Issuu on Google+

BR 3

PROSINAC 2011

list učenika Osnovne škole dr. Franje Tuđmana Lički Osik

UNICEF-OV PROGRAM U PREVENCIJI NASILJA 150 GODINA ŠKOLE U LIČKOM OSIKU ŽIVOT I DJELO FRANA BINIČKOG


UREDNIŠTVO GLAVNA UREDNICA Iva Smolčić 8.c POMOĆNICE GLAVNE UREDNICE Petra Nikšić 8.c Roberta Pešava 7.a ODGOVORNA UREDNICA I LEKTORICA Renata Milković Domazet, prof. GRAFIČKO OBLIKOVANJE Andro Banovac, prof. i novinarska skupina UREDNIŠTVO Lucija Orešković, 7.a, Mihaela Kulaš 7.a, Nikolina Šikić 7.a, Ivana Kurteš 8.c Katarina Tomac 7.a, Nina Štefančić 6.a, Antonia Prebeg 6.a NASLOVNICA foto Andro Banovac, prof. LOGO Iva Smolčić, 8c IZDAVAČ Osnovna škola dr. Franje Tuđmana Lički Osik Riječka 2, Lički Osik

SADRŽAJ

Počeci škole...............................3 Povijesna škrinjica.....................4 Ljudi i događaji..........................7 Književni susret........................10 Tema -Nasilje............................11 Tradicijski običaji.................... 15 Literarna (m)učionica ..............19

Impressum LIST UČENIKA OSNOVNE ŠKOLE DR. FRANJE TUĐMANA LIČKI OSIK ISSN 1846-6524 BROJ 3, LISTOPAD 2011.

Zemlje, ljudi, običaji.............24 Geografski kutak.................. 25 Književni kutak.................... 27 Bili smo...vidjeli...naučili......31 Zemlje...ljudi...običaji........... 31 Na rubu znanosti................... 34 Sportske stranice................... 36 Stranice zabavnice................ 39

Dragi naši, prošlo je dosta vremena od izlaska Vrutka. Nemojte misliti da smo ljenčarili, nego smo vrijedno radili: prikupljali podatke, izlazili na teren, vodili razgovore, istraživali, provjeravali istinitost podataka… Ma sve to baš kao pravi novinari! Treći broj Vrutka donosi mnogo različitih tema. Saznajte nešto o povijesti svoje škole. Možete li zamisliti svoje bake, djedove, roditelje kako su sjedili u istim školskim klupama, pohađali školu u koju i vi idete? Što znate o Franu Biničkom? Vodili smo i zanimljiv razgovor s našom dragom, sada umirovljenom učiteljicom Maricom Matić. Jeste li ikada razmišljali kakve sve vrste nasilja postoje i tko su ambasadori dobre volje?

Na ova i mnoga druga pitanja pronaći ćete odgovor u Vrutku. No, to nije sve! Ove se godine Vrutak potrudio i istražio tragično stradanje Titanica i pronašao imena stradalih, ali i preživjelih Ličana iz ove kataklizme. Putovali smo Afrikom, proučili Crno More, šetali Taj Mahalom… I još mnogo, mnogo toga… Iskreno se nadamo da vas nećemo razočarati i da ćete uživati čitajući naše novine kao što smo mi uživali radeći ih za vas!

Vaša urednica, Iva Smolčić


POČECI ŠKOLE U Ličkom Osiku osnovana je pučka škola 1859. Godine. Nastava je započela u brvnari pa su školu nazvali „drvena škola“. Prvi je učitelj bio Mile Sonkup koji je ujedno bio i trgovac. Ivan Devčić (učitelj i pisac) Ivan Devčić rođen je u Gospiću 1857. Radio je kao učitelj u Ličkom Osiku od 1882.g. Vrlo je zaslužan za razvitak Škole. Osim općih nastavnih sadržaja, poučavao je djecu pčelarstvu, voćarstvu i ostalim praktičnim vještinama. Njegov učenik bio je i dr. Fran Binički. Fran Binički (svećenik, pjesnik i prozaist) polazio je pučku školu U Ličkom Osiku od 1882. – 1886. O ovoj velikoj povijesnoj osobi iznikloj na ponosnom ličkom tlu pišemo u ovom broju Vrutka pa možete više pročitati o njegovoj ulozi u kulturnom razvoju ovog dijela Like. ŠKOLA DO DOMOVINSKOG RATA Nastava se odvijala u naselju Stari Lički Osik sve do 50-ih godina 20. St. Kada se Škola premjestila u novoizgrađenu zgradu u Novom ličkom Osiku. Škola je u početku imala velik broj učenika – i do 900 u pojedinim školskim godinama, no sredinom 70 – ih broj učenika se naglo smanjuje. Zadnje godine uoči Domovinskog rata, 1990./91., škola je imala 354 učenika u 17 odjela i 35 radnika.

Hrvatsko stanovništvo Široke Kule pobijeno je i masakrirano 13. Listopada 1991. G. Među žrtvama si bile naša spremačica i učenica 7. Razreda Verica Nikšić. Dok su s okupiranog dijela granate sijale smrt, učitelji Škole započeli su nastavu u PŠ Mušaluk u kojoj je tada boravila i Hrvatska vojske. Uvjeti rada su bili teški – nastava se odvijala u samo jednoj učionici; 51 učenik i 8 učitelja. Niži razredi u jednoj, a viši u drugoj smjeni. Prva je godina bila najteža. Nastava je često prekidana zbog opće opasnosti. Nedostajalo je namještaja i nastavnih sredstava. Velikim zalaganjem svih zaposlenih i donacijama dobrih ljudi , kvaliteta nastave svake je godine bivala sve bolja. Učenici su postizali zavidne rezultate u učenju te dobre plasmane na natjecanjima. „Bili smo tada jedna velika obitelj: učenici i učitelji“ (Marko Kovačević, ratni ravnatelj). Škola je u progonstvu djelovala sve do 1997. g. Školsko područje OŠ dr. Franje Tuđmana Lički Osik obuhvaća: Lički Osik, Mušaluk, Budak, Široku Kulu i Ostrvicu. LIČKI OSIK

DOMOVINSKI RAT I DJELOVANJE ŠKOLE U PROGONSTVU Krajem kolovoza 1991. Godine novi Lički Osik i Široku Kulu okupirale su srbočetničke horde potpomognute JNA – om. Hrvati koji se nisu uspjeli izvući iz okupiranog područja bili su izvrgnuti užasnom teroru.

Lički Osik nalazi se uz glavne ceste, koje iz Gospića vode u Otočac i Plitvička jezera. Toj činjenici ima Osik pripisati svoj napredak u 19. st. U Osiku je, naime, 1842. Godine prenesena rimokatolička župa sv. Josipa iz sela Budak. U Osiku je nakon razvojačenja Krajine uređena upravna općina u kojoj je bilo, prema popisu iz 1857. Godine 253 stanovnika. MUŠALUK Mušaluk je oveće selo smješteno između Ličkog Osika i rijeke Like. Tamo se nalazi i rimokatolička


kapela sv. Duha, koju je 1700. Dao graditi pop Marko Mesić koji je odredio da ga iza smrti pokopaju u toj crkvi. Pučka je škola osnovana 1929., a zgrada sagrađena 1932. Godine. Mušalučka škola prestala je djelovati 2009. godine. ŠIROKA KULA Smještena je na zapadnim obroncima ličkog sredogorja i u povijesti je bila značajno mjesto u ovom dijelu Like. Pučka je škola osnovana 1834. Škola je u Širokoj Kuli djelovala do Domovinskog rata. OSTRVICA Škola je osnovana 1868. Godine i djelovala do Domovinskog rata. ŠKOLA DANAS Od rujna 1997. Škola ponovno djeluje u zgradi u Novom Ličkom Osiku. Zgrada je obnovljena 1997. te 2004. g. i danas je u cijelosti u uporabi. 2003. Škola je preimenovana u Osnovnu školu dr. Franje Tuđmana Lički Osik. Danas Školu pohađa 305 učenika u 17 odjela, a zaposlena su 43 djelatnika. Nastava se izvodi u kabinetima koji su vrlo dobro opremljeni. Osim obveznog odgojno obrazovnog rada, učenicima je ponuđeno 20 izvannastavnih aktivnosti koje se održavaju u poslijepodnevnim satima. 2007. pokrenuli smo izdavanje školskog lista Vrutak kojim se iznimno ponosimo kao i internetskom stranicom škole (os-licki-osik.skole.hr). 2009. Škola odzvanja dječjom pjesmom i smijehom. Uzdignuta iz pepela poput Feniksa, gradi mostove budućnosti, ne trpi nasilje i promiče toleranciju. 2010. Škola sudjeluje u promicanju UNICEF-ova programa u prevenciji nasilja. Pripremile: Iva Smolčić i Petra Nikšić

ŽIVOT I DJELO POPA FRANA BINIČKOG Naselje u kojem pohađamo školu zove se Lički Osik. Najduža ulica tog naselja nosi naziv Ulica popa Frana Biničkog. Zašto baš taj naziv? Tko je taj Fran Binički? Radoznalost me navela na ideju da malo istražim prošlost tog meni nepoznatog čovjeka. Ono što sam saznao iznenadilo me. Bio je to veliki To mu je omogućilo da se angažira u prevođenju stranih čovjek iz mog zavičaja, točnije iz Mušaluka, sela nedaleko književnih djela, i djela vjerskih sadržaja. Prevodio je najviše Ličkog Osika. one knjige za koje je teolog i kao istaknuti hrvatski rodoljub smatrao da su od posebne koristi da ih se približi hrvatskim Fran Binički čitateljima. Fran Binički bio je prije svega teolog,a zatim pisac,pjesnik, esejist, filozof, novinar , publicist, kritičar,poliglot i domoljub. Zanimljiv i svestran čovjek. Fran je uz materinji znao i grčki, latinski grčki,latinski,njemački,francuski,talijanski,španjolski ,engleski,ruski,poljski,češki,slovački i i grčki,latinski,njemač ki,francuski,talijanski,španjolski,engleski,ruski,poljski,češki, slovački i mljiv i svestran čovjek,pomislih.

Napisao je toliko djela da se s pravom svrstava u najproduktivnija pera ličkog kraja u 19./20. stoljeću. Bio je suradnik gospićkog časopisa „Hrvat“, zagrebačke „Nade“ te još nekih hrvatskih časopisa. Izdavao je publikacije, almanahe i kalendare u kojima je izražavao svoje domoljublje i katoličanstvo, preko svojih pjesama, crtića, novela, putopisa, biografija, vjerskih, povijesnih, političkih, znanstvenofilozofskih rasprava i članaka, ali najviše u kritikama i Fran je uz materinji jezik znao i grčki, latinski, njemački, polemikama. Kao svaki pravi domoljub, znao je da je materinji francuski, talijanski, španjolski, engleski, ruski, poljski, češki, jezik najznačajnije sredstvo koje narod čini onim što jest, te slovački i bugarski. da ga zbog toga treba njegovati i čuvati.


Rođenje Frana Biničkog Fran Binički rodio se u Malom Selu, zaseoku Mušaluka. Do 16. stoljeća na području Mušaluka bilo je više naselja od kojih su poznatiji bila Sičevo, Podslunj, Crničani i Bisići. Najveće među njima bilo je Stupetar (ime je dobilo po crkvi sv. Petra), sjedišta ličkog arhiđakona i poznato trgovište (sajmovi su se održavali jednom tjedno). U doba turske vladavine naselja su objedinjena zajedničkim imenom Mušaluk koji je bio pod upravom perušićkog dizdara. Posljednji dizdari pred turski raspad bili su Bešići. Poslije oslobođena turske vlasti ( 17. stoljeće) Bešići primaju katoličku vjeru i ostaju na području Mušaluka. Fran Binički rodio se u Malom Selu, zaseoku Mušaluka. Do 16. stoljeća na području Mušaluka bilo je više naselja od kojih su poznatiji bila Sičevo, Podslunj, Crničani i Bisići. Najveće među njima bilo je Stupetar (ime je dobilo po crkvi sv. Petra), sjedišta ličkog arhiđakona i poznato trgovište (sajmovi su se održavali jednom tjedno). U doba turske vladavine naselja su objedinjena zajedničkim imenom Mušaluk koji je bio pod upravom perušićkog dizdara. Posljednji dizdari pred turski raspad bili su Bešići. Poslije oslobođena turske vlasti ( 17. stoljeće) Bešići primaju katoličku vjeru i ostaju na području Mušaluka. Franovo djetinjstvo Fran je rođen 11. srpnja.1875. u seljačkoj obitelji od oca Marka i majke Ane poznate pod nadimkom Jedinka. Dječak je dobio ime po djedu Franji s očeve strane i baki Franjki s majčine strane. Roditelji i okolni zvali su dječaka Vranje onako po lički. Tri godine kasnije u obitelji Binički rodila se kći Marija koja je živjela tek četrdesetak dana, zbog čega su roditelji Vranju (Frana) njegovali i čuvali kao očnu zjenicu a dječak je bio slabunjav i „težak“ za jelo pa mu je majka spremala pod uzglavlje jabuke, a na policu više postelje pršut.

