Tracy markham oslobodjena strahova

Page 1

Zvoncica

~ 1 ~ Foxy


Zvoncica

Tracy Markham OSLOBOĐENA STRAHOVA

~ 2 ~ Foxy


Zvoncica

I Kada je pre pet godina počela da gaji i suši cveće i začinsko i lekovito bilje, Izabela nije ni pomišljala da će se taj posao tako brzo razviti, da će uskoro postati poznata kao aranžer cveća i snabdevač mnogih hotela i restorana. Osim toga nije mogla ni da zamisli kakvo će joj zadovoljstvo taj posao doneti. U to vreme je mislila da život više nikad neće moći da joj pruži nikakvo zadovoljstvo. Na sreću, nije bila u pravu. Mada joj je ljubavni život bio katastrofalan, nije imala dece, niti bilo kakvu porodicu, nikog osim psa Đuka, zadovoljstvo je nalazila u nizu sitnica koje su činile njenu svakodnevicu. Po lajanju svog psa znala je da ima posetioca još pre nego što je zazvonilo zvono na vratima. Uskoro se zvono oglasilo i Đukovo lajanje postade još glasnije. Izabela je zavezala buket suvog cveća koji je držala u ruci i požurila da otvori vrata. Njen dom nekad je bio deo mnogo većeg imanja. U kući koja je sada pripadala njoj nekad je stanovao baštovan i zato je pored nje i bilo toliko pomoćnih prostorija koje su joj sada dobro služile za njen posao. Otvorivši vrata nekoliko puta je zatreptala dok su joj se oči prilagodile na iznenadnu svetlost. Pred njom je stajao nepoznati muškarac. - Gospođica Pejdž? Imao je dubok glas, kakav se i mogao očekivati od čoveka takve visine i snage, primetila je Izabela, odjednom shvativši da on očigledno nije čovek naviknut na čekanje. - Mogu li da porazgovaram s vama? - upitao je, prilazeći joj, pošto je ona klimnula glavom. Izabela nije mogla ništa drugo da uradi, već da se povuče u prohladnu tamu hodnika. Stranac je morao da se sagne da bi ušao kroz vrata. Kada je posetilac ušao u njenu dnevnu sobu, Izabela je primetila kako sa divljenjem posmatra nekoliko antikviteta koji su se tamo nalazili komodu, dve stolice koje je presvukla i mali pisaći sto. Dok je proučavao njen dom, Izabela je proučavala njega i sad kad je mogla bolje da ga vidi, bila je svesna snažne muževnosti koja je prosto zračila iz njega. Bio je to čovek koji je navikao da sam stvara svoja životna pravila, da komanduje i da njegove naredbe budu izvršene. Bio je to čovek koji je navikao da mu se žene pokoravaju, razmišljala je Izabela zadrhtavši pošto je osetila kako njegov pogled klizi niz njeno vitko telo, odmeravajući

~ 3 ~ Foxy


Zvoncica nežne obline i krhkost njene građe. Njena vatrena kosa bila je sklonjena sa lica i skupljena u rep kako bi mogla lakše da radi. Nije bila našminkana. Iako nije mogla da shvati zbog čega, odjednom je vidljivo pocrvenela. Videvši kako mu crne oči sijaju od zadovoljstva, njene su odmah sevnule od besa i postale tamnozelene. Ne .pozivajući ga da sedne, okrenula se prema njemu i hladno mu se obratila. - Šta mogu da učinim za vas, gospodine...? - Bredli Grejson - obavestio je. - Mislim da je moj advokat već stupio sa vama u kontakt. - Vi ste novi vlasnik palate „Pejdž” - rekla je, setivši se ko je on čim joj je rekao svoje ime. - Da - odgovorio je učtivo. - Sigurno ste dobili moj imejl. - Jesam. Želite da kupite moju kuću i posed? - Da. Moram negde da smestim pomoćno osoblje. U palati ima mesta, ali volim svoj mir. Kao što znate, vaš posed se graniči sa jednim delom moje staze. Spreman sam da vam ponudim dobru cenu. Dok ga je slušala, Izabela je osećala kako se bes nagomilava u njoj. Zar on stvarno misli da može tek tako da upadne u njenu kuću i da se posluži svojom muževnošću i bogatstvom da bi je naterao da proda svoj posed? Pre pet godina, ona je bukvalno doletela ovamo u potrazi za skloništem. Prezimila je zimu jedva svesna vlage, paučine i očajnog stanja ove kuće u kojoj osam godina niko nije živeo. A onda je, sa prolećem, i ona počela da se budi i da primećuje ono što se nalazilo oko nje. Kako nije imala puno novca, veliki deo popravki u kući morala je sama da izvrši. Bilo joj je potrebno dve godine da tu polusrušenu kuću preuredi u udoban dom kakav je bio sada. I sada to nije bio običan dom... bio je deo nje. - Žao mi je - rekla mu je hladno. - Moja kuća nije na prodaju i nikada neće biti. - Zaista? I ne gledajući u njega, po boji njegovog glasa, znala je da ga je naljutila. - Pa, gospođice Pejdž, mislim da bi trebalo da vas upozorim da sam ja čovek koji nikad ne prihvata negativan odgovor. Sve ima svoju cenu rekao je cinično. Kad se okrenula da to porekne, Izabela se skoro paralizovala pred pogledom njegovih očiju. Dah joj je zastao u grlu. Ranije bi taj njegov komentar možda bio i sasvim prikladan, ali tokom poslednjih godina shvatila je vrednost sopstvenog samopoštovanja, sopstvenog ponosa,

~ 4 ~ Foxy


Zvoncica nezavisnosti i, najviše od svega, sopstvenog spokoja. To je bilo ono što je za nju dragocenije i od najvećeg blaga ovog sveta - A sve je to bilo direktno vezano za ovu kuću. Ona je postala njen zaštitni pokrivač, njeno skrovište... - Nema potrebe da se ljutite - rekao je podsmešljivo. - Došao sam da vam ponudim dobru svotu za vaš posed, a ne da vam ga ukradem. Rekao je to ironično, a gnev je počeo da se javlja u njegovim očima kao da mu se činilo da je njen odbrambeni stav nepotreban i smešan. Iako joj je bilo jasno da pravi budalu od sebe, Izabela nije mogla da savlada bes kad je ugledala podsmeh u njegovim očima. - Nikad neću prodati ovu kuću - uzviknula je. - A sada, molim vas, idite! Umesto da ga isprati, ostala je na istom mestu sve dok nije čula zvuk njegovih kola. Tek tada je pokušala da se pokrene, skoro posrćući po hodniku, dok nije pronašla ulazna vrata koja je zatim zaključala. Ponovo je zbunjeno zastala kad je primetila da se sva trese. Pošla je u kuhinju da skuva sebi kalu. Koliko će još vremena proći pre nego što Bredli Grejson otkrije da...? Ruka joj je zadrhtala i voda iz lončića izlila se po njenoj majici. Bredli je otišao, ali je znala da će se uskoro opet vratiti. Čak i da joj to nije rekao, znala bi da on nije čovek koji odustaje od onog što želi. A sada želi njenu kuću... Naravno, znala je zbog čega. Nekad su ova kućica i zemljište oko nje pripadali imanju „Pejdž”, a zatim je glavni baštovan dobio pravo da ih koristi do kraja svog života, posle čega će oni ponovo pripasti imanju. Palata „Pejdž” nalazila se malo izvan sela, a put do nje bio je oivičen redom divnih lipa sa jedne strane, a sa druge nalazilo se njeno imanje koje se pružalo tačno do tog puta kvareći njegovu simetričnost. Njena drvena ograda sada se nalazila na mestu gde su se nekada sigurno nalazile lipe, a njena kućica kvarila je izgled dugačkog, elegantnog zida koji je okruživao palatu. Da, sasvim je dobro znala zašto je Bredli Grejson želeo da kupi njenu kuću. Želeo je da je kupi kako bi je uništio.

~ 5 ~ Foxy


Zvoncica

II U ponedeljak ujutro, Izabela se upravo vraćala sa polja koje je svake godine krajem leta brižljivo obilazila dva puta dnevno, kada je zazvonio telefon. Podigla je slušalicu i začula glas svog advokata. - Hteo sam da te pitam da li bi mogla da dođeš do moje kancelarije. Moram o nečemu da porazgovaram s tobom. - Ako je to u vezi sa ponudom Bredlija Grejsona da kupi moju kuću, onda ti odmah mogu reći da nisam zainteresovana. - O tome ne možemo razgovarati preko telefona - rekao joj je advokat. Shvativši da je problem ozbiljan, Izabela je nevoljno pristala i obećala mu da će još u toku ovog prepodneva svratiti do njega. Pošto je popila kafu i presvukla se, sela je u kola i krenula prema gradu. Brzo je stigla i parkirala kola na trgu koji je ponedeljkom obično bio prazan. Kris Federson je prvo bio advokat njenog oca. Njih dvojica bi sada bih približno istih godina da joj je otac još živ. Kao i uvek kada bi bila pozvana u njegovu kancelariju, Izabela se setila oca. On se kasno oženio i Izabela se rodila osamnaest meseci pošto su joj se roditelji venčali. Majka joj je umrla na porođaju i zato su ona i otac uvek bili bliski. Ta toplina njihovog odnosa nedostajala joj je i sada, šest godina posle njegove smrti. - Izi - lice njenog advokata obasjao je iskren osmeh kad je ušla unutra. - Drago mi je što te vidim. Jutros je kod mene bio Bredli Grejson - počeo je kada je Izabela sela. Čim je čula to ime, Izabela se ukočila. - Nemoj ni pokušavati da me nateraš da promenim mišljenje. Neću da prodam ni kuću, a ni posed. - Dušo, razmisli - molio je advokat. - Uveravam te da je spreman da ti da ogromnu sumu. Sa tim novcem... - Za ono što je meni potrebno imam i više nego dovoljno novca. Dugova nemam... - Razumem da si vezana za tu kuću, ali siguran sam da se može naći i mnogo udobnija i privlačnija kuća... - U to ne sumnjam, ali predlažem ti da to kažeš Bredliju, a ne meni. - Ali, moraš shvatiti zbog čega on želi baš tvoj posed. - Naravno da shvatam.

~ 6 ~ Foxy


Zvoncica - Na kraju krajeva, taj posed je nekada bio deo imanja... - Možeš slobodno reći Bredliju da ne nameravam da prodam svoj posed ni njemu, a ni bilo kome drugom - rekla je odlučno, ustajući sa stolice. - Izvini... Znam da misliš samo na moju budućnost i bezbednost, ali moja kuća je moja budućnost i moja bezbednost. Prošle godine sam odbila da je prodam onom investitoru, a sad odbijam da je prodam Bredliju Grejsonu. Žao mi je ako mu je ta činjenica nesnosna, ali moraće to da prihvati. - On je veoma odlučan čovek - Kris je nervozno rekao. - Postavio mi je puno pitanja o tebi... o posedu... - I? Šta si mu rekao? Lice njenog advokata odjednom je postalo tužno i sa Izabelinih usana izleteo je gnevni uzdah. Trebalo je da zna da čovek kakav je bio njen advokat neće moći da izađe na kraj sa jednim Bredlijem Grejsonom. Sad je, bez sumnje, znao već celu, groznu priču o njenoj prošlosti i o ludosti koju je počinila. Ali, zbog čega bi joj to bilo važno? Naravno, smatraće je ludom, ali zašto bi joj njegovo mišljenje uopšte bilo važno? - Ako ti se ponovo javi, reci mu da mi ne pada na pamet da prodam svoj posed - rekla je još jednom odlučno. - Mislim da se neće lako predati - upozorio je Kris. - Ne taj čovek koji je skoro iz ničega stvorio moćnu, međunarodnu kompaniju. - Čime se, u stvari, on bavi? - upitala je radoznalo. - Kompjuterima vrlo specijalizovane vrste. Kompanija mu je strašno moćna, a obogatio se tim svojim novim idejama. - Zaista, treba se diviti čoveku koji je potpuno sam sebe pretvorio u milionera - podsmehnula se Izabela sa izvesnom gorčinom. - I sad kad je to postao, odlučio je da kupi sebi deo nasleđa Engleske. Kao da je osetio bol koji se krio iza njenih ironičnih reči, Kris je saosećajno pogledao. Ćutao je i Izabela je znala da je čekao da mu objasni svoju antipatiju prema Bredliju Grejsonu. Nažalost, ona to jednostavno nije mogla učiniti. Čak ni sama nije znala prave razloge svoje netrpeljivosti prema tom čoveku. Ipak, bila joj je jasna jedna stvar - bez obzira kakva bila njena finansijska situacija, nikad mu neće prodati svoj dom. Međutim, kada je izašla na ulicu, umesto samopouzdanja i ponosa na samu sebe što je pokazala advokatu da ne namerava da stupi u pregovore, osetila je samo duboki i nepoželjni nemir. Zbog toga su joj se zategli svi mišići, kao da je nekako očekivala da će se pred njom iznenada pojaviti taj famozni Bredli i ponovo je mučiti tom svojom ponudom. Vrativši se kući brzo je raspakovala namirnice koje je kupila u gradu, a zatim obukla farmerice i majicu, svoju radnu uniformu. Imala je samo

~ 7 ~ Foxy


Zvoncica toliko vremena da pripremi sendvič za ručak, a zatim je krenula u polje sa velikim makazama i korpom u ruci, spremna da poseče cveće koje se potpuno rascvetalo. To nije bio lak posao. Leđa su joj pucala od bola, pogotovo kad joj je vrelo sunce peklo vrat i ramena. Kad se oko tri sata uspravila, shvatila je da je trebalo da ponese šešir. Glava je počinjala da je boli. Sa čežnjom je pomislila na hladovinu u njenoj kuhinji i na limunadu koja se nalazila u frižideru. Upravo je odlučila da ode kući i malo se osveži, kad je začula dobro poznat glas. Gnevno je gledala kako se Bredli penje preko ograde koja je razdvajala njegov posed od njenog i kako se zatim pažljivo provlači između njenog cveća. Za razliku od nje, bio je besprekorno uredan i čist. Kao i njena, koža mu je bila preplanula, ali je njegova boja bila mnogo tamnija. Kad joj se približio, osetila je kako je tanka nit straha suludo obuzima i iznenada joj se javila snažna želja da baci korpu i potrči što brže može. Govoreći sebi da bi to bilo glupo, ostala je na istom mestu, nesvesna da je čovek koji joj je prilazio jasno video napetost i odbrambeni stav u njenom pogledu. Tog jutra je od svog advokata saznao dosta o njoj i kad joj se sasvim približio videla je to saznanje u njegovim očima. - Ako ste došli da pokušate da me nagovorite da vam prodam svoj posed, samo ćete uzalud izgubiti vreme - rekla mu je hladno. Umesto da odgovori, okrenuo se od nje i pokazao rukom aleje. - Ko vam ovo kupuje? - upitao je. - Restorani, baštovani, prodavnice zdrave hrane, čak i ljudi kojima su te biljke potrebne za neko lečenje. - Šalite se! - Njegov cinizam dovodio je do ludila. - Uopšte ne. Najzad, lečenje biljem postojalo je još mnogo pre naših modernih lekova. - Da, ali ono nije bilo tako uspešno. - Mogla bih vam navesti gomilu dobrih svojstava svake od ovih biljaka... - Očigledno znate puno o tome. Ne razmišljajući, slegla je ramenima i iskreno mu odgovorila. - To mi je posao, a bio je to hobi mog oca. Rasla sam sa njim takoreći. - Da, mislim da mi je jasno zašto bi čovek čije je bogatstvo poteklo od modernih lekova, mogao da se interesuje za biljnu medicinu. Izabela se ukrutila. Prevario ju je, a ona mu je to dopustila, zaneta oduševljenjem prema jednoj od svojih omiljenih tema. Tako mu je pružila

~ 8 ~ Foxy


Zvoncica mogućnost da nastavi razgovor o njenim privatnim stvarima. Dok je posmatrao, u njegovim očima je videla da se neće ustručavati. - Vaš advokat mi je jutros pričao o vašem ocu - dodao je, još uvek je posmatrajući radoznalo. - Šta se desilo? - Ne razumem... Na šta mislite? - Na bogatstvo koje vam je otac ostavio. On je umro pre šest godina... bio je vrlo bogat, a ipak vi, njegovo jedino dete, sada živite u ovoj kućici, umesto u palati „Pejdž” koju vam je ostavio i očigledno sami zarađujete za život. Zaista čudno. Njegova neuglađenost bila je zaista nepodnošljiva. Otvorila je usta da mu to i kaže, ali na sopstveno iznenađenje, čula je samu sebe kako izgovara sasvim druge reči. - Ako vas to toliko interesuje, reći ću vam. Moj muž je sve to prokockao, a ja sam mu to dopustila. Ponosno je podigla glavu prema njemu, čekajućida u njegovim očima ugleda sažaljenje i prezir. Ali, kakva god da su osećanja njene reči u njemu izazvale, nije ih ničim odao. - Mora da ga mrzite zbog toga - rekao je hladno. - Ne. Možda će vam to biti čudno, ali sada sam srećnija nego onda kada sam bila očeva naslednica. Bila sam razmaženo i arogantno dete. Možda bi se moglo reći da sam i zaslužila sve ovo što mi se dogodilo. Međutim, danas se sigurno ne bih zaljubila u čoveka kakav je Travis i sigurno ne bih bila tako glupa da poverujem da je on u stanju da me voli. - Samo on, ili bilo koji muškarac? - upitao je. Njeno zaprepašćenje je bilo očigledno. Raširila je oči od iznenađenja. Kako je on to mogao da zna? Kako je mogao da vidi hladnoću koja se uselila u njeno srce kada je saznala istinu o Travisu? Kako je mogao da zna da se zaklela da više nikad neće dopustiti da je bilo koji muškarac prevari i natera je da poveruje da mu je stalo do nje? - Bojim se da nemam baš neko visoko mišljenje o vašem polu. - Ili o sebi - rekao je. Okrenula mu je leđa, čvrsto uhvativši korpu da bi zaustavila drhtanje ruke. - Vi ste na mom posedu, gospodine Grejsone - rekla mu je grubo. Biću vam zahvalna ako se odmah udaljite. - Moram priznati da mi postajete zanimljivi - prokomentarisao je bezbrižno, ignorišući njenu naredbu. - Sigurno je bilo potrebno dosta hrabrosti da se sve ovo stvori - pokazao je rukom nepregledne talase

~ 9 ~ Foxy


Zvoncica raznih boja, koji su ih okruživali. – Sigurno je bilo potrebno dosta napora da se od razmaženog deteta stvori nezavisna poslovna žena. - A muškarcima se ne sviđaju hrabre žene, pogotovo ne uspešne, hrabre žene - Izabela mu se kruto nasmešila. - Pokušavate li to da mi kažete? - Mislite? - upitao je, nasmejavši se glasno. - Zar je to razlog za ovo? Podigao je ruku i dodirnuo njenu kosu, a zatim lice. Bio je to samo kratak i jedva osetan dodir, ali ipak dovoljan da je natera da se naglo udalji od njega, kao da se opekla. - Imate zastarela shvatanja - rekao je podsmešljivo. - Ja se divim hrabrim ženama. One su mnogo veći izazov, kako u krevetu, tako i van njega. - Vaša lična mišljenja o mom polu nisu mi nimalo zanimljiva izgovorila je Izabela kroz stisnute zube. - To mi je jasno - složio se, a njegov hladan, okrutan pogled kojim je prešao od njene glave sve do otkrivenih prstiju na njenim nogama, izazvao je u njoj želju da se okrene i potrči da bi se sakrila od njega. - Došao sam da vas pitam da li biste večerali sa mnom - trgao je njegov glas. - Da večeram sa vama? - Zagledala se u njega, ne verujući svojim ušima. Više nije bila naivna devojčica. Sada je dobro znala da muškarci koji daju komplimente i otvoreno govore o ljubavi, koriste te reči samo da prikriju druge želje i potrebe. Muškarci su za nju bili samo grabljivci koji koriste žene da bi ostvarili svoje sopstvene ciljeve i ambicije. - Već sam vam rekla da ne gubite vreme uzalud. Ne nameravam da prodam svoju kuću. - Nisam zbog toga hteo da vas pozovem na večeru. Sada me više interesuje vaša veština u aranžiranju cveća. Ipak, nemojte misliti da sam odustao od pokušaja da vas nateram da mi prodate svoj posed. Znam da budem vrlo odlučan kad nešto želim. - U to ne sumnjam - odgovorila je. - Uskoro će mi se pridružiti moja majka - nastavio je. - Neke sobe izgledaju tako zapuštene i prazne. Mislio sam da će im nekoliko aranžmana od suvog cveća dati toplinu. Zato sam hteo da zatražim vašu pomoć. Naravno - dodao je bezbrižno - shvatam vas ako ne želite da uđete u moju kuću. Znam da bi za vas takva poseta mogla da bude suviše bolna. Ne dozvolivši mu da pomisli da je uznemirava činjenica da on sada živi u njenoj kući, Izabela je odlučila da ne poklekne.

