__MAIN_TEXT__

Page 1

DISKURS ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME Vol 2. No 1. 2020.

-1-

ISSN 2706-3224


ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME Vol 2. No 1. 2020.

ISSN 2706-3224 -2-


Impressum

Naziv:

Diskurs-časopis za kulturu, umjetnost i društvene teme

Web adresa:

diskurs-casopis-za-kulturu-umjetnost-i-drustvene-teme.webnode.hr

Osnivači i pokretači časopisa:

Urednici:

Nakladnik: Učestalost izlaženja: ISSN

Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. vlastita naklada časopisa triput godišnje

2706-3224

Prava korištenja: Puni tekst radova ovog časopisa besplatno se smije koristiti za osobnu ili edukacijsku svrhu uz poštivanje autorskih prava autora. Radove objavljene u časopisu dozvoljeno je pohranjivati u institucijske i tematske repozitorije uz osiguravanje poveznica na web stranice časopisa. Svi sadržaji dostupni su za daljnje korištenje pod Creative Commons licencom: ImenovanjeNekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska (CC BY-NC-ND 3.0) Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons ImenovanjeNekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

-3-


UVODNIK [5] ANTUNU BRANKU ŠIMIĆU [6] BERNARDA LUSCH [7] ALEKSANDRA MIŠIĆ [15] MARIJA JURAČIĆ [20] PJESME POSVEĆENE A.B.ŠIMIĆU [26] KATICA BADOVINAC [27] SANIJELA MATKOVIĆ [28] MILAN DRAŠKOVIĆ [29] MILJENKA KOŠTRO [30] POEZIJA [31] ALJOŠA ĐUGUM [32] AMIR ŠEHIĆ [33] BAŽENKA LEŠIĆ [34] BOBA GRLJUŠIĆ [35] BORIS KVATERNIK [36] BRANKA CUKROV BELAK [38] BRANKA VOJINOVIĆ [39] BORNA KEKIĆ [41] DOMINIK TOMIĆ [42] IGOR DIVKOVIĆ [43] IVAN GAĆINA [44] IVICA GRGIĆ [45] JADRANKA IVANOVIĆ BOLOG [46] LARISA JANIČEV STOJANOVIĆ [47] LEAN RADIĆ [48] LJERKA VARGA [49] MARIJA PAVKOVIĆ [50] MAKS MALER [51] MARIN ČAVELIŠ [52] MILE LISICA [54] MILICA JEZOVITA LEVAK [55] NADA MATOVIĆ [56] NADA VUKAŠINOVIĆ [57] MILJENKA KOŠTRO [58] RIJAD ARIFOVIĆ [59] SENADA UŽIČANIN [60] VANA KOVAČIĆ [62] VANDA PETANJEK [64] VLASTA SUMAREV [65] ZDENKO DUNDOVIĆ [67] SANDRA BOGDAN [68]

PRIJEVODI [69] ANA STJELJA - METIN DŽENGIZ [70] PRIČE/DRAME [71] ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK [73] JOSIP ERGOVIĆ [75] LADISLAV BABIĆ [82] SUZANA MARIĆ [86] VANA KOVAČIĆ [87] ESEJI, ČLANCI, OSVRTI [89] NIKOLA ŠIMIĆ TONIN [90] MARIJA JURAČIĆ [96] BORIS KVATERNIK [99] LIKOVNA UMJETNOST [105] ZORAN HERCIGONJA [106] MIHOVILA WALNER [109] MARIJA JURAČIĆ [110] KNJIGE I ZBIVANJA [120] POETSKI NATJEČAJ [127]

-4-


UVODNIK

Četvrti broj Diskursa posvetili smo pjesniku Antunu Branku Šimiću. Osjećamo ga i volimo ga. Njegova nas zvijezda s modrog noćnog neba stalno opominje da ne idemo sitničavi i bahati kroz život. Nudi nam svoje spoznaje, iskren osjećaj poezije, umjetnički lijepe, čak i onda kada od slike truleži i raspadanja želimo okrenuti glavu. Odajemo mu počast nizom eseja, pjesama i pisama. Slijedi niz poetskih ostvarenja, drama, priča, eseja i prevedene literature. Likovni prilog posvetili smo stvaralaštvu korčulanskog slikara Abela Brčića, a donosimo i neke novosti iz svijeta knjiga. Pišite za „Diskurs“!

Uredništvo: Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, prof.

-5-


ANTUNU BRANKU ŠIMIĆU

-6-


B E R N A R D A L U SCH ANTUN BRANKO ŠIMIĆ „U srazu sa svijetom, u dosluhu sa zvijezdama“

"Ja sam krik u noći crn i nepoznat"1 Kratak i intenzivan poput pjesme bio je život Antuna Branka Šimića, najznačajnijeg pjesnika hrvatskog ekspresionizma. Napuštajući svijet s nepunih 27 godina, iza sebe je ostavio zvjezdani trag, nove umjetničke dosege i opomenu za naraštaje koji dolaze: Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!2 Po svojoj je opomeni i sam živio: beskompromisno predan pjesništvu i umjetnosti, svijetom je hodao velik i zagledan u zvijezde. "Javio se i nestao kao meteor. Ostala je svjetlost" - ovako će slikovito i sa sjetom zapisati o pjesniku Jure Kaštelan, vjerni proučavatelj Šimićeva života i djela.

1 2

A. B. Šimić: 20 godina A. B. Šimić: Opomena

-7-


Rađanje pjesnika Rođen u Drinovcima 1898. u mnogobrojnoj imućnoj obitelji, Šimićeva je dječja duša upijala ljepote i mirise čistoga i ujedno surovoga hercegovačkog krajolika na prijelazu stoljeća. Prve pjesme, nastale u dječačkoj dobi, pjesme su zavičaja i idiličnoga pastoralnog sadržaja, a odlikuje ih ujednačen ritam i rima. Iako će ih se zreli Šimić kasnije odreći, donekle i s gnušanjem, one ipak odražavaju pjesnikovu lirsku toplinu i fini senzibilitet, koji će naposljetku i odrediti njegov daljnji put. Himnos Miriše grožđe i smilje Tamo u našemu selu... Posvuda prolazi jesen U ruhu žutu i bijelu; Plodove raznosi, daje, Dariva polja i gaje. ...Tihano došla sam evo Iz jednih neznanih strana, U plaštu klasove nosim I šipke s tananih grana... Pjevuca tihano, - tiše I granom smokovom njiše. Na nebu modrom eno Sjajna se preliva duga I svirka flauta bruji Sred malog zelenog luga... To himnos jeseni ori I šipak i grožđe zori. Kao dijete katoličke obitelji, A. B. Šimić pohađao je katoličku gimnaziju kod franjevaca, gdje je završio tri razreda. U franjevačkoj se knjižnici susreo s djelima Preradovića, Vidrića, Kranjčevića i Matoša, od kojih će mu potonji jedno vrijeme biti putokaz i uzor u pjesništvu. Gonjen mladenačkim buntom, naprasno napušta franjevce te upisuje 4. razred građanske gimnazije u Mostaru, što je, sasvim očekivano, izazvalo raskol u izrazito tradicionalnoj obitelji. Razmetni sin, kako će kasnije sam sebe nazvati, tu se nije smirio – posve nepoznati motivi nose ga u Vinkovce, gdje završava 4. i 5. razred gimnazije.

-8-


Uporedo sa školovanjem, piše i objavljuje svoje pjesme u tadašnjim književnim časopisima - u đačkoj katoličkoj Luči, gdje mu je objavljena prva, Zimska pjesma, a nakon toga u Griču, Pobratimu i Književnim novinama. Grad na Bosutu bio mu je, kako se pokazalo, samo kratka zabilješka u biografiji. Šimić iz Vinkovaca odlazi u Zagreb, gdje završava 6. i 7. razred gimnazije. Godine 1917. upisuje i 8. razred, ali ga ne završava. Ta 1917. godina pokazat će se prijelomnom u životu mladoga pjesnika. Unatoč nerazumijevanju okoline, a odlučan u namjeri da se posveti umjetnosti i pjesništvu, napušta stroge okvire formalnoga obrazovanja i krajem godine objavljuje prvi broj svoga književnog časopisa, znakovito nazvanoga Vijavica. Ovaj list za umjetnost i kulturu, kako je glasio podnaslov i odrednica časopisa, bavio se europskim ekspresionistima, pronosio ideje Nietzschea, Strindberga, Crocea i Bahra, i zanosio se književnošću Dostojevskoga i Hamsuna. U Vijavici Šimić objavljuje svoje oglede o umjetnosti, a njegov tekst Namjesto svih programa (1917.) temelj je novoga izričaja u pjesništvu. Objavljujući kritike svojih suvremenika, nerijetko nailazi na neodobravanje javnosti. Štoviše, njegove se kritike nazivaju nepravednima, jer se Šimić bez zadrške obrušava na književnike kojima se nekada oduševljavao, primjerice na Vidrića i Nazora. Beskompromisna iskrenost dovela ga je u brojne sukobe s okolinom. S odmakom vremena, može se reći da je Šimićeva naizgled gruba kritika drugih proizašla iz njegovih strogih zahtjeva prema samomu sebi kao pjesniku – obrušio se zapravo na jednu minulu poetiku, a ne na navedene autore osobno. Osim konkretnih događaja koji su obilježili Šimićevu 1917. godinu, dogodio se i prevrat u njegovu pjesničkom izrazu. Novi Šimić odbacuje dotadašnju posvećenost vezanom stihu, krutoj formi i ritmu pjesme, a prigrljuje slobodan stih, verso libre, koji je posljedica njegova zaokreta prema ekspresionizmu. Vidljiv je i utjecaj Der Sturma, kultnog berlinskog lista toga vremena, čijom je krilaticom Šimić bio zanesen: "Umjetnost nije prosta imitacija prirode, nego ekspresija unutarnjeg doživljaja". Nakon Vijavice, koja izlazi u četiri broja, Šimić s Nikom Milićevićem i Gustavom Krklecom izdaje časopis Juriš, koji se naslanja na iste, ekspresionističke tendencije, i dalje po uzoru na Der Sturm. Ovdje Šimić čini konačan odmak od Matoša kao svog pjesničkog oca i gradi svoj autentični izraz. Kako će sam kasnije zapisati u svojim ogledima, svi su dobri umjetnici zapravo ekspresionisti, jer daju ekspresiju svojih impresija. (Berlinski Sturm ili nova umjetnost germanska, Novine, 1917.) Prema tomu, riječi treba da se rimuju samo kada se rimuju stvari. (Tehnika pjesme, 1923.) Ritam također ne smije biti mehanički, već ekspresivan, odnosno treba odražavati dinamiku unutarnjeg doživljaja.

-9-


Raskinuće Ruka pušta tuđu ruku Bol se smiješi Pogled stidan bludi pada Pogled gasne na asfaltu Asfalt puca Asfalt ide na dvije strane brza trči brže brže Noge stoje Noge dršću Noge idu Koraci se glasno lome Kuće teške padaju po glavi. Preobraženja Dosljedan promjeni kao katalizatoru stvaranja, Antun Branko Šimić 1920. godine objavljuje svoju jedinu pjesničku zbirku, Preobraženja, koja je sukus njegovih unutarnjih nemira i traženja, ali i sustavnog rada na usavršavanju pjesničkog izraza. Mnogi će kritičari Preobraženja smatrati krucijalnim djelom hrvatske književnosti te najznačajnijom pjesničkom zbirkom 20. stoljeća, koja uvodi nove kriterije u hrvatsko pjesništvo. Zbirka sadrži 48 pjesama, a otvaraju je, pomalo apologetski, tri pjesme kojima pjesnik predstavlja sebe i svoj pjesnički svijet – Pjesnici, Moja preobraženja i Mladić. Ovim postupkom na neki način unaprijed amnestira svoju poeziju od mogućeg nerazumijevanja, za koje krivnja ostaje na samom čitatelju. Pjesme socijalne tematike pjesnikovo su svjedočanstvo turbulentnih vremena rata i poraća. Pišući o siromasima, gladi, ženama pred uredima, Šimić to ne čini s neke apstraktne, pjesničke visine – ne, on se spušta u cipele onih koji pate, proživljava njihovu patnju kao svoju.

- 10 -


Siromasi koji jedu od podne do podne Glad vuče podne bliže i iz nutrine prazne tijelo tuži i cvili. Al podne stoji neumoljivo, daleko O ćuti, jadno tijelo, zaboravi jelo i jedi strpljenje! Da tijelo može barem izdahnuti! U zadnji čas donese uvijek podne okrepljenje i tijelo mora da trpi i stenje razapeto između dva podneva O ćuti, jadno tijelo zaboravi jelo i jedi strpljenje! Ipak, dominantni motivi Preobraženja su ljubav i smrt, koje se neizbježno sudaraju kao dva pola istoga bića, iste duše zaogrnute propadljivim tijelom. Analizirajući riječi koje se najčešće javljaju u zbirci, Marin Franičević dolazi do indikativnih rezultata: riječ tijelo pojavljuje se čak 90 puta, dok se sljedeća najčešća riječ duša javlja tek 56 puta. Ovakav redoslijed upućuje na pjesnikovu bolnu svijest o tijelu kao okovu duše, prostoru neslobode u kojemu duša vrišti, stenje i zaziva oslobođenje, koje neumitno dolazi tek sa smrću. Smrt i ja Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka: sa mnom raste u svakom času Jednog dana ja zastanem a ona raste dalje u meni dok me cijelog ne proraste i stigne na rub mene. Moj svršetak njen je pravi početak: kad kraljuje dalje sama.

- 11 -


Motiv smrti neizbježno priziva religijske i metafizičke motive - sumnju i vjeru u Boga, traženje utjehe u onozemaljskom, u zvijezdama koje sjaje u daljini. Tako se Bog mučitelj do kraja zbirke preobražava u Nađenoga boga, a izgubljeni čovjek u pronađenoga. Nađeni bog Ne traži boga mišlju; u praznini u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi Uza te bog je, uvijek u blizini U stvarima oko tebe, u zvuku i muku Bog ti je uvijek najbliži od svega Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica i plaši te iz svake stvari: nema tajne Ne pružaj miso u praznu daljinu Uza te bog je. Otvori sva čula: na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti. Pritisnut tijelom i njegovim potrebama, osuđen na lutanje i vječno traženje, čovjeku je ipak dana moć odabira – hoće li svoju dušu pognuti pod teretom tijela i s njime se, na koncu, raspasti u prah, ili će se uzdignuti iznad tijela i prijeći sav u zvijezde. Na tome je tragu Šimićeva vjerojatno najcitiranija pjesma, Opomena, koja možda i najvjernije dočarava unutarnji svijet ovoga pjesnika. Četiri jezgrovite opomene (uz četiri uskličnika!) ujedno su i putokazi i znakovi opasnosti na putu – opasnosti od neproživljenoga života, od života skučenog u zemaljskim strahovima, života vrijednoga žaljenja i života koji se naposljetku raspada u prah, iako je prvotno namijenjen za božansko i zvjezdano.

- 12 -


Opomena Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda! Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde! Od Preobraženja do smrti, konačnog preobraženja Nakon svoje jedine pjesničke zbirke, Šimić piše i objavljuje svoje pjesme u periodici. Osim pjesničkoga rada, piše oglede, osvrte, eseje i kritike, a značajan je njegov doprinos hrvatskoj likovnoj kritici. Nedostatak formalnog obrazovanja u umjetnosti Šimić nadoknađuje istinskim umjetničkim entuzijazmom i senzibilitetom. Godine 1923., na poziv Milana Begovića, ulazi u redakciju Savremenika, časopisa Društva hrvatskih književnika. Otprilike u to vrijeme Šimić se suočava s početkom bolesti. Tuberkuloza ga, nakon dugoga izbivanja, ponovno vraća u obitelj, doslovno i metaforički – vraća se u Drinovce, gdje ga roditelji ponovno prihvaćaju i zakriljuju ljubavlju i poštovanjem. Neumitan tijek bolesti vodi ga u bolnicu u Dubrovniku te u sanatorij u Cavtatu, gdje i dalje neumorno stvara, a 1924. posvećuje se svom novom časopisu Književnik. Nesvjestan težine bolesti i svojih loših izgleda, planira budućnost sa svojom zaručnicom, Tatjanom Marinić, s kojom je godinama u vezi i kojoj je posvećena njegova jedina pjesnička zbirka. Vraća se u Zagreb, gdje zbog nagloga pogoršanja bolesti završava u bolnici na Zelenom brijegu. Na svojoj bolesničkoj i, kako će se pokazati, samrtnoj postelji, i dalje piše svoje pjesme, sada iz nekog posebnog stanja svijesti - goreći u vrućici tijela i zanosu duše koja se oprašta sa svijetom.

- 13 -


Njegove posljednje dvije pjesme svojevrsni su epitaf prerano preminulome pjesniku, a nazvane su, više nego znakovito, Smrtno sunce i Vraćanje suncu. Objavljene su posthumno u Krležinoj Književnoj republici. Vraćanje suncu Evo me svega svlada težina Ko potege s nategom, jedva pomaknem ude Evo me svega svlada vrućina Ohladit bi me mogla samo hladna zemlja. I glas mi usahnu u grlu suhom Nikad ga više neću čuti svojim uhom. Zanavijek pustih težini trup i trudne mi ude Usijanim tijelom grijem oko sebe uzduh žestinom jula Bez glasa gorim, u tjeskobi Vraćam suncu sve što od njega dobih. Antun Branko Šimić, najznačajniji pjesnik hrvatskog ekspresionizma, preminuo je 2. svibnja 1925. godine, s nepunih 27 godina. Umjesto u prah, vratio se svome suncu – koje je, ne zaboravimo, najsjajnija zvijezda našega neba. Njegova poezija još uvijek svijetli naraštajima koji dolaze, a nad glavama im se i dalje nadvija pjesnikova dobrohotna opomena – Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Literatura: Šimić, Antun Branko. 1963. Pjesme i proza. Zora, Matica hrvatska (biblioteka Pet stoljeća hrvatske književnosti br. 99). Zagreb. Šimić, Antun Branko. 2012. Teški zrak (sabrane pjesme). Školska knjiga. Zagreb. Petrač, B. Antun Branko Šimić - poezija preobrazba i preobraženja. // Nova Istra. - 16 (2011), 3/4(44) ; str. 249-264 Sabljak, T. A.B. Šimić jučer i danas. // Forum. 35 (1996), knj. 68, 7/8; str. 831841 Bagić, K. Antun Branko Šimić : mogući portret pjesnika . // Quorum. 13(1997), 4; str. 33-47 Stamać, A. Holistički zapis o Antunu Branku Šimiću. // Forum . - 47 (2008), knj. 79, 1/3 ; str. 239-245

- 14 -


ALEKSANDRA MIŠIĆ „Dvadeset godina“ A. B. Šimić (Impresija)

TRAGEDIJA JEDNE MLADOSTI Čudni su putevi Gospodnji i neobične sudbine ljudske. Nekome bude dato da dočeka pozne godine, nekog ugrabi smrt „u sjajnoj dvorani palate“ (Ep o Gilgamešu), tek što je zakoračio na strmu stazu života. Ako jedan život traje samo dvadeset sedam godina, koliko takav čovek može spoznati sve njegove tajne, radosti i tuge? Koja je mera ljudske sreće i koliko neostvarenih snova je pokopano sa tom tužnom mladosti? Pesnik Antun Branko Šimić u svojoj poemi „Dvadeset godina“ (a u tom trenutku smrt mu je već nešto blisko i neizbežno), u dobu kada vam se čini da možete zagrliti čitav svet, peva o sebi, o svom životu koji, oseća to negde na dnu srca, tek što se začeo, već će surovo biti prekinut. Poema govori o željama i nadanjima jednog mladog čoveka, ali i strepnjama i razočaranjima koja prate odrastanje i bujnu mladost. „Ja sam mlad, Ja hoću život pun i olujan...“ počinje svoju lirsku ispovest pesnik i mi osećamo tu energiju, polet i snagu želja, no odmah zatim: „U krilo mojih misli Sve se ruši.“ Slično njemu, peva nesrećni srpski pesnik, takođe sa usudom prekratkog života, rođen u Slavonskom Brodu, umro u Sremskim Karlovcima, romantičar Branko Radičević: „Htedoh dugu da sa neba svučem …duga bila, pa se izgubila.“ Tuguju tako obojica nad ponorom svojih prekratkih života opraštajući se od sjaja mladosti i odlazeći u mrak. Gradacijsko nizanje slika pesnikovih raspoloženja, koja variraju od nade u život i radost („ja hoću život“) do emotivnog kraha izazvanog zapitanošću nad smislom, prisutno je sve vreme: „Niko nikad ne dolazi k meni ...sam na uglu zebem - 15 -


...veče slazi u prostor i u me.“ Simbolično, veče kojem se predaje znači prazninu života i svođenje računa iako je pesnik još vrlo mlad. ŽENE, LEPOTA I PATNJA Sve te žene koje prolaze kroz njegov život tek su blede figure koje ne ostavljaju dublje tragove, bar ne kao ona u drugoj Šimićevoj pesmi koju istinski voli nazivajući je čudom i žali što će nekome biti samo obična žena, a za njega je bila Smisao. Tu finu, tananu pesmu znali smo svi kao srednjoškolci jer je u nama budila divno osećanje da je ljubav uzvišena kategorija. Ipak, želja za nežnošću, intimnim susretom prirodna je potreba i pesnik posmatra te žene (lijepe žene prolaze kroz grad) tražeći u njima lepotu koje je stalno žedan: „Ja se smiješim U sve lijepe oči žena“ ... „Čekam da me nađe jedna bijela ruka I odvede s hladnog ugla.“ ... „Žene prođu Sve utonu u dnu ulice.“ U svom intimnom ispovedanju Šimić potom ekspresionistički jarko slika ono što iz svoje perspektive vidi u tom trenutku: nebeski svod i zvezde na njemu. „Beskrajni, plavi krug. U njemu, zvezda“, napisaće drugi ekspresionista tog doba, Miloš Crnjanski u svojim „Seobama“. Koloritni pejzaž upotpunjen zelenim lampama dodatno je obogaćen i akustičnim detaljima, a sve čini jednu veoma jaku sliku. „Iz noćnih kuća prostire se muzika.“ Da li su to kuće bluda? Kada Jozefa K. vode ka napuštenom kamenolomu, on se pita ko je čovek na osvetljenom balkonu. Nađemo li se u graničnim situacijama, ako nam je ugrožena egzistencija, kao ribaru Santjagu u Hemingvejevoj noveli „Starac i more“, mi upotrebimo sve naše snage da zaštitimo sopstveno „ja“: „Ribo, ti si mi prijatelj, ali ja te moram ubiti“, gotovo nežno i saosećajno obraća se stari ribar ogromnoj sabljarki- neprijatelju, hrani, izazovu i prijatelju u isto vreme. Šimić oseća sve dubine sopstvenog bića koje pati. Naredni stihovi svi počinju zamenicom „ja“ i mnogo je te reči u poemi, čime se potvrđuje ispovedni ton, želja da se nekome poveri, da bude blizak. Usamljen je i nesrećan i to izbija iz svakog stiha.