Franovi prvi školski dani u Ličkom Osiku Kad je navršio 7 godina, Fran je krenuo u 1. Razred pučke škole koji je pohađao u obližnjem ličkom Osiku. Kako bi se što ugodnije osjećao u školskim klupama, Jedinka (mama) je svog sina preporučila mladoj i dobroj učiteljici Anki Ban. Gospođica Ban pazila je Frana kao svoje dijete što je na dječaku ostavilo pozitivan trag, stoga ju je s poštovanjem i radošću kao odrastao čovjek često i rado posjećivao. Franovom pučkoškolskom obrazovanju pridonio je i učitelj Ivan Devčić koji je u svoje doba bio plodan pisac, osobito poznat po zbirci crtica „ S ličkih vrleti“. Učitelj Devčić razvijao je kod Frana literarni talent. Od kuće do škole Svakodnevan put do škole bio je za dječaka dug i težak jer je morao prepješačiti 8 kilometara u oba smjera bez obzira na vrijeme. Put je bio naporniji zimi kad su frana mučili razni strahovi, pa tako i strah od vukova. Sjećajući se kasnije tih dana, Fran je pričao kako ga je otac Marko jednog zimskog jutra istukao kad se, krenuvši u školu, vratio kući jer se uplašio da će po mraku i ciči zimi susresti vuka. Bila je to malom Franu opomena. Ovakav očev postupak bio je odraz naprednih razmišljanja da školska obveza nije zakonom nametnut teret već jedina i prava mogućnost boljeg i lakšeg života za njegova sina. Ne voli školu, ali ne odustaje

Nakon završene pučke škole, na poticaj strica Stipe dječak se upisao u klasičnu gimnaziju u Gospiću. Otac Marko podržao je sinov izbor, dok to majci Ani nije bilo po volji jer se nije željela odvajati od sina. Kad su nakon mjesec dana roditelji došli posjetiti sina, Fran je zagrlio majku, zaplakao i otkrio joj sve svoje nevolje i strahove, đačke nepodopštine, strah od loših ocjena i strogih profesora. Čuvši sve to, Jedinka vekne kroz plač:“ Neću ja da mi dite gine, vodim ga kući!“ a Obitelj Marko pokaže sinu: „ Eno ti dva puta, priko Velebita i priko staza, ali kući ne odi! A ti, pazi! Nikad te ne udari, ali oću ako Binički su bili radišna, napredna i pobožna obitelj. Čvrsta mi dite budeš blaznila…“ vjera u Boga određivala je njihove postupke u svakodnevnom životu i odnose s ljudima, u njihovoj kući nije se klelo ni Franova prva djela, časopisi, pjesme psovalo. Jednom kad se Fran zakleo dušom, otac ga domami k sebi povali na koljena i ispleska tako da se dječak od tad Prve književne radove počeo je pisati kao gimnazijalac i nikad ne zakle ni dušom ni ikakvom svetinjom. Fran je objavljivati ih u gospićkom listu „Hrvat“ te učeničkom listu odrastao u starinskoj seoskoj kući. „Nada“. Prva njegova pjesma „Ban Domagoj“ objavljena je u Hrvatu, a prve crtice i prozni radovi u Nadi. Marko je volio sina jedinca, ali je bio strog i pravedan za Najpoznatija Franova pjesma Utjeha pripada dragocjenom razliku od majke koja je u život obitelji unosila nježnost biserju hrvatskog pjesništva. Sastoji se od 12 kitica i potpisana i toplinu. Ana je voljela držati sina u krilu, maziti ga i je pseudonimom I. O. Dragoljub, a objavljena je u časopisu cjelivati. Hrvat br. 2 (20. Siječnja 1897.) Roditeljski odgoj djelovao je na formiranje Franove osobnosti. Očev utjecaj učinio je Frana strogom, čeličnom i nepopustljivom osobom kojoj neće kasnije biti teško Utjeha podnositi strogoću i discipliniranost svećeničkog života, a utjecaj majke utisnuo je u Franovo srce obilje ljubavi, kasnije toliko neprohodne za Frana pjesnika. Utjecajem roditelja Nabujale na dnu rieke dječak je od malena zadojen osjećajima za poštenje, za Neka grakću crne vrane, pravičnost i ljubavi prema domovini. Neka sikću ljute guje, Mulj i piesak nek se bere, Otkud potječe Franov talent

Ustavit neće moći Kiše, sniega i oluje!

Zar će moći zapriečiti Voda dalje da ne dere?

Rieke svieta najedanput

Pa zar može presahnuti i hrvatstva velje more Da nastane vrieme stoput Nego što je danas gore?!

Ogranku Biničkih iz kojeg je potekao Fran bila je svojstvena nadarenost za umjetnost, osobito za pisanje pa nije ni čudo da Neka sve se skupa složi, je Franova živa spisateljska mašta oživljavala i pretvorila u Da ne daju moru vode – stvarnost sadržajem svih onih legendi koje mu je o hrvatskim Zar presahnut isto može?! junacima iz prošlosti pričao otac.


Hrvatska, ta mučenica Ta kraljica ponižena Mora jednom biti slavno I svečano uzvišena!

Pa sa sviju nek se strana Na nju dižu vrazi kleti Povrh gora, vrh planina Vijat će se stiege nje sveti!

Nek i sinci izdajni se Proti Hrvatskoj majci stave, O njezinu krv si svetu Klete ruke okrvave!

Neki kopaju, neki ruju Sa svih strana klete čete, Neka ruše, neka gaze Uspomene njene svete.

Pa Hrvatsku oni misle Da će moći uništiti Da se ne će Njezin stieg Ko i dosad slavno viti.

Zaludu mi radost, želje, Jer dočekat nikad ne će Da hrvatskoj majci svetoj, Svane sreće neven cvieće!

Hrvatska će ustrajati, Hrabro podniet boli, muke, Što zadadu dušmanske joj Te izdajnika klete ruke!

Poslie boli, poslie muka Svanut će vedra zora. Kad će biti to, sam Bog zna Ali jednom biti mora!

i bez nadgrobne ploče, besjede i križa pokopan. Franova smrt Zbog izražavanja domoljublja tadašnjem političkom režimu nije bio po volji, pa je prošao tešku golgotu, koja je završila smrću u ljeto 1945. godine. Pokopan je na groblju Lički Osik. Nakon Franove smrti nastala je dugotrajna i uporna šutnja koja je potisnula njegovo ime u zaborav. Uspostava samostane Hrvatske ponovno je oživjela ime i djelo poznato teologa. Proučavajući njegov životopis odlučio sam, što bolje upoznati Frana kao dječaka, učenika i studenta, te životne i povijesne okolnosti u kojima je odrastao i sazrijevao. U pisanju rada koristio sam literaturu iz školske knjižnice, materijale s interneta, tekst iz časopisa „Vila Velebita“ te arhivsku građu. Viliam Vojvodić, 8. r.

Franov talent za pisanje Način izražavanja (jezik i stil) u pisanju bio je kod Biničkog materinji jezik, bez tuđica, stvoren na temelju narodne poezije i bogatstva pučkoga govora: kratke i jasne rečenice, lagan, čitak i slikovit opis. Na taj način Binički unosi čitatelje u neposredan događaj o kom priča i u sudbinu likova. Vjera u pravdu Zbog aktivnog sudjelovanja u Hrvatu i otvorenih pravaških veza, Fran je imao poteškoća u školi i sukobu s vlastima. Gospićki gimnazijski dani imali su velik utjecaj na formiranje osobnosti Frana Biničkog jer je u gimnaziji dobio zavidno obrazovanje, a povezanost s pravašima obilježila njegov daljnji život. Godine 1896. U grupi od 14 kandidata Fran je položio maturu s izvrsnim uspjehom i za svoj životni poziv odabrao je bogosloviju. Na taj izbor utjecala je prisutnost katoličke vjere u njegovoj obitelji i uvjerenje stečeno tijekom školovanja da je budućnost hrvatskog naroda jedino u ostvarenju pravaške ideje utemeljene na katolicizmu. Svoje životno uvjerenje isticao je u svojim djelima cijeli život. Studij bogoslovije Fran je pohađao u Senju. I na studiju je Franova lička „zasukanost“ dolazila do izražaja. Nakon diplome, Fran je imenovan za nadstojnika senjskog, a potom za novaljskog kapelana da bi uskoro bio poslan na nastavak studija u Innsbruck. Početkom 20. stoljeća, u 27. Godini postao je doktor bogoslovije i vratio se u Senj gdje je bio imenovan sjemenišnim duhovnikom, profesorom crkvenog prava i povijesti, a kasnije profesorom starog hrvatskog jezika. Tajna sahrana Njegov životni put bio je pun odricanja, patnji i stradanja sve do 1945. Godine kad je u 70. Godini života u gospićkoj kaznionici obolio od tifusa, prebačen je u bolnicu i 1. svibnja iste godine umro. Kriomice je pod, okriljem noći, dopremljen u seoskim kolima potrpan sijenom na ličko – osičko groblje

Lucija Orešković, 7a, Konjanik


Susret s umirovljenom učiteljicom Maricom Matić Obilježavajući na satu hrvatskog jezika Dan učitelja, razgovarali smo o učiteljima koji su svojim radom i osobnošću ostavili traga na mnogim generacijama među kojima su i naši roditelji. Učenici su među mnogima istaknuli i učiteljicu matematike, Maricu Matić koja je svojim metodama i ponekad humorističnim pristupom učenicima ostavila dubok trag u sjećanju te izvela, kako ona to slikovito kaže, 43 generacije. Nazvali smo dotičnu učiteljicu i zamolili je na razgovor s našom novinarkom Robertom. Učiteljica je odmah rado pristala ugodno se iznenadivši što smo je se sjetili. VRUTAK: Kao novinarka školskog lista „Vrutak“ rado sam se odazvala zadatku razgovarati s vama i podijeliti s našim čitateljima naš ugodni susret. Na početku mi kažite nešto o svom djetinjstvu i odluci za životni poziv učiteljice. Kako je do tog došlo i jeste li se bojali te odluke? UČITELJICA: Rođena sam u Dalmaciji, u Drnišu, a cijeli sam svoj radni vijek posvetila odgoju ličke djece. Poslije završene osnovne škole, srednju školu nastavila sam u Zagrebu. (Učiteljska stručna škola, op. a.) VRUTAK: Gdje ste pohađali osnovnu školu, gdje srednju i fakultet? UČITELJICA: Osnovnu školu završila sam u Drnišu, srednju u Zagrebu, a Višu pedagošku školu u Karlovcu (ogranak zagrebačke VPŠ). VRUTAK: Kad ste se zaposlili i koje je prvo bilo vaše radno mjesto? UČITELJICA: Poslije srednje škole zaposlila sam se u Donjem Lapcu na trogodišnjoj Domaćinskoj školi. Nakon godinu dana rada, škola se ukinula u cijeloj Hrvatskoj, a ja kao njihov stipendist dobivam radno mjesto u Doljanima, upisujem vanredno studij matematike i fizike u Karlovcu. Nakon četiri godine rada u Doljanima prelazim 1964./65. u OŠ Donji Lapac, a 1. listopada 1969. dolazim u OŠ Lički Osik. VRUTAK: Pamtite li nešto iz prvih dana svog rada vezano za uspomene na pojedine učenike? UČITELJICA: Puno je bilo lijepih i šaljivih trenutaka među djecom. Jedan učenik mi je postavio pitanje: Bi li mu odgovorila kako se kaže: „Žumance je bijelo ili belo?“ Ne misleći na šalu, odgovorila sam ovisi li govori li se ijekavski ili ekavski. On mi je odgovorio da bi mi dao jedinicu iz hrvatskog, jer žumance nije ni bijelo ni belo nego žuto. Svi smo se nasmijali i prihvatili šalu. VRUTAK: Obzirom da ste bili učenica i učiteljica, možete li usporediti učenje u svoje vrijeme i danas? UČITELJICA: U moje vrijeme nije bilo pojedinih udžbenika ni elektroničkih medija. Pojedine sadržaje smo morali pisati i učiti. Puno se više učilo, ali i znalo. Kao učiteljica djeci sam davala puno sebe i svog znanja tražeći od njih isto. VRUTAK: Kad ste došli raditi u školu Lički Osik, kako ste se osjećali? UČITELJICA: Javila sam se na natječaj za učitelja fizike. Primljena sam u ovu školu u koju sam došla raditi 1. listopada 1969. kao nastavnik fizike. Osjećala sam samopouzdanje jer sam iza sebe imala deset godina radnog staža.