~ 10 ~ Foxy


Zvoncica - Ne, nipošto - rekla je brzo. - Mislim da večeras nemam ništa u planu. Recite mi samo kada biste žele li da dođem, ali zaista nema potrebe da ostanem na večeri. - To će mi biti zadovoljstvo. Mnogo više volim da kuvam za dvoje nego samo za sebe. Izabela se trudila da sakrije svoje iznenađenje što jedan tako muževan muškarac ne krije da voli da kuva. Pitala se zašto je, iako očigledno nije imao svoju porodicu, izabrao baš ovako veliku kuću i bez ikakvog razmišljanja postavila mu je pitanje zbog kojeg se kasnije pokajala. - Živite li sami, ili... - Da li sam oženjen, to ste hteli da pitate? - prokomentarisao je ravnodušno i nasmešio se kada je ugledao crvenilo na Izabelinim obrazima. - Ne, nisam oženjen. Kao što je slučaj sa mnogim uspešnim poslovnim ljudima, ni ja nemam baš puno vremena za neke trajnije i dublje veze. Eto, još uvek živim sam, iako sam već u četvrtoj deceniji života. - Za trenutak je zastao i zamislio se, a onda je veselo nastavio. Doći ću po vas u osam sati. Večeraćemo oko pola devet, a za vreme večere ćemo moći da popričamo o poslu. - Nema potrebe da dolazite po mene - Izabela je bila gruba. - Vaša kuća je sasvim blizu, a osim toga imam automobil. - Doći ću po vas - rekao je Bredli glasom koji je upozoravao da nije spreman dalje da sluša njene primedbe. Pošto je otišao, Izabela je ostala kao ukopana na istom mestu. Još uvek je bila ošamućena i pitala se zašto je bila toliko luda da mu dopusti da je nagovori da s njim večera. Najmanje od svega je želela da provodi vreme u njegovom društvu. Nije imala želju da izazove njegovo divljenje, a nije bila ni toliko glupa da pomisli da Bredli želi njeno društvo zato što misli da je ona privlačna kao žena. Jednom davno je glupo poverovala da je jedan muškarac voli. Ta glupost je skupo stajala i zarekla se da više nikad neće ponoviti takvu grešku. U redu, večeras će otići s njim na večeru, a zatim će mu jasno pokazati da ne želi s njim više nikakve kontakte. U pet sati leđa su je već toliko bolela da joj se činilo da će se raspasti i poslednji put je krenula ka šupi da tamo isprazni svoju korpu. Na radnom stolu bila je već ogromna hrpa cveća koje je nabrala tog popodneva. Sada je trebalo pažljivo da sortira cveće, jer se svaka vrsta sušila na različit način.

~ 11 ~ Foxy


Zvoncica Svaki minut predstojeće večeri trebalo bi da posveti poslu kojeg je bilo na pretek. Ljuta na samu sebe što će dragoceno vreme provesti sa čovekom kojeg je jedva poznavala, pošla je ka kući. Uskoro će biti kraj finansijskog kvartala i moraće da pregleda svoje knjige i pripremi potvrde o prihodima, koje će kasnije predati knjigovođi. Taj deo posla zagorčavao joj je život. Dok je sipala sebi limunadu, misli su joj skrenule sa stvarnosti njenog skoro paranoičnog straha od ovog posla koji je čekao pri završetku svakog kvartala. Taj strah u stvari, nije imao nikakve veze sa njenom sposobnošću da sredi duge kolone cifara, već je proizilazio iz njene prošlosti. Travis je radio kao knjigovođa njenog oca. Dva meseca nakon što joj je umro otac došao joj je u posetu. Bio je tako prijatan i saosećajan, tako spreman da provodi vreme s njom, da je sluša, a ona je, usamljena i potištena nakon očeve smrti, jedva čekala da nađe nekog na koga bi mogla da se osloni. Bio je deset godina stariji od nje, inteligentan... Dobro je znao kako da je osvoji, tako da je ona, još pre nego što je zaprosio, bila do ušiju zaljubljena u njega, ili je bar bila ubeđena u to. Bila joj je dovoljna samo jedna stravična noć, ta prva noć njihovog braka da uvidi kakav je pravi Travis... čovek koji nije bio zaljubljen u nju i koji je želeo jedino bogatstvo njenog oca. Kao i uvek, kad bi sećanja pretila da preplave sadašnjost, borila se da ih potisne, a najbolji način za to bio je posao.

~ 12 ~ Foxy


Zvoncica

III Izabela je radila do sedam sati, zatim je otišla u kuću i popela se na sprat. Njena soba nije bila najveća soba na spratu, ali je imala najbolji pogled. Mali prozor na kosom krovu bio je okrenut prema širokim poljima i brdima u daljini. Bio je to pogled kojeg nikad nije mogla da se zasiti i dok je stajala kraj prozora udišući svež večernji vazduh, pomislila je da je zaista srećna što je uspela da sačuva bar ovu kuću i zemlju oko nje od uništenja koje je doživeo ostali deo imanja njenog oca. Kad se udala za Travisa, ne samo da nije znala da je on ne voli, već nije imala pojma ni da je on strastveni kockar. Oženio se njom sasvim hladnokrvno, videvši njeno bogatstvo kao jedini način da vrati svoje dugove, a kad ih je vratio, nastavio je da se kocka i prokockao je ne samo sve ono u šta je njen otac pažljivo ulagao novac, već i svu imovinu koja je njoj bila ostavljena, a ona o tome ništa nije znala. Nije joj bilo svejedno kad je čula da je poginuo, iako su Živeli odvojeno već neko vreme. Međutim, nimalo je nije iznenadilo to što je čula da je neka druga žena vozila kola u kojima su poginuli. Posle samo jedne strašne noći na bračnom putovanju, sasvim joj je jasno pokazao koliko ona za njega malo vredi kao žena i nije krio svoju nameru da je u krevetu zameni sa nekom drugom. Izmučena i slomljena kako fizički, tako i emotivno, mogla je jedino da oseti olakšanje što je on više neće fizički napadati. Otkriće da su papiri koje je pre venčanja molio da potpiše, u stvari punomoć kojom je njemu data potpuna kontrola nad njenom imovinom, ništa joj nije značilo sve dok joj advokat nije sa žaljenjem saopštio da ne samo što je sada bila udovica već i da je ostala bez novca i doma, jer je palata „Pejdž” morala da se proda da bi se isplatili kockarski dugovi njenog muža. Ostala joj je samo ova kuća i zemljište oko nje. U početku je ova kuća bila samo mesto gde je mogla da se skloni, da se sakrije, ali kako je vreme odmicalo, uviđala je da postaje sve više vezana za nju, da počinje da je voli, tako da je ona sad bila deo nje, onako kako to palata „Pejdž” nikada nije bila. U sebi je otkrila snagu za koju nikad nije ni pomišljala da može da postoji i s tim otkrićem našla je određeni mir. Ali, to nije značilo da će ikad moći da oprosti sebi zbog gluposti koju je počinila kad je dopustila da je Travis obmane. Sada joj je mlada devojka kakva je nekad bila, bila toliko strana da je jedva mogla da shvati da su ona i ta devojka nekada bile ista osoba.

~ 13 ~ Foxy


Zvoncica Istuširala se u kupatilu pored svoje sobe, ovlaš pogledavši u ogledalu obrise svog nagog tela. Na njemu nije bilo nikakvih posebnih nedostataka. Bila je niska, uska u bokovima i u struku, sa oblim grudima koje je često kao devojčica pokušavala da sakrije debelim džemperima i širokim košuljama. Travisu se nije dopadalo njeno telo. Čak i sada, ponekad je noću sanjala da čuje njegov podrugljiv smeh kada ju je prvi put ugledao bez odeće. Molila ga je da je ne dodiruje... Nikad nije osetila zadovoljstvo u seksu, osim onog za nju izluđujućeg uzbuđenja, dok su se još zabavljali, kad je Travis obasipao poljupcima koji su obećavali puno, a ipak, na kraju, nisu značili ništa. Kad joj je prišao one prve bračne noći, u njemu nije bilo želje, već samo gneva i gnušanja, ali i odlučnosti da joj pokaže tačno kakvu će ulogu imati u njegovom životu. Privukao je k sebi na najgrublji mogući način. Tela su im se spojila naglo i za nju veoma bolno, dok je on nalazio skoro sadističko zadovoljstvo u njenom bolu i uznemirenosti. Kada bi vikala, kažnjavao je, stvarajući na njenoj nežnoj koži modrice koje se danima nisu povlačile. Posle te noći, više nikad se nije vraćao u njen krevet, što joj je donelo veliko olakšanje. Uspeo je da iskoristi samo jednu, kratku noć da sa nje strgne veo nevinosti i naivnosti, koji je štitio. Potpuno joj je bilo jasno kakav će brak oni imati. Nakon toga, živela je u stanju šoka, osećajući olakšanje što je on malo vremena provodio kod kuće, a ipak suviše ponosna da bi otišla da zatraži savet i pomoć od nekog drugog. Obukla je bademantil. Bio je to jedan od poslednjih poklona koje joj je otac dao. Iako iznošen i izbledeo, još uvek joj je bio udoban i topao. U njenom ormanu je bilo vrlo malo odeće. Skupe haljine koje je kupovala kao tinejdžerka bile su suviše ekstravagantne da bi mogle da se nose duže od jedne sezone i zato ih je sve prodala i poklonila. Umesto toga, sad nije oblačila skoro ništa drugo osim farmerki i majica. To ipak nije mogla obući večeras. Njen ponos, taj isti ponos koji je naterao i da prihvati poziv za večeru, naterao je da pregleda ono malo svečanih haljina koje je još imala. Jedna od njih je bila dugačka, vrlo svečana i nju je čuvala za retke zimske balove kojima je morala da prisustvuje. Pružila je ruku prema drugoj haljini. Ona je bila poklon od Samante Vedžvud, mušterije za koju je napravila mnoge cvetne aranžmane i koja joj je ubrzo postala bliska prijateljica. Bila je od crnog pliša, najmekšeg pliša koji je Izabela ikad videla, a sašivena tako jednostavno i umešno da se veština kreatora videla tek kad bi se haljina obukla. Uzan gornji deo jasno je isticao Izabeline obline i tanak struk, a jedva vidljivi nabori suknje ipak su se zatezali na njenim bokovima i elegantno se spuštali prateći liniju tela.

~ 14 ~ Foxy


Zvoncica Izabela je izvadila haljinu iz ormana i privila je uz sebe. Sa kosom zavezanom u rep i sa nosom pocrvenelim od sunca, teško da je bila tip žene kojem bi odgovarala tako elegantna haljina. Upravo je krenula da je vrati u ormar, kada se setila kako je Bredli pogledao kad su se prvi put sreli. Pre nego što je bila svesna onoga što čini, oblačila je i zakopčavala tu istu haljinu. Već je silazila niz stepenice kad se iznenada upitala šta to u stvari radi i zašto se tako obukla da bi otišla na večeru sa Bredlijem Grejsonom... Đuk je zalajao u kuhinji kada se oglasilo zvono na vratima. Za trenutak je osetila neodoljivu potrebu da ostane na istom mestu, nadajući se da će mu najzad dosaditi čekanje i da će otići, ali je znala koliko je to bilo glupo i krenula je dole. Otvorila je vrata i kad je ugledala svog posetioca iznenada joj se učinio mnogo višim nego ranije. Predsoblje je bilo suviše skučeno i za jednu osobu i Izabela je osetila kako je podilaze žmarci kad je osetila svež miris njegove kože, koji se skladno mešao sa mirisom toaletne vode, čiju je mirisnu notu odmah prepoznala. Kao i ona, i on se presvukao i nije joj bilo svejedno kad je videla da na sebi ima svečano odelo za izlazak. Ne samo da je bila iznenađena, već pomalo i ljuta. Zar je hteo da je zbuni i uplaši tim svojim svečanim odelom? Ne primećujući da su se njena osećanja jasno videla u sjaju njenih očiju dok ga je po smatrala, čula ga je kako duboko uzdiše i odmerava je pogledom. - Samo ću još da zatvorim Đuka u kuhinju - rekla je zbunjeno. - Ako biste me pričekali napolju... - Zašto? - upitao je. - Plašite se da ostanete sa mnom nasamo? U njoj je buknuo bes zbog njegovog podrugljivog tona, a još više zbog toga što je pretpostavljala da je znao da se nelagodno oseća u njegovom društvu. - Nikako. Jedim razlog je to što se ova vrata zaključavaju samo sa unutrašnje strane. - Trebalo bi da stavite neku sigurniju bravu - rekao je ovlaš pogledavši staru bravu na vratima. - Ovde ste skoro potpuno izolovani. Zar se nikad ne plašite? Izabelina ruka je zadrhtala. - Ne - rekla je odsečno. - Mmm... - rekao je zamišljeno. - Zaista me iznenađujete... žena koja živi potpuno sama. Otvorila mu je vrata i sačekala da izađe, a zatim ih zaključala. Pošto je odnela Đuka u kuhinju, izašla je kroz sporedna vrata i otišla prema glavnom ulazu.

~ 15 ~ Foxy


Zvoncica Zastala je za trenutak kad je videla da je Bredli čeka na stazi ispred kuće. Očekivala je da će on otići pravo u kola i osećala se veoma neprijatno dok je koračala znajući da je on bio tamo, dva koraka iza nje. Iako nije znala zašto, u njegovom prisustvu osećala je nelagodnost i strah koji nisu imah nikakve veze sa lošim mišljenjem koje je imala o muškom polu. Otvorio joj je vrata svog automobila, džentlmenski je pustivši da prva ude. To je učimo tako jednostavno i automatski da je shvatila da je to bio način na koji bi postupio sa svakom pripadnicom njenog pola, bez obzira na njen izgled i godine. - Hvala - rekla je kruto. Osetivši ton kojim je to izgovorila, njegove obrve su se skupile dok je spuštao pogled na njeno lice. - Ah, vidim da sam vas uvredio, iako nikako ne mogu da shvatim zašto bi lepo ponašanje ikog moglo da vređa. Poželela je da mu kaže da je glupo da se prema njoj ponaša kao da je nesposobna da sama otvori vrata, ali njeno telo je neprimetno zadrhtalo kad je prepoznala svoju slabost i kad je morala sebi da prizna da je bilo nečeg izuzetno prijatnog u saznanju da se neko prema njoj ponaša kao da je njena udobnost od izuzetne važnosti. Ne zaboravi da on hoće tvoj posed, upozoravala je sebe dok je zatvarala vrata i čekala da Bredli sedne na svoje mesto. Nervozno je povukla pojas, a zatim gnevno spustila pogled na njega, kad on nije hteo da se pomeri. Bredli je već namestio i zakopčao svoj pojas, kad je shvatio šta se dogodilo. Primakao joj se. Kad je njegova glava popunila mali prostor između nje i prednjeg stakla, Izabela se instinktivno ukrutila, osećajući kako joj trnci prolaze celim telom. Bilo je u tom osećanju i uzbuđenja i panike. - Sasvim je lako - rekao je Bredli staloženo. - Držite ga ovako i nežno povucite. Stomak joj je podrhtavao od nekog nemira, dok je Bredli vukao pojas preko nje, a zatim ga spustio kraj njenog sedišta. Bio joj je tako blizu da je mogla da vidi tanke linije na njegovim zenicama i muževnu hniju njegovog lica. - Nešto nije u redu? Trglo je njegovo tiho pitanje. Zanela se neobičnim otkrićem da je punoća njegove donje usne davala izvesnu nežnost prividnoj grubosti njegovog lica. - Ne, ne - promucala je, svesna toga koliko je čudno moralo delovati njeno ponašanje.

~ 16 ~ Foxy


Zvoncica - Tako. Mislim da je sad dobro pričvršćen - rekao je, pošto je najzad zakačio njen pojas, a zatim se uspravio na svom sedištu. - Zar toliko ličim na njega? Iznenadio je pitanjem. Zagledala se u njega, nesposobna da kontroliše i sakrije svoju reakciju. - Šta... šta hoćete da kažete? Zadrhtala je zbog osmeha koji je ugledala na njegovom licu. - Ma hajde, Izabela, nisam se juče rodio. Od kada smo se upoznali ponašate se prema meni kao prema čudovištu. Pošto, koliko znam, ničim nisam zaslužio takvo ponašanje s vaše strane, jedino objašnjenje koje mogu da smislim jeste da vas sigurno podsećam na nekog ko takvo ponašanje zaslužuje. - Travis... Travis je bio plav - rekla mu je drhtavim glasom. Gledajući ga krišom, primetila je da se namrštio, kao da njene reči nisu bile one koje je on želeo da čuje. Travis nije bio tako visok. Bio je plav, sa plavim očima. Imao je dečačke crte lica i skoro je podsećao na filmsku zvezdu. Bredli nimalo nije ličio na njega. Sa suviše jakim i oštrim linijama lica teško bi se moglo reći da je bio lepuškast, ali između njih je ipak postojala neka sličnost. Nije je bilo u njihovom izgledu, već u njenim reakcijama na njihovo prisustvo, u treperenju svih njenih čula kad god bi joj se Bredli približio. Bilo je to isto ono osećanje koje se u njoj javljalo kad je počela da se zaljubljuje u Travisa. Sledila se užasnuta tim priznanjem. Bila je prava budala kad je prihvatila njegov poziv i kad se dobrovoljno izložila taktici koju će očigledno primeniti protiv nje. Čim otkrije da je osetljiva prema njemu... Potisnula je svoje misli, uzdahnuvši sa olakšanjem kad je videla da su se kola zaustavila ispred glavnog ulaza u palatu. Kao što je to ranije već učinio, Bredli je otišao do druge strane da joj otvori vrata, ali ga je ona ovog puta spremno dočekala, otvorivši ih sama pre nego što ih je on mogao dotaći i skoro je posrnula u žurbi da što pre izađe. Skoro je osetila vatru na licu od pogleda koji joj je uputio, ali je tvrdoglavo sebi govorila da ima pravo da se zaštiti od njega i da on samo pokušava da je zavede i prevari. Pratio je do kuće koja joj je bila tako dobro poznata. Dugački hodnik je bio skoro nepromenjen. Imala je sreće što je našla kupca koji je uz kuću hteo da kupi i veliki deo nameštaja, a kad je ušla u dnevnu sobu bilo joj je drago što vidi da su i preostali delovi starog nameštaja još uvek bih tu. - Ovuda - rekao joj je Bredli, dodirujući njeno rame. Trgla se kada je pokazao široka vrata na desnoj strani.

~ 17 ~ Foxy


Zvoncica Izabela je za trenutak zastala kad se selila da ta vrata ne vode u trpezariju, već u biblioteku, iz koje se ulazi u malu, intimnu dnevnu sobu u kojoj je često sedela sa ocem. Iza te sobe nalazio se staklenik i kad ju je Bredli tamo poveo, shvatila je da će tamo večerati. - Koliko god trpezarija bila divna, teško da bi odgovarala za malu, intimnu večeru - rekao joj je, ispravno tumačeći njeno iznenađenje. Ćutke je sela na stolicu koju joj je ponudio, dok je on otišao po piće. - Čim večeramo, pokazaću vam sobe koje hoću da opremim za majku rekao je pošto je doneo i večeru. Glavno jelo se sastojalo od ukusno pripremljenog lososa sa prilogom obogaćenim začinskim biljem. Usiljeno ga je pohvalila zbog večere i detinjasto je pobesnela kada je osetila kako ga njeni komplimenti zabavljaju. Skoro su završili sa večerom, kada joj je postavio sasvim neočekivano pitanje. - Recite mi nešto više o vašem mužu. Zašto ste se uopšte udali za njega? Izabela je upravo uzela gutljaj vina i skoro se udavila od njega, ne verujući onom što je čula. - Šta vas, u stvari, interesuje? - upitala ga je, otvoreno pokazujući svoju ljutnju. - Zašto je želeo da se oženi sa mnom? To je očigledno. Bila sam veoma bogata i veoma glupa. - I veoma mlada i neiskusna... Izabela, ne treba svu krivicu da preuzimate na sebe. Bila je zaprepašćena njegovom drskošću. Strah i bes koje je uspešno potiskivala tokom večere, iznenada su izbili na površinu. Ustala je, odgurujući tanjir od sebe. - Gubite vreme, Bredli - rekla je odlučno. - Dobro znam zašto ste me doveli ovamo, pod izgovorom da želite moj savet. I on je takođe ustao, zaustavljajući se ispred nje. Staklenik nije bio veliki, a biljke koje su se tamo nalazile činile su ga još manjim, ali ta se prostorija sada Izabeli učinila zastrašujuće malom, dok joj je koža iznenada postajala nepodnošljivo vrela. - Zaista? - čula je Bredlijev glas kraj sebe. - Pa, onda vas neće iznenaditi ako učinim ovo, zar ne? Pre nego što je mogla da ga izbegne, on je uhvatio i spustio svoje usne na njene, potiskujući tako njene ljutite reči protesta. Bio je to grub poljubac, koji joj je samo dokazao njegov prezir prema njoj. Dok se borila da se oslobodi, pritisak na njenim usnama postao je još

~ 18 ~ Foxy


Zvoncica jači, a zatim, skoro neverovatno, njegove usne su postale mekše i poljubac je počeo sve više da liči na ulagivanje, umesto na kažnjavanje, a njegove ruke pre stajale su da je stežu i započinjale nežno milovanje po njenom vratu. Suviše zbunjena da bi mogla da se oslobodi, Izabela je stajala potpuno nepokretna. Bredli je tiho uzdahnuo kraj njenih usana i počeo sve više da je privija uz sebe. Izabela se odjednom vratila u stvarnost i istrgla iz njegovog naručja, besna i na njega i na sebe. - Nadam se da ne očekuješ da ću ti se izviniti zbog ovog - rekao joj je Bredli. - Kako se samo usuđuješ? - Suze su se neočekivano nakupile u njenim očima i brzo je okrenula glavu. - Šta sam to rekla ili uradila što bi moglo da te navede na pomisao da ću rado prihvatiti jedan... jedan takav napad? - Napad? Nisam to hteo... Priznajem da sam bio ljut i... - Ljut... - Izabela se okrenula prema njemu očiju sjajnih od suza. - I ta ljutnja ti je dala pravo da... da mi se tako nametneš? Isti si kao i drugi muškarci! Doveo si me ovamo da me nagovoriš da ti prodam svoj posed, a onda, kad si video da ti to neće uspeti, pomislio si da bi mogao da upotrebiš drugačije sredstvo ubeđivanja. I moj muž je bio takav... Iznenada je zastala, zagledavši se u njega pošto je primetila ljutnju i prezir u njegovim očima. - Ne mogu da verujem da si mi zaista ovo rekla. Izabela, poljubio sam te samo iz jednog razloga, koji nema nikakve veze sa nekim unapred smišljenim planom da se dokopam tvog poseda. Poljubio sam te samo zato što to želim još od onog trenutka kad sam te prvi put ugledao. U redu, nisam smeo to da uradim onako kako sam uradio i zbog toga ti se izvinjavam, ali da me optužuješ zbog... Zbog čega me ti, Izabela, uopšte optužuješ? Verujem da mogu da razumem ono što osećaš prema mužu, on ti je očigledno zagorčao život. Ali, u tvom životu je sigurno bilo i drugih muškaraca koji su ti mogli pokazati da nisu svi muškarci isti... - odjednom mu je dah zastao u grlu, a oči se naglo skupile kad je shvatio istinu. - Nije bilo drugih muškaraca, zar ne? - upitao je tiho. Izabela je samo stajala kao ukopana, još uvek ga netremice gledajući, nesposobna da porekne ono što je rekao, jer je znala da bi mu odmah bilo jasno da laže. - Šta ti je on to uradio, Izabela? - upitao je nežno. - Šta ti je to uradio, da sada misliš da svaki muškarac koji te dodirne želi da te povredi. Tako misliš, zar ne? - Ne želim o tome da pričam - rekla mu je Izabela glasom koji ni sama skoro nije čula. - Hoću da idem kući. Odmah... - Nesigurno je krenula ka vratima, ne osećajući svoje noge, ali Bredli se iznenada našao ispred nje.

