Page 1


OD TVORCA LOGORA DO RADOSTI PORICANJA Nakladnici: HRVATSKA UDRUGA LOGORAŠA DOMOVINSKOG RATA U BiH Za nakladnike: Anđelko Kvesić Recenzenti: Anđelko Kvesić i Vedran Šunjić Lektura i korektura: Anđelko Kvesić Dizajn i grafički prijelom: Borislav Sučić Fotografije: Autor, Internet Naslovnica: “Logoraš” naslikao Marinko Slipac Tisak: Grafotisak Naklada: 1000 kom Busovača, 2017. godina. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez autorskog dopuštenja.

2


PREDGOVOR

J

a, Anđelko Kvesić, predsjednik HULDR-e u BiH osjećam potrebu da u riječi i slici, široj javnosti u BiH, uz pomoć svih koji hoće, mogu i žele prikazati stradanje Hrvata u Domovinskom ratu u BiH u periodu 91.-95-ta godina. lako smatram da su u domovinskom ratu u BIH od 91.-95-te stradali svi oni koji su u tom vremenu boravili u BiH. Unatoč ovoj tvrdnji, mogu kazati da su najteži i najstrašniji oblik stradanja koji su doživjeli, a neki i preživjeli, bili Iogoraši. Rat je prošao, a logoraške patnje još traju, sada još možda teže. Da je to odista tako govori i izjava jednog logoraša koji reče „Oslobođeni smo, ali ne i slobodni”, u prilog ovoj tvrdnji ide i konstatacija da još uvijek u BiH ne postoji pravna definicija što je logor, a što logoraš. Kao negativan doprinos ovome su tvrdnje pripadnika Armije BiH da u BiH nije ni bilo logora pod upravom armije. Tamo gdje su bila mjesta zatvaranja Hrvata oni nazivaju zatvorima, pritvorima, a najčešće sabirnim centrima u kojima je Hrvatima pružana zaštita i skrb od ratnih stradanja, a kao njihova zahvalnost „želja” da kopaju rovove na prvoj crti bojišnice, obavljaju i druge teške poslove (sjeća i cijepanje drva, prijenos municije, hrane i ranjenika) a u humane svrhe „dragovoljno” davanje krvi za bolesne i ranjene. Sve ove tvrdnje, nakon završetka domovinskog rata opterećuju i sipaju „sol na rane” logoraša koji moraju sve ovo odricati i dokazivati druge stvarne i istinite činjenice. Da bi, makar samo za jedan djelić, ukazali na nepravilnosti u prikazivanju patnji logoraša, želimo originalnim istinitim i stvarnim izjavama i slikama u ovoj monografiji pokazati široj društvenoj zajednici patnje ove populacije. Osim toga, svim „nevjernim Tomama” kako političarima, pa čak i međunarodnim predstavnicima tako i nekim drugim predstavnicima vojnih formacija koji su bili naši ratni neprijatelji, ukazati na potrebu priznavanja uvažavanja i ukazivanja zasluženih počasti Iogorašima. Ne opterećujemo se mislima da će ova monografija dati sve odgovore na poznata i nepoznata pitanja, nego smatramo da je ovo samo jedan mali i prvi korak u stvaranju realne i stvarne slike stradanja Hrvata u logorima širom Bosne i Hercegovine. Na kraju pozivamo sve koji hoće, mogu i žele doprinijeti utvrđivanju istine o logorima u Bosni i Hercegovini da nam pomognu da ova monografija u svom drugom izdanju bude i potpunija i cjelovitija. Svima onima koji pregledaju i pročitaju ovu monografiju želimo da ona bude izvor pravih i stvarnih činjenica.

Predsjednik HULDR-e BIH Anđelko Kvesić

3


O HRVATSKOJ UDRUZI LOGORAŠA DOMOVINSKOG RATA u BiH

UVOD

U

okviru priprema za obilježavanje obljetnice utemeljenja Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH iskazana je potreba da se napravi osvrt na pređeni put Udruge. Inače, Udruga je nastala kao izraz opravdane želje i težnje više desetaka tisuća hrvatskih logoraša koji su bili žrtve brojnih logora diljem BiH, Srbije i Crne Gore. Nakon Utemeljiteljskog sabora, u kolovozu 1998. godine koji je održan u Mostaru, Udruga je upisana u Registar udruženja građana kod Federalnog ministarstva pravosuđa u Sarajevu. Tadašnji naziv Udruge glasio je „Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata“. U Statutu Udruge stajala je formulacija da ista djeluje na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, što je i razumljivo, budući da su logori bili na prostoru cijele države. Bili smo jako iznenađeni kad su nas iz nadležnog ministarstva upozorili da moramo izmijeniti Statut i napisati odredbu da Udruga djeluje samo na prostoru Federacije BiH, jer tako propisuje Zakon. Ovo treba istaknuti da se ukaže na apsurdan ustavnopravni ustroj Bosne i Hercegovine. U to vrijeme na razini BiH nije postojao odgovarajući zakon o registraciji udruga građana, ali je kasnije donesen. Prema statutu Udruge temeljni ciljevi i zadaci udruge bili su:

4

A

utvrđivanje istine o logorima i drugim mjestima zatočenja hrvatskih branitelja i civila,

B

suradnja sa pravosudnim institucijama u cilju kaznenog progona osoba odgovornih za formiranje logora i zločine u njima (Međunarodni kazneni sud za prostor bivše Jugoslavije ICTY i domaće pravosudne institucije),

C

zalaganje za adekvatno zakonsko reguliranje prava i statusa logoraša sukladno standardima dokumenata međunarodnog humanitarnog prava,

D

suradnja s državnim institucijama i udrugama građana koji se bave zaštitom, unapređenjem i promicanjem ljudskih prava i dr.


O HRVATSKOJ UDRUZI LOGORAŠA DOMOVINSKOG RATA u BiH

RAZRADA A

UTVRĐIVANJE ISTINE O LOGORIMA

S

am pristup utvrđivanju istine o logorima u kojima su Hrvati bili zatočeni bio je veoma složen zbog više razloga. Nije bilo jedinstvenog popisa, niti logora niti logoraša. Tadašnje vodstvo Udruge suočilo se sa nizom ozbiljnih problema da sačini bilo kakav popis logora i logoraša. Niti jedno državno tijelo vlasti na bilo kojoj razini nije imalo bilo kakvu evidenciju o logorima i logorašima. Jedino je tadašnja Služba za razmjenu ratnih zarobljenika HR HB imala nekakvu nepotpunu evidenciju i to samo u slučaju logora gdje su njeni predstavnici sudjelovali i posredovali u razmjeni. Ni predstavnici MCK nisu imali volje da ustupe podatke koje su imali. Treba podsjetiti da niti MCK nije imao cjelovitu evidenciju o logorima i logorašima. Ovo zbog toga što delegati MCK nisu imali slobodan pristup brojnim lokalitetima gdje su bili logori zbog arogancije oružanih snaga zaraćenih strana, kao i mlitavosti i neodlučnosti tadašnjih mirovnih snaga UN-a – UNPROFOR-a. Paralelno sa navedenim teškoćama snažno je isticana tendencija javnog negiranja postojanja logora pod nadzorom Armije R BiH. Nositelji inicijative o negiranju istine o logorima bili su muslimanski politički predstavnici i druge utjecajne javne osobe. To je u dužem vremenskom razdoblju doprinijelo da se stvore stereotipi i predrasude u odnosu na stvarnu istinu o logorima, to se zadržalo i do današnjih dana. Naša udruga se na razne načine pokušavala suprotstavljati ovakvim nemoralnim nastojanjima iskrivljavanja istine. Usprkos svemu, istina kao moralna, teološka i filozofska kategorija bila je na velikoj kušnji. Naime, sa istinom je najgore kad sve može biti istina, a to se upravo dogodilo u proteklom ratu. Ovdje se može istaknuti najkonkretniji doprinos Udruge u obrani istine o logorima. Naime, hrvatski logoraši su vrlo konkretno pomogli i doprinijeli da se priredi knjiga „Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1991-1995.godine“ čiji je autor gosp. Ivica Mlivončić. Riječ je o obimnom dokumentacijskom materijalu od 864 stranice kojim je potvrđeno postojanje najmanje 331 logor pod kontrolom Armije R BiH. Ovaj vrlo vrijedan uradak u mnogome je doprinio jačanju istine o stradanju Hrvata u logorima, te ovom prigodom treba izraziti iskrenu i veliku zahvalnost sada već pokojnom Ivici Mlivončiću, autoru vrlo vrijedne knjige o logorima. U nastavku se daje kraći osvrt na neke bitne sadržaje knjige. Autor daje pojam ,tipologiji, klasifikaciji i definiciju logora, koristeći relevantnu literaturu. Sve logore iz proteklog rata svrstava u pet kategorija. Svakako da je zanimljivo vidjeti kakvo je stanje bilo početkom rata kada su u pitanju logori. Prema izvješću Istražne komisije Vijeća sigurnosti UN-a o logorima na prostoru bivše Jugoslavije konstatira se da su prikupljene informacije o postojanju 715 logora. Struktura tih logora bila je sljedeća:“ Od 715 logora 237 je bilo pod nazorom srpskih snaga,89 pod nadzorom Armije BiH,77 pod nadzorom hrvatskih snaga, a za 308 logora Istražna komisija nije mogla utvrditi pod čijim su nadzorom“. Naravno, kako su se neprijateljstva tijekom vremena povećala ,povećavao se i broj logora .Ipak ova činjenica nekim nemoralnim osobama iz javnog života nije smetala da osporavaju postojanje logora za Hrvate u proteklom ratu. Takvo neljudsko ponašanje i postupanje nanijelo je nesagledive štetne posljedice zbog više razloga. Žrtve logora su ponovno ponižene ,povrijeđene i teško traumatizirane. Izvršen je negativan utjecaj i pritisak na pravosudne organe pa nije bilo adekvatnog postupka u procesuiranju osoba odgovornih za ratne zločine u logorima. Nanesena je nesaglediva šteta na planu pomirenja i normalizacije odnosa među ljudima.

5


U obimnoj dokumentaciji kojom raspolaže Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata postoje kvalitetni podaci o logorima kroz koje su prošli hrvatski civili i branitelji. Ovome treba dodati kvalitetnu dokumentaciju koju je prikupila i obradila. Komisija za utvrđivanje ratnih zločina vlade HR-HB, koja je osnovana 1993-godine i djelovala negdje do 2000.godine. Sigurno nije dobro što je došlo do prekida u prikupljanju i obradi dokumentacije o ratnim zločinima. Zbog toga treba pozdraviti rad novoutemeljenog Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Njegov dosadašnji rad i postignuti rezultati imaju opću podršku u hrvatskom puku. Ova institucija od posebnog značaja za očuvanje identiteta i zaštitu hrvatskog nacionalnog interesa u BiH daje i davat će veliki doprinos u procesuiranju ratnih zločina. Tko je bar malo pratio rad ICTY-a kao i procesuiranje predmeta ratnih zločina pred domaćim pravosudnim institucijama mogao je uočiti da su svi ili gotovo svi vezani za ratne zločine počinjene u logorima ili vezano za logore. To je tako bilo i to će tako ostati dok se bude radilo na rasvjetljavanju ratnih zločina. Zbog toga je nezamjenjiva uloga i značaj djelovanja Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata i Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

B

SURADNJA SA PRAVOSUDNIM INSTITUCIJAMA U CILJU KAZNENOG PROGONA OSOBA ODGOVORNIH ZA RATNE ZLOČINE Na temelju izvješća Istražne komisije o teškom kršenju međunarodnog humanitarnog prava, Vijeće sigurnosti UN-a 25. svibnja 1993. god. odlučilo je utemeljiti MKSJ. Kako je cijela BiH bila pod patronatom međunarodne zajednice, tu sudbinu dijelile su i pravosudne institucije kada je u pitanju procesuiranje predmeta ratnih zločina. Tako su krenuli i predmeti ratnih zločina, sukladno takozvanim Pravilima „Rimskog puta“, gdje su na žalost i neopravdano hrvati bili zastupljeni u velikom broju i potpuno nerealno u odnosu na stvarnu odgovornost. Veliki broj hrvatskih logoraša u svojstvu svjedoka žrtava išli su kao svjedoci obrane optuženih Hrvata u Haški tribunal. To su činili i prije utemeljenja Udruge, a nakon toga u još većem broju. Kada su voljom međunarodne zajednice formirani Sud i tužiteljstvo BiH, predmeti ratnih zločina krenuli su preko Suda i tužiteljstva BiH, županijskih sudova i tužiteljstava, te okružnih sudova i tužiteljstva u RS. Ako se osvrnemo na suradnju sa Tužiteljstvom ICTY-a svakako treba istaknuti istragu koju su vodili istražitelji navedenog Tužiteljstva u razdoblju o 1995-1998. godine na prostoru Sjeverne Hercegovine( općine Konjic, Jablanica i sjeverni dio Mostara). Moglo bi se reći da je istraga bila sveobuhvatna, s obzirom na broju istražitelja i broj njihovih dolazaka na teren. Rezultati istrage su pokazali da ima dovoljno osnova za podizanje optužnica protiv najmanje 15 osoba, pripadnika Armije R BiH zbog ratnih zločina prema Hrvatima koji su boravili u logorima ARBiH, te zbog ubojstva većeg broja hrvatskih civila na više lokaliteta. Riječ je bilo o osobama pripadnicima ARBiH koje su imale zapovjednu ulogu u akciji „Neretva 93“. Ipak, optužnice nisu podignute u Hagu, već je u okviru izlazne strategije Haškog tribunala sve vraćeno Tužiteljstvu BiH na daljnje postupanje:Tužiteljstvo BiH je sačekalo desetak godina da bi na svoj način potpuno obezvrijedilo istrage Tužiteljstva ICTY-a. Sa strane Hrvatske udruge logoraša bilo je više pokušaja i nastojanja da se ostvari suradnja sa Tužiteljstvom BiH na planu procesuiranja ratnih zločina, ali to nije bilo moguće, jer u Tužiteljstvu za to nije bilo volje. Najbolja potvrda prednje konstatacije je postupanje i odnos aktualnog glavnog tužitelja gospodina Gorana Salihovića spram logorima ARBiH. Naime, spomenuti glavni tužitelj logore ARBiH tretira kao sabirne centre pa se ne može očekivati nikakva odgovornost onih koji su držali Hrvate u zatočeništvu. Ovakvo postupanje najviših pravosudnih institucija duboko vrijeđa hrvatske logoraše zbog čega su potpuno izgubili povjerenje u državne institucije. Sada je vrlo teško očekivati da se netko od bivših logoraša pojavi na sudu, ukoliko bi se eventualno i podignula neka optužnica. Ovomu treba dodati i činjenicu da mnogi bivši logoraši više nisu među živima, a mnogi zbog zdravstvenih razloga nisu u mogućnosti pristupiti sudu, ako bi eventualno bili pozvani.

6


C

ZAKONSKO REGULIRANJE PRAVA I STATUSA LOGORAŠA Pravna osnova i obveza države da zakonski uredi prava i status logoraša-žrtava torture nalazi se u više međunarodnih konvencija koje je BiH prihvatila kao obvezu prilikom osamostaljenja odnosno prijemom u članstvo UN-a. Spomenute konvencije su sastavni dio Aneksa IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao prilog Ustava Bosne i Hercegovine. Ove konvencije imaju ustavno-pravni značaj i obvezujuće su za državu koja ih prihvati.Za ovu prigodu mogu se spomenuti Konvencija protiv torture…. i Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima i Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata. Konvencija protiv torture ….,između ostalog nalaže državi da žrtvama torture obvezno osigura „zadovoljenje i odškodninu“. Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima obvezuje državu da osigura „pravičnu naknadu za prisilni rad zarobljenika u logoru“ Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata izričito zabranjuje odvođenje civila u logore, što je u BiH u proteklom ratu bila redovita praksa zaraćenih strana. Na potrebu donošenja odgovarajućih zakona sukladno dokumentima međunarodnog prava Udruga je nadležne vlasti poticala i podsjećala skupa sa asocijacijama muslimanskih i srpskih logoraša još prije više od 15 godina. Vrijeme je prolazilo, vlast na ovom planu nije učinila ništa, te je logorašima iz sve tri asocijacije ostalo da rješenje pokuša tražiti na drugi način. Naime, logorašima-žrtvama torture, u slučaju da država ignorira međunarodne obveze prema svojim građanima, kako je to činila BiH, stoji na raspolaganju mogućnost da pojedinačnim tužbama na sudu zatraže satisfakciju. Tako su prve tužbe podnijeli muslimanski logoraši 2007.godine,a hrvatski logoraši dvije godine kasnije. Hrvatski logoraši nisu mogli ni slutiti na koje će teškoće naići zbog tužbi za logore. U prve dvije godine tužbe su plaćali vlastitim novcima, dok su muslimanskim logorašima sredstva osigurana u Proračunu Federacije BiH, s naznakom za provođenje presude Međunarodnog suda pravde, naravno jako bizaran razlog. U razdoblju od sedam godina hrvatski logoraši podnijeli su više tisuća pojedinačnih tužbi zbog tortura u logorima. Na općinskim sudovima tužitelji su imali polovičan uspjeh a na županijskim sudovima, zavisno od etničkog sastava sudskog vijeća, mnoge prvostupanjske presude su preinačene na štetu hrvatskih logoraša. No, sudovanju po tužbama još nije kraj. Ima tu još sud na razini Federacije, pa Ustavni sud BiH, koji je zadnja instanca u državi. U cijeloj ovoj sudbenoj proceduri samo jedan vrlo mali broj prvostupanjskih presuda povoljnih za tužitelje postale su pravomoćne i doživjele svoje izvršenje. U presudama stoji da se tužitelja isplaćuje dosuđena novčana naknada za duševne i tjelesne patnje, te povredu ljudskog dostojanstva i časti. Riječ je o sramotno ponižavajućim iznosima koje ne vrijedi ni spominjati. Ovakvih presuda nema niti jedan postotak, u odnosu na broj podnesenih tužbi. Ostale tužbe logoraša, njih preko 99 posto zastale su kada je Ustavni sud BiH odlučio da tužbe logoraša treba odbaciti zbog zastare, potpuno ignorirajući činjenicu da su u pitanju tražbine vezane za ratni zločin, što ne može zastarjeti. Naravno, da ovakvu odluku ne treba prihvatiti niti poštovati instituciju koja ju je donijela. Neka ostane zabilježeno i na ovom mjestu da su hrvatski logoraši jako tužni i nesretni što ne mogu navesti niti jedan pozitivan primjer gdje su institucije vlasti države u kojoj su bili u logorima i u kojoj žive, pokazale korektan odnos sukladno žrtvi i patnji koje su podnijeli. Nakon ovakvog kraja tužbi logoraša i činjenice da država nema nikakvu volju da radi na donošenju zakona, imamo jednu nemoguću situaciju možda jedinstven primjer indolentnog odnosa i ne brige države za žrtve rata. Na drugoj strani ta ista država pokazala je mnogo više senzibiliteta i brige za one i prema onima koji su planirali, organizirali i nadzirali logore kao mjesta masovnog, organiziranog i vrlo teškog kršenja ljudskih prava.

7


D

SURADNJA S DRŽAVNIM INSTITUCIJAMA I UDRUGAMA GRAĐANA KOJE SE BAVE ZAŠTITOM I PROMICANJEM LJUDSKIH PRAVA Hrvatska udruga logoraša organizirana je na razini F BiH, te je time upućena na kontakte i suradnju sa Federalnim ministarstvom za pitanje branitelja i Federalnim ministarstvom rada i socijalne politike s obzirom na strukturu logoraša. Kada je u pitanju suradnja sa Ministarstvom branitelja, već u samom početku iz Ministarstva nisu pokazali volju da se Udruga uvažava kao ravnopravan čimbenik, odnosno kao i druge udruge koje okupljaju branitelje. Prilikom pripreme i izrade Zakona o pravima branitelja F BiH, Hrvatska udruga logoraša nije imala pristupa odnosno nije joj omogućeno da ravnopravno sa drugim udrugama koje okupljaju branitelje sudjeluje u izradi Zakona. Inače, kad bi se izvršio stručni uvid u postojeći federalni Zakon o pravima branitelja ne bi se moglo zaključiti da su predlagatelji uopće čuli i znali da je postojala obveza da se na odgovarajući način regulira položaj, prava i status branitelja-logoraša. Razlozi za ovakav ignorantan odnos Ministarstva prema hrvatskim logorašima su u činjenici što u Hrvatskoj udruzi logoraša ima najmanje 4500 hrvatskih branitelja koji su bili žrtve torture u logorima pod kontrolom AR BiH. Tu činjenicu pojedini ministri su pokušavali osporavati na svoj način, pa su zbog toga zaslužili da budu spomenuti, riječ je o gospodi Zahidu Crnkiću i Zukanu Helezu. Ovaj drugi je otišao najdalje u samovolji i zlouporabi položaja i ovlasti u uskraćivanju prava hrvatskim logorašima braniteljima. Pa tako u slučaju naprijed navedenih tužbi logoraša zbog torture u logorima, navedeni ministar se aktivno uključio u ometanje sudskih postupaka na način što je naredio nadležnim službama za vojne evidencije da ponište ili preprave odnosno krivotvore potvrde o pripadnosti i okolnostima stradanja, tako da se iz tih dokumenata izbriše konstatacija da se radilo o logorima i da su hrvatski branitelji zlostavljani. Ovakvi postupci ministra i Ministarstva, osim što su u osnovi neljudski, imaju sva obilježja više kaznenih djela i potpuno su nespojivi temeljnim načelima rada državne službe. Na žalost to je tako išlo i prolazilo, a posljedice su ostale. Što se pak tiče suradnje sa federalnim Ministarstvom rada i socijalne politike, ona se odvijala u smislu pomoći civilnim osobama koje su bile žrtve torture u logorima. Na razini F BiH još 1996 donesen je Zakon o osnovama socijalne zaštite, koji je kasnije imao više izmjena i dopuna. U tom zakonu uređena su prava osoba koje su bile žrtve torture u logorima, ali je bilo stanovitih problema u provedbi istog. Civilne osobe koje su bile žrtve logora, u postupku ostvarivanja prava, uz ostalo, morale su osigurati izvornu medicinsku dokumentaciju koja potvrđuje da je zbog boravka u logoru nastupilo tjelesno oštećenje od najmanje 60%. Takvu izvornu medicinsku dokumentaciju neposredno nakon izlaska iz logora nemoguće je bilo osigurati, pa su vrlo rijetki oni koji neka prava ostvarili. Treba spomenuti na državnoj razini Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice ,koje je prije više od deset godina, na inicijativu tri asocijacije logoraša, među kojima je i Hrvatska udruga logoraša, određeno od strane Vijeća ministara BiH za nositelja posla za pripremu zakona o pravima logoraša i žrtava torture. Iako je ovo Ministarstvo trebalo biti stručni nositelj posla za pripremu Zakona, ono je u biti opstruiralo pripremu istog, pa je sve na početku gdje je bilo i prije deset godina. Moglo bi se ovdje nabrojati na desetke udruga, agencija i organizacija, što domaćih, što stranih koje se bave zaštitom i promicanjem ljudskih prava sa kojima je Hrvatska udruga logoraša imala, manju ili veću suradnju, u kraćem ili dužem vremenskom razdoblju. Među njima treba izdvojiti muslimansku i srpsku asocijaciju logoraša, odnosno Savez logoraša BiH i Savez logoraša RS. Sasvim je razumljivo da je ta suradnja postojala, da je vremenski najduže trajala, a mogla je i trebala biti plodonosnija. Stvar će biti možda najjasnija ako se spomene jedna situacija kada se pojavila inicijativa da se suradnja formalizira potpisivanjem dokumenta koji je sadržavao nekoliko ciljeva i zadataka od zajedničkog interesa, na kojima će se raditi u narednom razdoblju. Hrvatska udruga logoraša predložila je da u tekst sporazuma ugradi odredbu koja kaže da su potpisnice suglasne da su oružane snage svih zaraćenih strana držale u zarobljeništvu kako vojnike-pripadnike protivničke strane, tako i civile. Vrlo zanimljivo da ovakvu izjavu nisu htjele potpisati niti srpska, niti muslimanska udruga logoraša. Ovdje ipak treba istaknuti muslimansku asocijaciju logoraša koja je od

8


početka ostala ustrajna da slijepo brani i podržava potpuno nerazumno stajalište svojih političkih predstavnika o tomu da Armija R BiH nije imala logora za Hrvate. Bilo bi prikladno da se ovdje spomene i suradnja sa hrvatskim udrugama proisteklim iz Domovinskog rata. Kada je utemeljena Hrvatska udruga logoraša već su postojale samo tri braniteljske udruge koje su imale kontakte i suradnju sa Federalnim ministarstvom branitelja. U to vrijeme ove četiri udruge imale su zavidnu suradnju i zajednički su javno istupale. Postoje tragovi o više zajedničkih javnih istupa, a mogu se istaknuti samo neki koji se odnose na odvođenje hrvatskih branitelja iz Središnje Bosne u Haški tribunal. Protekom vremena na federalnoj razini formirano je još nekoliko udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Paralelno s tim jačale su tendencije i nastojanja da ospori postojanje hrvatskih logoraša, a bilo je i izravnih prijedloga i pritisaka da Hrvatska udruga logoraša uopće i ne treba postojati. Takvih prijedloga bilo je i sa hrvatske strane od tako zvanih predstavnika-dužnosnika, a i od čelnika nekih hrvatskih udruga. Ovakva nesuvisla razmišljanja i inicijative mogu biti posljedica privremenog boravka u Sarajevu u svojstvu nekakvog hrvatskog dužnosnika, a kod takozvanih čelnika nekih hrvatskih udruga zbog razmišljanja poput onog u basni o „Vuku i tri vola“ Nakana da se Hrvatska udruga logoraša marginalizira i baci u aut nije prestala. Prije par mjeseci iz Federalnog ministarstva branitelja obznanjen je Prijedlog nacrta Zakona o određivanju udruga od posebnog društvenog značaja i interesa, gdje su svrstane po četiri udruge sa muslimanske i hrvatske strane. Taj dokument je pripreman uz sudjelovanje i suglasnost četiri predstavnika hrvatskih udruga koji su olako napustili sintagmu „udruge proistekle iz Domovinskog rata“, a rukovođeni logikom iz naprijed spomenute basne i prihvaćanja sintagme “udruge od posebnog društvenog značaja i interesa“.Za navedeno postoji i šire obrazloženje ali ga ovdje ne treba navoditi. Sasvim je jasno da se radi o prodaji identiteta u cilju „posebnog društvenog značaja i interesa“. Hrvatska udruga logoraša ne treba žaliti što nije svrstana u kategoriju udruga „od posebnog interesa“.

9


O HRVATSKOJ UDRUZI LOGORAŠA DOMOVINSKOG RATA u BiH

ZAKLJUČNO RAZMATRANJE

P

rotekom određenog vremena opravdano se pojavi potreba da se osvrnemo na pređeni put, da sagledamo što smo uradili, što smo propustili, jesmo li mogli bolje i više. Ovakva rečenica je normalna kada razmišljamo normalno i govorimo o normalnim stvarima.

Cijeli ovaj tekst odnosi se na brojnu populaciju hrvatskih logoraša kojima do kraja života nikad neće biti jasno zašto su odvedeni u logore, zašto su dugotrajno boravili u iznimno nehumanim uvjetima, zašto su bili žrtve surovih i nečovječnih postupaka logorskih dželata, zašto država u kojoj žive i u kojoj su bili žrtve logora ne priznaje da su bili u logorima, zašto ne učini što je dužna, zašto se u ime države tako strašno javno laže. Ono što su bivši logoraši očekivali od ove države nije nikakva milostinja, obveze države prema logorašima nisu uopće karitativne naravi i prirode. Vlast bi trebala biti ista prema bivšim logorašima, bili oni muslimanski, srpski ili hrvatski. Predstavnici vlasti ne bi trebali javno plakati i slaviti one koji su konačnim sudskim odlukama označeni odgovornim za teška kaznena djela ratnog zločina. Prednje riječi sigurno nemaju nikakve poveznice sa BiH stvarnosti i realnosti. Možemo se sjetiti situacije poslije Drugog svjetskog rata kada su osobe koje su osjećale odgovornost za ratne zločine bježale na kraj svijeta, u Južnu Ameriku, Argentinu, Urugvaj, Paragvaj i dr. U BiH osobe koje su nosile takvu stigmu sklonile su se u institucije vlasti, u Predsjedništvo BiH, u Vijeću ministara BiH, u Parlamentarnu skupštinu BiH, u ministarstva, a iz države su bježali logoraši i njihove obitelji. Zbog toga može se sa visokim stupnjem sigurnosti tvrditi da su logori bili najmoćnije i najefikasnije sredstvo etničkog čišćenja u BiH. Sva nadanja i očekivanja logoraša da će vlast učiniti nešto što bi morala i trebala učiniti za njih su irealna, dok u tijelima vlasti na bilo kojoj razini sjede i vode osobe koje su za vrijeme rata bile blizu logora. S druge strane nije realno očekivati da će baš sve osobe odgovorne za ratne zločine biti procesuirane, bez obzira što se to tako javno govori. Ali kad bi bilo volje moglo bi se osigurati da u tijelima vlasti ne mogu raditi osobe koje imaju bilo kakve veze sa logorima. Svakome danas mora biti jasno da je svojevrsna privilegija raditi u državnoj službi. Po svojoj drskosti zaslužuje da bude spomenut slučaj kada federalni ministra branitelja gospodin Zukan Helez za svog savjetnika postavlja osobu koja je bila upravnik koncentracijskog logora za Hrvate u Bugojnu. Unatoč brojnih poziva i apela hrvatskih udruga da svog savjetnika povuče, ministar ostaje ustrajan i do kraja mandata ga zadržava na savjetničkoj poziciji. To je jedan od razloga što hrvatski branitelji bivši logoraši uz ostale razloge, nikad nisu federalno Ministarstvo branitelja doživljavali kao tijelo vlasti koje je tu da im pomaže, već kao državnu agenturu čiji je cilj progon i šikaniranje hrvatskih branitelja, bivših logoraša. Iako bi se moglo učiniti da za bivše logoraše nema rješenja, to nije tako. Ima rješenja i ne bi ga trebalo tražiti van granica države. Kako je Parlament BiH prije petnaest godina usvojio Rezoluciju kojom obvezuje nadležne da donesu sve propise koje se odnose na žrtve rata, to može učiniti i danas, samo na drugi način. Sada to može i treba učiniti iskreno i u najboljoj namjeri i vjeri. Ono ranije je bilo obično blefiranje. Vjerujemo da se može doći do situacije da u vlasti ne mogu biti osobe na pozicijama ministara koje javno vrijeđaju hrvatske logoraše izjavama da oni nisu bili u logorima već u zatvorima jer nisu poštovali nekakav zakon.

10


Vjerujemo da na poziciji glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH ne može doći osoba koja će tvrditi da Hrvati u proteklom ratu nisu bili u logorima, već u sabirnim centrima. Jednako tako treba vjerovati da se na poziciji predsjednika Suda BiH može izabrati osoba koja neće pogodovati osobama osuđenim za ratne zločine da pod iznimno povoljnim uvjetima služe zatvorsku kaznu, te da neće dopustiti da u pravosuđu BiH vlada pravosudna mafija. Zašto ne bi vjerovali da je moguća situacija da hrvatski logoraši mogu slobodno i dostojanstveno na obljetnicu raspuštanja nekog logora u kojem su bili ,položiti vijenac i zapaliti svijeću, sukladnoj svojoj tradiciji i običajima. Da stvari stoje drugačije navodimo tri primjera: A

prvi kada bivšim logorašima logora „Silos“ u Kaćunima općina Busovača nije dopušteno da uđu u objekt u kojem je bio logor,

B

drugi u Jablanici pred bivšim muzejom „Bitka za ranjenike“ koji je u ratu pretvoren u logor, gdje su pola sata nakon polaganja vijenca i paljenja svijeća, isti bačeni u obližnje smetljište, kako bi se još jednom potvrdilo da tu nije bio logor za Hrvate

C

treći u Mostaru pred Općinskim sudom (ranije IV osnovna škola), gdje je za vrijeme rata bio logor. Već drugu godinu pravosudna policija i predsjednik Suda ne dozvoljava da hrvatski logoraši polože vijenac i upale svijeće u spomen na 17 ubijenih hrvatskih logoraša.

I umjesto da se utvrđuje tko je školu pretvorio u logor, sada vlast trenira strogoću na hrvatskim logorašima. Iz navedenog razumljivo je da još uvijek postoji netko tko ima moć da zabrani ili spriječi da se nešto ne dogodi, bar u sferi društvenih odnosa, ali ne postoji taj tko može osporiti da se nešto dogodilo poput logora koji su bili, usprkos silnim nastojanjima vlasti da dokaže kako ih nije bilo. Usprkos svim navedenim i drugim teškoćama koje uglavnom dolaze od institucija vlasti i koje paraliziraju i uvelike otežavaju nastojanje logoraša da se bore i izbore za status i prava koja im pripadaju, Hrvatska udruga logoraša ima snage da opstane.

Mostar, 15. lipanj 2016. godine Priredio: Mirko Zelenika, prvi predsjednik Hrvatske udruge logoraša

11


RAT U BiH, UZROCI I SUPROSTAVLJENE STRANE

R

at u Bosni i Hercegovini je opće prihvaćeni naziv za međunarodni oružani sukob na području Bosne i Hercegovine, koji se vodio između 1. listopada 1991. i 14. prosinca 1995. godine. Smatra se dijelom jednog od sukoba raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Suprostavljene snage su bile Republika Bosna i Hercegovina i samoproglašeni srpski i hrvatski eniteti unutar Bosne i Hercegovine, Republika Srpska (prvobitno Srpska Republika Bosna i Hercegovina) i Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koje su podržane od SR Jugoslavije i Republike Hrvatske. Sve tri strane koriste različit naziv i nadnevak početka rata. Hrvati, protekli rat, nazivaju Domovinski rat, a za početak rata uzimaju 1. listopada 1991. godine, kada je JNA razorila hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini. Srbi ga nazivaju Obrambeno-otadžbinski rat, a za početak uzimaju 1. ožujka 1992. godine, napad na svadbenu povorku, u kojem je ubijen mladoženjin otac (stari svat) na Baščaršiji, u Sarajevu. Bošnjaci ga nazivaju Agresija na Bosnu i Hercegovinu, a za početak uzimaju 1. travnja 1992. godine, kada su srpske paravojne postrojbe po naređenju šefa srbijanske tajne službe Jovice Stanišića prešle granicu, napale grad Bijeljinu i izvršile prvi pokolj Bošnjaka. Rat je bio dijelom raspada SFRJ, kao nova epizoda velikosrpske agresije. Nakon slovenskog i hrvatskog razdruženja od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije tijekom 1991. godine, multietnička Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, koja je bila naseljena muslimanskim Muslimanima-Bošnjacima (44 %), pravoslavnim Srbima (31 %) i katoličkim Hrvatima (17 %), na referendumu 29. veljače i 1. ožujka 1992., se odlučila za neovisnost. To su odbili politički predstavnici Srba (SDS), koji su bojkotirali referendum i spriječili njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje, u siječnju proglašenim dijelom Srpske Republike BiH. Nakon proglašenja neovisnosti (EZ i SAD su priznali RBiH, 6. i 7. travnja, a u UN je primljena 22. svibnja), bosanskohercegovački Srbi koje je podržavala srbijanska vlada Slobodana Miloševića i Jugoslavenske narodne armije (JNA), mobilizirali su svoje snage unutar Republike Bosne i Hercegovine kako bi prisvojili što više prostora koji će proglasiti za srpski teritorij, što se uskoro pretvorilo u velikosrpsku agresiju diljem zemlje, popraćenu etničkim čišćenjem Muslimana u Podrinju, Hrvata u Bosanskoj Posavini te Muslimana i Hrvata u Bosanskoj Krajini. To je prvenstveno teritorijalni sukob, u početku između srpskih snaga, uglavnom organiziranih u Vojsci Republike Srpske (VRS), na jednoj strani i na drugoj strani hrvatskih snaga u Hrvatskom vijeću obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), većinom sastavljene od Muslimana. Ovdje se radilo dakle o dvjema stranama, velikosrpskog agresora i vojnih snaga koje su branile BiH: Hrvata i Muslimana. Hrvatskoj nesklone zemlje odnosno zemlje nesklone savezu Hrvata i Muslimana praktično od prvih mjeseca rata govorili su o "trima zaraćenim stranama", premda su u stvarnosti postojale samo dvije strane. Poslije, potkraj 1992., zbog gubitka teritorija u istočnoj Bosni (Podrinje) i velikog preljeva muslimanskih izbjeglica u središnju Bosnu, uz svesrdnu potporu britanskih agenata koji su pripremili teren, izbio je hrvatsko-muslimanski rat, rat unutar rata, koji se potom širi na sjevernu i središnju Hercegovinu. Sporazumom, potpisanim u Washingtonu, 18. ožujka 1994., uspostavljena je Federacija Bosne i Hercegovine, kojom je obnovljeno savezništvo Bošnjaka i Hrvata. U zajedničim operacijama, u kojim je glavnu ulogu imala Hrvatska vojska, oslobođen je velik dio zapadne Bosne. Nakon genocida u Srebrenici i drugog masakra na Markalama, Sjevernoatlanski savez (NATO) je intervenirao u oviru operacije Namjerna sila, granatirajući važne položaje Vojske

12


Republike Srpske, što se uz oslobađanje zapadne Bosne, pokazalo kao ključno u okončanju rata. Rat je priveden kraju potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u Parizu 14. prosinca 1995. Mirovni pregovori održani u gradu Daytonu, u američkoj saveznoj državi Ohio, završeni su 21. studenog 1995. Uspjeli pregovori, poznati su pod nazivom Daytonski sporazum, čiji je sastavni dio Ustav Bosne i Hercegovine, koji određuje današnju Bosnu i Hercegovinu. Rat je bio obilježen žestokim napadima, prekomjernim i neselektivnim granatiranjem, etničkim čišćenjima, koncentracijskim logorima, masovnim pokoljima i silovanjima. Događaji poput opsade Sarajeva i genocida u Srebrenici, postali su simboli ovoga rata. Prema izvješću američke Središnje obavještajne agencije (CIA) iz 1995., utvrđeno je da su snage Srba u Bosni i Hercegovini odgovorne za 90 % ratnih zločina počinjenih tijekom sukoba. Početkom 2008., Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio je 45 Srba, 12 Hrvata i 4 Bošnjaka zbog ratnih zločina, počinjenih tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Prema najnovijim izvještajima, u ratu je stradalo oko 100.000 - 110.000 osoba, a raseljeno je oko 2.2 milijuna, što ga čini najkrvavijim sukobom u Europi nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Izvor - https://hr.wikipedia.org/wiki/Rat_u_Bosni_i_Hercegovini

13


MAPA LOGORA I OSTALIH MJESTA ZATOÄŒENJA ZA HRVATE KAZALO 1 LOGOR

5 LOGORA

1O LOGORA


BATKOVIĆ

L

ogor je smješten oko 12 km sjeverno od Bijeljine, a 3 km od Batkovića. Rijeka Sava je bila dva km od logora. Glavne zgrade su opisane kao dvije velike štale – poljoprivredna spremišta 50 x 20 metara. Nije bilo niti grijanja niti svjetla, osim danjeg. Mnogi su oboljeli od dizenterije. Logor je sa tri strane okružen bodljikavom žičanom ogradom, visine dva metra, a sa južne strane je bio zaštitni metalni zid. Glavni ulaz je bio sa zapadne strane gdje su bile zgrade za srpsku vojsku i uredi. Osmatračnica sa reflektorima je bila na istočnoj strani logora. Zatočenici svjedoče kako je na toj 7 metara visokoj osmatračnici uvijek bilo nekoliko naoružanih čuvara. Logorom su zapovijedali članovi Srpske demokratske partije i četnici. Zapovjednik je bio JNA oficir Petar Dmitrović. Nakon njega (kolovoz 1992.) zapovjednik logora je bio major Mauzer za kojeg Vlada SAD kaže da je poznat i kao Ljubiša Savić.

16

LOGOR BATKOVIĆ KOD BIJELJINE


Zatočenici svjedoče kako je i u njihovom logoru, kao i u drugima, straža odredila “kapa” odnosno zatočenike koji su posredovali sa stražom (bili su muslimani) i “cinkali” druge zatočenike. Zatočenici su vrlo često premještani u druge logore i dovođeni iz drugih logora. Na taj način se zametao trag pravog broja zatočenika, odnosno ubijenih. Izvješća o broju zatočenih su se mijenjala iz tjedna u tjedan ( 1.7.92 – 740 ; 5.7.92. – 824; 9.7.92 1274….) 15.7.92 Zoran Rekić srpski zapovjednik doveo je u autobusima Hrvate i Muslimane sa područja Zvornika i Čelopeka . Tada je u logoru bilo oko 2000 zatočenika. Sam major Mauzer je izjavio kako je u logoru 1.600 muškaraca, zarobljenika, koji su tu za svoje dobro. 1.9.92. je bilo 1280 zatočenika koji su tu zbog svoje Nacionalnosti.

LOGOR BATKOVIĆ

Za doručak su zatočenici dobili komad kruha i putra ili jaje, a za ručak i večeru komad kruha i juhu čudna mirisa i okusa, bez ikakvih sastojaka. Mnogi su umrli od gladi. Zatočenici su seksualno zlostavljani (i muškarci i žene), žestoko tučeni i mučeni. Zatočenici svjedoče kako su batine “počele” čim su izašli iz autobusa i nisu prestajale. Tučeni su drvenim štapovima i raznim drugim predmetima. Jednom prilikom četvorica zatočenika su tučena van logora. Dvojica su se uspjela dovući u logor, treći je bio toliko pretučen da ga otac (također zatočenik nije prepoznao), a četvrti, 20-godišnji mladić, je ubijen. Kad bi na ratištu gubili, srpski vojnici su prozivali zatočenike sa tog područja i posebno ih tukli. U kolovozu 1992 na smrt je pretučeno 13 zatočenika. Zatočenici su prisiljavani na fizički rad U srpnju 1992 u logor su došli predstavnici Međunarodnog crvenog križa i američki senator Frank Wolf. Čuvari su sakrili sve zatočenike mlađe od 18 i starije od 60 godina. ICRC nije mogao popisati zatočenike.

17


BRČKO

LOGOR “LUKA”

L

ogor "Luka" Brčko je bio koncentracioni logor za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, sa područja općine Brčko tokom 1992. godine za vrijeme rata u BiH.

Logor su organizirali lokalne vlasti, nakon nasilnog preuzimanja vlasti, od strane Srpske demokratske stranke, u općini tokom mjeseca maja 1992. godine. Organizirana je sistematska kampanja zatvaranja i protjerivanja nesrpskog stanovništva Brčkog, a njihova imovina je pljačkana i uništavana.

LOGOR LUKA BRČKO

18


Logor je bio dio organiziranog sistema deportacije, zatvaranja bošnjačkog i hrvatskog stanovništva tokom1992. godine. Na teritoriju općine Brčko, uz logor "Luka", djelovalo je više sličnih mjesta mučilišta i stratišta poput DTV Partizan, Hotel Posavina, Zgrada Sekretarijata unutrašnjih poslova u Brčkom, kafana Westfalija, Hotel Galeb, Laser autodepo. Logor je zatvoren u augustu 1992, nakon što je Međunarodni crveni križ najavio inspekciju. Zbog stranaca sve prostorije su okrečene, dvorište oprano, a zarobljenici prebačeni u Batkoviće kod Bijeljine.

19


SPOMEN SOBA U LOGORU LUKA - BRÄŒKO

20


GORAN JELISIĆ ISPALJUJE HICE IZ VATRENOG ORUŽJA U POTILJAK ZATOČENIKA

21


LOGORI U BILEĆI

B

ileća je locirana u istočnoj Hercegovini. Po popisu stanovništva prije rata je bilo 13.269 žitelja, od čega oko 80.3% Srba ; 14.7% Muslimana i 5 % ostalih. Na području Bileće bilo je nekoliko mjesta zatočenja : Hall, policijska stanica, internat, civilni zatvor, đački dom , podrum, logor, škola rezervnih oficira i vojne barake.

