Animal Farm

ZIVOTINJSKA FARMA

BH. TEATARSKI DNEVNIK

Subota, 31. januar/sječanj 2015.

1

2

AKTUELNO

Vodič kroz predstavu

O

vo je predstava u kojoj nema klasične glumačke podjele. Na sceni je 14 glumaca, jedan od njih (B. Bajramović) je George Orwell, a ostale uloge dodjeljujete vi, draga publiko.

Likovi „Životinjske farme“ su podjeljeni u četiri osnovne skupine.

Birate: 4 svinje (Major, Napoleon, Snowball i Squealer), 4 kopitara (konj Boxer, kobile Clover i Mollie i magarac Benjamin), te 4 manje životinje (koza Muriel, ovca Dolly, kokoš Kolinda i pas Pincher) i jednog Čovjeka (gospodin Jones, Farmer i Reporter).

Svaki gledalac će dobiti zvono i jačinom zvuka zvona, glasa ili udaranja nogama o pod, izmjerit ćemo jačinu zvuka i tako saznati kojem glumcu i za koju ulogu ide vaš glas.

Iako u romanu „Životinjska farma“ ima 10 poglavlja, naša predstava je dramaturški strukturirana u osam slika:

Subota, 31. januar/sječanj 2015.

ZIVOTINJSKA FARMA

Izvodi iz Orwellovog predgovora prvom izdanju „Životinjske farme” (1945.g.)

G

lavna ideja ove knjige („Životinjska farma“) pala mi je na um još 1937. godine, ali samu knjigu sam napisao tek krajem 1943. godine. U vrijeme u kojem sam je pisao bilo je očigledno da će se javiti teškoće u vezi s njenim izdavanjem i zaista su je četiri izdavača i odbila.

Samo jedan od njih je to uradio zbog ideoloških razloga. Druga dvojica su godinama objavljivali antiruske knjige, a onaj posljednji nije uopšte bio izrazito politički obojen. Jedan od izdavača je zapravo najprije shvatio knjigu, ali se poslije prvih koraka odlučio da konsultuje ministarstvo informacija, koje ga je, izgleda, opomenulo, ili čak naglašeno savjetovalo da knjigu ne objavi. Evo kako glasi odlomak iz pisma tog izdavača: „Pomenuo sam reakciju određenog značajnog funkcionera ministarstva informacija u vezi sa „Životinjskom farmom“. Moram priznati da me je njegovo stanovište navelo na ozbiljno razmišljanje… Sad mi je jasno da bi u današnje vrijeme izdavanje ove knjige moglo biti smatrano za nezgodno. Da se ova bajka bavi diktatorima i diktaturama uopšte, to bi bilo u redu, ali budući da se bavi – kako mi je sada jasno – samo razvojem Sovjetskog Saveza i njegova dva diktatora, može se primijeniti samo na Rusiju i isključuje ostale diktature. I još nešto: bilo bi manje uvredljivo kada vladajuća kasta u bajci ne bi bile svinje. Mislim da će izbor svinja kao vladajuće klase biti uvredljiv za mnoge ljude, a naročito za one koji su malo preosjetljivi, a to Rusi jesu“.

Ovakva stvar ne predstavlja dobar znak. Naravno, nije poželjno da bilo kakvu cenzuru vrši vlada i to nad knjigama koje ne predstavljaju oficijelna izdanja. Glavna opasnost za slobodu mišljenja i govora danas, međutim, nije direktna intervencija ministarstva informacija ili nekog drugog službenog mjesta. Ako se izdavači trude da ne objavljuju određene stvari, onda to ne bi trebalo da bude zato što se boje suda, nego zato što se boje javnog mnenja. Najgori neprijatelj kome se pisac ili novinar moraju u ovoj zemlji suprotstaviti jeste intelektualni kukavičluk i ta činjenica, po mom mišljenju, nije dobila onoliko pažnje i rasprave koliko zaslužuje.(...) Literatura se u Engleskoj cenzuriše pretežno dobrovoljno i to je zla stvar. Nepopularne misli mogu biti ušutkane, a neugodne činjenice zadržane u mraku, a da za to nije potrebna oficijelna zabrana.(...)

U bilo koje dato doba postoji nešto kao ortodoksija – nekakav skup shvatanja za koja se pretpostavlja da će ih svi ispravno misleći ljudi bez oklijevanja prihvatiti. Reći ovo ili ono, to se, doduše, ne zabranjuje direktno, ali to se „prosto ne radi“, isto kao što se u viktorijanska vremena nije moglo uraditi to da se govori o pantalonama u prisustvu dame. Ko god da se suprotstavi preovlađujućoj ortodoksiji, ustanovit će da će biti zaprepašćujuće brzo ušutkan. Shvatanje koje nije upravo u modi, gotovo nikada neće biti uslišeno ni u masovnoj štampi, niti u časopisima za intelektualnu elitu.(...) Reakcija većine engleskih intelektualaca o mojoj knjizi biće sasvim prosta: „To nije trebalo objaviti“. Recenzenti, koji poznaju umjetnost obezvređivanja, napašće knjigu, prirodno, ne sa političkog, već književnog gledišta. Kazat će da je to glup i smiješan rad, suvišno trošenje hartije. To je možda, na kraju krajeva, i istina, ali to nije sve. Zbog toga što je knjiga loša, još se ne govori da je „ne bi trebalo štampati“.(...) Dobro poznajem sve argumente protiv slobode mišljenja i govora – argumente koji tvrde da ona ne može postojati, i argumente koji tvrde da ona ne bi trebalo da postoji. Odgovaram jednostavno: neće me ubijediti, jer naša civilizacija je zasnovana više od četiri stotine godina na suprotnoj pretpostavci. U toku cijele protekle decenije sam mislio da je postojeći ruski sistem u suštini rđava stvar i izjavljujem da imam pravo da to govorim bez obzira na činjenicu da je SSSR naš saveznik u ratu i što želim da u tom ratu pobjedimo. Kada bi trebalo da izaberem citat koji bi me opravdao, bio bi to Miltonov stih: „Po poznatim pravilima davne slobode“. Riječ „davne“ naglašava činjenicu da je intelektualna sloboda duboko ukorjenjena tradicija bez koje bi naša Zapadna kultura, sa svim svojim karakterističnim crtama, očigledno jedva mogla postojati. Od ove tradicije se dio inteligencije očigledno odvraća. Prihvatili su načelo da knjiga treba ili ne treba da izađe, da treba da bude hvaljena ili poderana, nipošto onako kako zaslužuje, već prema tome da li to donosi političku korist. (...) Ako sloboda uopšte nešto znači, onda je to pravo da govorimo ljudima i ono što ne žele da čuju. Obični ljudi se još uvek drže te doktrine i ponašaju se u skladu sa njom. Ali u našoj zemlji – niti pred rat u republikanskoj Francuskoj, niti danas u Sjedinjenim Državama to nije lako – liberali se boje slobode, a intelektualci se trude da uprljaju intelekt. Ovaj predgovor sam napisao zato da na to upozorim.