~ 19 ~ Foxy


Zvoncica - Pusti me - viknula je i tek posle izvesnog vremena shvatila da je on i ne dodiruje. Lice joj je planulo kad je ugledala sažaljenje u njegovim očima. - Neću da te pustim da ovako odeš. U redu, odvešću te kući ako baš tako hoćeš, ali neću te pustiti da odeš u ovakvom stanju. - Ne možeš me zaustaviti - usprotivila mu se jedva čujnim glasom, trudeći se da povrati svoju samokontrolu. Kao da je osetio njenu paniku, stao je podalje od nje, posmatrajući je očima koje su zapažale i najtananiji osećaj koji bi prešao preko njenog lica. Osećao je kako ga razdiru i sažaljenje i gnev. Još od trenutka kad ju je prvi put video, to nije mogao sebi da objasni, želeo je svim srcem. - Bez obzira šta uradio ili rekao - rekla mu je osorno, dok je pratio do kola - nikad ti neću prodati svoj posed. - Videćemo. Kad ja nešto želim, ne posustajem dok to i ne dobijem.

~ 20 ~ Foxy


Zvoncica

IV Nekoliko puta u toku noći Izabela se budila uznemirena teškim snovima, koji su u njoj izazivali osećaj nemira i zastrašujuće samoće. Najzad, oko pola tri, svesna da više neće moći da zaspi, ustala je iz postelje i sišla u prizemlje. Pripremivši sebi kafu, zagledala se u prozor, u sivilo neba pre svitanja. Život koji je sebi ovde stvorila bio je bezbedan i udoban. Drugi ljudi bi verovatno smatrali da je takav život suviše usamljenički i na neki način neprirodan za mladu ženu njenih godina, ali Izabeli je ta samoća predstavljala bezbednost, A sada, kao grom iz vedra neba, u njen život upao je Bredli, preteći da uništi njenu bezbednost na način zbog kojeg se u njoj javljao očajnički gnev. Njegov poljubac... Zadrhtala je i spustila punu šoljicu kafe. Nije htela da misli na taj poljubac, na osečaj koji je prošao tako brzo i ostavio traga na njoj, pre nego što se istrgla iz njegovog naručja. Ljuta na sebe zbog te slabosti, ustala je i uključila radio, birajući stanicu sa vremenskom prognozom. Zabrinutost je počela da se spušta kao taman veo preko njenog lica dok je slušala reči spikera. On je upozoravao da je period lepog vremena bio skoro pri kraju i da nailaze nepogode. Za najveći deo njenog cveća bilo je potrebno bar još dva dana sunčanog vremena pre nego što se nađe u punom cvatu. Ako ih ubere ranije, cvetovi neće moći da se otvore onako kako bi trebalo, ali ako ih ostavi i naiđu oluje... Usula je još kafe, a zatim je sa šoljicom u ruci uznemireno šetala po kuhinji, da bi se najzad zaustavila kraj prozora. Sada je već bilo dosta vidljivo napolju. Veći deo cveća koje je uzgajala zbog sušenja, cvetao je tokom leta. Tada je ono dobijalo raskošne boje koje su bile toliko popularne kod njenih mušterija. Ako izgubi ovogodišnje prinose... Zadrhtala je, sklopivši oči od straha. Na radiju je počela muzika. Nervozno mu je pritrčala i isključila ga. Sada je bilo suviše kasno da se vraća u krevet. Još jedan sat i napolju će biti potpuno svetio. Iznenada je osetila naglu potrebu da izađe u polje i da pogleda kako napreduje njeno cveće, iako je bila svesna da nema nikakve koristi od toga što želi da se ono što pre rascveta: Otišla je na sprat, gde se istuširala i obukla stare farmerke i majicu.

~ 21 ~ Foxy


Zvoncica Čim se dovoljno razdanilo, izašla je iz kuće. Bilo je još suviše rano da bi se moglo videti koliko je cveće napredovalo. Za to je morala prvo da sačeka da ga zagreje sunce. Uznemirena i umorna, otišla je u šupu i počela da sprema cvetove koje je prethodnog dana ubrala za sušenje. Kao i uvek pošto je počela sa radom, potpuno se zanela, tako da nije čula Đukovo veselo lajanje sve dok nije bilo suviše kasno. Na vratima se pojavila senka koja je odmah sprečila prolazak svetlosti ranog sunca. Podigla je glavu, a stomak joj je zadrhtao od napetosti kad je prepoznala posetioca. - Šta želiš? - upitala ga je. - Videla je kako mu se obrve dižu i osetila iznenadnu toplotu od besa, kad je opazila zadovoljan sjaj u njegovim očima dok je milovao Đuka. - Izgleda da ti gospodarica jutros nije baš najbolje raspoložena. Baš bih voleo da znam zbog čega. Pogled koji joj je uputio naterao joj je krv u lice. Brzo se okrenula od njega. Kao i bilo koji drugi muškarac i on je mislio da ona sad pati od kajanja i seksualnih frustracija samo zato što ga sinoć nije dočekala raširenih ruku. - Zašto si došao? - upitala ga je grubo. - Ako si došao zbog kupoprodaje, već sam ti rekla da... - Nisam došao zbog toga - prekinuo je. - Hteo sam da popričamo o onome što se sinoć desilo. - Nema tu šta da se priča - rekla je, prikrivajući nelagodnost. Podigao je ruku da je dodirne, a onda, kao da je bolje razmislio o tom pokretu, spustio je niz svoje telo. - Zbog čega se tako neprijateljski ponašaš prema meni? Pogledala ga je ukočeno, ne verujući da jedan čovek može da bude toliko drzak i bezobziran. Spustila je cveće koje je do tada držala i skoro osetila bol dok je stezala šake u pesnice. - Mislila sam da si dovoljno inteligentan i da znaš odgovor na to pitanje. Došao si ovamo, nagovarajući me da ti prodam svoj posed, iako sam ti rekla da ne nameravam to da uradim. Pozivaš me zatim u svoju kuću pod lažnim izgovorom i onda, kad ti ništa drugo nije uspelo, pokušavaš da me navedeš da ti dam ono što želiš korisćenjem taktike pećinskog čoveka koja... - Samo trenutak - prekinuo je mirno. - Tačno je da želim tvoj posed i da ne nameravam lako da odustanem, ali si sasvim pogrešila u vezi sa onim što se sinoć dogodilo. Koristiš to neprijateljsko ponašanje da bi

~ 22 ~ Foxy


Zvoncica sakrila svoj strah - rekao je, zaprepašćujući je svojom moći zapažanja. - Da li te ja toliko plašim, ili se plašiš muškaraca uopšte? Izabela ga je gledala bez ijedne reči, a verovatno ne bi ni mogla da progovori. Mišići na vratu bili su joj toliko zategnuti kao da su potpuno paralizovani, a noge drhtale da je morala da se uhvati za klupu kako bi održala ravnotežu. Bredli je gledao pravo u nju i mirna ustrajnost tog pogleda nije joj dozvoljavala da okrene glavu. Jedina misao koja joj se javila tog trenutka bila je da je pokušavao da je hipnotiše, da pročita njene misli i da je nadjača svojom muškošću isto kako je to Travis jednom uradio. Činilo joj se da je prošla večnost pre nego što je popustio i dozvolio joj da skrene pogled. Čim je to učinila, mišići na vratu su joj se opustih i opet je mogla da govori. - Ne laskaj sebi. Ne plašim te se - rekla je promuklim glasom. - Ne? - rekao je i počeo da joj se približava. Izabela je instinktivno počela da se povlači unazad dok nije osetila kako joj se ivica stola zabija u leđa. - Laži me ako hoćeš, Izi - rekao je cinično. - Ali, nemoj lagati sebe. - Rekla sam ti da ne laskaš sebi. Znam da bi želeo da te se plašim. Želiš da me zbuniš kako bi postigao svoj cilj. Znam dobro kakav si ti čovek. Isti kao i Travis. Bredli se pomerio tako brzo da nije imala vremena da mu izmakne. Iznenada se nad njom nadvila snaga i toplina njegovog tela, dok je opkoljavao stavljajući obe ruke na sto iza nje. - Već mi je malo dosadilo da slušam kako sam isti kao tvoj muž. To baš i nije neko pohvalno poređenje, zar ne? Ili je problem u tome što su za tebe svi muškarci isti kao i on? Iznenadna nežnost u njegovom glasu delovala je na nju skoro neverovatno. Grlo joj je odjednom postalo bolno, a u grudima se nešto steglo i bilo joj je jasno da je to zbog suza kojima nije dozvoljavala da poteknu. - Žao mi je zbog onog što ti je učinio - nastavio je Bredli još nežnijim glasom. - Znam da te je povredio i fizički i emotivno. Ne želim da kažem da ljudi kao što je on ne postoje, ali ja nisam jedan od njih. Ako to ne možeš sama da shvatiš, mislim da je vreme da te neko nauči kako da prepoznaš tu razliku. - Ne treba mene niko ništa da nauči - uzviknula je Izabela, iznenađena slabošću koju je osetila zbog nežnosti u njegovom glasu koja je u njoj izazvala bol kakva joj je do tada bila nepoznata. Osetila je želju da mu se baci u zagrljaj i iscrpi iz njega svu toplinu i snagu. Znala je da u njoj postoji

~ 23 ~ Foxy


Zvoncica zastrašujuća ranjivost o kojoj do tada nikad nije ni sanjala i borila se protiv nje kao životinja koja se uhvatila u klopku. - Misliš? - rekao je, dok mu se pogled zaustavljao na njenim usnama koje su lagano podrhtavale. – Došao sam da ti se izvinim što sam te sinoć onako uplašio, a takođe i da te podsetim na naš poslovni dogovor. - Žao mi je, ali sad sam suviše zaposlena za tako nešto - rekla mu je hladno. - Tebi je, u stvari, potreban neki dizajner enterijera. Mogu ti preporučiti jednog zaista dobrog. Okrenula mu je leđa i potražila papir i olovku da napiše Samantinu adresu i broj telefona, osećajući kako joj se stomak steže od napetosti zbog njegove blizine. Naglo se okrenula i skoro mu bacila papir sa adresom. - Znaš, Izi, nikad ne bih pomislio da si kukavica - rekao joj je hladno. - Kukavica? - Oči su joj blesnule od gneva. - Nisam. - Oh, jesi, jesi. Ti si kukavica koja se plaši da se suoči sa stvarnošću, sa životom i zbog toga se tako čvrsto držiš svoje kućice i poseda. Bez toga bi bila kao kornjača bez oklopa. - To nije tačno! - uzviknula je ogorčeno. - Jasno ti je, zar ne, da može biti isto tako opasno da se izoluješ od ostalog dela čovečanstva, kao i da se izložiš emocionalnom bolu ako stupiš u kontakt sa njim? - Ovde nisam ni u kakvoj opasnosti. - Nije valjda da to stvarno misliš? - upitao je, posmatrajući je netremice. - Pazi da ne ostaneš suviše dugo u ulozi Uspavane lepotice, jer kad najzad budeš htela da se probudiš, možda ćeš shvatiti da je suviše kasno. Nestao je pre nego što je uspela da mu odgovori bilo šta. Ostala je još skoro pola sata na istom mestu, ali usredsređenost na posao potpuno je iščezla. Svaki čas bi osetila da su joj prsti potpuno mirni i tada bi uplašeno shvatila da stoji sa pogledom uperenim u prazninu, da su joj misli potpuno okupirane Bredlijem da je jedva bila svesna onoga što se nalazilo oko nje. Nestrpljiva i besna na samu sebe, pozvala je Đuka i krenula napolje. Vrelo jutarnje sunce već je odavno isušilo jutarnju rosu sa latica cveća koje se predavalo njegovoj vrelini. Međutim, ma koliko ona to želela, cveće još uvek nije bilo spremno za branje. Bilo je tamo i drugog posla, ali iz nekog neshvatljivog razloga, bila je suviše bezvoljna da ga uradi. Predveče, kad sunce počne da zalazi, moraće da zalije cveće, ali sada...

~ 24 ~ Foxy


Zvoncica Okrenula se i pošla ka svojoj kućici, gde je otvorila zamrzivač i iz njega izvadila dve voćne pite koje je ispekla prethodne nedelje. Ubrala je i malo začinskog bilja iz bašte i pošto je zatvorila Đuka u kuću, krenula je ka dvorišnim vratima noseći korpu prepunu stvari koje je spremila. Cilj njenog puta bila je kuća u neposrednoj blizini njene. Tu kuću je njen otac kupio za kućepaziteljku kad je ona otišla u penziju i dok se vozila prema selu, Izabela se, uz osećaj krivice, setila da je prošlo već mesec dana od kad je poslednji put posetila gospođu Vejn. Bila je udovica, bez svoje porodice i iskreno je volela Izabelu koja je redovno posećivala. Pošto je parkirala kola ispred kuće, Izabela je obišla oko zgrade i pošla prema dvorišnim vratima, znajući da bi se Marša Vejn uplašila kada bi čula da neko kuca na glavna vrata. Ugledala je staricu kako sedi na stolici u svojoj velikoj bašti. Iako je već dobro zašla u sedamdesete godine, još uvek se dobro držala i kao i obično, počela je da gunđa kad je ugledala korpu koju je Izabela donela. Pola sata kasnije, Izabela je još uvek jednim uhom slušala gospođu Vejn kako čavrlja o raznim zbivanjima u selu. Pažnja joj je već malo opala, kad su je iznenada trgle staričine reči. - Znači, imaš novog komšiju? Na pošti sam čula da se neki stranac uselio u palatu. Upoznala si ga? - Samo površno - odgovorila joj je Izabela, svesna činjenice da je već celo selo sigurno znalo da je Bredli posećuje. - Mmm... nije oženjen, kako sam čula - rekla je gospođa Vejn, lukavo posmatrajući Izabelu. - Izgleda da nije - odgovorila je Izabela ravnodušno, a zatim je nastavila, pošto je ugledala izraz u očima svoje sagovornice. - Došao je da me pita da li sam zainteresovana da mu prodam svoj posed. - Ali, naravno, sigurno da ga želi, pošto je tvoj posed ionako jednom bio deo tog imanja. Nego, to me je podsetilo na nešto. Da li si čula da je Maks Šeldon prodao deo svog poseda onom investitoru koji te je nagovarao da mu prodaš svoj? Maks Šeldon je imao posed koji je nekada bio farma u okviru palate. - A kako će investitor napraviti prilaz do tog poseda? - upitala je Izabela zamišljeno. Do farme je postojala jedna uska staza, ali ona nije direktno vodila do dela zemljišta koje je investitor očigledno kupio. Ako on zaista planira da tamo nešto gradi, moraće nekako da napravi vezu sa glavnim putem. Izabela se namrštila kad je odjednom shvatila da bi najlakši način da to učini bilo da napravi put koji bi prolazio kroz njen posed.

~ 25 ~ Foxy


Zvoncica - Ne znam, ali taj deo zemljišta neće mu biti ni od kakve koristi ovako kako sad izgleda. Odsečen je od svih puteva i Maks mu se sada smeje. Kaže da je to najgori deo na celoj farmi. Izabela je ostala sa staricom još pola sata, a onda, pošto je uvidela da je ona već prilično umorna, pozdravila se s njom i pošla ka svojim kolima. Bilo joj je čudno da je investitor kupio taj beskorisni deo zemljišta. Bio je ogorčen kada je ona odbila da mu proda svoju kuću i zemljište, mnogo ogorčeniji nego Bredli, morala je da prizna. A ipak, tada nije osetila nijednu desetinu bojazni koju je osećala sada. Ono što je uznemiravalo kad bi pomislila na Bredlija nije bila njegova želja da dobije njen posed, već sam on. Trudeći se da potisne zabrinjavajuće misli, krenula je ka kući. Još pre nego što je ušla unutra čula je kako telefon zvoni, ali nije žurila da se javi, misleći da je to opet Bredli, koji želi da nastavi sa svojim planom. Iznenadila se kad je digla slušalicu i čula Samantin glas. - Imaš li nešto u planu za večeras? - upitala je prijateljica. - Šališ se, zar ne? Nadam se da znaš koje je doba godine? - Da, da, znam. Ali, sigurna sam da možeš bar jedno veče malo da se opustiš. Izi, zaista si preokupirana tim poslom. Kaži mi, da li se sećaš, kad si poslednji put izašla uveče? Izabela se upitala šta bi njena prijateljica pomislila kad bi joj rekla istinu, a zatim joj je palo na pamet još jedno pitanje od kojeg se odjednom osetila nelagodno. Zašto nije rekla Samanti za Bredlijev poziv na večeru, niti za ono što se krilo iza toga. - Izi, želim samo da dođeš na večeru. Nećeš morati dugo da ostaneš, ako to ne budeš želela. Biće to neka vrsta poslovne večere i mislim da će mi biti potrebna tvoja podrška. Osim toga, biće tu nekog posla i za tebe. - Mogla bi da mi kažeš i nešto određenije. - Sada ne mogu. Upravo se iz petnih žila trudim da pospremim kuću i da napravim nešto za večeru. Samo mi kaži da ćeš doći. Nije joj preostalo ništa drugo nego da pristane. - Videćemo se onda oko osam - rekla joj je Samanta veselo. Spustivši slušalicu Izabela je pomislila na posao koji će morati da uradi ako misli da ode večeras kod Samante. To je značilo da mora bar još dva-tri sata da provede u šupi za sušenje. Kako se dan bližio kraju, vazduh je postajao sve mirniji i vreliji. U stvari, bio je suviše vreo, zabrinuto je primerila Izabela. Izgleda da će se vremenska prognoza zaista i ostvariti. Znači, sutra će verovatno morati ceo dan da bere svoje cveće, bez obzira da li je ono spremno za branje ili

~ 26 ~ Foxy


Zvoncica ne. Ako to ne učini, može se desiti da sve izgubi ako oluja naiđe suviše rano. U ovakvim trenucima očajnički je želela da ima nekog sa kime bi mogla da podeli odgovornost i zabrinutost pri donošenju prave odluke. Ali, nije bilo nikoga i dok je ulazila u kuću, ubeđivala je sebe da je tako i bolje. Uključila je aparat za navodnjavanje, a zatim pojurila uz stepenice prema kupatilu. Pošto se istuširala stala je neodlučno kraj ormana sa odećom. Bilo je pretopio za crnu haljinu, ali nije mogla da se seti ničeg prikladnijeg. Lako je padala niz telo, a meka tkanina milovala joj je kožu, skoro kao nežan zagrljaj. Zbog te pomisli odjednom je postala napeta i brzo je pogledala iza sebe, kao da je očekivala da se Bredli nekim čudom stvori kraj nje. Dovraga i s tim čovekom! Zašto je neprekidno mislila na njega? Dok se spremala, začula je signal koji je značio da je zalivanje završeno i da treba isključiti aparat. Njena kosa, još uvek malo vlažna, raskošno joj se spuštala preko ramena, kao da se radovala što nije opet zavezana u dugački rep. Večernji povetarac nemirno je ustalasao te guste pramenove dok je žurila ka slavini. Nije videla Bredlija dok nije bukvalno naletela na njega. Ruke koje su krenule ka njoj da joj pomognu da održi ravnotežu, izazvale su uplašeni uzvik sa njenih usana, a oči su joj postale neverovatno krupne i sjajne. Osetivši njen strah, nežno je pomerio prste preko njenih ramena, kao da je hteo da je smiri tim milovanjem. - Uplašio sam te. Izvini, nije mi to bila namera - rekao je. - Šta radiš ovde? - upitala je Izabela, odmičući se od njega, svesna drhtaja svog tela. Tek tada je primetila da on na sebi ima večernje odelo i glas joj je odjednom postao strožiji. - Ako si došao ponovo da me nagovoriš da večeram s tobom, odmah da ti kažem da uzaludno gubiš vreme. Imam drugi poziv. - Znam - rekao je ravnodušno, ali Izabela je bila skoro sigurna da vidi podsmeh u njegovim očima. Telo joj je postalo vrelo, a gnev je sve jače buktao. - Zbog toga sam i došao - nastavio je pre nego što je mogla bilo šta da kaže. - Došao sam da te otpratim. - Molim? - Tvoja prijateljica, Samanta, dizajnerka enterijera, čiji si mi broj telefona dala, sećaš se... - objasnio je. - Pozvala me je na večeru i zamolila da svratim po tebe i dovezem te tamo. Osetila je bujicu gneva. Na pamet su joj dolazile samo grube reči kojima bi mu pokazala da je nepotrebno da za nju bilo šta čini, ali je shvatila da bi njen bes samo povećao njegovo zadovoljstvo.

~ 27 ~ Foxy


Zvoncica - Žao mi je, ali još nisam spremna - rekla mu je hladno, koristeći prvi izgovor koji joj je pao na pamet. - Zašto ne pođeš bez mene? - I da Samanta i njen muž pomisle da sam nepristojan? Povetarac joj je ponovo zatalasao kosu i nekoliko pramenova je pomilovalo Bredlijevo rame. Podigao je ruku i dodirnuo ih, smešeći se na neki čudan način. - Imaš divnu kosu - rekao joj je tiho i baš kad je htela da se odmakne od njega, pružio je ruku prema njoj i ponovo dodirnuo slobodne pramenove kose, poigravajući se s njima. Bio je to neverovatno intiman pokret, pokret koji je izazvao jezu u Izabelinom telu. - Ne smeta mi da sačekam - rekao je, puštajući pramen njene kose. Znajući da ne može ništa drugo da uradi, osim da mu, kao razmaženo dete, kaže da neće ići na večeru, Izabela se okrenula i pošla unutra. Brzo je završila sa spremanjem i nevoljno pošla u susret čoveku koji je čekao u njenoj dnevnoj sobi. - Nadam se da shvataš da ovo nije bila moja ideja - rekla mu je hladno kad je sela u kola kraj njega, svesna da je to jedino što može da uradi u tom trenutku.

