Alex, Dayana Evans

Činilo se da je problijedio zbog te informacije.

“Kako si uspjela saznati? I tko još zna?” brzo je upitao.

“Alex mi je rekao,” jednostavno sam odgovorila.

“Molim?” zaprepašteno je uzviknuo, “Taj idiot!”

“Hej, nemoj tako govoriti o mom prijatelju,” oštro sam ga upozorila, “Slušaj, Alex i ja se poznajemo još od školskih dana.

Istina, nismo dugo bili u kontaktu,” nemarno sam zamahnula rukom, “ali kad smo se vidjeli u baru odmah smo se prepoznali.”

“Rekla si da nisi odavde,” sumnjičavo je istaknuo.

“I rekla sam istinu. Zar se ne sjećaš kad sam rekla da sam lutalica?” upitala sam.

“Da i što s tim?”

“Pa, tu osobinu sam naslijedila od svog oca koji nije dugo mogao ostati u jednom gradu. Bio je kockar i pijanac i kad bi zapao u nevolju preselili bi se u drugi grad. Dok sam bila tinejdžerica živjeli smo ovdje nekoliko godina i tada sam upoznala Alex. Bili smo dio iste ekipe.”

Tony me i dalje sumnjičavo promatrao nastojeći procijeniti može li mi vjerovati.

“Pitaj njega ako sumnjaš u moje riječi,” namjerno sam dodala.

“I on ti je u baru rekao da je detektiv? Bez obzira što se dugo niste vidjeli smatrao je da ti može vjerovati s takvom informacijom?”

“Jest, ali samo zato jer sam već od prije znala za njegov izbor karijere. Bilo bi glupo da mi je to pokušao sakriti, zar ne?”

Još uvijek se činio napetim.

“Pretpostavljam da bi,” odgovorio je.

“Alex mi je rekao da se i on nedavno vratio u grad i da radi u postaji. Osim toga, nije mi rekao ništa više, vjeruj mi. Ali zato sam ja iskoristila priliku i ispričala mu za čudna zbivanja koje sam primijetila.”

“Kao na primjer?”

“Pa, bilo mi je čudno kad sam u jednoj od prostorija na katu pronašla Melissu zavezanu i teško ozlijeđenu. Ispričala mi je kako su je ucjenjivali sestrinim životom. To sam rekla Alexu i on 144