Piše: George Orwell

1. Praskozorje revolucije, glad, siromaštvo, tiranija, pobuna; 2. Revolucija sama i svitanje demokratije, zanos, obraćun s ostacima prošlosti, temelji novog poretka; 3. Ekonomski procvat i zemlja znanja, obrazovanje i neprimjetno raslojavanje; 4. Pokušaj kontrarevolucije, zapravo rat, odlikovanja i generali poslije bitke; 5. Revolucija jede svoju djecu, demokracija i državni udar; 6. Izdajnici i unutrašnji neprijatelji, početak totalitarizma, montirani procesi, dekandencija i glad; 7. Liberalni kapitalizam, trgovina, mediji i smrt heroja; 8. Nove generacije ili povijest jest i nije magistra vitae, smrt animalizma, O tempora o mores!

Kroz predstavu nas vode i songovi: Himna životinja, Naše sijeno, Apoteoza vladaru, Lekcije o neprijatelju, Najbolji sistem na svijetu.

Predstava se izvodi na sceni punoj blata. Ako jedna grudica mokre zemlje „doleti“ do nekoga iz publike, znajte da je to slučajno, a ako prepoznate i identifikujete one osobe koje se imenom ne spominju, jer ih Orwell nije ni poznavao, znajte da to nije slučajno.

Za vrijeme predstave, kao i na njenom kraju, možete aplaudirati, zvonima zvoniti, zviždati, ili samo izaći u noć, u mrak naš svagdašnji!

Foto: V. Hasanbegović

Orwell naš savremenik

V

eliki umjetnički tim sa 14 glumaca/ ica, u režiji Dine Mustafića će na sceni Sarajevskog ratnog teatra odigrati predstavu po tekstu G. Orwella - „Životinjska farma“.

Okupio nas je jedan od najznačajnijih pisaca prošlog stoljeća i čovjek koji nas je zadužio, ne samo ovim remek-djelom književnosti, već i pozivom da razmišljamo i borimo se za dostojanstvo čovjeka, pravdu i istinu, bez straha. Orwell je bio poznat ne samo kao veliki pisac, već i kao čovjek koji se kao dobrovoljac pridružio Republikancima u Španiji u borbi protiv fašizma. U eseju „Zašto pišem“ Orwell objašnjava važnost tog iskustva: „Španjolski rat i ostali događaji 1936.-37. su sve promijenili i poslije toga sam znao gdje sam. Svaka ozbiljna rečenica koju sam napisao od 1936. izravno je ili neizravno napadala totalitarizam i branila demokratski socijalizam, barem ja to tako shvaćam…“

U biti, „Životinjska farma“ nastala je kao reakcija na zastranjenje jedne historijske revolucije u klasičnom sunovratu od utopije do distopije. U predgovoru ukrajinskog izdanja „Životinjske farme“ napisao je kako su mu detalji priče pali na pamet kada je jednom ugledao dječaka, starog možda 10 godina, koji je gonio ogromnog, upregnutog konja po uskom puteljku i bičevao ga svaki put kada bi se konj pokušao okrenuti. Sinulo mu je tada kako mi, ljudi, ne bismo imali nikakvu moć nad njima kada bi samo one, životinje, bile svjesne svoje snage. Ukazujući na vječnu ljudsku slabost, i nemoć da odoli pred izazovom onoga što joj nudi moć nad drugim, radnju je smjestio u životinjski svijet!

Njegova „1984“ u Sarajevskom ratnom teatru bila je postavljena tačno prije tri godine, a izbor Orwella nikako ne može biti slučajan. Orwell je danas aktualniji nego kada je pisao ova svoja djela. Ideja o jednakosti nikad nije bila s većim ubjeđenjem izgovarana iako nam je svima jasno da su neke „životinje“ jednakije od drugih. Stranke su, bez interesa za pravdu i boljitak drugih i samo traže načine da se održe na vlasti.

Manipulatori, potpomoguti medijskom

artiljerijom s lahkoćom zamagljuju oduvijek sasvim jednostavno shvatljivu granicu između pravde i krivde. Naš veliki neprijatelj – LAŽ – nikad nije bio jači. Podjeljeni smo na „MI“ i „ONI“ kao neko navijačko društvo bez sposobnosti za komunikaciju i objektivno rasuđivanje, bez spremnosti na vlastitu kritiku. Pojam demokracije i ideja slobode zloupotrebljava se sa ciljem manipuliranja, uzurpiranja i nasilja nad čovjekom i njegovim idealima. Problemi neće nestati sami od sebe, a pokušaj da od njih pobjegnemo je svojevrsna antievolucija gdje se od ljudi pretvaramo u preplašene životinje sklone dresuri. Ipak, Orwellovo djelo nas poziva na borbu, a nikako ne izražava puki pesimizam.