- 16 -


Međutim, umesto nežne reči i utehe, on dobija samo hladne poglede. Ta žeđ za ljubavlju i potreba da nas neko voli internacionalni su motivi. Još u drevnom sumersko - vavilonskom Epu o Gilgamešu boginja Ištar želi kralja Uruka za svog ljubavnika po svaku cenu. Pribegava pretnjama, koketira. Ljubav je ponekad čežnja, ponekad patnja. Srcu ne možete naređivati. „O, ja sam svima stran!“ kriknuće u svom bolu Šimić kao što Ujević svoj vapaj šalje svim usamljenima i žalosnima slikajući sudbinu čoveka tako mladog, a tako starog. Još ćemo jednu paralelu dati sa pomenutom pesmom. „Pa nek sam krik sa krovova!“ peva žalosno Ujević, a Šimić će to na svoj način ovako: „Ja sam krik u noći, crn i nepoznat.“ Usamljen, bez ljubavi, luta lirski subjekat pustim ulicama. Previše ponosan, bez igde ikoga. ALKOHOL I BOEMIJA Boemska atmosfera i tuga u srcu teraju čoveka u mračne misli. Svi istinski pesnici su boemi i za ostali svet, čudaci. Boemija se podrazumeva u takvom krugu ljudi sličnog mentalnog sklopa. Moraš biti nesrećan, siromašan, sam ili bolestan. Radost ne stanuje u boemskim četvrtima. Francuski simbolisti su svoj očaj utapali u apsintu i opijatima. U beogradskoj boemskoj četvrti Skadarlija na tugu su, uz alkohol, zaboravljali Đura Jaksić, Dis, česti gosti između dva rata bili su Ujević i Matoš. Po belim kafanskim stolnjacima prolivali vino i mastilo i stvarali antologijske stihove. „Ispred mene šumi crven alkohol Neko tužno srce u noć tone.“ Alkohol kao lajt motiv koristili su mnogi pesnici. Francuski pesnik Gijom Apoliner ima zbirku „Alkoholi“. Kod Bodlera to je takođe vrlo čest motiv. U Šimićevoj poemi alkohol znači nešto više od običnog pića. On je tužno bekstvo, odlazak u ništavilo, zaborav nad prazninom života. Alkohol je personifikovan. On „peva“. Pesnik se nada da će obrisati tugu, jer njegova čežnja „na dno čaše mre.“ NOĆ U NAMA Kontrast noć - jutro znači mogućnost ponovnog oživljavanja, iskru ljubavi koja bi ga zagrejala, za kojom žudi. Zora, kao rađanje, ozdravljenje i vaskrsavanje. Srce razočarano i ranjeno da osvetli.

- 17 -


Jutro, radost buđenja, optimizam. Sunce i Mesec, jin i jang, toplo i hladno. Mesec, svetlost koja ne greje, iluzija je, privid. Čitav njegov život je privid, shvata to dok „pjeva crven alkohol“ i „vani luta ladna bijela mjesečina“. Mrtvi snovi, mrtvo srce. Duboko mračna je ova ispovest pesnika i pesimistična. On shvata da je „svaki čovjek uvijek na gubitku“ (Kuran). Umetnici, budući u svom svetu, osobito su neshvaćeni i usamljeni i to je Šimić osetio na svojoj koži. Pesnik, bio to Bodlerov „Albatros“ ili Remboova „Ofelija“ uvek su neshvaćeni među profanim svetom. Hipersenzibilni, osuđeni su na propast. S druge strane, ako umetnici ne stvaraju po principu „l’art pour l’art“, već za mecene i dnevnu politiku, gde je tu onda umetnost? U tom magnovenju, pesnik shvata da je noć u njemu preovladala. On počinje da se grozi dana jer svetlo otkriva sve naše slabosti koje se u mraku ne primećuju. Reč je, naravno, o gustoj mreži metafora. „Moja tamna duša mrzi svjetlo Moje lice nije za sunce i ljude ...Pustite me, ja ću uvijek Ljubit svoju tamu.“ MISAO O SMRTI Osećaj bliske smrti suviše je jak i ne može mu se odupreti. To osećanje plaši, uznemirava i menja suštinu našeg bića. U sumersko - vavilonskom Epu o Gilgamešu surovi vladar Uruka menja se kada shvata da će i on, kao voljeni prijatelj, jednoga dana postati „blato zemlje“. Taj tren osvešćivanja i Gilgamešova metamorfoza ključne su tačke dela napisanog 1700. godine pre nove ere. Ništa se od tada nije promenilo. „Misao o smrti vreba iza svih naših planova“, zapisao je Ivo Andrić. Gde god pođemo, tu je iza ugla tek da nas podseti da joj ne možemo umaći. Ma koliko mislio da je moćan, čovek kleči pred tajnom smrti. Jedino što je gore od samog umiranja, jeste osećaj da nismo ni živeli. O tome je pisao Tolstoj u pripoveci „Smrt Ivana Iljiča“: „Kad je došlo vreme za umiranje, shvatio je da zapravo nije ni živeo.“ Za sopstvenu smrt pesnik kaže da će biti neprimetna. Niko se zbog nje neće previše žalostiti. On je tek „mali plamen koji velikom ognju u susret hita“ (Andrić). Običan, mali čovek, poput Jozefa K. koga je samleo neumoljivi mehanizam. Kada ga smrt odnese, neće zvoniti zvona, neće plakati majke. Bog, kome se Šimić obraća, poseduje nas i sve je to samo njegova igra. Ništa nije naše. Mi živimo samo da bismo se iznova rodili, more što iščekuje crveno sunce koje će zaroniti u njega. Ovaj lep ekspresionistički pejzaž odaje Šimića kao vrsnog pesnika i latentnog slikara.

- 18 -


Prerana smrt i dala mu je i uzela. Dala mu anticipaciju budućnosti u naporu da zgusne svoje emocije i kao talas ih izbaci iz sebe gonjen teškim osećanjem skorog kraja. Uzela mu okean dragocenog vremena u kome je mogao stvoriti još mnogo nezaboravnih stihova. Završna slika poeme je monumentalna, snažna kao skulpture antičkih karijatida što milenijumima drže tešku građevinu na svojim plećima. Tako i poslednji stihovi nose svojom snagom pesnikovu ispovest. Povratak u vreme pre prvorođenog greha utopija je, ali lepa utopija. Starozavetno doba kada ljudi bejahu nagi u rajskom vrtu ne znajući za stid jer su bili čisti, pa se nisu skrivali. Nakon pada, isterani bejahu iz Edena. Zauvek. Sada okajavaju grehe u ovoj Dolini plača. „Bože, budi volja Tvoja Stojim go na rubu svoje prošlosti Ja sam tamna granica Moja duša strepi U prvoj plahoj plavoj noći. Moja duša dršće Ispred Tebe Beskrajnog i tamnog zastora.“ ZAVESA SE SPUŠTA Zavesa se spušta. Ostalo je još sasvim malo vremena. Premalo. A toliko mnogo je želeo. U srcu borba emocija: žal zbog divnog, šarenog sveta koji napušta, ljubav prema životu koji mu klizi kroz prste kao pesak. Strah od izlaska pred Tvorca. Raskrilio je tamne zastore lagano, sa strepnjom. Bljesak svetla. Ugledao je odbleske Večnosti. Zaslužio ju je, jer je živeo ono što je jedino večno, a to je Poezija. A ona je „razlog dobra“ (Pol Elijar). „Ono bez čega poezija ne može, to su život i smrt. Bez čega život i smrt ne vrede, to je poezija“ (Isidora Sekulić) I još, da se setimo, da nikada ne smemo ići „maleni ispod zvijezda“, već da svoj život, bez obzira koliki broj koraka nam je dat, osmislimo najbolje što možemo. Pesnik A.B.Šimić to je učinio svojom poezijom.

- 19 -


MARIJA JURAČIĆ

PJESNIK I SMRT

Svi imamo svoj život i svoju smrt. Ne možemo je pokloniti, odreči se je, zatajiti. Ona je samo naša, jedna i jedina, a tako univerzalna. Smrti je svejedno što mislimo o njoj. Dograbit će nas u jednoj točki našega života dok nam je glava još puna planova i odvesti nekim njenim stazama, tko zna kuda. Možda u neki novi svijet, a možda u ništavilo. Neko će nas vrijeme pamtiti prijatelji, prigodno nas spomenuti pa zaboraviti. Malo je onih koji će svojim djelom ući u kolektivnu memoriju ljudi, ma koliko dugo živjeli. Šimić je umro u dvadeset sedmoj godini života i u tom kratkom periodu napravio je mnogo. Budući da rigidne školske vlasti nisu dozvoljavale javna nastupanja svojih učenika, napustio je gimnaziju kako bi mogao pokrenuti tri književna časopisa. I dobro je učinio. Prihvatio je svoje poslanje. Nakon početnog prihvaćanja Matoševih umjetničkih stavova, zanosi se ekspresionizmom, stvara slobodnim stihom oslobođenom od svih suvišnosti. Piše kritike, eseje i polemike i o svom trošku izdaje knjigu poezije „Preobraženja“. Bolestan i svjestan svog stanja, često razmišlja o smrti. Dok je zreli Matoš smrt doživljavao načinom estete, Šimić joj ne laska. Nema u njoj ničeg lijepog. Uljepšati je ne mogu ni idila cvijeća, ni agonija svijeća. Ona je to što jest. Činjenica. I sasvim je ljudska. SMRT I smrt će biti sasma nešto ljudsko Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve i hropti i smalaksava i stenje i onda stane. Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac. I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen poso - 20 -


i podižu se kao kad se podižu od stola i sluškinje se uprav tad najviše uzrade Mati će živinski kriknuti otac zaćutati i buljiti nijemo cijelog dana. Dubok je prodor Šimićevih misli u modus ponašanja ljudi kada se susretnu sa smrću. Kada precizan instrument ljudskog tijela prestane funkcionirati, ljudi postupaju po klišeju patnje, boli i rutine. Sav bolan osjećaj slio se u majčin krik i očevu šutnju, u snažnu, golu ekspresiju. Smrt ne zaslužujemo načinom života, dobrim ili lošim djelima. Ona nam je udijeljena već samim rođenjem. Dio je tijela, raste u njemu. SMRT I JA Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka: sa mnom raste u svakom času Jednog dana ja zastanem a ona raste dalje u meni dok me cijelog ne proraste i stigne na rub mene. Moj svršetak njen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama. Šimić ne problematizira pitanje smrti. On samo iznosi činjenice, biološki točne, tehnički precizne, a ipak poetski dojmljive. Pjesničkom izrazu svlači sjajno ruho i odijeva ga u istinu. „Kako mrzim ovu staru banalnu poeziju! Ovu staru banalnu ljepotu!“ I umjesto stare, banalne ljepote, on ostvaruje umjetničku ljepotu, onu koja može biti i sakata i neugodna i ružna, ali dojmljiva. TIJELO MI Kroz moje žile teče otrov što ga popih u nasladama, u noćima pjanim. I otrov truje. Tijelo trune. Ja živim u lešu. I tijelo mi se gadi. Može li se kako odijeliti od tijela, biti čist od tijela? Tijelo je teret, tuđin, trulost. Ja bih ga rado ostavio negdje i utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu. - 21 -


Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv, O, ko me spoji s ovim tuđinom u jedno? Tijelo: težina drži me za zemlju i odvuče me u nju svega, bez ostatka. Uz krevet mi se mlada žena smije. Kako bih došo do nje sam, bez tijela? Ne mogu iz njeg. Ne smijem da je taknem, Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo. U snu se razdvojimo. Ipak sam se otkinuo, lebdim i hoću da poletim, da prhnem. I probudim se: ležim u svom lešu. Strašan je osjećaj promatrati, zamišljati i znati da truliš, da te tijelo izdaje, da se tkivo raspada, da živiš u lešu. Grozne su te slike, otrovane bolešću, a ipak osjećamo njihovu snagu i bolnu iskrenost. I tu dolazimo do pojma koji nazivamo estetikom ružnoga. Cijela ova teška pjesma posjeduje posebnu vrstu ljepote, one koja to u biti nije, jer nema ničega lijepog u truleži i raspadanju živog ljudskog tkiva, ali tu snagu, tu moć pjesnikova izraza osjećamo umjetnički lijepim. Sve rečeno intenzivira se u pjesmi „Zavodnik.“ Nad trenutke strasti i ljubavi nadvio se očaj, nadvila se tuga, neminovan rastanak učinio je tog dvadesetsedmogodišnjeg mladića tako zrelim, tako životom i smrću obilježenim da svojoj ljubavi tepa „dijete“ i divnim poetskim riječima, naoko mirno, izgovara istinu da sve prolazi, sve na kraju zatrpaju snjegovi. ZAVODNIK I poslije toga na koljenima izmeđ razbacanih jastuka misliš na smrt O, dijete! Ja ne ću da te novim poljupcima smirim u zaborav Puštam da ti blijedim licem suze teku

- 22 -


Sutra smirit će se tvoje srce koje sada očajalo tuče Sutra kad stupiš među svoje mlade druge s dvije tamne sjenke ispod očiju začudit će se tvoje mlade druge Al nijedna ne će moći da otkrije skrivenu udno tvojih oči blijedu zvijezdu Ne plači dijete: noć se plavi zimska Za mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg. Odmaknuvši se od Matoševog larpurlartizma, Šimić udara u samu srž ogavnoga raspadanja tkiva jer sve što je stvoreno mora se raspasti. Tako je svijet uređen. Kad s njegove slike skinemo tanki premaz iluzije, uviđamo kako je sve nestalno, u svojoj srži odvratno. Svi se krećemo u hranidbenom lancu, gdje duša ne može uskratiti tijelu hranu stvorenu na patnji drugih bića, svi polako trunemo i nestajemo. Projurimo kao meteor i već ugasnemo na hladnom, iskričavom nebu. I kome se obratiti ako ne Ocu? „Bože zar ti nije žao? Ja sam dijete. Bože! Dijete!“ I to dijete umire. Njega jedu bakterije. Goste se mladim tijelom, mesom u kojem je zatvoren velik, poetski moćan, životno bespomoćan duh. BAKTERIJE Mene jedu bakterije Trune trune jadno meso Bože zar ti nije žao? Ja sam dijete. Bože! Dijete! Neke noći neka vina neko cvijeće ruke oči mračne oči Sada: propast mesa bolest bakterije Ništa Bože!

- 23 -


Vjerenice što će Tebi meso koje sane oči ko dva mrtva crna cvijeta jedno dijete koje gori u propast? Gasnu vatre snovi zvijezde Vjerenice Tvoje moje vatre snovi zvijezde Mrtve oči u noć postaju Meso prska u neke atome Vjerenice Tvoje moje meso Svijetla, sakrij svoje crne svete oči Slušaj: šum je zvuk je: dolazi užas časa: duboko u noći moja duša mre I iz noći jedna Ruka dolazi neosjetno k mojoj duši preko stvari. Pjesma je to na koju milostivo ljudsko srce može odgovoriti samo suzom. Daleki bog šuti ili kažnjava, ili ne može ili neće. I gdje naći utjehu? Vrijedi li proklinjati udes? Kako se oprostiti od života u vremenu rascvjetale mladosti? Kako otići? Kuda? I kao mnogi patnici koji su svoje duše ispunili poezijom, Šimić prelazi u zvijezde. I tamo negdje visoko sja pjesnikova zvijezda u „crne muke noćnih očajnika“. Šalje nam Šimić svoje misli, utješne riječi, svijest da postoje snjegovi koji prekrivaju naše zemaljske stope, ali postoji i zvjezdano nebo izgrađeno energijom duša, jer život i smrt nisu drugo do li preobraženja. Zato ga osjećamo svojim, zato ga volimo i ne damo da ugasne njegova zvijezda.

- 24 -


MOJA PREOBRAŽENJA Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro i pogledima plivam preko livada i voda. Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta i bezbroj puta uskrsnem. O, Bože, daj me umorna od mijena preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu što s dalekog će neba noću sjati u crne muke noćnih očajnika.

- 25 -


PJESME POSVEĆENE A.B. ŠIMIĆU

- 26 -


KATICABADOVINAC

A.B. Šimiću (18.11. 1898. – 2. 5. 1925.)

Ušetao si u moje snove stihovima ispunjenim bolnom samoćom. Čujem tvoj glas iz dubine kako šumi tiho, tiho: „Ja sam pored tebe.“ Možda sam baš ja nježno pružila svoju bijelu ruku u tvoj nemir, gorčinu odvodeći te u svoje plave noći da među zvijezdama plešemo, svečano, uz šum mjesečine ponad kristalnih voda i da samo jednom ugledam blagi osmijeh tvoje duše.

- 27 -


SANIJELA MATKOVIĆ

BOG MOGA TIJELA

Časovi SVE GLASNIJE ZVUČE DOK POD ZVIJEZDAMA Livadom KORACAM U IDILI TRENUTKA OBOGAĆENOJ MIRISOM KAFANSKOG CVIJEĆA. BOG SE ŠETA GRADSKIM POPODNEVOM blagoslivljuć žito Bog moga tijela Bog moga djetinjstva među tolikim mnoštvom lica On i Ja SRETOSMO SE na zvijezdi u glasnom trenutku PREOBRAŽENJA

- 28 -


MILAN

DRAŠKOVIĆ

TRAGOM ANTUNA BRANKA ŠIMIĆA

Zavodnik. Zavedena. Dva tijela - blagoslov. Aprilsko snatrenje bez ljubavi - Bog mučitelj. Preobraženja. Pjesma i ćutljivi prijatelj. Raspeće i prenuće. Himnos, idila slova. Eh, Hercegovina pod proljetnim zvijezdama! Ogledalo, pogledi, mjesečar i lutanje. Bog i gradsko popodne. Povratak, otkupljenje. Radost tišine. Mati. Susret pod jablanima. A bilo je nekoć. Grad, ulične ljubavi tren. Žene. Traženje žene. Kitty, Ana, gle – Heba! Ej, učiteljeva kći. Marija... more treba! Nostalgija. Samoća. Smrtno sunce. Izgubljen. Jedanput ljubiš, nikad više. Života nema. April u dubravi. Na kraju – posljednja pjesma.

- 29 -


M I LJ E N K A K O Š T R O PISMO A. B. ŠIMIĆU Pišem pismo Poslat ću ga preporučeno da tiho kao sjena što prije stigne gore u središte tajni: Treptaji Tvoje razgrnute duše beskonačnost razmiču i plove. Vrijeme se smiješka dok ih prebire a oni kao krijesnice svijetle i vedre plavi svemir. Ti nisi čuđenje. Ti si čudo nad čudima u svijetu nas cvrkutavih. Napustio si utrobu prolaznosti a ipak previše ostao među nama i u nama cvrkutavima. U odajama vječnosti Tvoji treptavi plameni dišu, trepere nesvakidašnjim ritmom ugodna proljetnog povjetarca. Mahni nam sa zvijezda kako bismo usnuli uvjereni da od svjetla nismo zaobiđeni. Šaljem Ti pozdrave iz naše trenutne zbilje o kojoj ništa, psss… Nedovoljno je reći: HVALA TI Neizbljedivi stihovi, znaj još uvijek po neprolaznosti mirišu.

- 30 -


POEZIJA

- 31 -


A LJ O Š A Đ U G U M

ŠKAFETIN Stare slike, stare stvari skupljaju prašinu finu čovik ono za što mari čuva u svom škafetinu. Dođu neke teške noći kad iz grudi vadiš stinu pa poškrope suzne oči skriven grijeh u škafetinu. Tu se slije svaka kiša bure minu u tišinu cili život kad se stiša završi u škafetinu. Uvik okrenut je jugu moj škafetin – srce moje tamo Sunce pravi dugu svitlo lomi se u boje. Kraljica je na mom dvoru Dalmacija, njoj se klanjam uvik okrenuto moru moje srce kad je sanjam.

- 32 -


AMIR ŠEHIĆ

TRENUTAK Prošlost i budućnost nit' vidiš nit umiješ Promijenit što je bilo, a niti što biti će. Samo sada je stvarno, baš ovaj trenutak. I on, evo, prođe. Eh, kako je lukav! Tek kad živiš u trenu gdje jesi Dotaknut ćeš vrijeme i ono što jesi. Pokazaće se tebi i svemira tajne, Na dohvat su ruke, jednostavne, bajne. Ali krhak trenutak dugo ne traje Znam da uzima, al’ zna i da daje.

- 33 -


B LA Ž E N K A L E Š I Ć

LJEPOTA STVARNOSTI

Odavno se bajka pretvorila u stvarnost Davno su nestali prinčevi i princeze. Već dugo je nebo kristalno jasno. Pred mojim očima samo java. Ni trunke sna. A mene grli mir I kao da se ništa dogodilo nije Kao da je oduvijek tako bilo Ni malo tuge za izgubljenim. Kao da sam znala kako priča završava.

- 34 -


B O B A G R LJ U Š I Ć

BIJELA NOĆ Ovaj poetski splet nastao je kada je A. Ž. Kahlik osjetila poriv da svoja razmišljanja uplete u pjesmu Bobe Grljušić.

Ne može se uhvatiti vrijeme Pa makar i Feniks bio niti se mogu zatomiti želje goruće i stalne u ognju htijenja znajući to pokušaji tek su prolaznog trena misli nekako ispod kože miruješ čekajući čas odluke vodeći sam sebe ulicama zagubljenih stranputica u hodu kroteći misli ko vrance razigrane koje divlje vrcaju iskrenjem kopita poput neke male prolazne boljke kada glavom prohuji iznenadi te opetovana potreba biti prvi siguran u svoje za bučnom svađom sa stvarnošću i odmakom pogleda u nedogled mada znaš koliko je gluha gluhoćom i slijepa sljepoćom i silno opaka hladnoćom odustaješ možda ili…ne i zaželiš samo bijelu noć što se tek rađa.

