenskih i međuvjerskih susreta na razini Nadbiskupije Arusha, a ja sam osobno odgovoran za ekumenizam unutar Tanzanijske biskupske konferencije.

zz Kako je rođeno Vaše svećeničko zvanje?

Moji roditelji, otac Balthazar i majka Ida, odrasli su u katoličkoj vjeri. Rođen sam u obitelji s desetero djece (7 braće i 3 sestre), a još dva brata su sveće-

nici. Moj poziv rastao je u malom sjemeništu, pa na bogosloviji. Za svećenika sam zaređen 1997. godine. Moram istaknuti i ulogu mojih rođaka s kojima smo često u selu zajedno molili. Volim biti svećenik! Od svoga rođenja, 1964. godine, živio sam s obitelji u župi Maua, u susjednoj Biskupiji Moshi. Kasnije smo preselili u pedesetak kilometara udaljenu Nadbiskupiju Arusha, u mjesto Ngurdoto, gdje su moji roditelji ustanovili prvu katoličku zajednicu i prvu školu jer je moj otac po zanimanju učitelj. Mi, djeca, pomagali smo koliko smo mogli. zz Opišite nam nastavak svoga svećeničkog puta.

Poslije ređenja obavljao sam razne službe u velikim župama, ali zbog divljine i prašuma, i u nepristupačnim filijalama. U Rim, na studij kanonskog prava, šalju me 2004. godine. Studirao sam na Sveučilištu Urbaniana i magistrirao 2007. Tada sam se vratio u Tanzaniju, obavljao službu kancelara tijekom godine dana, a 2008. godine u Kanadi, gradu Ottawa, upisao sam doktorat iz kanonskog prava na dvojezičnom Katoličkom papinskom sveučilištu Saint Paul te 2011. godine i doktorirao. Po povratku u Nadbiskupiju Arusha vratio sam se na mjesto kancelara, a papa Franjo 11. studenoga 2014. godine imenovao me pomoćnim biskupom Arushe. travanj 2020. | VJESNIK | 449 |

57


Ž u p n i k i ž u p a  Razgovor s povodom zz Na

koji je način organiziran katehetski i evangelizacijski rad u Vašoj nadbiskupiji? Moram istaknuti ulogu katehista u često udaljenim selima nadbiskupije. Oni najčešće imaju prvi dodir s kršćanima. Katehisti tijekom tri godine prolaze formaciju, a zatim pripremaju katekumene za sakramente kršćanske inicijacije, što traje od dvije do tri godine. U tome im pomažu redovnice, redovnici i svećenici. Posljednjih godina bilježimo porast obraćenja ne samo među animistima, već i među protestantima koji prihvaćaju katoličku vjeru.

zz S

kojim se pastoralnim i ekonomskim izazovima suočavate?

Istaknuo bih poligamiju kao najveći pastoralni izazov, jer često priječi prihvaćanje kršćanstva među animistima, a to je ujedno bila i tema moga doktorskog rada iz kanonskog prava. Usto, suočavamo se s nedostatkom škola i bolnica, što nas prisiljava da odvajamo vrijeme i ulažemo snage u prikupljanje sredstava kako bismo ublažili patnje našeg naroda. Na primjer, moj automobil, koji nije baš najbolji, često je na raspolaganju za hitne medicinske intervencije. Tri puta osobno sam vozio ljude u potrebi, dvije osobe tijekom puta umrle su u autu. Razlog su loše ceste na kojima se u vrijeme suše dižu oblaci prašine, a u periodima kiše pretvaraju se u male rijeke.

zz U Vašoj nadbiskupiji djeluju dva hrvatska misiona-

ra.

Da, imamo dva svećenika misionara iz Hrvatske – Velimira Tomića i Tomislava Mesića, a donedavno je bio i Bernard Marjanović. Od njih najbolje poznajem vlč. Velimira Tomića, svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije. Po dolasku, misionar nakon kratkog stjecanja iskustva ide u selo gdje još nema crkve ili župe. Na primjer, vlč. Tomić trenutno se nalazi u župi gdje je potaknuo gradnju crkve putem donacija. To je sada nova i lijepa župa, bio sam tamo više puta. Napravio je i bunar s pitkom vodom u svom selu. Upoznat sam da mu u radu godinama pomaže i

58 | 450 | VJESNIK | travanj 2020.

osječka Župa Preslavnoga Imena Marijina. Svi misionari jako dobro i puno rade, često su, uz evangelizaciju, i graditelji. zz Uputite

službe?

nas – kako izgleda početak misionarske

Misionar prvo ide na tečaj swahilija – službenog jezika Tanzanije, koji se govori u svim selima. Treba oko pola godine za savladavanje jezika; nakon toga misionar može predvoditi misu i predavati vjeronauk. Koristan je i engleski, on se uči i koristi u školama. Poslije tečaja jezika misionar odlazi na područje gdje postoji potreba za osnivanjem misije. Nažalost, lokalno stanovništvo ne može puno materijalno pomoći, pa se misionari oslanjaju na strane donacije.

zz Što očekujete od svog posjeta Hrvatskoj i Đakovač-

ko-osječkoj nadbiskupiji?

Prije svega, ustanovljenje dobrih odnosa i boljeg međusobnog razumijevanja. Ne tražimo samo materijalnu pomoć, nego i uspostavu međusobne pastoralne suradnje, mogućnost da naši svećenici dođu kod vas, i obratno. Poziv je to i laicima koji žele biti misionari određeno vrijeme. U biskupiji imamo i mogućnost teološke formacije za laike koji žele katehizirati.

zz Što biste poručili vjernicima ove nadbiskupije?

Hvala na srdačnom prijemu, zaista se osjećam dobro prihvaćen u ovoj nadbiskupiji. Kao prvi pomoćni biskup Arushe, preporučam se u vaše molitve kako bih ispunio svoje poslanje i pastoralne projekte. Zahvaljujući vašoj dragocjenoj pomoći, molitvama, solidarnosti, prijateljstvu, blizini i ljubavi, mogu nastaviti ispunjavati poslanje na koje sam pozvan – navještaj evanđelja Božjem narodu. Molim za sve naše dobročinitelje. Želim vam svako dobro u radu, u svemu što činite za sveopću Crkvu. Neka Gospodin bude iznad vas kao zaštita, ispred vas kao vodič, iza vas kao čuvar, u vama kao blagoslov! Hvala vam od srca i dobro došli u Nadbiskupiju Arusha u Tanzaniji! Svima neka Gospodin daruje svoj mir! n


V j e r o n a u k i k a t e h e z a  Iz druge perspektive

Djeca – žrtve suvremenih medija Marina Živić vjeroučiteljica u Vukovaru

Odavna je svijet postao »globalno selo« zbog mogućnosti da se u svakom trenutku, u svakom kutku naše Zemlje, posredstvom elektroničkih medija lako dođe do saznanja o događajima koji su se neposredno zbili bilo gdje u svijetu. Širenjem interneta, svijet se sve više povezuje i ujedinjuje, ali u isto vrijeme prijeti mu realna opasnost brisanja kulturnih i nacionalnih identiteta. Stvaraju se nove podjele na temelju popularnosti, tj. zastupljenosti u svijetu medija, te nameću neki novi trendovi i društvene vrijednosti. Sve to djeca već od najranije dobi gledaju i usvajaju. Suvremena psihološka, sociološka te pedagoška istraživanja utjecaja medija na psiho-motorički i moralni razvoj djece i mladih donose argumentirane zaključke da mediji, osim što pridonose brzom prenošenju informacija, postaju vrlo moćno sredstvo depersonalizacije mladih osoba. Mediji imaju sve veću ulogu u životu mladih, utječu na njihovo odrastanje, kreiranje javnog mnijenja i stavova te usmjeravaju njihovu zabavu i slobodno vrijeme.

Među mnoštvom masovnih medija djecu najviše privlači internet, televizijski program, videoigrice, mobiteli, glazba i glazbeni spotovi, a u vrlo maloj, gotovo neznatnoj mjeri, i tiskani mediji. Suvremeni tehnološki napredak, a s njime i razvoj elektroničkih medija, predstavlja jedan od glavnih djelatnih pokretača u životu i socijalizaciji mladog naraštaja. Mediji na svoj način formiraju nove potrebe djece i mladih, što je posebno vidljivo u svijetu marketinga. Reklame najčešće služe kao mamac za

prodaju obećanja i tu je zloupotreba djece najizraženija. Reklamne poruke često donose iskrivljenu sliku stvarnosti i nameću konzumerizam kao stil života. Kad mediji ne bi toliko težili senzacionalizmu i stjecanju sve većeg profita, već više bili u službi dobra i općeljudskih vrijednosti, predstavljali bi manju opasnost za djecu.

Djeca prate različite TV serije (tzv. sapunice), reality programe i znaju sve o njihovim glavnim akterima. Ovakav voajerski pristup tuđim životima vrijeđa razum i dostojanstvo čovjeka. Ono što se u većini suvremenih serija i crtanih filmova propagira i promiče daleko je od pravih vrijednosti. Svijet koji se kroz takve medije predstavlja uglavnom je bez smisla i realnosti, a posebno kad je riječ o obitelji i obiteljskim odnosima. U medijima se, načelno govoreći, uglavnom ne ističu pozitivne vrijednosti obitelji i o njoj se ne govori afirmativno, već se preferiraju alternativni oblici obiteljskog života ili se, pak, obitelj predstavlja kao incidentna i nezdrava sredina. Posebno zabrinjava prekomjerna prisutnost nasilja u velikom broju videoigara te u TV programu, što snažno djeluje na psihu i ponašanje djece. Gotovo 80 % ukupnog TV sadržaja uključuje nasilje, kojeg nisu pošteđeni ni crtani filmovi. Time se šalje poruka da je nasilje prihvatljiva i uobičajena metoda rješavanja problema. Na taj način mediji pridonose razvoju agresivnog ponašanja, koje se izražava čestim svađanjem, zlobnim reagiranjem prema drugima, zahtijevanjem pretjerane pozornosti, uništavanjem tuđih stvari, neposluhom kod kuće i u školi te razdražljitravanj 2020. | VJESNIK | 451 |

59


V u k i k a t e h e z a  Iz druge perspektive T ej emr ao na Varia

vošću. U tom smislu, sve je teže pronaći načine zaštite djece od nasilničkog vala koji ih svakodnevno zapljuskuje s malih ekrana ili drugih medija.

Zainteresiranost djece za emisije obrazovnog ili dokumentarnog programa znatno je manja. To dovodi do zaključka da elektronički mediji kod djece imaju prvenstveno zabavnu funkciju (što je i dominantni slogan jedne TV kuće), a puno manje ili nimalo odgojnu i obrazovnu funkciju.

Iz razgovora sa svojim učenicima saznajem da velik broj njih ima televizijske prijamnike ili računala u svojim sobama pa se postavlja pitanje nadzora i kontrole od strane roditelja. Prezaposlenost roditelja, pa i sve veći porast rastava brakova i djece koja žive samo s jednim roditeljem, dovodi do toga da su djeca dio vremena bez nadzora i prepuštena sama sebi. Ulogu svojevrsnih odgojitelja tada preuzimaju TV i računalo. Roditelji učenika često i sami izražavaju bojazan kako elektronički mediji imaju loš utjecaj na uspjeh njihove djece jer im oduzimaju mnogo vremena, što za posljedicu ima neodgovoran odnos prema svakodnevnim obvezama. S druge strane, izražavaju nemoć da im postave granice i kontroliraju korištenje spomenutih medija. Upotreba »pametnih telefona« porasla je u posljednje vrijeme, no ne toliko kao stvarna potreba, već kao stvar prestiža među djecom. Mobilne telefonske uređaje koriste za igranje igrica, slušanje glazbe, fotografiranje i praćenje različitih internetskih sadržaja, a puno manje za neposrednu komunikaciju.

Današnja obitelj, suočena s velikim teškoćama osiguranja zadovoljavajućih egzistencijalnih (materijalnih) potreba, kao da zaboravlja na obvezu pružanja odgojne i duhovne dimenzije svojoj djeci. Cilj je odgoja djece njihovo osamostaljenje, sposobnost za uspostavu odnosa s drugim ljudima te izbora zvanja. Kod zvanja i izbora budućih zanimanja trenutno vrlo visoko kotiraju razni influenseri i youtuberi. Osnovnoškolci u njima prepoznaju svoje idole i pozorno prate njihove objave na internetu, a njihov »posao« smatraju najpoželjnijim zanimanjem.

Mlade trećeg tisućljeća naziva se i google generacijom. Nekada su djeca za svoje školske zadaće listala enciklopedije, čitala knjige, sažimala, zapisivala. Danas u trenu imaju potrebne podatke dostupne na računalu. Nema više listanja knjiga, samo se prelazi s jednog pretraživača na drugi. Televizijski program i internetske stranice postaju primarni izvori informacija. Zatrpana mnoštvom podataka, djeca su nerijetko uvjerena da puno toga znaju jer su to vidjeli

60 | 452 | VJESNIK | travanj 2020.

na TV-u ili nekoj internetskoj stranici. Međutim, to nije znanje, već tek prepoznavanje, tj. iluzija znanja.

Imajući u vidu sve veću ulogu medija u životu djece i mladih, nužno se nameće potreba za razvojem odgovorne uporabe medija. Koriste li se odgovorno, mediji mogu pomoći u odrastanju i sazrijevanju djece. Moglo bi se reći da u našoj zemlji još uvijek nema dovoljno svijesti o tome koliko su pojedini medijski sadržaji štetni za djecu. Usvojenim zakonima pokušava se regulirati njihova zaštita (Zakon o elektroničkim medijima te Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima). Ma koliko propisi bili poticajni, njihova je provedba upitna, a njihova kršenja prolaze bez adekvatnih sankcija. Kako onda pomoći djeci da ne upadnu u zamku medijske ovisnosti i nekritičkog konzumiranja njihovih sadržaja? Prije svega, tu je važan medijski odgoj. Medijska kompetencija pretpostavlja kritički pogled na medijsku ponudu, umijeće vrednovanja, istovremeno koristeći medije kao sredstvo za nezavisno i kreativno izražavanje. Roditelji i nastavnici dužni su upozoriti djecu na opasnosti uporabe medija. Prvi odgojitelji za odgovorno korištenje elektroničkih medija svakako bi trebali biti roditelji i svojim dobrim primjerom poučiti djecu kako se ispravno njima služiti. Trebali bi razgovarati sa svojom djecom o medijskim sadržajima, gledati zajedno i komentirati viđeno, kako bi se dijete naučilo kritički odnositi prema onome što je vidjelo i čulo. Potrebno je više dobre obiteljske komunikacije umjesto virtualne, jer djeca svoju medijsku praksu temelje na onome što su naučili u svom domu i vidjeli kod svojih roditelja. Škola bi trebala pomoći djeci prepoznavati medijske zamke i manipulacije te ih tako pravilnim informiranjem i educiranjem odgajati za odgovorno služenje medijima. Jednako tako škola, u kojoj su sve zastupljeniji različiti elektronički sadržaji, treba razvijati kritički i selektivni pristup medijima. Stjecanje medijske pismenosti mora postati dio odgojne uloge škole. Pozitivno je za primijetiti da se u posljednje vrijeme pojavljuje lijepi broj kvalitetnih sadržaja dostupnih u elektroničkim medijima koji se mogu ponuditi djeci pa i u sklopu nastave vjeronauka.

Bez obzira na suvremenu globalizaciju, sve njene moguće prednosti i nedostatke, djeca osnovnoškolske dobi trebala bi manje vremena provoditi uz televizijske ekrane i monitore te živjeti život primjereniji njihovu zdravom tjelesnom i duhovnom razvoju. n


V j e r o n a u k i k a t e h e z a  Dobra priprema = dobar sat

Čovjek – tražitelj smisla Nataša Šantić vjeroučiteljica u Đakovu

Razred: 1. razred srednje škole

Trajanje vjeronaučnog sata: 45 minuta Tema: Čovjek – tražitelj smisla

Ishod na razini nastavnog predmeta: SŠ KV A.1.1.

Učenik objašnjava važnost temeljnih životnih pitanja i pronalaženja odgovora na njih, prepoznaje čovjeka kao religiozno biće te objašnjava i vrednuje njegov odnos prema Bogu, posebno u spisima, nauku, moralu i kultu velikih svjetskih religija. Ishod na razini nastavne teme:

SŠ KV A.1.1. Učenik izražava vlastiti stav o važnim religioznim pitanjima i traženju životnoga smisla. Ishod(i) na razini nastavnih aktivnosti:

SŠ KV A.1.1. Učenik navodi vlastiti stav o važnim religioznim pitanjima i traženju životnoga smisla.

Ishodi aktivnosti: obrazovni – učenik opisuje čovjeka kao osobu, jedinstveno biće koje traga za odgovorima na pitanje o smislu života; funkcionalni – učenik čita molitvu, izriče asocijacije na ilustraciju, rješava zadatke u skupini; iznosi rezultate rada u skupini, ispunjava listić vrednovanje kao učenje – samovrednovanje; izrađuje/nadopunjuje umnu mapu (vrednovanje za učenje); sudjeluje u dramskoj igri »najbolja ponuda«; odgojni – učenik prepoznaje da je u Bogu odgovor na traženje smisla. Poveznica na ishode učenja iz kurikuluma predmeta: SŠ HJ A.1.1. Učenik opisuje i pripovijeda u skladu sa svrhom i željenim učinkom na primatelja.

SŠ HJ A.1.2. Učenik sluša u skladu s određenom svrhom opisne i pripovjedne tekstove različitih funkcionalnih stilova i oblika.

SŠ HJ A.1.3. Učenik čita u skladu s određenom svrhom opisne i pripovjedne tekstove različitih funkcionalnih stilova i oblika.

SŠ PV C.1.3. Objašnjava kršćansko poimanje smisla života kao pristupanje Izvoru Života, koji je Bog sâm i vezivanju uza Nj. SŠ ETK B.1.1. Prepoznaje važnost moralnoga i etičkoga promišljanja i djelovanja za svoju i dobrobit drugih ljudi te zajednice. Međupredmetne teme:

–– UKU A.4/5.1.; UKU A.4/5.2.; UKU A.4/5.3.; UKU B.4/5.1.; UKU B.4/5.2.; UKU B.4/5.4.; UKU C.4/5.3.; UKU D.4/5.2. –– OSR A.4.1.; OSR A.4.2.; OSR A.4.3.; OSR B.4.1.; OSR B.4.2.; OSR B.4.3.; OSR C.4.2. –– ZDR B.4.1.A; ZDR B.4.1.B; ZDR B.5.1.A –– POD A.4.1.; POD B.4.2. –– ODR A.4.1.

–– GOO A.4.3.; GOO C.4.3.

–– IKT A.4.1.; IKT A.4.2.; IKT C.4.1.; IKT D.4.3.

Oblici rada: frontalni, rad u skupinama i individualni rad.

Aktivnosti učenika: čitanje i slušanje molitve i glazbe, iznošenje misli/asocijacija, ispisivanje ključnih riječi, slaganje puzzli, opisivanje, prepoznavanje, razmjena iskustava, usmeno i pismeno izražavanje, razgovor, čitanje teksta, rad na tekstu, izlaganje, pisanje. Nastavne metode: molitva i molitveno izražavanje, opisivanje, objašnjavanje, izvještavanje, razgovor, pisanje, usmeno izlaganje, čitanje i rad na tekstu, individualno promišljanje, rješavanje zadatka na radnom listu ili digitalnoj aplikaciji, pretraživanje na internetu.

Nastavna sredstva: papirići u boji, sistematizirani materijali, bilježnica. Nastavna pomagala: ploča, kreda, računalo, projektor, zvučnici, ljepilo, magnetići, A3 papir; markeri. Tip nastavnog sata: obrada

travanj 2020. | VJESNIK | 453 |

61


V u k i k a t e h e z a  Dobra priprema = dobar sat T ej emr ao na Varia

Plan ploče: Čovjek – tražitelj smisla 1. skupina

2. skupina

3. skupina

4. skupina

5. skupina

(Plan ploče izveden je temeljem učeničkih zaključaka tijekom nastavnog sata.)

Izvori za pripremanje nastavnika: Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Kurikulum za nastavni predmet katolički vjeronauk za osnovne škole i gimnazije u RH, Zagreb, 2019.; Dođi i vidi 1, udžbenik katoličkoga vjeronauka za prvi razred srednjih škola, Zagreb, 2019.; Jeruzalemska Biblija, Zagreb 2003.; Dokumenti Drugoga vatikanskog sabora, Zagreb, 2002.; Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 1994.; YOUCAT, 2011.; Temeljna pitanja religioznog odgoja i kateheze, Đakovo, 1999.; Dikasterij za pastoral mladih, Pastoral mladih (opće upute), Zagreb, 2003.; M. Pranjić (prir.), Religijsko-pedagoško katehetski leksikon, Zagreb, 1991.; Grupa autora, Komentar evanđelja i Djela apostolskih, Sarajevo, 1997.; K. Rahner – H. Vorgrimler, Teološki rječnik, Đakovo, 1992.; Kateheza mladih Ja izabrah vas, Zagreb, 2000., 258-262., 293-297., 643.; P. Bosmans, Bog – moja oaza. Moje iskustvo s nevjerojatnim Bogom, Zagreb, 2006., 25-26., 52.; U. De Vanna, S adolescentima, Zagreb, 1998.; V. Pandžić (prir.), Lišće i Mladost-Radost (izbor) / Fran Mažuranić, Zagreb, 1997.; N. Roginek – S. Čavlek, Dramske igre i vježbe, Materijali sa stručnog skupa. Internet: Kurikuli predmeta i MPT.

https://www.youtube.com/watch?v=lJwoBn1j1Jk – Love Story Original Beethoven;

https://www.google.com/search?q=%C4%8Dovje k+s+upitnikom&rlz; https://www.google.com/-search?q=rodin+mislila c&tbm=isch&ved; http://popplet.com/app/#/5716967; https://www. menti.com/;

https://www.youtube.com/watch?v=zQ9A42nayyg – Samo tvoja ljubav, Bože.

Izvori za pripremanje učenika: Dođi i vidi 1, udžbenik katoličkoga vjeronauka za prvi razred sred-

62 | 454 | VJESNIK | travanj 2020.

njih škola, Zagreb, 2019.; Jeruzalemska Biblija, Zagreb 2003.; Radni materijali i predlošci za rad; bilježnica; Internet. Tijek izvođenja vjeronaučnog sata

Molitveno-meditativni početak: Potaknuti učenike na pažljivo slušanje, a nekoliko njih zamoliti da pročitaju molitveni tekst – po strofama (koji su dobili prošli sat kako bi se mogli pripremiti). Pustiti meditativnu glazbu: Love Story Original Beethoven. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Tražiti i pitati Čovjek – malo, čudno biće.

Živi i umire između kamenja i betona, uvijek u velikoj žurbi, na putu.

Pun je problema, neprestano traži,

No najčešće umire prije nego nađe.

Čovjek jest i ostaje u svojoj najdubljoj biti tražitelj. Ljudi su velika djeca.

Cijeli život traže toplinu, ljubav, malo sreće. Traže dom.

Traže nekoga tko će ih voljeti, uz koga će se osjećati sigurnima, uz koga će biti zaštićeni. Ljudi traže svjesno ili nesvjesno snažnu struju da ih prenese na drugu obalu, u konačnu luku, gdje će biti zauvijek sigurni. U luku punu svjetla i ljubavi koju zovem Bog. (Phil Bosmans, Bog – moja oaza, 19-21.)

zz Blagoslovi, Oče, sve nas, doba odrastanja i traženja

životnoga smisla. Daruj nam snagu i svjetlo svoga Duha kako bismo otkrili sebe i spoznali Tebe, po Kristu Gospodinu našemu. Amen. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Motivacija: Na slajdu projicirati ilustraciju. Učenici promatraju u tišini te izriču svoje misli/asocijacije. Koristiti metodu »oluja ideja« koja potiče razmišljanje i kreativnost.


Najava teme:

Samo je čovjeku svojstveno da postavlja pitanja. Još kao dijete, čim se suoči s svijetom oko sebe, počinje propitkivati. Njegov um divi se svemu što ga okružuje, a divljenje budi znatiželju. S vremenom se pojavljuju sve zahtjevnija životna pitanja. Čini se da ne možemo umaknuti temeljnim životnim pitanjima i da je potraga za odgovorima važna zadaća svakoga od nas. Zadatak:

Ljudski je život prožet brojnim pitanjima. Ne samo onim svakidašnjim, uobičajenim, već i pitanjima smisla i svrhe vlastitog postojanja. Naime, čovjek pokušava pronaći tajnu svoga postojanja i svrhu života. Čovjek je tražitelj smisla (napisati naslov na ploču, a učenici u bilježnice).

zz Složite puzzle te opišite prikazanu fotografiju.

Učenici izvlače papiriće u boji (bijela, crna, crvena, roza, zelena – ovisno o broju učenika) te svi koji su izvukli istu boju sjedaju za isti stol. Kratko objasne zašto su izabrali određenu boju (smisao izbora).

»Zašto ljudi imaju svojega čovjeka-Shakespearea, čovjeka-Beethovena, čovjeka-Einsteina, a čimpanze nemaju svojeg čimpanzu-Shakespearea, čimpanzuBeethovena, čimpanzu-Einsteina? Znanost na ta pitanja nema odgovora.« (Vladimir Paar, fizičar)

Otkrivanje i razumijevanje sadržaja (samostalni, skupni rad učenika):

Dobiju radne materijale sa zadatcima.

1. PRVA SKUPINA: TEMELJNA ŽIVOTNA PITANJA

zz Pročitajte tekst, na internetu pretražite o temi, ra-

spravite i definirajte temeljna životna pitanja.

zz Na

priloženi A3 papir zalijepite složenu sliku te ispišite markerom temeljna životna pitanja. 2. SKUPINA: ČOVJEK – JEDINSTVENO BIĆE

zz Pročitajte

tekst, raspravite i objasnite po čemu je čovjek jedinstveno biće.

zz Na priloženi A3 papir ispišite markerom čovjeko-

ve jedinstvenosti.

3. SKUPINA: ČOVJEK – OSOBA

»Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku (…), Bog u nju upisuje poziv, pa prema tomu sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva. Ljubav je dakle temeljni i urođeni poziv svakoga ljudskoga bića. Kao utjelovljeni duh, to jest duša koja se izražava u tijelu i tijelo produhovljeno besmrtnim duhom, čovjek je pozvan na ljubav u toj svojoj ujedinjenoj cjelovitosti.« (sv. Ivan Pavao II.)

Auguste Rodin, Mislilac

Čovjek je umjetnik i znanstvenik, smije se i osjeća stid zato što je, osim tjelesnoga, i duhovno biće. Čovjek je cjelina tijela i duše. Njegova je posebnost u njegovoj duhovnoj duši koju određuju um i slobodna volja. Te duhovne sposobnosti izvor su njegove osobnosti, po kojoj se ne razlikuje samo od životinja, već se i svaki pojedini čovjek svojom osobnošću razlikuje od drugoga.

zz Pročitajte

tekst, raspravite i rastumačite izraz: Čovjek je osoba! travanj 2020. | VJESNIK | 455 |

63


V u k i k a t e h e z a  Dobra priprema = dobar sat T ej emr ao na Varia

zz Pročitajte

tekst, raspravite i ponudite odgovore na pitanje ima li život smisla! zz Na internetu pretražite mudre izreke o smislu života. Izaberite jednu koja vam se sviđa te objasnite svoj izbor. zz Na priloženi A3 papir napišite svoje savjete kako živjeti smislenim životom. 5. SKUPINA: BIBLIJA O SMISLU

¾¾»Hvalite Jahvu jer je dobar… svake hvale on je dostojan! On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove. On određuje broj zvijezda, svaku njezinim imenom naziva. Velik je naš Gospodin i svesilan, nema mjere mudrosti njegovoj.« (Ps 147,1-5) ¾¾»Jahve, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji, veličanstvom nebo natkriljuješ! U ustima djece i dojenčadi hvalu si spremio protiv neprijatelja, da postidiš mrzitelja, zlotvora.

Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?

Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži: ovce i svakolika goveda, i zvijeri poljske k tome, ptice nebeske i ribe morske i što god prolazi stazama morskim.« (Ps 8,2-9)

¾¾»U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima

64 | 456 | VJESNIK | travanj 2020.

zz Pročitajte

tekst, raspravite i ponudite odgovore na pitanje ima li život smisla (prema Bibliji)!

zz Na

priloženi A3 papir napišite svoju zahvalu za život ispunjen smislom.

Nakon prezentiranja/demonstracije učenici će zaključke pričvrstiti na ploču. Nakon analize rada ukazati na eventualnu potrebu poboljšanja u procesu učenja. Važno je učenicima naglasiti da iskreno i odgovorno vrednuju svoj rad kako bismo dobili što točniju samoprocjenu. Vrednovanje kao učenje

Lista za procjenu (samovrednovanje grupnog rada): Elementi

Učenik/ca 4

»Posljednjih desetljeća u velikom su porastu tjeskoba i depresija, ponajprije u gospodarski razvijenim državama u kojima je zabilježen porast samoubojstava mladih. Znači li to da ljudi gube životni smisao? Oni koji žive samo za sebe postaju tjeskobni. Vlastita su im srca i vlastite misli postale preprekom. Posjetite bolesne. Budite pažljivi i darežljivi prema siromašnima. Pomognite susjedu. Jednom kad to učinite, počet ćete izlaziti iz ljuske.« (Fulton Sheen, nadbiskup)

¾¾»Približite se Bogu i on će se približiti vama!« (Jak 4,8)

Učenik/ca 3

4. SKUPINA: IMA LI ŽIVOT SMISLA?

svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.« (Iv 1,1-5)

Učenik/ca 2

internetu pretražite pjesme na temu ČOVJEK. Objasnite svoj izbor. zz Na priloženi A3 papir napišite svoju pjesmu u stihovima na temu: Čovjek je osoba!

Učenik/ca 1

zz Na

/7

/7

/7

/7

SURADNJA U SKUPINI RAZUMIJEVANJE SADRŽAJA IZVRŠENOST ZADATKA UVAŽAVANJE TUĐEG MIŠLJENJA ORIGINALNOST I KREATIVNOST U IZRAŽAVANJU PRIJATELJSKO OZRAČJE ZADOVOLJSTVO ZBOG PROVEDENIH AKTIVOSTI Rezultat:

Svaki učenik kao član skupine procijenit će svoj rad (  ili  ). Kad završe samovrednovanje, zbrojiti  pojedinačno te analizirati rezultate. Sinteza:

Učenici izrađuju/nadopunjuju umnu mapu u aplikaciji Popplet, radnom listiću ili u svojoj bilježnici.


2. verzija aktualizacije: ––––––

–– –––––––

ČOVJEK

DUŠA

DUH

TEMELJNA PITANJA

OSOBA

Smisao života vidim u… jer… (digitalna aplikacija Mentimeter). Pozvati učenike na kratki osvrt.

Aktivnosti za motiviranje i rad s darovitim učenicima: a) intervju s članom/članovima obitelji o pitanju smisla života

b) esej na temu nakon odgledanog filma: Roberto Benigni, Život je lijep (La vita è bella), 1997., Italija Aktualizacija: Učenici sudjeluju u dramskoj igri Najbolja ponuda.

Pojašnjenje igre: Jedan igrač je izdvojen pred grupom i daje neku informaciju, primjerice, tko je: »Ja sam čokolada!« Iz grupe dolaze do njega drugi i treći igrač sa svojom ponudom, »zakvače se« za njegovu desnu i lijevu ruku i daju svoju ponudu. Npr: »Ja sam čokolada!« Ili: »Ja sam lješnjak!«. Igrač u sredini mora se odlučiti kojeg će igrača povesti sa sobom, čija mu se ponuda više svidjela. Zadatak je dati najbolju moguću ponudu onome tko je u sredini. U sredini je dilema. Sa svake strane ponuda se nadograđuje, svaka strana želi dati što bolju/jaču ponudu. Ako se igra sa starijim učenicima, onda igra može ići u ovom smjeru: u sredini je situacija nemoći ili straha. Strane se pokušavaju nadograđivati na onog koji je prvi nešto ponudio i nastoje se što bolje povezati s prethodnom ponudom s te strane. Zatim jedna cijela strana, koju igrač u sredini odabere, ostane na sceni, a igrač koji je bio u sredini ide od jednog do drugog, zastaje kod svakog i posluša njegovu ponudu. Svaki igrač svoj prijedlog izgovara u dvije rečenice i pokušava tome dodati karakter (tužno, veselo, zamišljeno, znatiželjno...). Nakon što je odslušao ponude svih igrača s jedne strane (koja je ostala na sceni) igrač poziva na scenu drugu grupu i čini isto. Na kraju se odluči za jednu stranu. U ovom slučaju uputiti učenike da se najbolje ponude daju u skladu s vjeronaučnim sadržajem (Čovjek – tražitelj smisla) koji obrađujemo. Igrom se razvija brzo reagiranje i argumentiranje. Kad završi ova igra, svaki učenik na kraju treba usmeno dovršiti rečenicu: Smisao života vidim u… jer…

c) esej na temu nakon pročitane knjige: Antoine de Saint Exupéry, Mali Princ, Split, 2016. d) na internetu (YouTube) istražiti pjesme koje u naslovu imaju riječ čovjek, analizirati temu pjesme te ju povezati s temom Čovjek – tražitelj smisla.

Učenici radove mogu prezentirati na sljedećem satu ili prema dogovoru. Meditativno-molitveni završetak Pročitati molitvu:

Više radosti u životu Tko je našao Boga, ima antenu više da primi dublje poruke. Tko je našao Boga, ima oslonac više u životu, ima pod svojim nogama tlo više. Tko je našao Boga, opet je konačno našao sebe, u široj dimenziji, daleko iznad svojih vidika, u novoj, religioznoj dimenziji. Tko je našao Boga, mora neprestano tražiti dalje, da bi ga uvijek nalazio više i više. Bog tako uzbuđuje. Nije dobro prestati tražiti, čak ni onda kad misliš da si ga našao.

(Phil Bosmans, Bog – moja oaza, 52)

Pustiti pjesmu Tonyja Cetinskog Samo Tvoja ljubav, Bože. n travanj 2020. | VJESNIK | 457 |

65


V j e r o n a u k i k a t e h e z a  Kateheza za odrasle

Leo Tanner

Evangelizirati: DA – ali kako? Priručnik za predavača s Koracima za praksu S njemačkoga preveo i priredio: Pavao Madžarević župnik Župe sv. Mateja, apostola i evanđeliste u Štitaru

Četvrti korak:

Upustiti se u pitanja – dovesti do susreta s Isusom Srdačno vas pozdravljam na četvrtom susretu izobrazbe o vjeri: »Evangelizirati: DA – ali kako?« na temu: Upustiti se u pitanja – dovesti do susreta s Isusom.

Kad »Boga uvedemo u igru«, tada se javljaju različita pitanja, razmišljanja, dvojbe i strahovi. Na sve ovo moramo moći odgovoriti, s jedne strane, suosjećanjem, nutarnjim slušanjem, a s druge strane, i razumljivim i jasnim izlaganjem evanđelja. Skrivena žeđ

I tu možemo učiti od Isusa. On sjedi na Jakovljevu zdencu kad dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode (Iv 4,7). Isus ju zamoli za nešto čime bi mu mogla poslužiti vodu. Pritom on krši tradiciju: Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke? Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima (Iv 4,9). Ali Isus to čini. Još nešto je sadržano u ovoj prošnji: Isus upućuje na zajednički interes. Oboje su žedni i trebaju vodu. Ovaj ih zajednički interes povezuje. Isus nastavlja razgovor i govori o vodi koja zauvijek taži žeđ. Time budi zanimanje žene, ali ona ostaje još uvijek usredotočena na svoj stvarni problem – kako što je moguće jednostavnije doći do vode.

Sada Isus usmjerava razgovor na osobnu razinu i govori: Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo (Iv 4,16). Nato ona daje problematičan odgovor. Isus se ne upušta u poluistinu njezina izričaja, nego u nevolju i čežnju koja se iza toga krije. U njezinoj krivo usmjerenoj životnoj žeđi, koja ju je tjerala prema petorici muževa, daje joj razumjeti: ti zapravo imaš samo jednu želju, naime, da budeš sretna!

66 | 458 | VJESNIK | travanj 2020.

Sada žena mijenja temu i prelazi na sporno pitanje o vjeri Židova i Samarijanaca. Isus ulazi samo rubno u to sporno pitanje, jer sporna pitanja više zadovoljavaju radoznalost i izazivaju kontroverze. On usmjerava razgovor na bitno i nenametljivo stječe njezino povjerenje. Na kraju razgovora žena veli: ‘Znam da ima doći Mesija, zvan Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.’ Kaže joj Isus: ‘Ja sam, ja koji s tobom govorim’ (Iv 4,25-26). Isus tako ženu vodi korak po korak dalje – sve do najdublje žeđi njezina života i do susreta s njim. Pritom je strpljiv i govori joj samo onoliko koliko je ona tada mogla primiti. Dovesti do susreta

Iskusi li naša ‘osoba oikosa’ trpljenje i pita zašto, ona treba ponajprije naše suosjećanje i našu djelotvornu potporu i pomoć. Ljudi često trebaju više nego što im mi možemo dati. Tada, u povoljnu trenutku, Duh Sveti može nas potaknuti da upozorimo na ponudu koja u njegovu Sinu Isusu hoće sići u sve pukotine života da ozdravi, poveže i daruje život.

I u pitanjima vjere treba kod naše ‘osobe oikosa’ poći odande gdje ona jest i shvatiti duboku čežnju njezina srca. Danas je u nas raširena vjera u reinkarnaciju. Razgovor s ljudima iziskuje suosjećanje i poznavanje vjere. Za mnoge je reinkarnacija moderan oblik duhovnosti, izraz njihove čežnje za pravednošću, za razvojem vlastite osobnosti i za daljnjim životom poslije smrti. U brižnu ulaženju u ove čežnje važno je da ponudu i odgovor kršćanske vjere izložimo jednostavno i razumljivo.

»Ali Crkva, Papa…« može reći naša ‘osoba oikosa’. Iza toga se može kriti nevolja, bol, otpor. U ovo treba ulaziti oprezno, izložiti povijesne činjenice i objasniti sadržajna pitanja. Kao što je Isus samo rubno ušao u sporno pitanje između Židova i Samarijanaca, tako možemo i mi upozoriti da se, u prvome redu, i prije svega, radi o Bogu. Možemo, primjerice, reći: »I meni neke stvari u Crkvi zadaju muku. Za mene je odlučujuće da je Bog tu, u njoj. Bog hoće i tebi učiniti dobro. On traži odnos s tobom. Nudi svoje prijateljstvo. A odgovor na ovu Božju ponudu ne možeš delegirati. Možeš ga jedino dati sam.«


Izreći poziv U jednoj pjesmi stoji: Bog čini tisuću koraka prema meni, ali jedan moram učiniti i ja. Koji je to korak? U Ivanovu Otkrivenju govori Isus: Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom (Otk 3,20). U susretima s ljudima, preko razgovora, preko nevolje, neke vrste čežnje… Isus daje ljudima na najrazličitije načine naslutiti da stoji pred vratima njihova života. I sada je potreban još jedan korak: otvoriti mu vrata i pozvati ga da uđe u moj vlastiti život.

Ako je ‘osoba oikosa’ rastrgana između povjerenja u karmu i povjerenja u Isusa Krista, ako je u nevolji, ili u nekoj brizi i želi iskusiti pomoć, u nekome pitanju steći više jasnoće, možete joj reći: »Bog je sada tu. Okreni se njemu. Reci mu što ti je na srcu.« Možda možemo s takvim čovjekom započeti moliti i pozvati ga – ako je to za njega u redu – da ponavlja sljedeće riječi: »Isuse, vjerujem da si sada tu i da me ljubiš. Povjeravam ti sada (spomeni nakanu). Molim te: Uzmi me za ruku i povedi me. Ti znaš što je za mene dobro.« Kako mogu prepoznati pravi trenutak za izricanje takva poziva? S jedne strane, osjećam da me Duh Sveti blago na to potiče. Ali i vrata ‘osobe oikosa’ moraju biti otvorena. To mogu prepoznati ako ona signalizira da ima čežnju za »više« i da je otvorena za Isusa.

Važno je jasno razlikovati između govorenja o ovome koraku i činjenja toga koraka. U »govorenju o« ostaje razgovor između druge osobe i mene. Učini li se konkretni korak, započinje »razgovor između« ‘osobe oikosa’ i Isusa. Samarijanka se obraća Isusu i očekuje od njega pomoć i odgovore. Tako se može graditi osobni odnos, prijateljstvo s Isusom.

Koraci za praksu (4)

1. Što se mijenja kad više ne govorim o Bogu, već počinjem razgovarati s njim? Mogu li se sjetiti kad sam se svjesno obratio Bogu? Koje sam čežnje, strahove, dvojbe i otpore opažao prije tog koraka?

2. Postoje li pitanja o vjeri koja u meni izazivaju nesigurnost i traže pojašnjenje?

3. Možda u vašoj okolini postoji mogućnosti pozvati ljude »koji traže« na neki susret, predavanje? Možete također pitati zanimaju li se za neku od tema… ili imaju volju sudjelovati na kojem nadbiskupijskome ili regionalnom seminaru na neku od tema…? (Vlč. Pavao Madžarević posjeduje u rukopisima obilje materijala). Koje mogućnosti već poznajete?

4. Zbog čega danas mnogi ljudi vjeruju u reinkarnaciju? Što im to »donosi«, koje se čežnje iza toga kriju? Gdje bi se u vezi s tim mogla naći polazišta za jedan razgovor o vjeri?

5. Moguća iskustva – kako reagirati na njih? Govorili ste nešto o svojoj vjeri. Vaša sugovornica jedva da je reagirala. Što učiniti? Što bi ona mogla misliti? Trebali biste to čuti od nje same, zapitati ju. Ali kako?

Darovali ste nekome dobru knjigu, ali ne znate je li uopće posegnuo za njom. Kako ćete to protravanj 2020. | VJESNIK | 459 |

67


V u k i k a t e h e z a  Kateheza za odrasle T ej emr ao na Varia

vjeriti? Pitajući izravno. Kako je to moguće, a da dotičnu osobu ne dovedete u nepriliku? Susjede ste već dva ili tri puta pozvali na predavanja. Nikakva odziva. Kakva je reakcija ispravna? a) Ne ponoviti poziv.

b) Tek sada pravo pozvati – samo ne prenemažući se! c) Pitati: »Želite li ovoga puta ipak doći?«

d) Pitati: »Smijem li vas zamoliti za jedan savjet? Je li vam draže da vam ništa ne šaljem? Meni je važno da ne budete uznemirivani nečim što ne želite.«

e) Ako susjedi ovo potvrde, imate priliku zahvaliti im na iskrenom odgovoru i još se jednom odvažiti prijateljski reći: »Kad jednom budete imali vremena, rado bih od vas čuo što o tome mislite…«

Dopunski tekstovi uz Upustiti se u pitanja Kad smo u igru uveli Boga i posvjedočili o njegovu djelovanju, uslijedit će reakcije. Stoga sada treba biti budna duha.

Na što pritom trebamo paziti, pokazuje nam Filip. On u Samariji ima velika uspjeha. Sam od sebe ne bi došao na pomisao da ondje napusti plodnu misijsku djelatnost i pođe u neki usamljeni kraj. Ali netko Drugi drži konce u ruci. Taj daje Filipu poticaj preko Gospodnjega anđela: Ustani i pođi na jug putem što iz Jeruzalema silazi u Gazu (Dj 8,26). I tako on poslušno polazi na put prema jugu. Ne zna što to treba značiti. Jednostavno je poslušan. Istodobno je Duh Sveti pripravio jednoga poznatog dvorjanina, visokog dostojanstvenika kandake, etiopske kraljice. On silazi iz Jeruzalema gdje se klanjao Bogu. Sjedi na kolima i čita proroka Izaiju.

Sada Duh Sveti postaje aktivan. On govori Filipu: Pođi i pridruži se tim kolima (Dj 8,29). I kad Filip čuje da Etiopljanin čita proroka Izaiju, pita ga: Razumiješ li što čitaš? (Dj 8,30). Zatim mu protumači to biblij-

68 | 460 | VJESNIK | travanj 2020.

sko mjesto i upusti se s njim u razgovor odgovarajući na njegova pitanja.

To u Etiopljanina pobudi čežnju da pripada Isusu. Tako Filipovim služenjem Isus privlači k sebi dvorjanina, koji na kraju moli za krštenje: A kad iziđoše iz vode, Duh Gospodnji ugrabi Filipa te ga dvoranin više ne vidje. On radosno nastavi svojim putem… (Dj 8,39). Sada će netko drugi morati nastaviti Filipovu službu i voditi dvorjanina dalje u vjeri. I nama se može dogoditi da budemo pozvani u službu vođenja jednoga čovjeka, da bi ga zatim drugi vodili dalje. To vrijedi i za čitav put evangelizacije. Mi smo kao zajednica suradnici na Božjemu djelu (usp. 1Kor 3,5-9). Moći otvoriti pitanja

Filipov primjer potvrđuje koliko su korisna pitanja, i uvijek iznova pitanja. Tako je Isus često postavljao pitanja: da bi ljudima mogao dati pozitivnu potvrdu; da bi ljudi počeli sami razmišljati i eventualno propitivati svoje dosadašnje modele razmišljanja; da bi se Boga i njegove misli »uvelo u igru«.

Kod teme ‘Crkva’ posebno se traži obzirnost. I to zato što se ljudi danas zacijelo ni na jednom drugom području ne osjećaju toliko nesigurnima, ili čak gotovo »nasukanima« kao ovdje. Brzo dolaze asocijacije povezane s moralom, dogmama i tradicijom. »Znam već, trebao bih zapravo više ići u crkvu«, često se čuje odgovor. Ali neugodne asocijacije, ili čak osjećaji krivnje, blokiraju.