Dok još nismo zaboravili ko smo i šta smo, imajmo na umu da je danas najteže biti normalan, a da je naš najveći izazov, ne neki zamišljeni neprijatelj, već upravo mi, sami sebi. Borba protiv samih sebe, mjenjanje samih sebe, jedino može promjeniti sliku društva i svijeta u kome živimo.

Potreba za umjetnošću, kao i potreba za pravdom i istinom, u biti su potreba da se ostane čovjekom.

Piše: Nihad Kreševljaković

20 i kusur godina najtiražnija novina u bosni i hergegovini

ZIVOTINJSKA FARMA

U ŽIŽI

Subota, 31. januar/sječanj 2015.

3

Prije kraja

U

BiH se manipuliše istinom radi zaštite materijalne dobiti određene manjine, a zastrašivanjem od drugih, ljudi se drže u pokornosti. To je orwelovski svijet, nama vrlo blizak, ispranih mozgova naroda, od etnonacionalista i etnokapitalista koji drže pod kontrolom prirodni instikt za pobunom protiv nepravde i gladi. Naša predstava slika svijet koji prepoznajemo kao košmar „moralnog svinjca“ kada se ruše sve norme ljudskog ponašanja, kada politička pragma i kalkulanstvo uništava plemenite i velike ideje jednakosti i humanizma. Orwell ne ostavlja puno prostora optimizmu, jer nas opominje koliko su totalitarne države slične teokratskim i koliko se današnje „velike“ demokratije sve više približavaju metodama totalitarnog vladanja u kojima se svaka sumnja ili bunt spram vladajuće kaste tumači kao terorizam, subverzija ili neprijateljstvo.

Naša predstava slika svijet koji prepoznajemo kao košmar „moralnog svinjca“ kada se ruše sve norme ljudskog ponašanja, kada politička pragma i kalkulanstvo uništava plemenite i velike ideje jednakosti i humanizma.

Ernesto Sabato je u svojim zapisima „Prije kraja“ ustvrdio: „Samo oni koji su u stanju da utjelotvore utopiju biće sposobni za odlučujuću borbu, da se nadoknadi izgubljeni dio čovječanstva“.

U pozorištu još uvijek sanjamo i živimo svoje utopije, pobune i nadanja da svijet može biti drugačiji nego što ga živimo. Time ispunjavamo svoj zavjet „Prije kraja“.

Piše: Dino Mustafić

Foto: V. Hasanbegović

Teatarska utopija

N Foto: V. Hasanbegović

NAŠA FARMA ILI ŠTO SE TO VALJA U KALJUŽI

A

ko je Clover imala ikakvu predodžbu o budućnosti, bila je to slika društva životinja oslobođenih od biča i gladi, društva u kojem su svi jednaki; svatko radi prema svojim mogućnostima, a jaki zaštićuju slabe. Umjesto toga – došla su vremena u kojima se nitko ne usuđuje govoriti što misli, kada svuda krstare divlji psi.“ Uronivši politično u vlastiti osebujan literarni izričaj, Orwell je još davne 1945. objavio svoju “Životinjsku farmu“. I svojim stavom podigao prašinu. I svojom nedvosmislenom kritikom uzbudio cenzore.

A ta prašina nikako da se slegne, nego čitavih sedamdeset godina kasnije, ulazi nam u oči, u naše noseve, golica nas i tjera da barem kihnemo na tu temu. Da regairamo. Jer njegova politička alegorija - u kojoj potlačene i zlostavljane životinje revolucijom, s plemenitim ciljem, preuzimaju vlast tek da bi pojedine među njima vrlo brzo nakon uspostavljene slobode i jednakosti započele raslojavanje i opet postale isti takvi „ljudi“ koji su njima bezdušno vladali – ta alegorija slijedeći jednostavnost koja garantira jasnoću, oštrinu izrečenog, intrigira britkim humorom koji dramatičnoj temi dodaje i elemente apsurda potcrtavajući antiutopijsku prirodu romana.

ekako na samom početku rada na predstavi „Životinjska farma“ ponovo me je „pronašao“ esej Vječni fašizam Umberta Eca. I nije to bilo slučajno! Jer svih 14 determinanti ur-fašizma utemeljeni su i u štivo Orwellovog djela, baš kao da je ono transcendent Ecovih promišljanja. Iako je jedan pisao na osnovu iskustva postrevolucionarnog vremena Oktobarske revolucije i Španskog građanskog rata, a drugi iz pozicije našeg savremenika, uspostavljen je takav dijalog koji nadopunjuje jedan drugog, a samim tim i inspiriše naša teatarska traganja koja nas trebaju ohrabriti u borbi sa pošastima duhovno i materijalno osiromašenog društva u kojem živimo.

I krenulo se udarnički, prvo sa stručnim eksplikacijama i upoznavanjem svijeta i ćudi životinja, povijesnim konotacijama svih revolucija, te glumačkim imrpovizacijama i kondicionim treninzima, sve kako bi glumački ansambl zajedno sa svim umjetničkim saradnicima, predvođen rediteljem Dinom Mustafićem, pokušao stvoriti teatarsku utopiju koja počiva na nadi. Ogorčeni i gnjevni, željni bijega od realnog, svi smo pristali i da se valjamo u blatu i da javno skidamo odjeću da bismo pokazali da smo samo ljudi (a ne bogovi!), da pronađemo riječi i punim glasom pjevamo himnu, da nemamo samo jednu ulogu već da prihvatimo svaku jer smo jedinstveni u namjeri, da svojim različitostima u vjeri, nacionalnoj pripadnosti i stvaralačkom i životnom iskustvu budemo Umjetnici, pa makar i u siromašnom teatarskom toru, da se umjetnički pobunimo, te da vlastima damo priliku da se „late pištolja čim čuju za riječ kultura“, baš kao što je onomad i Goering izjavljivao.

Uronivši politično u vlastiti osebujan literarni izričaj, Orwell je još davne 1945. objavio svoju “Životinjsku farmu“. I svojim stavom podigao prašinu. I svojom nedvosmislenom kritikom uzbudio cenzore.