- 35 -


BORIS KVATERNIK

SVETOST SAMOĆE Osamljenost je besprijekorno posvećena odricanjem, Poput isposnikova zuba i očiju Helen Keller. Samoća prodire duboko u utrobe i u srca Bušeći i rujući poput nesmiljenog svrdla, A šireći se i rastući naglavačke i u dubinu Taj razgranati korijen Pipala što niče U svim nebrojenim Bodh Gayama svijeta! Samoća oplemenjuje poput rujne sjete jeseni I mirisa mahovine na grobu starog pjesnika Ili ludo naškrabanih stranica poklonjenih vjetru! Samoća; To su oči koje vide, uši koje čuju, Usta koja govore samo kad je potrebno... Kozmos je osamljen k'o otok usred mora Dok pluta i bubri sred beskrajnog ništavila, Bogat i zreo i savršeno samodostatan Poput grimizne trešnje zaboravljene posred tezge. Samoća je putokaz ka vlastitome smiraju, K ponovnom otkrivanju već zaboravljene čarolije Gromke pjesme cvrčaka u suton neke davne subote. Oduzmi čovjeku samoću - i ti si ga porobio! Tad si njegov krvnik, njegov mučitelj i tiranin!

- 36 -


Zato naučimo samoću nesebično dijeliti popola I uživati u tišini isprepletenoj između srdaca Poput krhke paučine kojom spajamo šum našeg daha Dok nas prožima odjek konačnog razumijevanja Sadržan u gustoj tišini iza posljednjega glasa Toj gustoj tišini što baš poput usnuloga ptića Kunja u gnijezdu posred tihog praskozorja, A spremna da se svakog trena rasprsne u let!

- 37 -


BRANKA CUKROV BELAK PRIJE KOŽE ruku zbitih u vlažnoj ilovači oblikujem svijest vječnoga mumificirana sam misao i vrijeme koje kiši u staklenom oblaku nepostojanje kao jedini oblik Boga bol bol Bogobol usmjerava me ka Svom milosrđu kroz mlijeko smrti i topla rebra groba opskuran je osmijeh neba čovjekolikosti zašto se sjećam sebe prije kože i mirisa smilja i zašto volim smrt ptica koja me je pozobala više od bezbroj puta među mojim bedrima plač tišine čujan je tek Suncu stasalom sred polja modrih maćuhica.

- 38 -


BRANKA VOJINOVIĆ

VIRDŽINA Bezbratnica, kad pristasa viđe da će kuća pokleknuti pa odsiječe pletenicu, obuče pantalone, uze kosu u ruke da je otkuje iz inata, neka svo selo čuje da se ovaj dom neće zatvoroti i onda krenu među ljude. Sada drhtavim i požutjelim prstima mota duvan, a sjećanja se u zimskom zatvorenom danu razmiljela po sobi, samoća je teška, ali ne žali za tuđim duvarima. Dobra je njoj i ova kuća kapavica koju više ne podupire, pa se kao i ona nakrivila na jednu stranu. Nema snage da mijenja, obamrla, prepušta se čekanju... Ali kad razgoluba izaći će polako da zakuje još poneku ispod snijega istrulu ljesu, izvešće šarulju u onu livadu đe je nekad bila najbolja trava, (jes da se sad ispostilo, a trnjaci aknuli na sve strane) ali dobra je to zemlja, davala je mnogo...

- 39 -


Gluva je ova kuća (kao i ona) ma, bolje je da ne čuje kako je iza leđa olajavaju što se ne uda ko sestre, no osta da bude ono što nije. Sad nema ko da je pogleda, čašu vode da doda. A eto i njina se đeca razbježala niza svijet pa i oni sa tišinom druguju. I čekaju....

- 40 -


BORNA KEKIĆ

SAMO JA

Ponekad poletim nebom ostavim muke i brige, a ne bih trebao... Olovka. Papir prazan. Nepoznatim putem u svoje misli kročim. Bježim, tražim mjesto gdje mi neće suditi, gdje ću moći biti samo ja. Onaj ja koji sam u svojoj duši, čist, iskren, ispravan. I jak. Da ne bježim. Samo ja... Samo ja....

- 41 -


DOMINIK TOMIĆ

ZAGUBIŠ LI U TOM HUMKU

Zagubiš li u tom humku šaputanja prošlih jek, sluhni lišće šušteć štono otkucava mi pravorijek. Pribjegneš li toj lijeposti, pustim tim utoneš li snima, ne zakreći mi lica plačna, već snažna ostaj u kreposti. Zaplivaš li rijekom suza u bezizlazju smrtne zore, kliči, skači, slavi, pjevaj, ta nadvisit duša sve će more. Mjesto da u gaju snatriš jalna gdje te vreba java, taži žeđi krepkoj duši na Vrutku spasa zaborava.

- 42 -


IGOR DIVKOVIĆ

PALESTINAC

Zrikavac zelen ziba zrak. Mahovinu miluje meki mrak. Svitkom svija svitljiv slak. Zviježđe zaziva znamena znak. Zviježđe zaziva znamena znak. Gospar gospu grimizom grli. Vjerom vjekuje vilajet vrli. Hvalospjev hljebu hita, hrli. Hita, hrli, hvalospjev hljebu. Nadalina nadom, nadvisuje nebu. Grješnik grješnici grije grudi. Čovjek čovjeku čudom čudi. Čovjek čovjeku čudom čudi. Čovjek čovjeka čudom časti. Čovjek čovjeku čudesa čitka. Bljeska briljantin božanskog bitka.

- 43 -


I VAN GAĆ I NA ZAŠTO UMIRU BOJE Na postelji ispod raskriljenog neba melankolično se pitam zašto umiru boje u crno-bijelom svijetu kojim dominira siva iz fokusa praznine (ili slijepog rukavca) i zašto se katkad ljudi gase kao semafor dok se fiksaju iza mračne strane Mjeseca surfajući niz zmajevo ždrijelo preko blijede slike istočnjačkog sfernog zrcala. Kao novopečeni kirurg režem pluća divljine na tračnicama Stendhalove dihotomije dok mi oči kljuca Poeov gavran za pomrčine Sunca kako bih nakon sizifovskih muka napokon progledao i od mračne doktrine izradio lijek protiv nostalgije koji se račva na logos, etos i patos nijanse koncentrata. Pandorina kutija smrti rasplinjuje kaos preko izvora Crne rijeke u vremenskom kovitlacu iz čijeg crnila ispijam pretposljednju čašicu pelinkovca nadajući se da će me jednom razdaniti sunce i razdijeliti stazu sudbine na šest nijansi duge kad se utjelovi sveza između nestanka boja i ljudi.

- 44 -


IVICA GRGIĆ

VARLJIVE OČI Već Mjesec zori rubi sjajne skute o, kako lijep je, kako li je svečan rosni gaj što rađa sunovrate žute i nad njima vjetar koji huji vječan. Idem kroz bašče zanesen od snova na lice mi pada jorgovan drag visoko gore, iznad moga krova gle, zadnjih zvijezda umire trag. Gdje mi je srce, o gdje mi je čežnja na jastuku tvome, tu sve je moje put ti bijela, sve, i kosa nježna i snom usnule varljive oči tvoje.

- 45 -


JADRANKA IVANOVIĆ BOLOG DOLAZAK METEORA Opet smo pošli u šumu, pretvorili se u kreštave vrane, u njihovo oglašavanje, visoko između krošnji, na otkinutom komadu neba, pretvorili se u crne pokretne točke, u bol raseljenih naroda omekšan proljetnim snom, raskvašen laganom kišom, pretvorili se u lepet krila, već odletjelih ptica, pretvorili se u strah sanjivih brda što prije mraka i dolaska meteora samo zaspati žele.

- 46 -


LARISA JANIČEV STOJANOVIĆ

STIHOM TE LJUBIM

ljubim te stihom svakim danom više a ti lebdiš daleko na baršunastim oblacima ( i smiješ mi se grohotom) u domu kraj topline dozivam te rimom otvaram ti dušu budim te iz sna (čuj me) nižem stih za stihom prizivam te mamim zavodim te pjesmom riječima ljubavnim (odgovora nema) pa te stihom i dalje ljubim ne odustajem

- 47 -


LEAN RADIĆ

CRNI DIM Koračala je uporno prema Vječnosti gledajući pepel što se rasipa u oproštaju dana. Sjetila se Krakowskih ulica u nedjeljno popodne te poetskih večeri ispred crkve Svetog Wojciecha. Između tame i pamćenja upoznala je sve tuge sjevernog vjetra. Kažu da se zadnjih sati života rađaju najprogresivnije ideje njezine bijahu više od svjetovnih. Vrata spalionice bila su otvorena ispred, stajalo je Ništa. Oblik koji ne možemo smjestiti u neko određeno postojanje. Današnje jutro nije započelo s Lillie Marlene navodno se razglas pokvario; crni dim izašao je iz mehanizma.

- 48 -


LJ E R K A VA R G A

SAŽETE MISLI Sažete misli, zgusnuti oblaci, Moje želje i pogled vire kroz prozor. Noćas su vjetri preko krovova zviždali, Ostavljali slike krajolika usnulih. Snovi su crnilo noći razbijali, Sve manji su vidici, samo mirisi prilaze, Pokošene su trave, alergije uništene, Dok jutrom sivim opet padaju kiše. Između svega, život se provlači nevidljiv, Netko negdje piše kronike vremena, Jedna je ljubav, ponovno na novom listu, Prošla kroz snove i budna grli nadu. Sažete misli, zgusnute i oblaci, Sve je isto, mi obnavljamo život, Jutrima nade, ruke čekaju zagrljaj, Slika spojenih usana pečati dan.

- 49 -


MARIJA PAVKOVIĆ

MJESEC Nismo ni znali ni željeli Da imamo svoju pjesmu. Nismo je ni imali U potpunosti. Riječi nam ne trebaju Instrumental je svirao živo I glasno Glasnije od posljednjeg zagrljaja Posljednjeg lica u ruci Poput nepredvidivog oblaka U mjesecu.

SUTRA Hoćeš li se sjećati mirisa jasmina Na brjegovima sjenki Prošlosti Kad neke tuđe, Mirne i Tople ruke Budeš vodio na naselje preko lokvi punih Ružičastih lanaca? Hoćeš li se sjećati Shakespeara Dok budeš čitao Coelha, A ja negdje daleko zaboravljala Miris omekšivača Na zavjesama koje nisam progorila?

- 50 -


MAKS MALER

SANJAM U HODU

Misliš da sam zaboravio Sliku života na zvjezdanom svodu Rajske poljane u bojama tvoga lica Sanjam u hodu Misli lete sa jatima ptica. Misliš da je izgorio plamen Sklopi oči i otvori vrata duše svoje Ne gledaj u svjetlo, promatraj sjene Za tebe u tmini svijetle oči moje Traži vuka dok hodaš kroz hijene. Misliš da je kraj Raširi ruke kad osjetiš samoću I gledaj daleko iza zvijezda sjaja Moji snovi žive i putuju noću A ti si svjetlo kojem nema kraja.

- 51 -


MARIN–ČAVELIŠ Tri pjesme o vremenu

NEUHVATLJIVI LOPOV Pjesnički o vremenu

Sadašnjost je lopov koji nam krade sanjanu budućnost prepunu nade. Taj se lopov uhvatiti neda. Pobjegne u prošlost čim se ugleda. Zato nikad bilo nije lijepo kao prije. Samo prošlost lice ružnog lopova krije. PROŠLOST - SADAŠNJOST – BUDUĆNOST Filozofsko tumačenje vremena

Sadašnjost je mali veoma mali dio vremena u kojem prošlost fali a budućnosti još nema. Prošlost pamti i broji trenutke sreće i stradanja. Budućnost se sastoji od iluzija, strahova i nadanja. U sadašnjosti - iluzije budućnosti postaju priča o prošlosti. A ništa tako kratko nije kao tren u ko''m se gube iluzije. Postoji samo sadašnjost.

- 52 -


Prije i poslije sadašnjosti bila je i bit će sadašnjost. A prošlost nam treba. Te priče iz prošlih vemena. I budućnost nam treba, pa bila kraća od trena. Jer strašna je sadašnjost koja svoju prošlost i budućnost nema. Strašna je sadašnjost bez nade i uspomena. VRIJEME JE NOVAC Ovovremeno tumačenje vremena

Dobili smo kredit ne zna se broj rata. Vraća se cijelog života. I to bez kamata. Dobija se samo jednom, bez uslova, ne trebaju žiranti. Niko ne zna koliko je dobio ni rok da kredit vrati. Trošimo kako nam volja. Kredit nema namjenu. Nije dat u novcu. Dat je u vremenu. Vrijeme mjenjamo za novac. A od tog ništa nije luđe. Novcem se kupiti može samo vrijeme tuđe. Lako stečeno olako se troši, novac nam treba, vremena ne fali A imamo samo vrijeme koje su nam na kredit dali. - 53 -


MILE LISICA ONA BROJI NEBO

(Ona broji nebo) Daleko iznad krovova Vode je tragovi riba (Ja plešem boje) U oči planina redam suhe šljive Sa vetrom ne razgovaram (Ona diše more) Sve svetlo neba zatvori u oči I ćuti (Ja pravim se mrtav) Biljka sam pod bukom neba Previše vremena za razmišljanje (Ona i ja razišli smo se zauvek) Niko od nas nije ni sanjao Da ćemo se jednom Tako rasuti

- 54 -


MILICA JEZOVITA LEVAK KRIŽEVCI Akrostih Križ slavni krasi te, grade Riznica baštine puna starine Imamo statute za pijenje vina Žeđ se gasi, grlo se kvasi. Evo sreće najveće! Volimo te, grade stoljetni, srcem cijelim Cvijeće tu cvate i stranci svrate Imamo sreće, grade najljepši.

- 55 -


NADA MATOVIĆ ZAJEDNO SVUDA Zajedno šumu od srca stvrenu grliću Zajedno vodu riječi tvojih piću, Čitaću slova od pozadi, moliću da ponesu me tvojoj Adi, da zrno mora dam toj nadi, Zajedno svuda i kad nosimo krunu uspjeha zlatnog i kad ka njemu hodimo, zajedno kad torbe razgovora, bez zamki vodimo. Zajedno s tobom, cvijet mirisa tvog biću. Planini mir usana daću, Zajedno s tobom za duše smiraj znaću! Ovdje zlatni bedž s imenom srca tvog nacrtaću! Boja kože moje crvena uvijek biće, gomilu zagrljaja od pamuka tebi pokloniće moja duša, moja ruka! S tobom nemam straha, a bez tebe bojim se i sunca i mraka, nijesam više, ko planina neumorno jaka! Dok mi se oči vodom pune, ja sanjam kako ću opet jednog dana, pred vratima doma duše tvoje razviti razgovjetno slovo duše moje. Zajedno svuda, jer bujne misli i ljubav rode se jednom, a zauvijek postoje, reče meni jedna ptica srca vrela, ljubav je najljepše stvar što si u životu srela! Lasto, Lasto moja, ne ljuti se na mene što bez pitanja ime dadoh ti, u koferu tvom, moja priča našla je lice i dom! Čitam je vješto između reda, vješto brojim dane, dok ona na prozoru tvom utisnuta ne ostane. Lasto moja, Lasto mila, nikada od tebe ni mrvu srca moga nijesam sakrila. A sad zavijam ti pisma pod skute, do susreta našeg brojim minute! Nemam naviku da gledam u pokvareni sat, zajedno svuda, al’ svemu u inat!

- 56 -


NADA VUKAŠINOVIĆ

MJESEČARI

rasparani i raspareni proširenih tijela bezglasni izmučeni nesanicom lutamo teško dišemo hvatamo se za vrat kroz zračni mjehur tražimo oslonac druge strane mjeseca šutnja zgužvanog neba i blistavi rukohvati

- 57 -


M I LJ E N K A K O Š T R O KOCKICE MOZAIKA Nekad me život mazi Nekad mi opali šamarčinu Tek tako, lako. U bijelo lice slije mi crvenu boju Igra igru, odrađuje svoje. Slike se u mozaik roje. Uvjeri me kako sam živa Zbog nečeg kriva Škarama trenutka kroji hrapave rime A ispod fraze- savršeno nesavršena Zapisa moje ime. Za svaki slučaj U sebi probudim proljeće Uhvatim trenutak sretan I osmjehom procvjetam.

- 58 -


RIJAD ARIFOVIĆ SNIJEG BOJE VIŠNJE Bilo je ljeto ili možda proljeće, više se ne mogu sjetiti, sreli smo se na nepoznatom mjestu i pričali dugo, dugo tražeći naša srca koje je ukralo vrijeme ta nevidljiva zvijer. Bila je zima ili možda jesen, više se ne mogu sjetiti, noć je letjela iznad grada kakva noć! Padao je snijeg boje višnje po tvojoj kosi i čula se muzika na raskrsnici vjetrova, nevidljivim mastilom, napisali smo pjesmu o nama i zaplakali Jer onaj ko voli suze ne krije. Potamnjeće srebro, dotrajaće riječi zlato će igubiti sjaj, vrijeme ta nevidljiva zvijer ukrašće stih iz ove pjesme. I nemojte se bojati ako odjednom, noću čujete čudan zvuk, sve je u redu, upravo su se otvorile stare rane.

- 59 -


SENADA UŽIČANIN

STRAH Ovo je doba cirkuskih pajaca - gutača smrti Iz raskrvavljenih otvora što srču život I odvode nečujne sustanare U daleki grad. Ovdje je vrijeme zaustavljeno na klizaljkama Pjegave djevojčice riđih uvojaka Zapelo u tlocrtu neobične kupole Zaslađeno stevijom Za dug životni vijek. Vegetacija se ugnijezdila u pukotine Kojima dugo nitko ne kroči - čak su I tračnice obamrle u hrđi. Na zidu ispred parka nedovršena poruka I povorka Stvari brižno poslagane u kontejner. Ovdje od čovjeka ostane - ništa Statistička cifra I pobožni nauk ( za nove besmrtne pijune I njihov prefinjen kas). I pohlepa je zatvorila očne kapke Požuda spalila tjelesni žar Ovdje je zagrljaj strogo zabranjen bez potrebe prijeke Oficiri su bacilli činove pred lavlje ralje Heroji u bijelom skidaju plašt Pijanci ogrezli u votki toče vodu s izvora.

- 60 -


Ovdje stanuje strah zavučen ispod tapiserije Uvlači se u potkožno ruho Nečujno Uzima kartonske kutije u kojima spavaju uspomene Gmiže sve do moždanih pipaka I čeka Bis za kraj!

- 61 -


VANA KOVAČIĆ

AUTOBIOGRAFSKA

Volin otok Kumpaniju Miris dvora Obožavan kuće Ne izlazit iz mora Volin iglice od bora Kozje pute Drvene škure Konobe Hortenzije Čiste kôle Bez gužve, semafora Taksista i busa Truba Smrdljivih portuna Liftova Čudnih likova Mole kune Nemaju zube Bižala od zgrada Grozila se grada Čiketanog parka Svaki praznik I sve svece Žurila na trajekt Živila za petke Po cila lita Bez signala i televizije Guštala daleko od civilizicije Sve subote do jutra Otplesala

- 62 -


Temeljito i vridno Sa svojon kumpanijom Sve komine isprobali Nazdravili vinom Ostavljali rado materijala Za puno lajavih kava Od smiha ostajali bez glasa I danas obožavam Tu fjaku u hladu Ni sama ne znam kako sam JA Završila u gradu Živin u zgradi Iman sve i dobro je Al dušom i stihom Na otoku Srce moje Uvik je

- 63 -


V A N D A P E T A NJ E K

GEA

I. godine su trupla lišena udova naslage listića na torzu pod piramidom obične nule bez ruku i glasa veće od opsega polarne kape u odronu pijeska s golih ramena milijun tek broj na krutim spojevima lubanje dvadeset i dvije lijepljene kosti šavovima koji izgledaju kao poredane trepavice i milijarda samo lanac vlastita starost u zamjenu za apetit možda baš zato životinje koje otkrije darwin jede lišen praodgovornosti bruseći pribor na krilu ptica do tada nepoznatih kulinarskoj egzotici II. ciklično hipnotizirani nekom davnom šarenicom cijedimo se u debelim kapima smole ušao sam u želudac dok sam stao pred nas probavne kiseline mogu cink rastvoriti srećom mi se sluznica obnavlja brzo i kiselina me ne stigne rastvoriti do kraja ona teče kraj mene i stijenke moje opne po kanjonu koji sam jednom izbrazdao za nju da ima gdje dalje dubiti stijene u boji nepca i prostrijelne rane

- 64 -


VLASTA SUMAREV

STALO MI JE

Ako se ne javim kad odlazim Znači da tugujem u sebi I da se nećkam Lomim popola Da brojim sekunde do povratka A još nisam ni otišla. Ako se ne javim kad odlazim Srce mi se steglo Prsa ne dišu, tek plitko uzdišu Zakopčane misaone impresije Nosim iza u vlasištu bola Sustežem se od njega Natovarena čekanjem Povratka. Ako se ne javim kad odlazim Ne očekujem čekanje Jer tko još čekati hoće? Ono je kao ponuđeno voće. Pojede ga vrijeme ili crvi. Biti daleko, sam Nije posljednji put Kao ni prvi. Ako se ne javim kad odlazim Ne znači da ne žalim. Put je totalno opravdan Neravan, neutaban, banalan. Duboko stisnute emocije Osmjehuju se podvojene Čine fatamorganu U pustinji Slobode.

- 65 -


Ako se ne javim kad odlazim Ne Ĺželim da te zabolim MoĹžda premalo zavolim A Ĺželim more ljubavi Da se utopim I potonem dnom Bezdana. Ako se ne javim kad odlazim Stalo mi je!

- 66 -


ZDENKO DUNDOVIĆ

U NOĆI U noći, dok tišina spava, uz svoj bijeli list ja sanjam. Čarobne misli, pružaju mi ruku, brišu uspavanu suzu, bude moju muzu. Ne treba mi ni olovka ni pero samo topot misli, da ugasi duše moje vrelo. U bistro jutro, na papiru usnulo djelo, kratko, malo, skromno, na mnoga srca toplinom sjelo.

- 67 -


SANDRA BOGDAN POST SCRIPTUM

Draga moja, ne mogu te utješiti i najslađa jabuka ima srce od cijanida, snove koje sanjaš zimi ostvarit će se tek u proljeće nema tu prema zaslugama snovi bogatih jači su od snova siromaha jedan ormar pretijesan je za jedan iznošen život a varljiva nada posna je večera. Mi koji ljubimo bez barikada na srcu sačinjeni od vatre koja se ne dimi I pišemo pjesme na ničijoj zemlji uzdajući se u milost božju da bit ćemo nešto više od kostiju koje trunu i guraju se u utrobi zemlje izopćenici s alibijem zvijezda odmetnici od kaosa bez smisla. Jer ionako, umirati polako sa stažom promašenih sati isto je kao neodgodiv i neopoziv odlazak samoubojice kao da je tama u kojoj će duša oslijepiti jedino mjesto utjehe.