Drukčije može biti kad tražimo osobnu razinu: Kako razmišljaš o Bogu? Što ti je pomoglo otkriti smisao života? Što su tvoje najdublje čežnje? Što bi ti pitao Boga ili mu rekao da sada stoji tu pred tobom? Zbog čega? Koje značenje ima za tebe Isus Krist?

Pitanje o Bogu, kako ga se uvijek postavlja, povlači i pitanje moga odnosa prema njemu. Radi se o tome da pogled valja uvijek usmjeriti na prijateljstvo s Isusom! Tek polazeći odatle može se puno toga u Crkvi ispravno gledati i razumjeti. Nutarnji stav pri razgovoru

U razgovoru se primarno ne radi o tome da nešto govorimo, nego da razumijemo što ‘osobu oikosa’ u vezi s ovim pitanjem muči. Ona u pravilu manje želi čuti naše znanje, a puno više osjetiti da sudjelujemo u njezinu životu.


Da bi se to moglo ostvariti, potrebno je naše osobno slušanje i empatija.

stavka za to jest da smo ih mi sami razumjeli. Sami, dakle, trebamo jasnoću da bismo zatim jednostavno i razumljivo mogli izlagati vjeru.

–– imati, koliko je moguće dulji, kontakt očima

Pritom se ne radi o distanciranom, čisto teorijskom izlaganju vjere. Mi smijemo izraziti i svoju radost, čak zahvaćenost. »Fascinira me znanje… Svaki me put ispunjava radošću kad… Koliko mi je toga dosad postalo jasno, a napet sam zbog svega onoga što još može doći… Dijelim ono što sam dosad otkrio i iskusio… I sam imam još puno pitanja, ali toliko mi je toga postalo jasno.«

Empatija podrazumijeva suosjećajno »ulaženje« u drugoga, ne ocjenjujući ništa ni pozitivno ni negativno. Ne radi se o prosuđivanju, a još manje o tome da se bude u pravu, nego o tome da vlastitim srcem budem uz srce drugoga. Sugovornik treba osjetiti da sam potpuno tu za njega. Pritom je korisno: –– zauzeti otvoren stav

–– biti pozoran i privržen

–– za bolje razumijevanje, eventualno, ponoviti pitanje: Kako si došao do toga uvjerenja? –– u rečenome čuti Boga.

Isus je razgovor sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu vodio vrlo profinjeno. Dobro je pazio na misli i osjećaje žene, njezine potrebe. Nikad nije govorio dugo i novim je pitanjima budio zanimanje i poticao ženu da nastavi razgovor. Rezultat je bio da ga je prepoznala kao Mesiju. Žena je bila tom spoznajom toliko dirnuta da je puna oduševljenja u svome selu pripovijedala o tome i mnogi su ljudi dolazili do vjere (Iv 4,39-41). Poštovanje slobode

Svaki razgovor mora biti protkan velikim poštovanjem prema religioznoj slobodi druge osobe. Pa i kad od nas vjerovana i spoznata istina ne smije biti prešućena, nego u ljubavi izložena, nikada se i ni na koji način ne smije vršiti pritisak. »Crkva strogo zabranjuje siliti nekoga ili ga neumjesnim spletkama navoditi ili privlačiti da prigrli vjeru, kao što se također snažno zauzima za pravo da nitko zločinačkim zlostavljanjima ne bude odvraćen od vjere.«1 Nakon razgovora o vjeri, uvijek valja imati u vidu nastavak razgovora. U vezi s time pomaže pitanje o tome kako drugi razmišlja o nastavku razgovora. »Rado bih Vas uskoro opet vidio. Smijem li…? Rado bih nastavio razgovor s vama. Smijem li Vas radi termina sljedećih dana nazvati?« Odgovor koji potom dobijete svakako ćete uvažiti.

Ako je ta jasnoća u nama prisutna, bolje će nam uspjeti pri izlaganju vjere gledati ne samo intelektualna pitanja, nego čežnju koja se iza njih krije. Ovo tek treba otkriti, a zatim ogoliti. Tada će kršćanska ponuda vjere pasti na pripravljeno tlo.

Iz obilja mogućih sadržaja vjere, želim uputiti na četiri teme koje često dolaze do izražaja: 1. Pitanje o postojanju Boga. Temeljno pitanje kod evangelizacije jest: Postoji li uopće Bog? Nije li znanost dokazima opovrgnula Boga i učinila ga suvišnim? Ne proturječi li vjera razumu? I premda nema uvjerljivih dokaza za Božju opstojnost, ima puno naputaka koji razumu omogućuju prihvaćanje postojanja Boga.

2. Pitanje trpljenja i dobroga Boga. Ovo pitanje nije moguće riješiti na intelektualnoj razini. Stoga je korisno ući u razloge koji stoje iza njega (najčešće bol…). To može pomoći da se ‘osobe oikosa’ oslobode kopkajućega i oko vlastitoga ‘ja’ kružećega »zašto« te da mogu pitati »zbog čega«. To može otvoriti pogled na Isusa koji ulazi u ovu nevolju i hoće donijeti spasenje i ozdravljenje.2 3. Što je smisao života? Smisao nije moguće »načiniti«. Prve tragove velikoga smisla života moguće je otkriti postavimo li pitanja kao: Što hoću postati? Koje ciljeve i snove imam? Kako si zamišljam sretan život? Iskreno ulaženje u ova pitanja može nam dati da spoznamo puno korisnoga i pravoga. Ipak je polazište i obzor svih ovih pitanja i razmišljanja vlastito ‘ja’!

Razumjeti središnje sadržaje

Daljnji je korak u takav empatični razgovor unijeti na jednostavan način bitne sadržaje vjere. Pretpo Usp. Deklaracija o slobodi vjerovanja Drugoga vat. koncila Dignitatis humanae, br. 2, 4, 10: AAS 58 (1966.)

1

Ali poći od vlastitoga ‘ja’ znači započeti od krivoga kraja. Jer vlastito ‘ja’ ne tvori početak – nitko nije sama sebe načinio! Prema tome, nitko sam

Postoje brojni dobri spisi na ovu temu. Možda može od koristi biti i knjiga »Leiden – wozu? Biblische Impulse zur Leidbewältigung« (»Trpljenje – zbog čega? Biblijski poticaji za nadvladavanje trpljenja«) ili: »Hoćeš li ozdraviti? Božji putevi do ozdravljenja. S pomoću za razlikovanje alternativnih praksi ozdravljenja«, prevedeni rukopisi.

2

travanj 2020. | VJESNIK | 461 |

69


V u k i k a t e h e z a  Kateheza za odrasle T ej emr ao na Varia

od sebe ne može reći zbog čega je stvoren. Mi svoj život, naime, zahvaljujemo nekomu drugomu. Bog je taj koji je stvorio ljude. Stoga samo on može reći zbog čega nas je stvorio.3

4. Reinkarnacija i kršćanska vjera. Vjera u reinkarnaciju i kršćanska vjera imaju zajedničkih elemenata: obje vjeruju da poslije smrti put ide dalje i da postoji pravednost. Obje nude duhovni put.

Ipak postoje značajne razlike, kako glede slike Boga i čovjeka, osobne odgovornosti, tako i mogućih odgovora na trpljenje. Središnja je razlika u poimanju osobe Isusa Krista, a time i otkupljenja, odnosno samootkupljenja. U razgovoru s ‘osobom oikosa’ u konačnici će se raditi o pitanju: Vjeruješ li u karmu ili Isusa Krista?4

Dopunski tekstovi uz Dovesti do susreta s Isusom

Vjera nije nikakvo intelektualno neobvezno razmišljanje, nego egzistencijalno upuštanje u osobu Isusa Krista. Tako će kad-tad doći do trenutka kad ćemo ‘osobu oikosa’ pozvati da se upusti u susret sa Isusom. Ovaj je korak nužan, jer samo onaj tko se odvaži na to može steći iskustva s Njim. Naposljetku, samo na iskustvima možemo graditi dalje. Upustiti se u susret sa Isusom

Ivan Krstitelj susreo je Isusa. On vidi kako Duh silazi na Isusa i prepoznaje Isusa kao Sina Božjega. Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: ‘Evo Jaganjca Božjega!’ Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: ‘Što tražite?’ Oni mu rekoše: ‘Rabbi’ – što znači: ‘Učitelju – gdje stanuješ?’ Reče im: ‘Dođite i vidjet ćete.’ Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: ‘Našli smo Mesi U vezi s time knjižice: »Wozu lebe ich?«, wertvolle Impulse vermitteln (»Zbog čega živim?, posredovati dragocjene poticaje.« Dostupni rukopisi hrvatskoga prijevoda.) 4 Glede ove teme, knjiga »Reinkarnation und Auferstehungsglaube« (»Reinkarnacija i vjera u uskrsnuće«) može posredovati potrebno znanje, kao i dati naputke koji su duhovni koraci potrebni. 3

70 | 462 | VJESNIK | travanj 2020.

ju!’ – što znači ‘Krist – Pomazanik’. Dovede ga Isusu (Iv 1,35-42a).

Šimun se upušta u susret s Isusom i stječe iskustvo koje ga duboko pogađa. Razumjeti što se događa u drugome

Što se događa s čovjekovom nutrinom nakon što se odvažio na susret sa Isusom? Kao i u svakodnevnome životu, tako često prvi susret s važnim osobama donosi sa sobom neku nesigurnost. Ne znaš pravo što te tu čeka. Javlja se uznemirenost u želudcu. Istodobno možemo opaziti otpore, ili čak strahove. »Ali!...« Tako dolazi do neke vrste duhovne borbe u vlastitome srcu. Ako se duboko u srcu to ne želi, uvijek će se naći puno razloga koji govore protiv upuštanja u susret s Isusom. Ali Isus govori i o uskraćivanju upuštanja: S kime dakle da prispodobim ljude ovog naraštaja? Komu su nalik? Nalik su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima po poslovici dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!’ Doista, došao je Ivan Krstitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: ‘Đavla ima!’ Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: ‘Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grješnika!’ Ali opravda se Mudrost pred svom djecom svojom (Lk 7,31-35).

Isus mora iskusiti ono što je Ivan već doživio. Dok se mnogi, posebno grešnici i carinici, otvaraju Božjoj poruci, farizeji i zakonoznanci se zatvaraju. Budući da svoje srce neće otvoriti, uvijek imaju neku izliku.

Kod Ivana kažu: Đavla ima, što znači duševno je poremećen, razuman će ga čovjek teško uzeti ozbiljno. Budući da se Isus drži uobičajena načina života, jede kruh, pije vino, nazivaju ga »izjelicom i vinopijom«. Treba se, dakle, brižno suprotstaviti ne samo izrečenim razlozima, nego isto tako i onima koji su u temelju spomenutih razloga. Razumjeti što se događa u meni

Tko svoju ‘osobu oikosa’ pozove na ovaj korak, može se često isto tako »uzvrpoljiti«. Jedno iskustvo Klemensa Armbrustera može nam pomoći da bolje razumijemo ovu situaciju: »Moja je sestra predstavila roditeljima i nama svoga budućeg muža. Bilo je to drugo vrijeme nego danas. Svi smo se okupili kod kuće i napeto čekali. U dogovoreni trenutak je zazvonilo. Moja je sestra bila sva uzbuđena. Otvorila je vrata i uvela ga unutra. Zatim nam ga je predstavila. ‘Nadam se da ćete ga zavoljeti’, pomislila je. Što bi


ona učinila da ga nismo prihvatili ili da smo ga odbili? Morala bi se odlučiti između njega i nas. Ali budući da je svoju odluku već donijela, njezina je sudbina bila usko povezana s njim. Da smo odbili njega, odbili bismo i nju.«

Možda možemo sa svojom ‘osobom oikosa’ započeti moliti – ako to želi – sljedeće: »Isuse, vjerujem da si sada tu i da me ljubiš. Molim te, uzmi me za ruku i vodi. Pokaži mi pravi put. Ti znaš što je za mene dobro.«

Isus je više puta govorio o toj bolnoj pukotini u obiteljskim ili prijateljskim odnosima, što je i sam iskusio (usp. Lk 12,49-53; Mk 3,20-21). To stvar čini za nas rizičnom. Stoga možemo i mi biti uznemireni ili osjetiti napetost u želudcu. I kod nas se mogu javiti duhovi neodlučnosti:

»Isuse, uzmi me za ruku i vodi me. Povjeravam ti svoj život. Ti me najbolje poznaješ. Ti znaš što je za mene dobro. Zahvaljujem ti što si mi darovao svoj život. Gospodine Isuse, molim te: Dođi u moj život i promijeni me onako kakvim me želiš imati. Zahvaljujem ti za to što si me prihvatio kao kćer/sina i što ćeš me i dalje pratiti na životnome putu.«

Ako za vrijeme razgovora dođe trenutak da je na redu jedan veći korak, mogu ‘osobi oikosa’ dati molitvu predanja da ju razradi, da bi ju kasnije sama molila ili rabila kao predložak za osobno formuliranu molitvu predanja. U vezi s time, jedan primjer:

Kad dakle pozivamo drugoga da se »otvori Isusu«, riskiramo više od jednoga izričaja. Mi smo se vezali uz Isusa. Što njega pogađa, odnosi se i na nas: odbiju li njega, osjećamo se i sami odbijeni. Čak i više: ako smo ovaj poziv izrekli, a oni ga nisu prihvatili, možda i nas odbiju. Između nas se može javiti bolan odmak.

Trebam li stvarno riskirati odbijanje? Nije li bolje prešutjeti poziv?

Dođe li spontano trenutak da svoju ‘osobu oikosa’ mogu konkretno ponukati na ovaj korak, najprije ću svjesno zazvati Boga i preporučiti mu je. Zatim ću je obodriti da izrekne spontanu molitvu. Takvu je molitvu moguće predmoliti i poslije izrečene molitve moliti za Božju snagu i djelovanje u životu naše ‘osobe oikosa’.

Konkretni koraci

Želimo li svojim ‘osobama oikosa’ omogućiti susret sa Isusom, vrijedi pripaziti na jedno pravilo Kursilja: »Nikada ne razgovaraj s čovjekom o Bogu, a da nisi ranije razgovarao s Bogom o čovjeku!« To znači: molimo Duha Svetoga da nas povede i pokaže put, korak po korak.

−− Tečaj o vjeri

‘Osobi oikosa’ mogu se obratiti i s obzirom na osnovni tečaj o vjeri, posebno ako se u regiji upriličuje takav tečaj. Pritom je dobro pratiti ju na prvi ogledni susret ili na propovijed predstavljanja.

Po susretima s ljudima, po razgovorima, po nevolji, po nekoj vrsti čežnje… Isus može našoj ‘osobi oikosa’ dati naslutiti da stoji pred vratima našega života. I sada je potreban jedan korak: otvoriti mu vrata i pozvati ga da dođe u naš život. Za to može biti korisna jedna od sljedećih mogućnosti:

Ako takve ponude u regiji nema, mogu osobno s njom započeti put vjere posežući za kojim od prokušanih seminara,5 a zatim razbistriti je li to bio ispravan korak.

−− Osobna molitva

Ako je ‘osoba oikosa’ rastrgana između povjerenja u karmu i povjerenja u Isusa Krista, ako u nekoj nevolji ili pitanju… želi iskusiti pomoć, tada joj možete reći: »U Isusu Kristu je Bog sada tu. Reci mu što ti je na srcu.« Alfons Maria Liguori (1696. – 1787.) piše: »Govori mu povjerljivo i s neizmjernim pouzdanjem, kao svomu najboljemu prijatelju koji je potpuno ispunjen ljubavlju. Često razgovaraj s Bogom – o svome životu, o svojim planovima, o svojim brigama, o svojim radostima i bojaznima – o svemu što te muči…«

−− Bogoslužje blagoslivljanja

Možda u regiji postoje ponude kao, primjerice, bogoslužje blagoslivljanja, pri kojemu se nudi mogućnost moliti za sebe u jednoj nakani i/ili izreći jedan korak vjere. Tada pripremam ‘osobu oikosa’ na ono što ju ondje očekuje. Ovo je dobar, stari običaj Crkve da se odlučne korake izvrši s »kumovima« (krsni kum, krizmeni kum).

Prevoditelj raspolaže s nekoliko dobrih rukopisa hrvatskih prijevoda.

5

travanj 2020. | VJESNIK | 463 |

71


V u k i k a t e h e z a  Kateheza za odrasle T ej emr ao na Varia

Produbljujući tekstovi iz »Evangelii nuntiandi« 26. Nije naodmet da se prisjetimo kako evangelizirati, u prvom redu, znači na jednostavan i izravan način svjedočiti o Bogu koji se objavio po Isusu Kristu u Duhu Svetomu. Svjedočiti da je on u svome Sinu ljubio svijet; da je u svojoj Utjelovljenoj Riječi dao opstojnost svakoj stvari i ljude pozvao na vječni život. Taj će govor o Bogu možda mnogima otkriti Boga Nepoznatog, kome se klanjaju ne znajući mu ime, ili ga traže slijedeći tajni zov svoga srca dok osjećaju svu ispraznost tolikih idola. No on je ipak pravo evanđeosko naviještanje, jer pokazuje kako Stvoritelj nije čovjeku neka bezimena i daleka sila, već Otac. »Djeca se Božja zovemo, i jesmo« i u Bogu smo, prema tome, jedni drugima braća. 27. Evangelizacija će uvijek, kao temelj, srž i u isto vrijeme najviši domet svoga dinamizma, također jasno razglašavati da je u Isusu Kristu, Sinu Božjemu koji postade čovjekom, koji je umro i uskrsnuo, kao dar milosti i Božjega milosrđa svakomu čovjeku ponuđeno spasenje. I ne radi se o nekakvu nutarnjem spasenju koje bi se moglo mjeriti prema tvarnim, pa čak ni prema duhovnim dobrima, koja se iscrpljuju u vremenitu postojanju ili su posvema istovjetna s vremenitim željama, nadama, po slovima i borbama: ono prelazi sve granice da se dovrši u zajedništvu sa samim Posvemašnjim, tj. s Bogom. To spasenje je onostrano, eshatološko. Dakako, ono u ovome životu započinje, ali se dovršava u vječnosti. 78. Evanđelje za koje smo odgovorni ujedno je riječ istine. To je istina koja oslobađa i koja jedina daje mir srca, baš ono što ljudi traže kad im Radosnu vijest naviještamo. Istina o Bogu, o čovjeku i njegovu tajanstvenome određenju, istina o svijetu. Teška istina koju uvijek iznova tražimo u Božjoj riječi i kojoj mi nismo, ponavljamo, ni gospodari ni vlasnici, nego čuvari, glasnici i sluge. Od svakoga se blagovjesnika očekuje da poštuje istinu, tim više što je istina koju on produbljuje i prenosi zaista objavljena i, prema tome, više od svega drugoga dijelak prve istine koja je sam Bog. Propovjednik evanđelja bit će, dakle, čovjek, koji, čak po cijenu vlastita odricanja i patnje, uvijek teži za istinom koju mora prenositi drugima. On istinu nikad ne izdaje niti je zataškava u želji da se svidi ljudima, da iznenadi ili da povrijedi, da bude osebujan ili

72 | 464 | VJESNIK | travanj 2020.

da se pokaže. On se istini ne protivi. On objavljenu istinu ne čini nerazumljivom zbog svoje lijenosti da istražuje, zbog svoje lagodnosti, zbog straha. Ne zanemaruje njeno proučavanje. Služi joj umjesto da ju zarobi.

28. Dosljedno tome, evangelizacija nužno sadrži proročki nagovještaj o onostranosti, onaj duboki i konačan poziv upućen čovjeku, poziv koji znači nastavak sadašnjeg stanja, a u isto vrijeme prekid s tim stanjem: ide s onu stranu vremena i povijesti, onkraj stvarnosti ovoga svijeta koji je prolazan i s onu stranu stvari ovoga svijeta, skroviti domašaj kojih će se jednoga dana očitovati; ide s onu stranu samoga čovjeka čija se istinska sudbina ne iscrpljuje u njegovu vidljivu izgledu, nego će se razotkriti u budućemu životu. Evangelizacija, dakle, sadrži i propovijedanje nade u obećanja koja je Bog dao novim savezom u Isusu Kristu; propovijedanje Božje ljubavi prema nama i naše ljubavi prema njemu; propovijedanje bratske ljubavi prema svim ljudima – te sposobnosti darivanja i opraštanja, odricanja i bratskoga pomaganja – što je, izvirući iz Božje ljubavi, srž samoga evanđelja; propovijedanje o tajni zla i o djelotvornoj težnji dobru. Isto tako, a ta potreba uvijek je prijeka, propovijedanje o traženju samoga Boga po molitvi, osobito po molitvi klanjanja i zahvaljivanja, no i po zajedništvu s vidljivim znakom susreta s Bogom – Crkvom Isusa Krista. To zajedništvo izražava se posredstvom drugih znakova Krista koji u Crkvi živi i djeluje, posredstvom sakramenata. Ako se sakramenti tako proživljavaju, ako se, naime, slave u svoj svojoj punini, nemoguće je – a što bi neki htjeli – da su smetnja evangelizaciji ili da bi vodili njenu zastranjivanju. Naprotiv, oni omogućuju da se evangelizacija očituje u svoj svojoj širini. Naime, cjelokupna evangelizacija više je od propovijedanja određene poruke: ona znači utemeljenje Crkve, koje nema bez toga disanja, bez sakramentalnoga života, kojemu je vrhunac u Euharistiji. n Bilješke:


V j e r o n a u k i k a t e h e z a  Katehetski prilog

Velika subota i vazmeno bdjenje Krešimir Bulat nadbiskupijski povjerenik za biblijski pastoral, suradnik u Nadbiskupijskom arhivu u Đakovu i upravitelj Župe sv. Jakova apostola u Gorjanima

Ciljevi –– shvaćanje značenja i važnosti Velike subote i vazmenog bdjenja –– upoznati se s obredima Velike subote –– poticaj na sudjelovanje u vazmenom bdjenju. Potrebno za rad –– umnožiti radni list 1, 2, 3 i 4 –– Biblija, škare, olovke –– ukoliko se želi: blagoslovljena voda, kruh i vino, uskrsna svijeća, slika vatre/ognja. Molitva na početku. Prilog 1.

zz Uvodni razgovor

Današnji susret posvetit ćemo temi Velika subota i vazmeno bdjenje. a) Što općenito znate o Velikoj suboti danas? b) Što se zbivalo toga dana u Isusovo vrijeme? c) Što se događa danas u Crkvi na taj dan?

zz Voditeljev uvod i pojašnjenje

Ovim ili sličnim riječima: Od obreda Velikog petka, dana smrti Isusove, cijele Velike subote Crkva šuti. Nema nikakvih liturgijskih slavlja. Isus je umro, Marija šutke trpi veliku bol, a učenici su se razbježali od straha. Svi su u nedoumici: Što se dogodilo Bogočovjeku? Na Veliku subotu Crkva u tišini i molitvi kod groba čeka Gospodina. Vjernici pojedinačno ili roditelji s djecom dolaze tijekom dana, u slobodno vrijeme, posjetiti »Isusov grob«. Oltar ostaje simbolično nepokriven, misa se ne slavi niti se pričešćuje. Navečer se slavi vazmeno bdjenje. Crkva je u iščekivanju Isusova uskrsnuća. Navečer, na Veliku subotu, vjernici se okupljaju na bdjenje. Prva je Crkva uskrsnu noć provodila u pjesmi i molitvi pridružujući katekumene (odrasle koji se žele krstiti) Kristu, raspetom i uskrslom. Vazmeno bdjenje predstavlja središte cijele liturgijske godine. Ono se nalazi između dva velika otajstva: muke i uskrsnuća Kristova. Označava prijelaz Krista iz smrti u život. To otajstvo se posadašnjuje (uprisutnjuje) u vazmenoj noći. Vjernici otajstvenim sjedinjenjem (po vjeri i krštenju) s Kristom prelaze

iz smrti (grijeha) u novost života. Ta se stvarnost ponazočuje u vazmenom bdjenju. Vazmeno bdjenje predstavlja još jedan prijelaz: u isto je vrijeme treći dan Svetog trodnevlja i prvi dan vazmenog vremena. Ovo je, dakle, sadržaj vazmenog bdjenja: spomen izlaska Izabranog naroda, spomen smrti i uskrsnuća Kristova, prisutnost Krista u narodu Novog saveza po sakramentima inicijacije po kojima je čovjek dionik Kristova vazmenog otajstva i iščekivanje Kristova ponovnog dolaska u slavi. Vazmeno bdjenje po svojoj je naravi noćno slavlje. Može početi kad se smrači, a treba završiti prije zore. Bilo bi idealno da se slavi u 23 sata kako bi po prilici oko ponoći bila euharistijska služba. Time se postiže onaj prijelaz toliko važan za bogoslužje vazmene noći. Današnji obred vazmenog bdjenja sastoji se od: zz SLUŽBE SVJETLA, s blagoslovom ognja i vazmenim hvalospjevom zz SLUŽBE RIJEČI, sa sedam starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja, koja iznose ključne događaje povijesti spasenja zz KRSNE SLUŽBE odraslih ili obnove krsnih obećanja zz EUHARISTIJSKE SLUŽBE tijekom koje novokrštenici donose misne darove te prvi put blaguju Tijelo Kristovo. Nakon ovog uvoda i kratkog pojašnjenja, slijedi rad u skupinama, ali u 4 postaje. zz Četiri skupine – četiri postaje!

Sudionici prolaze u skupinama sve četiri postaje, koje sadrže po jedan dio vazmenog bdjenja. Na svakoj se postaji zadrže u radu 10-ak minuta, a zatim mijenjaju postaju. 1. postaja: SLUŽBA SVJETLA

Simbol: slika vatre/ognja i uskrsne svijeće Materijal za rad: radni list 1 za svakog sudionika, olovke (ili bojice) Zadatak: Predstavnik skupine pročita drugima tekst naglas. Zatim je potrebno da ukrase uskrsnu svijeću prema uputama i slici. Nakon toga svijeću je potrebno »upaliti« crtanjem plamena. 2. postaja: SLUŽBA RIJEČI

Simbol: Biblija Materijal za rad: Biblija, radni list 2, olovke

travanj 2020. | VJESNIK | 465 |

73


T ej emr ao na Varia V u k i k a t e h e z a  Katehetski prilog

Zadatak: Predstavnik skupine pročita drugima tekst naglas. Zatim skupina treba u Bibliji naći odlomke koji se čitaju na vazmenom bdjenju i u tablicu napisati naziv odlomka koji je naznačen gore u Bibliji. Rješenja su:

1. Stvaranje

2. Abrahamova žrtva 3. Prijelaz preko Crvenog mora 4. Novi Jeruzalem 5. Hrana ubogih; Savez; Blizina Jahvina; Moć Jahvine riječi 6. Pohvala mudrosti 7. Proroštvo o gorama izraelskim 8. Unatoč obećanjim Božjim, svi su grešni 9. Uskrsnuće Isusovo. 3. postaja: KRSNA SLUŽBA

Simbol: Blagoslovljena voda

Materijal za rad: radni list 3 za svakog sudionika, olovke

Zadatak: Predstavnik skupine pročita tekst naglas. Zatim sudionici popunjavaju odgovore o krsnoj ispovijesti vjere. Nakon toga, dovršavaju dolje započete rečenice.

74 | 466 | VJESNIK | travanj 2020.

4. postaja: EUHARISTIJSKA SLUŽBA

Simbol: Kruh i vino Materijal za rad: radni listovi 4 za svakog sudionika, škare, olovke Zadatak: Predstavnik skupine pročita tekst naglas drugima. Onda svaki sudionik izreže s radnog lista 4 svoj krug od papira koji simbolizira hostiju, i napiše vlastito ime. U krugu je prethodno napisano »Budi kruh...«. Nakon toga krugovi se dodaju drugima, koji na njih pišu svoju poruku. Na primjer: »Budi kruh dobrote!« Zatim se krugovi vrate sudionicima prema napisanim imenima i svatko naglas pročita što su mu drugi napisali.

zz Sinteza

Nakon što sve skupine prođu sve postaje, voditelj ih pozove da porazgovaraju o zadatcima, dojmovima i onome novom što su naučili, zapamtili ili što im se posebno svidjelo. Molitva na završetku. Slava Ocu… (ili dio hvalospjeva uskrsnoj svijeći s radnog lista 2).

KATEHETSKE ZADAĆE zz Pronaći na Internetu ili drugdje nešto više o vazmenom bdjenju te izložiti drugima na sljedećem susretu. zz Sudjelovati u vazmenom bdjenju. zz Pročitati

redom sva čitanja koja se čitaju na vazmenom bdjenju.


1.

Radni list

1. postaja: SLUŽBA SVJETLA

Predstavnik skupine pročita naglas tekst drugima: Na početku vazmenog bdjenja u samoj su crkvi ugašena svjetla, a svećenik pred crkvom blagoslivlja vatru/oganj kojim će biti zapaljena uskrsna svijeća koja simbolizira Kristovo uskrsnuće. Uskrsnu svijeću svećenik prije paljenja ukrašava tako što u nju ucrtava križ te prvo i posljednje slovo grčkog alfabeta – alfa i omega, proglašavajući Krista početkom i svršetkom. Zatim svećenik utisne u svijeću pet zrna tamjana u obliku križa spominjući pet rana Kristovih. Nakon toga se svijeća pali na blagoslovljenom ognju i nosi kroz Crkvu pjevajući na tri postaje, pri dnu, u sredini crkve i pred oltarom: Svjetlo Kristovo! na što vjernici odgovaraju pjevajući: Bogu hvala! Pri tome i vjernici pale svoju svijeću na plamenu vazmene svijeće. Hod u crkvi simbolizira hod Izabranog naroda za ognjenim stupom kroz pustinju, a osobito hod naroda za Kristom, koji je rekao: Ja sam svjetlo svijeta, tko ide za mnom, neće hoditi u tami (Iv 8,12). Kad se uskrsna svijeća stavi na njezino mjesto, đakon je okadi i pjeva vazmeni hvalospjev – Exsultet – koji pjesničkim riječima prinosi Bogu plamen te svijeće i naglašava novinu Kristova spasenja. Zadatak: Ukrasite uskrsnu svijeću s pripadnim simbolima (križ, A, Ω, godina, pet zrna – pet rana). Pokušajte to napraviti prema pravilima ukrašavanja uskrsne svijeće: križ u sredini dužinom cijele svijeće, A i Ω na kraju okomite osi križa, brojevi godine urezuju se kod sredine križa, lijevo i desno, gore i dolje, te 4 zrna tamjana na krajevima križa i 1 zrno na sredini križa (gdje se križaju okomita i vodoravna crta križa). Zatim svijeću »upalite« dodajući plamen. Početak hvalospjeva uskrsnoj svijeći: Nek’ usklikne sad nebesko mnoštvo anđela, nek uskliknu službenici Božji i s pobjede tolikog Kralja neka jekne trublja spasenja! Nek’ se raduje i zemlja tolikim obasjana bljeskom i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja neka osjeti da je nestalo po čitavome svijetu mraka! Nek’ se veseli i Majka Crkva urešena bljeskom tolikoga svjetla i silnim poklicima naroda nek’ ova odjekne dvorana!

2.

Radni list

2. postaja: SLUŽBA RIJEČI

Predstavnik skupine pročita drugima tekst naglas: Drugi dio vazmenog bdjenja je služba riječi. Ona je na vazmenom bdjenju dugačka iz razloga što je ono »majka svih bdjenja« i vjernici su u starini željeli dočekati zoru uskrsnog jutra razmatrajući divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi i obećanju. Iz Starog zavjeta ima sedam čitanja, a treba ih se uzeti najmanje tri. Iz Novog zavjeta uzima se Pavlova poslanica i evanđelje. Nakon svakog starozavjetnog čitanja slijedi po jedan psalam i jedna svećenikova molitva nadahnuta pojedinačnim čitanjem. Nakon posljednjeg starozavjetnog čitanja slijedi himan Slava, koja se nije pjevala u vrijeme korizme.

Skupina treba u Bibliji naći odlomke koji se čitaju na vazmenom bdjenju i napisati naziv odlomka naznačen gore u Bibliji Naziv

Odlomak

Post 1,1-2,2 Post 22,1-18 Izl 14,15-15,1 Iz 54,5-14 Iz 55,1-11 Bar 3,9-15.32-4,4 Ez 36,16-17a.18-28 Rim 6,3-11 Mt 28,1-10; Mk 16,1-8; Lk 24,2-12 travanj 2020. | VJESNIK | 467 |

75


V j e r o n a u k i k a t e h e z a  Katehetski prilog

3.

Radni list

3. postaja: KRSNA SLUŽBA

Predstavnik skupine pročita tekst naglas: Krsna je služba treći dio vazmenog bdjenja koji započinje blagoslovom vode, a prethode joj Litanije svih svetih. Zatim slijedi odricanje od zla i ispovijest vjere. Vodom se krštavaju odrasli katekumeni ili djeca. Katekumeni odmah primaju i sakrament potvrde. Ako nema kandidata za krštenje, svećenik blagoslivlja blagoslovljenom vodom sve prisutne vjernike u znak obnove krsnih obećanja koja su dali Bogu. Svaki sudionik samostalno ispunjava svoj radni list: U obnovi krsnih obećanja svatko se za sebe treba odreći zla i potvrditi vlastitu vjeru u Boga. S. Po vazmenom otajstvu u krštenju, zajedno s Kristom ukopani smo da s njim živimo novim životom. Obnovimo stoga krsna obećanja kojima smo se nekoć odrekli Sotone i njegovih djela te obećali služiti Bogu u svetoj Katoličkoj Crkvi. S. Odričite li se grijeha, da živite u slobodi djece Božje? Odgovor: __________________ S. Odričite li se zavodljivosti zla, da vas grijeh ne nadvlada? Odgovor: ______________ S. Odričite li se Sotone, začetnika i vođe grijeha? Odgovor: Slijedi ispovijest vjere: S. Vjerujete li u Boga Oca Svemogućega, stvoritelja neba i zemlje? Odgovor: S. Vjerujete li u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je rođen od Marije Djevice, trpio i bio pokopan, koji je od mrtvih uskrsnuo i sjedi zdesna Ocu? Odgovor: __________________ S. Vjerujete li u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni? Odgovor: __________________ Zaključak ispovijesti: S. To je naša vjera, to je vjera Crkve, njom se dičimo, nju ispovijedamo u Kristu Isusu Gospodinu našemu. Odgovor: ______________________ Nadopuni započete izjave: Odreći se Sotone, za mene znači Sotonin sjaj i njegova djela su Vjerujem u Boga Svoju ulogu u Crkvi vidim u

4.

Radni list

4. postaja: EUHARISTIJSKA SLUŽBA

Predstavnik skupine pročita tekst naglas: Euharistijska služba vrhunac je Kristove prisutnosti u ovoj noći nakon što smo ga doživjeli prisutnog u simbolu uskrsne svijeće, preko prisutnosti u riječi te u krštenju. Vazmeno bdjenje nastavlja se pripravom darova za ehuaristijsku službu. Pod prilikama posvećenog kruha i vina Euharistija ponazočuje Krista, koji je među nama prisutan u svakodnevnom životu kao Uskrsli. Novokrštenici se pričešćuju pod obje prilike i tako zaključuju svoju inicijaciju. Zadatak: Svaki sudionik uzima jedan krug od papira, koji simbolizira hostiju, i napiše vlastito ime. U krugu je prethodno napisano »Budi dobar kao...«. Nakon toga krugovi se dodaju drugima koji na njih pišu svoju poruku. Na primjer: »Budi kruh dobrote!« Zatim se krugovi vrate sudionicima prema napisanim imenima i svatko naglas pročita što su mu drugi napisali.

76 | 468 | VJESNIK | travanj 2020.

Moje ime je:

________________________________ Poruka prijatelja:

BUDI DOBAR KAO… ________________________________ ________________________________ ________________________________ ________________________________


V j e r o n a u k i k a t e h e z a  Upoznajmo Bibliju: Evanđelje po Marku

Ozdravljenje gubavca Ivica Čatić profesor Svetoga pisma na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu i župnik Župe Uzvišenja Sv. Križa u Rumi

Ovaj odlomak nije vidljivo povezan s prethodnim tekstom. Tematski pripada seriji izvještaja o ozdravljenjima koji obilježavaju dosadašnji tijek radnje. Evanđelist Marko smješta ga nakon spomena da Isus prođe svom Galilejom propovijedajući i izgoneći zloduhe (1,39) i tako pojavu gubavca prikazuje kao odgovor na Gospodinovo djelovanje u Galileji.

Gubavac na svoju osobnu inicijativu dolazi k Isusu (1,40), kao što će mu na kraju zgode i drugi (opet isti glagol!) dolaziti odasvud (1,45). On je prvi za kojega se kaže da je sam pristupio Isusu. S obzirom na njegovu obvezu držati se u izolaciji, činjenica da je pristupio i kleknuo pred Isusom (tu je molitva izražena gestom) odražava njegovu ogromnu vjeru. U tom smislu, njegov je stav potpuno u skladu s Isusovom porukom: obratite se i vjerujte (1,15).

Otpočetka se podlaže Isusu priznajući bez rezerve njegovu iscjeliteljsku moć: ako hoćeš, možeš me izliječiti (1,40). Ove riječi imaju posebno značenje jer u biblijskom mentalitetu guba nije smatrana bolešću poput ostalih. Stari zavjet ovim terminom obuhvaća određeni broj kožnih oboljenja za koja, zbog njihova zaraznog karaktera i odvratnog izgleda, smatra da pripadaju religioznoj sferi. Ona je stoga smatrana posebno teškom Božjom kaznom. Njome su bili pogođeni Mirjam (usp. Br 12,9-10), Gehazi, Elizejev sluga (usp. 2Kr 5,27), kralj Uzija (usp. 2Ljet 26,1621). Eventualno je ozdravljenje bilo smatrano jednim od znakova nastupa mesijanskih vremena (usp. Mt 10,8; 11,5; Lk 7,22). S jedne strane, stroge odredbe Zakona i mentalitet vremena, a s druge, sama strahota izgleda oboljelih ostavljale su snažan pečat na egzistenciju oboljelog. Gubavac je morao biti izgnan i od Boga i od ljudi te prepušten sam sebi i svojoj bolesti; mogao je boraviti jedino u društvu onih koji su bolovali od iste bolesti. Trebao je biti fizički udaljen iz zajednice, koja mu je samo izdaleka dostavljala hranu; bio mu je zabranjen ulazak u Hram jer je smatran nečistim. Zbog tih okolnosti, bolest koja se odražava na fizičkoj dimenziji čovjekova bića, zbog posvemašnje je izolacije još teže pogađala njegovu nutrinu. Poradi toga, životni su uvjeti bolesnika bili krajnje neljudski. Zbog gubavčeve inicijative, pune pouzdanja, Isus je ganut (1,41). Nečistoća i nehumanost životnog po-

(Mk 1,40-45)

ložaja ovog čovjeka dirnula je Isusa. Za razliku od Elizeja koji nije ni izišao iz kuće da vidi Naamana (usp. 2Kr 5,11) – jer Zakon nije dopuštao dodirnuti oboljeloga zbog prenošenja nečistoće – Isus dodiruje gubavca. Dodirujući ga rukom, na sebe preuzima nečistoću, a gubavcu daruje svoju svetost. Njegov dodir probija izolaciju kojom je gubavac bio okovan i otvara mu put u slobodu. Isus se tako postavlja iznad Zakona, a njegov autoritet odmah potom biva potvrđen trenutnim ozdravljenjem bolesnog: odmah nesta s njega gube i očisti se (1,42).

No, ni ovom zgodom ne propušta brinuti se o eventualnom širenju glasa o sebi. Nakon što je čovjeka grubo oslovio i izbacio ga (1,43) (tako doslovce grč., a to je isti izraz koji opisuje da Isus istjeruje zloduhe, usp. 1,39), zaprijetio mu je da nikomu ništa ne kazuje (1,44). Oštrina odaje kako je svjestan kolika je vjerojatnost da djela koja čini budu krivo shvaćena i – također – koliko su mali izgledi da će ga ozdravljeni u svom oduševljenju poslušati. Isus gubavcu naređuje da se pokaže svećeniku i prinese žrtvu njima za svjedočanstvo svog ozdravljenja (usp. Lev 14,2-46). Ako je guba mogla biti izliječena samo nastupom mesijanskih vremena, svjedočanstvo izliječenog gubavca pred svećenikom trebalo bi biti jasan znak vjerskom vodstvu da su ta vremena počela. Interesantno je spomenuti da prorok Elizej, kojeg ovo ozdravljenje gubavca evocira, nije bio priznat od svojih sunarodnjaka, a to će doživjeti i Isus od većine vjerskog vodstva i naroda (usp. Lk 4,27).

Ali čim iziđe stade on uvelike razglašivati događaj (1,45). Bez obzira na zabranu, ozdravljeni gubavac ipak pripovijeda/propovijeda: naime, grč. original ovdje koristi isti izraz kojim se opisuje Krstiteljevo (usp. 1,4.7) i Isusovo propovijedanje (usp. 1,14.38.39). Ozdravljeni, kako ga opisuje evanđelist, priključuje se Isusovoj službi naviještanja i postaje treći navjestitelj, kojeg će poslije slijediti ostali (usp. 3,14; 5,19-20; 6,12; 7,36). Iako se Isus želi odreći razglašavanja, nemoguće je zaustaviti famu. Sama pojava očišćenog od gube, koji je dosad boravio u području smrti, već je dovoljna za čuđenje i širenje glasa. On sam sigurno nije mogao ne govoriti barem o svom iskustvu susreta s Isusom, doživljaju njegove snage, proživljavanju svog oslobođenja, tj. o svom preporodu u religioznom, zdravstvenom i socijalnom pogledu. Svjedočanstvo ozdravljenoga te odgovarajuća fama koja se podigla Isusu predstavlja zapreku da bi mogao javno ući u grad (1,45). Tako se on nalazi u situaciji identičnoj onoj u 1,35-38. I ovoga puta izritravanj 2020. | VJESNIK | 469 |

77


T ej emr ao na Varia V u k i k a t e h e z a  Upoznajmo Bibliju: Evanđelje po Marku

čito želi zauzeti distancu od publiciteta i masovnog entuzijazma te se povlači na samotna mjesta. Tako ono što je važilo za Kafarnaum sada važi i za cijelu Galileju: svi te traže (usp. 1,37)! To će biti jedno od stalnih obilježja Njegova djelovanja u Galileji (usp. 3,7-12; 4,1; 6,33-34.53-56; 8,1).

Ipak, i u osamu mu dolažahu ljudi, kao negda Ivanu (usp. 1,4-5); upotrijebljeni imperfekt sugerira trajni priliv posjetitelja. To što je upotrijebljen isti glagol kao i za gubavca, koji je pristupio s pravom vjerom i poslije postao navjestitelj evanđelja, govori da su k Isusu pristizali ne bilo kakvi ljudi u potrebi, nego samo ljudi određene kvalitete. Oni koji tamo pristignu – koji se unaprijed ne razočaravaju nad ozdraviteljem koji ne želi prije svega popularnost čudotvorca, nego važnijim od ozdravljenja tijela smatra navještaj Kraljevstva i čistoću srca bolesnika – pokazuju se prikladnima za Isusovo djelovanje jer su jednostavna i Bogu otvorena srca.

Koliko god egzorcizmi i ozdravljenja osvjetljavaju jezgru Isusova navještaja, toliko mu u isto vrijeme prave i sjenu. Jer oni koji u njemu vide prije svega čudotvorca, pogrešno ga shvaćaju. Isusov odgovor ovom dvostrukom procesu jest povlačenje u osamu, da bi na što je moguće manju mjeru sveo opasnost od krivo utemeljenog entuzijazma mnoštva. Tako nastaje paradoksalna situacija: Isus može očistiti gubu i bivšem gubavcu omogućiti da krene u grad među ljude, ali sada sam više ne može u grad (usp. 1,45). Ima moć nad zlodusima, ali nema nad srcima mnoštva, nad čovjekovim duhom, da bi ih upravio ispravnom pristupu onome što čini. Sada, koncem prvog poglavlja, imamo očitu diferencijaciju: dok jedni traže Isusa, a on im se ne odaziva i odlazi drugamo (usp. 1,37-38.45), neki ipak dospijevaju k njemu (1,45). Ovdje nailazimo na začetak važnog motiva iskrenosti/dvostrukosti srca koji će svoj puni razvoj dobiti tijekom sljedećih etapa Evanđelja (prije svega u ponašanju Isusovih neprijatelja s jedne, i učenika s druge strane) te će u znatnoj mjeri utjecati na hod Sina Božjega među ljudima. Eto odgovora na pitanje zašto neki ne uspijevaju pronaći Boga, zašto se od nekih uklanja! Dodatni je to element kritike upućene onima koji traže u prvom redu čuda kako bi čistili sebe od bolesti i potom se posvetili svom »miru«, ne imajući obzira prema zajednici i bližnjima. Isusov primjer je oprečan: dodiruje gubavoga, nečistoga i probija njegovu izolaciju, izvlači ga van. No, pritom prima na sebe njegovu nečistoću, baš kao što je to simbolično najavljeno svrstavanjem Očeva ljubljenog Sina među grešnike u Jordanu prigodom krštenja (usp. 1,9-11). Sam tijek i konac njegova života jasno će pokazati domašaj simboličnog preuzimanja nečisto-

78 | 470 | VJESNIK | travanj 2020.

će: Isus će na kraju biti stvarno izbačen izvan grada i stvarno ubijen na nečistom mjestu. Bog jasno pokazuje na čijoj je strani. Pokazuje da je putanja Kraljevstva ne samo hod snage i zdravlja negdje u visini, iznad bijeda kojima će se smilovati svisoka, već da ulazi u njih, dotiče bijedu i nečist bijednika. Božji Sin nije svoj život uklonio od bijednika, nego ga, štoviše, isprepliće s njihovim životima i nečistima.