I krenulo se udarnički, prvo sa stručnim eksplikacijama i upoznavanjem svijeta i ćudi životinja, povijesnim konotacijama svih revolucija, te glumačkim imrpovizacijama i kondicionim treninzima, sve kako bi glumački ansambl zajedno sa svim umjetničkim saradnicima, predvođen rediteljem Dinom Mustafićem, pokušao stvoriti teatarsku utopiju koja počiva na nadi.

Napisana kao basna koja ismijava totalitarizam i Staljina pronalazi put do našeg vremena, do naše farme. Jer totalitarni režimi su izumrli, ali su se pojavili novi – totalitarizmi demokracije neoliberalnog kapitalizma. A kako Orwell nije svojim djelom rekonstruirao ono vrijeme, već je na simboličkoj ravni progovorio o ideologijskim strukturama pokazujući i prokazujući moduse funkcioniranja takvih sistema, tipiziranih odnosa u koruptivnim društvima, otvorio pitanja postojanja pojedinca u korumpiranoj vlasti, on se bez problema nudi interpretaciji ovog historijskog trenutka.

Iz današnje perspektive, koja ne krije svoju ovisnost o medijima, daje nam mogućnost raskrinkavanja modela manipulacije masama po svim osnovama. Svjedoci smo opasnih reinterpretacija povijesti („Bitka kod staje za krave“ u romanu) ovisno o interesima onih koji su na vlasti. Njihov je modus operandi interpretacija činjenica koja stvara „novu istinu“, onu koja im je toga časa oportuna. Pod krinkom slobode, demokracije i jednakosti netko se bogati i uzurpira pravo na tu „istinu“. A ona se, ovisno o potrebama, mijenja besprizorno na dnevnopolitičkoj bazi. Etičke dileme postaju etničke. Istovremeno rijetke vizionarske doktrine završavaju u moralnom blatu privatnih interesa što rezultira totalnom gospodarskom propasti, cvjetanjem kriminala, korupcije. Apokaliptična vizija kraja koja se oslanja na cikličnost historije i upozorava da se promijenila forma dok je sadržaj ostao isti (umjesto ljudi sada vladaju svinje) ne mora se shvatiti kao defetistički pesimizam, nego kao upozorenje, kao potrebu mladih ljudi koji i čine ovu predstavu da slobodna, hrabra misao može pokrenuti neku novu Pobunu.

Možda sretniju.

Piše: Željka Udovičić-Pleština

Proces rada je bio izuzetno naporan, ali i provokativan, jednako glumcima kao i svim saradnicima. Zadat je bio Orwellov roman, a put do predstave je podrazumijevao da na osnovu predloška (Željka Udovičić Pleština) i koncepta da glumci budu spremni igrati svaku ulogu u komadu, kreiramo takav scenario koji se temelji na improvizacijama glumaca te, vođeni rediteljskim indikacijama, otvorimo i prostor svim saradnicima da umjetnički dograđuju i artikuliraju prvobitnu ideju Dine Mustafića. Kako se radi o angažiranoj predstavi, političkoj alegoriji, neophodan je bio ovakav proces i maksimalni kreativni angažman, prvenstveno glumačkog ansambla, jer jedino sa jasnim i osvještenim stavom, treba steći i imati umjetničkog i intelektualnog pokrića i stati pred publiku, dozvoliti joj da te biraju bilo kao svinju, ovcu ili konja, znajući da se svaka životinja nalazi i u publici. Svakodnevno slušajući na probama Orwellovu rečenicu „Vaš vođa bi bio presretan da vam može dopustiti da sami odlučujete. Ali, mogli biste donijeti krive odluke, drugovi, i gdje biste se onda našli?“ postajem svjesna političkih manipulacija u kojima predugo živim, te pozivajući se na Ecov esej, citiram „U demokratiji građani imaju individualna prava, ali građani u cjelini imaju politički utjecaj samo s količinskog aspekta jer pojedinac se mora povinovati odlukama većine. Za ur-fašizam individue kao individue nemaju prava, a Narod se poima kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava Zajedničku Volju. Kako niti jedna velika količina ljudskih bića ne može imati zajedničku volju, Vođa se nadaje kao njihov tumač. Izgubivši moć demokratskog delegiranja, građani ne djeluju nego se od njih traži da igraju ulogu Naroda“, uviđam da je fašizam vječan!

Piše: Dubravka Zrnčić-Kulenović

BH. TEATARSKI DNEVNIK

4

DUPLERICA

Subota, 31. januar/sječanj 2015.

ZIVOTINJSKA FARMA

NAJBOLJI SISTEM NA SVETU (Liberalizam) Nad nama vlada zakon: tržišta, zakon jačeg.

Besplatno nema ništa.

A sve što ima je džabe.

Mi nismo pojedinci, U ime socijalne pravde!

Mi smo na fabričkoj traci Gdje nema mjesta za slabe.

Svaka škola se plaća, Ali ne prodaje znanje.

I lijekovi su skupi Jer nije moguće Kupiti zdravlje!

Za atmosferu slobode, Promjeni filter u foto-šopu, I digni ruke gore, Za berzu, konzumerizam i modu!

Za atmosferu slobode, Gutaj ružićastu tabletu, I vidjećeš da je ovo Najbolji sistem na svijetu!

Mi ćemo sprovesti teror, U ime ljudskih prava!

Jer čovjek je dostojanstven Samo onda kad ima para!

Svaka škola se plaća Zato: radi, zaradi, plati!

Imaš ono što kupiš, I to što imaš brani!

Za atmosferu slobode, Promjeni filter u foto-šopu, I digni ruke gore, Za berzu, konzumerizam i modu!

Za atmosferu slobode, gutaj ružićastu tabletu, Za pola sata shvaćaš Ovo je najbolji sistem na svijetu!

Dokazano djeluje!

Milena Bogavac

20 i kusur godina najtiražnija novina u bosni i hergegovini

ZIVOTINJSKA FARMA

Subota, 31. januar/sječanj 2015.