- 68 -


PRIJEVODI

- 69 -


A N A S T J E LJ A

METIN DŽENGIZ (METİN CENGİZ) S turskog prepjevala Ana Stjelja ZIMSKO SUNCE

Da li je vulkan proradio tog prolećnog dana ili je ponovo izbio rat protiv neprijatelja? Život se po nama prosuo kao što se voda iz čaše prolije, kao da su ulice između nas buknule pa se ugasile. Ti si sad cvet trešnje, a ja narandže više nema ni proleća ni zime, u postelji tvojoj nema ni oseke ni plime. Nas dvoje smo sada kao zimsko sunce koga nema više.

MOJ SIN Sinu svom na dugačak put naličim, a majka mu na zemlju naliči. Dok sam bio daleko, zatočen, majka ga je naučila da hoda.

ZIMSKOG DANA Upoznao sam te jednog zimskog dana postavljala si pitanja, bila si ljubav svima, sem meni.

- 70 -


Na licu tvom behu ulice i tragovi cipela srce si svoje setnom ljubavlju hranila, poput podnevnog sunca, sve si videla i proĹĄla, sem mene. Sada su svi daleko, samo si ti ognjiĹĄte moje, sada smo mi ti koji procvetaju u zimu i koji u pepelu sopstvene tuge sagore.

- 71 -


PRIÄŒE DRAME

- 72 -


A N T O N I J A Ž E LJ K A K A H L I K LISTA PRIORITETA Budi se dan, još jedan miran i snen. Zora je plava ispod neba što naviješta snijeg. Zima je poodmakla, a pahulja ni za lijek. Ona uvijek ostaje još nekoliko minuta sasvim mirna, ušuškana u toplu deku čekajući da se i tijelo polako probudi. Pomisli na planove koje je već nekoliko dana dodavala na listu prioriteta i nije sigurna treba li listu jednostavno prekrižiti i bez plana započeti dan. Mogla bi, naravno da bi, ali cijeli život nešto planira pa se ljuti na samu sebe koliko je tih planova ostalo nedovršenih ili čak nezapočetih. Jutros bi stvarno mogla tako bez plana. Zaklopi oči još koji trenutak i svijet se kao na vrtuljku pokrene. Oko nje odjednom mnoštvo ljudi, žena, djece, muškaraca, svi u čudnoj odjeći s osmjehom koji grije. Jezik ne razumije, a opet, kao da shvaća gotovo svakog pojedinca. Ulica je kao neka velika kružnica i zidovi kuća, koje to zapravo i nisu, jer sve je kao jedan zid s bezbroj prozora i vrata, a sve prozirno pa svaki predmet koji je unutra može vidjeti. Potpuno zbunjena odluči pitati nekoga gdje se to ona nalazi. Jednu mlađu ženu zaustavlja pitanjem, a ona joj uz smiješak odgovori točno po planu koji još nije na listi prioriteta. Ovaj je odgovor još više zbuni i odluči svakako pronaći nekoga ozbiljnijeg pa ponovno zaustavlja jedan stariji par koji je pregledavao sadnice ruža. Žena je željela žutu sa crvenim pjegicama, a muškarac bijelu sa žutim pjegicama pa su raspravljali koja bi bolje odgovarala uz crvenu sa bijelim pjegicama. Tako su nježno govorili o ružama i toj kombinaciji da je njoj izgledalo kao da o djeci govore, a bile su to samo sadnice ruže. Kada ih je upitala, znaju li gdje se to ona nalazi, uz široki osmjeh su je uputili na osmi prozor lijevo jer tamo je lista prioriteta pa će vidjeti. Polako se okrenula na lijevo tražeći osmi prozor, ali prozora je bilo mnogo u više redova i niti jedan nije imao broj pa kako će znati koji je osmi. Ponovno je pitala jednog dječaka, zna li on koji je osmi prozor i može li joj ga pokazati. Primio ju je za ruku i poveo skroz na desnu stranu. Eto ga konačno, osmi prozor u prvom redu sav ispisan planovima. Počela je redom čitati, ali o tome gdje se ona to nalazi niti riječi. U zadnjem redu je pisala obavijest kako lista nije gotova pa se zainteresirani mole neka dođu sutra. Kako sutra, a što da ona radi do sutra? Polako je panika zauzimala svoje mjesto. Morala je nekako smiriti želju za plakanjem koje je uvijek bilo izlaz iz svih njenih problema jer sada su oko nje bili svi ti ljudi koje nikada prije nije vidjela i nema pojma kako bi oni reagirali. Odlučila je malo zaviriti u nutarnji dio tog okruglog zida s prozorima. Vrata nisu imala kvaku i nije imala pojma - 73 -


kako ih otvoriti. Pokušala je gurati, ali bez uspjeha. Gledala je oko sebe potpuno zbunjena jer drugi su ljudi ulazili ne dirajući vrata i ne obazirući se na nju. Stvarno joj je bilo previše i suze su krenule. Istog se časa jedna žena zaustavila kraj nje, vedrog pogleda i širokog, toplog osmjeha pitajući što se dogodilo. Pokušala joj je objasniti kako želi ući, ali ne može otvoriti vrata, a suze su samo klizile. Ovo sigurno nije dućan za tebe - uz osmijeh joj je objašnjavala žena. „Kako nije, kako nije?“ pokušala je pitati, ali samo je pitala, gdje se to ona nalazi. Odgovor, koji je već prije čula, ponovno je slušala… osmi prozor. Shrvana, sjela je na pod koji je nekim čudom bio sasvim udoban i odlučila čekati do sutra, no žena je savjetuje da ode pogledati. Pokušala joj je objasniti kako je pisalo da dođe sutra, ali blagi pogled te žene je zaustavi u objašnjavanju i reče joj kako je još jutros bilo to njeno sutra. Brzo je ustala i krenula nadesno, ali žena je odmahnula rukom i pokazala nalijevo. Vratila se nalijevo. Prvi prozor kojeg je ugledala bio je ispisan dugačkom listom prioriteta. Pri dnu ga je konačno ugledala. Svi koji još spavaju, trebaju se probuditi i popuniti svoju listu prioriteta. Polako je otvorila oči, osmjeh joj je zaigrao na licu jer na njenoj listi prioriteta nedostajalo je nešto. Prijatelji. Oni su nedostajali. Upisala ih je pod broj jedan.

- 74 -


JOSIP ERGOVIĆ

MIRAKUL SVETOG VLAHA (Jednočinka u 16 prizora) Nastavak iz 3. broja Diskursa

Prizor V. (Stojeći visoko na gradskim zidinama, ponad Velikog arsenala3 uz Kulu ribarnice, dva se otmjena starca oslanjaju o svoje draguljima optočene štapove. Nalaze se točno u osovini Place. Odozdo dopire buka izgradnje zvonare - Luže, smještene u uskom prostoru između Spongie4 i novog, punih šezdeset dubrovačkih lakata5 visokog zvonika. Prema istoku pogled se slobodno pruža na gradsku luku, s ukotvljenim brodovljem, pa do Ćilipa, i dalje, sve do sumaglicom obavijenih cavtatskih otoka. Svoje zamišljene poglede upiru prema kopnu.) PRIOR INOCENT: (Odjeven u snježnobijeli habit. Njegova široka tonzura6, uokvirena gustim vijencem srebrnih pramenova, blješti na žestokom podnevnom suncu.) Lani izgrađeni moćni rivelino7 treb`o bi dodatno osigurat` prilaz Vratima od Ploča. Ipak, sve ufanje polažem u Menčetićevu8 kulu, svježe opasanu tijem novijem utvrđenjem niskog ukošenog predziđa. GOSPAR LUKŠA: (Visok, krepak starac. Prsiju ukrašenih zlatnim insignijama.9 Pruža ruku prema kuli Minčeti) Ma, gledaj mi je gdje se, toli` lijepa i stasita, uzdiže k`o upozoravajući prst neprijatelju, zarivena u visoku stijenu gradskog zaleđa. (Na pristojnom odstojanju starce prati skupina majstora. Među njima su i dvojica od najboljih europskih graditelja fortifikacija: Općinski graditelj Zanchi, iz Pesara, praćen domaćim graditeljima Utišenovićem i Radončićem te Firentinac Michelozzo di Bartolomeo, s kneževim povjerenikom za gradnju Grubačevićem. Razvlačeći po zidovima planove i crteže, gromoglasno komentiraju faze izgradnje.) ZANCHI: (Utišenoviću i Radončiću) Nista vi ne brini, moj ce Lovrinac obrani grad na zapad, od more i od kopno. Za fermo ... frateli u monastero moze mirno spava! RADONČIĆ: Jašta ... nek` fratri spavadu! Tal. (arsenale) prostor u gradskoj luci, u kojem su se čuvale, gradile i održavale galije za obranu grada. Palača Sponza ime je dobila po ranijem lokalitetu Spongia, gdje se skupljala kišnica. 5 Duljina lakta ”Orlandove“ desne ruke uzeta je kao mjera za dužinu, koja iznosi 51.2 cm. 6 Lat. (tondere – strići, brijati) kod katoličkih svećenika ošišano mjesto navrh glave; postrig. 7 U fortifikacijskom graditeljstvu označuje vrstu utvrde koja se gradi nasuprot gradskim vratima; Revelin. 8 Ime kule Minčete potječe od obitelji Menčetić, na čijem je nekadašnjem imanju sagrađena. 9 Lat. (insignis – obilježen) znamenja, znak vlasti. 3 4

- 75 -


UTIŠENOVIĆ: Čerto ... čerto ...dobro govori! DI BARTOLOMEO (Grubačeviću): A moji ce fortezzi Bokar i Minceta zaustavi svako artiglieria! GRUBAČEVIĆ: Nego da! Tako i trjeba! (Ragusa10 je jedno veliko gradilište. Kamo god pogled seže vuku se taljige prepune isklesanih gromada kamena, vapna, pijeska i drvne građe. Proizvodeći nesnosnu buku, podižući oko sebe oblake guste prašine, velike skupine ljudi neobičnog lika, i još neobičnijeg ruha, kopaju gradske opkope i nasipe.) PRIOR INOCENT: Ma, oto si dobre čijere, Moj Lujko. GOSPAR LUKŠA: Kako i svedj`. Mora se. `Ko će mješte nas renjat? I to sad. (Prezirno.) Da ono ... prateži?! (Suučesnički se smiju.) Spomenuješ li se, Miho, onomad kad smo u skuli legali11 o Levantu12!? `Ko je tad mogo i mislit` da ćemo na ove termine13 doć! PRIOR INOCENT: Jes, moj Lujko. Ni mislit` da ćemo mire14 i fortece gradit` suprotiva tizijem (S prezirom i gađenjem traži odgovarajuću riječ.) ... nekrstom! GOSPAR LUKŠA: (Žustro, ali prigušeno, nervozno se osvrćući na brojnu pratnju.) Nije tek Republika u pitanju … ugrožen je i sam Grad! (Sad već sasvim siguran da ih nitko ne sluša.) Morat ćemo s tizijem … dobri moj Miho ... živjet. Ovako ... oli onako. Nijesu ovo brjemena od vrele krvi ... brjemena su od pacijencije. (Kao da se tomu tek sad dosjetio.) Nego, kaži mi, što si utanačio sa Knezom? PRIOR INOCENT: (Odlučno deklamira.) Sav prostor Dominikanskog samostana u-klju-či-ti u gradski fortifikacijski sustav! GOSPAR LUKŠA: (Razdragano usklikne.) Ma, bravo! Nek` su i tvoji malo odriješili kesu. Bit će za spas, obranu i sigurnost čitavog grada Dubrovnika. Prizor VI. (Samostanska knjižnica. Vidi se i dio sakristije. Čuje se samo klizanje pera po svilenkastoj površini tkanine. Tu i tamo, neki se od mladića suzdržano nakašlje ili obriše nos, da bi zatim još svesrdnije prionuo pisanju. Novicijanti su smješteni između visokih polica, do vrha pretrpanih starinskim rukopisima.) DŽIVO: (Žmireći, upija zrake vrelog sunca koje mu kroz mrežište, s visokog, vitkog prozora, udaraju ravno u lice. Polako pridiže glavu i nastavlja transliterirati15 bribirski flagelantski16 rukopis Oracio pulcra et devota ad beatam virginem Mariam17.) Pomalo, Dživo ... Ne hiti! U stanju si prevest` i naspisat` Grč. (laus) hrid; Grad Dubrovnik koji nastaje na otoku Lausu dobiva (po lokalitetu) ime Rausa, Ragusa. Tal. (leggere) čitati. 12 Tal. (levante – istok) u užem smislu obale Male Azije, Sirije i Egipta. 13 Lat. (terminus) cilj, kraj, konac. 14 Lat. (murus) zid, osobito gradski zid, zidina. 15 Prijepis slovima druge abecede; prenošenje slova jedne pismenosti s pomoću slova druge pismenosti. 16 Lat. (flagellare - bičevati) čovjek koji se šiba sam ili dopušta da ga drugi šibaju i muče; disciplinant. 17 Lat. Lijepa i pobožna molitva Blaženoj Djevici Mariji; (Paulus Sclavonia) Šibenska molitva. 10 11

- 76 -


tekst brže i ljepše od svijeh, al` se nemoj zanijet` i dopustit` im jeda uzmognu uzaznati. Nije ti se ni po čem` izdvajat`. Tijem dobijaš dragocjeno brijeme. Slobodno brijeme ko`g ovdi, naprosto, nije. (Oponaša brata Ignaca.) Daj magaretu samo sekund` slobode i već je u kvaru! (Kao i ranije.) ... I onda to provađa u djelo gorućom strašću i doslovnošću svog posvećenog bića. (I sklopljenih očiju Dživo pred sobom ”vidi“ čitav list latinskog teksta. Umoči pero u mastilo i nastavi, sasvim polako, upisivati kaligrafiju uglate glagoljice. Izgovara.) O blažena, o prosvećena, o umiljena, o pričista divo Marije, mati sina Božja! O cesarice nebeska, o kraljice višnja. BRAT IGNAC: (Sjedi za katedrom, smještenom u pozadini prostranog zdanja. Ustaje i prilazi Dživu sleđa. Pažljivo promatra njegov rad.) Tripune ... pođi sa mnom u sakristiju! (Ode. Mladić pokorno pokupi svoj radni pribor i pođe za njim.) DŽIVO: Slova su mi šesna, prijevod pravilan ... brzina rada udovoljava ... Mora da je razočaran ... Taj se, stvarno, navadio na me`. K`o da nešto sumnja. Morat ću bit` oprezniji! (Piše i deklamira.) Gospoje, ti si vse ufanje vsih nas vernih krstjan grišnih. (Odloži pero. Zadovoljno se osvrće oko sebe.) Sad mogu barem po` ure posvetit` sebi ... (Začuđen.) Sve što me okruživa jopet dobija čvrste konture ... Ljudi i stvari iziđoše iz sumaglice i povratiše svoj njegdanji izoštreni lik ... (Poskoči.) Ma, što ja to šeperlakam?! Moram odma sve, al baš sve ... u detalj isplanirat`, a za tijem pažljivo i sustavno realizirat`. Nigdje ne smijem pogriješit. Pitanje je to života ... oli smrti! Ide mi na ruku stanje opće mobilizacije. U takovim uvjetima svijem će bit razumljivije, za normalne uvjete teško objašnjive, narudžbe k`e će idućih dana iz Samostana krenut` na adrese gradskih obrtničkih radionica. (Ispod mantije izvuče specijalnu pergamenu s utisnutim pečatom samostanskog ekonomata te staklenku grimiznog mastila. Oponašajući rukopis brata Ciprijana, piše. Nabraja.) ... Cilindričnih staklenih posudica (desetine lakta promjera ) - 30 komada; stakalaca - (desetina puta petina lakta) - 60 komada; brušenih sočiva - obostrano ispupčenih - ( desetine lakta promjera ) - 3 komada; sočiva - jednostrano udubljenih - (dvadesetine lakta promjera ) - 2 komada; ogledalaca ... (Kad završi narudžbenicu, pospe je prahom i pažljivo uvije. Rastvori sljedeći list i započne.) Gradskoj kovačnici ... (Zastane. Razmišlja.) A potom ću ljekarni “Male braće”18, kožarskoj radnji ... pak ću žitnici Rupe ... bačvariji ... (Piše.) (Sakristija. Tripun i brat Ignac povjerljivo razgovaraju.) BRAT IGNAC: Nemoj me činit` jidit`! Govori! TRIPUN: Najposlije se sasma pridig`o … Povik`o nešto k`o: … dunkve, postoji! Pak se srušio nauznak. Ja sam unda ... valjda ... zasp`o ... i ... BRAT IGNAC: Tako kažeš ...Tripo ... slova je nabraj`o: p, h i t! Koje li su to monade!? Što bi to moglo bit`!? `Ajde sad, s milim Bogom, i ... nemoj mi jopet 18

Franjevci, minoriti,“siva braća“.

- 77 -


zaspat`! (Ignac ćuškom otpravi mladića iz sakristije. Još neko vrijeme usredotočeno razmišlja, a zatim odmahne rukom.) Aaaahh ... dezvijana19 mladosti! Prizor VII. (Dva muškarca, zaogrnuta bijelim habitima, sjede u polumraku ispovjedaonice. Duga bremenita šutnja prožeta je ozračjem bliskosti, ali i napetosti.) DŽIVO (Poslovično.): Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom. Nijesam dostojan zvati se sinom tvojim. BRAT BENEDIKT (Zabrinuto negoduje.): Još bi` i mogo razumjet` tu tvoju želju da se, po zavjetu čistoće i siromaštva, lomataš okolo po selim` i konavoskog kmeta impijegavaš20. Prem` … danas je opasno izvan gradskijeh mira i nos promolit`. Ma, nikako ne mogu s`vatit što te tjera da se guraš u podrumska skladišta ekonomata … na leđima vrjeće nosit`!? DŽIVO (Kroz gustu kamenu rešetku naslućuje obrise dragog lika. Raznježen očinskom brigom, živošću koja je prikladna samo mladosti, zasipa starca zanosnom tiradom.): Lasno je u salonu, na svilenu jastuku stražnjicu grijat` i čembalo slušat`! Nijesam ja za to mantiju odjenuo … Prosti čovjek, tamo vani, živi kako marva. Nit` za ljudsku, nit` za Božju riječ znade. To je polje moje sjetve … Da` Bog da, bilo i … nji`ove žetve! Molim te, dobri učitelju, usliši mi žarku želju! Ako ništa, nadisat ću se svježeg zraka i nagledat se divota našeg kraja. Sigurno ću nešto i naučit`. A … što se tiče skladišta ... svi ih izbjegavaju. Red je da i ja podmetnem svoja pleća, za dobro zajednice. Neće bit` loše da malo ojačam. BRAT BENEDIKT (Pokolebano.): Pohvalna je ta tvoja … žrtva … al` me brine. (Mrmlja si u bradu. Razoružano.) Znaš i sam što sam tvojoj pokojnoj ... na odru obeć`o ... Bog joj se duši smilio. (Poslovično.) Ja te odrješujem od tvojijeh grijeha ... u ime Oca i Sina i Svetoga Duha ... Amen. Prizor VIII. (U gluho doba noći ... zastrt velom tame ... tajanstveni se neznanac šulja polukružnim, strmim stubištem južnog portala samostanske crkve. Prijekornim pogledom promatra ga iz svoje lunete21 sveti Dominik, uokviren puzavcima čvrsto svinutog kamenog lišća. Pripivši se uz hladni zid, uljez tijelom slijedi niz “slijepih” reljefnih arkadica22. Ne želi se izložiti, i za noćne tmine preglednim, trijemovima klaustra23. Uz Tal. (disvio – skretanje, zastranjenje) izgubljen, izbezumljen. Lat. (impiego) služiti. 21 Polukružno polje ili okno iznad vrata ili prozora, često ukrašeno slikama ili figurama; mala luna, mjesec. 22 Lat. (arcus – luk, svod) prema vani otvoren nadsvođen trijem s nizom stupova spojenih lukovima. 23 Lat. (claudere – zaključati) četverokutno unutrašnje dvorište samostana okruženo trijemom sa stupovljem. 19 20

- 78 -


apsidu24 prikrada se do Kapitula. Na tren predahne. Posegne ispod tamnog plašta od grube čoje i izvuče masivni ključ. Pažljivo se osvrne oko sebe i nestane u tami dovratka. Crnilom prozora razlije se žut plam svijeće. Divovska sjena užurbano prelijeće ovamo i onamo pa opet sve utone u mrak. Nekoliko časaka kasnije izroni iz sjene porte kroz koju se, sa stražnje istočne strane, ulazi u samostanski vrt. Zastane pored osamljene kuće krvnika Republike. Kroz otvorene prozore do njega dopre buka gromoglasnog hrkanja. Iza duboko navučene kukuljice usne mu razvuče širok osmijeh. Mjesec zabijeli rub oblaka, a onda nastane tama. Kad se “srebro” opet prospe, obasja tek modri kamen usnulog Samostana.) Prizor IX. (Leonard Bogosalić, kći mu Cvijeta i Dživo. Raskošni salon ljetnikovca dobrih građana Bogosalića u negdašnjem antičkom Epidaurumu ... civitasu vetusu25 ... a sada na dubrovačkom republičkom posjedu, u gradu Cavtatu. Bogata trpeza, puna nezamislivih delicija26, preobilna je za malobrojne objednike.) LEONARD BOGOSALIĆ: Od propasti Carskoga Grada (Protisne mrsku riječ kroz stisnute zube, s gađenjem, kao uvredu, kao psovku ili kletvu) ... Stambola27 ... kako ga tizi nazivlju, već nam, evo, deset godin` ide s lošijeg na gore! Tovari soli se su prorijedili. Više se i ne sjećam posljednjih isporuka srebra i olova iz bosanskijeh rudnika. (Ojađeno.) I na kraju ... vi mi nosite ovak`e glase! Tražite od mene da satrem sve svoje tintorije28 u Rijeci dubrovačkoj. (Gotovo plače.) Ajmeh ... od čeg` ćemo živjet`!? I ja ... i taj jadni puk!? (U velikoj nelagodi.) Znam da nije do vas, časni brate! `Prostite ruinanu čovjeku na njegovu gnjevu, al` ... ovo ... (Zašuti.) DŽIVO (Sućutno obrazlaže.): Odluka je to Senata. Jeda ne dopadnu ruku neprijatelja Republike. Od kasnog proljeća, kad je krenuo od Drinopolja, prokleti je Mehmed Fatih osvojio stotinu utvrda po Bosni i po Hercegovoj zemlji. Pataren29 Radak pred`o je nekrstu u ruke kraljevski Bobovac. Izdaja na sve strane. Stjepan Tomašević skonč`o, prevaren, u Ključu, a Herceg jedva sačuv`o živu glavu, ukrcav` se na mletačku galiju. Čak se i dobra kraljica Katarina30 iz Dubrovnika, evo, sklonila u Rim! LEONARD BOGOSALIĆ (Jada se.): Al` … s terena dolaze i glasi kako se Turci još od žunja31 izvlače iz Bosne. Bolest, što li!?