Isusova gesta ljubavi i bliskosti, pružena ruka, izaziva autentičan, iskren i nepatvoren odgovor. Ovdje leži velika pouka svakom tko se smatra Isusovim svjedokom i poslanikom. U svjetlu Isusove zapovijedi da drži u tajnosti ovaj događaj, naročito upadljivom postaje činjenica da će ozdravljeni marginalac početi pripovijedati i razglašavati događaj. Naviještanje bivšeg gubavca naročito je zanimljivo jer o Isusu bolje svjedoči nego njegovi učenici. On je vjerom, umjesto da bježi vičući: »Nečist, nečist!« (što je po propisu trebao), pristupio Isusu i sada vjerom ide prema drugima. Ovdje vidimo paradoks: samo se u tom »mrtvacu«, marginalcu, mogla očitovati slava Božja, kao što će samo iz Isusove smrti izići novi život. Tako bivši gubavac, izvučen iz ništavila, širi slavu Božju po onoj i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije da uništi ono što jest (1Kor 1,28). U Evanđelju po Marku prvi koji naviješta Isusa, i to vrlo uspješno, jest onaj koji je izvučen s dna, koji ima iskustvo smrti. Kad učenici – a s njima i čitatelj! – na kraju Evanđelja budu dobili uputu da krenu opet prema Galileji gdje će vidjeti Gospodina (usp. 16,7), bit će to povratak u Galileju podcijenjenih, patnika i potrebnika raznih vrsta koji su, posebice u prvom dijelu naracije, doživljavali milosrđe Božje preko Isusovih ruku. Isus ih ni nakon uskrsnuća ne želi napustiti, nego im šalje svoje učenike da idu među njih, neka ih ganu i neka im pružaju svoje ruke (usp. 1,41). Neka ne prezru nijednog marginalca. Zanimljivo je uočiti da, počevši s ovom zgodom, Isus više neće ulaziti u velike gradove – sve do konačnog ulaska u Jeruzalem. On se kreće prirodom, pustim krajevima i manjim mjestima uglavnom ruralnog tipa. Neki temeljem ovoga žele ustvrditi Isusovu naglašenu socioekonomsku angažiranost za najsiromašnije slojeve svoga naroda. Sigurno da njegov angažman za siromašne nije bio protiv onih drugih. Ako kraljevstvo Božje treba nastupiti, onda je zgodno da ono dođe prije svega među obične ljude, koji traže izlaz iz svoje situacije i spremni su započeti ne samo novi osobni duhovni život, nego i uključiti se u nove oblike zajedništva koje je Isus gradio među svojim učenicima kao pripremu za rađanje i život Crkve. Ponuda Kraljevstva, po principu da bolesnima treba liječnik, trebala je stići prvo najugroženijima i među njima utemeljiti početke novoga svijeta.


• Postoji monstrum, a zove se Sustav. On je sve, a pojedinci su samo njegovi djelići, poput točkića divovskog stroja koji imaju jedinu svrhu – služiti funkcioniranju Sustava. Želi integrirati sve koji su spremni prihvatiti njegove uvjete. No, odbija one koji se ne uspijevaju prilagoditi. Ustrojen na logici autokonzervacije i konstantnog razvoja, ne može ne uništavati one koji mu se nađu na putu. Tako ekonomski sustav temeljen na proizvodnji i potrošnji sve one koji to ne čine u dovoljnoj mjeri jednostavno gura u stranu, na margine dobara. Socijalni sustav uspostavlja hijerarhiju koja određuje socijalni prestiž: oni koji su na dnu bivaju izmješteni iz bogatih četvrti, iz središta zbivanja i odlučivanja. Politički sustav s vječnim borbama interesnih struja neizbježno traži kompromise i prilagođavanja koja su nerijetko nauštrb dostojanstva, slobode pa i samog čovjekova dobra. Već samo postojanje slobodnog, samosvjesnog i beskompromisnog borca za dobro, pomalo je sumnjivo pa se ponajčešće nađe na nišanu neke od interesnih struja koje daju ton i takt Sustavu te, posljedično, završava na margini. U svemu tome, i to je ironija, ne mora biti ništa osobno! Sustav to radi zbog vlastitog metabolizma struktura! Tako se rađa beskrajna povorka onih koji su, kao gubavac u Evanđelju, prisiljeni živjeti na marginama društva; ljudi koji su i sami postali okrajci, strašila integriranima, proroci bez riječi i glasa… Sustav ne mora ubiti fizički kad to može socijalno ili moralno. Na ovo se nadovezuju one male marginalizacije kad čovjeka njegovi najbliži zbog svojih ambicija znaju gurati ustranu, znaju pregaziti kako uime visokih ciljeva, tako i poradi kroničnog nedostatka pažnje te nikako ne uspijevaju uočiti da netko pored njih vene. Nemaju svi istu životnu probojnu, kompetitivnu moć. Nakon ovih izvanjskih marginalizacija, u onom tko je marginaliziran počinje novi krug marginalizacije – nakon nekog vremena više ne može prihvatiti ni sam sebe. Postaje i u sebi marginaliziran. Stranac u vlastitom životu. Tako se danas osjećaju mnogi ljudi. Fizička izoliranost modernih ljudi tek je slikom nutarnje izoliranosti – stanuju u izdvojenim naseljima svoga vlastitog straha, svoga samoodbijanja, svoje nesposobnosti vratiti se k sebi i onda među ljude.

Gubavac u ovoj zgodi izmjerio je svoju nevolju i bespomoćnost. I ipak se usuđuje izići iz svoje izolacije, prilazi k Isusu: ako hoćeš, možeš me očistiti (1,40). Zna da ne može sam sebe ozdraviti. Ne može sam sebe početi prihvaćati jer mu sve u njemu i oko njega govori da je njegova marginalizacija neizbježan proces, kao nekakva nekroza. Potrebno je iskusiti da postoji netko tko ga prihvaća, i to bezuvjetno. Tamo gdje su porušeni svi mostovi do njega kao osobe, do njegova JA kojemu se više nitko ne obraća i nitko ga

ni za što ne treba, potreban je netko tko će pružiti ruku za njegovom i vratiti ga u postojanje. Jer JA postoji samo ako naspram sebe ima jedno TI. Inače neizbježno tone u ništavilu. Jedno TI koje ga bezuvjetno prihvaća takvim kakav jest. Netko tko od njega ništa ne traži, ništa mu ne predbacuje, a sve će mu dati. Tko je to? Gubavac je pravo naslutio – to je Isus! Isus ga dotiče potresavši se u utrobi. Ne liječi bolesnika samo izvana. Pušta mu da uđe u njegovu vlastitu nutrinu. Daje mu da ga rani. Koliko je dirnut, tj. ranjen, vidi se po tome što pruža svoju ruku i dodiruje gubavčevu nečist. Dodiruje ono zbog čega svi bježe od ovog marginalca i zbog čega se i sam sebi gadi. Sad zna da smije sa svim onim što ga unesrećuje i prlja pred Isusa. On, ovakav naružen, unakažen i raz-osobljen smije pred Isusa! Pred nekog tko se ne usteže dirati njegove rane sada smije izići njegovo TI – on, gubavac, smije opet postojati! Marginalac je doživio novo stvaranje – novo rođenje jer njegovo JA izišlo je iz ništavila, iz smrti u kojoj je bilo. Imat će o čemu svjedočiti. Drugi su Isusa doživjeli kao liječnika i nisu se puno pitali o njegovu milosrđu, o ljubavi kojom pušta ljudsku bijedu u svoju nutrinu, o tom novom stvaranju, tj. rođenju po Duhu (usp. Iv 3,8). Gubavac to nije mogao ne uočiti. I zato on koji je bio na dnu, koji je Isusov zahvat doživio ne samo kao terapiju, nego i kao ljubav koja mu daje novi život, itekako ima o čemu svjedočiti! Kako će o tome šutjeti kad je samo njegovo postojanje odsad svjedočanstvo onoga što mu je učinio Isus?

Isusovo ganuće bilo je stvarno, a ne tek prolazni sentiment. Toliko je u sebe pustio ljudsku bijedu, toliko se s njom povezao da se jednostavno svrstao među marginalce: bio je raspet izvan grada (usp. 15,20), marginaliziran od strane religioznog sustava kao hulitelj, od strane političkog kao prevratnik. I sam je postao marginalac! Stoga, Evanđelje je za marginalce! Ono je poruka nade za beznadne, za gladne i žedne, za one koji plaču, za progonjene (usp. Mt 5,2-12). Oni sigurno mogu razumjeti njegovo pravo značenje, njima neće prerasti u demagošku prtljagu, a ni u demagošku palicu. Kad dožive zraku spasa, postaju, kao i očišćeni gubavac, njegovi nezaustavljivi navjestitelji. Jednog dana, kad se bude dogodio sud Božji, primijetit ćemo: pravo je bilo na njihovoj strani! Tek tada će se očitovati sva ispraznost Sustava i njegovih ljestvica vrijednosti. Marginalci će pobijediti. Pokazat će se i njihova »osveta«: osvetit će se – spašavajući nas! Jer, tada će se očitovati da je kamen koji graditelji odbaciše postao kamen zaglavni (usp. 12,10). Onu prazninu na samom vrhuncu popunjavat će oni dok dopunjaju ono što nedostaje mukama Kristovim (Kol 1,24; usp. Fil 1,29). Svaki službenik evanđelja mora se pitati o svojem mjestu u ovom procesu: Koga moja evangelizacije izvlači sa margina, kome probijam izoliranost u koju ga je stavio Sustav? n travanj 2020. | VJESNIK | 471 |

79


V j e r o n a u k i k a t e h e z a  Biblijske zajednice

Vojnik koji postaje svetac – Ignacije Loyolski Krešimir Bulat nadbiskupijski povjerenik za biblijski pastoral, suradnik u Nadbiskupijskom arhivu u Đakovu i upravitelj Župe sv. Jakova apostola u Gorjanima

Ciljevi −− upoznati život i djelo osnivača reda Družbe Isusove, sv. Ignacija Loyolskog −− uočiti da je u vjeri važna disciplina u molitvi, učenje o vjeri, ustrajnost i poslušnost Isusu Kristu −− spoznati da je svetost ostvariva po primjeru sv. Ignacija Loyolskog −− shvatiti da čitanje Svetog pisma osposobljava u borbi za Kristove ideale.

Materijali i pomagala −− radni list 1 −− radni list 2 −− radni list 3.

Molitveno-slavljenički početak Radni list 1. Molitva na početku i završetku. POUČNI DIO Motivacija

Radni list 1. Zadatak: Uz pomoć slike, sudionici trebaju popuniti biblijski tekst riječima koje nedostaju. Riječi koje redom nedostaju su: istinom, spremnošću, mira, vjere, spasenja, mač, Riječ.

Nakon što se riješi zadatak, tekst pročitati i razgovarati o tome što bi bio duhovni boj. Za razgovor mogu pomoći sljedeća pitanja: a) Što mislite, što je to duhovni boj? b) Jeste li se kad morali obraniti od neke napasti? Kako ste to uspjeli? c) Je li čovjeku uvijek lako činiti dobro?

80 | 472 | VJESNIK | travanj 2020.

d) Što nas sprečava da uvijek budemo dobri? e) Koja nam to duhovna oprema pomaže u duhovnom boju? f) Znate li nekoga tko je bio vojnik, i u pravom i u prenesenom značenju te riječi? Najava teme

Danas ćemo promotriti život sv. Ignacija Loyolskog. On je isprva bio španjolski vitez, koji nakon ranjavanja čita o Kristovu životu i životopise svetaca te doživljava obraćenje. Ostavlja sve i posvećuje se studiju kako bi što bolje služio Crkvi. Oko njega se okupljaju mnogi drugovi i tako nastaje novi red, Družba Isusova – isusovci. Oni su zaslužni za unutarnju obnovu Crkve i sprečavanje širenja krivovjerja. Susret sa središnjim biblijskim tekstom

Radni list 2. Pročitati tekst Smisao patnjā kršćanskog apostola.

Najaviti ovim ili sličnim riječima: Uzmimo radni list 2 i poslušajmo što Sveto pismo kaže o ratovanju i za kakvo se vojevanje zalaže sv. Pavao kad piše mladom crkvenom starješini Timoteju. Nakon pročitanog teksta, odgovoriti na postavljena pitanja. Odgovori su: 1. 2. 3. 4.

Navještaj evanđelja. Evanđelje, poruku o spasenju. Pobjednički vijenac. Trudi se najbolje što možeš (zlopati se) iako je ponekad teško. Ne zapleći se u svagdanje poslove, nego radi za konačni cilj (spasenje). 5. Deset Božjih zapovijedi i dvije zapovijedi ljubavi. 6. Isusa Krista. Sinteza

Ovim ili sličnim riječima: Sv. Ignacije nakon ranjavanja počinje čitati svjetovnu i duhovnu literaturu. I tada uočava razliku među njima, pokrete srca dok čita duhovna djela, i počinje razmatrati Božju riječ, koja ga potpuno mijenja i priprema za drukčije poslanje, na koje ga Bog poziva. Od viteza koji se borio u ratovima postaje vitez Kristov koji se bori u duhovnom boju za Kristovo kraljevstvo.


Kao što vojnik mora puno vježbati, paziti na svoje zdravlje, biti spreman slušati svoje zapovjednike bez pogovora, učiti – tako i mi, koji se zovemo kršćani, trebamo vježbati svoj duh, biti poslušni Isusovim riječima, disciplinirani u uzimanju zdrave hrane za našu dušu (molitvi), odlaziti na zajedničko slavljenje euharistije s našom braćom u Kristu. Samo udruženi s Isusom i s jedni s drugima možemo učiniti ovaj naš svijet boljim i ljepšim. Aktualizacija

Radni list 3. Riješiti zadatak – povezati ravnim linijama plodove Duha. Na taj način dobije se slika križa. U taj križ sudionici trebaju upisati one pojmove koji upućuju kako se možemo, poput sv. Ignacija, uspješno i dobro duhovno boriti za Kristovo kraljevstvo. (Na primjer: opraštanjem, ljubavlju, molitvom…) Radni list 2. Zadatak – popunjaljka. Potrebno je metodom pogađanja slova dobiti životno geslo sv. Igna-

1.

Radni list

cija na latinskom: Ad maiorem Dei gloriam! Poznati akronim ovoga gesla je: AMDG (pogledati slike!). Na hrvatskom jeziku geslo glasi: Sve na veću slavu Božju! Ovaj prijevod upisati na radnom listu 3, dolje. Molitveno-slavljenički završetak

Radni list 1. Molitva na početku i završetku. KATEHETSKE ZADAĆE

zz Na

Internetu ili drugdje pronaći životopis sv. Ignacija Loyolskog i proučiti ga te na sljedećem susretu prikazati uz fotografije.

zz Istražiti

gdje se sve isusovački red može naći u Hrvatskoj.

zz Istražiti

poznate isusovce koji su ostavili traga u povijesti Crkve i svijeta.

zz Pronaći podatke o papi Franji kao članu isusovač-

kog reda.

Molitva na početku i završetku Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem; ti si mi to dao, tebi, Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji; daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta. (sv. Ignacije Loyolski) Slava Ocu…

Zadatak: Uz pomoć gornje slike popuni biblijski tekst riječima koje nedostaju. Duhovni boj

Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra ____________, obucite oklop pravednosti, potpašite noge ______________ za evanđelje ____________! U svemu imajte uza se štit _____________: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. 17Uzmite i kacigu _______________ i _______ ­­­­ Duha, to jest ____________ Božju. (Ef 6,10-17) travanj 2020. | VJESNIK | 473 |

81


T ej emr ao na Varia V u k i k a t e h e z a  Biblijske zajednice

2.

Radni list

Smisao patnjā kršćanskog apostola Ti se dakle, dijete moje, jačaj milošću u Kristu Isusu i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti. S njima se zlopati kao dobar vojnik Krista Isusa. Tko vojuje, ne zapleće se u svagdanje poslove kako bi se vojskovođi svidio. I natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe. Ratar koji se trudi treba da prvi primi od uroda. Shvati što govorim! Ta dat će ti Gospodin razum u svemu. Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju. (2Tim 2,1-8)

3.

Radni list

Dobrota

Velikodušnost

Mir

Nakon čitanja gornjeg teksta, odgovorite na pitanja:

1. Što je Timotej čuo od apostola Pavla i drugih svjedoka? 2. Što trebamo drugima predavati ili prenositi? 3. Što dobiva onaj tko se dobro natječe?

4. Što, prema tekstu, čini svaki dobar Kristov vojnik? 5. Koje naredbe treba izvršavati Isusov vojnik?

6. Koga se svaki vjernik treba spominjati u svom životu?

Zadatak: Riješi donju popunjaljku pogađanjem slova da bi otkrio kako glasi životno geslo sv. Ignacija na latinskom:

A  m             D    g           !

Vjernost

Uslužnost

Blagost

Uzdržljivost

Radost

Čistoća

Krotkost

Spoji ravnim linijama plodove duhovnog boja, redom kojim su dolje nabrojeni!

ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost, krotkost, čistoća i strpljivost U gore spajanjem dobivenu sliku upiši kako se možemo, poput sv. Ignacija Loyolskog, dobro duhovno boriti za Kristovo kraljevstvo. (Npr: opraštanjem, ljubavlju, molitvom…) Na hrvatskom, životno geslo sv. Ignacija glasi:

Ljubav

Strpljivost

82 | 474 | VJESNIK | travanj 2020.

S    n  v     

s        B       !


 Pogled u knjigu

Ivica Žižić

Marginalije. Zapisi o svećeništvu

Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2020., 192 str. Cijena: 90 kn

Priredio:

Dino Klem

mag. theol., Slavonski Brod

Početkom 2020. godine objavljena je knjiga eseja prof. dr. sc. Ivice Žižića, svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije i profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu te na papinskim sveučilištima Urbaniana i Anselmianum u Rimu. U ovom novom izdanju Kršćanske sadašnjosti sadržana su njegova promišljanja o svećeništvu. Čitatelji ovoga časopisa imali su priliku čitati te članke tijekom 2018. godine u rubrici Župnik i župa, a sada su, sadržajem jednaki, ali u novom ruhu, ponuđeni i širem čitateljstvu kao knjiga. Predgovor je napisao doc. dr. sc. Boris Vulić, urednik Vjesnika. Ovdje koristimo priliku ukazati na vrijednost tih eseja dostupnih na jednome mjestu.

Knjiga je znakovitoga naslova – Marginalije, a znakovitost se očituje u tome što autor, stavljajući se sa strane, na marginu, želi iskustvenom spoznajom i proživljenošću svećeničke egzistencije obuhvatiti ono što je u središtu, neke aspekte svećeništva kao životne forme. Autor je svoju misao o svećeništvu iznio u jedanaest poglavlja: Pisati o svećeništvu; Svećenički identitet; Svećenik u javnosti; Svećenik – čovjek (od) riječi; Svećenik i mudrost stola; Svećenik u vremenu; Svećeničko prijateljstvo; Krhkost i snaga; Svećenik i žrtva; Svećenik pred smrću; Svećenik na putu. Time uspijeva izreći ono što svatko tko se stavi na motrište s kojega autor polazi može primijetiti kad makar fenomenološki, ako već ne iskustveno, teološki, duhovno, egzistencijalno promatra i razmišlja o svećeništvu. No ovdje je autor zašao u dubinu i bogatstvom svoga stila, pronicljivošću i vještinom prenošenja

životnih iskustava, istina i zapažanja u pisanu riječ izveo čitatelje na horizont s kojega će pogled na svećeništvo zadobiti veću jasnoću i doseg. Dakako, ovi su tekstovi prije svega namijenjeni svećenicima kojima će Žižićevi uvidi i razmišljanja osvijetliti ono s čime se u svojoj službi redovito susreću. Štoviše, oni će moći ta ista razmišljanja nadopuniti i u njih ugraditi sve ono što proživljavaju u vlastitu svećeništvu. Sam autor tvrdi: »Nemam, dakle, namjeru dijeliti savjete, nego uvoditi; nemam namjeru predavati, nego učiti skupa s drugima iz onoga bogatstva koje je naš zajednički dar, a koji se opet na jedinstven i neponovljiv način ostvaruje u svakome od nas svećenika.« Osim toga, knjiga je namijenjena i bogoslovima koji će u njoj moći potražiti odgovore kako prihvatiti i živjeti svećeništvo kao dar i zadaću. Raznovrsnost tema o kojima autor promišlja i njegova već spomenuta iskustvena osvjedočenost čak će i onima koji nisu svećenici otvoriti barem neki prozor kroz koji će moći bolje uvidjeti što to znači biti svećenik. Tome će pridonijeti autorovo umijeće iznošenja i povezivanja misli i spoznaja građenih na teološkim i filozofijskim temeljima, a koje su nerijetko dopunjene, osvježene i produbljene uvidima iz psihologije, književnosti i umjetnosti. U svjetlu rečenoga, preostaje preporučiti ovu knjigu, napose svim svećenicima, da u razmišljanju i dijalogu sa Žižićevim mislima iznalaze nove poglede na ljepotu i radost življenja svećeništva te uspiju naći odgovore na poteškoće i križeve. n

travanj 2020. | VJESNIK | 475 |

83


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Priopćenje s XXII. zasjedanja BK-a BiH i HBK-a U prostorijama Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci 2. ožujka 2020. održano je XXII. Redovito godišnje zajedničko zasjedanje Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Hrvatske biskupske konferencije. Na jednodnevnom zasjedanju, kojem su predsjedali predsjednik BK-a BiH vrhbosanski nadbiskup i metropolit kardinal Vinko Puljić i predsjednik HBK-a zadarski nadbiskup Želimir Puljić, sudjelovali su svi članovi Biskupske konferencije BiH, kao i apostolski vizitator za župu Međugorje te svi članovi Hrvatske biskupske konferencije, osim nadbiskupā iz Đakova i Rijeke koji su se ispričali. Na dijelu zasjedanja sudjelovao je i apostolski nuncij u BiH nadbiskup Luigi Pezzuto, koji je pohvalio odnose zajedništva između dviju biskupskih konferencija, kao i konkretnu suradnju koja proizlazi iz zajedništva, ističući da se na taj način osigurava život i rast sestrinskih Crkava, posebno kad se moraju suočiti sa zajedničkim poteškoćama da bi izgradili kraljevstvo Božje. Biskupi su saslušali godišnje Izvješće o djelovanju Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu i pastoralnoj brizi za katolike podrijetlom s ovih prostora koji sada žive diljem svijeta. Upoznati su da zbog nesmanjenog vala iseljavanja potrebe dušobrižništva Hrvata u inozemstvu i dalje rastu te je stoga potreban i odgovarajući odgovor Crkve u domovini. Dali su potrebne smjernice u vezi s pojedinim otvorenim pitanjima te saslušali financijsko izvješće Fonda solidarnosti za 2019. godinu. Razmatrajući rad Vijeća HBK-a i BK-a BiH za hrvatsku inozemnu pastvu, biskupi su izrazili zahvalnost dosadašnjem predsjedniku, umirovljenom vrhbosanskom pomoćnom biskupu Peri Sudaru, za mudro vođenje spomenutog Vijeća i lijepu suradnju s hrvatskim pastoralnim djelatnicima u inozemstvu. Za novog predsjednika Vijeća izabrali su vrhbosanskog nadbiskupa koadjutora Tomu Vukšića. Također su odobrili na sljedećih pet godina Statut Vijeća te Pravilnik Ravnateljstva i Pravilnik delegatske službe. Zadužili su Vijeće da razmotri unošenje eventualnih amandmana u pojedine od ovih dokumenata u dijelovima u kojima se pokazala potreba za jasnijim odredbama.

Nakon što su saslušali izvješće predsjednika Biskupskog povjerenstva za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, biskupi su izrazili zahvalnost Upravi Zavoda za uspješnu obnovu crkve sv. Jeronima i druge zahvate koji omogućuju bolji smještaj svećenicima iz svih biskupija u hrvatskom narodu tijekom poslijediplomskog studija. Posebno ih raduje lijepo ozračje

84 | 476 | VJESNIK | travanj 2020.

i spremnost svećenika studenata da budu od pomoći hrvatskim hodočasnicima prigodom njihova dolaska u Vječni Grad. Također su zahvalni sestrama milosrdnicama sv. Vinka Paulskog koje djeluju u ovom Zavodu. Za novog vicerektora Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu biskupi su izabrali svećenika Vrhbosanske nadbiskupije Marka Škrabu.

Predsjednici Caritasa BiH i Hrvatskog Caritasa upoznali su sudionike zasjedanja o prikupljenim sredstvima u okviru akcije Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini te o raspodjeli tih sredstava i projektima koji su financirani zahvaljujući toj pomoći. Izraženo je zadovoljstvo zbog dobre suradnje ova dva Caritasa te izražena zahvalnost svima koji sudjelovanjem u spomenutoj akciji pomažu katolicima i drugim ljudima u Bosni i Hercegovini. Biskupi su upoznati i da se od 2016. godine Treća korizmena nedjelja obilježava kao Nedjelja solidarnosti u partikularnoj Crkvi u Bosni i Hercegovini te da se prikupljeni darovi vjernika daju kao potpora župama s malim brojem vjernika.

Članovi BK-a BiH i HBK-a informirani su i o djelovanju Biskupske komisije HBK-a za liturgiju te o suradnji spomenute Komisije s Vijećem za liturgiju BK-a BiH. Upoznati su s tijekom rada na hrvatskome prijevodu trećega tipskog izdanja Rimskoga misala, kao i s tim da su u tijeku završni dogovori za tiskanje zajedničkog izdanja Kantuala s oba dodatka (onim koji se nalazi u pjesmarici HBK-a i onim koji se nalazi u pjesmarici BK-a BiH) »Pjevajte Gospodu pjesmu novu«. Zaduženi su predsjednici spomenute Komisije i Vijeća da zajedno s generalnim tajnicima dviju BK-a razmotre i predlože izmjene Statuta Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral. Tijekom zasjedanja izneseno je i Izvješće o aktivnostima Komisije HBK-a i BK-a BIH za Hrvatski martirologij. Izražena je zahvalnost biskupijskim povjerenicima na teritoriju obje Biskupske konferencije za skupljanje i provjeru podataka o pobijenim katolicima, žrtvama totalitarističkih sustava i politika. Ponovno je istaknuta potreba što detaljnijeg prikupljanja podataka o mogućim žrtvama ubijenima iz mržnje prema vjeri (in odium fidei) za koje postoji mogućnost uzdizanja na čast oltara. S radošću je konstatirano da su posljednjih godina iz nekoliko biskupija i redovničkih zajednica Crkve u Hrvata poslani svećenici, redovnici i redovnice u Rim na tečaj za postulatore kako bi mogli voditi postupke za proglašenje blaženima i svetima.


Biskupi su saslušali i Izvješće o radu Vijeća HBK-a za misije te su upoznati s plodnom suradnjom Nacionalnog misijskog ureda iz Zagreba i Misijske središnjice iz Sarajeva pod vodstvom nacionalnih ravnatelja Papinskih misijskih djela. Upoznavši se s tijekom godišnjeg susreta misionara, održanog od 29. lipnja do 3. srpnja 2019. u Splitu, izrazili su zahvalnost svim članovima Crkve u Hrvata koji djeluju u misijama, kao i onima koji u domovini podupiru rad misionara i misijskih djelatnika.

Okupljeni na zajedničkom zasjedanju u Banjoj Luci, biskupi su dali jednodušnu potporu mjesnom biskupu Franji Komarici, svjesni da on, unatoč prozivanjima pojedinih moćnika, govori istinu i s pravom se zalaže za opstanak Crkve i u entitetu Republika Srpska, gdje se donošenjem pojedinih zakona želi privesti kraju etničko čišćenje umjesto da se nepravde ispra-

Novi nastavnici KBF-a u Đakovu Mr. sc. Drago Marković Mr. sc. Drago Marković izabran je 2. prosinca 2019. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku u suradničko zvanje asistenta i suradničko radno mjesto asistenta, na određeno vrijeme, iz znanstvenog područja Humanističkih znanosti, znanstvenog polja teologija, znanstvene grane dogmatska teologija na Odsjeku za sustavnu teologiju. Na KBF-u u Đakovu izvodi nastavu iz kolegija Sakramenti posebno te izbornog kolegija Izabrane teme pneumatologije.

Drago Marković rođen je 10. svibnja 1987. u Otoku. Diplomirao je na KBF-u u Đakovu 2011. godine, a za svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije zaređen je 2012. Bio je župni vikar u Župi sv. Petra i Pavla u Osijeku (2012. – 2014.), a potom u Župi Duha Svetoga u Slavonskom Brodu (2014. – 2015.). Djelovao je i kao vjeroučitelj u osnovnoj školi u Osijeku. Poslijediplomski studij, specijalizaciju iz fundamentalne teologije, upisao je 2015. godine na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu gdje je 2017. godine postigao akademski stupanj magistra znanosti, s radom na temu »La questione della cultura nel documento della Gaudium et spes nel pensiero di Joseph Ratzinger«. Od 2018. godine kancelar je Nadbiskupskog ordinarijata Đakovo.

ve i svima omoguće jednaka prava. Pozivaju sve mjerodavne da napokon na konkretan način porade na sprečavanju nepravdi i podupru sve koji su ostali na svome ili se žele vratiti na svoje ognjište.

Biskupi su na osobit način molili za mjesnu Crkvu banjolučku tijekom euharistijskog slavlja koje su zajedno slavili u nedjelju, 1. ožujka 2020., u katedrali sv. Bonaventure u Banjoj Luci. Misu je predvodio kardinal Puljić, a propovijedao nadbiskup Želimir Puljić. Svi sudionici zasjedanja slavili su euharistiju na istom mjestu i u jutarnjim satima 2. ožujka, uoči samog zasjedanja, a misno slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić. Banja Luka, 2. ožujka 2020. Tajništvo HBK-a

Mr. sc. Ivan Zubac

Tajništvo BK-a BiH

Mr. sc. Ivan Zubac izabran je 2. prosinca 2019. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku u suradničko zvanje asistenta i suradničko radno mjesto asistenta, na određeno vrijeme, iz znanstvenog područja Humanističkih znanosti, znanstvenog polja teologija, znanstvene grane crkvene povijesti na Odsjeku za filozofiju i povijest. Na KBF-u u Đakovu izvodi nastavu iz sljedećih kolegija: Opća crkvena povijest: stari i srednji vijek, kao i iz izbornih kolegija Starokršćanska arheologija, Antičke biskupije na tlu današnje Hrvatske te drži seminar Izabrane teme iz starovjekovne crkvene povijesti.

Ivan Zubac rođen je 15. travnja 1982. u Sarajevu. U razdoblju od 2001. do 2008 studirao je na Filozofskom fakultetu u Osijeku na dvopredmetnom studiju Engleski jezik i književnost i Povijest. Predavao je engleski jezik u osnovnoj školi u Tordincima te u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji te Obrtničkoj školi u Osijeku. Poslijediplomski studij iz crkvene povijesti upisuje 2009. godine na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Magistrirao je 2012. godine, s radom na temu Đakovačko-osječka nadbiskupija između dva svjetska rata. Na istom Sveučilištu dovršava doktorsku disertaciju. Od zimskog semestra ak. god. 2017./2018. na KBF-u u Đakovu sudjelovao je u nastavi na Katedri crkvene povijesti kao naslovni asistent. KBF Đakovo travanj 2020. | VJESNIK | 477 |

85


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Pastoralno-katehetski kolokvij posvećen katekumenatu »Katekumenat – nadahnuće za katehezu i evangelizaciju odraslih« bila je tema devetog dvodnevnog Pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike, koji se održao 3. – 4. ožujka u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu. Kolokvij organizira Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju i Vijeće HBK-a za kler. Na početku kolokvija pozdravne riječi uputili su zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

Kardinal Bozanić pozdravio je prisutne te se referirao na prizore iz Evanđelja po Mateju gdje Isus progovara o kraljevstvu Božjem, i čemu je ono slično, posebno naglasivši Isusove riječi: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro« (Mt 13,52). Usporedivši Isusovu misao s nazivom Kolokvija, rekao je kako sudionici nisu specijalisti koji imaju recepte koje treba primijeniti, već više slični opisanome pismoznancu koji iz riznice iznosi novo i staro. »Novo je ono što je prisutno, ali ga treba otkriti. Stoga, nemamo mi neki recept, već to novo trebamo otkriti u susretu s drugima. U bližnjima, u kojima je Isus prisutan. Isus je ta novost koju treba posredovati. Možda ga mi nismo susreli pa ga ne možemo ni posredovati«, rekao je kardinal Bozanić. »Katekumenat nije u prvom redu pouka, on je navještaj događaja Isusa Krista koji dolazi čovjeku ususret. To želim svima vama, draga braćo i sestre, da susretnemo Isusa Krista«, zaključio je kardinal Bozanić. Uvodeći u rad kolokvija, predsjednik Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju, đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, istaknuo je da se posljednjih nekoliko godina, osim liturgijskih naglasaka, vlastitih korizmenom vremenu, pastoralno-katehetski kolokviji za svećenike organiziraju i održavaju upravo na početku tog preduskrsnog pokorničkog razdoblja »u kojemu smo svi pozvani iznova preispitati svoj osobni, u vjeri ukorijenjeni životni put«.

»Vrijeme korizme je i vrijeme propitivanja djelovanja i života čitave Crkve. Upravo zbog toga, drago mi je što ćemo se ovim Kolokvijem, uokvirenim u temu Katekumenat – nadahnuće za katehezu i evangelizaciju odraslih, vratiti, s jedne strane, na izvore života prve Crkve, a s druge, promatrati i razlučivati mogućnosti našega suvremenog evangelizacijskog djelovanja i to posebno u perspektivi rada s odraslim

86 | 478 | VJESNIK | travanj 2020.

vjernicima.« Istaknuo je da pastoralno-katehetski kolokvij koji započinje nema samo namjeru iznova proučavati korake katekumenata odraslih, kao liturgijsko-katehetskog sustava koji i danas služi kao okvir pripreme za one odrasle koji su odlučili postati kršćanima. »Daleko nam je više cilj katekumenat promatrati kao model evangelizacije i kateheze već krštenih odraslih vjernika, koji, doduše, možda i poznaju otajstva vjere Crkve, ali čija se pripadnost ne primjećuje kao nešto što im je ‘poznato iz dubine srca’, kao nešto što bi bio njihov trajni ‘događaj života’«, protumačio je mons. Hranić. »Odrasli vjernici često su u općim crkvenim, ali i našim evangelizacijsko-katehetskim dokumentima shvaćeni kao primarni naslovnici evangelizacije. Ipak, a pastoralna praksa to pokazuje, unatoč tomu što su odrasli naslovljeni kao primarni naslovnici, oni ostaju sekundarni subjekti našega pastoralnog djelovanja. Mnogo je, stoga, razloga za potrebu promjene perspektive evangelizacije danas. Jedan od temeljnih razloga novoga naglašavanja evangelizacije odraslih, navest će novi dokument naše HBK-a Da vaša radost bude potpuna, jest taj ‘da se ostvari prijelaz s vjere koja se oslanja na društvenu tradiciju, koliko god da je ona važna, na osobnu i zrelu vjeru, obrazloženu i svjedočku’ (br. 44). Zbog toga će upravo taj dokument, za razliku od sakramentalne inicijacije – koja se većinom koristi kao pojam uvođenja u vjeru djece i mladih – progovoriti o drugoj, odnosno ‘duhovnoj inicijaciji’ odraslih vjernika. Takva bi inicijacija trebala biti mistagoški koncipirana i namijenjena trajnom praćenju naših odraslih župljana (osobito onih ‘distanciranih’)«, istaknuo je mons. Hranić. Uime Hrvatske biskupske konferencije, Vijeća za kler te Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju, nadbiskup Hranić zahvalio je svima koji su na bilo koji način pridonijeli organizaciji ovoga Kolokvija, posebno članovima novoimenovanoga Povjerenstva, kojemu je stup i pokretač, a više godina i jedini član, predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda, dr. Ivica Pažin. Skice o zrelosti odraslih u suvremenom svijetu

Dr. Anto Mikić, s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, održao je predavanje »Skice o zrelosti odraslih u suvremenom svijetu«. U predavanju je naveo obilježja »ljudske«, osobne zrelosti, kojoj pripada i dimenzija zrelosti vjere. Potaknuo je nadalje na promišljanje bi li i mlađe i »srednje« generacije trebalo potražiti


i pozivati tamo gdje one danas ponajvećma borave – u prostoru novih medija i društvenih mreža. Jesu li ljudi u Crkvi dostatno osposobljeni za tu vrstu komunikacije i »nepisana pravila« koja u tim prostorima vladaju? Bi li se, možda, mogli prirediti i kakvi katehetski sadržaji prilagođeni internetskom prostoru, jer neki od »duhovnih« sadržaja (poput online duhovnih vježbi) nailaze na itekako dobar prijem kod dijela te publike! Naravno, online kateheza ne bi pritom imala za cilj ostati vječno online, nego bi dio te »internetske publike« nastojala zainteresirati i privući i za daljnje, stvarne, »RL« susrete i župno zajedništvo. Zaključio je da katehizacija i evangelizacija odraslih u formalnome smislu ne bi trebala ići u smjeru »kopiranja« modela katehizacije djece – a još manje »ponavljati« njene sadržaje! – nego bi, riječima suvremenih trendova, trebala ići u smjeru »cjeloživotnoga« neformalnoga vjerskog »odgoja i obrazovanja«, koje bi imalo raznolike oblike i sadržaje, primjerene potrebama i interesima suvremenog čovjeka. Teško bi se, naime, odrasle moglo dobiti u neke vjerske »večernje škole«, a da im se pritom ne okrnji »ponos i dostojanstvo«. »Da bi Crkvu suvremeni odrastao čovjek mogao prepoznati kao poželjno ‘mjesto’ na putu svoga osobnog sazrijevanja, i ona mora svjedočiti svoju ‘zrelost’! I to na svim razinama. Na spoznajnoj – kao zajednica/institucija koja je svjesna svoje ‘snage’, ali i svojih slabosti i nedostataka; koja analizira i svoje postupke i uči iz vlastitih grešaka, svjesna da je još daleko od ‘savršenog’, koja zna razlučivati bitno od nebitnog, promjenjivo od nepromjenjivog. I na čuvstvenoj razini – kao zajednica/institucija koja primjereno reagira na argumentiranu kritiku i kojoj se ‘drugi’ neće ‘bojati’ reći što o njoj i/li o njenim pojedinim postupcima (ili pojedinim postupcima nekih njenih predstavnika) uistinu misle; koja je sposobna za empatiju, razumijevanje i uvažavanje osjećaja i problema drugih i drukčijih; koja je sposobna za praštanje. Na djelatnoj, pak, razini – kao institucija/zajednica koja dosljedno živi svoja uvjerenja, iskreno, a ne ‘prividno’, koja preuzima odgovornost za svoje postupke; od koje društvo u kojemu ona živi ima i konkretne, mjerljive koristi. Koja je, kako bi se to danas reklo – društveno odgovorna«, zaključio je dr. Mikić. Katekumenat – nadahnuće za evangelizaciju odraslih

Profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Splitu dr. Ivan Bodrožić govorio je o temi »Katekumenat – nadahnuće za evangelizaciju odraslih«. U predavanju je pojasnio sam pojam ‘katekumenat’, koji, kako je bio življen u prvoj Crkvi, označava pripravu odraslih za krštenje, nakon čega su imali pristup i euharistiji. Dakle, riječ je o instituciji pouke ko-

jom se odrasle uvodilo u vjeru Crkve i omogućavalo im se da pristupe sakramentima.

Govoreći o novim perspektivama i nadahnućima, dr. Bodrožić istaknuo je da je katekumenat težio tome da pripravi kršćane kako bi bili pravi svjedoci Kristovi u svome društvu, i samo bi trebalo doći do svijesti da to društvo, ma koliko primilo određene kršćanske vrijednosti, nikada nije dovoljno evangelizirano, te da pred vjernicima ostaje trajni izazov da teže prema punini Kristovoj.

Danas se javljaju nove tendencije da se katekumenat promatra i nazove drugim imenom upravo radi gore spomenutih nedostatka. Tako ga NDPAC više ne obrađuje samo kao katekumenat, već kao učeništvo (discepolato), jer je smisao uvijek bio osposobiti one koji će ići za Kristom kao učenici, a ne samo odraditi obvezu i ispuniti cilj time što će biti kršteni. Viđen kao takav, onda može i danas predstavljati nadahnuće i izazov Crkvi. Naime, i danas moramo intenzivno i dobro otvorenih očiju promatrati što se događa oko nas u društvu, te na sve pojave znati odgovoriti. Iznio je dvije dimenzije poučavanja u vjeri onih koji nisu bili kršteni. »Prva je ona interna potreba, prema kojoj je samo znanje vjere ili nauk koji dolazi odozgo, od Boga, pretpostavljalo i određeni ljudski napor kojim ga se moglo razumjeti i prihvatiti. Zato je i Isus zapovjedio svojim učenicima da propovijedaju, naviještaju i poučavaju druge istinama koje je Bog objavio. U prvom redu, bili su pozvani naviještati istinu i događaj njegova uskrsnuća, kao što su oni koji su slušali trebali slušati posluhom vjere. Potreba da onaj tko pristupa Kristu bude poučen u vjeri bila je neophodna, bez obzira na to je li kandidat za krštenje dolazio iz židovstva ili poganstva, kao što ni razina nečije učenosti ili znanja nije dokidala takvu potrebu. S druge pak strane, pouka u vjeri mogla je ovisiti i o izvanjskim uvjetima u kojima je Crkva živjela u društvu. Tako je način pouke i katekumenske priprave ovisio o zahtjevima koje je pred Crkvu stavljao društveni trenutak. Ove dvije dimenzije katekumenata nikada ne gube svoju aktualnost, jer je uvijek neophodna unutarnja motivacija koja izvire iz odgovornosti pred Božjim otajstvom, ali isto tako je bitno primijeniti pouku prilagođavajući je i okolnostima trenutka u kojemu Crkva živi. U tom je smislu katekumenska priprava pokazala veliki raspon sadržaja, kao i velike mogućnosti prilagodbe, čime ostaje aktualna i znakovita i Crkvi našega vremena«, zaključio je dr. Bodrožić. Popodnevni program

U popodnevnom programu prvoga dana Kolokvija u utorak, 3. ožujka, dr. Milan Šimunović, umirovljeni profesor s Teologije u Rijeci, govorio je o temi »Živi travanj 2020. | VJESNIK | 479 |

87


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

vjernički krugovi za sudjelno zajedništvo u rastu vjere«. Naglasio je da su u vremenu stalnih i kontinuiranih promjena svi pastoralni radnici pozvani ići ususret, a ne samo čekati čovjeka koji traži odgovore na svoja egzistencijalna pitanja. Dodao je da su za pastoralni rad zahtjevniji vjernici koji misle da su do 15. godine života gotovi sa svom vjerskom naobrazbom. »Nakon 2000. godine u brojnim su župama pokrenuti živi krugovi Crkve, župne zajednice u skladu s crkvenim dokumentima, ali redoviti pastoralni rad pretekle su određene duhovne i molitvene zajednice koje njeguju određenu karizmu utemeljitelja i ne daju se uključiti u župno zajedništvo«, upozorio je mons. Šimunović i dodao kako se dio svećenika potom zadovoljio stereotipnim pastoralom, a dio se čak, kako je rekao, »tiho predao«. Ističući kako bez reforme pastoralne prakse nema i neće ni biti pomaka, mons. Šimunović pozvao je da se vjernicima njihova vjera »uznemiri« i »provocira«, kako bi ju produbili i mogli iz nje odgovoriti na izazove koji stoje pred njima. Dr. Dražen Živić se u predavanju o evangelizacijskoj zauzetosti vjernika laika »A što mi čekamo?« osvrnuo na 120. broj enciklike pape Franje Evangelii gaudium. Podsjetio da je čekanje ponekad dobro jer nas uči strpljivosti i poniznosti. »Međutim, izazovi se ne rješavaju okretanjem glave, nego suočavanjem. A na nemirnom moru života čeka nas Gospodar mora i vjetra«, naglasio je dr. Živić. Zapitao se i smijemo li ljubomorno, samo za sebe, zadržati riječ Božju ili smo pozvani na aktivno djelovanje i promicanje. »Sve češće se u javnosti čuje kako je vjera osobna stvar pojedinca, koju se ne bi smjelo promicati u javnom životu. Štoviše, navodno bismo ju morali zanijekati čim iziđemo iz kuće ili crkve, kao da su kršćani nositelji nekog zloćudnog virusa koji prijeti propašću čovječanstva. Naprotiv, poruka kršćanstva je poruka obraćenja, ohrabrenja, ljubavi, nade, mira i spasenja. I bilo bi doista boguugodno djelo ako bismo taj ‘virus’ prenijeli na svako Božje stvorenje«, poručio je dr. Živić. Ističući kako se u tome misionarskom poslanju – vlastitome svakom kršćaninu – vjernik mora osloniti na Isusa iz Nazareta, predavač je zaključio i da bi bilo dobro da Crkva kao institucija poradi na »propusnosti« crkvenih dokumenata na župnu razinu te da snažnije stane iza pozitivnih vjerničkih inicijativa u društvu. Sudionici Kolokvija potom su u četiri radionice, prema metodi postera i flyera, obrađivali teme o radu s odraslima u župnoj zajednici, o čitanju Božje riječi u župnoj zajednici, o hodočašću kao daru vjere te o evangelizaciji odraslih putem digitalnih tehnika kao sredstva novoga izričaja vjere.

88 | 480 | VJESNIK | travanj 2020.

Euharistijsko slavlje Na kraju prvog dana devetog Pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike »Katekumenat – nadahnuće za katehezu i evangelizaciju odraslih« euharistijsko slavlje u kapeli Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa predvodio je predsjednik Vijeća HBK-a za kler, đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić.