DUPLA STRANA

5

LEKCIJE O NEPRIJATELJU Sem što su prirodno podli I genetski glupi, Imaju oni i dobrih strana.

Naprimjer: složni su, Drže se. Uporni su, I ne odustaju od svoga plana.

To bismo mogli da naučimo.

To bismo mogli, poslije klanja.

To bismo mogli da naučimo.

To bismo mogli Sem što su lukavi i kvarni I krimininogeni, Imaju oni još par osobina.

Naprimjer: otporni su, Ne daju svoje. I pičke su, Pička im zla materina!

To bismo mogli da naučimo.

To bismo mogli, poslije rata.

To bismo mogli da naučimo.

To bismo mogli Sem što su primitivni i ružni Bez vjere i morala, Imaju oni neka načela.

Naprimjer: ne stide se, Zbog svojih zločina. I sjajna je, Sjajna je ta osobina.

To bismo mogli na naučimo, Kad završimo sa svima njima!

To bismo mogli na naučimo, Kad završimo To bismo mogli na naučimo Kad završimo sa svima njima!

Milena Bogavac

BH. TEATARSKI DNEVNIK

6

MALI OGLASI

Subota, 31. januar/sječanj 2015.

ZIVOTINJSKA FARMA

O čemu smo razmišljali dok smo bili u procesu rada na predstavi.

Zašto blejite, niste ovce George Orwell je jedan od malobrojnih pisaca koji može biti obuhvaćen terminom „savjest čovječanstva“. Njegovo djelo je vapaj prožet upozorenjem, ali i neprikosnovenim humanizmom. Nije bio omiljen ni desnici ni ljevici, i jedini je ljevičarski pisac kojeg znam, a koji je čitav život proveo u kritici ljevice. On prosto nije bio konformista.

Apsurdno je postavljati pitanja davno umrlom čovjeku, jer istovremeno postavljamo pitanje i sami odgovaramo na njega, ali nemoguće je ne zapitati se: šta bi Orwell rekao i napisao da je doživio, evo recimo, prvih petnaest godina dvadeset i prvog stoljeća?

Suzdržat ću se od odgovora.

Poučen Orwellom (i njemu sličnima) pokušavam na svijet gledati kroz principe humanizma čiji je osnov jednakost svih ljudi. Živim u zemlji gdje se čak ni taj, osnovni princip humanizma, nije zadovoljio.

Svjedočim (ja i svi mi) propasti februarskih protesta, tragediji radnika „Aide“, vulgarnim i populističkim izbornim kampanjama, dekadentnom i primitivnom bontonu vladajuće klase čija imovina prelazi, ne samo granicu dobrog ukusa, već granicu do koje ih možemo zvati ljudskim bićima.

Ali nije bolje niti na regionalnom niti na evropskom, ni na svjetskom nivou.

U Parizu Benjamin Netanyahu zajedno sa glavnim političarima svijeta vodi marš za ljudska prava i jednakost dok u Nigeriji Boko Haram ubija dvije hiljade ljudi.

To sve skupa mi vrijeđa mozak. Vrijeđa mi dušu, poništava biće. Sjedim pred televizorom i vičem. Psujem i izdirem se na svaki dnevnik na svakom pojedinom kanalu.

Ne mogu da prihvatim ovako stanje stvari, iznutra me jede sumnja u sebe i u sve.

Da li je zaista svaki čovjek svijet ako ga je tako lako ubiti ili svrstati u niža bića ili poniziti.

Ili je ovaj naš zajednički svijet zaista najgori od svih mogućih svjetova.

Pozorište njega (svijet) ne može mijenjati kao takvog, cjelovitog, generalnog, opšteg.

Ali može, to jest, pozorište se treba nadati da može, promijeniti ono izdvojeno, partikularno, jednog čovjeka.

I ako treba da pronađem sredstvo da sebe i još nekog izliječim, neka to bude kroz umjetničku istinu. Pozorišnu istinu.

Neka ova predstava bude prva predstava koja je započela revoluciju.

Bar onu partikularnu.

U jednom čovjeku.

Benjamin Bajramović

Za evropsku farmu Najiskrenije se nadam da ovom predstavom mogu nešto ili nekoga promijeniti ili navesti na razmišljanje, jer sam siguran da je nužno da nešto promijenimo, prvenstveno kod nas samih. Ali, kada su pozitivne društvene i političke promjene u pitanju, čini mi se da je kod mene i nada na izdisaju.

Adi Hrustemović

Slušaj srce, reci kokoda Ah, koliko pokušaja da se čovjek podigne na tron, koliko buna i zavjera u njegovo ime i za njegov uljudniji život! Možda bi nam i lakše bilo bez tih silnih boraca za čovjeka, koji su mu se samo penjali na leđa u pokušaju da svoju glavu dignu iznad ostalih i da sve što pripada svima ujagme samo sebi.

Ni tirane ne znamo dovoljno dobro dok ne upoznamo osloboditelje. Koliko bi čovječanstvo bilo sretno da mnogi od njih nikad i nisu krenuli u tu svoju misiju u kojoj

Foto: V. Hasanbegović

su, umjesto ljudi, oslobađali i uzdizali samo sebe!

Za bratstvo i jedinstvo. Za jednakopravnost, učili ste me. Hvala mama i tata.

Snežana Bogićević

Nama ne treba Red Bull, mi već imamo krila Orwellova farma daje vjetar u krila da iz nje izmuzeš krdo tema i zagrokćeš ih kao svoje stavove.

Da osjetiš da radiš nešto korisno, da ne blejiš.

Da svašta laješ, a ne psuješ.

Da se poigraš s papcima.

Da sam sebi nabiješ rogove, dok nisu drugi.

Da se razuzdano zaigraš.

Ko pušten s lanca.

Ko svinja u blatu.