~ 28 ~ Foxy


Zvoncica

V Samanta ih je dočekala nekako zbunjeno, što nije bilo nikakvo čudo, primetila je Izabela, posmatrajući značajno svoju prijateljicu kad joj je rekla da je iznenađena što joj je ponu đena pratnja. - Kad si mi rekla da će ovo biti poslovna večera, nisam ni pomislila da je Bredli jedan od tvojih klijenata. - Ne, naravno da nisi mogla to da znaš - složila se Samanta, zbunjeno se smešeći. - Oh, nisam ti zahvalila što si me njemu preporučila. Pozvao me je da pogledam njegovu kuću čim nađem slobodnog vremena. Ova večera je organizovana tako na brzinu da sam jedva imala vremena nešto da pripremim - govorila je Samanta dok je Izabela išla za njom u kuhinju. - Zašto si se uopšte i trudila da pripremiš sve ovo? - upitala je Izabela. - Bredli očigledno namerava da ti da posao. - Znam, ali kad je rekao da živi sam i da još nije imao vremena da nađe poslugu, pomislila sam da je možda usamljen. Rekao mi je da je ovde tek odnedavno i da nije upozna puno ljudi, iako moram da priznam da me ti iznenađuješ. Nisi mi spomenula da imaš novog suseda. Izabela je slegla ramenima i okrenula joj leđa da ne bi mogla da vidi izraz njenog lica. - Znaš kako za mene stoje stvari u ovo doba godine. Najmanje od svega želim da mi neko dosađuje. - Da ti dosađuje? Zar takav čovek? Draga moja, mogla bih odmah da ti navedem bar deset žena koje bi bile beskrajno srećne da im se jedan tako privlačan muškarac doseli u susedstvo. - Videla je kako je Izabela stisnula usne i brzo se izvinila. - Žao mi je, Izi. Ponekad zaboravim kako ti. je teško, ali shvati da nisu baš svi muškarci kao tvoj muž. - Misliš? A šta misliš, zašto je Bredli pristao da dođe po mene i da me doveze ovamo? Samanta nije krila svoju zbunjenost. - Oh, nisam... - Ne zato što se zaljubio u mene, ako na to misliš - rekla je Izabela grubo. - On želi moj posed, a ne mene, iako mislim da je sasvim spreman da se pretvara da najviše na svetu želi da me povede u krevet, ako bi mu to poslužilo kao način da me navede da mu prodam svoje imanje. - Oh, Izi, sigurna sam da nisi u pravu - uzviknula je Samanta iznenađeno. - Mislim da on nije takav. - Svi su takvi - rekla je Izabela, gledajući je podrugljivo.

~ 29 ~ Foxy


Zvoncica Duboko uzdahnuvši, Samanta je shvatila da ne vredi dalje da se raspravlja sa prijateljicom. Na Izabelino iznenađenje, veče je prolazilo neverovatno brzo. Verovatno zbog neprekidnog truda da deluje što opuštenije, nije ni primetila kad je sto bio raščišćen posle večere i kad je poslužena kafa. - Voleo bih da ovako nešto uradim i sa svojom kućom - rekao je Bredli, posmatrajući trpezariju koju je Samanta dekorisala tako jednostavno, a opet sa toliko ukusa. - Nešto slično ovom bi više odgovaralo i mojoj trpezariji, nego nameštaj koji je sad tamo. Šta misliš, Izi? Izabela je samo stisnula usne kad je primetila Samantin iznenađeni pogled i gnev joj je još više rastao dok je Bredli nastavljao sasvim ležerno. - Sinoć sam pozvao Izi kod mene na večeru. Želeo sam da me ona posavetuje kako da uredim sobe koje sam namenuo za majku, ali me je ona uputila na vas. Izabela je u tom trenutku bila u stanju da ga ubije. Videla je kako se Samantine oči sjaje od radoznalosti. Ona je bila neizlečivo romantična osoba i nije odustajala od mišljenja da bi Izabela bila mnogo srećnija da je udata. - Sad bih zaista morala da krenem - rekla je Izabela naglo. - Sutra moram rano da ustanem. Vremenska prognoza je loša. Predviđaju da će sledećih nekoliko dana biti nepogoda. - Oh, Izi, baš sad kad ti to najmanje treba - rekla je Samanta. - Šta ćeš uraditi? Hoćeš li uspeti na vreme da obereš svo cveće? - Mislim da hoću, iako bi cveću bila potrebna još dva-tri sunčana dana. - Volela bih da ti pomognem - rekla je Samanta. - Ali, baš sad i ja imam toliko posla. Izabela je samo umorno odmahnula glavom. - Pozvaću taksi - rekla je. - Nema potrebe - umešao se Bredli. - Ja ću te odvesti kući. Izabela se okrenula ka njemu, trudeći se da joj glas ostane smiren, svesna da Samanta pažljivo prati njihov razgovor. - Ti i Samanta ćete onda imati prilike da porazgovarate o poslu koji Samanta treba da uradi - rekla mu je ravnodušno. - Oh, ne - uveravala je Samanta veselo. - O tome možemo porazgovarati kad odem da pogledam kuću. Ne mogu ništa da kažem dok ne vidim te prostorije. Znajući da je poražena, Izabela je odustala od dalje borbe. Sada kad je veče prošlo, osetila je koliko je umorna. Umor je toliko savladao da nije mogla a da se ne nasloni na sedište i zatvori oči čim su

~ 30 ~ Foxy


Zvoncica kola počela da se kreću. Zaspala je brzo, zbog čega je Bredli pogledao sa osmehom u očima. Dok je spavala, okrenula se ka njemu, pomalo se mršteći u snu. Kad je najzad stigao do njene kuće, zaustavio je kola i ćutke se zagledao u nju. Posle nekoliko minuta, nagnuo se nad njom i otkopčao joj pojas, a zatim, tiho da je ne bi probudio, otišao je do vrata sa njene strane, otvorio ih i podigao je tako lako kao da njena težina ne predstavlja ništa za njega. Probudila se, boreći se protiv sna koji je pretio da je zarobi, osećajući uzbunu u svojim venama, ali ruke koje su je dodirivale, bile su tako veste i nežne... Ponovo je utonula u san. Pošto je pronašao njene ključeve, Bredli je otključao vrata, umirio uznemirenog Đuka i pažljivo je odneo u njenu sobu. Spustivši je na krevet, odmakao se nekoliko koraka i pažljivo je pogledao. Tako sitno, nežno telo, a tako vatren, neukrotiv duh. Nežno je prstima dodirnuo njeno lice. Ujutro će opet biti besna na njega. Skinuo joj je haljinu, a zatim zastao, nesposoban da odvrati pogled s nje. Njeno rublje je tako malo sakrivalo nežne obline njenog tela. Osetio je vrelinu u venama, ali se brzo savladao i nežno je spustio na jastuk. Sišao je niz stepenice, ljut na samog sebe. Nije mogao da se seti da se ikad toliko uzbudio samo zato što je video žensko telo. Skoro je prezirao sebe kad se setio koliko je žudeo da pomiluje te obline, da upije miris njene kose i pod prstima oseti mekoću njene kože. Izabela se probudila, osećajući se odmormjom nego ikada. Telo joj je bilo nekako lenjo i opušteno. Dok se pospano teglila na krevetu, iznenada je primetila da na sebi ima samo donje rublje. Odjednom se svega setila. Lice joj se namrštilo kada je na stolici ugledala svoju crnu haljinu. Bila je neverovatno pospana kada je sela u Bredlijeva kola. Naglo se uspravila u krevetu i pogled joj se prikovao za prozor. Odjednom je bila sasvim budna. Dok je sedela pokušavajući da dovede dvoje zbrkane misli u red, jedva primetan, izdajnički drhtaj prošao je kroz njeno telo kao vatra. Bredli! Napolju se već skoro sasvim razdanilo. Imala je dosta posla i nije smela da gubi vreme misleći na njega. Znajući da će morati naporno da radi, naterala je sebe da pojede nešto za doručak, a zatim uključila radio da bi mogla da sasluša vremensku prognozu dok jede. Bila je mnogo gora nego što je očekivala. Predviđali su da će prve oluje početi već tokom večeri, a njoj će biti potrebna bar dva cela dana da obere cveće i skloni ga unutra. Čak i da radi od zore do sumraka, neće moći sve da obere.

~ 31 ~ Foxy


Zvoncica Kad je izašla napolje, vazduh je bio prosto lepljiv od vreline. Skoro se nije moglo disati. Stigavši do prve aleje, mokra majica joj je već bila zalepljena uz telo, a sunce je tek počelo da se pojavljuje. Otvorila je kapiju koja je vodila u polje i zastala razmišljajući o zadatku koji će morati da obavi, a zatim se trgla kad je ugledala kako neko dolazi pravo ka njoj. - Bredli - rekla je - šta radiš ovde? Kao i ona, i on je na sebi imao farmerke i majicu. Kao i njene, i njegove farmerke su bile stare i izlizane. - Došao sam da ti vratim ključeve - rekao je, posmatrajući kako se crvenilo pojavljuje na njenom licu dok se prisećala kako je nosio u krevet. A zatim, pre nego što je mogla da mu se usprotivi, dodao je. - Pomislio sam da bi ti bilo lakše kad bi ti neko pomogao. - Kad bi mi neko pomogao? - ponovila je njegove reci, kao da joj je njihovo značenje bilo nepoznato. - Hoćeš da mi pomogneš? Ali... - Znam šta hoćeš da kažeš - prekinuo je. - U redu, ne znam ništa o cveću, ali kad bi mi rekla gde da počnem i šta da radim... - Ugledao je izraz na njenom licu i grubo nastavio. - Izi, sad nije vreme za inat. Još jedan par ruku, čak i mojih ruku, bolje je nego ništa, zar ne? Čuo sam jutrašnju prognozu. Nezavisnost je dobra stvar, ali zar bi zaista rizikovala da izgubiš sve ovo samo zbog onoga što osećaš prema meni? Želela je da mu kaže da ide, trebalo bi to da mu kaže, ali reči su joj zastale u grlu a suze su pretile da poteknu iz uglova njenih očiju. Zašto je to činio? Sigurno bi mu mnogo više odgovaralo kad bi izgubila ovogodišnji prinos. Nije mogla da veruje da joj je stvarno nudio svoju pomoć. Sunce se već podiglo, a vazduh je još uvek bio miran i vreo kao i uvek pre letnje oluje. Pokušavala je da se sabere. Pokazala mu je koje redove cveća treba da obere, kako to da uradi i kako da ih stavi u široke korpe koje je ponela sa sobom. Još uvek drhteći, uputila ga je na jedan red cveća, a ona je počela da radi na drugom. Osećajući njegovo prisustvo u svojoj blizini, bila je neverovatno napeta i nespretna, ali je onda napetost polako počela da nestaje, kad je potreba da rade što brže mogu potisnula sve ostalo. Oko jedanaest sati, uprkos činjenici da su započeli još u pet i da su radili bez odmora, obrali su tek jednu trećinu redova. - Mislim da je vreme da se malo odmorimo - rekao je Bredli, uspravljajući se. Izabela je jedva osećala svoja leđa, ali je tvrdoglavo odbijala da se pomeri. - Nemamo vremena - rekla je. - Ti se odmori... Bredli joj je prišao i uzeo makaze i korpu iz njenih ruku.

~ 32 ~ Foxy


Zvoncica - Ako se sada malo odmoriš, imaćeš više energije za kasnije - rekao joj je odlučno. - Otići ćemo do tvoje kuće i tamo ćemo spremiti nešto za jelo. Za pravo čudo, pre nego što je mogla da mu se usprotivi, Izabela je shvatila da je on nežno odvodi sa polja. Ostali su u kuhinji oko pola sata, gde su popili kafu i pojeli sendviče. Osetila je da joj bol u leđima popušta, a da polako nestaje i napetost zbog koje je odbijala da prizna da joj je potreban odmor. Ipak, nije htela da prizna da je Bredli bio u pravu što je zahtevao da se odmore, već je ćutke pošla za njim natrag u polje. - Nema potrebe da se više zamaraš - rekla mu je iznenada. - Zar sam toliko loš? - upitao je i osmehnuo joj se na način zbog kojeg joj je srce skoro zadrhtalo. Izabela je odmahnula glavom, ne želeći da govori da je glas ne bi izdao. - Uh, skoro da se oluja oseća u vazduhu, zar ne? - rekao je Bredli, odvajajući majicu sa tela pokretom koji je naterao Izabelu da primeti podrhtavanje njegovih mišića. Želela je da pogleda na neku drugu stranu, ali nije imala snage da odvrati pogled sa te preplanule kože i snažnih mišića. - Hajde da nastavimo sa poslom - rekao je veselo, spuštajući svoju čvrstu ruku na njen zatiljak. Istovremeno je osetila drhtaj koji je započeo u dnu stomaka, a zatim joj se proširio po celom telu. Mesto na kojem je dotakao prosto je peklo, kao da mu je u prstima bila vatra, a ipak nije mogla da se odmakne od njega. Ruka mu se zaustavila na njenom vratu, a zatim je postala neverovatno laka dok je prstima klizio po njenoj koži. Izabela je i dalje stajala ukočena, šokirana svojom reakcijom na taj dodir. Ipak, posle dubokog uzdaha, uspela je da se pomeri i jedva je čula svoj drhtavi glas. - Nemoj me dodirivati. Tužan pogled koji joj je uputio skoro je naterao suze na njene oči i morala je da skupi svu svoju snagu da bi samu sebe sprečila da potrči ka njemu. Dok mu je okretala leđa, ubeđivala je sebe da je uzrok njenog čudnog ponašanja bio taj težak, jedva podnošljiv vazduh. Radili su do jedan i ovog puta je Izabela sama predložila da naprave pauzu. Dok je ispravljala leđa, pokušavala je da se seri kad se još ovako osećala. Činilo joj se da nikada više neće moći da ide uspravno. - Ručak - rekla je kratko, jedva nalazeći snage da govori.

~ 33 ~ Foxy


Zvoncica Ali, on je ovog puta samo odmahnuo glavom i pokazao joj na oblake koji su se skupljali na nebu. - Ako sad stanemo, izgubićemo bar pola sata - rekao je. - A sudeći po brzini kojom se kreću oblaci, imamo još najviše tri sata do oluje. Shvatila je da je Bredli u pravu. Osećaj strašnog očaja prožeo joj je celo telo. Spustila je pogled sa neba, da bi ga prikovala za polje ispred nje. Radili su naporno i obrali više od polovine cveća, ali kada je pogledala posao koji je još trebalo uraditi, boje su se zatalasale pred njenim očima. Stisnula je zube i nagnula se nad naizgled beskrajne aleje cveća. Radila je kao još nikada do tada i Bredli je držao korak za njom. Ne, on je određivao tempo, shvatila je kad je videla kako se kreće ispred nje i odmah je zapela još jače da bi ga stigla. Sredinom popodneva, osetila je kako je temperatura iznenada opala i glava je očajno zabolela. Oluja sad više nije bila daleko, iako je sunce još sjajno sijalo. Imali su da oberu još tri aleje i upravo su počeli da rade na jednoj od njih, kad je, učinilo im se, iz vedra neba počela da pada kiša. Počela je krupnim, hladnim kapima, koje su bile praćene grmljavinom i munjama, a zatim, bez ikakve najave, nebo se nad njima otvorilo i kiša se spustila kao iz kabla, savijajući pred sobom cvetove koje još nisu uzbrali. - Gotovo je - čula je kako Bredli viče da nadjača zvuk oluje. - Brzo, da odnesemo ovo unutra pre nego što ga kiša uništi. Stojeći u šupi za sušenje, posmatrala je sada već skoro crno nebo. Ono malo cveća koje nisu obrali biće uništeno, ali zato su bar veći deo spasli. Zajedno su to učinili, priznala je bolno u sebi, shvativši koliko bi situacija bila drugačija da joj Bredli nije pomogao. Okrenula se da mu zahvali, ali reči su joj zastale u grlu. - Mokar sam do gole kože - rekao joj je. - A i ti si. Hajdemo unutra da se osušimo. Klimnuvši umorno glavom, krenula je ka svojoj kući, osećajući Bredlijevo prisustvo kraj sebe, iako ga nije ni pogledala. - Sada bi nam prijala topla kupka i šoljica jake kafe - čula je njegov glas iza sebe. - Možeš li nešto da uradiš s ovim? Pružio joj je svoju majicu i videla je da je ona potpuno mokra. - Raširiću je da se osuši - odgovorila mu je. - Ko se prvi kupa? - upitao je. Bila je suviše umorna da bi joj to bilo važno i samo je bezvoljno slegla ramenima. - Znaš šta? Ja ću se prvi okupati, a zatim, dok se ti kupaš, spremiću nešto za jelo.

~ 34 ~ Foxy


Zvoncica Znala je da bi trebalo da mu kaže da želi da on ode kući, da ga ne želi ovde, ali je bila toliko iscrpljena i iznad svega zahvalna za pomoć, da je samo klimnula glavom i bukvalno se sručila na stolicu dok se on penjao na sprat.

~ 35 ~ Foxy


Zvoncica

VI Trgnuvši se od bola u leđima, Izabela se polako popela uz stepenice. Čim je stigla gore, zastala je i umorno protrljala bolno mesto. Sa prozora u hodniku, mogla je da vidi baštu po kojoj je pljuštala kiša. Zagledala se u nju, srećna što se sve ipak dobro završilo. Iza nje su se otvorila vrata kupatila, ali je bila suviše umorna da se okrene. Osetila je kako je zapljuskuje toplota pare, a zatim se Bredli našao iza nje. - Kupatilo je slobodno - rekao je, a ona se okrenula da mu kaže gde mu je majica, ali se odjednom sledila. Svest joj se zamaglila od šoka. Oko kukova mu je bio zavezan jedan od njenih peškira. Mišići su mu prosto blistali. Sićušne kapljice vode slivale su mu se sa vrata niz široke grudi. Bila je opčinjena njegovim kretanjem, nesposobna da se pokrene. Videla je kako mu se grudi podižu i spuštaju, čula neki nežan šapat i shvatila da joj on nešto govori. Podigla je svoj zbunjeni pogled ka njegovom licu. Oči su mu bile tako tamne da su sad bile skoro iste boje kao i kosa, koja je, još vlažna od kupanja, bila razbarušena. Poželela je da podigne ruku i da je dodirne... da dodirne njega, odjednom joj je postalo jasno. - Izi... - čula je kako izgovara njeno ime, a zatim, pošto mu nije odgovorila, pogledao je upitno. Nije mogla da odvoji pogled od njega, od njegovih tamnih očiju, usana... A zatim, iznenada, nestala je čarolija koja je držala nepokretnom, kad je Bredli nešto progunđao sebi u bradu i uhvatio je. - Šta ti to želiš, Izi? - upitao je. - Želiš li ovo? Zatim su se njegove usne, koje je posmatrala i za kojima je čeznula toliko da je telo počelo da je boli od želje koja je gorela u njoj, našle na njenima. Bio je to poljubac kakav još nikada nije doživela. U njemu je bilo divlje, neobuzdane žudnje, koja je dodirnula osetljivu tačku duboko u njoj i ponovo je vratila u život. Bespomoćno je jauknula kraj njegovih usana, zaboravljajući na stvarnost, potpuno izgubljena u snovima u koje je zakoračila. Osetila je pritisak njegovog tela koje se privilo uz njeno i pružila je ruku da dodirne njegovu vrelu, vlažnu kožu. Zadrhtao je pod njenim prstima i morala je duboko da uzdahne da bi došla do daha. U glavi joj je zujalo, a telo tonulo od snažnih osećanja koji su je savladali. U njoj se javila snažna, neodoljiva

~ 36 ~ Foxy


Zvoncica potreba da oseti njegovo telo uz svoje, bez smetnji koje im je stvarala odeća. Grudi su joj se podizale i spuštale toliko snažno da se u njima javio bol. Bih su to osećaji kakve nije doživela već dugo, dugo, ali nikad ovako... nikad ovakvom skoro nepodnošljivom žestinom koja je slamala i terala je da se privije uz njega. Kao da je osetio njenu žudnju, Bredli je podigao svoje usne sa njenih i šapnuo svojim toplim glasom. - Izi... Podigla je pogled ka njegovim očima i zablesnuo je njihov tamni sjaj, koji je vodio u svet u kojem postoje samo njih dvoje. Osetila je njegove ruke na svojoj majici, ruke koje su joj oslobađale gornji deo tela, dok je ona i dalje samo stajala, nepokretna i ne primećujući ništa drugo osim žudnje koja je u njoj sve jače gorela. Zadrhtala je kad joj je hladan vazduh pomilovao leđa, a zatim tiho jauknula od zadovoljstva dok su se Bredlijeve ruke spuštale dodirujući nežno njenu kožu. - Ti si savršena... savršena... znaš li to? - šaputao joj je, a glava joj se tromo povijala unazad pod pritiskom njegovih usana koje su klizile po njenoj bradi, vratu, dok nisu stigle do ivice njenih grudi. Koža joj je prosto gorela pod njegovim rukama koje su se privijale uz obline ispod njenog grudnjaka. Čula je ubrzano lupanje njegovog srca, a zatim i nerazgovetan šapat uz svoje telo koje je drhtalo od uzbuđenja i zadovoljstva. U grudima, koje su bile toliko osetljive na njegove dodire, osetila je snažan bol kad joj je skinuo nepoželjnu prepreku od pamuka. Telo joj je bilo tako vrelo i slabo, potpuno opušteno, kao da nije bila sposobna da se pokrene ukoliko joj on to ne naredi. Svaka tačka na njemu pulsirala joj je od žudnje... žudnje kakvu nikada pre nije osetila. Zatvorila je oči, odjednom se setivši Travisa. I tada je, takođe, želela da se preda, da se preda i da dobije zauzvrat... i tada je želela da voli... sve dok nije naišao gorak udarac stvarnosti, saznanje da je niko ne voli i ne želi. Čula je Bredlijev uzdah kad su mu usne dotakle njene grudi kupajući je svojom vrelinom i šaljući prodorno iskre zadovoljstva po čitavom njenom telu. Ali, bilo je suviše kasno. Odjednom je nestala slabost koja je prekrila razum i ponovo se vratila u stvarnost. Bred ne želi nju, on želi njen posed. Odgurnula ga je, mučno zajecavši. - Ne vredi - rekla mu je. - Znam zašto ovo radiš. Isti si kao i Travis. Misliš da možeš da me nateraš da ti prodam...