Na početku homilije biskup Ćurić istaknuo je kako čovjek ne treba u korizmu sam, već s djelima obnove, vjere i nade, ali, isto tako, u korizmu čovjek ide i zbog drugoga: »Pomozi mu, vodi ga sa sobom. Čovjeka se ne ostavlja.« Napomenuo je da korizmeno vrijeme očekuje od čovjeka dublje promišljanje. »Korizmeno vrijeme od nas očekuje da se malo dublje zamislimo nad vlastitim životom u vjeri da bi se svakome od nas i u našim župnim i biskupijskim zajednicama dogodilo jedno iskustvo obnove, i to uvijek kao obraćenje, posežući u korizmi za oruđima pokore, milostinjom, a zatim i djelima ljubavi«, naveo je biskup.

Spomenuo se također ovogodišnje korizmene poruke pape Franje u kojoj podsjeća da je u korizmi potrebno spasonosno dublje proniknuti vazmeni misterij po kojem nam je darovano Božje milosrđe. »Kako je to moguće? Papa kaže: samo u odnosu lice u lice s raspetim i uskrslim Gospodinom – koji me ljubio i predao samoga sebe za mene – u iskrenom, prijateljskom dijalogu s njim. I onda Papa poziva: upri svoj pogled u raširene ruke raspetoga Krista. Pusti da te uvijek iznova spašava«, rekao je biskup Ćurić napomenuvši da vjernicima i svećenicima prvi sugovornik uvijek treba biti Sveto pismo, koje upućuje na živi dijalog s Bogom u iskrenosti srca. »S novim pitanjima i nedoumicama što pred nas stavlja život, a nama svećenicima i dinamika naše službe. Ali u svemu tome uvijek trebamo imati povjerenje da nas Božja riječ uvijek poučava i odgaja«, naveo je biskup pojasnivši da to povjerenje kršćanin pronalazi u činjenici Božjeg očinstva, čiji se vrhunac dogodio upravo u Isusu Kristu. Kao drugog važnog sugovornika na putu vjere biskup je istaknuo apostolsku zajednicu Crkve. »Čini mi se da je ta pouka iskustva vjere apostola izuzetno važna i da svoju vjeru uvijek trebamo graditi kao apostolsku vjeru. Kao vjeru onih na čijim se temeljima gradi naša vjera, koji su dali ono prvo povijesno svjedočanstvo za djela spasenja u Isus Kristu«, rekao je biskup Ćurić istaknuvši da se upravo u vjeri apostola prepoznaje katekumenat i hod prema vjeri. Biskup je također istaknuo da vjera ne može biti samo stvar tradicije. »Dobro znamo da tradicija ima svoju vrijednost, ali danas sve snažnije osjećamo kako moramo graditi, kušati i živjeti duboku snagu duhovnosti.« IKA


Sinteza devetoga Pastoralnokatehetskog kolokvija za svećenike Predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za kler, đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, pripremio je sintezu devetoga Pastoralnokatehetskog kolokvija za svećenike, koji je na temu »Katekumenat – nadahnuće za katehezu i evangelizaciju odraslih« održan 3. i 4. ožujka u Zagrebu.

S pogledom unatrag ići naprijed. Za vrijeme ovoga Kolokvija pred očima nam je trajno bila prisutna slika katekumenata drevne Crkve. U kulturi i društvu, u kojemu je kršćanstvo bilo manjina, katekumenat je bio proces kojim se oblikovao identitet kršćanina u vjeri Crkve. »Treba da onaj«, reći će Ivan Zlatousti, »koji će pristupiti tim svetim otajstvima što ulijevaju strahopoštovanje bdije i bude budan« (Krsne kateheze, str. 139.). Za trajnu budnost katekumena molila je cijela zajednica. Tako, dok se jedan pripremao za susret s otajstvima vjere, zajednica već krštenih iznutra je, duhovno, mogla iskusiti svoje »drugo obraćenje«. Priprema na ispunjeni život jednoga, čitavu je zajednicu učvršćivala u postojanoj vjeri. Mistagoška dubina takva katekumenata, s jedne strane, te misionarska širina Crkve, s druge strane, dovoljan su razlog da Opći direktorij za katehezu (1997.) naglasi: »Čitava kateheza Crkve mora biti oblikovana prema katekumenatu« (br. 100). Zašto? Zato što katekumenat nije najprije strategija. On nije metoda. Katekumenat je proces kojim se, prema riječima pape u miru, Benedikta XVI., »u vjeri izučava život koji je vrijedan i sposoban takvim uvijek ostati« (O krizi kateheze, 1983.). Zbog toga će isti Papa ustvrditi: »Kateheza je katekumenat.« Profesor Bodrožić u svom nas je predavanju podsjetio da katekumenat kao model odgoja u vjeri nije samo ustrojen s ciljem poučavanja i odgoja za vjeru, nego proizlazi iz ozbiljnosti same vjere! Zbog širine njegova sadržaja, ali i mogućnosti prilagodbe, smatra prof. Bodrožić, upravo se u katekumenatu očituje aktualnost i znakovitost djelovanja Crkve za današnje vrijeme. U povijesti, dakle, prve Crkve slutimo budućnost evangelizacije za naše vrijeme.

Smijemo li zastati na pola puta? Katekumenat kao liturgijsko-katehetski znamen prve Crkve svojim je koracima činio put kojim se moralo proći kako bi se postalo sinom i kćeri Crkve, zajednicom u vjeri. Vremena su se promijenila. Sakramenti kršćanske inicijacije podjeljuju se danas najčešće za vrijeme djetinjstva i mladosti, pri čemu odrasli, koji su pred nas bili stavljeni kao predmet razmišljanja ovoga

Kolokvija, nerijetko ne znaju što bi s vjerom koju su baštinili iz djetinjstva i mladosti. A upravo je kateheza namijenjena odraslima, kako veli sv. papa Ivan Pavao II., »glavni oblik kateheze, jer se ona obraća osobama, koje imaju najveću odgovornost i sposobnost živjeti kršćansku poruku u potpuno razvijenom obliku« (Catechesi tradendae, br. 43). Zbog toga što to ne čine, što su zastali na pola puta, što su se »udaljili od svake vjerske prakse i u zreloj dobi žive s djetinjastim vjerskim spoznajama« (Catechesi tradendae, br. 44), sveti Papa ih naziva polukatekumenima. U vremenu, dakle, kako je rekao prof. Mikić, u kojemu gospodari fenomen odgođene zrelosti, smijemo li uopće, riječima prof. Šimunovića, oklijevati u »uznemiravanju vjernika«. Ako to, naime činimo, odnosno ako ništa ne učinimo, tada ne samo da odgovor na poziv vjere odraslih nije dovršen, nego ni mi kao Crkva, katehete i evangelizatori, svećenici i misionari, nismo do kraja izvršili svoje navjestiteljsko poslanje. I mi smo s ostalima zastali na pola puta. »Premda smo bolno svjesni svoje vlastite krhkosti«, opominje nas papa Franjo, »moramo ići naprijed i ne smatrati se gubitnicima, imajući pred očima ono što je Gospodin rekao svetom Pavlu: Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje« (Evangelii gaudium, br. 85). Možda će nas isti Papa, upravo zbog toga jer smo stali na pola puta, pozvati na »pastoralno obraćenje«. Obraćenje se događa pod križem. Kad je papa Benedikt XVI. godine 2008. proglasio Godinu sv. Pavla, apostola naroda, prilikom svečanoga otvorenja Godine, za vrijeme večernje molitve, rekao je: »Ne radi se o tome da razmišljamo o davnoj povijesti života, nego o tome da Pavao danas želi s nama razgovarati.« Razmišljajući o sv. Pavlu, Papa je ukazao na činjenicu kako biografija jednoga čovjeka može postati teologijom cijele Crkve. Ta je biografija satkana od graničnih iskustava, neizdrživih rana, »trna u tijelu«, kako će reći Apostol u Drugoj Korinćanima (12,7); sve ga to uči da se »hvali svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova… Jer kad sam slab, onda sam jak« (2Kor 12,9-10.). Biografije su današnjih odraslih vjernika locus catecheticus Crkve. Na poseban način su to, prema riječima dr. Mikića, krizni trenutci koji su izvanredna prilika za katehezu i evangelizaciju odraslih, a koji su, mišljenja je predavač, kao nikada dosad sami i osamljeni, bez ikakve pomoći okoline. Nije daleko od te misli ni dr. Živić, koji postavlja pitanje: »Pruža li Crkva vjertravanj 2020. | VJESNIK | 481 |

89


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

niku… stvarnu pomoć i zaštitu? Ili se tome pitanju prilazi samo prigodničarski?« Valja svakako zapaziti da nijedan od predavača ne zaziva odgovor Crkve u religiji koja bi bila kompenzacija, još manje zazivaju vjeru kao nešto za slabe, nego i sami, kao odrasli vjernici, razumiju svoju vjeru kao identifikaciju s Isusom Kristom; kao vjeru koja im može pomoći prijeći granice boli; kao vjeru koja se rodila podno križa. Jedino je takva vjera, ona rođena pod križem, istinska vjera. No, Crkva je pozvana pomoći odraslima da, riječima sinoćnje propovijedi, upru »svoj pogled u raširene ruke raspetoga Krista« te da puste »da ih uvijek iznova spašava«. Katekumenat je govor o živome Bogu. Kako bismo otkrivali putove kojima bi valjalo poći ususret suvremenom čovjeku, na ovome smo Kolokviju pokušali staviti pred sve vas i različite modele tradicionalnoga govora Crkve, ali s novim žarom, te novoga govora suvremenog čovjeka u kojemu nam još valja učiti prepoznavati prisutnost živoga Boga. Tako su nas voditelji radionica htjeli podsjetiti na (a) značenje hodočašća, ne samo kao cilja jednog zemljopisnog odredišta, koliko kao traženja životnoga odgovora, prepoznatoga u Kristovoj riječi nakon njegova uskrsnuća: »Ondje ćete ga naći«! Nadalje, razgovor sa »sugovornikom«, riječima propovjednika sinoćnjega euharistijskog slavlja, odnosno s (b) Božjom riječi, neiscrpno je vrelo rada s odraslim osobama. Biblija u tom smislu postaje ne samo povremenim sugovornikom odrasloga vjernika, nego i životnim

Nova knjiga – »Ambrozije« Prof. dr. Ivica Raguž, profesor dogmatske teologije na KBF-u Đakovu, objavio je novu knjigu u svojoj nakladnoj kući Panni, pod naslovom »Ambrozije«. Knjiga je to koja po prvi put na hrvatskom jeziku donosi prijevode i komentare ponajboljih tekstova velikoga crkvenog oca i milanskoga biskupa sv. Ambrozija. Naime, sv. Ambrozije dosad je u Hrvatskoj ostao gotovo nepoznat većini vjernika, pa i samih teologa, te se sada po prvi put vjernici mogu izravno susresti sa živim svecem Ambrozijem. Autor je knjigu podijelio tematski, tako da se mogu susresti razne teme iz područja duhovnoga života: Pjesma nad pjesmama, sveće-

90 | 482 | VJESNIK | travanj 2020.

suputnikom, koji ga prati i usmjeruje do cilja. (c) »Ljepota mnogostrukog lica Crkve« očituje se najprije u životu konkretne župne zajednice. Ona je prebivalište pučkih pobožnosti, djelatne ljubavi, obiteljske zajednice, kao i mnogo toga drugoga što razumijemo kao lice mistagoškog djelovanja Crkve. Stoga će voditelj te radionice i napisati u svojim materijalima: »Tko je uistinu susreo Krista, ne može ga držati za sebe, nego ga mora naviještati.« Konačno, (d) prostranstva koja nas okružuju, a koja će papa Franjo nazvati »nevidljivim gradovima«, suvremeni su mediji o kojima – čini se – nećemo smjeti više razmišljati samo kao o sredstvu evangelizacije, nego i kao o mjestu na kojemu se evangelizacija događa. Ti nevidljivi gradovi, taj virtualni svijet, koji će suvremeni komunikolozi nazvati »novim amblemom spasenja«, ne smiju ostati bez navještaja Riječi Božje. ***

Katekumenat je govor o živome Bogu. On je mjesto gdje se odrasli vjernici mogu susresti s ljudima koji su Boga konkretno iskusili i koji ga, takoreći, poznaju iz prve ruke. To su oni, koji su pronašli odgovor na pitanje: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« (Mt 16,15). Doista se nadamo da je deveti Pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike svima nama pomogao u potvrđivanju, ili u traženju odgovora na to pitanje. Odgovor je to, ako smo ga i pronašli, koji od svih nas zahtijeva stalno otkrivanje ljepote toga imena. IKA ništvo, progonstvo, sreća, bijeg, Blažena Djevica Marija, šutnja, brak, djevičanstvo, teologija, patnja, vino i dr. Tko god želi upoznati sv. Ambrozija, a preko njega zapravo cijelu povijest duhovnosti u Katoličkoj Crkvi, moći će u ovoj knjizi dobiti prikaz cijeloga njegova djela. Prof. Raguž pokušao je sv. Ambrozija na taj način oživjeti za današnje doba, doba duhovne oskudice. Knjiga je namijenjena svim vjernicima, osobito biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, jer donosi bisere velikoga milanskoga sveca, kojega se nakon čitanja njegovih tekstova jednostavno ne može ne zavoljeti. U ovim pošasnim i oskudnim vremenima, knjiga »Ambrozije« mogla bi se shvatiti kao istinska »utjeha teologije« crkvenoga oca Ambrozija. Knjiga ima 304 stranice, a po cijeni od 129 kuna može se naručiti u Nadbiskupijskoj knjižari u Đakovu: tiskanice@djos.hr; na telefonski broj 031/802-224 ili pak kod samoga autora: communio.hr@gmail.com. Tiskovni ured


Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax

Izjava o Odluci Ustavnoga suda RH u vezi s ustavnošću Zakona o udomiteljstvu Odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske br. US U-I-144/2019 i dr., objavljena 29. siječnja 2020., u vezi s ustavnošću Zakona o udomiteljstvu (Narodne novine, br. 115/18), u javnosti je izazvala određene disonantne tonove i negodovanja. Stoga Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax, u okviru svojega poslanja, smatra potrebnim upozoriti na neke pojedinosti u vezi s tom odlukom, ali i u širem kontekstu. Negativni tonovi usmjereni su na odluku koju je donijela većina ustavnih sudaca, premda postoje još četiri tzv. izdvojena mišljenja. Ona se međusobno razlikuju po tome kako shvaćaju izreku i obrazloženje glavne odluke; jedno mišljenje smatra da osporavani zakon ne krši zabranu diskriminacije jer nije riječ o temeljnim ljudskim pravima, nego o socijalnoj usluzi, a jedno se mišljenje uz mnoštvo valjanih pravnih argumenata u potpunosti protivi glavnoj odluci. Ovom Izjavom osvrćemo se na glavnu odluku i njezine društvene implikacije.

1.

Dvojbena odluka. Premda ta ustavnosudska odluka ne proglašava Zakon o udomiteljstvu nesuglasnim s Ustavom RH, ona izrijekom stvara obvezu za sudove i druga tijela javne uprave da zakonske odredbe tumače i primjenjuju tako da istospolnim partnerima omoguće udomljavanje djece. Time se Ustavni sud stavio u poziciju zakonodavca, što smatramo nedopustivim s aspekta trodiobe vlasti i vladavine prava. Komisija Iustitia et pax stoga vjeruje da je spomenuta odluka pod snažnim utjecajem europskih strujanja, pravnih tendencija neoliberalnih svjetonazora, koji samim time nisu neutralni, i da nije tek jedna u nizu takvih odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske. Europska stvarnost odraz je utjecaja europskih nadinstitucionalnih sudova i tijela te različitih strategija koje mijenjaju nacionalne poglede na društvenu zbilju te vlastitu tradiciju, kulturu i suverenost država u nacionalnim pravnim okvirima.

2. Udomiteljstvo je isključivo u službi djetetove

dobrobiti. Udomiteljstvo je socijalna usluga smještaja djeteta ili odrasle osobe koju pruža udomitelj sa svojom obitelji ili udomitelj samac. Prosuđivanje usluge udomiteljstva kroz zakonsku definiciju udomiteljske obitelji i njezino ustavnosudsko proširenje na osobe u životnom partnerstvu (formalnom ili neformalnom) učinjeno je uz prinos velike žrtve dobrobiti djeteta uime, nekih, tobože zajedničkih,

modernih vrednota. Ravnopravnost spolova i iz nje proizlazeća zabrana diskriminacije temeljem spolne orijentacije nadjačali su u ovom slučaju veću, prvenstvenu, vrednotu, onu dobrobiti djeteta. Činjenica je da odluke takva sadržaja (ustavnosudskoga, sudskoga i upravnoga karaktera), ako tomu izravno ne smjeraju, neizbježno imaju za posljedicu dekonstrukciju postojeće društvene svijesti o tome da je udomljavanje djece od strane istospolnih partnera neprihvatljivo i strano. Dakako, čini se da je to prvi, a izgledno ne i posljednji korak prema izgradnji nametnutoga, društvenoga prihvaćanja novih obiteljskih paradigma. Takvomu razvoju prava oštro se protivimo.

Komisija Iustitia et pax uvjerenja je da većina naših sugrađana smatra, što dokazuju i posljednja istraživanja javnoga mnijenja, da su djeci potrebni majka i otac i da nitko tu tvrdnju ne može oboriti valjanim argumentima. U hrvatskoj se tradiciji i kulturi shvaćenoj u najširem smislu obitelj poima kao zajednica majke, oca i njihove djece, i takav pogled nipošto ne treba mijenjati niti ga označavati nazadnim, neciviliziranim, zastarjelim. On je dio hrvatskoga i općeljudskoga identiteta.

Pritisak zainteresiranih podnositelja zahtjeva za ocjenu ustavnosti, uz pomoć medija i pojedinih nevladinih udruga, čimbenik je koji je, čini se, utjecao na odluku kakva je donesena. Ustavni je sud, naime, prepoznao legitimni cilj Zakona o udomiteljstvu, a to je osoba u potrebi, tj. korisnik usluge udomiteljstva koji mora biti središnji subjekt cjelokupnoga sustava socijalne skrbi. Sud ističe da su pružatelji usluge udomiteljstva u službi ostvarivanja prava korisnika, u ovom slučaju djeteta, te Sud istodobno niječe postojanje »prava biti udomiteljem«.

Međutim, Ustavni sud u nastavku Odluke nelogičnim zaključivanjem ističe navodnu diskriminaciju istospolnih partnera. Pritom je Ustavni sud smetnuo s uma da propis koji spominje, a to je Zakon o suzbijanju diskriminacije, istodobno diskriminacijom ne smatra određena, točno navedena ponašanja i posebne mjere, među kojima se spominje i legitimna »zaštita prava i dobrobiti djece, zaštita javnoga morala i pogodovanje braku, pri čemu upotrijebljena sredstva moraju biti primjerena i nužna«. Valja upozoriti da zaštita prava i dobrobiti djece mora uvijek nadilaziti pojedinačne interese odraslih osotravanj 2020. | VJESNIK | 483 |

91


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

ba, u ovom slučaju želju istospolnih partnera da udome djecu.

3. Odgovornost države i nadležnih tijela. Ustav Republike Hrvatske, kao najviši pravni akt, gubi na svojoj snazi pod udarom međunarodnih dokumenata. No još uvijek je prisutna i valja je svesrdno poštovati – ustavna odredba, pomalo i zapovijed za sve nas, da je država dužna osobitu skrb posvetiti djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi (čl. 63. st. 5.). Dakle, središnji subjekti u takvoj su situaciji djeca koju valja zbrinuti, a ne odrasli koji bi ih mogli ili htjeli na svoj način zbrinuti. Propust je državne vlasti što premalo djece biva posvojeno, što dovoljno ne podupire smještaj djece izvan domova, vodeći se uvijek djetetovom dobrobiti.

Pozivamo nadležna tijela koja su dužna provoditi ustavnu odluku da svaki konkretan slučaj zbrinjavanja djeteta (i ne samo udomiteljstvom) procijene u skladu s djetetovom dobrobiti i zaštitom njegova najboljega interesa, uz uvažavanje djetetova prava na izražavanje mišljenja o stvarima koje ga se tiču. Nijedno dijete nije izolirani pojedinac, već živi i odrasta u svijetu koji ga okružuje. Posljedice koje bi mogle proisteći za dijete udomljeno kod istospolnih parova mogu biti dalekosežne i nepopravljive. Dobrobit je djeteta individualna i najviša vrednota u pravnim okvirima. Štoviše, Konvencija o pravima djeteta, kao najmjerodavniji i najvažniji međunarodni dokument, poziva sva državna tijela da uvijek prosuđuju što je za dijete u njegovu najboljem interesu te upozorava da djetetovi najbolji interesi imaju prednost pred interesima svih drugih (državne vlasti, institucija i odraslih osoba). U vezi sa smještajem djeteta izvan obitelji, a kakvo je i udomiteljstvo, Konvencija o pravima djeteta pojačano upozorava da odabir smještaja treba osigurati »kontinuitet u djetetovu odgoju, kao i njegovu… kulturnom… podrijetlu« (čl. 20. st. 3.). Dvojimo odgovara li udomiteljstvo djece kod istospolnih partnera navedenomu zahtjevu. Kao što iskustvo pokazuje, smatra Katolička Crkva, odsutnost majke i oca stvara zapreke normalnomu razvoju djece koju se eventualno uključi u istospolne zajednice. Njima nedostaje iskustvo majčinstva ili očinstva. Uključiti djecu u zajednice osoba istoga spola udomljavanjem ili posvojenjem znači zapravo činiti nasilje nad tom djecom, u smislu iskorištavanja njihova stanja slabosti da bi ih se uključilo u okružje koje ne pogoduje njihovu punom ljudskom razvoju. Takva bi praksa zasigurno bila teško nemoralna i u otvorenom proturječju s načelom što ga je priznala i Konvencija o pravima djeteta, prema kojoj

92 | 484 | VJESNIK | travanj 2020.

u svakom slučaju treba očuvati najbolji interes djeteta kao najslabije i najranjivije strane.

4. Ne postoji »pravo postati udomiteljem«. Na-

pominjemo da nijedan međunarodni ugovor ne poznaje »pravo na roditeljstvo« – laički često rečeno »pravo na dijete«, pa stoga nijedan par (bračni, izvanbračni, istospolni) ni pojedinac ne mogu sebi prisvajati prava koja ne postoje. Napominjemo da praksa Europskoga suda za ljudska prava ne poznaje »pravo postati udomiteljem« u okvirima zaštite prava na obiteljski život (iz članka 8.) ili drugih ljudskih prava, koja štiti Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ta Konvencija nikomu ne jamči pravo osnovati obitelj, posvojiti dijete niti postati skrbnikom djeteta ili njegovim udomiteljem, pa je s tim zahtjevom usklađena i judikatura Suda. U javnosti se, poradi različitih medijskih istupa pojedinaca i nekih udruga, stekao dojam da Zakon o udomiteljstvu krši ljudska prava istospolnih parova ne omogućujući im udomljavanje djeteta, pa ih zato navodno diskriminira i stavlja u nejednak položaj. Međutim, nije riječ o njihovim ljudskim pravima ni njihovu kršenju, jer strasburška i ustavnosudska praksa moguću diskriminaciju (pa i temeljem spolne orijentacije) povezuju uz kršenje materijalnih prava i sloboda po nekoj od diskriminatornih osnova. Budući da ne postoji »pravo na roditeljstvo« ni »pravo na dijete«, time ne postoji ni pravo pojedinca da bude udomitelj. U suprotnom bi se radilo o kršenju najboljega interesa djeteta kao temeljnoga načela Konvencije o pravima djeteta, jer dijete ne smije biti objekt pretenzija odraslih i sredstvo ostvarenja njihovih želja, kako na normativnoj tako ni na provedbenoj razini. Upozoravamo da prilikom zasnivanja udomiteljskoga odnosa nadležna tijela moraju voditi računa ne samo o mišljenju djeteta, nego i o postupovnim pravima roditelja koji imaju roditeljsku skrb i koji mogu biti i nesuglasni s izborom istospolnih partnera kao udomitelja za njihovo dijete. Neuzimanje u obzir ili zaobilaženje želje roditelja moglo bi uroditi neželjenim plodovima, odnosno tužbama protiv države. Međutim, kad se dobrobit djece stavlja ispred svega, štetnih posljedica nema. Stoga apeliramo na savjest i razumnu prosudbu svih sudionika u postupku udomljavanja da ni u jednom trenutku ne ustuknu pred zaštitom dobrobiti djece. U Zagrebu 4. ožujka 2020.

X Đuro Hranić nadbiskup đakovačko-osječki predsjednik Komisije HBK-a Iustitia et pax


Odredbe biskupa Hrvatske biskupske konferencije u vezi sa sprečavanjem širenja bolesti COVID-19 Svjesni sadašnjih zahtjevnih okolnosti, a kao dionici odgovornosti za zdravlje i život vjernika i drugih građana, te u skladu s najnovijim mjerama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Ministarstva zdravstva, mi, biskupi Hrvatske biskupske konferencije, donosimo privremene mjere, koje stupaju na snagu u petak, 20. ožujka 2020. i traju do drukčije odluke. 1. Da bi se izbjeglo širenje bolesti COVID-19 i očuvalo zdravlje stanovništva, sve se svete mise, slavlja sakramenata, sakramentala, pučke pobožnosti, župna slavlja i drugi događaji i svi sastanci otkazuju do daljnjega, kako unutar zatvorenih prostora tako i na otvorenim prostorima. 2. Svećenici neka slave svetu misu bez sudjelovanja zajednice, a u skladu s odredbama Rimskoga misala upotrijebit će se oblik »Reda mise bez naroda«. Neka istodobno žarko ustraju u molitvi Časoslova i razmatranju, prinoseći prošnje za Božji narod i sav svijet. 3. Dijecezanski biskupi, sve do opoziva, vjernike u Hrvatskoj oslobađaju obveze sudjelovanja na nedjeljnoj i blagdanskoj svetoj misi. Neka vjernici ovu obvezu zamijene molitvom, postom, dobrim djelima, čitanjem Božje riječi, molitvenim sudjelovanjem u prijenosu euharistijskoga i drugih slavlja, prenošenih putem radija, televizije i drugih elektroničkih sredstava. Neka se tijekom prijenosa euharistijskog slavlja posebno združe s primanjem duhovne pričesti. 4. Potrebno je vjernicima, napose djeci, mladima i obiteljima, posredstvom elektroničkih medija omogućiti pristup katehetskim i drugim duhovnim sadržajima. O tome, držeći se odredbi dijecezanskih biskupa, neka skrbe katehetski uredi ili druga tijela i službe koje su na pomoć župnicima u njihovu pastoralnom djelovanju. 5. Neka crkve za vrijeme trajanja epidemije budu otvorene isključivo pod sljedećim uvjetima: a) crkve su otvorene samo za osobnu molitvu zdravih vjernika koji su bez simptoma akutne plućne bolesti; b) u crkvi istodobno smije biti prisutno najviše deset osoba pazeći pritom da razmak između osoba bude barem 2 metra; c) crkva otvorena za vjernike mora imati stalno otvorena vrata, uz mjere pojačane higijene i svakodnevnog čišćenja.

6. Slavlje sakramenta ispovijedi i bolesničkoga pomazanja ne može se slaviti do daljnjega, osim u smrtnoj pogibelji. 7. Slavlja kršćanskih sprovoda dopuštena su uz stro-

go pridržavanje zdravstvenih i sigurnosnih uputa mjerodavnih državnih institucija. Pokojnici će biti sprovedeni i pokopani u prisutnosti najbliže rodbine, a mise za pokojne bit će slavljene nakon ukidanja ovih mjera.

8. Bolnički kapelani i svećenici koji pastoralno skrbe

u staračkim domovima i drugim sličnim ustanovama trebaju slijediti upute spomenutih ustanova za prevenciju infekcija.

9. Nad/biskupijski, župni i drugi crkveni uredi te crkveni arhivi ostaju zatvoreni do daljnjega. Vjernici se mogu obratiti navedenim ustanovama isključivo telefonom ili elektroničkom poštom. 10. Katolički vrtići, škole i druge odgojno-obrazov-

ne i dobrotvorne ustanove dužne su slijediti upute Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske.

11. U crkvenim ustanovama u kojima živi više oso-

ba, kao što su svećenički domovi, redovničke kuće, sjemeništa, neka se ograniče izlasci i kontakti s posjetiteljima izvana. Svećenici i ostali pastoralni djelatnici neka objave ove upute u župnim časopisima, oglasnim pločama ili na mrežnim stranicama. Podsjećamo vjernike da nam je svima kršćanska dužnost posvjedočiti solidarnost i učiniti sve da bi se spriječilo širenje virusa. Pretvorimo ovu krizu u prigodu da unatoč ovoj kušnji, u nadi budemo radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani (usp. Rim 12,12). Neka molitva, post i djela ljubavi ostanu obilježje ovoga korizmenog vremena, a molitva za zdravlje i blagoslov našega naroda i drugih hrvatskih građana u ovom izazovnom vremenu neka bude ustrajna. Moleći zagovor Blažene Djevice Marije, Zdravlja bolesnih, u Gospodinu vas pozdravljamo. Biskupi HBK-a Zagreb, 19. ožujka 2020. travanj 2020. | VJESNIK | 485 |

93


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Liturgijska slavlja, molitveni susreti i pastoralno-katehetsko djelovanje u vrijeme aktualnog širenja zaraze COVID-19 (koronavirus) (Nadbiskupski ordinarijat, Preporuke i upute za postupanje, br. 309/2020., Đakovo, 14. ožujka 2020.)

Svim župnim zajednicama Đakovačko-osječke nadbiskupije

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice! Dragi vjernici!

Prolazimo razdoblje u kojem smo, zajedno s mnogim zemljama diljem svijeta i Europe, suočeni sa širenjem zaraze izazvane koronavirusom (COVID-19). Pandemijski razmjeri o kojima svakodnevno slušamo u obavijesnim sredstvima zahtijevaju razboritu pozornost i naših crkvenih zajednica te ozbiljan stav naše kršćanske odgovornosti. 1. Snaženje vjere i molitveno pouzdanje

Zasigurno da je za nas kršćane ovo vrijeme širenja koronavirusa vrijeme snaženja osobne i zajedničke vjere u raspetog i uskrslog Gospodina, vrijeme naše pojačane molitve, solidarnosti, ljubavi, žrtve i posta – tim više što smo u korizmenom vremenu! Pozivam vas, stoga, sve ponajprije na mir srca, koji je plod vjere da smo Gospodinovi, u njegovim rukama, da njemu pripadamo i da k njemu idemo (usp. Rim 8,34-38; Ef 2,14). Spominjimo se uvijek da smo stvorenja njegove ljubavi! Stoga vas pozivam na zaufanu molitvu za zdravlje svih oboljelih od koronavirusa; za osnaženje i zdravlje članova njihovih obitelji i svih ugroženih na njihovu radnom mjestu; za snagu zdravstvenim djelatnicima i svima koji su u službi bolesnika; za mudre odluke svih odgovornih za javno zdravlje i dobro društva; za oslobođenje svih ljudi od trpljenja i kušnji; za nadu u pobjedu života te za život vječni svih preminulih. Snaženje ozračja vjere u pobjedu dobra i u oslobođenje od zla, molitveno ozračje, kršćanska nada, solidarnost i zauzeta ljubav prema bližnjima naš su specifičan kršćanski doprinos u danima kušnje i straha, koji čovjeka zatvaraju pred Bogom i pred drugim ljudima. Mi kršćani vjerujemo u Božju pomoć i u snagu molitve kojima se suočavamo s navedenom i svakom drugom opasnošću. Molitva nas oslobađa od stanja depresije i nemoći; snaži

94 | 486 | VJESNIK | travanj 2020.

naše povjerenje, predanje i vjerničko pouzdanje u Oca. Ona nas ispunja nutarnjim mirom i daje nam snagu za odgovornost za opće dobro te za slobodu služenja u ljubavi.

Naše crkve i naša srca neka zato ostanu otvorena za osobnu i zajedničku molitvu te za liturgiju i slavlje sakramenata. U euharistijskim slavljima sljedećih nedjelja neka se u molitvu vjernika umetne i zaziv za zdravlje svih oboljelih, za utjehu članova njihovih obitelji, za mudrost odgovornih u vlasti, za snagu medicinskog osoblja i za vječni život preminulima. No, istodobno vas sve pozivam i molim da budemo odgovorni jedni prema drugima i jedni za druge, da poštujemo petu Božju zapovijed, te štitimo svoje zdravlje, kao i živote i zdravlje bližnjih. 2. Prevencija širenja zaraze – odgovornost jednih za druge

Uvažavajući nadležna tijela i službe koje skrbe o zdravlju u Republici Hrvatskoj, a na temelju preporuka Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo primljenih preko Tajništva Hrvatske biskupske konferencije, u vidu prevencije širenja zaraze koronavirusom, donosimo izvanredne upute za liturgijska i molitvena slavlja te za pastoralno-katehetski rad na području Đakovačko-osječke nadbiskupije. Preporuke za euharistijska slavlja

1. Nedjeljno euharistijsko slavlje izvor je i vrhunac cjelokupnog života Crkve. Ono je zajednički i osobni susret s raspetim i uskrslim Gospodinom. Kršćanin se zato ne odriče lako nedjeljnog euharistijskog slavlja. Ipak, u ovim izvanrednim okolnostima, molimo sve vjernike da se u slučaju bolesti i pojave simptoma infekcije dišnih putova (povišena tjelesna temperatura, kašalj, poteškoće s disanjem, kratak dah) ustegnu od dolaska na sv. misu i na druga sakramentalna te molitvena slavlja. Svi oboljeli i sa simptomima bolesti te oni koji u savjesti smatraju da zbog mogućnosti zara-


ze ne mogu doći na sv. misu, mogu se u ovim posebnim prilikama opravdano uzdržati od obveze sudjelovanja na nedjeljnoj sv. misi. Sve istodobno potičem da sv. misu, ako je to moguće, prate preko sredstava društvenoga priopćavanja te se još snažnije posvete osobnoj i obiteljskoj molitvi te čitanju Sv. pisma.

2. Molimo da se od dolaska na sv. misu i na druga sakramentalna te molitvena slavlja ustegnu i osobe koje su bile u područjima zahvaćenima širenjem zaraze ili u doticaju s osobama koje su vjerojatno ili potvrđeno oboljele od koronavirusa (neka to čine 14 dana od napuštanja zahvaćenog područja ili doticaja s oboljelom osobom i neka se tijekom tog razdoblja pridržavaju uputa liječnika o zdravstvenom nadzoru).

3. Molimo da se od dolaska na sv. misu i druga liturgijsko-molitvena slavlja, posebice ona na kojima sudjeluje velik broj vjernika, tijekom trajanja aktualne situacije, ustegnu i osobe starije životne dobi te osobe s kroničnim bolestima (kao što su bolesti srčano-žilnog ili dišnog sustava, šećerna bolest, maligne bolesti i sl.). 4. Svećenici sa simptomima povišene tjelesne temperature, kašlja, poteškoća s disanjem te kratkoga daha neka ne obavljaju svoju liturgijsku i pastoralno-katehetsku službu. U slučaju da nije moguće omogućiti adekvatnu zamjenu, predviđena okupljanja mogu se otkazati.

5. Preporučujemo vjernicima da kod stajanja ili sjedenja u crkvi, uzimajući u obzir veličinu pojedine crkve, nastoje držati potreban razmak (prema uputama zdravstvenih službi preporučen je razmak od 1 metra). Ako to nije moguće, vjernici koji žele mogu za vrijeme liturgijsko-molitvenih slavlja ostati u sabranosti i izvan crkve, u njezinoj blizini, osobito ako postoji razglas koji omogućuje praćenje i sudjelovanje u liturgijskom slavlju.

6. Ako su u pojedinoj župi redovitim rasporedom predviđena svečanija, a time i vremenski duža liturgijska slavlja (kao što su župni godovi i druge prigode), takva se slavlja mogu zbog trenutnih okolnosti ostvariti na jednostavniji način. Sakrament pomirenja – pojedinačne ispovijedi

7. Slavlje sakramenta pomirenja neka se slavi u prostorima koji omogućuju preporučeni potreban razmak od jednoga metra između svećenika i pokornika. U tu svrhu mogu se upotrijebiti katehetske dvorane, sakristije ili drugi župni prostori. 8. Ako to nije moguće, neka se u svim ispovjedaonicama preko rešetke stavi plastična folija. Neka

se izbjegava ispovijedanje u potpuno zatvorenim ispovjedaonicama.

9. Svećenici neka već sada potiču vjernike na uskrsnu ispovijed. Stoga neka im svakodnevno pružaju mogućnost za pristup sakramentu pomirenja, kako bi se što je moguće više izbjeglo okupljanje velikog broja ljudi te gužva u vrijeme tzv. »velikih ispovijedi« prije Uskrsa. Župna kateheza i drugi pastoralni susreti

10. U vrijeme obustave redovite nastave u osnovnim i srednjim školama te na fakultetima na području cijele Republike Hrvatske, neka se obustave župni pastoralno-katehetski programi i druge aktivnosti. 11. U navedenom razdoblju mogu se odgoditi formativni i drugi susreti svećenika i vjernika na dekanatskoj i nadbiskupijskoj razini (kao što su svećeničke korone, rekolekcije, seminari, zajednička hodočašća, posebne pobožnosti i sl.).

12. Slijedom navedenoga, neće se održati Nadbiskupijski križni put za mlade, predviđen za 28. ožujka 2020. Posebne mjere zaštite

13. Pozivamo sve vjernike i svećenike da se u crkvenom i pastoralno-katehetskom prostoru te u liturgiji nastoje pridržavati preporuka općih mjera zaštite od respiratornih zaraznih bolesti, uključujući izbjegavanje dodira i tjelesnoga kontakta s drugim osobama. Stoga će, kako nas pozivaju nadležne zdravstvene službe, biti potrebno isprazniti škropionice s blagoslovljenom vodom na ulazima u crkve; u euharistijskim slavljima će se, nakon riječi »Mir Gospodnji bio vazda s vama«, izostaviti poziv i gestu pružanja mira; vjernicima će se preporučiti i uputiti ih na primanje pričesti na ruku, kako je to već predviđeno u Općoj uredbi Rimskoga misala; u sadašnjim će se okolnostima ispustiti odnedavna uvriježeno davanje »križića« na čelo djeci koja pristupaju u pričesnoj procesiji sama ili sa svojim roditeljima; u slučajevima koncelebracije, posebno s većim brojem suslavitelja, u trenutnim okolnostima može se pod obje prilike pričestiti samo glavni slavitelj.

14. Sve svećenike i župne suradnike molimo da u pripravi liturgijskih darova i pri uporabi liturgijskoga posuđa i ruha s još većom pozornošću poštuju higijenske propise, da se primjenjuju mjere pojačane higijene i svakodnevnog čišćenja crkvenih prostora, da često provjetravaju prostore, da po mogućnosti drže otvorena vratravanj 2020. | VJESNIK | 487 |

95


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

ta crkvenih prostora, da se na ulaze u crkve i u župne prostore postave dezinfekcijska sredstva za ruke i uz njih kratke informacije o općim mjerama smanjenja rizika od zaraznih bolesti te da primjenjuju i druge slične mjere prevencije od zaraznih bolesti.

U prilogu vam dostavljamo Molitvu Gospi od Zdravlja i sv. Roku, zaštitniku protiv zaraznih bolesti, te tekst preporuke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

Molitva Gospi od Zdravlja i svetom Roku Pomolimo se!

Djela naša milošću svojom i pomoći prati, da svaka naša molitva i radnja s Tobom vazda počinje i započeta da se s Tobom dovrši. Primi i usliši naše molitvene vapaje. Daj nam svoj mir kako bi srca naša bila poslušna Tvojim zapovijedima i smirena u Tvojoj zaštiti. Užezi u nama oganj Duha Svetoga da Ti čistim tijelom služimo i neokaljanim srcem omilimo. Zahvaljujemo Ti za Tvoju i našu majku, Blaženu Djevicu Mariju, koja pomaže svojoj djeci u nevoljama kako bi opet zadobili zdravlje. Po njezinu zagovoru, oslobodi nas ove pandemijske nevolje, kao i od svakog moralnog nereda i zastranjenja. Neka ona svojom majčinskom brigom

Molitva i post za oboljele od koronavirusa Vjernici Župe Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu na poseban su način 18. ožujka, na uočnicu blagdana sv. Josipa, zaštitnika obitelji i naše domovine, molili i postili za sve oboljele od koronavirusa, za zdravstvene djelatnike i odgovorne, kao i za poštedu svoga grada, kraja i domovine od širenja virusa. Poštujući upute o sudjelovanju na misnim slavljima, župljani su sudjelovali na jutarnjoj i večernjoj misi, koje je u Pastoralnom centru predvodio domaći župnik Ivan Lenić. Uz izloženu sliku sv. Josipa molili su njegov zagovor u ovim teškim životnim poteškoćama.

Upriličen je i ‘sat milosrđa’ od 15 do 16 sati u župnoj crkvi. Nakon pjevane krunice i zaziva milosr-

96 | 488 | VJESNIK | travanj 2020.

Zahvaljujemo svima koji se svojim trudom i doprinosom stavljaju u službu našega zdravlja i općega dobra. Hvala svima koji mole za one koji su zahvaćeni koronavirusom i za svu našu bolesnu braću i sestre. Sve stavljamo pod majčinski zagovor Blažene Djevice Marije, na sve zazivamo Božji blagoslov i svima želimo blagoslovljene korizmene dane.

Drago Marković kancelar

X Đuro Hranić nadbiskup

prati i štiti sve ljude i narode od opasne zaraze koronavirusa. Neka ozdravi bolesne i blagoslivlja sve one koji njima pomažu.

Spasitelju, Isuse Kriste, u svojoj blagoj providnosti i očinskoj mudrosti postavio si svetoga Roka moćnim zaštitnikom protiv zaraznih bolesti i po njemu uvijek dijelio obilje blagoslova ljudima u bolesti i tjeskobi. Pošalji ga u ovom času kad nam je zdravlje ugroženo da nas štiti i za nas moli, kako bismo bili dostojni Tvojih obećanja. Ne dopusti, Gospodine, da se oslanjamo samo na svoje umijeće i znanje, već da se pouzdajemo u Tvoju pomoć i veliko milosrđe. Udijeli nam zdravlje duše i tijela kako bismo trajno mogli iskazivati Tebi slavu i hvalu. A svi za koje molimo, živi ili mrtvi, neka po zagovoru Tvojih svetih miljenika milostivo dobiju oproštenje svojih grijeha i zasluže stići u vječni život u nebu. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen. đu Božjem, župnik Lenić je pred kipom Gospe Brze Pomoći u molitvi povjerio Gospi sve stanovnike grada u obrani od širenja koronavirusa. Podsjetivši da u litanijama Gospu nazivamo obranom od zaraznih bolesti i pošasti, ustvrdio je kako nam je potrebno samo se skloniti do Gospina krila i moliti njezin zagovor, a Ona će pomoći kako je i dosad uvijek pomagala. Slijedio je potom uz pjevanje psalma »Tebi vapim« pokornički ophod oko crkve, koji je završio blagoslovom. »U ovim danima vraćamo se onom najbitnijem, da se naučimo da ne možemo u životu sve mi isplanirati, odrediti, i to puno puta bez Božjeg promisla. Pozvani smo izabrati ono bitno i činiti ono što nam je istinski potrebno, što nas čini ljudima i vjernicima«, poručio je župnik Lenić. Svoje je župljane u ovim teškim korizmenim danima pozvao na ustrajnu molitvu, kao i na odgovorno ponašanje i poslušnost svojim biskupima i ostalim nadređenima, jer je to, kako je rekao, naše kršćansko svjedočanstvo prema bližnjemu. Brankica Lukačević


Nadbiskup Đuro Hranić: Pozivam vas ponajprije na mir srca Zamoljen od pojedinih lokalnih medija da se u svjetlu odredbi biskupa Hrvatske biskupske konferencije u vezi sprečavanja širenja bolesti COVID-19 (koronavirusa) obrati vjernicima Đakovačko-osječke nadbiskupije, nadbiskup Đuro Hranić uputio je sljedeću poruku: »Mi kršćani čvrsto vjerujemo u Božju providnost, da Bog svojom ljubavlju prati naše živote, da je on Bog s nama: u našim radostima, u opasnosti i poteškoćama, u svakom trenutku našega života. Pozivam vas sve, draga braćo i sestre, draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, ponajprije na mir srca. Neka ovo vrijeme širenja korona virusa za nas sve bude vrijeme produbljenja naše osobne i zajedničke vjere da smo Gospodinovi, u njegovim rukama, da njemu pripadamo i da k njemu idemo (usp. Rim 8,34-38; Ef 2,14). Mi smo stvorenja njegove ljubavi! Uime odgovornosti za zdravlje i živote ljudi, uime ljubavi prema bližnjima, poštujući odredbe i preporuke stručnih službi, mi hrvatski biskupi morali smo donijeti bolne i teške odluke. Pri donošenju tako teških odluka bili smo vođeni ljubavlju prema bližnjima te odgovornošću jednih za druge, a pritom smo poštovali smjernice mjerodavnih državnih službi. Pozivam vas sve da budemo međusobno povezani u duhu, da u molitvi nosimo jedni druge i članove naših zajednica. Istodobno molimo Duha mudrosti i straha Božjega za one koji vode stručne službe, za sve nositelje vlasti koji snagom povjerenja koje smo im poklonili na izborima vode javne poslove naših lokalnih sredina i naše zemlje, za sve one koji skrbe za opće dobro, koji rade u različitim službama služeći nama građanima, osobito za snagu zdravstvenim djelatnicima i svima koji su u službi bolesnika. Također, molimo za oslobođenje svih ljudi od trpljenja i kušnji, za nadu u pobjedu života te za život vječni svih preminulih. Snaženje ozračja vjere u pobjedu dobra i u oslobođenje od zla, molitveno ozračje, kršćanska nada, solidarnost i zauzeta ljubav prema bližnjima naš su specifičan kršćanski doprinos u danima kušnje i straha, koji čovjeka zatvaraju pred Bogom i pred drugim ljudima. Mi kršćani vjerujemo u Božju pomoć i u snagu molitve kojima se suočavamo s navedenom i svakom drugom opasnošću. Molitva nas oslobađa od stanja depresije i nemoći, snaži naše povjerenje, predanje i vjerničko pouzdanje u Oca. Ona nas ispunjava nutarnjim mirom i daje nam snagu za odgovornost za opće dobro te za slobodu služenja u ljubavi. U ovoj izvanrednoj situaciji vrijede odredbe Katekizma (br. 2183) i Zakonika kanonskog prava (kan.