VRUTAK: Koliko je učenika tada pohađalo Školu? UČITELJICA: U ovoj školi je bilo oko 600 učenika, po četiri „paralelke“. VRUTAK: Biste li nam otkrili kakav je bio odnos učitelj – učenik? UČITELJICA: Sve do Domovinskog rata odnos učitelj – učenik je bilo poštivanje, nije bilo većih izgreda. U razredu je vladala disciplina i rad. Učenici su mogli slobodno pitati što ih je zanimalo. Komunikacija je tekla bez šumova. VRUTAK: Obzirom da ste Dalmatinka, je li vam bilo teško uklopiti se u ličku sredinu? UČITELJICA: Nije mi bilo teško jer se na satu govorilo standardnim jezikom. VRUTAK: Sada, kad su vaši učenici odrasli ljudi, pozdravljaju li vas i rado vas se sjete? UČITELJICA: Da, ponosna sam na to. Svi mi kažu da sam bila dobra i pravedna učiteljica i da sam udarila temelje iz svog predmeta. VRUTAK: Kad vas učenici mole za pomoć, jeste li voljni pomoći i mogu li vam se obratiti oko problema s matematikom? UČITELJICA: Da, da, u svako doba kad im zatreba pomoć. VRUTAK: Kada ste otišli u mirovinu i kako ste se snašli u toj novonastaloj situaciji? UČITELJICA: 1. rujna 2002. Godine otišla sam u mirovinu i to sam dobro prihvatila. Budući da je bio ljetni raspust, nastavila sam samo dalje koristiti slobodne dane, tako da mi prekid rada nije teško pao. VRUTAK: Biste li se danas rado vratili u razred? UČITELJICA: ne bih se vratila jer mladi dolaze s novim idejama i većim entuzijazmom. VRUTAK: Čime se bavite u slobodno vrijeme? UČITELJICA: Uvijek nešto radim, kao žena uvijek nađem posla, čitam novine i knjige svakodnevno, gledam TV i nikad mi nije dosadno. VRUTAK: Hvala na suradnji. Bilo ja ugodno i poučno razgovarati s vama! UČITELJICA: Hvala i vama što ste me se sjetili.


drugonagrađeni likovni rad na natječaju ‘‘Volim Hrvatsku’’ 2011. Nina Štefančić 6.a


Nevenka Videk, osoba koja plijeni optimizmom 6. listopada 2011.g našu je školu posjetila Nevenka Videk, istaknuta dječja književnica i profesorica. Stoga smo mi, članovi novinarske grupe, uz našu mentoricu Renatu Milković-Domazet, osmislili pitanja i pripremili se za razgovor s njom želeći zabilježiti i dokumentirati kulturne događaje u Osnovnoj školi dr. Franje Tuđmana Lički Osik. Zaželjeli smo dragoj gošći ugodan boravak u našem radnom okružju. Željama su se pridružili i učenici razredne nastave koji su toplo pozdravili svoju dragu književnicu čije priče i igrokaze obrađuju na satovima hrvatskog jezika i lektire. Vrutak: Možete li nam ispričati gdje ste rođeni i kako ste proveli djetinjstvo? Nevenka Videk: Rođena sam u Zagrebu. Veliki dio djetinjstva sam provela u jednom selu blizu Zagreba. Natrag sam se vratila kao djevojka. Vrutak: Što ste po zanimanju? Nevenka Videk : Urednica sam u Leksikonskom zavodu „Miroslav Krleža“. Po zanimanju sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti, a književnica iz hobija. Radila sam i u Kazalištu lutaka. Vrutak: Kad i kako ste počeli pisati? Nevenka Videk: Počela sam pisati kao mama malog Ivana 1989. Ispočetka sam izmišljala i prevodila slikovnice sa slovenskog jezika. Vrutak: Koji vam je omiljeni način iznošenja misli, osjećaja i događaja? Nevenka Videk: Najviše pišem u stihovima. Vrutak: Kome su namijenjene vaše knjige? Nevenka Videk: Prvenstveno djeci mlađe životne dobi do 4.razreda osnovne škole. Vrutak: Što vas nadahnjuje? Nevenka Videk: Prvenstveno teme iz stvarnog života, priroda, životne situacije, religiozne teme i životinje. Vrutak: Kako se zvalo prvo djelo što ste napisali? Nevenka Videk: Moje prvo djelo je „PISMO IZ ZELENGRADA“. Vrutak: Što vas je nadahnulo napisati knjigu „PISMO IZ ZELENGRADA“ Nevenka Videk: Nadahnuo me okoliš i briga o prirodi jer smatram da je vrlo važno istaknuti čovjekovu (ne)brigu o okruženju u kojem živi. Vrutak: Koje pisce rado čitate? Nevenka Videk: Kao dijete rado sam čitala Grigora Viteza, Femenića, Matu Lovraku… Nisam i drago mi je što nisam čitala Harrya Pottera i Gospodar Prstenova. Vrutak: Koliko ste knjiga napisali? Nevenka Videk: Napisala sam 12-ak knjiga za djecu koje su tiskane, a surađujem s časopisima i mnogo sam radova objavila u njima. Vrutak: Tko vam je uzor? Nevenka Videk: Sada više nemam uzora, no kao mlada spisateljica Grigor Vitez, Zvonimir Balog, Mato Lovrak… Vrutak: Gdje sada živite? Nevenka Videk: Živim u Zagrebu, već godinama. Vrutak: Jeste li u jednom od svojih djela opisali svoje djetinjstvo? Nevenka Videk: Izravno nisam,ali u dijelovima jesam kroz likove iz različitih knjiga. Vrutak: I došli smo do kraja našeg razgovora, hvala vam što ste odvojili malo svoga vremena kako biste uljepšali i obogatili naše mladenačke dane i ulili nadu kako se radom, vjerom i poštenjem može uspjeti u životu.

Razgovarale:

Magdalena Potnar, 7.a Katarina Tomac, 7.a Dragica Tonković, 7.a


Nasilje

Nijedno dijete ne postaje nasilnik ako gleda televizor. Nasilnik se ne postaje preko noći. Nasilnici su često žrtve nasilja. Mnoge nasilnike u obitelji ne možemo prepoznati jer su vješti manipulatori. Zbog svojih problema iskaljuju se na slabijima od sebe. Vole da ih se drugi boje. Za nasilje nema opravdanja. Ta djeca kada odrastu, ne mogu naći stalan posao ili normalno živjeti., ne mogu biti smireni ili smireno komunicirati sa suradnicima. Nasilje treba zaustaviti. Ali kako? Mnogi šute kada vide nasilje. Ili zbog nezamjeranja ili zbog straha. Sva djeca trebaju znati da ih nitko ne smije zlostavljati i to trebaju reći roditeljima ili nastavniku. Nasilnu djecu treba usmjeriti na neki sport ili zanimanje. Trebalo bi otvoriti više dječjih okupljališta na kojima bi se djeca zabavljala, učila, a prije svega družila. Prijateljstvo je jače od nasilja Nasilje je put kojem se teško oduprijeti. Zato nasilje treba srezati u korijenu da bi mogući nasilnik živio što boljim životom. Jedan od tragičnih slučajeva nasilja je slučaj Luke Ritza. Rođen je u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu. Bio je pred polaganjem mature u srednjoj Grafičkoj školi. 1. lipnja 2008. vraćajući se u kasnim večernjim satima kući s prijateljem, brutalno je pretučen na zagrebačkom Mostu slobode, kraj Bundeka. Od zadobivenih ozljeda, umro je nekoliko dana kasnije, 12. lipnja 2008. Istraga mjesecima nije otkrila napadače, unatoč objavljenim foto robotima i iskazima prolaznika koji su vidjeli napadače. U studenome iste godine, čak pet mjeseci nakon ubojstva, uhićena su petorica maloljetnika i punoljetnika koje se sumnjiči da su sudjelovali u premlaćivanju Luke i njegovog prijatelja, zbog čega je Luka kasnije preminuo. Zar je moguće danas izgubiti život zbog dvije kune?!

Kad igra postane nasilje

Obzirom da je naša škola ove godine pristupila UNICEF - ovom programu u prevenciji nasilja, u tu svrhu prošli smo niz zanimljivih radionica, razgovarali smo sa školskom psihologinjom, Anom Šuto, želeći naučiti i saznati više o ovom nadasve korisnom programu, a i samoj organizaciji UNICEF. ◊ Vrutak: Je li Hrvatska članica Unicef-a?

♦Psihologinja: Naša škola se uključila u program Stop nasliju među djecom, kojim se nastoji ne preko noći suzbiti nasilje među djecom, već provesti cijeli program i plan kako kroz vrijeme suzbiti njegov intenzitet, jer će nasilja uvijek biti.

♦Psihologinja: Program za suzbijanje nasilja među djecom, skupina stručnjaka u Hrvatskoj koji uključuje radionice o nasilju prema UNICEF - u,djeluje tako da se educiraju razrednici, koji nadalje prenose informacije na satu razredne zajednice. Nastavnici, pedagozi surađuju s policijom, centrom za socijalnu skrb,a sa svim tim programom upoznati su i roditelji koji su putem roditeljskih sastanaka upoznati s programom. Prema istraživanjima u našoj školi 13% učenika trpi nasilje, a u cijeloj Hrvatskoj 11% učenika trpi nasilje. Zatim tu su grupe prijatelja pomagača, a to su učenici od petog do osmog razreda naše škole, a ima ih petnaest, koji pomažu zlos tavljanima. Oni ostavljaju anonimne poruke u sandučićima koje kasnije pročitaju s nastavnicima, pedagozima i svi zajedno pokušaju pomoći. Vršnjaci pomagači mogu najbolje pomoći.

◊ Vrutak: Djeluje u cijelom svijetu?

◊ Vrutak: Što mislite o UNICEF -u?

♦Psihologinja: Unicef je organizacija za pomoć djeci koja djeluje u cijelom svijetu. Hrvatska se priključila 1947. godine i do tada djeluje sa svojim aktivnostima. ♦Psihologinja: To je međunarodna udruga za pomoć djeci. U cijelom svijetu postoje ambasadori dobre volje, a u Republici Hrvatskoj ambasadori dobre volje su Bojana Gregorić, Maja Vučić, Gibonni i Slaven Bilić. ◊ Vrutak: Kako je naša škola povezana s Unicefom?


♦Psihologinja: Unicef ima dosta aktivnosti, a to je organizacija koja brine o djeci tako da tu nikako ne može biti ništa loše. Preko ambasadora dobre volje to se plasira preko medija i tako se najbolje pomaže. ◊ Vrutak: Koje vrste nasilja postoje?

♦Psihologinja: To su fizičko, socijalno ( Kad se više učenica u razredu udruži protiv jedne zbog bilo čega od učenja pa nadalje), psihološko, verbalno nasilje (izrugivanje) i elektroničko. Danas je najizraženije elektroničko. ◊Vrutak: Tko je više izložen nasilju, djevojčice ili dječaci? ♦Psihologinja: Razlika je u vrsti nasilja pa su djevojčice više izložene verbalnom psihičkom nasilju dok su dječaci izloženiji fizičkom nasilju. ◊Vrutak: Ima li puno nasilja i što učiniti da ga bude manje? ♦Psihologinja: U našoj školi 13% učenika trpi nasilje dok je prosjek u Hrvatskoj 11% što je za 2% više nego u državnom prosjeku. Postoje UNICEF – ovi programi za suzbijanje nasilja. Provode se radionice u kojima se pokazuje što učiniti kada se dogodi nasilje. ◊Vrutak: Zašto se događa nasilje? ♦Psihologinja: Nasilja je uvijek bilo, samo ga ima sve više vrsta i sve je izraženije elektroničko nasilje. ◊Vrutak: Koje su posljedice nasilja? ♦Psihologinja: Posljedice nasilja najveće su po žrtvu, kod koje se javlja strah koji može prijeći u klinički slučaj. Žrtva dolazi u školu sa strahom zato što očekuje da će je netko zlostavljati i onda joj škola postane nesigurno mjesto. Posljedice nasilja ostaju i na nasilniku zato što on ima neki problem s kojim se ne može nositi. ◊Vrutak: Kako nasilje utječe na ocjene? Psihologinja: Javlja se strah od škole generalno, dakle i strah od učitelja, ispita i testova pa su i posljedice rezultat tog straha loše ocjene i loše ponašanje.

◊Vrutak: Kako suzbiti nasilje? ♦Psihologinja: Ono što mi možemo je provoditi program UNICEF - a, a ono što vi možete je da ne budete samo promatrači, nego da reagirate, tako da javite dežurnom učitelju, da ostavite anonimnu poruku u sandučiću povjerenja. ◊Vrutak: Što učiniti ako te netko zlostavlja?

