Žene koje su me oblikovale: Pavica Knezović Belan

Dugogodišnja novinarka i urednica kulturnih rubrika, čije tekstove o knjigama, filmovima, izložbama i događanjima rado čitamo svake subote u Jutarnjem listu, otkrila nam je koje su žene najviše utjecale na njezino formiranje

Mnogo je žena koje su ostavile trag u mojem životu, no ovdje sam se držala presudnih utjecaja u nekim formativnim godinama i važnim razdobljima.

Nastavljam lozu dalmatinskih žena, i s majčine i očeve strane. Svoju osobnost sam gradila na totalnoj suprotnosti majci Dragici, bodulici (otočanki) koja je, iako već od četrnaeste godine u Zagrebu, zauvijek ostala djevojčica s Pašmana, tvrdoglavo do kraja odbijajući odrasti. I kako to najčešće biva, dok sam ja njoj stalno iznova govorila – ne, njezini obrasci ponašanja neprimjetno su se lijepili za mene. Tako i ja baš poput nje (gotovo) svake nedjelje za svoju obitelj radim kolače i (uspješno) održavam kult nedjeljnog ručka. Opsjednuta sam baš kao i ona vlastitom djecom i opterećujem ih svojom ljubavi. Samozavaravam se da u svemu tome imam ironijski odmak i da to moja djeca razumiju.

Važne za moje odrastanje, stasanje i formiranje bile su i moje tete, očeve sestre. Teta Neda je bila liječnica, pedijatrica na jednom dalmatinskom otoku. Kao tinejdžericu fascinirala me je njezina svestranost i sposobnost da nakon noćnog dežurstva pokupi svoje dvije male kćeri i mene i odvede nas na kupanje u neku pitoresknu hvarsku uvalu. Zajedno smo se kupale u toplesu – to su ipak bile rane osamdesete. Znatiželjna, tvrdoglava i pomalo surova (vlaški geni), nikad nije bila umorna. Njezin prerani odlazak pogodio je i mene i njezine kćeri.

Teta Luca je njezina sušta suprotnost. Bistra, brza na jeziku, s čvrstim mišljenjem o svemu; iako se cijeli život brinula o svojoj braći, zapravo me je naučila u ranoj mladosti što znači biti samosvjesna

i nezavisna žena. Živjela je u malom primorskom mjestu i nikad je nije bilo briga što drugi misle o njoj. Naravno, takav ju je stav odveo u drugu krajnost – nitko nije bio dovoljno dobar za nju. Ona me je naučila kuhati kavu, s njom sam popila prve čaše crnoga vina i piva, s njom sam pušila prve cigarete…

I naravno, moja kći Margarita, kojoj je 15 godina. Komplicirana je i zahtjevna, pitam se na koga je! I dok joj s ne baš pretjeranim uspjehom pokušavam uvaliti literaturu na kojoj sam odrastala (Salinger, Orwell, Bret Easton Ellis), ona nas uvlači u svijet glazbe svoje (depresivne) Z generacije.

Rada Iveković na prvoj je godini studija Filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavala indijsku filozofiju. Držala je i kolegij iz poslijemoderne filozofije, što me je daleko više zanimalo – tu sam prvi put čula i za Lyotarda, Juliju Kristevu, Deleuzea i Guattarija… No prije svega, Rada Iveković je osvajala svojom nježnom osobnošću, svojim vječnim bobom sa šiškama, svojom korespodencijom s Bogdanom Bogdanovićem, arhitektom, misliocem i u skoroj budućnosti beogradskim gradonačelnikom (imam puno godina i počela sam studirati krajem osamdesetih, pa otprilike možete smjestiti doba u kojem se to događalo), koju sam pobožno čitala u njihovoj zajedničkoj knjizi epistolarnih eseja divno nazvanih „Eeji“ (Prosveta, Beograd, 1986.). Profesorica Iveković je vrlo brzo, završivši na šovinističkoj i sada znamo mizoginoj lomači kao jedna od Vještica iz Rija, nestala iz zagrebačkog sveučilišnog života. Prije tri godine gostovala je na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu i nas nekoliko njezinih bivših studentica otišle smo joj se javiti. Ona se pravila da nas se sjeća (pobogu, od tada je prošlo više od trideset godina), no susret je ipak bio topao i nježan. Činilo se da je voljela što je tako dugo čuvamo u sjećanju.

Gordana Slabinac bila je najveća frajerica na Odsjeku komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, s najboljim kolegijima – kod nje smo slušali i avangardu i ironiju. Zbog nje sam pročitala Rabelaisa i Swifta i ona je jedina razumjela moju fascinaciju Rilkeovim „Zapiscima Maltea Laurdesa Briggea“, svojevrsnim modernističkim manifestom, knjigom koju sam naslijedila od svojeg oca i koja je – tako mala i siva iz davnih 1950-ih, izgledala kao knjiga iz nekog sasvim drugog doba. Duhovita, ironična, smijala se s nama i nije marila za bilo kakav oblik javnih lauda. Idealna profesorica.

U tinejdžerskoj fazi najviše sam se identificirala s tim nacrtanim, dvodimenzionalnim ženama. Prva je bila Modesty Blaise. Nisam ni približno bila tako atraktivna kao ona, ali sam baš poput nje imala najboljeg prijatelja (u njezinom slučaju to je bio Willie Garvin) s kojim sam neustrašivo išla kroz svoje srednjoškolske pustolovine.

Zamišljala sam da sam i poput Margot iz „Alana Forda“, fatalne špijunke, negativke u koju se Alan Ford smrtno zaljubljuje. I ona ima sekseplinu bob-frizuru koja me uvijek, što je očigledno valjda, nerazumno privlačila.

Bila sam očarana ženskim likovima iz „Corto Maltesea“. U razdoblju odrastanja voljela sam se zamišljati poput tih melankoličnih žena koje se predaju poljupcima i zagrljaju mističnog mornara. Najviše sam voljela Pandoru iz „Balade o slanom moru“.

Iz njezinih romana – prvenstveno „Ljubavnika“ i „Moderato Cantabile“, sve sam naučila o ženskoj žudnji i izgubljenosti u osjećajima. „Vrlo rano u mom životu postalo je prekasno“, danas čitam na početku „Ljubavnika“, romana u kojem 15-godišnjakinja ulazi u vezu s mnogo starijim Kinezom. Još više utjecaja na mene imao je njezin roman „Moderato Cantabile“. Malo sam razumjela, formirali su me ti intenzivni osjećaji i snoviđenja, stanja na rubu sna i jave, kroz koje Durasove junakinje tako bezglavo prolaze, baš poput mene u adolescentskim godinama. Peter Brook je prema „Moderato Cantabile“ snimio i film 1960. godine sa Jeanne Moreau i Jean Paul-Belmondom, dobro pogođene Durasovske atmosfere.

Popularna glazba, točnije rock’n’roll, kao osnovni obrazac identifikacije bila je temeljna poluga mojeg formiranja. Madonnu sam dugo prezirala, bio je to pop koji je meni, netolerantnoj rokerici/pankerici išao neopisivno na živce. Srećom, godine i iskustvo nam dopuštaju da stvari sagledamo drugim očima. Madonna je tako postala soundtrack najvažnijeg razdoblja mojeg života, kasnih dvadesetih i ranih tridesetih: plešući jedne Nove godine uz „Music“ u haljini Ivane Popović, upoznala sam svojeg budućeg muža. Perfekcionistica Madonna me je naučila da nikako ne smijem izgubiti kontakt s mlađima od sebe, da su sve moje maštarije – dopuštene i da se – smije griješiti.

Iako mi ide na živce glorifikacija ženskog prijateljstva u stilu „Seksa i grada“, moje prijateljice su doista temeljna sila transformacije u mojem životu. I moje su najveće ljubavi. Neke su samo prošle i ostavile neobrisiv trag, poput Hane Veček, prijateljice s fakulteta, kazališne redateljice i autorice, koja mi je kao 18-godišnjoj klinki otvorila vrata svijeta zagrebačkih umjetnika. Moja prijateljica s najdužim stažom – Andrea Marić, dugogodišnja novinska urednica i prevoditeljica, svojim hrabrim i pustolovnim životnim odlukama utjecala je i na moj život – jer sam je uvijek pratila. Zatim su tu njih dvije, moje cime, glumica Ecija Ojdanić i dramaturginja Ana Tonković Dolenčić. Živjele smo zajedno nekoliko godina i nikako ne bih željele da i za najmanji dio našeg tadašnjeg divljeg života saznaju naša djeca. A zajedno ih imamo – sedmero. Bez njih mi se život čini nemogućim – od njih sam saznala sve o tome kako podizati djecu i što je mnogo važnije – od njih sam saznala sve o sebi.

I za kraj, moja bivša kolegica i vjerojatno jedna od najboljih književnih urednica u zemlji – Adriana Piteša. Dijelimo strast prema književnosti i komentiranju svijeta oko sebe – polovica knjiga koje sam pročitala zadnjih petnaestak godina ne bi se našle na mojem radaru, da nema nje. Neiscrpni intelektualni poticaj. 