1248, § 2), prema kojima se onima koji zbog važnih razloga nisu u mogućnosti sudjelovati na nedjeljnom euharistijskom slavlju preporučuje da umjesto toga provedu odgovarajuće vrijeme u molitvi – čitanjem Svetog pisma, moljenjem Časoslova ili drugih molitava – zasebno ili u obitelji. K tome, naše crkve kao mjesta duhovne okrepe i molitve ipak ostaju otvorene za našu pojedinačnu molitvu i duhovnu sabranost. Pritom treba poštovati sanitarne mjere zaštite o dezinficiranju i provjetravanju. Svaki će župnik, stoga, samostalno odlučiti o vremenu kad će i koje crkve na području njegove župe biti otvorene, a obavijest o tomu staviti na mrežne stranice svoje župe i vidno istaknuti na crkvena vrata ili koje drugo prikladno mjesto. Svećenike pozivam da i dalje slave mise u crkvama ili odgovarajućim kapelama, svjedočeći o tomu, kako nas to uči Katekizam Katoličke Crkve (br. 1343), da je euharistija središte života Crkve. Vjernike potičemo da se iz svojih domova priključe tako slavljenim svetim misama, izražavajući na taj način da se u svakoj misi cijela Crkva sjedinjuje s Kristovom žrtvom (br. 1369). Vjernicima preporučujemo da pažljivo prate nedjeljne i blagdanske televizijske prijenose misa, a i mi ćemo omogućiti praćenje uživo određenih molitvenih slavlja iz naše katedrale. Molimo da se posjet bolesniku, ispovijed i pričest te bolesničko pomazanje podijele u neodgodivim slučajevima, poštujući odredbe zaštite (dezinfekciju ruku i nošenje maske).« Na kraju svoga obraćanja nadbiskup je rekao: »Teško je ovo i bolno. Moramo imati povjerenja u mjerodavne službe koje vode brigu o općem dobru i poštovati njihove smjernice. Nadam se da ćemo sačuvati pribranost, vedrinu duha i povjerenje u Gospodina te da ćemo se opet radosno okupljati na naša zajednička vjernička i druga slavlja.« Tiskovni ured travanj 2020. | VJESNIK | 489 |

97


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Misa uz televizijski prijenos i izrazi solidarnosti sa Zagrebačkom nadbiskupijom Na četvrtu korizmenu nedjelju, 22. ožujka 2020., nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić predvodio je euharistijsko slavlje u đakovačkoj katedrali s početkom u 11 sati. Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup se osvrnuo na vijesti o snažnom potresu na području Zagreba te uputio izraze molitvenog zajedništva i solidarnosti s klerom i vjernicima Zagrebačke nadbiskupije, napose s brojnim Slavoncima koji žive na području Zagreba i okolice. Da bi se izbjeglo širenje bolesti COVID-19 i očuvalo zdravlje stanovništva, misa se slavila u posebnim okolnostima; izravno ju je prenosila Slavonska televizija, a preuzimajući signal i Slavonskobrodska televizija. Uz nadbiskupa Hranića, koncelebrirao je župnik đakovačke Župe Svih svetih, vlč. Tomislav Ćorluka, a posluživao tajnik Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Domagoj Lacković. Liturgijsko pjevanje animirali su preč. Mato Gašparović, vlč. mr. Pavao Mikulčić i vlč. mr. Drago Marković, uz orguljsku pratnju maestra Ivana Andrića. Misna čitanja pročitala je Josipa Hrehorović. Uvod u misno slavlje i homiliju nadbiskupa donosimo u cijelosti.

koronavirusom, s medicinskim osobljem koje svoje zdravlje izlaže opasnosti liječeći oboljele, sa svima zaposlenima u raznim ustanovama i službama koji su na usluzi svima nama te vode brigu o općem dobru čitavoga društva, kao i sa svima koji su u izolaciji. U ovu euharistijsku molitvu uključujemo i našu braću i sestre, građane grada Zagreba i okolice, koji su jutros dodatno pogođeni potresom te materijalnom štetom u svojim domovima i crkvama.

Uvod u misno slavlje

Molimo oproštenje zbog povrede ljubavi i odgovornosti jednih za druge i molimo prosvjetljenje našega uma i srca »svjetlom Kristovim«.

Draga braćo i sestre, svi bolno proživljavamo činjenicu da smo lišeni zajedničkog okupljanja na nedjeljnoj euharistiji i pristupa euharistijskom stolu. Bolno je to za vaše pastire, dragu braću svećenike u vašim župnim zajednicama, koji danas slave svete mise za vas, povezani u duhu sa svima vama – svojim župljanima, ali u praznim crkvama, sami. Bolno je to i za vas vjernike u vašim domovima.

Zahvaljujemo Slavonskoj televiziji koja je odlučila snimati i izravno prenositi ovo euharistijsko slavlje iz naše đakovačke katedrale, majke svih naših župnih i filijalnih crkava, te koja je omogućila da izravan prijenos preuzme i Slavonskobrodska televizija, povezivanjem želeći nas tako povezati kao biskupijsku zajednicu te utješiti u boli koju proživljavamo lišeni zajedničkoga nedjeljnoga susreta oko euharistijskoga stola i sv. pričesti. Osobito duhovno i molitveno zajedništvo svih nas i naših obitelji očitujemo sa zahvaćenima zarazom

98 | 490 | VJESNIK | travanj 2020.

Liturgijska čitanja današnje četvrte korizmene nedjelje namijenjena su pripravnicima za krštenje i svima nama koji smo već kršteni. Poručuju nam da se krštenjem pridružujemo Kristu Gospodinu, da nas on po sakramentima kršćanske inicijacije prosvjetljuje te osposobljava da stvarnost u koju smo uronjeni i ljude s kojima živimo promatramo njegovim očima i srcem, »u svjetlu Kristovu«, otajstveno povezane s njime, u njegovu otajstvenu tijelu, koje je Crkva i da se tako osjećamo povezani i jedni s drugima, snagom i djelovanjem Duha Svetoga u našim srcima.

Homilija

Sva draga braćo i sestre s područja naše Đakovačko-osječke nadbiskupije, draga braćo svećenici i pastiri naših župnih zajednica, mnogopoštovana braćo redovnici i sestre redovnice!

Mladi apostol Ivan vjerojatno je bio uz Isusa i gledao kako on od pljuvačke i zemlje pravi blato te tim blatom maže oči slijepcu od rođenja, koji je potom, kad je oprao oči, progledao. Taj čin Isusova ozdravljenja slijepca snažno se usjekao u njegovo pamćenje te se on i u svojoj starosti još uvijek dobro sjećao svake pojedinosti i zapisao ih u svoj evanđeoski tekst što smo ga mi sada čuli u nešto skraćenom obliku. Ivan se sjećao kako je slijepac progledao i kako je


na potpuno nov način doživio svijet oko sebe. Bio je uvjeren da je Isus tako i njemu otvorio oči i mnogim drugima. Obraćenje i krštenje Ivan opisuje kao prosvjetljenje. Krštenje nam omogućava da progledamo! Otvaraju nam se oči da bismo stvarnost promatrali novim očima, u novom svjetlu, da bismo je uočili u njezinoj cjelovitosti. No, to se ipak ne događa odjednom, posrijedi je proces koji sadrži određene korake i stupnjeve što proizlaze jedan iz drugoga. I apostol Ivan, pišući svoje Evanđelje, svjedoči o tome.

1. Kad slijepac od rođenja u današnjem evanđeoskom izvješću drugima svjedoči o događaju nakon kojega je progledao, on za onoga koji ga je ozdravio najprije koristi izraz »čovjek koji se zove Isus«. I to je prva faza obraćenja: susresti i upoznati Isusa. U drugoj etapi svojega svjedočenja bivši slijepac Isusa naziva »prorokom«. Do te druge etape došao je očito kroz osobno promišljanje. Ali do toga ne bi došao da nije o Isusu razgovarao i s drugim ljudima: razgovarao je sa susjedima, s prosjacima, sa svojim ukućanima, vodili su ga prethodno od jednih do drugih, sve do farizeja. I valja također uočiti: ozdravljeni slijepac Isusa je nazvao »prorokom« ne onda kad je ozdravio, nego tek nakon što su na njega vršili različite pritiske te nakon što su prema njemu bili neugodni. Što su drugi oko njega više osporavali Isusa, to je više rasla vjera bivšeg slijepca i njegovo uvjerenje da je Isus prorok. To su etape i našeg hoda do obraćenja te do vjerničkog dozrijevanja: nije dosta samo upoznati Isusa, potrebno je biti zahvaćen – »zaražen« njime, pomazan njegovim Duhom – kao što je i slijepac bio pomazan blatom od njegove pljuvačke; potrebno je o njemu razmišljati: i osobno i s drugima; kako s onima koji su u razgovoru ugodni, tako i s onima koji su krajnje neugodni. Konačno, u završnoj etapi, slijepac je u Isusu prepoznao »Gospodina« i »Sina Čovječjega« te se bacio ničice pred nj. A preduvjet da bi se ove tri etape mogle ostvariti, i da bi do kraja progledao, bilo je povjerenje u Isusovu riječ, vršenje onoga što je on tražio, makar su i njegova riječ i ono što je Isus tražio bili čudni i neobični zahtjevi poput mazanja očiju blatom. Evanđeosko izvješće tako govori o fizičkom ozdravljenju od sljepoće, ali isto tako i o progresivnom pomaku od duhovne sljepoće do prosvjetljenja. On, koji je bio slijep, progledao je, za razliku od farizeja u kojima se događa suprotan proces: oni koji vide postaju sve više slijepi. 2. Ivan u evanđeoskom tekstu pravi razliku između tame i svjetla, između sljepoće i vida. Koristi sliku sljepila da bi nam pojasnio što se s nama kršćani-

ma događa po sakramentu krsta: mi, koji smo bili slijepi, sada smo progledali! Otvaraju nam se oči da bismo stvarnost uočili u njezinoj cjelovitosti, dublje i potpunije, da bismo ju vidjeli i s druge strane. Po tom novom uvidu u stvarnost bivamo oslobođeni sljepoće te postajemo sposobni za uočavanje i vrednovanje stvarnosti oko nas. Postajemo sposobni gledati stvarnost novim Božjim očima, kako nam to osvjetljava prvo današnje čitanje. Bog je drukčije gledao na Jišajeve sinove. Njegov pogled je drukčiji od Samuelova. Samuel je za kralja izabrao najstarijeg i najuglednijeg Jišajeva sina. No Bog, koji gleda sasvim drukčijim očima i koji ima drukčije kriterije, za kralja je izabrao najmlađega Jišajeva sina – Davida. Kad je prorok Samuel došao k Jišaju, David je bio u polju kod stada. Pastirska služba je – čak i za njegova oca Jišaja – bila Davidova razina i njegov domet. Pred Samuela je izveo sedmoricu svojih sinova, a Davida je potpuno isključio. No, Bog je imao drukčije kriterije. On je gledao u srce, i za kralja izabrao Davida. Proroku Samuelu poručio je da se pri odabiru ljudi ne zaustavlja na izgledu i na vanjštini, nego da gleda u srce.

3. Vjerovati, znači progledati; stvarnost promatrati ne površno, nego cjelovito, onakvom kakva ona jest. Vjerovati, znači u Kristu prepoznati Boga i stvarnost oko sebe iščitavati u svjetlu njegove evanđeoske poruke. Nakon Isusove riječi o slijepom čovjeku: »Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja«, odjednom se prestaje voditi ra­sprava o krivnji i kazni. U središte pozornosti dolazi Božja moć i dobrota. U središtu više nije ni sljepilo, ni kriv­nja, ni Bog koji kažnjava grijehe, nego Isus – svjetlo svijeta i nova slika o Bogu. Postaje jasno da Bog nije onaj koji kažnjava grijehe, nego koji ljubi i iz nevolje spašava čovjeka. Bolest prestaje biti kazna za grijeh te postaje izazovom za dobrotu; mogućnošću da se na bolesnom čovjeku pokaže Božje djelovanje. Bog je vidljiv i prepoznatljiv onda kad slijepac progleda. Nisu li to tako snažne poruke i za nas u ovim konkretnim okolnostima koje proživljavamo?! Da bismo upoznali Boga onakvoga kakav on jest, moramo izići iz svoje tame i svojih shvaćanja; moraju nam se otvoriti oči. I da bismo shvatili tko je Isus, da bismo u njega povjerovali, moraju nam se otvoriti oči vjere. Tako priča o slijepcu govori ustvari o vjeri u Boga kao o otvaranju očiju. Upozorava da je lakše podariti vid slijepcu od rođenja, ne­goli pomoći tvrdokornu čovjeku da opazi vla­stito sljepilo. Slava se travanj 2020. | VJESNIK | 491 |

99


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Božja zaustavlja na mjestu gdje čovjek ne dopušta susret s Bogom. A to se ne događa samo na granici vjere i nevjere, već i ondje gdje je vjera kruta, gdje je izgrađena na raspravama o krivovjerju, a ne i na osobnom susretu s Isusom kao Kristom i Gospodinom. Nedjeljni euharistijski susret Crkva, stoga, draga braćo i sestre, nikada nije shvaćala trenutkom rasprave o Bo­gu, pa niti danas u našem suočavanju s aktualnom pandemijom i s potresom u našoj domovini, nego kao privilegirani trenutak osobnog susreta s njime, kao trenutak prosvjetljenja koje je njegov dar i koje nas čini sposobnima stvarnost u kojoj živimo promatrati novim očima.

Čitavo čovječanstvo, pa tako i naš narod, i mi kao Crkva, draga braćo i sestre, draga braćo svećenici, proživljavamo osobito bolan trenutak, u kojemu

Obavijest korisnicima Savjetovališta Đakovačkoosječke nadbiskupije (BiOS, SON) Djelatnici Bračnih i obiteljskih savjetovališta te Savjetovališta za žrtve obiteljskog nasilja Đakovačko-osječke nadbiskupije obavještavaju korisnike kojima je potrebna psihološka i duhovna pomoć i podrška da im se mogu obratiti putem telefona jer pružaju mogućnost savjetovanja radnim danom od 8 do 12 sati na sljedećim brojevima:

Osijek: 031/253-916, 031/253-917, 031/253-948 Slavonski Brod: 035/416-116, 035/411-420

Biblijsko bdjenje Zvuk crkvenih zvona u nedjelju, 1. ožujka, oglasio je u 20:30 završetak Biblijskog bdjenja u Župi sv. Mateja apostola u Bizovcu pod geslom Riječi tvoje, Gospodine, srce slade (Ps 19,9). Ovo bdjenje održava se sedmu godinu zaredom, a započelo je na Pepelnicu, 26. veljače, nakon večernje mise, kao oblik korizmene pobožnosti i duhovne obnove u ovoj župi. Čitanje Biblije započeo je župnik Zoran

100 | 492 | VJESNIK | travanj 2020.

smo, kao nikada u novijoj povijesti, lišeni zajedničkog okupljanja i susreta s Isusom kao Gospodinom na euharistijskim slavljima u našim župnim i filijalnim zajednicama. Neka nam ovaj oblik zajedništva posredstvom Slavonske te Slavonskobrodske televizije pomogne da se svi otvorimo poruci Božje riječi današnje četvrte korizmene nedjelje, kako bismo, njome prosvijetljeni, otvorenih očiju i srca lakše razumjeli i prihvatili važnost te smisao zadržavanja u našim domovima, ustezanja od okupljanja u crkvama, od pričesti, od izlazaka i međusobnih susreta, i tako mogli još jasnije očitovati ljubav i odgovornost jednih za druge, solidarnost s oboljelima od zaraze i s onima koji se svjesno izlažu opasnosti te naporno rade za opće dobro, te kako bismo očitovali bol i blizinu onima koji oplakuju svoje mrtve. Amen. Tiskovni ured Možete nam i pisati putem e-maila: savjetovaliste-os@djos.hr; son@djos.hr; savjetovaliste-sb@ djos.hr.

S obzirom na novonastale okolnosti zbog koronavirusa (COVID-19), Bračna i obiteljska savjetovalište te Savjetovalište za žrtve obiteljskoga nasilja Đakovačko-osječke nadbiskupije obustavljaju radionice i predavanja do daljnjega, kao i primanje klijenata putem osobnih kontakata, sve dok se ne ostvare uvjeti za rad bez opasnosti od oboljenja i zaraze. U međuvremenu, za više informacija pratite našu Facebook stranicu: Bračno i obiteljsko savjetovalište ili mrežnu stranicu Đakovačko-osječke nadbiskupije http://djos.hr/. Tiskovni ured

Ćosić, a više od dvjesto župljana danonoćno je čitalo Sveto pismo, a čitanju su se i ove godine rado pridružili učenici OŠ »Bratoljub Klaić«. U knjizi dojmova mnogi vjernici posvjedočili su koliko je Riječ živa, snažna, ohrabrujuća, utješna, poticajna, ozdravljujuća, uvijek suvremena…

Bdjenje je zaključeno u vjeri i nadi da će ovo čitanje i slušanje Božje riječi župljane potaknuti na svakodnevni dublji suživot s Riječju, koju će onda bolje poznavati i spremnije vršiti. Ivana Oremuš


Korizmene akcije Caritasa »Dječja košarica – Uskrs (2020.)« I ove godine Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije tijekom korizme pokreće projekt »Dječja košarica – Uskrs 2020.«. Cilj je projekta prikupiti osnovne životne potrepštine za djecu do treće godine života te osigurati jednokratne pakete pomoći za trudnice. Ovim se projektom poziva sve župnike osječkih dekanata, vjeroučitelje osnovnih i srednjih škola, donatore i ljude dobre volje na prikupljanje dječjih potrepština, odjeće, obuće, hrane i novčanih sredstva za obitelji s malom djecom iz Osijeka i okolice. Prikupljene donacije bit će podijeljene potrebitim obiteljima za Uskrs 2020. godine. Kontakt osoba je Ivanka Domazet (031/253-915; 031/501-035; 091/5321-429) te se u dogovoru s njom sve prikupljeno može dostaviti u Centar za majku i dijete Osijek (Matije Gupca 47a) utorkom i srijedom od 8 do 15 sati. Novčana sredstva moguće je uplatiti na blagajni Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije (Vikarijat Osijek, J. J. Strossmayera 58) svakim radnim danom od 8 do 16 sati) ili uplatom na žiroračun: CARITAS ĐAKOVAČKO-OSJEČKE NADBISKUPIJE J. J. Strossmayera 58, Osijek IBAN: HR6123400091110046082 S pozivom na broj: 2104 Svrha: Za Centar za majku i dijete

»Blaženije je davati nego primati (2020.)«

Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije i ove korizme pokreće svoj trajni projekt »Blaženije je davati nego primati«. Projekt se provodi na području Osječkog istočnog, Osječkog zapadnog i Čepinskog dekanata, s ciljem prikupljanja živežnih namirnica, higijenskih i novčanih sredstava kako bi se osigurao topli obrok za još veći broj ljudi u potrebi i bolji život korisnika pučkih kuhinja. Župni Caritasi namirnice i higijenske potrepštine prikupljaju na svom području i potom vlastitim prijevozom dostavljaju u Pučku kuhinju Osijek, Matije Gupca 10, od 6 do 14 sati, subotom prema dogovoru (tel. 031/503-040, mob. 098/573 554), u Pučku kuhinju Slavonski Brod, P. Preradovića 1, od 7 do 15 sati, subotom prema dogovoru (tel. 035/442-111, mob. 099/270 7447) te Pučku kuhinju Vinkovci, Zvonarska 60, od 7 do 15 sati, subotom prema dogovoru (tel. 032/369-880; mob. 099/270 7447). Donatori, ako se radi o pravnim osobama, uz donaciju trebaju dostaviti i otpre-

mnicu, a donirana sredstva trebaju biti u proizvođačkom pakiranju. Uplata novčanih sredstva moguća je na žiroračun:

PUČKA KUHINJA I CENTAR ZA PRIHVAT BESKUĆNIKA OSIJEK: Privredna banka Zagreb IBAN: HR5323400091100158725 Addiko banka IBAN: HR9025000091102039593 Model: HR00, s pozivom na broj: 31000-1-01 Opis plaćanja: donacija »Blaženije je davati nego primati« za Pučku kuhinju Osijek Model: HR00 S pozivom na broj: 31000-2-01

Opis plaćanja: donacija »Blaženije je davati nego primati« za Centar za prihvat beskućnika

Osobna uplata u blagajnu Caritasa Osijek (Strossmayerova 58) radnim danom od 8 do 16 sati ili u Caritasovoj Pučkoj kuhinji Osijek (Matije Gupca 10) radnim danom od 6 do 14 sati. PUČKA KUHINJA SLAVONSKI BROD: Privredna banka Zagreb IBAN: HR6123400091110046082 Model: HR00, s pozivom na broj: 35000-1-01

Opis plaćanja: donacija »Blaženije je davati nego primati« za Pučku kuhinju Slavonski Brod

Osobna uplata u Caritasovoj Pučkoj kuhinji Slavonski Brod (P. Preradovića 1) radnim danom od 7 do 15 sati ili u blagajnu Caritasa Osijek (Strossmayerova 58) radnim danom od 8 do 16 sati. PUČKA KUHINJA VINKOVCI I VUKOVAR: Privredna banka Zagreb IBAN: HR6123400091110046082 Model: HR00, s pozivom na broj: 32100-1-01

Opis plaćanja: donacija »Blaženije je davati nego primati« za Pučku kuhinju Vinkovci Model: HR00, s pozivom na broj: 32000-1-01

Opis plaćanja: donacija »Blaženije je davati nego primati« za Pučku kuhinju Vukovar

Osobna uplata u blagajnu Caritasa Vinkovci (Zvonarska ulica 60) radnim danom od 7 do 15 sati ili u blagajnu Caritasa Osijek (Strossmayerova 58) radnim danom od 8 do 16 sati. Tiskovni ured travanj 2020. | VJESNIK | 493 |

101


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Boravak mons. Prospera Balthazara Lyima Osijek Nakon jutarnje mise u osječkoj Župi sv. Ćirila i Metoda, mons. Lyimo posjetio je u nedjelju, 16. veljače, i osječku donjogradsku Župu Preslavnoga Imena Marijina te predvodio misno slavlje, na kojemu, uz odrasle, u velikom broju sudjeluju djeca. Misijska skupina ove župe već godinama pomaže misijsku postaju u Arushi koju vodi vlč. Velimir Tomić, pa se stoga biskup Lyimo s velikom radošću odazvao pozivu posjetiti Donjograđane. Župnik Ivan Jurić na početku misnoga slavlja pozdravio je biskupa Prospera, a riječi pozdrava na engleski jezik prevodila je prof. Anita Kopić. Biskup je misu slavio na engleskom jeziku, župljani su sudjelovali na hrvatskom, a liturgijsko pjevanje animirao je Zbor mladih. Mons. Lyimo zahvalio je ovoj župnoj zajednici što je svojim prilozima skupila potrebna sredstva za crijep koji je bio prijeko potreban u misijskoj postaji vlč. Tomića. Crijep je kupljen u Vinkovcima, pa je tako i Slavonija utkana u taj daleki dio svijeta. Biskup Lyimo ukratko je opisao stanje u Tanzaniji, ističući veličinu teritorija, broj župa, veliki broj mladih koji se odlučuju za duhovna zvanja. Pozvao je donjogradske vjernike da i dalje u svojim molitvama podržavaju ljude koji tamo žive. Na kraju propovijedi zajedno s djecom otpjevao je i otplesao pjesmu na swahiliju, što su djeca prihvatila s velikom radošću te uzvratila pjevanjem i plesanjem njima najdraže pjesme »Mi želimo uzdić’ Isusa«. Nakon mise, župljani su se s biskupom Prosperom mogli osobno susresti. Mnogi su darovali svoj prilog za pomoć misijama, a najsimpatičnija bila su djeca – nekoliko novčića koje su imali za kupovinu slatkiša odlučili su darovati biskupu Lyimu za pomoć djeci u Africi. Mirena Zake

U nedjelju, 16. veljače, večernjim euharistijskim slavljem u konkatedrali sv. Petra i Pavla u Osijeku predsjedao je mons. Lyimo, pomoćni biskup Nadbiskupije Arusha iz Tanzanije. U koncelebraciji su bili preč. dr. Zdenko Ilić, sudski vikar i profesor na KBFu u Đakovu, domaći župnik mons. Adam Bernatović, umirovljeni svećenik Vladimir Mikrut i župni vikar Blaž Jokić. Pozdravljajući biskupa, mons. Bernatović govorio je o povezanosti dviju mjesnih crkava po misionarima i međusobnom pomaganju te rekao: »Danas u ovom zajedništvu euharistije želimo uključiti u molitve Crkvu i njezine potrebe u Tanzaniji, želimo im reći da ih podupiremo u njihovu misijskom djelovanju i radu, i u tome im želimo pripomoći i svojom milostinjom.« Homiliju je biskup Lyimo izrekao na engleskom jeziku, a prevodio je dr. Zdenko Ilić. Nakon što se osvrnuo na nedjeljna liturgijska čitanja,

102 | 494 | VJESNIK | travanj 2020.

biskup je rekao: »Bog nam je darovao oči da vidimo patnju ljudi, uši da možemo čuti drugoga koji govori, dao nam je jezik kojim možemo druge utješiti, dao nam je ruke kojima možemo pale podići i, iznad svega, dao nam je srce kojim možemo ljubiti sve.« Nadbiskupija Arusha sagradila je i gradi mnoga sirotišta, škole i bolnice. No, ne mogu svima pomoći zbog velikog siromaštva u zemlji i zbog veličine nadbiskupije koja pokriva područje od 67 340 km2. Nažalost, puno je siromašne djece i to zbog velikog postotka zaraženih AIDS-om. Zbog njihova mentaliteta, najviše pate djevojčice, kojima ne dopuštaju školovanje, već ih u dobi od 12 godina »prodaju za brakove«. Nekada se dogodi da te djevojčice uspiju pobjeći od tih dogovorenih brakova i onda traže zaštitu od Crkve. Nastoje sagraditi centre za te djevojčice i dati im adekvatno obrazovanje. Na kraju mise župnik je zahvalio za posjet biskupa Prospera konkatedralnoj župi i obećao mu molitveno zajedništvo i materijalnu pomoć. Nakon euharistije mnogi su prilazili i uručivali mons. Lyimu novčanu pomoć. Dvojica dječaka osnovnoškolske i predškolske dobi prišli su i darovali čokoladice za siromašnu djecu. Robert Almaši Misijski centar u Đakovu

U sklopu svoga posjeta Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, mons. Lyimo pohodio je u ponedjeljak, 17. veljače, prostore Misijskog centra u Đakovu, gdje se susreo i razgovarao sa s. Ignacijom Ribinski, nadbiskupijskom promicateljicom župnih misijskih skupina te sa župnikom, župnim vikarom i članovima misijske skupine đakovačke Župe Svih svetih. U pratnji biskupa bio je kancelar Nadbiskupske kurije, vlč. mr. Drago Marković, koji je prevodio razgovor biskupa i domaćina. U srdačnom razgovoru, s. Ignacija biskupu je govorila o početcima rada misijske skupine u Đakovu, koja u ovoj župi djeluje 23 godine. Sestra Ignacija tada je bila vjeroučiteljica te nastojala ani-


mirati školsku djecu za pomoć. Djeca su bila vrlo osjetljiva i darežljiva za svoje vršnjake u Beninu, gdje djeluju četiri časne sestre iz Hrvatske. Na njihov poziv, posjetila je Benin, gdje se uvjerila u silne potrebe tamošnjeg stanovništva. Uz rad s djecom, sestra je organizirala i rad s odraslima te danas misijska skupina đakovačke Župe Svih svetih, uz veliku pomoć župnika Tomislava Ćorluke, djeluje moleći i radeći kako bi pomogli misije. Trenutno osiguravaju školovanje 582 djece (Benin, Brazil, Sierra Leone, Tanzanija, Kenija, Madagaskar), među kojima je određeni broj djece s posebnim potrebama. Također, trenutno školuju 14 bogoslova, a tijekom svoga dosadašnjeg rada pomogli su školovanje i formaciju 10 svećenika. Biskup Lyimo zanimao se na koji način dolaze do sredstava kojima pomažu, na što je s. Ignacija odgovorila kako se javljaju ljudi koji žele školovati djecu. Većina ih školuje jedno dijete, ali ima i onih koji školuju njih više. Među njima je i jedan umirovljeni svećenik, koji trenutno školuje 10 djece. Ostala sredstva zarade vlastitim radom: izradom krunica, ručnih radova, prodajom cvijeća, organizacijom misijskih izložbi, prikupljanjem sredstava na dan Misijske nedjelje, prodajom adventskih vijenaca i sl. »Puno se može napraviti već dobrom voljom. Radujemo se svakom misionaru koji dođe i drago nam je što ste danas došli među nas«, rekla je s. Ignacija, uručivši biskupu novčani dar za pomoć jednom bogoslovnom sjemeništu u Tanzaniji. Nakon što je okupljenima predstavio teško stanje u svojoj zemlji i biskupiji te silne potrebe, biskup Lyimo zahvalio je za svaki dar, svaku žrtvu i molitvu. Iako je njegova biskupija dosad sagradila i gradi brojna sirotišta, bolnice i škole, poradi velikog siromaštva potrebe uvelike premašuju mogućnosti. »Molitvom, pomoći, solidarnošću i ljubavlju koju pokazujete može se nešto učiniti i kreće se naprijed. Molit ćemo i nadalje jedini za druge; vi za nas, a mi za vas«, rekao je biskup, više puta zahvalivši za pruženu pomoć i molitvu. Na kraju susreta članovi misijske skupine pozvali su biskupa na zajednički agape, a tom je prilikom biskup Lyimo predvodio molitvu na swahiliju. Među članovima misijske skupine koji su nazočili susretu s biskupom Lyimom bila je i župljanka Terezija Vukadin, koja je u ovoj skupini od samih njezinih početaka, duže od 23 godine. Kako ističe, sedam godina školovala je jedno dijete, sve dok nije otišla u mirovinu. Kad je zbog male mirovine morala odustati od školovanja, nastavila je ulagati svoje vrijeme i rad pa je dugi niz godina izrađivala ručni rad, čijom su se prodajom osiguravala sredstva za školovanje

djece. Kad god je trebalo, bila je na raspolaganju, te i danas, iako brine o teško bolesnom sinu, pomaže misije. »Kad nekom pomognem, i kad pomislim da neko dijete zbog moje pomoći nije gladno, ja sam ispunjena i zadovoljna. Čovjek nije sretan ako misli samo na sebe. Svi mi imamo problema, ali ako mislimo samo na sebe i svoje probleme, a zanemarimo tuđe, ne možemo biti sretni«, kaže gospođa Terezija. Na poziv s. Jelene Kovačević, župnoj misijskoj skupini prošle se godine pridružila i župljanka Marija Bertok. »Jako sam sretna što sam se uključila u rad skupine i jako puno mi znači što sam među njima. Taj osjećaj da pomažeš ljudima u potrebi tako je snažan, zaista prekrasan i ispunjava srce. Poseban je osjećaj bio u adventu, kad smo radili adventske vijence i prodavali ih. Kad sam čula koliko smo novca skupili, bila sam presretna i iznenađena, a dodatno me obradovalo i vidno veselje i zadovoljstvo s. Ignacije onime što smo ostvarili. Pomažem koliko mogu i koliko stignem, dajem svoj maksimum, a je li to dovoljno…. ne znam«, kazala je gđa Bertok, izrazivši svoju radost zbog posjeta biskupa Lyima, koji je nju osobno, kako je rekla, ugodno iznenadio svojom neposrednošću i blagošću. Anica Banović Valpovo

Mons. Prosper Balthazar Lyimo pohodio je 18. veljače Župu Bezgrešnog začeća BDM u Valpovu te u župnoj crkvi slavio misu. U njegovoj pratnji bio je vlč. Domagoj Lacković, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata. Na misnom slavlju koncelebrirao je župnik vlč. Zvonko Mrak, župni vikar vlč. Luka Ćosić te vlč. Lacković. Uz đakonsku službu, đakon vlč. Matej Perić bio je i prevoditelj s engleskog jezika, na kojemu je biskup propovijedao. Na misi je asistirao Bernard Prelčec, bogoslov 4. godine, župljanin ove župe. Mons. Lyimo propovijedao je o povezanosti cijele Crkve u Gospodinu. Potvrda je te povezanosti i

travanj 2020. | VJESNIK | 495 |

103


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

djelovanje trojice misionara u Nadbiskupiji Arusha, a koji su iz različitih krajeva svijeta. Također, tu je i pomoć Đakovačko-osječke nadbiskupije u sredstvima koja će ta nadbiskupija u Tanzaniji koristiti za školovanje, smještaj i liječenje mnoge djece. Mons. Lyimo zahvalio je vjernicima iz Hrvatske na pomoći njegovoj nadbiskupiji, i cijeloj Crkvi, u širenju Radosne vijesti. Biskupa je na kraju mise pozdravila župljanka Elizabeta Dinković, koja mu je zajedno s pet članica misijske župne skupine predala prigodnu novčanu pomoć. Novčanu pomoć skupili su i župljani na misi, a pojedini vjernici su i sami predali svoj dar biskupu. Biskup Lyimo pohodio je i samostan sestara Kćeri milosrđa u Valpovu i od njih dobio prigodni poklon i pomoć. Zvonko Mrak Ivankovo

Pomoćni biskup Lyimo pohodio je 19. veljače Župu Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Ivankovu. Kao prevoditelj, u njegovoj je pratnji bio vlč. mr. Pavao Mikulčić. Biskup Lyimo predvodio je večernje euharistijsko slavlje u koncelebraciji s vlč. Mikulčićem, domaćim župnikom vlč. Stjepanom Krekmanom, župnim vikarom vlč. Gabrijelom Prekratićem te vlč. Matom Kneževićem, župnikom u Gradištu. Na početku misnog slavlja vlč. Krekman pozdravio je biskupa i njegova pratitelja te im iskazao dobrodošlicu, ne krijući zadovoljstvo zbog susreta upriličenog u župi koja već nekoliko godina pomaže Biskupiji Arusha u Tanzaniji. Biskup Lyimo predstavio je svoju nadbiskupiju i spomenuo kako tamo djeluju i svećenici misionari iz Hrvatske – Velimir Tomić i Tomislav Mesić, koji je nekada bio ministrant u župi Ivankovo, a danas osoba s kojom župa komunicira i pomaže ljudima u Tanzaniji. Na kraju misnog slavlja župnik Krekman istaknuo je da župa u Ivankovu jako puno pomaže Nadbiskupiji Arusha preko župnog Caritasa. Milan Stjepanović, voditelj župnog Caritasa, istaknuo je da posljednjih nekoliko godina Caritas šalje donacije u Arushu, pa je tako brodom poslano nekoliko kontejnera odjevnih predmeta, bolničke opreme (kreveta,

kolica i sl.), školskog pribora, ali i novčanih donacija za školovanje djece. Svake godine redovito se šalju uplate za kumstva, sada ih je ukupno 28. Također, istaknuo je da je jedna župna volonterka boravila u Tanzaniji, u školi i domu sv. Franje Asiškog, gdje se nalaze bolesna i zdrava djeca. »Kad su Ivankovčani saznali da se ondje gradi škola, uplatili smo novčanu pomoć. Redovito kontaktiramo, donacije i dalje prikupljamo, dok god imamo snage«, poručio je Stjepanović. Ovom je prigodom prikupljen i novčani prilog župljana okupljenih na misi, a biskup Lyimo više je puta zahvalio na svim donacijama, podršci koju pružaju župljani Ivankova, ali i molitvama. Istaknuvši da je Božja ljubav svuda prisutna, pozvao je okupljene vjernike i one koji žele volontirati u svoju nadbiskupiju u Tanzaniji.

Župa Rođenja sv. Ivana Krstitelja iz Ivankova od 2017. godine skuplja novčane priloge za misijsko djelovanje u Peruu, kamo je otputovao tadašnji župni vikar Vedran Bilić. »Svaki mjesec od odlaska vlč. Bilića naši župljani na dobrovoljnoj bazi daju novčane priloge, kad i koliko tko može. Znamo da se tamo teško živi, vlada veliko siromaštvo, o čemu nam je svjedočio i vlč. Bilić kad nas je nakon prve godine dana provedene u Peruu posjetio. Nastavit ćemo i dalje pomagati, uvijek se oslanjajući na Božju milost«, poručila je župljanka Vjekoslava Lončar, koja svaki mjesec uplaćuje prikupljene donacije. Također, u župi Ivankovo posljednje dvije godine uoči Uskrsa i Božića organizira se humanitarna akcija za pomoć potrebitima u misijskim zemljama. Radi se o akciji prodaje kolača, u čijoj provedbi sudjeluje oko 80 žena i brojni volonteri. »Prikupljeni prilozi u dva su navrata poslani bivšem župnom vikaru, vlč. Vedranu Biliću, sada misionaru u Južnoj Americi u Peruu, a sve sljedeće akcije išle su u korist gladne djece u Africi, i to preko organizacije Marijini obroci. Tako smo u posljednjoj akciji prikupili i uplatili iznos za hranu i školovanje 117 djece. Zahvalni smo dragom Bogu na poticaju da učinimo djelo ljubavi prema bližnjem u potrebi, a zahvalni smo i našem župniku Stjepanu i župnom vikaru Gabrijelu koji nas u tome podupiru te svima onima u župi koji su se uključili u još jednu akciju dobrote i ljubavi prema bližnjima u potrebi«, istaknula je župljanka Ivanka Pavić. Mateja Maričić Donji Miholjac

104 | 496 | VJESNIK | travanj 2020.

Mons. Lyimo predvodio je 20. veljače večernje misno slavlje u crkvi sv. Mihaela arkanđela u Donjem Miholjcu. Suslavitelji su bili preč. Josip Antolović, donjomiholjački župnik i dekan, vlč. mr. Pavao Mikulčić iz Đakova i vlč. Luka Ivković, donjomiholjački župni vikar. Pred brojnom okupljenom zajednicom odraslih i djece preč. Antolović između ostaloga je


rekao: »Raduje me što se ovdje s nama nalazi biskup Lyimo. Prije 8 godina pohodio nas je i o. Josaphat iz Podvinja, koji je također došao iz Tanzanije. Ova župna zajednica podupire djelovanje Misijske zajednice. Naši dobri župljani rado se žrtvuju za pomoć misijama. U njihovo ime Vas pozdravljam – dobro nam došli!« Biskup je u svojoj homiliji zahvalio Bogu za dar života koji nam je svima darovan. U nekoliko riječi predstavio je i svoju domovinu, njezine prirodne ljepote, i istaknuo sve potrebe s kojima se nosi njegova nadbiskupijska zajednica – od brige za školovanje sjemeništaraca i bogoslova do brige za djecu koja su ostala bez roditelja, umrlih od HIV-a, brige za gubavce, osobe s invaliditetom te potrebe osiguranja medicinske usluge koje nadbiskupija pruža potrebitima, bez obzira na vjeru. Potrebe su velike, istaknuo je mons. Prosper, i pozvao Miholjčane na molitvu i donacije za ljude koji pate u Tanzaniji. Na kraju mise župnik Antolović obećao je da će ova zajednica, koja je dosad bila orijentirana na misije u Brazilu i Beninu, pomagati i Tanzaniju. Sve okupljene pozvao je na druženje u Pastoralni centar »Ivan Vajda« gdje je Blanka Vidak, predstavnica misijske skupine, izvijestila o radu i predala biskupu novčani dar te poklon koji su izradile članice. Milostinja s ove mise također je predana biskupu Lyimu. Radosti susreta i zajedništva uvelike je, prijevodom s engleskog jezika na hrvatski, pridonio vlč. Mikulčić. Sonja Devčić Bilje

Mons. Lyimo predvodio je 21. veljače misno slavlje u crkvi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Bilju. Suslavitelji su bili vlč. dr. Antun Japundžić, profesor na KBF-u u Đakovu i domaći župnik, vlč. Dejan Henčić. Na početku misnog slavlja župnik Henčić pozdravio je goste te iskazao radost radi pohoda biskupa. Biskup Lyimo u svojoj je homiliji zahvalio na gostoprimstvu te u skladu s prvim čitanjem naglasio potrebu da stavimo našu vjeru u praksu dajući hranu braći i sestrama koji nemaju što jesti, nudeći im odjeću i obuću ako nemaju što za obući. Istaknuo

je: »Sve što imamo: novac, automobil, kuću, hranu – sve dolazi od Boga.« U nekoliko riječi predstavio je i svoju nadbiskupiju i domovinu te njezine prirodne ljepote. Zahvalio je na upućenim molitvama i donaciji novca koji se koristi za školovanje i brigu o siromašnoj djeci i djeci bez roditelja. Misno slavlje pjesmom je animirao župni zbor djece i mladih, pod vodstvom vjeroučiteljice Sandre Klemen. Na kraju misnog slavlja predstavnik vjernika Ivan Nikolić na engleskom je jeziku zahvalio mons. Lyimu na posjetu te mu uručio prigodni poklon uime župljana. Uslijedio je susret biskupa s karitativno-misijskom skupinom, koju vode vjeroučiteljice Suzana Laslo i Marija Vrdoljak. Pavo Nikolić

Vrbanja

U nedjelju, 23. veljače, biskup Lyimo predvodio je misno slavlje u župnoj crkvi Preslavnoga Imena Marijina u Vrbanji. Na početku ga je srdačno uime zajednice pozdravio župnik, vlč. Tomislav Lasić, uz kojeg su još koncelebrirali vlč. Robert Smyth, župnik u Dublinu (Irska) te vlč. dr. Antun Japundžić, delegat nadbiskupa Hranića. Posluživao je đakon Matija Aušić. Biskup se u propovijedi najprije osvrnuo na nedjeljno evanđelje koje govori da ljubimo neprijatelje kao svoje prijatelje, te kako Bog svakoga ljubi jednako. Predstavio je zemlju iz koje dolazi te zamolio za molitvu i podršku, a zauzvrat obećao moliti za dobročinitelje, rekavši im da će sve što daruju otići za najpotrebitije i pastoralne potrebe. Propovijed je završio riječima: »Kao što nas Isus uči da ljubimo sve, jer je ljubav Božja posvuda, širimo našu ljubav sve do daleke Tanzanije i molimo za one koji nemaju.« B. Purić Drenovci

U pratnji vlč. dr. Antuna Japundžića, biskup Lyimo susreo se u nedjelju, 23. veljače, i sa župljanima Župe svetog Mihaela arkanđela u Drenovcima. Prije misnog slavlja biskup se susreo sa župnikom, vlč. Željkom Šimićem. Na redovitoj župnoj misi crkva je, kao inače, bila ispunjena vjernicima koji su radosno molili s dragim gostom iz Afrike. Ova misa bila je jedinstven događaj za župu Drenovce jer je to prva misa u 300-godišnjoj povijesti koju je predvodio biskup iz neke afričke biskupije. Domaći župnik na početku mise uputio je pozdravnu riječ biskupu Lyimu, koji je predvodio misu na engleskom jeziku. Biskup je u propovijedi naglasio Kristov poziv učenicima iz nedjeljnog evanđelja, da se međusobno ljube i dobrim se suprotstavljaju zlu. Predstavio je i Nadbiskupiju Arushu iz koje dolazi, te zamolio za molitvenu i materijalnu podršku. Na kraju mise Drenovčani su se zadržali u druženju s biskupom. Uslijedio je i zajednički ručak župnika travanj 2020. | VJESNIK | 497 |

105


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

župa Soljani, Vrbanja i Drenovci s mons. Lyimom u drenovačkoj župnoj kući. Tiskovni ured Slavonski Brod

U jutarnjim satima nedjelje, 1. ožujka, biskup Lyimo pohodio je Slavonski Brod i Župu Duha Svetoga u Malom Parizu, gdje je predvodio misno slavlje u zajedništvu s domaćim župnikom Florijanom Kvetekom, župnim vikarom vlč. Zlatkom Hnatešinom i vlč. mr. Pavlom Mikulčićem. U pozdravnoj riječi domaći župnik naglasio je kako je njegova župa povezana s Tanzanijom preko karmelićanki Božanskog Srca Isusova, koje djeluju u Nigeriji, te preko misijske skupine, koja u ovoj župi svojim radom dugi niz godina pomaže siromašne i potrebite. Zahvalio je biskupu na dolasku i obećao daljnju pomoć i molitvu za njegove vjernike. Biskup je kratko predstavio svoju nadbiskupiju te zahvalio vjernicima na svakoj dosadašnjoj pomoći, pozvavši ih da i dalje budu povezani, napose u molitvi jedni za druge. Uz simbolične darove – dječje igračke, djeca župe na kraju su mise zahvalila biskupu na dolasku te uputila pozdrave djeci u njegovoj nadbiskupiji. Biskup im je zahvalio i pozvao da dođu u njegovu zemlju. Iskazao je i svoju radost da i u toj župi na misi aktivno sudjeluju kako odrasli tako i djeca i mladi. Zahvalio je vjernicima i svećenicima te župe, kao i ostalima u župama nadbiskupije koje je dosad pohodio, na ljubaznosti, otvorenosti i svim prilozima koje su mu darovali, rekavši kako će te donacije i milodari pomoći u ostvarenju projekata sa siročadi i gubavcima, ali i siromašnoj djeci te školovanju bogoslova i sjemeništaraca koji se pripremaju za svećenički poziv. Župnik Kvetek predao je biskupu sve milodare s te mise, kao i darove vjernika. Brankica Lukačević Biskup Lymo istoga je dana predvodio misno slavlje u slavonskobrodskoj župi Bezgrešnog Srca Marijina. Župa se dva tjedna pripremala za pohod biskupa Lyima, koji je na taj način želio zahvaliti ne samo za pomoć Nadbiskupije Crkvi u Africi, nego i potaknuti na razmjenu pastoralne suradnje dviju nadbiskupi-

106 | 498 | VJESNIK | travanj 2020.

ja. Biskupa su dočekali članovi Misijske zajednice, na čelu s voditeljicom Mirjanom Jurić i župnikom Andrijom Djakovićem. Na početku mise župnik je izrazio dobrodošlicu biskupu te radost zbog zajedništva Crkve koja je ista po cijelom svijetu. Pred kraj mise župni zbor, pod ravnanjem s. Ankice Tomas, posebno je pozdravio biskupa pjesmom »Sva radost tvoja«, a biskup je uzvratio vjernicima pjevajući pjesmu uz pokrete »Božja ljubav je svuda«. U dvorani se biskup susreo s članovima Misijske zajednice ove župe te ih upoznao sa stanjem u Tanzaniji, pozvavši sve vjernike da pomognu siromašnima koji tamo žive. Tijekom susreta biskupa su pozdravili djelatnici misija: Mirjana Jurić (voditeljica), prof. Anja Ravlić (voditeljica »Lanca dobrote« – pomoć djeci u Beninu) te Kristina Radić, koja od jeseni vodi Udrugu »Marijini obroci«, te biskupa upoznali sa svojim djelovanjem. Susret je završio govorom biskupa Lyima o potrebi braće i sestara širom svijeta za solidarnošću svih članova Crkve. Župnik Djaković predao je novčani dar koji su skupili vjernici tijekom svete mise za potrebe misija u Tanzaniji. Biskup Prosper poslije se zadržao na ručku i ugodnom razgovoru s članovima misija. Ivana Pitlović Đakovo

Večernjim misnim slavljem u đakovačkoj prvostolnici sv. Petra u nedjelju, 1. ožujka, pomoćni biskup Nadbiskupije Arusha u Tanzaniji, mons. Lyimo, zaključio je svoj dvotjedni posjet župama Đakovačko-osječke nadbiskupije. U koncelebraciji su bili vlč. Tomislav Ćorluka, mons. mr. Luka Marijanović, vlč. Krešimir Čutura te vlč. mr. Pavao Mikulčić, koji je s engleskog jezika prevodio propovijed biskupa Lyima. Nakon što je zahvalio Bogu na daru života, darovanom svakom od nas, na ovom susretu, na vremenu korizme, biskup je podsjetio na prvo nedjeljno čitanje i kušnje Adama i Eve, te na naviješten ulomak Evanđelja i Isusov 40-dnevni boravak u pustinji i kušnje s kojima se suočio. Posvijestio je da svaki vjernik svakodnevno ima mogućnost izbora: odabrati dobro ili zlo, opredijeliti se za Boga ili protiv njega. Potom je govorio o svojoj nadbiskupiji Arusha te kazao kako je razlog njegova dolaska u Hrvatsku upravo traženje pomoći za ondašnje ljude. »Ljubaznošću, ljubavlju i darovima možemo pomoći onima koji pate, napose djeci, siročadi, onima s posebnim potrebama. Budite sigurni da će svaka vaša pomoć biti upućena na pravu adresu, a oni koji ju budu primili, primit će ju s velikom zahvalnošću i moliti za vas«, rekao je biskup Lymo te svoju propovijed zaključio riječima: »Ljubazno vas molim: molite za nas, a mi ćemo moliti za vas. Hvala za vašu molitvu i ljubav, za vaše darove i podršku. Bog vas blagoslovio i dobrodošli u Arushu u Tanzaniji!« Anica Banović


Nadbiskupijsko natjecanje iz vjeronauka Ekipa Osnovne škole Dragutina Tadijanovića iz Slavonskog Broda, pod vodstvom vjeroučiteljice Nikoline Krstičević, te ekipa Isusovačke klasične gimnazije s pravom javnosti u Osijeku, pod vodstvom p. Hrvoja Juke, pobjednici su Vjeronaučne olimpijade – nadbiskupijskog natjecanja iz vjeronauka, održanog u Đakovu u ponedjeljak, 2. ožujka, na temu »Sveti Vinko Paulski – apostol milosrdne ljubavi«.