♦Psihologinja: Nekada se govorilo ako te netko udari vrati mu istom mjerom, ali tako se spuštamo na razinu nasilnika. Najbolje se obratiti starijoj osobi jer stariji imaju bolje obrambene mehanizme. Ono što je najgore je ignorirati nasilje. ◊Vrutak: Kako prepoznati djecu koja su izložena nasilju? ♦Psihologinja: To su oni učenici koji su izolirani, koji se boje, a nasilnici su često oni učenici koji izazivaju druge. Treba prepoznati nasilje, znači odvojiti igru od nasilja. Ako su obje strane nasmijane u igri, onda je to u redu, ali ako je jedna strana tužna, onda je to već nasilje. ◊Vrutak: Kako pomoći onome tko je nasilan? ♦Psihologinja: Ako primijetite žrtvu, najbolje se obratiti nekoj odrasloj osobi, ali ako to ne želite, možete svojim ponašanjem pomoći žrtvi pokazati da je i ona živo ljudsko biće koje ima osjećaje. Ako primijetite da je netko zbog nečega izoliran, pomoći ćete mu tako da se družite s njim. Razgovor vodile: Iva Smolčić, Ivana Kurteš i Petra Nikšić, 8. c


Dobrano nakošen toranj Pročitavši tekst u Školskim novinama (2● Zagreb ● 11. siječnja 2011.) „Dobrano nakošen toranj“ Marijana Šimega, zatečeni, krenuli smo u istraživanje. Hrvatska je u zadnjem PISA istraživanju bila 36. od 65 zemalja koje su se prijavile. Možda se to naizgled ne čini loše, a i nije loše. No nas zabrinjava činjenica da četvrtina 15-godišnjaka ne zna riješiti ni najjednostavniji matematički zadatak. Isto tako ne znaju prepričati jedan običan tekst koji su pročitali. Što napraviti da to bude bolje?!? Jesu li škole krive za to ili kućni odgoj i roditelji?!? Roditelji misle da je za to kriva škola, dok škola misli da su za to krivi roditelji. Marijan Šimeg kaže: (Školske novine, broj 1-2 ● Zagreb ● 11. siječnja 2011.) „ Statistike i rezultati su neumoljivi i kazuju nam da gotovo četvrtina hrvatskih učenika po završetku osnovne škole ne zadovoljava ni razinu dva, koja je polazišna točka za mjerenje čitalačke pismenosti.“ Većinu učenika škola uopće ne zanima i jedva čekaju da dođu kući, sjednu za računalo i tako provedu ostatak dana. I mi smo u našoj školi proveli anketu o pismenosti naših učenika. Proveli smo je tri razreda (5.,6.,7.). Te razrede smo izabrali iz sljedećih razloga: 5. Razred je na početku predmetne nastave gdje se traži čitalačko umijeće. 6. A smo izabrali jer je do sad pokazivao zavidan uspjeh u učenju.r 6.b smo željeli usporediti s prethodnim razredima. U 7. razredu smatramo da bi učenik već trebao svladati izražajno čitanje i imati nemali broj pročitanih knjiga u svojoj glavi. Osmi razredi nisu željeli sudjelovati u istraživanju. Anketa (pismenost u našoj školi) 1. Kada si naučio/la čitati? a) prije nego što sam krenuo/la u školu b) u prvom razredu c) u drugom razredu 2. Čitaš li novine? a) da b) ne 3. Čitaš li lektiru? a) da b) ne c) kratki sadržaj na internetu 4. Voliš li čitati? a) da b) ne c) ponekad 5. Imaš li „PRAVOPIS HRVATSKOG JEZIKA“? a) da b) ne 6. Što čitaš od knjiga? a) horore b) znanstveno fantastične


c) d)

ljubavne nešto drugo _____________________________________

7. Što čitaš od časopisa? a) OK b) TEEN c) SPORTSKE ČASOPISE d) AUTO ČASOPISE 8. Koliko knjiga pročitaš na mjesec? a) 1 b) 2 c) 3 d) više 9. Što čitaš od dnevnih novina a) 24 SATA b) VEČERNJI LIST c) JUTARNJI LIST d) SPORTSKE NOVINE e) NEŠTO DRUGO ______________________________________

a b c d e

Tekst pripremile: Petra Nikšić i Iva Smolčić, 8.c


ika a z o m a d a r iz u na sat grupe e likovn

Kako se nekad slavio Božić U školi sam dobila zadatak opisati stare običaje o Božićnim blagdanima. Zanimalo me kako se baka pripremala sa svojom obitelji za nadolazeće blagdane. Baka se sjetila dana kad se obitelj pripremala u jedinstvu i duhu nadolazećih blagdana. S roditeljima, svojom braćom i sestrama pravila je vjenčić od slame koji se stavljao na ulazna vrata. Na prvu adventsku nedjelju stavljale su se adventske svijeće. Na blagdan sv. Lucije sijalo se žito u posude, najčešće pšenica. Baka i njena majka su pekle suhe kolače. Na Badnju večer unosila se slama i stavljala ispod stola, gdje se baka igrala sa svojom braćom i sestrama. Unosilo se drvce koje se ukrašavalo jabukama, bombonima i suhim keksima koje su sami pekli. Sa svojim najmilijima odlazila je na ponoćku gdje su se pjevale božićne pjesme. Božićni ručak bio je obilatiji od običnih jer u ono vrijeme ljudi nisu imali kao i danas. Baka se prisjetila okupljanja za stolom gdje se veselilo uz obilat stol. Omiljeno bakino jelo za Božić bila je sarma i orahnjača. Na Sveta tri kralja skidalo se drvce i iznosila slama iz kuće. Pišući ovaj sastav, primijetila sam bakinu sreću jer se prisjećala dana iz prošlosti i nadolazećih blagdana Božića.

Katarina Hećimović 6.b


Badnjak

Badnje jutro započinjalo je molitvom i postom. Otac je sa sinovima išao u šumu naći najljepšu jelku. Tijekom dana baka bi pripremila jela,bogatija nego inače. Kada bi otac donio jelku,djeca bi je ukrašavala malim kruškama, jabukama, bombonima, čokoladicama. Još su se izrađivali razni ukrasi od papira: zvjezdice, lančići i anđeli. Majka je pravila slatki kruh s novčićima koji se za večerom lomio. Tko je našao novčić u kruhu, govorilo se da će mu godina biti uspješna. Ispod jelke stavljala se krsnica. To je kruh bez kvasca sa simbolima ptice, kriza i stabla. Na povratku s ponoćke donosila se svijetlost iz crkve: u kući bi se gasila svijetla, a najmlađi član ili majka unijeli bi svjetlo govoreći: ,,Hvaljen Isus,sretan vam Božić i porođenje Isusovo.“ Tada bi se zajedno pomolili i večerali u miru. Paula Mrnjavac, 6.a

Božić moje bake Svakog Božića baka nam priča prekrasnu priču o Božiću i način na koji se on slavio dok je ona bila mala. Na selu bi zapao veliki snijeg, a na Badnje jutro pradjed bi se zaputio duboko u šumu po najljepšu jelku. Za to vrijeme moja je prabaka spravljala ukusne domaće kolačiće. Baka kaže da je s nestrpljenjem uvijek čekala te najljepše dane u godini. Najdraži dio uvijek joj je bio kada bi stigla jelka koju bi pradjed donio. Zajedno bi na nju stavljali ručno izrađen nakit kao što su bili orasi, sušeno voće, jabuke, češeri, bomboni… Ispod jelke ležao je mali Isus na postelji od slame i u drvenoj kolibici. Kada se spusti noć odlazili bi svi zajedno na ponoćku kako bi dočekali Božić. Pjevale bi se mnoge lijepe božićne pjesme. Na božićno jutro svi bi se zajedno pomolili i ručali božićni ručak. Svake godine baka nas okuplja i na isti način slavimo i dočekujemo Božić. Baka je uvijek najsretnija kada se svi okupimo na božićnom ručku i pjevamo božićne pjesme. Tada, kao da se vrati u svoje djetinjstvo.

Ivica Drašković, 6.a

Dolazak Božića

Škola je završila. Počeli su zimski praznici. Badnji dan je, u kući sve miriše po ribi. Kuća se sprema za dolazeće blagdane, Božić i Novu Godinu. Najljepši dio dana je kada se kiti bor. Sa svojim roditeljima ukrašavam božićnu jelku. Jako sam se obradovala kada je kuću obasjalo svjetlo raznolikih lampica. Spremamo se na polnoćku. Vani pravi zimski ugođaj. Snijeg je zabijelio ulice i krošnje drveća. Veselju nema kraja. U crkvi je veselo i svečano. Tako hladno, a oko srca tako toplo. Božić je, osjećam toplinu doma, obiteljski ručak,


obilje jela i pića, sve je čarobno i lijepo. Ostale praznike provodim kod bake na selu. To je posebni doživljaj. Moji dragi kućni ljubimci, spavanje i odmaranje, igranje, a uz to čitanje lektire. Zimskih igara nije bilo previše, jer je česta otopila i posljednju grudu snijega. I evo nas opet u školskim klupama veseli i razigrani s novim zimskim rasporedom.

Roberta Pešava, 7.a

Božićno veselje

Prije mnogo godina Božić se ovako slavio. Dan prije Božića bio je Badnjak. Stariji muškarci i dječaci su rano ujutro išli čestitati Badnjak. Dječaci koji bi prvi čestitali dobili bi novce. Na Badnjak se postilo. Jeli su se najčešće riba i grah salata. Poslijepodne svi bi se bacili na posao. Pekli su se kolači i pečenka za Božić i pospremala kuća. Navečer se kitio bor. U Hrvatskoj se bor kiti od 19. st., a prema legendi u Hrvatsku je običaj kićenja bora donio njemački svećenik Martin Luther. Božićno drvce nije se kitilo ukrasnim kuglicama, već bombonima, jabučicama, orasima… Kasnije bi muškarci unesli slamu ispod stola, a djeca bi na njoj sjedila, igrala se drvenim igračkama i pjevala božićne pjesme. Cijela obitelj bi navečer otišla na ponoćku. Na Božić, kao i na Badnjak, muškarci i dječaci čestitali bi Božić. Kuća je bila okićena i uređena, a stol prekriven bijelim stolnjakom. Na stolu je stajao božićni kruh, kolači, pšenica i tri svijeće. Jedna svijeća se palila za ljude, jedna za životinje, a jedna za ljetinu. Prije ručka uz svijeće se molilo. Za ručak jela se juha, sarma i pečenka. Poslijepodne obitelji su posjećivale rodbinu i čestitali jedni drugima Božić. Tada je bilo ljepše slaviti Božić nego danas. Ivan Marković 6.a

Božićna priča Badnjak je… Uz lagano pucketanje vatre slušam bakinu priču. „E, dijete moje! Mi smo ti se nekad Božiću najviše veselili. Na Badnji dan bismo mi djeca išli po drva i grijali bismo se u toploj kuhinji. Majka bi kuhala bakalar i pekla uštipke. Cijela bi kuća mirisala. Otac bi stavljao badnjake na ognjište. Svi bismo se pomolili, a onda bi potekla priča… Nama bi djeci na pod prosuli slamu i u nju skrivali rogače, suhe smokve i pokoju naranču. Mi bismo se od gušta valjali i jeli. Oko jedanaest sati išli smo svi na ponoćku i veselili se rođenju našega Spasitelja. Na sam Božić bi nas čekao obilan objed. Otac bi načeo pršut, pekli bi prasetinu i jeli kruh ispod peke. Prije objeda bi najstariji član obitelji upalio svijeću, svi bismo se pomolili i blagovali. Na kraju bi svijeću ugasio kruhom, umočenim u vino. Taj isti kruh sutradan bi davali prvoj ovci koja bi izišla iz štale. Dolazila bi za Božić rodbina, susjedi… svi smo se veselili jer je na stolu bilo više za pojesti, a bili smo više gladni nego siti. Čuvali smo naše stare običaje,više se sastajali, zajedno molili i pomagali međusobno“, baka završava svoju priču. Sofija Mrakužić, 6.a


19. travnja 2011. godine u 16. 00 sati u OŠ dr. Franje Tuđmana održana je likovna radionica 1. razreda. Sudjelovala je učiteljica Vesna Orešković, 17 roditelja i 20-ero prvašića. Zadatak ovogodišnje radionice bio je pokazati najmlađima kako su nekad naše bake bojile jaja za Uskrs. Nije bilo umjetnih boja kao danas kojima nas u pred uskrsno vrijeme bombardiraju s reklama nagovarajući nas da ih kupimo, a kad dođemo kući u nadi da ćemo imati najljepše i najmodernije obojane pisanice, ostanemo u šoku kad shvatimo da nam se boja ne hvata i da je prošao rok trajanja. Dakle, naše bake nisu imale gdje kupiti boju pa su morale same smišljati kako urediti i oslikati pisanice. Učiteljica je objasnila da su se kuhale ljuske od crvenog luka (što bi se duže kuhale, boja bi postajala intenzivnija), špinata ili koprive za zelenu boju, cikle za intenzivnu crvenu ili hrđe za smeđe-crvenu. Prije nego bi se jaja počela bojiti, ukrasila bi se nekom lijepom travom ili cvijetom koji bi se zalijepio ili stavio u prozirnu čarapu kako bi ostao trag. Nakon bojanja pisanice bi se sušile, a potom premazivale jestivim uljem kako bi lijepo sjale. Nakon učiteljičinih uputa, svi su vrijedno prionuli poslu pa su roditelji sa svojom djecom napravili izvrsne pisanice. Za kraj su djeca pokazala svoja umijeća pjevanja i recitiranja uskrsnih pjesama. Tako su poželjeli svima sretan Uskrs.

Tekst napisala: Nina Štefančić, 6a Fotografirala: Antonia Prebeg, 6.a

Iva Smolčić, 8c

Ivana Kurteš, 8c

Marijana Papić, 8c

Adam Matak, 8c


Sanjam… Sanjam neko bolje vrijeme… Sanjam neki bolji svijet… I znam da će i to doći Jer život može biti tako lijep. Uzmite život u svoje ruke širite sreću i ljubav danas budite zadovoljni i volite se neko gore pazi na vas!