~ 37 ~ Foxy


Zvoncica Uplašio je hladan, prodoran pogled njegovih očiju, ali nije smela da mu dopusti da to vidi. - Volela bih da odmah odeš. - Tek tako? - upitao je tužno. - Izi, dopusti... - Ne - prekinula ga je oštro. - Samo gubiš vreme... a i ja. Nisam više tako glupa. Jednom sam nasela na taj trik, ali više neću. - Da - rekao je posle duže pauze. - Verovatno si u pravu. Muž te je prevario, Izi, to je očigledno. Kad sam prvi put saznao istinu o tebi, mislio sam da si izuzetno hrabra i divio sam ti se zbog toga, ali sad mi je jasno da sam te pogrešno procenio. Ti si kukavica... kukavica koja se krije iza svoje ogorčenosti i gneva, koja se služi sećanjem na jedno loše iskustvo da zadrži ostali deo sveta daleko od sebe. U redu, muž te je prevario i povredio. Žao mi je zbog toga, ali ja nisam tvoj bivši muž, Izi. Ja sam sasvim drugačiji čovek, sa drugačijim osećanjima. - Ali ne i sa drugačijim motivima - uzviknula je Izabela. - I ti želiš nešto od mene, isto kao što je i on želeo, i nije ti važno čime ćeš se poslužiti da to dobiješ, baš kao i on. Pogledao je i kad je u njegovim očima ugledala mešavinu sažaljenja i prezira, poželela je da mu vikne da nema prava tako da je gleda. Ne progovorivši više ni reč, prošao je kraj nje i otišao u sobu, dok je ona ukočeno gledala ispred sebe. Još uvek je stajala na istom mestu, očiju vlažnih od bola, kad se on vratio, ponovo u svom odelu. - U tom slučaju, mislim da nema svrhe da ostanem ovde, zar ne? upitao je tiho. Iako je sebi čestitala zbog svoje odlučnosti, iako je govorila sebi da je u pravu, srce joj se paralo od bola koji je bio toliko razdirući da je morala da se okrene od njega da to ne bi video u njenim očima. Sišla je u prizemlje tek kada je čula da je izašao iz kuće. Još uvek se nije okupala. Drhtala je od hladnoće, jer je još uvek bila mokra od kiše. Otišla je u dnevnu sobu, zapalila vatru u kaminu i kleknula ispred njega. Naišao je Đuk i legao pored nje. Toplina njegovog tela joj je prijala, ali to nije bilo ono što je želela, priznala je očajno. Znala je da želi Bredlija i to saznanje je skoro uništilo. Kako se to dogodilo? Zašto je dozvolila da se to dogodi? Godinama je živela po pravilima koje je sama za sebe postavila. Bila je sigurna i zadovoljna svojim životom, a zatim je Bredli kročio u njen život, počeo da je zbunjuje svojim postupcima...

~ 38 ~ Foxy


Zvoncica Vreme je prolazilo, ali ona toga nije bila svesna. Spustio se mrak i Đuk je, gladan i uplašen zbog neuobičajene mirnoće svoje gazdarice, počeo tužno da cvili. Izabela je želela da sklopi oči i da se prepusti snu, ali je Đuk uporno cvileo, a vatra u kaminu se ugasila. Imala je toliko toga još da uradi. Ustala je i podsmehnula se sebi zbog nepokretljivosti svog umornog tela u kojem je osećala na hiljade iglica. Znala je samo jedan način da potisne bol, a to je bilo da radi. Međutim, sada joj je bio potreban san. Spremila je hranu za Đuka i krenula u spavaću sobu. Bredli joj je pomogao, ali... za tu pomoć je tražio naknadu, naknadu koju nikad neće moći da prestane da plaća. Srce joj je zadrhtalo i počelo snažno da lupa kad je shvatila istinu. Zaljubila se u njega. Logično, to bi trebalo da bude nemoguće, ali više u njenom životu ništa nije bilo kao pre. Najviše od svega plašilo je saznanje da bi mu se, samo da nije bilo onog spasonosnog trenutka trezvenosti, predala i da bi uživala u tome. A on bi iskoristio njenu ljubav da dobije od nje ono što želi. Baš kao što je učinio i Travis.

Probudila se iscrpljena. U glavi joj je tutnjalo od mora koje su je te noći mučile. Kao dopuna tog njenog jadnog stanja, telo joj je bilo ukočeno, mišići umrtvljeni i bolni kad se pomerila. Sišla je u prizemlje u kućnoj haljini da pusti Đuka napolje, a zatim počela da sprema sebi kafu, zapinjući pri tom o kuhinjski nameštaj. Odjednom je osetila kako je vazduh u kuhinji guši i morala je da otvori prozor. Nebo je bilo sivo i sumorno. Vetar koji je duvao juče, sada je prestao, a temperatura je opala. Pogledala je barice u kojima su se ogledali tamni oblaci. Danas neće morati da poliva baštu. Moći će ceo dan da provede u šupi i da sortira cveće koje su juče nabrali, ali sada neće biti Bredlijeve pomoći. Bezvoljno se popela uz stepenice, gde se istuširala i obukla. Još jednom je pogledala kroz prozor, još više neraspoložena zbog sivila koje je obavijalo poljane. Upravo se okrenula od prozora kad je začula pucnjavu. Dolazila je sa Bredlijevog poseda i Izabela se uozbiljila, pitajući se na šta je pucao. Ponekad bi, posle skupljanja letine, grupe mladića provodile vikende u lovu na zečeve u okolini njenog poseda. Ali, bilo je čudno da neko puca u ovo doba godine.

~ 39 ~ Foxy


Zvoncica Umorno je sišla u prizemlje, odlučno rešivši da potisne Bredlija iz svojih misli i iz svog srca. Znala je da to neće biti lako. Bilo joj je potrebno da što više radi, a posla je, zaista, bilo na pretek, govorila je sebi zabrinuto. Dok je čekala da se ispeče tost, otvorila je vrata i viknula Đuka. Čekala je da začuje poznati zvuk metalne pločice koja bi obično udarala o njegovu ogrlicu dok je trčao. Pošto ni posle nekoliko minuta nije ništa čula, viknula ga je ponovo. Tost joj je iskočio iz tostera, ali sada nije na to obraćala pažnju, osećajući kako joj se iznenadni, neobjašnjivi osećaj straha penje ka grlu. Ti pucnjevi... Đuk je voleo da juri zečeve, iako do sada nije uhvatio nijednog. Da nije Bredli...? Ali ne. On bi video... Brzo je dohvatila svoje čizme i ne razmišljajući o panici koja je savladavala, potrčala je prema kapiji koja je vodila u polje. Nije ni obraćala pažnju na cveće koje je ostalo neobrano, trčala je stazom pokrivenom blatom, jedva čekajući da stigne do ograde iza koje je bio park oko palate. Stigavši do ograde, primetila je da joj ponestaje daha. Popela se na ogradu i sa njenog vrha je pogledom pretraživala park, izbezumljeno vičući Đukovo ime. Pošto nije čula nikakav odgovor, pojurila je ka potoku gde je bilo omiljeno Đukovo mesto za lov. Bez obzira koliko je glasno uzvikivala njegovo ime i naprezala se da čuje bilo kakav zvuk koji bi je podsetio na njega, nije bilo baš nikakvog znaka. Već skoro van sebe od straha, stigla je do potoka i tamo ugledala otiske njegovih šapa u blatu na prilično visokom delu nasipa. Potrčala je prema tom mestu i pogledala prema potoku. Tada ga je ugledala. Đuk je ležao na malom ostrvu od trave i blata, žalosno cvileći i zavijajući od bola. Kad mu se približila, ugledala je kapljice krvi koje su mu ostavljale trag na zadnjem delu tela. Sledila se od iznenadnog šoka. Jedan deo nje je bio spreman za ovo, ali drugi nije bio sposoban da veruje da bi Bredli mogao da uradi tako nešto. Podigla je ruku, želeći da ukloni ono što je zaklanjalo vidik i otkrila da su to suze, kojih je do tog trenutka bila sasvim nesvesna. Sagnula se i bolje pogledala svog psa. Đuk je ponovo zacvileo i podigao rep. Na mestu na kojem se zabio metak, bila je rana iz koje je neprekidno tekla krv. Ugledavši svoju gazdaricu, pokušao je da ustane, ali se zateturao od bola. Bilo joj je jasno da neće moći sam da ide kući i čvrsto ga je zagrlila, srećna što nije još jače ranjen. Đuk je bio prilično težak pas, a ona je bila krhka. Pogledala je strmi nasip i shvatila da neće moći da se popne sa Đukom u naručju. Moraće da krene uz potok, dok ne nađe neko niže mesto na nasipu.

~ 40 ~ Foxy


Zvoncica Čizme su joj klizile o kamenje prekriveno mahovinom. Nekoliko puta je skliznula u vodu koja joj je pokvasila noge i pored čizama. Svaki čas je pomišljala da će izgubiti ravnotežu i svaki čas je morala da zastane i malo se odmori, ali nasip je najzad počeo da se spušta i mogla je da ga preskoči i kroči na stazu. Kad je stigla do kapije na svom posedu, bila je toliko iscrpljena da verovatno više ne bi mogla ni da korakne da u njoj nije bilo toliko odlučnosti i rešenosti da mora da stigne do kuće. Ruke su je toliko bolele, a noge drhtale, da nije smela da se zaustavi, plašeći se da onda više neće moći da ih pokrene. Đuk je ležao u njenom naručju i dalje cvileći, dok joj je krv iz njegove rane kapala po ruci, a voda iz potoka ju je razlila po čitavom njenom telu. Podigla je ruku da odmakne kosu sa očiju i nekoliko kapi krvi završilo je na njenom licu. Skoro zaslepljena suzama od straha i napetosti, iznenada je shvatila da je stigla skoro do dvorišnih vrata. Kuća joj se lelujala pred očima, a zatim su se kolena savila pod njom i dok je pokušavala očajnički da se ispravi, dodirnule su je dve snažne ruke, koje su zatim preuzele teret koji je nosila. - Izi! Šta se desilo? - začula je Samantin zaprepašćen glas. Samanta? Izabela je sa teškoćom uspela da osmotri svoju prijateljicu, a zatim muškarca koji je stajao kraj nje. - Ako zaista želiš da znaš, pitaj njega - rekla je grubo. Videla je da su se Samanta i Bredli pogledali, a zatim ogorčeno nastavila. - Pitaj ga zašto je pokušao da ubije jadnog Đuka. - Izabela... - čula je upozorenje u Bredlijevom glasu, ali nije na to obraćala pažnju. - Moram da odnesem Đuka kod veterinara. - Ja ću ga odneti - Učtiv muški glas postajao joj je sve dalji. Bila je svesna ogromnog osećanja slabosti i snažne potrebe da je nadjača. - I tako ćeš imati novu priliku da ga ubiješ? - Drhtala je, a suze su joj se slivale niz obraze. - Spusti mog psa! Bredli je stajao tačno ispred nje, ali nije mogla dobro da ga vidi, jer je njegova figura postajala samo jedna tamna mrlja koja se pomerala na zastrašujući način. - Samanta, mislim da je najbolje da pozoveš lekara... - čula je za trenutak njegov glas, a zatim se ceo sve pretvorio u tamu koja je potpuno obavila.

~ 41 ~ Foxy


Zvoncica Kada je došla k svesti, ležala je na krevetu u svojoj sobi, a Samanta je stajala kraj nje, posmatrajući je zabrinuto. - Sve je u redu - rekla joj je. - Onesvestila si se, a nije ni čudo, koji si samo put prevalila sa Đukom u naručju. Bredli ga je odneo kod veterinara - dodala je, ugledavši zabrinutost u Izabelinim očima. - Oh, Izi, ne misliš valjda ozbiljno da je Bredli pucao na Đuka. Izabela je okrenula lice od svoje prijateljice, pošto je u Samantinim očima videla nesposobnost da poveruje u tako nešto. - Pozvala sam lekara - rekla joj je Samanta tiho. - Čini mi se da čujem njegova kola. - Nije mi potreban lekar - rekla je Izabela, pokušavajući da se uspravi. - Potreban mi je telefon da prijavim Bredlija policiji. - Moram da odem i da pustim lekara unutra - prekinula je Samanta. Krenula je iz sobe, ali je kod vrata zastala. - Izi... mislim da treba da porazgovaraš sa Bredom. Nemoguće je da je on pucao u Đuka. - Možeš da misliš što god hoćeš, Samanta, ali nećeš me ubediti. Začule su zvono na vratima i pošto je još jednom zabrinuto pogledala u svoju prijateljicu, Samanta je požurila niz stepenice. Neko vreme sve je bilo tiho, a zatim je Samanta stigla sa lekarom. Izabela ih je oboje sumnjičavo pogledala, pitajući se šta mu je ona rekla. Verovatno da je sišla s uma, šta bi drugo i mogla. Bilo je jasno da Samanta nikad neće poverovati da je Bredli odgovoran za Đukovu ranu. Neko vreme Izabela je slušala kako njena prijateljica objašnjava lekaru šta se dogodilo, a zatim je ponovo počela da drhti i suze su, odjednom, bez ikakvog određenog razloga, počele da se slivaju niz njeno lice. - To je neka vrsta šoka - čula je kako lekar govori, a onda je njegov glas postajao sve tiši. - Mislim da će se ponovo onesvestiti. Kad se ovog puta o sve stila, posmatrala je dva para očiju: zabrinute Samantine i pažljive oči lekara. Čula je kako lekar spominje reč „iscrpljenost” i otvorila je usta da to ospori, ali je iznenada savladao snažni nalet slabosti. Progutala je tabletu koju su joj pružili i ubrzo posle toga, lebdela je po toploj praznini gde je njen bol potpuno nestao.

~ 42 ~ Foxy


Zvoncica

VII Kad se Izabela probudila, bila je noć. Vrata od sobe su bila zatvorena. Obično ih je ostavljala otvorena, a svetla upaljena u hodniku, što je obično radila od kada je počela da živi sama. Pokušavajući da ustane, skoro je ispala iz kreveta. Telo joj je bilo samo masa bola, naročito ruke. Prilazeći prekidaču za svetio, čula je dobro poznato cviljenje i njene su oči, sada već naviknute na tamu, opazile Đukovu korpu. Upalila je svetio i kleknula na pod pored svog psa. Rana je bila očišćena i uvijena. Rep mu je uzbuđeno lupao o pod. Izabela je obavila ruke oko svog psa i čvrsto ga zagrlila, tiho šapćući njegovo ime. Vrata od sobe su se otvorila i Izabela se iznenadila kad je videla kako Bredli stoji na pragu. Činilo joj se da je on neuobičajeno visok, a taman kućni mantil koji je nosio, otkrivao je njegove duge, mišićave noge. Instinktivno je osetila da ispod tog mantila nema ništa. Ona je, za razliku od njega, imala na sebi kratku spavaćicu. Pred njom se stvorilo nejasno i zamagljeno sećanje kako joj Samanta pomaže da to obuče, ali je bilo toliko nejasno da nije bila sigurna da li je to stvarnost ili san. - Čuo sam da si ustala i pomislio da bi bilo dobro da ti saopštim radosne vesti u vezi sa Đukom. Veterinar ga je detaljno pregledao. Ko god da je pucao na njega, nije bio naročito precizan. Osim lakše rane i šoka, sa njim je sada sve u redu. - Jesi li rekao veterinaru da si ti pucao na njega? - pitala ga je ljutito. Jer, ako nisi, ja ću mu reći... i njemu i policiji - počela je da drhti. - Idi iz moje kuće! - Šta je s tobom? - prekinuo je Bredli blago. - Ne misliš valjda ozbiljno da sam ja pucao u njega? - Zar nisi? - upitala je Izabela, netremice ga gledajući. - Naravno da nisam! - Videla je da je sad već bio besan, skoro isto toliko besan koliko i ona sama. U njoj se, kao strela, pojavila iskra sumnje. Šta ako je pogrešila? - Samanta kaže da si čula pucnjeve. Možeš li da se setiš kad je to tačno bilo? - Oko devet sati. Na radiju su bile vesti - odgovorila je, misleći da on pokušava da je uhvati u klopku.

~ 43 ~ Foxy


Zvoncica - Jutros sam, baš u to vreme, bio na sastanku sa svojim knjigovođama. Siguran sam da će ti oni to rado potvrditi. Izabela nije želela da mu veruje. Želela je da ubedi sebe da tako bogat i moćan čovek kakav je on, može lako da nagovori svoje knjigovođe da je slažu, ali je znala da to nije istina. Isto kao što je, po načinu na koji je gledao, znala da je pogrešila. - Kako samo možeš da misliš da bih namerno povredio bilo koju životinju... i zbog čega bih to učinio? Izi, spusti se već jednom na zemlju. Da, voleo bih da kupim tvoj posed, ali ne želim ga baš toliko da sam spreman da zbog njega gazim sve pred sobom. Pogledao je tako oštro da je morala da spusti glavu pred tim pogledom. Kako je samo uspeo da je ubedi da je ona ta koja greši? - Neko je pucao na njega - rekla je strogo, otrgnuvši se od osećanja koji je njegova ljutnja izazivala u njoj. - Ili, možda hoćeš da kažeš da sam i to izmislila? - Ne budi ironična. Neko je pucao, ali je teško reći da li je to bilo namerno ili slučajno. Čuo sam da je bivši vlasnik palate retko odlazio na to mesto i da su neki stanovnici sela često, iako bespravno, koristili to mesto za lov. - Misliš li da su to om učinili? - Ili oni, ili možda grupa mladića koji gađaju vrane po okolini. Znala je da je to moguće, ali nešto joj je govorilo da su na psa ipak pucali namerno. Najzad, pas je bio izuzetno uplašen. - Nego, još nešto. Samanta mi je rekla da nisam prva osoba koja želi da kupi tvoj posed. - Nisi. Prošle godine to je pokušavao jedan građevinski inženjer. U lokalnoj štampi je pisalo da bi bilo bolje da se ovo zemljište pretvori u naselje. - Pogotovo deo na kojem je tvoj posed, jer ima izlaz na glavni put. - Tačno, iako izgleda da to nije važno, jer je on sad kupio deo poseda koji je nekada bio farma starog imanja. Čula sam to od gospode Vejn, kad sam bila kod nje pre neki dan. Nagnula je glavu nad Đukom, milujući ga po leđima, i tako nije videla da se Bredli na trenutak namrštio. - Đuk će se uskoro sasvim oporaviti - rekao joj je. - Doneo sam ga ovamo, jer sam mislio da će te to obradovati kad se probudiš. U grlu je nešto iznenada steglo. Zašto se toliko brinuo o njoj, kad je imao hiljadu razloga da je mrzi? Sad mu je već sigurno jasno da mu neće prodati svoj posed.

~ 44 ~ Foxy


Zvoncica - Hvala ti - rekla je tiho i podigla pogled bas u trenutku kad su mu se oči zablistale od zadovoljstva. - Nije bilo tako teško, zar ne? - rugao joj se. Pretvarajući se da nije čula njegovo pitanje, skrenula je razgovor na drugu temu. - Šta radiš ovde? - Lekar je rekao da ne smeš ostati sama. Samanta je htela da ostane, ali pošto ona ima i porodicu o kojoj treba da se brine, rekao sam da ću ja to učiniti. - Izraz njenog lica naterao ga je da promeni ton. - Izi, molim te, zaboravi prošlost i prestani da me kažnjavaš zbog nedela koje je počinio drugi čovek. - Mislim da ste slični... ti i Travis... Videla je bes koji je sevnuo preko njegovog lica kao munja, osvetljavajući mu oči takvom žestinom da je zadrhtala od tog izraza. - U tom slučaju, neće te iznenaditi ako učinim ovo, zar ne? - rekao joj je grubo, a zatim je podigao i poneo ka krevetu. Uzviknula je, ali se zvuk izgubio kad je bacio na krevet, a zatim je .osetila njegovo telo na svome. Izabela se ukočila, setivši se svoje prve bračne noći. Travis je tada nije poštedeo ničega, ni svog prezira, ni mržnje prema njoj... prema svima onima koji poseduju bogatstvo koje on nema, ni svoje vizije njihovog budućeg zajedničkog života. Prvo je pokušala da mu se protivi, a zatim je shvatila da ti njeni pokušaji u njemu bude sve veće nasilje u kome je on uživao. Sada je i Bredli nameravao da je povredi. Zatvorila je oči i ukočila se, dok je njeno telo čekalo bol i poniženje. A onda, sasvim neshvatljivo, bila je slobodna. Dušek se polako pomerio dok se Bredli udaljavao od nje. Srce joj je bolno lupalo u grudima. Otvorila je oči i ugledala Breda kako sedi na ivici kreveta i posmatra je sa izrazom koji nije mogla da protumači. Pružio je ruku ka njoj, želeći da je dodirne, a ona je skoro odskočila od njega, nesposobna da spreči taj pokret. - Izi, toliko mi je žao - čula je njegov glas. - Nisam smeo to da uradim... U početku nije mogla da poveruje. On joj se izvinjavao. Travis to nikad nije učinio, on je uživao u njenom strahu, A Bredli je bio sav bled od zaprepašćenja. Podigla je pogled ka njegovim očima i u njima je videla isti strah i isti bol koji su izvirali i iz njenih očiju. Iz nekog do tada skrivenog izvora saosećanja, njena ruka se pokrenula i pokrila njegovu na način koji je govorio da želi da ga uteši.