U prostoru OŠ I. G. Kovačića natjecalo se 10 osnovnoškolskih ekipa. Natjecanje je vodila vjeroučiteljica Emilija Dodig, a pozdrav i dobrodošlicu natjecateljima i njihovim mentorima uputio je ravnatelj škole Ante Andabak. Gimnazija A. G. Matoša bila je domaćin natjecanja za sedam srednjoškolskih ekipa. Ondje je natjecanje vodio vjeroučitelj Dario Kustura. Okupljene u prostoru Gimnazije pozdravila je predstojnica Nadbiskupijskog katehetskog ureda, dr. Teuta Rezo, a potom i ravnatelj Gimnazije Zlatko Mrkić. Nakon provedenog natjecanja, u dvorani Antuna Mandića Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice u Đakovu održana je svečanost proglašenja pobjednika. Predstojnica dr. Rezo uputila je zahvalu svim vjeroučiteljima koji su sudjelovali u povjerenstvima te onima koji su potaknuli i pripremali vjeroučenike za natjecanje, kao i ravnateljima škola u kojima se natjecanje održalo. Nadbiskup Hranić u svom je obraćanju ponajprije izrazio zahvalnost Bogu za broj učenika koji pohađaju vjeronauk, rekavši kako se ponajbolji među svima

Nove službe i dekreti

nalaze upravo na ovom natjecanju. Pridružio se zahvalama koje je uputila predstojnica Rezo te kazao: »Bogu zahvaljujem za vas, jer vi ste oni koji ste, potaknuti snagom i djelovanjem Duha Svetoga, uložili više truda i napora kako biste bolje upoznali život i djelo sv. Vinka Paulskoga. Možemo vidjeti kako je tijekom povijesti Crkve dragi Bog uvijek iznova podizao ljude koji su na svoj način bili odgovor na potrebe ljudi toga vremena. I mi se, na svoj način, možemo truditi odgovoriti na potrebe ljudi našega vremena. Duboko vjerujem da među vama sjede oni koji se otvaraju djelovanju i poticajima Duha Svetoga, nadahnjujući se likovima kao što je bio sv. Vinko, onih koji neće sjediti skrštenih ruku, već tražiti suradnike s kojima će udruženim snagama nastojati činiti nešto novo, i to istom zauzetošću, raspoloženjem, vjernošću i ljubavlju prema Isusu Kristu i ljudima kao što je to činio sv. Vinko Paulski.« Na kraju susreta nadbiskup Hranić svim je natjecateljima i njihovim mentorima, zajedno s predstojnicom Rezo, uručio priznanja za sudjelovanje i prigodne poklone. Anica Banović

ERRATA CORRIGE Vjesnik 3/2020.

Na str. 45., pogrešno je napisan naslov priloga, koji ispravno glasi: Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (6).

Na str. 69., pogrešno je objavljeno ime autorice priloga Ozdravljenje uzetoga (Dobra priprema = dobar sat). Autorica nastavne pripreme za vjeronauk je Ana Želinski, vjeroučiteljica u Slavonskom Brodu.

O. Marek Szrejna, CSSp, dekretom nadbiskupa Đure Hranića razriješen je 29. veljače 2020. službe župnog vikara Župe sv. Antuna Padovanskog u Podvinju te po odluci poglavara Međunarodne grupe Družbe Duha Svetoga odlazi na novu službu u Poljsku. Tiskovni ured travanj 2020. | VJESNIK | 499 |

107


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Seminar za čitače, voditelje i članove biblijskih skupina U organizaciji Povjerenstva za biblijski pastoral Đakovačko-osječke nadbiskupije, u subotu, 29. veljače, održan je u prostorima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu seminar za čitače, voditelje i članove biblijskih skupina. Tema seminara bila je Molitva u Bibliji. Seminar, pod vodstvom povjerenika za biblijski pastoral, vlč. Krešimira Bulata, započeo je zajedničkom molitvom, a potom se okupljenima obratio pomoćni biskup Ivan Ćurić. Biskup Ćurić naglasio je udioništvo čitača i članova biblijskih skupina u skrbi o kulturi vjere. Svima koji su sudjelovali na seminaru poželio je da duboko poniru u iskustvo vjere i uvijek se nadahnjuju na izvornim, biblijskim iskustvima naše vjere, u kojima je osobito važan dio molitva – susret lice u lice s Gospodinom. Predavanje na temu Molitva u Lukinu Evanđelju održala je s. Monika Hančić, članica Povjerenstva za biblijski pastoral. Sve molitve Katoličke Crkve proizlaze iz Biblije, za koju bismo mogli reći da je jedan veliki molitvenik, naglasila je i uputila kako od sva četiri evanđelja Evanđelje po Luki najviše ističe Isusa kao molitelja, potrebu molitve te donosi mnoštvo primjera molitve. Prvu Isusovu pouku o molitvi s. Monika razložila je ulomkom o Marti i Mariji (Lk

10,38-42). Istaknula je kako je stav slušanja u molitvi osobito važan jer je naš Bog – Bog koji govori i treba ga slušati, a to nije lako. Zatim je izlaganje nastavila o Molitvi Gospodnjoj (Lk 11,1-4), što je i prva pouka o molitvi u Lukinu Evanđelju. Molitva zahtijeva pouzdanje, povjerenje, ustrajnost, poniznost, vjeru i pomirenje s drugima, poručila je s. Monika prisutnim sudionicima.

Uslijedile su radionice. Prvu, na temu Molitva u Starom zavjetu, vodili su vlč. Bulat i vjeroučiteljica Ana Želinski, a drugu, na temu Psalmi, vlč. Marin Putilin i vjeroučiteljica Danijela Kuveždić. Sudionici su u radionicama razmatrali i analizirali starozavjetne tekstove kao primjere molitve i povezivali ih s predavanjem i svojim životima. M. Barukčić/Foto: A. Banović

Seminar za animatore i suradnike u radu s osobama s invaliditetom

i članova njihovih obitelji Đakovačko-osječke nadbiskupije, vlč. Alojz Kovaček. Program je sadržavao predavanje i dvije radionice.

U prostorima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu je 29. veljače održan seminar za animatore i suradniku u radu s osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima Đakovačko-osječke nadbiskupije, na temu Kvaliteta i korisnost pružanja psihosocijalne i duhovne podrške. Seminar je započeo molitvom, koju je predvodila s. Zdenka Andrić, a zatim je prisutne pozdravio pomoćni biskup Ivan Ćurić, koji je, podsjetivši da nema vjere bez evangelizacije, potaknuo na djela ljubavi. U seminar je uveo povjerenik za Pastoral osoba s invaliditetom

Nakon drugog dijela izlaganja uslijedila je stanka te dvije vrlo kreativne i poučne radionice. Prvu, Čuješ li me doista, vodila je Marija Mandić, mag. pshych, a drugu, Ipak se kreće(m), V. Šerić. Anita Bošnjak

108 | 500 | VJESNIK | travanj 2020.

Predavanje Kvaliteta i korisnost pružanja psihosocijalne i duhovne podrške održala je Vanesa Šerić, univ. spec. theol. Istaknula je da svaki segment obiteljskog života biva praćen krizom, a svaka krizna situacija obilježena je gubitkom onoga na što i koga smo vezani. Pojasnila je proces tugovanja u ljudskom životu i spomenula mnoge uzroke i okolnosti gubitaka koji utječu na tijek žalovanja. Prihvatiti gubitak, znači osigurati potrebno vrijeme te potražiti podršku osobe od povjerenja, jer puno pomaže osoba koja je prošla isto iskustvo. Potrebno je dopustiti da emocije iziđu van, naglasila je V. Šerić.


Seminar za župne glazbene suradnike Nadbiskupijski ured za crkvenu glazbu organizirao je u subotu, 7. ožujka, u prostorima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu redoviti godišnji seminar za sve župne glazbene suradnike župa Đakovačko-osječke nadbiskupije. Glavna tema ovogodišnjeg seminara bila je »Glazba i liturgija«, a gost predavač izv. prof. dr. Ante Crnčević, profesor liturgike na KBF-u u Zagrebu, predstojnik Instituta za crkvenu glazbu na matičnome Fakultetu, pročelnik Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral i urednik liturgijsko-pastoralnog lista Živo vrelo.

Nakon uvodne molitve i pjesme, sve okupljene, njih oko 120, pozdravio je mo. Ivan Andrić, voditelj Nadbiskupijskog ureda za crkvenu glazbu i profesor crkvene glazbe na KBF-u u Đakovu. U prvom izlaganju dr. Crnčević predstavio je temeljne pretpostavke kršćanske liturgije koje je nužno poznavati ako se na ispravan način želi shvatiti uloga i mjesto glazbe i zbora u liturgiji. Nakon prvog predavanja sve oku-

pljene polaznike seminara pozdravio je mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki. Zahvalio je svim sudionicima na angažiranosti i požrtvovnosti u pastoralnom radu na župama na području liturgijske glazbe. Potaknuo ih je da i dalje nastoje rasti i sazrijevati u ispravnom shvaćanju liturgije i uloge glazbe u njoj.

U drugom dijelu seminara predavač Crnčević govorio je o glazbenom oblikovanju liturgije, s posebnim naglaskom na glazbeno oblikovanje uvodnih obreda euharistijskog slavlja. Pritom je kazao kako svako pjevanje koje se unosi u liturgiju treba srasti s liturgijskim činom. U tom kontekstu spomenuo je pjesme problematičnog teksta (suvremena duhovna glazba) rekavši da takve pjesme mogu biti unesene u liturgiju, ali nikada neće postati liturgijska glazba jer nisu srasle s liturgijskim činom. Takva se glazba samo paralelno događa s onim što Bog čini u liturgiji. A liturgijska glazba prvotno je dio obrednog čina. Ona je utkana u samu obrednu dinamiku. Glazba je neodvojiva od liturgije i upravo glazbom doživljavamo ono što slavimo, zaključio je predavač. Nakon izlaganja uslijedila je plodonosna rasprava i razmjena iskustava sudionika i predavača, a potom je mo. Andrić zahvalio svima te najavio planove Ureda za crkvenu glazbu za nadolazeće razdoblje. Bruno Diklić

Vikend-susret u Sjemeništu Od petka pa sve do nedjelje (6. – 8. ožujka) na vikend-susretu za srednjoškolce u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu sudjelovalo je sedam mladića, od toga petorica iz Vinkovaca te po jedan iz Soljana i Srijemske Mitrovice. Tijekom tri dana mladići su imali priliku upoznati se s načinom života bogoslova te sudjelovati u pobožnostima križnoga puta, molitvi krunice, časoslova i euharistijskim slavljima.

Po dolasku u Sjemenište mladiće je pozdravio te im poželio dobrodošlicu uime bogoslova i poglavara preč. dr. Stjepan Radić, rektor. Potom je uslijedila pobožnost križnoga puta. Subotnji je raspored započeo misom i Jutarnjom molitvom u kapeli Sjemeništa, koju je predvodio mons. Marin Srakić, nadbiskup u miru. Nakon toga mladići su sudjelovali na radionici koju je održao vlč. Krešimir Čutura, vicerektor Bogoslovnog sjemeništa.

Poslijepodne je bilo rezervirano za sportske aktivnosti i obilazak katedrale.

Posljednji dan svojega boravka u Sjemeništu mladići su mogli čuti svjedočanstva dvojice bogoslova o vlastitom pozivu, nakon čega su se zajedno s bogoslovima uputili na euharistijsko slavlje u katedralu. Slobodno vrijeme srednjoškolci su iskoristili i u razgovorima s bogoslovima, te u toj izmjeni iskustava oplemenili svoje, ali i živote bogoslova. Florijan Zagorščak travanj 2020. | VJESNIK | 501 |

109


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Stručni skup za odgojiteljice i odgojitelje u vjeri Na temu »Duhovnost odgoja u vjeri«, u subotu, 22. veljače, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu održan je seminar za odgojiteljice i odgojitelje u vjeri Đakovačko-osječke nadbiskupije, kojemu je nazočilo pedesetak sudionika.

»Susret je započeo zajedničkim euharistijskim slavljem u kapelici KBF-a koje je predvodio doc. dr. Grgo Grbešić. Potom je uslijedilo prvo predavanje, doc. dr. Grbešića, na temu »Povijest kršćanske duhovnosti«, u kojem je predavač ukazao na to kakav bi kršćanin trebao biti te kako bi trebao živjeti. Naveo je da je kršćanin onaj koji živi tajnu kraljevstva Božjega. Ne trebamo bježati od realnosti. Kršćanin sluša Božju riječ, a ljudi danas nemaju vremena za molitvu i Boga. Kršćanin je poslušan Bogu i u svemu traži Boga, a problem današnjeg

čovjeka je neposluh, istaknuo je dr. Grbešić. Također je naglasio kako je posluh prihvatiti volju Božju i kad ne vidimo učinak u istom trenutku. Nakon toga okupljene je pozdravio nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić te im zahvalio što svoje vrijeme, talente i trud pored svog posla daruju i predškolskom odgoju djece u vjeri.

Drugo predavanje, »Odgojitelj u vjeri i svetost danas«, održala je dr. s. Ozana Krajačić, članica Družbe kćeri Božje ljubavi. Prema poticajima pape Franje, a na temelju apostolske pobudnice »Radujte se i kličite«, govorila je o tome da postoje različite značajke svetosti u današnjem svijetu koje predstavljaju svojevrsni odgovor na određena ograničenja ili manjkavosti društva u kojem živimo. Treće predavanje, »Susret s Bogom u njegovoj Riječi«, također je održala s. Ozana, stavivši naglasak na važnost čitanja i meditiranja Božje riječi, bez koje nema ni autentične kršćanske duhovnosti, ni ozbiljnog hoda putem svetosti. Nakon uputa o potrebnim stavovima i motivacijama u pristupu Božjoj riječi, uslijedio je praktični dio: molitveno čitanje dva kratka svetopisamska teksta i međusobno dijeljenje iskustava. M. Kapular/Foto: A. Banović

Susret župnika i odgojitelja u Sjemeništu U prostorima Međubiskupijskog sjemeništa na zagrebačkoj Šalati 9. ožujka održan je godišnji Susret župnika sjemeništaraca sa sjemenišnim odgojiteljima. Inicijator ovog skupa, rektor, preč. Matija Pavlaković, želio je da župnici i upravitelji župa koji imaju sjemeništarce, zajedno s odgojiteljima u Sjemeništu pokušaju zajednički podijeliti odgovornost, brigu i radost rada u pripremi i praćenju kandidata za svećenička zvanja mjesnih Crkava. Od 23 župe, iz koliko ih dolaze sjemeništarci, na ovaj susret odazvalo se 10 župnika. Veći broj ispričao se zbog ranije preuzetih pastoralnih obveza u svojim zajednicama. Nakon molitve za uspjeh SHKM-a u Zagrebu uslijedila je riječ dobrodošlice rektora Pavlakovića i evaluacija prijeđenoga puta od posljednjeg Susreta, upriličenog 13. svibnja 2019. godine. Okupljenim župnicima potom se obratila i gošća susreta Antea Brzović, magistra psihologije i vanjska suradnica Sjemeništa, koja je progovorila o svojim zapažanjima u radu sa sjemeništarcima te po-

110 | 502 | VJESNIK | travanj 2020.

nudila određene poticaje župnicima u tom vidu. Uslijedila je plodna rasprava i izmjena mišljenja o kvaliteti i osobnim svojstvima budućih sjemeništaraca, jer se bliže i upisi u Sjemenište koji će biti početkom lipnja. Razredni odgojitelj (prefekt), vlč. Goran Bužak, izvijestio je o trenutnim ocjenama sjemeništaraca te njihovu vladanju, a duhovnik Sjemeništa, vlč. Petar Mlakar, upoznao je okupljene župnike s duhovnim programom života u Sjemeništu. Uslijedila je zajednička molitva Srednjega časa u sjemenišnoj kapeli, a potom zajednički ručak svih sudionika u sjemenišnoj blagovaonici. Nakon ručka župnici su nastavili druženje sa svojim sjemeništarcima u dvorištu sjemenišnog kompleksa. Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu


Seminar za bračne parove Sedmi seminar za bračne parove, u organizaciji bračnih i obiteljskih savjetovališta Đakovačko-osječke nadbiskupije i Savjetovališta za žrtve obiteljskog nasilja, održan je 15. veljače u prostorima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Voditelji ovogodišnjeg seminara, koji je nosio naziv Pomozimo nositi teret jedni drugima, bili su bračni par doc. dr. Sara i dr. Drago Jerebic, profesori s Teološkog fakulteta u Ljubljani te psihoterapeuti na Družinskom institutu Bližina u Celju. Uvodne pozdrave uputili su voditelj Savjetovališta, doc. dr. Josip Bošnjaković i pomoćni biskup mons. Ivan Ćurić.

Misao vodilja zanimljivog predavanja i radionice bio je biblijski tekst iz Poslanice Galaćanima 6,2: »Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov«. Bračni se parovi nerijetko nalaze u začaranom krugu istih pogrešaka i sukoba, oko kojih se godinama sukobljavaju, a to su zapravo vapaji da nas drugi čuje. Često se radi o emocionalnom izričaju, odnosno onom što nosimo u sebi, a drugome ne možemo izraziti, ili ne znamo, ili nas drugi jednostavno ne čuje, rekao je u uvodnom izlaganju voditelj Jerebic. Za odnos je važna dobra emocionalna povezanost, ona fina nit koja povezuje i učvršćuje odnos. Sigurna privrženost nešto je što nosimo od djetinjstva, i prema njoj gradimo i stvaramo odnose u kasnijoj, odrasloj, dobi. Najčešći razlozi bračnih sukoba tiču se raspodjele poslova, neslaganja oko odgoja djece, novca, intimnosti, odnosa prema užoj obitelji, ovisnosti, nevjere i sl. To su teme oko kojih se parovi često vrte u krug i ne nalaze izlaz. Kad želimo da nas supružnik čuje i pogleda, ponekad reagiramo vikom,

ljutnjom, a ponekad izbjegavanjem. Dobro je prepoznati vlastiti način reagiranja u takvim situacijama. Istraživanje je pokazalo da su parovi koji imaju bolju emocionalnu vezu zdraviji i bolje se oporavljaju od bolesti i različitih stanja, čulo se u izlaganju.

Parovi su putem različitih vježbi radili na svome odnosu, primjerice, prisjećajući se svojih prvih ugodnih trenutaka, odnosno onoga što ih je privuklo jedno drugome, zatim razgovarali kako se ponašaju u poteškoćama, odnosno učili prepoznavati načine na koje reagiraju kad su izloženi stresu. Također, posvijestili su si važnost zahvaljivanja za sve one male stvari koje obilježavaju bračnu svakodnevicu.

Važno je naučiti rješavati sukobe, u vidu pomirenja i uspostavljanja povezanosti nakon svađe. Dobro je njegovati odnos, u smislu da često ulažemo na naš bračni račun, kako bismo ostali u pozitivnoj ravnoteži i lakše nalazili put iz začaranog kruga sukoba, zaključili su voditelji seminara. Susret je završio euharistijskim slavljem u studentskoj kapelici, a predvodio ga je prodekan KBF-a, doc. dr. Zdenko Ilić. Seminar su u glazbenom dijelu obogatili Vlatka Kladarić te crkveni zbor iz Đakovačkih Selaca, koji su animirali euharistijsko slavlje. Elizabeta Matuzović

Proslava Valentinova u Centru »Amadea« U Dnevnom boravku za starije osobe Centra Amadea u Đakovu, koji vodi s. Natalija Fadiga, redovnica Milosrdnih sestara Sv. Križa, 14. veljače proslavljen je Dan sv. Valentina. Geslo obilježavanja bilo je »Samo ljubav nikada neće prestati«, temeljeno na Hvalospjevu ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima, a korisnici Centra, uživajući u zajedništvu, razmjeni poklona i sjećanjima, dodali su:

»Samo onda ako se radi o pravoj ljubavi kao što je to bila naša.« Teodor Horvat travanj 2020. | VJESNIK | 503 |

111


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Uz 60. obljetnicu svećeničkog ređenja mons. Marina Srakića Mons. dr. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup u miru, započeo je u subotu, 7. ožujka, u kapeli Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu proslavu svojih obljetnica: 60. obljetnicu svećeničkoga ređenja te 30. obljetnicu biskupskog posvećenja. Konkretan povod slavlju mise sa sjemenišnom zajednicom upravo 7. ožujka jest taj što je nadbiskup Marin upravo tog dana 1960. godine u istoj kapeli proslavio svoju mladu misu, i to samo dan nakon što je bio zaređen za svećenika (6. ožujka 1960.). Uz nadbiskupa Srakića koncelebrirali su mons. Đuro Hranić, nadbiskup metropolit, mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup te poglavari Bogoslovnog sjemeništa i drugi svećenici. Na početku svoje homilije nadbiskup Marin osvrnuo se na prve dane svojega svećeničkoga života. Zadirući dublje u osobnu povijest, spomenuo se i svojih dana u Sjemeništu. Iako su ti dani za njega, kao i njegovu subraću bogoslove i odgojitelje, bili prožeti stalnom neizvjesnošću poradi represivnih mjera bivše države – prvotno pretresa Sjemeništa, a zatim i osuda na dugogodišnje kazne zatvora, ipak se nadbiskup na njih osvrće kao na dane u kojima je dominirala radost i ljepota bogoslovskog života. Glavni uzrok radosti, ali i izdržavanja svih nedaća koje su izvana dolazile, bilo je zajedništvo. Upravo je zajedništvo nadbiskup u miru istaknuo kao bitnu oznaku života svećenika, ali i bogoslova. Pri kraju homilije rekao je kako je u vrijeme njegova svećeničkoga ređenja bilo teško biti svećenik, no ni danas nije ništa lakše. Dapače! Po završetku misnoga slavlja slavljeniku se, i svim nazočnima, obratio i preč. Stjepan Radić, rektor Bogoslovnog sjemeništa. U svojem je govoru istaknuo

Humanitarna akcija prodaje krafni U nedjelju, 22. veljače članovi konferencije Svih svetih Udruge svetog Vinka Paulskog u Đakovu ispekli su i nakon svetih misa podijelili preko 1500 krafni. Dobrovoljnim prilogom prikupljeno

112 | 504 | VJESNIK | travanj 2020.

značenje jubileja u starozavjetnom, ali i današnjem vremenu. Uz rečeno, spomenuo se i savjesnoga i plodnog obavljanja rektorske službe nadbiskupa Srakića, a svoje je obraćanje, nastojeći dodatno motivirati bogoslove i sve okupljene, završio riječima samoga nadbiskupa u miru: »Đakovačko sjemenište nije moglo pružiti studentima prekrasne krajolike jednog Innsbrucka, bezbrojne biblioteke jednog Rima, fakultete, galerije, muzeje i kazališta dragog nam Zagreba, ali je – usprkos svim odgojno-obrazovnim propustima, nedorečenostima i promašajima – pružalo toplinu obiteljske atmosfere, koje se tijekom njegove povijesti s radošću sjećala većina njegovih bogoslova i pitomaca. Smatramo da je đakovačko sjemenište svagda nastojalo uliti u svoje pitomce ljubav prema Bogu, svome narodu i svojoj domovini.« Među ostalim svećenicima, slavlju je prisustvovao i svećenik u miru, vlč. Stjepan Starešina, koji je zajedno s nadbiskupom Srakićem iste godine bio zaređen za svećenika. Na euharistijskom slavlju, koje su pjevanjem uzveličali bogoslovi, sudjelovale su također i redovnice Milosrdnih sestara Svetoga Križa te srednjoškolci koji su sudjelovali na vikend-susretu u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Florijan Zagorščak

je 8 850 kuna. Sva sredstva bit će namijenjena za uskrsne pakete potrebitim obiteljima grada Đakova i okolice. Udruga zahvaljuje Domu za starije osobe u Đakovu i ravnateljici Branki Barna na ustupljenom prostoru za pripravljanje krafni, tvrtki Libro Đakovo na darovanim posudicama za krafne te članicama Udruge i djelatnicama Doma koje su se probudile u ranu zoru i do kasno navečer pekle krafne. Lea Lozinjak


Đakonsko ređenje Hrvoja Juke, DI Polaganjem ruku i posvetnom molitvom đakovačkoosječkog nadbiskupa metropolita Đure Hranića red đakonata primio je tijekom misnoga slavlja 15. ožujka u crkvi sv. Mihaela arkanđela u Osijeku Hrvoje Juko, DI, skolastik Hrvatske provincije Družbe Isusove.

Misnom slavlju prisustvovao je provincijalni poglavar Družbe Isusove, o. Dalibor Renić, oci isusovci iz Zagreba, među kojima i rektor Kolegija Jordanovac, o. Blaženko Nikolić, te isusovci iz osječke Rezidencije, na čelu sa superiorom o. Ivanom Ikom Mandurićem. Prisutan je bio i ravnatelj Isusovačke klasične gimnazije s pravom javnosti u Osijeku, o. Sebastian Šujević, dekan Osječkog istočnog dekanata, preč. Ivan Jurić, domaći župnik, preč. Ivan Vidaković te ostali svećenici na službi u Osijeku. U asistenciji su bili franjevački bogoslovi te skolastici Družbe Isusove. Mons. Hranić svima je uputio srdačan pozdrav, a s posebnom radošću i zahvalnošću pozdravio je roditelje i obitelj ređenika, njegovu rodbinu i sve prisutne župljane njegove rodne Župe sv. Nikole Tavelića iz Županje, na čelu sa župnikom Markom Peulićem. Pozdrav je uputio i domaćim te svim drugim vjernicima, kao i Mješovitom zboru ove župe koji je animirao liturgijsko pjevanje. Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup Hranić osvrnuo se na okolnosti u kojima se slavi ovo đakonsko ređenje te rekao: »Okupljeni smo na euharistijskom slavlju treće korizmene nedjelje, u specifičnim okolnostima, kad je čitav svijet zahvaćen prijetnjom pandemijske zaraze od koronavirusa. Zaraza je pokucala i na vrata naše Slavonije i ovoga grada. Okupljeni smo zato u molitvi za zdravlje oboljelih te da nas Gospodin poštedi od iskušenja i zla.« Istaknuo je zatim i glavni razlog okupljanja: »Pred nama je jedan mladić, Hrvoje Juko, koji želi cjelovito spasenje, i svoje, i Crkve, i čitavoga svijeta. Izabrao je zajedno sa svojim redovničkim poglavarima iz Družbe Isusove da dođe u ovu baroknu crkvu, na izvore isusovačke prisutnosti u ovome gradu i u istočnoj Slavoniji. I mi ćemo se uskoro pomoliti i na njega položiti ruke. Zaredit ćemo ga za đakona Hrvatske provincije Družbe Isusove.« U svojoj se homiliji nadbiskup Hranić osvrnuo na evanđeoski ulomak o susretu Isusa i Samarijanke – ističući kako je to »susret dviju žeđi: ljudske žeđi za životom u svijetu i Božje žeđi za čovjekom i njegovim spasenjem«. Obraćajući se ređeniku, mons. Hranić je rekao: »Po ređenju koje će sada uslijediti i po

đakonskoj službi koju ćeš primiti, pozvan si biti ne samo Samarijanka koja sluša Isusa, nego te Isus poziva da mu ti poput Samarijanke dadeš vode, samoga sebe, svoju slabost i svoju grešnost, kako bi te on napojio vodom živom, samim sobom. Isus želi i treba tvoje ljudsko siromaštvo kako bi te suobličio sebi, darovanom u ljubavi za nas ljude, do kraja, do smrti na križu. On te suobličava sebi da bi po tvom služenju mogao Samarijankama i Samarijancima našega vremena nuditi vodu živu, sebe samoga, i kako bi ovi ljudi i čitav kršćanski puk, gledajući tebe, potaknuti tvojim predanjem Isusu te tvojom velikodušnom ljubavlju i služenjem u ljubavi, poželjeli zajedno s tobom biti čisti, i biti Bogu ugodan prinos.« Zaključujući svoju homiliju, mons. Hranić je naglasio: »Ne dopusti, dragi Hrvoje, da ti se ukrade radost evangelizacije i služenja u ljubavi. Neka ti Blažena Djevica Marija, Majka Crkve, pomogne da svakodnevno, do kraja svoga života, budeš spreman ponavljati riječ svoga predanja: Evo me… i svoje odlučno: Hoću!«

Nakon popričesne molitve prisutnima se obratio provincijalni poglavar Renić. U svoje ime i uime svih prisutnih čestitao je ređeniku te zahvalio dragom Bogu što ga je darovao Družbi Isusovoj. Nadbiskupu Hraniću zahvalio je što se rado odazvao zarediti novoga đakona, ali i što se očinski brine za mjesnu Crkvu i redovnike, pa tako i isusovce, koji djeluju u ovoj nadbiskupiji, ovdje u Osijeku, i što ih smatra suradnicima u projektu evangelizacije. Novi je đakon, uime svih prisutnih vjernika, molio zatim molitvu Gospi od Zdravlja i sv. Roku koju su biskupi HBK-a preporučili da se moli tijekom širenja zaraze koronavirusom. Na kraju mise čestitku ređeniku uputio je i nadbiskup Hranić. Izrazio je radost zbog novoga, mladog člana Hrvatske provincije Družbe Isusove, kao i zbog djela evangelizacije koje oci isusovci čine u Osijeku po djelovanju u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji i Rezidenciji Družbe Isusove, koja, uz osječku konkatedralu, sve više postaje »ispovjedaonicom grada Osijeka«. Martina Kuveždanin travanj 2020. | VJESNIK | 505 |

113


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Slavlje rubinskih i dijamantnih zavjeta »Slavimo svoje redovničke jubileje zahvaljujući Bogu za ono što je iza nas, a još više za ono što stoji pred nama. Iako pred nama stoji smrt, uvijek stoji i život – tako kaže Isus, koji je sam prošao otajstvo smrti. Zato i mi znamo da je pred nama vječni život«, rekao je u kapelici Doma sv. Josipa u Đakovu 14. ožujka fra Goran Malenica, OFM, započinjući misno slavlje u kojem su proslavljeni redovnički jubileji redovnica Družbe Milosrdnih sestara Svetog Križa. Dvije sestre, s. Antica Tomić i s. Timoteja Topolko, proslavile su 70. obljetnicu zavjeta, a šest sestara – s. Gracijela Sučić, s. Melanija Ivanović, s. Marija Jelica Bjelonjić, s. Anastazija Mišanec, s. Heliana Kodba i s. Margita Tot – 60. obljetnicu vjernosti Gospodinu.

Dalje je u propovijedi fra Goran slijedio misao iz uvoda te se osvrnuo na značenje smrti kao razdjelnice života, a središnja poruka jest život, život koji su slavljenice proživjele tijekom mnogih godina, ali i život koji je pred njima, jer je Isus rekao: »Ja sam život!« Osvrnuo se potom na značenje zavjeta koje posvećene osobe žive u zajedništvu s Gospodinom, koji je i sam siromašan, poslušan i čist. Naglasivši kako su zavjeti prije svega Božje djelo, usporedio je zavjete sestara s krunom svega što su dosad živjele, ali i s onom krunom koju očekujemo u vječnom životu, kao što je rekao sv. Franjo: »Blaženi koji sve podnose s mirom jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.« Zaključio je da je kruna redovničkog života sam Bog, jedinstvo s njim. Zatim je povukao paralelu između korizme, koja u usporedbi s trima zavjetima donosi paralelni trinom: molitva, post i djela milosrđa, i odnosa prema Bogu, samima sebi i bližnjima.« s. Nada Martinković

Krštenje petog djeteta obitelji Šimenić U nedjelju, 16. veljače, u župnoj crkvi sv. Martina u Podgajcima Podravskim pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić predvodio je misno slavlje u zajedništvu s domaćim župnikom, vlč. Sinišom Paušićem, tijekom kojega je krstio Matu, peto dijete Siniše i Ines Šimenić iz Svetog Đurđa. U propovijedi je biskup Ćurić govorio o važnosti rasta u vjeri te zrelosti vjere koju spominje sv. Pavao, kao preduvjetu da bismo mogli u Svetom Duhu ostvariti zahtjeve koje donosi naviješteni evanđeoski ulomak. Čestitajući roditeljima, biskup je poželio da svojim primjerom budu poticaj

114 | 506 | VJESNIK | travanj 2020.

i ohrabrenje i drugim roditeljima. Nakon misnog slavlja biskup i župnik pohodili su obitelj Šimenić, želeći im i na taj način izraziti svoju blizinu i radost prigodom ovoga slavlja. Pavo Balić


Korizmena duhovna obnova prezbiterija U Metodovoj dvorani Svećeničkog doma u Đakovu 2. ožujka održana je korizmena duhovna obnova za sav prezbiterij Đakovačko-osječke nadbiskupije. Obnovu je predvodio fra Ivica Jagodić, OFM, gvardijan franjevačkog samostana i župnik Župe sv. Filipa i Jakova apostola u Vukovaru, a među brojnim svećenicima bili su i nadbiskup Đuro Hranić i nadbiskup u miru Marin Srakić. Obnova je započela molitvom Srednjeg časa, koju je predmolio mo. Ivan Andrić, nakon čega je uslijedio duhovni nagovor fra Ivice Jagodića »Mogu li dati više?« koji se referirao na apostolsku pobudnicu pape Franje »Radujte se i kličite«.

Govoreći o prvom elementu, sagledavanju službe, napomenuo je da je svaki svećenik pozvan ispuniti zahtjev posvećivanja župi, u njoj živjeti i posvećivati ju svojim pastoralnim djelovanjem utemeljenim na Kristu, rasti u molitvi s Kristom, s njim se odmarati i Krista poznavati, kako bi dao vjerodostojni primjer povjerenoj mu župi i Božjem narodu. Razmatrajući drugi element, Isusovu ponudu, tj. blaženstva, fra Ivica je napomenuo da se kroz blaženstva mora očitovati i svećeničko služenje. Poput

Isusa biti milosrdni, razboriti i ponizni, jer svećeničko blago je u Kristu, a ne u svijetu. Govoreći o odlikama čovjeka u suvremenom svijetu, trećem elementu, napomenuo je što svećenika ne smije karakterizirati, odnosno što ga mora karakterizirati. Tako je rekao da svećenik mora biti čvrsto usredotočen na Boga koji ljubi, biti radostan i imati smisla za humor koji ne smišlja spletke, imati žara i poleta naviještati evanđelje jer je Bog uvijek novost koja svećenika podiže i hrabri u poslanju, a posebice u ovo povlašteno korizmeno vrijeme. Govoreći o četvrtom elementu, napomenuo je da je duhovna borba protiv đavla neophodno važna kako bi svećenik razlučivao dobre od zlih duhova i na taj način kroz ispit savjesti i osobnu molitvu rastao u posvećenoj službi; drugim riječima, biti i djelovati u ovome svijetu, neprestano bivajući usmjereni vječnom životu. Poslije razmatranja uslijedilo je pokorničko bogoslužje u kapelici Bogoslovnog sjemeništa, prilika za ispovijed i pobožnost križnoga puta.

Na samom kraju susreta okupljenima je predstavljen Shematizam Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je nedavno izašao iz tiska. O shematizmu je ukratko govorio urednik doc. dr. Boris Vulić, koji je ovom prigodom izrazio zahvalnost svima koji su pridonijeli zahtjevnom projektu izdavanja Shematizma, napose izvršnoj urednici Margareti Gregić. L. Ivković/A. Banović

Krštenje šestog djeteta obitelji Kordić U nedjelju, 23. veljače u Župi bl. Alojzija Stepinca, najmlađoj vinkovačkoj župi, tijekom misnoga slavlja u 11 sati nadbiskupov izaslanik, preč. dr. Drago Tukara, ravnatelj Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije i Nadbiskupskog vikarijata u Osijeku, krstio je malenog Gabrijela – šesto dijete u obitelji Krešimira i Kristine Kordić. Uz najstariju sestru Gabrijelu, maleni Gabrijel ima još 3 sestre i jednog brata: Ivanu, Mihaelu, Mariju i brata Vedrana. Gabrijelu je krsni kum bio gradonačelnik Vinkovaca Ivan Bosančić, a misno slavlje preč. Tukara predvodio je u zajedništvu s domaćim župnikom, vlč. Anđelkom Cindorijem. Po završetku misnoga slavlja, preč. Tukara roditeljima je uručio prigod-

ne darove đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića te prenio njegovu čestitku i ispriku što sam osobno nije mogao sudjelovati u ovom slavlju. Župa bl. Alojzija Stepinca prošle je godine, prema pastoralnom izvještaju, zabilježila 31 krštenje i 11 ukopa. Time se svrstava među rijetke župe koje se mogu pohvaliti pozitivnim trendom rađanja i dara novog života. Tiskovni ured travanj 2020. | VJESNIK | 507 |

115


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

In memoriam: vlč. Nikola Grgić Vlč. Nikola Grgić, čepinski župnik u miru, koji je preminuo 15. ožujka 2020. u Kliničkom bolničkom centru Osijek u 80. godini života i 55. godini svećeništva, ukopan je u ponedjeljak, 17. ožujka, na mjesnom groblju u Koritni.

Sprovodne obrede predvodio je pomoćni biskup Ivan Ćurić, koji je uime nazočnog nadbiskupa Đure Hranića, uime nadbiskupa u miru Marina i cijeloga prezbiterija izrazio duboku i iskrenu sućut sestri i rodbini pok. svećenika Nikole, prijateljima i susjedima te župljanima župa u kojima je pokojnik vršio svećeničku službu.

Na početku svoje homilije biskup Ivan spomenuo je nedavno objavljena najnovija razmatranja pape Franje pod naslovom »Vjerujem, vjerujemo!« te kazao: »Među dubokim poukama susrećemo i sljedeće, tako primjerno, svjedočanstvo: ‘Zamišljam trenutak – veli Papa – kada ću, na zalasku života, doći k Bogu, privučen ljepotom, ponizna duha i pognute glave; zamišljam njegov zagrljaj i svoj pogled koji će se podignuti prema njegovu. Ne bih se usudio gledati ga, a da me on prvo ne zagrli.’ Kakva toplina i neka, naizgled čudna i neobična, sigurnost osobne kršćanske nade! Zar ne, braćo moja i sestre, to je povjerenje tako duboko zapretano u nama, Kristovim učenicima i učenicama. I kad možda ne osjećamo dovoljno snagu tog povjerenja, i kad ga možda ne svjedočimo posve vidljivo i jasno ugrađenoga u naše odluke i stavove, planove i želje, ipak se naša kršćanska nada uvijek probija i obasjava naš život – njegov početak, ali i trenutak kad završavamo svoju zemaljsku životnu stazu.«

116 | 508 | VJESNIK | travanj 2020.

Podsjetivši na Psalam 103, koji »uvijek iznova podsjeti na Božju milosrdnu ljubav, na njezinu beskonačnost i vječnost«, biskup je nastavio: »Bog se spominje naše lomljivosti. Što god se s naše strane ispriječi, što nas zakoči i sputa te dođemo u iskustvo o kojem govori pisac Knjige tužaljki kad veli: Duši je mojoj oduzet mir (…) dotrajao je život moj – čak i nada koja mi od Gospodina dolazi. Ali biblijski vjernik odmah nastavlja: Dobrota Gospodnja nije nestala; milosrđe njegovo nije presušilo… To nam je iskustvo blizu, obnavlja se svako jutro, dolazi mi svakoga dana kao uvijek nova prigoda i poziv da obnovim svoju životnu snagu, da otkrijem one prve, najsigurnije temelje svoga života, i da sav svoj život stavim u sigurnost vječne Božje ljubavi, u kojoj nas hrabri, kao i Martu u ulomku Evanđelja: ‘Ja sam uskrsnuće i život; tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada.’«

Potom se osvrnuo na život pokojnog svećenika Nikole Grgića, rekavši kako je rođen u Koritni 22. lipnja 1940. godine od roditelja Kate i Marka. Osnovnu školu pohađao je u Koritni i Semeljcima, a od 1955. godine pohađa sjemenišnu klasičnu gimnaziju, najprije u Zagrebu na Šalati, a potom u Đakovu, gdje je maturirao 1959. Sjemenišnu formaciju i studij nastavlja u Đakovu (1959. – 1965.), s prekidom za vrijeme odsluženja vojnoga roka u Boru i Zaječa-


ru (1963./1964.). Na Petrovo, 29. lipnja 1965., za svećenika ga je zaredio biskup Stjepan Bäuerlein. Pastoralnu službu započinje u Čepinu kao zamjenik župnika, a nastavlja kao župni vikar u Đakovu (1965. – 1966.). Od ljeta 1966. do početka 1969. godine župni je upravitelj u župi Odvorci, sa sjedištem u Grgurevićima. U veljači 1969. postaje župnikom župe Harkanovci (1969. – 1978.), nakon čega započinje župničku službu u Župi Presvetoga Trojstva u Čepinu, gdje će ostati punih 30 godina. I nakon umirovljenja 18. kolovoza 2008. po svojoj želji ostaje u svojoj privatnoj kući u Čepinu, te rado pomaže u svećeničkim službama, kako u Župi Presvetoga Trojstva, tako i u drugim župama.