Grč. (apsis – obruč, točak) arhit. polukružni prostor crkve nadsvođen polukupolom. Cavtat; lat. (civitas vetus – stari grad) tako su bjegunci u novozasnovanoj Ragusi nazivali Epidaurum. 26 Lat. (deliciae) naslada, ugoda, radost, slast, razbluda, raskoš, sjaj, divota. 27 Tur. (Istanbul od novogrč. is tin polin – u grad) naziv za Carigrad u narodnim pjesmama i pričama. 28 Tal. Bojadisaonice; kvalitetne katalonske vune. 29 Tal. (patareno, paterino) naziv za vjersku sektu bogumila, babuna. 30 Pripadnici bosanske kraljevske obitelji Kosača. 31 Lat. (junius od Juno – “Junonin mjesec”) lipanj. 24 25

- 79 -


CVIJETA (Bjeloputna mršavica. Zapitkuje, fiksirajući momka svojim velikim zelenim očima.): A ... kako to da vas zovu tek ... Dživo ... a ne, recimo, Bartolomeus ili Pius ... ili kako već sve ne nazivlju ... pravu svetu braću? LEONARD BOGOSALIĆ (Prijekorno, gledajući je.): Cvijeto! CVIJETA (Pretvara se da ne razumije očeva upozorenja. Mazno.): Što je, ćaćko? (Namreška svoje glatko čelo i, kao da je uvrijeđena, isturi punu donju usnu. Živahno nastavlja. Dživu.) Osim toga, uopće niste plješivi! (Dživo na to prasne u smijeh.) LEONARD BOGOSALIĆ (Vapi, crveneći od stida.): Cvijeto, molim te?! DŽIVO: Potpuno ste u pravu, gospo, ja uistinu još nijesam pravi sveti brat, kako vi to lijepo govorite. Svaki kandidat reda, prije primanja u novicijat, mora proć` period pripreme... (Izgubio ju je još za trajanja prve rečenice. S dosadom, Cvijeta se ogledava po prostoriji i daje poslužiteljima znakove rukama kamo da odlože plate sa stonskim kamenicama, kamo rozatu, a kamo, opet, u tijestu pečene kosoviće. Zatim se nalakti na stol i stane kažiprstom namatati slobodni pramen svoje duge, riđe kose. Spletena u debelu pletenicu, bila joj je na tjemenu savijena u bogatu zlatnu krunu, otkrivajući dugačak, tanašan vrat.) DŽIVO (Sve to primjećuje, ali si ne može pomoći. Nastavlja jednoličnim glasom, poput kakve dosadne starežine, ex cathedra32, izlagati): Oblačenjem redovničkog habita počima novicijat k`i traje godinu dana. Brijeme je to u kojem novaci, pod vodstvom učitelja, temeljitije upoznaju poziv i način života u redu. Na kraju te godine, nakon glasovanja samostanske skupštine i vijeća te provincijalovog pristanka, novak polaže jednostavne zavjete na tri godine ... Moj novicijat je pri kraju pa ću naskoro postat` ... (Glasno poentira.) ... potpuno pravi sveti brat! CVIJETA (Plješče ručicama, ne stoga jer bi je nešto od toga zanimalo, nego zato što je dosadna priča završila.): Bravo! A što je s balovima u Dubrovniku ... O`đe je tako dosadno. Ništa se ne događa. Kako da su svi pomrli ... sve zbog njekijeh ... Turaka! LEONARD BOGOSALIĆ (Očinski ponosito.): Hajde, Cvijeto, odsviraj nam na leutu … onu divnu suitu. (Cvijeta svira lutnju. Zamračenje.) Prizor X. Spavaća soba ljetnikovca. Dživo spava. Izasna ga prene jedvačujni šum svilenih zavjesa. Napuhnute poput jedara na katarkama, one plutaju visoko u zraku, uzdignute naletom blagog maestrala. Usred duboke modrine prozorskog četverokuta, opasana bjeličastom aurom uštapa, jasno se ocrtava tamna kontura

32

Lat. (čit. eks katedra) “ sa stolice“, učeno, ”s pijedestala nepogrešivosti” govoriti, naučavati.

- 80 -


vitkog djevojačkog lika. Kao bez težine, lebdi na anđeoskim krilima raspuštene duge kose i uzgibane prozirne spavaćice. DŽIVO (Budi se.): Nut` anđela! Prihodi ovod! CVIJETA: Ja bi` htjela, kad bi` smjela ... Ćaćko ne da, sve me gleda ... (Igraju se lovice oko kreveta. Nastavljaju igru na krevetu, prekriveni plahtom. Vrište. Zamračenje.) Kasno doba noći. Dživa probudi glasan jecaj. Uzdigne se na jastuke i ugleda Cvijetu gdje, uz tegoban napor, grčevito pokušava udahnuti. Uslijedi nezaustavljiv napad bjesomućnog kašlja. Cvijeta grca i rida, nastojeći se dokopati barem daška zraka. Čitavo blijedo lice pretvara se u iskolačene krupne oči. Oči koje traže pomoć. Pruža prema Dživu svoju tanku, bijelu ruku. On odskoči. Uzmakne od nje, ustravljen. DŽIVO: `Prosti, Cvijeto … `prosti! (U bjesomučnoj žurbi kupi svoju odjeću i obuću pa odmah zatim, još posve gol, izjuri iz spavaonice. Umnogostručena jeka njegovih koraka zaglušno odjekuje prostranim hodnicima i stubištima polupraznog ljetnikovca. Odriješi magarca i nestane u tmini. Zatamnjenje.)

- 81 -


LADISLAV BABIĆ

ETO, TAKAV SAM

Nikad se nisam volio gurati u prve redove, to mi je u karakteru. Uvijek ste me mogli naći na kraju repova čekajućih autobus, dućansku rasprodaju na „Crni petak“ ili premijeru najnovijeg filmskog hita. Nije da nisam često izvisio, prinuđen čekati drugi bus, ostajući bez akcijske robe ili tješeći se da ću film ionako kad-tad vidjeti na televiziji, ali kao što rekoh - takav sam. Ne može čovjek sam protiv sebe, kontra svog ustrojstva. Moguće je to u genima, ili odgojem stečeno, taj osjećaj da niste jedini na svijetu, da ima potrebitijih ljudi koji više od mene zaslužuju neku povoljnu priliku, ma bila ona samo prednost ulaska u prevozno sredstvo. Nije da nisam često razmišljao o toj svojoj osobini, ponekad dvojeći je li ona baš moralni ukras moje ličnosti, ali se uglavnom sva moja preispitivanja svršavahu na tome. Upravo su se večeri o kojoj vam želim pričati, na stajalištu busa čekajući sljedeći poslije propuštenoga, mojom glavom vrzmale slične misli. Njihov tijek prekinula je prepirka nekog nabildanog macana, grubijana na prvi pogled, i sitne, krhke ženice srednjih godina, na koju sam (prepirku, a ne ženu) obratio pažnju. Koliko sam shvatio, vodila se oko mjesta u podužem redu čekanja, jer se netom pridošli macan naprosto nonšalantno ubacio i ušančio ispred gospođe. Od početnog negodovanja, svađa je počela eskalirati prema sve grubljim riječima, naguravanjima, dok konačno grubijan nije iz džepa izvadio „skakavac“ mašući njime pred očima žene, koja se – začudo – nimalo nije uplašila prijetnje atakom na svoj život. Gomila oko njih odmah je napravila „čistac“, prazninu oko posvađanih. Dok su se neki osvrtali pogledom, tražeći predstavnika zakona, drugi snimajući scenu mobitelom, dotle su treći nastojali nazvati broj policijske stanice, a četvrti se počeli lagano odaljavati od nasilne scene odvijajuće pred nama. Vidjevši kako barem dvije glave viši i pedesetak kilograma teži nasilnik s nožem u ruci vitla prema ženici, koja je – ne popuštajući – i dalje branila svoje pravo na mjesto u redu, nešto do tada meni nepoznato počelo se buditi u meni. Ustalasalo, počelo je vreti, penjući se iz podsvijesti sve više u svijesni dio mozga, dok ga nije cijeloga obuhvatila vrela para negodovanja i bijesa. E, ne možeš ti samo tako brajko, majmune, pitekantropuse ljudski! Ja ću te zaustaviti, ti gnjido božja, promašaju evolucije, neodgojeno smeće, barabo jedna i zločinački umu… Upravo pri vrhuncu zakuhavanja u mojoj glavi, trenutak prije no je para počela šikljati, sprečavana samo odmjeravanjem mojih kržljavih udova gradskog piskarala s tetoviranim bicepsima nasilnika i ubojitim nožem u njegovim rukama, kad se dvojba moje neodlučnosti klatila između „kreni“ i „stani“, stigao je – hvala ti bože na nebesi, ili gdje već jesi – predstavnik zakona, nekako - 82 -


paralelno s autobusom u koji su ubrzano nagrnuli putnici s periferije kruga oko posvađanih. Kako sam i ovaj put izvisio, a do sljedeće veze trebalo mi je još sat čekanja, svratih u obližnji lokal na pivo, usput razmišljajući o doživljenom, o svojima osjećajima koji samo što nisu eskalirali u suprotstavljanje naoružanom nasilniku, herojskom osjećaju koji nikad do tada nisam poznavao. Sljedeće jutro, prije polaska na posao, čitam u jutarnjim novinama vijest kako je - upravo na stanici gdje se odigravao opisani događaj - neki grubijan ubio ženu i ranio policajca te dao petama vjetra, ali je na svu sreću uhvaćen koji sat kasnije u opsežnoj policijskoj potrazi. Eh, pomislih, ode nesretnica prijevremeno na onaj svijet, a moguće sam ja to mogao spriječiti da sam odlučnije poslušao diktat prevrele pare u Papenovom loncu svoje glave, i napravio iskorak u herojske vode. Utješno je bilo, pomislih, što me samo dolazak organa reda spriječio da dvojbu svoje savjesti priklonim u pravom smjeru. S druge strane, rekoh si, nikad se nisam volio eksponirati, gurati pred rudo, pa mi se nekako normalnim učinilo da - u skladu s karakterom kojim me je bog obdario - svoj trenutak sastanka s njegovim ključarem rajskih dveri prepustim drugome. Uz toliko boljih od mene zaista bi bilo neprimjereno moje guranje pred druge na mjesto heroja, a još manje oduzimanje privilegije sastanka sa svetim Petrom. Bilo bi to guranje u sudbinskom redu, na mjesto koje je drugi već zauzeo, upravo kao što je grubijan to učinio u redu čekanja autobusa. Eto, takav sam vam ja čovjek, zar vam ne rekoh?

- 83 -


SUZANA MARIĆ

U RALJAMA PAKLA Ena je bila visoka, vitka plavuša, duge guste kose, tiha i mirna po naravi. Uvijek je izbjegavala bučna društva, više je voljela mir, tišinu i šetnju prirodom. Voljela je biti sama i svirati. Nekako je pronalazila sebe u toj tišini. Nakon srednje škole upisala je fakultet. Kao odlična učenica, bila je miljenica u razredu. Društvo ju je voljelo zbog njene skromnosti, a roditelji obožavali svoju jedinicu. Supruga je upoznala slučajno u jednom kafiću. Nije slutila što će joj donijeti taj crnokosi zavodnik. Sve je bilo poput najljepše ljubavne priče, do braka, do onog sudbonosnog da kada je njen suprug postao njen vlasnik, mučitelj i njen strah. Iako su je roditelji opominjali, upozoravali, te na kraju prestali kontaktirati s njom, jer su prepoznali loš karakter njenog zaručnika, ona nikako nije htjela priznati ni sebi, niti njima. Nakon vjenčanja sve je krenulo nizbrdo, njihov brod je počeo tonuti. Njegovo svakodnevno opijanje i drogiranje, nedolasci kući po nekoliko dana, sve se to odrazilo na Enu. Ubrzo je shvatila da je trudna. Strahovala je svih devet mjeseci, a o pobačaju nije željela ni razmišljati iako ju je suprug nagovarao na to. Devet mjeseci straha i agonije je trajalo kao devet godina. Kada joj je liječnica nakon poroda rekla da je beba zdrava, Ena je glasno zahvalila Bogu. Bojala se je, istinski se je bojala za svoje još nerođeno dijete. Prva godina nakon poroda protekla je u pravom obiteljskom ozračju. Njen suprug je bio s njom i djetetom, pažljiv, brižan, preporođen. Baš kada se ponadala da je sve idilično, sve kako treba biti, film je završio. Ubrzo nakon prvog rođendana njihovog sina, njen suprug je nastavio po starom. Pakao se otvorio u njenom domu i gutao sve redom. Kuću je kupila podigavši kredit u banci. Radila je u školi kao profesorica glazbenog, a njena plaća nije dostajala za njih troje, pogotovo za troškove njenog supruga. Živjeli su od njene plaće i poduka koje je davala, jer njen muž nije mogao zadržati ni jedan posao. Svugdje bi dobio otkaz zbog svoje bahatosti i ovisnosti. Počeo ju je maltretirati svakodnevno. Ena se je bojala da će nauditi djetetu ili ne daj Bože, nešto gore, jer narkomafija nema obzira prema dužnicima. Bojala se da mu ne padne na pamet prodati vlastito dijete za drogu, jer je vjerovala da bi on to bio u stanju učiniti. Takve misli su u njoj izazivale strah i želju za bijegom. Odlučila je čvrsto zaštitit svoje dijete. S tom odlukom je tjedan dana razbijala glavu, sve dok nije odlučila. „Ena…Zašto je danas za ručak ta smrdljiva riba? Ena, opeglala si mi pogrešnu košulju! Ti si obično smeće! Ušutkaj to derište da mogu spavati dok ga ja nisam

- 84 -


ušutkao! Odvratna si! Pogledaj se u ogledalo kako izgledaš! Ti ne ličiš na ženu, ti si spodoba sa crnim podočnjacima.“ Ena jednostavno nije marila o svom izgledu, ali su je njegove riječi pogađale. Svim silama se je trudila da dijete ne plače dok joj muž spava. Jednog dana je došao sav izudaran. S vrata je već počeo psovati, a Ena je znala da će biti neprilike. Poznavala ga je predobro. „Ti, droljo, gdje si sakrila novac?“ Udarac u nos Enu je na trenutak ošamutio. Krv joj se slijevala po usnama pa ih je obrisala rukavom. „Kakav novac? Znaš da si pokupio sve! Znaš da nisam imala ni za pelene i kremu za dijete. Ratu za kredit nismo platili.“ Ena ga je s prkosom gledala ravno u oči. „A, kako si onda kupila pelene? Neki švaler ti je posudio novac?“ Nakon pitanja je uslijedila nova pljuska. „Daj mi novac ili ću ubiti Boga u tebi!“ Njegova vika je probudila dijete u krevetiću, pa je maleni iz sveg glasa počeo plakati. Zvjerski pogled njenog supruga prestrašio je Enu. Potrčala je do krevetića i uzela dijete u naručje kako bi ga smirila. Bojala se da mu drogirani otac ne učini nešto nažao. Istrčala je s djetetom van. Otišla je do susjede i pozvonila na vrata. „Teta Draga, molim vas, mogu li ostati malo kod vas?“ Susjeda joj je uzela dijete iz ruku i povela je u kuhinju. „Što je, Ena? Onaj divljak opet radi cirkus?“ Draga je bila starija žena i voljela je Enu. Pomagala joj je financijski, a Ena bi joj na plaći uvijek vratila. Tako je i sada pomogla kupiti pelene. „ Da. Danas mi je razbio nos, udario me dva puta. Teta Draga, bojim se za dijete! Nadam se da me razumijete!“ Draga je primila Enu za ruke i nježno ih držeći pogledala mladu ženu. Vidjela je golemu bol i strah u njenim očima.“Bože, tako mlada, a toliko mora patiti zbog kretena. Bože, zaštiti je, pomogni joj da nađe mir! „Draga moja, ne želim se miješati u vaš brak, ali dijete, ti ovako ne možeš živjeti. Tu je ovaj maleni anđel, moraš misliti na njega. Tvome mužu, ako se ne počne liječiti, nema pomoći. On je svakim danom sve nasilniji i bolesniji!“ Ena ju je pogledala, a suze su joj se slijevale niz lice. Nije plakala za mužem, plakala je za svojim životom. Plakala je jer joj je doista bilo potrebno da izbaci to iz sebe. Iscrpljena, zaspala je u naslonjaču. Draga je previla i nahranila malenog, ali je prije toga zatvorila sve prozore i zaključala vrata da ne bi drogirani susjed došao tražiti svoju ženu. Maleni je glasno podrignuo, a starija žena ga je s ljubavlju poljubila u punašni obraščić. „Tako treba, sunce moje, doktoru će kuna manje biti. Hajde sada, spavaj mi, zlato.“ Dječak je poslušao staricu i ubrzo zaspao. Ena se probudila kasno navečer sva ukočena. Njen sin je mirno spavao na ugaonoj, okružen jastucima. „Jesi li bolje, dušo moja? Evo, skuhala sam nam fino varivo, pa hajdemo za stol!“

- 85 -


Ena je pogledala sina zabrinuto, ali susjeda ju je zagrlila oko ramena. „ Ne brini se, jeo je i previla sam ga.“ „Ali…“ „Znala sam da ćeš se čuditi. Kupila sam ja paket pelena za „prvu pomoć“, ako ustreba, a keksa i mlijeka ima uvijek.“ Ena je ponovno zaplakala. „No, no, ne plači više! Idemo večerati, pa ćeš fino pokraj tvog sina na spavanje. Ja sam razgovarala sa susjedom i rekao mi je da pozovem policiju ako bude probleme sa …znaš s kim. Ali sam vidjela, nekakav crveni auto je bio pred kućom i on je otišao s njima, pa vjerojatno neće ni biti doma večeras. Bez obzira na sve, ti ostaješ večeras kod mene!“ Sjele su za stol, a Ena je nakon dužeg vremena večerala bez straha. Drobila je mrvice kruha i polagano ih žvakala jer ju je cijelo lice boljelo. Nadam se da se neće vratiti do jutra jer ne namjeravam više ostati ni pola sata s njim! “Teta Draga, ja bih vas nešto zamolila, ako možete. Ujutro bih rano ustala i otišla doma po osobne stvari i odjeću. Hoćete li moći pričuvati Svena za to vrijeme?“ „Naravno, dušo moja. Ne brini se! Ne znam što planiraš, ali imaš li novaca? Trebaš li pomoć oko toga? Molim te, ne ustručavaj se reći mi sve, jer ja ti od srca želim pomoći.“ „Znate u kakvoj sam situaciji. Imam nešto na Svenovom računu za koji znam samo ja, ali to mi neće dostajati. Moram otići, teta Draga, moram spasiti i sebe i dijete!“ „Slušaj me, mila. Ja ću ti pomoći, dobro si me čula - pomoći. Ovo mi nećeš vraćati. To će biti moj poklon za tebe i Svena. Samo mi jedno moraš obećati… Moraš mi se javljati da znam kako ste.“ „ Ja ću vama vratiti svaki novčić…“ „Ne… Želim te tim novcem spasiti, ludice i više nema priče oko toga!“ Ena je zagrlila ženu, prožeta emocijama. Hoću li se uspjeti spasiti? Hoću li uspjeti pobjeći? Bila je slomljena, ali istovremeno je osjećala kako u njoj buja neka neviđena snaga, potreba za slobodom. Zoru je dočekala pokraj prozora. Slabo je spavala i vrtjela se je cijelu noć. Ovaj put košmari su je pustili na miru. Otišla je do kuće, spakirala svoje i djetetove stvari, te dokumente i zauvijek napustila svoj dom. Suprugu je ostavila poruku da je ne traži i ne pita za nju. Isto tako mu je napisala da može zadržati kuću, ako pristane na rastavu. Znala je da će je jedino tako ostaviti na miru i nije se prevarila. Uspjela je pobjeći iz pakla prošlosti i uz pomoć prijateljice se prilagoditi novoj sredini…

- 86 -


VANA KOVAČIĆ ĆAKULONE Priča je pisana dijalektom južne strane otoka Hvara, preciznije, sela Sveta Nedija. Govor je još uvijek živ. Njime govore i stari i mladi u Sv. Nediji, Ivan Dolcu, Zavali, Jagodni, Svirču.... i još nekim selima. U samom gradu Hvaru, nažalost, sličan govor se već polako gubi.

Da vi znote, judi moji, ča se jednega dona dogodilo! Ne bin ni jo znala da se nison prin Zdravomarije ustala. Okolo pet i po urih se susida, kukuviža Mondica, sakrila za koltrinu, pinku de bondu od ponistre. Mondica bome vo znat ko sa kin i ko koga doma vozi, nosi... ko se bušije, je ko pjon, jesu vešte krotke i jesu iste monture za dvi ure na misi... da more lajot po kafima i bit glavna nona među nonima. Dokli je tako naćuljena sedila najedonput je pristrašena skočila, zaskrikala i zagarmila "Vroog oodniiii gvaaaštapooooneee!". Potegla je koltrine i... izdola see, izdolaa! Jupii! Takega veselja u mlađarije, pućedu od smiha. Ionako su znali da žive namećena iza škurih. I koza se iznebjušila. Mene tin vrisak istiro iz posteje i nison vec spola. U mojih jednaste godišć nison se ovako skočila. Sad čo... S didon san brola smokve, zalila vartal, polila toracu, obošla kokoše, upuli smo vodu i onda su na kavu u šest i po arivale noni na kafu kumpanija. Bona, Merica, Lena i Zorka. Svega su noni naprovjale. Lina Marija Špirota čini fintu da je zaboravila da je ove šetemone njein red uredit crikvu za nediju. Svima je dosta. Sad none čekodu nediju da osvane sve usahlo i nepometeno. Neka svi vididu. Stroh ih promislit ča će pop reć. Ne mogu izdoržat da ne uredidu da ih Gospa ne opomene pok se natežedu je to pošteno ili ni. Linamarija zno da će kogod uskočit. Moli Franić je poče fumat. On i sestra. Brat mu gre samenon u razred. Kruto vridan. Svako jutro vozi Fićota u poje ocu pomoć. Rekle su i da sva starija dica i sva naša mlađarija stavijedu u disku marihuanu u žmul i barž su zato onako zamantoni kad dohodidu iz vonka.