Roberta Pešava, 7.a

Jedna Nana u mom djetinjstvu Oduvijek živim u Ličkom Osiku, malenom naselju blizu Gospića. Lički Osik mi je srcu prirastao iako je u njemu bio rat koji je ostavio ružne tragove. Dok sam bila mala, nisam bila tog svjesna okružena s puno ljubavi, igračaka i igara. Sad idem u školu koja je obnovljena i u kojoj se nižu uspjesi učenika, a kad je pogledam, sjetim se jedne stare umirovljene učiteljice koja se duboko urezala u moje pamćenje. Bila je moja susjeda, zvala se Marijana, ali ja sam je od milja zvala Nana. Živjela je u mojoj zgradi, razgovarala sa mnom, čitala mi priče najljepšim i najmilozvučnijim glasom koji mi i sad odzvanja u ušima. Nana je imala oči boje tamne čokolade, blage i tužne, kratku plavu kosu, lijepe bijele zube i naočale koje su je činile ozbiljnom. Usprkos svim nevoljama, uvijek je bila nasmiješena i vesela. Lijepo je heklala i uživala je u tome. Voljela je omatati sapune šarenim vrpcama i poklanjati ih drugima. Najviše je voljela djecu, u njenom društvu nikad nije bilo dosadno. Nakon nekog vremena, Nana se vratila u Trogir jer je i prije tamo živjela. Dugo se nismo vidjele, ali ja bih baš voljela susresti svoju dragu Nanicu, popričati s njom i pitati sjeća li me se još. Htjela bih joj reći da je moj najveći idol i da bih htjela biti učiteljica poput nje. Nina Štefančić, 6.a

MOJA DRAGA

Danas smo u na satu hrvatskog učili pjesmu Dobriše Cesarića „Dorica“. Baš mi se svidjelo kako pjesnik na svom radnom stolu čuva lutkicu koju mu je darovala supruga koja je nakon toga preminula. Utonula sam u misli i pokušala se sjetiti svoje najdraže stvari iz djetinjstva. Kad sam bila mala,mama mi je pred spavanje davala u ruke mekanu, pamučnu pelenu. Čvrsto sam je držala i činilo mi se da sam u raju. Svaki put, kad sam išla na počinak, čekala sam dodir mekoće u rukama. Moja Draga mirisala je na svježe proljetno cvijeće. Kako je samo mamila mirisom! Jedne večeri mama mi je u ruke dala neku drugu, tvrdu, ružnu krpu bez mirisa i topline moje Drage. ,,Ja to neću! Hoću svoju Dragu!“ povikala sam.


,,Ali, Paula, Draga je na pranju! odgovori mama. ,,Briga me! Hoću Dragu!“ Mama je ljutito izvadila Dragu iz perilice za rublje. Počela ju je sušiti sušilom za kosu. Stajala sam pokraj nje dok se Draga nije osušila. Mama vikne: ,,Evo je!“ ,,Odlično!“ Uzela sam Dragu i u trenu je bila u krevetu. Ponovno sam osjetila mekoću i nježnost. Odmah sam utonula u san omamljena njenim mirisom đurđica. I sve je opet bilo tako lijepo… Sada se s njom igra moja mlađa seka. Kad želi spavati, traži Dragu i čvrsto je drži kao ja nekad… a meni milo oko srca... Paula Mrnjavac, 6.a

Valentina Žilić, 8r

BOGATSTVO HRVATSKE U KAPI VODE Kap vode Kap. Što je jedna mala kap, bezlična, bez okusa, bez mirisa, bez boje? Ali kap, po kap, jedan izvor, jedan potok, jedno jezero, jedna rijeka, jedno more. Stvorila je kap i naše rijeke Liku, Novčicu, Bogdanicu na kojima leži grad Gospić, koje daju ljepotu i bogatstvo ovom prekrasnom ličkom kraju i Gacku čijom ljepotom i bogatstvom se ponose stanovnici tog dijela Hrvatske. Bezlična kap stvorila je i prekrasne slapove na Plitvičkim jezerima, slapove što ih je stvorila priroda, a čovjek uljepšao i koje dolaze vidjeti iz cijelog svijeta, jer ostavljaju svojom ljepotom bez daha, bez glasa. Bogata je Hrvatska jer ima puno prekrasnih izvora, rijeka sa slapovima, jezera, more što ga stvori jedna mala kap i nije više bezlična, bez okusa, bez mirisa, boje. Sad je slatka, mirisna, šarena, baš onakva kakav je kraj kroz koji prolazi ta mala kap.

Kraj prepun boja, mirisa, okusa, onakav kakav je naša Hrvatska, slana kakvo je naše prekrasno Jadransko more. Kad čovjek stavi svoje prste i omete prirodne tokove, kad napravi umjetne građevine i bude okrutan i nemilosrdan prema prirodi, zna priroda vratiti istom mjerom, kao upozorenje nama i našim potomcima. Voda zna biti dobar sluga, a loš gospodar, a mi se moramo potruditi da mi budemo dobri gospodari, da ta mala kap ostane čista, nezagađena jer je ona naše bogatstvo i znači život.

Tomislav Špoljarić, 8.a


Moja domovina

Bogatstvo Hrvatske u kapi vode

Moja domovina je Veliko srce Što voli sve ljude Koji u njoj žive.

Hrvatsko, mila moja, imaš puno polja, imaš čisto, plavo more zbog kojeg se mnogi bore,

Moja domovina je Hrvatska! Karla Ergotić, 3.r.

Riječi

e i mal ne. e k i l ž e eči v o, jako tu j i r e j k Posto ružne, ja j. , e mojo e dosade! i c lijep i n n ež u bilj , al nikad e n o e ju ad Stanu ju, malo r a Spav eči su rij etu e n v tu! j a Ljub še na svi ptice u le tu p o svije najlje svijetu k e m lo o o cije tu. lete p p u d svo e u le c m i t o p k s vne ebe Na n e su ljuba t prosu eči ih rij la reći. š o l o e bi htj ji pun Posto nikad ne a je su ić, 6. koje a č . d n i ć a f e m te sr sli ina Š ja mi ut prema N u j a r p Na k ne riječi v ljuba SmiJešNe rijEči Riječi mogu biti du gačke kao rep u mačke, one mogu biti krat ke kao noge patke. Riječi nježne mog u biti k'o latice cvijeća, a mogu biti grube kao kamenja vreća. Riječi smiješnih m ože biti kao viceva šaljivi, ali mogu biti ozbiljn e kao prijetnje tatine.

Ivan Marković, 6.

a

Vrijedna si, uvijek čista, voda tvoja uvijek blista! Volim tvoja mala mista, Jer su uvik ista. Mnogi ljudi tebe vole, pa se za te Bogu mole, da tvoja voda bistra, ostane uvijek čista. Svi ti žele puno sreće, mijenjati te nitko neće.

Nikolina Uzelac, 8. b

Bogatstvo Hrvatske u kapi vode Bogata je Hrvatska ta što ima bogatstvo Velebita, Sunca sjaj i Jadrana dar. Bogata je Hrvatska ta što ima zagorskih dvoraca čar i zlatnog Dunava val. I na kraju sve to u kap vode stane i dobar naslov ovoj pjesmi dade.

Monika Jurjević, 8.a


Moja baka Moja baka živi sama na selu jer je djed umro. Okružena je životinjama kojima se posvetila jer u tome uživa i ne osjeća se usamljeno. Ima sedamdeset godina što se primijeti i na njenom licu. Bore su joj prekrile čelo pa se ono čini kao suha jabuka, a obrazi opušteni i blijedi upozoravaju na godine. Ali kad se baka nasmije, tako veselo, iz duše, otkriva svoj najjači adut. Iza prekrasnih rumenih usana zabljesnu bijeli zubi kao biseri, jer su prirodni, a ne umjetni. Uz takav osmjeh skrije većinu svojih godina. Oči joj otkrivaju umor i iscrpljenost, ali zasjaju i pogled joj se razvedri kad je posjetim. Gledajući njene ruke, shvaćam koliko je imala naporan i težak život. Ispucana i tvrda koža na dlanovima i prstima izgleda kao kora drveta koje je izloženo hladnoći, kiši i snijegu. To znači da su ruke moje bake bile izložene svakojakim životnim preprekama. Malo me smeta što je odjevena u tamnu odjeću što je čini još starijom. Ali ona je ipak za mene najljepša što god odjenula. Kod bake sam provodila svoje djetinjstvo prije polaska u školu. Bili su to dani sa puno lijepih sjećanja za cijeli moj život. Ona je osoba s kojom mogu pričati o svemu, uvijek će me saslušati i udijeliti dobar savjet. Volim je kao baku, kao prijateljicu. Naša ljubav se ne može riječima opisati

Kristina Nikšić, 6.a

Priča o žalosnoj vrbi U blizini mog stana, raste žalosna vrba sa svoja tri stara, velika prijatelja bora. Dobila je ime po granama nagnutim prema dolje. Njoj, kao i svim listopadnim stablima, u jesen otpadne lišće, a njezinim prijateljima borovima ostanu tanke, zelene bodlje kao u ježa. Svaki dan, kad idem u školu, pažljivo je promatram. Jednog dana išla sam kući i primijetila dvije slomljene grane. Malo sam zastala i shvatila da su te grane iz njezine guste krošnje. Drugi dan sam se još više zabrinula, jer je pod njezinom krošnjom bilo još slomljenih grana. U školi sam stalno razmišljala o žalosnoj, povrijeđenoj krošnji. Odlučila sam pronaći krivca i spriječiti daljnje uništavanje.

Riječi

Ima riječi dugih kao duga, no ima riječi tužnih kao tuga. Bez riječi život zamislit ne mogu one me uvijek prate nogu uz nogu. Ovaj svijet bez riječi pust bi bio, da nema riječi pust bi bio, da nema riječi ja bih tužne snove snio. Ivica Drašković, 6.a

Na putu iz škole požurila sam posjetiti svoju žalosnu prijateljicu. Približivši joj se, čula sam neke glasove. Bila su to dvojica dječaka koja su se ljuljala. Povremeno su lomili grane i bacali ispred mene. Povikala sam: ,,Prestanite! To je živo biće! To je ukras našeg trga. Obavijestit ću vaše roditelje!“ Odjednom ,obojica skočiše. Izgledali su uplašeno i počeli su me moliti da nikom ne kažem. Ozbiljno sam im odgovorila:,,Ako počistite ove grane ispod drveta i prestanete se približavati mojoj prijateljici, neću nikome govoriti.“ Dječaci su me poslušali, a ja sam bila ponosna što sam učinila dobro djelo i spasila ljepotu i ugled svojoj prijateljici pa opet nesmetano krasi naš trg. Lucija Orešković, 7.a


Riječi

Postoje najvažnije male riječi. Lako je od srca reći. One su samo jako male da bi u dječju glavu stale. Svakog su srca dragi gosti molim, hvala, izvoli i oprosti. Ana-Marija Pintar, 6.b

Riječi

Ona i ja Nema predaje. Jedva sam dočekao da stignem kući jer sam smislio novi plan. Kad sam, napokon, stigao, zatvorio sam se u svoju sobu i počeo ponovno pisati. Ovaj put nisam napisao nekoliko riječi, već jedno pravo pravcato pismo. Sve sam to lijepo spremio i uputio se prema vratima, a usput sam kriomice iz maminog vrta ubrao nekoliko narcisa. O, kako su lijepo mirisali! Budući da sam je pratio svaki dan poslije škole, znao sam gdje živi. Brzo sam koračao do njezine kuće i napokon sam stigao. Kako sam samo nervozan, što li će samo reći na moje pismo i narcise? Pred vratima sam! Što ako mi baš ona otvori vrata i polije me hladnom vodom? Pokucao sam, i baš mi je ona otvorila. Pružio sam joj narcise i pismo te brzo zbrisao što su me noge brže nosile. Sutradan, kad sam došao u školu, prva mi se obratila: ,,Hvala ti na narcisima, to mi je najdraže cvijeće, a i pismo je vrlo lijepo. Moram ti nešto priznati. Ti mi se…“ Prekinuo sam ju. ,, Znam, znam da ti se ne sviđam .“ No dobio sam sasvim neočekivan odgovor: ,,Ma, dapače, jako mi se sviđaš! “ Bio sam u sedmome nebu. Od toga dana Ana i ja zaljubljeni šetamo parkom, a Buco i dandanas jede sendviče.

Ivana Kurteš i Katarina Puljić, 8.c

Majčine riječi su tople i nježne bake kao pahulje snježne. No ima riječi koje znaju duboko dirnuti srce, i ožiljak ostaviti na sred duše. Samo jedna topla riječ na lice donosi osmijeh.

Sofija Mrakužić, 6.a

Dragi medo! Kupila mi te baka još dok sam bio mali. Odmah sam te zavolio. Iako sam imao hrpu igračaka, ti si mi bio najdraži. Zajedno smo se igrali, tješio si me kad sam bio tužan, spavao si sa mnom. Još uvijek sjediš gore, na mom ormaru, još se s prijateljima igraš. Ma koliko god volio sve igračke, i stare i nove, ti si mi još uvijek najdraži. Ni kada odrastem neću te zaboraviti – nikada. Tvoj prijatelj, Ivan

Ivan Marković, 6.a


BREZA

Duboko, duboko u gustoj šumi izdiže se iznad svih, svojom ljepotom, jedna breza. Izrasla je tamo i ne baš svojom voljom. Zamišljala je kao mala i još slabašna, kako će kad vjetar snažni krene na putove daleke i nju uzeti kao još jednog putnika. No vjetar bi joj govorio: ,,Mala brezice, ne možeš ti to podnijeti, ostani u okrilju svoje šume i izdrži sve vremenske nepogode. Jednog dana ćeš izrasti i biti snažna, a tvoja ljepota i sunčev sjaj će zasjeniti sve oko tebe.“ Prošle su od tada mnoge godine i s njima olujne i snažne zime, pa jeseni, predivna proljetna jutra i ljeta vruća i sparna. I danas je tamo, još uvijek stoji. Istina je bila ono što je vjetar govorio. Izrasla je i postala snažna, ali tako nježna, a njena ljepota sjaji kao sunčev sjaj. Najljepša je u proljeće kad joj se zabijeli vjenčanica i zazeleni prozračna kosa, a rese na granama kao najljepši privjesci okružuju njenu širinu. Ona me mami i ja joj ne mogu odoljeti. Nesretna sam kada je ljudi koriste i režu grane kako bi zaradili za stare dane. Prolazit će tako još godine mnoge, a breza će i dalje ponosno stajati u dubokoj šumi.

ZANIMLJIVOSTI O FRANCUSKOJ Filmski festival u Cannesu (gradu na južnoj obali Francuske) spada u jedan od najtiražnijih filmskih festivala u svijetu. Najtiražnija nagrada festivala je Zlatna Plama koja se dodjeljuje na najboljim filmovima. U Francuskoj za vrijeme ručka zatvaraju se sve trgovine i obrtničke radionice na najmanje dva sata. Oni si priušte vrijeme za jelo i tako im obrok ne služi samo za uzimanje hrane i za druženje. Francuska je drugi najveći proizvođač sira na svijetu:sira ima toliko vrsta koliko ima dana u godini. Najpopularniji sport u Francuskoj jesu biciklističke utrke. Tour de France najduža je biciklistička utrka na svijetu. Natjecateljima je potrebno tri tjedna da bi prešli stazu. Francuska je najveći proizvođač vina na svijetu. 1997. godine ukupna proizvodnja vina iznosila je 7 400,000,000 što je dovoljno da se napuni boca veća od kipa slobode u New Yorku. Iva Smolčić, 8.c

Roberta Pešava, 7.a


ZANIMLJIVOSTI FRANCUSKE KUHINJE Francuska je jedna od najbogatijih i najraznovrsnijih svjetskih kuhinja. Jednostavna i ukusna jela poslužuju se i tradicionalnim uređenim restoranima i bistroima. Poseban doživljaj je gastronomski način serviranja jela haute cusuine, poznat i cijenjen kao sklop pravila, rituala i tabua. Rijetko se izvodi u svakodnevnom životu zbog velikih troškova i mnogo vremena zahtjeva. Većina restorana nudi dvije vrste jela: skuplju 'ala carte (širok izbor svih jela ) i la menu (unaprijed odabran slijed jela: s utvrđenim cijenama) sa izborom jela 'ala carte menija. Račun gostu neće biti uručen sve dok ga ne zatraži, bez obzira koliko je vremena prošla. Ručak se služi od 12.00 h do 13.30 h, a večera od 20.00 h do 21.30 h, a u većim gradovima i kasnije. Poznata jala su: Cog gu vinu expresnom loncu, Francuska juha od luka, Piperada. Prilikom dobrog francuskog obroka sir nikako ne smije izostati. U Francuskoj se proizvodi više od 370 vrsta sireva. Kava se servira uvijek nakon jela i uvijek će bit crna kava u malim šalicama, osim ako ne zatražite kavu s mlijekom – cafe an lait. Biti u Parizu a ne priuštiti si jednostavan apetit dejeuner (doručak ) – s velikom šalicom jako crne kave i konjaka sa savršeno ispečenom crossainom je neizbježno. Ljubitelji slatkiša ne smiju nikako propustiti palačinke (fanoze crepes) u slanom i slatkom izdanju. Bertrilion proizvod je najbolji sladoled. Voćni sladoledi su dobri, ali i čokoladni, od kave karamenliziranih kestena, konjaka, meda i nugata su prekrasno bogati. Saint Honore torta - dobila je ime po svecu zaštitniku francuskih pekara i slastičara. Minijaturne kuglice od kuhanog tijesta poznatije kao princess uštipci uronjene u

čokoladni preljev daju prepoznatljiv i poseban štih ovoj torti. Vino je najpopularnije piće u Francuskoj. Žestoka pića su vrlo jaka i preporuča se opreznija komunikacija, pogotovo nakon nekoliko čašica vina. Žestica se poslužuje u duplim dozama osim ako se ne zatraži manja mjera. Neka od poznatih vina: Bordeaux, Burgund, Provence. Najpoznatiji Francuski kuhar je Stephan Macchi.

Tamara Lukes, 8.a

Moje putovanje kroz Afriku

Prije desetak dana odlučila sam otići na izlet izvan Europe.Kao odlično odredište učinila mi se Afrika te sam se uputila prema tom naizgled siromašnom kontinentu. Ako ste ikad pomislili da vam Afrika nema što ponuditi,prevarili ste se.Iako ne pretjerano razvijena,u Africi se ima puno za pogledati. Napokon upoznajem Afriku Sama pomisao na tropsku klimu cijele godine topla mora s koraljnim obalama,kulturno--povijesni -povijesni spomenici … Ma sve me je vuklo tamo,ali se i isplatilo. Jahanje na devama kroz najveću pustinju-Saharu, Viktorijini slapovi na rijeci Zambezi, najviša planina Kilimanjaro! Kakav prekrasan i neopisiv doživljaj! Naime,nisam htjela samo ljenčariti već sam odlučila upoznati kulturno nasljeđe te prirodne znamenitosti.


Piramide i grobnice Afrike Zbog velikog broja kulturno-povijesnih spomenika, otišla sam u razne dijelove Afrike.Najviše me oduševio Egipat,Tunis i Maroko. Nedaleko od Kaira,u Gizi sam pogledala najpoznatije piramide,i kao što sam očekivala, oduševila me Keopsova piramida.Nedaleko od Tebe, sam posjetila najpoznatije grobnice faraona,među kojima i Tutankhamonovu. U Karnaku sam se nagledala hramova. To je grad s puno hramova i prelijepom alejom sfingi. Što je Afrika bez Nila Ali kako bi bilo da sam posjetila Afriku,a da nisam otišla na plovidbu Nilom do Asusnske brane i na goru Sinaj?! Obišla sam i nacionalne parkove: Serengeti u Keniji, Nagorongo u Tanzaniji i Kruger u Južnoafričkoj Republici.

s hrvatskim misionarom koji pomaže bolesnima i gladnima u Somaliji. I sam naizgled iscrpljen, izmučen i umoran, ispričao mi je kako je Afrika prekrasan kontinent, ali ima i gorku stranu medalje: neprestani ratovi i međuplemenski sukobi u kojima najčešće stradavaju nedužni. Najveći neprijatelj Afrike je suša koja uzrokuje glad, tjera stanovnike trbuhom za kruhom. Ispričao mi je kako on dnevno pojede samo jedno jaje kako bi preživio, a djeca dobiju šalicu riže… Tu su i bolesti od kojih se u suvremenom društvu više odavno ne umire. A u Africi su kobne… Ulazeći u zrakoplov, još jednom sam se okrenula sa suzama u očima i pomislila: „E, Afrika, moja Afrika!“

Iva Matanić, 8.r

Nezaboravna Afrika Vidjela sam i mnogo prekrasnih životinja koje su zaštićene,ali i slobodne.Čak sam uspjela stići prošetati savanom. Tih osam dana u Africi pamtit ću cijeli život. Zauvijek će mi ostati fotografije,sjećanja i iskustva. Napuštajući Afriku, na aerodromu sam se upoznala

Crno more

Crno more se smjestilo između jugoistočne Europe i Male Azije. Sa Sredozemnim morem je povezano Bosporom i Mramornim morem. Kerečka vrata spajaju Crno i Azovsko more. Daleko najveća rijeka crnomorskog sliva je Dunav. Površina Crnog mora je oko 422 000 k , a najveća dubina mora je 2 210m m. Države na obalama Crnoga mora su Turska, Bugarska, Rumunjska, Ukrajina, Rusija, i Gruzija. Crno more je najveći anoksični morski sustav (nema kisika). Slatka i morska voda miješaju se samo u gornjih 100-150 m ,dok se voda ispod te granice miješa tek jednom u 100 godina. Cijeli život u moru nalazi se u sloju od 180 m površine. Postoji koncenzus među znanstvenicima oko teorije da je Crno more prije posljednjeg ledenog mora bilo slatkovodno jezero, te da tijekom ledenog doba bilo znatno pliće.

Pripremila: Ivana Kurteš, 8.c


„Vrutak“ preporučuje! Svakako pročitajte knjigu o usponu jedne karijere i kreativnosti najveće zvijezde današnje glazbene scene Lady GaGa

ZVIJEZDA JE ROĐENA Stefani Joanne Angelina Germanotta došla je na svijet 28.ožujka 1986.god, New York. Bila je zaigrano, energično dijete i zarazila se svijetom zabave još kao mala. Roditelji su snažno utjecali na malu Stefani. Njezin tata Joseph prije je i sam svirao u bendu i rado je prenio svoju ljubav prema glazbi na kćerkicu, plaćajući joj satove klavira dok je bila jako mala. Do 4. godine svladala je sviranje bez čitanja nota i tako odlučila da će glazba i moda biti njezine najvažnije odlike. Sa 11 godina roditelji su je poslali u Samostan Svetog srca (koji je pohađala poznata plavuša Paris Hilton). Među predmetima bili su klavir, ples i dramska grupa. Stefani se brzo počela isticati. Imala je mnogo prijatelja jer je bila živahna, zanimljiva i očito ju je čekala svijetla budućnost. Često ju uspoređuju Madonnom. Već s 13 godina napisala je prvu baladu“ To Love Again“,a nakon što je navršila četrnaestu, majka ju je počela voditi u njujorške klubove. U dobi od 17 godina Stefanni se upisala u umjetničku školu New York`s Tisch Schole of the Arts. Ta je ustanova specijalizirana za film, dramsku umjetnost i ples. Nakon nekoliko mjeseci je odustala od koledža. Nakon samo jedne godine, odlučila se sama: sada joj je bilo jasno da želi raditi u glazbenoj industriji i ako je moguće, postati pop zvijezda.

KAD DOBRA CURA POSTANE LOŠA Stefani Germanotta, dobra katolkinja talijanskog podrijetla, ozbiljno je upala u svijet droge. Na kraju se to iskustvo pretvorilo u pjesmu“Beautiful,Dirty, Rich“. U tom kratkom, ali iznimno važnom razdoblju, spojili su se svi elementi koji će ubrzo dovesti do preobrazbe Stefani u Lady Gagu. David Bowie joj je bio najveći uzor.

Kada je Stefani imala 19 godina, dobila je prvu, iako kratkotrajnu, prilika. L.A Reid, predsjednik diskografske kuće Island Def Jam Music Group, čuo ju je kako pjeva u hodniku ispred svog ureda i odmah potpisao ugovor za Def Jam Recordings. Suradnja je bila kratka i raskinuli ugovor s njom nakon 3 mjeseca. Stefani je u tom vremenu stekla vrijedno poznanstvo: upoznala je pjevača i producenta Red Onea, koji je također imao ugovor s tom kućom. Bila je na dobrom putu. Prvog dana kad su radili zajedno, napravili su pjesmu „Boys Boys Boys“. Red One je Stefani upoznao s Akonom. Red One i Stefani zajedno su napisali pjesmu „Just Dance“. Stefanin izgled sada se već počeo mijenjati. Duga smeđa kosa zamijenjena je plavom i urednijom. Stefani se povlačila, a Lady Gaga napredovala. Spremala se pretvoriti u pravu zvijezdu.

ROĐENJE LADY GAGE Od glazbenih uzora nije joj bio samo David Bowie, nego i sastav „Queen“ po čijoj je pjesmi ;Radio Ga Ga“ uzela ime. I od tog trenutka ona je postala Lady Gaga. Stefani se sada ne odaziva ni na koje drugo ime i uključila ga je u veliki dio onoga što radi. Počela je pisati za neke od najvećih ime sadašnjice, izvođače poput Britney Spears, New Kids On The Block, Fergie iThe Pussycat Dolls. Bila je na turneji i s New Kids On The Block i The Pussycat Dolls. S Akonom se upoznala sasvim slučajno. Lady Gaga je otpjevala 1 pjesmu koju je napisala za nekog drugog i Akon ju je čuo. Ne samo to, nego mu se i svidjelo to što je čuo. Tada su se stvari opet počele kretati velikom brzinom. Akon je odmah prepoznao veliki novi talent. Lady Gaga nije gubila vrijeme: ona i Red One otišli su u studio i za samo tjedan dana imali hrpu novog materijala, uključujući 2. pjesme koje su postale veliki međunarodni hitovi „Just Dance“ i „Poker Face“.


KAD SNOVI POSTANU STVARNOST

NAZNAKE GENIJA

19.kolovoza 2008. u SAD-u objavljen je prvi album Lady Gage kojeg je nazvala The Fame(slava): „Just Dance“ postao je veliki hit, pjesma je dospjela na vrh ljestvica. Objavljena je i njezin drugi singl s albuma „Poker Face“. Ta je pjesma zauzela prvo mjesto u gotovo 20 zemalja. U međuvremenu, stjecala je sve više obožavatelja. Imala je samo dvadeset i dvije godine. Uz „Dance“ i „Poker Face“ na njemu su se nalazili „Lowe Game“ , „Paparazzi“ , „Boys Boys Boys“ , „Beatiful“ , „Dirty, Rich , „Eh,Eh“ , Brown Eyes“ , „Starstruck“ …. Album je zauzeo 4. mjesto na Billboardovoj ljestvici 200 i broj jedan na Billboardovoj list top albuma elektronike. Lady Gaga ili Stefani Germanotta postala je prava zvijezda.

Pjesma „Bad Romance“ zauzela je vrhove ljestvica. U „Bad Romance“ Gaga nudi svojim obažavateljima možda i svoje najluđe, najsvjetlije platno do sada, uz to odjevena u neke od najšokatnijih kostima koje je ikada nosila. Stara Gaga je gotova, ovo je sasvim nova Gaga. Dobivala je pohvale iz cijelog svijeta. Lady Gaga bila je ista kao i uvijek-dobra katolkinja obrazovana u samostanu. Zapravo se jako malo promijenilo.

LJUBAV I USPJEH Početkom nove godine Lady Gaga se stvarno počela truditi kako bi podigla medijsku buru, i to sa zapanjujućim uspjehom. Kao i brojne od najuspješnijih žena u šoubiznisu, pretvarala se u zvijezdu kakva želi biti, ne koristeći svoju ljepotu, nego pretvarajući se u prekrasnu ženu. Lady Gaga je razumjela da, želi li da se ljudi prema njoj odnose kao prema profesionalnoj zvijezdi, onda tako mora i izgledati na sceni i izvan nje. U ožujku 2009. Gaga je 1. put krenula na vlastitu turneju. Sve na pozornici bilo je uživo: to je bila umjetnica, radila je ono što najbolje radi. Javnost je to obožavala. Početak turneje Lady Gage doživio je zapanjujući uspjeh.

KARIJERA LADY GAGE Cijeli svijet pričao je o Gagi, a i osvojila je nagradu za Najboljeg novog izvođača. Billboard je početkom listopada održao svoj godišnji domjenak „Žene u svijetu glazbe, kojem je prisustovala i naravno dobila nagradu Zvijezda godine u usponu.

KRALJICA JE POLUDJELA ZA GAGOM Kraljica Elizabeta 2. u dobi od osamdeset i tri godine i njezin osamdesetosmogodišnji suprug princ Philip, bili su u publici i spremali se prisustovati jednoj od najnevjerojatnih izvedbi. Predstavili su je kraljici, kojoj se duboko naklonila. Odvratil joj je širokim osmijehom. Gaga je odjenula dugačku haljinu od crvenog lateksa. To je upotpunila crvenim čizmama, u istom tonu kao haljina, i povezima preko očiju (sa šljokicama, za osobit dojam). Definitivno, kraljica je bila zadivljena. Budući da je bio prosinac, počelo se slagati popise albuma godine i The Fame se pojavio na mnogima od njih. Kako se godina približavala kraju, Gagini su trijumfi bili sve veći. Kada su joj rekli da je prodala 8 milijuna albuma, rasplakala se na pozornici i još jednom dokazala da je kao i uvijek sposobna privući pozornost javnosti. Lady Gaga je fenomen. I na kraju, tu je i njezina iznimna nadarenost. Mnoge pop zvijezde znaju plesati i pjevati, ali malo ih svira neki instrument. Lady Gaga radi sveto,i još mnogo toga. Budućnost će biti čudesna. Sažetak životopisa o Lady Gagi, kontroverznoj curi i najvećoj pjevačkoj zvijezdi današnjice pripremila je Lucija Orešković prema istoimenoj knjizi koja je postala bestseller u svijetu. Nadamo se da smo vas zainteresirali i da će mnogi od vas, dragi čitatelji, pročitati knjigu. Lucija Orešković, 7.a

Kat a Iva rina P Sm olči uljić i ć, 8 c


Bili smo na snimanju emisije Lijepom našom Potaknuti rodoljubljem i lokalpatriotizmom, ali i novinarskom znatiželjom, uputili smo se na snimanje emisije Lijepom našom koje je 13. siječnja 2011. godine održano u Gradskoj sportskoj dvorani Gospiću. Bez obzira što je četvrtak, sutra je bila škola, a s njom i brojne obveze koje započinju ranim ustajanjem, ostali smo do kraja emisije jer smo uživali slušajući brojna poznata imena naše estrade: Mladena Grdovića, klapu Intrade, Slavonske lole i Kiću Slabinca koji su nas svojim britkim slavonskim humorom i nasmijali. Program su upotpunile i brojne folklorne skupine s područje Ličko-senjske županije. Snimanje je počelo u 19 h, a ulaznice su se mogle kupiti u prostorijama Turističke zajednice Grada Gospića po cijeni od 35 kn. Dvorana je bila pretijesna za sve koji su htjeli doći i uživati u spektaklu zabavno-glazbene emisije u trajanju od 3 sata. Klape iz Novalje i Senja bile su odlične, dok su tamburaši svojom izvedbom „VILA VELEBITA“ digli dvoranu na noge. Puni pozitivne energije i lijepih uspomena, krenuli smo u 22 sata svojim kućama.

Riječi

Roberta Pešava, 6.a

Kad sam bila mala, pričati nisam znala Učila sam riječi, da sve mogu reći. Sva ta teška slova, u riječi su stala Sve riječi nove, nasta rečenica mala. Kad ti suza oko kvasi, kad ti osmijeh lice krasi Reci sve što želiš reći, upotrijebi samo riječi.

Kiša je padala po cijele U U dane i liječila sve dječje rane. Š Š Dok su po kišnom danu skakutale I I vrane, sve dok novo jutro ne svane. PAS PASKIĆ UVIJEK PAS Kapljica mala na dječji dlan pala GLAVA VRAT I kad je malo sunca ugledala odmah se rastopila. GLAVA VRAT VRAT VRAT VRAT INAČE PAS PASKIĆ NA VRHU NOSA NJUŠKU I M A D U G I R E PI Ć I BRZO TRČIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII VAU JU NE BRZE VAU JU NE BRZE VAU JU NE BRZE K K VAU JU NE BRZE O O VAU JU NE BRZE SKOSTS VAU JU NE BRZE T T VAU JU NE BRZE VAU JU NE BRZE

NAUČIMO!

Kaligram – način slikanja pjesme riječima. Motivi iz pjesme prikazuju lik o kojem se u pjesmi pjeva. U hrv. književnosti ovom formom često se izražavaju Pajo Kanižaj i Zvonimir Balog.


Medvjedić i kruške Grafički uredila Ivana Kurteš, 7.c

Trči mali medo ispred zrele kruške I govori ocu medi: „Eh, tako mi njuške, dohvati mi tata Tri malene kruške! “ Posluša ga tata medo i dohvati krušku, Medvjedić ga zato poljubi u njušku. Sav presretan i tomu reče: „Eh, tako mi, oče moje male brade, Te su kruške slađe i od čokolade, Pa za ljubav moju Dohvati još krušku koju!


NP KRKA Krka je sedmi NP u Hrvatskoj poznat po velikom broju jezera i slapova. Najpoznatiji slap je Skradinski buk ispod kojeg je sagrađena hidroelektrana Jaruga, prva u Europi. Sagrađena je 1895. godine. NP je dobio ime po rijeci Krki. Smješten je u središnjoj Dalmaciji, sjeveroistočno od grada Šibenika. Park obuhvaća područje uz rijeku Krku koja izvire u podnožju Dinare kod Knina, teče kroz kanjon dug 75 kilometara, protječe kroz Prokljansko jezero, te utječe u Šibenski zaljev. Rijeka Krka danas ima sedam sedrenih slapova i njezine ljepote predstavljaju prirodni krški fenomen. Duž rijeke smjestile su se srednjovjekovne utvrde, franjevačka crkva, samostan na istoimenom otočiću Visovac, samostan Krka, rimsko vojno naselje, Burnum. Na Skradinskom buku nalaze se stari mlinovi bogati etnografskim sadržajima. Park je poznat po 18 vrsta riba, 10 su endemi, vodozemcima, pticama, gmazovima i šišmišima. Nacionalnim parkom Krka je proglašena 1985. godine. Nakon povratka, u školi smo na satu hrvatskog jezika dobili zadatke po skupinama opisati svoje putovanje, pročitati čakavizme koje smo usput zabilježili, poslušati klapske izvedbe „Šibenik“ i „Maslina je neobrana“. Pročitali smo nazive mjesta, sela, ulica koje smo obišli ili kroz koje smo se provezli, a trebalo ih je pisati velikim slovom.

Luka Rukavina, 8r

Nakon iscrpnih prezentacija i izvješća, mislim da će mi ovo zanimljivo putovanje dugo ostati u sjećanju. Pripremila: Roberta Pešava, 7.a


Obilježili smo Međunarodni dan dječje knjige U podružnici Gradske knjižnice Marka Marulića, Knjižnici Trstenik, 29. ožujka 2011. godine otvorena je izložba likovnih i literarnih radova učenika OŠ dr. Franje Tuđmana Lički Osik pod nazivom „ Lička kapa u prošlosti“. Svojim radovima učenici su predstavili Školu, mjesto u kojem žive, svoje životne radosti i probleme, djeci i ljudima u Splitu. U programu otvaranja sudjelovala je folklorna skupina OŠ dr. Franje Tuđmana Lički Osik predstavivši ličke pjesme, plesove i običaje, te učenice OŠ Mertojak iz Splita uradcima i recitacijama na temu More. Najjači utisak na okupljene ostavilo je predstavljanje knjige „Dobar dan, crtam“ polaznika Centra za autizam u Splitu koju je mladi umjetnik napisao i ilustrirao. Na otvorenju se okupilo pedesetak posjetitelja, a najviše su nas obradovali Ličani koji žive u Splitu. Ideja za ovaj projekt došla je od Andre Banovca, profesora likovne kulture iz Splita koji je privremeno zaposlen u OŠ dr. Franje Tuđmana Lički Osik kao učitelj likovne kulture. U provedbi su mu pomogli učenici i učitelji Škole te voditeljica i zaposlenici odjela Trstenik. Cijeli događaj je vezan uz obilježavanje Međunarodnog dana dječje knjige. Izložba se mogla pogledati tijekom travnja.

Katica Marković, knjižničarka u OŠ dr. Franje Tuđmana Lički Osik.


Taj Mahal Taj Mahal ili Tadž Mahal je arhitektonski spomenik u Agri, gradu u indijskoj saveznoj državi Uttar Pradesh koji je izgradio mogulski car Šah Džahan kao spomen za svoju rano preminulu ženu Perzijanku Mumtaz Mahal. Taj Mahal se smatra vrhunskim ostvarenjem mogulske arhitekture, stila koji kombinira elemente perzijskih, otomanskih, indijskih i islamskih arhitektonskih stilova. Godine 1983. Taj Mahal postao je UNESCO-v spomenik Svjetske baštine opisan kao "dragulj islamske umjetnosti u Indiji i jedan od univerzalno priznatih remek-djela svjetskog nasljeđa". Iako je bijela kupola mramornog mauzoleja najpoznatija arhitektonska komponenta, Taj Mahal je zapravo integrirani kompleks struktura. Gradnja je počela oko 1632. i završena 1653., a uključivala je tisuće umjetnika i radnika. Iranski arhitekt Ustad Ahmad Lahauri smatra se glavnim projektantom Taj Mahala. Godine 1631. Šah Džahan, car Mogulskog carstva u doba najvećeg uspona, bio je shrvan nakon što je njegova treća žena Mumtaz Mahal preminula prilikom porođaja njihovog četrnaestog djeteta, Gauhara Beguma. Neposredno prije smrti, Mumtaz Mahal zamolila je Šaha Džahana da joj izgradi mauzolej kakav svijet dotad još nije vidio. Šah Džahan je obećao ispuniti njenu posljednju želju pa je gradnja počela 1632., godinu dana poslije njene smrti. Kronike Šah Džahanove boli opisuju ljubavnu priču koja je prema tradiciji bila inspiracija za zdanje Tadž Mahala. Planovi su rađeni neposredno nakon njene smrti, glavni mauzolej završen je 1648. godine, dok su ostale zgrade i vrtovi dovršeni pet godina poslije. Tadž Mahal nalazi se južno od gradskih zidina grada Agre. Gradnja je započeta s zemljanim radovima na površini od oko tri jutra zemlje (12.000 m2), koji su uključivali nasipanje terena i ravnanje površine na 50 metara iznad riječne obale. Na području mauzoleja teren je nasut kamenjem i šljunkom, kao i područje prilaza grobnicama. Umjesto uporabe skela od bambusa, graditelji su konstruirali goleme skele od opeke koje su bile toliko goleme da su nadzornici procjenjivali kako će im trebati godine da ih razmontiraju. Prema jednoj od priča, Šah Džahan je izdao nalog kojim se dozvoljava slobodno uzimanje opeka s goleme skele, pa su ih okolni seljaci pograbili preko noći. Rampa od nabijene zemlje dužine 15 km izgrađena je za transport mramora i drugih materijala. Grupe od 20-30 volova vukli su kamene blokove na posebno dizajniranim vagonima. Blokovi su na svoja mjesta podizani razvijenim sustavom kolotura. Voda je do gradilišta crpljena pomoću složenih sustava kanala i vodospremnika koje su punili korištenjem životinjske snage. Gradnja podnožja i grobnice trajala je oko 12 godina. Ostatak kompleksa građen je još 10 godina i završen je ovim redoslijedom; minareti, džamija, džavab i Velika vrata. Budući da je kompleks građen u etapama, postoji neusklađenost oko

datuma svršetka gradnje. Npr., mauzolej je sam završen 1643. godine, no rad na ostatku cjeline je nastavljen i trajao je još desetak godina. Procijene troškova izgradnje Taj Mahala variraju ovisno o izvorima i načinima računanja. Ukupna cijena izgradnje procjenjuje se na oko 32 milijuna rupea u to doba, što preračunato u današnje dolare iznosi nevjerojatnih nekoliko bilijuna dolara. Građevinski materijal nabavljan je u većem dijelu Indije i Azije. Preko 1000 slonova korišteno je za transport građevinskog materijala u vrijeme izgradnje. Blistavi bijeli mramor stizao je iz Radžastana, jaspis iz Punjaba, žad i kristal iz Kine. Tirkiz je iz Tibeta, lapis lazuli iz Afganistana, safiri iz Šri Lanke, te karneol iz Arabije. Sveukupno je 28 različitih dragih i poludragih kamenja umetnuto u bijeli mramor. Radna snaga od 20.000 ljudi angažirana je iz cijele sjeverne Indije. Mauzolej je izgrađen prema strogom simetrijskom redu, nasuprot zamršenim detaljima. Žarište i dominanta Tadž Mahal kompleksa je simetrična grobnica od bijelog mramora; građevina kvadratičnog tlocrta sa nakošenim uglovima, koji sadrže zasvođene niše poznate kao iwane.. Tlocrt je gotovo savršeno simetričan oko četiri osovine i razmješten je u stilu 'hasht bihisht' kao kod Humajunove grobnice. Zdanje sadržava četiri kata; u prizemlju se nalaze grobnice Džahana i Mumtaz, prilazni kat sadrži identične kenotafe njihovih grobnica sa kata ispod u mnogo dotjeranijoj komori, te kat deambulatorija i krovne terase. Muslimanska tradicija zabranjuje ukrašavanje grobova, pa su tijela Džahana i Mumtaz položena u relativno običnu komoru koja se nalazi ispod sobe s kenotafima. Osim mauzoleja, na terasi se nalaze džamija s zapadne strane, te džavab s istočne strane koji je simetričan džamiji i vizualno služi kao arhitektonski balans, dok funkcijski služi kao gostinjska kuća. Terasa se stepenasto spušta do rijeke. Dvorište (Džilaukhana) bila je vrsta dvorišta koju je Šah Džahan uveo u mogulsku arhitekturu. Služilo je kao prostor gdje su posjetitelji mogli ostaviti svoje konje ili slonove prije ulaska u glavni prostor kompleksa. Pravokutni tlocrtni oblik podijeljen je na osi u smjeru sjever-jug i istok-zapad uz koje vode glavne ulice. Na sjeveru se nalaze Velika vrata kao ulaz u glavni vrt ispred mauzoleja, dok se ulazna vrata u džilaukhanu nalaze uz istočne, zapadne i južne zidine. Bazar (tržnica) i odmorište sagrađeni su kako sastavni dio kompleksa, prvotno da osiguraju smještaj radnicima, a kasnije kao mjesto za trgovinu i prostor koji nadopunjuje cjelinu. Područje je postalo maleni grad prilikom izgradnje Taj Mahala. Prvotno je bilo poznato od imenom Mumtazabad (Mumtazin grad), dok se danas naziva Taj Ganji ili Taj tržnicom. Britanski period (1858.–1947.) [uredi] U doba Indijske pobune 1857. Taj Mahal su opustošili britanski vojnici i časnici, koji su otrgnuli svo drago kamenje sa zidova mauzoleja. Postoje priče kako je britanski lord


William Bentinck 1830-ih godina planirao srušiti Taj Mahal i prodati bijeli mramor. Potkraj 19. stoljeća britanski vicekralj u Indiji Lord Curzon naređuje opsežan plan restauracije Taj Mahala, koji je završen 1908. godine]. Lord je odlučio postaviti i veliku lampu u unutrašnjost komore mauzoleja, koja je napravljena prema onoj iz kariske džamije. Moderni period (1947.–) Tijekom ratova između Indije i Pakistana 1965. i 1971. godine zaštitne skele oko mauzoleja i kupole su ponovo podignute i kamuflirane zbog zaštite od mogućih bombardiranja. Najveća prijetnja Taj Mahalu danas su zagađenje rijeke Jamuna i kisele kiše zbog blizine Mathura naftne rafinerije, koja je naknadno uklonjena odlukom indijskih vlasti. Onečišćenje zraka pretvaralo je Taj Mahal iz bijelog u žuto. Zbog sprečavanja tog zlokobnog procesa indijska vlada postavila je TTZ (Taj Trapeznu Zonu) površine 10.400 km2 oko područja Taj Mahala u kojoj postoje stroga ekološka pravila odnosno ograničenja za sve stvaraoce ispušnih plinova. Pristup automobilima zabranjen je u krugu od nekoliko stotina metara od Taj Mahal kompleksa. Godine 1983. Taj Mahal uvršten je na UNESCO-v popis Svjetske baštine. Početkom 21. stoljeća počela je i restauracija i prenamjena nekih područja kompleksa, poput dvorišta Džilaukhana koji će služiti kao centar za turiste.

Tadž Mahal smatra se najprepoznatljivijim arhitektonskim simbolom Indije kojeg tamošnje stanovništvo zove Srcem Indije, a u svijetu je osim po ljepoti poznat i po romantičnoj priči o ljubavnom spomeniku. Privlači od 2 do 4 milijuna turista godišnje, od čega je 200.000 inozemnih. Zbog sigurnosnih razloga, samo pet predmeta dozvoljeno je unositi unutar Taj Mahala. Pripremila Lucija Orešković, 7 a (izvor Wikipedia)

TITANIC POTONUĆE TITANICA Najpoznatija tragedija bila je pomorska tragedija, izazvana ledenim brijegom! Možda vam je poznata priča o Titaniku, najvećem i najbržem brodu na svijetu? Sagrađen je početkom 20.st. Taj brod u koji su suvremenici vjerovali da nikada neće potonuti, potonuo je. Potonuo je na dno Atlantika 1912.g zbog zanemarivanja obavijesti o ledenom brijegu. Nažalost, upravo zbog brzine i veličine broda dogodila se tragedija. Brod je bio preširok i predugačak da bi zaobišao ledeni brijeg na vrijeme kako bi ga zaobišli. Brodom je trbuhom za kruhom putovalo i nekoliko Ličana. KOBNO PUTOVANJE Titanik je krenuo iz luke Southampton na svoje prvo prekooceansko putovanje 10. travnja 1912.g. U nastojanju da osvoji Plavu vrpcu Atlantika na prvom putovanju u New York kapetan je namjerno krenuo kraćim kursom, sjevernijim od propisanog i time zanemarivao poruke o ledenim santama. Samo četiri dana kasnije, 14.travnja u 23:40h Titanik se pri brzini od 22 čvora sudario s ledenim brijegom koji ga je potopio u 02:40h. Titanik se prepolovio na dva dijela.

Hrvati na Titanicu Poginuli: Bartol Čor, 35god. Ivan Čor , 27 god. Ljudevit Čor, 19 god. Preživjeli: PUTNICI Titanik je nakon sudara sa santom leda poslao poziv za pomoć, ali prvi brod koji je mogao doći je bio Corpathija. Od 2 223 putnika i članova posade preživjelo je samo 706 putnika. Poginulo i utopilo se 1.151, od tog 1.360 muškaraca i 157 žena i djece. Među njima i 27 Hrvata…

Istražile i pripremile: Magdalena Potnar i Katarina Tomac, 7.a

Grga Čačić, 18 god. Ivan Jelševac, 29 god. Luka Čačić, 38god. Nikola Lulić, 27 god. Manda Čačić, 21 god. Mara Osman – Banski, 31 god. Marija Čačić, 30 god. Petar Čalić, 17 god. Jovo Čalić, 17 god. Joso Čulumović, 17 god. Mirko Dika, 17 god. Josip Draženović, 33 god. Ignac Hendeković, 28 god. Milan Karica, 30 god. Jeka Orešković, 23 god. Luka Orešković, 20 god. Štefo Pavlović, 32 god. Mate Pocrnić, 17 god. Tome Pocrnić, 24. god. Ivan Strilić, 27 god.


Povijest košarke U ranom prosincu 1891. doktor James Naismith, kanadski liječnik, na tadašnjem Sveučilištu McCill (danas Sveučilište Springfield) osmislio je sasvim novu dvoransku igru s namjerom zadržavanja kondicije svojih učenika tijekom zim. Stavio je koš na visinu od 3.05 metara. Taj koš razlikovao se od današnjega po tome što je imao čvrsto dno. Ženska košarka počela je 1892.g. kada je Senda Berenson, profesorica tjelesnog odgoja prilagodila Naismithova pravila ženama. Prva službena košarkaška utakmica održana je 20. siječnja 1892.g. u dvorani Gimnazije YMCA. Originalni naziv košarke na engleskom je basketball, složenica od te dvije riječi basket - koš,i ball - lopta. Košarka se prije igrala nogometnim loptama. Prve lopte, izrađene isključivo za košarku bile su smeđe. U potrazi za loptom koja je bila uočljivija, u optjecaj je uveo narančastu loptu, koja je i danas standardna.

Mihaela Kulaš, 7.a

I ove godine obilježili smo Olimpijski dan ponosni što se možemo pokazati kakvi smo majstori u nogometu, odbojci, koturanju. Također smo odlična navijačka publika koja vrijedno bodri svoju ekipu. Koliko smo se unijeli u igru pokazat će fotografije!

Provjera i prebrojavanje prije starta. Nekih, naravno još nema…


Ivana se pita:“Hoću li tresnuti zbog vrućine ili brzine?“ Cure spremne, koturaljke podmazane!

Naše mlade nogometne nade pod parolom „Treba htjeti, treba smjeti!“


foto Banovac Andro


Vicevi i šale VISINA

GOVOR ,,Jeste li za slobodu govora?“ ,,Svakako!“ ,,Odlično! Poslužit ću se vašim telefonom.“

,,Možeš li stajati na glavi?“ ,,Ne, previsoko je!“

VRIJEME Učiteljica: „Koje je vrijeme u rečenici Slon se nasloni na ogradu“ Ivica: Vrijeme da se mijenja ograda! POJAM Učitelj: ,, Ivice, što je pojam?“ Ivica:,,Pojam…pojam… Pa, pojam je pojam, a ja o pojmu pojma nemam. ZNATIŽELJA Mama:,, Ivkice, zašto stojiš zatvorenih očiju pred zrcalom?“ Ivkica:,, Ma, htjela sam vidjeti kako izgledam dok spavam!“

KAZALIŠTARAC

Reno i Irena vraćaju se iz kazališta. ,,Koji te je prizor bio najbolji?“ pita Irena. ,,Onaj kad ti se noga zaglavila između dva sjedala.“ RODE Matko: ,, Mama, meni nešto ne štima u toj priči o rodi.“ Mama: ,, A što to, sine?“ Matko: ,, Pa, rode se odsele u rujnu, a ja sam se rodio na Božić.“

Stranicu pripremila Magdalena Potnar, 7.a VRSTA Učiteljica:,, Davide, u koju vrstu zmija spada zmija naočarka?“ David:,, U kratkovidnu!“ PRIRODOPIS Učitelji: ,,Ivice, kako dišu biljke?“ Ivica: ,,Kroz rupu na dnu tegle.“


Osnovna škola dr. Franje Tuđmana Lički Osik Riječka 2 Lički Osik

ISSN 1846-6524


magazine