~ 45 ~ Foxy


Zvoncica Srce joj se steglo od patnje koja je zatamnela njegove oči. Dok ga je s čuđenjem i dalje posmatrala, nesposobna da poveruje da se u njemu krije toliko emocija, on je podigao njenu ruku ka svojim usnama i toplo joj stegao prste, spuštajući nežan poljubac na njen dlan. Telo joj je zadrhtalo i oči se ispunile suzama. - I ja sam pogrešila isto koliko i ti. Nisam smela toliko da te naljutim. Travis... - Ne - naglo je prekinuo, spuštajući njenu ruku, a zatim, pošto je video kako su joj se oči zamaglile od suza, pomilovao je po licu i tiho nastavio. Naljutila si me, ali ljutnja ne bi smela da bude izgovor za nasilje, naročito ne seksualno nasilje. Prezirem takve ljude, a sad se osećam kao zločinac što... - Nema potrebe da se tako osećaš - prekinula ga je Izabela. - Nisi me povredio, - Nisam te povredio? - Oči su mu postale skoro crne. - Zar ni sad ne razumeš? Usne su joj podrhtavale, a on kao da nije mogao da odvoji pogled od njih. Stresao se, a zatim je zaštitnički zagrlio. - Nisam hteo da te povredim, Izi. Hteo sam... Oh, do vraga promrmljao je. Izabela je znala da će je poljubiti, isto kao što je znala da je mogla sasvim lako da ga zaustavi, ali nije osećala nikakvu potrebu da učini to. Nije osećala nikakvu drugu potrebu osim da se privije uz njega uz jedva čujni uzdah zadovoljstva kad je spustio svoje usne na njene, polako i nežno, kao da se plašio da će je povrediti. Telo mu je bilo čvrsto uz njeno, a mišići na rukama zategnuti kad je obuhvatio njeno lice i pokušao da se suprotstavi žudnji koja je besnela u njemu. Kasnije Izabela nije bila sigurna kako je znala da je on želi, da je želi toliko da ga je telo zbog toga bolelo, ali znala je to... Kad je nežno spustio na krevet, Bredlijeve usne prvo su dodirnule njene slepoočnice, spuštene očne kapke, njenu bradu, nežnu liniju njenog vrata, i najzad, kad je već mislila da više neće moći da izdrži, njene usne, upijajući ih kao neko ko već dugo nije okusio takvo zadovoljstvo. Priljubljena uz njegovo telo, osećala je divlje lupanje srca kao da je ono bilo njeno. Gorela je od želje da joj skine odeću i da počne da joj dodiruje kožu. Gorela je od želje da on svojim snažnim rukama pređe preko nežne obilne njenih bokova i struka, da obujmi njene čvrste grudi i spusti usne na njihovu meku kožu. Nekada se grozila i same pomisli da vodi ljubav sa nekim muškarcem, a sada je umirala od želje da to učini.

~ 46 ~ Foxy


Zvoncica Telo mu je bilo tako vrelo i nije mogla da potisne jauk od skoro nepodnošljivog zadovoljstva. Ipak, činilo se da on ne žuri. Osetila je njegovu napetost kad mu se još jače približila i ugledala neku tamnu senku u njegovim očima. Znala je da je želi isto koliko i ona njega, a ipak, kad je izgovorio njeno ime, u njegovom glasu je osetila hladnoću koju nije želela da čuje i zato je okrenula glavu i spustila svoje usne na njegove, pokušavajući tako da ga nagovori da je ne odbaci. Oči su joj se ispunile suzama, a čitavo telo joj je drhtalo od prejakih emocija. Ako je sada odbaci, znaće da je sve bilo samo laž, da sva njegova nežnost ne znači ništa, osim da je Travis bio u pravu kad joj je rekao da je nijedan muškarac ne bi poželeo. I ne znajući to, pogledom koji mu je uputila, saopštila mu je sve svoje misli i on je, kao čovek koji zna da bi trebalo da nastavi da se bori protiv talasa žudnje, osetio kako joj se telo pomera pod rukama i stvarnost je odjednom prestala da bude važna kad je pronašao otvor na njenoj spavaćici i spustio usne na mirisno udubljenje njenih grudi. Na kraju, Izabela mu je sama pomogla da joj skine tanku spavaćicu. I dok je tako klečala na krevetu, okupana mesečinom, iznenada je postala ponosna na svoje telo, instinktivno znajući kakav efekat na njega imaju obline njenih bokova i punoća njenih grudi. Ubrzo i on je ostao bez odeće, dok su njene ruke spretno i neverovatno sigurno otkopčavale njegov kaiš i klizile niz njegove grudi. Divila se njegovim zategnutim mišićima, snažnom mirisu uzbuđenja koji je dolazio sa njegove kože, vrelini koja je pržila kad bi je dodirnula. Najzad je ona preuzela vodeću ulogu i spustila usne na njegov vrat, upijajući vreo ukus njegove kože, osećajući kako mu puls snažno vibrira dok je sklapao oči i drhtao, nesposoban da sakrije svoju želju za njom. Iznenada se osetila potpuno oslobođenom od prošlosti. Osećala se sasvim slobodnom da kontroliše svoj život. Postala je gospodarica svog tela i pustila je usne da nestašno klize niz njegovo telo. Odjednom, čula je njegov uzvik dok je odvajao od sebe. - Ne - rekao joj je promuklim glasom. - Izi... suviše je rano. I dok ga je ćutke gledala, progunđao je nešto sebi u bradu i nežno je zagrlio. - To nije zbog toga što te ne želim! Sigurno već znaš da te želim... Ona ga je gledala očima sleđenim od bola. Povukao je ka sebi i strasno poljubio njene usne, kao da je hteo da je natera da mu poveruje. On je uopšte nije želeo... Sve je to bilo samo sažaljenje, samo pretvaranje... a ona se ponizila pred njim... Stresla se. Telo joj je odjednom postalo hladno kao led.

~ 47 ~ Foxy


Zvoncica - Izi, dozvoli da ti objasnim... - Nije potrebno. Žao mi je što sam te dovela u nepriliku. Nisam to htela. Suviše emocionalne napetosti u jednom danu. Sada više ne moraš da ostaješ ovde. Sa mnom će biti sve u redu. - Izi... - počeo je. Više nije mogla da izdrži. Ako on ovde još malo ostane, srce će joj se totalno raspući. - Molim te... - molila ga je tiho, nemajući snage ni da ga pogleda. - Izvini - rekao je, kao da je znao kroz šta je sve morala da prođe, i pokupio svoju odeću. Držala je oči zatvorene, sve dok nije bila sigurna da je otišao. Volela ga je i mislila da i on nju želi... nekoliko divnih, veličanstvenim trenutaka živela je u ubeđenju da je on želi, ali to je bilo samo sažaljenje... Pogrešno je protumačila poruku u njegovim očima i oboma je nanela bol. I dalje je sedela nepokretno, gledajući u prazninu, pitajući se šta je to u njoj što je tera u propast kad su intimne veze u pitanju. Bredli nije kao Travis. Nije tako pohlepan, sebičan i bezobziran. Jedino što im je zajedničko jeste činjenica da nijedan od njih nije mogao da je voli.

~ 48 ~ Foxy


Zvoncica

VIII Prvi put od kada je počela sa ovim poslom, Izabela je osetila da nije sposobna za rad, ne samo zbog fizičke iscrpljenosti, već i zato što nije imala volje za rad. Nije imala volje ni za šta, priznala je sebi, dok se saginjala da pomiluje Đuka koji je verno ležao kraj njenih nogu. Đuk je čuo zvuk kola pre nje, počeo da lupa repom o pod i da laje od sreće. Pre nego što je Izabela i stigla da pomisli da ode u sobu i obuče nešto prikladnije od spavaćice, na vratima je stajao Bredli. I protiv svoje volje, osetila je kako joj srce izbezumljeno lupa u grudima i kako je obliva talas zadovoljstva dok mu je otvarala vrata. Znala je da će moći da se kontroliše jedino ako se drži dalje od njega i zato je koraknula nekoliko koraka unazad i pustila ga u kuhinju. Prvo što je na njemu zapazila bila je njegova elegantna odeća. Umesto izbledelih farmerki i majice, sad je na sebi imao besprekomo ispeglanu košulju i poslovno odelo. Dok je prilazio korpi i saginjao se da pomiluje Đuka, zapahnuo je njegov miris. - Nemoj - upozorila ga je Izabela, zbog čega se on naglo okrenuo i mrko je pogledao. - Neću ga povrediti - rekao je. - Mislio sam da smo to sinoć raščistili. - Ne, ne razumeš, ne radi se o tome - rekla je Izabela. - To su samo učtive laži, Izi. Već si mi jasno dala do znanja da ne želiš da prilazim Đuku. Šta misliš da bih. mogao da mu uradim, ovde, u tvom prisustvu? - Ne radi se o tome! - uzviknula je nestrpljivo i napravila nekoliko koraka ka njemu, osećajući potrebu da ga uveri u svoje razloge. I on se pomerio u isto vreme, tako da se iznenada našla samo na nekoliko koraka od njega. Sada je bila suviše blizu da bi mogla da bude bezbedna, primetila je usplahireno, kad je njegov nagli pokret zatalasao vazduh između njih i kad je osetila miris njegovog tela, koji je podsetio na ono što se dogodilo prošle noći. Lice joj se naglo zarumenelo, a telo je odavalo njenu uznemirenost i uzbuđenje. Duboko je udahnula vazduh i pri tom su joj se grudi podigle i dotakle meki pamuk njegove košulje. Bredli, koji je do tada gledao pravo u njene oči, sada je spustio pogled na njeno telo. Zadrhtala je i osetila vrelinu i slabost u nogama. - Rekla sam to zbog tvog odela - rekla je drhtavim glasom. - Zbog toga nisam htela da se približiš Đuku. Sad se linja i odelo bi ti bilo puno dlaka.

~ 49 ~ Foxy


Zvoncica Bredli je slušao, ali još uvek nije mogao da skrene pogled sa njenih grudi. - Zbog mog odela? Sad joj je bio tako blizu da je njegov dah toplo milovao po koži. Ponovo je pogledao u oči i osetila je da bi mogla da se utopi u dubini njegovih očiju. Telo joj je zatreperilo. Pošto je osetila poznati bol u grudima, spustila je pogled na njih, a crvenilo joj je prekrilo kožu kad je videla da Bredli prati njen pogled. - Tako si divno osetljiva ovde... Svest joj se zamutila kad je podigao ruku i spustio je na njene vrele grudi. - Noćas nisam mogao da spavam. Neprekidno sam mislio o ukusu i mirisu tvoje kože. Lagao je... Ova prigušena nit žudnje u njegovom glasu, sigurno je samo plod njene mašte. - Znaš li da i na samu pomisao na tebe, reagujem kao nezreli tinejdžer. Izi... Izgovorio je njeno ime i odjednom se našla u njegovom naručju, tiho uzdišući zbog žudnje koja je sve više savlađivala. Jedna ruka mu je bila u njenoj kosi, a druga na njenom struku, dok su mu usne nestrpljivo dodirivale njene. Ošamućena od žudnje i zadovoljstva, privijala se sve jače uz njega, stežući mu ramena, dok on iznenada nije prekinuo poljubac, promrmljavši nešto sebi u bradu, a zatim je naglo pustio. Dok ga je posmatrala očima tamnim od strasti, pomislila je da će je ostaviti, ali on je samo nestrpljivo skinuo sako, odvezao kravatu i otkopčao košulju. - Izi... što tako stojiš i gledaš me? Dođi... - molio je, ponovo je privlačeći k sebi. - O ovome sam razmišljao cele noći. Osetila je kako joj njegovi bokovi sve više pritiskaju telo dok mu je milovala kožu. Prošaputao je nešto uz njen vrat, ali značenje tih reči odmah se izgubilo, jer je njegovo telo govorilo umesto njega. Dok je osećala čvrstinu njegovog tela uz svoje, sve razumne misli polako su bivale potisnute iz njene svesti, a u grlu su joj se skupljali tihi zvuci zadovoljstva i nestrpljenja dok je željno uvijala svoje telo uz njegovo, a drhtaji su je potresali kad su mu ruke pronašle njene grudi. Njegove usne su opet bile na njenima. Vrelina i slast poljubaca opet su je odvodile u svet zanosa. - Želim te... - čula je njegov šapat uz svoje usne. - Želim ovog trenutka da te ponesem sa sobom, da te čujem kako vrištiš od zadovoljstva. Želiš li

~ 50 ~ Foxy


Zvoncica to, Izi? - šaputao je i kao da je već znao odgovor, uhvatio je njenu spavaćicu i nežno je povukao preko njene glave. Njeno nago telo sada se priljubilo uz njegovo. Vrelo uzbuđenje jurnulo joj je kroz vene, a telo joj je nestrpljivo odgovaralo na njegove dodire. Njegove usne su joj pržile kožu dok su klizile po nežnim linijama njenog vrata. Ošamućena od žudnje koju je izazivao u njoj, od žudnje koja je prevazilazila ono što je ikad osećala prema Travisu, jedva je čula kad je otkopčao pantalone, ne razmišljajući o nameri koja se krila iza njegovog pokreta kad ju je okrenuo i poneo do zatvorenih vrata, uz koja je zatim naslonio. Osetivši čvrstinu njegovih nagih butina, koje su se privijale uz njene, skoro se onesveštila od zadovoljstva. Uzdisala je dok su je njegove ruke milovale tako nežno da više nije bila u stanju da se odbrani od osećaja koje je u njoj izazivao. - Tako si ženstvena i izazovna. Znaš li koliko čeznem za tobom? Privila se uz njega željno i zavodnički, želeći ga u sebi. Osetila je njegove ruke na svojim bokovima i zadrhtala je od nestrpljenja, očekujući zadovoljstvo koje će uskoro osetiti. U daljini su se začula crkvena zvona i Bredli je naglo pustio, tako naglo da nije odmah mogla da shvati šta se događa. Otvorila je oči koje su joj se zamaglile od suza kad je videla kako stoji nekoliko koraka od nje, okrenut leđima. - Ne mogu da ostanem - rekao je, oblačeći pantalone. - Do jedan moram da budem u Londonu. Kad je ugledao njen izraz lica, promrmljao je nešto sebi u bradu i ponovo joj prišao. - Oh, Izi, nemoj me tako gledati... Ponos je terao da se udalji od njega, ali on joj to nije dozvoljavao, držeći je čvrsto uz sebe. - Ne, pusti me da te držim samo minut. Uništiće me ono što u meni izazivaš, nadam se da to znaš. Jutros sam došao ovamo samo da vidim kako je Đuk i da ti kažem da ću nekoliko dana biti na putu. To je sve. Ona je bila kriva za sve? Izazvala ga je... to je hteo da kaže? Telo joj je postalo hladno i odgurnula ga je od sebe. - Žao mi je što sam te zadržala - rekla mu je oštro, okrećući se od njega, a zatim, pošto je skupila svu svoju hrabrost i ponos, ponovo se okrenula ka njemu i nastavila hladno. - Ako ti je tako očajnički potrebna žena, da se uzbudiš čim vidiš neko žensko stvorenje, onda je bolje da se ne vraćaš ovamo. Ne želim te u svom životu, Bredli - lagala je.

~ 51 ~ Foxy


Zvoncica - Pre pet minuta nisam imao takav utisak - zaključio je. Za trenutak nije znala šta da kaže, a zatim je slegnula ramenima i počela što je ravnodušnije mogla. - Iskusan si i vešt, sasvim je prirodno što si me uzbudio. - Hoćeš da mi kažeš da je to sve što se između nas desilo? - Da - i dalje je lagala, terajući sebe da ga gleda pravo u oči i moleći se da on u njenim očima ne primeti istinu koja se tamo sigurno nazirala. Za trenutak je pomislila da će je zgrabiti, ali on se samo odmakao od nje i počeo da vezuje kravatu. - Sada nemam o vremena da završimo ovaj razgovor, ali nemoj da misliš da ću dozvoliti da ostane na ovome. Otvorio je vrata i izašao napolje. Izabela je i dalje stajala na istom mestu, osećajući se toliko iscrpljenom, da nije mogla ni da se pomeri. Bila je toliko zadubljena u misli da je jedva čula zvuk telefona koji je uporno zvonio. Na njeno iznenađenje, bio je to njen advokat, a vesti koje joj je saopštio, još su je više iznenadile. Krisu se ponovo javio advokat onog građevinskog inženjera, koji ponovo želi da kupi njen posed. Odmah mu je rekla da kaže tom čoveku da samo gubi vreme i da nikad neće prodati svoj posed. Te noći Izabela nije dobro spavala, jer je Bredli neprestano proganjao u snovima. Probudila se osećajući bol od žudnje za njim, goreći od želje da uzme ono što joj pruža, iako joj je razum govorio drugačije. Već posle dva dana provedenih bez njega, Izabela je morala da prizna da je pogrešila kad je mislila da zna šta je usamljenost. Morala je da prihvati zastrašujuću činjenicu da je sad već suviše kasno da pokušava da ga isključi iz svog života. Njena ljubav prema njemu rasla je tako neočekivano, tako brzo, da je znala da je nemoguće da je sada iskoreni iz svog srca. Razum joj je govorio da, zbog sopstvenog mira treba što manje da ga vida kad se vrati. A opet, svaki put kad bi se setila žudnje koju je videla u njegovim očima, želje koju je osetila u njegovom telu, razum bi bio potisnut pred moćnim glasom njene ljubavi. Plašila se te ljubavi jer je znala da je on ne voli... Trećeg dana nakon Bredlijevog odlaska, došla je Samanta, veselo joj saopštavajući da se sprema da ide sa porodicom na odmor. - Neki naš poznanik ima vilu u Italiji i zamolio me je da renoviram njenu unutrašnjost. Pretpostavljam da ne vredi ni da te pitam da pođeš sa nama.

~ 52 ~ Foxy


Zvoncica - Kako da pođem? - Izabela je odmahnula glavom. - Prvo, imam previše posla, a zatim, tu je i Đuk. - Zar Bred ne bi hteo da ga pripazi za to vreme? - On je sada na putu - rekla je Izabela, okrećući glavu na stranu da Samanta sa njenog lica ne bi pročitala istinu. - Na putu je? U Londonu? - rekla je Samanta. - Ali, on se već vratio. Mislim da je sinoć doputovao, bar mi je tako rekao jutros. Telefonirao mi je i zamolio me da svratim do njega kako bi se dogovorili o poslu. Bredli se vratio, znači, ovde je već skoro jedan dan, a nije se ni potrudio da joj se javi. Tako joj je malo značila činjenica da mu je ona sama rekla da više ne dolazi kod nje... Oči su je pekle i imala je užasan osećaj da će zaplakati. Samanta je ostala još nekoliko minuta, veselo čavrljajući o svom putovanju u Italiju. Iako je želela da bude sama, čim je Samanta otišla, Izabela je počela da drhti od nepodnošljive praznine, koja je vladala svuda oko nje. Šta li je to Bredli učinio da joj je, do sada prijatna samoća, postala nešto čega se užasavala. Skuvala je sebi kafu i pozvala Đuka. Čekalo ju je puno posla. Trebalo je uključiti uređaj za navodnjavanje, a zatim prevrnuti i pregledati cveće koje su ona i Bred nabrali... Radila je celo prepodne, sve vreme pažljivo osluškujući, nadajući se da će čuti zvuk telefona ili kola, koji bi nagovestio Bredov dolazak. Ali, sve je bilo mirno. Suviše mirno, pomislila je s jezom dok se vraćala kući. Znala je da bi trebalo da spremi nešto sebi za jelo, ali bila je suviše bezvoljna i suviše iscrpljena da bi joj tako nešto bilo važno. Želela je samo toplu kupku i čašu mleka. Lažeš, rugao joj se neki unutrašnji glas. Ti želiš Breda. I morala je da prizna da je to tačno, iako je to saznanje bolelo još više zbog toga što je znala da su sve njegove reči bile neistinite. Da je bio iskren, došao bi do nje čim je stigao nazad. Te noći joj je trebalo puno vremena da zaspi, a kad je najzad utonula u san, Đuk, koji je još uvek spavao u korpi pored njenog kreveta, naglo je ustao i počeo da laje. Podigao je uši i osluškivao nešto što ona nije mogla da čuje, a zatim izišao iz korpe i potrčao u prizemlje. Izabela se potpuno razbudila tek kad je čula glasno, divlje lajanje, koje je upozoravalo na opasnost. Isprva, još uvek omamljena snom, pomislila je da je došao Bred i sela je na krevet, očekujući da on zakuca na vrata. Ali, umesto toga, Đukovo lajanje je postajalo sve glasnije i sve strašnije. Dozivajući ga, Izabela je brzo ustala i potrčala u prizemlje.