- 87 -


Marihuana je cviće i nojgora droga. Pomalo se pije i uništi ti možđane. Teta Zorka govori da je to gore od koktelih. Kad je pokojni Krivi Onte udri tetu Bepicu — govori se da je bi na temu. Puno je putuvo pud Njemačke, a marihuana i je od tamo, pok je biče sebi donosi. Sad baš provjodu ko bi moga donosit to u naše misto i ko ima još veze sa Njemačkon. Daje; nona Lena plače jer jon je mola počela bit vetenarinarac. Tumači im kako vetenarinarci ne jidu meso. Molo ne somo da ne ji meso nego ni juhu od kokoše. Zlamenijedu se. Lena plače i govori: "Stroh me. Oni brijedu glove. Ako ona obrije glovu, neće je don Jubo itit krizmat. Ča će bit od nje? Neće moć imat dice. A ne mogu je ni zamislit kako štije psalam nedijon, a obrivena.". Govori i da jon je u kamari nošla mirisne šćapiće. To ne gre na dobro. Pošćer je jučere u Antonjete i Božota fermo na marendu. Žalidu se none da zoč nikad u njih ne fermo. Ni red. Vajalo bi da svaki put u drugega stane počinit. Radije žedan ne fermovat nego vako činit škondal. Bilo je svega. U koga je pop na obidu ovu nediju? Juretovi fureštima prodojedu ribu iz leda. Je Kota opeta trudna? Izošla je iz crikve priko ruzorija doma, da jon se pišo. Smišna skuža. Svega se dogodilo. Dok naše selo još spi, jo san svega doznala. Sve se raspado izgledo. Vinka sodi japonske pomidore!? Kad smo to mi tako sodili? Dohodi novi pop u misto? Ko će mu istumačit kako to sve gre. Hoće znat kako se ode kanto misa? On je iz Zagorja, a jo mislin da oni svi čepekodu. Koliko ce misa onda durat? Evo mi dohodi brat iz diska. Nosi kruh u saket. Tako ga je nona naučila da bidu none i susidi pensali da je bi u spizu. Gren se sad parćat za na misu, pok u butigu po Pipi, pok na obid, kuponje... Gospe, kako bi ovo bila lipa nedija da nison doznala sve ovo. Dokli ispripovidon kumpaniji, pasat će don. Sve zbog Mondice i gvaštapona.

- 88 -


ESEJI, ÄŒLANCI, OSVRTI

- 89 -


NIKOLA ŠIMIĆ TONIN

LAŽLJIVI MUSTAFA

Jedan sam od onih što uz bonace sanja didovinski kamenjar rodne mi Busovače. Niz suru plečku Huma kotrlja se bus Busovači. Na usni joj rizik riječi. Mirine i prah vremena. Smrtoprijeti. Vrenje stoljeća u nanosima. Busovača stoji uz zamjeničku odrednicu mene stihopojca. Pratim događanja u mom kraju i oko njega. Tako mi ne promaknu ni promocija knjige o znamenitim Kreševljacima (Od Busovače do Kreševa skoro pa možeš kamenom dobaciti.) U sklopu Svibanjskih dana kulture, koje tradicionalno organizira kreševska podružnica Napretka u Napretkovom domu u Kreševu promovirana je knjiga Mile Jukića "Znameniti i zaslužni Kreševljaci od najstarijih vremena do danas". Znameniti i zaslužni Kreševljaci od najstarijih vremena do danas O knjizi su govorili deževički župnik, don Slaviša Stavnjak te donedavni član Uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene i dugogodišnji fojnički gvardijan, fra Mirko Majdandžić, obojica dobri poznavatelji povijesti i sadašnjosti kreševskog kraja. Stavnjak je, uz ostalo, naglasio kako jedna ovakva knjiga može predstavljati poticaj onima koji danas žive i stvaraju u Kreševu, bilo na planu duhovne, bilo na planu materijalne kulture, dok je Majdandžić istaknuo kako je popis znamenitih i značajnih Kreševljaka ujedno i recept za život koji pokazuje da ni materijalno ni duhovno stvaralaštvo ne vrijede jedno bez drugog. Nazočnima se obratio i kreševski poduzetnik i književnik Anto Stanić, koji je dao ideju o pisanju knjige. On je, uz ostalo, kazao kako je još prije nekoliko desetljeća družeći se s nekolicinom uglednih Kreševljaka, među kojima je posebno izdvojio prof. dr. Borisa Ćorića, iznio tu ideju. Iako je od ideje do realizacije prošlo mnogo vremena, Stanić je izrazio zadovoljstvo što je knjiga ipak napisana i što je Kreševo među prvima u BiH dobilo jedno takvo izdanje u kojem su objedinjena imena svih onih koji su dali značajan doprinos u razvoju Kreševa, kako na duhovnom, tako i na materijalnom planu. Govoreći o svojoj knjizi, Jukić je naglasio da su neki od onih koji su uvršteni u knjigu, makar su živjeli i prije više od stotinu godina, svojim djelom i danas prisutni u javnom životu, ne samo Kreševa, nego i mnogo šireg prostora, poput fra Grge Martića, Dragutina Lermana ili fra Mate Nikolića, no mnogi drugi, čije djelo je također veliko, poput etnologa fra Augustina Kristića, povjesničara fra - 90 -


Ignacija Strukića, pjesnika i političara dr. fra Augustina Čičića, liječnika dr. fra Petra Mareševića ili četvorice biskupa iz Kreševa, nemaju takav tretman, iako ga itekako zaslužuju. Knjiga je, kazao je Jukić, bila prigoda da se oni istaknu te da se s njihovim djelom upoznaju i Kreševljaci, a i svi oni koje zanimaju pojedine znanstvene ili umjetničke discipline kojima su se bavili. U knjizi je detaljno obrađen živor i rad 100 Kreševljaka koji su to bili rođenjem ili su u Kreševu radili i stvarali, od biskupa fra Blaža Kovačića (umro 1557.) pa do glazbenika Krunoslava Marića, člana Zagrebačkih solista (rođen 1984.) Meni za oko zape jedno ime i prezime: Mustafa Krilaš. Koliko je poznato, samo su tri osobe s prostora bivše Jugoslavije imale čast da se sretnu s velikim Lavom Nikolajevičem Tolstojem u njegovom domu na porodičnom imanju u Jasnoj Poljani. A jedan je bio i naš čovjek, Bosanac i Bošnjak. Stoji u knjizi. Kada se, poslije više od 5 decenija putovanja po svijetu, 59-godišnji Mustafa Krilaš (1881- ?), rodom iz sela Gunjani nedaleko od Sarajeva, konačno 1940. g. vratio u domovinu BiH, bila je to senzacionalna vijest za sve ondašnje jugoslovenske dnevne novine. Tako je beogradska „Politika“ od 02. 06. 1940. godine prva prenijela Mustafinu izjavu datu njenom sarajevskom dopisniku D. Pilji, a ljubljanski “Slovenec“ od 27. 08. 1940. godine donosi noticu „Bivši Tolstojev sluga koji govori 14 jezika, vratio se u Jugoslaviju“. Tu stoji da je 59godišnji Mustafa na putovanju proveo 56 godina, da je maternji jezik obnovio u Turskoj među bosanskim muhadžirima, a da između ostalih jezika govori kineski, japanski, indijski, starogrčki, arapski, turski i perzijski. Najopširniji izvještaj o povratku ovog nevjerovatnog putnika avanturiste dao je list „Jugoslovenska pošta“ (30. 05. – 03. 06. 1940.) u kojem je budući veliki pjesnik Bosne M. Dizdar u novinarskoj reportaži prenio opširan razgovor s Mustafom. Zameo ga Zagreb Najzanimljivije od svega toga jeste Mustafin boravak u Jasnoj Poljani (1898.1901. prema Politici) ili (1901-1905, prema Jugoslovenskoj pošti ) i sjećanja na Tolstoja. Abdulah Sidran, inspiriran izjavom koju je Mustafa dao beogradskoj Politici, napisao je jednu od svojih najljepših pjesama i tako sačuvao od zaborava ovaj nesvakidašnji detalj iz jednog fantastično bogatog i uzbudljivog života. Čudnovato je da se o njegovoj smrti ništa ne zna, gdje je i kada umro, a ni o tome gdje je bio za vrijeme Drugog svjetskog rata i je li ga uopće preživio? Ljubljanski „Slovenec“ u svojoj notici kaže da je tada, 27. 08. 1940. godine, boravio u Zagrebu i da tu, umoran od putovanja, namjerava ostati, jer mu Zagreb izuzetno odgovara.

- 91 -


Mustafa nije bio čovjek od pera, nije pisao, ali je sigurno dobro pamtio i dobro govorio. Uspoređujući Mustafinu izjavu datu Politici i Makovu reportažu s putopisom dr. Maksimovića, pažljiv će čitalac zapaziti kako se Tolstoj svakom sugovorniku obraćao na njegovom nivou. On nije Mustafu pitao što čita, već koliko novaca traži za svoj posao. Na rastanku mu on ne poklanja knjigu, već mu daje živu riječ kao savjet, koju će ovaj, znao je to i Tolstoj, sigurno upamtiti i ponijeti sa sobom kroz život. Mustafa je tada imao dvadestak godina. Tolstoj je tada u njemu vidio jednog naivnog, ali čestitog i vrijednog mladića na početku životnog puta i on ga očinski, iskreno savjetuje: „Mustafa, vrijedan si ti mladić… Čovjek ne smije da umre kao strvina. Sve što ima mora ostaviti ljudima. Pronalaske, znanje… Jeste, često iz ljudi pobjegne čovjek. Ali on ipak mora da dođe, da se povrati natrag. Može svašta da se desi. Mlad si, vidjećeš. Ljudi te cijene po spoljašnjosti. Skidaju šešir ako si lijepo obučen. Novac postaje cilj. A novac je prljav. Zbog njega će se ljudi pokvariti. No ipak, jednom biće sve drukčije. Čovjek će zagrliti čovjeka.“ Mustafa tada nije ni znao ko je Tolstoj (isto mu se desilo i s Maksimom Gorkim, kojeg je također upoznao u Jasnoj Poljani). On ga naziva moj starac, poštenjačina i filozof. „A da je i znao njegovo ime“, piše M. Dizdar, „ne bi ipak ništa znao jer nije ništa čitao. Nije imao prilike. Nije učio iz knjiga. Život ga je učio.“ „Nekoliko godina poslije toga“, kazivao je Mustafa M. Dizdaru, „čitao sam novine, ne znam čije su bile. Na slici je bio moj starac. Znao sam od prije da je dobar poštenjačina i filozof, ali da je to baš on, o kome toliko pišu, baš taj veliki Lav Nikolajevič Tolstoj, tek tad sam vidio. I zaplakao, kao malo dijete.“ Istina ili opsjena Da Politika i Jugoslovenska pošta nisu zabilježile tu njegovu priču, sigurni smo da je nitko ne bi mogao izmisliti, pa ni sam Krilaš. Ako je poneko ime i zaboravio ili pogrešno upamtio, nije čudno: preko trideset godina bilo je već prošlo od njegovog boravka u Jasnoj Poljani do njegove izjave koju daje novinarima. Nije isključivo da su i novinari ponešto pogrešno čuli i zapisali, ali su to sve sitnice i nevažne stvari spram same priče i jednog života kome se, vjerovali u to ili ne, moramo diviti. Samo krajnje sitničav i provincijski tijesan čovjek može sumnjati u nešto tako lijepo, vedro i živo… Makar da nas je i obmanuo ovom pustolovnom pričom o svom životu, učinio je to veoma lijepo, tako lijepo da tu pustolovinu ne bismo mijenjali ni za kakav suhoparni referat, pa taman on bio pročitan i u samoj Jasnoj Poljani. Pa i da je Krilaš bosanski Minhauzen, Sidranov pjesnički genij, njegov suptilni pjesnički nerv učinio je Mustafinu priču trajno i nepobitno istinitom.

- 92 -


Lažljivi Mustafa, ili… Kopkalo me je i stalno mi se postavljalo to pitanje. Postavljao sam ga i ja mnogima. Najviše u susretima s ruskim književnicima. Bez lažne skromnosti solidno sam ovladao ruskim jezikom. S više strana iz Rusije s njihovih sveučilišta postavili su toliko upitnika, na moj službeni upit, i naglasili upitnost, istinitost te priče. Doktori znanosti koji se čitav svoj istraživački vijek bave Tolstojem pismeno su mi potvrdili kako prvi put čuju za taj podatak i kako njega, Mustafe Krilaša nema niti u jednome pisanome tragu. Znano je da je Tolstoj pedantno bilježio sve vezano za njega i oko njega, pa je naprosto nemoguće da nema niti jedan pisani trag u njegovoj ostavštini o rečenom Mustafi. O Mustafi sam razgovarao i s prijateljem Žarkom Milenićem koji je pred doktoratom na Moskovskom veleučilištu i dobio od njega odgovor, dobio njegov rad, izlaganje: Žarko Milenić: MUSTAFA KRILAŠ - „PRIJATELJ“ TOLSTOJEVIH - Odveo me jedan Belgijanac, rudar, u svoju domovinu. Potom sam krenuo sam, sve do Odese; tu me, u jednoj kafani, našao marinski oficir Pjotr Mihajlovič, grofov zet, i uzeo u službu. - Tolstoj je pitao: „Koliku, Mustafa, platu tražiš?! Stan, hrana i odijelo. Onda se čudio: „Treba, Mustafa, da imaš novaca. Doći će uskoro vrijeme kada će novac vladati svijetom. Ko bude imao više novaca, biće ugledniji, i više će ga poštovati.“ Deset rubalja mi odredio. - Isprva mi izgledao čudan. Nosio se seoski, malo govorio, orao je i kopao, i sam uređivao svoju sobu. Nikada nije pušio, ali je votke dosta pio. Noću, dok je pisao, ponekad sam prilazio ključaonici i virio. Sjedio je za stolom, pio votku, i pisao, ili dugo gledao u goli zid. Ujutro je boca bila prazna.

- 93 -


- Često sam mu govorio: Podrežite obrve, grofe, smetaju vam kod pisanja. Nije htio. Neprestano ih je gladio, kvasio vodom, a noću, kad nije imao vode pri ruci, i votkom. - Životinje? Mnogo je volio. Držao je konje, krave, ovce, a u kući imao uvijek četiri-pet mačaka. Govorio mi je: Onaj ko voli životinje, dobar je čovjek. I jeste, Tolstoj je bio vrlo dobar čovjek. - Ne znam. Ja vjerujem u kismet. Vjerujem u višu silu koja određuje naše puteve. Ja vjerujem u tu moć, jer ne sumnjam: ona me je, pedeset godina, i više, vodila na dugom, izukrštanom putu: Sarajevo, Belgija, Carigrad, Egipat, Japan, Odesa, Jasna Poljana, Petrograd, Teheran, Bombaj, Atina… - Kako smo se rastali? Devetsto prve, išao Tolstoj na Krim, zdravlje da vrati. Ja, svojim putem. A on mi veli: Idi, Mustafa, idi, i sretno! Ali znaj, svako je sutra gore od danas. Ovo je pjesma „Mustafa Krilaš daje izjavu o službi kod grofa Lava Nikolajeviča Tolstoja“ koju je napisao Abdulah Sidran. Mustafa Krilaš je rođen u selu Gunjani kod Kreševa. Prema opširnom razgovoru s njim je Mak Dizdar objavio dugu reportažu u tri nastavka u listu „Jugoslovenska pošta“ u Sarajevu 1940. godine. U njoj je navedeno da je Krilaš služio u grofa Lava Nikolajeviča Tolstoja tri godine i osam mjeseci. Avanturista Krilaša put je doveo u Odesu gdje se upoznao s profesorom pomorske umjetničke akademije, Pjotrom Mihajlovičem, od koga je naučio slikarsku vještinu. Jednom prilikom poveo je Mihajlovič Krilaša u Jasnu Poljanu na imanje svoga punca Lava Tolstoja. Prema pričanju Krilaša Tolstoj ga je zavolio i često s njim radio u bašti. Tolstoj je pričao Krilašu o životu i ljudima. Tako se sjeća Krilaš da mu je jednom prilikom Tolstoj rekao: „Čovjek ne smije da umre kao strvina. Sve što ima mora ostaviti ljudima. Pronalaske, znanje...“ Drugom prilikom mu je rekao: „Jest, često bi iz ljudi pobjegao čovjek. Ali, on ipak mora da dođe, da se povrati natrag. Može svašta da se desi. Mlad si, vidjet ćeš. Ljudi te cijene po spoljašnosti. Skidaju šešir ako si lijepo obučen. Novac postaje cilj. A novac je prljav. Zbog njega će se ljudi pokrviti. No, ipak, jednom bit će sve drukčije. Čovjek će zagrliti čovjeka.“

- 94 -


Mustafa Krilaš je jednoga dana, protiv svoje volje, morao ostaviti Tolstoja i Jasnu Poljanu. Tolstojev zet Pjotr Mihajlović bio je umiješan u Rusku revoluciju 1905. godine. Plašeći se da će pasti u ruke policiji, morao je bježati iz Jasne Poljane i tom prilikom je poveo sa sobom Mustafu, kojeg je volio ne manje nego Tolstoj. Pred Drugi svjetski rat, u maju 1940. godine, svjetski putnik, Mujo Krilaš, koji je govorio 14 jezika, vratio se s dugogodišnjih putovanja i nastanio u Sarajevu. Uvijek se rado sjećao prijatelja Tolstoja - toga „poštenjačine i filozofa“, kako ga je on nazivao. O Krilašu su u Bosni i Hercegovini te u zemljama bivše Jugoslavije pisali i Alija Isaković, historičar Jovan Jovanović i drugi, no svi se oni oslanjaju na razgovor koji je s njim obavio Mak Dizdar. Nitko se nije potrudio da provjeri istinitost tih podataka. Danas ne znamo ni godinu rođenja ni smrti Mustafe Krilaša. Nije nađena niti jedna njegova fotografija niti neki vjerodostojni dokument o njemu. Ne spominje Krilaša ni Sofija Andrejevna Tolstoj u svom „Dnevniku“ (koji sam prvi preveo u Regionu, a knjiga je izašla 2014., prvo u izdanju Književnog kluba Brčko distrikt BiH te „Draslar Partnera“ iz Beograda, dok je njen manji dio izašao u nastavcima u „Politici“) niti u svojim „Dnevničkim zabilješkama“. A tamo su spomenuti svi ljudi s kojima se družio veliki pisac dok je boravio u Jasnoj Poljani i drugdje. Lav Tolstoj i Sofija nisu imali kćerku koja se zvala Olga, kako je to tvrdio Krilaš, niti zeta Pjotra Mihajloviča. Krilaš ne navodi ni njegovo prezime, samo srednje ime Mihajlovič, dobiveno po ocu. Sidran pak u pjesmi piše da je Krilaš napustio Jasnu Poljanu 1901., kad su Tolstoj i Sofija zbilja otputovali u Gaspru na Krim, a Dizdar je zapisao da je to bilo 1905. godine. Siguran sam da je Krilaš izmislio da je boravio u Jasnoj Poljani. Da je bosanski Minhauzen. On je slagao sve to da bi privukao pažnju. I vjerovali smo mu više od sedamdeset godina! - (Pročitano na Međunarodnom seminaru prevodilaca u Jasnoj Poljani 2014.) U Kreševu već duži niz godina ima: Ulica Mustafe Krilaša, jedna od većih u tom malom srednjobosanskom gradu. Lažljivi Mustafa ili Mustafa Krilaš „prijatelj“ Tolstojevih - zaključite sami.

- 95 -


MARIJA JURAČIĆ

AFEKTIVNA ULOGA RIJEČI U PJESNIČKOM IZRAZU

Prije nekog vremena raspravljala sam s prijateljem, pjesnikom, o značenju riječi fanatik. Odnosila se na knjigu Amosa Oza „Kako izliječiti fanatika“. Prijatelj, sociolog po obrazovanju, riječ fanatik usvojio je kao nešto emocionalno neobojeno, kao ustrajnost u radu, u postizanju ciljeva, a ja sam se priklonila negativnoj konotaciji te riječi pa sam u fanatizmu vidjela nametanje ideja i stavova drugim osobama. Ubrzo smo shvatili da jezični izraz moramo delimitirati, osloboditi ga uskog značenja i uz njegov logički ekvivalent dozvoliti njegovu afektivnu dimenziju. Ta afektivna dimenzija riječi posebno je uočljiva u pjesništvu. Lirska je pjesma kratka i ne voli beskrajne opise i tumačenja. Zato informativnom sadržaju jezičnog izraza dodaje njegovu afektivnu vrijednost. Nemaju sve riječi afektivnu vrijednost, čak ni kada ih nalazimo u pjesmi pjesnika. Ako pjesnik napiše da je list zelen, a Luna žuta, narančasta ili plava, on je samo dočarao pjesničku sliku u kojoj vizualnost poetski djeluje na naša osjetila, ali nije našao onu afektivnu riječ koja će nas zaustaviti i uvući posebnom snagom u pjesmu. Postoje autori koji natrpanim metaforama zasipaju pjesmu pa na kraju čitanja ostajemo prazni. Pjesma bi bolje disala bez tih neodređenih, neprivlačnih metafora. Pjesniku na raspolaganju stoji cijeli bogati leksik jednog jezika. O njegovom izboru riječi, o njihovom slaganju, ovisi stilsko izražavanje autora, ali ono ovisi i o finom instrumentu čitateljeve senzibilnosti i o njegovom osobnom bogatstvu leksičke usvojenosti. Kada Dobriša Cesarić u pjesmi „Povratak“ kaže: „Ko zna, ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!“ on je uporabio dvije riječi koje u sebi sadrže afektivno značenje. To je uzvik ah, a uzvici izražavaju čist osjećaj, i riječ krhko. Mogao je pjesnik napisati i slabo je znanje, ali bi onda izgubio afektivni izraz, onaj koji u sebi krije i slikovitost i zvučnost i složenost i bogate naslage svoga značenja. Dakle, uz izraz znanje, on je povezao pridjev krhko. Sama riječ krhko je višeslojna. Može značiti samo informaciju. ( Šalice su krhke i valja njima pažljivo rukovati.) No izraz se može odnositi i na krhko zdravlje i na slabašnu, krhku djevojku, na krhki sporazum koji je nestabilan i može se u trenutku slomiti… U svim tim primjerima izraz krhko ima činjenični, a ponegdje i slikovit karakter, ali tek u Cesarićevoj sintagmi on se je prevukao nekim novim afektivnim nijansama. - 96 -


Sintagmu osnažuje i činjenica da su dvije riječi suprotstavljene po svojem obujmu i snazi. Sveukupno znanje čovječanstva je ogromno, neprekidno se dograđuje, dopunjuje, otkrivaju se mnoga znanja na svim područjima. A Cesarić ga vezuje uz epitet krhko, čime ono postaje nedostatno, lomljivo, nedovoljno da objasni neke bitne stvari. Iako veliko, usvojeno, stabilno, ono se u trenutku može rasprsnuti u nekoj novoj spoznaji. U jednom drugom stihu Cesarić kaže: „ U moru života što vječito kipi, što vječito hlapi…“ Glagoli kipjeti i hlapjeti nisu sami po sebi emocionalno obojeni. (Mlijeko kipi, voda hlapi), ali u Cesarićevom stihu ti glagoli dobivaju šire afektivno značenje. Kada život vrije, kada kipi, on je uzburkan, bogat, raznolik, dinamičan, pun energije i mijena, a kada hlapi, on polako nestaje, giba se prema svom uviru. Afektivni stupanj jezičnih izraza nije uvijek istog intenziteta. Neke riječi nisu samo sinonimi. One su i gradacija pjesnikovog osjećaja. U pjesmi Antuna Gustava Matoša „Utjeha kose“ javlja se takva emocionalna gradacija. Neke riječi postaju afektivno obojene. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, u agoniji svijeća… Izrazi koban i idila već imaju svoju afektivnu notaciju. Međusobno su suprotstavljeni. Dok idila sadrži mir, ljepotu i ugodu, izraz kobno znači nešto fatalno, nesretno, katastrofalno, sudbinski zlosretno. Spojivši ova dva emocionalno obojena izraza, Matoš je izrazio svoj osjećaj očaja i tjeskobe, ali istovremeno i svoj estetski osjećaj. Zatim ih je vezao uz afektivni izraz agonija i u svega nekoliko stihova rekao više nego da je osjećaje razvlačio stranicama. Jezičnu strukturu pretvorio je u poetsku poruku, a stih je dobio cjelovit smisao. Ne doživljavamo samo uređenje interijera, ljepotu rano preminule djevojke, tugu pjesnikovu, nego svu tragiku ljudskog postojanja, ali i pjesnikov estetički osjećaj koji će se zgusnuti u kontrastnom izrazu – punoj smrti krasne, čime pjesnikova poruka dobiva kompletan smisao. Cijeli leksik jednog jezika sa svim njegovim dijalektima, govorima, slengom, jezikom struke… može postati pjesnikovo igralište. U novije se vrijeme javljaju pjesnici koji u poeziju unose vokabular astrofizike. Ne osjećam ih. Sjetim se Matoša koji je rekao:“ Što može reći proza, dajmo prozi, a strofa treba magijom da dira i budi u nama ono gdje su bozi.“ Izrazi struke su emocionalno bezbojni i teško je njima graditi emociju. A ima i pjesnika koji su se vinuli u beskrajna prostranstva, zamišljaju budući život u svemiru, a ipak ostaju poetski prisni.

