Rođenje Frana Biničkog Fran Binički rodio se u Malom Selu, zaseoku Mušaluka. Do 16. stoljeća na području Mušaluka bilo je više naselja od kojih su poznatiji bila Sičevo, Podslunj, Crničani i Bisići. Najveće među njima bilo je Stupetar (ime je dobilo po crkvi sv. Petra), sjedišta ličkog arhiđakona i poznato trgovište (sajmovi su se održavali jednom tjedno). U doba turske vladavine naselja su objedinjena zajedničkim imenom Mušaluk koji je bio pod upravom perušićkog dizdara. Posljednji dizdari pred turski raspad bili su Bešići. Poslije oslobođena turske vlasti ( 17. stoljeće) Bešići primaju katoličku vjeru i ostaju na području Mušaluka. Fran Binički rodio se u Malom Selu, zaseoku Mušaluka. Do 16. stoljeća na području Mušaluka bilo je više naselja od kojih su poznatiji bila Sičevo, Podslunj, Crničani i Bisići. Najveće među njima bilo je Stupetar (ime je dobilo po crkvi sv. Petra), sjedišta ličkog arhiđakona i poznato trgovište (sajmovi su se održavali jednom tjedno). U doba turske vladavine naselja su objedinjena zajedničkim imenom Mušaluk koji je bio pod upravom perušićkog dizdara. Posljednji dizdari pred turski raspad bili su Bešići. Poslije oslobođena turske vlasti ( 17. stoljeće) Bešići primaju katoličku vjeru i ostaju na području Mušaluka. Franovo djetinjstvo Fran je rođen 11. srpnja.1875. u seljačkoj obitelji od oca Marka i majke Ane poznate pod nadimkom Jedinka. Dječak je dobio ime po djedu Franji s očeve strane i baki Franjki s majčine strane. Roditelji i okolni zvali su dječaka Vranje onako po lički. Tri godine kasnije u obitelji Binički rodila se kći Marija koja je živjela tek četrdesetak dana, zbog čega su roditelji Vranju (Frana) njegovali i čuvali kao očnu zjenicu a dječak je bio slabunjav i „težak“ za jelo pa mu je majka spremala pod uzglavlje jabuke, a na policu više postelje pršut.
Franovi prvi školski dani u Ličkom Osiku Kad je navršio 7 godina, Fran je krenuo u 1. Razred pučke škole koji je pohađao u obližnjem ličkom Osiku. Kako bi se što ugodnije osjećao u školskim klupama, Jedinka (mama) je svog sina preporučila mladoj i dobroj učiteljici Anki Ban. Gospođica Ban pazila je Frana kao svoje dijete što je na dječaku ostavilo pozitivan trag, stoga ju je s poštovanjem i radošću kao odrastao čovjek često i rado posjećivao. Franovom pučkoškolskom obrazovanju pridonio je i učitelj Ivan Devčić koji je u svoje doba bio plodan pisac, osobito poznat po zbirci crtica „ S ličkih vrleti“. Učitelj Devčić razvijao je kod Frana literarni talent. Od kuće do škole Svakodnevan put do škole bio je za dječaka dug i težak jer je morao prepješačiti 8 kilometara u oba smjera bez obzira na vrijeme. Put je bio naporniji zimi kad su frana mučili razni strahovi, pa tako i strah od vukova. Sjećajući se kasnije tih dana, Fran je pričao kako ga je otac Marko jednog zimskog jutra istukao kad se, krenuvši u školu, vratio kući jer se uplašio da će po mraku i ciči zimi susresti vuka. Bila je to malom Franu opomena. Ovakav očev postupak bio je odraz naprednih razmišljanja da školska obveza nije zakonom nametnut teret već jedina i prava mogućnost boljeg i lakšeg života za njegova sina. Ne voli školu, ali ne odustaje
Nakon završene pučke škole, na poticaj strica Stipe dječak se upisao u klasičnu gimnaziju u Gospiću. Otac Marko podržao je sinov izbor, dok to majci Ani nije bilo po volji jer se nije željela odvajati od sina. Kad su nakon mjesec dana roditelji došli posjetiti sina, Fran je zagrlio majku, zaplakao i otkrio joj sve svoje nevolje i strahove, đačke nepodopštine, strah od loših ocjena i strogih profesora. Čuvši sve to, Jedinka vekne kroz plač:“ Neću ja da mi dite gine, vodim ga kući!“ a Obitelj Marko pokaže sinu: „ Eno ti dva puta, priko Velebita i priko staza, ali kući ne odi! A ti, pazi! Nikad te ne udari, ali oću ako Binički su bili radišna, napredna i pobožna obitelj. Čvrsta mi dite budeš blaznila…“ vjera u Boga određivala je njihove postupke u svakodnevnom životu i odnose s ljudima, u njihovoj kući nije se klelo ni Franova prva djela, časopisi, pjesme psovalo. Jednom kad se Fran zakleo dušom, otac ga domami k sebi povali na koljena i ispleska tako da se dječak od tad Prve književne radove počeo je pisati kao gimnazijalac i nikad ne zakle ni dušom ni ikakvom svetinjom. Fran je objavljivati ih u gospićkom listu „Hrvat“ te učeničkom listu odrastao u starinskoj seoskoj kući. „Nada“. Prva njegova pjesma „Ban Domagoj“ objavljena je u Hrvatu, a prve crtice i prozni radovi u Nadi. Marko je volio sina jedinca, ali je bio strog i pravedan za Najpoznatija Franova pjesma Utjeha pripada dragocjenom razliku od majke koja je u život obitelji unosila nježnost biserju hrvatskog pjesništva. Sastoji se od 12 kitica i potpisana i toplinu. Ana je voljela držati sina u krilu, maziti ga i je pseudonimom I. O. Dragoljub, a objavljena je u časopisu cjelivati. Hrvat br. 2 (20. Siječnja 1897.) Roditeljski odgoj djelovao je na formiranje Franove osobnosti. Očev utjecaj učinio je Frana strogom, čeličnom i nepopustljivom osobom kojoj neće kasnije biti teško Utjeha podnositi strogoću i discipliniranost svećeničkog života, a utjecaj majke utisnuo je u Franovo srce obilje ljubavi, kasnije toliko neprohodne za Frana pjesnika. Utjecajem roditelja Nabujale na dnu rieke dječak je od malena zadojen osjećajima za poštenje, za Neka grakću crne vrane, pravičnost i ljubavi prema domovini. Neka sikću ljute guje, Mulj i piesak nek se bere, Otkud potječe Franov talent
Ustavit neće moći Kiše, sniega i oluje!
Zar će moći zapriečiti Voda dalje da ne dere?
Rieke svieta najedanput
Pa zar može presahnuti i hrvatstva velje more Da nastane vrieme stoput Nego što je danas gore?!
Ogranku Biničkih iz kojeg je potekao Fran bila je svojstvena nadarenost za umjetnost, osobito za pisanje pa nije ni čudo da Neka sve se skupa složi, je Franova živa spisateljska mašta oživljavala i pretvorila u Da ne daju moru vode – stvarnost sadržajem svih onih legendi koje mu je o hrvatskim Zar presahnut isto može?! junacima iz prošlosti pričao otac.