~ 53 ~ Foxy


Zvoncica Ugledala ga je kako stoji uz vrata koja su vodila u dvorište. Dlaka mu je bila nakostrešena, a režanje postajalo sve izbezumljenije. Pokušala je da ga smiri, govoreći mu da nema nikoga, ali on je nije slušao, već je grebao po vratima, želeći da ga pusti napolje. Znajući da se neće smiriti dok ga ne pusti, Izabela je najzad popustila i otvorila vrata. Izašla je za njim, drhteći kad je sveži noćni vazduh dotakao njenu kožu. Nije se ni setila da obuče kućni mantil, a svaka pomisao da se vrati po njega, izgubila se kad je došla do kraja dvorišta i tamo se zaustavila začuvši neko zloslutno pucketanje i osetivši miris dima. Brzo je potrčala prema mestu odakle je taj miris dolazio i tad je ugledala plamenove koji su se gramzivo penjali uz prozor štale, tačno pored šupe gde se sušilo cveće koje je nabrala uz Bredovu pomoć. Ne razmišljajući ni o čemu drugom, potrčala je ka šupi, otvorila vrata i počela da iznosi korpe sa suvim cvećem. Nije joj ni palo na pamet da bi mogla da nastrada. Želela je samo da spase svoje cveće i dok je radila, pokušavala je da otkrije kako je izbila vatra. Vatra se brzo širila, uskoro će stići do šupe. Tek tada je shvatila opasnost u kojoj se nalazila, tek tada joj je postalo jasno da će sve izgubiti. Ne samo ono od čega joj je zavisio posao, već i kuću, a možda i život. Ipak je stajala na istom mestu, nemajući snage da se pomeri, omamljena stravičnim odsjajem vatre. Videla je kako se plamenovi probijaju kroz vrata i krov štale i kako brzo zahvataju i krov šupe. U daljini je čula zvuk vatrogasnih kola i za trenutak je okrenula glavu ka njima, ali vatra joj je opet odvukla pažnju. Gledala je kako uništava sve na čemu je do tada radila. Bila je već skoro opkoljena plamenovima kad su neka kola zaškripala, zaustavljajući se u dvorištu. Njihov vozač je naglo izašao iz kola i brzo potrčao do nje, podižući je sa zemlje baš u trenutku kad je zapaljena greda sa krova pala na zemlju, udarajući mesto na kojem je ona stajala. - Ludo jedna! - uzvuknuo je Bred grubo. - Šta to, dovraga, radiš? Zar ne vidiš u kakvoj si opasnosti? Opasnost...? Oh, da, videla je vrlo dobro. Oči su joj se raširile, a pogled prikovao za njega, dok je pokušavala da se istrgne iz njegovih ruku. Ovaj čovek je opasnost... patnja i skoro nepodnošljivo zadovoljstvo, sve spojeno u jednom biću. Istim naporom kojim je ona nastojala da ga se oslobodi, on se trudio da je zadrži, čvrsto je stežući, a zatim je podižući i noseći pored ljudi u uniformama, koji su se iznenada našli svuda naokolo. Bred je zastao kraj jednog od njih i Izi je jedva čula njihov razgovor. - Mislim da nećete moći puno da spasete od sporednih prostorija,

~ 54 ~ Foxy


Zvoncica - Verovatno. Koliko ljudi ima u kući? - Samo devojka. Ona je ovde, sa mnom. Odvešću je kod mene. Ponovo je podigao i poneo do svojih kola. - Đuk - tiho je promrmljala kad ju je spustio na sedište. - Eno ga iza tebe - rekao je Bred. - Izgleda da je mnogo razumniji od svoje gazdarice. Šta si, kog vraga, htela da uradiš, kad si onako tamo stajala? Zar ne shvataš da si mogla da pogineš? Njegove reči su joj predočile pravu opasnost u kojoj se nalazila, mnogo jasnije nego sama vatra. Stresla se i naslonila na sedište, izbezumljena od straha, drhteći od hladnoće i stežući ruke oko svog tela. Tek tada je shvatila šta ima na sebi. - Ne mogu ovako ići. Moram nešto da obučem. - Nećeš ići u kuću sve dok vatrogasci ne kažu da je ona bezbedna. Izi, kaži mi, molim te, šta si to radila? Nisi čak pozvala ni pomoć. Da nisam video vatru i pozvao vatrogasce... - Ti si ih pozvao? - Da. Izišao sam napolje da se prošetam... - U dva ujutro? Iznenada je savladala snažna drhtavica i morala je da zatvori oči, nesposobna da nastavi sa ispitivanjem. Pozlilo joj je kad je najzad potpuno shvatila opasnost u kojoj je bila. Opasnost iz koje je Bred izbavio...

~ 55 ~ Foxy


Zvoncica

IX Kad su stigli do palate, Bred je zaustavio kola i otkopčao svoj pojas. Pre nego što je mogla i da se pomeri, već je otvarao vrata sa njene strane i podizao je u svoje naručje. - Mogu i sama da idem - usprotivila se, ali glas joj se izgubio pred divljim lupanjem njegovog srca. Zašto je bio tako ljut na nju? Zaprepašćeno je uzviknula kad je videla da su ulazna vrata palate otvorena. - Kad sam ugledao vatru - objasnio joj je - vratio sam se da ti telefoniram. Tek tada sam pomislio da bi mogla da budeš toliko glupa da pokušaš sama da ugasiš vatru. Pošto se nisi javila, pomislio sam... - Izabela je osetila drhtaj koji je zahvatio njegovo telo, zbog koga je ruka kojom je držao, stegla toliko da je kriknula od bola. - Dovraga, Izi! - uzviknuo je. - Kaži mi već jednom, šta si htela da postigneš radeći tamo u ovo doba noći? - Nisam radila. Đuk me je probudio. Nije hteo da se smiri, pa sam ga na kraju pustila napolje i pošla za njim. Tek tada sam osetila miris dima i videla vatru. - Sve vreme si bila u kući? - Naglo je spustio na noge i zagledao se u nju. - Pa zašto onda, dovraga, nisi tamo i ostala? Šta te je nateralo da odeš tamo? Zar nisi pomislila na opasnost koja te je tamo čekala? - Nisam - rekla mu je iskreno. - Mislila sam na cveće koje smo obrali. Morala sam da ga iznesem. - Šališ se. Zar zaista hoćeš da mi kažeš da si rizikovala život da spaseš tu gomilicu cveća? Videla je kako mu vene na vratu trepere, kako mu oči postaju skoro crne od besa. Ali i ona je bila besna, toliko besna da je morala da mu uzvrati istim tonom. - Gomilicu cveća? Možda je za tebe to samo gomilica, ali za mene je to čitav život. Nisam mogla da dozvolim da ga vatra uništi, ne posle truda koji smo uložili da ga spasemo pre oluje. U toj šupi se nalazio skoro ceo moj godišnji prihod. Zato sam morala da iznesem to cveće. - Godišnji prihod? - uzviknuo je zaprepašćeno. - A koliki je tvoj godišnji prihod?

~ 56 ~ Foxy


Zvoncica - Pet-šest hiljada funti - izgovorila je bespomoćno, ne usuđujući se da ga pogleda kad je videla kako mu bes izobličuje lice. - Pet-šest hiljada funti? Rizikovala si svoj život zbog pet-šest hiljada funti? Dođi ovamo - skoro je odvukao u radnu sobu i spustio je na stolicu. Da te naučim bar nekim osnovnim stvarima iz ekonimije. Da si pametno uložila novac koji sam ti ponudio za tvoj posed, imala bi godišnji prihod koji bi daleko nadmašio pet-šest hiljada. Zašto? - upitao je očajno. - Zašto ovako sebe kažnjavaš? Prišao joj je i uzeo joj ruku. - Šta to sebi činiš, Izi? Koliko ćeš još godina moći sebe da teraš da radiš onako kako to činiš sada? Koliko ćeš još godina moći da radiš sama... i zbog čega? - Za nešto što mi je mnogo važnije od novca - odgovorila mu je kad je najzad uspela da dođe do glasa. - Za samopoštovanje, za pravo da dokažem sebi da mogu da budem nezavisna i samostalna. - A to ti je jako važno, zar ne? - upitao je cinično. - Zar ti do sada još niko nije rekao da nijedan muškarac, nijedna žena ne može da živi kao neko ostrvo? Naravno da su joj rekli, i to koliko puta, koliko su je samo puta upozoravali na opasnost od izolovanosti u kojoj ona živi. - U redu, jednom ti je nanet stravičan bol, ali to svakako ne znači da moraš da okreneš leđa od ostalog dela čovečanstva. - I nisam - rekla mu je, drhteći sve jače. - Oh, jesi, jesi, Izi. - Prestani već jednom da me psihoanaliziraš - naglo ga je prekinula. To što ne živim onako kako je to uobičajeno za ženu mojih godina, to što nemam muža i decu, ne znači da sa mnom nešto nije u redu. - Ne, ne znači - složio se s podsmehom, dok se crvenilo sve više penjalo u Izabelino lice zbog načina na koji je gledao. - O čemu to govoriš, Bredli? - upitala je, ne razmišljajući o opasnosti u koje ju je to pitanje dovodilo. - Govorim o tome da me uvek tako uzbudiš, a zatim mi okrećeš leđa. Govorim o činjenici da me pustiš da ti priđem tako blizu, a ipak me držiš daleko od sebe. Govorim o činjenici da si svojevoljno i suludo rizikovala život umesto da si zatražila pomoć. Zar ti to ne govori ništa o sebi, Izi? - Samo to da volim svoju nezavisnost, što sam znala i ranije. - Voliš svoju nezavisnost - rekao joj je s podsmehom, a zatim su mu se usne stegle od umora i nestrpljenja. - Ovaj razgovor nas nikud neće odvesti. Bolje da iskoristimo još ovo malo što nam je preostalo od noći i

~ 57 ~ Foxy


Zvoncica pokušamo malo da odspavamo. - Primetivši njen zabrinut pogled, dodao je. - Čim vatrogasci završe, obavestiće nas šta su uradili. Dao sam im moj broj telefona. - Nema potrebe da ideš sa mnom gore - rekla mu je kad je i on krenuo za njom uz stepenice. - Samo mi kaži u kojoj sobi mogu da spavam. - Možeš u kojoj god hoćeš, sve su nameštene. - Gde ti spavaš? - upitala ga je brzo, a zatim joj se lice skoro užarilo od vreline kad je ugledala zadovoljstvo koje mu je zabilstalo u očima. - Najzad! - uzviknuo je podrugljivo. - Iako sam siguran da nije baš mnogo ostalo ni od noći, ni od moje energije da bih mogao da prihvatim tvoj poziv. Izabela nije znala šta je bilo veće: njen bes ili njeno zaprepašćenje. Dobro je znao da ga nije to pitala zato što je htela da spava s njim u istoj sobi. - Ako je to trebalo da bude šala, moram da ti kažem da nemaš smisla za humor. Odmah nakon toga požalila je zbog svojih reči, jer joj je on prišao i rekao. - Ko se šali? Želim te u svom krevetu još od trenutka kad sam te prvi put ugledao. - Ako očekuješ da će me to tvoje priznanje usrećiti - rekla je, očajnički se boreći protiv reakcije koja se javljala u njoj zbog njegove blizine - imam da ti saopštim neke novosti. - Bolje da ih prećutiš. Njima možeš samo sebe da obmanjuješ. Telo te odaje, Izi, i to mnogo glasnije od reči. Suviše kasno je shvatila da je istina ono što je govorio. Njena spavaćica nije mogla da sakrije njeno uzbuđenje. - Umorna sam. Idem na spavanje - rekla mu je kratko i brzo se okrenula i pošla uz stepenice. Stigla je skoro do kraja stepeništa kad se setila da joj još uvek nije rekao koja je njegova soba. Dok je razmišljala da li da mu ponovo postavi to pitanje, Bredli joj je sam odgovorio, kao da je pročitao njene misli. - Pustiću te da sama otkriješ koja je moja soba. - Želim da znam koja je tvoja soba, Bred - rekla je besno - samo zato da mogu da odem bar pola kilometra od nje. - Tako se nisi ponašala pre neko jutro - podsetio je. - Tada si bila potpuno spremna da mi se predaš. Koliko god da je želela da mu hladno odgovori, nije bilo ničega što je mogla da mu kaže, nikakvog načina da se odbrani.To saznanje zasjalo je u

~ 58 ~ Foxy


Zvoncica njenim očima kad se okrenula da ga još jednom pogleda i nesvesna onog što mu je odavala, videla je kako je gnev iz njega polako iščezavao dok je koračao prema njoj. Pre nego što je Bredli mogao da je dohvati, već je trčala kroz hodnik. Upravo se uvukla pod ćebe i ugasila svetio kad je čula tiho kucanje na vratima. Pre nego što je mogla bilo šta da kaže, vrata su se otvorila i ušao je Bred, noseći čašu vode. - Doneo sam ti tabletu za spavanje - rekao joj je kratko, spuštajući čašu na sto pored kreveta. - Neću ništa da čujem - dodao je strogo kad je otvorila usta da mu se usprotivi. - Ako ti ne moraš, ja obavezno moram da odspavam noćas. Još uvek sam iscrpljen od onog dugog puta. - Nisam znala da je London tako daleko. - I nije. Ali, ja govorim o putu za Njujork i nazad. Izabela je zbunjeno progutala tabletu i popila nekoliko gutljaja vode. - Tamo sam imao poslovni sastanak - nastavio je. - U stvari, trebalo bi da sam još uvek tamo. Ne pitaš me zašto sam se vratio? Zašto sam sebi priredio silne nevolje, da ne spominjem knjigovođe koje sam poveo sa sobom? Nisu bih nimalo oduševljeni vožnjom do Njujorka i nazad, što je značilo skoro dvadeset četiri sata u vazduhu. Vidiš - dodao je prigušenim glasom - imao sam čudnu ideju da ćeš me ti nestrpljivo čekati da bismo nastavili tamo gde smo stali onog jutra, a umesto toga zatekao sam te usred požara, skoro na ivici smrti. Ali, ti me ne želiš, Izi, zar ne? Sve je to bila samo igra. Igra? Kad bi samo znao... ali, neće mu dozvoliti da sazna. - Da te želim - rekla mu je umorno - spavala bih u tvojoj sobi, zar ne? Uputio joj je čudan pogled i kao da je hteo nešto da joj kaže, kad je u sobu utrčao Đuk, ali nije prišao njoj, ved Bredliju, koga je u poslednje vreme zavoleo. - Za razliku od njegove gazdarice, ovaj pas zna ko su mu pravi prijatelji. Laku noć, Izi - dodao je i izašao iz sobe. Kad je polako otvorila oči, po svojoj opuštenosti je znala da je spavala duboko i veoma dobro. Dok je pogledom tražila neki sat u sobi, nejasna, uznemirujuća sećanja na nešto što su verovatno bili snovi, iznenada su joj opteretila misli. Sanjala je da je vatra skoro progutala i glasno je uzviknula od užasa. Dve snažne ruke izbavile su je iz te opasnosti, privijajući je uz čvrsto, muško telo, držeći je tako na sigurnom i tešeći je. Uspravivši se na velikom bračnom krevetu, ugledala je da je na stolici čeka njena odeća. Bred je sigurno već svratio do njene kuće i doneo joj to. Podigla je pokrivač da ustane iz kreveta, a zatim se sledila kad je na jastuku pored sebe ugledala otisak nečije glave.

~ 59 ~ Foxy


Zvoncica Zar je Bred tu spavao? Spustila je ruku na taj jastuk, polako prevlačeći prstima preko udubljenja na njemu, a stomak je počeo da joj drhti od iznenadne žudnje. San ili stvarnost? Nije mogla da porekne činjenicu da su joj ruke koje su se obavile oko njenog tela, donele utehu i toplinu, odagnavši sav strah. Još je jače zadrhtala kad je pomislila kako bi bilo kad bi svaku noć provodila u Bredovom naručju, a zatim je rekla sebi da uzalud gubi vreme u sanjarenju o nečemu što se nikada neće dogoditi. Otišla je do prozora i čim je ugledala vrh krova svoje kuće, osetila je naglu potrebu da sazna u kakvom stanju je kuća i zato se brzo istuširala i sišla u prizemlje. Tamo nije videla nikoga, ali je ubrzo čula muške glasove koji su dolazili iz Bredlijeve radne sobe. Zakucala je i ušla u sobu, iznenadivši se kada je videla tri uniformisana čoveka koji su pričali sa Bredlijem. Dvojica su bih policajci, a jedan je verovatno bio vatrogasac. - Evo i Izabele - rekao im je Bred, pošto je ugledao i brzo joj privukao stolicu i pokazao joj da sedne. - Žao mi je što vas uznemiravamo posle šoka koji ste doživeli prošle noći, ali moramo da dobijemo odgovore na izvesna pitanja. Izabela je skrenula glavu od njega i pogledala Breda očima iz kojih je izvirao strah. - Šta je sa kućom i šupom? - Vaša kuća je bezbedna - odmah se uključio vatrogasac. - Što se šupe tiče, oštećena je samo delimično i uništen je deo prinosa koji ste tamo držali, ali zgrada još uvek stoji. - Naravno, odmah ćemo započeti istragu - rekao je jedan policajac. - Istragu? - upitala je Izabela zbunjeno. - Da - odgovorio joj je policajac. - Imamo sreće što je gospodinu Grejsonu toliko stalo do vas da je počeo da se raspituje. Sumnjam da bismo bez činjenice na koje nam je on ukazao mogli tako brzo da nađemo krivce. Izabela je gledala prvo u policajce, zatim u Breda, još uvek ne shvatajući o čemu se radi. - Izvinite - rekla je. - Ne razumem... Požar je izbio slučajno, zar ne? - Nije - rekao je policajac. - U stvari, izgleda da je požar podmetnut namerno da biste se vi uplašili. Gospodin Grejson nam je rekao da to nije prvi takav pokušaj i da je nedavno i vaš pas bio povređen metkom. Zahvaljujući informacijama koje nam je dao, mogli smo odmah da počnemo sa istraživanjem. Uhvatili smo dva čoveka koji su sinoć

~ 60 ~ Foxy


Zvoncica podmetnuli vatru. Sitni kriminalci koji su nam prilično dobro poznati. Priznali su da ih je za taj posao platio Nolan Harison. - Onaj preduzimač? - zbunjeno je upitala Izabela. - Ali zašto? - Sve je sasvim jednostavno - rekao joj je Bredli, smirujući je. - Kad je Đuk nastradao, počeo sam polako da istražujem. Niko iz sela nije bio u lovu na mom posedu, ali neko je video strance koji su parkirali stari kombi pored glavnog puta. Video je dva čoveka, od kojih je jedan nosio pušku. Tada sam se setio da si mi rekla da je taj preduzimač kupio zemlju pored tvog poseda, ali da sa nje nema izlaza na glavni put. Pomislio sam da je lako moguće da je on pucao na tvog psa da bi te uplašio i tako naterao da mu prodaš svoj posed. To je bio jedan od razloga zbog čega sam otišao u Njujork. Tamo imam poznanike koji mogu da pronađu o Harisonu mnogo više podataka od mene. Kad sam otkrio da ga ne prati baš dobar glas zbog načina na koji postiže poslovne rezultate, još više sam se zainteresovao. - Zašto mi ništa od toga nisi rekao? - upitala je Izabela drhteći. - Da li bi mi poverovala? - upitao je Bredli, pogledavši je tako da je ona pocrvenela. - Ne znam - morala je da prizna. - Voleli bismo da vam sad postavimo nekoliko pitanja, gospođice Pejdž? - uključio se policajac. - Brzo ćemo završiti. I bio je sasvim u pravu. Postavio joj je nekoliko pitanja na koja je odgovarala najbolje što je mogla, suviše zbunjena onim što joj je Bred otkrio. Sat vremena kasnije, kad su ova tri čoveka otišla, Izabela se okrenula Bredu i rekla mu da i ona odlazi kući. - Ja ću te povesti mojim kolima, ali tek pošto nešto pojedemo - rekao joj je zvaničnim tonom. Sad kad joj je najviše bila potrebna njegova nežnost, da joj pomogne da preživi šok koji je doživela, činilo joj se da se on udaljava od nje, da se namerno drži po strani. - Nema potrebe da se toliko trudiš, Bred. Već si puno učinio. Počela je da se trese kad je shvatila pravu strahotu onoga što bi joj se desilo da Bred nije na vreme intervenisao. Čula ga je kako nešto mrmlja kad je počela da gubi ravnotežu i pada na pod. - Šta to pokušavaš sebi da učiniš? - upitao je mrzovoljno. - Meni ne treba ništa da dokazuješ, Izi. Znam koliko ceniš svoju nezavisnost, koliko ti je mrska i sama pomisao da moraš da se oslanjaš na nekog, pogotovo kad sam ja u pitanju.

~ 61 ~ Foxy


Zvoncica Izabela nije mogla da zamisli šta je to rekla ili uradila da ga toliko naljuti, a kad je pomislila na svoju nezavisnost, jedva je uspela da se glasno ne nasmeje. Nju je izgubila onog dana kad je Bred ušao u njen život.