BILEĆA IZ ZRAKA

22


Hall

(potvrdio BNMO1) …

srpske snage su zatočenike dovodile iz Mostara, "sjevernog kampa", uglavnom noću. Držali su ih u podrumu. Zatočenicima su prijetili klanjem, tukli ih ispitivali i prisiljavali na potpisivanje lažnih izjava. Nakon nekog vremena zatočenici su preseljeni u prostorije na katu gdje su bili ranije zarobljeni zatočenici. U jednoj sobi je bilo oko 50 zatočenika. Zatočenike su s vremena na vrijeme selili u podrum, pa nazad na kat. Prema izvješćima, od lipnja do prosinca 1992. u tri navrata su dovođene grupe zatočenika, uključujući žene i djecu. Policijska stanica / centar zatočenja (potvrđeno iz više izvora uključujući ICRC2 )

prema mnogim izvješćima Srbi su mnoge dovodili prvo u policijsku stanicu. Zatočenici su bili smješteni u prostorijama od 9 kvadratnih metara u grupama od po 13 osoba i u 12 i 16 kvadrata po 16 osoba. Nakon prvih ispitivanja razmještani su po drugim mjestima zatočeništva. U kolovozu 1992, pred dolazak predstavnika CESC3, zatočenici koji su bili pretučeni, prebačeni su u bolnicu na 7 dana. 19. prosinca 1992, pod supervizijom ICRC-a 52 osobe su prebačene iz Bileće u Crnu Goru .

Civilni zatvori

(potvrđen od ICRC 7.11.1991. i US Government4) …

Šef policije Miroslav Duko bio je odgovoran i za zatvore. Ženama je dozvoljeno donositi hranu ali ne i razgovarati sa zatočenicima. Kad bi netko progovorio oduzimana im je hrana. Prostorije su bile pretrpane sa 50 zatočenika. Međunarodni crveni križ je u dva navrata pokušao posjetiti zatočenike, ali ih je svaki puta otjerao predsjednik općine Bileća tvrdeći kako nema zatočenih. U kolovozu 1992, predstavnici EPU5 uspjeli su posjetiti zatvor i izvući sve pretučene, bolesne i ranjene u bolnicu. Nakon toga je dozvoljeno i ICRC-u posjeta i popisivanje zatočenih. Između ovih posjeta zatvoru, "Beli orlovi" su pucali po ćelijama u zatvoru i ranili neke zatočenike. ICRC nije dobio dozvolu za posjetu ranjenika smještenih u bolnici.

LOGOR U KASARNI - BILEĆA

23


Dvorana

(potvrdio BNMO1 ) …

srpske snage su zatočenike dovodile iz Mostara, "sjevernog kampa", uglavnom noću. Držali su ih u podrumu. Zatočenicima su prijetili klanjem, tukli ih ispitivali i prisiljavali na potpisivanje lažnih izjava. Nakon nekog vremena zatočenici su preseljeni u prostorije na katu gdje su bili ranije zarobljeni zatočenici. U jednoj sobi je bilo oko 50 zatočenika. Zatočenike su s vremena na vrijeme selili u podrum, pa nazad na kat. Prema izvješćima, od lipnja do prosinca 1992. u tri navrata su dovođene grupe zatočenika, uključujući žene i djecu.

Policijska stanica / centar zatočenja (potvrđeno iz više izvora uključujući ICRC2 ) …

prema mnogim izvješćima Srbi su mnoge dovodili prvo u policijsku stanicu. Zatočenici su bili smješteni u prostorijama od 9 m2 u grupama od po 13 osoba i u 12 i 16 m2 po 16 osoba. Nakon prvih ispitivanja razmještani su po drugim mjestima zatočeništva. U kolovozu 1992, pred dolazak predstavnika CESC3, zatočenici koji su bili pretučeni, prebačeni su u bolnicu na 7 dana. 19. prosinca 1992, pod supervizijom ICRC-a 52 osobe su prebačene iz Bileće u Crnu Goru .

Đački dom

(potvrđeno od US Department6 12.6.1992) …

predstavnici CSCE posjetili su ovaj zatočenički logor 2.11.1992. i pronašli 74 muslimanska zatočenike. Đački dom je bio pod upravom srpskih vlasti.

Vojne barake JNA oficirska škola (potvrđeno iz više izvora)

24


Podrum

(potvrđeno od Mazowieckog7 ) …

podrum sa prostirao na 120 m2 i imao je samo tri mala prozora. Srbi su u njemu držali 170 zatočenih Hrvata i Muslimana. Noću bi stražari zatvorili prozorčiće i upalili reflektore od 2000 wat-a, što je dovodilo do dehidracije zatočenika. Vodu bi dobili tek idućeg dana popodne.

Logor

(potvrđen od National Organization for Victims Assistance8 ) …

barake su se prostirale na otprilike 120 m2, pod je bio drven i prekriven tankim tepisonom. Broj zatočenika u barakama kretao se oko 2.600 osoba. Zatočenici su dovođeni u logor iz Gackog i ostalih mjesta. Mlađe muškarce su držali u prizemlju. Nakon posjete ICRC-a, Srbi su odveli dio zatočenika (u dva autobusa) 78 km od Stolca i tamo ostavljeni. Drugi svjedok navodi kako su ga doveli kamionom u logor gdje je bio zatočen sa 160 muškaraca. Zbog prenatrpanosti, kad bi ležali na podu, noge su im bile jedne preko drugih. U 5 ujutro bi dobili po pola litre vode po zatočeniku za cijeli dan. Imali su dvije kante za uriniranje u istoj prostoriji. Kante su konstantno bile prepunjene.

Škola rezervnih oficira (potvrđeno od US Department) …

locirana sa zapadne strane ceste od Bileće prema Trebinju na ulasku u Bileću. Koristila se kao logor od 12.6.1992, sa svih strana je bila okružena zidom. 1992 godine zapovjednik logora je bio oficir SDB9 kojeg su, navodno, kasnije ubili vlastiti ljudi. Drugi komandant logora je bio general Stubičević kojeg je naslijedio general Stanković. Navodno ga je trebao naslijediti general Vujević, koji je to odbio kad je vidio žene i djecu u logoru. Oko 130 zatočenika je prebačeno u drugi logor na jugoistoku od Titograda, negdje na moru. ICRC je izvjestio kako su 5.10.1992. godine 109 zatočenika prebacili u Crnu Goru.

prema izvješćima BDD10 tima, zatočeno je bilo najmanje 3.000 muškaraca hrvatske i muslimanske nacionalnosti, strogo čuvanih. Zatočenici su spavali na betonskom podu bez madraca i deka. Srbi su zatočenike razmjenjivali za svoje zarobljene. Veliki broj zatočenika je prebačen u Titograd. Zatočenici su teško premlačivani, mnogi do smrti. Čuvari bi parkirali kamione kraj baraka i “turirali” kako se ne bi čuli krici. U noći 27.4.1992 , na smrt je pretučeno 13 zatočenika. Tjela su u plastičnim vrećama otežanim sa kamenjem, odnešena u bunker. Sutradan su odvežena helikopterom do Dubrovnika i bačena u more.

25


ISKAZ

Stjepan Nikić

J

a sam Nikić Stjepan, rođen u Ružićima, općina Grude, otac Petar, majka Matija, rođen sam 01.07.1923.god., Hrvat, rimokatolik, BiH, sa stanom u Rodoču br. 154, oženjen, dvoje djece, KV-tesar, zemljoradnik.

Ja sam bio u bašči i vidim odozgo počeli kuće paliti i ja sam rekao ženi: Pale se kuće odozgo ovamo. A ja sam bio tu na avliji, žena mi je stavila ručak. Ja nisam imao vremena da ručam, došla su 4-ca sa francuzicama, nisu mi dali ni uzeti haljine što mi je trebalo. Međutim nisu mi dali ni ručati. Rekli su da idem s njima, ja im rekao da trebam bar ručati, žena kaže: Kad će se on vratiti, hoće li se vratiti? Oni su njoj rekli da ću se vratiti za pola sata. Dotjerali su nas ovdje u vojarnu i odatle su nas otjerali u Sjeverni logor. Tu su nas ispitivali i vezali nam ruke i oči. Tu smo tako stali 3 dana i 3 noći. Odatle su nas tako svezanih očiju otjerali u Bileću, nisu nam dali mrdnuti glavom ni jednom. Kad smo došli u Sjeverni logor oni su bili jedan tamo, jedan ovamo, treći pozadi, nas su uzimali i izbacivali nas kao krompire, a ne kao ljude. Međutim kako su nas bacali oni nisu gledali da li ću ja na kolegu drugog ili neću, svak je vikao: Satra me! Satra me! Kad su nas zbacili dva su stražara otpozadi stala, jedan na jednoj, drugi na drugoj strani s kalašnjikovim. Odatle su nas potjerali nisi smio proviriti glavom da vidiš kuda ide. Kad su nas dotjerali u BiIeću, odvezali su nam oči i izlazio sam, pošto sam stariji čovjek, nisam mogao izići, ovaj me jedan četnik uhvatio i kaže: Ne boj se stari! Odatle su nas spratili u jedan podrum i svi smo morali dignuti ruke uza zid i raširiti. Ispitivati će nas jednog po jednog, ja sam njima rekao: Prijatelju, znaš šta je, ja sam već preko 70 godina, ako me ubijete kažite mi ženi. Ja

USPOMENA NA LOGORAŠKE DANE

26


se nisam ništa bojao, ja sam rekao: Služio sam u Jugoslovenskoj vojsci na mađarskoj granici, kad Mađari nisu bili dobri prema nama. Onda su mi uzeli sat, kaiš, sve šta sam imao i to su mi odnijeli, legitimaciju i ništa od njih nisam dobio od toga. Ja sam se tog zla riješo nakon mjesec dana. Da vam kažem, mene su udarali ispod oka ja-sam mislio osta bez oka. Bilo nas je tu 120, svi smo morali za 10 minuta da odemo u WC i da nuždu obavimo, da se umijemo i da se vratimo. Dvojica su stajala pred vratima i kaže: Beži bre majku ti ustašku, izlazi! Ja sam bio pola puta da se nisam ni umivao, ni vršio nuždu, šta ću ubi me. Derno me je jednom nogom tu, a pendrekom po leđima. Ja sam došao dole unutra dobivao sam sasvim slabu hranu, jednu malu “Zdenku “ sir na dva čovjeka, kašika supe na tanjiru i uvijek viče: Je si pojeo sve majku ti ustašku, šta čekaš? To si pola pojeo a pola bacio. Uveče isto tako. Na nas 120 davali su vode samo 1 do 2 bokala od 1 1/2 l, e hajde sad ugrabi da se napiješ, a bila je voda neka jezerska pa se mogla piti svaki čas. Tu sam bio mjesec dana i razmijenjen sam u Bregavi. Ja kad sam bio u zatvoru bilo nas je 120, došao je Spužević, Pavu Biokšića mi smo pitali: Koga otjeraše u samicu, rekli su: Marka Spuževića. Mi zaspali, kad ujutro zovu Zekušiča i Pavu Biokšića, njih su dvojicu zovnuli da ponesu deku i da dođu. Međutim oni su ponijeli ćebe i došli su i ušli unutra, kad su se vratili mi pitamo: Šta je tamo? - Umro je Marko Spužević. Međutim dođe njih 5-6 uzeše ćebe i odnesoše ga, ko ti ga zna kud je odnešen. To znam o Marku. Mene su i pustili kao starijeg čovjeka i dosta je starijih pušteno sa mnom. Što se tiče prevoza odozgo kad smo se vraćali, morali smo smotati glave ispod ručke, međutim ja sam povirio na prozor nešto malo, a on mi tuče odotud da se sklonim. Ako si podigao glavu ispod sica odmah si dobio po glavi nije tu bilo nikakva razmišljanja, onda nije se niko podizao. Kad smo došli nismo se mogli ispraviti. Šofer nije fino vozio, gdje je god bio neki belaj on bi zakočio, a mi bi nagrnuli naprijed, a tako isto kad smo išli iz Mostara na belaj smo udarili, udara, bije, tuče, ne da jesti, ne da ništa, nemam ti ja šta lagati. Onda kad je to bilo 26.06. , imao sam 85 kg, kad sam došao 65 kg u meni je bilo, kakva je to bila borba i taj jad Bože sačuvaj. Ja sam otjeran 01.06.92.god. onda sam se vratio 26.06. 92.god. tako sam došao kući i cijelu godinu bolovao, ubilo me. Da vam kažem ja ne bi lagao ali stalno sam bio žedan, nemaš šta ni pojesti ni popiti, to je mučilo, tu stoje uvijek udaraju te, dvojica, trojica stoje uvijek i udaraju: Jesi li gotov? Ljudi skoro nisu ni ulazili u WC.

LOGOR KASARNA U BILEĆI

27


ISKAZ

Vinko Obrovac

J

a sam Vinko Obrovac, rođen u Glinskom Vrelu srez Slunj, ja sam Hrvat i hrvatskog porijekla, sad se nalazim u Mostaru gdje sam radio i penziju zaradio, živim u Rodoču, rođen sam 30.10.1933 god., otac četvero djece.

01.06. ja sam došao u kuma Pave u avliju, nisam ni mislio o vođenju, da će vodit ljude i sakupljati, već odjedan put dođe auto zv. Picgauer, uprše naoružanje i kaže meni: Odkud ti tu, šta ti tu radiš ? Ja kažem: Ovdje u kuma sam došao. I oni su uprli naoružanje, sa mnom u auto, zv Picgauer. Marijan viće: Kume šta je to? Kaže: Sjedaj i ulazite u vozilo! Dok njegov sin Mirko isto tako, dolazi ko naručen, ko je znao da će ljude voditi. Kaže: vodimo vas u avijatiku ima da date podatke nekakve. Dočim kuma Pavu su ostavili taj dan, njega nisu odveli. Odatle su sa nama došli u avijatiku, mi došli u avijatiku kad izađe vozać bradat, sve je to bradato, zakosatilo, neznaš ko na šta sliči i dođe i kaže: Nema ovdje niko, goni gore! Kad, gdje, kad s nama preko Vojničkog mosta, na Frabriku duhana, prema Sjevernom logoru rore u Bijelo Polje. Dok smo ušli u Sjeverni logor na one stepenice ima ih ko pasa, sve je to bradato, ne znaš nikoga poznati ni ko je ni šta je. Imali su nekakve gadne značke na ćelu, uniforma je bila ko kad su pokazivali one četnike tamo preko TV, isto onako uniforma ona, samo pustili kosu ne znaš ili je duža kosa pozadi ili brada naprijed. Kad smo došli u Sjeverni logor odmah nas trojica iz vozila, pozadi je s nama sjedio još jedan koji je bio kao pratilac, vozač i još jedan sa vozačem, ovaj na našem mostu na Jasenici, viče: Požuri, ostavi njih gore i vrati se ! Tad su doveli ove ljude još Drmaća Stojana, Drmaća Franju i Drmaća Ivana, poslije nas odmah. Kad smo došli u Sjeverni logor odmah je me za prsa i baca me u prostoriju desno, a Marijan, moj komšija i njegov sin Mirko ostaše u hodniku i kažu im: Dignite ruke uza zid i prisloni glavu uza zid. Odmah su meni uzeli podatke i metnuli ih u kovertu, meni veže ruke pozadi i veže mi oči. Ja sam mislio da će on mene sjesti, kad otvori neka vrata čujem zaštekćaše, pa kad me gurnu kad tamo puna soba ljudi, ne vidim nigdje ništa, udarim u jednog čovjeka što je bio sa mnom u zarobljeništvu Vlado Babić, da nisam u njega udario pao bi dole na zemlju ne bi se mogao dići nikako. Tu smo veće ispaćeni, čujemo ovamo gdje viču oni: Kolji ! Oštre se noževi, ženske neke s njima se kesere, smijuckaju se, kaže: Koljite, ništa ne čekajte ! Mene je udario kroz džemper znoj od 3 cm kao da je pao snijeg po meni, ne da vode, žeđ. Druže vodniče, mogu li da izađem, da izvinete, da se pomokrim ? Ko pita ? Ne smiš reći ko pita da iziđeš da se pomokriš, mokri se, da izvineš u gaće. Ko je rekao: Ja pitam. Bije ga nogama, samo jadni čovjek viče: Jadan ja, majko moja ! Znači ne pitate treba li te pustiti napolje niko te ništa nije pitao. Taj dan i noć nikad svanuti, na izvanu naoružanje teško lomi, grmi, Bogu dušu, Bog je neće, gdje su pucali to ja ne znam. Mi vičemo Mili Bože gdje dođošmo šta hoće od nas. Kad sutra u 9 sati tovare nas u nekog Dajca i gone nas za Bileću, a prije toga ko god dođe otvori vrata i viče: Goni pravo u jame! Da nas gone u jame. Mi kad su nas ubacili u auto, mi već jedan drugog, ja zovem ove svoje, koji su sa mnom bili da halalimo jedan drugom. Gdje god stane auto, bilo je preopterećeno, mi mislimo da smo došli do jama gotovo je, kako su rekli: Gonite pravo u jame ! Na meni je bilo složeno dva reda kao da gone glavati kupus, puno auto preopterećeno. Kad jedan komšija mi Mijat Katica, on je išao napolje da izvinete, vodnik ga ovaj jedan pustio i rekao mu: Ti sam sveži ruke! On je mogo to, ja neću kriti to treba pošteno kazati. I ja pitam: Jesu li kod tebe svezane ruke ? Kaže: mogu izvući. I još jedan Stranjak ne znam kako se zvao, sa onu stranu Neretve, kažem: Spašavaj! Kaže: Vinko što ? Ugrijao se kazan, auto je bilo

28


preopterećeno, kao da sam sjedio na najvrućoj ploči strujnog šporeta. I ti su ljudi mene izvukli, ja nemogu nikakvu snagu dati i držali me do Bileća na koljenima svojim. Kad smo došli u Bileću, stalo auto ne znamo mi ni gdje smo došli, ni kako smo došli, 7 sati noći, ne vidiš ništa. Pa kad nam dođoše, njih je dočekalo tu sa naoružanjem, samo je sreća bila to što su nas bili odmah skidali i kako su nas iz auta bacali nako ti skida onu krpu da vidiš kuda ćeš ići. Pa kad nas stjeraše u onaj podrum, minuta je golema reći, ne gleda ili ćeš na glavu dolje ili ih ide 5 preko tebe ili 25, to je samo hrnjaga. U onaj nas podrum visok nema 1.80m, sijalice one neonske, one štange gore samo da te iscrpi, ne da vode. Mi smo prvi došli u taj podrum i pitamo ovoga što je uzeo naše podatke ponovo sve i on nama viče: Znate li vi gdje ste došli, Kažemo mi, vodnik je bio po činu: Gdje ćemo znati druže vodniče, kad su svezane oči, svezane ruke. Kaže: Vi ste došli u zatvor Bileća ko ratni zarobljenici! Kad u roku sat vremena evo ih još 30-40, svako sat vremena 10.20, po 15. Jadni ljudi samo kukaju, prebijeni gore, pa ga niz stepenice samo skrurla. Sutra dogone jednu grupu novih, kad ko su ti novi, opet moj kum Pavo, kojeg sam ostavio iza sebe, Duško Zekušić, Jozo Ćorić, Šunjić Ivo, klapa naša, kažem: Evo moga sina i moje žene znam gdje sam ih ostavio. Kume Pavo šta je bilo ? – pitam ja njega. Moj kume sve je zapaljeno i izgoreno, ne znam gdje ti je žena otišla, gdje ti je sin otišao. Tad je došao, pokojni Marko Spužević, njega su ubili u 3 sata po noći i nose ga u podrum, dvojica ga vuku niz stepenice i u pokojnog Marka glava i desna ruka kao prazna kanta po stepenicama. Znači ubili ga gore samo ga snijeli u samicu dole. Ujutro dolazi vojnik da nas pušta na umivanje, ko đene kakvo ti je umivanje kad nas 180 za minutu gotovo. Ne da ti se vode napiti, bije te, dođeš u stroj ne da ti ostati dok te ne obori s nogu, prebi, ubi, ne da vode. Druže vodniče, šta ćemo ? Pobijete nas ! umiru ljudi, onaj plaće, onaj zove vodnika ne bi li ti pomogao, on samo okrene glavu i ode svojim poslom. I.Š. Da li ste prepoznali nekoga od tih što su vas udarali ? V.O. Ne znam što se toga tiče, imali smo jednog kojega su svi zvali Miloš, možeš upitati ovih kolega koji su sa mnom bili, ja nisam znao nikakve podatke, samo zvao se Miloš. Taj je bio krvnik, koga god čovjeka počme da udara taj te ne ostavlja dok te u crnu zemlju, pod noge i onda te gazi. Dosta ti je, mi u stroju a on dođe s palicom, to nije obična palica ima 80 cm duga, debela ko flaša, ne da te ostaviti dok te ne obori. Tu su nas patili u tom podrumu, suha hrana stalno, „zdenka“ sir pola je, šnita kruha ko upaljač, ne da vode, o vodi bi živio da je dao vode, ne da vode i šta će biti tu pati se, u podrumu smo proveli 27 dana skoro. Onda nas prebace gore u prostoriju, da smo još u prostoriji bili popadali bi svi. Onda te ta sijalica crpi, vode ti ne da, gladan. Dosta kad sam svaki dan po kg trošio od ove rezerve svaki dan, kako sam bio dobro držeći, za 35 dana što sam bio tamo, ja sam 01.06. odveden, 04.07. sam pušten za 35 dana svaki sam dan kg sišao dole, 35 kg sam smršao. Što se tiče vezanja, pačenja, ne dao Bog nikome, ide kraj mene mali jedan što je bio došao, Žućo, kaže: Molite Boga što mali nije ovdje, taj nije klao ispod vrata, već iza vrata da te više pati. Znaći mi smo svi trebali biti poklani u Sjevernom logoru kako je plan stvoren bio, to su rekli nama kaže: Neka Boga mole što nije mali ovdje. To je taj što je klao, one Ultom što su zakopali. To je taj što je klao i taj je Žućo dolazio nama u Bileću u podrum i ide između naših redova, gdje mi je gospodine jedan na drugome da nemaš proći, kad ja svoje noge opustim,moje noge dolaze nekome preko ramena, sljedeći meni i tako dalje, eto koliko smo imali prostora. Taj Žućo ide između naših redova, mi jadni ruke na leđa, gledaš dole ispred sebe, mene udari u mošnje, ja ne znam da li govori meni ili mom kolegi do mene, kaže : Ti od kud tebe ovdje ?Gdje si ti bio ? – Bio kući. Šta si radio ? Čuvao kravu. Kako i je ništa drugo, mučio se, belajiso, što se kaže nigdje ništa. Kaže: Sjedi. Mislim ja smijem li sjesti, znam da će me nogama, vidio sam kako je do mene ostale moje kolege, one garibe bio, ja sam sjeo kad sreća nije udarao. Pa se onda doveže drugog, trečeg, a onaj pištolj vazda ga u futrolu uvuci, izvuci, pa sve hoda, pa ruka stalno, šta će jadni ljudi svi ispaćeni, izmućeni, muke jadni ljudi ko je pušio nema šta zapaliti, to je bilo ne dao Bog ono nikada više doživiti, ako doživio Bože daj mi smrt.

29


I.Š. Možete li mi reći da li su predstavnici CK dolazili kod vas ? O.V. Što se tiće CK za vrijeme moga boravka, jesu ove mlađe kolege koje su još ostale skoro mjesec i pol dana, oni navodno kažu da su kod njih dolazili i dali im kao knjižiće neke, a nama, mi ništa nismo imali. Svi smo mi vidili kad smo gore došli, mi nismo znali da ćemo ići ikako kući, nismo mislili da ćemo biti živi, kad vidimo mi dva autobusa, tri, kad kažem ovom jednom: Podigni malo glavu, kakvi su ovo autobusi ? Još ću vam nešto pošteno kazati, imali smo jednog Boru, on jest četnik, svaki nas koji je bio skupa sa mnom, svi smo rekli: Je četnik al Bog mu dao zdravlja. Taj je čovjek donosio svoje cigare i dijelio ljudima jadnim koji puše. Pa dođe žena sa djetetom, a on traži da ta žena ne bude u kasarni, nego joj kuću privatno traži da ne budu tu djeca. Ona jadna djeca u hodniku plaću, oni stari ljudi po 8 i 90 godina, ništa nemaju, jedva ostali živi. Uđe u našu sobu, pita ha: Je li to tvoja soba ? Jadni čovjek samo šuti. Pa ga jami za poramenicui mi čujemo samo r, znači baca ga tamo. Ne daj mi Bože nikada više doživjeti što sam doživio. Imam da kažem pri izlasku kad su nam rekli da idemo na razmjenu, kad su nas pustili, 35 dana smo žmirili i tamo kad su nas doveli, onaj pritisak u autobusu, ona njihova stolica, ona stolica u autobusu, moja ramenica i moja glava nisu smjeli biti stariji od onih gore stolica, evo pokazat ću vam praktično kako sam stajao, ja kad kleknem i stojim na rukama, ja mogu stajati 5 dana tako ali mi smo na nogama u visu, koljena pritisnuta rukama razmjene dok smo došli na asfalt gdje piše razmjena. Onda 7 km do Stoca sve izlaze iz autobusa krvavo kaže: Udri ih mamu im njihovu, idu kući ! Sve izlazi krvavo iz autobusa, niko nikoga ne pozna. Kad smo izašli iz tih autobusa da dignemo ruke obe iza vrata, ko će dić kad se sve predalo i kičma, ne znaš na šta slićiš, predale se noge, predale se ruke, predala se kičma, samo se čudim kako smo došli ono 7 km do Stoca.

RAZMJENA LOGORAŠA IZ BILEĆE

30


E to je to gospodine. Da vam pravo samo kažem kad smo došli u Stolac, kad naš narod jadni ljudi vidjeli zastavu CK, naprijed je jedan nosi, uvalili mi jednu ženu nepokretnu u ćebetu, moram i nju nositi, u zatvor su je donjeli nepokretnu pa smo je mi nosili do Stoca, ne možeš ti sam ići a da ne ne nosiš ženu u ćebetu. Kad naiđe jedan sa automi odvede nam ovu ženu, kao da smo se preporodili. Pa kad smo došli tamo u hotel u Stolac jadni ljudi pripremili ono mljeko, ono, ono, šta ćeš kad si ispaćen ne smiješ ni jesti i onda nas dobacili u stanicu duvansku u Metković i onda su nas sutradan ono vamo, ono tamo odbacili svojim kućama.

LOGORAŠI IZ BILEĆE NAKON RAZMJENE

31


MANJAČA

M

32

anjača se nalazi u BiH, na putu od Banja Luke prema Bugojnu, a lokacija je poznata kao vojni poligon. Iza vojnog poligona, na par kilometara u planini na jednoj visoravni nalazi se desetak objekata-štala i još nekoliko zgrada, poput velikih sjenika.


To je ustvari vojno-poljoprivredno dobro Manjača. U objektima-štalama postavili su slamu na pod i podijelili po zatočeniku deku i posudu sa žlicom za hranu. Logor je ograđen bodljikavom žicom. I s vanjske i unutarnje strane žice kretali su se stražari, naoružani automatskim puškama. Sva vrata na štali su zatvorena, osim jednih na koja se moglo ulaziti ili izlaziti. Kasnije su sa vanjske strane žice nasuprot vrata u štalu iskopali mitraljesko gnijezdo sa grudobranom, gdje je stalno bio stražar s mitraljezom, nakon toga su donijeli stražarnice i kućice za pse tako da se može reći da je konc logor vrlo dobro čuvan.

PRAZNE PROSTORIJE LOGORA MANJAČA

33


Kroz logor je prošlo par tisuća ljudi. Logor je otvoren 12.09.91. Dolaskom ispitivača koji su bili viši oficiri iz raznih rodova JNA koji su činili KOS, počelo je svakodnevno ispitivanje tj. informativni razgovori uz šamare, batinanje i cipelarenje. Ispitivanja su trajala od 9:00 do 23:00, a neke su zatočenike s tih razgovora donosili jer nisu mogli hodati. Neke su odvodili u samice na posebne tretmane, a kada su se vraćali izbezumljeni od straha i premlaćivanja. Za vrijeme boravka u konc. logoru vođeni su na rad od jutra do mraka u krumpirišta i na izvlačenje porušenih stabala iz šume.

34


ISPUNJENE PROSTORIJE LOGORA

35


IZLAZAK LOGORAŠA NA RAD U LOGORU „MANJAČA“

MANJAČA

(potvrđen od ICRC, Vlada SAD, obavještajna služba VB ) …

Manjača je ime planine, locirane oko 25 km južno od Banja Luke, logor je bio pod vodstvom Srba u bazi JNA koja je služila kao vježbalište za vojnike. Prema izvješćima, na tom području su se nalazili tenkovi, rakete i ostala vojna oprema. Zapovjednik logora je bio Božidar Popović. Manjača je farma okruženu ogradom, a prostirala se na oko 260 x 240 metara prostora. Unutar toga je bila ograda koja je farmu dijelila na dva djela. Ograde su bile oko 3 metra visoke. Zatočenici kažu kako su jedna polovica logora nije koristila sve do kolovoza 1992. U svakom djelu su bile po tri zgrade za zatočenike. Zgrade su ustvari služile kao spremišta , podijeljena po sredini hodnikom, a svake strane su bile po tri prostorije, bez grijanja. U svakoj od tih zgrada je bilo između 600 i 700 zatočenika, oko 00 zatočenika u svakoj prostoriji veličine oko 120 kvadrata. Ukupan broj zatočenika u logoru Manjača nije poznat, ali je sasvim sigurno kako je u ljeto 1992 bilo zatočeno oko 3.700 osoba što je potvrdio Međunarodni crveni križ. Kao i u drugim logorima, i ovdje su zatočenike selili, ali i ubijali. Zatočeni muškarci su bili od 18 - 60 godina, žena je bio manji broj i sve su višestruko silovane. Po nacionalnosti svi su zatočenici bili Hrvati ili Muslimani. Bila su dva ulaza u logor, jedan sa sjeverno - zapadne strane, a drugi sa jugo - zapada. Psi čuvari su bili vezani blizu vrata, ali i patrolirali sa čuvarima po logoru. mine su postavljene između ograda unutar logora i oko logora. Na taj način je logor bio podijeljen u dva dijela minskim poljem ali i potpuno okružen minama. Na ogradi su bila upozorenja o minama. Osim zgrada za zatočenike u svakom dijelu logora ju bila mala šupa koja je služila kao kuhinja, samica koja se nalazila 50 metara od zgrada odnosno staja sa zatočenicima. Izvan ograđenog logora, na istočnoj strani, nalazilo se sedam i zgrada (12 x 50 ) u kojima su bili srpski vojnici, liječnik i "ispitivači" srpske policije. Tri kuće su služile za smještaj srpskim vojnicima, jedna je služila za smještaj tenkista, u jednoj je bilo skladište hrane i liječnik, a u preostalima uredi srpske vojske. U tu zgradu su odvodili zatočenike na ispitivanja U kuhinji za srpsku vojsku, kuhale su dvije logorašice, a spremala su dvojica logoraša. Oko logora je bilo nekoliko bunkera i drvenih osmatračnica.

36


POGLED PREKO ŽICE

Prema nekim svjedočanstvima, nekolicina muslimanskih zatočenika su imenovani "komandantima logora" i njihova je dužnost bila posredovati između zatočenika i uprave logora, nadgledati kuhinju i prijavljivati probleme. Mnogi zatočenici kažu da su oni surađivali sa Srbima i "cinkali" druge zatočenike. Zatočenici isto tako tvrde da je postojala "Knjiga" u kojoj su bili upisani svi zatočenici i njihovi podaci, čak i kuda su kasnije prebačeni, odnosno u koji logor. Oni koji su ubijeni, njihova imena su iskrižali.

37


ISKAZ

MATO TADIĆ

O

ružani napad na sela Šurkovac i Gornji Volar u kojima žive isključivo Hrvati, zbio se 23. 05. 1992. godine nešto poslije 21:00. Napad su izveli naoružani Srbi stanovnici sela Donji Volar, Sokolište, Trgovište, Radomirovac i Miska Glava. Po selima Gornji Volar i Šurkovać padale su minobacačke granate i projektili iz beztrzajnog topa. Zahvaljujući dugotrajnom topničkom napadu naoružanih Srba, hrvatsko civilno pučanstvo iz napadnutih sela otpočelo je sa evakuacijom preko zaseoka Kosa, Lipik i sela Žune u grad Ljubiju. Pri tom prvom napadu nije bilo stradalih jer je kompletno pučanstvo bilo izrazito disciplinirano i evakuaciju su sproveli u velikoj tišini i vrlo brzo, tako da su naoružani Srbi bili zaprepašteni jer po ulasku u hrvatska sela nisu zatekli nikog od žitelja i za odmazdu su zapalili nekoliko obiteljskih kuća i gospodarskih objekata između Crkve i škole. Naredno jutro svi izbjegli Hrvati su se vratili u sela. U 09:00, 24. 05.1992. godine posredstvom radio veze civilne policije policijske postaje iz Ljubije (poruku primio i prenio pričuvni policajac Vinko Josić - "Cicko", Hrvat iz sela Gornji Volar), vojne vlasti Jugoslavenske Armije iz Prijedora (major Radmilo Zeljaja) upućuju ultimatum Hrvatima sela Šurkovac i Gornji Volar kojim se zahtijeva od Hrvata ta dva sela da se do 12:00, 24. 05. 1992. godine "Srpskim vlastima" općine Prijedor predaju članovi mjesnog HDZ-a BiH: Mato (Tomo) Tadić, Ilija (Ante) Tadić, Vilim (Ante) Tadić i Mato (Ante) Tadić. Major Radmilo Zeljaja je naglasio da će, ukoliko se dotična četvorka ne pojave do 12:00, izdati naredbu Jugoslavenskoj Armiji za napad na Šurkovac i Gornji Volar i da će ta dva sela biti sravnjena sa zemljom. Pričuvni policajac Vinko Josić je nakon dužeg pregovaranja sa majorom Zeljajom uspio ishoditi da se ultimatum odgodi do 14:00 te da se "Srpskim vlastima" predaju samo Mato (Tome) Tadić i Mato (Ante) Tadić. U 12:00, 24. 05. 1992. godine major Radmilo Zeljaja radio vezom upućuje novi ultimatum prema kojem Hrvati sela Šurkovac i Gornji Volar trebaju predati sve naoružanje koje posjeduju i 30 pripadnika ZNG-e za koje on "zna" da se skrivaju u navedenim selima i da su predhodne večeri izveli napad i okupaciju sela Šurkovac i Gornji Volar ali su ih naoružani Srbi, pripadnici T.O. sela Donji Volar, Sokolište, Trgovište, Radomirovac i Miska Glava uspjeli, granatiranjem otjerati i na taj način "spasiti" Hrvate tih sela. Naoružanje i pripadnici ZNG-e moraju biti predani na, od Srba uspostavljenom, kontrolnom punktu u selu Ljeskarama. Majoru Zeljaji ništa nisu značila uvjeravanja kako Hrvati sela Gornji Volar i Šurkovac nemaju nikakvog nelegalno nabavljenog naoružanja osim onog kojeg posjeduju registrirani lovci (par lovačkih pušaka za koje posjeduju uredne dozvole), tri pištolja za koje vlasnici posjeduju uredno izdane dozvole od strane policije i naoružanje T.O. sela Šurkovac i Gornji Volar. Obzirom na novonastalu situaciju alarmirano je svo pučanstvo oba sela i sazvan je zbor građana na kojem je pučanstvo sela upoznato sa ultimatumima JA, a ja i stric Mato (Tomo) Tadić smo iznijeli našu odluku da ćemo se, u interesu spašavanja pučanstva predati "Srpskim vlastima" kao i da se prikupi svo naoružanje koje ćemo predati onako kako je traženo od strane majora Radmila Zeljaje. Od Hrvata Gornjeg Volara i Šurkovca smo tražili da se, poradi zaštite, evakuiraju u Ljubiju. Moje i stričeve odluke prihvatili su svi sudionici Zbora. O donešenim odlukama izvjestili smo radio vezom, zapovjednika policijske postaje u Branka Bjekića. Svo naoružanje koje su posjedovali Hrvati sela Gornji Volar i Šurkovac, donešeno je u mjesni Dom kulture. Tu su bile 21 puška tipa M-48, 18 pušaka tipa Kalašnjikov i 1 automat ruske proizvodnje (dobošar). Svo to oružje pripadalo je mjesnom odjeljenju T.O. Bilo je i nekoliko Iovačkih pušaka, tri pištolja i svo streljivo za oružje. Zapovjednik policijske postaje u Ljubiji - Branko Bjekić poslao je u selo policajca koji se preziva Sarajlić (brat Fikreta Sarajlića) i njemu sam predao prikupljeno naoružanje i streljivo. Ja i stric smo se oko 14:00 uputili zajedno sa svim narodom u Ljubiju. Po dolasku u Ljubiju otišao sam sa stricem u policijsku postaju. Zapovjednik postaje Branko Bjekić naredio je policajcu Sarajliću da mene i strica proslijedi u po-

38


licijsku postaju u Prijedor. Na kontrolnom punktu kojeg su naoružani Srbi sela Ljeskare postavili kod zadružnog doma u selu Ljeskare zaustavili su nas naoružani ljudi, na čelu sa samozvanim vojvodom Radetom Bilibijom. On je naredio policajcu Sarajliću da se vrati u Ljubiju što je ovaj i učinio. Meni i stricu je rekao da se ništa ne bojimo jer da nas sada štiti "naoružana formacija SDS-a" čiji je on "vojvoda". Nakon toga nam je naredio da se s njim odvezemo u mjesto Hambarine koje su nastanjivali Muslimani. Po dolasku u Hambarine pokazivao narn je kako J.A. precizno granatira mjesto. Pogođene su mnoge obiteljske kuće i gospodarski objekti. Društveni dom i nova Džamija (lijevo od ceste Ljubija- Prijedor) bili su porušeni. Užas! Rade Bilbija je naredio meni i stricu da ga pješice pratimo. Prolazili smo ulicama Hambarina. U samom centru mjesta naišli smo na tenk i naoružane uniformirane vojnike JA i TO, ali nikog nisam prepoznao. Tada je Rade Bilbija upitao strica: "Kaži mi, profesore, gdje je sada muslimanski ponos?" Stric mu je vrlo kratko odgovorio: "Tu je - gaziš po njemu." Tada se stric sagnuo i podigao praznu čahuru tenkovske -granate. Rade Bilbija ga je -upitao: "Što će ti to profesore?", a on mu je odgovorio:. "Da đacima pokažem od kuda dolazi vaše bratstvo i jedinstvo. Rade Bilbija je naredio da sjednemo u auto i odvezao nas ponovo u selo Ljeskare. U svom štabu nam je prijetio i naređivao da odemo u crkvu u Šurkovcu i da iz podruma crkve izvadimo minobacače i mitraljeze, te da mu ih dovezemo u njegov štab. Tražio je i da potom sav narod koji je izbjegao u Ljubiju vratimo u sela. Odgovorili smo mu da u selu nema ni mitraljeza ni minobacača, a pogotovo da nisu u podrumu crkve u Šurkovcu jer crkva uopće nema podruma. Što se tiče naroda rekli smo mu da nemamo namjeru vraćati ga u sela jer da bi tek tada prijetila opasnost za živote ljudi jer bi ostali na milost i nemilost naoružanih Srba. Rade Bilbija je problijedio i naredio da izađemo iz njegovog štaba. Govorio je kako će nas zaklati ako ne vratimo narod u sela jer da nitko ne smije namagarčiti 3000 naoružanih Srba koji su odlučili pobiti i sravniti sa zemljom Gornji Volar i Šurkovac. Strpao nas je u auto i prosljedio u Ljubiju u policijsku postaju. Zapovjednik postaje, Branko Bjekić (Hrvat po nacionalnosti), nazvao je radio vezom policijsku postaju u Prijedoru koja je od 01.05.1992. bila u rukama SDS-a. lz Prijedora je došao auto i odvezao nas iz Ljubije. Ljubiju smo napustili oko 19:00, 24.05.1992. Po dolasku u policijsku postaju u Prijedoru počeli su ispitivati mene i strica. Ispitivanje je trajalo do cca 3:00 (25.05.1992) Mene su ispitivali meni nepoznati isljednici. Strica su odveli na gornji kat gdje su ga ispitivali isljednici državne sigurnosti na čelu s majorom JA koji se preziva Vasiljević. Kad su mene odveli iz policijske postaje, stric je ostao na daljnjem ispitivanju. Mene su odvezli u krug tvornice elektrokeramičkih proizvoda "Keraterm". Pripadnici JA i naoružanih postrojbi SDS-a pretvorili su tu tvornicu u zatvor u koji su zatvarali sve one koji nisu poštivali od 01.05.1992. proglašen policijski sat. Kada su mene doveli u "Keraterm'', zatekao sam sedam (7) civila koje su te večeri uhitili. Smjestili su me u prvu prostoriju. Ta prostorija nosi broj 1. oko 3:15 u prostoriju su ušla dva Srbina koje poznajem po nadimcima. Jedan je "Žiga", a drugi "Duća". "Žiga" je bio vozač taxi-a, a "Duća" poznati prijedorski lopov. Od 3:15 do 5:00 (25.05.1992.) su me maltretirali fizički (tukli me) i psihički (psovali, vrijeđali na nacionalnoj osnovi, tjerali da s njima pjevam pjesme kojima se veličaju četnici i njihov vođa iz II svj. rata - Draža Mihajlović). Oko 9:00, 25.05.1992. u "Keraterm" je došao isljednik iz policijske postaje u Prijedoru i odvezao me u policiju na ponovno ispitivanje. Ispitivanje je trajalo oko 2 sata tj. do iza 11:00, kada me vratio natrag u "Keraterm''. Oko 15:00, 25.05.1992. čuo sam eksplozije granata iz pravca mjesta Kozarac. 26.05.1992. oko 10:00, naoružani vojnici JA i naoružani pripadnici prijedorskog SDS-a počeli su dovoditi u "Keraterm" Muslimane iz mjesta Kozarac i okolonih sela. U prostoriju br. 1, u kojoj sam se ja nalazio, doveli su i zatočili do 15:00 (26.05.1992.) više od 200 civila iz Kozarca i Prijedora. Tada sam u prostoriji uočio svog strica. Bio je tu i Ivo Hrvat iz sela Kalajevo, kao i predsjednik općine Prijedor (do 30.04.1992. kad su ga naoružani pripadnici SDS-a smijenili) Mahmut Čehajič. Broj zatočenika se povećavao iz sata u sat. "Keraterm" je postao, za samo par sati, pravi pravcati konc-logor. Hranu nam nisu davali, vode nije bilo, a zbog velikog broja ljudi u prostoriji nismo se uopće mogli kretati. Postajalo je sve teže i teže. Neizdržljivo! Odrasli Ijudi su plakali. Ćuli su se jauci. Bilo je puno ozlijeđenih, pretučenih. 27.05.1992., oko 22:00, pred prostoriju br. 1 došao je vojni policajac JA, po činu vodnik, i naredio nam da izađemo van iz prostorije i da uđemo u autobuse koji su došli u krug logora. Bilo je 17 praznih i 6 punih autobusa. Doznali smo da su u tim punim autobusima osobe koje su Srbi držali zatočene u školskoj dvorani u mjestu Brezičani (cca 5 km zapadno od Prijedora). Po ulasku u autobuse morali smo ostaviti prazna prva četiri sjedala. Kad smo sjeli na slobodno mjesto, naoružani pratioci u uniformama JA, naredili su nam da glavu pognemo prema naprijed, a da

39


dlanove ruku stavimo na potiljak. Dok su svi zatočenici smješteni u autobuse prošla su skoro 2 sata. lz kruga konc-logora "Keraterm", autobusi su krenuli oko 24:00. Nakon poduže vožnje autobusi su se zaustavili, a naoružani vojnici JA su izdali naredbu da ne izlazimo iz autobusa. Tada sam vidio da se nalazimo u ograđenom prostoru rudnika željezne rude "Omarska". Bilo je oko 2:00, 28.05.1992. Dok smo se vozili iz "Keraterma" u "Omarsku", naoružani vojnici JA su nas nemilice tukli. U autobusu u kojem sam se ja nalazio posebno su se okomili na jednog Muslimana iz Kozarca kojemu ne znam ime ali znam da je bio policajac. Njemu su doslovno razbili glavu kundakom puške. Po dolasku u "Omarsku" taj policajac iz Kozarca je još bio živ ali mi je njegova daljnja sudbina nepoznata jer ga je jedan čuvar, crne puti (ličio je na cigana), nastavio tući odmah po izlasku iz autobusa. Čuvari su izveli doktora Zeljka Sikoru koji je radio kao ginekolog u Prijedoru. Počeli su ga udarati. Govorili su mu: "Ti doktore štrojiš (kastriraš) srpsku djecu." Čuli su se jauci i zapomaganje. Potom su izveli Ilijaza Musića - profesora iz srednje škole u Prijedoru. Zatim su izveli Fikića s Hambarina koji je radio kao internista u Domu zdravlja u Prijedoru. Potom osobu s nadimkom "Ćuko" koji je bio vlasnik picerije u Prijedoru (u blizini tvornice keksa "Mira Cikota"), čuvari su ih nemilosrdno udarali, a jadni ljudi su jaukali od boli. Tijekom mog boravka (do 21.08.1992.) u konc-logoru "Omarska" više nisam vidio te ljude niti čuo da su živi. Potom su iz autobusa izvodili jednog po jednog zatočenika i uvodili ga u garderobu radionice za popravak dempera (velikih kamiona koji se koriste u rudnicima). Sama radionica je udaljena cca 2 km od željezničke postaje Omarska na pruzi Prijedor - Banja Luka, a nalazi se s desne strane željezničke pruge gledano od Prijedora u pravcu Banja Luke. Radionice su udaljene cca 500 m od željezničke pruge koja povezuje Omarsku i rudokop rudnika željezne rude u Tomašici, s njene lijeve strane gledano sa željezničke postaje Omarska u pravcu Tomašice. Mi smo bili prvi zatočenici konc-logora "Omarska". Sveukupno je taj dan u konc-logor "Omarska" dovedeno oko 2000 zatočenika. Od tog broja oko 90% zatočenika bili su civili hrvatske i muslimanske nacionalnosti, dok su ostali (cca 10%) bili pripadnici regularne pričuvne policije, a po nacionalnosti Hrvati i Muslimani s područja općine Prijedor. Čuvari u logoru i naoružani vojnici JA su nas zatočili u prazne prostorije tako da je broj zatočenika u jednoj prostoriji bio oko 700, a u drugoj oko 600. U garaži je zatočeno 170 ljudi. U prostoriji za pranje rublja (u vešeraju) bilo je zatočeno preko 500 ljudi. Srbi su iz dana u dan dovodili nove zatočenike koji su bili prisiljeni ležati na pisti (asfaltirani prostor ispred radionice) gdje su provodili i noći, pod vedrim nebom. U zloglasnoj "Bijeloj kući" bilo je ponekad i preko 50 zatočenika. Prva dva dana nismo dobili nikakvu hranu. Cijelo vrijeme čuli smo pucnjavu, u neposrednoj blizini logora. Bilo je više nego očito da Srbi iz vatrenog oružja ubijaju zatočenike. Prvi zapovjednik konc-logora "Omarska" bio je Srbin po nadimku "Kvočka". Na sebi je imao maskirnu Šarenu uniformu. On je zapovijedao logorom do 20.06.1992. kad ga je zamjenio Srbin Željko Mejagić. Ja i stric smo bili u istoj prostoriji. Njega su često prozivali i vodili u "Bijelu kuću" -na ispitivanje. Mene su jednom vodili na ispitivanje u "Bijelu kuću" upravo u vrijeme kad je i stric bio na ispitivanju. Njega su odveli sat vremena ranije. Kad sam ušao u prostoriju stric je sjedio na stolici, lice mu je bilo krvavo jer su mu razbili čelo, nos i usnice. Krvario je. Pitao sam ga: "Čime su te tukli?" On je rekao: "Ovo što vidiš je od udaraca rukama i nogama, a ono što ne vidiš je od udaraca baseball palicom i onim tamo drvenim kolcem." Pogledao sam u kut prostorije i vidio pravu baseball palicu i veliki drveni kolac promjera cca 10 cm. Pitao sam isljednika: "Zašto ste ga tukli?" Isljednik je ustao, prišao mi, i rekao: "Od tebe ovisi da li ćemo tući i tebe i njega." Zatim me je pitao: Tko je dovozio oružje u Prijedor i kome je oružje dijeljeno?" Ja sam odgovorio: "Svo oružje koje je došlo u Prijedor bilo je, što je vama dobro poznato, oružje koje je JNA kad se povlačila iz Hrvatske podijelila isključivo Srbima koji su bili članovi SDS-a." Isljednik je tada naredio čuvarima da nas počnu tući. Jedan od čuvara je uzeo drveni kolac, a drugi baseball palicu. Mene je udarao onaj čuvar koji je uzeo drveni kolac, a strica je udarao onaj čuvar koji je uzeo baseball palicu. Nakon nekog vremena su prestali i izvukli nas na hodnik, te vratili u prostoriju. To je bilo krajem srpnja 1992. Meni je to bilo peto ispitivanje, a stricu šesto. Ja sam se koliko-toliko uspio oporaviti nakon dva dana, ali je stric bio u kritičnom stanju četiri dana. Njemu su slomili onu baseball palicu o leđa. Stric je mokrio krv, što znači da su mu povrijedili bubrege, a na ležaju je jaukao od boli pri svakom pokretu. Govorio je da su mu rebra potrgana. Otprilike tjedan dana nakon što su nas pretukli, u konc-logor "Omarska" došli su razni novinari ali su srpske vlasti u logoru dan prije odvojili sve teško ozlijeđene zatočenike i zatvorili ih u zasebnu prostoriju tako da sam ja samo čuo da su dolazili

40


novinari ali ih nisam vidio. 05.08.1992. Srbi su autobusima odvezli sve osim 179 zatočenika. Čuo sam da ih voze u konc-logore "Manjača" i „Trnopolje"' a da će iz Trnopolja puštati zatočenike kućama ili u Hrvatsku. Medu nas 179 koji smo ostali u konc-logoru "Omarska" bilo je i 5 žena i to: Zdena Rajković Hrvatica iz Kozarca; Sabiha Turkanović - Muslimanka iz Kozarca koja je sa svojim suprugom Suljom bila vlasnica gostionice "Crvene Ruže" u Kozarcu; Hajra Hodžić - Muslimanka iz Prijedora, stara oko 25 godina; Velida Mahmuljin - Muslimanka Kozarca koja je bila delegat u općini Prijedor, a inače je profesorica; i još jedna meni nepoznata žena. Osim strica, od muških zatočenika koji su ostali nakon 05.08.1992. u konc-logoru "Omarska" poznavao sam Irfana Zenkovića - Muslimana iz Donje Ljubije; Fajzu Mujkanovića - Muslimana iz sela Kozaruša pored Prijedora; Merzuka Bajrića - Muslimana iz Donje Ljubije; Andelka Srbljića - Hrvata iz sela Žune pored Ljubije. 15.08.1992. predstavnici ICRC-a (Međunarodni crveni križ) izvršili su registraciju svih preostalih zatočenika osim onih pet žena koje su Srbi skrivali. Ja sam dobio broj: 00208687, a stric Mato 00208688. Pored registarskog broja upisan nam je logor "Omarska". 21.08.1992. srpske vlasti konc-logora "Omarska" izvršile su prozivku. Prozvali su 172 zatočenika među kojima i mene. Nisu prozvali jedino mog strica Matu (Tome) Tadića; Fajzu Mujkanovića i onih 5 žena. Nama koji smo bili prozvani naradili su da uđemo-u autobuse, kojih je bilo četiri. Neprozvanih 7 zatočenika su odveli izvan mog vidokruga. Oko 14:00 četiri autobusa sa 172 zatočenika napustila su konc-logor "Omarska". Naoružani Srbi koji su bili pratnja u Autobusima rekli su da nas vode na Manjaču u logor. Od četiri autobusa koja su krenula iz konc-logora "Omarska" do logora "Manjača" došla su samo dva, ali sa svih 172 zatočenika. Dva autobusa su se pokvarila tijekom puta.

IZ DANA U DAN IZA ŽICE

41


Logor "Manjača" je bio hotel u odnosu na konc-logor "Omarska". Hranu smo dobivali relativno redovito, a dobili smo i nešto odjeće. Čuvari logora nas nisu tukli kao u "Omarskoj", a nije bilo ni ubojstava koliko je meni poznato. Jedina drastična promjena dogodila se 17.10.1992. Tog dana su logorske vlasti izvršile prozivku oko 120 zatočenika. Svi prozvani su bili Hrvati. Dežurni oficiri, među kojima i oficir po nadimku "Špaga", su nam govorili da nas vode na razmjenu u Žitnić kod Drniša u Hrvatskoj. Nama je bilo sve sumnjivo jer nije bilo predstavnika ICRC-a. Po ulasku u autobus krenuli smo iz logora "Manjača". Čim smo se udaljili od logora, naoružani pratioci su zahtijevali od nas da im damo posude s vodom i hranu (1/4 kg kruha i dvije konzerve s ribom, po osobi). Tada su nam naredili da ispružimo ruku sa otvorenim dlanom. Na dlan su svakom od nas stavili poveću količinu soli koju smo morali progutati. Tijekom vožnje, pratioc je ustajao i hodao po autobusu i tukao zatočenike. Zaustavljali smo se u svakom selu kroz koje smo prolazili. Oko autobusa su se okupljala uglavnom djeca, starci i žene. Tada bi nam pratioc izdavao naredbu da dignemo ruku s tri izdignuta prsta, te da pjevamo prosrpske pjesme kao što su: "Tko to laže, tko to kaže, i slične." Kad bi autobus ponovno krenuo pratioc bi prošetao autobusorn i udarao nas drvenorn palicom po leđima i po glavi. Dok smo se vozili od "Manjače" pa do ulaska u Hrvatsku, dobili smo četiri puta batine. Kad smo ugledali vojnike UNPROFOR-a ponadali smo se da ćemo imati zaštitu, ali su vozač autobusa i pratioc otpočeli vrijeđati "plavce" pogrdnim riječima na račun boje kože i podrijetla, a psovali su im i majku. Prošli smo kroz Knin i kroz Drniš. Kad smo došli u Žitnić, do mjesta na kojem je trebalo doći do razmjene, autobusi su se zaustavili, a vozač i pratioc su izašli van iz autobusa dok su nama naredili da se ne mičemo sa svojih sjedišta te da spustimo glavu prema dolje i da ruke stavimo na potiljak. Nismo imali vode za piće, a malu nuždu smo smjeli obaviti tek nakon cca 4 sata provedena u autobusu. Dok smo sjedili u autobusima pojavila se nekakva skupina djece. Djeca su ušla u autobus i naređivala nam da dignemo glavu, pa da spustimo itd. Ulazile su i razne skupine ljudi koji su nešto zapisivali, gledali nas, a neki su nas prozivali. Oko 17:00 pratioc nam je rekao da taj dan neće biti razmjene te da se vračamo u Knin gdje ćemo prenoćiti. Autobus se zaustavio pred nekakvom zgradom, a nama je naređeno da idemo na treći kat te zgrade. Nakon cca 1/2 sata počele su ulaziti grupe od po 5 - 6 uniformiranih osoba. Na rukama su imali oznake "SAO krajina". Naredili su da pjevamo četinčke pjesme kao štosu: ''Od Topole pa do Ravne Gore“…. Počeli su nas udarati. Tukli su nas svim i svačim: nogama, rukama, palicama. Vrijeđali su nas na nacionalnoj osnovi. Psovali su nam majku ustašku. Pozivali su pojedine zatočenike da izađu van iz prostorije u hodnik. Pozvali su i mene. Na hodniku je stajalo 5 - 6 Srba koji su me nemilosrdno udarali, kao da je svaki od njih želio da me ubije svojim udarcem. Naredili su mi da stanem i da gledam u žarulju koja je svijetlila iznad moje glave. Kad sam podigao glavu na gore i usredotočio pogled na žarulju osjetio sam strahovit udarac u predjelu srca. Od siline udarca bio sam odbačen par metara dalje. Srušio sam se ali mi je prišao jedan Srbin koji je pitao: "Je li dobro udara srpska noga?" Ništa nisam odgovorio, a on mi je naredio da mu ljubim vojničku čizmu s kojom me udario. Nisam htio, pa sam dobio bezbroj udaraca nogom po tijelu i glavi. Toliko su me pretukli da se nisam mogao pomaknuti ni puzeći. Dok sam ja tako ležao, čuo sam kako jednog zatočenika uvode u prostoriju WC-a u mojoj neposrednoj blizini, čuo sam potmule udarce i jauk nesretnika. Potom mu je netko od Srba naredio: "Liži srpska govna, majku ti jebem ustašku!" Poslije nas dolazili pijani Srbi u civilu, žene, mladići ne stariji od 18 godina.... Svi su se oni iživljavali nad nama. Tukli su koga su htjeli i kako su htjeli. To brutalno, fizičko maltretiranje i iživljavanje trajalo je sve do jutra kad su nas ostavili na miru jedno vrlo kratko vrijeme. Na licima ostalih zatočenika vidio sam tragove udaraca, a neki su ležali kao i ja previjajući se od bolova. Potom su nas istjerali van u dvorište i naredili nam da stojimo mirno. Stajali smo tako oko 2 sata, a da se nismo smjeli pomaknuti. Mnogi zatočenici su padali u nesvijest od nemoći, iscrpljenosti i zadobijenih udaraca. Kninski Srbi i naši pratioci su govorili da se čeka dolazak srpske delegacije iz Žitnića. Kad je delegacija došla iz Žitniča rekli su nam da do razmjene neće doći te da nas vraćaju u logor "Manjača". Bio sam razočaran. Tada su nam naredili da pjevamo hrvatske pjesme: "Ustani Bane, Bane, Hrvatska te zove, zove..." te da uzvikujemo: "Mi smo ustaše." Svi zatočenici su neviđenom snagom glasa u središtu Knina pjevali Bana i uzvikivali: "Mi smo ustaše!" činilo se da cijeli Knin odjekuje od naših glasova. Počeli smo samoinicijativno uzvikivati: ''Ovo je Hrvatska!" Srbi su nas pustili da se ispjevamo. Onda je došao autobus. Tijekom puta od Knina do "Manjače" mi smo povremeno pjevali hrvatske pjesme. S nama su pjevali i vozač autobusa i pratioc obojica Srbi. Govorili su da su hrvatske pjesme melodične i lake za pjevanje. U međuvremenu pratioc je ustajao i palicom nas tukao po glavi i tijelu, a u jednom trenutku je naredio jednom zatočeniku da uzme palicu i da njome udara druge

42


zatočenike, ali je taj zatočenik udarao po naslonima sjedala, a mi smo jaukali kao da nas udara. Kad smo došli u logor "Manjača" doživjeli smo još jedno razočaranje. Muslimani zatočenici su nam se rugali i vrijeđali nas govoreći: "Eto, ni Hrvatska vas neće." Kad smo tražili naše stvari (ležajeve, jakne) Muslimani su nam govorili: "Neka vam ih Tuđman da, jebem vam mater hrvatsku." Čuvari logora su nas morali rastavljati. Nakon par dana stanje se primirilo, a pojedini Muslimani su nam se ispričali.

NIKOLA ČIČAK NAJPOZNATIJI LOGORAŠ MANJAČE

Početkom prosinca 1992. logorom "Manjača je naveliko kružila priča o skorašnjem raspuštanju logora i o oslobađanju svih zatočenika. Oslobađanje zatočenika bi bilo pod nadzorom ICRC-a. U krug logora su dolazili razni novinari i obavljali razgovore sa pojedinim zatočenicima. Predstavnici ICRC-a su govorili da će se sa oslobađanjem svih zatočenika otpočeti 14.12.1992., a završiti 16.12.1992. 13.12.1992., u nedjelju, srpske logorske vlasti logora "Manjača" su naredile svim zatočenicima da izađu iz štala u kojima smo spavali, na otvoreni prostor logora. Počeli su prozivati pojedine zatočenike. Prozvali su oko 530 zatočenika kojima su naredili da uzmu svoje stvari i pokrivače. Među prozvanima sam bio i ja. Od poznatih zatočenika u prozvanoj grupi su bili: Drago Čavlović iz Ljubije, rođen 1958.; Mladenko Gavranović iz Surkovca pored Ljubije, rođen 1971.; Nedjeljko Gavranović iz Šurkovca pored Ljubije, rođen 1969.; ,Zdravko Lovrić iz Sanskog Mosta, rođen 1954.; Marko Marić iz Gornje Ravske pokraj Ljubije, rođen 1958..; lvo Pranjić iz Žuna pored Ljubije, rođen 1961.; Anđelko Srbljić iz Žuna pored Ljubije, rođen 1964.; Miroslav Sedlaček iz Ljubije; Ivica Atlija iz Stare Rijeke pored Ljubije, rođen 1965.; Mladen Bjekić iz Ljubije, rođen 1971.; Marko Čavlaović iz Ljubije, rođen 1964.; Vladimir Čengija iz Ljubije, rođen 1956.; Zdenko Halupa iz Pri-

43


jedora, rođen 1961.; Nenad Čorak iz Brdara pored Sanskog Mosta, rođen 1964.; Milutin Dimać iz Donje Ljubije; rođen 1955.; Dragan Dizdarević iz Briševa pored Ljubije, rođen 1967.;lvica Filipović iz Sanskog Mosta, rođen 1970.; Joso Gavranović iz Ljubije, rođen 1964.; Zvonko Gavranović iz Prijedora, rođen 1965.; Drago Ivandić iz Prijedora, rođen 1966.; Franjo Iličić iz Sanskog Mosta, rođen1959.; Mario Dosić iz Prijedora rođen, 1970.; Alfonz Jurić iz Gornjeg Volara pored Ljubije, rođen. 1960.; Jakov Marić iz Sanskog Mosta, rođen 1954.; Joso Marijan iz Stare Rijeke pored Ljubije, rođen 1958. ; Zvonko Mazura iz Ljubije, rođen 1967.; Vinko Mlinar iz Briševa pored Ljubije, rođen 1966.; Josip Pavičić iz Prijedora, rođen 1963.; Miroslav Pvičić iz Prijedora, rođen 1967.; Drago Perković iz Prijedora, rođen 1965.; Franjo Rajković iz Sanskog Mosta, rođen 1970.; Mladen Rajković iz Sanskog Mosta, rođen 1971.; Goran Šabić iz Gornje Ravske pored Ljubije, rođen 1965.; Zoran Tozan iz Kalajeva pored Ljubije, rođen 1968.; Emilko Vidaković iz Ljubije, rođen 1965.; Radoslav Vidaković iz Briševa pored Ljubije, rođen 1962.; Branko Bjekić iz Ljubije (zapovjednik policijske postaje u Ljubiji do cca 15.06.1992.), rođen 1952.; Andelko Josić iz Šurkovca pored Ljubije, rođen 1951.; Drago Jurić iz Briševa pored Ljubije, rođen 1953.; Marijan Mazura iz Ljubije, rođen 1961.; lvo Hrvat iz Kalajeva pored Ljubije, rođen 1959.; Ivan Hrvat iz Ljubije, rođen 1963.; Josip Matanović iz Kalajeva pored Ljubije, rođen 1960.; Robert Jakara iz Briševa pored Ljubije, rođen 1960.; Drago Ilišinovič iz Žuna pored Ljubije, rođen 1959. Naredili su nam da uđemo u autobuse. Bilo je tu vojnih i civilnih autobusa. Prilikom ulaska u autobus zamjetio sam neke novinare i kameru kojom su nas snimali. Čini mi se da su to snimali Nijemci. Kad su autobusi krenuli, na oko 2 km od logora uočio sam, pored puta, istu tu grupu novinara i kameru koja je snimala prolazak autobusa. Umjesto da nas oslobode, Srbi su nas prevezli u novi logor. Bio je to Iogor "Batkovič" u istoimenom mjestu pored Bijeljine u sjeveroistočnoj Bosni. Tijekom boravka u logoru "Batković" bili smo raspoređivani na obavljanje raznoraznih poslova. Radili smo kao ložači centralnog grijanja, radili smo na raznim poljoprivrednim privatnim posjedima (kod Srba), a sve to po nalogu srpskih logorskih vlasti logora "Batković".

RAZMJENA LOGORAŠA IZ LOGORA MANJAČA

44


Ja sam oslobođen sa skupinom koja je razmijenjena u mjestu Dragaliću kod Nove Gradiške (Hrvatska) 07.01.1993. Zatočenik Vinko Mlinar iz Briševa pored Ljubije vođen je iz logora "Batković" na razmjenu u Čelebić pored Livna (Hercegovina) zajedno sa još 55 zatočenika. 16.06.1993. zatvorili su ih u zatvor u selu Kamenica pored Drvara' (zapadna Bosna) gdje su proveli dva dana. U prostoriji u kojoj su bili zatočeni, Vinko je zamijetio natpis na zidu: "Mato Tadić - lipanj 1993." Vinko Mlinar je razmijenjen 18.06.1993. i prilikom našeg susreta prenio mi je tu informaciju. Ona upućuje na to da je moj stric (Mato (Tome) Tadić iz Gomjeg Volara pored Ljubije, rođen 1940.) živ i da ga srpske vlasti tzv. srpske republike skrivaju po raznim zatvorima i logorima. Tragom te spoznaje uputio sam se u ICRC u Zagreb gdje su mi rekli da se moj stric vodi u evidenciji kao oslobođen 21.08.1992. iz logora "Omarska". Moja upućena poruka posredstvom ICRC-a, naslovljena na strica, vratila se sa naznakom da je Mato (Tome) Tadić pušten iz logora "Batkovič" 23.06.1992., a prema mojim spoznajama on nikada nije ni bio u logoru "Batković". Očito da su predstavnici ICRC-a neažurni i površni te da ne obavljaju svoju obavezu. Iskaz uzet 02. listopada 1993.

45


KONCENTRACIJSKI LOGOR “OMARSKA”

K

oncentracijski logor "Omarska" ili preciznije "Rudnik Omarska" bio je logor za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, s područja općine Prijedor u razdoblju svibanj - kolovoz 1992. godine.

Logor su organizirali lokalne vlastodršci nakon nasilnog preuzimanja vlasti, od strane Srpske demokratske stranke, u općini tijekom svibnja iste godine. Tada je organizirana sustavna kampanja zatvaranja i protjerivanja nesrpskog stanovništva prijedorske regije, a njihova imovina je pljačkana i uništavana. Točna lokacija logora je rudnik željezne rude “Omarska”, udaljen nekoliko kilometara od istoimenog srpskog mjesta. U logoru je bilo zatvoreno, u krajnje nečovječnim uvjetima, više tisuća ljudi. Logoraši su bili izloženi torturi različitog tipa: fizičkom mučenju, psihičkom maltretiranju, silovanjima i raznim oblicima seksualnog mučenja, te ubojstvima. Logor je bio dio organiziranog sistema deportacije i zatvaranja bošnjačkog i hrvatskog stanovništva tijekom 1992. godine. Na teritoriju općine Prijedor, uz logor “Rudnik Omarska”, djelovalo je više sličnih mjesta mučilišta i stratišta poput “Keraterma” u Prijedoru, “Trnopolja” kod Kozarca i drugih, a usko su povezani i s koncentracijskim logorom “Manjača” na teritoriju općine Banja Luka.

46


Kroz logor “Rudnik Omarska” prošlo je više tisuća ljudi. Prema iskazima svjedoka, sa suđenja na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, u logoru je bilo pritvoreno i više desetina žena. Dio njih bio je izložen sustavnom mučenju i silovanjima. Dio logoraša je uspio domoći se slobode potplaćivanjem čuvara i zapovjednika logora, a siromašni su likvidirani. Njihovi tjelesni ostaci se ekshumiraju na širem području prijedorske regije. Računa se da je na području prijedorske i susjednih općina likvidirano do dvije tisuće ljudi bošnjačke i hrvatske narodnosti.

ZLOGLASNA BIJELA KUĆA U SKLOPU LOGORA „OMARSKA“

47


ISKAZ

NEPOZNATI LOGORAŠ

S

mjenovođa grupe četnika Dragan Kos zvani Krle, 18.06.1992. zlostavljali su i likvidirali xxxxxxxx, xxxxxx i xxxxxxx, a onda su prisilili svi troje da jedni drugima odgrizu jajca, a xxxxxxxxx je natjeran da to sve pojede. Prisutni egzekutori četnici: Nikica Janjić, Duško - Dule Tadić, Ljubo Tadić.

Smjena četnika 6.07.1992.: Mlađe Radić zvani Krkan, Nedeljko Paspalj, Milorad Kain, Nedeljko Kočka, Nenad Janjić, Zoran Žigić, Branko Banović, ubijala je u toku smjene po 20 logoraša, a pomagala im je grupa četnika koja je dolazila iz Prijedora u logor: Mišo Radulović, Branko Cvijić, Ljubo Tadić, Dule Tadić, Savo Pušac, Goran Borovnica, Ranko Kovačević inače brat predsjednika Izvršnog odbora općine Prijedor. Četnici 19.07.1992.: Mile Simatović - Curić, Boško Mudrinić - Mudri, Rade Majstorović ubili na sred kruga Husniju Kurtović, Sulejmana Cerić, Saida Pašić, Muniba Delkić, Jusufa Delkić, Hasana Koranović, Hakiju Kurtović, Omera Ekinović i sina mu Adnana pred njim zaklali. Nediljko Kočka ubio Rizu Hađalić na taj način što mu je skakao na grudni koš, dok mu nije čizmom stao na pluća. 20.07.1992. Četnici Stole Zekanović (otac), Rade Zekanović (sin) i unuk (Radin sin) Mirhada Mrkalj bivšeg milicionera živog isjekli i nabili na ogradu. Taj dan ubili su još 33 čovjeka. U logoru Omarska od ukupno 38 žena poznavao sam Sabihu Jogić, Nusretu Sivac, Senu Delkić, Zdenku Rajkić, a taj dan su likvidirane: Mugbila Beširević, Velida Mahmuljin, Hajra Hadžić , koja je predhodno morala piti mokraću što su joj četnici pišali u usta. "Ispitivači", oni koji su direktno odlučivali ko je kriv i koga treba likvidirati.

48


Šef Ranko Mijić, pravnik inspektor MUP-a, kom. obezbjeđenja Miroslav Kvočka, kom. logora Omarska Željko Mejakić, nasljedio ga Dragoljub Prcać pošto je predhodni izvodio bogatije logoraše da traže zakopani i skriveni novac, a onda si ih likvidirao. Ispitivači: Obrad Despotović, Nenad Lakić, Slavica Lakić, Rade Knežević, Vukašin Knežević, Drago Mejakić, Dragan Radaković (zakivao jezik logorašima za stol i prisiljavao ih da priznaju i potpišu priznanje), Ratko Milosavljević, Živko Jović, Nada Markovski, Ilija Njelić, Ranko Bucalo, Mirko Ješić, Žarko Tejić, Nenad Tomić, Nena Babić, Mirko Radišić. Pod rukovodstvom Slobodana Glušca, kapetan JNA, a sa Radom Bilbijom, Miće Pavić, ubijali po hrvatskim selima oko Ljubije, Šurkovca, Kurevo, Stara Rijeka. Logor “Keraterm” Prijedor: Četnici: Milorad Kain i Dragan Kolunđija u isceniranom napadu i pobuni logoraša puškomitraljezima odjednom pobili 270 ljudi. Od meni poznatih ubijeni su: Emsud Ališković, Safet Ergelić, Mirzet Hergić. U samom ovom logoru bilo je oko 9 000 ljudi, a likvidirano je oko 3 000 (koliko sam ja zapisivao). U Keratermu je ubijen Drago Tokmadžić, Hrvat, milicioner, koji je odbio da ubiju, ugušili ga u buretu vode Zoran Žigić i Duća Knežević. Dragan Radetić, Mišo Radić, Branko Bucalo su u ovom logoru direktno davali naloge za likvidaciju. 29.07.1992. Omarska: Ubijen lider HDZ-a, općine Prijedor Silvester Sarić, Nikole Matanović Drago. Ubili ih Momo Gruban, Nedeljko Paspalj, Nikica Janjić. Taj dan su odvedeni u nepoznatom pravcu u jalovinu gdje se likvidiralo: ljekari Osman Mahmuljin, Jusuf Pašić, Eniz Begić, Omer Kerenović - sudac, Vahid Nasić, ekonomista iz “KRAŠ” Prijedor, Zlatan Beširović ekonomista, Smail Burazorović pravnik, Zijad Crnalić privatni ugostitelj, Neđad Šerić pravnik predsjednik suda u Prijedoru, Idriz Jakupović profesor, Huse Crnkić profesor. Kad su logoraši vođeni iz logora Omarska u logor Manjača pobijeno je dosta ljudi. Šef grupe je bio Milan Gavrilović, a četnici koji su ubijali bili su: Zoran Babić - Bakin, Branko Bošnjak, Boško Grabež, Dragan Gligić, Dragan Mršić, Stanko Krivaja, Darko Mrđa, Radenko Marinović, Dragan Bogunović, Nešo Zrnić (inače ovaj mladi četnik 19 godina je u selima Čarakovo, Šurkovac, Biščani, gdje je živilo Hrvatsko i Muslimansko stanovništvo u jednom danu zaklao 42 čovjeka. Sada se nalazi kod ujaka Save Komlenić u Marseju u Francuskoj. Taj mu se ujak u imeniku piše pod “Žan Klod Sava”.

I PROĐE JOŠ JEDAN DAN

49


CRKVINA BOSANSKI ŠAMAC

N

a području ovog mjesta u toku 1992. bio je organiziran logor za zarobljene civile iz okolnih, nesrpskih mjesta. Logor se nalazio na lokaciji zadružnog doma. U tom logoru je 1992.ubijeno nekoliko zarobljenika čiji su posmrtni ostaci pronađeni tek 20 godina kasnije zakopani na lokalitetu u istom tom selu. Zločin su izvršili dobrovoljci iz Srbije uz suradnju sa lokalnim stanovništvom.

LOGOR U CRKVINI

50


51


ISKAZ

J.P.

J

.P., rođ. 1953., muškarac, Hrvat, iz sela Tišine u općini Bosanski Šamac priča o oružanom napadu srpskih snaga na sela jugoistočno od Bosanskog Šamca, o pokušaju evakuacije civilnog pučanstva iz napadnutih sela, granatiranju kolone civila u zbjegu, pretresima i pljački imovine protjeranih Hrvata, uhićenju i odvođenju u policijsku postaju u Bosanskom Šamcu, premlaćivanju uhićenika, premještanju uhićenika u logor u skladišnom prostoru TO-a u Bosanskom Šamcu, govori o Srbima odgovornima za poticanje i provedbu zločina nad Hrvatima općine Bosanski Šamac: “...Od 11.07.1991. godine bio sam na službi selu Tišini kod Bosanskog Šamca. U mojoj službi omela su me ratna zbivanja u tom kraju, točnije, otkad je u srpske ruke pao Bosanski Šamac, počinju i moje nevolje, a to je bilo 17.04.1992. godine. Želim odmah spomenuti da je za izbore 1991. godine u općini Bosanski Šamac bilo preko 44 posto Hrvata, oko 41 posto Srba, oko 7 posto Muslimana i preko 7 posto ostalih narodnosti. Od dana kad je okupiran Bosanski Šamac, Hrvati iz sela Tišine i okolnih sela počinju užurbano iseljavati. Žene i djeca uglavnom odlaze u Republiku Hrvatsku, a poneki i u inozemstvo, uglavnom u zapadnoeuropske zemlje. Za obranu sposobni muževi i mladići odlučuju ostati u svojim selima i s ono malo oružja koje su sami sebi nabavili, odlučuju braniti svoje domove i svoju slobodu. Međutim, zbog nadmoćnosti srpskog agresora, i to u svakom pogledu, prvenstveno vojno-tehničkom, hrvatski branitelji su ostali samo pri odluci. Imali su protiv sebe profesionalce opremljene svim vrstama oružja i oruđa, potpomognute ratnom vojnom avijacijom JNA, predvođeni vojnim zapovjednicima JNA i izravno, iz Srbije ubačenim specijaliziranim vojnim postrojbama JNA. Zbog toga je naglo i iznenada pao i Bosanski Šamac u srpske ruke, a njegovim padom većina sela bosanskošamačke općine s hrvatskim pučanstvom bila su automatski, skoro sa svih strana, u okruženju srpskih vojnih postrojbi. Jedino je put Novo Selo - Grebnice - Domaljevac i dalje prema Tolisi i Orašju ostao prohodan. Na prostoru susjedne općine Orašje tada se još većim dijelom pružao učinkovit otpor srpskom agresoru. Kad je uslijedio strahoviti srpski tenkovsko-topnički napad na sela nastanjena Hrvatima, a bio je točno na katolički Uskrs, 19.04.1992. godine, oko 11,00 sati, među malobrojnim hrvatskim braniteljima nastao je kaos i zbrka, ulavnom zbog nedovoljne organiziranosti i straha od nadmoćnijeg agresora. Počeli su napuštati svoje obrambene položaje, sa ili bez oružja. I oni koji su imali nekakve uniforme, na brzinu su ih svlačili, oblačili civilna odijela, uskakali u automobile, traktorske prikolice ili kamione, što je tko već imao, uzimali sa sobom članove svojih obitelji, koji su još bili ostali u selima i žurno pošli putem preko Novog Sela prema selu Grebnicama. Bilo je i onih koji su prijekim putovima išli pješice, bježeći pred neprijateljem. Međutim, na izlazu iz sela Novog Sela dočekale su ih brojne neprijateljske granate i snajperisti, koji su pucali na sve što se kretalo, premda su vidjeli da se radi o civilima. Pri ovom napadu najmanje desetak civilnih osoba je smrtno stradalo, a mnogi ranjeni; oni koji su se uspjeli izvući, podlegli su ranama. Velikom broju Hrvata ovim je napadom onemogućena daljnja evakuacija i bili su prisiljeni ponovno se vratiti u svoja sela. Od njih sam, kao živih svjedoka i čuo što se sve događalo na tom putu. Neki od njih su upravo ovih dana izašli iz srpskih logora. Ja sam se kroz cijelo to vrijeme nalazio u selu Tišini. Istog dana, 19.04.1992.godine, oko 13,30, granate su ponovo počele padati po selu. Iz skloništa u jednom podrumu, kroz prozor sam promatrao kako granate ‘preoravaju’ zemlju u pravcu župne crkve i kuće. Sva sreća da su granate imale podbačaj, ali zadržavale su pravac. Dvije granate koje su pale najbliže župnoj crkvi pogodile su kuću preko puta crkve, koje je vlasnik Jozo Jelečević zvani Kora, i kuću s lijeve strane crkve

52


koje je vlasnik Mato Blaškić zvani Sudac, udaljenu svega desetak metara od crkve. Pri ovom granatiranju, od gelera granata smrtno je stradao starac M. Karalić, kojeg sam poslije pokopao u groblje iza stare župne kuće. Kad je granatiranje u bližoj okolici prestalo, bilo je oko 14,00, pojavili su se Srbi iz Tišine, kao i oni iz susjednih sela Crkvine, Kruškova Polja i Škarića. Pozvali su predstavnike naših sela da im pod hitno predaju sve oružje i municiju koju su imali, a oni su im sa svoje strane garantirali da se nikom ništa neće dogoditi. Predstavnici naših sela su postupili prema ovom ultimativnom srpskom zahtjevu. Pojedini istog dana, a drugi uglavnom sutradan ili sljedećih dana, već kako bi pronašli kojekakvog razbacanog oružja po njivama. U svakom od naših sela ostalo je između sto i dvjesto muškaraca, uglavnom mlađih i sposobnih, a bila je i poneka žena, starac ili starica, a čak i jedna kompletna obitelj s troje nesposobne djece u selu Donjem Hasiću. Data garancija naših susjeda Srba, da se nikom od Hrvata neće ništa dogoditi, bila je neizvjesna i kratka. Nije prošlo ni dva tjedna, a već su počele sa svih strana upadati srpske razularene vojne postrojbe, maskirane. Bili su obučeni u svim mogućim uniformama, od izvornih četničkih do onih JNA, opskrbljeni svakovrsnim oružjem. Prilikom tih upada u sela, išli su od kuće do kuće maltretirajući preostale Hrvate, pljačkajući imovinu, kuće, kao i važnije objekte u selima, rušeći i paleći. Pri jednom od tih upada u selu Gornjem Hasiću iz čista mira ubili su Miju Lubina i njegovu staricu majku. Oni su pokopani u katoličkom groblju u selu Tišini. U selu Tišini su čak tri puta dolaziti u pretres župne crkve i kuće, navodno tražeći oružje. Pri tom su pred sobom sve rušili, izvrtali i lupali, pucajući i izvana i u prostorijama, tako da su već tada puno toga i u župnoj crkvi i u kući uništili. Već kod prvog pretresa župniku su oduzeli i odvezli župni automobil marke golf, govoreći da im je potreban za Krizni štab. Župniku su obećali da će mu poslati potvrdu o oduzimanju automobila, ali je nikad nisu poslali. U pretresu župne crkve i kuće u selu Tišini među glavnima je bio Dragan Petković iz sela Tišine. A i svi drugi koji su vršili upade po hrvatskim selima i kućama bili su, po kazivanju svjedoka, domaći Srbi. Treći pretres župne crkve bio je 14.05.1992. godine. Sutradan, 15.05.1992. godine, pred kuću mi je došao automobil srpske milicije s dvojicom srpskih milicionara koji su me uhitili i odveli u SUP Bosanski Šamac.

LOGOR U ZGRADI SUP-a, BOSANSKI ŠAMAC

53


Prije mojeg uhićenja i odvođenja, odveli su iz svakog našeg sela, po četiri ili pet mladića ili ljudi. Nismo znali kamo su ih odveli niti što je s njima. Nekon što su i mene odveli, počeli su redom skupljati sve mladiće, ljude i žene. Odvodili su ih u Bosanski Šamac, i tu zatvarali u zatvore i logore. Žene i neke od muškaraca, većinom starije, odveli su u selo Zasavice. Tako su za samo nekoliko dana doslovno ispraznili, što oni zovu ‘očistili’, sva naša hrvatska sela. U njima nije ostala ni jedna hrvatska duša. Nakon mojeg uhićenja i privođenja u SUP Bosanski Šamac, 15.05.1992. godine, kad počinje moj ‘križni put’, bilo mi je jasno da glavnu riječ u svemu imaju ‘specijalci’ iz Srbije. Desna ruka su im bili načelnik srpskog SUP-a u Bosanskom Šamcu, Stevan Todorović, bivši direktor firme ‘Korpara’ u Bosanskom Šamcu, zatim zapovjednik postrojbe JNA zvane ‘4. odred’ iz Bosanskog Šamca, Simo Zarić i osoba navodno zadužena za poslove oko razmjena osoba, Miro Tadić. Uz njih treba pridodati imena i nadimke onih koje sam kasnije u logoru ‘upoznao’ i za koje sam čuo. Glavni ispred srpske vojske bio je nekakav Crni (zvali su ga samo po tom nadimku). S njim nisam nikada imao susret. Ispred specijalaca Srbijanaca, dakle, onih pridošlih iz Srbije, glavni je bio Lugar. Već kod privođenja u SUP on me brutalno tukao i nogama i rukama i puškom. Tek nakon dugog mučenja na mom je vratu primijetio zlatni lančić na kojem je visio križić i pločica s inicijalima mog imena; prestao me tući, zapovjedio mi da skinem lančić sa svog vrata i stavim ga o njegov vrat. Njemu uz bok su bile osobe zvane Laki i Beli (svi su se oni služili samo nadimcima) i mnogi drugi koji su nad nama zatočenicima činili najveća zvjerstva. Za sve ove ‘glavne’, odgovorno tvrdim da su zločinci, jer bez njihovog sudjelovanja, znanja ili ‘blagoslova’, tj. zapovijedi, nije učinjeno ni jedno ubojstvo, ni jedno zločinstvo ili zvjerstvo. U njihova zlodjela svakako spada i ubojstvo dvojice zatočenih Hrvata prezimenom Ević iz sela Gornjeg Hasića, u školskoj dvorani u Bosanskom Šamcu. Ovaj zločin se dogodio naočigled svih zatočenika smještenih u toj dvorani, kako mi je pripovijedao svjedok tog zločina, koji je upravo izašao iz srpskog zatočeništva. Oni su također odgovorni za ubojstvo oko petnaest muškaraca zatočenih u srpskom selu Crkvini. Ovaj zločin se dogodio u jednoj noći početkom svibnja 1992. godine. O tome su mi pripovijedali supatnici još u zatočeništvu; bili su očevici tog zločina. Za dvojicu od njih znam da su izašli iz zatočeništva, a sada žive negdje u Hrvatskoj. U općini Bosanski Šamac su na nekoliko mjesta bili organizirani logori: u selu Zasavici, a u gradu u sportskim dvoranama Osnovne i Srednje škole, u uredima SUP-a, u zgradi bivšeg TO-a gdje je do rata bilo uskaladišteno naoružanje i municija bivšeg TO-a. Mi zatočenici smo Srbima služili i kao taoci i kao živi štit. U zgradi TO-a uvjeti za život zatočenika su bili najteži, a postupci Srba prema nama najbrutalniji. Tu sam i sam dospio nakon jednog mjeseca provedenog u jednoj od uredskih soba SUP-a. Tu sam i ostao, sve do razmjene, zajedno s mnogim Hrvatima i Muslimanima iz Bosanskog šamca, kao i nekima iz drugih dijelova Bosne, koje su Srbi pohvatali po putovima, a bio je čak i jedan Nijemac, Jürgen Janke od Dortmunda. U logoru u zgradi TO-a bilo nas je otprilike pola Hrvata, pola Muslimana. Jedno vrijeme znalo nas je biti i do 160 ljudi. Srbi su prema nama Hrvatima bili daleko okrutniji, nemilosrdno nas tukli i udarali svim i svačim, po nekoliko puta u toku dana i noći. Među onima koji su nas tukli posebno su se svojom okrutnošću isticali Slobodan Žvakić zvani Žvaka, Šole, Bole, Maks, Rakić N., Cvijetin Radić sin Nikolin, inspektor, Knezo, N. Vuković i mnogi drugi kojima nisam saznao ni imena, ni nadimka. Mnogi su zatočenici od udaraca bili polomljeni, kao što sam i sam bio, udarcima su mi slomili tri rebra na desnoj strani, kažiprst na lijevoj ruci i kost ispod oka na desnoj strani lica. Sve se to vidi na snimcima i nalazima liječničkog pregleda kojeg sam poslije izlaska iz zatočeništva obavio. O ostalim uvjetima u logoru, koji su bili nikakvi, moglo bi se opširno pisati, ali mislim da je dovoljno spomenuti da nismo imali nikakvih higijenskih uvjeta, bez šišanja, brijanja, bez ležaja, uvijek u istom donjem rublju i odjeći, često i bez vode za piće, hrana nam je dijeljena jednom u toku 24 sata, a sastojala se od komada (1/6 ili 1/7) kruha namazanog s malo mmarmelade i ponekad nekoliko gutljaja čaja ili kakao-mlijeka. Uz tako loše uvjete, svakodnevno smo bili batinani ili u strahu od batina. O ostalim gadostima koje su nad nekim zatočenicima činili mislim da nije dolično čak ni govoriti. Dovoljno je spomenuti kako su pojedinci bili primoravani jesti vlastiti izmet. Otkako sam ja izašao iz logora, dogodilo se još nekoliko manjih razmjena između hrvatske i srpske strane u Bosanskom Šamcu. S nekima od oslobođenih zatočenika imao sam priliku susresti se i porazgovarati. Kažu mi da se uvjeti još uvijek nisu izmijenili, osim što ih sad manje tuku, ali ako uskoro ne izađu, iscrpljenost i zima će sigurno uzeti mnoge živote. A ima ih još uvijek velik

54


broj u logorima. Koja je točno brojka, ne može se znati, jer to Srbi čuvaju u strogoj tajnosti. I kada su ranije dolazili predstavnici Međunarodnog Crvenog križa, nas određene zatočenike Srbi su sklanjali u druge prostorije. Ja se nikako nisam susreo s tim predstavnicima Međunarodnog Crvenog križa. Zapravo, cijeli grad Bosanski Šamac već je tada bio jedan veliki logor u kojem se nalaze većinom Muslimani. Ima još samo mali broj Hrvata. Ima tu i žena i djece i staraca i starica. Svi oni u gradu imaju radne obveze, ograničeno kretanje i vrlo oskudno žive. One pričuve hrane i novca koje im Srbi još nisu opljačkali već tada su bile potrošene. Od čega i hoće li preživjeti, sam Bog zna, a zima je pred nama. Stoga apeliram na sve odgovorne u svijetu koji mogu zaustaviti zločince i zlodjela da to učine čim prije, jer zlo se brzo širi. Pomozite nevinima, zaštitite ih, jer time ćete i same sebe zaštititi. To neka bude glavni interes intervencije i političke i ekonomske i vojne, bez koje će se teško ili nikako moći zaustaviti ovo zlo na tlu Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Molim Vas, u ime svih koji pate, koji su zahvaćeni i pritješnjeni ovim zlom, zlom rata. Molim Vas u ime Boga, koji neka Vam bude jedina plaća, da svima Vama i nama, i svim ljudim dobre volje podari svoj mir i utjehu.” Iskaz zapisan 5. prosinca 1992.

POGLED NA BOSANSKI ŠAMAC 1993. GODINE

55


ISKAZ

S.A.

S

.A, rođ. 1967., muškarac, Hrvat, muškarac, iz Bosanskog Šamca govori o svom uhićenju i stradanju Hrvata Bosanskog Šamca tijekom oružane agresije srpskih snaga i događajima nakon okupacije:

“Dana 17.04.1992. godine bio sam na dužnosti kao pričuvni policajac u Bosanskom Šamcu i nalazio sam se kod Spomen doma. Negdje oko 2,30 sati primijetio sam veću grupu maskiranih ljudi, u vojnim uniformama, njih oko petnaestak. Isti su mi oduzeli naoružanje (službeno) i priveli me u Policijsku stanicu u Bosanskom Šamcu koju su ti isti ljudi već okupirali. Počeli su me tući, a među tim osobama isticali su se (kasnije sam saznao njihova imena): Avram, Lugar i nekakav debeli zvani Koljač, svi iz Srbije, iz grada Kragujevca. U zatvoru u Policijskoj stanici Bosanski Šamac zatekao sam također uhićene kolege policajce Luku Gregurevića, Zvonka Filipovića, Salku Hurtića i još jednog policajca kome se ne sjećam imena, ali je I on iz Bosanskog Šamca. Također su u ćelije odvedene građanska lica po nadimku Ćos i Arap, oba iz Bosanskog Šamca. Tu su nas tukli oko četiri dana. Za ta četiri dana najviše su nas tukli Lugar, Avram, Crni, Laki i jedan mali (Cigan), svi iz Srbije. Poslije su nas prebacili u skladište TO-a, koje se nalazi preko puta Policijske stanice, a gdje su nas također tukli svakodnevno i to: palicama, montiračima, puškama, nogama i čime su sve stigli. Nisu nam davali ništa za jelo niti piće. Nalazili smo se u jednoj manjoj prostoriji, sjedili smo i spavali na betonu. Dolazili bi u svako doba dana i noći, te nas tukli do iznemoglosti. Morali smo pjevati njihove četničke pjesme po 24 sata. Morali smo stajati po čitav dan. Jedan dan došao je Lugar u spomenutu prostoriju. Prije ulaska je pucao kroz metalna vrata. Kada je ušao, počeo je redom udarati, nakon čega je nekakvom drvenom motkom udario nekoliko puta jednog Brandića zvanog Dikan iz sela Donjeg Hasića i tu ga je potom ubio tako što ga je izvukao na dvorište TO-a i još su se čula dva pucnja. Mrtvo Dikanovo tijelo smo morali utovariti u kamion tipa zastava, kojim je upravljao Srbin zvani Šole, iz sela Škarića. Poslije ovog događaja, odnosno navečer istog dana, nas oko 40-50 prebacili su u zatvor kasarne JNA u Brčkom. Iza nas su, u zatvoru TO-a u Bosanskom Šamcu tada ostali Luka Gregurević, Izo Izetbegović, Anto Oršolić zvani Baja i jedan Matić iz Babine Grede. Nas ostale su tukli i u Brčkom i to svakodnevno, da bi nas ponovo sve prebacili u zatvor kasarne, a poslije su mene i još neke, ukupno nas deset pripadnika pričuvnog sastava policije, prebacili u jedan objekt kod Termoelektrane Ugljevik. Tamo se po maltretiranju i tuči zatočenika isticao Srbijanac zvan Ćabe, iz Srbije, iz grada Leskovca, ali su nas tukli i ostali, pogotovo vojnici iz Srbije. U Ugljeviku smo ostali oko desetak dana i ponovo su nas vratili u Bijeljinu, a potom ponovo u Bosanski Šamac gdje su nas ovog puta zatvorili u srednju školu, odnosno u dvoranu za tjelovježbu. Kada smo dovedeni nazad u Bosanski Šamac, po tuči zatočenika isticali su se Slobodan Jaćimović iz Batkuše, Stevo Todorović, Savo Čančarević, Goran Todorović (sin Stevinog brata), Simo Krunić - policajac, Naser Sejdić, Mišo Čajić iz Travnika i još mnogi, kojima ne znam imena već nadimke kao Šole, Žvaka it.d. Udarali su nas raznim tupim predmetima i puškama, a jedan od njih mi je pucao pored glave. Za ovog što je pucao na mene ne znam ime, ali znam da stanuje negdje na šljunkari, a radio je u Budućnosti ili Stilu. Jedan dan su me toliko istukli da sam izgubio svijest, ne sjećam se kako sam dospio do bolnice u Brčkom. Potom su me prebacili na Klinički centar u Beogradu, gdje su me zbog zadobivenih teških tjelesnih povreda i operirali. Sjećam se samo da su me tada tukli Stevo Todorović, Goran Todorović, Simo Krunić i vozač od Todorovića, a mislim da je iz Obudovca...”

56


JEDNO OD MJESTA ZATOČENJA U BOSANSKOM ŠAMCU

57


ISKAZ

A.B.

A

.B., rođ. 1962., muškarac, Hrvat, iz sela Gornji Hasići, općina Bosanski Šamac svjedoči o uhićenju, zatvaranju, masovnom ubojstvu zatočenh Hrvata u logoru u selu Crkvini, prebacivanju zatočenika iz logora u logor:

“Dana 2.05.1992. godine mojoj je kući došla veća grupa srpskih milicionara, među kojima sam prepoznao Nasera Sejdića, Bobana Radulovića i čovjeka zvanog Teri koji je ranije radio kao milicionar u Zagrebu. Oni su tada pretresli moju kuću, a potom su me odveli u njihov SUP. Po dolasku u SUP, odveli su mene i još neke ljude u dvorište Štaba TO-a, gdje su nas sve pretresli. Oduzeli su nam osobne dokumente i odmah ih zapalili, a novac i zlatninu su zadržali. Poslije toga počeli su nas udarati. Nakon tri dana boravka u TO-u, svi smo prebačeni u skladište, u Gornjoj Crkvini. Tu nas je bilo oko pedeset. Osim ljudi sa naše Općine, tu su bili zatvoreni i ljudi iz Maglaja, Teslića i Sanskog Mosta.

RAZMJENA LOGORAŠA U BOSANSKOM ŠAMCU

58


Dana 7.05.1992. godine, negdje oko 21,00 sati, u skladište je došao Srbijanac zvani Lugar. S njim je bio jedan od njegovih ljudi kojeg zovu Tralja (star oko dvadeset i pet godina, izrazito crn, nizak, razvijen), i još trojica koje ja ne poznajem. Tom prilikom, bez ikakvog povoda oni su ubili šesnaest zatočenika. Od njih šesnaest, Lugar je ubio dvojicu i to Jozu Antunovića i Ivana Agatića, a Tralja je ubio sve ostale. Ovo masovno ubojstvo su počinili puškom sačmaricom i pištoljem. Od ljudi sa naše Općine, pored navedene dvojice tada su ubijeni i Josip Oršilić, Luka Gregurević, Ivo Tuzlak, Luka Blažinović, Ilija Matić (on je iz Babine Grede), Niko Brandić i Sead Hurtić. Poslije počinjenih ubojstava, tj. nakon dvadesetak minuta, došao je kamion kojim je upravljao Saša Maslić, a u pratnji mu je bio Pave Mihaljčić iz Gornje Crkvine. Njih dvojica su natovarili mrtva tijela pobijenih ljudi i odvezli ih u meni nepoznatom pravcu. Narednog dana su nas preostale zatočenike vratili u prostorije Štaba TO-a u Bosanskom Šamcu. I ovdje su, u narednom periodu, nastavljena maltretiranja i fizička zlostavljanja nas zatočenika. Pri tom su se napose isticali Slobodan Vakić zvani Žvaka, rođen 1965. godine, Boban Radulović sin Marka, osoba zvana Šole, Mirko Mihaljčić zvani Mira, iz Gornje Crkvine, sin Marka, rođen 1963. godine, Stevo Todorović, načelnik SUP-a, Nebojša Stanković zvani Cera, Slavko iz Obudovca, četnički zapovjednik koji je došao iz Srbije, a zvali su ga Crni, Milan Jekić, zamjenik komandira milicije kao i drugi čijih se imena ne mogu sjetiti. Koncem studenog 1992. godine, nas negdje oko sto I trideset, prebacili su u logor Batković kod Bijeljine. Autobusom kojim smo odveženi upravljao je Simo Dakić iz Kruškovog Polja...” Iskaz zapisan 10. lipnja 1993.

LOGOR MAGACIN U CRKVINI - BOSANSKI ŠAMAC

59


ISKAZ

S.C.

S

.C., rođen 1965., muškarac, Hrvat, iz sela Tišine, općina Bosanski Šamac svjedoči o uhićenjima, maltretiranjima i brutalnim ubojstvima zatočenih Hrvata, o protjerivanju Hrvata i Muslimana s područja općine Bosanski Šamac:

“Dana 16.05.1992. godine nalazio sam se kod svoje kuće, u rodnom selu, kada su po mene došli Dragan Sekulić, poručnik iz Srbije, i domaći Srbi iz Tišine: Dragan Petković, Cvijana Petković, Novak Pupčević, Đoko Arsenić, Luka Stanojević i Spasoje Lukić. Svi su bili u uniformama i s oružjem u rukama. Odveli su me na nogometno igralište u selo Crkvinu. Tu je bilo još uhićenika. Nakon što su nas maltretirali, četnici iz Srbije su nas istu noć prebacili u Osnovnu školu u Bosanski Šamac. Za vrijeme boravka u Osnovnoj školi, odnosno u dvorani za tjelesni odgoj, bilo nas je oko 480 zatvorenih Hrvata i nekolicina Muslimana. Cijelo vrijeme su nas maltretirali i tukli, a uskratili su nam jelo i piće. Dok su nas maltretiralli i tukli svakojakim predmetima, najviše su se isticale osobe zvane Lugar, Rihter, Laki, Tralja i Beli; svi su oni došli iz Srbije. Od domaćih Srba brutalnošću se isticala osoba imenom Zvjezdan, a pomagao mu je jedan Srbin iz Hrvatske, iz sela Nuštra. Pored spomenutih najviše nas je tukao Boban Radulović iz sela Škarića, srpski policajac. Jednog dana u dvoranu za tjelesni Osnovne škole došli su Lugar i Srbin po imenu Cvjetin koji je bio u policijskoj uniformi, a mislim da je iz gradačačkog sela Tramošnice. Tada je Lugar pucajući iz pištolja ubio Bartola Kljajića iz sela Hasića, dok je Cvjetin iz poluautomatske puške ubio Marka Evića iz sela Hasića. Među onima koji su nas tukli bilo je dosta Srba iz sjeverozapadne Bosne zvanih Krajišnika, ali im ne znam imena. Mene su često vodili na obavljanje raznih fizičkih poslova, uglavnom kopanje rovova na liniji bojišnice. Pri obavljanju tih radova su me tukli, a neposredno prije premlaćivanja bi mi vezali krpu preko očiju, tako da ne znam tko me udara. Jednom prilikom kundakom puške me je izudarao Lazo Sofrenović iz sela Obudovca. Dana 27.11.1992. godine mi smo svi prebačeni u logor Batkovići kod Bijeljine, gdje nas je obilazio Međunarodni Crveni križ. U tom logoru su uvjeti boravka zatočenika bili malo bolji...” Iskaz zapisan 22. rujna 1993.

60


ŽRTVE LOGORA U CRKVINI

61


ISKAZ

A.O.

A

.O., rođen 1960., muškarac, Hrvat, iz sela Domaljevca priča o uhićenju, zatvaranju, brutalnom fizičkom maltretiranju i ubojstvima zatočenika u srpskim logorima, te daje djelomične podatke o ubijenim osobama i o počiniteljima zločina:

“Kako sam bio zaposlen kao radnik na održavanju, rat koji je započeo noću, 16./17.04.1992. godine, zatekao me na radnom mjestu. Ujutro, 17.04.1992. godine, začuo sam pucnjavu po Bosanskom Šamcu. Nisam obraćao posebnu pažnju na to jer sam odlučio da taj dan nikamo ne izlazim. Sa mnom je bila i jedna žena, Srpkinja po nacionalnosti, koja je radila kao čistačica. Tek sljedećeg dana smo mi izašli u namjeri da si kupimo nešto za jelo. Prije toga je gradom prošlo jedno vozilo i preko razglasa je upućena informacija da građani mogu izaći van i da obavljaju svakodnevne poslove, da onaj tko posjeduje oružje isto treba predati u policijsku stanicu. Kada smo nas dvoje izašli van i došli do prodavaonice “Merkur”, zaustavili su nas dvojica muškaraca u maskirnim uniformama te su nas legitimirali. Kada su iz mojih dokumenata vidjeli da sam Hrvat, rekli su mi da odem u SUP, a ovu Srpkinju su potjerali da ide svojoj kući. Taj dan se nisam nikamo javljao niti sam otišao do SUP-a. Sutradan su me pronašla trojica muškaraca u maskirnim uniformama. Po obilježjima na uniformi sam shvatio da su Srbi. Počeli su me tući rukama, nogama i puškama. Nakon batina morao sam ih odvesti u prostorije disko-kluba u kojima su me ponovo tukli i oduzeli novac koji su pronašli. Pili su piće kojeg je tu bilo u izobilju. Nakon toga priveli su me u Stanicu milicije. Tu me je odmah po našem dolasku policijskom palicom počeo tući Stevo Todorović, a pridružila su mu se i ova trojica koji su me priveli. Nakon nekog vremena zatvorili su me u ćeliju gdje je već bilo oko 20-25 zatvorenih ljudi iz Bosanskog Šamca. Prve noći su me, skupa s ostalima iz zatvorske ćelije premjestili u prostor skladišta TO-a. Za boravka u tom skladištu tukli su nas svakodnevno i tjerali da pjevamo četničke pjesme. Svako malo bi netko od njih ulazio u to skladište i tukao nas odreda, palicama, nogama, šipkama i čime god bi stigli. Jednog dana došao je četnik koga zovu Lugar. On je, s nekoliko udaraca drvenom motkom u glavu, ubio jednog zatočenog Hrvata iz sela Hasića, čovjeka koga smo zvali Dikan. Nakon toga izvukao je Dikana napolje, a mi smo potom čuli dva pucnja. Tu, u tom skladištu, Srbi su najviše tukli Grgu, Luku, Ibelu, Dragana Lukača, braću Muhameda i Hasana koji su bili vlasnici jednog kafića. Omeru Naliću su zabili nož kroz ruku, Lugar je lomio zube jednom Seji koji je do rata bio policajac. Jednu večer došli su i iz TO-a kamionom odvezli sve zatvorene, osim nas nekoliko. Ostali smo ja, Luka policajac, Izo Izetbegović i Martin Matić iz Babine Grede. Čim su oni otišli, nas su prebacili u Stanicu milicije. Nakon nekoliko dana počeli su nas prebacivati u Crkvinu, u tamošnje prostorije poljoprivredne zadruge. Tu nas je bilo oko pedesetak s prostora općine Bosanski Šamac. Bili su tu i neki ljudi koje su Srbi ‘izvukli’ s međugradskih autobusnih linija, uglavnom su bili iz Teslića. Dana 07./08.05.1992. godine, oko 23,00 sati, čuo sam da se ispred prostorije u kojoj smo bili zatvoreni zaustavilo jedno vozilo. Odmah potom počeli su pucati po zgradi u kojoj smo bili zatvoreni. Kako su vrata prostorije u kojoj smo bili zatvoreni bila zaključana, oni nisu mogli ući, pa se jedan od njih na nešto popeo i kroz prozor reflektorom osvijetlio unutrašnjost. Prozvao je jednog Jozana iz sela Hasića i zapovjedio mu da iznutra provali vrata. Jozan je nakon nekoliko pokušaja vrata uspio otvoriti. Čim su četnici ušli, a bila su četvorica, odmah su ubili Jozana. Među četnicima prepoznao sam Lugara, a jedan od njih je bio krupan, crnomanjast, nedostajali su mu pojedini zubi - bio je krezav. Nakon što su nas ispropitivali tko je, što je, gdje je radio, njih dvojica su počeli ubijati zatočenike pucajući iz puške zvane pumperice. Lugar je ubio dvojicu, a onaj drugi

62


je u prvi mah ubio četrnaest zatočenika, a kasnije još dvojicu. Među ubijenima su bili Jozan, Luka policajac, Kivi iz Hasića, Niko Brandić, Josip Oršolić, Ilija Matić, drugima se ne sjećam imena. Nakon što su počinili ovakav zločin, ta dvojica zločinaca su tražili petoricu dobrovoljaca. Kad su se javili, morali su tijela ubijenih zatočenika natovariti na kamion, koji je nakon toga odvežen u meni nepoznatom pravcu. Uskoro sam začuo i zvuk bagera. Nakon svega toga četnici su tražili novu petoricu dobrovoljaca koji su morali prati krv i skupiti razbacane dijelove tijela ubijenih. Nas preživjele su premjestili u Bosanski Šamac, u isto ono skladište TO-a gdje sam već bio zatvoreni. Skoro svakodnevno su k nama dolazili četnici iz Srbije (Srbijanci) od kojih sam neke već poznavao po imenu ili nadimku: Lugar, Avram, Boban, Tralja I dr., te ‘domaći’ četnici među kojima su bili: Žvaka, Boban, Kuburica, Šole, jedan Srbin iz sela Obudovca koji je inače radio u Apatinskoj pivovari, Musliman imenom Naser, predratni milicionar, Savo Čančar, Stevo Todorović i još mnogi drugi kojima ne znam imena. Jedan dan Avram me izveo, te oružjem i prijetnjama prisilio da jedem pijesak. Morao sam ga poslušati i u pet navrata sam pojeo puna usta pijeska. Maltretiranja su se nastavljala svaki dan, a Avram mi je jedanom zabio vojnički bajunet u ruku. Svi do sada nabrojani Srbi i Srbijanci, a i još mnogi kojima se ne mogu sjetiti imena, tukli su nas zatočenike svakakvim predmetima, primoravali nas da se između sebe udaramo, da svakodnevno pjevamo njihove četničke pjesme...”

MASOVNA GROBNICA U CRKVINI

63


ISKAZ

S.S.

S

.S., rođen 1964., muškarac, Musliman, iz Bosanskog Šamca iscrpno opisuje okupaciju grada Bosanskog Šamca, uhićenje i zatočeništvo u srpskom logoru u selu Crkvini, mučenja i torture zatočenika u srpskim logorima u Bosanskom Šamcu, Brčkom i Bijeljini:

“Četvrtak, 16.04.1992. godine. Most na rijeci Savi zatvoren je desetak minuta prije uobičajenih 19,00 sati. Postavljene su odmah čelične zapreke i protutenkovske mine. S obje strane mosta omanje kolone kamiona i automobila, koji ga nisu uspjele prijeći do određenog vremena. Jedan časnik osobno preko mosta prevodi desetak pješaka u oba smjera i kao više za sebe mrmlja: ‘Ako večeras ne napadnu Šamac, nikada i neće!?’ Gotovo u isto vrijeme u selu Obudovcu je počelo okupljanje pripadnika ‘srpske milicije’. Polažu prisegu (zakletvu) i prisustvuju ‘časnoj molitvi’. Pripadnici postrojba ‘teritorijalne obrane’ u srpskim selima i postrojbe JNA zvane ‘4. taktički odred’ unutar grada Šamca, stavljeni su u najviši stupanj borbene pripravnosti. Nekoliko razumnih Srba koji imaju točnu informaciju, na brzinu obilazi nekoliko muslimanskih i hrvatskih kuća i škrto savjetuju, kako je Hrvatima i Muslimanima najbolje skloniti se iz grada tijekom noći. Vijest se brzo proširila. Panika je ustupila mjesto mjesecima prisutnoj uznemirenosti. Oni naivniji Hrvati i Muslimani pričaju i vjeruju u posljednju sjednicu u šamačkoj Mjesnoj zajednici, kada je Simo Zarić, iz 4. taktičkog odreda, pobio sve ‘glasine’ i izjavio ‘da nikakvog napada neće biti’!? Bio je to, kako će kasniji događaji dokazati, samo dio usporedne igre koju su vješto igrali Srbi - pripremati se za jak i organizirani napad, a u isto vrijeme pregovarati s Hrvatima i Muslimanima i glumili mirotvorstvo. Odluka da se oružjem zauzme grad Bosanski Šamac donijeta je u centrali SDS-a, nakon što se uvidjelo da od srpske kontrole Bosanskog Broda nema ništa. Za napad su znali i u Generalštabu JNA. Prema zacrtanom planu prvi napad izvest će udarna grupa ‘Ljubiša’, pod zapovjedništvom Srećka Radanovića zvanog Debeli, ojačana s nekoliko ‘čistih šešeljevaca’ i s nekolicinom pripadnika specijalnih postrojbi jugoslavenskog saveznog SUP-a, svi sa ‘velikim ratnim iskustvom iz rata u Hrvatskoj’. S njima je dogovor napravio i osobno ih doveo na područje ovog dijela Bosanske posavine Lazar Trojan iz sela Donje Slatine, neke i nekoliko tjedana prije samog napada! U gradu su ih sa strahom ‘čekali’ malobrojni, slabo naoružani i nedovoljno organizirani branitelji, prepušteni sami sebi i svojoj sudbini. Bila je to jedna od najvećih, ako ne i najveća greška u Bosni i Hercegovini početkom rata. Sjeverna vrata Bosne, bitna za obranu na početku agresije, prepuštena su praktično bez ispaljenog metka branitelja. Sve ostalo što je uslijedilo sudbina je i mnogih drugih gradova i sela u Bosni i Hercegovini. O tim danima, zatočeništvu i svim strahotama kroz koje je prošao svjedoči jedan mladi Musliman iz Bosanskog Šamca: ‘O situaciji prije mog uhićenja reći ću samo nekoliko rečenica. Član SDA (Stranka demokratska akcije) postao sam odmah na početku, iz dubokog uvjerenja da je to stranka koja će nas Muslimane okupiti, organizirati, a ako bude bilo potrebno, znati sačuvati od zla koje se nad sve nas nadvijalo. Koliko sam znao i umio, davao sam svoj doprinos. I tada i sada spreman sam dati i sam život, ali bih sada zasigurno bolje znao s kim se valja, a s kim se ne valja ‘u kolo uhvatiti’. Kako je vrijeme odmicalo, bilo je sve jasnije da će do otvorene srpske oružane agresije doći. Zajedno s braćom uključio sam se u pripreme za obranu, zbog čega smo došli na sam vrh srpske liste za odstrijel, koju su naočigled svih nas tako revnosno iz dana u dan pravili članovi ‘4. taktičkog odreda’, po mom mišljenju prve paravojne formacije u BiH. Nažalost među njima je bilo i dosta Muslimana i Hrvata. Dovoljno je nabrojiti samo nekoliko imena: Ibrahim Trakoščević, Ibrahim Došlić, Blaž Ešagović, Naser Čakarov, braća Seljaković... Od 17.02.1992. godine imali

64


smo na desetine dojava da bi moglo doći i do otvorenog napada, a tome su u prilog išli i sve češći oružani incidenti u kojima je bilo i ranjenih. Posebno smo bili dobro pripremljeni za 16.04.1992., kada smo napravili dobar raspored oko zgrade SUP-a i TO-a, jer smo pretpostavljali da će u slučaju napada Srbi prvo pokušati ovladati ovim dijelom grada. Na žalost, na sam dan napada, 17.04.1992., bili smo znatno slabije organizirani, a vitalni gradski objekti oko Skupštine općine ostavljeni su na čuvanje samo jednom iskusnom policajcu i nekolicini početnika, kojima je to ujedno bilo i prvo dežurstvo. Tijek napada i sve što će kasnije doći, također pokazuju da su Srbi dobro znali raspored obrane. Informacije su se odlijevale najvjerojatnije i putem telefona, jer su neki zaboravljali da je sistem prisluškivanja telefonskih razgovora u šamačkoj pošti, još za svog direktorovanja, razradio Jovan Lazarević. Desna ruka u tom poslu bio mu je Đorđe Dušanić, zvani Džaltara, koji je osobno, neposredno pred sam napad, isključio sve telefone u gradu, a nakon nekoliko sati ponovo ih priključio. U trenutku napada, nas nekolicina nalazila se na oko 500 metara od zgrade SUP-a. Zatražili smo odmah pojačanje i dogovorili se da jedna grupa krene prema mostu na rijeci Bosni i da u slučaju potrebe omogući izvlačenje civila. U tom ključnom trenutku sreli smo jednog čovjeka iz vodstva SDA, koji nam naređuje da se povučemo kućama, jer se, kako je rekao, očekuje uskoro ulazak JNA i stvaranje tampon zone između zaraćenih srpskih i muslimanskih milicija?! Nastala je još veća pometnja. Jedni su se zaista vratili kućama, drugi su pošli prema mostu i selu Prudu, premda su taj dio grada pod vatrom držala četničke jedinice stacionirane kod Ševkine vikendice. U općem rasulu i metežu grad je praktično ‘šaptom pao’. Prema već ranije sačinjenim popisima, Srbi su počeli s uhićenjima, pljačkom i silovanjima. Kad sam uvidio da od organizirane obrane nema ništa, pokušao sam se, iz Ulice 6. istočno-bosanske brigade, pokraj stadiona, pa zatim kroz Meboš i srpsko groblje, dočepati Starače i rijeke Bosne i prijeteći u selo Prud. Većinu puta prešao sam bez veće opasnosti, a na oko 300 metara prije obale rijeke Bosne naletio sam na četničku zasjedu. Bilo ih je ukupno četvorica. Bili su iz sela Pisara i Crkvine, naoružani automatskim oružjem, s bijelim trakama na ramenu. Ostat će mi uvijek nejasno zašto nisu pucali i zašto su kasnije u svojim izjavama rekli da nisam bio naoružan?! To mi je kasnije zasigurno spasilo glavu. Poveli su me prema Zasjeki (štale na sjevernom ulazu u selo Pisari). Tamo sam vidio dosta kamiona, transportera, tenkova, koji bi sigurno u slučaju većeg otpora krenuli na Bosanski Šamac. Jedan od tamo nazočnih, meni nepoznat četnik, naredio je da me odvezu u selo Crkvinu riječima: ‘Vodi to đubre onim ‘šarenim’ da ga saslušaju!’ U Društvenom domu u selu Crkvini odmah su mi opsovali majku i počeli tući. Od siline i brojnosti udaraca, sav krvav pao sam na pod. Jedan od prisutnih četnika tada me podigao i pitao ‘gdje mi je brat’, koji mu je valjda nekada prijetio na barikadi kod ‘Bijelog bisera’. Tom četniku ne znam ime, ali mislim da je radio u ‘Utvi’ u Bosanskom Šamcu. Nakon novih i novih udaranja oduzeli su mi dokumente, novčanik i ostalo. U prostoriju je u uniformi tada ušao Miloš Ćulapović zvani Ćulap i rekao mi da će sve moje dokumente predati u SUP u Bosanski Šamac. Poslije sat ili dva, ponovo su me tukli svim i svačim i to tko god je stigao. Ne znam ni sam kada su me prebacili u zgradu stare pošte u Crkvini. Znam samo da su me probudile nečije riječi jesi l’ to ti?Bio je to jedan prijatelj iz Bosanskg Šamca. Kada su mi se oči malo privikle na tamu, vidio sam tu i neke druge Šamačane među kojima sam prepoznao D.M., P.A., D.L., I.B. ... Kad je jutro svanulo vidjeli smo mnoštvo ljudi pred Domom u Crkvini. Najveći broj bio je naoružan, a bilo je i puno uhićenih civila koje su dovodili sa svih strana. Ipak, najviše je bilo uhićenih ljudi izvan naše općine koji su iz Europe i Hrvatske krenuli u Bosnu svojim kućama za Uskrs. Na žalost, mnogima je selo Crkvina bila zadnja postaja! Od meni poznatih Srba tada sam u uniformama JNA vidio dr. Stanka Pivaševića i Cviklu Bošića zvanog Maksin. Nešto kasnije dolazi do nas upravo taj Maksin s još jednim milicionarom i kaže nam da će nas voditi u zgradu TO u Šamac. Maksin se tada posebno obraća zatočenom Dragutinu Lukaču riječima nas ćemo dvojica u Šamcu srediti sve račune! Utovarili su nas zatim u kamion i u pratnji jednog milicijskog automobila dovezli u Bosanski Šamac. Tamo smo zatekli 20-30 šešeljevaca i arkanovaca u šarenim uniformama i bojama maskiranih lica. Pred zgradom TO-a su nas istovarili i onako povezane, jednog za drugim, doveli u jednu omanju prostoriju. Unutra je već bilo oko 25 zatočenih Hrvata i Muslimana. Svi su šutjeli, oborenih glava. Izgledalo je kao da nisu živi. U mojoj je u glavi lebdjela misao što li nam donosi noć i dani koji slijede? Potom su

65


nas nagurali u dva kamiona i uz jaku pratnju Vojne policije JNA povezli u nepoznato. Iza nas je ostajao naš Bosanski Šamac. Nismo znali kamo nas voze niti što nam pripremaju? Cerade na kamionima bile su dobro zategnute. Noć je već padala. Bilo je teško orijentirati se, kuda nas vode. Valjda je u prirodi čovjeka da uvijek pomišlja na najgore. Mislio sam da nas vode sigurno na strijeljanje! Da slično razmišljaju i moji supatnici, zaključio sam po njihovoj šutnji, jer se osim bolnih uzdaha, ništa drugo nije čulo. Tek možda nakon pola sata vožnje, zaključili smo nekako da se vozimo kroz selo Obudovac i da vjerojatno idemo prema selu Lončarima i Brčkom. Da smo zaista bili u pravu, vidjeli smo nakon novih pola sata vožnje, kada smo nešto prije deset sati na večer, jedan po jedan, istovareni u krugu vojarne u Brčkom, blizu hotela u ovom gradu. Tek tada uhvatio nas je pravi strah, jer dočekala nas je vojna policija s kapuljačama na glavi. Svi smo pomislili da nam nema druge, nego se pripremiti za najgore! Prvo su nas pretresli. Kako su to radili brzo, tiho i vješto, zaključili smo da smo u rukama visokih profesionalaca, koji su dopremljeni u Brčko najvjerojatnije iz Beograda ili Srbije. Nakon pretresa odvode nas u ćelije. Nešto kasnije ponovo nas izvode. Prvi nam je u posjet došao potpukovnik JNA Stevan Nikolić, koji je prije rata često navraćao i u Bosanski Šamac i koji je najčešće, u ime JNA, pregovarao s općinskim civilnim vlastima. Odmah po dolasku naređuje Vojnim policajcima JNA, da nas odvežu. Tu njegovu zapovijed, u stvari vješt pokušaj da nas privoli na suradnju, neki od pripadnika Vojne policije primili su doista teško, pa je bilo i udaranja, ali znatno manjeg opsega nego u Bosanksom Šamcu. Negdje pred zoru probudili su nas glasovi. Čujemo, netko viče: Dođi da vidiš zenge iz Šamca! Nekoliko njih, obučenih u razne uniforme, ali dobro naoružani, prilazi ćelijama i znatiželjno nas promatraju. Nakon možda minutu ili dvije, jedan od njih naglo se okreće i psuje:Pička vam materina, vidi se da vas dosta Srba nije ni vidjelo zenge, a kamo li protiv njih ratovalo! To nisu zenge, to su civili! Kad se već razdanilo, dolaze Simo Zarić, Fadil Topčagić i Lazo Trojan, naši ‘znanci’ iz Šamca. Dijele nam cigarete. Tijekom dana neki od zatočenika prepoznali su u toj vojarni JNA u Brčkom i neke Srbe iz sela Obudovca, Pelagićeva, Žabara... Toga dana započela su ispitivanja. Mene ispituje Stevan Nikolić, a u susjednoj prostoriji Simo Zarić ispituje jednog Muslimana iz Bosanskog Šamca. Na stoliću je ležao papir sa četiri pitanja. Pitanja i potpitanja uglavnom su se sastojala od toga, jesam li sudjelovao u obrani grada, tko je organizirao obranu, kakva sam zaduženja imao, gdje sam uhićen, kako smo se naoružavali i slično. Stevan Nikolić se napose zanimao za čelne ljude šamačkog SDA, Maneta, Izeta, Aliju i druge... Odgovarao sam i u isto vrijeme snalazio se kako sam znao i umio. Znao je izuzetno puno i u svojim pitanjima upotrebljavao argumente koje je bilo teško oboriti. Uglavnom sam sve ono što je on o nama znao pripisivao ljudima koji su se ranije uspjeli izvući iz grada. Nije bio zadovoljan mojim iskazima, ali nije me tukao. Nakon ispitivanja nismo se vraćali u iste ćelije. Bilo je očito da nas razdvajaju, kako bi ispitujući više ljudi, došli do većeg broja informacija, do koje im je očito jako bilo stalo. U novoj ćeliji, zatičem jednog momka iz okolice Modriče. Od njega saznajem da je bio u Legiji stranaca, da je pošao kući i da je, kao i mnogi drugi, uhićen u selu Crkvini. Optužili su ga da je ustaški instruktor, a ispitivali su ga i oficiri JNA koji su došli iz Beograda. Nisu ga ni prestajali tući! Nešto kasnije u našu ćeliju dovode i jednog mladića iz okolice Brčkog, zatim iz sela Krepšića dvojicu braće, pod optužbom da su tamošnje Hrvate opskrbljivali oružjem. Bilo mi je jasno da su našu ćeliju namijenili najžešćim ustašama, što se kasnije i potvrdilo. Naime, započelo je udaranje, koje se jednostavno riječima ne može opisati. Dovoljno je reći da su na jednom od dvojice braće izlomili tri policijske palice tzv. duge, španjolske. Njega je posebno tukao potporučnik JNA Aleksandar Ostojić, zvani Minus, iz Brčkog. Tijekom dana u našu ćeliju doveli su i psihički potpuno slomljenog čovjeka, kojeg su optužili da je silovao deset srpskih djevojčica, a čovjek u stvari nije znao ni čime piša. Udaraju nas sve. Ipak u Brčkom nam je u cjelini bilo nešto lakše nego u Bosanskom Šamcu. Hranu smo dobivali redovno, obilazio nas je i liječnik, dobivali smo i lijekove. Nešto optimizma u naše ćelije unijeli su neki Ša-

66


mačani koji su tijekom dana boravili u Bosanskom Šamcu i sudjelovali u snimanju jedne emisije za potrebe TV Novog Sada, a vratili su ih čak pristojno obučene. Optimizam nam je tom prilikom podgrijao i jedan Musliman - četnik Fadil Topčagić, koji nam je rekao da ćemo svi biti pušteni kućama čim se završe ispitivanja!? Ja sam ga čak pitao za svoje dokumente! Al smo bili naivni! Da Srbi i u Brčkom nešto krupno pripremaju, zaključili smo po tome što je straža u ovom zatvoru u vojarni pojačana, a u hodnik je postavljena čak i strojnica. Stražari nas svako malo obilaze i opominju da će pucati na svaki jači šum. Nismo spavali. Iza ponoći, prolomila se strahovita detonacija. Stakla na zgradi zatvora letjela su na sve strane. Nastala je opća trka po vojarni JNA. Iz grada se čula pucnjava. Pred zoru se nekako primirilo. Negdje oko 9,00 sati dolaze vojnici JNA. Kako su stakla bila polupana, čujemo ih kako pričaju da je u zrak dignut most na Savi koji spaja Brčko i Gunju te da je ubijeno mnogo civila. Ubijeni ljudi nalazili su se na mostu, u vrijeme eksplozije, a dijelovi njihovih tijela letjeli su okolo. Kako će se kasnije ispostaviti, stradali su Mislimani i Hrvati, koji su se vraćali kućama s gradilišta u Hrvatskoj i zapadnoj Europi, a i oni koji su iz Bosne željeli prijeći u Hrvatsku. Eksploziv su Srbi postavili u kombi i ostavili na mostu. Bar tako smo mi razabrali njihove priče. Tijekom dana u vojarnu dolaze novi i novi civili, Srbi. Oružje i druga oprema dijeljena im je kapom i šakom. Čuli smo kako jedan viče da nije dobio municije za zolju!? Zaključili smo da je rat započeo i u Brčkom i da su Srbi mobilizirali i one štopušku ni vidjeli nisu. Oko podneva tog dana postrojavaju nas u hodniku i kažu nam da ćemo biti prebačeni na sigurno. Izlazimo visoko dignutih ruku, u redu jedan iza drugog. Pješačili smo oko stotinjak metara. Zatim nam naređuju da uđemo u autobus, koji je tu bio parkiran. Naredili su nam da navučemo zastore na autobuskim staklima i da šutimo. Autobus polagano kreće, a ispred i iza nas u pratnji su čak i pamovi. U dijelu grada, kroz koji smo prolazili, vidjeli smo jake vojne patrole i zaposjednuta sva važnija raskrižja. Ubrzo smo shvatili da idemo dalje na istok, prema Bijeljini. U autobusu su bili svi koji su u Brčko dovezeni iz Bosanskog Šamca, ukupno nas 53, a s nama dalje sudbinu će dijeliti I dvojica braće iz Krepšića, dvojica ljudi iz Hasića i dvojica iz Brčkog. Ukupno 59 zatočenika! Nova postaja na našem križnom putu zvala se Bijeljina. Autobus je stao u tamošnjoj vojarni JNA, na vojničkom poligonu. Za minutu bili smo već opkoljeni s dvadesetak vojnih policajaca. Izvode nas jednog po jednog. Moramo visoko uzdignuti ruke. Iz kolone odmah izdvajaju jednog čovjeka iz Brčkog, kojeg su još ranije optužili da je silovao desetak srpskih djevojčica. Iako je optužba bila očito lažna, ubili su ga odmah s nekoliko rafala. Bio je to dovoljan znak da ni nas ostale ništa dobro ne čeka u Bijeljini. S uperenim cijevima pušaka prema nama sprovode nas u jedan paviljon, usput nas nemilosrdno tukući kundacima. Sjedamo jedan pored drugog licima okrenutim prema zidu. Svaki, pa i najmanji pokret, značio je nove batine. Nakon nekoliko sati odvode nas u neku sportsku dvoranu. Ponovo slijedi zapovijed: Lica okrenuti zidu! Po mnoštvu glasova, cike i vike raspuštene i pijane rulje, zaključujemo da nam u posjet dolaze i rezervisti. Započinje udaranje, monstruozne optužbe o silovanju i ubijanju srpske nejači, da smo ustaše i da ne želimo živjeti u Jugoslaviji... Samo ovo posljednje je bila istina! Udaranje, prijetnje i svakojako zlostavljanje trajalo je satima. U dušu i tijelo svakog od nas uvukao se strah. Sjetili smo se i svih masakra ovdje u Bijeljini, koje je počinila Arkanova i Šešeljeva rulja. Odnekud pozadi kriči stariji glas: Sve vas za glavu treba skratiti motornom pilom! Od dugog i nepomičnog sjedenja, udaranja i maltretiranja, kočila su nam se tijela, a glava pucala. Tako je nastavljeno i narednih dana. U rijetkim trenucima bez udaranja morali smo učiti njihove pjesme, koje nas u Šamcu nisu naučili. Među prvim morali smo znati pjevati Arkanove delije. Onog koga su odredili da čisti zahod, mete dvorište ili šiša ogradu, smatrali smo pravim sretnikom. Čini mi se, treći ili četvrti dan od našeg dolaska u Bijeljinu, začuli smo zvuk helikoptera u letu. Ubrzo zatim spustio se u krug vojarne JNA. Među nas dolaze tri vojna policajca JNA i pilot Darko Ninković, sin Vojislavov, nekada načelnik Štaba TO-a u Bosanskom Šamcu. Prozivaju Grgu Zubka, Dragana Lukača, Seada Mujkanovića, Franju Barukčića, Sulejmana Tihića i Antu Šimovića. Ubrzo ih utovaraju u helikopter i odvoze u nepoznato. Istoga dana dolaze drugi vojni policajci, čitaju i prozivaju druge zatočenike. Među prozvanima su i Salko Hurtić, Mato Senjić, Silvester Antunović, Ilija Pejić, Admir Hurtić, Mersad Gibić, Sulejman Tabaković, Mehmedi Himzija, Zlatko Karalić i jedan Stahanović iz Zvornika.

67


Kako su svi oni bili pripadnici pričuvnog sastava policije, bilo je jasno da je počela nekakva selekcijazatočenika. Nama koji smo ostali, rezervisti i vojni policija JNA govorili su kako ćemo uskoro biti pušteni kućama. Međutim, nakon svega što smo proživjeli u Bosanskom Šamcu i u Brčkom, malo je tko od nas zatočenika i pomisliti mogao na nešto dobro. Bilo je Srba koji su nam ponekad udijelili koju cigaretu, bilo je i onih koji su nam govorili da su u veliko zlo uvučena sva tri naroda i da sve to neće biti završeno prije nego li se prolije puno krvi. Jedan dan u posjet nam dolazi i direktor šamačkog ‘Šumaprodukta’. Navodno je čuo da su neki Šamačani zatočeni, pa je došao da vidi o čemu se radi. Sa nekima je i razgovarao. Podijelio nam je i cigarete i još neke sitnice. Sedmog ili osmog svibnja 1992. godine započelo je novo maltretiranje, udaranje i zlostavljanje. Da bi ublažili naše krike, neposredno prije samog udaranja, uključivali bi magnetofon i puštali četničke pjesme. Toga dana na red je ponovo došao Tomislav Vurdić, legionar iz Modriče. Njega su prvo odveli pod tuš, zatim pustili hladnu pa vruću vodu i udarali. Tukli su ga sigurno sat vremena. Poslije Tomislava na red dolazi Dragutin Marković. Sve se isto ponavlja. Poslije njega tuku i drugu dvojicu zatočenika, čijih se imena ne sjećam, a onda sam na red došao i ja. Prvo me ispituju otkuda mi puška i tko mi ju je dao? Sve poričem. Dobijam nekoliko šamara. Iza toga me udara policajac po imenu Šaban i to njihovom specijalnom metodom - pendrekom po tabanima!!! Dobio sam najmanje četrdeset udaraca. Kada su prestali, naređuju mi da, onako izubijan, trčim do svog mjesta u ćeliji. Poslije su udarali i sve druge. Specijalna Šabanova metoda nastavljena je i sutra. Samo sam sada dobio upola manje udaraca! Teško je riječima opisati što u tim trenucima čovjek misli, ali sam sasvim siguran da unutar čovjeka ima neka nevidljiva snaga, koja je u mirna i sretna vremena pritajena u duši i tijelu, a pojavi se samo u iznimno teškim situacijama. Nisam siguran što je to, ali svakako ima nešto što čovjeku pomogne da i najgore strahote preživi!!! Sjećam se, bio je 11.05.1992. godine. Naređuju nam da u dvorani napravimo više mjesta, jer da će dovesti nove zatočenike. Uskoro i uvode nove ljude. U polumraku primjećujem i ljude iz Bosanskog Šamca, naše policajce, koji su nekoliko dana ranije bili odvedeni. Bilo nam je izuzetno drago, jer svi smo se bojali da ih nikada više nećemo vidjeti. Među njima bilo je i nekoliko zatočenika iz drugih mjesta Posavine i Bosne i Hercegovine. Tako je iz Modriče bio Eldar Meščić, te jedan stariji čovjek kojeg smo poslije zvali Tetak. Iz Bosanskog Broda s nama je bio Behrem Mašić i jedan mlađi čovjek iz Dervente. Od njih doznajemo da su bili u Ugljeviku, da su ih danima tukli i da su za dlaku ostali živi, jer ih je jedan sumanuti vojnik JNA pokušao pobiti. U dvorani vojarne, gdje smo bili najveći dio vremena zatočeni, dobro sam zapamtio jednog Aliju iz sela Sijekovaca ili iz sela Koliba te jednog poručnika JNA iz Bijeljine, koji je odbio sudjelovati u srpskim krvavim masakrima nad Hrvatima i Muslimanima. Na žalost, njegovo ime sam zaboravio. Svakog dana novi i novi zatočenici su dovođeni ili odvođeni. Mnoge obitelji nikada neće doznati gdje su stradali njihovi najmiliji! Jednog dana prozivaju nas dvadesetak i odvode izvan Bijeljine. Doveli su nas do nekog vojnog skladišta. Tu smo morali istovariti tri šlepera različitog streljiva i granata. Shvatili smo da se Srbi odlučno pripremaju za jedan veliki rat, a to što su sve dovozili iz Srbije samo po sebi je puno govorilo. U skladištu je već ranije istovareno teško naoružanje, među kojem sam prepoznao haubice od 155 mm i minobacače od 120 mm. Dan 13.05.1992. godine za nas je započeo neočekivanom viješću da nas vode u Bosanski Šamac i da ćemo svi biti pušteni svojim kućama. I zaista, oko 10,00 sati izvode nas na poligon i uvode u autobus. U pratnji dva policijska automobila krećemo prema Brčkom. Na ulicama Brčkog ni žive duše. Iz mnogih porušenih kuća uzdizao se dim. U dućanima samo krš i lom. Avetinjski grad i veliki broj četnika u njemu. Prolazimo kroz selo Gorice. Sve kuće u selu popaljene. Most preko riječice porušen. Prelazimo preko improviziranog mosta. U kanalu prevrnut automobil, a pokraj njega napola izgorjelo ljudsko tijelo. Na srpskom punktu u selu Lončari dolazi do izmjene pratnje našeg autobusa. Među novopridošlim policajcima primjećujem Gorana Đorđića. U grad Bosanski Šamac ulazimo s njegove južne strane. Na ulicama u centru Šamca tek pokoji prolaznik. Pred kavanom Mire Tadića, u dvorištu, veliki broj pripadnika srpske postrojbe ‘4. taktički odred’. Naš autobus se zaustavlja ispred zgrade TO-a i SUP-a. U glavi mi se stalno ponavljalo pirtanje: Hoćemo li sada kućama ili natrag u prostore smrti gdje je za većinu nas i započelo zatočeništvo?

68


Nadanje da bi mogli biti pušteni kućama trajalo je tek desetak minuta. Prekinuli su je i potopili srpski vojni policajci koji su nas poveli prema zgradi Srednjoškolskog centra. Tu nas je čekalo desetak srpskih policajaca. Zapovijedaju nam da izađemo jedan po jedan. Ni nogom zemlju nismo čestito dodirnuli, a započelo je udaranje. Mene na izlazu iz autobusa dočekuje Goran Đorđić. Psuje mi ustašku majku i pita me otkuda mi zeleni džemper? Udara me šakama po glavi i tijelu i viče da skinem džemper! U srednjoškolskoj dvorani za tjelesni odgoj poredali su nas jednog do drugog. Ponovo započinje udaranje. Mnogo nas je tada bilo pretučeno. Posebno su nas žestoko tukli Goran Đorđić, Jasmin Kapetanović zvani Ćabasko i Stevo Pavlović s Ciglane. Mene su Goran Đorđić i Jasmin Kapetanović zvani Ćabasko izveli u hodnik. Goran me udara nogama u stomak, a Ćabasko po glavi i tijelu. Stevo Pavlović mi prijeti nožem i pita, gdje mi je nekakav rođak?! Poslije pola sata tuče i brutalnog maltretiranja, svi odlaze. Ostaju samo dva stražara, jedan Bosić (mlađi sin Nenada Bosića) i Zoran Paležnica. Od bolova u tijelu ni sam ne znam kako je prošao dan. Pred sumrak u prostorije dovode nove zatočenike. Među njima prepoznajem svoje sugrađane: Avdu Drljačića, Pericu Mišića, Seada Mešića, Mirsada (geodet po struci), jednog Esu koji je radio u Interšpedu, Hajrudina Srnu i još neke ljude iz dijela grada zvanog Šamačka Mahala. U kraćem razgovoru s jednim od novopridošlih saznajemo kakvo je stanje u gradu. Posebno nas je potreslo saznanje da su Srbi u selu Crkvini, u noći 6./7.05.1992. zvjerski ubili oko petnaest zatočenika, mještana Bosanskog Šamca i nekih drugih krajeva BiH! Pretpostavili smo da niti nas ništa dobro neće snaći! Razgovor između mene i tog novopridošlog zatočenika prekinuo je posjet dvojice šešeljevaca u maskiranim uniformama. Kako se već bilo smračilo, njih dvojica, s upaljenim baterijama idu od jednog do drugog zatočenika i pitaju za ime i prezime. Bilo je očito da nekog određenog traže! Zaustavljaju se kod one dvojice braće iz sela Kepšića. Izvode ih u susjednu učionicu i počinju udarati. Strahoviti udarci, četničke psovke i jauci nedužnih ljudi, dopirali su i do nas u dvorani. Poslije te dvojice braće šešeljevciizvode Kemala Atića, Esada Džakića, Siminica Ramadana, Himzu Mehmedija i Behrema Mašića. Osim što su ih udarali, tražili su od njih devize i zlato! Kada se stanje malo smirilo, prilazimo premlaćenim zatočenicima i pomažemo im koliko možemo. Od njih doznajemo da su ih tukli i lokalni četnici: Dragan Tubonjić i jedan Goran, sin Miće zvanog Kuja. Rano ujutro, 14.05.1992. godine, probudila nas je strahovita pucnjava koja je dolazila iz pravca sela Tursinovaca. Nedugo zatim ulaze dvojica stražara, jedan iz sela Obudovca s nadimkom Ićindija i drugi s imenom Mladen, mislim da je i on iz sela Obudovca. Pucaju po dvorani u kojoj se nalazimo; jedan iz poluautomatske puške zvane papovka, a drugi iz pištolja, viču i galame na nas. Prisiljavaju nas da pjevamo četničke pjesme i to što glasnije. Ićindija u jednom trenutku gura cijev jednom zatočeniku u usta. Po njihovom odlasku sve se primirilo. Poslije podne na stražarska mjesta dolaze braća Mišo i Boro Stefanović, sinovi Pere zvanog Šargija. Oni dopuštaju da nas obiđe nekoliko pôsjeta rodbine ili obitelji. Petnaestog svibnja 1992. iz dvorane Srednjoškolskog centra premještaju nas u obližnju Osnovnu školu. Pred prvu večer u novom prostoru granate padaju na grad. Neposredno oko nas padaju minobacačke granate. Za sve nas zatočene to su bile najsretnije minute. Spoznali smo da se naša obrana stabilizirala i da je počeo organizirani otpor srpskom agresoru! Ujutro nas je probudila buka kamiona. Saznajemo da su u dvoranu, u kojoj smo mi do jučer bili zatočeni, dovučeni Hrvati iz obližnjih hrvatskih sela. Čini mi se 18.05.1992., oko podneva, u Osnovnu školu ulazi Saša Maslić iz Bosanskog Šamca, Boro Stefanović iz sela Crkvine i Branko Vujičić zvani Obad iz Struka. Saša tom prilikom drži pravi govor. Nakon toga izvodi Cimenu i Roku Jelavića iz sela Zastavica i žestoko ih tuče. Nakon desetak minuta Branko Vujičić zvani Obad izvodi Dasu Gibića i Osmana Jašarevića zvanog Rom. Saša izvodi Behrema Mašića, a Obad poziva braću Safeta i Hajrudina Srnu. Izvedeni zatočenici sjedaju na pripremljene stolce, a Obad ih udara policijskom palicom (pendrekom) po licu i ispruženim dlanovima. Poslije dugotrajnog premlaćivanja nitko od izvedenih zatočenika nije bio za prepoznati! Naredni dan započela je neka selekcija zatočenika. Iz Osnovne škole u zgradu SUP-a odvode Hajrudina Srnu, Seada Mešića zvanog Peco, Esu koji je do rata radio u Interšpedu, Mirsu (geode-

69


ta) i još jednog čovijeka, čije ime nisam zapamtio. Taj dan u posjet nam je došao Stevo Todorović zvani Stiv, kojem smo tijekom našeg zatočeništva dali novi nadimakMonstrum, te njegov vozač i tjelohranitelj, Goran Hasić iz Orašja. Tada Stevo nogama udara nekoliko zatočenika, onako usput i odlazi. Sutradan je u Osnovnu školu doveden i Ilija Tolić, šef željezničke postaje u Bosanskom Šamcu i još jedan čovjek. Od njih saznajemo da se srpski teror nad Hrvatima i Muslimanima u gradu i okolnim selima kontinuirano nastavlja. Osim uhićenja, maltretiranja i pljačke započela su organizirana silovanja žena i djevojaka. Oko 20.05.1992. u dvoranu ulazi i jedna skupina šešeljevaca, na čelu sa zloglasnim Srbijancem kojeg su svi zvali Avram. Odmah s vrata Avram viče, da će ubiti svakoga zatočenika u kojega pronađe ma i jedan jedini dinar ili koji drugi novac! Jedan od zatočenika odnekud izvadi tisuću DEM i pet stotina švicarskih franaka, a druga dvojica po stotinu DEM. Nakon što im je uzeo novac, Avram sav sretan odlazi iz Škole. Tih dana počelo se pričati i o nekakvoj razmjeni zatočenika između šamačkih četnika i HVO-a iz Odžaka. I zaista, 26.05.1992., nekoliko sretnika iz logora u kojem sam se nalazio odvedeni su na razmjenu. Bilo nam je drago da će bar netko spasiti glavu i da će ispričati naše patnje u srpskim logorima, koje su za Muslimane i Hrvate, Srbi organizirali u Bosanskoj posavini. U svim tim danima zatočeništva posebno sam zapamtio 13.06.1992. godine, kada mi je Đoko Maslić, sin Spasoja iz sela Crkvine, omogućio da zajedno sa još jednim susjedom obiđemo svoje kuće. Međutim, ono što sam tamo saznao nije nam ulijevalo ni malo optimizma. Doznao sam da je srpska milicija pretresla moju kuću i da je pronašla nešto streljiva i nekoliko tromblonskih projektila te da su uhitili mog oca. Također sam doznao da se spasio jedan od braće, koji je preko sela Pisara pobjegao u selo Prud. U pratnji Đoke Maslića, vratio sam se odmah u Osnovnu školu, znajući da će dani koji dolaze za mene biti izuzetno teški. I zaista, istu večer, oko 23,00 sati, u Školu dolaze Goran Hasić i još jedan policajac i odvede me u prostorije SUP-a. Već na hodniku

SPOMENIK POGINULIM U BOSANSKOM ŠAMCU

70


Osnovne škole Goran me udario šakom u glavu. Udarac je bio tako jak da sam se umalo onesvijestio. Nastavio sam hodati teturajući. Promišljao sam: Što li me tek čeka kada dođem u ruke Steve Monstruma, Save Čančarevića i drugih zločinaca iz šamačkog SUP-a? Na ulazu u SUP stoje dva, meni nepoznata stražara, naoružana do zuba. U hodniku zamjećujem igru sjenki, od petrolejskih svjetiljki raspoređenih lijevo i desno kroz hodnik. Iza svakih vrata pokraj kojih prolazimo čujem samo ljudske jauke i krike, a potmulo čujem i odjek udaraca. Na početku stubišta za prvi kat načelnik srpske milicije Stevo Todorović, zvani Stiv, nemilosrdno ‘bokserom’ tuče Husniju Hasančevića. Između udaraca dahće kao zvijer i viče: Gdje ti je sin? Husnija odgovara da mu nije poznato, a Stiv ga udarcima obara na pločice i viče: Svi ste vi ustaše! Neki milicionar izvodi mog oca iz jedne sporedne prostorije. Otac pretučen, krvav, oronuo. Monstrum ga zaustavlja stajanjem čizme na stopalo i pita ga: Što će ti municija? Udara ga šakama u prsa i viče jednom srpskom policajcu da ga vodi u garažu iza SUP-a! Mene odvode dalje. Malo dalje na hodniku pretučen i sav krvav leži Pašaga Tihić. Ulazimo u jednu od prostorija. Unutra jedan bradati muškarac niskog rasta, kako ću kasnije saznati nadimak mu je Grof. Drugi, meni nepoznat, staje iza mene i govori mi: Znači, ti si taj!? Obraća mi se riječima: Sad će da mi kažeš, od kud ti municija, trombloni, uniforme i mačeta? Nisam mu ni riječi odgovorio. Jednostavno, šutio sam! Počeo me tući. Za tren sam bio obliven krvlju, razbijenih arkada i polomljenih zuba... Naređuje mi zatim da sjednem za stol i odgovaram na pitanja. Pravim se lud i sve svaljujem na svog brata, koji im je uspio pobjeći. Stavlja mi nož na vrat i ponovo me tuče... Pitaju dalje: Tko u gradu ima radio stanicu i tko navodi granate? Šutim. Izvode me ponovno u hodnik. Iz prostorije preko puta izvode suprugu jednog od moje braće, a na drugom kraju hodnika ugledao sam suprugu mog drugog brata. Ovaj kojeg zovu Grof govori Stivu, da bi žene trebalo pustiti kućama, što je uskoro i učinjeno. Mene ostavljaju u prostoriji zvanoj dežurana. Dali su mi olovku i papir i naredili da pišem sve što znam. Ujutro na dežurstvo dolazi Đoko Maslić. Srbi odnekud dovode još zatočenika. Njih ubacuju u prostoriju koja je odmah do zahoda. Na večer dolazi Goran i još dvojica Srba iz sela Pelagićeva. Izvode nekoliko zatočenika. Prijete im, plaše ih i iživljavaju se. Odnekud se pojavljuje i Stiv. Odmah izvode jednog zatočenika kojeg smo svi zvali Bracko. Počinje ga tući. Potom izvode i tuku sina Zije zvanog Babura, pa jednog Mirsada, koji se dva puta onesvijestio zbog teških udaraca! Izvode i mene. Tuku me dvojica meni nepoznatih Srba. Pomaže im Stiv koji mene i još jednog zatočenika zvanog Čule udara policijskom palicom (pendrekom) po glavi! Nakon što su se naši mučitelji zamorili, tučnjava prestaje. Međutim, bolesna srpska mašta ne poznaje granice. Izvode dvojicu zatočenika koje prisiljavaju da se međusobno ljube i izvode druge bludne radnje. To valjda samo srpska glava može izmisliti! Čuleta tek nakon sat vremena odvode na krpanje glave u Dom zdravlja. Ja od nekih zatočenika dobivam nekakve lijekove protiv bolova. Popio sam ček šest tableta!!! Ne znam ni sam koliko dugo sam spavao. Probudio me jedan Srbijanac koji me je izveo u dvorište, u kojemu su bili još trojica ili četvorica. Oni me udaraju naizmjence, međusobno se prepiruju tko ima jači udarac? Kada sam pao, nastavili su me tući nogama. Valjda sam i tada pao u nesvijest, ne znam. U zatočeništvu u zgradi SUP-a bilo mi je izuzetno teško, ne samo zbog stalne tuče, nego i zbog malog prostora u kojeg su natrpali puno ljudi. Tako je u prostorijama zatvora u podrumu, veličine dva i pol puta dva metra, bila smještena čak 42 zatočenika! U prostoriji preko puta zahoda, veličine pet četvornih metara, bilo je smješteno 16 zatočenika! U ostalim prostorijama bilo je smješteno još osam zatočenika, među kojima i dvije žene, a u garaži u dvorištu još pet ljudi! U ponedjeljak, oko 9,00 sati preseljavaju nas ponovo u zgradu TO-a. Kako su nam rekli, dan ćemo provoditi u velikoj prostoriji skladišta, a spavat ćemo, na policama. Koliko je meni poznato, u zgradi SUP-a su ostali samo ljudi iz garaže, među kojima i moj otac. Narednih sedam dana iz skladišta TO-a nitko od zatočenika nije izvođen. Međutim, zatočenici iz drugih prostora TO-a masovno su i krvavo tučeni. U tim prostorima ih je bilo oko četrdesetak. U prostoriju u kojoj sam bio zatočen došao je 22.06.1992. godine Drago Džombić. On je prije rata radio u Robnoj kući. Naredio je da izađem napolje. Kad sam izašao, vidio sam da Slobodan Vakić zvani Žvaka tuče Zlatka Karalića zvanog Papec. Nakon kraćeg ispitivanja, Džombić je naredio da

71


sjednem na stolac, da se nagnem naprijed, a laktovima naslonim na koljena. Počinje me udarati policijskom palicom (pendrekom) po leđima i potiljku. Ne znam ni sam kada sam pao u nesvijest. Osvijestio sam se kad su me polili vodom. S betona su me podigli Slobodan Jaćimović i Slobodan Petrović. Džombić me nastavlja udarati, a kako se zamorio, pendrek prepušta Slobodanu Petroviću! Ponovo sam se onesvijestio. Svijesti sam došao kad sam na licu ponovo osjetio vodu. Ponovo su me podigli na stolac. Pendrek ponovo preuzima Drago Džombić. Počinje me tući po bubrezima i viče: Jesi li se ikada tukao s bratom? Nekom unutrašnjom snagom smognem hrabrost i odgovaram da nisam i da neću! On me još jače udara, ali sad po leđima. Po treći put sam pao u nesvijest! Kada su me polili vodom i podigli na noge, ponovo sam se srušio. Vidjevši da sam iznemogao, netko od njih me udario nogom i viknuo da idem natrag u skladište. Pola puta sam prepuzao, a pola preteturao. Poslije mene tukli su još neke zatočenike! Početkom sedmog mjeseca dogodio nam se totalni košmar, bio je pravi lom u dvorištu TO-a. Srbi su skoro na smrt pretukli preko trideset zatočenika. Neke od zatočenika smo unijeli jer se nisu mogli pomaknuti, a pojedini su na tijelu imali tako velike rasjekline da je bilo skoro nemoguće zaustaviti krvarenje. Nakon dva dana morali smo prati krv s betona! U tim teškim danima, jedan balkon na trećem katu zgrade pored TO bio je za nas zatočenike jedini prozor u svijet. Na njemu smo ponekad vidjeli svoje najmilije. Sa njega nam je stizala pomoć i riječi utjehe. Četvrtog srpnja ujutro u prostorije logora ulazi nekoliko srpskih policajaca s nekakvim popisima i govore nam da koga prozovu, uzme svoje stvari i izađe napolje. Tada još nismo znali da prozvani idu u razmjenu. Počeo sam plakati. Ne znam ni sam zbog čega, je li zbog toga što nisam prozvan ili što se rastajem od brata i oca ili zbog svega toga po malo? Mnogo zatočenika je tada otišlo. Nakon toga imali smo oko dva dana nekakvog mira. Novo udaranje i maltretiranje započelo je već treći dan. Mnogo ljudi iz sela Tišine i nas iz Bosanskog Šamca tada je bilo pretučeno. Mene izvodi meni nepoznati plavokosi srpski policajac. Nakon što me skinuo do pojasa, u bubrege mi, dvadesetak puta, zabija vrh policijske palice (pendreka). Osjećao sam užasne bolove. Od bolova nisam mogao tijekom naredne noći ni oči sklopiti. Ujutro sam mokrio krv! Srećom, slijedećeg dana u posjet nam je došla liječnica i medicinska sestra. Od njih sam dobio nekakve tablete, i nakon dva dana bilo mi je puno bolje. U to vrijeme Srbi su se napose okomili na zatočene Hrvate i jednog Nijemca. Posebno teške batine su dobili katolički svećenik Jozo Puškarić i Ivo Galić iz sela Tišine, Anto Majić iz sela Zasavica, Ivica Franjić iz sela Domaljevca i Nijemac Jürgen Jangen. Srpski stražari u zgradi TO-a u Bosanskom Šamcu napose su uživali u trenucima kada bi primorali zatočenike da udaraju i tuku jedan drugog, a prava poslastica bila im je organizirati tuču između zatočene braće. Često su primoravali, pod prijetnjom smrću, da se žestoko tuku braća Arapovići, braća Halilovići... Kada bi se braća zamorili ili kada bi jedan od njih ostao ležati, stražari bi pretukli pobjednika, za nagradu. U tim i drugim zvjerstvima, tih dana napose su se isticali Slobodan Vakić zvani Žvaka, Slobodan Vuković zvani Čađo, Slobodan Petrović, Drago Džombić, Šole Bogdanović, Dragan Tubonjić, policajac Lukić, policajac Lazarević, Slobodan Jaćimović, Slavko zvani Harmonikaš, Mladen i Makso Krezo, jedan Ićindija iz sela Obudovca. Zatočenički dani u zgradi TO-a bili su teški i bez ovih batinanja, jer je u dvije male prostorije bilo smještenooko stotinu ljudi bez zahoda, bez bilo kakvog oblika higijene, s vrlo malo vode za piće i malo hrane. Kod jednog broja zatočenika pojavile su se gnjide, uši... Bilo je ljudi na granici izdržljivosti, na rubu života. Posebno je bilo teško koncem srpnja 1992. godine, kada smo za hranu dnevno dobivali samo komadić kruha, malo marmelade i malo čaja. Takva situacija ponovila se i sljedeća dva mjeseca. Od udaranja, iznemoglosti i svega drugog, bili smo u situaciji da molimo Boga da na nas padne kakva granata i prekrati nam muke. Tih dana mnogo je Srba ginulo na ratištima, a preživjeli, nakon povratka, dolazili su i osvećivali se na nama. Mene su u to vrijeme brutalno premlaćivali Žvaka, Čađo, Slavko, Rakić, Jaćimović i Šole. Sjećam se dobro kako je Makso dovodio neke Srbe da im pokaže moja leđa, koja su od udaraca bila crna kao ugljen! Žvaka je mnogo tukao jednog zatočenog Hrvata iz sela Tišine kojeg su zvali Mačak. U rujnu doznajemo da je veliki broj muškaraca iz Bosanskog Šamca preplivao preko rijeke Save i izbjegao u Republiku Hrvatsku. Bila je to potiha nada da naše zatočeništvo i muke neće dovijeka trajati. Međutim, Srbi su se zaista trudili da u nama ubiju i svaku nadu. Dobro se sjećam 9.09.1992. godine: počeli su nam vaditi zdrave zube. Mnogi od nas zatočenika dobro će se sje-

72


ćati te noći jer su nam tada izvadili ukupno 46 zdravih zuba. Kome je to i zašto trebalo, teško je I pretpostaviti. Sredinom rujna 1992. godine, jednog poslijepodneva, počelo je ponovno i organizirano premlaćivanje zatočenika. Mene su uzeli skupa s Mirsadom Srnom. Jedan Srbin, prezimenom Rakić, razbija bocu od mineralne vode na Mirsadovoj glavi. Mirsad pada u nesvijest. Za to vrijeme mene udaraju Slobodan Vakić zvani Žvaka, Jaćimović i Petrović. Žvaka me udara metalnom stolicom koja se savija, a jedan od Srba udara me sa strane šakom po licu i razbija usta i nos. Svega me obliva krv. Izvode i druge zatočenike i tuku ih. Nakon što su pretukli gotovo sve zatočenike iz obje prostorije, navedeni Srbi prisiljavaju nekolicinu zatočenika, pod prijetnjom smrću, da međusobno vrše bludne radnje uključujući sve ono što samo bolesna ljudska mašta može smisliti!!! Jednog dana Stoko, bivši komandir milicije iz Orašja, odlučuje k nama u zgradu TO-a premjestiti zatočenike iz Škole. Donešena je čak i odluka kojom se zabranjuje bilo kakvo zlostavljanje zatočenika, ali ta odluka nikada nije zaživjela u praksi. Čak mi se čini da su stražari svakim danom izmišljali sve novija i novija zvjerstva i načine mučenja zatočenika: tako su dvojicu Hrvata, braću iz sela Krepšića, kao i jednog Hrvata iz sela Bazika, primoravali, u više navrata, da naglavačke skaču na beton! U svim tim teškim danima ipak nismo ostajali bez informacija iz vanjskog svijeta, pa kako god one bile porazne. Doznali smo tako da su Srbi mnogo žena i djece deportirali iz Bosanskog Šamca u selo Zastavicu, da i dalje bezrazložno uhićuju ljude i privode u prostorije SUP-a, a neke i likvidiraju. Sjećam se da je 28.10.1992. godine u dvorište SUP-a pala granata i usmrtila Ahmu Vukovića. Poslije desetak dana jedna granata pala je i u dvorište TO-a i usmrtila Mrguda Mustafića, a još dvojicu zatočenika lakše ozlijedila. Stizale su vijesti o brojnim silovanjima i drugim zlostavljanjima Hrvatica i Muslimanki Bosanskog Šamca. Svima je bilo jasno da se veliko zlo nastavlja i da mu se ne vidi kraj. Dani koji su uslijedili bili su nešto mirniji, ako se tako može reći za dane u kojima nismo tučeni tri puta nego samo jedan put dnevno! Dana 8.11.1992. godine u dvorište TO-a dolaze dva srpska policajca i traže deset zatočenika da idu raditi u Modriču. Nakon njihovog odlaska dolazi Đoko Maslić i počinje provjeravati popise zatočenih. Nismo znali što se događa, ali smo nekako predosjećali da se nešto krupno odigrava. Oko 16,00 sati čuli smo dolazak autobusa. Ubrzo se pojavila i grupa srpskih policajaca, a Đoko Maslić nam govori da uzmemo svoje stvari i da izađemo u dvorište. Pokupili smo stvari i na poziv ulazili u autobus. Nismo znali kamo će nas odvesti. Oko autobusa su se okupili preostali Muslimani iz Bosanskog Šamca, ali ih je srpska policija ubrzo rastjerala. Bilo je i plača, jer su mnogi vjerovali da bi nam to mogao biti put bez povratka. U autobus zatim ulazi Ljubo iz sela Crkvine noseći bijele platnene trake. Naređuje nam da zavežemo oči. Dva autobusa, u pratnji Žvake i nekoliko drugih policajaca, krenulo je u nepoznato. Autobus je prvo vozio po asfaltnom putu, zatim po makadamu, pa ponovo po asfaltu. Poslije nekog vremena netko od zatočenika je provirio ispod poveza i zaključio da najvjerojatnije idemo prema Bijeljini. Nakon možda sat vremena vožnje autobus se zaustavlja ispred visoke ograde od bodljikave žice. Jedan veliki reflektor obasjavao je velike i dugačke hangare. Naređuju nam da izađemo, da skinemo trake i da stanemo u dvije kolone. Tada nam se obratio čovjek u vojničkoj uniformi: Ja sam upravnik ovog sabirnog centra. Nalazite se u sabirnom centru Batković. Ovdje ćete biti sve do razmjene, do suđenja ili izdržavanja kazne. Poslije tog pozdravnog govora počinje prozivanje, nakon čega nas odvode u hangare. Po dužini hangara, u tri reda, složene su bale slame. Stajemo jedan do drugoga, a jedan od Srba udara nas jednog po jednog. Traži njemačke marke i drugi novac, prstenje... Mene udara dva puta u glavu. Tada je najviše pretučen Dasa Ramusović. Nakon nekog vremena tog Srbina koji nas udara tjera napolje jedan drugi Srbin, ali i on traži da mu predamo novce i druge dragocjenosti. Kad su nas konačno ostavili na miru, uzimamo po jednu deku i liježemo na slamu. Tada doznajemo da pored nas u hangaru ima i dvadesetak ljudi iz Bijeljine i iz sela Janja. Iako smo bili umorni i pretučeni, malo tko je mogao zaspati. Koncetracijski logor Batković nalazi se desetak kilometara udaljen od tromeđe Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, odnosno oko petnaestak kilometara sjeverno od Bijeljine prema rijeci Savi. U koncentracijski logor pretvoreno je tamošnje poljoprivredno dobro i pet-šest hangara za pospremu pšenice, kukuruza i poljoprivredne meha-

73


nizacije. Dok sam ja bio u logoru Batkoviću, zatočenici su bili smješteni u dva, dobro ograđena žicom i osvijetljena hangara. U samom dvorištu bio je postavljen veliki vojnički šator i nekoliko slavina za vodu. Te prve večeri, pred zoru, ipak sam malo zaspao, a probudila me priča među zatočenicima. Posebno su glasno pričali i psovali zatočeni Srbi. Oni su bili zatočeni jer su odbili da se jave na mobilizaciju. Većina njih je već bila osuđena na zatvorske kazne, a iznenadilo me njihovo čvrsto opredjeljenje, da nakon izdržavanja kazne, pobjegnu u Srbiju i dalje u Europu. Od njih saznajemo da su u drugom hangaru zatočeni uglavnom ljudi iz Brčkoga, Zvornika, Vlasenice i drugih mjesta. Nekoliko njih određeno vrijeme provelo je na posavskom ratištu i od njih smo čuli o silini borbi i mnogim poginulima i ranjenima. U logoru u Batkoviću, uglavnom mirno, proveli smo i sljedećih sedam dana. Nakon toga počeli su nas voditi na različite poslove. Prva skupina od 25 zatočenih Šamčana odvedena je na rad u Vlasenicu. Njihova mjesta u logoru popunili su drugi Šamčani, koji su desetak dana iza nas deportirani iz Šamca. Naredna grupa od oko dvadesetak ljudi odvedena je na rad u kamenolom kod Ugljevika. Ja i još desetorica zatočenika smo određeni za rad na nogometnom stadionu u Bijeljini. Radili smo razne poslove, od čišćenja i sječe drva do košenja trave. Hrana je bila nešto bolja nego u zgradi TO-a u Bosanskom Šamcu, a dobivali smo i pokoju cigaretu. U to vrijeme išli smo i dva dana kopati rovove i praviti zemunice za srpsku vojsku, u Stanove kod Brčkog. Sudbina je htjela da smo rovove kopali srpskoj postrojbi u kojoj je bio i Zoran Stajić, koji je do rata radio u ‘Agroprometu’ u Bosanskom Šamcu, a jedan od glavnih na bijeljinskom nogometnom stadionu bio je i nogometni sudac Jezdimir Stanković, koji je prije rata vrlo često sudio na području bosanskošamačke općine i kojeg su mnogi od nas zatočenika znali. Bili su to relativno mirni zatočenički dani, pa čak i onda kada je Stankovića zamijenio Srbin zvan Micin, kapetan po činu. Inače, u to vrijeme na stadionu je bio i Štab jedne njihove brigade. Nešto neprilika zadesilo nas je kad se, iznenada, pojavio kombi srpske Vojne policije. Stajao sam malo sa strane, ali sam ipak čuo kako jedan od srpskih policajaca izgovara moje ime. Bilo mi je nelagodno, jer pridošli policajci nisu ulijevali ni malo povjerenja. Kada su konačno došli do mene, jedan od policajaca mi je kratko rekao da idem na vojni sud! Poveli su me prema kombiju. Kada su otvorili vrata, ugledao sam unutra još nekoliko zatočenika iz Bosanskog Šamca. Bili su to Husein Cerbašić, Mirsad Srna, Rizvo Đakić i Bahrija Begić. Istog trenutka mi je bilo znatno lakše. Nakon kraće vožnje, kombi je stao pred neku zgradu, gdje su nas postrojili u kolonu, jedan po jedan. Iz prizemlja susjedne kuće dopirali su povici Alijini, Alijini...! U prostoriji je sjedio sudac od kojih četrdesetak godina, u vojnoj uniformi, s činom kapetana. Imao je naočale, ćelav. Mene optužuju da sam pripadnik diverzantsko-terorističke postrojbe. Pokazani su mi i originalni popisi iz Bosanskog Šamca, s pečatom SDA. Među imenima i moje ime i prezime - na rasporedima za dežurstvo i pripadnost postrojbi za specijalne namjene! Pročitao mi je čak i broj moje puške, broj zaduženih metaka, sve...! Svi mi zatočenici smo, koliko se sjećam, suđeni prema članu 124. i 139. Krivičnog zakonika SFRJ, koji se, kako su nam rekli, odnosi na oružanu pobunu. Tada nam ipak nije izrečena konačna presuda, nego nam je samo produžen pritvor, uz prijetnje, da po donošenju pravomoćne presude sud može izreći i smrtnu kaznu. Moram priznati da mi tada ništa nije bilo jasno! Sredinom prosinca 1992. godine u logor Batkoviće Srbi dovode zatočenike s Manjače, njih ukupno 522. Bili su skoro polumrtvi, pretučeni i opljačkani. Dosta njih ni pričati nije moglo. Zajedno s nama u logoru u Batkoviću bili su zatočeni pukovnik HVO-a Žarko Tole i vaterpolist Vlado Ugrin. Bilo je to vrijeme u kojem je međunarodna zajednica snažano pritiskala srpsku stranu da raspusti sve koncentracijske logore po Bosni. I zaista, mnogi od njih i bili su zatvoreni, ali su zatočenici umjesto slobode većinom ugledali logor Batković! Od samog dolaska u ovaj logor imali smo redovite posjete Međunarodnog crvenog križa, čiji predstavnici su nam uvijek nešto donosili. Najčešće bi to bila hrana, odjeća, lijekovi, a ponekad i cigarete. Pred Novu 1993. godinu u vrlo kratkom vremenu obaavljeno je nekoliko razmjena zatočenika. Odlazili su ljudi iz Bosanskog Šamca, ali i ljudi dovedeni s Manjače i drugih srpskih logora. Početkom 1993. godine još jedna razmjena. Sunce nade da bih i ja mogao biti razmijenjen ogrijalo me

74


28.01.1993. godine, kada sam iz pouzdanih izvora doznao da se i moje ime nalazi na popisu za sljedeću razmjenu, koja bi trebala biti već sutradan. Tu informaciju su potvrdili i zatočenici koji su te večeri iz srpskog logora u selu Pelagićevu premješteni u logor Batković. I zaista, 29.01.1993. godine, oko 9,00 sati, u naš hangar ulazi srpski vojni policajac i počinje čitati imena zatočenika među kojima i moje. Zamislite si kako se osjeća čovjek koji ide iz pakla u raj, ja to jednostavno riječima ne mogu opisati. Nakon što sam se pozdravio sa zatočenicima koji su ostajali, krenuo sam prema izlazu iz hangara. Pred vratima sam vidio Miru Tadića zvanog Brko iz Bosanskog Šamca, koji je sa srpske strane bio zadužen za razmjene. Kada smo se svi mi prozvani zatočenici okupili napolju, pretresli su nas. Nakon toga ulazimo u autobus i krećemo prema Bijeljini, gdje nam se pridružuje autobus nazvan Harmonika, s oko 130 civila iz Bosanskog Šamca. Svi skupa nastavljamo put prema selu Rači. Prelazimo most na Savi i idemo prema selu Lipovcu na hrvatskom dijelu auto-ceste za Zagreb. Neposredno pred razmjenu uslijedio je još jedan pretres od strane srpske policije. Zatim se kraće zadržavamo na kontrolnoj točki Unprofora i konačno prelazimo na teritorij Republike Hrvatske. Već se spustio mrak kada smo došli u selo Domaljevac. Tu su nam srdačan doček priredili mnogi naši sugrađani. Nakon kraćeg zadržavanja u selu Domaljevcu, požurio sam u Orašje gdje me je čekao otac. U razgovoru saznajemo da mi je jedan brat teško ranjen. Kasno u noći krećem spavati, prevrćem se po krevetu, ali san neće na oči. Osjećam nekakav nedefinirani strah, kao da se u mene uvuklo nešto što bi me sutra moglo probuditi u Batkoviću!?” Iskaz zapisan svibnja 1994.

75


Logor Trnopolje

L

ogor Trnopolje bio je koncentracijski logor u okolici Prijedora, u Bosni i Hercegovini, pod upravom bosanskih Srba od svibnja do listopada 1992., gdje su držani bošnjački i hrvatski zarobljenici, uglavnom civili, tijekom Rata u Bosni i Hercegovini. Prema procjenama Ujedinjenih Naroda, logor je u jednom trenutku imao između 5,000 i 6,000 zarobljenika, od kojih su 300 bili djeca, 3,000 žene a ostali muškarci, mnogi od kojih su bili starije dobi. Na toj lokaciji odvijala su se mnogobrojna kršenja ljudskih prava. Broj poginulih tijekom ostanka u logoru je nepoznat.

76


LOGORAÅ I LOGORA TRNOPOLJE

77


Međunarodni sud pravde navodi da je neupitno utvrđeno da je najmanje 20 ljudi ubijeno tamo, dok druge procjene sežu od 170, preko 200 pa čak i do 500 žrtava. O logoru Trnopolje je svjetska javnost saznala 5. kolovoza 1992. godine kada je ITN objavila televizijske snimke izmučenih logoraša iza bodljikave žice. Slika mršavog Fikreta Alića objavljena je na naslovnici časopisa Time.

78


79


KERATERM

K

oncentracijski logor "Keraterm" bio je logor smrti koji su uspostavile srpske vojne i policijske vlasti općine Prijedor tijekom rata u BiH. Kroz koncentracijski logor do njegovog zatvaranja prošlo je oko 1.000–3.000 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Od oko 300 ukupno ubijenih zatvorenika samo u noći s 23. na 24. svibnja 1992. godine u ovom logoru ubijeno je oko 200 ljudi. Logor su organizirale lokalne srpske vlasti, nakon nasilnog preuzimanja vlasti Srpske demokratske stranke u općini Prijedor, tijekom svibnja 1992. godine. Organizirana je sustavna kampanja zatvaranja i protjerivanja nesrpskog stanovništva prijedorske regije, a njihova je imovina pljačkana i uništavana.

80


Logor Keraterm nalazio se unutar nekadašnje tvornice keramike, nedaleko Prijedora. Po izvješćima, zarobljenici su držani u četiri dvorane, koje su se nekoć rabile kao skladišta tvornice. Svi su zarobljenici logora Keraterm bili muškarci. Većina je muškaraca bila u životnoj dobi od 15 do 60 godina. Sredinom svibnja 1992. godine oko 12 do 15 Bošnjakinja dovedeno je u Keraterm gdje su silovane a potom prebačene u koncentracijski logor Omarsku. Oko 75% od ukupnog broja zatvorenika bili su Bošnjaci, a ostalih 25% bili su Hrvati. Prema optužnici, zatočenici su, između ostaloga, bili podvrgnuti tjelesnom nasilju, stalnom ponižavanju i degradaciji, nehumanim uvjetima a bili su izloženi i smrti. Teška premlaćivanja bila su uobičajena pojava u ovome logoru. Tijekom tih iživljavanja rabljeni su različiti predmeti kao što su: drvene palice, metalne šipke, bejzbolske palice, dugački industrijski kabeli koji su imali metalne kugle pričvršćene na kraju, kundaci, noževi i dr. Tijekom postojanja koncentracijskoga logora počinjena su brojna ubojstva, batinanja, seksualna zlostavljanja i ostala okrutna i ponižavajuća djela. LOGOR „KERATERM“

81


ISKAZ

LUKA 1A

N

aša kuća se nalazi u Prijedoru, neposredno uz tvornicu keramičkih proizvoda od koje su srpske paravojne vlasti napravile koncentracioni logor u pravom smislu te riječi. Logor je dobio naziv "KERATERM", po istoimenoj tvornici.

Vidjeli smo kako su ljudi donosili hranu svojima koji su bili zatočeni u logoru. Svašta se dešavalo. Jednom starom čovjeku koji je u logor donio hranu za svoja tri sina nisu dozvolili da hranu preda sinovima. Otjerali su ga od ulaznih vrata logora. Na kojih 50 metara od logora zaustavila su ga dva pijana srpska uniformirana vojnika. Odveli su ga nazad do logora i tu su se počeli iživljavati nad starcem. Pred očima svoje djece starac je umro od batina - izmasakriran. Istog dana je radio Prijedor objavio da je starac nasilno želio ući u krug logora i da je tom prilikom stradao. Užas! Bilo nam je užasno to što smo svake noći slušali sva ta mučenja i zapomaganja koja su dolazila iz logora. Najgora je bila noć kad su mučili milicionara iz Ljubije, Dragu Tokmadžića. Jauci su parali noćnu tišinu. Nitko iz okolnih kuća nije mogao spavati. Sutradan je naišao čovjek koji je te noći bio na straži u logoru. Rekao nam je: „Ubijen je Drago. Bio je u vezi sa ZNG-om i ustašama". Taj stražar je iz Prijedora. U "KERATERMU" su stražarili samo Srbi iz Prijedora. Grupe huligana, Srbi iz Prijedora, navažali su se ulicama u kamionima i urlali. Vikali su da su oni rođeni da ubijaju, da kolju! Grozno. Kad bi nas vidjeli pred kućom, čudili su se, a zatim bi nas počeli vrijeđati. Psovali su nam majku ustašku. Našem susjedu Stevi su dobacivali: "Hajde Stevo, što sjediš, što čekaš, što ne očistiš svoju ulicu od ustaša! Pred našom kućom su pjevali četničke pjesme, npr. "ako misliš četnik biti, moraš šajku nakriviti, sve ustaše istrijebiti", "na Manjači kuje se granata, da ubije Tuđmana Hrvata". Kad bi završili koju od svojih pjesama počeli bi urlati i tada bi iz svojih automata i pištolja počeli pucati po našoj kući. Mi bi se spuštali u podrum čim bi počela pjesma, jer smo znali da poslije nje slijedi pucnjava. Poslije svakog masakra kojeg su Srbi počinili nad zatočenicima u logoru, niz našu ulicu je tekla krv. Mrtve su iz logora odvozili kamionima, a postoji i masovna grobnica kod mjesta zvanog "Bajer" na ciglani, blizu samog logora "KERATERM". Ta masovna grobnica je zatrpavana građevinskim materijalom kojeg su dovozili iz Starog grada kojeg su porušili tako da danas na tom mjestu raste trava. Prema priči stražara u tu masovnu grobnicu nisu sahranjivani samo mrtvi logoraši već i oni logoraši koji su bili izranjavani pri tzv. ispitivanjima tj. mučenjima. Naš susjed Stevo je bio jedan od stražara u logoru. Ponekad se znao hvaliti: "Logorašima po šest dana dajemo samo vodu, a sedmi dan dobiju po četvrtinu kruha. Tad im 'udari' voda na usta, nos i uši, pa počnu hodati kao pijane kokoši. Tako požive koji dan i umiru, ne moraš metka na njih trošiti. To su psi i zaslužili, drugo i nisu zavrijedili, što se nisu rodili kao Srbi pa bi ostali na životu!" Pljačka hrvatske i muslimanske imovine je svakodnevna. Po kućama Hrvata i Muslimana pljačka se sve od namještaja do stoke. Iz Kozarca su kamionima dovozili krave i ovce u Prijedor i potom ih dijelili Srbima. Jedna naša susjeda Srpkinja, telefonirajući iz naše kuće nekoj svojoj prijateljici, pozvala ju je da zajedno odu u "nabavku" u selo Ćelu, "jer ima finih stvari". Kada je Međunarodni crveni križ iz Ženeve dopremio humanitarnu pomoć za Hrvate i Muslimane, doživjeli smo najgrublja poniženja od strane srpskih milicionara. Pošto su doslovno bacili 10 paketa u masu izgladnjelih žena, počeli su pakete davati isključivo Srbima. Mi smo negodovali, a tada je jedan

82


srpski milicionar počeo tući žene urlajući da smo mi stoka, da nismo ljudi. Psovao nam je majku ustašku i vikao da nas sve treba pobiti. Tada je ubijena jedna trudna žena. Sve se to događalo pred očima službenika Međunarodnog crvenog križa. Srbin ‘Đole’ Došen se hvalio kako je njegov djed pobio preko 1000 Hrvata za vrijeme drugog svjetskog rata, te da i on mora dostići svoga djeda. Za njega znamo da je proganjao Hrvatice i Muslimanke po Prijedoru i okolici te ih silovao i potom ubijao. Njemu je srpski Vojni sud uputio i poziv na saslušanje. Đole je tada rekao: “Kad sam im trebao da ubijam Hrvate i Muslimane bio sam dobar, a sada kad im više ne trebam hoće da mi sude. Neka dođu po mene ako se usude! Imam ja oružja da še branim.” Od tada ga nitko ne dira, a on i dalje po starom. Đole je alkoholičar i najveći zločinac u Prijedoru. Neki Srbin ‘Žigić’ je greškom upao u srpsku kuću i tražio novac od žene. Prijetio joj je, ne znajući da se sin te žene nalazi u susjednoj sobi. Sin je izašao i pucao pištolja u te ga teško ranio. Oko 280 ljudi je odvedeno iz Prijedora u pravcu Travnika. Vozač autobusa je poslije pričao kako su pobili svih 280 ‘ustaša’. I. V. je nakon puštanja iz ‘KERATERMA’ ponovo uhapšen i više se ne zna gdje je. Najvjerojatnije je ubijen. Kada je došao iz ‘KERATERMA’ pokazivao nam je leda i stopala, po kojima je bio udaran. Sve je bilo tamno od podlivene krvi. Nakon par dana su ga ponovo odveli žena mu je stigla s nama u Zagreb. Š. N. i njegov sin M. N. odvedeni su u logor zbog toga što su se prošle godine sa susjedom Srbinom, Mirkom Čačićem, porječkali zbog T. V.-u su se uselili u kuću i zaprijetili da će ga ubiti jer je u ZNG. Kuću su mu oduzeli kao ratni plijen. Jednoj staroj baki su iz dvorišta odvezli drva za ogrjev pod izgovorom da joj neće trebati budući da je stara i neće doživjeti zimu. Iskaz uzet 20. studenog, 1992.

JEDNA OD PROSTORIJA U LOGORU „KERATERM“

83


ISKAZ

LUKA 9A

K

ada sam ja uhapšen, sa mnom je uhapšeno još troje ljudi, tri Hrvata iz Ljubije. To su M.B., D.I. i još jedan kojem se ne sjećam imena. Uhapšeni smo u Ljubiji po danu i odvedeni u stanicu milicije u Ljubiji. Navečer u 22:30 mene i još dvanaest ljudi strpali su u kombi i odvezli u Prijedor, u logor KERATERM. U Ljubiji mi je Savo Pušac uzeo podatke.

Komandant takozvanog „Kriznog štaba“ SDS-a u Ljubiji je Slobodan Taranjac, a članovi tog štaba su: Savo Pušac, Stiven, Milan Ćurguz Krivi, Ljuban Peić, sin pokojnog Sime Peića. Oni koji su nas maltretirali i tukli od 14:30 kad su nas uhapsili pa do 22:30 kada su nas potrpali u kombi su Stiven, Ljuban ( sin pokojnog Sime Peića) i Rade ( ne znam mu prezime ). U „KERATERMU“ sam proveo samo jednu noć, ali su nas isprebijali na mrtvo ime. Tukli su nas čime su stigli. Kundacima pušaka, tvrdim palicama, nogama. Ja i dan danas imam problema s desnom stranom tijela u području ispod rebara. Jednog čuvara sam zapamtio jer se on posebno okomio na mene. Bio je nekakav malen, nizak čovjek iz Prijedora. On me tukao tvrdom palicom po glavi. Razlog je bio taj jer je kod mene pronašao češalj za kosu i to mu je bio kao povod za iživljavanje. Prilikom izvođenja na ispitivanje, on me udario kundakom puške u lice. Zapravo želio me je udariti u sljepočnicu ali sam se ja okrenu prema njemu i udarac je pao na lice. Još uvijek imam problema s glaom, kao posljedicom udaraca zadobijenih te večeri i drugog jutra. Sumnjam da postoji način da mi se liječenjem pomogne. Žena i djeca su mi ostali u Ljubiji. Žena mi je po nacionalnosti Srpkinja, ali ona mi je pomagala kad su me uhapsili i odveli iz Ljubije. Drena Zgodićevac rođena Vasiljević, kćer Miće Vasiljevića iz Ljeskara, skupljala je maloljetnice, porijeklom muslimanke i podvodila ih Srbima koji su se vraćali s ratišta. Pogotovo je vodila brige da njena dva brata budu zadovoljni po povratku s ratišta. Os stana N.R. su doslovno napravili kupleraj. Uzeli su kljućeve od stana, očistili ga i unutra unjeli namještaj kojeg su pokrali iz kuća čije su vlasnike protjerali i pobili. Napravili su pravi pravcati bordel. Prije svakog povratka srpskih ratnika s ratišta ili pljačke ili pohoda ta Drena Zgodićevac i još jedna s njom za koju mislim da joj je sestra koja inače živi u Kopru ali je došla u Ljubiju, privodile su maloljetnice i mlađe žene kako bi se povratnici „rasteretili“. Drena je bila udata za D.Z., Hrvata koji ju je napustio i otišao u Švicarsku. Razišli su se prije tri godine, negdje kad je bio rat u Sloveniji, a razlog je bio taj što je on bio i ostao Hrvat. On je tada otišao u Koper. Kad su mene uhapsili u Ljubiji je već izvršena smjena u policijskoj stanici. Dotadašnji komandant Branko Bjekić je prislino maknut s položaja i odveden u logor. Sa mnom je bio i Jure Gavranović zvani „Bugarin“, koji je imao kamion. On je iz Ljubije. Bio je tu i Drago Petrovićkojeg su optuživali da je navodno imao oružje, da je bio privržen HDZ-u itd. Njega su tukli u „KERATERM-u“, a posebno u Omarskoj gdje je svaki dan bio tučen dok nije umro od batina. Tukli su ga čuvari logora Omarska, njega i M.Š. iz Gornje Ravske. Čovjek kojeg svi zovu Čarapa, a sin je Sreće konduktera, bio je uz nas sedamnaest određen za likvidaciju 9. srpnja, 1992. Tada je tu noć šest ljudi podleglo od batina u takozvanoj „Bijeloj kući“, među njima su bili Juro Gavranović Bugarin, čovjek zvani Čarapa i Drago Petrović koji je umro na mojim rukama. M.Š. je izveden te večeri. Čuvar logora viknuo je s vrata: „Ajmo, imenjače, majku ti jebem ustašku. Ajmo na još jednu porciju.“ Zlatko Komljenović zvani Veriga je ubijen kad su nas prebacili iz „Bijele kuće“ u radionicu. On i Senad Ikanović iz Ljubije. Govori se da su oca Senada Ikanovića pokojnog Smaju i ubili radi sina i radi toga što je Smajin otac za vrijeme drugog svjetskog rata bio u ustašama. Higijenski uvjeti u logoru Omarska su bili užasni. Dobili smo jednu kantu u koju smo morali mokriti preko noći, a preko dana bismo je samo isprali i koristili je kao posudu za vodu za piće. Prva tri ili četiri dana smo koristili cipele ili čizme za veliku nuždu. Svi koji smo bili u toj „Bijeloj kući“

84


bili smo gotovo nepokretni što od batina zadobivenih u „KERATERM-u“ što od batina dobivenih prvih dana u logoru Omarska. Ubrzo je zavladala dizenterija. Smrad je bio nepodnošljiv, tako da ni čuvari u logoru skoro da nisu ulazili u prostoriju već su samo otvorili vrata i prozivali jednog po jednog. Preko dana su prozori i vrata stalno bili zatvoreni, a preko noći su se vrata otvarala samo kad su čuvari prozivali nekoga od nas. Drago Petrović je umirao u najvećim mukama. U jednom momentu je došao svijesti i počeo psovati Srbima sve po spisku. Tu je bio i Ivica Beškić koji je imao čudan status za razliku od nas ostalih. Njega nisu ni taknuli, a kamoli tukli, a poslije je vraćen u Ljubiju. Svi mi zatočenici smo stekli dojam da je on ubačeni špijun i izdajica. On je inače Hrvat, ponašao se pokvareno prema nama ostalima. Slobodno se kretao na WC, dnevno je odlazio u prostoriju za ispitivanje. Nikad nije dobio batina, a mi ostali smo bili tučeni čak i kad bismo odlazili na WC, jer je tu uvijek bio jedan crni, visoki, jaki Srbin koji je imao brkove. On se doslovno iživljavao dok nas je tukao. Sjećam se kad je dizenteriju dobio kondukter iz Šurkovca i otišao na WC, dobio je užasne batine. Vratio se u prostoriju razbijene arkade, slomljene nosne kosti. Cijelu noć je jaukao. Govorio je kako su ga udarcima srušili na pod, potom tukli čizmama. Kad su mene tukli, prvo su mi stavili sajlu oko vrata i počeli me gušiti, ali ja sam uspio ugurati ruku između vrata i sajle. Vikali su: „Vidi ga, majku mu jebem muslimansku, šta radi. Otkini mu ruku“. Tijekom mučenja, ja sam dva puta gubio svijest. V.A. su čuvari zadužili da nas koje pretuku prenosi iz te prostorije za mučenje u prostoriju u kojoj smo boravili. Mene je spasio M.Š. koji mi je davao vode kad su me doveli s mučenja. Mene je izdao Ibro Paunović, musliman, i zato su me i uhapsili u Ljubiji. Taj Ibro Paunović je poslije poginuo u Prijedoru. Ubili su ga Srbi. Po menije najveći razlog stradanja neorganiziranost TO Ljubija, zato što nije bilo jedinstvene komande. Ja se nisam htio javljati na pozive ( dva sam dobio ) TO. Srbi su se prvo naoružali, a potom zapustili rad TO-a, zapustili dežurstva, itd. Komandiri TO-a su bili Ivica Milošević, Hrvat, Milan Ćurguz Krivi, Srbin, te neka žena „Šaha“ i još neki drugi. Cijeli sastav je imao zaduženo naoružanje ali se nisu njime koristili, a Srbi su zauzimali pozicije u Ljubiji, organizirali straže. Milan Ćurguz Krivi je krstario Ljubijom s puškomitraljezom. On i još jedan koji ima kuću pored stadiona „Rudara“ su imali puškomitraljeze. Svi Srbi su bili naoružani i dobro izorganizirani. Izdali su naredbu da svi Hrvati i muslimani koji imaju ikakvo oružje moraju isto donijeti u policijsku stanicu u Ljubiji. Potom su Srbi natjerali TO da preda naoružanje i da prestane s bilo kakvom aktivnošću. Od muslimana i Hrvata koji su se pridružili Srbima u agresiji i zlostavljanju nad stanovnišvom Ljubije i okolnih sela su: Stipo Tomić, po činu kapetan I. klase, a bio je na ratištu u Hrvatskoj prošle godine. Govori se da je izdao kompletnu jednu hrvatsku jedinicu. Tada je stekao čin majora JA. Njegova žena je Srpkinja, Jovanka, radila je u robnoj kući u Ljubiji; Stipo Drinčić, Niko Drinčić, brat Stipin, njih dvojica su također dobili činove majora radi zasluga u ratu protiv Hrvatske. Od muslimana je najbolji primjer bio Eniz Demirović. On je bio ložać u školi u Ljubiji. On je samo, nakon par dana kako su Srbi zauzeli Ljubiju, obukao uniformu Srpske vojske. On je oženjen Srpkinjom, ali se nije morao obući jer je star. Sa svojim sinom Jsminom Demirovićem Eniz je učestvovao čišćenju sela Agić i Čolopek koja su čisto muslimanska mjesta. Priča se da su veliki koljači i da su učestvovali u pljački po Volaru Gornjem i Šurkovcu. Ja sam sumnjao u svojeg susjeda F.A. jer on nije niti jednom pozvan na saslušanje. Vratio je oružje od TO. On je inače bio u rezervi na aerodromu na Urijama u Prijedoru kada se davalo obezbjeđenje aerodroma. On je poslije pada Prijedora došao kući i predao oružje koje je imao kod sebe. Da je sve bilo dobro organizirano od strane Hrvata i muslimana, Ljubija nika ne bi pala pod srpsku okupaciju. Muslimani iz Donje Ljubije su izdali Hambarine jer se nisu priključili otporu, prvi su postavili bijele plahte na zahtjev Srba. Te bijele plahte su značile iskazivanje lojalnosti srpskoj vlasti. Postavili su srpsku zastavu u Donju Ljubiju. Nije postojala suradnja između Hrvata i Muslimana. Srbi su prijetili da će minirati veliku branu povrh Ljubije ako se cijela Ljubija ne preda, a da su ozbiljno mislili govori podatak da je u branu postavljen eksploziv na svakih cca 10 metara. Da su to učinili cijela ljubijska kotlina bi bila poplavljena u strahovitim vodenom valu. Ta brana je kapaciteta 5 000 000 metara kubnih vode. Bio bi to vodeni užas.

85


Najviše ljudi je ubijeno na Hambarima i Rizvanovićima. Rizvanoviće je izdao Srbin Drago Masirača, trgovac koji je u Rizvanovićima radio u centralnom magazinu. Predao je kompletan popis svih muškaraca koji su imali oružje, a Muslimani su ga cijenili. Mene su svojim pričama zatvorili Drago Masirača, Sava Panić ( Srpkinja iz Miske Glave ), te moj punac ( Srbin i bivši milicioner ). Jedne večeri otjerao me je ispred kavane Mišo Grbić koji je također strah i trepet u Ljubiji. Pripremu obrane i skladišta hrane su pripremili K.A., M.T. i Z.K.. Samo u Žunama, u gornjem dijelu postoji šest zemunica punih hrane. Sva hrana je odvožena iz prodavaonica noću poslije provala s crvenim kombijem u „Borik“ u Žunama gdje je skrivana u nepromočivoj ambalaži. Ja sad pokušavam na bilo koji način izvući djecu iz Ljubije, a onda planiram otići u Evropu, a ako ne izvučem djecu vraćam se u Bosnu i to pod oružjem. Odbijam otići u Švedsku. Spreman sam se boriti za Ljubiju gdje sam proveo punih sedamnaest godina i za Bosnu u kojoj sam rođen. Iz Manjače sam pušten u onoj razmjeni 14. studenog. Iskaz uzet 20. prosinca, 1992.

SPOMEN PLOČA NA LOGORU „KERATERM“

86


24.05.1992. – 06.08.1992.

BILJEŠKE JEDNOG LOGORAŠA PRVA SMJENA STRAŽARA LOGORA „KERATERM“ FUŠTAR – KOMADANT SMJENE DRAGAN KONDIĆ – ZAMJENIK KOMANDANTA SMJENE MRKI ĆIVERICA PIJANI CVRLE Fuštar zvani „Fujo“ Visok 185 – 190 cm, malo proćelav, težak oko 100 kg, imao je privatnu kuću na Urijama ( dio grada Prijedora) u ulici koja vodi prema „Ciglani“. Prije rata bio je auto-mehaničar u „ATP-u“ (Autotransport Prijedor) na teretnim vozilima, jedinica teretni promet. U logoru „Keraterm“ bio je komandir jedne od tri straže tj. šef svih stražara jedne smjene. Nije htio sprečavati, iako je mogao, ničije noćno izvođenje iz „spavaonica“, tučenje i ubijanje. On osobno nikoga nije izveo van niti je koga prozvao ali se rado pridruživao onda kada bi njegovi stražari koga prozvali. Tako je učestvovao kada su tukli: Juru Matanovića (radnog kolegu) Sabahudina Mujkanovića i mnoge druge. Njegovo mišljenje je bilo – pola od ukupnog broja treba pobiti jer su ustaše, a ostalu polovicu pretući te od njih pola pustiti kući, a pola zadržati za logor „Manjaču“. On je govorio: „ E da se ja pitam, ne bi bilo `Keraterma`. Ja bih to sredio za jedno popodne“. Kad bi bila prva smjena (tj.dnevna) znao je doći u hlad iza svoje stražarnice i tamo piti, i za dana birati nove žrtve za sljedeću noć. Dragan Kondić Visok 175-180 cm, težak 75-80 kg, više djeluje mršavo nego debelo, malo duže ravne kose. Stanuje negdje na Urijama tj. u Čirkin Polju (dijelovi grada Prijedora), u blizini gostionice „Grmeč“. Prije rata je radio jedno vrijeme kao zavarivač u „Bosnamontaži“, a poslije u „Tvornici zavarenih sklopova“ (TZS). U logoru „Keraterm“ bio je zamjenik komandira smjene straže. Fuštarov pomoćnik. Ja sam osobno imao utisak da je on glavni, zbog načina kako se ponašao prema nama. On je osobno odgovoran za smrt Jove Radočaja Drage Tokmadžića i Uzeira Čauševića zvanog „Zero“ One je osobno predvodio tuču njih trojice i komandirao ko će ih kada tući. Za njih trojicu potrudio se da budu tučeni do smrti, tako da su od batinanja podlegli u roku od 2 ili 3 sata. Nisu ih puštali dok nisu izdahnuli. Jovo Radočaj ubijen je u noći 22./23.08.1992. Drago Tokmadžić ubijen je 23./24.08.1992. ( uoči Sv. Ive ) Inače je Kondić tukao i druge logoraše, pogotovo one koje je poznao od prije rata. Za te nije bilo šanse da mimoiđu batinanje. Među onima koje je on tukao bili su sljedeći logoraši: Juro Matanović iz Novosadske ulice u Tukovima ( dio garada Prijedora )

87


Suid Bačić zvani „Žuti“ ( imao je kuću u Polju ispod Hambarina, a radio je sa Kondićem ) Omer iz Tukova ( imao je kuću pokraj puta Prijedor Bišćani ) Uzeir Čaušević zvani „Zero“ ( mesar iz Partizanske ulice u Prijedoru ) Sabahudin Mujkanović zvani „Mujkan“ ( iz mjesta Kozarac, mejaničar u „ATP-u“ putnički promet, ario u autobazi ) a i mnogi drugi koje nisam poznavao po imenu ali sam ih znao po viđenju. Kondićeva specijalnost bila je tući komadom drveta ( bila je to planjka od ograde ) dužine oko 130 cm, debljine 3 cm i širine oko 6 cm, s tim da je rukohvat bio malo ljepše obrađen od ostalog drveta, a na drugom dijelu 10-15 cm od kraja bio je hrđav čavao koji je virio iz drveta nekih 5-8 mm. Mnogi su podlegli toj batini, a oni koji su ipak preživjeli iz svojih bi rana ra par dana istiskivali crve. Jednostavno šta reči za tog čovjeka – bio je sadist, mogao nas držati i po cijelu smjenu zatvorene pod krovom, i to limenim, i još je znao zatvoriti ventilaciju tako da ostanemo bez zraka. On je sa svojom smjenom inscenirao pobunu u „spavaonici“ br. 3 i namjestio da se mnogi ljudi poubijaju. Uvijek je bio sa pendrekom i još barem pištoljem ako već nije imao pušku pri sebi. Nosio je maskirnu vojničku uniformu.

88


Mrki Ne znam mu ni ime ni prezime ni nadimak, ali mu ovaj najbolje odgovara. Visok je oko 180 cm, težak oko 80 kg, kosa mu je tamno smeđa i uvijek je bio srknut i natmuren. Lako bih ga prepoznao. Imao je kuću negdje u Čirkin Polju ( dio grada Prijedora ) ali ne znam točno gdje. Inače je uvijek bio u vojničkoj uniformi. Nosio je uvijek sa sobom automatsku pušku i nikad se ne bi odvajao od nje. Za njega je bio karakteristično to što su mu dva okvira ( okviri za municiju automatske puške ) bila spojena sa tri izolir trake, a boje traka su činile srpsku zastavu. Istu oznaku je nosio i na epoletama. U logoru „Keraterm“ bio je običan vojnik – stražar ili čuvar ali mu bolje pristaje riječ „tabadžija“. Kondić nikad nikoga nije mogao tuči a da mu se Mrki ne priključi. Ćiverica Ne znam mu ime. Bio je visok oko 185 cm, težak oko 75 kg ili manje. Kosa mu je crna, kovrčava. Bio je krače ošišan, ali ne po vojnički.malo je crnoput. Bio je obučen u široku maskirnu vojničku uniformu. Na rukama je imao crne rukavice sa odrezanim vrhovima ( prstiju ). U logoru „Keraterm“ bio je običan vojnik – stražar bez ikakvog čina. Kad bi god dolazili novi logoraši prvo bi se sa njim upoznali jer on nije mogao, od želje da tuče, dočekati da uzme pendrek već bi tukao šakama. Kad bi se umorio tuči šakama nastavio bi udarati nogama, čizmama. Bio je žilav, mogao je čovjeku udariti „šamar“ nogom ( ne rukom ) stojeći pri tome na drugoj nozi. Na koga bi se taj okomio taj bi gore prošao nego da su ga tukli pendrekom. On je cijelo vrijeme bio u Kondićevoj smjeni. Pijani ili Buljavi Jedno od tih imena bi mu najbolje odgovaralo jer su mu oči stalno bile vodnjikave i non-stop crvene ( krvave ), a volio je piti. Visok je oko 175 cm, težak oko 85 – 90 kg i ima mali trbuščić. Bio je odjeven u policijsku uniformu, a za lijevom epoletom je imao zataknuta tri koluta u tri boje koje su tvorile srpsku zastavu. Stanovao je negdje na Urijama ( dio garada Prijedora ). U logoru „Keraterm“ bio je običan vojnik – stražar bez čina. Bio je neobično jak i volio je tuči. „Omiljena hrana“ mu je bila kada nekoga izvedu za tuči da on prvi počne i to pendrekom, poslije kada bi se umorio uzeo bi tokarsko željezo ( štanga 16mm ili deblja, dugačka 1,5 do 2 metra ) i nastavio tuči njime. Kad on udari tom željeznom štangom, a obično je udarao u visini grudnog koša, čovjek „zvoni kao stari sepet“. Odlika „Pijanog“ je bila ta da nam obično nije prilazio blizu već nas je gledao iz daleka, i kada bi on nekoga odabrao tada bi ga dozvao i uzimao od njega podatke ( kako se zove, odakle su mu roditelji, da li je Musliman ili Hrvat, ima li suprugu i da li je ona možda Srpkinja ). Žrtve je birao i tražio isključivo danju tako da bi ih, sljedećeg dana, kada on dolazi u noćnu smjenu, izveo i tukao. Kada bi iz logora odvodili ljude u logor „Omarska“, a to je nekako uvijek bilo u Kondićevoj ili Banovićevoj smjeni, tada bi „Pijani“ imao pune ruke posla. Udarao bi pendrekom kao bijesan. Pošto bi po nesretnike koji moraju ići u „Omarsku“ došao autobus, i kada bi sjeli na sjedala, on bih ih tukao dok ih ne bi stjerao skroz da svi polijegaju po podu pa čak i ispod sjedala, tako da bi mogao još ljudi utovariti. Oni koji bi prošli njegovo batinanje pendrekom i željeznom štangom obično bi završavali pod zemljom. Cvrle To mu je bio nadimak. Visok je oko 170 cm, tažak 65 – 70 kg, više mršav nego debel. Boja kose i puti mu je crna. Mislim daje stanovao negdje na Urijama ( dio grada Prijedora ). U logoru „Keraterm“ bio je običan vojnik – stražar. Bio je u vojničkoj maskirnoj uniformi. Nevejrovatno je volio tuči i to ljude veće i jače od njega. Mislim da je bio po tom pitanju psihopata. On je sudjelovao manje – više u svakoj tuči. Uglavnom Kondić nikad nije tukao nekoga sam nego se sva njegova smjena zajedno sa njim redala na žrtvi, a „Cvrle“ je bio u Kondićevom timu.

89


BANJA LUKA

MALI LOGOR

M

ali logor je bio pod nadzorom vojnih vlasti Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske. Logor je služio kao Vojno-istražni zatvor. Komadant logora bio je bivši oficir JNA, poručnik Rajko Drljača. Stražari u logoru su bili: Zoran Aćimović, Dušan Drljača, Zdravko Balaban, Goran Bojić, Uroš Grab, Dragan Savić, Lazo Paščak, Igor Bojić, Borko Milaković, Dragan Miodragović, zvani Brko, Darko Drljača, Slobodan Savić, zvani Zenica, Slobodan Milošević, Zoran Jović, Aleksandar Janković, zvani Aca, Macanović Slobodan, zvani Zenica, te izvjesni Draško, Gojko, zvani Goja, Milošević, Vučković, Java, Dule, Špico, Macanović, zvani Maca, Letić i Milekić. 9 Kad je u Mali logor doveden S.Đ, dočekao ga je Karalić (pravnik), koji je nosio vojnu uniformu. U njegovoj kancelariji na zidu je pisalo da “ko god uđe u ovu prostoriju mora biti zbog nečeg kriv”. 10 Uslovi Mali logor je bio lociran u Banja Luci u kasarni Mali logor po kojoj je dobio ime. Ova kasarna se nalazila u ulici Aleja JNA. Kroz ovaj logor prošlo je oko 1.000 logoraša, a egzistirao je od sredine 1991. pa sve do 1996. godine. Prvi zatočenici su bili vojnici iz Republike Hrvatske zarobljeni na tamošnjim ratištima. 11 Svi zatočenici su bili civili, Hrvati i Muslimani, a među njima su bile dvije žene i muškarci stariji od 60 godina. U novembru 1994. godine zatvorena je Š.Đ. koja je držana u samici šest mjeseci. Poslije su doveli i profesoricu iz Prijedora koju su također držali u samici. Od starijih muškaraca bili su zatočeni Safet i Redžo Filipović.12 U Malom logoru su bili zatvoreni i Srbi, koji su počinili stravične zločine, kao i oficiri Vojske Republike Srpske optuženi za pogrešno komandovanje. U Malom logoru je bilo ukupno oko 20 ćelija. Zatočenici su bili u sobama veličine 4x4 metra, a kasnije su ih prebacivali u vojne ćelije veličine 2x3 m. U jednoj prostoriji je bilo 25-26 zatočenika, a u vojnoj ćeliji 12-13. Samica je bila bez svijetla i ventilacije dimenzija 2,5x3 metra dužine i 165 cm širine Dio zatočenika bio je zatvoren u Krojačkoj vojnoj zadruzi koja se nalazi do zgrade Osnovnog suda u Banja Luci. Objekat se sastojao od prizemlja i sprata. U objektu su bile četiri samice. Zatočenici su bili zatvoreni u kancelarijama i drugim sobama u prizemlju i na spratu. To su bile prazne sobe bez ičega. Prozori su bili zakovani i samo je pri vrhu (kroz oko 30 cm) svjetlo ulazilo u prostoriju. 14 Zatočenici su u Malom logoru spavali su na podu, “jedan na drugom”. Imali su po dva ćebeta. Jedno ćebe su stavljali ispod seba, a drugim su se pokrivali. Umivanje je bilo u pet sati. Imali su jedan WC za sve zatočenike. U WC su smjeli izaći uz prisustvo stražara ujutro i naveče. Najčešće su nužde vršili u kantama. Obično su kad su izlazili u WC, sipali vodu u čaše od jogurta i donosili u ćelije. Za pojedine zatočenike kupanje je bilo dozvoljeno tek nakon dva mjeseca boravka u zatočeništvu. Neki su se kupali jednom sedmično hladnom vodom. 15 Imali su dva obroka dnevno, ali hrana je bila loša, uz to napravljena sa svinjetinom. Zlostavljanje Zatočenike, Hrvate i Muslimane, u Malom logoru su tukli šakama, nogama i pendrecima, što je rezultiralo teškim povredama. Tukli su ih pred drugih zatočenicima. 16 Prvu noć kad su zatočenici među kojima i M.K. prebačeni iz zatvora Tunjice u Mali logor, pregledala ih je doktorica koja je plakala kad je vidjela u kakvom su stanju od premlaćivanja.17 Nekoliko dana po dolasku u Mali logor zatočenike su stražari prozivali i odvodili na ispitivanje koje je vršeno u uredskim prostorijama, kancleariji upravnika logora i njegovih pomoćnika. Prilikom ispitivanja većina zatočenika je teško pretučena, a mnogi su dodatno premlaćivani po povratku u prostoriju ili dok su vođeni do ispitivača. Srbi koji su bili zatvoreni u Malom logoru su također maltretirali, ponižavali i fizički zlostavljali i mučili zatvorene Muslimane i Hrvate. Oni su imali “svoje robove” među zatočenim Muslimanima i Hrvatima koje su često prisiljavali da jedan drugog tuku, a kada bi to odbili, tukli su ih ti Srbi. Tjerali su ih da se ljube, da vrše blud, da im peru veš, namještaju krevet i slično. Zatočeni Srbi su među zatočenim nesrbima organizovali boks mečeve, a onda su se kladili na “svoje robove”. Stražari su kažnjavali zatočenike tako što su ih tjerali

90


da stoje po čitav dan naslonjeni na zid, pri čemu im je nos morao biti naslonjen na zid. Ležali su pored otvorenih prozora, kada je temperatura vani bila -17 C.19 Posebno je bio brutalan stražar koji je došao iz Hrvatske, a prezivao se Drljača. On je bio sinovac od upravnika zatvora. Isticali su se i stražari Igor Bojić i Slobadan zvani Zenica koji su brutalno tukli zatočenike. Zatočenik Adil Medić je u Malom logoru jednom prilikom morao sedam sati stajati na jednom mjestu. Drugom prilikom, neposredno poslije pada Knina, trojica stražara su ušla u prostoriju u kojoj se nalazio Medić, zajedno sa još osam zatočenika, i pretukli su ih palicama i čizmama. Medića su vrijeđali nazivajući ga pogrdnim imenima, “hajvanom, majmunom i đubretom”. U samici je proveo oko 105 dana. Prilikom premlaćivanja Mediću je ispala proteza oka.20 Muhamed Filipović uhapšen je oko 29. maja 1992. godine zajedno sa 20-oricom civila. Svezali su im ruke na leđima i u kamionu ih prevezli u Mali logor u Banjoj Luci. Na putu je Filipović nekoliko puta premlaćen. Prozivali su ga imenom i čim bi izvirio iz kamiona, vojnici su ga udarali. Filipović: “Na trećem stajanju sam shvatio da, odmah čim me prvi put udare, padnem jer se oni ne penju u kamion. Udarali su odozdo. Pa kad ja padnem, ne mogu da me dohvate i ne nastavljaju više udaranje.” Kad su stigli u Mali logor, svezane civile su bacali jedne preko drugih i onda ih udarali. Nakon premlaćivanja civili su ponovo potrpani u kamion i odvezeni u zatvor u Staru Gradišku M.K. je uhapšen oko 17. septembra 1992. godine i zatvoren u Mali logor gdje je bilo zajedno sa oko 40 zatočenika. Bilo ih je 20 iz Banje Luke, 15 iz Bosanske Gradiške i nekoliko iz KotorVaroši. Zatočenika M.K. su odredili za starješinu ćelije, “kako bi imali što više razloga da ga tuku”. Ako neko od zatočenika nije bio “poslušan“ – ukoliko bi neko podigao glavu ili se slučajno okrenuo – M.K. je od stražara dobijao batine. U Malom logoru su ih stražari tukli svaku noć, a kad bi im dosadilo da ih tuku, onda su ih tjerali da se tuku sami između sebe. 22 Fikret Dikić je oko 3. novembra 1992. godine zatvoren u Mali logor zajedno sa Antom Mandićem, Mirom Petrušićem i još trojicom civila. Jedne noći je ušla tzv. Zokina ekipa i jako ih pretukla. Prvu sedmicu su ih tukli svaki dan, a i ispitivanja su bila redovna. 23 Z.S. je zatvoren u Mali logor oko od 31. avgusta 1994. godine. Po brutalnosti je zapamtio stražara Borka Milakovića, koji je jedne prilike ugasio cigaretu na vratu Z.S, a najviše ga je tukao stražar Igor Bojić, udarao ga je nogama u čizmama. Bio je pretučen 10-ak puta, rukama, palicama, nogama...

LOGOR KASARNA U BANJA LUCI

91


Poslije batina nije dobijao medicinsku pomoć. Zatočeniku Z.S je pukao čir u toku zatočeništva. Tada ga je pregledala doktorica, ali mu nije mogla pomoći, jer je za njegovo liječenje bila presudna ishrana, a oni su svaki dan za ručak dobijali grah, koji je morao jesti. 24 Jednog zatočenog Hrvata srpski vojni policajac prisilio je da šamara druge zatočenike. Od posljedica zatočeništva ovaj Hrvat ima psihičko oštećenje od koga i danas ima tegobe.25 Nestanci U toku zatočeništva nestala su dva Srbina iz Skender Vakufa koji su bili optuženi da sarađuju sa Armijom RBiH. Neko vrijeme su bili vezani, jedan za zid, a drugi za kuke na zidu. Tukli su ih, oni su vrištali od batina. Nakon tri dana ništa se nije čulo i niko ih više nije vidio. 26 Premještanja Od 4. aprila 1992. do 31. decembra 1992. godine brojni muslimanski i hrvatski civili zatočavani su od strane pripadnika policije i odvođeni u zgradu CSB-a na ispitivanje. Odatle su premještani u trajnije zatočeničke objekte: Mali logor, Tunjice i Manjaču.27 Prvog marta 1995. godine uhapšen je Adil Medić, magistar ekonomije, penzioner koji je u vrijeme hapšnja bio volonterski saradnik humanitarne organizacije Merhamet. Dva dana bio je zatočen u zgradi CSB-a, zatim tri dana u Tunjicama, a onda je 5. marta 1995. premješten Mali logor odakle je 10.1.1996. godine prebačen u Doboj, te isti dan razmijenjen u Koprivni kod Sanskog Mosta. 28 Muhamed Filipović uhapšen je u Ključu 27. maja 1992. godine i odveden na ispitivanje u policijsku stanicu. Nakon dan-dva zajedno sa 20-oricom civila prebačen je u Mali logor gdje su pretučeni, a onda isti dan premješteni u zatvor u Staru Gradišku.29 Z.S. je zarobljen 31. avgusta 1994. kada su po njega došli pripadnici civilne policije i odveli ga u stanicu policije na ispitivanje, koje je trajalo od 8 h ujutro do 2 h poslije ponoći. Pripadnici Vojne policije RS-a su ga kombijem odvezli u Tunjice, gdje su njega i ostale zatočenike pretukli i nakon dva dana ih prebacili u Mali logor. Bio je zatočen od 31. avgusta 1994. do 10. januara 1996. godine, svukupno 17 mjeseci.30 Po M.K. su pripadnici civilne policije došli 2. septembra 1992. godine, u šest sati ujutro, u njegovu kuću i odveli ga u stanicu policije gdje su ga ispitivali, tukli i maltretirali, nakon čega su ga prebacili u Tunjice, gdje je proveo 15 dana. Poslije toga su ga premjestili u Mali logor gdje je bio zatočen do 18. januara 1993. godine.31 S.Đ. je prije rata živio u Banjoj Luci, u naselju Sunce. Radio je u Jelšingradu, tvornici alatnih strojeva. U septembru 1992. godine po njega su kući došli pripadnici Vojne policije Prvog krajiškog korpusa, koji su mu pretresli kuću i odveli ga u MUP, gdje su ga držali dva dana na ispitivanju. Nakon toga su ga pustili kući. Drugi put su također došli kući i oduzeli mu auto. Ostavili su poruku njegovoj supruzi da čim dođe kući, da sam dođe u Mali logor. Otišao je i na ispitivanju je zadržan četiri dana, nakon čega su ga ponovo pustili kući, ali su ga opet zatvorili 31. avgusta 1994. godine. Tada su ga odveli u Tunjice, gdje su ga držali četiri dana. Nakon toga su ga odveli u Mali logor gdje je bio zatočen do 10. januara 1996. godine.32 Fikret Đikić je uvečer, 3. oktobra 1992, uhapšen zajedno sa mnogima iz sela na zapadnoj strani Kotor-Varoši i odveden u policijsku stanicu u Kotor-Varoši. Nakon provedenog dana u samici, odveden je u CSB u Banjoj Luci. Nakon ispitivanja premješten je u zatvor Tunjice, gdje je proveo oko mjesec dana, a onda je prebačen u Mali logor zajedno sa Antom Mandićem, Mirom Petrušićem i još tri zatočenika. 33 Zatočenik Leopold Flat u SJB-u KLjuč proveo je dvije noći, nakon čega je premješten u Mali logor u Banjoj Luci, odakle je premješten u Staru Gradišku.34 Posjete Međunarodnog komiteta Crvenog krsta Prva posjeta predstavnika Međunarodnog komiteta Crvenog krsta Malom logoru (MKCK) bila je u decembru 1994. godine. Tada su zatočenici popisani, a od MKCK su dobili garderobu, hranu i cigarete. Poslije su ih stražari pretukli i sve im oteli. Zatočenici su predstavnicima MKCK rekli da je bolje da ne dolaze.

92


BANJA LUKA

LOGOR KMC

P

ri dolasku u KMC u Banjoj Luci mnogi su ranjenici imali bolničke pidžame ili nešto slično. Najvažnije je bilo da nismo bili u vojnim odorama. Naime, poslije se pokazalo da nam je bolnička odjeća ipak donekle ublažila muke, koje su nam nanosile uniformirane osobe u samom KMC-u.

Stanje hrvatskih ranjenika bilo je doista teško. Jedno od najgorih bilo je moje stanje, te stanje Kekeca i Jure Močića. Svima nam je prijetila pogibelj. Bolničko osoblje i nije znalo tko smo mi – tek pristigli ranjenici – i odakle dolazimo, ali su liječnici spomenute bolnice to znali i zato su se odmah počeli neprijateljski ponašati. Moj slučaj pokazuje kakav je to bio odnos. “Humani” liječnici, čim su vidjeli ranu, odmah su zatražili amputaciju noge. Alternative nije bilo. Srećom, među njima je bio i jedan liječnik, prezimenom Ostojić, a to je prezime prvarilo srpske liječnike, te su mislili da je i on Srbin. Ime mu je u je bilo Zdenko, i bio je Hrvat. Taj je liječnik tražio, dapače inzistirao da me on dobije na brigu.

93


Nakon njegova insistiranja ostali su se s tim složili, jer su bili uvjereni da će ranjenik imati “adekvatan tretman”. Liječnik Zdenko Ostojić doista je spašavao moju nogu. On je znao tko su i odakle dolaze ranjenici. Stoga nam je pružao još veću pažnju i brigu, no što to traži Hipokritova zakletva. Bio sam pod punom pažnjom doktora Ostojića, koji je u vrlo kratkom vremenu izvršio tri operacije moje lijeve noge. Stanje noge bilo je iznimno teško, rana se i dalje gnojila. Svejedno, nismo se predavali ni ja, ni moj liječnik, koji mi je ugradio neki stari fiksator. Nakon te ugradnje, stanje se noge počelo stabilizirati, iako još uvijek nije bilo dobro, odnosno, zaustavljeno je pogoršanje stanja. Uz doktora Ostojića postojala je još jedna svijetla točka. Bila je to dr.Nada Jurinčić, izvanredna žena, liječnica u Domu zdravlja u Banjoj Luci. I ona je znala tko smo i odakle dolazimo. Znala je kakva nam pogibelj prijeti u KMC-u Banja Luka. Doktorica Jurinčić neprestano je bila u blizini velike većine naših ranjenika, a pogotovo teških. Donosila nam je cigarete, slatkiše i razne potrepštine. Ranjenici su bili ugodno iznenađeni takvim njezinim postupcima, ali su ipak bili i nepovjerljivi. Pogotovo kad nas je upitala koga imamo u Hrvatskoj, kako bi im javila o našoj sudbini i gdje se trenutno nalazimo. Uspjela nas je uvjeriti, iako je kadikad nosila bijeli ogrtač s imenom kojega drugog liječnika ili liječnice, kako bi imala što lakši pristup k našim ranjenicima. Nekim ranjenicima morala je i to objašnjavati. Uspjela je u svim svojim nakanama. Nevjerojatno dobra i sposobna liječnica. Njezina specijalnost inače je pedijatrija. Vrijeme je prolazilo, a samim time postupak prema ranjenicima se pogoršavao. Liječnica Jurinčić svakim je danom morala biti sve domišljatija, kako bi mogla proći pored mnogih uniformiranih stražara srpske paravojske. Oni su budnim okom pratili svaki pokret u bolnici, bili su ovlašteniji od liječnika. Mi, hrvatski ranjenici danonoćno smo bili pod pažnjom stražara. Nastojeći biti što bliže i što duže s našim ranjenicima, liječnica Jurinčić je poslije radnog vremena bila u neposrednoj blizini bolnice, u kojoj su bili smješteni hrvatski ranjenici. Pored bolnice išla je u šetnju sa svojim psom. Šećući pokraj bolnice, zviždala je hrvatske rodoljubne pjesme, kao što su “Zovi, samo zovi”, “Hrvatine”, “Kreni, gardo” i druge. Želja joj je bila dati nam do znanja da je ona tu. Iznenađenje ranjenika bilo je veliko. Doista su nam postupci te divne žene vrlo pomogli. Svakim danom liječnici je bilo sve teže raditi. Srpski liječnici budno su motrili na svoju kolegicu, znajući kojem narodu pripada. Više nije mogla biti s ranjenicima onako često, kako je to željela. Kada je ne bi bilo u bolnici, počelo bi iživljavanje na nama. Iskreno se nadam da će ovo moje slijedeće svjedočanstvo pročitati i netko od gospode “europskih humanitaraca”, kako bi bolje upoznali barem dio “humanosti” srpskih liječnika KMC-u u Banjoj Luci. Srpske liječnike u navedenoj bolnici nije obvezivala nikakva Hipokritova zakletva, njih je obvezivao četničko-zločinački nagon. Svake srijede, kada bi u Banju Luku dolazili “martićevci”, doprativši neke od izbjeglica iz zapadne Slavonije, obvezno bi došli na krvavi pir u KMC. Bili su to “heroji”, koji su pobjegli pred udarom hrvatske vojske, koju je vodio general Martin Špegelj, oslobađajući svojom akcijom Hrvatsku. Martićevi zločinci dolazili su u sobe, gdje smo bespomoćno ležali, te nas nemilice tukli nogama, puškama i noževima. Nakon njihova “tretmana”, kreveti i sobe bili su krvavi. Naše muke bile su strašne. Opet sam teško stradao. Zločinci su mi nekoliko puta podizali ranjenu nogu, te je zajedno sa fiksatorom udarali o pod, nakon čega je krv iz noge doista lila. Bolovi su bili neizdrživi. Padali smo u nesvijest. Najokrutnije od svega toga bilo je ono što je činio glavni liječnik, predstojnik kirurgije, Srbin, doktor Pantić: ustrojio je stražu u hodnicima, pače i sam je stražario, kako bi se zločinci mogli nesmetano iživljavati. Doktor Pantić spada u red najvećih zločinaca, jer onaj koji organizira i radi takve zločine, zaista je zločinac najvećega formata. Često su i zločinci, izlazeći iz bolničkih soba, bili krvavi, ali se nisu ni trudili prikriti tragove svojih zločina. Teško je stradao i Jure Močić. Iako isto tako teški ranjenik, redovito je bio tučen, a najviše i najjače po glavi. Poslije srpske “obradbe”, bio bi zaliven krvlju. Takav njegov izgled i stanje srpske su liječnice upravo usrećivali. Ranjenici su se uzalud pitali je li sve to moguće. Svu onu nadu u život, koju su nam ulijevali dr. Ostojić i dr. Jurinčić, srpski zločinci neljudski su uništavali. Ranjenik Jure Miočić bio je prisiljavan da proguta krunicu, koju zbog straha i velikoga križa nije mogao progutati. Nakon toga opet je bestijalno pretučen, valjda zbog “nediscipline”.Ja sam morao progutati zlatni lančić s privjeskom. Uspio sam ga progutati, ali sam opet bio pretučen. Zločinački posli. Bio sam

94


za zločince prava “poslastica”: kako rekoh, često bi mi ranjenom nogom udarali o pod ili krevet, u nadi da ću iskrvariti ili umrijeti. Muke i patnje ovdje su bile svagdanje. Prošlo je i više od mjesec dana boravka u paklu KMC-u. lakše ranjeni u međuvremenu su odvezeni na Manjaču. Mi teže ranjeni ostali smo u paklu KMC-a. liječnica Jurinčić i liječnik Ostojić sve su nam manje mogli pomoći, jer i njima je prijetila pogibelj. Puno puta izložili su svoje živote, kako bi pomogli hrvatskim ranjenicima.Kako bi svijet znao kakve su neljudske spodobe liječnik Pantić i njegova bratija, spomenut ću samo neke ozljede, koje sam zadobio liječeći se u KMC-u u Banjoj Luci. Došao sam sa ranjenom nogom, a u bolnici mi je slomljen nos, zadobio sam posjekotinu na glavi dužine šest šavova i teško iščašenje ramena. Koliko sam puta krvario i umirao, teško je i nabrojati. Svakodnevno su u bolnicu pristizali ranjeni pripadnici srpske paravojske. Neki je ostao bez noge, neki bez ruke, svi su imali slične tjelesne ratne povrijede. Normalno, svi su bili ranjeni u borbi protiv hrvatskih branitelja. Zanimljivo je da nijedan od tih srpskih ranjenika nije htio priznati gdje je i od koga je ranjen. Navodili su neke deplasirane i gotovo smiješne uzroke. Naime, svi su navodili da su to civilne povrijede. Jedan je ranjeni neprijateljski vojnik, koji je ostao bez noge, rekao da je pilio drva na cirkularu i odrezao si nehotice nogu. Drugi je teško stradao od granate, ali je naveo da je to posljedica prometne nesreće. Stradalih vojnika srpske paravojske svakim danom bilo je sve više. Očito, tih dana ceste i električni cirkulari nisu voljeli četnike.

95


MUSLIMANSKO HRVATSKI SUKOBI I NOVI LOGORI

N

a području Federacije BiH pod kontrolom Armije RBiH bio je ukupno 331 muslimanski logor kroz koji je prošlo 14.440 Hrvata. Kao što jasno stoji i u knjizi Ivice Mlivončića ‘Muslimanski logori za Hrvate u BiH u vrijeme rata 1991.-1995.’ od tih 14.440 nešto više od 4000 bilo je branitelja HVO-a, dok su sve ostalo u logorima bili zatočeni hrvatski civili. Od 14.400 zarobljenih Hrvata u 331 muslimanskom logoru, ubijeno ih je 632 nakon zarobljavanja.

96


Od ukupnog broja pripadnici

Ubijeni logoraši

HVO-a

Civili

Ukupno Ritualno

3

4

5

6

44

2.775

1.385

609

65

Tarčin-Hadžići

1

180

180

Jablanica

11

891

127

Mostar

34

672

Bugojno

58

Uskoplje Gornji Vakuf

Broj logora

Ukupan broj logoraŠa

Broj konc logora

Napomena

1

2

7

8

9

Konjic

16

1

Musala

7

1

Silos

764

27

1

Muzej

235

255

77

1

IV. OŠ Mostar

3.316

658

719

92

12

1

Stadion NK Iskara

9

156

86

70

7

Busovača

3

103

70

14

4

1

Kaćuni Silos

Kiseljak

16

324

34

199

8

2

Kreševo

9

93

7

86

6

2

Vitez

27

447

58

163

59

Novi Travnik

10

643

187

365

6

2

Travnik

22

1.774

354

575

86

11

3

Tvrđava grad, Orašac, Mehurići

Fojnica

19

505

89

315

24

Kakanj

12

572

3

564

43

Vareš

9

96

96

Breza

1

34

34

Zenica

26

1.239

332

267

59

2

Muzička škola, KPD

Maglaj

4

37

3

34

5

Žepče

5

92

41

51

17

Zavidovići

5

291

Tešanj

1

78

78

Tuzla

1

78

78

Sarajevo

4

48

UKUPNO

331

14.444

10346

632

Općina

MUSLIMANSKI LOGORI ZA HRVATE

4.098

13

1

50

11

97


ZAMISLI - NAMJERE ARMIJE BIH

LEGENDA VRS ARMIJA BIH HVO BLOKADA OD STRANE A BIH PRAVCI DJELOVANJA A BIH MJESTO SUKOBA


1 2

LOGORI, ZATVORI, SABIRNI CENTARI NA PODRUČJU BUGOJNA

1 00

1

PRUSAC - OŠ “VOJIN PALEKSIĆ”

2

GUVNA

3

POLICIJSKA STANICA

4

ZATVOR

5

BANKA BIH

6

SPORTSKI CENTAR

7

DRVNA INDUSTRIJA “SLAVONIJA”

8

SALON NAMJEŠTAJA

9

SAMOSTAN ČASNIH SESTARA

10

STADION

11

GIMNAZIJA

12

HOTEL “KALIN”

13

GRAČANICA - PODRUM OSNOVNE ŠKOLE


12

8

5

11

4

7

9 10

3 6

13


BUGOJNO

LOGOR “STADION”

L

1 02

ogor "Stadion" jedan je od brojnih logora Armije BiH koji su tijekom proteklog rata postojali u Bugojnu i jedan od najzloglasnijih. Torture ovog logora prošlo je više od 500 hrvatskih zatočenika, a njih 294 koji su razmijenjeni 19. ožujka 1994. godine u logoru su proveli punih osam mjeseci.


LOGOR „STADION“ BUGOJNO

10 3


ISKAZ

DRAGAN KESKIĆ

J

a sam pripadnik HVO Bugojno, postrojbe protuzračne odbrane. Sukobi između nas i Muslimana zadesili su me kod kuće. Kod kuće sam bio s bratom, majkom i ocem. Dva dana nakon pada jedne naše važne strateške točke Dalja, bili smo prisiljeni povući se u područje koje je držala 1.bojna. "Stjepan Radić". To je bilo područje od oko 500 metara kvadratnih. Medu njima je bila i špedicija, autotransportnog preduzeća. Tu sam se nalazio u vrijeme stalnih sukoba. Bili smo 6 dana, a bilo je nas 13 momaka. Branili smo se onoliko koliko smo mogli. Međutim, njih je bilo previše. Njih je bilo 10 ili 15 puta više. Dečki su se borili vojnički bez ikakvih podlih radnji koje su nam kasnije pripisane. To je bilo do trenutka kad je na našu ruku dogovorena predaja. To je dogovoreno sa zapovjednikom armije Senadom Dautovićem. Cijela bojna se predala prije nas, a mi smo se predali nakon pola sata. Ta predaja je bila na našu ruku. Nitko od naših, a niti njihovih časnika nije došao da ta predaja ide kako treba. To smo napravili na svoju ruku. Bilo nas je strah, hoćemo li se ili nećemo predati. Kad smo istupili iz područja špedicije, prolazili smo pored kapije. Oko nas je bilo jako puno neeksplodiranih predmeta. Bilo je tzv. kumulativnih bombi kojima su nas gađali. Mi smo se predali pripadnicima Armije BiH iz Donjeg Vakufa. Ta njihova bojna je oformljena u Bugojnu nakon njihovog protjerivanja iz Donjeg Vakufa. Sa mnom su bila dva maloljetnika koja nisu imala ni 17 godina. To su Ivan Kapetanović i Tomislav Vidović. To su dva momka koja jednostavno nisu bila svjesna situacije. Međutim, prošli su sve ono što i mi. Kad su nas zarobili poredali su nas. Standardno je bilo dići ruke, raširiti noge. Oni koji su imali oznake HVO bili su skinuti, oni koji su imali oko vrata krunice bile su im kidane. Tjerali su ih da gaze te krunice. Jedan moj prijatelj imao je istetoviran križ u predjelu ruke. Jedan vojnik mu je htio pucati u taj križ. Međutim, Ivan Kapetanović – njihov zapovjednik mu nije dao. Poslije toga su počela psihička i fizička maltretiranja. Kasnije su nas potjerali u područje 1.bojne. Dolje se nalazila naša ratna bolnica, pored koje su naši ranjenici čekali UNPROFOR. Kad smo stigli dolje, naredili su nam: "Svi dolje! Glavu dolje!" Morali smo leći na taj šljunak. To je bila škola "Voin Paleksić" svi smo legli dolje. Tada sam mislio da će pucati. Međutim, nisu pucali jer se čuo auto UNPROFOR-a. Kako sam radio kao konobar, jedan me prepoznao. Imao sam dužu kosu za koju me on uhvatio. On je bio viši i krupniji od mene, imao je oko 80 ili 90 kg. Kako me uhvatio za kosu klekao je na moje grudi. Njega sam poznavao kao i svakog gosta u kafiću. Kasnije sam saznao da je iz Donjeg Vakufa i kojoj postrojbi pripada. Međutim, ni dan danas ne znam kako mu je ime. Izvadio je jedan mali nož, nož za klanje. Počeo me malo zarezivati po vratu. Dok je to radio pitao je: "Gdje su ti pare ustašo!" Vidio je da sam radio u kafiću i tražio je novce. Kod sebe sam imao novčanicu od 1000 DEM, koju mi je dala majka. Znao sam da mu te novce ne smijem dati jer ako bi mu ih dao on bi me smaknuo. Srećom imao sam ih dobro skrivene. On je tražio i tražio i nije našao. Taj prizor je gledao moj otac koji je čekao UNPROFOR. On je bio ranjen u nogu. Kad je vidio da hoće da me zakolju rekao je: "Šta to..!" Jedan od vojnika ga

1 04


je udario tupim dijelom sablje. Taj što je bio sa tom sabljom išao je do svakog od naš i psihički maltretirao. Govorio bi: "Dobra ustaška glava..!". Ovog mog prijatelja Josipa Lukića, jedan je prepoznao. Došao je do njega i rekao: "Tajo znaš li tko je poginuo?" Dok je to govorio gnječio mu je glavu. Tako je 5 ili 6 puta gurao. Poslije toga Josipova glava je bila cijela krvava. Kasnije, kad su vidjeli da stižu kola UNPROFOR-a, jedan je rekao: ''Sklanjaj tu sablju! Vidjet će je!" Kasnije su nas prebacili u jednu garažu, tu u Donjićima (predgrade Bugojna). Tu smo dočekani od njihove policije. UNPROFOR je dolazio i odvodio ranjenike, ali samo one koje su Muslimani puštali. Mog strica su jedva ubacili unutra iako je bio izuzetno teško ranjen. Dobio je metak u predjelu kralježnice. Oni su imali svoje izabrane ljude kao ustaše. Tu je bilo dosta situacija kad je bilo "potezanje" za te naše ljude koji su bili ranjeni. Jedan ga uvlači u transporter, a Muslimani ga izvlače iz transportera. To je bio slučaj sa vojnikom Kusturom. On je bio ranjen u nogu i ruku. Bez obzira na to oni ga nisu puštali. lmali su spisak koga treba maknuti iz prve bojne. Sreća je bila jer je tu bio jedan Dautović koji je većini od nas spasio glavu. Npr. Na prvu bojnu je stalno napadala jedna njihova specijalna postrojba "zecovi''. U vrijeme sukoba je poginuo njihov zapovjednik. Kasnije nam je kazano da ni jedan od nas nije trebao preživiti. Naredba je bila ubiti sve. Sreća je bila pa su bili ustrojeni i poslušali svog zapovjednika. Da tako nije bilo veliki broj od nas bio bi pobijen. Pošto sam vodio jednu omladinsku emisiju na TV Bugojno, "Prve linije mladih" bio sam odmah na udaru. Ja sam bio kako su mi oni govorili ''medijska ličnost". Dobio sam udarce po glavi i dolje, padao sam. Svaki od tih momaka koji su bili u garaži dobivao je svoju "porciju". Tukla nas je brigadna policija, koja nas je tukla uporedo sa vojnom policijom. Poslije toga dolaze prepoznavanja. Dosta stvari je rađeno zbog nekih starih neraščišćenih računa. Npr. Moj stričević Ivo Keškić dobio je najviše batina zbog toga. Na način kako je on primio te batine, dao nam je snage da istrajemo. Oni su ga zvali: "Hajde ustaša iziđi!" Tamo je čekalo 4 ili 5 policajaca. Rekao im je: ''Što hoćete ja sam vas učio ratovati." Poslije njegovih riječi, od njih 4 ili 5 nije se vidjelo čim ga ne udaraju, ni kako ga udaraju. To se događalo u oko 50 sekundi. Tu su "radili" kundaci čizme. Premda je bio ranjen u ruku, Muslimani nisu dopustili da se izvuče s UNPROFOR-om. Ovaj jedan je pogledao njegovu ruku i udario ga u tu ruku. Međutim, on nije ni jauknuo. To je ovom bilo još gore što se Ivo ne javlja. On je bio taj koji je nama davao snage da istrajemo. Već tada je bio u polusvjesnom stanju. Došao sam do njega i posuo ga vodom, da ga malo osvježim. Kad je došao sebi rekao mi je: "Ne mogu mi ništa! Ne dajte se!" Poslije toga izveli su Ivicu Lozančića. Njega je prepoznao jedan, koji ga je vidio na jednom od punktova HVO. Njega su optuživali za smrt jednog njihovog vojnika koji je tu nastradao. Kad se vratio bio je sav pretučen. Rekao je hvala Bogu da sam sa sela jer da je fizički bio slabiji ne bi preživio te batine. Imali su pik na pripadnike IDV 1. bojne "Stjepan Radić'', oni su njima zadali najviše problema. Povuklo se pitanje masakra i smrti dvojice njihovih ljudi koji su poginuli od metka. Oni su prethodno ubili dvojicu naših pripadnika IDV (izviđačko diverzantski vod). Tada se povuklo pitanje masakra, jedne curice za koju su govorili da je silovana. Oni su zbog gubitka njihovih ljudi, znali obiteljima tih ljudi "zamazati oči". Govorili su da smo mi ustaše iz 1941. da znamo smo klati, ubijati i sl. Nakon tih silnih "etiketa" koje su nam pripisivali, koštali su glave pripadnika IDV Zlatka Kapetanovića. On je bio pretučen i nakon tri dana oko 8:30 odveden. Odveden je od strane njihove brigadne policije, od strane svog susjeda Alije Osmića ubačen je u prtljažnik. Nakon mjesec dva, ostaci njegova tijela pronađeni su na području Garačkih Podova. Njega su prepoznali po kosi i po zubima. Prepoznat je i po jednoj novčanici HRD, na kojoj je bilo ispisano njegovo ime. Možda je u tim trenucima znao da ga neće biti. Njega su našli bez ruke.

10 5


Ne znam tko je ruku odnio, možda životinje. Predio lubanje, od nosa pa dolje, mislim da bi trebao biti spojen… Najvjerovatnije, podlegao je silnom batinanju u Kulturnom sportskom centru gdje je bilo sjedište njihove brigadne policije. Oni su počeli vršiti ispitivanje ljudi koji su nešto napravili, odnosno ljudi koje je trebalo optužiti. Zlatko Kapetanović je nastradao jer je poslije dva dana u području Tunića došla jedna curica od 18 god sa zamotanim rukama koje su navodno bile opečene. U području prve bojne nalazila se jedna Muslimanska obitelj. Oni su se nalazili u kući gdje su poginula naša dva momka. Tu su bila dva njihova pripadnika koja su bila likvidirana na vojnički način. Pripadnici IDV-a su njih već zarobili. Pošto je kuća već bila zapaljena i skoro izgorila momci su izvršili pretres. Tako da je ta cura došla prepoznavajući te koji su to napravili. Prije toga ovi ljudi unutra su bili pozvani na predaju, međutim, oni su izbacili jednu bombu van. Srećom se ona ugasila, inače bi svi poginuli. Zapovjednik njihove brigadne policije, poslije sukoba, bio je Enes Handžić. Mislim da je to čovjek preko koga je sve išlo. To je čovjek koji je izdavao naredbe. Ta brigadna policija bila je mješovita policija Bugojanaca i Donjovakufčana. Jedan od pripadnika IDV-a je među ovih 26 odvedenih, to je Ivo Miloš. On je njima smetao jer su povukli slučaj jednog čovjeka koji je poginuo u predgrađu Bugojna (Račanica) 6 mjeseci prije sukoba. Uporno su od njega tražili da im kaže tko je i što je uradio. Poslije tih saslušanja meni je rekao: "Dragane, došao sam. Međutim, taj čovjek koji me ispitivao, stalno su me pitali. Par sati nema nikoga, kasnije uskoči njih par i pretuče me. Kasnije je opet ovaj dolazio i govorio: "Pričaj!" To mjesto u toj kulturno sportskoj dvorani je bilo visoko 3 ili 4 m. Ovaj inspektor ga je popeo na prozor i rekao: "Bježi!" Prije nego je to rekao repetirao je pištolj. Na to mu je rekao: "Nisam lud da bježim, ubit ćeš me!" Tako su par puta ispitivali. Ispitivali su ih MUP-ovci koji su bili organizirani. Oni su radili sve po komunističkom stilu. Tako su maltretirali psihički i fizički. Tu su bili operativci Bugojanskog i Donjovakufskog MUP-a. Tu su bili: Enes Andžić, Mesum Duvnjak i još ljudi iz njihovog MUP-a. Nakon 10 ili 15 dana sa 1. bojnom i mojim bratom prebačen sam u prostore škole "Vojin Paleksić''.

LOGOR SPORTSKI CENTAR U BUGOJNU

1 06


U kulturno sportskom centru je bila izuzetno mala količina hrane. Jednostavno, to su psihološki trenutci kad čovjek stalno misli na batine. Davali su nam komad kruha koji nije kruh nego kamen i njihovu čorbu (orij.) koja nam je bila samo da zaboravimo što znači glad. Prvi put smo dobili hranu dva dana nakon dolaska. Na nas 70 bilo je 4 kg kruha i par konzervi ribe. Međutim, nisi ni mogao misliti na hranu. Stalno si mislio da se spasiš i da ne dobiješ puno batina. Prvu noć kad smo zarobljeni nitko nije spavao. Cijelu noć su nas tukli. Drugi dan, ulazio bi tko bi htio i držao nam “predavanja”. To je bilo samo ispiranje mozga. Bilo je ljudi koji su padali u užasnu depresiju. Tako smo drugi dan poslije zarobljavanja iz Donjića bili vraćeni na područje prve bojne, da nađemo kao njihove masakrirane ljude. Išli su: Mario Glišić, Nikica Kardelj, Ivan Piplica i ja. Doveli su nas do nekog mjesta. To su bili iskopani bivši tranšei, koji su služili za vrijeme sukoba. To je bilo zatrpano zemljom. Kasnije je došao pripadnik njihovih postrojbi Zec iz Donjeg Vakufa. Mislim da je Rom po nacionalnosti. On je mene prepoznao i pitao: ‘’Odkud ti Dragane?” To pitanje su postavljali svim poznatijim u gradu. Ja sam jedino bio kriv što sam bio sa svojim narodom, što sam branio svog oca i majku. Međutim, u njihovim očima to je drugačije izgledalo. Bilo nam je naređeno da to iskopamo. Pošto su bile samo dvije lopate Mario i ja smo kopali rukama. Oni su skidali zemlju jer su zakopani prije par dana. Nešto kasnije se počeo nazirati leš. Kako je bilo jako vruće, na licu leša su se vidjele određene promjene. Od tog leša, bilo je otvoreno oko. Jedan je mene udario i rekao: “Vidite šta ste im uradili!” Sreća je bila da je Piplica prepoznao neke. To su bili naši ljudi koji su stradali u vrijeme sukoba i tu su zakopani. Tako smo vidjeli i dva. pripadnika IDV, jedan od njih je Žarko Zelić i jednog civila. Poslije toga se pojavio jedan čovjek Fuka kome je otac stradao u području prve bojne. On je prepoznao Marija Glišića. Tad je počeo tući Maria Glišića. Ovaj ga je stalno pitao: “Mario ko mi je ubio oca!?” Dok ga je pitao tukao ga je puškom. Noć prije Mario je dobio jako puno batina. Tučen je i felgom od auta. Njegova glava je bila razbijena, zubi poizbijani, glava otekla. Sličio je na svakog, samo ne na čovjeka. Poslije tih batina je bio polu-živ. Kako ga je ovaj udario puškom upao je u tranše. Fuka je repetirao pušku i htio ga ubiti. Srećom tu je bilo ljudi koji su govorili: “Fuka nemoj! Nemoj! Tuci ga samo ga nemoj ubiti!” Kako je Mario upao u tranše, Fuka je ušao unutra i tukao ga po glavi, leđima... Kad smo se vraćali nije mogao hodati, pa smo ga morali nositi. Njegov najbolji prijatelj i prvi susjed Naser Musić, došao je do njega i samo pljunuo. Ja sam bio jedini Hrvat na toj TV Bugojno. Imao sam problema zbog svog nastupa. Međutim, poslije tih sukoba od silnih prijateljica i prijatelja, nitko se nije pojavljivao. Mi smo za njih bili ustaše koji su klali i palili. Dvanaest ili 13 dana poslije sukoba, došla je hladnjača. Došao je jedan čovjek i pročitao imena koja su bila otipkana na papiru. Tu su nas smjestili u hladnjaču. U toj hladnjači su bili neki ljudi. Prepoznao sam Franu Jezidžića - čovjeka br.2 u stožeru HVO. Bio je uhićen dan prije početka sukoba u osobnom automobilu. Uhvaćen je kad je išao u grad. Prepoznao sam njega jer je bio cijeli slomljen, bio je pretučen. Njega su tukli jer su kao imali više razloga da ga tuku. Pozdravio sam se sa nekim ljudima. U prvim danima zarobljeni vojnici HVO-a bili su stacionirani u više zatvora, dok nije oformljen centralni zatvor. lz kulturno sportskog centra, gdje su bili pripadnici prve bojne, došli smo do “salona namještaja”. Tu su prije bili pripadnici VP HVO-a pa su bili prebačeni, a tada su tu bili pripadnici 2. i 3. bojne. To su bile prostorije, našeg bivšeg proizvođača namještaja. Oni su dolje 7 ili 8 dana već bili pod vodom. Bile su stavljene palete, tu je bilo vode do članka. Pošto me interesiralo, pitao sam kako je to bilo, To je prostor u kojem se nije vidio “prst pred nosom”, iako je bilo ljeto bilo je jako hladno. Mislim da ih je dolje bilo oko 150. Oni su s nama pokupljeni. Tu je od dobijenih batina podlegao pripadnik policije HVO Havrane. On je izgubio glavu zato što je pošao s djevojkom od jednog Muslimana. Taj Musliman je došao naplatiti dug. Pošto je bio slabije fizičke grade nije izdržao batine. To mi je pričao je Ivica Kaić, na čijim rukama je preminuo. Rekao je da više nije bilo nikakvih znakova. Govorili su da dovedu doktore, koji su stigli ali već je bilo kasno.

10 7


U toj grupi koja je tada pretučena izuzetne batine je dobio Dragan Brečić. Tih dana o njemu su kružile priče kao da će umrijeti od batina. Ljudi koji su ga otpremili u Bolnicu pričali su da od njega nema ništa. On je poslije mjesec i po dana došao u centralni zatvor na gradski stadion. lzgledao je kao, kakav stari čovjek. On je bukvalno opadao. Prolazila bi vječnost dok bi se on pomakao. Toliko je bio pretučen u predjelu kralježnice da smo mislili da se on nikad neće ispraviti. Nije bilo teorije da se on ispravi. Srećom, uspio se oporaviti. Što se tiče tih tuča konkretno se spominje Mehrid zvani Enko. Mislim da je to bila njegova djevojka zbog koje je Havrane ubijen. Znam po priči da je tu bio. Osobno ga nisam vidio. Oni su se jako dobro krili od ljudi. Kad su ljudi tučeni bio je mrak. Što se tiče tuča u zatvoru, bilo je u vrijeme kad oni nisu bili dobro ni ustrojili tu politiku. Međutim, oni to nisu ni htjeli jer mi nismo bili registrirani. Tako im je bilo svejedno, jedna glava manje ili više. Poslije dolaska iz kulturno sportskog centra, smješteni smo u sportsku dvoranu te osnovne škole “Vojin Paleksić”. Tu nas je bilo oko 200, a bilo je i starijih ljudi, civila. Kad sam ušao dolje, jedan je u tom periodu pušten kući. Jedne noći došli su pripadnici njihove postrojbe “zecovi”. Kasnije sam upoznao te Ijude koji su tukli. Upoznao sam ih na jednom terenu poslije par mjeseci. Tu su bili ljudi iz Donjeg Vakufa koji su napadali na prvu bojnu. U jednoj tuči pretučeni su: Anto Akrap, Ante, Zoran Galić, Niko Džaja, Ozren, Dragan Subašić, Olja Boričić - prilikom tuče mu je slomljena noga... Mislim da je u tom periodu pretučeno najmanje 30 ljudi. Dragan Subašić je imao malo dužu kosu, možda do polovine leda. Njemu su odsjekli kosu nožem.. Tukli su nas, npr. jedan te ugrize za nos, a drugi te zakači dva puta. Kako je bio mrak nikog nisi mogao vidjeti. Prilikom tih tučnjava udarali su nas u predjelu bubrega. Jednostavno, izbijali su zrak, a to, je trajalo po 10 ili 15 minuta. Ili bi nam govorili da čučnemo i raširimo noge. Nakon toga je bila tuča po genitalijama. Pošto je tu bilo stolica, dobivali smo i stolicom preko leda. Tu se spominje jedan momak Manušak, momak iz grada. On je bio poznat momak u gradu. Miroslav Fabulić - nastavnik iz Donjeg Vakufa. On je redovno dobivao batine od svojih bivših učenika iz Donjeg Vakufa. Tako da su opet bile naplate starih računa. Govorili su da je on zakopavao njihove žive ljude na području prve bojne. Međutim, radilo se o njihovim mrtvima koje mi nismo htjeli ostaviti da se tijelo raspada, nego smo ih zakopavali. To sve su pripisivali nama, jednostavno da bi “zamazali oči” majkama i ženama poginulih sinova i muževa. Da bi njima bilo lakše morali smo biti tučeni. LOGOR „STADION“ BUGOJNO

1 08


Na stadionu, vladalo je jedno haotično stanje. Policija koja nas je čuvala nije bila dobro ustrojena. Tako se događalo da svake noći dolaze tući. Momci koji su tukli dolje na stadionu su ‘’šejtani” koji su napadali na prvu bojnu. Jedne večeri su isključivo tukli ljude sa prezimenom Miloš. Jedan od njih je bio trgovac Kardelj Miloš i Nikica Miloš. U tom periodu Kardelj je dobio užasne batine. Tek poslije par dana sam došao, a Kardelj je imao neku mast za mazanje leđa, koja su pretučena. lvo Miloš, kod njega su oči bile skoro zatvorene koliko su bile plave od batina. On nije bio neke jake građe. Međutim, dosta dobro je podnosio batine. Čim bi pala noć dolazio bi jedan sa spiskom i čitao. Sve koje bi pročitao morali su izići. Mjesto gdje su nas tukli je jedna prostorija sa bijelim pločicama. Mislim, da bi mogla biti kupaonica. Ujutro poslije tih tuča. Bukvalno, te pločice su bile crvene od krvi. Kasnije su nas tjerali da to čistimo. Od ljudi koji su tukli u centralnom zatvoru u tom periodu znam samo da su iz postrojbi “šejtani”. Poslije tih tuča... Dok smo bili dolje, promijenjena su tri upravitelja. Prvi upravitelj je bio njihov čovjek iz MUP-a, čovjek koji je u MUP-u bio 2 godine. Poslije tih tuča, da ne bi imao tko odgovarati. Oni jednostavno vrše zamjenu. Doveli su jednog mladog momka Dinčevića iz Donjeg Vakufa. On je u tom zatvoru proveo oko mjesec i pol dana. Tu je standardno bio jedan čovjek po prezimenu Kukavica - zamjenik upravitelja zatvora cijelo vrijeme dok smo mi bili tu. Posljednji upravitelj je Gasab - bivši pripadnik njihove vojne policije. On je bio stari ratnik. On je došao kad se već sve smirilo. Mislim, da su to ljudi koji su najviše znali šta se nama trebalo dogoditi. Poslije svake tuče, svako jutro kažu: “Dogodi se ta tuča!” Nitko od stražara nije odgovarao. Ti stražari su obećavali da se neće to ponoviti. Ljudi su odvođeni u BiH banku na ispitivanje. Odvodili su: Ivicu Kaića, Marka Krajnjovića, Ivu Juričića.

LOGOR BIH BANKA U BUGOJNU

10 9


Oni su pričali da su odvedeni u jednu prostoriju te banke u kojoj je bilo vode do članaka, a tu su bili neki kreveti, struje nije bilo. Jedan Adil koji ih je tukao, bio je mentalno zaostala osoba. On je njima u brigadnoj policiji služio za sitne stvari. Npr. Donošenje drva i sl. Oni su njemu dali značku, bijeli remen i sl. Kad bi njihovi zapovjednici odlazili oko 17:00. Ljudi koji su ih čuvali napili bi Adu i napunili ga pričom, tako da je nastajalo pravo slamanje čovjeka. Marko Krajnjović je poslije mjesec dana došao sa polomljenim nosom. Ivo Juričić je došao kao nenormalan. Nitko s njima mjesec dana nije mogao pričati. Ivica Kaić je imao napuknuća u predjelu rebara i svega. Od tih mjesec dana tukli su ih punih 17 dana. Osim njih tu su tukli i ovih 26 koji su kasnije odvedeni u nepoznato. Zna se za malog Niku Zaltunića da je imao protezu u gornjoj vilici. Kaić mi je rekao da je tu protezu našao u toj vodi. Rekao je da je bilo dosta krvave odjeće, plavih odjela. Konkretno za njegovog prijatelja, Antu Markulja koji je medu tih 16 ljudi, za njega su pričali da su ga tako pretukli, a kasnije su ga tako svezali i da su mu članci bili tako otekli. Kasnije su mu sa željeznom pilom morali skidati te lisice. S tim da su tu bili i Niko Džaja, Jadranko Gvozden, Frano i ostali ljudi koji su tu bili. Poslije 15 dana kad se vršila sanacija njihovih civilnih žrtava, navodno masakriranih. Ti ljudi su se nalazili u kućama iz kojih je borbeno djelovano. To su kuće iz kojih su naši ljudi gubili glavu. Ni jedan vojnik nije znao tko se tamo nalazi. Tako je vršena sanacija terena i kopanje grobova i njihove ljude koji su nađeni u području predgrađa Bugojna Crnići. Pokupljeni su ljudi iz svih zatvora koji su tu bili, jer još nije bilo centralnog zatvora. Od nas su pokupili našeg zapovjednika Niku Džaju, Zorana Galića, Marka Zrnu - gore je izgubio glavu od batina. Kopali su na temperaturi od oko 35 stupnjeva, a bio je kolovoz. Jednostavno; kopali su 6 sati bez prestanka, a da im nitko nije dao kapi vode. Tko nije mogao to izdržati padao je, a oni su ga dizali. Mario Zrno stradao je u Crnici od muslimanskih civila. Maria nisu ubili pripadnici Armije, nego njihovi civili sa toljagama... Taj momak je preminuo. To je pričao momak koji ga je pokušao ,spasiti. Ovi brigadni policajci su, vidjeli da je masa poludjela i da će ih sve pobiti. Jednostavno, pokupili su ih kombijem kojim su dovezeni. Međutim, za Maria je bilo kasno. Ostale su vratili u centar. Kad se Dragan popeo gore, rekao je kako su ga oni vukli po zemlji, bio je crn, a jezik mu je upao u grlo. Znao sam da od njega nema ništa. Kasnije su došla kola hitne pomoći i odvezli ga. Međutim, u putu je izdahnuo. Jedna skupina njih, a pretežno su bili časnici, nalazila se u području Prusta - stari grad. Tamo su oni kopali rovove i tranšee prema srpskoj strani. lzgledalo je kao da su oni odvedeni da budu sklonjeni. Odvođenja su počela krajem rujna. Nisu odjednom svi odvođeni. Prvo su odvozili u BiH banku, a onda smo išli. Odvedeni su ljudi koji su bili s nama u zatvoru. lz stadiona su odvedeni: Pero Crnjak, Dragan Erkapić, Dilber, Dragan Miličević, Zoran Galić. Jednostavno, nismo znali gdje će i što će s njima. Kasnije, kad su nas počeli posjećivati predstavnici Međunarodnog crvenog križa, jedan momak Papić iz Švicarske koji je te stvari radio, puno je išao po Zenici, jedno vrijeme su govorili da su oni u “Muzičkoj školi” u Zenici, kasnije su govorili da su u jednom selu kod Travnika. Kad su muslimanske vlasti dozvolile da nas predstavnici Međunarodnog crvenog križa popišu mislili smo da je tim sve gotovo i da nam nitko ništa ne može. Međutim od ovih 26, 11 ih je popisano. Predstavnici Međunarodnog crvenog križa došli su početkom rujna 1993. Unutar logora, bili smo radnici za sve. Prvi i najteži posao bio je sanacija terena. Odlazili smo na prve linije prema Srbima. Mi smo bili udaljeni od njih od 850 do 1000 m. Jedan period namjerno smo bili izlagani vatri srpske strane. Srbi jednostavno nisu htjeli pucati. Čim bi se pojavio bilo kakav čovjek u uniformi metak samo prođe. Tim su nam davali do znanja da mogu pucati, a da neće. Što se mene tiče i ljudi koji su bili sa mnom na kopanju prema Gornjem Vakufu, po terenima Sabljara i Kubana to njihovo vatreno djelovanje je dovedeno na minimum. Jednom prilikom, dok smo bili sami na nas je djelovao bestrzajni top sa područja Kušćana. Granata je pala 7 ili 8 m od nas. Tada nas je zemlja samo malo zatrpala pored svih njihovih želja da Srbi pucaju na ustaše. Međutim, to nije bio slučaj sa momcima koji su odvođeni na linije prema Vakufu. Konkretno, odvedeno je 60 ljudi. To je bilo izjutra kad su došla dva otvorena kamiona. Ljude su

1 10


vezali žicom i kombinirkama stegli. Oni su išli preko Rostova na Palovce. Sigurno oko 50 km po užasnom putu. Vezani su bili 3 sata tako da danas većina od tih ljudi ima problema sa krvotokom, osim ljudi koji su imali sreće da im vežu žicu preko rukava. Kasnije su mi momci pričali, da je taj put od oko 50 km je trajao oko 3 sata. Vozač nije vodio brigu, vozi li drva ili ljude. Tako su ljudi klečali i cijelo vrijeme od ta tri sata morali su držati glavu okrenutu prema dolje. Tko bi dignuo glavu oni bi mu, prijetili: “Ubit ćemo te, Majku ti..!” Kad su dovedeni u taj dio grada Mahalu gdje su trebali doći dočekani su od strane žena i djece koji su pljuvali i bacali kamenje na njih. Oni su označeni kao grupa koja je počinila najviše zločina, za vrijeme sukoba u Bugojnu. Među njima je bio i Tomislav Vidović koji nije bio ni punoljetan. On je jedan od prvih koji je dobio batine. Dobio je batine od jedne postrojbe gdje je bio zapovjednik Semin iz jednog sela iz okolice Bugojna. Njegova postrojba je poznata pod imenom “zeleni zmaj”. To je postrojba koja je napravila najviše zla civilnom stanovništvu. Od njihove strane ubijen je moj djed Ilija Keškić. Među njima su ubijeni, pripadnici HVO i iz još jednog zaseoka koji su skupa ubačeni u jednu obiteljsku grobnicu. Najvjerovatnije da su ti ljudi zarobljeni, a kasnije strijeljani. Što se tiče zatvora u njemu je bilo jako puno tuča. Ljudi su tučeni svačim. Željko Spremo je dobio dosta batina u zatvoru. Tada su tukli čarapom napunjenom pijeskom. Tako da je imao unutarnje povrede. Poslije dosta propalih pokušaja, svi momci i ja znamo - da nije potpisano ono što jeste, mi bi i dan danas bili u Bugojnu u zatvoru. Mi smo im bili zalog Gornji Vakuf i Uskoplje smo mogli uzeti. Međutim, mi bi im služili kao živi štit ukoliko bi došlo do probijanja. Mi smo mogli dolje trunuti još godinu dana. Razmjena je bila 19.03.1994. predstavnici Međunarodnog crvenog križa su ugovorili razmjenu, poslije jednog dugotrajnog sastanka. Išli smo u Mostar. Čim smo prešli Trnovac, nismo imali ništa sa muslimanskom armijom. Išli smo preko slobodnog teritorija HZ H-B. Išli smo preko Tomislava i sišli u Mostar i tu smo razmijenjeni. U Livnu, 12. svibnja 1994.

LOGOR U GIMNAZIJSKOJ DVORANI U BUGOJNU

111


ISKAZ

FRANJO VEIĆ

P

redaja je izvršena u Novom naselju kod "Radničkog". Postrojili su nas i morali smo leći u dvorani. Skidali su nam prstenje, satove i neke su tada pretukli. Bili smo tu sat, sat i pol vremena. Opet su nas postrojili i sve to bez nazočnosti predstavnika Međunarodnog crvenog križa. U samom početku nisam vidio koga su tukli. Ležali su i nije se moglo vidjeti. Imali smo ruke iza vrata, a pripadnici Armije BiH od jednog do drugog i skidali satove i prstenje. Nisam vidio nikakve znakove na njihovim uniformama. Imali su neke zelene trake preko čela, a uniforme su bile šarene. To se dogodilo 25.07.1993. Kada su nas opet postrojili na plato ispred škole, krenuli smo pred gimnaziju. U putu su tukli. Bilo nas je sedamdeset. Došli smo pred gimnaziju. Uperili su reflektor u nas. Morali smo se okrenuti prema zidu u četiri reda, a oni su za to vrijeme vikali - ako budemo bježali da će nas ubiti. Maltretirali su nas govoreći svašta i da mi nemamo prava za ništa. Bilo je 19:00 sati. Bila je jedna crta udaljena 45 cm od zida do koje smo mogli sjesti ili čučnuti. Tu smo bili dvije noći i dva dana. Ujutro smo dobili neku juhu, bez žlice. Kada smo morali ići u WC morali smo pitati i bilo je pitanje hoće li te pustiti ili ne. Nismo imali nikakvu krevetninu. Odatle su nas prebacili u centar Bugojna u osnovnu školu Vojin Paleksić gdje je bila Prva bojna. Dobili smo neke deke. Na podu je bio parket, pa smo mogli spavati. Navečer su izvodili pojedine: Josipa Lovrića (star 38 godina), Antu Akrapa (star 24 ili 25 godina), Džaju vojnika Prve bojne, jednog Vladu Šoljića (mislim da ima 45 godina)... Dok su jedni branili da ih tuku, drugi su tukli. Stražari su branili. Jedan Velagić je branio njih kada su ih tukli. Drugog dana bio je drugi stražar i on isto nije dao tući u njegovoj smjeni. Tu u toj dvorani bili smo dvadeset dana, nas 70-80. Bilo nas je ukupno 294 kada smo izišli iz Bugojna, plus onih 26 koji su odvezeni u Zenicu. Neki su odvezeni polovicom rujna, a neki polovicom listopada. Odvodili su ih u više grupa po dvoje, troje. Neki su odvedeni sa stadiona, a neki iz Prusca sa rada. Išli smo na rad u Prusac, u Gornji Vakuf. Rekao sam da su tukli ljude, ali ne i kako. Tukli su ih kundacima, čizmama, šipkama i bilo čime čega bi se dočepali. Tukli su van prostorije u kojoj smo bili, a unutar škole. Čulo se sve kada su ih tukli. Za nas je bio zadužen Meho Sadiković. Često je navraćao i uvijek je govorio da nas nitko ne smije tući i maltretirati. Čim bi se dogodila tučnjava on bi odmah došao. Ispitivao je znamo li tko je tukao i što se događalo. Kako bi znali tko je kada ti nabiju vreću na glavu i ne znaš ni kud ideš, ni tko je oko tebe. Taj Meho Sadiković bio je upravitelj zatvora. Inače, zanimanje mu je bilo uvođenje grijanja. Prije je radio u firmi, a kasnije privatno. Star je 43 ili 44 godine. Pripadnik je Armije BiH. On je mene spasio od tuče, od svega. Nitko me nije dirao zahvaljujući njemu.

1 12


LOGOR STADION U BUGOJNU

Početkom rujna prebačeni smo hladnjačama, po 30-ak odjednom, na stadion. Smješteni smo ispod tribina. Bilo je više prostorija. Jedna je prostorija bila 15-18 metara kvadratnih i u njoj je bilo smješteno 150 osoba, a u drugoj je bilo manje, oko 30 do 45 zatvorenika. Tako je bilo i u drugim manjim prostorijama. Te smo prostorije malo uredili, uglavnom postavili pod i ležali smo na dekama. Hrana je bila nikakva. Imali smo leću prvo vrijeme, 6 kg kruha na nas 15-18. Nas je bilo 300. Kasnije su nam dopustili da nam rodbina donese hranu. Inače, hranu su nam dovozili traktorom, kolima s konjskom zapregom ili osobnim automobilom. Dobivali smo ručak i večeru. Ručak je bio od 13:00 do 14:00 sati, a večera od 17:30 do 18:30. Kada nam je naša rodbina počela donositi hranu, oni su i dalje dovozili hranu, ali u manjim količinama. Išli smo raditi, kopati rovove na prvim crtama u Gornjem Vakufu, na Pruscu i prema Donjem Vakufu. Saznao sam da su se borbe vodile u Gornjem Vakufu u to vrijeme ali ja nisam bio tada tamo. Na ova druga dva položaja nije bilo borbi dok smo radili. Tada je ranjen jedan Lučić. Ime mu ne znam. Dvojica su poginula od snajpera, jedan Davor Jezidžić, a drugom ne znam ime. Jedanaest ih je ranjeno. Medu ovom 26-oricom koji su odvedeni posebno, bili su neki koje sam poznavao. To su bili: Ivo Miloš, Zdravko Jurišić, Niko Zlatunić, dvojica Crnjaka, jednom je ime Pero, a drugome ne znam ime, onda Dragan Miličević, Zlatko Erkapić i Niko Džaja. Oni su bili prije s nama. Tada su izvodili i tukli trojicu iz te grupe: Dragana Erkapića - bojnika druge bojne, Niku Miloša i Niku Zlatunića. Imali su gadne ožiljke od udaraca. Kada su izveli Ivu Miloša pretukli su ga tako da mu je skočila modrica ispod oka veličine šake. U prvoj grupi odvedeni su Džaja, Mićo, Strujić. Ne znam točno kada su odvedeni. U par dana su odveli drugu grupu i tako dalje. Neke su vratili, a neki se nisu nikad vratili. Odvodili su u banku gdje su imali svoju brigadnu policiju, smještenu u podrumu. To je bila čini mi se 307. brigada Armije BiH. Zapovjednik je bio Jupi. Ja nisam išao na teren oko Bugojna. Išli su naši momci iz MUP-a i neki momci su išli skupljati leševe. U Livnu 13. svibnja 1994.

113


BUGOJNO

LOGOR SAMOSTAN ÄŒASNIH SESTARA

1 14


KLOSTER ÄŒASNIH SESTARA U BUGOJNU

115


ISKAZ

MILENKO BEHAR

S

a izbijanjem srbo-četničke agresije, na prostore općine Bugojno, bio sam djelatnik u PS Bugojno, gdje sam se uposlio prije šest godina, na poslovima suzbijanja gospodarskog kriminaliteta. Redovito sam obnašao svoju djelatnost sve do sukoba sa postrojbama A BiH, kad sam zarobljen dana 24.07.1993.godine. Mišljenja sam da je hrvatsko pučanstvo sa velikim entuzijazmom i organiziranošću ušlo u rat s srbo-četničkim agresorom, dok je muslimansko pučanstvo bilo pasivno i neorganizirano. Poslije uspješne obrane ovih prostora dolazi do velikih negativnosti medu rukovodećim ljudima, kako civilne tako i vojne vlasti općine Bugojno. Negativnosti su se očitavale u otvorenoj polarizaciji dvije grupe, koje su se formirale oko Ante Bagarića i Vlade Šoljića. Također se vršilo izvlačenje efektive i strojeva velike vrijednosti u RH. Gospodarska bogatsva općine Bugojno su iznošena u RH i inozemstvo i sumnja se da su iskorištena u privatne svrhe. Za ovu aktivnost najviše su pominjani Mihovil Strujić i Josip Jagodin. Formiranje poduzeća "Delta", koje je imalo monopol nad distribucijom nafte, cigareta i alkohola, također je nerazjašnjeni kamen razdora, kako medu rukovodećim ljudima tako i medu običnim građanstvom općine Bugojno. U sukob sa postrojbama A BiH hrvatsko pučanstvo je ušlo nespremno iz više razloga: - Pod plaštom velikog Hrvatstva i zasluga, bogaćenje pojedinaca, što je imalo za posljedicu veliki egzodus hrvatskog pučanstva u RH i inozemstvo. Otvoreni šverc raznim robama sa Muslimanima Zenice i Travnika, gdje su se isticala dva privatna poduzetnika Ivica Grgić zv. "Grga“ i Ivica Vrljić zv."Ića", a sva se trgovina odvijala dok su postrojbe HVO-a i A BiH bile u sukobima skoro na svim frontama Hercegovine i Srednje Bosne. OŠ VOJIN PALEKSIĆ 256 ZATOČENIKA

1 16


Jedan od najbitnijih razloga pada Bugojna mislima da je veoma loše vojničko znanje časničkog kadra brigade "Eugen Kvaternik". Časnici su se prihvatili ovih odgovornih dužnosti, a da za tu djelatnost nisu imali znanja kao niti podrške i ugleda medu vojacima HVO-a i hrvatskom pučanstvu Bugojna. Za ovu tvrdnju navodim slučaj iz lipnja 1993.godine, kada je na Pavić Polju pretučen zapovjednik brigade "Eugen Kvaternik", Ivica Lučić i dozapovjednik Zdravko Babić "Babac". Psihološki moment u kome se nalazilo hrvatsko pučanstvo i postrojbe HVO-a je bio na najnižoj razini pred sukob, jer se uvijek tvrdilo od odgovornih ljudi (A. Bagarić), da na prostorima opčine Bugojno neće, niti može doći do sukoba između postrojbi HVO-a i A BiH. Neposredno pred sukob demografska slika i odnos snaga je bio na strani Muslimana, tako da su vojno-mobilizirane osobe u postrojbama A BiH imale nadmoć oko 5:1 u odnosu na postrojbe HVO-a. Ovako izmijenjena struktura stanovništva opčine Bugojno je uzrokovana propustom najodgovornijih ljudi iz reda hrvatskog pučanstva, jer su dozvolili da izbjeglice iz Jajca i drugih mjesta, koje su okupirali Srbi, dođu i nasele se na područje Bugojna, dok su isti ti ljudi davali dozvole o demobilizaciji i odlasku hrvatskog pučanstva u inozemstvo. Mišljenja sam da su rukovodeći ljudi mogli ovo spriječiti, jer na zadnjim višestranačkim izborima sva vlast u Bugojnu je bila u rukama HDZ-a. Sve navedene stavke su bile bitne i u mnogome su doprinijele padu Bugojna, a kao jedan od najodgovornijih ljudi, koji su sve to prouzročili, medu Hrvatima Bugojna spominje se poznato mi je da je Anto Bagarić, radeći u MC Bugojno, svojom djelatnošću puno doprinio za naoružanje, izvlačenje medicinskog materijala, kao i organizaciji postrojbi HVO-a u općini Bugojno, neposredno pred srbo-četničku agresiju na ove prostore. Kao djelatniku PS Bugojno poznato mi je da je isti bio suradnik bivše SDB.