»Vjernici i subraća svećenici prepoznali su ga kao revna i srdačna svećenika. Tko da se ne sjeti njegove raspoloživosti za vrijeme Domovinskoga rata, kad uspostavlja i posebnu pastoralnu skrb za prognanike u »Naselju prijateljstva«, ili još ranije, u župi Harkanovci gdje vodi gradnju i, kažu svjedoci, sam fizički požrtvovno radi na izgradnji filijalne crkve u Ivanovcima«, rekao je biskup Ivan te podsjetio: »Upravo na službi u harkanovačkoj župi dočekat će vlč. Nikola imenovanje biskupom Harkanovčanina, blage uspomene Ćirila Kosa, koji je za biskupa zaređen upravo na današnji dan 1974. godine. U jednoj svojoj uskrsnoj poruci podsjeća da za sretan prolaz

preko mora i pustinje u zemlju obećanja, za prolaz iz tame u svjetlo, kao i za duhovni rast – uz Božju milost – posebna zasluga pripada duhovnim pastirima. Također, biskup poziva: Po krštenju ste u Kristu vjerom uskrsnuli. Živite svetim životom, da ga jednom sretnete u vječnoj domovini! U takvoj zahvalnosti i nadi, mi i danas svoje zajedništvo s pokojnim svećenikom Nikolom pretačemo u molitvu i srdačan bratski zaziv: Uskrisi ga, Gospodine! Povedi ga putem vječnim!« Nakon ukopa, u filijalnoj crkvi sv. Ane slavljena je misa zadušnica. Slijedeći preporuke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, uz biskupa Ćurića te manji broj svećenika i vjernika, misno slavlje predvodio je nadbiskup Đuro Hranić. Anica Banović

Blagoslov kupole crkve i temelja nove župne kuće Slavonskobrodska grkokatolička Župa Uzvišenja Svetog Križa dobit će novi liturgijski prostor i župni stan. Počeli su, naime, graditeljski radovi na rekonstrukciji crkve i izgradnji nove župne kuće na lokaciji u Cesarčevoj 39. U toj prigodi temelj i kupolu crkve blagoslovio je u nedjelju, 23. veljače apostolski administrator Križevačke eparhije, mons. Milan Stipić, uz nazočnost domaćeg župnika o. Aleksandra Hmilja i nekoliko desetaka okupljenih vjernika. U početku se grkokatolička zajednica vjernika okupljala u crkvi u Malom Parizu, gdje su gotovo 10 godina slavili jednom mjesečno liturgiju dok 1979. tadašnji župnik nije kupio kuću u Cesarčevoj ulici. Tu su nekoliko godina služili liturgiju, a onda je 1985. izgrađena sadašnja crkva. Prošle godine srušena je stara kuća i započeti su radovi na novom župnom stanu i pastoralnoj dvorani.

Ove godine obavit će se glavnina radova, a najkasnije do ljeta 2021. očekuje se završetak. Uz izgradnju župnog stana, obnovit će i crkvu.

Cijeli projekt najvećim se dijelom realizira uz financijsku potporu Križevačke eparhije, a barem 10 % ukupne investicije bit će »pokriveno« darovima vjernika brodske grkokatoličke župe, dobrotvora i donacijom Grada Slavonskog Broda. Ivica Vlašić travanj 2020. | VJESNIK | 509 |

117


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Nova misijska suradnja U nedjelju, 15. ožujka, Župu sv. Petra apostola u Petrijevcima pohodio je sveučilišni kapelan Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu Odilon Singbo, rodom iz afričkog Benina. Tom je prilikom predvodio nedjeljna misna slavlja, a večer prije susreo se sa župnom misijskom zajednicom. Vlč. Odilon je zahvaljujući prijateljima i dobročiniteljima iz Hrvatske u rodnom mjestu izgradio i utemeljio Dom sv. Ivana Pavla II., u kojem trenutno borave trideset i dvije djevojčice bez ikakve roditeljske skrbi. Najmlađa djevojčica ima tek godinu i pol, a najstarija 16 godina. U ovaj projekt odlučila se uključiti i petrijevačka župa, koja zahvaljujući vrijednoj misijskoj zajednici tijekom cijele godine župljanima stavlja na raspolaganje svoje ručne radove, a prihod od njihove prodaje namijenjen je misijama. Predvodeći misna slavlja, vlč. Odilon je na tragu naviještenog evanđelja o susretu Isusa sa Samarijankom istaknuo kako je Isus Bog koji silno čezne za čovjekom, traži ga i pronalazi u redovitosti života. Na

kraju misnog slavlja gosta je pozdravio i zahvalio na dolasku župnik Matej Glavica, ne krijući radost zbog nove suradnje koja se očituje u prepoznavanju konkretnih osoba kojima će pomoći njihov misijski dar. Istaknuo je i kako je ponosan na svoje župljane i misijsku zajednicu jer osjećaju potrebe onih koji danas još uvijek nemaju osnovne uvjete za život. Potom su djeca uručila dar župe za nezbrinute djevojčice u Beninu u iznosu deset tisuća kuna. Vlč. Odilon u svojoj je zahvali istaknuo da je u tom daru godišnje uzdržavanje, smještaj, prehrana, zdravstvene potrebe i školarina za ukupno tri djevojčice. Krunoslav Peulić

Koncert za Tihanu Šorman U župnoj crkvi sv. Mihaela arkanđela u Donjem Miholjcu održan je 23. veljače nakon večernje mise koncert, sa svrhom prikupljanja pomoći za liječenje Tihane Šorman. Voditeljica koncerta Melanija Kopić pozdravila je prisutnu obitelj Šorman iz Podravskih Podgajaca čija se teško bolesna članica sprema za operaciju u KBC-u Dubrava u Zagrebu.

»Tihana Šorman je prije tri godine doživjela tešku prometnu nesreću, nakon koje je ostala vezana za postelju. Nedavno joj se stanje pogoršalo, a njezina obitelj, koja skrbi i o njezinu šestogodišnjem sinu, koji je prije 6 godina izgubio oca u prometnoj nesreći, odlučila je apelirati na ljude dobre volje za pomoć u liječenju jer se sami teško nose sa svim dosadašnjim novčanim brigama«, rekla je gđa Kopić. Obitelj je otvorila žiroračun za donacije, a mladi Župe sv. Mihaela arkanđela odlučili su koncertom dati svoj doprinos. Župa je tijekom tjedna postavila škrabicu za donacije, a milostinja s ove večernje mise također je otišla u tu svrhu. Koncert je otvorila Gradska limena glazba Donjeg Miholjca. Nastupio je Župni zbor mladih »Agape«

118 | 510 | VJESNIK | travanj 2020.

uz solista, domaćeg župnog vikara, vlč. Luku Ivkovića, a Danijel Staklenac recitirao je vlastitu pjesmu Učio me život. Na kraju je nastupio Mješoviti župni zbor Župe Rođenja BDM Podravska Moslavina, uz voditeljicu i dirigenticu Janju Nikolić.

Na kraju je donjomiholjački župnik, preč. Josip Antolović, pozdravio prisutne: »Svima od srca zahvaljujem, a posebno mladima ove župe što su inicirali ovaj događaj, koji pokazuje da našu vjeru očituju naša djela.« Zahvalio je gostima iz Podravske Moslavine i njihovu župniku, mons. Vladi Škrinjariću. Nakon zajedničke pjesme druženje je nastavljeno u Pastoralnom centru »Ivan Vajda«. Sonja Devčić


Večer dobročinitelja Osijek U četvrtak, 27. veljače članstvo osječke podružnice inicijative »40 dana za život«, uz vodstvo Predraga Pavičića te Udruge »Hrvatska za život«, organiziralo je Večer dobročinitelja održanu u Hotelu Osijek. Uz geslo večeri »Primite u baštinu Kraljevstvo« (Mt 25,34), dvjestotinjak podupiratelja kulture života od začeća do prirodne smrti svojim su radosnim zajedništvom pozdravili aktivnosti pro-life zajednica. Susret je poticajnim nagovorom otvorio vlč. Ivica Martić, župnik osječke Župe Uzvišenja Sv. Križa. O aktivnostima inicijative »40 dana za život« u Osijeku govorio je Pavičić istaknuvši važnost pokrenutog novog programa Iscjeljenje očeva srca pri Udruzi »Hrvatska za život« koji provodi skupina muškaraca, pa je stoga ovogodišnja korizmena kampanja za zaštitnika izabrala sv. Josipa. Lidija Dugan, regionalna koordinatorica za Slavoniju, pojasnila je kako se inicijativa temelji na tri stupa: molitvi i postu, miroljubivom bdjenju i osvješćivanju lokalne zajednice, istaknuvši konkretne primjere iz prakse molitve, bdjenja i spašavanja, ujedno plodove dosadašnjega djelovanja u Hrvatskoj vidljive u 65 ljudskih života spašenih od sigurne smrti! Riječ je o djeci koju znaju imenom, a spašena su zalaganjem inicijative »40 dana za život«. Josip Matezović, voditelj inicijative u Vinkovcima, približio je niz aktivnosti uključujući program Prava ljubav čeka, te je s Lidijom Dugan predstavio Pohod – prvi broj tromjesečnika Udruge »Hrvatska za život«, objavljen u veljači u Zagrebu. Zahvalnost Gospodinovu pozivu za služenje u »40 dana za život«, za oprost i izlječenje izrazila je svjedočenjem Vukovarka Dušica Šoljić, a Čakovčanin Zlatko Krznarić, otac petero djece, govorio je o nastanku svog autobiografskog prvijenca »Ti si svjedok – moj si plač pretvorio u igru« (2019.) te darovao desetke knjiga kao prilog Večeri dobročinitelja.

Slavonski Brod U organizaciji Udruge »Hrvatska za život« i inicijative »40 dana za život«, u Slavonskom Brodu održana je u subotu, 29. veljače, u Dvorani Carpe diem drugu godinu zaredom Večer dobročinitelja. Okupilo se tristotinjak sudionika, među kojima članovi inicijative »40 dana za život«, njihovi prijatelji te nekoliko svećenika. Pozdravnu riječ uputio je Ante Čaljkušić, nacionalni voditelj inicijative »40 dana za život« u Hrvatskoj i predsjednik Udruge »Hrvatska za život«. Zahvalio je sudionicima što svojim molitvama i novčanim prilozima pomažu rad i projekte Udruge. Predstavio je zatim rad Udruge i plodove molitvene inicijative. Istaknuo je kako su brojne osobe, upoznavši ovu inicijativu, promijenile svoje živote te dodao kako je cilj ove Večeri, osim prikupljanja financijske pomoći – slavljenje života. Iznio je i neka potresna svjedočenja majki i očeva koji su se odlučili za abortus, kao i one koji su, zahvaljujući molitvi inicijative, odlučili roditi svoju djecu. Čaljkušić je iskazao radost što se inicijativa sve više širi u Hrvatskoj, pa se u korizmenu kampanju uključilo 35 gradova, te što se u molitvu uključuje sve više muškaraca. Posvijestio je kako inicijativom žele širiti kulturu života. »Gradimo kulturu života, s ciljem promjene nacionalne svijesti o tome koliko je ljudski život nepovrediv, dostojanstven, koliko je svaki čovjek jedinstven i neponovljiv u povijesti. Mi gradimo kulturu života na čvrstoj stijeni – Isusu Kristu«, zaključio je Čaljkušić. Pozvao je sve da se utječu zagovoru sv. Josipa, zaštitnika ove korizmene kampanje. Dirljiva su bila i svjedočanstva nekoliko članova inicijative o osobnim iskustvima molitve. Koordinatorica brodske inicijative Iva Jergović zahvalila je svima koji su sudjelovanjem na Večeri dobročinitelja pomogli rad inicijative. Veseli Šokci te članovi SKAC-a korizmenim te duhovnim i domoljubnim pjesmama obogatili su slavlje. Program je vodila vjeroučiteljica Mihaela Maričević, koja je najavila da će se 30. svibnja ove godine po prvi put u Slavonskom Brodu održati Hod za život. Brankica Lukačević

travanj 2020. | VJESNIK | 511 |

119


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Dekanatski susreti bračnih parova Donjomiholjački dekanat U Župnom pastoralnom centru »Ivan Vajda« u Donjem Miholjcu održan je 19. veljače redoviti dekanatski susret bračnih parova. Susret je započeo čitanjem Božje riječi i molitvom, nakon čega je župnik Josip Antolović pozdravio slušatelje iz župā Podravski Podgajci i Donji Miholjac i zahvalio im na dolasku. Pozdravio je i predavača, doc. dr. Stanislava Šotu, te predstavio temu predavanja – »Odgoj djece u obitelji«. Dr. Šota u uvodu je rekao da temeljno pitanje danas glasi: Kako se u određenoj kulturi danas ostvaruje Božji naum o obitelji? Kazao je da je brak institucija od koje svi puno očekuju, a malo u nju ulažu. Naveo je da današnju civilizaciju obilježavaju selfie kultura, diktatura relativizma, digitalna kultura, anarhizam... ali da je od svega toga za brak i obitelj najopasnija digitalna kultura. Dr. Šota je zatim predao riječ svojim suradnicima, studentima pete godine teologije u Đakovu. Darin Gibanjek predstavio se temom »Slika braka – muškarac i žena«, rekavši da je za dobar brak potreban razgovor – slušanje, opraštanje i redovita molitva. Sudionici su se zatim podijelili u dvije radionice. Teme radionica bile su Vrijeme i važnost vremena u obiteljskom životu i Važnost baka i djedova u obiteljskom životu. Sonja Devčić Valpovački dekanat

U Pastoralnom centru Župe Bezgrešnog začeća BDM u Valpovu 24. veljače održan je dekanatski susret bračnih parova Valpovačkog dekanata. Na susretu je sudjelovao veći broj parova ovoga dekanata, zajedno sa svojim župnicima. Susret je organizirao domaći župnik vlč. Zvonko Mrak, a predavanje održao doc. dr. Stanislav Šota, zajedno s troje studenata Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Svoj doprinos susretu dala je Elizabeta Matuzović, djelatnica Bračnog

120 | 512 | VJESNIK | travanj 2020.

i obiteljskog savjetovališta u Osijeku, koja je priredila radionice. Tema ovog susreta bila je Imati vremena za bračnu komunikaciju te prepoznati negativne utjecaje medija na bračni život. Tako se u predavanjima čulo kako današnja suvremena selfie kultura i antikulturalizam ugrožavaju bračnu komunikaciju te prekidaju svaki konstruktivan razgovor. Nakon dr. Šote, u svome izlaganju s. Rafaela Jozić posvjedočila je svoje redovničko iskustvo uspoređujući ga s bračnim te potaknula sudionike da neslaganja i konflikte rješavaju prije svega komunikacijom, koja će omogućiti kvalitetniji zajednički život. Drugi dio susreta podijelio je sudionike u tri skupine. Radionice su vodili Elizabeta Matuzović te studenti Ivana Žavcar i Mislav Tokić. Teme radionicā bile su »Vrijeme i važnost vremena u obiteljskom životu« i »Važnost baka i djedova u obiteljskom životu«. Luka Ćosić Đakovački dekanat

U ponedjeljak, 2. ožujka, u župnoj dvorani Župe Svih svetih u Đakovu održan je susret bračnih parova Đakovačkog dekanata. Susret je započeo molitvom i pozdravom, a prigodno predavanje održao je doc. dr. Stanislav Šota, profesor pastoralne teologije, zajedno s troje studenata pete godine Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Tema susreta bila je Imati više vremena za bračnu komunikaciju te prepoznati negativne utjecaje medija na bračni život. Profesor Šota naglasio je kao problem odsutnost komunikacije u braku, provođenje previše vremena na internetu te traženje nebitnih informacija putem društvenih mreža. Nakon predavanja, student Antun Nikolić u prigodnom je poticaju naglasio kako se vrijeme ne bi trebalo »ubijati« – uzalud trošiti, već ga posvetiti bračnom životu, komunikaciji i obitelji. U drugom dijelu susreta bračni parovi podijelili su se u dvije skupine, koje su animirale studentice Kristina Franjić i Sanja Doljankić. Dominik Nedeljković Vinkovački dekanat

Proljetni dekanatski susret bračnih parova Vinkovačkog dekanata, pod nazivom »Darujem ti vrije-


me – vrijeme za zajedništvo u braku«, održan je 5. ožujka u Župi sv. Nikole biskupa u Vinkovcima. Na susretu je sudjelovalo 60-ak osoba, odnosno 30-ak bračnih parova župa Vinkovačkog dekanata. Susret bračnih parova započeo je euharistijskim klanjanjem, koje je predvodio domaći župnik Stjepan Podboj. Uslijedila je misa, koju je predvodio župnik iz Vođinaca, ujedno i voditelj dekanatskih susreta bračnih parova, vlč. Ante Šiško, a koncelebrirao je fra Matija Antun Mandić, župnik u Vinkovcima. Po završetku mise bogoslov pete godine Bruno Diklić održao je kratko predavanje o bračnim i obiteljskim odnosima. Naglasak je stavljen na šest stvarnosti koje ugrožavaju odnose u braku: individualizacija, mogućnosti, užurbanost i pritisak, gubljenje intimnosti, strah od emocija te izostanak Boga. Uslijedile su radionice i razgovor bračnih parova.

Prije rada u skupinama sve prisutne pozdravio je doc. dr. Šota. Voditelji radionica bili su studenti 5. godine na KBF-u u Đakovu. Naglasak susreta bio je na obiteljskom zajedništvu. Bračni su parovi u dvije

radionice iznosili svoja iskustva vezana uz temu. Razgovaralo se o vrstama povezanosti u braku i obitelji te o najčešćim razlozima zašto nedostaje zajedničkog vremena među bračnim parovima. Voditelji skupina na kraju su iznijeli rezultate rada. Kao zaključak, istaknuto je da je zajednički provedeno vrijeme važno za brak i obitelj. Navedena je molitva kao najbolji recept zajedništva jer ulijeva nadu i mir svakoj obitelji koja zajedno moli. A. Savić/Foto: A. Šiško

Zahvala savjetovališta Doc. dr. Josip Bošnjaković, stručni voditelj Savjetovališta Đakovačko-osječke nadbiskupije, predvodio je misno slavlje u nedjelju, 1. ožujka u Župi Duha Svetoga u Slavonskom Brodu, a nazočile su i stručne suradnice brodskog Savjetovališta. Ovim događajem djelatnici su željeli iskazati zahvalnost toj župnoj zajednici, čije su župne prostore koristili punih 17 godina za rad Bračnog i obiteljskog savjetovališta i Savjetovališta za žrtve obiteljskog nasilja.

Na kraju mise dr. Bošnjaković podsjetio je župljane na put otvaranja savjetovališta u Župi Duha Svetoga prije 17 godina te nabrojao sve djelatnike koji su bili zaposleni u njima. Također je istaknuo kako je tijekom 17 godina kroz savjetovališta Đakovačko-osječke nadbiskupije u Osijeku i Slavonskom Brodu prošlo oko 15 000 korisnika. Savjetovališta su bila i još uvijek jesu na raspolaganju svima koji imaju različite poteškoće, a od kraja siječnja 2020. nalaze se u ulici R. Lopašića br. 7, gdje djeluju u istom prostoru sa Zajednicom MiR i Centrom za hagioterpiju. Dr. Bošnjaković prisjetio se također i pastoralnog djelovanja na području braka i obitelji pokojnog mons. Marka Majstorovića, te zahvalio bivšem župniku, preč. Stjepanu

Belobrajdiću, kao i sadašnjem, vlč. Florijanu Kveteku, i vlč. Zlatku Hnatešinu, župnom vikaru. Upućujući riječi zahvale, dr. Bošnjaković istaknuo je kako savjetovališta u ovoj župi nisu bila gost tri dana već 17 godina i zbog toga je posebno zahvalio na strpljenju.

Domaći župnik Kvetek podsjetio je kako su savjetovališta te psihološka pomoć i podrška koja se nudi u njima sve više potrebni mnogim osobama, rekavši kako mu je drago što sada vjernici mogu dobiti psihološku i duhovnu pomoć na jednom mjestu – u Obiteljskom centru Đakovačko-osječke nadbiskupije. Župa Duha Svetoga skromna je župa, koja je sva svoja blaga oduvijek dijelila sa svima, naglasio je vlč. Kvetek, poželjevši djelatnicima uspješan budući rad. Suzana Matošević travanj 2020. | VJESNIK | 513 |

121


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Hodočašće sjemeništaraca Na sedmu nedjelju u nizu crkvene godine, 23. veljače, sjemeništarci i odgojitelji Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu hodočastili su u Župu Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Vladislavcima. Na poziv preč. Petra Ćorluke, župnika u istoimenoj župi te dekana Čepinskog dekanata, koji je dugi niz godina bio ekonom u Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu, koncelebrirano misno slavlje predvodio je preč. Matija Pavlaković, rektor Sjemeništa u zajedništvu s domaćim župnikom, vlč. Petrom Mlakarom, duhovnikom u Sjemeništu te sjemenišnim odgojiteljem vlč. Goranom Bužakom. Ljepoti misnog slavlja pridonijeli su sjemeništarci svojim ministriranjem, a o svom duhovnom pozivu te radosti življenja u sjemeništu svjedočili su Krunoslav Lukšić, iz Župe sv. Brcko – Brckovljani (Zagrebačka nadbiskupija) te Dario Bajraktari, iz Župe sv. Josipa – Vuka (Đakovačko-osječka nadbiskupija), dok je liturgijsko pjevanje predvodio sjemenišni zbor u zajedništvu s tamburaškim sastavom Sjemeništa. Na kraju mise preč. Ćorluka zahvalio je sjemeništarcima na dolasku, predsjedatelju na upućenoj homiliji, a sve okupljene župljane pozvao da mole za nova duhovna zvanja kako u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji tako i u čitavoj domovini Hrvatskoj. Po završetku euharistijskog slavlja sjemeništarci i odgojitelji zajedno su s domaćim župnikom razgledali filijalnu crkvu u Hrastinu te kalvinsku crkvu s pripa-

Svjetski molitveni dan Kršćanke u Osijeku, udružene u ekumenski pokret Svjetski molitveni dan (SMD) Hrvatska, i ove su se godine pridružile prvoga petka u ožujku molitvenim programom kršćankama u 180 zemalja svijeta, uz temu ovogodišnje molitve za Zimbabve »Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!«. Molitveni večernji susret, održan 5. ožujka u evangeličkoj crkvi, otvoren je svečanim ulaskom vjernica u crkvu. Prinos darova koji predstavljaju Zimbabve i ekumenski susret pjevanjem duhovnih i liturgijskih pjesama uveličao je Zbor osječke podružnice Hrvatske udruge medicinskih sestara, uz orguljsku pratnju Dorijane Škoro. Lidija Obad, voditeljica osječkog ogranka SMD-a, pozdravljajući vjernice i vjernike, posebice evangelistice domaćice, istaknula je kako je smisao ekumenskoga sabiranja žena moliti i djelovati te da je ovo 22. Molitveni su-

122 | 514 | VJESNIK | travanj 2020.

dajućom etnozbirkom koja se nalazi u neposrednoj blizini filijale sv. Roka u Hrastinu, a potom je uslijedio i ručak u prostorima nedaleko župne crkve. Specifičnost je ovog hodočašća što su u njemu sudjelovali i djelatnici te prijatelji Sjemeništa koji su svojim dolaskom u Vladislavce željeli, svatko na svoj način, iskazati poštovanje i zahvalnost preč. Ćorluki, koji je tijekom deset godina vršenja službe ekonoma u Sjemeništu ostavio neizbrisiv trag u njihovim srcima. Prije polaska prema Đakovu hodočasnici su obišli i obližnju obiteljsku farmu krava te imali prigodu degustirati i kupiti neke od sireva koji se nalaze u ponudi tamošnjeg OPG-a. Oko 16 sati stigli su u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Đakovu gdje ih je dočekao odgojiteljski tim, na čelu s rektorom bogoslovije, preč. dr. Stjepanom Radićem, i bogoslovima koji su nekad također bili pitomci Sjemeništa na Šalati. Susretu se pridružio i mons. Đuro Hranić. Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu sret/ekumensko bogoslužje u Osijeku, a održava se u organizaciji SMD-a Hrvatska i u Vinkovcima, Vukovaru, Bjelovaru, Rijeci i Zagrebu.

Srdačnu dobrodošlicu Osječankama izrazio je Samir Vrabec, član prezbiterija Evangeličke crkvene općine Osijek, kazavši: »Večeras se sluša i čuje glas žena, i to je veliki dan. U životu kršćana ne može svaki dan u kalendaru biti velik, međutim, svaki dan treba biti dan molitve, a vi, žene, ovim danom to još više posvješćujete.« Molitveni program, koji je u središte stavio Božju riječ, počeo je paljenjem triju svijeća u bojama: crvene za ljubav, bijele za mir, žute za pomirenje – i pjevanjem. Zatim je pročitan ulomak Ivanova Evanđelja koji je duhovnom meditacijom približila Julijana Tešija. Uslijedila je molitva za Zimbabve i Hrvatsku. U duhu zajedništva i solidarnosti sa ženama prikupljen je milodar, koji je ove godine namijenjen liječenju 31-godišnje udovice Tihane Šorman iz Podravskih Podgajaca, palijativne pacijentice. Nevenka Špoljarić


Hodočasnički dan uz zavjetnu sliku sv. Nikole Tavelića Uz zavjetnu sliku sv. Nikole Tavelića – najstariju svečevu sliku iz 16. stoljeća, koja se čuva u Nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u Šibeniku, proslavljen je u nedjelju, 8. ožujka, u Župi i svetištu Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu »osmi« kao hodočasnički dan Gospi Brze Pomoći. Na svih šest misnih slavlja posebno se molilo Mariju, vjernu pratiteljicu i suputnicu svoga Sina, na tragu korizmenog vremena i nedjeljne poruke, riječima pjesme »Pokazuj nam stazu kud stupa Sin tvoj…« Za put nasljedovanja Krista predvoditelji slavlja ohrabrili su vjernike primjerom prvoga hrvatskoga kanoniziranog sveca – sv. Nikole Tavelića o 50. obljetnici njegova proglašenja svetim te molili njegov zagovor. Stoga je na poziv domaćeg župnika i dekana Ivana Lenića središnje hodočasničko slavlje, kao i slavlje u 17 sati, predvodio fra Ivan Bradarić, upravitelj Nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića u Šibeniku i gvardijan samostana sv. Frane. Povezujući misna čitanja toga dana sa životom i djelom sv. Nikole Tavelića, upravitelj Bradarić u homiliji je naglasio kako je, poput Abrahama, i sv. Nikola svoj lagodan život zamijenio hodom za Kristom, navješćujući Radosnu vijest, prvo 12 godina u Bosni, a potom u Isusovoj domovini, gdje je podnio mučeničku smrt. Ovom prigodom pozvao je vjernike da hodočaste u Šibenik 21. lipnja ove godine na središnju proslavu

jubileja, kada će zahvalno misno slavlje predvoditi zagrebački kardinal Josip Bozanić. Prije svih misa molila se pobožnost sv. Nikoli Taveliću. Želja župnika Lenića bila je ovo veliko hodočašće svečeve slike približiti napose vjernicima dviju župa Đakovačko-osječke nadbiskupije – brodskoj župi na Jelasu i župi u Županji – posvećenih našem prvom kanoniziranom svecu. Tako je fra Ivan u zajedništvu s domaćim župnikom Matom Matasovićem predvodio prvo jutarnje slavlje u brodskoj župi sv. Nikole Tavelića na Jelasu, čiji su vjernici prošle godine u rujnu mjesecu hodočastili u Šibenik. Na popodnevnu misu u svetište Gospe Brze Pomoći hodočastili su vjernici županjske Župe sv. Nikole Tavelića sa svojim župnikom Markom Peulićem. Brojni su vjernici toga dana imali priliku i fizički dotaknuli svečevu sliku i križ na kojem su postavljena četiri kamenčića: iz Bosne, Svete Zemlje, Rima i Šibenika te u molitvi, poput sv. Nikole, svoj život predati u Kristove ruke. Brankica Lukačević

Tribina o opraštanju Župa sv. Mihaela arkanđela organizirala je 9. ožujka tribinu pod naslovom Put opraštanja. Predavanje, koje je održano u Pastoralnom centru »Ivan Vajda«, vodio je mons. Pero Aračić iz Đakova. Nakon pozdravne riječi preč. Josipa Antolovića, donjomiholjačkog župnika, mons. Aračić je rekao kako je čovjek duhovno, psihičko, psihološko i materijalno biće. Zato je potrebno da ljudi steknu povjerenje u nas kršćane, da imaju s kim razgovarati. U ozbiljnim stvarima nema rješenja nabrzinu, nego je to proces koji se odvija u etapama. Ljudi s teškim traumama žive tu, s nama, i zato smo i mi odgovorni za njih. Steknimo povjerenje drugih ljudi koji pate, a mi ne znamo ni koliko dugo pate ni kako pate. Objasnio je što nije oproštenje: oprostiti ne znači zaboraviti, nijekati učinjeno, opravdati, odreći se svojih prava ili prava djece;

oproštenje se ne može narediti, ne može se prebacivati na Boga, ne može više nikada biti kao što je nekada bilo. Pojasnio je korake u procesu opraštanja: odluka da se ne osvećujem, vraćanje sebi, novi pogled na odnose, ponovno otkrivanje vrijednosti uvreditelja i oproštenje odraz je Božjeg milosrđa. Na kraju je pozvao prisutne: »Nađimo vremena za one pored nas koji pate i stecimo njihovo povjerenje.« Sonja Devčić travanj 2020. | VJESNIK | 515 |

123


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Skupština »Veronikina rupca« »Katolička udruga Veronikin rubac u Osijeku postoji već 13 godina. Sada brojimo 65 članova volontera i stalno skrbimo za 132 starije, nemoćne, invalidne i bolesne osobe. Uključujući povremenu brigu, tijekom 2019. godine ostvarili smo aktivnosti koje obuhvaćaju sveukupno dvjestotinjak korisnika«, rekla je Marija Šešo, predsjednica te katoličke udruge za brigu o starijim i nemoćnim osobama, u povodu izvještajne Godišnje skupštine, održane 24. veljače u dvorani franjevačkog samostana Sv. Križa.

Osnovna je želja ove katoličke udruge pomoći zbrinuti osobe starije od 65 godina koje mogu uz pomoć volontera ostati u svojoj sredini, poznatom okruženju i zadržati samopoštovanje i vlastitu vrijednost. Posebno valja istaknuti da su volonteri »Veronikina rupca« tijekom 2019. godine darovali potrebitima 4 259 volonterskih sati, no brojka bi bila i iznad 5 000 sati računaju li se i neizravne aktivnosti vezane uz skrb, dobročinstva i predstavljanje rada Udruge kroz osobni intelektualni i socijalni angažman volontera u različim segmentima. Zadnjeg ponedjeljka u mjesecu volonteri na sastanku u 17 sati izvješćuju o aktivnostima pa tako i o potrebama, kojih je sve više. Naime, kad osoba u potrebi nazove Udrugu na dežurni telefon radnim danom (031/214-044, od 10 do 12 sati) ili obavijesti dežurnog volontera putem susjeda, liječnika obiteljske medicine, socijalnog radnika

ili patronažne sestre, svaki se slučaj primjereno rješava bilo žurno, »u hodu«, ili zajednički, dogovorom na sastanku. »U radu želimo pomoći svima u potrebi, a za to trebaju dodatni napori usmjereni na pomlađivanje i edukaciju članova«, uputila je Marija Šešo. Skupštinu je vodila Kanita Peroli, a zahvalnu molitvu predmolio fra Ante Perković, gvardijan franjevačkog samostana Sv. Križa, zazivajući Božji blagoslov na volontere i korisnike Udruge.

Na kraju je sabrane pozdravio suradnik Udruge Denis Ćosić, ravnatelj Gradskog društva Hrvatskog Crvenog križa Osijek, koji i ove godine nije krio oduševljenje volonterskim radom, kazavši: »Tamo gdje nitko neće, vi idete. Ono što nitko neće, vi radite požrtvovno i s ljubavlju s ljudima koji su ‘teret’ društvu. Radite jako puno i na tome hvala.« Nevenka Špoljarić

Procesija od Gunje do Šumanovaca U Župi sv. Jakova apostola u Gunji 1. ožujka, na prvu nedjelju korizme, tijekom mise koju je predvodio župnik gunjanski i upravitelj svetišta Šumanovci, vlč. Ivan Živić, blagoslovljen je novi drveni kip Blažene Djevice Marije – Gospe Šumanovačke, djelo slobodnog umjetnika Stjepana Mazalovića, župljanina župe Gunja. Oko dvjesto hodočasnika uputilo se u popodnevnim satima u procesiji od gunjanske crkve do svetišta Šumanovci noseći kip Gospe Šumanovačke na relaciji od četiri kilometra. Hodočasnici su putem pjevali marijanske pjesme i molili krunicu. U samom svetištu župnik Živić predvodio je pobožnost križnog puta, a zatim postavio kip Gospe Šumanovačke u kapelicu u šumi. Inače, prošle je godine započela temeljita obnova staroga marijanskog svetišta Šumanovci. Projekt

124 | 516 | VJESNIK | travanj 2020.

obnove nazvan je »Novo ruho Šumanovaca«. U manje od godinu dana župa Gunja u svetište je uložila oko milijun kuna – dio sredstava za uređenje okoliša, a veći dio u obnovu dviju kapelica. Obnova se nastavlja te će u idućih godinu dana župa uložiti još oko milijun kuna. Potrebno je izgraditi novi objekt, sa svim popratnim prostorima, postaje križnog puta i još puno toga da bi svetište imalo sadržaje koje zaslužuje i koji ispunjavaju potrebe hodočasnika. Ivan Živić


Korizmeni seminari DUHOS-a U osječkoj Župi sv. Ćirila i Metoda u utorak, 3. ožujka, vlč. Blaž Jokić, župni vikar osječke Župe sv. Petra i Pavla, predvodio je prvi korizmeni seminar za studente i mlade, na temu Božje volje. Ovo je bio prvi u nizu korizmenih seminara pod geslom »U korizmenoj školi Ljubavi«.

Iznoseći svoje dosadašnje, kako i sam kaže, skromno iskustvo svećeništva, vlč. Jokić posvijestio je mladima kako je upravo Božja volja najteža moguća tema na području duhovnosti. Ona prožima cijeli naš život i odnos prema Bogu te predstavlja težnju da čitav naš život bude potpuno protkan traženjem najispravnijeg Božjeg puta za nas. Potom je mladima posvjedočio kako je Božja volja djelovala u njegovu životu, napose u njegovu svećeništvu, te govorio o potrebi osobne i zajedničke molitve s vjernicima, neprestanog rada na sebi, čistoći svoje duše te važnosti prijateljstva. Po završetku seminara uslijedilo je klanjanje pred križem tijekom kojeg se molilo za osobne križeve, kao i terete koje »tovarimo« jedni drugima. Nakon klanjanja, Sandra Naletilić, studentica Filozofskog fakulteta u Osijeku, posvjedočila je o tome kako je prepoznala talente i darove koje joj je Bog udijelio te kako ih je odlučila dalje izgrađivati na dobro mladih i Crkve, djelujući u medijskim timovima euharistijske zajednice Kristova vojska i udruge Duhos. U utorak, 10. ožujka, vlč. Matej Glavica, župnik u Petrijevcima, predvodio je drugi koriz-

Korizmena duhovna obnova U Župi Presvetog Srca Isusova u Vinkovcima od 5. do 7. ožujka održana je korizmena duhovna obnova, koju je predvodio fra Dragutin Bedeničić, župnik u Župi Svete obitelji u Osijeku. Započinjalo se svakodnevnom molitvom i pobožnošću, nakon čega je slijedilo misno slavlje i prigodna propovijed. Prvoga dana obnova je počela molitvom ružarija, a nastavila se misnim slavljem. Fra Bedeničić u propovijedi se pitao što to mi kao vjernici nudimo ovome svijetu i možemo li ponuditi nešto drukčije. Naglasio je da smo krštenjem primili posvetnu milost i po tome daru trebali bi ovome i ovakvome svijetu donositi Krista i njegovu ljubav, koja se treba očitovati u življenju. Drugi dan započeo je pobožnošću Presvetom Srcu Isusovom. Nastavilo se misom, tijekom koje je fra Dragutin u propovijedi

meni seminar za studente i mlade. Tema je bila »Isus = križ«.

Vlč. Glavica skrenuo je pozornost na to da mi ljudi ponekad želimo slijediti Isusa bez križa, a moramo shvatiti da Isus i križ idu zajedno. Kako bi što bolje objasnio mladima da je Krist spasio sve ljude svojom smrću na križu, predstavio je »dekalog Križa«, tj. deset pogleda na Križ i kako on sam doživljava otajstvo Križa. Naveo je kako je Križ učionica ljubavi te da moramo ljubiti jedni druge kako Isus ljubi nas, živjeti onako kako Isus želi. Nakon seminara uslijedilo je klanjanje pred Križem u molitvi, za prihvaćanja osobnih križeva i hoda za Gospodinom. Po završetku klanjanja, Antonio Rendulić, student 5. godine na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, posvjedočio je zbog čega se priključio Duhos bandu. Govorio je o važnosti molitve te na kraju pozvao sve studente i mlade da stave na raspolaganje i svoje talente. Prema preporukama, seminari su do daljnjega odgođeni zbog širenja koronavirusa. A. Buzgo/S. Naletilić

istaknuo Isusov poziv da ne budemo kao farizeji i pismoznanci. Pitao se možemo li uopće čuti nešto što je od Isusa ako se ponašamo kao farizeji. Naglasio je važnost pobožnosti prvoga petka, osobito u korizmi, jer se spominjemo Isusove muke i smrti, prepoznajući ljubav u njegovu probodenom srcu. Pozvao je vjernike da shvate vlastitu odgovornost i poslanje svjedočenja vjere u našem hrvatskom narodu. Nakon mise predvoditelj obnove zadržao se u susretu s krizmanicima. Posljednji dan duhovne obnove započeo je križnim putem. Toga dana fra Dragutin je u propovijedi potaknuo vjernike da se preispitaju »obavljaju« li tek slavljenje euharistije ili ih ona svaki puta iznova podsjeća da Isus Krist i danas želi biti prepoznatljiv, biti živ. Pozvao ih je da se ne boje pokazati da su kršćani. Nakon misnog slavlja fra Dragutin susreo se s članovima Molitvenog vijenca Kraljice Obitelji i župnom molitvenom zajednicom »Srce Isusovo«, čime je završila duhovna obnova. Ana Papac travanj 2020. | VJESNIK | 517 |

125


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Korizmeni susret mladih Korizmeni poludnevni susret mladih iz župā sv. Mateja apostola iz Bizovca i Uzvišenja Sv. Križa iz Ladimirevaca održan je u Bizovcu 29. veljače. U pastoralnoj dvorani mladima je predstavljen ovogodišnji Susret hrvatske katoličke mladeži u Zagrebu i 15. Nadbiskupijski križni put. Duhovno-molitveni program nastavljen je u crkvi. Središte ovoga prvoga organiziranog okupljanja mladih u 2020. godini bilo je slušanje Božje riječi jer se od Pepelnice u bizovačkoj župi održavalo Biblijsko bdjenje. U subotu se čitala Knjiga proroka Ezekiela, a mladi iz Ladimirevaca sviranjem i pjevanjem animirali su bdjenje. Druženje je nastavljeno u školskoj sportskoj dvorani sportskim susretima ovogodišnjih pripravnika za sakrament potvrde iz Ladimirevaca i Bizovca. Učenici prvih i drugih razreda srednje škole okušali su se u malom nogometu za mladiće, dok se odbojka igrala u mješovitim sastavima djevojaka i mladića. Bizovčani su osvojili turnir u nogometu. Službeni malonogometni sudac Josip Culek pohvalio je ponašanje svih sudionika sportskog nadmetanja jer

nije bilo nijedne sudačke opomene za ponašanje i nekulturni izričaj (psovku) na terenu. Budući da se igralo po pravilima katoličke malonogometne lige, ekipe zaslužuju poziv da se organiziraju i uključe u Katoličku malonogometnu ligu naše nadbiskupije. U odbojci su bolji dojam ostavile djevojke i mladići iz Ladimirevaca, pa se rezultat sportskih nadmetanja ravnomjerno raspodijelio na dvije župe. Prije šest mjeseci na prethodni zajednički susret Bizovčani su u susjedno selo putovali autobusom, a ovaj puta roditelji ladimirevačkih krizmanika dali su susretu svoj doprinos te se uključili kao vozači volonteri. Slaven Školka

Đakovački bogoslovi posjetili župu Bošnjaci Na prvu korizmenu nedjelju, 1. ožujka, zbor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu posjetio je Župu sv. Martina biskupa u Bošnjacima. Večernje euharistijsko slavlje predvodio je preč. dr. Stjepan Radić, rektor Sjemeništa, a u koncelebraciji su bili mons. dr. Karlo Višaticki, duhovnik bogoslova i preč. Josip Filipović, domaći župnik. U liturgiji su asistirali đakon Matija Aušić i bogoslov Franjo Knežević, domaći sin iz bošnjačke župe, a liturgijsko pjevanje animirali bogoslovi, pod vodstvom mo. Ivana Andrića, voditelja zbora.

U svojoj homiliji rektor Radić tumačio je tri Isusove kušnje u pustinji (usp. Mt 4,1-11). Praveći poveznicu s mnoštvom izazova, ponuda i kušnji koje suvremeni svijet stavlja pred današnjeg čovjeka, propovjednik je naglasio potrebu i nužnost stalnosti, ustrajnosti i dosljednosti u odlukama koje osoba, po uzoru na Isusa Krista, donosi u svakodnevnici. Pritom je preč. Radić istaknuo kako je upravo ljepota kršćanstva u svojevrsnoj »borbi« koju vjernik mora voditi, kako na materijalnom tako i na duhovnom području. U tom

126 | 518 | VJESNIK | travanj 2020.

duhu, istaknuta su sredstva pomoći i podrške na korizmenom hodu koje Crkva vjernicima preporuča: molitva, post i dobra djela, koja za prvotni cilj imaju proslavu Boga, a onda i naš duhovni i tjelesni napredak.

Nakon homilije svjedočanstvo o duhovnom pozivu izrekao je Marko Obradović, bogoslov pastoralne godine, a svjedočanstvo o životu u Sjemeništu i aktivnostima bogoslova Bernard Prelčec, bogoslov četvrte godine. Na kraju misnog slavlja domaći župnik Filipović zahvalio je bogoslovima i poglavarima na dolasku i animiranju liturgijskog slavlja te potaknuo župljane na molitvu za nova duhovna, svećenička i redovnička zvanja. Župa Bošnjaci


Korizmene tribine Instituta za novu evangelizaciju Institut za novu evangelizaciju »Sveti Ivan Pavao II.« i ove godine organizirao je u pastoralnim prostorima pri Nadbiskupskom vikarijatu u Osijeku »Korizmene tribine srijedom«, a tema je »Laudato si’ – o brizi za zajednički dom«. Održavanje tribina prekinuto je sredinom ožujka zbog situacije s koronavirusom. »Od biblijskog govora o prirodi prema enciklici Laudato si’« Prva tribina održana je 4. ožujka pod naslovom »Od biblijskog govora o prirodi prema enciklici Laudato si«, a izlagao je izv. prof. dr. Ivica Čatić, s Odsjeka za biblijske znanosti i patrologiju KBF-a u Đakovu.

Prisutne je uime predstojnika Instituta, izv. prof. dr. Vladimira Dugalića, pozdravila tajnica Instituta Martina Kuveždanin. Korizmene tribine otvorene su promišljanjem tema enciklike s biblijskog stajališta. Prof. dr. Čatić usporedio je prvi i drugi svetopisamski izvještaj o stvaranju, rekavši: »U starijem od dva izvještaja o stvaranju svijeta (Post 2,1-3,24) vjernik uči kako je Bog za njega pripremio vrijedan životni okoliš, koji će uživati i koji treba čuvati. Nakon što je počinio prvi grijeh, na vidjelo izlazi suštinska povezanost čovjeka, i njegove tjelesne i duhovne dimenzije, sa svim stvorenim. Unutarnji nered se prelijeva i ranjava, narušava harmoniju svijeta. Mlađi izvještaj (Post 1,1-2,4a) gleda posvema pozitivno: čovjek je u srodstvu sa zemljom – jer na hebrejskom jeziku čovjek je adam, a zemlja adama – i postavljen je vladati. Za razliku od drugih bića kojima je životni okoliš unaprijed omeđen, čovjek nije ograničen ni područjem kretanja i življenja niti područjem i opsegom vladanja. Ipak, između redaka, nazire se nit vodilja koju čovjeku pred oči stavlja Stvoritelj: sve stvorenje jest vrhunski dobro! Stoga je pozvan otkrivati dobrotu vlastitog postojanja i svega čime je okružen. Iako će sebi podlagati zemlju, mora voditi računa o vrhunskoj dobroti stvorenih bića. Ako nije odmah razvidna, pozvan je istraživati jer njegovo će postojanje biti onoliko bogato koliko se bude znao koristiti dobrima kojima je okružen i koliko ih bude znao čuvati.« »Kemijsko nasilje nad ljudskim pravima«

»Kemijsko nasilje nad ljudskim pravima« bio je naslov druge korizmene tribine, a o temi je govorio

prof. dr. Valerije Vrček, dipl. ing. med. biokemije, predstojnik Zavoda za organsku kemiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, uz moderiranje mr. Igora Jakobfija.