- 97 -


Tako Nikola Šop u jednom dijelu svoje poezije gradi kućice u svemiru, spominje geometrijska tijela, ali ne ulazi u stručnu terminologiju astrofizike. Unosi nešto novo u poeziju, ali govori jednostavno, riječima svakodnevice i iz tog materijala gradi ljepotu i zanimljivost. Iako na riječ uglavnom gledamo kao na sredstvo komunikacije, jasno je da ona može imati i složeniju sadržajnu i emocionalnu strukturu. I upravo njena emocionalna struktura zahtijeva da autor i čitatelj imaju isti modus kodiranja i dekodiranja poetske poruke.

- 98 -


BORIS KVATERNIK BOŽANSKI PANTEON Datiranje vedskih tekstova Prije nego li se bacimo na predstavljanje samih božanstava, potrebna je kratka uvodna riječ o Vedama kao svetim tekstovima. Prvo što trebate znati jest to da su „Vede“ ogroman korpus tekstova koji je kontinuirano nastajao u razdoblju od otprilike 1000 godina (indolozi obično procjenjuju da je građa cjelokupnog vedskog korpusa tekstova mogla nastati u razdoblju od otprilike 1500. do 500. godine godine prije Krista). Kao takvi, ovi tekstovi sadrže mnoge slojeve različite starine, te se zbog toga panteon vedskih božanstava kroza same „Vede“ radikalno mijenja. Podjela vedskog korpusa Vedski korpus sastoji se od četiriju Veda. Prva i najstarija Veda, Rgveda, sadrži drevnu obrednu poeziju. Druga Veda, Samaveda, sadrži zbirku tekstova za obredno pjevanje. Jađurveda se sastoji od obrednih izreka koje su se izgovarale uz različite obredne radnje. Atharvaveda, najmlađa od svih Veda, sadrži magijske formule i izreke te napjeve za kućne obrede. Svaka od četiriju Veda se dijeli na svojevrsne sekcije: samhite (zbirke pjesnički oblikovanih svetih izreka), brahmane (tumačenja svetih izreka), aranjake (proto-filozofske komentare te tumačenja rituala i vjerovanja) i upanišade (komentare i filozofske rasprave o vjerskim pitanjima). Ovdje ću nastojati predstaviti prvenstveno najvažnija božanstva iz najranijeg razdoblja vedske književnosti, tj. iz rgvedske religijske pjesničke zbirke po imenu Rksamhita. Zatim ću, vrlo sažeto, tek natuknuti način na koji se panteon mijenjao u kasnijim vedskim zbirkama obrednih komentara (brahmanama) i proto-filozofskim vedskim tekstovima (aranjakama i upanišadima), sve do razvoja indijske misli u klasični hinduizam.

- 99 -


Foto: Wikimedia Commons Bogovi drevne Rksamhite Božanski panteon u drevnoj Rksamhiti, zbirci religijske i mitološke poezije koja se smatra najstarijim dijelom Veda, iznimno je mnogobrojan i razgranat. Međutim, rgvedski Indijci nisu bili politeisti u klasičnom smislu, već se njihova varijanta politeizma naziva henoteizmom, što znači da najraniji sloj Veda ne priznaje jednog vrhovnog boga s mnoštvom manjih bogova, već su vedski svećenici u trenu zazivanja svakog pojedinog božanstva upravo njega smatrali najvažnijom i vrhovnom silom. Drugim riječima, status “vrhovnog boga” u Vedama je bio promjenjiv, ovisno o potrebi i prigodi. Vedski panteon ugrubo je moguće podijeliti na dvije kategorije. Prva skupina besmrtnika, koja nam je u ovim tekstovima predstavljena, naziva se devama, tj. “nebesnicima”. Ovo su besmrtnici uz koje se obično vežu klasično pozitivni božanski epiteti, te deve predstavljaju božanstva u najklasičnijem smislu. Druga vrsta vedskih besmrtnika nazivaju se asure, a oni su tijekom razvitka vedskog korpusa promijenili svoj status od božanskih sila do utjelovljenja sila zla. Međutim, neki od najvažnijih vedskih božanstava nazivaju se asurama, a ne devama, no svejedno ih se visoko cijeni i štuje, što govori u prilog tezi da su besmrtnici asure bili okarakterizirani kao demoni tek u kasnijim slojevima Rksamhite.

- 100 -


Tradicionalno se smatra da vedski panteon sadrži 33 glavna božanstva, no taj broj u samim tekstovima zna varirati. Zanimljivo je istaknuti da većina vedskih bogova predstavlja utjelovljenje neke prirodne sile ili povoljne vrline koju je potrebno štovati. Dyaus Pitr Jedan od ranijih “vrhovnih” bogova Rksamhite jest nebesnik po imenu Dyaus Pitr (u prijevodu: Otac Nebo), koji dolazi u paru sa svojom božanskom suprugom Prthvi (tj. Zemljom). I po nazivlju i po ulozi u panteonu, Dyaus Pitra je moguće poistovjetiti s grčkim Zeus Paterom i rimskim Jupiterom. Međutim, izgleda da Nebeski Otac u vedskom panteonu nije dugo vremena uživao ugled vrhovnog nebesnika. U Rksamhiti se od svih bogova najviše spominje i slavi jedno drugo božanstvo, koje je s vremenom počelo uživati neprikosnoven ugled. Radi se o bogu Indri, koji ujedno objedinjuje nekoliko božanskih funkcija.

Foto: Wikipedia

- 101 -


Indra Indra je bog gromovnik (sličan Thoru) i bog ratnik. Indra se, za razliku od mnogih drugih vedskih božanstava, koja se opisuju gotovo kao prirodne sile, zamišlja u humanoidnoj formi. Indra je posebno životan i svojim karakterom, jer opisuje ga se kao neustrašivog ratnika sa smrtonosnim oružjem vađrom, koji polazi u boj napojen stimulativnim svetim pićem po imenu soma, te satire vojske neprijatelja u prah. Mnoge mitske borbe s demonima i neprijateljskim vojskama pripisuju se upravo Indri, no jedan je mit vezan uz ovo božanstvo važniji od svih ostalih. U tom mitu strašni zmaj/zmija po imenu Vrtra (u prijevodu Zapreka) zarobio je svjetske vode unutar velike planine omotavši se oko nje svojim zmijolikim tijelom, tako da vode ne mogu teći svijetom. Indra, u maniri grčkog Herkulesa, ubija strašnog zmaja i komada njegovo tijelo, pritom oslobađajući vode iz planine, te donoseći cijelom svijetu prosperitet i obilje i osiguravajući ljudima vodu i hranu za njihovu stoku. Štoviše, svjetske vode u ovom se mitu često uspoređuju s kravljim mlijekom, što ukazuje na veliko značenje ovog mita za pretežno stočarsko društvo ariyske Indije. Agni Silno popularan i zanimljiv vedski bog zove se Agni, što u doslovnom prijevodu znači Oganj. Drugim riječima, Agni je bog zamišljen kao personificirani žrtveni i obredni plamen. Njegovo mjesto u panteonu je jedinstveno jer on ima ulogu glasnika bogova. Vedski svećenici u obredima su prinosili darove bogovima u obliku žrtva paljenica predajući prinos obrednoj vatri. Tako je bog Oganj svojim dimom prenosio svećeničke darove i zazive do nebesnika. Time se i samog Agnija počelo zamišljati kao vrhovnog svećenika samih bogova. Međutim, Agni u širem smislu nije predstavljao samo obrednu vatru, već su drevni Indijci smatrali da se vatra nalazi u Suncu i Mjesecu, u živim bićima (u obliku životne energije), kao i u hrani te čak i u vodi. Tako je Agni na neki način sveprožimajuće božanstvo od kojeg u velikoj mjeri zavisi cijeli svijet. Soma Već smo spomenuli da se Indra volio opijati svetim pićem po imenu soma. Međutim, sada treba spomenuti i da vedski panteon poznaje i boga Somu, koji je zapravo personificirano sveto piće vedskih Indijaca. Soma se smatrala najsavršenijim obrednim prinosom, a vedski pjesnici nalazili su inspiraciju za svoja metafizička viđenja božanske istine upravo inspirirani djelovanjem ovog napitka. Međutim, do danas se još sa sigurnošću ne zna od čega se ovo stimulativno i neopojno piće zapravo pripremalo. Zna se samo da se soma dobivala od grmolike biljke koja se tiještila pomoću obrednog kamenja. - 102 -


Na taj način dobivena tekućina imala je svojstva “čišćenja i bistrenja uma”. A kad smo već kod tiještenja – čak se i kamenje za tiještenje some štovalo poput božanstava, jer je bilo u neposrednom kontaktu s najsvetijim od svih pića. Djelovanje pića some opisuje se kao “dobra/prihvatljiva opijenost” (sumada) i to u oštroj opoziciji s pijanstvom od alkohola, koje se naziva “lošom opijenošću” (durmada). Međutim, indolozi se danas slažu da soma uopće nije imala opojna svojstva, već je najvjerojatnije bila stimulativan učinak, možda sličan čaju ili kavi. U kasnijim napjevima, boga Somu se, uz vezu sa svetim pićem, počelo dovoditi i u vezu s Mjesecom Varuna i ostali Aditye Varuna je jedan od asura. On je čuvar prirodnog poretka koji se naziva rta, no ujedno je i božanstvo voda. Varuna je bog kojeg su se Indijci bojali i pokušavali ga umilostiviti, jer je on poput sveznajućeg suca bio svevideć, te je pratio i kažnjavao prekršitelje prirodnog poretka vezujući ih svojim “omčama” (moguće da su omče bile metafora za razne prirodne nedaće poput bolesti i slično). Osim što se Varuna ubraja među asure, ranije bogove velike stvaralačke moći koji su u kasnijim slojevima Rksamhite postali demonizirani, Varuna spada i među skupinu bogova koji se nazivaju Adityama, tj. sinovima božice Aditi. Aditye su zanimljiva kategorija vedskih božanstava, jer neki od njih predstavljaju utjelovljenje pozitivnih osobina. Tako je Varuna utjelovljeni prirodni poredak, Mitra je bog poštivanja ugovora, Aryaman je bog gostoprimstva, a Bhaga je bog darivatelj. Ostala vedska božanstva U nastavku ću nabrojati još neka od zanimljivih vedskih božanstava koja se u samim tekstovima ne pojavljuju često kao do sad nabrojani bogovi, no svejedno su važni pripadnici panteona. Božica Ušas božanstvo je zore i uz nju se vežu neke od lirskijih himni Rksamhite. Zamišlja ju se kao lijepu i mladu nebesnicu, a njezina je funkcija svakog jutra iznova buditi život na Zemlji. Božicu Ušas u zoru prati nekoliko nebeskih konjanika. To su bogovi Ašvini, koji možda predstavljaju personificirane oblake. U svakom slučaju, povezuje ih se s domenama liječništva i istine. Solarno božanstvo Vede zove se Surya, a jedan aspekt Surye naziva se Savitr, tj. Bodritelj – zato jer Sunce “pobuđuje i bodri” život da nikne iz zemlje, kao i živa bića da počnu sa svojim svakodnevnim aktivnostima. Ponekad se Surya i Savitr štuju kao zasebna božanstva. Bog Pušan spominje se kao čuvar stoke i staza, Maruti su bogovi vjetra koji obično polaze u boj s Indrom. Kao bog vjetra navodi se i Vaju, “Puhač”. - 103 -


Bog Parđanya još je jedan bog gromovnik, a etimološki i ikonološki je poistovjetljiv sa slavenskim gromovnikom Perunom. Jama je vedski bog smrti. Vedski Indijci, za razliku od kasnijih hinduista, nisu poznavali koncept reinkarnacije, pa je božanstvo koje je upravljalo svijetom mrtvih za njih imalo veću važnost. Vede poznaju i jedno omanje božanstvo po imenu Rudra. Ovo je opasno božanstvo koje se poistovjećuje sa šumskim putevima, te ga je, kao i sva opasna božanstva potrebno udobrostiviti. Ovo su vedski Indijci nastojali postići nadijevajući opasnom Rudri ime Šiva, tj. “Blagi”. Ovo je minorno božanstvo tako, spletom okolnosti, kasnije postalo jedno od tri najveća hinduistička božanstva – bog uništenja Šiva. Evolucija vedskih bogova Kao što vidite iz dosadašnjeg opisa, vedski panteon čini popriličan broj vrlo osebujnih božanstava (od kojih sam mogao spomenuti samo neke), koja su obično utjelovljenja prirodnih sila ili osobina. Tako najraniji sloj vedskog korpusa, sloj samhita, zapravo po naravi vjerovanja poprilično animistički (a neki bi zbog toga rekli i – primitivan). Međutim, u daljnjem razvoju vedske duhovnosti prevladala je tendencija koja je potisnula ovaj animistički politeizam u korist jedne apstraktne duhovnosti koja je bila na tragu metafizičke filozofije. Tako zadnji sloj Veda, poznat pod nazivom upanišad, iznosi viđenje prema kojem cijeli svemir prožima bezlični i bezgranični božanski princip kojeg se naziva brahmanom. Brahman je nešto poput “kozmičke duše”, a u opoziciji s ovim pojmom je pojam atman, individualna duša svakog čovjeka. Duhovnom disciplinom moguće je postići ponovno stapanje individualne duše, atmana, s univerzalnom kozmičkom dušom, brahmanom, iz koje je sve i poteklo. Tako dolazi do duhovnog oslobođenja i napuštanja spona materijalnog svijeta. Upanišadi su presudno utjecali na kasniji razvoj indijske filozofije, kao i na pojavu buddhizma. Međutim, iz ranijih vedskih vjerovanja razvio se hinduizam, čiji su najvažniji sveti tekstovi epovi Mahabharata i Ramayana. U hinduizmu, koji također poznaje silno puno božanstava, glavni su bogovi Višnu, Brahma, Šiva, Rama i Kršna. Vedski bogovi (poput, primjerice, Idre i Varune) također se povremeno pojavljuju u hinduističkim tekstovima, no u ovom su im novom svjetonazoru dodijeljene uloge manjih i sporednih božanstava, iako su neka od njih poslužila kao inspiracija za konstruiranje bogova novog panteona (primjerice, Rudra koji postaje Šiva).

- 104 -


LIKOVNA UMJETNOST

- 105 -


ZORAN HERCIGONJA

MILAN KONJOVIĆ-AUTONOMIJA EKSPRESIONISTIČKIH MANIRA

Malo je umjetnika koji su uspjeli razviti svoj autonomni stvaralački stil u nekom od slikarskih pravaca. Gledano strogo analitičkim diskursom, svaki slikarski, ali i umjetnički pravac, podliježe kategorizaciji i obilježjima kategorizacije. Iako je naglasak moderne umjetnosti na postizanju novih spoznaja, predodžbi, vizura i otkrivanja nečeg izvan strogo rutiniziranih procesa koji postupno dovode do blokade i dekadencije kao što je klasična umjetnost, moderni umjetnički pravci ponovno su zarobljeni u obilježjima jedne kategorije. Kategorički gledano i ekspresionizam ima svoj „recept“ stvaranja i likovnog izražavanja, čime se ponovno ukalupljuje klasično slikarsko uvjetovanje u rutiniziranim i predvidljivim stvaralačkim okvirima. Nepotpuno oslobađanje od te algoritamske sljedbe slobodne stvaralačke tenzije umjetnika dovodi do „zanatskog potkivanja“ talenta i autonomije stvaralaštva u okviru umjetničkog pravca, gledano kategorički.

- 106 -


Ekspresionizam kao slikarski pravac simboliziraju jarke i čiste boje, snažni i energični potezi kojima se izražava osobni doživljaj koga ili čega. Atribucija tog umjetničkog pravca određuje tok i put stvaralaštva umjetnika ekspresionizma. Srećom, uvijek postoje buntovnici u okviru kategorija koji žele ostaviti stanoviti trag svojeg osobnog potpisa čime unaprjeđuju umjetnost i slobodu izražavanja identiteta osobe.

Milan Konjović kao prepoznatljiv temperamenti ekspresionist utjelovljenje je izvanučioničke ekspresionističke senzibilnosti. Možda pomalo dosadan prikaz dosljednih motiva pšeničnih polja, prostranih nizina, mediteranskih blagdanskih krajolika, čija djela predstavljaju važnu referentnu točku „čistog ekspresionističkog slikarstva“ oslobođenog kategoričkog imperativa. Stvaralaštvo Milana Konjovića obilježeno je nizom stvaralačkih faza ( a bilo ih je sedam) koje dosljedno karakteriziraju debeli slojevi boje naglašavajući maniru slojevitog promišljanja svijeta oko sebe odljepljujući se od dotadašnjeg uvjetovanog ekspresionizma u tadašnjem „pariškom krugu“. Pogotovo u posljednjim, kada se vratio ulju kao tehnici stvaralaštva. Tada slojevi boje postaju debljim no ikada.

- 107 -


Konjović je kao ekspresionista uspio u najrazličitijim socijalnim i kulturnim prilikama svojeg vremena stvoriti metafizičku autonomiju likovnog stvaralaštva. Ekspresionizam u Konjovićevom stvaralačkom instrumentu pretvara se u sasvim personalno doživljajnu interpretaciju svijeta, čime se dotiče sam bitak umjetnosti i njegova svrhovitost (propitivanje arhetipske umjetnosti i izboj izvan okvira radi postizanja napretka). Slojevitost teških nanosa boje s vremenom postaje osobni potpis, ali i duboko pozicioniranje svijesti ekspresionističkog duha, ontološki gledano. Konstantan bunt u umjetnosti i umjetničkom izražaju uspijevaju ostvariti estetsku autonomiju u svijetu slike. Konjovićeva ekspresivnost nije transparent kojim parira pokušaju zatvaranja ekspresionizma kao pravca likovne umjetnosti i svođenja na niz administrativno nametnutih regula, već konstantno davanje brojnih inicijativa u borbi protiv poopćavanja umjetnosti i uspoređivanja sa zanatom. Promatrajući neobojene površine platna često prisutne u Konjovićevom likovnom performansu nasuprot debelih slojeva boje, može se sa sigurnošću reći da je njegov kist mač, rapir kojim po platnu raspoređuje svoje borbe (velike i male), neskrivene motive i ogoljelu borbu protiv bilo kojeg oblika administriranja ekspresionističkog individualizma. Konjović je svojim dugogodišnjim i dosljednim radom, najuporniji ekspresionista, romar autonomije i borac protiv kategorički uvjetovane umjetnosti i njezinog svrhovitog bitka.

- 108 -


M I H O V I L A W A L N E R - PLAVI JAHAČ - DER BLAUE REITER Slikari Vasilij Kandinski i Franz Marc osnivaju 1011. godine u Münchenu likovnu grupu „Plavi jahač“, a godinu dana kasnije objavljuju i prvi godišnjak sa ciljem propagiranja novog pokreta u umjetnosti – ekspresionizma. Grupa se odvaja od realističnog prikaza stvarnosti, slika snažnim bojama, a Kandinski u svom programu kaže: „Nije važan oblik, nije važna materija. Važan je duhovni sadržaj.“ Boja otkriva sadržaj i duh materije.

Obojica slikara voljela su plavu boju, a Franz Marc je volio slikati konje. Tako se ime grupe nametnulo sama od sebe.Jednom prilikom Kandinski je objasnio da je na ideju novog slikarskog pravca došao slučajno. Vratio se jedne noći malo pripit iz jednog društva i pogledao sliku koju je tog dana slikao. Zapanjio se pred ljepotom slike, a onda je uočio da ju je na štafelaju ostavio naopako.