Ermin Bravo

Na svojoj farmi, na svojoj zemlji Rijetki su glumci koji u svom iskustvu imaju prelazak iz jednog sistema u drugi, kako ga danas zovu tranzicija. Mi smo imali jednu veoma bolnu i nasilnu tranziciju i takvo iskustvo nam ne dozvoljava da budemo lažni. Publika vrlo jasno i s negodovanjem prepoznaje laž na sceni. U trenutku kada ljudi imitiraju život iz više razloga, neimaštine, lične borbe, neznanja i, što je možda najgore, iz političke manipulacije. Nije pristojno praviti pozorište ako ono nije odraz svijeta u kome živimo ili pozorište koje ne nudi utočište u kome će publika odahnuti, misliti ili isprovocirati i svoja emocionalna iskustva.

U pozorištu umjetnici pokazuju i dokazuju da nam maštu i čaroliju niko ne može oduzeti.

Mišljenja sam da revolucija skoro pa i nije moguća u vremenu globalizacije. Ali pozorište može potaknuti pojedinca da sanja, mašta i vjeruje u iskren rad, a samim tim i u promjene u svojoj mikro sredini. To je itekako moguće. „Životinjska farma“ je, između ostalog, meni potvrdila u čemu se životinja i čovjek razlikuju - inteligencija je relativna stvar. Kao da smo je danas izgubili. I vode nas niske strasti, instinkt, opstanak... A, opet kao da smo samo na takvu vrstu emocija još uvijek izbaždareni i tiču nas se. Ne govorimo svoje mišljenje, „ne proizvodimo“, i ovi rijetki koji imaju

ozbiljnu šansu da rade, ne rade više ništa.

Svaki dan nam život i njegove žrtve potvrđuje da nažalost svi smo mi jednaki, ali su neki jednakiji od drugih.

I zato živjela „Životinjska farma“.

Maja Salkić

Četveronožno u promjene „Ovdje je čamac, tamo prijeko se možda ide u veliku ništost.. Ali, ko bi se ukrcao u ovo „možda“... Niko od nas to neće uraditi. Zašto onda tvrdimo da smo umorni od svijeta i života?“ Ponekad mi se čini da smo mi svi, u stvari, „zaljubljeni u vlastitu izmorenost“.

(Nietzsche) Svaki put kad osjetim nemoć, klaustrofobiju, krivnju - jer mislim da se ne borim dovoljno da maknem čizmu koja gazi ljudsko lice i ugnjetava svijet - sjetim se da se bavim poslom čiji je to primarni i najvažniji zadatak.

Ovo je moja revolucija. Revolucija koja neće promijeniti svijet, ali znam da ne smijemo prestati pokušavati. Korak po korak.

Amila Terzimehić

Odlučno sa stokom George Orwell svoj roman „Životinjska Farma“ završava rečenicom „Nemoguće je raspoznati ko je svinja, a ko čovjek“. I dok životinjama na farmi iz Orwellove bajke možda zaista i jeste nemoguće napraviti tu razliku, stanovnicima naše države to i ne bi trebalo da bude neki veliki problem.

Najiskrenije se nadam da će nakon ove predstave svako kada otvori novine ili pogleda vijesti prepoznati svinje koje se tu valjaju u blatu i uživaju, te shvatiti da je krajnje vrijeme da LJUDI počnu ponovo upravljaju ovom našom Farmom.

Adnan Goro

Za pobjedu papka, u ime papka Teško mi je ovo što osjećam pretočiti u slova i riječi.

Puno toga se dešava oko mene i u meni.

Rad na ovoj predstavi mi je otvorio neke nove uvide, neku drugačiju percepciju stvarnosti.

I one napolju i ove unutra. Lično sam shvatila ovaj komad i identificirala se s njim.

Detektujem mnoge sličnosti sa realnošću koja me okružuje. Realnošću koja je poput ružnog sna, lošeg vica.

Sa druge strane, ovaj proces je dosta intenzivan, težak i konfuzan. „Bilo je nemoguće raspoznati ko je svinja a ko čovjek“, jedan je od citata iz predstave koji me silno pogađa. Zaista, počeli su mi se miješati ljudi, svinje, ovce... I u mojoj okolini i u meni samoj. Velika je zbrka, moram priznati.

Međutim, u životu sam naučila da se upravo u ovakvim momentima kada se sve čini kao košmar, buka i haos dešavaju najbolje stvari, dižu najgušće magle i kristališu jasne i jednostavne istine.

U ovom trenutku, ono što se meni čini kao jedina prava istina i jedini ispravan put je da ja, kao pojedinac, a onda i svi ostali koji učestvuju i koji će predstavu gledati sa ove naše Farme, izađemo što manje kao ovce, svinje ili živina, a što više kao Ljudi!

To bi u ovom mom mikrokosmosu i mojoj maloj bitki značilo veliku pobjedu.

Sonja Goronja

Njegova jela govore sama za sebe „Ne razumijem zašto, ali došlo je vrijeme u kojem se niko ne usuđuje reći šta misli“ riječi su koje pripadaju jednom od likova ove predstave.

Desi se ipak da se neko usudi, ali se njegov glas „presretne“ i ugasi prije nego što dođe do onih kojima je namijenjen. Želim vjerovati da je pozorište mjesto sa kojeg riječi odzvanjaju.

Ne svima i ne za svakoga jednako. Nekome su zvona za razbuđivanje, nekome nepotrebna buka. Ali se čuju.

Ana Mia Milić

Mi smo stoka, nismo ljudi Revolucija naroda očito ne funkcioniše, i mi jedino možemo govoriti o našoj unutrašnjoj revoluciji. Ukoliko uspijem pokrenuti bilo koga od publike na mikro revoluciju, to će značiti da je moja Mala revolucija urodila plodom.

Al’ nije loše i ako samo zabavimo publiku.

Ipak smo mi zabavljači koji ponekad žele da su i zadavači.

Sead Pandur

20 i kusur godina najtiražnija novina u bosni i hergegovini

ZIVOTINJSKA FARMA

Subota, 31. januar/sječanj 2015.

SIVA HRONIKA

7

Foto: V. Hasanbegović

Foto: V. Hasanbegović

Cunami jednakosti i snažne farme „Bilo je nemoguće raspoznati ko je svinja, a ko čovjek“. To je citat koji me vodi kroz ovaj komad, i ovaj proces. Aplicirati ga na danas sasvim je legitiman čin. Silni haos u kome se nalazi „moderni“ svijet neodoljivo podsjeća na centrifugu u mašini za veš. Isforsirani događaji koji munjevito ubrzavaju vrijeme zamućuju sliku kroz staklo bubnja te mašine.

Boje se razlijevaju i miješaju, a ljudska lica i svinjske njuške u toj smjesi ne razaznaju.

Ne zaboravimo da sve boje skupa daju sivu.

Potrebni su pažnja i iskrena zainteresiranost da bi se razlika primjetila. Potrebno je da se vratimo iskonskoj ljudskosti i saosjećanju, milosti i strpljenju prema drugom ljudskom biću. I na kraju, ironično je da se ja kao ateista mogu povezati sa tezom da je čovjek stvoren po božjoj slici, a ta slika svakako nije selfie.

Mirela Lambić

Da pasemo normalno Kada bi svaki čovjek bio na poziciji koja njemu zaista odgovara i snosi punu odgovornost za ono što uradi ili ne uradi, onda bi i jedna predstava mogla promijeniti svijet.

Ejla Bavčić-Tarakčija

Nemamo slogan imamo pogan Još kao osnovac sam osjetio da me boli i peče svaki oblik ugnjetavanja, nepravde, nejednakosti i sl. Kao mladić sam to osvijestio i razvijao mehanizme da se borim protiv toga. Odlučivši se za ovu profesiju, odabrao sam da umjetnost bude moje oružje i štit protiv te vrste zla za cijeli život. Imao sam priliku u protekla dva mjeseca, radeći na Orwelovoj „Životinjskoj farmi“, mnogo šta da kažem i da „vrisnem“, što je još važnije, da koristim svoje oružje u punom potencijalu. Iskreno, ponekad me je strah da neću „vrisnuti“ dovoljno glasno ili da oni zbog kojih smo ovo i radili to neće čuti. Međutim, ohrabren sam činjenicom da ne „vrištim“ sam i da je oružje koje mi koristimo moćnije od bilo kojeg mehanizma zla jer se puni ljubavlju, empatijom i duhom. Vjerujem da će na svakoj izvedbi ove predstave odjeknuti glasna, iskrena i snažna poruka da smo svi jednaki i da nećemo dozvoliti da su neki jednakiji od drugih.

Igor Skvarica

Krdo zna Samo je pitanje trenutka kada će doći do erupcije akumuliranog gnjeva potlačenih, izazvane beskrupuloznom drskosću tlačitelja. „Konopac je spreman, savit će se grane“.

(Letu štuke) Enes Salković

BH. TEATARSKI DNEVNIK

8

FAKAT ZADNJA STRANA

Subota, 31. januar/sječanj 2015.

ZIVOTINJSKA FARMA

Foto: V. Hasanbegović

Mi pitamo... na glas

K

ada mi je Dino predložio suradnju na predstavi „Životinjska farma“ i nakon našeg kraćeg razgovora (surađivali smo mi već!), nekako sam odmah osjetio potrebu i želju biti dio tog projekta. I to iz nekoliko razloga...

Danas u ovoj našoj kulturi opsjednutoj medijima koji sve lakše i lakše manipuliraju masama, a mi sa sve većom lakoćom zaboravljamo gdje fašizam poprima nove i sve zavodljivije oblike, gdje se „svinjske elite“ kote neizmjerno brzo, gdje je „jednakih“ sve više, da, shvatio sam, da želim biti dio projekta koji progovara i propitkuje sve to...

Kada mi je Dino predložio suradnju na predstavi „Životinjska farma“ i nakon našeg kraćeg razgovora (surađivali smo mi već!), nekako sam odmah osjetio potrebu i želju biti dio tog projekta.

I, osim toga, naravno, izvedbeni potencijal, jer ja sam ipak samo glumac/izvođač, a u ovom slučaju suradnik za scenski pokret, i ta mogućnost da radim sa 14 glumaca u ovakvom projektu u kojem su tjelesnost i pokret izvođača jako bitni, bila mi je više nego izazovna i inspirativna. Pogotovo nakon dolaska u Sarajevo i nakon samo par proba kada sam upoznao ekipu osjetio sam da radim s ljudima koji su stvarno tu, sada i ovdje, koji su predani i žele, koji „grizu“ i ne puštaju. I siguran sam da smo zajedno uspjeli postaviti prava pitanja jer, ipak, mi smo ti koji pitaju, ne dajemo odgovore, mi pitamo... na glas!

Piše: Damir Klemenić

Aktualnost Orwellove Farme

Radit ću više!

O

rwell je rekao: „Sve što sam napisao je, neposredno ili posredno, protiv totalitarizma, a za demokratski socijalizam, kako ga ja shvatam“, I mada je umro 1950, još uvijek je aktuelan kako u svijetu tako i u Bosni i Hercegovini. Upravo radi toga, rad na Orwellovoj „Životinjskoj Farmi“ čini da mi se u glavi konstantno javljaju asocijacije na svijet u kojem živimo. Patriote i njihove ideje su iznevjerene, izmanipulisane. Doživljavamo kako se jedan pokušaj promjene sistema i stvaranja bolje „demokratske“ države svih građana Bosne i Hercegovine pretvara u svoju suprotnost.

U BiH su pojmovi demokratije, slobode mišljenja, izražavanja, i vjeroispovijesti, totalno iskrivljeni. Vlada se strahom, manipulacijama, širenjem predrasuda, i dezinformacija. Oni koji su dobili vlast pokazuju svoje pravo lice, nemoćni da se odupru izazovima svojih niskih i, na kraju, animalnih strasti. Zapanjujuće je koliko je paleta Orwellovih likova lako prepoznatljiva svakome, i svaki gledalac će moći prepoznati u svom okruženju predstavnike stare i nove vlasti, pokretače pobune, zlikovce, pa i predstavnike sile koji čuvaju vlast pod svaku cijenu, bez obzira na žrtve, propagandnu mašineriju, one koji se ne slažu sa promjenama, klerike, i one malobrojne obrazovane među nama. Raditi na ovakvom projektu je posebna privilegija i iskustvo iz razloga što se čitava ekipa na svoj način lično povezala sa izvanrednim tekstom Georgea Orwella. Nadam se da će, napokon, jedna ovakva predstava natjerati gledaoce na ozbiljno razmišljanje o našoj historiji, državi u kojoj živimo i, najbitnije, o odlukama koje donosimo opet i iznova.

Piše: Mirna Dizdarević

„Životinjska farma“ i današnje društvo

D

jelo Georgea Orwella „Životinjska farma“, definsiano kao alegorijski politički roman, ima sličnosti sa skoro svakom historijskom epohom tokom postojanja političkog uređenog društva.

Dino Mustafić je konceptom za ovu pozorišnu predstavu na specifičan način prikazao problem našeg društva, gdje su mediji, imidž i odnosi sa javnošću glavni alat vladavine naše političke elite.

Posebno je zanimljiv lik prasca Squealera, glasnogovornika politike svinja koji simbolizira proces manipulacije masama. U njegovu liku Životinjska farma nadilazi bajkovitu parafrazu totalitarnog sistema i postavlja općenito pitanje odnosa prema istini. U ovoj priči istina je nešto što se iz dana u dan mijenja kako to odgovara svinjama/političarima na vlasti.

Posebno je zanimljiv lik prasca Squealera, glasnogovornika politike svinja koji simbolizira proces manipulacije masama.

Osnovna ljudska prava i minimalni životni standard nama se prikazuju kao luksuz i nešto nedostižno uz parolu „samo da ne puca“ i to 20 godina nakon ratnih dejstava.

Pozorište je ostalo jedini medij preko kojeg možemo, za sada slobodno, barem pokušati utjecati na stvaranje novih ideja i stvaranje promjena. Nadam se da će ovu pozorišnu predstavu doći gledati svi osim političke „elite“. „U vremenima univerzalnih laži, izražavanje istine je revolucionarni potez“. George Orwell Piše: Vedran Hrustanović

R

azmišljam nekoliko dana šta napisati o predstavi. Kako u nekoliko rečenica formulirati zbog čega smatram važnim ovaj materijal kojim se toliko intenzivno bavimo proteklih dva mjeseca?

Na koji način objasniti nekome ko nikada nije imao priliku vidjeti koliko je truda, rada i znoja, energije, promišljanja i volje potrebno utrošiti da bi se napravila dobra predstava, a koliko je taj proces istovremeno uzbudljiv, izazovan i ispunjavajući?

Radeći danima toliko intenzivno, osjećala sam bol u svakom djeliću tijela, ali sam razmišljala, tokom jedne od večernjih proba, koliko toga moram još uraditi i završiti do sutra. I baš u tom momentu je Boxer rekao svoju repliku „Radit ću više!“. Orwell o njemu kaže da je snažan kao dva prosječna konja, ne baš prevelike inteligencije, ali omiljen među životinjama zbog čvrstog karaktera i silne radne snage. Mislim da Boxer, u stvari, nije glup, već naivan, iskreni idealista koji nepokolebljivo želi vjerovati da su svi jednaki i da su svi dobri, te se daje do krajnjih granica za opšte dobro. I u tom smislu mislim da smo svi zajedno, kao kolektiv, u ovom procesu bili slični Boxeru.

I baš u tom momentu je Boxer rekao svoju repliku „Radit ću više!“. Orwell o njemu kaže da je snažan kao dva prosječna konja, ne baš prevelike inteligencije, ali omiljen među životinjama zbog čvrstog karaktera i silne radne snage.

Radili smo intenzivno i do granica iscrpljenosti i nadam se da će rezultat uspjeti publiku navesti na razmišljanje.

Piše: Lejla Hodžić

Posebno se zahvaljujemo na pomoći i podršci u realizaciji predstave: Narodnom pozorištu Sarajevo, Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja, „Profi Light-u“, British Council-u, Hotelu „Michele“, NGO Artistička labaratorija Art Lab / Muzička soba, „Eko Trade-u“ iz Širokog Brijega, Profesionalnoj vatrogasnoj brigadi Kantona Sarajevo, te Mireli Grunther Dečević, Erminu Mujezinoviću, Amiri Kudumović, prim.dr. Vesni Čengić, prof.dr. Abdulahu Gagiću, dipl.vet. Faruku Tandiru, dipl.vet. Ajli Ališah, prof.dr.sc. Salmedinu Mesihoviću, Almi Mašić, Ajli Lasić Burkić, dr.sci. Nusretu Smajloviću, dr.sci. Husniji Kajmoviću, Mići Tomiću, Irfanu Ahatoviću, prim.dr. Nedžadu Šabiću, Ameru Šanjti, Renati Ikić Radeka, Veliji Hasanbegoviću, Hikmeti Bešlagić, Fetaneti Kreševljaković, Nerminu Hamzagiću.

Javna ustanova Sarajevski ratni teatar SARTR – Sarajevo, BiH Adresa: Ulica Gabelina 16 Tel / Fax: +387 33 66 51 89 Tel: 033 66 40 70 Email: teatarsartr@yahoo.com Web: www.sartr.ba

Direktor: Nihad Kreševljaković Marketing: Hana KaraDŽA Pravna služba: Nermin Klapuh Računovodstvo: Medina Aganović Sekretarica: Jasmina Mešić Nabavljač: Goran Aranitović Spremačica: Senija Mujak

Premijera “Životinjska farma” Georgea Orwella 31. januara 2015. godine Glavni i odgovorni urednik: Nihad Kreševljaković Uredništvo: Dubravka Zrnčić-Kulenović i Željka Udovičić-Pleština Fotografija: Velija Hasanbegović Dizajn: Bojan Mustur

20 i kusur godina najtiražnija novina u bosni i hergegovini