X

Tek tri dana posle toga, lekar joj je rekao da može da ode da obiđe svoju kuću, ali samo uz Bredovu pratnju. Izgleda da su joj pluća nastradala, uvlačeći dim od požara, dok se trudila da spase svoje cveće. Zbog toga su je strašno bolela i zbog toga je osećala slabost u celom telu. U stvari, bila je toliko iscrpljena da joj je, kad je otišla do svoje kuće i uverila se da nju vatra nije ni dotakla, bilo i više nego drago što je kraj sebe našla Bredovu ruku na koju se oslonila dok su se vraćali ka kolima. U glavi joj je bolno bubnjalo, a kad je pogledala Bredlija, videla je kako se namrštio što je morao da uspori svoje korake da bi ih uskladio sa njenim. Nije ni čudo što više nije imao strpljenja s njom, što mu je dosadilo da se brine o njoj, što, u stvari, i nije bila njegova dužnost. Da Samanta nije u Italiji, pozvala bi nju i zamolila bi je za pomoć, ali Izabela se odjednom trgla kad se setila svoje nekadašnje snage i energije, koja je odjednom nestala. Iako je imala toliko poznanika, nijednom od njih ne bi mogla da se obrati za pomoć kakvu joj je pružio Bredli. Koliko je toga o njemu još naučila za vreme svog boravka u njegovoj kući. Uvek je nešto radio. Izabela se prosto divila njegovoj dinamičnosti i skoro mu je zavidela zbog nje. Takođe je otkrila da je svakodnevno kontaktirao sa svojom fabrikom preko kompjutera koji je bio postavljen u radnoj sobi. Jednom nedeljno dolazilo je nekoliko ljudi koji bi mu do detalja pospremili kuću, ali osim te pomoći koju je unajmljivao preko neke agencije, nije imao nikakvu drugu poslugu, za razliku od njenog oca. Sam je kuvao i verovatno se starao o održavanju svog veša, iako Izabela nije verovala da su savršeno ispeglane košulje bile njegovo delo. Još nikad nije upoznala tako samostalnog muškarca. Njen otac, iako odličan naučnik, nije umeo da pripremi ni najobičniji čaj, a Travis je očekivao da se žena brine o njemu kao o detetu. Što se Bredlija tiče, ne samo da mu nije bila potrebna ničija pomoć u obavljanju svakodnevnih poslova, već joj je skoro zabranio da mu bilo šta pomaže. Pretpostavljala je da je hteo da joj da do znanja da u njegovom životu za nju nema mesta. Nije joj ni na jedan način pokazivao da je još

~ 62 ~ Foxy


Zvoncica uvek želi i Izabela je znala da će morati ili da nađe načina kako da ga potisne iz svog života, ili da prihvati činjenicu da će ostatak života provesti u patnji zbog neuzvraćene ljubavi. Od kada je saznala da je neko pokušao namerno da je uplaši, a možda i smrtonosno povredi, nije mogla da savlada nemir koji je u njoj vladao. Iako to nikad ne bi priznala, pogotovo ne Bredliju, sve je više hvatao strah kad bi pomišljala na povratak kući. Prvi put posle Travisove smrti, bojala se usamljeničkog života. Možda bi bilo najbolje da proda svoju kuću i svoj posed Bredliju, a zatim da započne nov život na nekom drugom mestu... Negde gde je neće neprekidno mučiti njegova blizina. Dok je tako sedela, zadubljena u misli, stigao je Bred, koji se upravo vratio iz fabrike. Kao i uvek, čim bi ga ugledala, telo joj je reagovalo tako brzo i tako snažno da još uvek nije našla način da to spreči. Brzo je okrenula glavu od njega, pretvarajući se da je zadubljena u knjigu na svom krilu. Pogledala ga je tek kad je osetila da joj se rumenilo sa lica delimično povuklo. Bio je umoran i iscrpljen, a ispod očiju su mu bih tamni podočnjaci. - Zar ti ne bi bilo lakše kad bi živeo bliže fabrici? - upitala ga je, zabrinuta zbog njegovog izgleda. - Još uvek pokušavaš da me se otarasiš? - upitao je, namrštivši se. Žao mi je, ali ne nameravam da ti učinim tu uslugu. Celog sam života radio naporno. Otac mi je umro kad sam imao sedam godina, a zatim sam gledao kako se majka muči da nađe dovoljno novca za život. Tada sam se zakleo da se moj život mora promeniti i sad, kad se zaista promenio, ne želim da svoje dragoceno slobodno vreme provodim u nekom skučenom stanu. U svačijem životu nastupi vreme kad mora da se odluči šta želi od života, za čega da se bori. Pre godinu dana i ja sam doneo jednu takvu odluku. Razmišljao sam o svom životu i smrtno sam se uplašio onog što sam tada saznao o sebi. Imam trideset dve godine, puno uspeha u poslu i bogat sam. Dok sam razvijao ovaj posao, nisam želeo da stvaram porodicu. Namerno sam izbegavao veze takve vrste. U stvari, samo sam izmišljao izgovore da ne bih sebi priznao istinu. Da ti kažem šta je prava istina, Izi? Možda ćeš nešto naučiti iz mojih grešaka. Još nikad nije s njom tako razgovarao, još joj nikad nije rekao toliko o sebi. Usne su joj odjednom bile neverovatno suve i nervozno ih je ovlažila, nestrpljiva da čuje nastavak. - Pogledao sam oko sebe i video da većina mojih prijatelja ima porodicu, da ima svoj dom, svoje hobije. Tada sam dobro osmotrio prvo njih, a zatim sebe i prvi put u Životu sam se zapitao da li je moj uspeh

~ 63 ~ Foxy


Zvoncica zaista vredan onoga što sam učinio od svog života. Tada sam prvi put shvatio da razlog što sam do tada izbegavao ozbiljnije veze nije to što razvijam ovaj posao, već to što se plašim. Plašio sam se gubitka... da ću nekoga zavoleti, a zatim ga izgubiti, onako kako je moja majka izgubila mog oca. - I zato si kupio ovu kuću? - upitala ga je Izabela posle dužeg ćutanja. - Kupio sam je zato da bih sebe ubedio da će mi se život promeniti, da će se u njemu naći sve ono čega do tada nije bilo. Izi, pazi dobro da ne napraviš istu grešku, da ne doživiš da se noću probudiš i shvatiš šta znaci biti potpuno sam. Grlo joj se steglo i zapitala se šta bi on rekao kad bi mu poverila da poznaje bol koji dolazi iz takve usamljenosti. - Pretpostavljam da ćeš sada, pošto već imaš kuću, početi da tražiš sebi ženu - rekla je, skrivajući svoje misli. - Dobro pretpostavljaš. - Nadam se da nećeš morati dugo da tražiš. Sigurna sam da ima puno žena koje bi jedva dočekale da se udaju za tebe. Trudila se da joj glas zvuči podrugljivo, da u njemu bude izvesne doze prezira da bi sakrila svoj unutrašnji bol. - Za razliku od tebe. Ti nisi tako nestrpljiva da se udaš, zar ne? Ti više voliš svoju samostalnost, Izi. - Tako je - rekla je tiho. - Ne želim brak. Ja nisam ista kao ti. Ja sam jednom pokušala. - Naglo je ustala sa stolice. - Ako nemaš ništa protiv, pošla bih u svoju sobu da se odmorim. Kad je došla u sobu okrenula je broj svog advokata. Advokat se zaprepastio kad mu je dala svoja uputstva. To je bila normalna reakcija, pomislila je Izabela kad je spustila slušalicu. Nedavno mu je rekla da nikad nikom neće prodati svoj posed, a sad mu je saopštila da se predomislila i zamolila ga da pozove Bredlijevog advokata i kaže mu da je ona spremna da proda i posed i kuću. Sad kad je konačno odlučila, morala je da razmisli kako će i gde nastaviti svoj život. Na sreću, leto je već bilo pri kraju. Verovatno će bez problema moći da iznajmi neku vikendicu. Tek kad se nađe dovoljno daleko od Bredlija, moći će da počne sa planovima o svom budućem život. Biće to sumorna i prazna budućnost, ali sad kad je znala njegov plan, bilo joj je jasno da neće moći da ostane da živi s njim u istom mestu i da ga posmatra sa ženom i decom. Sutra će imati dovoljno vremena da sve isplanira, a sada je bila toliko iscrpljena i napeta da je osećala da joj je potrebna samo topla kupka pre

~ 64 ~ Foxy


Zvoncica nego što pokuša da utone u san. Zabrinuto se osmehnula u sebi dok je prilazila vratima kupatila. Sve što je ovih dana radila svodilo se na jelo i spavanje, a ipak, za pravo čudo, nije se nimalo udebljala, a nije ni osećala ikakve koristi od tog odmora. Umesto toga, napetost u njoj je sve više rasla i nije pokazivala nikakve znake da će popustiti. Ležala je u toploj vodi, punoj sapunice, kad su se naglo otvorila vrata koja su vodila.u drugu spavaću sobu. Iza njih pojavio se Bred. Već je skoro stigao do vrata na suprotnom zidu kupatila, kad je naglo zastao, primetivši je u kadi. Još nikada do tada nije bila toliko zbunjena i toliko nesposobna da sakrije tu svoju zbunjenost. Dok je posmatrao, nesvesno je obavila ruke oko tela kako bi sakrila svoju nagost. - Izađi napolje - rekla mu je, jedva došavši do daha. - Neću otići dok mi ne kažeš kakva je to igra koju si započela. - Igra? - zbunjeno je ponovila. - Samo se kupam. Pogled mu je kliznuo sa njenog lica, ka mestu gde su se vrhovi njenih grudi izdizali iznad penušave vode. Naježila se kad je videla kako mu se obrazi žare. Zatim je opet zavladao sobom i gledao je pravo u oči, dok su mu se obrve mrzovoljno skupile. - Nisam na to mislio, i to ti znaš vrlo dobro. Upravo mi se javio advokat. Osetila je vrelinu na svojim obrazima koje je odjednom prelilo crvenilo, koje se zatim proširilo po ćelom njenom telu. Mislila je da Bred neće otkriti njenu odluku pre nego što se nađe suviše daleko da bi mogao o tome da je ispituje, jer je to bilo poslednje što je želela. - Zbog čega si se predomislila, Izi? - upitao je. - Znam da je ovo tvoja kuća, Bred, ali valjda mogu da zadržim bar nešto od svoje intimnosti. Zar ne možemo o tome da porazgovaramo kasnije, kad se obučem? Voda već postaje hladna. - Onda bolje odmah izađi iz kade. Nisam glup, Izi. Ako ti pružim priliku, izgubićeš se pre nego što mi objasniš o čemu se radi. Izabela ga je gledala, ne verujući u ono što je čula. Zar je očekivao da će izaći iz kade dok on tako stoji kraj nje? Činilo se da jeste. Kad je video da se koleba, samo je strogo pogledao. - Ne miči se - rekao je kratko. Otišao je u sobu ka kojoj je krenuo, a zatim se vratio, noseći debeli frotirski ogrtač. - Obuci ovo - rekao joj je, pruživši joj ga, a zatim je okrenuo glavu.

~ 65 ~ Foxy


Zvoncica Voda je sad već bila potpuno hladna i Izabela se stresla dok je izlazila iz kade, nespretno uvlačeći ruke u ogrtač, koji joj je bio za nekoliko brojeva veći. Odmah je primetila slab, ali dobro poznat Bredlijev miris koji se osećao na mekom frotiru. - Ovo je tvoj ogrtač - rekla je kad je Bred ponovo okrenuo glavu ka njoj. - Šta je on tražio u toj sobi? Tvoja soba je na drugom kraju hodnika. - Zaista? Otkud znaš? Izabela je nesigurno pogledala poluotvorena vrata. - Preselio sam se u ovu sobu, jer je Samanta rekla da će biti najbolje da s renoviranjem počne od moje sobe. Prve noći kad si došla ovamo, nešto si strašno sanjala i vikala si tako glasno da sam morao da se probudim. Izabela je osetila da su joj usne odjednom suve, a celo telo napeto. Drhtala je pri samoj pomisli na pitanje koje je morala da mu postavi. - Pokušao sam da te probudim - nastavio je Bredli - ali ti si spavala suviše duboko, u stvari, ne toliko duboko da bi me pustila. - Šta hoćeš da kažeš? - upitala je Izabela, dok joj se grlo sve više stezalo od nelagodnosti. - Kad sam se nagnuo nad tobom da te probudim, obavila si ruke oko mog vrata i prošaputala da želiš da ostanem. - Ne! - uzviknula je Izabela, ali čak i dok je to poricala, nije bila sigurna da je u pravu. - Da! Otvorila si oči i pogledala me, a zatim si mi rekla da želiš da ostanem. Ostatak noći si prespavala u mom naručju. - Nisam znala šta radim - rekla mu je jedva čujnim glasom. - U svakom slučaju - brzo je dodala - to sad nije važno. Ako ne želiš da kupiš moj posed, onda mi to reci. Sigurna sam da ću brzo naći drugog kupca. - U to ne sumnjam. Zbog čega se tako žuriš da prodaš posed? - Više ne mogu da ostanem u toj kući posle onog požara. - Jesi li sigurna da bežiš samo od straha da će te tamo stalno pratiti ružna uspomena? - Naravno. A od čega bi drugog bežala? - Od ovoga - rekao je kratko, a zatim joj se naglo približio i zagrlio je, da bi mu se ruke odjednom našle ispod ogrtača koji je skrivao njeno telo i počele polako da klize po njenoj vlažnoj koži, ostavljajući za sobom vrele iskrice od kojih je sve više drhtala. - Mislim da bežiš zato što se plašiš onoga što osećaš kad si sa mnom. Bežiš zato što ne smeš da se pomiriš sa činjenicom da me želiš...

~ 66 ~ Foxy


Zvoncica - Ne - viknula je Izabela očajno, dok joj se njegova glava sve više približavala, a njegov dah joj pržio kožu. - Što da ne? - promrmljao je između poljubaca koje je spuštao na njeno čelo. - Hoćeš da kažeš da se ne bojiš, ili da me ne želiš? Ako je ovo drugo, onda lažeš, Izi, to mogu odmah da ti dokažem. Pre nego što je mogla da ga zaustavi, njegova ruka se pomerila sa njenog ramena i raširila frotirski ogrtač, klizeći niz njeno telo, dok nije osetila mekoću njenih grudi. Telo joj je zadrhtalo od zadovoljstva, a grlo se sve više stezalo dok je on milovao njene grudi i dok joj je tako, bez reči, govorio da dobro zna šta se u njoj dešava. Iznenada je nestala potreba da mu se suprotstavlja i umesto da pokuša da ga odgurne od sebe, što je znala da bi trebalo da učini, samo mu se još više približila i oslonila na njegovo čvrsto telo. - Tačno je - rekla je iznenada. - Želim te i bojim se te žudnje. Zar ne razumeš, Bredli? Čovek koji je vodio ljubav sa mnom naneo mi je bol i fizički i emotivno. Nije li razumljivo da osećam strah? Videla je izraz njegovih očiju... taj pogled je omamio. Usne su joj bile strašno suve, a telo joj se toliko treslo da je bila sigurna da bi se srušila da je on nije držao. - Ne plaši se, Izi - rekao joj je tiho. - Ja te neću povrediti. Znala je da hoće... jer nije znao istinu... nije znao da ga ona voli. Bar to je uspela da sakrije od njega. - Ne vredi, Bredli - uzviknula je. - Mi ne možemo biti ljubavnici. - Ali, već smo to - rekao je, zbog čega ga je ona zapanjeno pogledala. On se prigušeno nasmejao i nastavio. - Oh, ne mislim bukvalno. Nismo vodili ljubav one noći, ako na to misliš, ali i ti i ja znamo da smo ljubavnici. Još nijedna žena u meni nije izazvala ono što osećam kad sam s tobom, a mislim da i tebe nijedan muškarac nije tako uzbudio kao ja. Sve je to bilo istina, iako bolna, ali znala je da mora nekako da ga zaustavi, da ga natera da shvati, a onda joj je iznenada postalo jasno da postoji samo jedan način... - Želim te fizički, Bred... - počela je, gledajući ga odlučno. - Kako ne vidiš? Fizičko zadovoljstvo koje možeš da mi pružiš, nikad mi neće biti dovoljno. Želeću više. Mnogo više od onog što si spreman da mi pružiš. Želeću tvoju ljubav, Bred. Želeću mnogo više od obične, kratke veze.

~ 67 ~ Foxy


Zvoncica Čekala je da je pusti, da se okrene od nje, da joj kaže da je ona u pravu, ali na njeno zaprepašćenje, samo je nastavio da je gleda, a zatim je čula njegov promukli glas. - Reci to još jednom! Sad je otišla suviše daleko i više nije smela da izgubi hrabrost. Jedan brzi udarac, jedna nagla okrutnost sigurno će biti manje bolna od dugog čekanja da sam otkrije istinu i tek tada je odbaci. - Volim te, Bred - rekla mu je tužno. - Zato i hoću da prodam svoju kuću... da odem... Na njeno zaprepašćenje, umesto da je pusti, samo ju je još više stegao. - Ne mogu da verujem! Još si veća kukavica nego što sam mislio. Nekako sam još mogao da ti oprostim dok sam mislio da samo nisi svesna svojih osećanja. Ali, ne - mogu da verujem da zaista tu stojim i slušam kako mi govoriš da bi radije pobegla od onoga što osećamo jedno prema drugom, nego da žrtvuješ svoju samostalnost. Bar mi nisi predložila da budemo ljubavnici koji žive odvojeno - ja ovde, a ti u svojoj kući, jer bih to teško podneo. Verovatno si u pravu. Želeo sam da te imam potpuno, ili nikako. Želim potpuno predavanje jedno drugom, brak, porodicu i sve što se pod tim podrazumeva. A ti nisi spremna da stupiš u tako nešto, zar ne? Nisi spremna da odbaciš svoju slobodu i samostalnost. To ti je važnije nego ja. Bio je potpuno bled, a svaka reč bila je izrečena takvom žestinom da je bilo očigledno da kipti od gneva. Izabela je znala da bi trebalo da se uplaši, ali je i dalje mirno stajala i posmatrala ga s nevericom. Pružila je ruku i nežno ga dodirnula. - Bred... ne razumem. Kada si mi pričao da želiš brak i ljubav, mislila sam da me samo upozoravaš da će u to biti uključena neka druga žena, da prema meni ne osećaš ništa više od prolazne žudnje. U stvari, mislila sam da me više i ne želiš. - Da te ne želim? - Zagledao se u nju, a napetost se polako povlačila s njegovog lica. - Za tvoje godine znaš premalo o muškarcima, draga moja. Zašto si se pretvarala da ti nije stalo do mene? - pitao je. - Skoro sam već poludeo od razmišljanja i pokušaja da smislim neki način da te zadržim ovde kako bih mogao da te ubedim da je ono što bismo mogli da imamo zajedno, mnogo vrednije od tvoje samostalnosti. Kad god bih počeo o tome, svaki tvoj odgovor je potvrđivao koliko si čvrsto odlučila da ne dozvoliš da se između nas nešto razvije. Da samo znaš koliko sam puta dolazio u iskušenje da popustim pred svojom žudnjom i da te prisilim da vodiš ljubav sa mnom. - Zašto to nisi učinio?

~ 68 ~ Foxy


Zvoncica - Zato što i ja želim mnogo više. To mi nije bilo dovoljno. Nikad nisam verovao u ljubav na prvi pogled, u stvari, malo sam verovao u ljubav, ali kada si mi otvorila vrata svoje kuće i stala tamo gledajući me onako agresivno, učinilo mi se kao da se nebo sručilo na mene. - Zar je to počelo još onda? - upitala ga je Izabela, još uvek ne verujući svojim ušima. - Još onda - priznao je. - Tako sam dugo čekao ženu sa kojom ću provesti ceo život. Skoro me je uništilo saznanje da sam je našao, ali da ona prema meni ne oseća ništa. - Ali, osećala sam - priznala je Izabela. - A koliko sam se plašila tih osećanja... - Plašila si se da ću te povrediti onako kako je to učinio Travis - dodao je Bred, ali je Izabela odmahnula glavom. - Ne, nikad se nisam toga toliko bojala. Nisam glupa, Bred. Travis je bio sebičan i pohlepan, ali ja sam bila suviše razmažena da bih to mogla da vidim kad sam ga upoznala. Znala sam da me ti nikad ne bi povredio na taj način, ali sam mislila da ne želiš da budem stalan deo tvog života. Čula je kako je glasno jauknuo, a zatim počela da se smeje. - Samo kad pomislim koliko smo vremena izgubili uzalud! Obe ruke su mu se našle ispod ogrtača koji je imala na sebi. Kako je bila oslobođena strahova, mogla je da mu odgovori onako kako je odavno želela. Osetila je kako je zadrhtao kad se žudno pripila uz njega, tiho uzdišući dok joj je milovao grudi. Podigla se na prste i obavila ruke oko njegovog vrata, navodeći ga da spusti glavu ka njoj, dok su joj se usne izazovno razdvajale. Prvo ih je samo dodirnuo svojim usnama, kao da je želeo da oseti njihov ukus i miris, a zatim je počeo da je ljubi sve strasnije. Izabela je nemoćno uzdahnula, prilazeći mu bliže i drhteći od zadovoljstva kad je on raširio njen ogrtač i priljubio se uz njeno telo. Prsti su joj sve jače stezali njegova ramena, a glava joj se naginjala unazad pred silinom njegovog poljupca. - Oduvek sam znao da ćeš biti ovakva - rekao joj je između dva poljupca. - Vatrena... puna ljubavi... Podigao je i poneo u svoju sobu, gde je nežno položio na veliki krevet. - Mislim da ovo nije samo naše prvo vođenje ljubavi, već kulminacija onoga što smo započeli u tvojoj kuhinji - rekao je dok je skidao odeću i prilazio joj. Bila je već skoro iznemogla od iščekivanja. Telo joj je bilo vrelo i nestrpljivo da ga primi. Žudnja joj je toliko obuzela telo da je glasno

~ 69 ~ Foxy


Zvoncica uzviknula od zadovoljstva čim ga je osetila u sebi, a zatim potpuno se privila uz njega, dajući ritam kretanju njihovih tela... Opustila se u njegovom naručju, a on joj je milovao kosu. - Zaboravio sam da bi još uvek trebalo da se odmaraš da bi se što pre oporavila - rekao je, a Izabela se samo nasmejala. - Sad mi je odmor sigurno potreban - rekla mu je, nameštajući glavu na njegovo rame. - Znaš li da te volim? - upitao je. - U tom slučaju, moraću da se udam za tebe - šalila se, ali ga je pogledala tako da je lako mogao da vidi ljubav u njenim očima. - Naravno, možda i nisam trudna - dodala je, nestašno se smešeći. - Želiš li moje dete? - upitao je Bred promuklim glasom, ispravno tumačeći poruku u njenim očima. Njegove su uzbuđeno svetlucale dok je čekao odgovor. Tek tada je shvatila koliko mu zaista znači pomisao na ženu i porodicu. - Da - rekla mu je iskreno, odjednom se osetivši skoro malaksalom od snažnih osećanja koja su je preplavila. - Želim. - Podigla je ruku ka njegovom licu i prešla vrhom prsta preko njegovih usana. - Oh, koliko samo želim da imamo decu! - A tvoj posao? - upitao je. - Posvetila sam se poslu, jer sam morala sebi da dokažem da više nisam ono sebično i razmaženo derište kojim se Travis oženio. Nikad nisam ni želela da postanem samo poslovna žena. Samo sam htela da dokažem da imam svoju ličnost i da ta ličnost nešto i vredi... i to sam i dokazala. Ali, mislim da ću i ovde naći dovoljno posla i da neću sedeti skrštenih ruku. Sigurna sam da ima dosta posla oko održavanja ove kuće, a mogla bih i tebi da pomažem. Znam nešto malo o kompjuterima, a mogla bih i da učim. Osetila je kako se u njemu javlja neka napetost i pogledala ga nesigurno, pitajući se šta je to rekla. - U čemu je problem? - upitala ga je iznenađeno. - Želim te ponovo - rekao joj je jedva čujnim glasom. - Šta li je to u tebi što me toliko uzbuđuje, Venero? Okrenula se ka njemu i privila uz njegovo telo. - Hajde, Bred, hajde da ponovo vodimo ljubav. Tako ćeš mi dokazati da sve ovo nije samo san. - Ako jeste, onda ga sanjamo zajedno - prošaputao je uz njene usne. Volim te, Izi... i nikad neću prestati da ti to pokazujem... - Verujem ti - rekla mu je, a to je bilo potpuno tačno.

~ 70 ~ Foxy


Zvoncica KRAJ

~ 71 ~ Foxy


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.