Kandinski

Franz Marc

- 109 -


MARIJA JURAČIĆ RASPLESANE SLIKE ABELA BRČIĆA Ako vas put dovede na Korčulu, svakako posjetite galeriju slika i atelje akademskog slikara Abela Brčića. Murtićem, Antom Kastelančićem, Ljubiteljima likovne umjetnosti Emanuelom Vidovićem, Miljenkom njegovo ime nije nepoznato. Rođen Bengezom, Mersadom Berberom, je u Žrnovu 1956. godine. Stipom Nobom, Izvorom Orebom, Diplomirao je na Pedagoškoj Milanom Trencom... akademiji u Splitu 1978. u klasi Niz samostalnih izložbi ostvario je profesora Ante Kaštelančića. Kao na rodnom otoku, u Dubrovniku, likovni pedagog radio je u Zagrebu, Orebiću te u nekim korčulanskoj osnovnoj školi gdje je njemačkim i francuskim gradovima. mnogim generacijama učenika Abel Brčić je vrlo plodan autor čija pobuđivao ljubav prema slikarstvu, se ulja , akrili, pasteli i akvareli ali se i sam ostvario kao likovni nalaze u mnogim galerijama i umjetnik. privatnim zbirkama diljem svijeta. 1986. postaje član njemačkog udruženja "Savez za slobodnu Zastanete li pred njegovom umjetnost" (Bund für freie galerijom, slike će vas same privući angewandte Kunst) u Darmstadtu, a u svoj veseli, bajkoviti, mediteranski 2004. član Hrvatske udruge likovnih svijet. Čak ako je jutro sivo, a vi umjetnika - HULU. Prvu samostalnu zbog nečeg zabrinuti, primamit će izložbu imao je u Korčuli 1980. i od vas pomaknuta razigranost motiva i tada izlaže na mnogim samostalnim boja, kojima komadići duše i skupnim izložbama u domovini, autorove žele trajno unijeti veselje u Njemačkoj i Francuskoj. Skupno je često monotonu i sivu svakodnevicu. izlagao s našim najpoznatijim I nećete se začuditi ako poskočite, likovnim umjetnicima: Vaskom ako osjetite želju da zaplešete Lipovcem, Zlatkom Pricom, Edom .

110


Slikar se smije pa mi povjerava da i on ponekad zapleše dok ih stvara, da prenosi ritam na sliku. Rado sluša glazbu dok slika i nerijetko vesele ritmove kojima podiže raspoloženje. Njegov je ritam dinamičan, vedar, nadahnut i ne poštuje stereotipe. Pokreće se melodijom dobrog raspoloženja. Zato njegove slike izazivaju radost, misao da je život lijep i da ga vrijedi živjeti. Stvara u trenutku nadahnuća. Ne treba mu skica, ne treba mu fotografija. Svoje motive on nosi u svom oku: mala primorska mjesta, lučice, privezane barke i more u

svim njegovim mijenama. Stvara s veseljem pa to veselje slikama prenosi na svoju publiku, ma gdje se ona nalazila; na rodnom otoku, u nekoj svjetskoj galeriji ili privatnoj zbirci. Kompoziciju u pravilu ne radi na temelju skice ili prethodnog razmišljanja. Želi uhvatiti baš određeni trenutak inspiracije, jer zna da bi on već sljedećeg jutra bio posve drugačiji. Kaže mi da ribar može nastaviti plesti mrežu gdje je jučer stao, ali slikar mora jahati na valu svoje inspiracije, pa trajalo to i osam sati bez prestanka. Slika

111


stojeći, uglavnom na velikom formatu, jer tako ima bolji pregled na cjelinu slike. Uživa u gradnji te kompozicije, rasporedu masa, odnosu velikih i malih ploha, skupljenog i raspršenog, igre tamnijih i svijetlih ploha i detalja. Iako u svakoj umjetnosti treba savladati i tajnu zanata, Abel Brčić je brzo napustio akademske recepture i oslobodio se u svim vidovima, u pogledu kompozicije, sjene, statike, proporcije, perspektive. I vidim, svojim umjetničkim okom on kreira kompozicije motiva svog podneblja, balansira boje, plohe, određuje dinamiku, udara ritam motivima koje dobro poznaje, uz koje je rastao i uz koje je srastao. U određenju koloristike jednog slikara važnu ulogu igra njegovo

djetinjstvo. Ako se svakim jutrom budiš okružen bojama neba i mora, vitkih, elegantnih čempresa, malih, kamenih kuća, ako nesvjesno upijaš zeleno listanje smokve i sve nijanse dozrijevanja grožđa, onda su te boje iskonski tvoje, onda su te nijanse dio tvoga oka. I kada velika kugla Sunca svake večeri potone u more, zazlati ga i zaljeska, onda to zlato i to ljeskanje postaje dio tvoje baštine. Kao student Ante Kaštelančića, jednog od naših najvećih kolorista, Abel Brčić je mogao osvijestiti izvorno bogatstvo mediteranskog kolorita koje on nosi u sebi. Brčićeve boje su svježe, žive, vedre, nježne. U njegovoj paleti nema crne boje. Nema tuge, maglom zastrtih pejzaža, razgradnje… Sve na slici diše bojom i veseli se životu.

112


S kakvim razigranim oduševljenjem slikar prilazi novoj slici, pokazuje običaj koji nije rijedak posljednjih godina njegova stvaranja. Dozvoljava svojim unučicama da šaraju po platnu „didinim bojama“. Te mrlje on ne briše, već ih koristi kao podlogu koja često određuje kolorit slike ili ih koristi kao valere koji probijaju kroz boju intenzivirajući igru boja i dojam razigranosti. Oni su jedan od razloga zašto na Brčićevim slikama sve pleše, sve se grli i veseli. Brčićeve linije često su ravne, gotovo geometrijski određene, a ipak nema u tim linijama nikakve hladnoće ni strogosti. Naravno, ima i raznih vrsta linija. Sklonost ravnoj liniji možemo opet potražiti u slikarovom djetinjstvu. Sin je žrnovskog klesara i prve linije vezane uz njegovo kasnije straralaštvo bile su ravne. Prve korake napravio je na kamenom pločniku čiji su geometrijski oblici kvadrata i pravokutnika ostali urezani u dječje oko. Ravnu, pravilnu liniju gledao je svakodnevno u očevom klesanju kamenja, uvijek pravilnih rubova, bez obzira radi li se o kamenim pragovima, kamenim okvirima

prozora ili vrata ili jednostavno o kamenju koje klesar obrađuje za gradnju kuća. Ta ravna linija i pravilna ploha, ti kubusi, te kamene gromade predodredili su slikarov likovni izričaj. Ravno i uspravno. Kao čovjek koji se ne da lomiti, koji pošteno i pravo prolazi kroz život. Povjerava mi kako je te iste pravilne oblike pronalazio u unutrašnjosti starih kuća. Znao bi zaviriti u interijer dalmatinske kuhinje, pomilovati okom komin, ognjište, staru komodu, ormar, mlinac za mljevenje kave, fotografije ukućana… Istina, portret ga nikada nije posebno zanimao, osim kao ploha slike, sastavni dio interijera. Kako je iz rodne kuće žrnovsku kotlinu, a i Pelješki kanal gledao s visine, jer njegov zaseok Brdo, u sklopu Žrnova, je zaista na brdu, njegove su perspektive često one ptičje, one koje gledaju iz širokog rakursa. Kao da se oštro oko jastreba nadvilo nad dolinu pa motri svaki detalj svojim direktnim i perifernim vidom. Zato se slikar često služi duguljastim platnima na koja podastire horizontalne kompozicije pejzaža, maštovite arhitekture mjesta s motivima stepeništa, balkona, sulara, balatura, portuna, dimnjaka…

113


iznad bajkovitih, pitomih pejzaža u kojem se kućice grle, barke odmaraju, a boje pjevaju.

Plovi nad svojim motivima pa i gledatelja podiže visoko da mu pokaže kako je divan osjećaj letjeti

114


115


Zabavlja ga misao da su mnogi kameni detalji nastali u klesarskim radionicama njegovih predaka i da ih s njima povezuje neka iskonska veza. Često se čini da su te kuće uronjene u more ili da iz mora izviru. Pored

njih su male lučice, mandraći i barčice. Suše se mreže, ljudi šeću, osjeća se neki duševni mir i stalnost. Kao da je slika zastala u vremenu, ovjekovječena i neprolazna. I neobično gibljiva.

Ta gibljivost pretežno ravnih linija u velikoj mjeri proizlazi iz autorova shvaćanja svijeta. U toj rasplesanosti ima shvaćanja da kroz život moramo prolaziti s pjesmom, biti zahvalni na svemu lijepom što smo rođenjem dobili. „Razloge te rasplesanosti sam spoznao. Ima ih nekoliko. Kako sam u mladosti plesao folklor, sudjelovao na Smotrama folklora u Zagrebu, nastupao ljeti zabavljajući turiste po

hotelima od Hvara do Cavtata.“ Taj plesni momenat nije se izgubio. Kako je njegov kanal vrlo vjetrovit, a slikar voli jedrenje, njegovom su oku izloženi mnogi surferi i jedrilice koje ga strelimice presjecaju, a i more nikada ne miruje. Valovi su neprekidno u ritmu kretanja pa kada s pučine promatrate kuće, a barka se giba gore – dolje, onda vam se čini da cijeli kraj pleše.

116


117


Kad već govorimo o njegovim motivima, pokušavam u njegovim čempresima naći neku mračniju, možda podsvjesnu simboliku. Obično se sade uz groblja pa aludiram na čemprese na njegovim slikama. Slikar me odmah demantira. Njegovi su čempresi njemu ono što su Tinu jablani. Oni imaju polet jastreba, podsjećaju da je život lijep, pun i sočan i da ga treba uživati svim svojim osjetilima. Čempresi su simbol njegovog Žrnova gdje su jako rasprostranjeni. Elegantni su poput žene lijepoga stasa, vertikala karaktera. Kad na maestralu zaplešu čempresi, slikar osjeća da je cijeli svijet zaplesao. Pleše more, plešu valovi, brda, kuće zagrljene kao klapa koja pjeva ili kolo koje igra. I slikar pleše dok slika, taj ritam i dinamiku unosi u kompoziciju.

Slike Abela Brčića nisu emocionalno hladne. Osjeća se prisutnost slikara u njima, osjeća se njegovo ushićenje ljepotom života, želja da nadahnućem pronikne u javu, u ono što je čini, u ono duboko što je skriva, u cjelokupni, bogati, začudni bitak koji treba ozariti dušu, napojiti je radošću, ushititi. Sve njegove brodice, kapele, bonace, svi njegovi fortunali, kamenjari, sutoni, sva svitanja žele ozariti dušu, ukazati na pitomu ljepotu postojanja. I u onom dobu godine kada barke miruju, nema tuge, nema raspadanja. Brižljivo su uređene, odmaraju se vedre, a uzdignuti jarboli spokojno čekaju plovidbu. Privlačne su njihove sočne boje i zanjihana deformacija i stilizacija oblika. Privlači oko promatrača svojim osebujnim kontrapunktom.

Poetski naboj njegovih ostvarenja je vidan. Njegova je sloboda slikanja čulna, prožeta emocijama, duboko zanesena, maštovita. Njegovo čisto poetsko nadahnuće nastoji povesti gledatelja stazom životnog veselja, dobrote i duhovne punoće. Njegove su slike ditirambi posvećeni radosti života, slavlju prirode i univerzalnim ljudskim vrijednostima. Njegov kist slika poeziju krajolika, priča priču, slojevitu, snažnu, dojmljivu u njezinoj katarzičnoj ekspresivnosti i stiliziranoj životnosti. Njegova boja gradi univerzalnu kompoziciju, razrađenu, esencionalnu, domišljatu, upletenu u izričaj koji je uzbudljiv, intenzivan, nadahnjujuć. 118


Ni sitnice, naizgled posve nevažne, nisu zanemarene. Njihovim ključivanjem intenzivira se vjerodostojnost zamišljaja. Danas Abel Brčić živi i stvara na svom otoku, Korčuli, gdje ima galeriju koju ljubitelji slika rado posjećuju. Njegove slike putuju diljem svijeta, prenose radost

119

stvaranja, vedinu, optimizam i osobnost likovnog rukopisa svoga tvorca. Ljepota i životna vedrina su njegova misija, smisao koji prenosi i baštini, svrstava ga među autore koji nesumnjivo obogaćuju suvremeni htvatski pejzažizam.


KNJIGE I ZBIVANJA

120


A N A S T J E LJ A - DOBITNICA NAGRADE „NAJI NAAMAN“ Književnica, prevoditeljica i novinarka, dr. Ana Stjelja, dobila je nagradu “Naji Naaman”za kreativnost (Creativity prize) za 2020. godinu. ”Naji Naaman” je književna nagrada iz Libana, ustanovljena 2002. godine koja se dodjeljuje u nekoliko kategorija autorima koji u svom književnom radu njeguju ljudske vrijednosti i slobode. Ove godine na natječaj su se prijavila 3034 autora iz 78 zemalja.

M A R I J A J U R A Č I Ć „ LEGALISTI“ Suvremena komedija u dva čina

2019. godine je Marija Juračić osvojila Plaketu Kalman Mesarić“ Hrvatskog Sabora Kulture, prestižne nagrade koja se može osvojiti samo jednom u četiri godine. Ove godine je njezina komedija „Legalisti“ osvojila Pohvalnicu. U obrazloženju pohvale članica Prosudbenoga povjerenstva dr. art., dr. sc. Mira Muhoberac, sveučilišna nastavnica, teatrologinja, kazališna kritičarka, akademska dramaturginja i redateljica, kroatistica i komparatistica književnosti je napisala:“ Drama „Legalisti“ autorice Marije Juračić ima sve označnice dobroga dramskoga teksta koji dinamično vibrira između groteske, satire i komedije. Podsjećajući nekim svojim elementima na sintezu drama Ive Brešana „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ i „Hidrocentrala u Suhom Dolu“, ova drama, žanrovski je određena kao „suvremena komedija u dva čina“, smještanjem radnje u širokopoteznu odrednicu nazvanu Hrvatska naizgled lokalni problem prevarantskih radnji, korupcije i nepotizma pretvara u alegorijsko i metaforično tkivo, nerijetko naslonjeno na naizgledni teatar

121


apsurda, a zapravo na našu svakodnevicu. Smještanjem radnje u „kancelariju“ gradonačelnika Mutića u prvom činu punoj registara sa spisima, a u drugome praznoj i „punoj krivnje“ autorica lucidno određuje mešetarenje i djelovanje za vlastitu, a ne javnu korist, čak i u vrijeme pandemije koronavirusa. Sve dramske osobe, od gradonačelnika Mutića do tajnice Mice, mještana Mudrića i Šime Lazarića, seljanke Ljerke i Nijemca hrvatskoga podrijetla Hansa profilirane su različitim idiomima i dijalektima, što im daje dodatnu, gotovo dokumentarističku vrijednost i snažno ocrtava karaktere i mentalitete. Dramski rukopis širokih poteza ova, iznimno nadarena i načitana autorica mogla bi usmjeriti na discipliniranje dijaloga i stvaranje višečinih dramskih struktura.

ALJOŠA ĐUGUM „DOBRI MOJ ĆAĆA“

Na Marko Polo festivalu 2020. 1. mjesto stručnog žirija dobila je pjesma “Dobri moj ćaća” skladana na tekst pjesnika Aljoše Đuguma. Glazbu i aranžman je napisao Tvrtko Hrelec, a skladbu su izveli Anto Poluta i klapa Ošjak.

122


S U Z A N A M A R I Ć „BIJELA VUČICA“ /Osvrt Marije Juračić/ „Bijela vučica“ je kratak roman, pisan za djecu i odrasle. Zanimljiva je to priča o nekoliko generacija obitelji vukova koji u surovim uvjetima preživljavaju na planini brinući se za svoje potomstvo. Ako znamo da u cijeloj Republici Hrvatskoj obitava dvjestotinjak jedinki vukova, onda nam je jasno da su te krasne, slobodne životinje pred istrebljenjem. Ljudi ne uviđaju kolika je njihova korisnost za cjelokupni ekosustav. Suzana Marić je uvjerljivim, lijepim književnim izrazom i uzbudljivom pričom obuhvatila sve probleme njihova istrebljenja. Međusobne borbe, bolesti i nestašica hrane kao da nisu dovoljne prijetnje. Prijeti im i pohlepa čovjeka, nerazumijevanje, požari, zagađenost rijeka… Malo je ljudi koji razumiju njihov problem i koji ga nastoje ublažiti. Kada jednom upoznate galeriju likova ovog romana, nećete brzo zaboraviti Velikog, Sivog, Groma, Bijelu, Lanu, Iru… cijeli niz likova kojima je autorica oslikala duševni profil vuka ne zanemarujući ni u jednom trenutku vučju ćud i zakone vučje prirode. Čovjek, koji je baštinio Zemlju, nije dobar gospodar pa ne brine za druge životinjske i biljne svjetove koji imaju pravo na život. NAKLADNIK: Knjižara „REDAK“. Split ISBN - 978-953-336-648-7 Godina izdanja: 2020 .

123


S A N I J E LA M A T K O V I Ć „PRSTOHVAT ŽEĐI““ LJUBAV JAKA KAO SMRT Osvrt Zorana Hercigonje

Pitak i prozračan stil protkan naizgled djetinjom naivnosti, sadržan u stihovima s karakterom, doima se kao istovremeno srastanje i odrastanje u poimanju ljubavi i svih granica njezinog dosega. Tako u jednom trenutku ljubav dopire kroz amalgam čiste naivnosti i djetinje razdraganosti, dok u drugom trenutku stasa u erotičnu potrebu za ispitivanjem strasti, doživljaja i čežnje zajedno utemeljene u granicama moguće ljubavi. U ponekim trenucima obje ljubavi, ili sve dimenzije ljubavi ispjevane tako vješto, čine pleromu, odnosno puninu koja je očiti cilj ovakve lirske preokupacije. Fokusiranje različitih ljubavi kroz samo jednu svjetlu točku, otkriva skrivenu želju za praćenjem tijeka vlastite sudbine. Tema ljubavi, koja se prostire čitavom zbirkom, progovara o svim dimenzijama ljudskog duha, ali i o skrivenim težnjama, težnjama za vječnošću, za vječnom blagosti i uplovljavanjem u sigurnu luku susretanja i samoogledanja. Svaka pjesma odgovor je trenutka, odgovor jedne dimenzije otkrivene ljubavi u odrastanju i potrazi za identitetom i skrivenim sobom koji i dalje čuči pod pokrivačem u tišini i osamljenosti. Otkrivati ljubav često znači otkrivati tihu samoću i osamljenost kao pokrivač ljubavi u njenom iskonskom izdanju. Sve te neminovne ljubavi ispjevane kroz odrastanje pjesnikinje u dinamičnim smjerovima pritom poštujući iskonski identitet ljubavi, ponekad su obojene bojom krvi, a ponekad bojom bez boje. Osvješćivanje ljubavi kroz vlastitu osamljenost gradi karakterni temelj za spoznajom još veće sile u koju je utkana sva nada i svi snovi o dalekoj i vječnoj istini, o rijeci neprekidne istine. Sanijela je dobrim namjerama počešljala ljubav erotikom stihova koja u trenutku postaje odvažna sila za stidljivo otkrivanje i onih najsramežljivijih crta individualnog iskonskog karaktera, ali nikad previše, uvijek stidljivo otmjeno.

124


Ljuljanje svih tih ljubavi u jednom zajedničkom brodu kao zajedničkom nazivniku blagosti i predanosti usmjereno je odrastanju jedne žene kroz životnu misiju darivanja života i istine. Prava kvaliteta stihova ogleda se u njihovoj snazi koja je zapravo majstorski utkana blagost, baš kao što je ljubav jaka kao smrt. U tom vrtlogu slobode i odrastanja, ljubav šuti, ali šapće, dovoljno glasno, dovoljno blago. Izdavač: Mostar-Zagreb: DHK HB i Kerigma pia, 2020.

Naklada Hrvatskih književnika Herceg Bosne ISBN - 978 – 9926 – 472 – 07 - 8

125


M A R I J A J U R A Č I Ć „EIN WINTER IN HRASTOWO“ Osvrt Mihaele Walner Kriminalroman Als die Polizeikommissarin Ika Eckl in diesem schneereichen Winter in einem kleinen Familienhotel in der Nähe der Bergstadt Hrastowo Urlaub machen will, ahnt sie kaum, dass sich dieser in eine dramatische Suche nach einem Mörder verwandelt und dass ihre Untersuchung versteckte Geheimnisse der Familie des Hoteliers Noah Kern an die Oberfläche bringen würde. Wegen eines starken Schneesturms bleibt sie in diesem Hotel, vom Rest der Welt getrennt. Ohne die Unterstützung von Labortechnikern und einem ganzen Team von Fachleuten ist sie nur von ihren eigenen Beobachtungen abhängig und von der Online-Hilfe ihres Mitarbeiters Ninno Ritzi. Sie entdeckt einen höllischen Plan und suchte nach einer Lösung. Obwohl uns alle Fakten präsentiert werden, wissen wir bis zur letzten Minute nicht, wer der Täter ist; die schlauen und gierigen Verwandten, die schöne rothaarige Ehefrau des Hoteliers, Flora, der charmante, zynische Faulenzer Ruben, die Tochter des Hoteliers, Nella, oder eine andere Person. Verlag: Rediroma-Verlag ISBN-10: 3961037612 ISBN-13: 9783961037612 Erscheinungsdatum: 08.05.2020

126


Poetski natječaj za Prilog Diskursa, časopisa za književnost, kulturu i društvene teme

⧫ Portal „Očaravanje“ i časopis „Saphoart“ raspisuju natječaj za objavu poezije i likovnih ostvarenja u prvom Prilogu časopisa „Diskurs“ pod motom Ujevićeve pjesme „Pobratimstvo lica u svemiru“. Pod kojim uvjetima možete sudjelovati na ovom natječaju? Pod uvjetom da je vaša pjesma potaknula nekog pjesnika da napiše svojevrstan odgovor na nju, pod uvjetom da ste vi, inspirirani pjesmom nekog suvremenog pjesnika, napisali svoju pjesmu ili ste s nekim pjesnikom vodili poetski dijalog, ili samo svojim stihovima intervenirali u njegovu pjesmu. Dakle, šaljete nam ili zajedničku pjesmu ili dvije pjesme spojene obostranim nadahnućem. Pjesme nam šaljite samo uz pristanak pjesnika s kojim ste ostvarili pobratimstvo, odnosno, poetsko djelo. Pošaljite nam i vaša likovna ostvarenja(slike, crteže, fotografije) koja ne moraju biti u paru, a koja su vaše autorsko djelo. Likovna ostvarenja šaljite na mail zoran.hercigonja@gmail.com , a pjesme na mail marijajuracic@net.hr do 15. studenog 2020. Razveselite nas lijepim ostvarenjima! Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag. edu. inf.

127


128

Profile for diskurs

Diskurs_-vol2-_no1._2020  

Diskurs_-vol2-_no1._2020  

Advertisement