Uvodeći u predavanje, prof. Vrček naglasio je kako je »kemikalizacija životnoga prostora, uz klimatske poremećaje i gubitak bioraznolikosti, jedan od gorućih ekoloških problema. No, dok su teme o globalnom zagrijavanju i ugroženim vrstama prisutne u medijskim, znanstvenim i političkim raspravama, impregnacija okoliša arsenalom štetnih kemikalija prolazi ispod radara javnosti. U nedavnom izvješću Baskuta Tuncaka, posebnoga izvjestitelja za ljudska prava, koje je podnio na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, upozoreno je da su čak i temeljna ljudska prava ugrožena kemijskim onečišćenjem okoliša.«

Prof. Vrček potom je uputio kako su, prema podatcima izvješća sa Skupštine UN-a, svakodnevni proizvodi, materijali i potrepštine glavni izvor kontaminacije ljudi štetnim tvarima, što znači da su kemikalije, koje štetno utječu na ljudsko zdravlje, postale dio svakodnevnoga okoliša. »U dnevnom boravku, kuhinji ili na radnom mjestu ljudi su prisiljeni na suživot sa štetnim kemikalijama. Ljudima je često oduzeta mogućnost da smanje ili spriječe izloženost neželjenim tvarima iz jednostavnoga razloga što o prisutnosti i svojstvima tih tvari nemaju osnovne podatke. S jedne strane, industrija, proizvođači i trgovci zanemaruju ili skrivaju podatke, a s druge strane, nadležne institucije nemaju motiv ili znanje da rade posao za koji su plaćeni javnim novcem.« Zaključujući izlaganje, prof. Vrček je rekao: »Rezultati znanstvenih istraživanja pokazuju da je sve manje ljudi čija krv nije onečišćena bifenolom A, glifozatom, polifluoriranim spojevima, ftalatima, parabenima, nanosrebrom ili triklozanom. Većina tih kemikalija hormonski su otrovi, mnoge su kancerogene, a mnoge su često – nepotrebne! Zdravstveni rizik suživota s takvim kemikalijama civilizacijski je neprihvatljiv. Štetnost takvih kemikalija često je znanstvena kontroverza, no to nije opravdanje da se slobodno emitiraju na tržište. U izvješću koje je odobrio visoki povjerenik za ljudska prava (OHCHR) doslovno piše: Službena pravila o tome što je sigurna granica onečišćenja često su političke odluke. U takvoj situaciji najbolja je preventiva zabrana, kao politički izraz poštivanja načela opreznosti.« Martina Kuveždanin travanj 2020. | VJESNIK | 519 |

127


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

UKI-jevi korizmeni susreti O radosti vjere Što gubimo ako ne vjerujemo i zašto su radost i ljepota najprivlačnija snaga kršćanske vjere – pitanja su o kojima je dr. sc. Ružica Pšihistal, predsjednica Udruge katoličkih intelektualaca (UKI), u Osijeku propitivala prof. dr. sc. Antona Tamaruta, svećenika Krčke biskupije i redovitog profesora Katoličkog bogoslovnog u Zagrebu, tijekom prvog korizmenoga susreta održanog 3. ožujka u Osijeku u Klubu knjižare Nova. Večernji susret »Radost vjere«, potaknut Tamarutovom knjigom »Kako je lijepo moći vjerovati«, protekao je u zrelom promišljanju o ljepoti evanđeoske vjere, milošću darovane, radosnome svjedočenju o kristolikoj vjeri koja ne umanjuje čovjekovu slobodu već ju umnaža, omogućujući da pojedinac bude istinski čovjek koji je pronašao sebe i (raz)otkrio tajnu vlastitoga smislenoga postojanja u katoličkoj teološkoj tradiciji. »Radost je utemeljena na zajedništvu bliskosti, zajedničkom pogledu, na radosti koja proizlazi iz susreta za kojim čeznemo… Korizma je i govorimo o radosti vjere, a to nije neprikladno. Baš je korizma, sveto vrijeme, mjesto otkrivanja radosti. Što je ključno mladima koji se vole? Čuti taj izvor u sebi, čuti ljubav i jedno drugo. To je smisao korizme – čuti radost ljubavi. Korizma, sveto, posebno vrijeme, kršćanska radosna sabranost. Kršćani su ljudi, kristi pomazani uljem radosti, a to je Duh Sveti. Mi ljudi smo anđeli radosne Riječi, blage vijesti. Ne možeš se hraniti dobrom viješću, a izgledati kao da ti svaki dan dolaze osmrtnice. Radosno kršćanstvo nije estradizirano niti konfekcijska radost, već radost dubine. Vjeruje li kršćanin u Boga koji je blizu, u Boga koji je živ? Kad znaš kome

128 | 520 | VJESNIK | travanj 2020.

si povjerovao, onda iz te sigurnosti proizlazi vjera, mir. To je dar, a ti si obilježen«, kazao je Tamarut. Korizmeni je susret UKI ostvario u suradnji s DUHOS-om i Klubom knjižare Nova uz domaćinstvo Ivice Vuletića. O rješavanju strahova

U organizaciji Udruge katoličkih intelektualaca i Kluba knjižare Nova, u Osijeku je 12. ožujka održan korizmeni susret tijekom kojega je o temi »Strahovi, tjeskobe, fobije« govorila mr. Marija Kribl, dr. med., voditeljica Centra za mentalno zdravlje i bolesti ovisnosti Zavoda za javno zdravstvo Osječkobaranjske županije. U razgovoru s prof. Miriam Goll, propitivano je kako se u kontekstu znanosti i katoličke vjere nositi s anksioznim poremećajima, koji su njihovi oblici, uzroci i učinci, a neizostavna tema bio je i strah od aktualne zaraze koronavirusom. M. Kribl je iz kliničke prakse razložila kako je svaka generacija obilježena strahovima koji se javljaju od najranije djetinje dobi do starosti. Promišljajući u kontekstu biblijske psihoterapije, istaknule su kako upoznavanje samoga sebe podrazumijeva dozu patnje, (samo)svjesnost postojanja savjesti u čovjeku i smisla života, ali brojni će vjernici, umjesto utjecanja u osnaženje vlastite duhovnosti i pripuštanja valjanoj ispovijedi pri osjećaju krivnje, koji izaziva nelagodu, posegnuti za ‘lakšim’ putem olakšavanja savjesti krećući za drogom, tabletama, raznoraznim ovisnostima, pritom ostajući zarobljeni, bez odgovora na esencijalno pitanje: Tko sam ja? »Suočiti se sa strahom, jedini je način da ga nadiđete. Psihofarmaci su zadnja opcija. I kod fobija i panike nema čarobnog štapića. Osnovno je prihvatiti strah i vidjeti što osobno mogu napraviti, a ako to ne ide, onda potražiti stručnu pomoć«, istaknula je M. Kribl. Nevenka Špoljarić


Treći »Obiteljski četvrtak« »Kako uspješno komunicirati i živjeti u braku kad nema biološkog potomstva?« bila je tema »Obiteljskog četvrtka« – predavanja koje su u Nadbiskupskom vikarijatu u Osijeku 27. veljače organizirali Bračno i obiteljsko savjetovalište Đakovačko-osječke nadbiskupije, Institut za novu evangelizaciju »Sveti Ivan Pavao II.« i Povjerenstvo za brak i obitelji osječkih dekanata. O temi je govorila Monika Ećimović, učiteljica engleskog jezika i razredne nastave, psihologinja, psihoterapeutkinja, a sve prisutne pozdravila Elizabeta Matuzović iz Bračnog i obiteljskog savjetovališta Osijek. Glazbeni doprinos programu dala je Marina Hojsak, a susret je zaključen prigodnom nagradnom igrom pa su dvije osobe nagrađene lijepim knjigama. Uvodeći u temu, M. Ećimović uputila je kako se u Hrvatskoj svaki šesti par u reproduktivnoj dobi su-

Predavanje u organizaciji HKDMST-a Povodom 28. Svjetskog dana bolesnika Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestara i tehničara (HKDMST) – podružnica Osijek organiziralo je 20. veljače u pastoralnim prostorima pri Nadbiskupskom vikarijatu Osijek predavanje na temu »Duhovna dimenzija holističkog pristupa personalističke medicine psihosomatskim aspektima boli, patnje i zdravlja«, o čemu je govorila izv. prof. dr. Suzana Vuletić, prodekanica za nastavu i studente Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu te profesorica na istom Fakultetu, kao i na Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo, Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.

Dobrodošlicu prisutnima izrazila je Sanja Višević, predsjednica osječke podružnice HKDMST-a, riječi zahvale uputila Anita Kovačić, a nazočila je

očava sa smanjenom plodnosti ili neplodnosti, dok je u većini zemalja Europske unije oko 16 % bračnih parova neplodno. Odgovorila je na pitanje s čime se sve susreću parovi koji nemaju, a žele djecu. »Često se susreću s obezvrijeđenošću i isključenošću, pa nalaženje značenja u životu može biti naročito bolno za osobu koja nema djece. Oni žaluju za gubitkom pretpostavljene budućnosti i to može biti vrlo teška situacija. Često se misli da se izbjegavanjem i neotvaranjem ove teme uspijeva izbjeći neugodnost, ali, nažalost, nije tako. Ponekad parovi nailaze na nerazumijevanje obitelji i prijatelja te se izoliraju od okoline koja ima djecu ili koja vrši pritisak na njih pitanjima kad će postati ‘prava obitelj’.

Kod parova suočenih s nemogućnosti da imaju djecu, značajnim se pokazalo osnaživanje postojećih vještina suočavanja i razvoj novih te učenje učinkovitije komunikacije s drugima, a posebno učenje vještine aktivnog slušanja – koje ne uključuje bezuvjetno prihvaćanje, već razumijevanje i prostor za amortizaciju tuge, bijesa, razočaranja, ogorčenosti, frustracije ili koje god emocije koju može izazvati jedan trenutak, dovoljan da nekoga izbaci iz takta.« Martina Kuveždanin i Anamarija Čondor, predsjednica Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva (HKLD) – podružnica Osijek, s članovima HKLD-a te glavna sestra KBCa Osijek Nevenka Begić.

Tijekom izlaganja izv. prof. dr. Suzana Vuletić predstavila je duhovnu dimenziju kao integralni dio holističkog pristupa suvremene personalističke medicine te istaknuvši povezanost između religioznosti i zdravlja, analizirala njihov međusobni utjecaj. »Važnost duhovne čovjekove dimenzije obično najviše dolazi do izražaja kod teških životnih iskušenja, sučeljavanja s bolešću ili smrću. Provedena su mnoga znanstvena istraživanja i svima im je zajednički zaključak da postoji povezanost razine duhovnosti s poboljšanjem simptoma različitih psihičkih (depresija, tjeskoba, ovisnosti, prevencija samoubojstva) i organskih poremećaja (kardiovaskularna oboljenja, dijabetes, reumatoidni artritis, multipla skleroza, maligne bolesti…)«, uputila je dr. Vuletić. Istaknula je i kako su brojna istraživanja ukazala na značajnost religije kod osoba oboljelih od raznih vrsta raka, i to istražujući na koji način religija potiče određene psihološke mehanizme suočavanja s takvim teškim oboljenjima, što u konačnici dovodi ili do lakšeg prihvaćanja terminalnosti tog stanja ili do kvalitetnijeg i bržeg oporavka. Martina Kuveždanin travanj 2020. | VJESNIK | 521 |

129


D o g a đ a n j a  Iz života Crkve

Predavanje »Depresija i vjera« U sklopu 13. Tjedna psihologije, koji se u Hrvatskoj održava od 17. do 23. veljače, u Župi bl. Alojzija Stepinca u Slavonskom Brodu župljanka te župe Bernarda Veseličić, mag. psihologije, održala je 19. veljače predavanje na temu »Depresija i vjera. Važnost psihološke pomoći«. Predavačica je objasnila što je depresija, koji su joj uzroci, što se događa u našem mozgu u stanju depresije te ju razlučila od nekih vrlo sličnih pojava. Pritom je istaknula važnost vjere, ali i psihološke pomoći. Kad stručnjaci govore o depresiji, govore o nečemu što se zove veliki depresivni poremećaj. To je poremećaj koji je potrebno dijagnosticirati na temelju određenih simptoma, što podrazumijeva da su oni neprestano prisutni najmanje dva tjedna te da narušavaju svakodnevni rad neke osobe, rekla je predavačica i potom nabrojala najznačajnije simptome depresije. U drugom dijelu predavanja psihologinja

Veseličić pojasnila je razlike između depresije i stanja tugovanja te među ostalim naglasila da je depresija poremećaj koji prožima cijelo naše biće, dok je tugovanje prirodna reakcija na gubitak. U zadnjem dijelu predavanja govorila je o odnosu depresije i vjere. Suvremena psihologija nastoji proučavati religioznost jer je to jedan od aspekata čovjekova funkcioniranja. Psiholozi nastoje otkriti kako religioznost utječe na čovjekov život te u kojoj mjeri osnažuje čovjeka dok prolazi neke teške situacije. Često se događa da okolina misli kako čovjek vjernik ima duhovni problem, a ne psihološki, te se javlja problem prepoznavanja istoga. Vjernici mogu svoje depresivne simptome doživljavati kao neuspjeh vlastite vjere. Misle da im se to događa jer nedovoljno mole, poste i slično. Važno je da sebi priznaju kako se osjećaju i tužno i loše, iako vjeruju da je Bog s njima, te trebaju potražiti pomoć. Priznati sebi da im je potrebna pomoć neće poljuljati njihovu vjeru jer je traženje stručne pomoći nužan korak u borbi protiv depresije, čulo se u izlaganju.

Nakon predavanja uslijedila je konstruktivna rasprava, u kojoj je sudjelovao i župnik Tomislav Ćurić, koji je zahvalio predavačici i svim sudionicima za produbljivanje spoznaja o toj, danas tako važnoj, temi. Ana Želinski

O važnosti Hrvatskog socijalnog tjedna Izlaganjem i razmatranjem teme »Hrvatski socijalni tjedni – tradicija koja obvezuje« magistar socijalnog nauka Crkve Igor Jakobfi potaknuo je 5. ožujka u Nadbiskupskom vikarijatu Osijek polaznike tribina u okviru »Socijalnog četvrtka« na upoznavanje, propitivanje značenja i konkretne uloge postojanja Socijalnog tjedna koji je, naglašeno je, ustanova, a ne samo događaj.

»Katoličke odgojne ustanove mogu i moraju obavljati formacijsku službu, zauzimati se za inkulturaciju kršćanske poruke, biti plodni susret između evanđelja i raznih znanja. Važan primjer ustanove za formaciju jesu Socijalni tjedni katolika, svojevrsni kulturni laboratorij u kojemu se prenose i sučeljavaju različita mišljenja i iskustva, proučavaju novonastali problemi i otkrivaju nove smjernice za djelovanje. Socijalni je tjedan još uvijek aktualno hrvatsko iskustvo. Ove će godine, u organizaciji Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK-a, od 23. do 25. listopada u Zagre-

130 | 522 | VJESNIK | travanj 2020.

bu biti održan 6. Hrvatski socijalni tjedan, tijekom kojega će sudionici, predstavnici (nad)biskupija, govoriti o temi Demografija – iseljavanje – migracije«, kazao je Jakobfi. Naime, ciljevi su Socijalnoga tjedna i očekivani rezultati, kazao je predavač, među ostalim, pobuditi socijalno zalaganje te izgraditi jedinstveni katolički mentalitet, koji će blagotvorno utjecati na izgradnju društva. Socijalna tribina, četvrta u slijedu, održana je u organizaciji Instituta za novu evangelizaciju »Sv. Ivan Pavao II.« u Osijeku. Nevenka Špoljarić


V IJESTI Misna slavlja VINKOVCI – Misa u povodu Dana Udruge HOS-a – U povodu obilježavanja Dana Udruge Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a), 1. samostalne bojne »Marijan Baotić« Vinkovci, svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima predvodio je na 1. korizmenu nedjelju, 1. ožujka, domaći župnik, mons. Tadija Pranjić. Na početku misnoga slavlja rekao je kako su pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga učinili puno. »Mi možda i ne znamo koliko su, s ostalim pripadnicima oružanih snaga, učinili za obranu Hrvatske i hrvatskoga naroda u sudbonosnim trenutcima. Ovdje su i zapovjednici vinkovačke 109. i pripadnici Zbora narodne garde. Mnogi su iz HOS-a dali svoje živote za hrvatski narod i hrvatsku domovinu. To Katolička Crkva cijeni, i neće nikada zaboraviti«, istaknuo je župnik Pranjić. »Stoga se danas, na ovoj misi, sjećamo svih koji su poginuli, ubijeni, nestali, i molimo za njihov mir i pokoj, zahvaljujući dragom Bogu što smo u tim trenutcima imali toliko ljudi koji su bili spremni dati, i dali su, svoje živote za obranu Hrvatske, za njezino osamostaljenje, za obranu hrvatskoga naroda, onda kada su se mrak i sjene rata nadvili na cijelu našu domovinu«, nastavio je župnik Pranjić. »Zahvaljujući upravo i pripadnicima HOS-a i oružanih redarstvenih snaga, pod vodstvom predsjednika Tuđmana, spašena je i osamostaljena naša domovina Hrvatska. I zato im velika hvala!« zaključio je mons. Pranjić. Pjevanje na misnome slavlju predvodio je domaći župni Mješoviti pjevački zbor »Sv. Cecilija«, pod vodstvom orguljašice Dubravke Vukovarac,

prof. Inače, 1. ožujka 1992. godine u nerazjašnjenoj eksploziji u nekadašnjem Omladinskom domu u Vinkovcima, gdje je bilo sjedište HOS-a, poginuli su Darko Rušanac, Vlado Knežević i Ivica Bošnjak. U 1. samostalnoj bojni »Marijan Baotić«, koja je djelovala na bojištu Jarmina – Nuštar – Mala Bosna – Otok – Komletinci – Vrbanja te pokrivala 40 kilometara bojišnice, i koja je neprestano bila pod topničkim napadima, bilo je 1100 branitelja, od kojih je 38 poginulo i 298 ranjeno. Snježana Kraljević

VUKA – Predstavljanje prvopričesnika – Na prvu korizmenu nedjelju, 1. ožujka, župnik Ivan Marković predstavio je kandidate za prvu ispovijed i pričest okupljenim vjernicima u Župi sv. Josipa u Vuki te u filijalnim crkvama sv. Izidora u Širokom Polju i sv. Florijana u Beketincima. Župnik je djecu povjerio molitvama čitave zajednice, potom im se obratio riječima: »Draga djeco, vi ste po sakramentu krštenja postali Božjom djecom. Vaši su roditelji, ispovijedajući vjeru u trojedinoga Boga, zajedno s vašim kumovima obećali da će vas odgajati i učiti ljudskom i kršćan-

skom životu. Polaskom u školu započeli ste školski vjeronauk i katehetsku pripravu koja je usmjerena na duhovni rast i izgradnju svakoga od vas. U svojim obiteljima primate ljudski i vjernički odgoj. Crkva vam se raduje i poziva da radosno sudjelujete u bližoj pripravi za sakramente prve ispovijedi i pričesti.« Uvođenje mladih u vjeru i njihovo poučavanje o sakramentalnom životu Crkve posebna je radost za svaku župnu zajednicu. Malenima, kojih je ove godine ukupno dvadeset, župljani su poželjeli da ih prati Božji blagoslov te da uvijek budu dobra Božja djeca i svjedoci Božje ljubavi. Monika Galić ĐAKOVO – Pepelnica – Brojni vjernici ispunili su na Čistu srijedu, 26. veljače, đakovačku prvostolnicu sv. Petra, kako bi sudjelovali u večernjem misnom slavlju i obredu pepeljenja, koje je predvodio pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić. Svoju homiliju biskup je započeo govoreći o razvoju i dvostrukom smislu korizmenog vremena, pojasnivši kako se korizmeno vrijeme sa svojim sadržajima oblikovalo travanj 2020. | VJESNIK | 523 |

131


Vijesti

kroz povijest, »oslanjajući se najviše na iskustvo vjere, i to ponajviše prateći katekumene – one koji su se pripravljali da u vazmenoj noći izreknu i posvjedoče svoje životno pristajanje uz Krista; a potom i pokornike, one koji su se udaljili od puta vjere i takvima bili javno proglašeni, pa su se o Uskrsu, koji puta i nakon višegodišnje pokore, vraćali u krilo zajednice Crkve«. »Ako želimo što dublje razumjeti onaj pravi kršćanski smisao i sadržaj korizmenoga vremena, onako kako nas u tome podupire i kršćanski nauk Crkve, bilo bi vrijedno uočiti i uvijek imati na umu dvostruki smisao korizme: krsni i pokornički«, rekao je biskup, pojasnivši kako se krsni vid korizme očituje u njezinu shvaćanju ne samo kao priprave nekrštenih na krštenje, već i priprave cijele zajednice na slavlje spomena vlastitog krštenja, zapravo obnovu krsnog saveza i jačanje krsnog poziva, i to sve u doživljaju vazmene noći, »kad je Krist raskinuo okove grijeha i smrti«; dok pokornički vid korizme obuhvaća veću spremnost za slušanje Božje riječi, za obraćenje, pomirenje s Bogom te s braćom i sestrama, posežući snažnije i češće za »oružjem kršćanske pokore«: molitvom, postom i dobrim djelima. Biskup je istaknuo kako na svom korizmenom putu nismo sami i kako nas slušanje Božje riječi najjasnije otvara i usmjeruje prema Bogu. Nakon homilije svi nazočni pristupili su obredu pepeljenja. Anica Banović SRIJEMSKA MITROVICA – Pepelnica – Na Čistu srijedu ili Pepelnicu, 26. veljače, u srijemskomitrovačkoj prvostolnoj crkvi euharistijskim slavljima u 9:30 i 18 sati obilježen je početak korizmenog vremena. Euharistijska slavlja predvodio je župnik, mons. Eduard Španović. »Urediti svoj život s Božjim planom i trajno ostati na Njegovu putu, jedan je od snažnih naglasaka ovog svetog vremena u koje smo ušli«, istaknuo je već na početku euharistijskog slavlja mons. Španović. U prigodnoj homiliji obratio se okupljenim vjernicima te među ostalim naglasio: »Započinjemo novi hod s Gospodinom. Ulazimo u vrijeme liturgijske godine kad smo na osobit način pozvani pojačano moliti, postiti, činiti djela bratske ljubavi. Naravno, taj poziv vrijedi cijelu godinu, ali kroz sveto korizmeno vrijeme taj poziv ima posebno značenje. Na puno se načina možemo pripremati za proslavu Uskrsnuća Gospodinova, ali nama, kao vjernicima, ovo je najvredniji i najizvrsniji put. Prihvatimo u potpunosti taj put te budimo ljudi koji će Gospodina u cijelosti slijediti.« Nakon homilije uslijedio je blagoslov pepela te pepeljenje okupljenih vjernika. Ivica Zrno JOSIPOVAC PUNITOVAČKI – Proslava srebrnih jubileja – Nakon slavlja koje su župljani župe Punitovci upriličili 16. veljače u župnoj crkvi sv. Ladislava kralja u povodu 25. godišnjice ređenja punitovačkog

132 | 524 | VJESNIK | travanj 2020.

župnika, dr. Đurice Pardona, i salezijanca p. Vladimira Stuhlija, Josipovčanina, koji je duže od 20 godina misionar na Madagaskaru, mještani Josipovca Punitovačkog, rodbina p. Vladimira Stuhlija, Matica slovačka Josipovac Punitovački, josipovački DVD i Slovačko kulturno-umjetničko društvo »Braća Banas« upriličili su u subotu, 22. veljače, svečanost za dvojicu jubilaraca povodom ove obljetnice. Večernje misno slavlje, na slovačkom i hrvatskom jeziku, zajedno su u crkvi sv. Mihaela arkanđela u Josipovcu predvodili slavljenici, uz koncelebraciju preč. Mate Gašparovića, ravnatelja UZUK-a i bivšeg punitovačkog župnika, vlč. Dominika Ralbovskog iz Selenče i vlč. Dominika Nedjeljkovića, župnog vikara Župe Svih svetih u Đakovu. Uz više od 160 mještana, rodbine i prijatelja p. Vladimira, slavlju su nazočile brojne sestre Sv. Križa, predvođene provincijalnom poglavaricom s. Valerijom Široki, članovi udruga i društava Josipovca Punitovačkog te župljani iz Jurjevca i Punitovaca, od kojih su mnogi bili u slovačkim narodnim nošnjama. Liturgijsko pjevanje predvodile su sestre Sv. Križa. Jubilarce, koji su do oltara ušli u procesiji, pozdravila je Rozalija Kukučka, predsjednica josipovačke Matice slovačke, uručivši im prigodne poklone. »Zahvalni smo za svaki Vaš dolazak, za svaku novu priču i novo iskustvo Vašeg misionarskog služenja Bogu i ljudima. Najiskrenije se zahvaljujemo što ste svoju 25. obljetnicu pastirskog djelovanja podijelili s nama i našim župnikom. Zahvaljujemo i Vama, naš župniče, što već 18 godina s nama dijelite i radost i tugu«, rekla je među ostalim Rozalija Kukučka. Prigodnu homiliju izrekla su obojica slavljenika. Nakon misnog slavlja, u Domu kulture upriličen je folklorni program i svečana večera. Čestitke jubilarcima ondje su uputili predsjednik SKUD-a Marijan Batorek, članovi ŽEV-a te uime nadbiskupa Đure Hranića i svoje osobno ime preč. Gašparović. Mirko Knežević

SIBINJ – 85. obljetnica stradanja Sibinjskih žrtava – Svojih hrabrih sumještana, osmorice seljaka iz odvoračkih sela – Stjepana Gunčevića, Antuna Ercegovi-


ća, Mate Pejića, Đuke Štimca, Petra Topalovića, Ivana Jankovića, Ivana Katalinića i Antuna Perkovića – koje su 19. veljače 1935. u Sibinju ubili jugoslavenski žandari jer su zbog svojih domoljubnih ideja krenuli u prosvjede protiv represije velikosrpskog režima, spomenuli su se u molitvi u srijedu, 19. veljače, mještani Sibinja, Odvoraca i okolnih sela Slavonskog Broda. Bila je to 85. obljetnica stradanja Sibinjskih žrtava, koje već godinama predstavljaju simbol domoljubne svijesti i pravedne borbe hrvatskoga naroda za slobodu i samostalnost. Upravo iz tog razloga Općina Sibinj 19. veljače slavi i svoj Dan općine, a i mjesna osnovna škola, koja je prije dvije godine promijenila ime u OŠ »Sibinjskih žrtava«, slavi svoj Dan škole. Nakon polaganja vijenaca kod spomen-obilježja Sibinjskih žrtava i spomen-obilježja poginulima u Do-

movinskom ratu, slavljena je u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja misa zadušnica za sve poginule iz te župe. Predvodio ju je domaći župnik Tomislav Vlaović, a suslavili su vlč. Pero Stanić, vlč. Anto Pavlović i vlč. Filip Sertić, koji je održao prigodnu homiliju. Župnik Vlaović na početku je mise pročitao imena osmorice sibinjskih seljaka pobijenih 19. veljače 1935., kao i imena 24 branitelja te župe koji su poginuli u Domovinskom ratu. Brankica Lukačević GORNJA VRBA – 85. obljetnica stradanja Vrbskoruščičkih žrtava – Mještani općine Klarak i Gornje Vrbe i ove su se godine sjetili svojih sumještana stradalih u masakru, koji su 20. veljače 1935. počinili jugoslavenski žandari u želji da uguše pobunu hrabrih hrvatskih seljaka koji su krenuli u mirne prosvjede protiv represije velikosrpskog režima nad Hrvatima u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Seljaci iz Ruščice i Vrbe u Slavonski su Brod krenuli potaknuti vijestima o uhićenjima i masakru nad odvoračkim seljacima u Sibinju prethodnog dana. Na ulazu u grad, kod Gradskog su groblja te kobne 20. veljače poginuli Tomo Vargić, Ivan Borevković, Mirko Milec, Stjepan Mirković i Ivan Martić te Ivan i Kristina Trogrlić. Program obilježavanja 20. veljače započeo je polaganjem vijenaca i molitvom ispred zajedničke grob-

nice na Gradskom groblju u Slavonskom Brodu, gdje su pokopani ubijeni mještani. Molitvu kod grobnice, koju su 2015. obnovili Grad Slavonski Brod i Brodsko-posavska županija, predvodio je domaći župnik Antun Farkaš. On je potom u filijalnoj crkvi sv. Nikole u Gornjoj Vrbi predvodio misu zadušnicu, na kojoj su uz domaće vjernike sudjelovali i predstavnici društveno-političkih vlasti. Župnik Farkaš pročitao je na početku mise imena svih žrtava. Posvijestivši važnost molitve kod grobova onih koji su nam dragi i onih koji su nas svojim životima i žrtvama posebno zadužili, ukazao je na važnost slavljenja mise zadušnice za njihove duše. Općina Klakar i Gornja Vrba 20. veljače slave i svoj Dan općine te je svečani program nastavljen u Mjesnom domu u Gornjoj Vrbi. Brankica Lukačević Pastoralne aktivnosti

ĐAKOVO – Seminar posta, molitve i šutnje – U samostanskoj kući Betanija u Đakovu je od 10. do 14. ožujka održan seminar posta, molitve i šutnje, koji je i ovoga puta vodila s. Ljilja Pehar, franjevka iz Mostara. Sabrali su se sudionici iz raznih krajeva Hrvatske: Đakova, Kuševca, Velike Kopanice, Starih Mikanovaca, Punitovaca, Valpova, Osijeka, Bošnjaka, Vinkovaca, Slavonskog Broda, Vrbove, Splita i Vojvodine, a sudjelovao je i jedan svećenik te dvije redovnice. Ukupno 23 sudionika, od kojih je više od polovice sudjelovalo na cijelom seminaru. Susreti su bili prožeti postom tijela i obilnom gozbom duše. Hraneći tijelo kruhom, svaki trenutak bio je prožet molitvom te su sudionici pomno »žvakali« Božju Riječ i duše grijali Isusovom prisutnošću u euharistijskom kruhu u pokaznici. U susretima je bilo prilike za zajednički i osobni razgovor s voditeljicom te za sakrament ispovijedi, za koji je na raspolaganju bio vlč. Dominik Ralbovsky, sudionik seminara. s. Anđela Sudar ŽUPANJA – »Hagioterapijom do duhovnog zdravlja« – Katolička laička zajednica »Molitva i riječ« – područna uprava Osijek održala je 29. veljače i 1. ožujka u Župi sv. Nikole Tavelića u Županji duhovtravanj 2020. | VJESNIK | 525 |

133


Vijesti

laca, Nijemaca, Cerića, Nuštra, Ivankova, a najviše njih došlo je iz Vinkovaca, za što je zaslužna s. Ružica Mlikota. s. Rastislava Ralbovsky

nu obnovu na temu »Hagioterapijom do duhovnog zdravlja«. Hod korizmenim vremenom vjernici ove župe započeli su dvodnevnom duhovnom obnovom, pod vodstvom članova Zajednice »Molitva i riječ«. Temama egzistencije, duhovnog ustrojstva čovjeka i cjelovitosti njegove osobe istaknute su svestrane izranjenosti koje opterećuju čovjekovu duhovnu dušu. Razmatrajući temu poziva na obraćenje koja prožima cijeli kršćanski život, a posebno korizmu, uz sabiranje prisutnih u ispitu savjesti, poticanje na opraštanje i molitve iscjeljenja, nastojalo se potaknuti na duboko i svjesno donošenje odluke za Isusa Krista i obraćenje života od zla prema dobru. Duhovna je obnova bila prilika za preispitivanje stajališta o temeljnim ljudskim pitanjima, smislu života i izranjenostima čovjekova duha te mogućnostima njegova iscjeljenja. Vjernici su donosili nove odluke za činjenje dobra i otvaranje Stvoriteljevoj ljubavi, primajući tu ljubav i dobrotu kako bi ju prenosili svojim bližnjima. Oba dana duhovne obnove zaključena su misom, koju je predvodio župnik Marko Peulić ohrabrujući vjernike na istinsko provođenje donesenih odluka. Nakon duhovne obnove zahvalio je članovima Zajednice na njenu vodstvu i podijeljenim svjedočanstvima, izrazivši nadu da će se uspješna suradnja nastaviti. Ana Pećar

ĐAKOVO – Mjesečni susret »Mir u Bogu« – U organizaciji Doma duhovne pomoći, u Đakovu je 15. veljače održan susret duhovnog odmora i obnove »Gledati ispod maske«. Susret su pripremile s. Rastislava Ralbovsky i s. Marija Klara Klarić, Milosrdne sestre Sv. Križa iz Đakova. Nakon razmišljanja o tome kako doživljavamo maske u životu, s. Rastislava prikazala je biblijski vid istine o čovjeku kao stvorenju i djetetu Božjemu. Sudionice su imale prigodu i za ispovijed, koja je mnogima bila prilika za dublje suočavanje s istinom o sebi i za doživljaj Božjeg milosrđa. Potom je uslijedilo klanjanje pred Presvetim, koje je animirala s. Jacinta Mandura, a pjesmom i sviranjem obogatio zbor mladih Amadea, pod vodstvom s. Natanaele Palić. Obnova je okupila oko 40 sudionica iz Đakova, Širokog Polja, Đakovačkih Se-

134 | 526 | VJESNIK | travanj 2020.

PRAG – 14. Europsko prvenstvo svećenika u malom nogometu – Poljska je osvojila 14. Europsko prvenstvo u malom nogometu za svećenike u Češkoj, nakon što su u četvrtak, 20. veljače, najbolji svećenici sportaši u finalnoj utakmici u Pragu pobijedili reprezentaciju Bosne i Hercegovine boljim izvođenjem kaznenih udaraca (šesteraca). Hrvatski su svećenici osvojili deveto mjesto, nakon što su boljim izvođenjem kaznenih udaraca pobijedili domaćina Češku rezultatom 3 : 2 (0 : 0). To je ujedno i najlošiji plasman naše reprezentacije dosad, a razloge neuspjeha stručni stožer vidi u nedostatku sportske sreće i koncentracije, slaboj uigranosti te manjku kadra koji je, što zbog bolesti, što zbog pastoralnih obveza, morao propustiti ovaj turnir. Na natjecanju koje se održalo u Pragu i Říčanyju od 17.

do 21. veljače nastupilo je 18 reprezentacija (oko 270 sudionika), a došli su iz Kazahstana, Srbije, Albanije, Crne Gore, Ukrajine, Italije, Austrije, Slovenije, Bjelorusije, Kosova, Mađarske, Rumunjske, Slovačke, Poljske, Hrvatske, Češke, Portugala te Bosne i Hercegovine. Za hrvatsku su reprezentaciju nastupili: Matija Pavlaković, Branimir Šapina, Vladimir Brizić, Kristijan Stojko, Josip Starčević, Domagoj Matošević (kapetan), Krunoslav Juraković, Alojz Ćubelić, Stjepan Matezović i Josip Benko. Stručni stožer reprezentacije činili su: Krešimir Žinić (izbornik), Darko Banfić (trener), Marinko Jelečević (trener vratara), Žarko Relota (tehniko) i dr. Damir Erceg (liječnik reprezentacije). Sljedeće europsko prvenstvo svećenika u malom nogometu održat će se od 8. do 12. veljače 2021. godine u Temišvaru, u Rumunjskoj. Međubiskupijsko sjemenište Rad s mladima

PETROVARADIN – Hodočašće studenata – U organizaciji Udruge DUHOS u subotu, 29. veljače studenti i mladi hodočastili su u Tekije, Petrovaradin i Novi


Sad. Mladi su se u jutarnjim satima okupili ispred župne crkve sv. Ćirila i Metoda u Osijeku te krenuli na put. Po dolasku u Tekije prošetali su svetištem Gospe Tekijske, a zatim im je upravitelj svetišta, vlč. Ivan Rajković, uputio pozdravnu riječ i približio povijest Tekija. Nakon upoznavanja sa svetištem, mladi su se uputili prema crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu gdje je misno slavlje predvodio vlč. Zdravko Čabrajac, župnik Župe sv. Josipa u Čereviću te župni upravitelj župā sv. Barbare u Beočinu, sv. Rudolfa u Banoštoru te Našašća Sv. Križa u Srijemskoj Kamenici. U koncelebraciji su bili preč. Marko Loš, župnik u Srijemskim Karlovcima te upravitelj župā sv. Jurja i sv. Roka u Petrovaradinu, uz vlč. dr. Davora Vukovića, sveučilišnog kapelana, i vlč. Marija Žigmana, studentskog kapelana. Nakon mise preč. Marko progovorio je o povijesti crkve, u kojoj je 16. listopada 1801. kršten i hrvatski ban Josip Jelačić. Uslijedilo je slobodno vrijeme za razgledavanje Petrovaradinske tvrđe. Po dolasku u Novi Sad, mlade je dočekao vlč. Daniel Katačić, konkatedralni župni vikar Župe Imena Marijina. Nakon razgledavanja konkatedrale hodočasnici su se uputili u novosadsku sabornu crkvu, nakon čega je slijedilo slobodno vrijeme za odmor i šetnju novosadskim korzom. Uslijedilo je druženje s grupom mladih koji djeluju u Novom Sadu te povratak u Osijek. Marija Terzić

VOĐINCI – Izlet djece u Aljmaš – U subotu, 15. veljače, u svetište Gospe od Utočišta u Aljmaš krenulo je šezdesetak djece iz vođinačke Župe Kraljice Svete Krunice, u pratnji župnika Ante Šiška, s. Katarine Knežević, roditelja i drugih zainteresiranih vjernika. Pridružio im se i dječji zbor Betuel. Put u Aljmaš bio je župnikova nagrada djeci koja su bila redovita na misama zornicama. U Aljmašu ih je dočekao rektor svetišta, preč. Ante Markić, koji je iznio povijest crkve. U vedroj komunikaciji s djecom otkrio je i protumačio što predstavljaju mozaici i kako je kip Gospe od Utočišta ostao netaknut dok je tijekom rata čitava crkva bila srušena. Poslije molitve i pjesme u crkvi prošetali su obalom Dunava, a zatim pošli prema postajama križnog puta – Kalvariji. Molili su za potrebe

svih obitelji, a župniku Šišku su u molitvi uz postaje pomagale učenice sedmog i osmog razreda. Uslijedio je posjet prošle godine otvorenoj kući Zajednice Cenacolo, u kojoj žive bivši ovisnici. Prije iznošenja svojih iskustava mladići su djeci prikazali film o s. Elviri, talijanskoj redovnici koja je osnovala Cenacolo. Po završetku programa, izletnici su se uputili prema Vođincima, puni dojmova i zahvalnosti za proživljeno putovanje. I. Jakić/s. K. Knežević VOĐINCI – Susret zborova župā Kraljice Svete Krunice – Nakon što su krajem prošle godine članovi mješovitog župnog zbora Župe Kraljice Sv. Krunice iz Vođinaca, predvođeni svojim župnikom, vlč. Antom Šiškom, posjetili članove zbora istoimene župe u Kuševcu, u nedjelju, 23. veljače, pjevači

kuševačkog zbora, zajedno sa svojim župnikom, vlč. Mihaelom Mađarevićem, došli su u uzvratni posjet prijateljima pjevačima u Vođince. Susret je započeo u župnoj crkvi večernjim misnim slavljem, koje je predvodio kuševački župnik, vlč. Mađarević, a skladnim liturgijskim pjevanjem animirali su ga članovi kuševačkog župnog zbora. Nakon misnog slavlja prijateljsko druženje nastavljeno je u vjeronaučnoj dvorani. S. Faletar/Foto: S. Kuterovac SLAVONSKI BROD – Susret krizmanika sa Zajednicom Cenacolo – U Pastoralnom centru Župe Gospe Brze Pomoći održan je u petak, 13. ožujka, susret krizmanika 1. i 2. razreda srednjih škola i njihovih travanj 2020. | VJESNIK | 527 |

135


Vijesti

roditelja s članovima Zajednice Cenacolo. Osobno svjedočenje izlaska iz pakla suvremenih ovisnosti – droge, alkohola i kocke – dalo je četvero štićenika Zajednice Cenacolo iz Vrbovca. Svjestan kako se mladi u traženju slobode i istine u današnjem društvu često izgube na putu i skrenu u ovisnost, župnik Ivan Lenić želio je da njegovi krizmanici kroz svjedočenja tih mladih ljudi uvide što je istinska sloboda, koja čovjeka čini sretnim i daje mu pravi smisao življenja. S djelovanjem Zajednice Cenacolo na početku susreta krizmanike je upoznao preč. Ivan Jurić, du-

hovni voditelj Zajednice. On je ustvrdio kako suvremene ovisnosti uništavaju život, napose mladih ljudi. Ustvrdivši kako je najveća ovisnost izgubljenost mladih ljudi, upozorio je i na odgovornost društva i Crkve. »Ima puno mladih koji su izgubljeni, pri čemu se osjećaju nesretni, očajni, zbunjeni, prazni. Upravo je Zajednica Cenacolo takva ustanova; ona je dar Božji Crkvi da spašava takve mlade ljude te im vraća povjerenje u život. Ponosan sam na moju Katoličku Crkvu iz koje je izrasla ova Zajednica koja daje odgovor na suvremeni problem i pruža spasonosni lijek mladima. O tome imamo puno svjedočanstava«, rekao je među ostalim voditelj Jurić. Dva mladića i dvije djevojke, od kojih je jedna iz Italije, svojim su svjedočenjima potkrijepili kako im je Zajednica Cenacolo zaista pomogla da otkriju pravi smisao života te iziđu iz pakla ovisnosti u koji su upali tražeći istinu, slobodu i smisao. Brankica Lukačević Nova izdanja

ĐAKOVO – Novi broj časopisa Diacovensia – Objavljen je prvi ovogodišnji broj znanstvenoga časopisa Diacovensia Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu. U uvodniku čitamo promišljanje glavnoga i odgovornog urednika Šime Šokčevića naslovljeno Istina i bajke. Prvi ovogodišnji broj sadrži sedam znanstvenih radova. Prvi članak napisao je Tadija Milikić, koji donosi Uvid u moralno znanje kod Servaisa Pinckaersa, poznatoga belgijskoga moralnoga teologa. Rezultate istraživanja i vrijedna promišljanja o Nekim aspekti-

136 | 528 | VJESNIK | travanj 2020.

ma religioznosti srednjoškolaca iz Vukovarsko-srijemske županije i njihovoj povezanosti s dominantnim vrijednosnim orijentacijama donose sociolozi s Instituta »Ivo Pilar« – Ivana Bendra, Geran Marko Miletić i Mateo Žanić. Grgo Grbešić piše o Uzrocima protestantske reformacije. Marina Vinaj i Ivana Knežević Križić u svome članku upoznaju nas s Knjižničnom građom tiskanom u tiskari Franjevačkog samostana u Osijeku – začetkom tiskarstva u Slavoniji. Na engleskom jeziku objavljen je članak Pastoral Care as the Church’s Response to the Phenomenon of Secularization poljskoga teologa Dariusza Lipieca. Protestantski teolog Enoh Šeba autor je članka Neke novije komunikacijske teorije i njihova primjena na homiletiku. Posljednji članak u ovom broju, Ekumenski dijalog Katoličke Crkve s Menonitskom svjetskom konferencijom, napisao je Ivan Macut. U rubrici Prikazi teolog Hrvoje Kalem osvrnuo se na knjigu Krešimira Šimića Rađanje kulture. Časopisu se može pristupiti preko poveznice: https://doi. org/10.31823/d. Tiskovni ured

Obavijest Međubiskupijskog suda I. stupnja u Đakovu

Suočeni s novonastalim životnim okolnostima poradi širenja bolesti uzrokovane koronavirusom, obavještavamo stranke da se dogovoreni termini na Međubiskupijskom sudu I. stupnja u Đakovu, za razdoblje od 19. ožujka do daljnjega (primjerice, davanje pravnog savjeta u Uredu, urudžbiranje tužbi, preslušavanje, uvidi u spise) – odgađaju. Novi će termini biti dogovoreni naknadno sa strankama. Zahvaljujemo na razumijevanju. dr. Zdenko Ilić, sudski vikar

Sretan i blagoslovljen

USKRS svim čitateljima i suradnicima Vjesnika. Uredništvo


Foto: A. Banović/B. Lukačević/I. Pitlović/B. Purić/S. Devčić/M. Marić/M. Zake

Boravak mons. Prospera Balthazara Lyima u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji


Tijekom više od pedeset godina vršenja biskupske službe biskupu Josipu Jurju Strossmayeru darovano je nekoliko iznimno vrijednih i dragocjenih biskupskih štapova. Najčešće su to bili darovi domaćeg svećenstva ili drugih poklonika. Predstavljamo reprezentativni biskupski štap koji mu je poklonilo biskupijsko svećenstvo 1875. godine, povodom srebrnoga biskupskoga jubileja, odnosno na dvadeset i petu obljetnicu njegova biskupskog ređenja. Biskupski štap, u cijelosti izrađen od bjelokosti, izradio je poznati bečki majstor Hermann Ratzersdorfer prema zamisli i preporukama Izidora Kršnjavoga, hrvatskoga slikara, povjesničara umjetnosti, književnika i političara. Prema dr. Draganu Damjanoviću, dr. Kršnjavi se u idejnom rješenju štapa izuzetno vješto oslonio na srednjovjekovne radove u bjelokosti, iako se u pojedinim detaljima (puti na sponi štapa i drške) oslanja i na neorenesansne radove. Jabuka štapa je pozlaćena i ukrašena raznim dragim kamenjem. Na specifičnom završetku štapa ističe se lik sv. Jurja na konju, u borbi protiv zmaja, a na samom je pročelju lik sv. Josipa koji drži dijete Isusa u naručju. Na štapu su prisutni i vegetabilni motivi koji upotpunjuju dojam sklada i decentnosti. Ovaj biskupski štap nekada se koristio u iznimno svečanim pontifikalnim slavljima, a danas se nalazi u trajnom postavu Spomen-muzeja biskupa Josipa Jurja Strossmayera u Đakovu. Tomislav Ćurić/Drago Marković

TEMA SLJEDEĆEG BROJA:

DUŠOBRIŽNIŠTVO ISELJENIKA

www.vjesnik.djos.hr

Profile for DJOS

Vjesnik 04-2020 - Internet  

Vjesnik 04-2020 - Internet

Vjesnik 04-2020 - Internet  

Vjesnik 04-2020 - Internet

Advertisement

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded