Kanu br. 59

KANU ISSN 1332-9709

Kajakaški šport i rekreacija

Broj 59

Travanj 2015.

A

zahvala

Ovaj broj Kanua izlazi zahvaljujući potpori našeg sponzora Končar Elektroindustrije

B

uvodnik

Riječ urednice „O

duševljava” me taj nepopravljivi optimizam kojim odišu odgovori mnogih koje sam kontaktirala oko pisanja priloga za ovaj broj. „Pa ne znam, jel’ mogu za idući broj...” Kojiput se baš pitam jel’ to misle za ozbiljno ili me zezaju.

U uvjetima u kojima svaki broj nastaje na sve klimavijim volonterskim nogama, u sve lošijoj materijalnoj i duhovnoj klimi, te s obzirom i da sam se odselila iz Lijepe naše, zaista je sve teže prognozirati hoće li tog nekog idućeg broja uopće biti.

Mislim da se i moj optimizam koji me držao u proteklim brojevima, pomalo potrošio pa trenutno mislim da smo došli do zadnjeg broja... ne zbog toga što sam odselila, jer uz dobru Internet vezu Kanu mogu napraviti i na Marsu, već zbog sve lošije društvene klime u kojoj je sve manje pojedinaca spremno odvojiti vrijeme i nešto zapisati kao i zbog općeg dojma nebrige, ignorancije i nepriznavanja ovakvog jednog časopisa.

Jedan je uvaženi autor u ovom broju postavio pitanje, tko čita časopis i kome on uopće treba. Mogu mu odmah odgovoriti. Isto kao i Zlatnu knjigu hrvatskog kajakaštva na divljim vodama dojam je da hrvatskoj kajakaškoj zajednici časopis ne treba.

No, radoznalost ipak postoji. Najdraži su mi recimo oni koji prelistaju čitav časopis, pa čak i pročitaju dobar dio, da bi ga zatim vratili jer je „teško" izdvojiti deset kuna donacije, koje zasigurno, vrlo brzo potroše na kavi u prvoj birtiji.

S druge pak strane, u prilikama kada časopis pokazujemo stranicima, oni se ne mogu načuditi i nahvaliti i Zlatnu knjigu i Kanu časopis. To je valjda po onoj narodnoj, teško je biti prorok u vlastitom selu...

Kajakaška zajednica u Hrvatskoj je sama po sebi mala grupa, a u njoj je vrlo mali broj onih koji su spremni pisati o kajakaštvu, a još je izgleda manji broj kajakaša koji će o njemu čitati, stoga je više nego opravdano pitanje čemu i kome časopis zapravo služi.

Sve to mi je bilo jasno i prije nego smo Kanu krenuli vraćati iz svijeta zaborava, no to me nije nagnalo da odustanem. Naime, smatrala sam da Kanu prvenstveno treba služiti kao promotivni materijal putem kojega sebi i drugi-

ma pokazujemo što smo radili i postigli u protekloj godini.

On je trebao biti naša iskaznica da smo tu i da nas ima, doduše malo i sve manje, ali još smo ipak tu i nekog vraga pokušavamo, trudimo se, djelujemo... još uvijek imamo i Klub, neke svoje tradicije, veselja, ali i brige.

Tek će rijetki shvatiti povijesnu dimenziju ovakvog časopisa u smislu ostavljanja traga za neka buduća vremena i generacije koje će možda samo putem ovakvog jednog malog glasila moći saznati o postojanju kajakaša u Hrvatskoj koji su ne tako davno veslali po javno dostupnim bistrim i čistim rijekama.

Kajakaški sport o kojem se i tako malo piše, koji je na margini, trebao bi pomoću ovakvog časopisa promovirati samoga sebe i svoje sportske uspjehe na natjecanjima.

Rekreativci bi pak svojim pričama s izleta ujedno mogli nekoga zainteresirati da se i sam počne baviti kajakaštvom.

Ima tu dakle materijala čemu Kanu može i treba poslužiti...

Nažalost, stvar koja počiva na volji i entuzijazmu jedne ili dvije osobe, ne može biti dugoga vijeka, ali ipak moram istaknuti kako je bilo ljudi, pa i za ovaj broj, koje nije trebalo pretjerano nagovarati, koji su uvijek bili spremni napisati makar jednu stranicu, koji su kasnije uzimali Kanu i za svoje prijatelje, koji su donirali i više od deset kuna... bez njih ne bi bilo ni Kanua i takvima od srca zahvaljujem na suradnji, potpori i razumijevanju.

Posebno se želim zahvaliti Danielu Pribaniću bez kojega Kanu ne bi izgledao ovako svjetski i koji je posao odrađivao za kikiriki...

I naravno bez razumijevanja i potpore Končar Elektroindustrije ne bismo imali sredstava za tiskanje. Ta su sredstva ove godine nažalost smanjena, ali za štampanje časopisa su i dalje više nego značajna. Četiri broja su iza nas, mislim da se nemamo kaj sramit’, dali smo sve od sebe da budu što bolji, a jesmo li u tome uspjeli sami procijenite...

Skoro sam sad na kraju napisala, pa do idućeg broja... a tko zna, svakaj je u tom kajakaštvu moguće... i kad se zvrneš opet sjedneš i veslaš dalje...

Ivana Pažur

1

sadržaj 1 3 5 6 7 8 9 9 10 12 16 17 21 22 23 25 26 27 31 33 35 37 39 42 44 51 52 53

uvodnik Riječ urednice

aktualno

20-ta obljetnica preseljenja u današnji Klub TID 60 - pripremna konferencija u Slovačkoj TID 59 - službeno izvješće o regati u Hrvatskoj Pismo Ministarstvu turizma RH Pismo Predsjednici RH Kanu klub Končar sa stanovišta dopredsjednika Janezova razmišljanja...

novosti, obavijesti i pokoji trač šport

Izvješće o radu u 2014. godini Plan priprema i nastupa seniorske i juniorske reprezentacije na divljim vodama 2015.

Intervju - Emil Milihram Treći međunarodni stručno - znanstveni seminar kajakaških i rafting trenera, instruktora i sudaca u Kraljevici Kajak kanu klub Aljmaš Kanu Klub Kormoran

rekreacija

Izvješće rekreacije Kanu kluba Končar za 2014. godinu Tečaj kajaka 2014.

Posljednja divlja utrka – Patagonija 2011.

Korzika Vogalonga Sto dvadeset i pet slapića Korane Šlapom po Kupi Četvrti Kupski plov 50 godina Una regate Zar je to Dunav?!

Zimski spust – Naše rijeke, naše blago TID 60 – Šturovo ovaj put privatno Kajak u KK Končar

impresum

KANU Uredništvo i uprava: Kanu Klub Končar, ŠRC Jarun, Kajakaški prilaz 2 10 000 Zagreb Tel./fax. 01 38 33 019 E-mail: kanu.koncar@zg.t-com.hr www.kanuklubkoncar.hr Izdavač: Kanu Klub Končar Tisak: Tiskara Vjesnik Slavonska avenija 4 10 000 Zagreb, Hrvatska Urednica: Ivana Pažur Grafičko oblikovanje: Daniel Pribanić Kanu izlazi jedanput godišnje List je namijenjen populariziranju našeg lijepog športa, boljem informiranju, suradnji i povezivanju te naravno, širenju dobrog i veselog duha onih koji vole kanu, kajakaštvo, raft, divlju vodu i prirodu, ne nužno ovim redoslijedom.

Prilozi se potpisuju, a končarevci kao izdavači ne odgovaraju za sadržaj tekstova. Zato Vas molimo da svoje pohvale, komentare ili prigovore uputite u pisanom obliku preko ovog lista.

ISSN: 1332-9709 Naslovnica: Branka Dimić, Lonjsko polje, 2014.

Fotografije: Iz foto arhiva KK Končar i privatnih arhiva članova Kluba/autora članaka. ICF, str. 12-15; Jan Homolka, str. 19; Julien Crosnier, str. 20; PER, str. 27-28; Carpatina Razvan, str. 52 Naklada: 150 primjeraka

2

20-ta obljetnica

D

aktualno

preseljenja u današnji Klub

ok stavljam prvu rečenicu na papir, osjećam se kao i onda kad sam pisala presjek sportskih rezultata za Zlatnu knjigu hrvatskog kajakaštva na divljim vodama, znači potpuno nedorasla zadatku. No, kako se ponovila ista situacija kao i sa spomenutim sportskim rezultatima, tako evo i ovaj put, na moju zamolbu da svjedoci tog vremena nešto napišu o 20-toj godišnjici preseljenja u novi Klub, dobila sam debeli muk.

Sad bumo vidli kaj bum pak ja izvela po tom pitanju, budući da sam te 1995. g. pretežno grijala studentski stolac jako se mutno sjećam tih zbivanja. Ipak ću se u jednoj rečenici osvrnuti na problematiku izgradnje novog Kluba iz perspektive kuće Pažur, koja je sto puta proklela isti jer je naš otac nakon napornog rada, jurio tamo dodatno šljakati, trošiti svoje vrijeme i živce na uštrb vlastite familije što čini i do današnjeg dana (kad Klub propadne možete to djelomično pripisati našim kletvama). J Ima tamo u klupskoj filmskoj arhivi zanimljivih filmova. Ako se sjećate jedne smo zime gledali film upravo sa scenama oko izgradnje novog Kluba. Voze se tačke, kopa se, zida se... veći broj vrijednih ljudi uređuje golu ljusku betonske zgrade i razrovani, zarasli okoliš. Čak smo se čudili koji su to zidovi i kako to danas drugačije izgleda. Daleko je to bilo od današnjeg Kluba s uređenim okolišem. (Prema posljednjoj informaciji okoliš će

Gospodin Čop, direktor tvrtke Gacka i poslovođa.

po najnovijem uređivati Blisard kosilica, koja na 20-tu godišnjicu simbolično zamjenjuje 20 godina staru kosilicu King).

Vjerojatno na ulazu u Klub nitko više ni ne primjećuje jednu ploču na kojoj su pobrojana imena članova uprave zaslužnih za zgradu koju uživamo. Pa eto pobrojat ću ih redom: Ladislav Hudobreznik, Božidar Pažur, Krunoslav Petrović, Zvonko Trumbić, Krešo Beg, Stipe Radelić, Damir Streicher, Hrvoje Cigula, Helena Herceg, Dubravka Pažur.

Naravno svoj doprinos dali su i mnogi dru-

gi članovi, kao što mi je javio gospodin Hudobreznik: „Mnogi su podmetnuli sav svoj ugled i iskoristili poznanstva. Uža sadašnja uprava pamti i zna te osobe, naročito 35 članova našeg kluba koji su radili, volontirali podmetali leđa od jutra do sutra u pripremi i provođenju kao neposredni odlučujući izvršioci na cijelom lobiranju Univerzijade te daleke 1987. g., a i pripremili osnovu za uspješan nastavak... “ Na istoj ploči piše da je gradnja zgrade započeta 1987. g., no što je to priječilo da se preseljenje u novi Klub dogodilo tek 20. svibnja 1995. g. može se saznati iz Zlatne knjige: „Međutim, Univerzijada je prošla, a zgrada nije završena. Slijede godine mukotrpnih nastojanja i sve veće malodušnosti, a izgradnja dospijeva u totalnu blokadu zbog birokratskih prepreka i zamki. Nakon što je Klub konačno ishodio sve dokumente za građevinsku dozvolu, nije ju mogao platiti.... Neupotrebljavana i nedovršena građevina kajakaškog doma polagano propada, izložena vandalizmu. Objekt je bio bez priključaka za struju, vodu i kanalizaciju, pa je služio tek za skladištenje čamaca... Članovi sami počinju izgradnju klupskog prostora. Do jeseni su članovi Kluba sami već izgradili pregradne zidove, izveli instalacije vode i kanalizacije, te betonirali podove. Slijedi proboj birokratske blokade. I najvećim kočničarima postalo je jasno da će kanuisti sami izgraditi klupski dom, usprkos strukturama koje su se proteklih godina tome ispriječile.

3

ideji tadašnjeg predsjednika KK Zagreb Jasmina Mujukića napravljen plov pontona od starog do novog Kluba, sa sportašima koji su veslali. To je bila simbolika preseljenja... nakon toga se održao pozdravni govor i nakon toga se jelo, pilo i pjevalo, bili su i tamburaši, čak je i snimljen film o tome. Bila je puna dvorana ljudi, šanka još nije bilo, ni kuhinje, ničega, jedino smo dva dana prije dobili namještaj koji je Streicher nabavil.

U Jarunu onda nije bilo lopoča, nije bilo ni štengi, ni pontona, ni prilazne ceste do Kluba.

To je sve bilo zapušteno.

U rješavanju problema s izgradnjom naročitu Izgradnjom Končara se utro novi put kajaje pomoć pružio Dražen Veselko, tajnik Zakaštvu u Zagrebu, kojeg je trebalo slijediti, jer grebačkog kajakaškog saveza, i Tomislav Druje taj projekt pokazao da se može naprijed. To žak, direktor ŠRC-a Jarun. Konačno, upornost je bila proslava od značaja za čitavo kajakašnove uprave Kluba dovodi do prijelomnog tvo, klub koji je htio propast’ odjedanput se sastanka i najvažnijeg rezultata: gradske vlasti uselio u nove prostore. su odobrile dovršenje i financiranje izgradnje Kanu Klub je svojim ipak kvalitetnim poKluba. Radovi započinju u siječnju 1995. gonašanjem stekao reputaciju solidnog Kluba u dine, a u svibnju 1995. Klub konačno može Končaru i njima je odgovaralo da imaju takvu proslaviti otvorenje i useljenje u novi dom.“ sportsku komponentu. Končar je nekad imao U dopisu Božidara Pažura Skup30-tak klubova od kojih je ostalo štini grada Zagreba (9. 6. 2011., časamo nekoliko između kojih su sopis Kanu 56), može se saznati još kajakaši. ponešto: „Objekt današnjeg Kanu Ako se nove generacije ne kluba sagradio je za potrebe Unibudu angažirale, Klub će nažalost verzijade tadašnji koncern Rade završiti na niskim granama i poKončar i ugovorom od 17. 4. 1989. stoji opasnost da će ga preoteti g. predao ga je u trajno vlasništvo netko tko će biti pametniji i bezotadašnjeg RO Jarun, sa obavezom brazniji. Da rekreacije nije bilo taj dovršenja investicije i pravom kanu klub bi već propal. kluba po točki IV ugovora Trajnog Mi se približavamo 100. gokorištenja bez naknade Doma kadišnjici kajakaštva u Hrvatskoj, ali jakaša i kanuista, za potrebe realinismo uspjeli više od tri divljevoZvonimir Kostevc, Zvonimir Trumbić, Krunoslav Petrović, Božidar Pažur zacije svojih programa". Ugovor su daških klubova osnovati. A to kaj potpisali za Jarun direktor Miljenko nismo uspjeli niti jednu stazu naFinderle, a za Končar Dragomir Bokan. Aktiv- gospodin Tomislav Družak i Dražen Vesel- praviti unatoč pokušajima... nošću tajnika Zagrebačkog kajakaškog saveza, ko oko birokracije. Ono što je osam godina I da završim u poznatome stilu. Pitali ljudi Dražena Veselka, direktora Jaruna Tomislava stajalo mi smo u roku godinu dana stavili u jednom prigodom starca: Djeda, što vam je Družaka te članova Kluba i mene osobno, objekt funkciju, i to je bil presedan. Trumbić i Herceg žao iz proteklog života? A on promisli i odgo„doma“ završen je 1995. g. i od tada Kanu klub su zidali, delali smo ko’ idioti, ali smo delali.” vori: Žal mi je zbog gluposti koje sam delal u djeluje na toj lokaciji. „To je bila jedna velika prostorija, a onda su životu i žal mi je zbog gluposti koje nisam stiPrigodom preseljenja predsjednik kluba, odjedanput bili zidovi pa smo se zgledavali gel napravit...”

Božidar Pažur, u svom je govoru rekao: „... od kuda sad ti zidovi odjedanput”, dodaje DuGodine 1987. Končar – Elektroindustrija dala bravka Pažur.

Iz navedenih izvora prikupile je početna sredstva da se u budućem ŠRC „Da nije bilo Janeza Hudobreznika, te Jasenka i Ivana Pažur Jarun podigne objekt za kanu klub. Nažalost, zgrade ne bi bilo. Priod tada je on godinama čekao na dovršenje. godom preseljenja Hrvatska država i Grad Zagreb i u ova teška svim zaslužnim ljuvremena su smogli sredstva da se ovaj veleb- dima dodijeljene su ni športski dom konačno završi i privede svrsi, plakete. Na proslavi te preda na uporabu budućim generacijama. je bio catering. Još Danas pred nama stoji objekt na koji smo po- mi je Gacka u zadnju sebno ponosni jer smo i sami duhom i tijelom minutu polagala tesudjelovali u njegovoj izgradnji. Ovom prili- rasu tako da smo hokom srdačno i iskreno zahvaljujemo svima dali po friškoj terasi. koji su dali svoj doprinos da se ostvari ovaj Na proslavi je prema projekt i dalje nastavi 90-godišnja tradicija kajakaškog športa u Zagrebu i Hrvatskoj.“ U razgovoru s Božidarom Pažurom saznajemo još neke detalje o preseljenju Kluba: „Jako puno radova su obavili sami klubaši, zidove su zidali, betonirali.

Najprije smo betonirali vodomjerno okno, onda smo cijev položili skroz do sanitarija, onu vanjsku rasvjetu smo mi napravili, onda je Damir Streicher dovlekel bageristu koji je zeznul vodovod jer su delali kad mene nije bilo. Prije nego je to konačno preuzeo Grad Zagreb i dao tvrtki Gacka da dovrši, klubaši su zapravo izgradili novi klupski dom, pregradne zidove, izgradili vodovodne i kanalizacijske instalacije i betonirali podove.

Jako je pomogao ondašnji direktor Jaruna

4

aktualno Međunarodna dunavska regata Tour International Danubien (TID)

P

rema već ustaljenom redu protokola TID-a, od 9. do 12. 10. 2014. održana je pripremna konferencija za 60-tu Regatu u mjestu Chľaba pokraj Šturova u Slovačkoj.

Konferenciji su prisustvovali delegati svih zemalja članica, uključujući i hrvatsku tročlanu delegaciju Odbora TID-a Hrvatskog kajakaškog saveza.

Protokol je počeo pozdravnim govorima uzvanika, izvješćem dosadašnjeg predsjednika iz Mađarske te temeljitom analizom događanja tijekom Regate u pojedinim zemljama članicama, uključujući i Hrvatsku.

Za novog predsjednika aklamacijom je predložen i izabran Adam Barany iz Slovačke.

Slijedila je primopredaja pokala Leopold Reindl novom Predsjedniku, a Štefan Barany proglašen je počasnim predsjednikom TID-a nakon 40 godina učešća u Regati.

Slijedile su rasprave o izvješćima pojedinih članica. Ove godine, osim čestih vremenskih nepogoda, nije bilo većih problema tijekom Regate. Sva izvješća već su prije Konferencije dostavljena protokolu i svim članicama te su rasprave bile učinkovite, ali ne predugačke i zamorne. U ime Odbora TID-a Hrvatske, kao najmlađe učesnice Regate, obrazložio sam teškoće Regate u Hrvatskoj, zbog slabe promidžbe rekreativnog kajakaštva, te što smo

TID 60 – pripremna konferencija u Slovačkoj sve poduzeli za poboljšanje tog stanja u budućnosti.

Konferencija je nastavila rad određivanjem vremenskog plana Regate, broja učesnika, iznosa pristojbi, rokova prijava, izborom zastavice i naljepnica te izborom dodatnih programa.

Kao mjesto održavanja pripremne konferencije za 61. TID proglašen je Vukovar, od 8. do 11. listopada 2015. godine.

Zainteresirani za sudjelovanje na 60.

Regati, trebaju se radi prijave i zajedničkog nastupa javiti na e-mail adresu odbora TID Hrvatska: dunavskaregata@gmail.com ili na fax: 01/38 33 019.

Sve pojedinosti zainteresirani mogu naći na mrežnoj stranici Kanu kluba Končar: www.kanuklubkoncar.hr/tid.html te na službenim stranicama Regate: www.tour-international-danubien.org Zaključak: Odbor TID-a Hrvatske odradio je uspješno ovogodišnju Regatu i u nastavku Pripremnu konferenciju, ali bez financijske pomoći. HKS nam je stavio na raspolaganje solidno vozilo, a sve troškove puta, gorivo, cestarine i ostale nužne izdatke pokrili smo iz ostatka prihoda od naplaćenih pristojbi od TID-a i dodatnim zaduženjem u Kanu klubu Končar.

Za TID - Hrvatska Božidar Pažur

Plan regate 60. TID 20. 6. - 4. 9. 2015.

Njemačka Austrija Slovačka Mađarska Srbija Hrvatska Srbija Bugarska Rumunjska/Delta

20.06. – 28.06.

28.06. – 07.07.

08.07. – 12.07.

13.07. – 21.07.

22.07. – 23.07.

24.07. – 24.07.

25.07. – 08.08.

08.08. – 23.08.

23.08. – 03.09.

Ingolstadt - Regensburg - Straubing - Erlau Inzell - Linz - Beč - Hainburg Bratislava - Gabčíkovo - Komárno - Štúrovo Lepence - Visegrád - Budimpešta - Mohač Apatin - Bogojevo Vukovar Bačka Palanka - Beograd - Brza Palanka Novo Selo - Vidin - Russe - Silistra Calarasi - Tulcea - Sf. Gheorghe - Crno more

Sudionici konferencije

5

aktualno

TID 59 - službeno izvješće o regati u Hrvatskoj

O

vogodišnje pripreme za hrvatski dio TID-a počele su već u rano proljeće, sakupljanjem informativnog materijala za ovogodišnju brošuru o 59. TID-u 2014.

Iskustvo nam je pokazalo da je prethodna brošura o TID-u 2013. pobudila veliki interes u javnosti, kao i među sudionicima Regate jer je prezentirala obiman informativni materijal, uključivo i karte cijelog toka Dunavske regate.

Ovogodišnje izdanje samo je objedinilo dosadašnji trud s dopunom informativnih tekstova, kao i detaljnim snimkama toka Dunava na hrvatskom dijelu Regate.

Nakladu od 100 primjeraka brošure TID 2014. donirala nam je, kao i prethodne 2013., Končar - Elektroindustrija, a čitav posao odradila je stručna ekipa Odbora TID-a, HKS-a i Kanu kluba Končar, uključivo i kajakaškog lista Kanu.

Promidžbeni materijali dostavljeni su na adrese Hrvatske turističke zajednice, Ministarstva turizma, Turističkim zajednicama Aljmaša, Vukovara i Iloka te svim kajakaškim i veslačkim institucijama i klubovima u okruženju.

Zbog skromnih financijskih mogućnosti, Hrvatska nije bila prisutna na otvorenju ovogodišnje Regate u Ingolstadtu, na koje je izaslanstvo Kanu kluba Končar zakasnilo predati predviđeni materijal.

Da bi Regata kroz Hrvatsku protekla u redu, Odbor TID-a je prethodio Regati posje-

6

tom u Aljmaš i Vukovar, gdje je došla i ekipa iz Iloka. U razgovorima koji su vođeni naglašena je potreba uključivanja domaćih ljudi, a posebno mladih, klubova i turističkog gospodarstva Podunavlja.

Delegacija je posjetila i ustanovu obnovljenog Dvorca Eltz te se zahvalila za prošlogodišnji ugodan prijem i doživljaj, s molbom da se isti omogući i budućim sudionicima Dunavske regate.

Iako je Odbor TID-a Hrvatske imao ozbiljnih poteškoća s prijavama za ovogodišnju Regatu zbog naknadnih odjava, pokazalo se da je promidžba Regate bila uspješna jer su stigle prijave iz Zagreba, Osijeka, Aljmaša, Vukovara i Iloka, pa je u konačnici iz Hrvatske ove godine u dvije etape sudjelovalo 38 veslača u ekipnim čamcima i 4 u pojedinačnim čamcima. Troje učesnika iz Hrvatske nastavilo je plovidbu Dunavom dalje kroz Srbiju. Odbor TID-a posjetio je i postaju Regate u Bačkoj Pa-

lanki te uručio organizatoru prigodne darove.

Odbor TID-a Hrvatske zahvaljuje se svim učesnicima Regate te svima koji su pomogli da se Regata ostvari.

Zaključak: Odboru TID-a Hrvatske predstoje daljnji napori da se u budućnosti ostvare planovi za dovršenje Kajakaškog kluba u Vukovaru i Iloku, te najava mogućeg osnivanja Kajakaškog kluba u Aljmašu.

Za TID - Hrvatska Božidar Pažur

Pismo

aktualno

Ministarstvu turizma RH

7

aktualno

Pismo

Predsjednici RH

8

aktualno

Kanu klub Končar

sa stanovišta dopredsjednika

O

vaj članak pišem da pomognem svima nama bolje razumijevanje nekih poteza „Uprave”. Svakako da je svaka diskusija na temu poboljšanja uvjeta života u našem Klubu dobrodošla, bilo u pismenoj ili usmenoj formi.

Kako bismo ušli u bit problema ovoga članka, a to je sagledavanje budućnosti Kluba i s time donošenje određenih pravila, moramo ipak na samom početku definirati neke povijesne činjenice.

Kako znate, Klub je star preko 60 godina. U tom periodu Klub je promijenio dvije lokacije i sad se nalazi na trećoj. Znači da je, osim djelatnosti kajakaštva, u Klubu postojala djelatnost rekreativaca, koja je mahom bila u Upravi Kluba i omogućavala osnovnu djelatnost sportaša, a to je kajakaštvo. Od samog početka odnos rekreativaca i sportaša stalno se je mijenjao, tako je u „Bunkeru” bilo 80% sportaša i 20% rekreativaca, u „Baraci” taj odnos bio je 50% naspram 50%, a danas je 80% rekreacije naprema 20% sportaša. Zašto je tome tako, možemo navesti neke činjenice.

Nekad je potpora od firme Končar bila dovoljna za održavanje Kluba.

Naravno, onda nije bio niti približan odnos standarda kakvog imamo danas.

Veći broj sportaša aktivno se je natjecao pa su formirani savezi, koji su počeli financirati natjecanja i same sportaše.

Velika aktivnost Uprave Kluba rezultirala je time da smo baraku na Jarunu zamijenili s današnjim Klubom. Treba reći da prvotni izgled kluba nije bio nimalo sličan današnjem jer mu je svrha bila da zadovolji Univerzijadu. Današnji izgled i standard Kluba zahvaljujemo dobrotvornom radu članova Kluba, koji su se odazvali Upravi i zajedno s pomoći Grada dovršili objekt.

Možda ste primijetili da stalno u objašnjenjima spominjem Upravu, rekreaciju i sportaše. Potrebno je reći da su rekreativci koji rade u Upravi volonteri, a sportaši su danas manje više profesionalci i dobivaju određenu potporu od društva.

Potrebno je naglasiti da su članovi našeg Kluba, koji su se nekad takmičili, postali profesionalci u HKS-u i ZKS-u, što je dokaz da su iz Kluba dobili solidnu bazu znanja da mogu obavljati ove poslove.

Klub je širio svoje djelatnosti od sporta prema pružanju usluge boravka djece i sportaša u sklopu kampa. Te aktivnosti rađene su prvenstveno zbog nedovoljnih sredstava, koje smo dobivali od našeg glavnog sponzora Končara. Ono što treba naglasiti, a to je možda i srž ovog članka je da mi kao KK Končar imamo mjesečne izdatke za struju, vodu, telefon, odvodnju, održavanje objekta, financiranje sportskog pogona, financiranje sportskih manifestacija te razvoj Kluba u smislu nabavke novih čamaca, kombija i ostalih potrebnih aparatura.

Da bi sve to skupa funkcioniralo, mora postojati dirigent koji sagledava želje pojedinih članova – sportaša ili rekreativaca – i stvarne financijske mogućnosti da se to realizira. Dosadašnja praksa pokazala je da je Klub uspješno vođen, iako moramo reći da kronično pomanjkanje broja mladih sportaša zahtijeva odlučne promjene u dosadašnjoj politici vođenja sportskog pogona. Opravdanje da je i u drugim klubovima pomanjkanje mladih sportaša također prisutno, ne opravdava naše trenere da se tu nije moglo ništa napraviti. Naime, zbog pomanjkanja mladih natjecatelja možemo kao čitav Zagrebački kajakaški savez upasti u sivilo, tj. da nam gradske strukture ne plaćaju ništa za održavanje kluba, niti plaće trenera, koje su sada, za njihov uloženi trud, fantastične.

Vratimo se sada ulozi dirigenta. Dirigent je taj koji gleda bar pet godina unaprijed i povlači organizacijske odluke u tom smislu. Nekoj se grupaciji članova to možda ne sviđa, ali to ne opravdava vrijeđanje dirigenta, već se treba u razgovoru riješiti svaka nejasnoća. Takav će stil rezultirati novom kvalitetom, a to je da će se mladi članovi, bilo rekreativci ili sportaši, naučiti upravljati Klubom. To je najvažnije u ovom članku. Vjerujte, ako na čelo Kluba dođe Uprava sa strane, a ne iz našeg Kluba, fizionomija a i svrha našeg Kluba totalno će se promijeniti. To sigurno ne bi smio biti cilj naših članova, ali ne zaboravimo da se nalazimo na Jarunu na atraktivnoj lokaciji i da smo na meti raznih apetita, o kojima ne bih pisao u ovom članku. Želim sve najbolje svim članovima u 2015. godini.

Vaš dopredsjednik Krunoslav Petrović

Janezova razmišljanja...

K

lupski list, što je to? Čemu služi?!

Tko piše? Zašto piše? Tko čita? Kakve su povratne informacije? Ima li ih uopće? Ovo su (ne)bitna pitanja, na koja će možda netko dati valjani odgovor.

Stalno molimo...

Koga, zašto? Pa drago članstvo, razmislite, koje su Vam dužnosti, a koja prava?

Ako s odgovorom niste zadovoljni, zatražite ispisnicu iz kluba i nemojte samo kurvinski nestati, bez da ste ispunili preuzete obaveze.

Koliko košta opstanak Kluba...

Ekonomisti nabrajaju, amortizacija, osiguranje, članarine HKS-u, KSZ-a, knjigovodstvo, banka, komunalna naknada, voda i odvodnja, čistoća, odvoz smeća, telefon, Internet... Koli-

ko to Klub mjesečno plaća, a da bi uopće opstao? Neka uprava ili knjigovođa to obznani kako bi svi to znali, ako ih uopće zanima?

Ima toga još... električna struja, pritisneš sklopku, a ono Betlehem. Voda, ideš na zahod, stisneš tipku, sve ode.

Grijanje? Ulje, plin, drva. Blatan i mokar dotrčiš u čisti klub. Ideš pod tuš, a ono topla voda milina, sve otječe u rupu u podu, kamo?

Sjedneš u šank sobu, uzmeš sok, pivu, kavu ugodno je i toplo ko’ doma. Oko kluba sve lijepo zeleno, trava, voćke, trsovi, čisti asfalt na dvorištu.

Pitaš li se tko to sve čisti, održava i uređuje. Tko to plaća ili radi badava? Tko održava klupske prostorije, čisti i pere? Koliko to košta mjesečno i godišnje? Odakle to klub plaća?

A tek klupska vozila, kombi, prikolice, regi-

stracije, osiguranja, održavanje itd. Koliko te košta vlastiti (razmisli) auto? A članarina? Pa nije plaćena! Kakvi smo to licemjeri?!

Za razmisliti...

Cijela lijepa naša se uzbudi zbog neke profesionalne utakmice. Nitko ne pita koliko košta taj cirkus i tko ga plaća. Autobusi, hrana i pića, cestarine, rekviziti, suci, funkcioneri, dnevnice i plaće, policija, hitna služba, posluga, reklame i objekti itd., itd.

Na drugoj strani amateri. Tko još pita za njih? Tko pita za omladinu, koja se nije uspjela uključiti u neki profesionalni šport?

Ladislav Hudobreznik – Janez, nekadašnji dugogodišnji predsjednik KK Končar

9

novosti, obavijesti i pokoji trač Dugo očekivani novi Ford Kanu kluba Končar trebao bi po planu stići krajem travnja, slijedi registracija, navlake, natpisi i još neke sitnice.

Zahvaljujući donaciji Končar Elektroindustrije izdan je novi broj publikacije TID 2015.

Prilike i neprilike uz TID 2015, koje putem Odbora HKS-a velikim dijelom nosi i Kanu klub, dospjele su u kritične vode, koje nanose veliku nacionalnu sramotu i kajakaškom športu Hrvatske.

21. 3. 2015. Održana je proljetna radna akcija uređenja okoliša i čišćenje Kluba. Uz malobrojne članove Kluba, na akciji su sudjelovali brojni gosti, poglavito izviđači.

6. Izlet članova Kluba po rijeci Savi stazom nekadašnjeg Maratona održao bi se tijekom rujna, ovisno o povoljnim vremenskim uvjetima i dogovoru članova Kluba.

7. Izborna skupština Kluba održat će se u prosincu 2015., a dan će se odrediti dogovorno s članstvom Kluba.

Božidar Pažur, predsjednik KK Končar

15. 11. 2014. Otvoreno Prvenstvo Grada Zagreba u spustu, Jesenski spust, 2014. Start je bio kod Vodoprivrede u Prečkom, a cilj kod starog Savskog mosta.

26. 12. 2014. Za kraj kajakaške sezone održan je 19. Memorijal Tibora Šaramoa i 44. Štefanjsko-novogodišnji spust.

20. 10. 2014. Objavljen je poziv svim članovima Kluba za sudjelovanje u akciji prikupljanja sredstava za kupnju novog/ novijeg klupskog kombi vozila. Predložene mogućnosti: · Pretplata članarine za 2015. g. u cjelokupnom iznosu kroz sljedećih 6 mjeseci. · Uplata beskamatnog zajma Klubu prema osobnoj mogućnosti, iznos kojeg bi Klub vratio do kraja 2015. godine. · Traženje mogućeg sponzora. · Prijedlozi članova za moguće prikupljanje potrebnog novca. · Prijedlozi članova za odabir vozila i ponuđača. · Uspješnost akcije ovisi o svijesti članstva da svojim doprinosom osiguraju i omoguće budući uspješni športski rad Kluba i visoki klupski standard.

U ime uprave Kluba zahvaljujem na Vašem odazivu!

Božidar Pažur, predsjednik KK Končar

4. 12. 2014. Kajakaške putešestvije pod naslovom Po Korzici... ispričao je Ivo Piantanida. Kako je veslati na Korzici pročitajte u ovom broju.

7. 3. 2015. U klupskom perivoju postavljena je skulptura veslača rad Božidara Pažura.

20. 2. 2015. Na klupskim mrežnim stranicama objavljena je elektronička verzija časopisa Kanu, broj 58.

2. 1. 2015. Odlukom Uprave o članarinama i ležarinama za 2015. g. došlo je do povećanja tarifa. Uplata cjelokupne članarine zaključno do 31. 3. 2015. obračunava se po postojećoj tarifi za 2014. g.

2. 1. 2015. Objavljen je godišnji plan rada za 2015. godinu koji obuhvaća: U toku ove godine Klub će svoje djelovanje na nivou UO Kluba nastojati ostvariti u sljedećim projektima i planovima, a članovi športskog i rekreativnog pogona osmislit će i objaviti svoje planove samostalno.

1. Odabir ponuđača za projekt kombi do 15. siječnja 2015. odlukom Odbora.

2. Osniva se Odbor za odluku u koji ulaze članovi Kluba i Uprave, i to: Tihomir Kruc, Tomislav Hohnjec, Tomislav Crnković, Krunoslav Petrović, Relja Rajković, Filip Benjak i Božidar Pažur.

3. Radna akcija i proslava Dana voda održat će se u subotu 21. ožujka od 9.00 h do 14.00 h po već ustaljenom programu.

4. Redovna Godišnja skupština s prigodnom proslavom 20. godišnjice preseljenja u novi postojeći prostor Kluba održat će se u subotu 16. svibnja u 17.00 h u Klubu na Jarunu.

5. Projekt nabave kombi vozila trebao bi se realizirati do početka svibnja 2015. g.

10

6. 11. 2014. Održane su Kajakaške putešestvije Kanu Kluba Končar pod naslovom Drugi dio puta po Kanadi, u izvedbi Zdeslava Tajića.

23. 10. 2014. Maja Perišić, članica našeg Kluba, u svojim Kajakaškim putešestvijama pričala je o izletima na Neretvu, Unu, Cetinu, Kupu.

27.11. 2014. Kajakaške putešestvije Kanu Kluba Končar pod naslovom Raftom po Tari.

O kakvom se to raftu radi, jel’ onom napuhanom, ili pak splavu od balvana ispričao je Vinko Mijočević.

20. 11. 2014. Kajakaške putešestvije Kanu Klub Končar pod naslovom Turska - 7 dana za 200 EUR - gdje je kvaka? Gdje je kvaka u Turskoj i kako to da košta 200 EUR...ispričao nam je legendarni Vedran Koričančić.

16. 10. 2014. Na Kajakaškim putešestvijama Zoran Marković, član KK Končar, prikazao je fotografije i ispričao iskustva s putovanja po Keniji i Tanzaniji.

S veseljem vas informiramo da je KKK Aljmaš upisan u registar udruga RH kao i u registar sportskih djelatnosti Osječko - baranjske županije također ovo je e-mail u koji će imati uvid svi članovi izvršnog odbora: kajakkanuklubaljmas@gmail.com Hvala na svemu dosad i radujemo se budućoj suradnji.

novosti, obavijesti i pokoji trač 9. 10. 2014. Ivo Pintanida održao je projekciju filmića po rijekama iz naših i nama bliskih kajakaških krajeva - Slunjčica, Zrmanja, Soča, Mrežnica....

4. 10. 2014. Na rijeci Dravi održan je 10.

Varaždinski kajak kanu maraton.

2. 10. 2014. Kajkaške putešestvije u klubu - Prostranstvima Kanade, pripovjedač i prikazivač slika Zdeslav Tajić –Tajo.

29. - 31. 8. 2014. Na stazi u Donjoj Dubravi održana su Prvenstva Republike Hrvatske u kajaku i kanuu u spustu, sprintu i slalomu za sve uzrasne kategorije.

TID - Dunavska Regata bila je u Hrvatskoj: 24. 7. u Aljmašu i 25. 7. u Vukovaru (ušče rijeke Vuke).

18. 7. 2014. Banja Luka, Vrbas, ECA Junior Whitewater, disciplina 3xC1, srebro za ekipu Obadić, Zonjić, Tolić.

19. – 28. 6. 2014. Kupski plov 2014... kako je to bilo pročitajte u ovom broju.

23. 5. 2014. Kajakaški savez Zagreba zajedno s Hrvatskim kajakaškim savezom, Hr-

vatskom zajednicom tehničke kulture i Kanu Klubom Končar sudjelovao je na Festivalu tehničke kulture.

20. 5. 2015. U emisiji Školski sat gostovali su članovi KKK Varteks i govorili o kanu - kajakaškom športu.

1. 5. 2014. Održan je 18. Memorijal Siniša Razlog u spustu.

3. 4. 2014. Promoviran je novi broj časopisa Kanu koji na 80 stranica nudi najzanimljivije i najrelevantije informacija iz kajakaškog sporta i rekreacije. Posebni prilog su intervjui s našim vrhunskim sportašima.

20. 3. 2014. Održana je Godišnja skupština.

22. 3. 2014. Obavili smo proljetnu radnu akcija čišćenja Kluba i okoliša.

Otvoreno Prvenstvo Grada Zagreba u spustu planirano za 15. 3. 2014. godine i u slalomu 16. 3. 2014. godine, bilo je otkazano i prebačeno za listopad. Pripreme selekcija u navedenim terminima i nepovoljna financijska situacija glavni su uzrok promjene termina natjecanja.

Poštovani članovi KK Končar prenosim Vam zahvalu nas petorice Aljmašaca kojima ste priredili jedno nezaboravno iskustvo omogućivši nam sudjelovanje na jednoj etapi TID-a.

Zanimljivo je da ste nama koji cijeli život živimo pored Dunava pokazali koliko je to ustvari lijepa rijeka.

Ovim nezaboravnim iskustvom pobudili ste kod nas interes prema veslanju odnosno prema toj vrsti rekreacije, a mi smo zainteresirali veći broj naših sumještana prenoseći im naša iskustva.

Tako da se rodila ideja o osnivanju KK Aljmaš. Bili bismo vam zahvalni na suradnji i podršci prilikom osvarenja te ideje.

Još jednom izražavam zahvalnost svim članovima KK Končar, a posebno gospođi Mariji i gospodinu Božidaru (našem dragom Bimbi) koji su nas trpili u njihovom čamcu Vaši: Marko, Mario, Josip, Domagoj, Dario.

Živjeti s prirodom (https://www.youtube. com) film Mije Jaića u kojem sudjeluju članovi rekreacije: Branka Dimić, Stipe Radelić, Vedran Koričančić, Zoran Marković i Sanjin Vobner. Film se sastoji od tri kraća dijela, a nama najzanimljiviji je drugi dio Kajaci na Krbavskom polju.

Chromos donacija

P

otaknuti željom da uljepšamo izgled našeg dragog Kluba te vođeni sportskim duhom i entuzijazmom, Amir Kassabji i ja smo odlučili okušati sreću te zamoliti par tvrtki za donaciju boja. I tako, smo si jednog ljetnog dana 2013. dali truda i složili dopis firmi Chromos s opisom rada Kluba i našim potrebama. Ugodno iznenađeni, dobili smo potvrdan odgovor i dogovorili termin preuzimanja boja za zidove i ogradu. Zahvaljujući gđi. Mirjani Bacun puni oduševljenja dofurali smo velikodušnu donaciju u Klub te zatekli predsjednika i nekoliko članova ispred Kluba koji su s istim oduševljenjem gledali kao vadimo i vadimo boje iz gepeka mog Golfa.

Da ne bi sve ostalo na tome, uskoro smo ostrugali boju sa zidova i ofarbali stražnji dio Kluba. Potom smo pokrpali i ofarbali stupove ispred Kluba te postolje za našeg Zmaja. 2014. došla je na red i ograda koja je bila u derutnom stanju i tako, malo po malo, uz malo struganja stare boje, brušenja, te nanosa temeljne boje, zasjala je u punom sjaju u tamno plavoj boji.

Ovom prilikom se još jednom zahvaljujemo tvrtki Chromos i

gđi. Mirjani na donaciji i nadamo se da će nam Klub uz pomoć svih članova zasjati umjesto blijede i trošne u finoj plavoj boji pune života kao i tolike rijeke, jezera i mora koje nas čine toliko sretnima i ludima za veslanjem.

Anel Krkić

Amir Kassabji i Anel Krkić

11

sport

Izvješće o radu

u 2014. godini

U

natjecateljskoj sezoni za 2014. godinu, koja je započela 17. kolovoza 2013. godine održale su se sve planirane aktivnosti uz male promjene termina uzrokovanih vremenskim prilikama, vodostajem rijeka i financijskom situacijom krajem 2013. godine.

Uz veliku podršku predsjednika Hrvatskog kajakaškog saveza gospodina Marka Ćurkovića i uz odobrenje direktora reprezentacije divljih voda gospodina Branka Lovrića, seniorska izborna vrsta pojačana je mladim i talentiranim članovima juniorske reprezentacije, a juniorska vrsta vrhunskim i perspektivnim članovima juniorske slalom reprezentacije.

Upravo je sinergija iskustva starijih sportaša s mladim i talentiranim rezultirala odličnim rezultatima na Europskom prvenstvu za juniore.

Marko Mrkoci, Tacen, 2014.

Pripreme

Pripreme su započele nastupima nam međunarodnim maratonima u Veroni i Češkom Krumlovu, a izostao je nastup i pripreme u Ardecheu, koji nam je idealna pozicija za pripremu sportaša (ugodna klima, maratonska staza i umjetna slalom staza).

U prosincu su održane već tradicionalne pripreme u Novigradu, na rijeci Mirni koja je idealan poligon za pripremu spustaša.

Od 3. siječnja 2014. godine održane su desetodnevne bazične kondicijske pripreme u slovenskoj Planici gdje imamo idealne uvjete za

trening (staza za skijaško trčanje, teretana, polivalentna dvorana, sauna i sportska prehrana).

Nakon priprema u Planici i stabilizacije vremenskih uvjeta, održane su pripreme u Novigradu, gdje je odrađena transformacija kondicijskih svojstava na vodi u realnim uvjetima.

Dio juniorske reprezentacije prisustvovao je pripremama juniorske reprezentacije u slalomu

u Al Ainu, tako da je došlo do promjena utanačene dinamike odlaska na zimske pripreme u domicilnoj sredini.

Tijekom ožujka, travnja i svibnja održale su se pripreme na divljoj vodi (Kupa, Vrbas, Sava Dolinka) uz stalne prilagodbe uzrokovane visokim vodostajima rijeka i vremenskim prilikama.

Treninzi na divljoj vodi bili su usmjereni na

Luka Obadić, Tomislav Lepan i Igor Gojić, Solkan, 2013.

12

sport učenje i usavršavanje tehničko taktičkog djelovanja u realnim natjecateljskim uvjetima, prilagodbu na divlju vodu i učenje napredne tehnike veslanja na divljoj vodi.

Natjecanja

Na Svjetskom prvenstvu u kajaku i kanuu na divljim vodama, održanom od 11. do 14. lipnja 2014. godine u talijanskoj Vatellini u pojedinačnoj utrci kanu jednosjed klasični spust, Varaždinac Emil Milihram obranio je naslov svjetskog prvaka, što je Milihramova najjača disciplina. Osvojio je peti uzastopni naslov u ovoj disciplini, čime je postao najuspješniji natjecatelj u povijesti svjetskih prvenstava divljevodaša.

Uz Milihrama na prvenstvu je nastupio i Tomislav Lepan koji je zauzeo 5. mjesto, Jadran Zonjić bio je 15., a Luka Obadić je završio na 17. mjestu, članovi KK Končar.

Drugi dan Svjetskog prvenstva u ekipnoj vožnji sportaši Tomislav Lepan, Jadran Zonjić članovi KK Končar s Varaždincem Emilom Milihramom osvojili su 4. mjesto.

Trećeg dana Svjetskog prvenstva u spustu na divljim vodama, vožene su izlučne utrke u sprint disciplinama. Od hrvatskih kanuista samo se Emil Milihram kvalificirao među dvanaest natjecatelja koji će voziti finale. Rezultati C-1 sprint kvalifikacije: 9. Emil Milihram, 15. Tomislav Lepan, 18. Luka Obadić, 19. Jadran Zonjić.

Posljednjeg dana Svjetskog prvenstva u

spustu na divljim vodama u talijanskoj Valtellini vožene su finalne utrke u pojedinačnim i ekipnim utrkama sprint disciplinama. Varaždinac Emil Milihram podijelio je 5. mjesto s njemačkim kanuistom Normenom Weberom, dok su naši kanuisti zauzeli 5. mjesto u 3XC1 u finalu ekipnih vožnji u sprintu u sastavu Tomislav Lepan, Luka Obadić i Emil Milihram.

Na Svjetskom kupu u spustu u Loferu u Austriji održanom od 20. do 22. lipnja 2014. godine, Tomislav Lepan, član KK Končar, na ovom je natjecanju u disciplinama C-1 u klasičnoj utrci i sprintu osvojio tri druga mjesta na dva klasična spusta i jednom sprintu.

Na zadnjoj postaji na Svjetskom kupu u Beču u Austriji održanom od 28. do 30. lipnja 2014. godine Tomislav Lepan zbog ozljede ramena nije mogao nastupiti. Ozljeda je onemogućila sportašu osvajanje drugog mjesta u ukupnom poretku svjetskog kupa.

Od 16. do 20. srpnja 2014. godine Banja Luka je bila domaćin Europskog juniorskog prvenstva u kajaku i kanuu na divljim vodama Banja Luka - Vrbas 2014. Hrvatsku su na ovom natjecanju u kategoriji kanua juniorki predstavljali Alba Zoe Gržin, a od juniora Luka Obadić, Ivan Tolić, Jadran Zonjić i Mihovil Zonjić, svi redom članovi KK Končar i Ren Korpes i Antonio Marinić iz KKK Zagreb te Damijan Kukec, Antonio Hiržin i David Rožmarić, članovi KKK Varteks iz Varaždina.

Nakon prvog natjecateljskog dana, Luka Obadić i Jadran Zonjić osvojili su srebrnu me-

dalju na Europskom juniorskom prvenstvu u kajaku i kanuu na divljim vodama.

Hrvatski juniorski reprezentativci svoj plasman na 2. mjesto na stazi u kanjonu Tijesno, ostvarili su u disciplini C-2.

U konačnom redoslijedu smjestili su se odmah iza Europskih prvaka Nijemaca, odnosno ispred češkog dvojca koji su brončani. Naš drugi hrvatski dvojac u istoj disciplini Marinić - Korpes, zauzeli su 6. mjesto. U pojedinačnoj konkurenciji hrvatski predstavnici nisu uspjeli doći do medalje, među muškima najbliže je bio Luka Obadić koji je natjecanje završio na 4. mjestu, dok je jedina hrvatska reprezentativka u ženskoj konkurenciji, Alba Zoe Gržin, zauzela 5. mjesto.

Drugog dana natjecanja Hrvatska reprezentacija u sastavu Luka Obadić, Ivan Tolić i Jadran Zonjić osvojila je srebrnu medalju u ekipnoj utrci u disciplini 3 X C-1 na klasičnoj dionici.

Ovom uspjehu hrvatski mladi reprezentativci dodali su i brončanu medalju u ekipnoj utrci kanu dvojaca gdje su nastupili: Luka Obadić - Ivan Tolić; Jadran Zonjić - Mihovil Zonjić; Antonio Marinić - Ren Korpes.

Hrvatski mladi kajakaši nisu uspjeli doći do medalje i na kraju su u jakoj konkurenciji zauzeli 10. mjesto.

Trećeg dana Europskog juniorskog prvenstva u kajaku i kanuu na divljim vodama koje se održava u Banja Luci na rasporedu su bile pojedinačne utrke u disciplini sprint. Jedino je

Matija Marinić, Tacen, 2014.

13

sport Luka Obadić uspio doći do srebrne medalje u kategoriji C-1. U istoj kategoriji Ivan Tolić je osvojio 6. mjesto, Jadran Zonjić je bio 8., a najmlađi hrvatski reprezentativac Mihovil Zonjić se nije uspio plasirati u finalne utrke te je na kraju osvojio 16. mjesto.

Jedina predstavnica Alba Zoe Gržin u kvalifikacijama je bila sjajna treća, ali je u finalnoj utrci napravila grešku koja ju je stajala boljeg plasmana te je na kraju zauzela osmo mjesto.

U kategoriji C-2 naša dva dvojca su se plasirala u finalne utrke. Par Obadić - Tolić je u finalu zauzeo 5. mjesto, a Marinić - Korpes su bili deseti s tim da su se prevrnuli doslovno pet metara prije cilja čime su izgubili već gotovo osvojenu medalju.

Mladi hrvatski reprezentativci u ekipnim utrkama kajaka 3 X K-1 nisu uspjeli doći do medalje i na kraju su zauzeli solidno osmo mjesto. Sveukupno su na ovom prvenstvu hrvatski reprezentativci osvojili pet medalja od čega jedno zlato, tri srebra i broncu.

Mladi reprezentativci u kategoriji K-1 nisu se uspjeli plasirati u finalna natjecanja te je Damijan Kukec 24., Antonio Hiržin 28. te David Rožmarić 30.

Posljednjeg dana Europskog juniorskog prvenstva u kajaku i kanuu na divljim vodama u ekipnoj utrci discipline sprint za kanuiste, hrvatska reprezentacija u sastavu Luka Obadić, Ivan Tolić i Jadran Zonjić uvjerljivo je pobijedila i osvojila zlatnu medalju.

Tako su na najbolji mogući način okrunili svoju posljednju juniorsku godinu i stigli do zlata. Hrvatski su mladići nastupili uspješno i u ekipnoj konkurenciji kanu dvojaca (3 X C-2) te osvojili srebrnu medalju (neslužbeni rezultat), a nastupili su: Luka Obadić - Ivan Tolić; Jadran Zonjić - Damijan Kukec; Antonio Marinić - RenKorpes.

3 X C-1 SENIORI - KLASIČNA DIONICA 4. Tomislav Lepan - Jadran Zonjić - Emil Milihram

Rezultati - plasmani do 8. mjesta Svjetsko prvenstvo u spustu na divljim vodama za seniore, Valtellina (ITA), od 11. do 14. lipnja 2014.

C-1 SENIORI - KLASIČNA DIONICA 1. Emil Milihram 5. Tomislav Lepan

C-1 SENIORI - SPRINT 5. Emil Milihram 3 X C-1 SENIORI - SPRINT 5. Tomislav Lepan - Luka Obadić - Emil Milihram Svjetski kup I Lofer (AUT), 20. lipnja 2014.

C-1 SENIORI - KLASIČNA DIONICA 2. Tomislav Lepan Svjetski kup II Lofer (AUT), 21. lipnja 2014.

C-1 SENIORI - SPRINT 2. Tomislav Lepan

Tomislav Hohnjec i Tomislav Crnković s ekipom zagrebačke selekcije DV, Novigrad, 2015.

14

Svjetski kup III Lofer (AUT), 22. lipnja 2014.

C-1 SENIORI - KLASIČNA DIONICA 2. Tomislav Lepan Svjetski kup - ukupni poredak C-1 SENIORI 8. Tomislav Lepan Europsko prvenstvo u spustu na divljim vodama za juniore, Banja Luka (BIH), od 17. do 20. srpnja 2014.

C-1 JUNIORI - KLASIČNA DIONICA 4. Luka Obadić 6. Jadran Zonjić C-2 JUNIORI - KLASIČNA DIONICA 2. Luka Obadić - Jadran Zonjić 6. Antonio Marinić - Ren Korpes 3 X C-2 JUNIORI - KLASIČNA DIONICA 2. Luka Obadić/Ivan Tolić Antonio Marinić/Ren Korpes Jadran Zonjić /Mihovil Zonjić 3 X C-1 JUNIORI - KLASIČNA DIONICA 3. Luka Obadić - Jadran Zonjić - Ivan Tolić C-1 JUNIORI - SPRINT 2. Luka Obadić 6. Ivan Tolić 8. Jadran Zonjić C-2 JUNIORI - SPRINT 5. Luka Obadić - Ivan Tolić

sport

Tomislav Lepan, Solkan, 2013.

3 X C-1 JUNIORI - SPRINT 1. Luka Obadić - Jadran Zonjić - Ivan Tolić

2. Matej Zonjić 3. Luka Zubčić 4. Leon Išpan

3 X K-1 JUNIORI - SPRINT 8. Antonio Hiržin - Damian Kukec - David Rožmarić

K-1 Juniori 1. Luka Zubčić 2. Roko Bengeri 3. Leon Išpan 4. Luka Grobotek

5. PROŠIRENI POPIS SENIORSKE I JUNIORSKE REPREZENTACIJE I STRUČNI STOŽER U SPUSTU ZA 2015. GODINU Sportašice i sportaši C-1 Seniori 1. Emil Milihram 2. Tomislav Lepan 3. Antonio Obadić 4. (najbolje plasirani U23) K-1 Seniori 1. Matej Herkov 2. Valentino Benjak 3. (najbolje plasirani U23) C-1 U23 1. Luka Obadić 2. Jadran Zonjić 3. Ivan Tolić K-1 U23 1. David Rožmarić 2. Damijan Kukec 3. Antono Hiržin C-1 Juniori 1. Mihovil Zonjić

K-1 Juniorke 1. Katja Bengeri 2. Maja Štimac C-1 U23 1. Alba Zoe Gržin Stručni stožer seniorske i juniorske reprezentacijeu spustu za 2015. godinu 1. Branko Lovrić, direktor reprezentacija DV 2. Tomislav Crnković, trener reprezentacije 3. Tomislav Hohnjec, pomoćni trener 4. Branko Milinković, pomoćni trener 6. IZBORNA NATJECANJA U 2015. GODINI - PRIJEDLOG 1. 24. 4. 2015. - Osilnica Izborna sprint - seniori i juniori 2. 25. 4. 2015. - Osilnica Izborna klasika - seniori i juniori 3. 16. 5. 2015. - Sava Dolinka Izborna klasična - seniori i juniori 4. 17. 5. 2015. - Solkan Izborna sprint - seniori i juniori 5. 23. 5. 2015. - Banja Luka Izborna sprint - seniori 6. 24. 5. 2015. - Banja Luka Izborna klasična - seniori

Zaključak

Sezonu možemo ocijeniti vrlo uspješnom, osobito uzimajući u obzir odlične rezultate juniora na europskom prvenstvu na kojem su nastupili sportaši selekcije slaloma, kojima je malo nedostajalo da osvoje zlatnu medalju u sprintu.

Mišljenja sam i predlažem da se u cilju što boljeg plasmana na Svjetskom prvenstvu za juniore i mlađe seniore sastavi ekipa koja ima realne šanse za osvajanje medalja koje nam na neki način osiguravaju financijska sredstva potrebna za realizaciju sportskih programa u 2015. godini.

Blizina i poznavanje staze za Europsko prvenstvo za seniore, nudi mogućnost ostvarenja dobrih rezultata u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji, uključivanjem talentiranih i perspektivnih mladih sportaša.

Koristim priliku zahvaliti sportašici i sportašima na uloženom radu, trudu i zalaganju, klubovima i klupskim trenerima na suradnji, treneru juniorske reprezentacije Tomislavu Hohnjecu i pomoćnom treneru reprezentacije Branku Milinkoviću na nesebičnom radu i zalaganju u organizaciji i provedbi programa.

Veliko hvala predsjedniku Hrvatskog kajakaškog saveza gospodinu Marku Ćurkoviću i Glavnom tajniku gospodinu Branku Lovriću što su nam svojom nazočnošću na natjecanjima bili velika podrška i potpora, a nama trenerima obveza da budemo još bolji i motiviraniji za rad i zalaganje.

Tomislav Crnković, trener reprezentacije

15

sport

HRVATSKI KAJAKAŠKI SAVEZ

Plan priprema i nastupa seniorske i juniorske reprezentacije na divljim vodama 2015.

Siječanj

3. - 10. 1. Kranjska gora (SLO) - pripreme seniori - spust 3. - 10. 1. Novigrad - pripreme juniori - spust 5. - 11. 1. Ramsau (AUT) - pripreme - slalom 31. 1. - 8. 2. Novigrad - pripreme juniori i seniori - spust

Veljača

2. - 8. 2. Novigrad - pripreme - slalom 16. 2. - 15. 3. Al Ain (UAE) - pripreme slalom 21. 2. - 2. 3. Novigrad - pripreme juniori i seniori - spust

Ožujak

15. 3.

16. - 22. 3.

21. 3.

28. - 29. 3.

29. 3.

30. 3. - 5. 4.

31. 3. - 5. 4.

Travanj

6. - 12. 4.

11. - 12. 4.

18. - 19. 4.

20. 4. - 3. 5.

24. 4.

25. 4.

26. - 30. 4.

Svibanj

1. 5.

9. 5.

9. - 10. 5.

9. - 11. 5.

8. - 11. 5.

10. - 17. 5.

16. 5.

17. 5.

18. - 24. 5.

19. - 24. 5.

21. - 31. 5.

23. 5.

24. 5.

Lipanj

1. - 7. 6.

7. - 12. 6.

10. 6.

11. 6.

16

Zagreb - Otvoreno prvenstvo grada Zagreba - spust Banja Luka (BiH) - pripreme seniori - spust Solkan (SLO) - 1. izborna - slalom Solkan (SLO) - ICF slalom Ljubljana (SLO) - spust Medvode - Tacen - spust Osilnica - pripreme (seniori i juniori) - spust Skopje (MKD) - ICF slalom

Makkleeberg (GER) - pripreme za EP - slalom Slunj - Euro kup i RH kup u raftingu R6 i R4 - rafting Osilnica (SLO) - izborna (juniori i seniori) - slalom Lee Valley (GBR) - pripreme za svjetsko - slalom Osilnica (SLO) - izborna klasična 1 (seniori i juniori) - spust Osilnica (SLO) - izborna sprint 1 (seniori i juniori) - spust Beč (AUT) - pripreme seniori - spust

Varaždin - Varaždinski maraton - 19. Memorijalni spust Siniša Razlog - spust Tacen (SLO) - izborna (seniori i juniori) - slalom Tacen (SLO) - ICF slalom Augsburg (GER) - ACE kup 1. sprint - spust Cetina - Utrka HR kupa R4 i R6 - rafting Lee Valley (GBR) - pripreme za svjetsko - slalom Sava Dolinka (SLO) - izborna klasična 2 (seniori i juniori) - spust Solkan (SLO) - izborna sprint 2 (seniori i juniori) - spust Banja Luka (BiH) - pripreme (seniori i juniori) - spust Banja Luka (BiH) - Europsko prvenstvo u raftingu R6 - rafting Markkleeberg (GER) - Europsko prvenstvo - slalom Banja Luka (BIH) - izborna sprint 3 (seniori i juniori) - spust Banja Luka (BIH) - izborna klasična 3 (seniori i juniori) - spust

Banja Luka (BiH) - Europsko seniorsko prvenstvo - spust Lee Valley (GBR) - pripreme za svjetsko - slalom Bihać (BiH) - World Ranking klasika - spust Bihać (BiH) - ECA Cup 2 sprint - spust

13. 6.

Tacen (SLO) - ECA Cup 3 sprint - spust 15. 6.

Krakow (POL) - Međunarodni slalom 15. - 21. 6. Prag (CZE) - Svjetski kup 1 - slalom 15. - 21. 6. Skradin - Kajakaški kamp mladih - zagrebačka selekcija - DV i MV 17. - 20. 6. Bovec (SLO) - Svjetski kup 1 i 2 (klasika i sprint) - spust 21. - 22. 6. Predlitz (AUT) - Svjetski kup 3 (klasika i sprint) - spust 21. - 28. 6. Krakov (POL) - Svjetski kup 2 - slalom 23. - 29. 6. Beč (AUT) - Svjetsko seniorsko prvenstvo u sprintu - spust 26. - 29. 6. Banja Luka (BiH) - pripreme (juniori) - spust 28. 6. - 4. 7. Liptovski Mikulaš (SVK) - Svjetski kup 3 - slalom 29. 6. - 9. 7. Kraljevica - Kajakaško edukativni kamp - DV i MV

Srpanj

13. - 23. 7. Lee Valley (GBR) - pripreme za svjetsko - slalom

Kolovoz

1. - 11. 8.

2. - 8. 8.

3. - 13. 8.

8. - 15. 8.

24. - 30. 8.

24. - 30. 8.

26. - 30. 8.

Rujan

4. 9.

5. 9.

5. 9.

6. 9.

7. - 20. 9.

26. 9.

Nantahala (USA) - Svjetsko juniorsko U23 prvenstvo - spust Seo'd Urgel (ESP) - Svjetski kup 4 - slalom Kraljevica - Kajakaško edukativni kamp - DV i MV Pou (FRA) - Svjetski kup 5 - slalom Lee Valley (GBR) - pripreme za svjetsko - slalom Donja Dubrava - Kajakaški kamp mladih - DV Krakow (POL) - Europsko juniorsko - slalom

Donja Dubrava - Prvenstvo RH sprint (kadeti, juniori i seniori) klasika - spust Donja Dubrava - Prvenstvo RH (kadeti i juniori) - slalom Donja Dubrava - Prvenstvo RH sprint (kadeti, juniori i seniori) sprint - spust Donja Dubrava - Prvenstvo RH (seniori) - slalom Lee Valley (GBR) - Svjetsko prvenstvo - slalom Zagreb - Međunarodni kajakaški maraton Samoborski otok - Zagreb - MV i DV

Listopad

3. 10.

Varaždin - 11. Varaždinski maraton - spust 9. - 11. 10. Donja Dubrava - Hrvatski rafting kup R4 i R6 - rafting 9. - 11. 10. Krumlow (CZE) - Maraton - spust 16. - 18. 10. Verona (ITA) - Maraton - spust 17. 9.

Ljubljana (SLO) - Maraton - spust

Studeni

6. - 12. 11. Ardeche (FRA) - Maraton i pripreme (seniori i juniori) - spust

Prosinac

1. - 6. 12 Indonezija - Svjetsko prvenstvo u raftingu R6 - rafting 18. - 23. 12. Novigrad - pripreme (seniori i juniori) - spust 26. 12.

Zagreb - Štefanjsko-novogodišnji spust

i Memorijal Tibor Šaramo - spust

sport

Intervju

Emil Milihram

K: EM: K: EM:

Svjetsko prvenstvo, Sort, 2010.

Krenimo od prošle godine, osvojio si naslov svjetskog prvaka, koji ti je to naslov po redu?

Jesam, peti naslov svjetskog prvaka, klasičan spust.

Kad već peti put ideš na takav naslov je li ti frka ko’ i prvi put ili nije?

Nije. Pomogne iskustvo funkcioniranja pod pritiscima takve vrste. Spoznaja da je najbitnije zadržati unutarnji mir i kontrolirati osjećaje i stres, da glava u konačnici nadvlada onaj fizički dio. Kontrola misli raste sa iskustvom i s godinama. Najidealnije bi bilo imati tijelo 20-godišnjaka i um 35-godišnjaka.

K: EM:

Koji je od tih puta bio najstresniji i po čemu? Možeš li uopće usporediti ta natjecanja?

Najstresnije je bilo 2012. u Bourgu upravo zato jer s godinama shvatiš da taj sport ne može biti posao i ne nudi egzistenciju, a ako želis ostvariti rezultat moraš ga prihvatiti potpuno odgovorno i ozbiljno. Jako je teško pronaći balans između tih dviju krajnosti i upravo ta spoznaja potencirala je moj stres. Voda je bila divlja, manje više nakon 20 godina u tom sportu to ne predstavlja problem, sve su to automatizirane i rutinski uvježbane radnje do kojih se dolazi brojem ponavljanja.

Prvi puta je bilo ipak najposebnije, iako svaka pobjeda od ukupno pet ima svoju posebnu priču, prvi puta je uvijek prvi puta. Mlad si i nadobudan…

K: EM:

Je li ti drugi put na svjetskom prvenstvu bio veći pritisak hoćeš li moći ponoviti uspjeh?

Nije. Svake godine sam bio sve sigurniji u svoju izvedbu i svoje mogućnosti, sve iskusniji, fokusiraniji. Sada više ne osjećam nikakve motive u rezultatskom smislu i mislim da sam po tom pitanju prazan. Moji jedini motivi sad su mir i ispunjenje koje osjećam dok veslam.

K: EM:

Misliš li se dalje natjecati?

Odlasci na vodu nisu povođeni tim motivima. Ne znam i nije mi bitno kako će se takav pristup veslanju rezultirati kroz moje rezultate. Planiram nastupiti na svjetskom prvenstvu u Banja Luci, ali osjećam da veza između mene i natjecateljskog sporta sve više slabi.

K: EM:

Možeš li se prisjetiti koji su bili motivi za početi veslati?

Jer sam imao vremena. Još nisam siguran da li je veslanje pronašlo mene ili sam ja pronašao veslanje. J Bila je to sudbina, ljubav na prvi pogled, duboka povezanost koja

i danas traje. Motivi su bili odlazak u mir, u nepoznato, u svoj svijet, bijeg iz školskih klupa u zanimljivi svijet rijeke Drave.

K: EM:

Tko te uopće upoznao s kajakaštvom ili si sam pronašao taj sport?

Otac. On je veslao. Prve zaveslaje sam napravio 1989. g. u Sloveniji na umjetnom jezeru u kampu Šobec gdje smo godinama ljetovali.

K: EM:

Znači od ranih dana si vezan uz kajak? Vidiš li sebe i nakon završetka natjecateljskog dijela života ipak u čamcu?

Pa mogu se složiti da jesam, da. Gledam čamce cijeli život, ali istodobno znam da to nije dovoljni razlog da sam ušao toliko duboku u taj sport, već nešto u meni zbog čega je pala ljubav prema njemu. Mislim da čamac ostaje moj život i voda definitivno, sa ili bez natjecanja, nema razlike.

K:

Kad je kajakaštvo počelo biti sport, natjecanje, a ne samo nešto zanimljivo za provesti vrijeme?

17

sport

EM:

Ljubav prema veslanju me dovela do rezultata, ljubav je i ostala, no profesionalni sport je ipak druga kategorija koja za sobom vuče i drugu stranu medalje.

Upitno je koliko to ustvari i jest „profesionalni” sport, odnosno koliko je profesionalan za same sportaše, a koliko za funkcionere u njemu, mislim da tu postoje određene nepravilnosti.

K: EM:

Je li to bila svjesna odluka ili je jednostavno tako došlo da se kajakaštvom počneš baviti profesionalno?

Došlo je. Moji treninzi i trud su se od početka jako dobro reflektirali Kupa, 2010. kroz rezultat na natjecanjima. Nikad nisam doživio da se trudim, a da me prestižu drugi koji realno rade manje od mene. Mislim da je taj osjećaj nešto najgore za samog sportaša.

K: EM:

Jesi li razmišljao o odlasku u drugu zemlju gdje bi vjerojatno imao veće mogućnosti?

Ne. Od početka sam bio svijestan da je ovo marginalan sport u kojem takvi transferi nemaju smisla. Moje mogućnosti dolaze iznutra, a ne izvana. Želja za novcem, za vanjskim samo kvari um sportaša. Sreća dolazi iznutra, a ne izvana. Sve te želje i tendencije k njihovom realiziranju samo vode k još većem nezadovoljstvu. Treba živjeti u sadašnjosti.

K: EM:

Koja ti je medalja i iz kojeg razloga posebno draga?

Posebno mi je draga medalja u disciplini K1 seniori s Novogodišnjeg spusta 2014. g. To je bila jedna moja kratka avantura u drugu kategoriju. Volim podjednako sve medalje, divne uspomene i iskustva.

Soča, 2003.

18

K: EM:

Jesi li imao kada neki peh na vodi, da ideš k cilju i nekaj te zezne?

Nikad me ništa nije zeznulo. Ustvari jest, ali to je tako trebalo biti; više nisam poklonik teorije „što bi bilo kad bi bilo”.

Sve je to život. Spust po divljoj vodi je u velikoj mjeri metafora za život.

Sve što ti se desi, desi se za tvoje najveće dobro.

K: EM:

Imaš li neku posebno dragu vodu gdje se voliš vraćati veslati?

Noguera Pallaresa u Španjolskoj, ali tamo više nikad neću ići jer nema novaca za neolimpijske discipline poput spusta, pa se moram zadovoljiti pripremama u Osilnici.

K: EM:

Što misliš o budućnosti spusta kao discipline?

Mislim da spust teško može opstati kao olimpijska disciplina. Ako se to čudo i desi, bit će to totalna degradacija tog sporta u vidu trke od 35 sekundi i to smatram apsolutnim uništenjem

sport

Yann Claudepierre, Emil Milihram, Ondra Rolenc, svjetsko prvenstvo, Bourg-Saint-Maurice, 2012.

izvornog spusta u komercijalne svrhe. No, s obzirom na angažman ključnih ljudi ICF-a potreban da spust dođe na Olimpijske igre, čisto sumnjam da će se to dogoditi. Sretan sam što sam bio dio tog sporta iz vremena kada je spust stvarno bio spust.

K: EM:

Koliko se od tvojih početaka u kajakaštvu promijenilo do danas - čamci, organizacija natjecanja? Imaju li današnji početnici bolje uvjete?

Definitivno su bolji čamci, bolja oprema, vesla itd. No, počele su padati specifične sposobnosti natjecatelja da vesla po divljoj vodi, tehnička pripremljenost, npr. staze po kojima su prije vožene trke svjetskih i europskih juniorskih prvenstava, danas bi teško prošle za seniore.

Financije su problem, u Europi ima pregršt dobrih staza, pravih divljih voda, ali sve se čini da nitko nije zainteresiran za organiziranje natjecanja jer u tome ne vidi svoj profit, što je opet znak da je komercijalizacija počela nagrizati sport.

Slalom kao olimpijska disciplina sve više zasjenjuje spust, koji je po svojoj prirodi prekrasan sport. Spusta je malo u medijima (novine, TV), a to je oduvijek bilo jako bitno za sponzore, i sve ga je manje i manje dok slalom sve više buja. Dolaze i neki novi trend sportovi poput surfski kajaka, stand up paddlinga koji se šire velikom brzinom. Mislim da pravi spust uspješno preživljava još samo u Francuskoj. U ostalim zemljama pa tako i u Hrvatskoj spust umire u agoniji.

Soča, 1995.

da smo hodali u kolonama. Uzduž jedne i druge obale duge staze za klasiku sve je bilo šareno od ljudi kol’ko je bilo krcato. Ja sam bio mlad i totalno zaluđen atmosferom i samim sportom. Bila su to neka drukčija vremena, ekipa Hrvatske bila je mnogobrojna, sjećam se da smo došli s tri kombija. Mislim da je oko staze bilo više od 20000 ljudi. Znam da sam na jednom mjestu koje smo zvali „Colorado” čuo doslovno huk ljudi, zvukove navijačkih truba.

Iskustvo koje ću zauvijek pamtiti isto kao i prvu zlatnu medalju u seniorskoj konkurenciji osvojenu dok sam bio još junior. Sjećam se da smo bili jako sretni zbog momčadskog zlata.

K:

Kako si osvojio tu zlatnu medalju, tko ti je bio u konkurenciji, kako si se osjećao...

2000. g. smo osvojili prvu zlatnu momčadsku medalju na svjetskom prvenstvu. (Tomislav Hohnjec, Željko Petrić i ja).

Sjećam se da mi je Hohnjec dan prije trke rekao: „Emil ako daš sve od sebe, vjerujem da možemo pobijediti Slovence". Ja sam dao sve od sebe, na kraju smo pobijedili i Slovence i Francuze. Bilo je velikog veselja. Žao mi je da smo u narednom periodu na neki način sve navikli na svoje izvrsne rezultate, te da osjećam da se takvim medaljama više ne pridodaje tol’ko vrijednosti, jer mislim da to zaslužuju…

Sjećam se da su mi dečki dan ranije na jezeru rekli, ako dam sve od sebe da budemo možda bili treći. Taktika je bila da ja povedem trku, nakon prvih pet minuta izborili smo prednost od 5 sekundi ispred domaćina Francuza, koju smo držali do kraja.

To mi je kao junioru jako puno značilo jer je obećavalo da uz daljnji rad mogu ostvarivati i rezultate u seniorima, a do toga mi je bilo jako stalo.

EM:

K: EM:

Je li prelaz u seniore bio težak?

Nije, ja sam bio jako motiviran, mislim da sam zadnje dvije godine totalno prerasao juniore i praktički u njima nisam imao konkurencije. Jedva sam čekao da dođem u seniore i da ispitam svoje mogućnosti, već prvu seniorsku godinu ostvario sam prvu pobjedu u finalu svjetskog kupa, 2001. g. u Loferu. Znam da sam bio u totalnom transu od sreće…

K: EM:

Kako to da spust u Francuskoj još opstaje?

Drukčiji sistem za neolimpijske sportaše, drukčiji pogled na neolimpijske sportove, drukčiji mentalitet ljudi…

Mogućnost ostvarivanja kakve takve egzistencije u sportu nakon sportske karijere (spust), kod nas je tako nešto nemoguće, čast izuzecima.

K: EM:

Vratimo se još malo na tvoju sportsku karijeru... opiši nam natjecanje koje ti je bilo po nečemu upečatljivo…

Posebno pamtim svjetsko prvenstvo u Treignacu, 2000. godine.

Mali francuski gradić koji je bio tol’ko krcat’

19

Svjetsko prvenstvo, Bourg-Saint-Maurice, 2012.

K: EM:

Jesi li razmišljao možeš li osvojiti medalju?

Znao sam da mogu. Znao sam da mogu biti jako brz po gornjem plitkom i mirnom djelu staze te da ukoliko dobro odveslam zadnje dvije teške minute da bi moglo biti svašta. Čim sam krenuo radit’ prve zaveslaje znao sam da će biti svašta.

Jednostavno se nisam mogao umoriti i taj čamac sam samo tjerao sve brže i brže. Kad sam došao na zadnji dio staze di su rekli da treba malo usporiti i pripaziti, ja sam još pojačao.

Bilo je fora gledati u semafor kak’ ljudi ulaze u cilj, a ti ostaješ na prvom mjestu sve do kraja. Onda sam shvatio da ću sigurno biti svjetski prvak. Bilo je super, imam još te snimke doma, samo ih se ne usudim pogledati.

K: EM:

Ispričaj nam neki zanimljivi doživljaj s natjecanja…

Jedna zanimljiva anegdota iz vremena kad se još vozio forlauf (utrka za startne brojeve)… Bila je 2006., svjetsko prvenstvo u Karlovim Varyima. Ja sam bio ludo spreman, a moj glavni konkurent bio je Stefan Stieffenhofer poznat kao Stieffi. On je bio na glasu kao njemačka mašina, jako spremna, brza po mirnim, plitkim stazama i dugim stazama. Baš takva staza bila je u Karlovim Varyima.

Vozila se trka za startne brojeve i ja sam mu stisnuo pola minute, a on je bio drugi. Nakon forlaufa sam čuo da se žalio na mjerenje vremena, jer je bio uvjeren da se mašina za mjerenje vremena pokvarila.

Nije se pokvarila. Ja sam drugi dan bio prvi, doveslao sam u cilj sa smiješkom na licu.

To je bilo moje prvo pojedinačno svjetsko zlato.

K: EM:

Kako je bilo na svjetskom prvenstvu u Sortu 2010.?

Sjećam se da je bila jako dobra i teška divlja voda, duga staza… meni inače jako odgovara duža staza. Nije bilo loše.

Predivna staza, duga borba sa teškom divljom vodom, neizvjesnost do same ciljne ravnine gdje sam ugledao Lepana ispred sebe… Stvarno jedna od najtežih trka i psihički i fizički i taktički. Za tu je stazu potreb-

20

no znati se vozit’ po divljoj vodi, biti kompletan spustaš, a i priroda je krasna. To je bilo svjetsko gdje mi je za dlaku izmaklo zlato u sprintu, svega 13 stotinki...

K: EM:

Je li takav rezultat jako frustrirajući… ili kad dođeš četvrti?

Ne znam što je više, svako na svoj način… treba biti jako hrabar da se onda opet krene naprijed, iako mislim da je ipak biti četvrti, a kamoli više puta zaredom…. četvrti je ipak puno gore, iz iskustva govorim jer sam dvaputa bio četvrti 2001., i 2002.… suze sam lio…

Ni sad nisam siguran kako bi podnesao poraz. Čini mi se da će me sport poštedjeti te lekcije… da li to znači da nisam dobar sportaš? Ne znam… Ali siguran sam da ću tu lekciju osjetiti na nekom drugom planu…

K: EM:

Razmišljaš li ipak o šestom naslovu svjetskog prvaka?

Ne znam, neki vele da ću se izjednačiti ili čak prestići legendarnog Vladija Panatoa sa šestom pobjedom. (Vladi Panato šest je puta osvojio naslov svjetskog prvaka op.u.) Ne razmišljam o tome, nisam povođen tim ciljem, nisam siguran niti kol’ko je to zapravo zdravo za mene.

Svoje motive povođene željom za dokazivanjem sebi i drugima sam ostavio iza sebe.

Ako me moje veslanje dovede i na to šesto postolje, onda će to biti isključivo Božji dar.

K: EM:

Koji su ti planovi za 2015. godinu?

U sportskom smislu, Banja Luka i svjetsko prvenstvo u sprintu u Beču. Međutim, prioritet broj jedan mi je diplomirati na postdiplomskom studiju menadžmenta turizma i sporta.

To mi je iznad svih sportskih planova, to bi' smatrao svojim najvećim uspjehom.

sport

Treći međunarodni stručno - znanstveni seminar kajakaških i rafting trenera, instruktora i sudaca u Kraljevici

U

organizaciji Hrvatskog kajakaškog saveza i Kajakaškog saveza Zagreba u nacionalnom centru Tehničke kulture u Kraljevici, od 5. do 7. 12. 2014. održan je Treći međunarodni stručno - znanstveni skup kajakaških i rafting trenera, instruktora i sudaca, koji je prešao u tradiciju i za kojeg se po svim procjenama i komentarima neovisnih sportskih stručnjaka slobodno može reći da je vodeći u regiji, pa i šire.

Uz odaziv većine trenera i sudaca iz Slovenije i Hrvatske, sve je veći odaziv trenera i sudaca iz Bosne i Hercegovine, Makedonije i Srbije. Skupu je prisustvovalo 89 sudionika iz svih navedenih država koji su osjetili potrebu ovakvih seminara kao vid stručnog usavršavanja i razmjene iskustava vrhunskih stručnjaka na međunarodnoj razini.

Značaj ovom stručno - znanstvenom skupu dala je i Europska kajakaška asocijacija koja je odobrila certifikate sudačkih licenci u spustu i slalomu, zatim IRF za Državne rafting suce, te ICF za Državne suce u kajaku i kanuu na mirnim vodama, čemu je doprinijela i dobra međudržavna suradnja nacionalnih saveza.

Tema ovogodišnjeg seminara bila je: „Kineziološka i antropološka analiza kajakaških i rafting aktivnosti“, a uz zadanu temu, predavači su mogli po slobodnom izboru odabrati i ostale teme.

Nakon uvodnih pozdravnih riječi jednog od organizatora Tomislava Crnkovića i ceremonije otvorenja seminara kojeg je otvorio predsjednik Kajakaškog saveza Zagreba Kre-

Prva generacija državnih rafting sudaca članova Kanu kluba Končar, Zdeslav Karlovac (IRF sudac za rafting, instruktor), Nada Grčić, Zdeslav Tajić, Maja Perišić, Zoran Perišić i Vinko Mijočević.

šimir Beg, počela su i stručna predavanja, a prvi je počeo s prezentacijom trener Kanu kluba Končar Tomislav Hohnjec. Nakon njega u dva dana svoja izlaganja predstavili su i treneri ostalih klubova Nikica Ljubek, Igor Gojić, Tomislav Crnković, Željko Rogić, Aleksandar Knežević, Dubravko Lilek, te mladi sudent KIFa Filip Bolčević.

Drugi dan su prezentacije započele novostima i planovima za budućnost slalom odbora Međunarodne kajakaške federacije, a koju je analitički vrlo kvalitetno pripremio direktor

Kajakaške reprezentacije Slovenije Andrej Jelenc. Poslije njega svoj rad je izložio još jedan slovenski kolega Jernej Župančič Regent.

Za vrijeme trajanja seminara, održavale su se radionice za suce i pripreme za sudačke ispite koje su provodili članovi sudačke komisije u sastavu: Vinko Mijočević, ICF sudac za mirne vode; Zdeslav Karlovac, IRF sudac za rafting; Matjaž Savšek, ICF sudac za slalom i Tomislav Crnković, ICF sudac za spust.

Svi radovi objavljeni su u recenziranom zborniku radova. Sudionici skupa dobili su potvrde o stručnom usavršavanju, a suci koji su položili ispite za državne kajakaške i rafting suce, dobili su diplome o položenom ispitu.

Može se zaključiti kako organizacijom ovakvih stručnih seminara, Grad Zagreb, Hrvatski kajakaški savez i Kajakaški savez Zagreba postaju regionalni lideri u smislu edukacije kajakaških trenera, instruktora i sudaca koji će moći primjenjivati najnovija stručna znanja i tehnološke napretke u procesu sportske pripreme kao podloge za stvaranje vrhunskih rezultata.

Vinko Mijočević

21

KAJAK KAN U

U K L

U

K L

U

B

AL

JMAŠ

Š

K L

AL

JMAŠ

B

AL

K

JMAŠ

JMAŠ

KAJAK

B

AL

K

U

Š

aljmaškom Društvenom domu, 14. rujna 2014. godine, održana je osnivačka skupština Kajak kanu kluba Aljmaš u organizaciji grupe mladih mještana entuzijasta - zaljubljenika u ovaj sport na čelu sa Dariom Považanjom.

Skupština je jednoglasno donijela odluku o osnivanju i imenu kluba. Za predsjednika kluba izabran je Dario Považanj, a za njegovog zamjenika Mario Palinkaš, posao tajnika obavljat će Josip Palinkaš, dok je funkcija blagajnika povjerena Josipu Komendanoviću. Predsjednik Nadzornog odbora je Mario Vidak.

Inicijativu za osnivanje kluba pokrenuo je novoizabrani predsjednik Dario Považanj nakon sudjelovanja njega i još četvorice Aljmašaca na ovogodišnjoj međunarodnoj regati TID, na dionici Aljmaš - Vukovar.

Dario objašnjava kako klub ima dvije sekcije: sportsku i turističko-avanturističku. Sportska sekcija bi okupila djecu, mlade i sve zainteresirane koji bi se aktivno bavili ovim sportom.

Trenutno klub nema stalnog kvalificiranog trenera, pa treninge volonterski vode iskusni

K L

U KLUB A AN

MA LJ

U

KAJAK KAN U

KAJAK

MA

Prvi klub ovakve vrste ikada u Aljmašu ALJMAŠ

U

B

Kajak kanu klub Aljmaš LJ

Š

U KLUB A AN

KAJAK KAN U

MA LJ

sport

kajakaši iz Vinkovaca i Slavonskog Broda.

S redovitim treninzima krećemo u proljeće.

Da li ćemo do tada imati stalnog trenera zavisit će od financijske situacije u klubu. Plan nam je da okupimo 5 - 6 momaka koji će biti okosnica kluba i koji će se ozbiljno baviti ovim sportom.

Oni bi za godinu ili dvije preuzeli i trenerski posao jer je financijski nemoguće stalno plaćati trenere sa strane, rekao je Dario.

Turističko - avanturistička sekcija, prema Dariovim riječima, obuhvatit će sudjelovanje i organiziranje sportskih regata na Dravi i Dunavu, ali i turističke vožnje istim rutama u cilju promocije turističkih vrijednosti Aljmaša i općine Erdut. Naime, ideja je da se klub uključi u stalnu turističku ponudu Općine s ovom aktivnošću koja bi znatiželjnicima omogućila razgledavanje prirodnih, kulturnih i duhovnih bogatstava naše općine i iz ove, „vodene“ perspektive, ali tek kada se steknu uvijeti za to, tj. kada se pribave turistički kanui. Organizaciju regata Aljmašci će provoditi u suradnji s Kajak kanu klubom Končar iz Zagreba i njihovim predsjednikom Božidarom Pažurom, koji

je veliki prijatelj i potpora aljmaškom klubu.

Klub posjeduje dva kajaka, koje im je donirao Kajak kanu klub Vinkovci i jedan kanu osmerac koji su dobili na poklon od zagrebačkog Končara. Trenutno ima 30 članova, ali je zanimanje ljudi mnogo veće. „Žao nam je što sad nismo u mogućnosti primiti sve zainteresirane jer nemamo dovoljno sportske opreme - čamaca, pa to ne bi imalo smisla. Postupno, kako budemo nabavljali opremu tako ćemo povećavati i članstvo iz cijele općine, a i šire ako se za to ukaže potreba“, poručio je Dario. Žele sudjelovati prema potrebi u svim manifestacijama općine Erdut i razvijati suradnju sa svim zainteresiranim udrugama s područja općine. Veliku potporu u radu i svojim planovima pruža im Aljmašac Darko Barjaktarević, zamjenik predsjednika Turističke zajednice općine Erdut, i na tome mu se ovom prigodom zahvaljuju.

Dario kaže kako je velika želja svih u Klubu da im prva aktivnost bude organizacija regate na potezu Aljmaš - Sarvaš - Aljmaš, tj. Dunav - Drava - Dunav, koju bi bilo moguće realizirati po završetku projekta Revitalizacije kanala kroz Aljmaški rit, kojim se spaja Dunav i brza Drava kod Sarvaša. Regata bi bila jedinstvena po tome što spaja dvije velike rijeke. „Želim istaknuti kako je danas naš klub zapravo jedini sportski klub u Aljmašu. Iako je prvi ovakve vrste ikad osnovan u našem mjestu, njime se na određeni način nastavlja tradicija naših mještana koji su oduvijek zbog toga što žive na ušću dvaju rijeka bili vezani za čamce, veslanje i život na vodi“, rekao je Dario.

Pred njima je zima u kojoj nema primarnih klubskih aktivnosti, pa uskoro u Aljmašu namjeravaju organizirati tribinu za građane u cilju popularizacije ovog sporta i zdravog načina života, koju bi održao dugogodišnji kajakaš kanuista Marko Lipovac iz Slavonskog Broda.

Radomir Kolarić (Daljske novine)

Dražen Rumora, Domagoj Zorić, Dario Považanj, 2015.

22

Dunav kod Aljmaša

Najnovije iz KKK Aljmaš Sa sjednice izvršnog odbora kluba održane 3. siječnja 2015. · izražena je zahvalnost općini Erdut i Osječko baranjskoj županiji na podršci i pruženoj financijskoj pomoći. · izražena je zahvalnost KK Končar na pruženoj podršci · donešen je zaključak da u tekućoj godini

klub neće osnivati saveze niti će se učlanjivati u iste iz razloga što smatramo da još ne ispunjavamo uvjete za to. · donešena je odluka o kupnji tri kanua od lokalnog proizvođača iz Bilja. · utvrđeni su problemi u neprikladnoj lokaciji kluba i nedostaci u opremi, veslima i prslucima. · donešen je plan rada kluba za 2015. godinu, a prva aktivnost će biti organiziranje javne

tribine u Aljmašu s ciljem popularizacije ovog sporta i samog kluba među lokalnim stanovništvom i ovom prilikom će biti predstavljen plan rada kluba za 2015 g. · među članovima klubima ima članica, a posebno smo zahvalni i ponosni na Nikolinu Svalina i Rebeku Đurišićko koje su i osnivačice kluba.

Dario Považanj

Kanu klub Kormoran

K

anu klub Kormoran formiran je u jesen 2004. godine od strane entuzijasta i zaljubljenika u rijeku Unu i sportove na vodi.

Ideja o osnivanju kluba javila se nakon prve pobjede na tradicionalnim Unskim lađarima 2003. godine, kada je ekipa Tena-Halkići (kasnije promijenili naziv u Kormorani) po prvi put donijela pehar u Halkiće. Te godine je prvi put na Uni zaplovila lađa „bez limova” (nije bila okovana limovima).

Kanu klub Kormoran je u periodu 20 -24. 7.

2005. godine održao prvi trening za početnike u vožnji kajakom. Zahvaljujući velikoj pomoći Francuske humanitarne organizacije „POTENTIEL“ koja je obezbjedila instruktora gospodina Zaaboubi Kamela dvije grupe početnika prošle su trening na rijeci Uni i upoznale se s osnovnom tehnikom u vožnji kajaka. Trening je prošao bez problema, uz sve mjere sigurnosti koje su bile neophodne. Polaznici su bili raspoređeni u dvije grupe, koje su radile u vremenskim intervalima po 90 minuta.

Ove godine imamo u planu opet napraviti treninge, kurseve i razne aktivnosti na vodi sa većim brojem učesnika i polaznika.

Veliki uspon ovaj klub je doživio 2007. i 2008. godine kada je u zbirku pehara dodan i prelazni pehar u trajno vlasništvo kojeg je osvojila posada Tigrova.

2008. godine se desio još jedan ključan trenutak u historiji ovog kluba; prvi put je kajakaš ovog kluba u veoma skromnim uvijetima osvojio naslov državnog prvaka u kajaku K1.

2008. godine klub nije stao s osvajanjem medalja, osvojeno je 2. i 3. mjesto na glavnoj trci lađara seniora, 3. mjesto među kadetima

i sva tri prva mjesta među kajakašima.

Ostali rezultati kluba su: 2001. godine 2. mjesto kadeti, 2002. godine 1. mjesto kadeti, 1. mjesto seniori 2003. godine 1. i 2. mjesto seniori 2004. godine 2. mjesto kadeti i 1. mjesto seniori 2005. godine 1. mjesto kadeti 2006. godine 1. i 3. mjesto kadeti 2007. godine 2. i 3. mjesto seniori 2009. godine 2. mjesto seniori i 3. mjesto kadeti 2009. godine smo bili jedni od organizatora tradicionalne trke Unski lađari.

2010. godine 3. mjesto kadeti Ekipa Kormorana, 2014.

23

sport Memorijalna trka Ćojluk: 2003. godine 2. i 3. mjesto 2004. godine 1. mjesto 2005. godine 1. i 3. mjesto 2006. godine 3. mjesto Klub je učestvovao još i na Svjetskom kupu u Banja Luci 2009. godine sa svoja dva predstavnika. Nakon toga klub pravi pauzu zbog privatnih obaveza uprave i članova.

2013. godine klub se opet aktivira. Ovaj put sa mladom upravom i mladim članovima.

Svi klubovi i turisti iz Hrvatske, Srbije i ostalih zemalja regije svakako su dobro došli na kampove koji će se održavati na ljeto, uz najjeftiniju ponudu.

Upravu čine: predsjednik kluba Tarik Halkić, te voditelj sportskog tima i treneri: Almir Halkić i Kemal Halkić Kontakt kluba: kanuklubkormoran@gmail. com i tel. 00387 (0)61 591045, Unska bb, Bosanska Krupa, 77240 Bosna i Hercegovina.

Takmičenje i vrijedne donacije u Njemačkoj za Kanu klub Kormoran

Silvio Štancl, Ćamil Bajramović, Emir Emrić, Muris Patković, Bad Kreuzenbach, 2014.

nira napraviti slalom stazu gdje bi veći dio učesnika iz Njemačke došao na takmičenje.

Donacija vrijedna preko 5 000 EUR

Kanu klub Kormoran je sklapanjem prijateljstva uspio dobiti i vrijednu donaciju od preko novijih deset kajaka za takmičenje i opremu

uz njih. Ovom donacijom kanu klub Kormoran će postati jedan od najopremljenijih klubova na području Unsko-sanskog kantona. Vrijednosti kajaka i opreme su nekoliko hiljada eura.

Omer Abazagić veslao po prvi put za Kanu klub Kormoran

Pored pomoći u dolasku naših kajkaša i klu-

Proteklih dana Kanu klub Kormoran iz Bosanske Krupe (BiH) je boravio na regionalnom takmičenju u Njemačkoj u gradu Bad Kreuznachu. Po 53. put RKV Bad Kreuznach organizuje takmičenje u slalomu gdje je nastupilo preko 450 takmičara. Jedini predstavnik Bosanske Krupe i Bosne i Hercegovine bio je Kanu klub Kormoran.

Prvih dana klub je trenirao na stazama za takmičenje s ostalim takmičarima. Zadnja tri dana su odradili slobodni trening i takmičili se na zvaničnoj stazi.

Pored takmičenja Kanu klub Kormoran je dogovorio mnoge suradnje s klubovima koji su bili učesnici na takmičenju. Već ove godine neki od klubova boravit će u Bosanskoj Krupi.

Kanu klub Kormoran za iduću godinu plaba u Njemačku, novi član kluba kako u upravi tako i u takmičarskom dijelu je Omer Abazagić. Ovaj poznati kajakaš veslao je na europskom prvenstvu u Italiji 2009. godine, svjetskom prvenstvu u Španiji 2010. godine i prvak je na mnogim državnim i međunardonim takmičenjima. Omer je u dosadašnjoj karijeri veslao u klubovima u BiH, Sloveniji i Njemačkoj.

Sigurno da je ovo jedna velika prekretnica za klub i veliko iskustvo, već ove godine slijede pozivi da naši prijatelji iz Njemačke dođu u Bosansku Krupu.

Bad Kreuzenbach, 2014.

24

Tarik Halkić

rekreacija

Izvješće rekreacije

Kanu kluba Končar za 2014. godinu

Domagoj Tonković, Korana, 2015.

O

vogodišnje izvješće započinjem osvrtom na protekle godine vođenja rekreacije Kanu kluba Končar u sastavu s Ivanom Pažur te uz pomoć svih onih malih karika koje čine cjelinu u svrhu dobrobiti Kluba.

Uz bezbroj stalnih obaveza, ponavljanjem nekad i jednoličnih klupskih zadataka. Jasno, kao i u svakom ustaljenom sistemu obaveze nisu ravnomjerno raspoređene, manji dio rekreativaca prihvatio je činjenicu da se čuda ne dešavaju sama od sebe te se hvataju u koštac sa svakodnevicom klupskih zbivanja. Marko Sever jedan je od končarevaca koji većinu svojih dolazaka u Klub provodi u radnoj manduri, pa tek tu i tamo nađe vremena i za veslo.

Ima još takvih slučajeva pojedinaca koji su našli svoju nišu klupskih obaveza, sami je odabrali i prihvatili odgovornost u obavljanju bez naknade, čak i bez riječi zahvale, kao što bi i bilo normalno za jedno volontersko okruženje, u kojem ionako trenutno nema sredstava za nekog službenog zaposlenika tipa tajnika ili domara, pa usprkos tom inače u oba slučaja cijenjenom i plaćenom poslu, naši članovi – svega par njih – to obavlja na uštrb već ionako u današnje doba deficitarnog slobodnog vremena.

Odgovornost ostatka članstva prema klupskim zadacima i nije na nekom nivou

svjesnosti, više se svodi na potragu za zabavom, okrečući glavu pred problemom, namjerno izbjegavajući stvari oko sebe kao u muzeju u kojem se ionako ništa ne smije dirati. Takvi isti rade probleme oko plaćanja članarina i ležarina. Prisiljavaju one koji se žrtvuju za vođenje klupske administracije i uredno podmiruju svoja dugovanja, a pri tome vode vječnu bitku s neiscrpnom maštovitošću i ustrajnošću oko neplaćanja obaveza Klubu. U interakciji u kojoj često i nemaju odgovor na takvu dozu destruktivne pronicljivosti u sistemu koji je maksimalno socijalan i koji pojedincu nudi niz načina nenovčanog plaćanja u vidu dobrotvornog rada, ali i uz te povlastice se stvaraju problemi te je očito da rigoroznim mjerama i svijest ljudi polako raste, što je i vidljivo iz statistika unazad par godina. Škola kajaka i ove je godine ispratila niz učesnika uz vodstvo Sanjina Vobnera koji se vrlo brzo snašao u ulozi voditelja tečaja te iskoristio sva ona stečena znanja i prenio ih na nove generacije po već iskušanom klupskom receptu. Svoj dio tečajaca odradio je sad već iskusni voditelj Denis Hrnčić.

I ove se sezone pokazalo da je tečaj kajaka odličan filter za ulazak u klupske vode onih individua koje je privukla želja za znanjem

i istraživanjem o vodi. Takvi mali godišnji priljevi ljudi, koji već u prvim mjesecima tečaja imaju potpuni uvid u naš kućni red i naše navike, lako se uklapaju u postojeće društvo i dobro funkcioniraju u zajednici. U jednoj cjelini u kojoj svatko može pronaći onu najintrigantniju vodu, bila to neka udaljena egzotična destinacija ili jednostavno tu negdje blizu. Iz godine u godinu povećava se broj cjelogodišnjih veslača, koji i u onim zimskim mjesecima oživljavaju Klub. Oblici veslačkih aktivnosti u rekreaciji stvarno su raznoliki, ali većina se izleta ipak bazira na divljim vodama ili onim malo manje divljima.

Zaključak izvješća ne može biti potpuno pozitivan. Dok ovo pišem ima barem par friških negativnih iskustava u rješavanju financijskih administrativnih problematika.

Iluzorno je razmišljati da problema neće biti i u savršenom sustavu, ali umanjivanjem istih Klub ima priliku postati ono što već zapravo i je u svojoj ideji – savršeno funkcionalan objekat u genijalnom, intimnom okruženju urbanog gradskog prostora.

Relja Rajković, voditelj rekreacije Matija Habus Korbar, Korana, 2015.

25

rekreacija

Tečaj kajaka 2014.

O

Grupa s HRT-a

P

remda je izgledalo kako nema previše zainteresiranih, kroz tečaj kajaka 2014. g. ipak je prošlo nekoliko većih i manjih grupa.

Jednu takvu manju grupu od dva veslača preuzeo sam od Relje Rajkovića nakon što je on održao prvi sat. No, Aster i Aleksandar zapravo i nisu bili početnici već iskusni morski kajakaši s dosta preveslanih kilometara iza sebe, što mi je puno značilo s obzirom da je to bio prvi tečaj koji sam vodio. Oni su bili idealni polaznici, redoviti i točni. Aleksandar je s užitkom isprobavao sve dostupne klupske čamce, dok je Aster uživala u samom veslanju, a u jednom navratu čak i neplaniranom plivanju u jezeru. Oboje su uspješno završili tečaj, te su pozvani da se učlane u klub.

Druga grupa s kojom sam veslao prošle godine je bila grupa sportskog društva HRT-a od oko šest veslača. Bila je to zanimljiva skupina tečajaca, velikog raspona godina i fizičke spreme. Nastojao sam se priDonja Dubrava

Donja Dubrava

punila cijeli deseterac koji je, slobodno mogu reći bio jedan od najveselijih tijekom tradicionalog Maratona na Savi. Imali smo odličnog i strpljivog skipera Filipa Benjaka, koji nas je bodrio kad je trebalo, onom starom veslačkom - veslaj, veslaj... I tako smo odveslali ovu ljetnu sezonu, s grupicom zvanom Mbitovci. Na žalost, kad je malo zahladilo i poslovne obveze stisle, više i nisu bili tako redoviti. Nadam se da će se to dogodine promijeniti.

Kako je došla jesenska sezona, tako se skupilo novih kandidata.

Ovaj put se veslalo u zimskim uvjetima, te oni za sada ne znaju za bolje uvjete. Možda je i bolje tako, jer oni sigurno neće prestati dolaziti jer je zatoplilo. Skoro svaki put je bila lagana kišica ili niska temperatura. Čak su jednom izjavili da ako ne pada kiša ili je više od 5 stupnjeva, da ne valja. Moram spomenuti da u grupi imamo i orintologa, barem amaterskog, od kojeg smo saznali ponešto o jarunskim patkama i labudovima. Eto, toliko o njima, a gdje ćemo na sljedeći izlet i kako je završilo, saznat ćete u idućem broju.

Denis Hrnčić Maraton

lagoditi svima; veslali smo, vježbali osnovne tehnike i zaveslaje, a neki su čak i eskimotirali… recimo. Prvi dio, prevrtanje, savladali su odlično, dok samo eskimotiranje nam nekak’ nije išlo, ali ako ništa drugo, dobro smo se zabavljali pokušavajući... Za kraj tečaja, odradili smo spust po Savi.

Sanjin Vobner

26

vo ljeto u klubu, barem što se tečajaca tiče, bilo je prilično živahno. Na inicijativu Sanina Mujkića zaposlenici njegove tvrtke našli su se na tečaju u našem Klubu. Bila je to grupa od oko šest veslača i pokoje veslačice.

Nakon završene obuke na Jarunu odlučili smo se otići na završni dvodnevni izlet u Donju Dubravu. Bilo je prilično zabavno i edukativno te je sada u praksi postalo jasnije o onim kontra-tokovima i nagibima o kojima smo pričali na mirnoj vodi.

Nakon završene ljetne sezone grupa je na-

rekreacija Beagle Kanal PER

Posljednja divlja utrka

Patagonija 2011.

Nekoliko crtica s priprema 24. 12. 2010. Zagreb

Ostalo je još četrdeset i četiri dana do početka utrke. Vrijeme mi je jednostavno proletjelo. Čini mi se kao da me je Elvir jučer pitao: „Hej Dario ideš s nama u Patagoniju“. Na prvu, zvučalo je kao da me zove na izlet na Učku. Bilo je to prošle godine u drugom mjesecu. Točno godinu dana do početka utrke.

Nije mi bilo teško odlučiti, zapravo to je ono što sam oduvijek želio i sanjao da nastupam na takvom događaju.

Jedino što me mučilo bile su razne obveze, ali odlučio sam da će se to srediti samo od sebe kad za to dođe trenutak. Od odluke da idem pa do danas prošao je cijeli niz raznih priprema, ne samo treninga već dogovora sa sponzorima i skupljanje obvezne opreme koje na ovoj trci ima cijela hrpa. Do danas smo

Divlja rijeka

uspjeli sakupiti većinu važnih i neophodnih stvari, ali još uvijek nam ostaje pronaći suha odijela koja su obavezna za kajakašku dionicu. Predviđena temperatura vode je navodno četiri stupnja pa je vrijeme preživljavanja u takvoj vodi bez adekvatne zaštite izrazito kratko. Iz tog razloga, organizator je pod obaveznu opremu uvrstio i suha odijela.

25. 12. 2010. Zagreb - Dan zadnjeg testiranja

Testiranje sam odradio na Jarunu uz pomoć prijatelja koji je trenutno u funkciji mog osobnog trenera, Marka Demšara. Vremenski uvjeti su bili povoljni, odnosno temperatura je bila nekoliko stupnjeva iznad nule, ali me zato lagana kiša nije zaobišla. Zadovoljan sam s rezultatima testiranja, napredak je odličan i sustavno treniranje se isplatilo. Samopouzdanje mi raste, a strahovi od utrke koji su bili stalno

negdje u pozadini, pomalo su iščezli kako je napredovala moja fizička pripremljenost.

Testiranje smo radili već nekoliko puta i pritom smo koristili poznati Cooper test pomoću kojeg se lako može izračunati VO2MAX (maksimalni primitak kisika, mjera kondicije op.ur.). Test se sastoji od trčanja po ravnome dvanaest minuta te se kao parametar testiranja mjeri pretrčana udaljenost u zadanom vremenu. Obzirom da je ovo treće testiranje koje smo radili, jako sam zadovoljan jer je pokazalo sustavan napredak. Ono je važan pokazatelj da smo sate uložene u ciljani trening maksimalno dobro iskoristili.

29. 12. 2010. Zagreb - hladno, hladno i opet hladno

Temperatura u Zagrebu već duže vrijeme zadržava živu termometra u negativnim vrijednostima. Konstantno je između -1°C i -6°C, a na Sljemenu i -11°C. Budući da sam dva puta tjedno na kajakaškom treningu na Jarunu, a tri puta tjedno na biciklu i od toga dva puta na Sljemenu, stalno sam izložen niskim temperaturama. Posebno je zanimljivo po tako niskim temperaturama veslati, a s obzirom da većinu treninga odrađujem nakon posla onda je još k tome i noć pa je osjećaj hladnoće i veći nego realno. Kad malo zapuše, trening se pretvara u pravu malu avanturu. Nadam se da će mi ti treninzi pomoći da se lakše nosim s vremenskim prilikama na samoj utrci. Vrijeme u Patagoniji jedan je od ključnih čimbenika koji ovu pustolovinu svrstava među najteže izazove ekspedicijskih pustolovnih utrka.

Tijekom proteklih dana veslačka staza na Jarunu kompletno se smrznula pa je kajak potrebno nositi do velikog jezera gdje se može koliko toliko neometano veslati u dužini od

27

rekreacija petstotinjak metara. Dovoljno za napraviti trening, ali poražavajuće za psihu kad istu dionicu morate odveslati jedno dvadeset puta za trening od 10 kilometara. Zaista je hladno!

Pola jezera je pod ledom, a druga polovica je toliko hladna da dok veslam imam osjećaj kao da se voda zgušnjava uz plovnu liniju kajaka.

Noć je i na jezeru nema nikoga. Tu i tamo društvo mi pravi poneki labud i nekoliko pataka. Dok skrećem pogled s uginule ptice koja pluta uz rub leda, razmišljam o tome kako se danas zaista ne želim prevrnuti. Veslam bez suhog odijela. Ne, ne želim ispasti macho frajer, već ga jednostavno nemam. Inače na utrci je suho odijelo obavezno i za sad nam pričinjava velike muke jer nikako da se kompletiramo i nabavimo četiri zadovoljavajuća kompleta.

Bojim se da će se taj problem provući do kraja i da ćemo ih na kraju morati kupiti. Samo se nadam da ćemo bar uspjeti dobiti neku dobru cijenu jer su izuzetno skupa. Odnosno, skupa su sve do onog trenutka kad vam zaista zatrebaju, a onda u tom trenutku više nemaju cijenu. Na sebi imam windstoper tajice i Go-

Charly Galosi Dupini, pingvini, tuljani, ptice raznih vrsta, viseći ledenjaci, alpska jezera u svim bojama, sve je tako netaknuto. Iskustvo na ovoj utrci je ništa manje nego NAJBOLJE od svega - to je bila avantura mog života.

re-tex jaknu, a na glavi uz čeonu svjetiljku i nezaobilazni Buff (hvala Robiju) nosim i vodootpornu kapu sa šiltom. U kajaku sam zatvoren sa špric-dekom. Do nedavno su mi se ruke smrzavale, ali zahvaljujući prijatelju Dragecu Krajceru (veslačke ekspedicije Čunom po Jadranu, Kajakom za Suncem…) sad imam posebne veslačke zaštite od neoprena koje se montiraju na veslo i stvarno služe svrsi. Sve u svemu nije loše, ali nikako nije za preokretanje u kajaku. Iz tog razloga, kad god prolazim pored labudova jednim okom pratim njihovo kretanje nastojeći ih ne uznemirivati.

Ljetos dok sam veslao dogodio se zanimljiv i pomalo smiješan incident. Dogodio se po danu, tako da nema opravdanja za lošu vidljivost. Kretao sam se kajakom po velikom jezeru prema kanu klubu Končar. Na najširem dijelu jezera, negdje oko polovice gdje se nalazi prolaz prema veslačkoj stazi, spazio sam oveći primjerak labuda na jedno tridesetak metara s lijeve strane. Nešto ga je uznemirilo ili je samo odlučio poletjeti ne znam, ali u svakom

28

Beagle Kanal PER

slučaju bila mu je to loša procjena. Počeo je sa svojim dugim rulanjem po površini vode pokušavajući dobiti na visini i uzgonu. Mislim da je to u svijetu labudova vjerojatno najzahtjevniji manevar jer imaju kratke noge u odnosu na tijelo, a one im služe u prvim trenucima za zalet po vodenoj površini. Raspon krila doseže i do dva metra, pa sve to skupa manevar uzlijetanja čini dugotrajnim procesom s malo mogućnosti promjene smjera jednom kad krene. U svakom slučaju odmah sam vidio da ovo neće biti dobro. Dužina mog kajaka prelazi pet dužinskih metara, što je poprilično.

Uzevši sve te parametre na brzinu sam uvidio da labud nije dobro procijenio i da nam ne gine bliski susret. Radi dužine kajaka, koji je namijenjen prvenstveno držanju smjera nije bilo mogućnosti za značajnom promjenom kursa, znači ostalo je jedino ili pokušati ubrzati ili usporiti odnosno, zaustaviti čamac, ali mi ni za to nije ostavio dovoljno vremena. U svakom slučaju počeo sam kočiti kajak koliko sam jako mogao. Labud je sad već dobio desetak centimetara visine i poveću brzinu i u tom je trenutku i on shvatio da me neće uspjeti preletjeti. Odlučio se za prinudno spuštanje, ali je debelo zakasnio s reakcijom. Ja sam nekako uspio dovoljno usporiti da se ne zaleti direktno u mene, ali moj pramčani dio kajaka nije mogao izbjeći. Labudovi su najveće vodene ptice i mogu težiti i petnaestak kilograma.

Udarac je bio poprilično jak, jači nego što sam predviđao. Kajak se opasno nagnuo na desni bok, ali sam ga platom (kajakaški manevar za stabilizaciju kajaka i sprječavanje izvrtanja) uspio zadržati. Labud je prsima udario u bok kajaka i to ga je nekako odbilo prema gore pa se preko mog pramca strovalio na drugu stranu. Nastao je trenutak tišine i zbunjenosti. Ja sam bio totalno zbunjen jer mi se cijela stvar činila skoro pa nemogućom, ali ipak se upravo dogodila. Da, sudario sam se s labudom.

Labud se pak ponašao kao da se nije ništa dogodilo i nastavio je lagano dalje vodenim putem kao da mu se i nije letjelo. Mislim da mu je zapravo bilo pomalo neugodno i da je gledao je li ga koji od kompića labudova vidio

prilikom izvođenja ove neuspješne bravure preleta kajakaša. Malo je nedostajalo da me prevrne; da ga na vrijeme nisam primijetio i pripremio se za koliziju, vrlo vjerojatno bi se prevrnuo. Iz tog razloga kad sam u blizini labudova, a posebno noću po ovom ledu, jednim okom ih pratim što rade.

Na današnjem treningu radim intervale prilikom kojih s kajakom postižem brzinu između 9 i 10 km/h. Ta brzina dovoljna je da vlagu koja se zadržava iznad jezera i vodeni sprej koji se diže prilikom mog veslanja, ledi.

Intervali se nižu jedan za drugim i kajak se naočigled polako pretvara u ledenu santu. Cijeli je prekriven ledom, a i ja sam. Zanimljiv prizor. Kapa je potpuno zaleđena, a sa šilta vise sige duge i po 6 - 7 centimetara. Ima ih bar desetak. Drška vesla zaleđena mi je sve do ruke. Uređaji kojima mjerim brzinu, vrijeme i puls potpuno su prekriveni ledom i više se ne mogu koristiti.

Bila je ovo još jedna mračna i ledena noć mojih priprema.

13. 1. 2011. Zagreb – još jedno rutinsko jutro

Četiri i trideset je ujutro. Poznata melodija iz Top Gun-a para mračno zimsko jutro. Još uvijek je potpuni mrak. Do izlaska sunca ima puna tri sata. Umoran sam. Ostao bi spavati u toplom krevetu, ali ipak pronalazim motiva i snage za

rekreacija ustajanje. Pogled kroz prozor nije obečavajući.

Vanjski termometar pokazuje +4,5°C. Vani je gusta magla. Nakon kraćih priprema spreman sam i izlazim na hladno jutro. Vlaga u zraku je toliko visoka da dok se vozim Voćarskom putem Mirogoja prema sljemenskom tunelu, na prozirnim staklima zaštitnih naočala hvataju se sitne kapi. Razmišljam jesam li se dovoljno toplo obukao. Za sad nije hladno, ali pitanje je kakvi me uvjeti očekuju na brdu. Prolazim pored glavnog ulaza na Mirogoju kroz park i tu magla postaje još gušća. Na cesti nema ni psa. Vidljivost je nekih dvadeset do trideset metara. Penjem se u laganom ritmu prema krematoriju, prolazeći pokraj groblja. Atmosfera je poput horor filmova. Inače nisam plašljiv, ali danas mi kroz kičmu prolaze trnci od nelagode. Malo ubrzavam i groblje ostaje u magli za mnom. Kako se približavam tunelu temperatura sve više pada, a magla je sve gušća. Još pet minuta i u potpunosti uranjam u tamnu maglovitu sljemensku šumu. Kod poznatog Cenera počinjem stiskati jači ritam.

Plan je održati puls oko 150 otkucaja u minuti do vrha. Vidljivost pada na svega nekoliko metara. Imam samo jednu lampu na kacigi i sad mi je žao što nisam uzeo i onu za volan. Lampa koja mi osvjetljava put ujedno me i osljepljuje jer se radi koncentracije vlage u zraku svjetlost odbija nazad u oči. Temperatura se sad spustila na - 1°C, a radi vlage osjećaj hladnoće je još veći. Držim se ruba ceste i bijele crte jer ništa drugo i ne vidim. Nakon 600 m nadmorske visine odjednom izranjam iz tog vlažnog oblaka u prekrasno zvjezdano nebo. Predivno je, a više nije ni tako hladno. Osjećam se kao lovac na slobodu koji je upravo imao sretan dan.

Ekspedicijska utrka u divljini Patagonije... tamo na kraju svijeta

Konačno je svanuo dan velikog putovanja i još veće avanture. U avionu sam negdje iznad

Torres del Paine

Atlantika na putu prema samom kraju Patagonijska turba svijeta u potrazi za ultimativnom pustolovinom. U letu smo proveli dvadest i dva sata, tako da je vremena za razmišljanje bilo na pretek. Vraćam se mislima godinu dana kroz vrijeme do trenutka kad sam Elviru, Dariji i Stivenu rekao sudbonosno: „Da, idem s vama u Patagoniju na pustolovinu života!“ Razmišljam o svim treninzima koje sam odradio i pitam se jesam li se dovoljno spremio ili se možda moglo još nešto napraviti.

Imao sam deset treninga tjedno. Jedan ujutro prije posla i jedan poslije posla. Ustajao sam prije zore i prve zrake sunca često dočekivao

Naco Cembell Ne možeš proći kroz život i ne doći na ovo mjesto

na vrhu Sljemena. Bilo je tu i magičnih trenutaka i naslikanih pejzaža, ali bilo je i onih kišovitih, snježnih, hladnih i tmurnih, onih koje bi najradije proveli u krevetu uz topli čaj, dobru knjigu ili omiljenu seriju na telki.

Kajakaški trening odrađivao sam nakon posla, a tada bi pala i noć. Kako se trka bližila bivalo je i sve hladnije, pa se tako i Jarun počeo lediti, a veslača na vodi sve manje i manje. Na kraju sam u tim ledenim večerima ostao sam u društvu poneke skupine labudova koji su spavali na vodi. Savili bi svoji dugi vrat i držali glave pod krilima. U početku kad bi prolazio pored njih, dizali bi glavu u znatiželji da provjere o kakvom se to zvuku radi.

Kad bi se uvjerili da sam to samo ja sa svojim kajakom koji uz reski zvuk pucanja tankog leda probija veslačku stazu, samo bi se vratili u svoji spavaći položaj. Kasnije više nisu ni glavu dizali. Znalo je biti toliko hladno da bi nakon dva sata provedena na vodi cijeli kajak bio zaleđen. Da, mislim da sam napravio sve što sam mogao, mislim da spremniji baš i ne mogu biti. Spremniji sam nego ikad! Razmišljao sam o tisućama i tisućama kilometara skupljenim u rukama i nogama i dugogodišnjim iskustvom u pustolovnim sportovima!

Bar sam tako mislio tog trenutka u avionu.

Istina je međutim da nisam imao pojma što me čeka, a čekalo me jako puno toga...

Wenger Patagonian Expedition Race (WPER) je multidisciplinarna utrka u trajanju od osam do deset dana koja kombinira dionice trekkinga, kajaka, alpinističkog penjanja i brdskog biciklizma u divljinama Patagonije.

Krovna disciplina utrke je navigacija, a timovi su u potpunosti prepušteni sami sebi, čitanju mapa i kompasa. WPER je osnovao geolog i pustolov Sjepan Pavičić, porijeklom Hrvat.

Utrka je u veljači 2011. doživjela svoje 9. izdanje. Održavala se u periodu 8 - 16. 2.

2011. Ad Natura Karibu prvi je hrvatski tim koji je sudjelovao u ovoj utrci. Članovi tima: Elvir Sulić, Darija Bostjančić, Dario Rocco i Stiven Vunić.

8. 2. 2011. Dan prvi – start: Torres del Paine, Hotel Kusanović Dionica prva – brdski bicikl Nalazimo se u nacionalnom parku Torres del Paine u Čileu. Svanulo je predivno jutro. Temperatura iznenađujuće ugodna. Vjetra nema, a na plavom nebu se lijeno vuče pokoji bijeli oblačić. Start je odgođen s predviđenih sedam ujutro na devet, transport s opremom kasni, ali nikome nije žao. Doručkujemo u miru bez žurbe. Prespavali smo u kampu u blizini hotela Torres. Upoznali smo i vlasnike, obitelj Kusanović koji su porijeklom Hrvati sa Brača.

Ambijent je jednostavno veličanstven. Pogled se prostire uokolo po brojnim snježnim vrhuncima. U blizini trčkaraju dvije lisice plašeći velike, meni nepoznate ptice. U pozadini se glasa krdo konja od gaučosa koji su nam jučer priredili svečani doček jašući uz naše kombije posljednjih nekoliko kilometara. Sve to izgleda nekako bajkovito i pitomo ovdje. Toliko smo čitali o toj Patagoniji koliko je divlja, surova i

29

rekreacija nepredvidiva, a sad ovaj raj na zemlji.

Obitelj Kusanović druži se s nama u blizini hrvatske zastave koja je ovdje ove godine postavljena radi našeg sudjelovanja na utrci. Objašnjavaju nam da u ovom području vlada stanovita mikroklima. Sa nama je također i organizator utrke Stjepan Pavičić. Kusanovići ga ispituju kuda ide ovogodišnja utrka, a na odgovor samo žustro vrte glavom. Razmišljam što im to znači, ali se ne zamaram previše i onako ću uskoro saznati. Uz prašinu na horizontu pojavljuju se i vozila s našim biciklima. Došao je trenutak istine.

Grlimo se svi četvero i uz borbeni klicaj „do kraja“ i slične rituale drugih timova, svaki na svom jeziku krećemo u nepoznato. Čuje se pucanj. Prvi prašnjavi okreti pedala i topot konja koji nas ispraćaju prvih nekoliko kilometara, označili su start. Pred nama je put dug sedamsto nepredvidivih kilometara Patagonijske divljine. Vrijeme je i dalje ugodno i većina timova je u kratkim dresovima. Mi smo se, usprkos vrućini, odlučili zaštititi od sunca pa vozimo u dugim rukavima. Ritam nije jak i uspijevam uživati u ovim prvim kilometrima i usput načiniti koju fotografiju. Makadam je gladak i naše terenske gume samo klize dižući oblake fine prašine. Nalazimo se negdje u sredini grupe koja je još uvijek dosta kompaktna i čeka prve uspone kako bi se timovi počeli odvajati jedni od drugih. Ubrzo prelazimo dva manja drvena mosta i kućice na ulazu u nacionalni park, a nakon toga počinje prvi malo ozbiljniji uspon. Nosimo natovarene ruksake s hranom i opremom za preživljavanje, ali sam toliko opčinjen krajolikom da mi se sve čini nekako lagano i uživam u svakom okretaju kotača. Razmišljam si kako je šteta što je ta Patagonija toliko daleko jer bi inače sigurno često dolazio ovdje na bicikliranje. Svuda uokolo zeleni brežuljci, a u pozadini visoke stjenovite planine s ledenjacima iz kojih teku ledenjačke rijeke strmoglavljujući se vodopadima do plavih jezera. Vratio sam se u djetinjstvo, sve mi Mageljanov prolaz

je nekako novo i sve me veseli. Sve je nekako drugačije, neuobičajeno i veliko. Stada guanaca (srodnik ljame) pretrčavaju makadam bježeći pred biciklima. Sa livade znatiželjno nas promatraju skupine rhea (srodnik noja). Staza nas vodi okolo Torres-a poklanjajući nam pogled na tornjeve svaki put iz drugog ugla.

Prošla su dva sata od kad smo krenuli. Vozimo se pokraj jezera Lago Pehoe koje nam se

Nicola MacLeod To je ono zbog čega sam ja i mnogi drugi u sportu: istraživanje, natjecanje, timski rad i izazov u lijepoj divljini.

Vidjeli smo i iskusili stvari koje ne bismo u bilo kojoj drugoj okolini.

nalazi na desno, a lijevo su visoke vertikalne litice. Na tristotinjak metara ispred nas vidimo dva tima koji se voze u grupi. Trenutak za pamćenje! Dan je i dalje sunčan i ugodan, ali prizor ispred mene me zbunjuje. Odjednom na jezeru se diže neka vrsta vodene prašine i formiraju se valovi koji putuju prema obali. Magličasta vodena prašina dolazi do obale i odjednom se kovitla veliki prašnjavi oblak.

Elvir i ja zastajemo, Darija i Stiven pedesetak su metara iza nas. S nevjericom promatram

kako oblak obuhvaća ova dva tima ispred nas i sve ih ruši i valja po zemlji. Stižemo se tek toliko pripremiti da nas ne zatekne dok vozimo. Udar vjetra pokušava mi istrgnuti bicikl iz ruku. Čučim kako bi smanjio otpor, ali vjetar me usprkos teškom ruksaku pomiče po tlu.

Udar je toliko snažan da nosi sa sobom cijelu silu sitnog kamenja koje nas rešeta po nogama i tijelu nevjerojatnom jačinom. Ništa mi nije jasno, a onda iznenada kako se i pojavilo tako je i nestalo i opet je sve mirno. Pogledavamo se međusobno bez puno riječi. To je Patagonija, divlja i nepredvidiva. Stvari o kojima smo čitali polako sjedaju na svoje mjesto. Već sad mi postaje jasno zašto je ova utrka toliko posebna. Udari vjetra ponavljaju se još nekoliko puta, ali sad smo već iskusni i nosimo se s time bez većih problema. Uživanje postupno zamjenjuje svoju ulogu sa patnjom. Kilometri makadama i težak ruksak na leđima čine svoje. Dolazimo u nizinski dio i neko se vrijeme vozimo uz Rio Paine, a onda ga prelazimo preko drvenog mosta. Od sad praktički gotovo da i nema uspona do kraja dionice, ali zato usponi ustupaju mjesto vjetru koji nam počinje puhati u prsa. Agonija s vjetrom traje idućih nekoliko sati. Brzinomjeri pokazuju prijeđenih šezdeset kilometara i prva dionica brdskog biciklizma je gotova. Stigli smo na PC1.

Na redu je rastavljanje bicikla i spremanje u bajk boksove te zamjena biciklističke opreme za kajakašku. Dalje nastavljamo kajacima niz ledenjačku rijeku Rio Grey koja nas vodi sve dalje i dalje u srce divlje i neistražene čileanske Patagonije… ali o tome drugom prilikom.

Na PER-u 2011. sudjelovalo je ukupno četrnaest timova iz cijelog svijeta. Utrka je trajala devet dana, a pređeno je 550 kilometara.

Samo četiri tima završila su cijelu trasu utrke.

Uz njih, u cilj su stigla još dva tima prešavši skraćenu trasu utrke. Prvi hrvatski tim Ad natura koji je sudjelovao u PER-u, završio je utrku na sjajnom četvrtom mjestu.

Za više informacija o pustolovnim utrkama posjetite www.roccoadventure.com Dario Rocco

30

rekreacija

Korzika

Rijeke na Korzici

Z

vuči vrlo poznato: pa to je otok blizu Italije, ali pripada Francuskoj, Napoleon, dobre salame i ostali mediteranski specijaliteti, OK – ima i plaža, valjda slično kao kod nas, pa mjesta Bastia, Ajaccio, rimska prijestolnica Aleria... i tu bi otprilike bio kraj s onim što znamo na prvu loptu/pitanje.

Malobrojni koji su se pobliže raspitali ili možda i bili preko turističkih aranžmana mogu reći više o lijepim pješčanim plažama omeđenim visokim i surovim planinama i razvedenom obalom, ponešto o restoranima i turističkim atrakcijama.

Skijališta, sportovi u prirodi poput planinarenja, alpinizma, brdskog biciklizma i divlje vode, očuvana priroda i veliki prostori divljine uglavnom rijetko kome padnu na pamet – obično čujem komentar: „Pa govorimo o otoku, nemre toga bit’ baš puno!”

Korzika sa skoro 200 x 100 km, 90 posto planinskog tla, 10-tak vrhova preko 2000 m, s najvišim od oko 2700 m, 28 velikih rijeka, nudi zbilja puno više nego što većina ljudi zna...

Moj osobni motiv Tavignano bila je divlja voda.

Već 20-tak godina slušam kako je Korzika proljetna kajakaška meka i prva lokacija veslača divlje vode nakon zime.

Uvijek je nekako bila predaleko ili izvan uobičajenih putnih ruta. U ožujku 2014. se napokon činilo da su se zvijezde posložile – moj posao u Pisi, koji je pokrivao troškove benzina i cestarina i pristojne vremenske prilike. U petak popodne doletjeli su avionom Jasmina i Bartol te smo se nakon noći blizu Pise i jutarnje šetnje po Livornu ukrcali u Corsica Feries i za pet sati iskrcali u Bastii.

Sama priprema putovanja je ispala neočekivano komplicirana: na Internetu ima malo kajakaških informacija o divljim vodama, bogme još manje o kajakaškim kampovima i „podršci”, a k tome većina kampova otvara tek u travnju. Najviše informacija izvukao sam iz njemačko-austrijskih web-stranica i par mapa (vidi dolje), te Google Earth-a.

Na brodu smo prema očekivanju našli još kajakaša i od njih saznali najvažnije informacije – kako kroz mrak naći otvoreni kajakaški kamp

Most u Tavignanu

na rijeci prihvatljive težine. Tako smo se dovukli oko 10 sati navečer (2 sata vožnje od luke) do kampa „Ernela” na Tavignanu, bacili Quechuu (tada je bitno brzo postavljanje) i zaspali.

Sami vlasnici kampa nisu bili od neke koristi glede informacija o vodi, što se ispostavilo kao pravilo za sve domaće – u 700 km vožnje po otoku nismo vidjeli niti jedan kajakaški putokaz, dućan, agenciju, kamp, informaciju, kartu, kajak u dvorištu ili na krovu auta. Na svu sreću ujutro smo u kampu našli hrpu kajakaša, no ispalo je da su svi mušterije agencije iz Innsbrucka, koja se brine o svemu – opremi, vodičima (jedan vodič na pet veslača), jelu... Vlasnik agencije je bio vrlo susretljiv i dao nam zlata vrijedne informacije koje su on i ekipa skupili prije dolaska mušterija: gdje su blokade, novi opasni dijelovi, kakav je vodostaj dobar za koje dionice itd. Malo se skiselio kad sam ga pitao mogu li s njima (da ne idem sam) i iskreno mi rekao da baš ne bi volio – ljudi su platili da idu 5:1 s vodičem, ak’ se zvrnem morat će za mnom, što znači da ostavlja mušterije... Na kraju sam sve rijeke veslao sam.

Prvi dan sam vozio „školsku dionicu” Tavignana od starog mosta do kampa (3 sata).

Krasna WW3 voda s dosta kamenja i ponekim blokiranim zavojem ili kataraktom, dok su obale u strmim livadama i šumarcima. Izlaz kod kampa nije jasno vidljiv, no zato je čarobno lijep. Ovdje smo prvi put vidjeli jednu od karakteristika Korzike – veliko oblo kamenje, koje u kombinaciji s tamnim, škriljevačkim koritom Tavignana i starim mediteranskim

31

rekreacija Crni uski kanjon donjeg Tavignana

Crni uski kanjon donjeg Tavignana

hrastovima ostavlja pravi „keltski” ugođaj – očekivao sam vidjet druida ili Obeliksa iza svakog ugla. J Spust je prošao dobro, pa smo se popodne odvezli do mora i Alerie i prošetali. Večer u kampu je bila k’o iz bajke, tamnocrven zalaz sunca iza snježnih planina, reski zrak i potpuna tišina (ekipa u kampu umorna od vode).

Idući dan oštrija stvar: iz kampa nizvodno.

Vrlo brzo se dođe do brane (pješke po „ribljim stepenicama” dolje) i odmah počinje dva sata zatvorenog kanjona WW 3/4. Tempo je žestok, zavoj za zavojem na brzoj vodi, često blokiran većim kamenjem tako da se vozi od kontratoka do kontratoka. Korito se postupno sužuje i na najužem dijelu treba pazit’ da veslo ne zaglavi. Na tom dijelu je rijeka mračna – stijene su od lisnatog crnog škriljevca izglodanog vodom u zubate oblike pa se bolje držat’ „sredine” toka. Plivanje nije poželjno jer se treba načekat’ do mogućnosti izlaska.

No sve je prošlo dobro pa sam (odahnuvši, ni mi bilo svejedno) veselo izašao vun kod starog mosta, potovario sve na auto i odosmo preko Korte-a (zgodan grad-centar planina) u srce planina. Išli smo sporijim, ali ljepšim, zavojitim putem uz najdužu korzikansku rijeku Golo - uz nju se veže niz kajakaških legendi i poznatih mjesta, a krajolici su spektakularni.

Kroz koji sat prešli smo kroz snijeg (skijaški tereni) preko prevoja na 1500 m i počeli se spuštat’ prema mjestu Porto. Planine su često mijenjale izgled i boju – od sive preko zelenih nijansi i dinarsko bijele, od cijelovitih blokova, preko lisnatog kamena i izlokanih saćastih oblika, svakih par zavoja pojavio bi se novi razlog za slikanje. Porto u predvečerje je bio boje malinovog soka – crvene stijene pod zalazećim suncem. Smjestili smo se u lijepom kampu, nešto pojeli i pali u san.

Jutro za pamćenje – modro nebo i more,

32

kićasto crvene stijene i kuće – k’o iz diznijevog crtića. J Danas je dan za vožnju – polako krivudamo prema jugu po vrlo uskim, ali predivnim cestama koje se provlače preko litica iznad mora, stajući često radi fotografiranja – ovo je 100 km slikovnice Korzike, zaštićeno područje s par starih mjesta. Blizu Ajaccia stijene ustupaju mjesto dolinama naplavnog riječnog pijeska (i niza ušća žestokih rijeka – vidi kartu) i predivnih plaža prošaranih kamenjem i stijenama. Kuhamo ručak na plaži i brčkamo noge u kristalnom moru...

Oko grada što brže i dalje na jug prema Proprianu. Idemo kroz brda sporednim cestama i prelazimo rijeku Taravo preko starog kamenog mosta – tu srećemo grupu kajakaša koji čekaju prevoz i raspitujemo se o rijeci – izgleda žestoko, no od mosta nizvodno bi trebala bit’ ok. Francuzi su susretljivi i pričaju detalje, kako spavaju na divlje u brdima, to je normalno u ovo doba godine...

Porto

Propriano je ok, no vozimo se navečer uzbrdo do Olmeta i to je otkriće – fenomenalan stari grad u planini s pogledom na more.

Ujutro doručak na morskoj plaži – Bartol se penje s keksima i mlijekom na 10 m stijenu koja izgleda kao razbijena ljuska jajeta i doručkuje s pogledom. Idemo na Taravo, krećem ispod mosta na jednosatnu dionicu, koja je u početku WW2/3 pa polako popušta – idealno za opustit’ živce i gledat’ po poljima. Na cilju kod velikog mlina-restorana „situacija” – Jasmina me čeka na plaži sjedeći na dva prekrasna, plava željezna kreveta. Gledamo krov od auta (kofer plus kajak), gledamo u auto (troje ljudi plus kamping oprema plus prtljaga) – ne stane... Mislim da bu mi to ostala mrlja u biografiji.

Opet smo na cesti i šibamo na sjever malim putevima, izbjegavajući glavnu napast korzikanske ceste – poludivlje pajceke i sličnu stoku velikog zuba. Ima ih k’o mrava, spavaju

rekreacija na cesti ili trče prema autu po oblizeke. Da im dimljene šunke i kobase nisu tak’ dobre, još bi se čovjek i ljutio. Ima i dosta konja po planinskim livadama, sela su česta – mala, ali jako uščuvana i naseljena – ljudi tu dobro žive, dosta je mladih. Prolazimo niz zaseoka Casanova (aha!), malo dalje putokaz za Napoleonovo rodno mjesto...

Stajemo počesto i prošetamo po mjestu ili oko crkve pa ubrzo postaje jasno da nam je tempo jadan. Zato postoji brza cesta kojom smo za čas do Korte (kupovina, šetnja) i u našem starom, dobrom kampu „Ernela”.

Pozdravljam se s Austrijancima k’o s rodom rođenim, odmah ide priča: „... kontratok sim’, kamen tam’...”. No friška je večer, pa se ubrzo povlačimo svak’ na svoju večeru i mi na spavanje. Po noći mi je prisjela šunka ili kobasa, vrag ti šumske svinje...

Ujutro je oblačno i hladno, vrijeme se kvari. Ok, i ovako nam je zadnji dan, a meni je malo mučno pa ajmo se provozat’ i na trajekt.

Usput samo nakratko skrenemo do ulaska u

riječicu Vecchio, tek da ju pogledam... gledam ju... IDEM. Dionica od oko dva sata je ludilo, WW3 non-stop oko oblog kamenja, niske šumovite obale u mističnoj izmaglici. Kako dobro za kraj!

Karte smo kupili za Savonu i o'šli se još šetat’ po rtu sjeverno od Bastie – lijepa, surova, stara mjesta na crnim plažama, a sve začinjeno olujom koja dolazi. Do Savone se plovi cijelu noć, no mi smo se udobno smjestili u kafeu na najvišoj palubi, prostrli smo kamp ležaljke i vreće, odvrnuli žarulje i odspavali cijelu noć. J I tako, još jedan san je postao stvarnost – na 20-tu godišnjicu upisa u Klub i početka veslanja kajaka. Jel’ to simbolika, il’ me puca kasni sat u koji ovo pišem, ma ko’ da je to važno – bitno je da je bilo fenomenalno!

Nakon dva dana u Firenzi (rođendanski poklon za Jasminu) opet smo doma, puni dojmova i nacrta novih ideja, planova...

Veslajte mi dobro!

Porto

Ivo Piantanida

Vogalonga B

ilo je kasno proljeće 2014. godine. Kao i inače Amir Kassabji i ja skoknuli smo do svog kluba Končar, pokupili kanu i napravili đir do druge strane Jaruna i po običaju pili čaj iz termosice i filozofirali o životu, curama, poslu... I tada smo osjetili na svojoj koži onu izreku: ,,Čudni su putevi Gospodnji“, a evo kako priča ide...

Dok smo sjedili i meditirali, odjednom se začuo povik: ,,Dečki, ‘oćete nam pomoći iznijeti čamac“. Naime upravo su se sparkale cure i trener u osmercu te nas zamolili da ga iznesemo iz vode. Na prvu smo pomislili da je šala, ali kad su ponovo pitali u kolegijalnom sportskom duhu priskočili smo u pomoć i

uspješno obavili transport do hangara. Na poziv trenera nakon par dana smo se našli u Veslačkoj ulici u posjeti dotičnog kluba Mladost i zarazili se treninzima na ergometru veseleći se svakom novom kilometru i boljim rezultatima, trenirajući par mjeseci. Jednog dana trener nas je sve pozvao u sobu za sastanke.

Obzirom da nismo plaćali članarinu, već smo se počeli preznojavati i kalkulirati koliko smo do sad dužni... ali slijedilo je ugodnije iznenađenje. Bila je riječ o Vogalongi. Nakon dvadesetak minuta izlaganja sjećam se da sam samo pitao: ,,Oprostite, šta vi planirate da idemo i nas dvojica?“. Odgovor je bio: „Naravno“. Dogovorili smo datum polaska i sve

je bilo spremno za našu avanturu.

(Vogalonga, čudesna i zabavna utrka koja se održava jedanput godišnje u Veneciji i njenoj laguni, održava se nedjeljom u jutro u svibnju ili lipnju. Prva utrka je održana 1974. kao znak protesta zbog motornih čamaca koju narušavaju eko sustav lagune te oštećuju povijesne zgrade Venecije. I tako, jedanput u godini, jutarnji mir bude narušen jedino zvukovima vesla, vikom i pjesmom veslačkih ekipa te pljeskom oduševljenih promatrača.

Bilo koja vrsta plovila na vesla može sudjelovati u utrci, od kanua do gondole. U 33. Vogalongi, 2007., sudjelovalo je rekordnih 5600 sudionika u preko 1500 plovila. Zbog ovoliko sudionika gužve, sudari i kaos su uobičajeni.

Pridružuju se ekipe i individualci iz Venecije, ostatka Italije, mnogih drugih zemalja te podižu atmosferu utrke. Gledatelji promatraju iz bilo kojeg mjesta kojeg pronađu uživajući u

33

rekreacija zabavi i ohrabrujući umorne veslače koji prolaze finalnu rutu kroz kanal Grande. Neke ekipe se kostimiraju, neke u boje svojih klubova podižu vesla u znak pozdrava...)

Našli smo se na Jarunu, utovarili osmerac i naš kanu te krenuli oko 23 sata za Veneciju. Nakon što su neki mudro odspavali, a neki probdjeli vožnju, stigli smo u ranu zoru. Čamci su se počeli spuštati, bilo je prelijepih primjeraka drvenih kanua, četveraca, osmeraca.

Plan je bio da nas dvojica pomognemo spustiti osmerac, a kanuom se provozati do prvog mosta i nazad. Ali ispalo je drugačije. Nakon tog mosta otvorio nam se prelijepi kanal Grande koji vodi kroz Veneciju, šarene fasade i mostovi nizali su se jedan za drugim te smo

upijajući dojmove spontano upali u gužvu čamaca i tako došli do startne pozicije utrke.

Iako ih je taj dan bilo svega nekoliko, morali smo se paziti glisera koji su izlazeći iz kanala radili dosta velike valove svega par metara udaljeni od kanua, a ujedno izbjegavajući potencijalni udarac vesla u leđa od osmeraca

34

koji su nam se opasno približili desetak puta.

Start je bio oko devet sati na otvorenom moru ispred palače Ducal. Na obzoru se nalazilo mnoštvo čamaca, spiker je održao govor dobrodošlice na megafon, onda se oglasio pucanj i Vogalonga je krenula. Iako nismo planirali sudjelovati, adrenalin je bio prevelik, Amir je ispalio: „Buraz sad idemo do kraja“, samo sam potvrdio i to je bilo to.

Ruta dugačka 30 km (koja nam se činila kao 60) se proteže preko sjeverne lagune, prolazeći otoke Sant'Erasmo, Burano i Mazzorbo te kroz centar Murana. U Muranu smo nakon tri neprekidna sata veslanja odveslali pola dionice te su nas Talijani počastili bananama, sendvičima te opskrbili vodom što nas je jako okrijepilo. A onda okretanje i povratak u Veneciju. Na povratku smo ugledali prvi otok i poveselili se da je Venecija, ali nije bila. Isto tako smo pomislili i za drugi, ali isto smo se rano poveselili. Treći

je napokon bila. Uveslali smo u kanal Grande koji je ogroman i dijeli Veneciju na pola, nalazi se dosta cafea, restorana nakrcanih gostima te mostova gdje je mnoštvo ljudi pljeskalo i davalo podršku veslačima, što djeluje kao posebno priznanje za sve te nezaboravne kilometre prženja na suncu (sedam sati u komadu). U povratku nas je dočekala i neopisiva gužva čamaca, te smo zalutali i nakon par pokušaja veslajući kroz slijepe ,,ulice“, pa nazad ipak pronašli put ispod mosta od kud smo i krenuli. Presretni što nas je napokon dočekao i naš trener Dražen Sudić sa ekipom (jer su kao profesionalci stigli dosta ranije u svom četvercu, te mu se ovim putem od srca zahvaljujemo na treniranju i strpljenju) samo smo se s osmijehom na licu otkotrljali iz kanua na obalu.

I za kraj zanimljiva izjava engleza o Vogalongi: „Britanci vole dobru utrku rijekom.

Regata Henley, Sir Steve Redgrave i Oxbridge utrka čamaca su nacionalna blaga. Ali raskoš i okolnosti ovih događaja su kapi u moru uspoređujući sa Vogalongom“.

Nakon ove izjave o utrci koju sam poslije googlao, samo sam pomislio: „Majko mila, di smo mi to bili. Nezaboravno.“ Anel Krkić

rekreacija

Sto dvadeset i pet slapića Korane

od Rastoka do Veljuna K

raj je mjeseca srpnja, vremenska prognoza najavljuje 35 stupnjeva u hladu.

Najbolje bi bilo otići negdje uz hladnu vodu i potražiti osvježenje. Već smo dugo razmišljali o spustu Koranom i to nizvodno od Rastoka. Dogovor je odmah pao i mala ekipa (Zdeslav Tajić -Tajo, Lidija, Mario, Goga, Vinko Mijočević i ja) s tri gumena čamca kreće put Korane. Tajo se potrudio i kartografski proučio cijeli put spuštanja, ali prije toga malo poučnog o Korani.

Rijeka Korana izvire na Plitvičkim jezerima.

Nastaje od potoka Plitvice, koji nestaje u 76 m viskom padu preko slapa nazvanog Veliki slap.

To oblikuje prirodni fenomen koji je nastao u krškom kraju. Zanimljivo je da Korana jednim svojim malim dijelom protječe kroz Bosnu i Hercegovinu kroz sela Tržac i Tržačka Raštela, u općini Cazin. Tu se u nju ulijeva rijeka Mutnica. Dužina Korane iznosi 134,2 km. U Slunju se u Koranu ulijeva Slunjčica i zajedno čine slapove Rastoke, a kod Karlovca se u nju ulijeva i Mrežnica. Korana završava svoj tok ulijevajući se u Kupu kod Karlovca. Pripada crnomorskom slivu. Oko imena Korana još i danas se vode rasprave. Po nekima je ime Korana izvedenica od riječi „kora” (biljka), a po drugima ime potječe od imena Gorana, jer je to naziv za vodu koja teče iz gore. Također, neki ime povezuju s njezinim koritom omeđenim liticama i stijenama koje su se oštro i duboko usjekle u tlo.

No, da se vratim na naš spust Koranom.

Nakon sastanka cijele ekipe u preskupom restorančiću uz Koranu (bolje ne navesti ime), a na staroj cesti za more krećemo prema Veljunu gdje ćemo ostaviti jedan auto. Dolazimo do prekrasnog starog drvenog mosta i kupališta uz Koranu.

Sunce je već zapeklo pa Tajo pronalazi mjesto s druge strane mosta koje će biti u sjeni kada se vratimo pa da u autu ne bude vruće. Ha, dobro zamišljeno, ali pojma nismo

imali što nas čeka. Par slika oko mosta, pregled mjesta gdje ćemo izaći čamcima i krećemo s dva auta prema Slunju i Rastokama.

Samo da kažem kako tog predivnog drvenog mosta više nema, iako je preživio rat, nije preživio zadnju poplavu koja ga je nažalost cijelog odnijela negdje dolje niz Koranu.

U Rastokama spuštamo se niz malu ulicu sa znakom zabrane prolaza i dolazimo do Korane na kraju slapova. Tu ostavljamo aute jer kako kaže naš prijatelj rafter Nikica iz Slu-

nja, slobodno parkirajte. Čamce napuhujemo pomoću pumpe spojene na auto, ali ovog puta Mario je bio pametniji pa je imao upaljeni motor kako ne bi ispraznio akumulator.

Konačno sjedamo u čamce, kožu mažemo sa svim mogućim faktorima jer sunce opasno peče. Veslamo malo uzvodno do prvog slapa i krećemo nizvodno.

Vodostaj nije bio ni visok ni nizak, ali ipak prenizak da bi se bezbrižno prelazilo preko stotine malih slapića koji su se redali svakih nekoliko metara. Rijeka je ovdje puno šira i s beskonačnim malim sedrenim barijerama pruža nam prekrasan doživljaj. Ako se dobro Most kod Veljuna

35

rekreacija zaletiš, kako kaže i može Vinko, slapići se prelaze bez prenošenja čamca što i nije baš svima uspijevalo. Ovaj dio puta odnio nam je najviše vremena i snage jer često izlaženje, guranje, zaletavanje, vučenje čamaca djelovalo je na umor i raspoloženje. Jedva smo dočekali mali kamp pun neke mladeži u selu Gornji Nikšić gdje smo izašli da bi ručali i malo se odmorili u hladu kraj izvora.

Krećemo dalje, slapova ima nešto manje, rijeka polako ulazi u kanjon. Još je uvijek vruće iako nam hlad u kanjonu paše. Prolazimo kraj nekog mlina, ljudi u nekoj kući roštiljaju pitaju do kuda idemo pa govore da nam je to daleko. Ma što oni znaju, nemaju oni pojma tko smo mi. Veslamo dalje, slapovi sve veći, voda brža i nemirnija. Često moramo prazniti čamac jer nam ga svaki veći slap zalije. Vinko neumorno u prvom čamcu traži siguran put niz svaki slap i navodi ostale. Oko nas kanjon je sve viši negdje i po stotinjak metara negdje obrastao bukvom, a negdje ogolio. Umor i neizvjesnost gdje je kraj postaju sve veći. U kanjonu nema sunca pa je već i pomalo svježe.

Na obalu se više ne može izaći jer je nepristupačna. Gledamo visoko gore na vrh kanjona jer Tajo kaže kada vidimo ruševine dvorca u Blagaju onda još samo pet kilometara. Nakon nekoliko sati veslanja svi zaključujemo kako nam je dvorac sigurno promakao iako smo skoro iščašili vratove od gledanja uvis. Jedan veći slap mi žene smo jedva nekako uz rub prehodale jer je bio opasan za spustiti se. No hrabri muškarci su to učinili bez nas.

Stari mlin

Bilo je i prevrtanja i ispadanja iz čamca ali na sreću bez nekih posljedica. Jedino što sunce već odavno nismo vidjeli, hladnoća je bila sve veća, polako je već sumrak, a dvorcu ni traga ni glasa. Rijeka se polako smirivala i kada smo mislili da smo već pred ciljem eto ostatka dvorca visoko gore iznad nas. Konačno još samo pet kilometara. Mislim da nam je većini bilo već dosta veslanja, nikad kraja.

Korana je sada postala blaža, mirnija, pitomija, treba više veslati. Pojavljivale su se neke kuće ali nigdje ljudi da ih pitamo koliko još do Veljuna. Kroz seoce tok rijeke se razlijeva u nekoliko pravaca pa ne znaš koji da odabereš, ali Vinko uvijek uspijeva pronaći najbolje rješenje.

Tješilo nas je da je obala pristupačna za izlazak pa nesmetano možemo van ako nas uhvati mrak. U sumrak smo napravili još nekoliko dobrih fotki i konačno u polumraku jedva ugledali drveni most. Sretni, umorni, gladni i malo promrzli stigli smo na cilj. Tajo je prošetao preko mosta po auto koji je bio u debelom hladu i gotovo mraku. Nakon brzog presvlačenja i hranjenja muškarci su otišli do Rastoka po ostale aute dok je ženski dio ekipe ispuhao i oprao čamce, spremio stvari i to sve pod baterijskim lampama u crnom mraku.

Ako smo dobro izračunali oko 20 km rijeke Korane savladali smo za devet sati uz 125 i sigurno više slapića, slapova i slapoooova.

Pizza na koju smo trebali svratiti u Karlovcu nažalost je otpala jer je još trebalo stići kući „danas“, ali ostao je čvrst dogovor za novu avanturu Koranom od Veljuna do Barilovića, a možda i dalje. Čujem da je Tajo već prebrojao sve slapove, ne samo prebrojao već i pješice obišao i zato jedva čekamo nastavak plovidbe!

Nada Grčić-Zubčević

36

rekreacija

Šlapom po Kupi N

emam pojma kojeg je to dana bilo, ali je definitivno ostavilo trag u mojoj rekreacijskoj kajakaškoj karijeri... Bilo je tih Kupa već prije u mom životu, a kako su me neki podsjetili na licu mjesta, prošla sam na Kupi i žešče situacije, no ovaj put mi se činilo da će to biti onak’, jel’, širom otvorene oči, a vjerojatno i usta.

E sad možda bi to od samog početka, još s obale, izgledalo drugačije da nisam pristala na ideju Ive Piantanide i poradi jednostavnije tehničke organizacije izleta odustala od svog dugačkog čamca, posprdno od nekih zvanog trajekt, parobrod i sl., i posudila njegov kratki, iliti posprdno zvanu, šlapu.

I kud baš od svih nagovaranja na isprobavanje šlape, a ja pristanem baš na Kupi nakon obilnih kiša i na vodostaju od 84 cm.

Kako bih se ipak bolje prisjetila kako je to bilo, pogledat ću si film koji je Ivo snimao na

Igor Purić

već tamo oči bile široke k’o tegle. Nakon toga smo se oblekli i kaj ćemo...’ajmo...u 11.45.

Joooooj, nekak’ se ne osjećam ugodno u šlapi, osjetim svaki valić pod guzicom, čim

Ivana Pažur

vodi dok je lagano preskakao prepreke, a mi prolazili kojekako s većim ili manjim grčem u želucu.

Sa zakašnjenjem sam u to tmurno jesenje (da nemojte se ništ’ čudit’, bila je prava jesen) jutro 12. srpnja 2014. s punom vrećom opreme doklipsala ZET-om preko pol grada do Ivine rezidencije gdje su me već nestrpljivo i više nego spremni čekali Ivo, Roman Vuković i Igor Purić, a Matiju Korbara smo negdje kasnije sreli... Igor i Roman su onda bili novaci s kratkotrajnim kajakaškim stažem pa bi bilo zanimljivo čuti njihovu priču o tom događaju, ali kad se već oni nisu primili olovke, onda će za povijest ostati zabilježena moja verzija svidjela se kome ili ne. J Pogledali smo stazu na Osilnici, meni su

jače zaveslam čamac ide u neželjenom smjeru, uuuuu, kako mi je neugodno.

Ivo kaže: „Bravo“, na prvom valu makar nemam osjećaj kontrole nad čamcem. Dečki prolaze; neki nisu polovili kontre pa su zadiž-

dili dosta daleko. Matija nekog Boga izvodi i izvrće se, ali i eskimotira pa nema frke. Ja sve laganini k’o po jajima od kamena do kamena. Voda je zapravo krasna, ali nekako se još nemrem opustiti i uživati jer imam strašnog posla i mnoge brige na pameti. J Dolazimo do S dijela. Ivo viče: „Za mnom“, ali Igor gubi kontrolu prevrće se već gore na početku, a dalje plivaju čamac na jednu stranu, a on na drugu. Umrla sam od straha od tog prizora po traverzom pokušavam naći što bolju poziciju za spuštanje i pregled situacije.

Matija i ja se guramo iza malog kamena i preko ramena gledamo dolje. On kreće, a onda i ja za njim. Šlapa skače urnebesno pod tolikim drukom vode da se već vidim kak’ plivam, ali uspijevam nekako proći do kraja. „Čamac je tu, sve je na broju“, sumira Ivo, prošli smo slalom stazu i idemo dalje. Na sljedećem valu pliva Roman. Šlapa i ja se sve bolje slažemo makar joj u potpunosti ne vjerujem...

Dolazimo do problematičnijeg dijela gdje treba voziti S. Dijelimo se u grupe, prvo ide Matija Habus Korbar

37

rekreacija

Ivo Piantanida, Srobotnik

Ivo, za njim Matija pa Roman, koji se tu negdje zakajlao za kamen taman kad sam već bila krenula, pa sam u panici promijenila smjer i počela se vraćati uzvodno u kontratok. Nisam računala da Igor možda neće pohvatati takvu naglu promjenu smjera, ali na sreću uspijeva, pa sad oboje čepimo iza kamena iščekujući kaj dalje. Nakon nekog vremena računam da ako se Roman i prevrnuo već je trebao sve preplivati, a i ne možemo sad tu čekati proljeće, pa krećem. U valu dobivam takav šamar da sam se već vidjela pod vodom. Igor slijedi za mnom, a Ivo viče: „To bravo majstore, ihaaaa k’o da je na rodeu“. Smije se valjda našim velikim očima, koje se dosta dobro vide i na snimci unatoč zamagljenoj slici i kapljicama na kameri. Šlapa i ja gotovo usklađeno valićima jurimo dalje. Kako nema sunca, pomalo se ipak smrzavam. U izmaglici nas čekaju daljnja iznenađenja. Fina, duga, štreka valova na kojima Ivo veselo povikuje iahhhha i crkava od smijeha. U jednom trenutku zaključuje: „Dobro su prošli... opa nisu“, jer se Roman prevrnuo.

38

znute idemo kroz situacije kad eto nas odjedanput na čuvenom Srobotniku. Voda šumi iz daljine. Igor pliva. „Samo polako, sve je u redu, veslo, veslo!“, upozorava Ivo. Meni su širom otvorene oči, dok slijećem u rupu, dobivam vodeni šamar sa obje strane, no ipak se uspijevam održati na površini. Roman se izgleda specijalizirao za prevrtanje kad je sve najgore prošlo, pa tako je i ovaj put pokleknuo na kraju. „E kud baš sada“, komentira Ivo. Ukupno smo bili oko četiri sata na vodi... tko bi rekao?! Nekako je u svom tom silnom „poslu“ brzo prošlo!

Presvlačimo se na parkiralištu i jedemo uz prepričavanje netom proživljenoga kad se

Roman Vuković

Dalje opet valovi i „Drš'te se ljudi, sve će bit dobro“, uzvikuje Ivo uz smijeh. Mislim da se taj dan nasmijao k’o nikad. J Na to Roman skreće u kontratok i prevrće se. „Pa kud sad?!

Pa kud na kraju!“ Na vodom se diže maglica, počinje kiša, vrijeme je šugavo, ali voda je odlična... valovi za valovima, opuštanja nema, šlapa i ja, premr-

sramežljivo počelo javljati sunce. No, bez obzira što se ranije nije pojavilo i tako upotpunilo doživljaj bilo je ovo veslanje za pamćenje. Šlapa nije tako strašna kako sam mislila, no trajektiću moj crveni, budemo si mi još veslali kad tad.

Ivana Pažur

Kupski plov Četvrti

Č

lanovi kluba o Kupskom plovu i njegovim ljepotama i dogodovštinama čitali su u ranijim brojevima našeg Kanu lista i pregledavali snimke prva tri Kupska plova postavljene na Youtube, a u klubu se širila i živa priča o doživljajima na Kupi, te i nekim doživljajima s klupskih izleta na Kupu s Piantanidom, pa je bilo samo pitanje koliko će tko imati slobodnih dana od 19. do 28. 6. 2014. u terminu održavanja četvrtog po redu Kupskog plova. Tako se na listi našlo 20 klupskih zaljubljenika, što je do sada rekordan broj prijavljenih iz našeg kluba.

U vrijeme Interneta, elektronskim putem smo dogovarali načine prijevoza osoba i čamaca (tko s kim, kada i kako), tako da smo se s nekima dogovorili da se nađemo na benzinskoj pumpi u Delnicama gdje su nam se pridružili Siščani i Varaždinci, a svi skupa smo se okupili prema planu zajedno s ostalim sudionicima na parkingu kod spomenika u Malom Lugu (na cesti od Delnica prema Čabru, kod skretanja za Donje Kupare). Veseo je bio susret na parkingu s gospodinom Božidarom Škrinjarićem organizatorom Kupskog plova kao i s ostalima zaljubljenicima u kajakaštvo kojih je bilo sa svih strana, a veselijoj atmosferi značajan doprinos su dali i razni domaći napitci koji su nas osvježavali, uveseljavali, a nije sramota priznati i hrabrili i narednih dana.

Tako smo nakon svih pozdravljanja i degustacija krenuli kao karavana s našim prijevoznim sredstvima do Donjih Kupara, gdje smo ostavili aute i čamce, te se pješice u zavidnom broju uputili na izvor Kupe, na kojem su nam predstavnici Nacionalnog parka Risnjak održali predavanje o Nacionalnom parku i izvoru Kupe. Nakon kraćih predavanja i recitacija,

uslijedilo je kupanje najhrabrijih, kojih je ove godine bilo više: Marija, Nada, Božo, Vinko i Dominik.

Slijedio je povratak do auta i čamaca, pumpanje gumenih kajak i kanu čamaca, raftova, kratko objašnjenje o pravilima i sigurnosti plovidbe, nakon čega je uslijedila prva, najzanimljivija etapa spuštanja od Donjih Kupara do Broda na Kupi sa svim zgodama i nezgodama koje su neminovne na ovom zahtjevnijem dijelu Kupe. Kako sam na neki način bio zadužen za sigurnost, stručno vođenje s procjenama mjesta i mogućnosti prolaska, osiguranja sudionika kod prevrtanja, a broj sudionika je bio zaista veliki, morao sam za-

moliti za pomoć neke iskusnije članove našeg kluba, te Kesnera i Peterlea iz Siska, koji su na svu sreću prihvatili tu odgovornu ulogu te smo se nekako rasporedili od čela do začelja kako bi svaka grupa imala vodiča i osiguranje.

Bili su mi zaista od velike pomoći, pa koristim i ovu priliku da im se još jednom beskrajno zahvalim.

I pored takvog rasporeda s iskusnim vodičima, s obzirom na heterogeni sastav po znanju veslanja na divljoj vodi i veslanja uopće, nisu se mogle izbjeći razne zgode i nezgode počevši od nasukavanja, prenošenja čamaca, hodanja kao Isus po vodi, ali s čamcima, prevrtanja, no na svu sreću sve je prošlo dobro,

39

rekreacija bez ikakvih materijalnih i ljudskih posljedica.

Ta dionica od Donjih Kupara do Broda na Kupi od 23 km je pretežno divlja s niz kaskada, koje su dizale adrenalin svojom atraktivnošću, izazivale strahopoštovanje, ponos i ushićenje, a kod prevrnuća, pomoć, bodrenje pa i pljesak ostalih. Zanimljiv je bio spust niz kajakašku slalom stazu u Osilnici gdje je bilo puno prevrtanja, ali i spuštanje nekih više puta niz stazu. Kako je vodostaj bio drukčiji nego ranijih godina, pa je bilo više kaskada i kritičnih mjesta, u jednom momentu mi se učinilo da smo prošli sva kritična mjesta, pa sam Stipi, Kesneru i Peterleu rekao da vode prvu grupu koja je s nama, a ja ću čekati ostale do začelja, zaboravivši da ih još na tom putu čeka Srobotnik. Na svu sreću Stipe i ostali su na vrijeme skužili da dolazi Srobotnik te naprednije proveli niz stazu, a neki su čamce i prenosili. Naravno da je na Srobotniku bilo prevrtanja, ali se i tražilo više ponavljanja, radi adrenalina, fotografiranja, jer svi su željeli fotkama ovjekovječiti svoje umijeće vožnje na divljoj vodi i neustrašivost u kroćenju divlje vode. Iako je grupa bila velika i heterogena, na vrijeme smo stigli u Brod na Kupi, gdje smo se nadali da nas čeka topli grah s kobasicom, no ekonom Medo ovaj puta je zakazao jer nije uspio naći ključ od rampe „kampa“ pa smo se morali zadovoljiti hranom iz konzervi i narescima, što je donekle umanjilo ljepotu i ushićenje

40

Vedran Koričančić

prvom etapom. Oni koji su željeli pojesti topli obrok, prošetali su do obližnjeg restorana.

Slijedilo je postavljanje šatora na ušću Kupice u Kupu, spavanje uz cjelonoćni žubor vode, koji je nekima odgovarao, a neke je više puta dizao iz šatora da zadovolje fiziološke potrebe uzrokovane žuborom vode.

Drugi dan ujutro nakon buđenja prošetali

smo do kafića i hotela na jutarnju kavicu što je Božo velikodušno platio, a usput smo na civilizacijski način obavili jutarnje male i velike fiziološke potrebe, da ne kažem nužde, jer svima nije bila nužda.

Prije izlaska na vodu i kretanja na drugu isto tako interesantnu i zahtjevnu etapu, kao i prošle godine, počeli su se neki izvlačiti i žaliti

rekreacija da nisu dobro spavali i svašta nabrajali, kako bi dobili odobrenje da tu drugu etapu preskoče. Naravno prihvatili smo njihovu usmenu ispričnicu, pa smo s nezabušantima krenuli u drugu zabavnu i zanimljivu avanturu s puno kaskada i bukova, a ona se veslala na relaciji Brod na Kupi – Blaževci. Malo okrnjena grupa još uvijek je bila velika, a zbog sigurnosti nekako smo se više nego prvi dan pridržavali čela i začelja uživajući na ponavljanim spuštanjima niz kaskade i bukove. I ovaj puta neplaniranih prevrtanja je bilo, makar smo svako kritično mjesto osiguravali i navodili kuda treba proći.

U Blaževcima nas je dočekao autobus koji nas je prevezao u Vrbovsko na ukusnu i bogatu večeru koja je organizirana u ribljem restoranu koji se nalazi na ušću rijeke Kamačnik u Dobru, uz prigodan govor dobrodošlice načelnika općine Vrbovsko gospodina Dražena Muftića, te razgledavanje kanjona Kamačnik.

Treća dionica Blaževci – Donje Prilišće (36 km) po kaskadama i bukovima bila je siromašnija, a po kilometraži i veslačkim naporima, a time i vremenu veslanja malo zahtjevnija, što nam je nakon kišne noći malo teže palo. Bukovi i kaskade su počeli nedostajati čak i onima kojima su prva sva dana „ulijevali strah u kosti“, pa nam se veslanje odužilo. Tako da smo se svakoj kaskadi obradovali i na njoj izvodili razne gluposti, kako bi putovanje bilo zabavnije i zanimljivije. Ugodno iznenađenje nas je dočekalo pri dolasku u Donje Prilišće. Medo kao ekonom se ovaj puta pokazao odličnim, dočekao nas je grah s kobasicom, miješano meso s roštilja, tamburaški sastav Pokupski biseri, pa se moglo nastaviti s hladnim pivama i gemištima, a antialkoholičari su mogli popiti sokove. Naravno otišli smo još gore na brdo u seosku krčmu na kavicu i poneko piće, neki su punili mobitele i fotoaparate, a neki da oprostite wc. Četvrta etapa Donje Prilišće – Kamanje (37 km), odrađena je bez problema s određenim pauzama za odmor, ponekim kupanjem, zakuskom i hladnim gemištima u krčmi na slovenskoj strani kod dobrog domaćina Jože u Pobrežju. Tu je jedan fini vodeni mlin, prekrasna položena brana preko koje se spušta voda dovoljna za razna spuštanja na leđima, prsima ili stražnjici o čemu su snimljeni video zapisi. Čini mi se da su Vedran i Stipe to nekako najbolje izvodili makar smo se Medenica i ja isto trudili.

Po dolasku u Kamanje, predsjednik turističkog društva Ozalj gosp. Milan koji se s nama zajedno spuštao, počastio nas je večerom u jednom restoranu, nakon čega smo mi končarevci zbog obaveza na poslu krenuli u Zagreb i privremeno napustili Kupski plov da bi mu se ponovo priključili u Pisarovini.

Znači otišli smo zbog poslovnih obaveza, a ne zbog toga što je peta etapa od Kamanja do Gradeca iza Karlovca bila po dužini i trajanju veslanja najzahtjevnija (40 km), jer prije brane u Ozlju voda kao da stoji. Isto tako preskočili smo i šestu etapu od Karlovca do Jamnice dugu 43 km. Poslije smo čuli da ove dvije etape nakon našeg odlaska nisu baš bile interesantne.

No, zato smo došli u Jamnicu, na sedmu etapu od Jamnice do Pokupskog (20 km) koja je bila također masovna jer su nam se, priključili mještani Jamnice i Pokupskog s raznim plovilima, te još neki ljubitelji iz Zagreba. Pro-

kođer nismo vozili ni devetu etapu Slana – Petrinja (37 km), no zato su neki naši članovi vozili desetu završnu etapu od Petrinje do Siska gdje je na sisačkom kupalištu Zibel upriličen ručak i završna ceremonija Kupskog plova.

Inače Kupski plov je dobro medijski popraćen, danima se vrtio na svim lokalnim radijskim i televizijskim postajama, tako ako i sada ukucate na Google Kupski plov, moći ćete pregledati veliki broj prekrasnih snimki i reportaža Kupskog plova (s poznatim klupskim licima). Ovo je značajan projekt kojeg je prepoznala EU jer jedan dio Kupskog plova kao i Stručno-znanstveni simpozij o rijeci Kupi

gnoza je za taj dan bila kiša uz grmljavinu što se i obistinilo i ne samo da smo veslali po grmljavini, kiši, pljusku već i po tuči veličine lješnjaka (bez pretjerivanja). Kao i prošle godine mještani naselja uz Kupu su nas dočekivali i častili domaćim slancima, ajvarom, čvarcima, kobasicama, raznim narescima i dimljenim sirom, samo ovaj put pod kišobranima. U Pokupskom je doček bio veličanstven, uljepšan vodenim lukovima ispod kojih smo ulazili u cilj, a taj prekrasni prizor priredili su članovi Dobrovoljnog vatrogasnog društva Pokupsko. S obzirom da je Božidar Škrinjarić uz dužnost predsjednika Udruge Kupa rijeka života i načelnik općine Pokupsko, ne treba posebno isticati kako smo se tamo dobro najeli i ono drugo što dolazi uz to da ne navodim kako bi naš predsjednik Pažur rekao, da ne bi ispali pijanci.

Osmu etapu Pokupsko – Slana mi končarevci nismo vozili, a u njoj je bilo i spuštanje rijekom Glinom od Marinbroda do Slane. Ta-

(održan u Domu kulture u Vrbovskom 7. 11.

2014. godine) financira se iz fondova EU. Na kraju treba istaći članove našeg kluba koji su sudjelovali na 4. Kupskom plovu a to su: Dubravka Holjevac Lepan, Boris Lepan, Tomislav Fligler, Stipe Radelić, Vedran Koričančić, Branka Dimić, Nada Grčić, Maja i Zoran Perišić, Joško Zubčević, Marija Radonić, Zdeslav Tajić, Miroslav Medenica, Sanjin Vobner, Igor i Snježana Purić, Roman Vuković i moja malenkost, a bio je prijavljen i Nenad Tandarić kojem je u zadnji čas nešto iskrsnulo, pa nije došao.

Kako se dobar glas daleko čuje, ne sumnjam da će gore navedeni sudionici iz našeg kluba, dobrim glasom prenijeti svoja iskustva i doživljaje s Kupskog plova, pa očekujemo da će na petom Kupskom plovu 2015. biti još više naših članova i njihovih prijatelja.

Vinko Mijočević

41

50 godina

Una regate U

Martin Brodu je svečano otvorena 42. međunarodna turistička Una regata pod motom: „Una regata kao nekad”.

Una regata je održana od 29. srpnja do 1. kolovoza 2014. godine. Iste je godine obilježeno 50 godina od organiziranja prve regate od Martin Broda do Bihaća, koja je prvih osam godina bila više lokalnog karaktera i nije nosila službeni naziv Una regata.

Za prvih 400 sudionika organizator je osigurao: učešće bez plaćanja kotizacije, mjesto u raft čamcu, voditelja čamca – skipera i osnovnu sigurnosnu opremu za plovidbu (kaciga, prsluk za spašavanje, veslo); za sve učesnike organizator osigurava prostor za besplatno kampiranje i besplatan ulaz u Nacionalni park Una.

42

29. srpnja 2014.

Okupili smo se u kampu Martin Brod u zoni Lučica gdje nas je dočekalo svečano otvorenje Regate i zabavni program. Smjestili smo se u kampu i krenuli u obilazak Martin Broda; kada smo stigli bio je mrak tako da nismo mogli baš puno vidjeti, ali saznali smo legendu o tome kako je mjesto dobilo ime: „Nekad davno izuzetno lijepa djevojka Marta, zaljubila se u momče kudrave kose i garava lica koji je živio tamo preko na drugoj obali Une. Roditelji njeni ni da čuju za tu vezu i ljubav...

Jednog dana u kasno doba krene Marta put Une, zadigne skute od suknje, pa krenu preko broda, svome dragom. Okliznula se na skliskoj unskoj sedri i pala u vodu, a na površini smaragdne vode samo se kratko zadržala

njena zlatno-plava djevojačka kosa. Taj gaz, odnosno brod kako ga mještani zovu, prozvaše Martin Brod. Zbog nesretne ljubavi dvoje mladih ljudi, a u spomen na djevojku Martu i do danas nezaboravljenu zabranjenu ljubav, ovo mjesto je dobilo njeno ime.“

30. srpnja 2014.

Probudili smo se u maglovitom jutru, ali to nas nije spriječilo da odemo i još jednom uživamo u ljepoti Une u Martin Brodu i njenim prekrasnim slapovima, starim mlinovima i kućama.

Start Una regate počeo je u devet sati. Krenule su pripreme, pakiranje šatora, doručak, dobra kava i biranje čamaca. Šarenilo čamaca, mnoštvo ljudi i dobra organizacija označilo je početak regate. Dobili smo skipera, čamac, kacige, pojaseve i što drugo nego kao i ostalih 600 sudionika postavili smo se u startnu poziciju i čekali znak za polazak.

Ovogodišnja Una za nas je bila nepoznanica, visok vodostaj rijeke mnogo toga je promijenio, tako da nam je to stvarno bila velika avantura. Brzaci su nam oduzimali dah, ali sreća imali smo dobrog skipera tako da je sve prošlo savršeno. Vrijeme nam se počelo kvariti i negdje na pola puta uhvatila nas je jaka kiša i vjetar, sklonili smo se i pričekali da prođe, ništa nam nije smetalo i smanjilo naše oduševljenje rijekom.

U Kulen Vakufu je trebao biti organiziran ručak, ali kako je Una bila brza u Kulen Vakuf smo stigli prije vremena za ručak tako da smo u kafiću na mostu popili pravu „bosansku kahvu“, a ručak smo pomaknuli na novu de-

rekreacija stinaciju, prema kampu u Štrbačkom buku. U kamp smo stigli ranije, tu smo ručali, kampirali i uživali u ljepotama Štrbačkog buka.

31. srpnja 2014.

Probudilo nas je sunce što je obećavalo dobar dan za plovidbu. Krenule su pripreme za start, ovaj puta morali smo nositi čamce na glavi prema startnoj poziciji. Prostor za nošenje je bio uzak i strm, ali ekipe su bile nestrpljive i jedva čekale da krenemo dalje. Startnu poziciju morali smo pomaknuti malo niže od predviđenog spektakla bacanja čamaca i skokova. Una nam to nije dozvolila, ali uzbuđenja nije nedostajalo jer nam je ponudila brzinu, valove, divlju vodu, savršena rijeka za savršen spust.

Kratko smo stali kod prirodnog izvora natočiti vodu i dalje brzom rijekom kroz klisuru prema mjestu Lohovo. Tamo nas je dočekao ručak i dobrodošlica našeg domaćina Senada Zulića – Bijelog. Nakon odmora čekao nas je put prema Bihaću, a tu smo trebali proći dvoslap, troslap i mirniji dio rijeke gdje smo uživali u pejzažima i dragim ljudima koji su nas dočekivali na obali rijeke.

Prije samog ulaska u Bihać pričekali smo sve raftove tako da smo svi zajedno ušli u grad koji nam je priredio prekrasan doček, mnoštvo ljudi na obali rijeke na mostu u Bihaću veselo nas je pozdravljalo, bili smo oduševljeni.

Svemu lijepom dođe kraj, tako je i nama ovdje bio kraj regate i morali smo se vratiti u Zagreb zbog obveza, ali sljedeće godine možemo sve ponoviti i završiti put u Bosanskoj Krupi gdje je put završila i ova regata.

Maja Perišić

43

rekreacija

Zar je to Dunav?!

O

Donaueschingen-Ulm

va godina za naše je putovanje značajna, budući da ćemo odveslati dionicu od Donaueschingena do Ingolstadta koja je najzahtjevnija na cijelom Dunavu. Na put krećemo 13. lipnja 2014. Nakratko se zaustavljamo u Ingolstadtu da ostavimo promotivne materijale za otvaranje TID regate 21. lipnja. Do Kanu kluba u Ingolstadtu dolazimo oko ponoći po uputama slučajnog prolaznika koji je također zaljubljenik u veslanje.

U Donaueschingen stižemo oko 9 sati. U pripremi njemačke dionice trebali smo tri dozvole za veslanje kroz zaštićena područja od kojih su dvije dozvole bile uz plaćanje. Prije pokreta obavezno posjećujemo Donau Welle, službeni izvor Dunava. No, valja istaknuti, izvor je samo simboličan, Dunav nastaje nekoliko kilometara izvan Donaueschingena gdje se spajaju rječice Brigah, koja protječe kroz Donaueschingen, i Brega. Nakon utovara stvari u kajak i posljednjih psiholoških priprema, oko 13 sati, spuštamo se u rijeku Brigah koja je poprilično niska. Ne izgleda dobro, visina rijeke je skromnih 20-tak centimetara, na dijelovima i manje. Pripremljeni smo na nizak vodostaj, brojne brane i ustave, tako da odlučno i hrabro krećemo na naš 15-dnevni put. Veslamo polako i oprezno, jer je rijeka puna kamenja.

Uskoro dolazimo na dio rijeke koji je potpuno obrasao bijelim cvjetovima. Veslanje je gotovo nemoguće, osim po struji s desne strane korita, a tamo je opet nova prepreka u obliku granja. U spomenutom granju po kojem veslamo, kako bismo se barem kolikotoliko kretali, izgubili smo zastavice Hrvatske i Njemačke, a još nismo ni počeli veslati. Već na prvih nekoliko kilometara shvaćamo zašto je ovaj dio Dunava zaštićen. Spomenuti bijeli cvjetovi potpuno prekriju korito rijeke i idealno su stanište mnogim pticama, a bijeli cvijetni sag idealan je za gniježđenje. Uskoro nailazimo i na prvo gnijezdo gnjurca. Ptice močvarice, labudovi i patke bit će naši svakodnevni suputnici u naredna dva tjedna. Krećemo se jako sporo jer cvijeće je gusto i nemilosrdno.

Napokon dolazimo do mjesta koje smo proteklih mjeseci mnogo puta čeznutljivo gledali na Google Maps-u. To je mjesto na kojem se spajaju Braga i Brigah te nastaje Dunav. Na

44

lijevoj obali je postavljen kameni stup s oznakom početnoga kilometra: 2779.

To je ta dužina koju smo naumili preveslati. Trčimo van iz čamca i radimo povijesnu fotku, no valja krenuti. Uskoro dolazimo do prvih ustava, neKristina Jug i Mario Prkačin, prvi kilometar Dunava u Njemačkoj koliko zidića u rijeci i brzaca koje nije moguće prijeći radi niskoga vodostaja. Prepreke doživljaj vidjeti jato riba koje skaču u brzana Dunavu, koje predstavljaju potencijalnu cima. Nalazimo se u uskom koritu Dunava. opasnost, označene su riječnim znakovima s Neobično je veslati po Dunavu širine prosječoznakom: Lebensgefahr. Ispred ustava ili brana noga potočića kada imate iskustvo Dunava također je jasno označen smjer uređenog izla- koji je širok 7 kilometara pred Đerdapskom za za kajakaše. Danas smo uspjeli prijeći samo klisurom. U prijepodnevnim satima dolazimo 30–ak kilometara. Ruta je zahtijevna i nadamo do dijela gdje Dunav ponire zvanog Donause da će vodostaj biti veći kako ćemo odmicati. versickerung, dakle pred nama se pojavilo Večeras dolazimo do Imadingena i tu noćimo. suho korito te ogromne rijeke. Dio poniranja Prvi dan naše plovidbe obilježile su ptice, je duljine oko 10 kilometara, stoga smo za pogotovo mnoštvo labudova s mladuncima. ovu godinu kupili kolica koja će nas nebroLabudovi su izrazito veliki i zaštitnički nastro- jeno puta spasiti. Ruta Donaueschingen-Beč jeni prema mladuncima te smo već prvoga neizvediva je bez kolica za kajak. Ne radi se dana doživjeli „potjeru“ od jednog takvog. samo o suhom koritu, već o mnogobrojnim Dakle, upozoreni smo da valja držati pristojnu branama i ustavama čiji će se broj dnevno udaljenost ili najpametnije: izbjegavati ih. Uz kretati oko 10-ak. Desno od suhog korita nalabudove družili smo se s vidrama, posebno lazi se šumska staza te odlučujemo čamac pou vrijeme predvečerja, gnjurcima i patkama. dići na nju i gurati ga do biciklističke staze koja Dunav je u ovom dijelu prelijep, a obilježen je je primjerenija i lakša za prijevoz. Prvi dio ove netaknutom prirodom i divljinom rijeke. Već zamisli je teško izvediv jer se moramo probiti prvoga dana uviđamo da u Njemačkoj uopće desetak metara kroz gusti šaš. Pritom gubimo nema komaraca, pa nam je putovanje time lijevi klin iz kotačića naših kolica. Improviziraolakšano. Noćimo izvan Imadingena, zelenim mo klin i dižemo kajak na šumsku stazicu. Jedšatorom mimikrirani u travi. Kampiranje u no vuče s prednje strane, a drugo gura kajak.

Njemačkoj nije dopušteno bilo gdje, stoga se Stazica je neravna i ima uzbrdice. Težak je ovo valja unaprijed informirati gdje se nalaze ure- dio puta. Nailazimo na zanimljiv znak u šumi: đeni kamp prostori za kajakaše koji se počinju “Oprez! Odlamanje grana s drveća.” Dakle, to pojavljivati nakon Sigmaringnena. je Njemačka, prepuna upozorenja i zabrana Drugoga dana našega putovanja krećemo radi sigurnosti svojih stanovnika. Uskoro presa slapića u blizini Imadingena. Rijeka je pre- lazimo na biciklističku stazu i sada vožnja na plitka, pa moramo izaći iz kajaka i vući ga na kolicima postaje veoma lagana. Mnogi bicikliužetu. To je praksa koju ćemo raditi gotovo sti nas pozdravljaju, a neki se dobro zabavljaju svakodnevno u idućih tjedan dana. gledajući hodajuće veslače. Biciklistička staza U plitkim brzacima zamjetili smo velike prati Dunav sve do Austrije. Pješice prelazimo ribe koje plivaju uzvodno. To su tzv. Mladice- gradić Morningen u kojem nas jedan biciklist dunavski lososi ili hucho-hucho. Zanimljiv je pita tražimo li možda rijeku, a jedan dječak,

rekreacija Donauversickerung

vidjevši nas, uzviknuo je:„Grosse Banane“.

Mnoge obitelji voze bicikle i odlaze na piknike, zaključujemo to po šatorima i brojnoj prtljagi na biciklima. Izvan grada je uređena šljunčana staza kroz šumu koja je vrlo ugodna radi hladovine. Usto, uživamo u šumskim jagodama koje ubiremo uz put te u izvorskoj vodi. Nalazimo se u području Nägelessee jezera koje je sada presušeno radi malo padalina. Nakon 10-ak kilometara dolazimo do Tutlingena. Zaustavljamo se u restoranu i ubrzo shvaćamo da su vlasnici bosansko - hrvatski par. Pijemo kavu i pivu te jedemo gulaš. Vlasnici nam pripovijedaju kako ovamo navraćaju mnogi veslači koji veslaju za Crno more. Na odlasku iz restorana razmjenjujemo adrese, a vlasnici nas časte pićem.

Nedaleko restorana ulazimo u Dunav, a turisti ovjekovječuju tu atrakciju, budući da kamenje viri iz Dunava, pa imamo problem spustiti kajak u rijeku. Uskoro prolazimo kroz Tutlingen, veoma živahan grad. Dolazimo do vodoskoka u Dunavu koji služi za prozračivanje vode, a nakon njega slijedi izlazak iz kajaka, prelazak velike brane i ponovno sve ispočetka: prvo plićak, pa kamenje i puno opreza.

Uskoro dolazimo u planinski predio gdje je Dunav prepun brzaca i plićina, a to zahtijeva često izlaženje iz kajaka. Susrećemo mnogo pataka s pačićima, a mame patke nas odvlače od njih glumeći ozljeđenost. Neke su toliko vješte u tome da doista izgledaju kao da se utapaju. U Dunavu ima mnogo velikoga kamenja, a budući da je brz, potrebno je jako dobro otvoriti oči i izbjegavati ih. Ulazimo u prelijep krajolik potpune divljine. Zelenkasta boja rijeke svjetluca se na suncu. Ogromno drveće leži na obalama Dunava. Pijev ptica uljepšava predvečerje, a mirisi trave i rijeke magični su. Za kraj dana ostala nam je još jedna brana na kojoj izvlačimo kajak i zaustavljamo se za danas. Plićina Dunava danas nas je doista izmorila. Odmaramo na livadi, u visokoj travi. Danas smo naučili da s labudovima nema šale. Budući da su neobično veliki i poprilično agresivni, jer je vrijeme mladunaca, potreban je stalni oprez.

Nepažnjom smo prošli preblizu jedne labudice s mladima, jer je rijeka jako uska i uletjeli smo

u brzac, tako da se nismo mogli odmaknuti.

Uslijedilo je siktanje i borbeni stav. Nasreću, ovoga puta samo to.

Treći je dan naše plovidbe. Većinu vremena u prijepodnevnim satima veslamo kroz plićak i planinske brzace u kojima smo danas vidjeli pastrve. Od mjesta Beuron imamo plan izlazaka za brane i brzace. Plan smo dobili od našega prijatelja Deana Jovanovića koji je ovu dionicu odveslao prije mnogo godina. Po planu vidimo na kojoj strani se nalazi uređeni izlaz za kajakaše te ako se radi o brzacu koji tip kajaka ga može prijeći i kod kojeg vodostaja.

Ovaj plan olakšava nam putovanje i štedi vrijeme. Uz malu napomenu, znatan broj brana i ustava je novijega datuma i nisu bile ucrtane tako da je potreban oprez. Cijeloga dana prati nas nizak vodostaj. Nekako ovim redoslijedom: brana – plićak – cvijeće. Pa tako desetak puta kroz dan. Ponekad čamac ne izvlačimo na obalu, već ga spuštamo na konopcu, a mi pregazimo po plićaku. Uskoro ostajemo bez pitke vode, pa odlazimo u kanu klub koji turistički iznajmljuje kanue. Vlasnik kaže da je sada zabranjeno veslati po Dunavu jer je vodostaj niži od 75 cm. Budući da smo dobili dozvole, ne zabrinjavamo se previše i nastavljamo dalje ustaljenim dnevnim redom: plićak, cvijeće, brana, izazak iz kajaka… Predvečer dolazimo do uređenih kampova u kojima ima

i kupača. Nailazimo na prve znakove za veslače: restoran, kamp i sl. U smiraj večeri ptice mijenjaju svoje ponašanje; ne boje se i plivaju tik uz kajak. Naš je dojam da je njihovo ponašanje povezano uz količinu svjetlosti. Možda je to i glavni razlog zašto je u ovom području Dunava zabranjeno veslati nakon 20 sati.

Idućega dana veslamo kroz stjenoviti predio. Budući da smo krenuli rano, susrećemo velik broj ptica koje se uopće ne boje naše blizine. Susrećemo čaplje, labudove s mladima, patkice, gnjurce. Usred Dunava, na bijelim cvjetovima mnogo je gnijezda koja su puna ptića ili jaja. Ispred Sigmaringena vidjeli smo orla koji je ulovio ribu. U Sigmaringenu obavljamu nabavku hrane i vina u velikoj samoposluzi blizu glavnoga mosta. Sigmaringen ima veliki Schloss Sigmaringen uz Dunav. Uz šetalište nalaze se edukativne ploče s informacijama o mladom Dunavu. Branu prelazimo po biciklističkoj stazi.

Nakon Sigmaringena vodostaj je dobar i veslamo do Scheera. Gradić ima dvije brane.

Ova druga brana nalazi se u samom gradu.

Prvo smo namjeravali kajak spustiti na užetu, ali smo odustali i izvukli ga na lijevu obalu.

Na kolicima smo ga prevezli preko mosta, nakon kave smo krenuli tražiti ulaz u Dunav. To je potrajalo jer je obala bila jako visoka. Prvo smo vozili kajak po prometnici, nakon toga po biciklističkoj stazi i tako nekoliko kilometara.

Kada smo napokon ušli u Dunav i zaveslali, evo brane. Hajdemo opet van! Slijedi izvlačenje kajaka na desnu stranu i odmah nakon toga dio Dunava koji je jako plitak. Hodamo po koritu i vučemo kajak na užetu. Nemoguće je veslati.

U popodnevnim satima dolazimo do dijela gdje Dunav jako vijuga. Krajolik se mijenja, šume više nisu crnogorične, već listopadne.

Obale postaju šljunčane, a rijeka je sve dublja. Počela se smanjivati količina bijelih cvje-

Vodena livada

45

rekreacija tova u rijeci. No, onda dolazimo do dijela Dunava koji nas je najviše iznenadio na ovome putovanju. U pojedinim dijelovima Dunav se svodi na potočić širine 10 cm, iako je korito, naravno, mnogo šire. Dunav teče kroz sedrene, vapnenačke stijene. Nakon Schera u rijeci su odlomljene stijene koje predstavljaju opasnost za veslače. Na dijelu je stijena po cijeloj širini korita i visina rijeke je 10 cm, a samo par metara ispred stijena je odlomljena i dubina je velika. Taj dio je jako opasan za hodanje, jer su stijene lako lomljive. Vapnenačke stijene po kojima teče Dunav specifične su samo za ovaj dio toka. U ovom predjelu nadmorska visina jako pada, oko 10-ak puta moramo spuštati kajak na nižu razinu. Jako smo iznenađeni ovim neobičnim prizorima Dunava. Prolazimo još nekoliko ustava i na jednoj stajemo te pronalazimo lijepo mjesto za noćenje. Danas smo prešli samo 23 km i osjećamo se strašno iscrpljeno. Odmaramo na lijevoj strani u uvalici, na šljunčanom poluotočiću.

Ujutro krećemo oko 8.30 ispred brane.

Gazimo branu, a čamac spuštamo na konopu.

Ubrzo nakon brane uletjeli smo u brzac, jaku struju i granje te smo se zamalo prevrnuli. U

Ideja je bila da preveslamo na drugu stranu rijeke i tako zaobiđemo idući brzac koji nas čeka za kojih 50 metara. No, još uvijek smo jako blizu prvoga brzaca i struja je snažna. Veslali smo velikom brzinom i prvi dio čamca je uspio proći, no tada nas je struja prevrnula.

Ja sam odmah iskliznula iz čamca i izronila.

Dubina rijeke je bila doista mala, oko metar.

Mario se nije pojavio na površini vode. Zapeo je natkoljenicom zbog uskoga otvora kajaka i nije mogao izaći. Također nije imao obučene neoprenske hlačice, pa je koža zapinjala za plastiku kajaka. Pokušavala sam preokrenuti kajak, no bezuspješno jer je čamac bio pun vode i težak. Mario se odgurnuo od dna rijeke i izbacio glavu van. Prizor je bio zastrašujući.

No, naposljetku je nekako uspio izaći iz kajaka. Ovo iskustvo podsjetilo nas je da postanemo ponovno oprezniji.

Svakoga dana sve smo više brzaca prelazili u kajaku, iako je bilo rizičnih prijelaza, što za nas, što za kajak. Naletimo li na kamen u rijeci pri ovoj brzini planinskoga Dunava, naš put završava u trenutku. Ovo je ujedno bilo i naše prvo prevrtanje u tri godine otkako veslamo zajedno i iskreno, nije bilo zabavno. Malo smo

Dunav potočić

svoj toj strci ispalo nam je veslo i otplovilo, a također smo izgubili i jedan šešir. Nažalost, šešir je trajno izgubljen. Zaglavljeni u šiblju, izlazimo iz čamca i guramo ga dok je jedno od nas vani, a drugo u čamcu. Zbog jake struje stalno smo na oprezu. Uspjeli smo izaći iz toga granja, a također i nekoliko kilometara nizvodno pronaći veslo.

U gradu Hundersingenu očekuju nas dvije brane. Izvlačimo kajak na obalu, stavljamo ga na kolica i obje brane prelazimo hodajući. Kod ulaza u Dunav iza druge brane i mosta snažan je brzac. Izgrađen je tako da s obiju strana ima zidić, a u sredini rijeke je prolaz, no nije bio za naš dvosjed. Iza brzaca ulazimo u Dunav.

46

uznemireni. Pohvatali smo jabuke po Dunavu, iscijedili vodu iz čamca i shvatili da smo opet ostali bez vesla, drugi put danas. Po obali smo prešli sporni brzac i kada smo ušli u čamac, snaga toga brzaca opet nam je ulila vodu u čamac. Nadamo se da smo za danas odradili problematične situacije i da možemo mirno dalje. Dunav i dalje plovi jako brzo i na dijelovima jedva prelazimo zbog niskoga vodostaja. Čamac često dodiruje dno i čuje se struganje šljunka. Najveća brzina koju smo danas postigli je 13,1 km/h, a prosječno plovimo 7 km/h.

Kod mjesta Binzwangen izvlačimo čamac radi brane. Susrećemo dvije djevojčice koje šeću sa psom i raspitujemo se za restoran.

One nas upućuju u restoran na teniskim terenima. Vlasnik restorana je Srbin, a zaposlenici su srpskoga i hrvatskoga podrijetla. Počastili smo se lijepim ručkom, odrescima i pivom.

Nakon stanke Dunav je i dalje veoma brz, 9-13 km/h. Ostatak dana plovidba protječe mirno.

Kod plovidbe kroz selo iznenadili su nas konji koji su se zaputili u rijeku kada su nas vidjeli. Na kraju su ipak odustali, ali nije nam bilo svejedno. Nailazimo na neobilježenu umjetnu prepreku koja je stvarala pravilnu rolu. Izlazimo i na kolicima vozimo kajak po biciklističkoj stazi u šumi. Vraćamo se veslanju, no ne zadugo. Izlazimo jer se u Dunavu nalazi padina i plitki brzac koji završava stepenicama. Nastavljamo plovidbu kroz šumovit kraj i prolazimo nebrojene brzace. Čekaju nas još dvije brane u gradovima Riedlingen i Rechtenstein.

U gradu Rechtenstein jako su lijepo uređeni izlazi za kajakaše. Nakon toga ulazimo u uski i divlji Dunav. Opet susrećemo mnogo dabrova u predvečerje. Tražimo mjesto za noćenje, no ne uspijevamo u tome. Veslamo do 21 sat i na kraju noćimo na livadi u selu Munderkingen.

Ujutro na Dunav krećemo kroz dvorište jedne kuće jer drukčije nismo mogli zaobići branu. Na prvom brzacu užetom spuštamo čamac. Tijekom jutra bezuspješno tražimo neki restoran u kojem bismo popili kavu. Sljedeću branu zaobilazimo kroz pritok. Izlazak za kajakaše opet je označen strelicama te je jasan putokaz kuda treba proći i ući u rijeku.

Krećemo pritokom, ali je on neobično brz. Nalijećemo na brzac sa zidićem. Na samom zidiću moramo izaći van, jer bismo mogli slomiti čamac. Danas osjećamo težinu puta i veliki umor. Veslamo do iduće brane u gradu Ofningenu i tu radimo stanku za ručak. Bezuspješno pokušavamo naći kafić ili restoran, sve je zatvoreno. Ova brana se nalazi desno od glavnoga toka, tako da ju zaobilazimo rijekom.

Slijedi ogromno akumulacijsko jezero koje je stanište mnogobrojnim pticama močvaricama. Na kraju jezera opet je brana i moramo izvuči čamac. Ovdje susrećemo starijega gospodina koji je odlučio preveslati dionicu od Tutlingena do Istanbula. Za to si je uzeo tri mjeseca. Pomažemo mu podignuti čamac iz rijeke. Starac je slaboga tijela i jako se muči kod dizanja čamca na kolica. Razmišljamo o tome kako je samo uspio dospijeti sam do ovdje. Od Tutlingena do ove brane čamac je morao dizati barem 50 puta. Zajedno ćemo veslati do iduće brane. Gospodin je jako nezadovoljan južnom Njemačkom i kaže da je ovaj kraj užasno neuređen za kajakaše. Nama je to neobično, jer smo jako sretni budući da je sve dobro obilježeno i brzo se prolaze brane.

Prethodne godine morali smo prvo istraživati

rekreacija kuda ćemo prenijeti kajak. Naš suputnik kaže da je ovo njegovo životno putovanje. Ima brz karbonski kajak i odlična vesla. No, ono što je zabrinjavajuće, čini nam se jako slab fizički.

Namučio se kod dizanja čamca na kolica i to još uz našu pomoć. Nakon Ofningena Dunav postaje dublji i širok, ali je i znatno usporio.

Na sljedećoj brani opet pomažemo starcu izvuči kajak. Pomogli smo mu spustiti kajak i otišli smo. Misteriozni gospodin sve to radi polako, ali on ima brži kajak pa nas lako stiže. Iza spomenute brane Dunav ima brzace i na dijelovima je plitak. Na trećoj brani, prije Ulma, opet nas sustiže naš prijatelj. Ponovno mu pomažemo izvući kajak. Napor koji ulaže u ovo izvlačnje čamca je ogroman. Fascinantna je ljudska volja. Kad smo stigli u Ulm, potražili smo mjesto za kampiranje u kanu klubu. No, promašili smo ga, pa se vraćamo par kilometara veslajući uzvodno.

U klubu Ulmer Kanufahrer, koji se nalazi u novom Ulmu, plaćamo kamp plac samo 10 EUR po osobi. U ostalim klubovima stranci ne mogu kampirati. Predvečerje provodimo razgledavajući Ulm. Gradić ima kanale i uske visoke zgrade te podsjeća na Amsterdam i Veneciju. Najveća i najpoznatija znamenitost Ulma je svakako ogromna gotička katedrala, izgrađena u 15. stoljeću. Zanimljiva je i gradska knjižnica koja je u obliku piramide, a građena je od stakla. Dunav u okolici Ulma jako je vjetrovit.

Do sada smo općenito imali dosta vjetrovite dane, ali i sunčane. Ulm je grad koji je ostavio dojam multikulturalnosti. Mnogo mladeži okuplja se uz Dunav, zabavljajući se na šetalištima.

Večer završavamo šetnjom po centru i pivom u tradicionalnom njemačkom restoranu.

Ulm-Passau

Ujutro, nakon buđenja, odlazimo na kavicu i obavljamo nabavku namirnica. Lagana kišica je padala sinoć, a nastavlja povremeno i dalje. S veslanjem počinjemo oko 10 sati. Susrećemo veslače koji treniraju i prvi turistički brodić.

Nakon što smo prošli devet brana, našli smo se u velikom akumulacijskom jezeru. Često bi uznemirili ribe koje su nam djelovale veliko.

Nakon Dillingena su sljedeće 2-3 brane imale kose prilaze za veslače. Takvi prilazi nam mnogo olakšavaju prijenos kajaka. Upozorenja za brane nalaze se nekoliko kilometara ispred s obaveznim smjerom izlaska za veslače. Približavajući se brani u Höchestadtu ugledali smo kola Hitne pomoći koja su baš odlazila. Odmah smo pomislili na gospodina s kojim smo jučer veslali. Ipak, nadamo se da je on otplovio. Pomalo uznemireni, večeras noćimo u Höchestadtu na brani, nedaleko sela.

Osmoga dana se budimo u 6 sati i kre-

Ulmski kanali

ćemo s veslanjem u 7 sati. U rano jutro diže se sumaglica na površini rijeke, jer je zrak je hladan, a voda jako topla. Danas nam je cilj doći u Ingolstadt do 18 sati radi otvaranja TID regate. To znači da bismo trebali preveslati 75 kilometara. Zvuči neostvarivo, no svakako ćemo pokušati. Uskoro ostajemo bez baterija za GPS pa u Donauworthu odlazimo u nabavku. Slijede brzaci i moramo spuštati kajak na užetu. Danas smo postigli najveću brzinu od 13,5 km/h. U popodnevnim satima dolazimo do oznake za četiri brane i znamo da sad slijedi zahtjevan dio veslanja po velikim akumulacijskim jezerima. Spomenute četiri brane nemaju uređene prilaze za veslače, pa nas i to dodatno umara. Zanimljivost je da se dosada nismo susreli ni s jednim komarcem,

Katedrala u Ulmu

no, na drugoj od četiri brane bit će ih mnogo. To je ujedno i jedino mjesto na cijelome putu gdje su nas gnjavili komaci. Njemačka izgleda jako kvalitetno zaprašuje. Prolazimo kroz Neuburg an der Donau i noćimo ispred treće brane. Iscrpljeni smo od cjelodnevnoga veslanja i zahtjevnih prijelaza brana te shvaćamo da nećemo stići do Ingolstadta. Žapci svojom pjesmom uljepšavaju sunčev zalazak.

Pjev ptica, zujanje kukaca i poneki buć ribe dojmovi su dana na zalasku. Primjećujemo i prve dunavske galebove. Noćimo na nasipu.

Nedostaje nam naš mačak Zum Zum, razmišljamo o njemu.

Iduće jutro se budimo u 7.30, ali danas smo odlučili ne žuriti se. Sušimo stvari i krećemo negdje oko 10 sati. Ujutro slušamo orkestar žaba i gledamo patku koja je u lovu na ribu. Prelazimo treću branu. Između treće i četvrte brane susreli smo mnogo veslača jer je u blizini sportski centar. Oko 13 sati ulazimo u Ingolstadt i raspitujemo se gdje se nalazi klub. Pitamo vodočuvare za pomoć kao i kupače na nekoj plaži, no nisu sigurni da znaju o čemu govorimo. Na kraju prepoznajemo mjesto na kojem se nalazi klub po zastavi TID-a.

U klubu susrećemo oko desetak ljudi koji ne pokazuju nikakav interes za nas, naprotiv neljubazni su i nezainteresirani. Stavljamo baterije na punjenje i raspitujemo se za dućan radi nabavke hrane. Gospodin Richard nam nudi pomoć i odvozi nas na prvu benzinsku postaju da si obavimo malu nabavku. Po povratku svi odlaze bez pozdrava, osim gospodina Richarda koji nam govori kako treba zatvoriti ulaznu ogradu i pozdravlja se s nama. Mi ručamo i malo odmaramo u klubu. Oko četiri sata krećemo na rijeku. Uskoro susrećemo našeg poznanika iz Ingoldstadta od prije devet dana koji je oduševljen što nas ponovno susreće na našem putu. Nadamo se da ćemo ga inspirirati da i on krene na jedan takav put kao što smo mi. Uskoro dolazimo do još jedne brane, oko 10 km udaljene od Ingolstadta. Dobro napredujemo jer je Dunav brz. Nailazimo na riječne znakove s oznakom 20. Radi se o kamenom zidu u rijeci koji je opasan za niskoga vodostaja. Još dva puta izlazimo na pojedinim dijelovima uz ovaj znak, jer je vodostaj jako nizak, a struja jaka. Naučili smo se oprezu prije nekoliko dana i nismo spremni na nova prevrtanja. Večeras smo vidjeli ogromnog dabra u rijeci, za kojeg smo isprva mislili da se radi o deblu. Noćimo na malenom šljunčanom otočiću s desne strane. Pitamo se hoće li vodostaj ostati isti, jer je otočić visok samo kojih 10 cm. Rekosmo, riskirat ćemo ovoga puta.

Ujutro je naš otočić i dalje ovdje. Razina rijeke nije se digla. Ulazimo u kajak i veslamo.

47

rekreacija Ubrzo dolazimo do klisura koje nas jako podsjećaju na one Đerdapske. Ugledali smo i prve male turističke brodove koji plove od Weltenburger Klostera do Kelheima. Krajolik kroz koji prolazimo je prelijep. Dolazimo do gradića Kelheima. Grad je najpoznatiji po Befreiungshalle („Dvorana oslobođenja”) povijesnom spomeniku u obliku okrugle kupole koji se nalazi na brijegu Michelsberg. Razgledavamo grad i kupujemo novi šešir, jer nam je prethodnog Dunav oduzeo. Ručamo u restoranu te obavljamo nabavku. Nakon odlaska iz Kelheima veslamo nekoliko kilometara i smještamo se na plažicu u hladovinu, jer je sunce prejako.

Oko 16 sati nastavljamo i susrećemo prve dvije teglenice na našoj ovogodišnjoj ruti, a uskoro i prve glisere. Dolazimo do brane ispred Regensburga, ona ima kanal za veslače tako da ne moramo izlaziti van. Kanal je zapravo premosnica s naglim padom, ali na dnu je umjetna trava koja usporava kajak, tako da je jako sigurno. Ovo je prvi dan u kojem nismo koristili kolica, ali i zadnji takav na ovome putovanju.

Noćimo 5 km ispred Regensburga.

Klosterschenke Weltenburg

Jedanaesti je dan našega putovanja. U jutrošnjoj plovidbi Dunav postaje masivan i jako širok, upravo onakav kakvoga pamtimo. Raspitujemo se za kanu klub gdje su noćili TIDovci i uskoro dolazimo do njega, nalazi se na desnoj strani. Susreli smo zadnjega TID-ovca, dečka iz Ulma koji vesla kajak na napuhavanje.

Pitamo ga za restoran ili kafić i preporuča nam da odemo do centra Regensburga. Odvajamo se od njega jer smo brži. Dolazimo do brane, opet postoji kanal za veslače i spuštamo se po njemu. Spust je uzbudljiv, ali nije sto posto siguran. Postoji mogućnost prevrtanja radi jake struje, budući da je kanal poprilično uzak.

U Regensburgu kajak ostavljamo na šljunčanoj plaži i odlazimo u razgled grada. Grad ima most iz srednjega vijeka, koji je upravo u postupku obnove i katedralu veličanstvenih dimenzija koja predstavlja glavno djelo gotičke arhitekture u Bavarskoj, a stari dio grada je na

48

popisu UNESCO-ve svjetske baštine. Grad je malen, no prepun je turističkih grupica koje dolaze u njega brodovima. Pijemo kavu na glavnom trgu ispred katedrale i koristimo Internet.

Veslanje nastavljamo oko podne, ali samo 12 km do plaže nasuprot njemačkoga Partenona. Radi se o građevini Walhalla iz 1842. koja je skupa kopija Partenona podignuta kao Teutonski hram. U stanci za ručak uživamo u ogromnom zdanju grčke civilizacije koji su Nijemci podigli u čast njemačkoga patriotizma i veličine. Do Wallhalle dolaze mnogobrojni turistički brodovi.

Ovdje se okreću i vraćaju u Regensburg, a neki puštaju turiste u razgled.

Oko 16 sati nastavljamo dalje. Ispred brane veliko je akumulacijsko jezero u kojem smo primijetili zijev riba.

Naime, svako malo ribe su se dizale na površinu vode što je pokazatelj da je jezero siromašno kisikom. Dolazimo do iduće brane koja ima izlaz na lijevoj strani te je potrebno koristiti kolica. Na obali je spremnik s velikim kolicima za kajake, tako da se oni kajakaši koji ih nemaju, mogu poslužiti. Država je to u kojoj se kajakaši doista osjećaju dobrodošlo. Susrećemo ribiča na drugoj strani brane koji u šali pita namjeravamo li mi to već danas doći do Linza. Također nam govori o gradu Passau, gradu na tri rijeke, te njegovoj očaravajućoj ljepoti.

Passau smo svakako namjeravali posjetiti.

Naime, danas smo se pomirili s činjenicom da nećemo u 15 dana uspjeti doći do Beča, već samo do Linza. U predvečerje plovimo između suhih stabala i panjeva u vodi. Predvečernji odraz neba u rijeci odiše mistikom. Otočići i plaže su prelijepi. Nakratko stajemo i odlazimo u selo po vodu. Veslamo do 21 sat. Danas smo napravili skoro 50 km. Noćimo na desnoj obali gdje je pokošena trava. Ovdje se nalazi mnoštvo ptica, zečeva i jedna bara sa žabljim pjevačima. Vidjeli smo i dva laneta kod rječne oznake kilometra. Noću pada kiša.

U jutarnjim satima pada lagana kiša. Danas

Walhalla

nam je cilj napokon sustići TID regatu. Cijelo jutro je obilježeno laganom do umjerenom kišom. Takvo vrijeme nam jako odgovara za veslanje. U jutarnjim satima susrećemo velik broj teglenica. Dolazimo do brane ispred grada Straubinga. Na lijevoj strani postoji kanal za veslače, pa ne trebamo izvlačiti čamac. Uskoro se nalazimo u gradu Straubingu. Od ribiča saznajemo da grad ima dva veslačka kluba. Dolazimo na mjesto gdje danas odmaraju veslači TID regate. Ima oko 100-tinjak čamaca.

Odlazimo u kraći razgled grada i na kavicu. Nakon šetnje gradom, vraćamo se veslanju. Veslamo oko pola sata kada počinje oluja; bočni vjetar je prejak pa stajemo na obalu i sklanjamo se pod drvo. Pokrivamo se gornjim dijelom šatora jer je pljusak snažan. Ovdje ostajemo oko jedan sat. Kada kiša smanji jačinu, krećemo, no ubrzo se opet pojačava. U dva navrata stajemo na obalu i pokušavamo pronaći trgovinu, ali to nam ne uspijeva, jer nigdje nema ljudi, budući da kiša pljušti. Danas smo pokisnuli točno pet puta.

U poslijepodnevnim satima ulazimo u grad Degensdorf. Pomalja se sunce i pojavljuje se prelijepa duga. Pristajemo u kamp i raspitujemo se za trgovinu, no saznajemo da ništa od toga jer Dunav ne prolazi kroz centar grada.

Nalazimo se u industrijskoj zoni i lučkom dijelu grada. Denensdorf je industrijski grad koji je najpoznatiji po tvornici kamiona Man čiju smo ogromnu utovarnu luku vidjeli. Noćimo kilometar nizvodno od grada, na širokoj šljunčanoj plaži. Negdje u popodnevnim satima obale su postale šljunčane, identičnoga izgleda kao prošle godine kroz Austriju. Nedaleko naše plaže, ribič je lovio ribu u plićaku, pretpostavljamo pastrvu. Noć je bila jako hladna.

Smrzavali smo se, iako smo spavali u jaknama i u vrećama za spavanje.

Trinaestoga dana našega putovanja jutro započinjemo s pogledom na maglicu iznad rijeke. Veslamo jedan sat i zaustavljamo se u restoranu na kavi. Krećemo dalje i prioritet nam je pronaći trgovinu jer smo ostali bez na-

rekreacija

Povijesni vodostaji Dunava

mirnica. Kupnju obavljamo u selu Hofkirchen.

Nakon ručka odmaramo na obližnjoj plaži i tada vidimo plivača koji pliva po sredini toka Dunava. Hrabar pothvat budući da je struja jako snažna, a i brodovi prolaze svako malo.

Predvečer dolazimo u akumulacijsko jezero i Dunav je jako spor. Prolaze putnički brodovi koji dižu visoke valove. U jednom trenutku tri su broda pokraj nas. Jako smo umorni, a brodovi nas dodatno umaraju, pa stajemo i noćimo na lijevoj strani u blizini sela. Gledamo zvijezde i pijemo vino. Noć nije prehladna.

Budući da smo noćili pokraj šetališta uz Dunav, prvo krećemo u potragu za kafićem, ali ubrzo odustajemo jer je selo udaljeno.

Startamo s veslanjem i za 10 kilometara smo u Passau. Pristajemo u Passau i nailaze prvi TID-ovci. Oni danas veslaju do grada Erlaua. U Passau prvo sjedamo u grčki restoran na kavicu. Krećemo u razgled grada. Najfascinantnija je crkva s ucrtanim vodostajima Dunava kroz prošlost. Godine 2013., kada smo se spremali na veslanje ove rute, Dunav je dosegao drugi najviši vodostaj u povijesti. Sada razumijemo zašto su nam Nijemci zabranili veslanje te rute prošle godine.

Passau ima zanimljivu katedralu bijelo-zelene boje i staru utvrdu iznad grada.

Rijeka Il ulazi u Dunav i mijenja mu boju.

Budući da se radi o planinskoj rijeci koja protječe vapnenačkim stijenama, ona je mliječno-bijela.

Vapnenački sadržaj iz planina u Passau ulazi u Dunav i posvjetljuje ga. Ta boja će ostati sve do Linza. Nakon Passaua krajolik se naglo mijenja, sada nas okružuju visoke planine obrasle šumama između kojih vijuga Dunav. Upravo nam promijenjeni krajolik govori da smo blizu Austrije. Prelazimo prvu branu u Austriji. Zaustavljamo se u Wesenuferu na pivi, a to je mjesto neposredno prije jakog vijuganja Dunava. To zaokretanje Dunava je obilježeno

i na kartama uz Dunav, na poučnim stazama.

Broj glisera se povećava, a njihovo ponašanje sve je nepristojnije. Ne samo da ne uspore kao u Njemačkoj, već i pojačavaju brzinu. Čini nam se da smo jako blizu Balkanu. Još je jedna promjena vidljiva. Sve je više kamp naselja uz Dunav. U ovom planinskom dijelu miris prirode je doista očaravajući. Predvečer smo vidjeli dva dabra, a noću smo čuli glasanje lisice iz obližnje šume. Noćimo na lijevoj obali, na 2180. km. Pred jutro čujemo pretrčavanje srna, jer je kojih desetak metara iza našega šatora u šumi postavljeno hranilište za srne i jelene.

Passau-Beč

Sutradan krećemo oko 8 sati i nakon nekoliko kilometara stajemo u selu na kavici s lijeve strane. Austrija je prepuna ovakvih vikend naselja ili turističkih sela s ugostiteljskim objektima. Tijekom jutra nailazimo na niz kamp naselja. Mnogo ljudi ovdje provodi vrijeme uz Dunav pecajući, kampirajući ili vozeći bicikl. Prelazimo pretposljednju branu prije Linza. Stajemo na ručak u selu Aschach an der Donau s desne strane. Jedemo pastrvu sa suncokretovim sjemenkama i bečki odrezak.

U Austriji ima mnogo skijaša na vodi i skuteraša. Pozdravlja nas skijašica s dugom plavom kosom koju ćemo susresti još jednom u Linzu.

Prelazimo i zadnju branu s lijeve strane prije Linza. Izvukli smo kajak na kolica i tražili smo kosi prilaz za ulazak u Dunav. Pritom smo pronašli jezerce koje bi bilo zgodno za ulazak.

No, prišao nam je veslač i kazao da je ulazak u jezero bio prije 2 km. Na tome jezeru ima mnogo kupača i održava se natjecanje u veslanju vikinških lađa. Približavamo se Linzu.

Mnogo je skutera, skijaša na vodi, veslača, ali i putničkih brodova. U Linzu je turistička atrakcija brz crveni gliser koji vozi turiste.

Toliko je brz da uopće ne ostavlja valove za sobom. U Linzu odlazimo u klub EKRV Donau Linz i pitamo možemo li ostaviti kajak ovdje na 20 dana kada ćemo se vratiti odveslati dionicu Linz-Beč. Gospodin koji je trenutno u klubu je s Kosova i dobro govori hrvatski.

Dogovaramo s njim da možemo ostaviti kajak i odlazimo na željeznički kolodvor. Krećemo natrag u Donaueschingen po auto. Kupili smo karte za München i Ulm. Nažalost, u Ulmu smo morali čekati jutro, jer prvi vlak za Dona-

ueschingen polazi tek u šest sati ujutro. Dolazimo u Donaueschingen oko 9 sati i slijedi cjelodnevna vožnja do Zagreba.

Nakon 20 dana vraćamo se natrag na Dunav završiti našu ovogodišnju rutu. Automobilom smo došli do Manswortha i vlakom otišli do Beča. Bečkom podzemnom došli smo na Zapadni kolodvor s kojeg vlak vozi za Linz.

Vožnja je trajala oko 2 sata. U Linz smo došli oko 10 sati. Nakon lagane šetnjice gradom i jutarnje kave, zaputili smo se u kanu klub. Naš čamac čekao nas je na mjestu na kojem smo ga i ostavili. Nazvali smo gospodina Kurta s kojim smo dogovorili čuvanje kajaka. Na kraju nismo trebali ništa platiti, zahvalili smo se i zaputili na rijeku. Dunav je kod Linza jako nemiran, valovit i uzburkan. Prolazi mnogo glisera i teglenica. Brzina Dunava s našim veslanjem je oko 13 km/h. Nakon izlaska iz industrijske zone Linza, plovimo pokraj ogromnih brda šljunka. Veslamo do brane i izlazimo na desnu stranu na mjestu gdje su stepenice. Našli smo se u ograđenom dijelu hidrocentrale. Ograda je zaključana, ali pokraj nje se nalazi telefon kojim zovemo portira i on nam otvara ogradu.

Iza brane radimo stanku za ručak jer je jako vruć dan. Poslijepodne se vraćamo u rijeku tek nakon 16 sati. Na idućoj brani, baš u trenutku kada vozimo čamac, dolazi oluja. Pojavio se jak vjetar i munje. Odlučujemo ne nastaviti dalje radi jakoga vjetra. Noćimo u šumarku u mjestu Wallsee. Noću pada lagana kišica.

Nešto smo naučili od TID-ovaca. Rano buđenje garantira nam veći napredak kroz dan.

Danas smo se probudili u 6 sati i već u 7 smo u rijeci. Pokraj šumarka u uvalici bagerima na brodovima vade pijesak od 5 sati ujutro. Radi buke nismo ni mogli ostati dulje spavati. Krenuli smo iz uvalice, a brod za vađenje šljunka polako je plovio za nama. U jednom trenutku nas je prestigao, tada se naglo okrenuo i krenuo u smjeru iz kojega je došao. Zbunjeni smo ovim njegovim potezom. Pri tome je digao poprilično neugodne valove. Zaustavljamo se u selu Grein. Mjestašce Grein je veoma živopisno, a najveća znamenitost mu je dvorac Greinburg izgrađen u 15. stoljeću. Ovdje pijemo kavu i jedemo ukusan gulaš od divljači. U gostionici stječemo novoga prijatelja, njemačkog ovčara, s kojim se igramo bacajući mu češer. Pokraj kafića nalazi se kamp koji je

49

rekreacija Dvorac Aggstein

omiljeno odredište za bicikliste. Također u mjestašcu Grein vozi trajekt na drugu stranu gdje se nastavlja biciklistička staza. U Greinu odlazimo u nabavku, jer su velike trgovine udaljene samo 1 km od obale.

U daljnjoj plovidbi dolazimo do brane u Ybbsu. Nakon brane Dunav je ponovno jako brz. Plovimo 14 km/h. Krajolik u Austriji je jako impresivan: mala romantična sela obljubljena su visokim obroncima. Uz Dunav cijelo vrijeme vodi biciklistička staza. U poslijepodnevnim satima pojačava vjetar, a valovi postaju sve viši i neugodniji. Pred branom Melk izlazimo na desnu stranu. Uređen je prilaz za veslače koji vodi u obližnje jezero i nakon još jednoga prijenosa kajaka vraćamo se u Dunav.

Stift Melk je fascinantan benediktinski samostan izgrađen u baroknom stilu koji je ujedno i jedan od najpoznatijih samostana na svijetu, a bio je Napoleonovo sjedište u Austriji.

U nastavku plovidbe Dunav je brz i uskoro se nalazimo ispred dvorca Aggstein koji datira iz 12. stoljeća. Fotografiramo dvorac i ne sluteći opasnost. Ispred nas nalazi se stijena u Dunavu, lijevo je oznaka crvenom bovom, a lijevo od svega iz suprotnoga smjera nailazi putnički brod. Krivo smo procijenili kada smo htjeli proći između dvorca i stijene u rijeci. Pokušavamo zaobići stijene, ali shvaćamo da neće ići. Nalazimo se u teškoj situaciji, zarobljeni smo u mreškanju, a ispred nam prijeti stijenje. Okrećemo se i veslamo uzvodno. Upregnuli smo svu snagu koju imamo i radimo duge zaveslaDürnstein

50

je, ali uzalud. Silina Dunava je prevelika.

Nakon nekoliko minuta beznadnoga veslanja do nas dolaze još i valovi koje je prouzročio putnički brod. Odlučujemo se pustiti uzvodno, pa što bude. Uspijevamo prijeći između bove i stijena. Prolazimo s lijeve strane stijena i napokon smo na sigurnom. Polako postajemo svjesni opasnosti koja nam je zaprijetila.

Kriva procjena skoro nas je stajala nesreće.

Radi brzine Dunava danas smo odlučili oboriti rekord. Preveslali smo 72 km. Iza mjesta Spitz ponovno se pojačava vjetar i kiša. Noćimo na pješćanoj plaži s desne strane. Nalazimo se u austrijskoj dolini Wachau koja ima mnoštvo terasastih vinograda na brdima i jedno je od najvećih turističkih odredišta u Donjoj Austriji.

Iduće jutro krećemo rano, u 7 sati već smo u rijeci. Plovimo vrlo brzo, a nadmorska visina pada. Prolazimo gradić Dürnstein koji je već iz daljine prepoznatljiv po plavom tornju crkvice.

Zaustavljamo se u Kremsu na kavi, kupujemo pecivo i vino. Čekamo da se kiša malo smiri, pa nastavljamo dalje. Kod ukrcaja u kajak prolaze dvojica kanuista. Na 2000. kilometru izlazimo iz čamca i radimo fotografije. Dolazimo do pred branu, a mala barkica nas jedva sustiže koliko smo brzi. Pozdravljaju nas i fotografiraju. Branu prelazimo s lijeve strane. Nakon jednosatnog odmora, čeka nas brza plovidba uz oprez jer u ovome dijelu ima dosta limana pa je plovidba malo neugodna. U poslijepodnevnim satima prelazimo još jednu branu. Ispred brane prestiže nas švicarski brod koji diže ogromne valove koji sami sebe preklapaju. Imali smo sreće da se nismo prevrnuli. Zapravo, u zadnji smo se tren okrenuli u pravcu obale i to nas je spasilo. Da nam je prednji dio kajaka bio usmjeren prema brodu, valovi bi nas sigurno preklopili. Izlaz ispred sljedeće brane je uređen s desne strane. Ulazi se u jezero, pa se izlazi u rukavac Dunava.

Ovoga puta smo željeli izbjeći označeni izlaz za kajakaše, jer smo zaključili da smo brži ako idemo ravno na branu. Noćimo na pješćanoj plaži s desne strane. Pijesak je jako mokar jer je neposredno prije našeg

dolaska padala kiša.

Danas je devetnaesti dan naše povidbe, a ujedno i posljednji dan. Jutros startamo 10 minuta prije 7 sati. Ovo je dosada definitivno najranije. Plovidba je veoma mirna, prolazi samo nekoliko teglenica prema nama. Uskoro dolazimo do prvoga mosta u Beču. Tamo su usidreni brojni putnički brodovi, između ostalih i onaj švicarski koji nas je jučer skoro prevrnuo. S lijeve strane Dunava nalazi se sidrište za ribarske lađice koje imaju mreže.

Plovidba kroz Beč je mirna, a prema izlazu iz grada se malo pojačava vjetar. Riječni promet je iznenađujuće rijedak, najvjerojatnije jer je tek 8 sati. Dunav kroz Beč je nadsvođen mnogobrojnim mostovima; željezničkim, cestovnim i pješačkim. Prolazimo pokraj sidrišta za inter city linere i hidro glisere. Dunav svoju brzinu na 10 km/h tek malo smanjuje pred samu branu. Brana ujedno znači da smo blizu ovogodišnjem cilju. Odlučujemo se izaći na desnu stranu uz koju vodi biciklistička staza.

Komora za brodove također je s desne strane.

Hodajući biciklističkom stazom, desno od nas je ogromno skladište gdje se vrši utovar robe s brodova na vlakove. Odlazimo u lučki buffet na doručak i kavu jer smo ostali bez snage.

Nakon kratkoga odmora veslamo još par kilometara i dolazimo do 1915. km.

Prepoznajemo kućicu kod koje smo prošle godine startali i iskrcavamo se. Zadovoljni smo jer smo uspješno spojili i ovu rutu. Ostaje nam još samo jedna: Đerdap - Crno more.

Veselimo se novoj pustolovini i velikom trijumfu. Pješice odlazimo do Maswortha po automobil, utovarujemo čamac i slijedi vožnja za Zagreb.

Veslaju i pišu Kristina Jug i Mario Prkačin

Mario Prkačin i Kristina Jug, Dvijetisućiti kilometar

rekreacija

Zimski spust

Naše rijeke, naše blago S

tigao je poziv za šesti Zimski spust 2015.

Nije dilema ide li se ili ne, nego kako do Varaždina i 'ko što vesla. Nakon malo mejlanja i kombiniranja, ukrcali smo se u kombi, ubacili opremu za raft i fiijuuu.

Kad stignete na Dravske bazene najviše veseli vidjeti staru ekipu mladih i svih koji se osjećaju mladima. A budimo iskreni, vesele i legendarni klipići,... a i gulaš na kraju. Puno pozitive i smijeha na jednom mjestu. U našoj sivoj današnjici, neprocijenjivo! Dok smo navlačili nekoliko slojeva opreme (tamo negdje kod petog sloja prestaneš brojati), primijetili smo veliki broj GSS-ovaca. Vjerovali smo da imaju pokaznu vježbu, jer zašto bi ih bilo tako puno? He, uskoro smo saznali na vlastitoj koži!

Do samog starta vozili smo se malo busom, a malo na noge. Obje verzije su dušu dale za obogatiti svoju vicoteku. Slijede važni zadaci prije spusta – priprema čamaca, Nikola daje službene upute „zlu ne trebalo“ o ponašanju na vodi i zajednička fotkanja za arhive, uspomene, Fejsbuke i ...

Osim nas zabundanih, tako da smo se jedva micali, u raft smo ubacili: poneku limenku (oprema najiskusnijih…), kiflice, čokoladne napolitanke, malo „kamilice“ i najvažnije, utrpali u džepove fotiće. Dobro, ni vesla nismo zaboravili. Krenuli smo, onako rutinski, kao stara ekipa koja će to sve lagano uz zezanciju. Išlo je lako - do prvog plićaka i brzaka. Nije trebalo dugo i uvjerili smo se zašto su organizatori pozvali toliko spasioca. Nije da se izvrtalo, ali nije bilo ni predaleko. A ekipa puno.

Drava je ove zime plitka i brza, a kamenje sklisko. Mi pomalo iznenađeni. A naši zimski rafting novaci, Stjepko i Jadranka, vole izazov!

Eto im ga! Besplatno i još dobiš gulaš na kraju.

Ovako je to nekako išlo – prvi brzac, izađeš i uđe ti malo vode u čizme; drugi… još malo vode u čizme i tako redom… Pero nije imao živaca za tu tehniku. On to voli muški – odjednom. Badava smo ga uvjeravali da kupanje u Dravi, u siječnju i nije nešto. A on, nakon prisilnog kupanja, nešto nije bio raspoložen za razgovor. Sve dok ga suhom odjećom nije spasio punoljetni I. F.(??) iz Siska. Siščani su zakon!

Njima nikad nije hladno. Zahvaljujući toj znanstvenoj činjenici, Pero nam je dobio boju i vratio „izgubljeni u Dravi“ osmijeh na lice.

Najiskusniji Vinko i Zdeslav su, lijepo rečeno, naježili. Ma ne, nema ježeva u Dravi. Iz našeg ekipe je uvijek netko imao razlog da ne izlazi, baš sad, iz rafta… il' se mora jest', piti, fotkati, hitno ispričati vic… Njih dvojica nisu tražili razloge. Iskakali su i izvlačili nas iz plićaka, baš svaki puta. Usput su razvili maštovite tehnike izbacivanja Drave iz čizama. Do izlaska ovoga broja Kanua, nitko nije niti jednom

čuo da su rekli kako im je hladno. Hvala, čeličnim mladićima!

Da ne bi ispalo da nam je bilo loše… A ne!

Hladnoća nije pokvarila ljepotu pejzaža. Uživali smo u još netaknutoj, divljoj prirodi, gnijezdima lastavica bregunica, granama i deblima obrađenim strujom rijeke ili zubićima skrivenih dabrova. Šarenilo raznih čamaca, dobacivanja, pjesma i smijeh glavna je svrha ovakvih akcija u kojima je cilj stići kad - tad, ali najbolje dok još ima graha. Zabavljajući se „tko će prvi pročitati znak za kilometre“ (pobjeda je važna, jer znači da imaš manju dioptriju) laganini smo došli nazad do Dravskih bazena.

Hrpa fotki i videosnimaka dijeljenih na Fejsbuku (eto dobre strane društvenih mreža) zauvijek će puno živopisnije govoriti od ovih redaka… a bilo je puno uživancije između gužvancije. J Preporučamo se do godine.

Naše rijeke, naše blago!

Branka Dimić

Vinko Mijočević, Nada Grčić, Stjepko Kokić, Zoran Perišić, Branka Dimić, drugi red s lijeva Lidija Audi Tajić, Zdeslav Karlovac, Zdeslav Tajić, Jadranka Vlašić, Maja Perišić

51

rekreacija

TID 60 Šturovo ovaj put privatno

U

jutro smo se skupili kod mene u Zaprešiću, Branko Lovrić je i ovaj put stavio na raspolaganje VW makinu i put pod kotače, pravac Beč, nećemo valjda onak direktno u Šturovo kod Pište i reći „Mi došli, e nejde to samo tak.“ Kao prvo pa znam ja put iz grada Zaprešića (pokraj sela Z) i do Westgate-a pa onda dalje. Kruno za volanom, Marina naviga, ja odostraga razmišljam da li da još malo prilegnem, i eto ti vraga, spetljali se mi kod Westgate-a pa umjesto za Krapinu mi natrag, fulamo Zaprešić, pa dobro petlja Jankomir nije na kraju svijeta.

Konačno jebeš tih pola vure, doći ćemo mi u Beč kad - tad, uostalom tam' nas čekaju na slalom stazi.

I ide to ko’ podmazano, ona baba s đipiesa stalno nešto žvrgla: „Skrenite lijevo, skrenite desno... proračunavam“. Povremeno ju šaljem..., i idemo mi dalje. Vinjete, kavica, dan sunčan, Beč samo što nismo već tam’. I da vidite, pa to štima ko’ po špagi. Malo jedan brike (most op.ur.) pa drugi, pa treći, dalje više ne brojim veza se javlja, dečki tu smo samo što nismo stigli. Dunav širok, još jedan brike pa desno i ti bogca nasred ceste Janos stoji i širi ruke, halt tu ste.

Parking odmah pri ruci, gastštete odmah neben bei, konobar preporuča, svinjska rebrica Sauerkraut, pivica hladna, pa hoćemo li za tri ili za dvoje na tri tanjura (dečki su to već sredili prije čekajući nas). I počne klopa, rebricama nikad kraja, a nas tri. E sada ću ja to po švapski: „Molim to fino zamotajte da nam se nađe za po putu. “ I vreme ide, opet put pod kotače, Dunav kod Bratislave, TID 2014.

52

Austrijanci vode znaju oni kraći put kroz Ungariju sve je jasno. Opet vinjete, opet autoban, ja opet straga zajebavam, gledam koje su to navike, lijevo desno polja ko’ na slikovnici, sve obrađeno, i onda mi je prekipjelo.

Lijevo desno svud uokolo zamislite, samo propeleri (Znate kaj je to? Elise. Vjetroelektrane, ma ima ih na stotine. A gdje su Vam studije utjecaja na okoliš/natur/sunce vam vaše, tko je to sve dozvolio. Smirujem živce, vadim flašu medice, uostalom nisam ja šofer).

Vreme leti, sve ga je manje, ja u nadahnuću primjećujem ti bogca pa tu smo desno trebali van s autoceste i preko Dunava na slovačku stranu. Kruno veli: „Bimbo ne zajebavaj, Austrijanci vode, pa oni znaju put!" Znaju?!

Onda još desetak kilometri Austrijanci najednom skreću na prvi parking, i mi ne znamo dalje, kažu ljudi: „Ajte vi sad prvi vi imate babu?!”

A joj, počelo se mračiti, a Kruno sad si ti na redu s onom tvojom đipies babom, ajde da te vidimo. I Krenemo mi Hrvati prvi/uvijek prvi kad treba naj…, Austrijanci za nama, put sve uži, puti, bregi pa doli pa šume pa tu i tamo koji kućerak, mrak je već pao, iza desetog brega nije više ni važno, tj. muči me smo jedan detalj, a kaj ak’ na Dunavu ne bu mosta?

Kasnimo već dobru vuru, a na Dunavu most na dve štrafte građen onak’ kak’ su to nekad delali naši stari, tisuće nitni, sve uredno ponitano. I odmah preko mosta ja preuzimam inicijativu i otvaram fenster, prva baba, ja vičem: „Gdje je hotel Panorama?" „Nen tu dum“. E moj Bimbo nikog drugog nisi znao naći nek prvu Mađaricu u Slovačkoj.

U trećem pokušaju, opet desno pa još koji kilometar, šuma levo, šuma desno, a baba đipies ispali: „Stigli ste na cilj“. ???!

Ispadam iz auta u mrak, putokaz zarastao u travu, a na dnu sasma u travi nevidljivo, strelica ulijevo „Hotel Panorama“. E moji Slovaci, vidi se gde ste još nedavno bili, no nećemo valjda o politiki.

Rikverc pa desno, pa forverc pa stotinjak metara uz brdo, levo parkiralište, puno.

Krećem hrabro na čelu kolone, dvorana puna na stolovima tanjuri, čeka se na nas i večeru.

Domaćin Pišta nas pozdravlja, atmosfera na visini i ne bi to bio ja da na koncu nisam ispalio iz prve: „Dragi Pišta, drago mi je da te ponovno vidim, ali ti moram reč’, ovoliko puta po šumama i gorama, zadnji put sam prešao (jasno bez auta) u partizanima, dok sam ratovao protiv Wermachta!“ I jeli vam svega ovog dosta? Pa baš sve detalje i ne morate znati. Bili smo i na primjerenom seoskom gazdinstvu, probali domaću ljutu i probali domaći kruh namazan s domaćom svinjskom masti s češnjakom i vince smo probali. Jezik sam si zavuzlal, dakle bez zločestih primjedbi, posle smo bili na sajmištu, Etliju sam kupio najveću kuhaču, i demonstrirao kako se pogađati na placu.

Doma smo krenuli drugo jutro preko Balatona, u klubu nas nije dočekao obećani ručak, e moj Etli!, ali kod Kotača smo opet bili doma na svojoj grudi i sjetili se one stare izreke: „Svugdje je lepo, a kod svoje hiže ipak najlepše“.

Bez zamjerke, samo za Vas zapisal Božidar Pažur – Bimbo

rekreacija

Relja Rajković, Sanjin Vobner, Ead Bečirević, Marko Beus, Zoran Marković, Jarun, 2015.

Jarun, 2015.

Kajak u KK Končar G

odina u kojoj sam imao društvo zimi, što na jezeru, što na Savi. Svake subote lijepo na vodu, a poslije na pivu. Polako, onako po ćefu, ispred Kluba. Znali su se naći i kiseli krastavci za dodatak.

Godina kad se nije išlo na bazen. Niti plivat', kamoli eskimutirat', pardon dvoje rekreativaca išlo je na plivanje tu i tam’.

Proljeće bez, za mene, značajnijih izleta kajakom, osim redovitog četvrtka i subote, Sava češće Jarun.

Varaždin se propisno odradio. Zarađene su i medalje!

No ponovili smo veslanje po Krbavskom polju. Voda do grla, domaćin, Mijo Jaić, skuhao fino jelo, vjetar opet puše i gnjavi kanuiste.

Mijo snimio filmić. Može se pogledati direktno na njegovoj stranici ili u Ličke novine.

Kad je Krka u Sloveniji narasla, išli smo čoporativno na vježbanje traverze i slično. U ljeto poneseni pričama Vinka i ekipe, otišli smo čoporativno na Kupu. Većina odveslala od izvora do Kamanja. Troje je moralo već prvi dan doma, drugi dan još dio ekipe, ali nas pet je bilo stalno na vodi. Baš lijepo višednevno druženje na vodi, odlična organizacija, preporučam onima koji ne traže dodatni andrenalin i koji žele avanturu u „kontroliranim“ uvjetima.

Dio ekipe se je vraćao na Kupu još dva puta. Puno kiše, nešto viši vodostaj, ali tko hoće taj i može - taj ima o čemu pričati.

Jesen prolazi u ritmu veslanja četvrtak/subota, osim toga svaki čeŠtefanjski spust, 2014.

tvrtak u 19.30 Kajakaške putešestvije naših članova o putovanjima svijetom na razne načine, što autom, avionom, pješke, raftom, kanuom, kajakom i biciklom. Posjećenost predavanja od 8 do 16 osoba. Nosilo se jelo i pilo i puno se moglo naučiti!

Propustili smo jesenski spust zbog toga jer je zakazala podjela informacije rekreaciji.

Zima ponovo dolazi, a ja opet sve češće sam na vodu. Pitam se gdje je greška? Naime, svi koji idu na vodu kažu da im je super nakon veslanja. A onda ih odjednom sve može odvratiti od najljepšeg sporednog zanimanja na svijetu.

Jave se, oni bi na Savu, ali ‘ebi ga, baš je Sava narasla ili slično. Ne dajte se za’ebavati, vodostaj je super, sunca više nego dovoljno, ajmo.

Poziv vrijedi i za ostale, naročito novopridošle članove. Sava je dobar poligon, vrlo siguran i nadasve lijep.

Naravno da sam veslao maraton na Savi! Naravno da sam veslao Štefanjski spust!

Ak’ sam već u kajaku, ondak bum užival na sebi primjeren način.

Danas, 8. 12. 2014., snijeg pada, strka u državi, a ja uživam na Savi...

Drugu godinu budem trideset godina slavio, otkako sam otkrio čari kajaka na divljoj vodi, jezeru i moru, ali i vrijednosti koje dobivam i dajem Klubu.

Stipe Radelić Štefanjski spust, 2014.

53

54