vitkog djevojačkog lika. Kao bez težine, lebdi na anđeoskim krilima raspuštene duge kose i uzgibane prozirne spavaćice. DŽIVO (Budi se.): Nut` anđela! Prihodi ovod! CVIJETA: Ja bi` htjela, kad bi` smjela ... Ćaćko ne da, sve me gleda ... (Igraju se lovice oko kreveta. Nastavljaju igru na krevetu, prekriveni plahtom. Vrište. Zamračenje.) Kasno doba noći. Dživa probudi glasan jecaj. Uzdigne se na jastuke i ugleda Cvijetu gdje, uz tegoban napor, grčevito pokušava udahnuti. Uslijedi nezaustavljiv napad bjesomućnog kašlja. Cvijeta grca i rida, nastojeći se dokopati barem daška zraka. Čitavo blijedo lice pretvara se u iskolačene krupne oči. Oči koje traže pomoć. Pruža prema Dživu svoju tanku, bijelu ruku. On odskoči. Uzmakne od nje, ustravljen. DŽIVO: `Prosti, Cvijeto … `prosti! (U bjesomučnoj žurbi kupi svoju odjeću i obuću pa odmah zatim, još posve gol, izjuri iz spavaonice. Umnogostručena jeka njegovih koraka zaglušno odjekuje prostranim hodnicima i stubištima polupraznog ljetnikovca. Odriješi magarca i nestane u tmini. Zatamnjenje.)
- 81 -