LOGOR HOTEL KALIN

117


Neposredno pred sukob postrojbi HVO-a i A BiH formirana je ATG, a za zapovjednika postavljen Mario Crnjac. Pripadnici ove postrojbe su bili sposobni i prekaljeni borci, koji su predvidjeli sukob sa pripadnicima A BiH, jer u to vrijeme svibanj, lipanj, dolazi do incidentnih situacija (zarobljavanja, kao i ubijanja pripadnika HVO-a), od strane postrojbi A BiH. Od incidentnih situacija mogu navesti ubojstvo dvojice pripadnika HVO-a iz Kaknja, na relaciji Rostovo-Bugojno, u travnju 1993. godine, zatim ubojstvo Mirka Kasala zv."Pajko" i Josipa Juričevića, koji su pronađeni mrtvi u Alibegovića gaju, usmrćeni hicima iz neposredne blizine u potiljak i srce. I pored ovih incidenata, rukovodstvo HVO-a je bilo popustljivo pa su postrojbe A BiH mirnim putem, prije početka sukoba zauzele neke ključne točke, kao što su Alibegovića gaj, kota sa koje se mogu kontrolirati i zapovjedništvo i postrojbe HVO-a, kao i naselja sa Hrvatskom življem, zatim zgrada bolnice u izgradnji koja dominira naseljem Gaj i hotelom "Kalin", kao i drugim značajnim objektima u gradu. Otvoreni sukobi su započeli 17.07.1993.godine. Taj dan sam kao dežurni operativac u PS, negdje oko 18:00 sati, primio informaciju da na punktu Vrbanja ima poginulih, a vozač saniteta je tražio patrolu da ga prati na mjesto događaja. Kako je PS Bugojno djelovala u istoj zgradi sa MUP-om BiH, u ovakvim situacijama išle bi mješovite patrole, pa su tako i ovaj put krenule patrole od po 4 pripadnika MUP-a HR H-B i MUP-a BiH. Sa punkta u Vrbanji već su bila dovezena tijela Miće Vučka i Miće Telente. Obojica su bila sportski obučena, jer su se vraćali sa kupanja. Mića Telenta je ubijen na licu mjesta, dok je Mića Vučak prvo uhićen, a potom ubijen ispred jedne kuće u Vrbanji, gdje je bilo još osoba uhićenih na punktu. Kao reakcija na ovaj događaj pripadnici ATG-a su na punktu Vrbanja uhitili tri pripadnika MUP-a BiH. Već je pao mrak, a nismo imali nikakvih informacija o sudbini ljudi koje smo spremili u patrolu. Osobno sam bio nazočan kada je načelnik PS Zdenko Klepić u telefonskom razgovoru sa Pavom Dragunom, apelirao na istog da se situacija stavi pod kontrolu, na što mu je odgovoreno da ne paničari. Iz ovog se može zaključiti da je Pavo Dragun imao uticaj na ATG. Oko 23:00 sata otišao sam u Gaj, a dežuru je nastavio Marko Vujović, sadašnji zapovjednik PS Bugojno u Livnu. U Gaju su bili ostali pripadnici krim-odjela, te pripadnici ATG-a MUP-a.

LOGOR U ZGRADI MUP-A

1 18


U Nedjelju 18.07.1993. godine dobili smo, induktorskom vezom, obavijest da se započelo sa blokadom grada i postavljanjem punktova. U večernjim satima u Bristovima je ubijen jedan Hrvat, poslije čega je zapovjednik Nenad Visković "Nešo" otvorio vatru po tom, naselju. U ranim jutarnjim satima otvorena je vatra po Gaju. U samom Gaju urađeno je vrlo malo u pripremi za kvalitetnu obranu. Što se tiče ljudstva, obranu je činilo oko 30 pripadnika MUP-a i oko 30 domobrana, mahom starijih ljudi. Nakon što je zapovjednik zatražio pomoć, iz hotela "Kalin" je dragovoljno došlo 6 ili 7 pripadnika VP, a također je došao i Ivan Kaškić sa par svojih momaka. Na Gaj je, iz pravca Karadža, napadao bataljun A BiH, pod zapovjedništvom Mirse Šutkoviča, sa oko 700 vojnika,a sa druge strane su bili dominantni položaji A BiH u zgradi bolnice u izgradnji. Uzimajući u obzir nadmoć A BiH u ljudstvu, gdje se omjer kretao oko 5:1, pa i više, te konfiguracije predviđene crte obrane, mislim da je plan za obranu kao i samo držanje Gaja bilo nerealno i da se trebala uspostaviti manje razvučena crta oslonjena na naselja sa hrvatskim pučanstvom. U Ponedjeljak 19.07.1993.godine u večernjim satima povlačimo se u hotel "Kalin", gdje je prešlo oko 50 vojaka tj. policajaca i oko 100 civila. U samom hotelu je bilo oko 30 pripadnika VP, iako ih je, prema nekim mojim saznanjima, trebalo biti oko 100. Prilikom povlačenja, u Gaju je ostala veća količina pješadijskog streljiva i granata za RPG. U "Kalinu" samo se držali od 19.07.1993.-24.07.1993. godine. Od zapovjednika tu su bili Stipica Zelić, zapovjednik VP, za kojeg mogu reći da je imao podršku Vojnih policajaca, te Josip Ćubela zapovjednik ATG MUP-a, a sa njima je bio i Mihovil "Mićo" Strujić. U Srijedu 21.07.1993.godine pokušali smo pomoći vojacima u zgradi "Ljubljanske banke", što nam nije uspjelo, a tom prilikom je poginuo Anto Augustinović, a teže ranjen Goran Dujmović. Veza sa zapovjedništvom je prekinuta u četvrtak, 22.07.1993.godine, ali se i do tada sumnjalo u pouzdanost veze. Bilo je razmišljanja o proboju, ali se nije znalo što učiniti sa civilima. Sagledavajući situaciju u kojoj se nalazimo, bez hrane, veze, sa vrlo malo streljiva, sa perspektivom da nam zatvore vodu i eventualno zapale hotel, donijeta je odluka od strane zapovjednika da se pregovara o predaji. Našu ponudu je odnio jedan od trojice uhićenih pripadnika A BiH. Ubrzo se pojavio Senad Dautović, koji je garantirao sigurnost ako se predamo. LOGOR ZGRADA OPĆINE

119


U subotu, 24.07.1993.godine, oko 15,00 sati izašli smo na plato ispred hotela. Nakon pretresa, svi pripadnici MUP-a, Vojne policije i muškarci civili odvedeni su u salon namještaja u Bugojnu. Ostali civili su zatočeni u sali KSC-a. Koliko mi je poznato pripadnici I bojne su bili zatočeni u podrumima i garažama u naselju ispred škole. U salonu namještaja smo proveli 10-12 dana, a zatim su svi pripadnici MUP-a prebačeni u podrum Gimnazije, a odatle 07.10.1993.godine na stadion, gdje smo zatekli i ostale zatočenike. Sabirni Centar za sve zatočenike, gdje se vršila evidencija i selekcija bio je salon namještaja. Tu smo bili izloženi strašnoj torturi i fizičkom zlostavljanju. Jednu večer su prozivali jednog po jednog pripadnika MUP-a, a kad sam došao na red svezali su mi ruke na leđa i njih šestorica su me tukli palicama. Od udaraca po nogama i koljenima nisam mogao hodati. Nisam mogao nikoga direktno poznati, ali znam da su trojica imala crvene kape na glavi. U zlostavljanju su se naročito istakli: Alija Osmić sin Feriza, pripadnik VP A BiH, rodom iz Gromila kod Bugojna, star oko 30 godina (otac mu je autolakirer), neposredno odgovoran za smrt Maria Zrne, koji je ubijen na radu u Vrbanji. O ovome mogu svjedočiti Berislav Džalto i Drago Žulj, koji su bili u grupi od 10 zatočenika, tom prilikom na radu u Vrbanji. Sačir Duraković zv."Lepuh", do rata uposlen u diskoteci u Bugojnu, star oko 25 godina, te izvjesni "Manjušak", do rata uposlen kao konobar u kafeu "Mačak", vlasništvo Damira Ivića, odgovorni su za smrt Mladena Havraneka, koji je u salonu namještaja izdahnuo na rukama Bore Divkovića, nakon što su ga pomenuta dvojica na smrt pretukla. 0 ovome može svjedočiti Boris Barnjak Bartulović, koji trenutno boravi u hotelu "Nimfa" u Živogošču. Saćir Durakovič i "Manjušak" nisu bili pripadnici VP A BiH, nego su samoinicijativno dolazili u salon namještaja kako bi zlostavljali zatočenike. Poznato mi je da su jednom prilikom, tokom batinanja slomili nogu zatočeniku Olegu Borčiću zv."0lja". Od Vojnih policajaca A BiH koji su vršili osiguranje zatvora u salonu namještaja u fizičkom zlostavljanju zatočenika isticali su se: •

Ahmo Hozič, iz Poriča, star oko 23 godine,

Bakir Morić, iz Poriča, star oko 21 godinu,

Haris Alispahić zv."Triska", iz Jaklića, star oko 21 godinu,

Selver Ivkovič zv."Peha", iz Karadta, star oko 22 godine,

Dino MekiC, iz Jaklića, star oko 23 godine, nije bio pripadnik VP A BiH, ali je dolazio zlostavljati zatočenike,

izvjesni Anes, iz Jaklića, star oko 21 godinu.

Kao zatočenici korišteni smo za obavljanje fizičkih poslova u gradu i utvrđivanje položaja A BiH u Duratbegovom docu, Pavića polju i Gornjem Vakufu. 0 događajima na radu u Pavića polju može svjedočiti Miodrag Miličević zv."Migač". U Gornjm Vakufu je oko 2 mjeseca radila grupa od 55 zatočenika, a o tome mogu svjedočiti: Tomislav Knežević zv."Taca" i Jozo Lovrić. Pojedini zatočenici su vodeni na saslušanje u prostorije "BH banke", a poznato mi je da su saslušavani: Ivica Kajić, Ivo Juričić, Ivica Bartulović zv."Ico", Ivo Visković zv."Koni". Prva dva i pol mjeseca zatočeništva radio sam na identifikaciji i ukopu pronađenih tijela poginulih Hrvata civila i pripadnika HVO-a, i civila Muslimana. Tijela poginulih pripadnika A BiH nisu pokapali zatočenici. Radeći ovaj tegobni posao stekao sam uvid u zločine počinjene nad Hrvatima u Bugojnu. Još dok su trajali sukobi, iz PS Bugojno su odvedeni: Ratko Crnjac, otac Maria Crnjca i Miro Kolovrat, a kasnije su pronađena njihova tijela. Iako su muslimanske vlasti tvrdile da su pogođeni hicima iz snajpera, mogu reći da je na njihovim tijelima bilo više rana od metaka iz automatskog oružja. Neposredno poslije sukoba ubijeni su:

1 20

Marija Čokljat, ubijena u Kandiji,

izvjesni Kirin, stariji čovjek,

Dragija Svalina, ubijena u Kandiji u svojoj kući,


majka Vlade Arambašića, vlasnika kafića "Ritmo" u Vrbanji, nađena u jarku kraj ceste.

Od zatočenih pripadnika HVO-a, iz zatvora su izvedeni, a potom ubijeni: •

Vlatko Kapetanović, tijelo pronađeno više Garačića u blizini vikendice Mihovila Strujića,

Vinko Ivković, odveden iz salona namještaja i ubijen, tijelo pronađeno u blizini Guvana više Orčevića, - Mario Subašič, odveden iz osnovne škole "Vojin Paleksić", njegovo tijelo nije pronađeno.

Koncem listopada 1993.godine pronađena su tijela sedmoro Hrvata, na lokalitetu ispod Vile, svi ubijeni iz neposredne blizine samokresom cal.9 mm para. To su; Blaž Ivić, Marijan Bekavac, Marijan Nosić, Frano Lebo, Dominko Lučić, Nikica Dusper, Jozo Markić, svi civili stariji od 55 godina, koji su se pokušali izvući iz Bugojna na teritorij pod kontrolom HVO-a, a najvjerojatnije zločin je počinila osoba koja im je bila vodič. O ovom može svjedočiti sestra Dominka Lučića, udata Šakić. U studenom ili prosincu, u Kuli, ubijena hrvatska obitelj Palinić, braća Pero i Vinko Palinić i Perina supruga Ljuba Palinić, svi stari preko 55 godina, ubijeni u svojoj kući hicima iz neposredne blizine, a zatim je bačena ručna kumulativna bomba u pokušaju da se prikriju tragovi. U svezi ovog zločina spominje se izvjesni Dželilovič, susjed obitelji Palinić, koji je sa njima bio u sukobu.

LOGOR U ZGRADI GIMNAZIJE

121


Više tijela ubijenih Hrvata, uglavnom civila, pronađeno je u rijeci Vrbas, u naselju Gračanica. To su: •

Mara Jazvić, tijelo pronadeno u Vrbasu, ispod škole u Gračanici,

Drago Klarić, pripadnik HVO Bugojno,

tijelo, najvjerojatnije Joze Bikića, starijeg čovjeka.

U Gračanici je zapovjednik postrojbi A BiH Muriz Kalajdžisalihovič, a po mom mišljenju on tj. njegovi ljudi odgovorni su za ove zločine. Na očevide je uglavnom izlazio Asim Balihodžič, krim-tehničar MUP-a BiH, koji nam je puno pomogao i uvijek se korektno ponašao prema zatočenicima. Početkom listopada 1993.godine prebačeni smo na stadion u Bugojnu, gdje smo zatekli ostale zatočenike. Na stadionu je bilo oko 300 zatočenika, smještenih ispod tribina, u jako lošim uvjetima, bez grijanja, sa samo jednim sanitarnim čvorom i to bez vode, sa izuzetno lošom ishranom, svakodnevno izloženi fizičkom zlostavljanju. U tom su se isticali čuvari, pripadnici VP A BiH: •

Mustafica Nihad zv.”Roki”, iz Donjeg Vakufa,

izvjesni Sijamija, iz Poriča,

izvjesni Đugum, koji stanuje u ulici Jove Raduljčića u Bugojnu,

izvjesni Đopa,

izvjesni Duraković.

U više navrata su dolazili i premlaćivali zatočenike pripadnici specijalne postrojbe A BiH iz Odžaka, kojom zapovijeda Semin Rustanpašić. Pojedini zatočenici imali su povlašten položaj i boravili su u zasebnoj prostoriji. To su Mario Glišić Tomislav Palinac, Ivan Faletar a nije mi poznato na čemu se zasnivao njihov povlašteni položaj. Od 26 zatočenika koji se vode kao nestali, znam da je jedan dio bio na radu u Pruscu. Svi oni odvođeni su po jedan ili dvojica, vjerojatno u prostorije “BH Banke”, a posljednji su odvedeni koncem listopada. Po mom mišljenju svi su pobijeni. U Bugojnu je provedeno etničko čišćenje Hrvata, i po mojim saznanjima ostalo ih je oko jedne tisuće. Sva katolička groblja su devastirana, križevi i nadgrobne ploče srušeni, župni uredi zapaljeni. Organizator takve politike, najveći ekstrem i ujedno predsjednik općine je Dževad Mlaćo, koji će po mom mišljenju biti kočnica sprovođenja hrvatsko - muslimanskog sporazuma. On se oslanja na sigurnosne prosudbe Kemala Džafiča, sandžaklije, rodom iz Bijelog Polja, bivšeg djelatnika KOS-a. Poslije sklapanja primirja došlo je do razmjene zatočenika i tako da sam i ja razmijenjen zajedno sa još 294 zatočenika iz Bugojna, 19.03.1994.godine. Na kraju bih želio reći da sam ovaj razgovor očekivao i smatram da ga je trebalo obaviti puno ranije, jer su već prošla tri mjeseca od kako sam pušten iz zatočeništva.

1 22


NESTALI SA STADIONA NK ISKRA U BUGOJNU

Niko Džaja, Dragan Erkapić, Miroslav Dilber-Mića Frano Jezidžić, Stipica Zelić, Mario Subašić, MihoviL Strujić, Zdravko Juričić, Jadranko Gvozden, Marko Bartulović, Zoran Galić, Branko Crnjak, Pero Crnjak, Perica Kovačević, Vicko Ivković, Nikica Miloš (Joze), Nikica Miloš (Slave), Ivo Miloš, Ante Markulj, Dragan Miličević i Niko Zlatunić.

123


LOGORI, ZATVORI, SABIRNI CENTARI NA PODRUČJU FOJNICE

1

OSNOVNA ŠKOLA “KATA GOVORUŠIĆ”

2

OSNOVNA ŠKOLA “OSTRUŽNICA”

3

FRANJEVAČKI SAMOSTAN U FOJNICI – MJESTO UBOJSTVA DVOJICE FRATARA

3

1 24


2

1

125


Fojnica

R

at u Bosni i Hercegovini donio je nemile događaje fojničkim franjevcima. Premda su se fojnički franjevci ponijeli kao iskreni bosanskohercegovački domoljubi, to nije spriječilo muslimanske ekstremiste 13. studenoga 1993. ubiti dvojicu franjevaca na svirep, surov i nedoličan način u prostorijama samostana. Ubijena su dvojica velikih bh. patriota. Ubijeni fra Leon Migić prvi je u Fojnici istaknuo zastavu BiH (zastava

1 26


s ljiljanima) i to na zidine fojničkog samostana, da se mogla vidjeti gotovo iz svake ulice i mjesta grada Fojnice. Drugi ubijeni bh. patriot, fra Nikica Miličević dva je mjeseca prije smrti govorio: „Moja domovina, domovina moga naroda s kojim sam nikao, s kojim živim, je jedino Bosna.“ i isticao „Katolička Crkva je bezpridržajno bila ‘za’ na referendumu, ‘za’ jedinstvenu BiH.“[4] Muslimanski su ekstremisti iz 302. motorizirane brigade Armije BiH iz Visokog, i ubojica i trojica pomagača.[5] Strijeljali su gvardijana fra Nikicu Milićevića i vikara fra Leona Migića koji su tada obnašali službu Uprave Samostana u Fojnici.

FRANJEVAČKI SAMOSTAN U FOJNICI – MJESTO UBOJSTVA DVOJICE FARTARA

127


ISKAZ

ZORAN MILIČEVIĆ

D

ana 31.6.1993. godine došao sam s prve crte iz Dugog brda, pošto sam se nalazio u postrojbama HVO-a i tu sam noć prenoćio u obiteljskoj kući svoga oca Nikice da bih sutradan, tj. 01.07.1993. godine otišao u sa biciklom u Fojnicu, a moju kćer Slađanu je sa osobnim vozilom prevezao Ivica Iviš zv. Širo, dok mi se žena nalazila u Domu zdravlja u Fojnici. Dana 02.07.1993. god. sam se trebao ponovno javiti u 15:00 sati da idem na crtu u Dugo brdo, međutim istog dana u jutarnjim satima negdje oko 6:00 sati počela je pucnjava. Ja sam sa svojom obitelji sišao u sklonište zgrade u kojoj stanujem, zajedno sa ostalim stanarima. U skloništu smo ostali taj dan i noć da bi mene 03.07.1993. god. odveli u školu „Kata Govorušić“. Po dolasku u školu sam zatekao Rafu Migića, Radu Vreću, Trogančić Antu i Ivicu, i Branka Đepića. U školi sam proveo 72 dana. Prvi mjesec nismo mnogo izlazili da bi nakon toga mene i još dvadesetak zatvorenika odveli na kopanje rovova u selo Pločari polje Oglavak. Tu smo kopali rovove, tranše, zemunice i kosili. Na kopanju smo proveli 20 dana. Treći dan po dolasku na kopanje mene je od granate koja je pala u blizini zakačio geler. Sa grupom sam se vratio u Fojnicu u školu i odatle smo svaki dan išli na čišćenje „Reumala“. Za vrijeme boravka posjećivali su nas „Ljekari bez granica“ i UN. Što se tiče hrane ona je bila gotovo nikakva. Nakon prve razmjene sve su nas pustili, jedan dio je otišao u razmjenu, a jedan dio je ostao da živi u Fojnici. Pošto ja nisam htio da idem u razmjenu kao i Pero Nenadić, Trogrančić Ante i Ivica, Ivo Mijatović, Slavko Babić, Drago Marjanović, Rade Vreća i Vinko Šimuni mi smo ostali da živimo u Fojnici. Za vrijeme mog boravka u Fojnici imao sam slobodu kretanja, supruga mi je radina u Domu zdravlja, dio hrane nam je obezbjeđivao Mehatmet a drugi dio Caritas. Prilikom sukoba postrojbi HVO-a i A BiH svo muslimanski stanovništvo skupa sa vojskom je napustilo područje grada Fojnice, a mi Hrvati i Srbi smo se smjestili u podrum zgrade iza robne kuće gdje nas je čuvao UN. Tu smo ostali 15-20 dana, a po povratku A BiH u grad Fojnicu mi smo otišli svojim kućama. Dok smo se nalazili u podrumu zgrade desila su se ubistva u Franjevačkom samostanu, u Ostružnici, Nadbarama i Polju Pločari. Zaboravio sam napomenuti da je peti dan našeg boravka u podrumu stigla vojska 7. muslimanske brigade. Znam da je 7. muslimanska brigada vršila ubijanja, masakriranja, paljenja i pljačke. Na sahranu ubijenih svećenika smo otišli ja, Ljubica Grgić i Štefica Šafranić pod pratnjom civilne policije. Čitavu sahranu je obezbjeđivala civilna i vojna policija. U tijeku sahrane sastao sam se sa Stipom Tukom bivšim zapovjednikom HVO-a, Alojzom Skokovićem, Vukoja Matanom, Ivom Mijatovićem, Slavkom Babićem, Miškom Majićem i u razgovoru sa njima saznao sam kako su se desila ubistva fratara. Naime prema njihovim iskazima navode da su poslije ručka krenuli da se odmore u svoje sobe a Gvardijan i Vikar su izašli da obiđu kuću. U međuvremenu su sa dvije strane izletila 6 vojnika A BiH, četvorica su potjerala Gvardijana i Vikara unutra a dvojica su ostala pred kućom da čuvaju stražu. Na polovini hodnika u samostanu gdje fratri borave jedan je od vojnika sa leđa opalio rafal Gvardijanu u visini grudi, zatim je krenuo za Vikarom koji je išao blagovaonicu. Na vratima blagovaonice ispali je jedan metak vikaru u glavu koje je ostao na mjestu mrtav. U samostanu se nalazilo 5 časnih sestara i oko 15-20 civila i sve njih su pokupili u blagovaonicu i natjerali ih da legnu na patos, u tijeku ubistva iza kuče se nalazila Snježana Bošnjak i Nina Kalamut i kada su čule pucanje u samostanu otišle su u policiju da prijave pucnjavu. Odmah nakon prijave došla je policija do samostana ali nije zatekla nijednog učesnika ubistva.

1 28


Što se tiče ostali ubistava u Ostružnici, Mate Juraka, sina mu Franje i supruge Danice ne znam kako se to desilo, samo znam da nama Hrvatima nisu dozvolili da ih sahranimo nego su poslali svoje ljude iz civilne zaštite. Za sva ostala ubistva i druga dešavanja koja su se desila na području grada Fojnice ne znam ništa jer u to vrijeme nisam imao slobodu kretanja. Napominjem da se i sada nalazim skupa sa svojom obitelji u Fojnici u svom stanu, a da povremeno odlazim u posjete svojoj rodbini u selo Gojeviće. U svezi gore navedenog nemam šta da izjavim, zapisnik prihvatam kao svoj što ga ručno potpisujem.

UBIJENI FRATRI U FOJNICI FRA NIKICA MILIČEVIĆ I FRA LEON MIGIĆ

129


8 7

LOGORI, ZATVORI, SABIRNI CENTARI NA PODRUČJU TARČINA, KISELJAKA I SARAJEVA 1

TARČIN - SILOS

2

TARČIN OSNVNA ŠKOLA

3

KRUPI

4

IGMAN

5

SARAJEVO

6

BREZA

7

BILALOVAC

8

BILALOVAC PLINARA

1 1 30


6

2

5

4 3

131


HADŽIĆI

LOGOR SILOS U TARČINU

1 32


133


ISKAZ

IVAN LUČIĆ

S

ačinjena dana 09. 12. 1993. godine u Policijskoj stanici Kiseljak, povodom obavljenog informativnog razgovora, na okolnosti ratnih događanja i počinjenih zločina od strane MOS-a na području Gojakovca, Bukovice, Zabrđa, Kreševa i Tarčina, sa Lučieć Ivanom sin Vlatka i Ane djevojačko Ljevak, rođen 17. 07. 197 god u Medvjedicama općina Hadžiči, po nacionalnosti Hrvat, završio osmogodišnju školu, pripadnik HVO-a Kiseljak, ne kažnjavan, bio stalno nastanjen u mjestu Medvjedice br. 9. Hadžića, privremeno boravi u mjestu Kiseljak kao izbjeglica. Tokom razgovora Ivan nas je upoznao da je 13. 6. 1993. godine u mjestu Bukovica zajedno sa Davorom Ilijaševićem, Jedinkom Ilijaševićem i Josipom uhićen od strane civilne muslimanske policije, te pritvoren u osnovnoj školi u Zabrđu. Izvor među muslimanskim policajcima je prepoznao Bajraktarević Amira iz Tulice star oko 25. godina. Tom prilikom isti im je rekao vi ste "popalili Tulicu a sada ćemo mi vas svu četvoricu pobiti". Kako navodi Amir Bajraktarević sa još nekoliko pripadnika muslimanske policije prebio je Ilijašević Davora, Jedinka i Josipa. Po riječima Ivana tukli su ih pesnicama, nogama i kundacima od pušaka. U zatvoru Ivan je proveo 10 dana sa oko 30 civila hrvatske nacionalnosti među kojima je bila i jedna žena iz Pirina. U zatvoru u Zabrđu Ivana i njegove kolege ispitivao je izvjesni "Dedo" (svi ga tako oslovljavaju) star između 35 i 40 godina koji im se predstavio kao zapovjednik sve muslimanske policije. Od muslimanskih policajaca čuo je da se "Dedo" zove Dragan i da je rodom iz Sarajeva. Za vrijeme isljeđivanja u Zabrđu vidio je kako muslimanski policajci tuku pesnicama, nogama, kundacima Mrnjavac Jakova i Silvestra tražeći od njih neki puškomitraljez. Iz zatvora u Zabrđu Ivan je odveden u Tarčin sa 20 mladića hrvatske nacionalnosti gdje su zatvoreni u Silos. Ivan je u Silosu boravio oko 30 dana. Dok je boravio u zatvoru u Silosu bio je prisutan kada su muslimanski policajci pretukli Ivu Ilijaševića. Od drugih zatvorenika Silosa hrvatske i srpske nacionalnosti doznao je da u Silosu najviše zatvorenike tuče izvjesni "Lendara" iz Tarčina pripadnik civilne policije a koga osobno poznaje Mrnjavac Anđelko. Za Mrnjavac Anđelka navodi da je dok je živio u Tarčinu bio u Armiji BiH i da je maltretirao Hrvate. Trenutno radi u Policijskoj stanici u Kreševu. Između ostalog Ivan navodi da je Mrnjavac Anđelko dok je bio pripadnik Armije BiH od Bilić Dragice iz Tarčina oduzeo TV i harmoniku. Sa izvorom u Silosu u zatvoru bili su uhićeni bojovnici iz HVO-a Kreševo Gracić Željko i Kujundžić Mario. Od istih je čuo da su im stalno prijetili pripadnici Armije BiH rodom iz Sandžaka da će ih poklati, te da ih je na crti u Lokvama tukao izvjesni Smajo rodom iz Pazarića pripadnik Armije BiH. Dalje, Ivan navodi da mu je Desa Lakušić po nacionalnosti Srpkinja pričala da ju je u mjestu Raštelica u 3 mjesecu 1993. godine pokušao ubiti Subašić Fikret iz Raštelice visok, smeđ, star oko 30 godina kojom prilikom joj je prijetio da će je zaklati, a zatim je uboo nožem u predjelu stomaka. Od zatvorenika koji su boravili u zatvoru u Zabrđu doznao je da ih je najviše tukao izvjesni Hakija star između 35 i 40 godina koji je navodno rodom iz Sandžaka. Izvor je zapazio da je od pomenutog Hakije supruga (crna, visoka, nosi dužu kosu, stara između 25 i 30 godina) često nosila snajper u Bukovicu. Iznosi da je Refik Tufo zapovjednik civilne muslimanske policije u Tarčinu naredio da se pritvore svi Hrvati iz Tarčina u Silos. Odmah po zatvaranju isti je iz zatvora pustio Bešlić Peru. Poznato mu je da su Bešlić Venco i Mrnjavac Drago pripadnici vojne policije Armije BiH te da su isti kod Tufe i intervenisali za Bešlić Peru. Dok se nalazio u pritvoru u Silosu vidio je

1 34


kroz prozor ćelije kako su pripadnici Armije BiH sa Igmana provukli dva VBR (sa 12-est cijevi) i dvije haubice prema Bradini. Iz zatvora Silos Ivan je prebačen u zatvor u Krupu u bivši objekat bivše JNA. Iz tog objekta Ivan i ostali zatvorenici vođeni su na kopanje rovova i tranšea na prve crte u mjestu Lokve, Na Lokvama je vidio da pripadnici Armije BiH imaju jedan “BST” i jedan tenk koji se nije mogao sam kretati već su ga vozili Fapom i bagerom a isti je često dejstvovao. Od muslimanskih bojovnika čuo je da je “Handžar divizija” kojom komanduje “Zuka” najopremljenija i naoružana sa najsavremenijim oružjem i opremom te da je ista vršila napadna dejstva pod komandom “Zuke” na Gojakovac i Pirin. Između ostalog navodi da je i Johoć Huso pljačkao hrvatske kuće i maltretirao hrvatsko pučanstvo. Za Karić Adisa iz Bukovice star oko 16 godina navodi da je također tukao i maltretirao hrvatsko pučanstvo na području Gojakovca, Bukovice i Zabrđa. Izvjesni Mulagić pričao mu je da su pripadnici MOS-a za vrijeme borbi u Gojakovcu u jednim kukuruzima ubili oko 30 bojovnika i civila HVO-a kojom prilikom su zarobili Marković Mirka zvanog “Džendo” i pretukli ga. Navodno ga je tukao i Jahić Smajo sin Ibrahima i Rabije Hasić, rođen 27. 03. 1970. godine Donje Žeželovo Kiseljak. Za Laco Ivicu zvanog “Cico” navodi da sa muslimanima švercuje cigarama, brašnom, alkoholnim pićem, šećerom i uljem. Pored navedenog za Mrnjavac Anđelka navodi da je u Tarčinu pretukao Alasksič Bosu. Poznato mu je da se švercom cigareta sa pripadnicima HVO-a na prvim crtama bave Agić Amir sa Bukve i izvjesni “Grobar” rodom iz Bukovice koji su pripadnici specijalnih muslimanskih jedinica. Na kraju razgovora upoznao nas je da je od zatvorenika iz Silosa koji su srpske nacionalnosti doznao da je u VI mjesecu 1993. godine na Blinjama - Kreševo poginulo pet bojovnika HVO-a, da su isti dovezeni u Pazarić i da su ih pomenuti srbi sahranili u mjestu Krupa, a da su među mrtvim prepoznali i Mrnjavac Mladena brata od Mrnjavac Anđelka.

HADŽIĆI SILOS

135


ISKAZ

LUCIJA LUČIĆ

S

ačinjena dana 09. 12. 1993. godine u Policijskoj stanici Kiseljak, povodom obavljenog informativnog razgovora, na okolnosti ratnih događanja i počinjenih zločina od strane MOS-a na području Gojakovca, Zabrđa, Bukovice i Tarčina, sa Lučić Lucijom kći Vinka i Ane djevojačko Ljevak, rođena 23. 03. 1975. godine Medvjedice općina Hadžići, po nacionalnosti Hrvatica, ne kažnjavana, stalno nastanjena u mjestu Medvjedice br. 9. Hadžići privremeno boravi u Kiseljaku kao izbjeglica. Tokom razgovore Lucija nas je upoznala da su njihovu obiteljsku kuću u Medvjedicama 6. 8. 1993. godine pretresali Gosto Osman iz Japalaka Hadžići i izvjesni Rizvo i njegov sin. Tom prilikom Lucijinoj obitelji oduzeli su pušku M 48. Za svo vrijeme pretresa ukućane su maltretirali, prijetili im, a Luciji i njenoj sestri su govorili da su mlade, da se sele iz Medvjedica u Tarčin jer im se svašta može desiti a mogu biti i silovane. Pomenuta trojica tražili su devizni novac i zlatninu kako od ukućana nisu dobili ništa otjerali su njihovih šest ovaca. Kako izvor navodi uvečer istog dana ponovo su došla pomenuta trojica pripadnika Armije BiH ubili jednog konja vlasništvo obitelji Lučića i povezli vrijednije stvari iz kuće. Međutim, u tome ih je spriječila muslimanska policija. Dalje Lucija nas je informirala da je u njihovu obiteljsku kuću dolazio izvjesni čovjek star oko 37. godina koji se predstavljao kao zapovjednik muslimanske policije iz Tarčina a koga su muslimanski policajci oslovljavali sa "Dedo". Tom prilikom isti je prijetio Luciji i njenoj sestri govoreći da traži neku djevojku iz Kiseljaka na razmjenu pri tome dodajući što se bude njoj desilo da će se desiti Luciji i njenoj sestri. Također, Lucija nas je upoznala da su snage MOS-a 17. 06. 1993. godine iznenada napale Bukovicu, Zabrđe, Gojakovac i i Lepenicu. Tom prilikom snage MOS-a su zapalile većinu hrvatskih i srpskih kuća i ubile oko 12 civila mahom starijih osoba hrvatske i srpske nacionalnosti na području Zabrđa, Bukovice a naročito Gojakovca. Tom prilikom zapalili su obiteljsku kuću Lučića u kojoj su se u podrumu sklonjeni nalazili Lučić Spomenko dječak star oko 12-est godina i njegov djed. Kada su pomenuta dvojica počela bježati iz zapaljenog objekta na livadi pored kuće ubili su ih obojicu muslimanski snajperisti. Isto tako Lucija navodi da ju je muslimanska policija u Zabrđu uhitila 13. 06. 1993. godine zajedno sa sestrom Ivankom i majkom Anom i pritvorila u muslimanski zatvor u Zabrđu gdje su se nalazile do 05. 08. 1993. godine. Za vrijeme boravka u zatvoru stalno ih je maltretirao izvjesni Hakija iz Sandžaka koji je na uniformi imao oznake MOS-a star oko 30 godina, nosio bradu i šešir, kojom prilikom im je prijetio da će ih sve tri pobiti psujuci im ustašku majku i drugo. Po navodima Lucije ista je od Subašić Midhata čula da je Gosto Osman pripadnik muslimanske policije u Tarčinu silovao jednu Srpkinju. Dok se nalazila u zatvoru u Zabrđu preko puta kuće Šegrt Stjepana bila je locirana muslimanska vojska iz Sandžaka. Izvor se sjeća da ih je uvijek bilo oko 40 a muslimanski policajci su joj govorili da su isti elitna jedinica i da vrše odnosno, da su vršili napadna dejstva na lokalitetima ŽeŽelovo, Čamište i Blinje - Kreševo. Ista navodi da Babić Stanko po nacionalnosti Hrvat radi u Regionalnoj muslimanskoj policiji. Za Medić Iliju zvanog „Kika“ iz Medvjedica navodi da je lojalan muslimanskim vlastima da ga nitko ne dira a da njegov sin Pero bavi se švercom u korist muslimanske strane kupujući sve vrste robe i to na teritoriju koji kontroliše HVO.

1 36


Za vrijeme napadaja na Kreševo Izet Sajnica rodom iz Mokrina jedan od komandanata u Armiji BiH na području Zabrđa i Bukovice hvalio se kako je MOS u šestom mjesecu 1993. godine na Blinjama - Kreševo ubio oko 60. hrvatskih bojovnika, a na selu Žeželovu oko 20. Za Edina Čolu sin Ibre rodom iz Mokrina navodi da joj se hvalio kada su zauzeli Pirin da je on i drugi pripadnici MOS-a isti opljačkali a zatim zapalili. Edin Čolo je star oko 20 godina. Isto tako navodi da je izvjesni „Maca“ visok, plav, star oko 34. godine, nosi naočale, radi kao civilni policajac u muslimanskoj policiji u zatvoru u Zabrđu u 7. mjesecu 1993. godine tukao pesnicama i nogama Slavu Lučića i Želju Gracića uhićene bojovnike HVO-a. Dok su „Maca“ i izvjesni Samir iz Hadžića star oko 15-est godina u obiteljskoj kući Marijana Ilijaševića istog tukli također pesnicama i nogama.

137


ISKAZ

RADMILA LUČIĆ

S

ačinjena dana 7.12.1993. god. u Policijskoj stanici Kiseljak povod objavljenog informativnog razgovora sa: Radmilom Lučić rođ. Milić, rođena 19.06.1966 godine u Valjevu, nacionalnost Srpkinja, po zanimanju domaćica, udata, ne kažnjavana, stalno naseljena u Hadžićima Ul. Bb, privremeno borai u Nehovcu bb Kiseljak.

Tokom razgovora Radmila nas je upoznala da su 13.6.1993 god. u obiteljsku kuću njenog muža Pere Lučića došla trojica do zuba naoružanih pripadnika Armije BiH i to: Rizvo Ahmet, Gosto Osman, Bužo Osman. Odmah po ulasku u kuću počeli su prijetiti i maltretirati Radmilu i ukućane. Tom prilikom kod Radmile su se interesirali za njenog muža Peru. Kad je rekla da se nalazi u Kiseljaku jedan od pomenute trojice rekao je: Što će dolje. Nazivajući ga četnikom, a pomenuti Bužo Osman udario je više puta otvorenom pesnicom u predjelu lica. Nakon dužeg maltretiranja Radmile i ukućana pomenuta trojica odveli su Radmilu i ukućane u Mokrine i stavili ih u kućni pritvor. Dalje, izvor je naveo da su Rizvo Ahmet, Gosto Osman i Bužo Osman prilikom gore navedene posjete obitelji Lučić ubili jednog njihovog konja i otjerali 6 njihovih ovaca. Za vrijeme boravka u Mokrinama Radmilu je isljeđivao pripadnik muslimanske policije Šehić Nihad (prije rata je bio aktivni milicioner u PS Hadžići). Šehić se interesirao što je išla u Hadžiće, tko joj je dao potvrde za putovanje i tko iste izdaje u Kiseljaku. Nakon 15 dana boravka u Mokrinama Radmila je odvedena u Tarčin i zatvorena u Silos, gdje su je maltretirali, tukli i htjeli silovati pripadnici „ Rekićeve jedinice“. Izvjesni Juka u više navrata ulazio u njenu ćeliju, izvodio je vani iza Silosa, tukao, prijetio joj da će je silovati, kao i to da će joj odrezati uši i nos. Isto tako za vrijeme muslimanske agresije na Zabrđe, Gojakovac i Lepenicu pored pripadnika „Handžar divizije„ napadna dejstva izvodili su i muslimani mještani iz sela Zabrđe, Bukovica, Žeželovo, a njima je komandovao Sajnica Izet iz Mokrina. Po navodima Radmile Sajnica Izet sa svojim ljudima palio je hrvatske kuće na lokalitetu Zabrđa i Gojkovaca, izgonio Hrvate iz istih da bih ih kasnije pripadnici „Handžar divizije“ ubijali. Kako Radmila navodi tom prilikom poginulo je oko 10 Hrvata i Srba mahom civila, a među njima i dječak od 12 god. Lučić Spomenko. Po kazivanju Radmile cjelokupnim ovim muslimanskim napadom komandovala je izvjesna osoba po nadimku „Dedo“, dok je „Handžar divizijom“ komandovao izvjesni „Džeki“ albanac, visok, plav, mršav, duge kose, navodno bio na ratištu u Hrvatskoj, a „Rekićevom jedinicom“ komandovali su izvjesni „Dedić“ i „Ramadani“. Sve ovo Radmila je saznala u od Bajnića Izeta koji je to pričao u kući Ilijašević Ivanke u Mokrinama neposredno poslije akcije, a u prisustvu Radmile, Lučić Lucije i Ivanke Lučić. Pri tome dodajući da su zarobili tom prilikom i priveli Džendo Mirka kojeg je isljeđivao pomenuti Ramadani. Za Ramadanija navodi da je star oko 25 god. srednjeg rasta i da je navodno apsolvent na Filozofskom fakultetu odsjek književnost. Po riječima Radmile u napadau na Gojkovac i Zabrđe kao pripadnici tzv. „Rekićeve jedinice“ uče-

1 38


svovali su: Sadiković Samir iz Kasetića ( prije izbijanja sukoba Armije BiH i HVO-a boravio u Duhrima – Kiseljak kao izbjeglica ), Čordalija Zijad rodom iz Hadžića, nosi naočale, zatim dvojica Buža poznati po nadimcima „Gangi“ i „Prco“ rodom iz Osenika – Hadžići, stari između 25 i 30 godina. Pomenuta dvojica Buža su braća, „Gangi“ je crn, širok, prave kose, a „Prco“ crn, mal, širok, kovrđave kose. Isto tako u napadu na Zabrđe i Gojkovac učestvovale su izvjesne osobe poznate samo po nadimcima: „Tiki“, „Zike“, „Arkan“ i „Miki“ ( identifikovan kao Mirhet Bužo ). Svi su rodom iz Osenika Hadžići. Po kazivanju Radmile „Tiki“ je star oko 27 god., visok, crn, „Zike“ je star oko 26 god., mal, mršav, smeđ, a „Arkan“ je star oko 26 god., visok, mršav, ima dugu crnu kosu.

TUNEL KOJI SU KOPALI LOGORAŠI SILOSA U HADŽIĆIMA

139


LOGORI, ZATVORI, SABIRNI CENTARI NA PODRUČJU KAKNJA

1 40

1

STRUJNI POGON

2

SPORTSKA DVORANA

3

MOTEL “SRETNO”

4

RUDARSKO METALURŠKA UPRAVA

5

VOJNI ZATVOR


5 3

4

1

2


KAKANJ

V

elikosrpska agresija na Bosnu i Hercegovinu na prostoru općine Kakanj uzrokovala je organizirani otpor stanovništva. Odmah je osnovan HVO, kojemu je cilj okupiti što više ljudi za oružan otpor agresoru. Bošnjaci su u početku bili neodlučni, pojedinci su bili uz HVO, ali se organizira i postrojba Armije BiH. Političkom akcijom neutralizirano je srpsko pučanstvo, koje ne stupa u oružani sukob na području općine Kakanj i koje je uspješno razoružano. Bošnjačke vlasti u Kaknju različito pritišću Hrvate, kidaju i pale hrvatske nacionalne simbole, tradicionalnu hrvatsku trobojnicu i tradicionalni hrvatski grb. S verbalnih pritisaka i ponižavanja, prelazi se na postavljanje barikada, razoružavanje i uhićenje pojedinih pripadnika i dužnosnika HVO-a, a onda slijede prva ubojstva.

TE KAKANJ, ĆATIĆI 300 ZATOČENIH

1 42


Sredinom travnja 1993. godine bošnjački ekstremisti su demolirali zgradu zapovjedništva kakanjskog HVO-a i ubili jednog vojnika HVO-a, a 17. travnja ubili zapovjednika kakanjskog HOS-a Ivu Vuletića.[1] U razdoblju od 20. travnja 1992. do 18. svibnja 1993. godine, dok još nema otvorenog sukoba HVO-a i Armije BiH na području kakanjske općine, razne bošnjačke formacije ubile su osam Hrvata. Pripadnici 7. bošnjačke brigade Armije BiH, 18. svibnja 1993. godine pokušavaju izazvati oružani sukob pa bez razloga i povoda uhićuju 16 civila Hrvata i Srba. Njih su zatočili u motelu "Sretno", i tu su ih zlostavljali. U ranim jutarnjim satima 8. lipnja 1993. godine uslijedila je otvorena agresija Armije BiH na Hrvatima nastanjena sela u kakanjskoj općini. U tim napadima sudjeluju postrojbe Armije BiH iz Kaknja, Zenice, Visokog i Breze. Napadnuto je i hrvatsko selo Lučići s očitom nakanom da se presiječe komunikacija između Kraljeve Sutjeske i Vareša. Tada je ubijeno dvoje Hrvata, a više ih je ranjeno. Postrojbe Armije BiH "čiste" od Hrvata hrvatska sela Lozančići, Žugoj, Brnj, Gornji Banjevac i Crnač. Protjerani su starci, žene i djeca, a većina muškaraca je uhićena i zatočena u improvizirane logore u staroj direkciji rudnika u motelu "Sretno" i na drugim mjestima, gdje su bili ponižavani i maltretirani. Žestoko su napadnuta hrvatska sela Slapnica i Slana Gora u kojima je ubijeno devet civila i ratnih zarobljenika, vojnika HVO-a. Vojnici Armije BiH koristili su se jednim dijelom hrvatskog pučanstva kao živim štitom. Iz spomenutih sela hrvatsko pučanstvo je moralo bježati. Zatim su napadnuta druga sela i mjesta s hrvatskim stanovništvom Teševo, Seoce, Veliki Trnovci, Dujmovići, Bjelavići, Lipnica, Nažbilj i Kraljeva Sutjeska. Oko 15 tisuća Hrvata krenulo je u zbjeg prema Varešu. U tim napadnutim selima malo tko od Hrvata je ostao, iz straha pred mučenjem i smrću. Sva sela su opljačkana, odneseno je sve što se moglo odnijeti, a oko 80 % stambenih i gospodarskih hrvatskih objekata je spaljeno. Rijeka izbjeglih kakanjskih Hrvata slijegala se prema Varešu kao svome utočištu.

KAKANJ

143


ISKAZ

ANKICA JURIĆ

Z

ovem se Ankica Jurić, rođena 1946. godine u Busovači, živjela sam u selu Kovači, općina Kakanj. Udala sam se u Kovače i živjela sam među Muslimanima. Pošto sam imala tri sina, mislim živjeti nam je bilo fino kao susjedima, a prije možda i par godina oni su nama vikali da smo mi ustaše. Pošto su nam bile njiva do njive naše je govedo ušlo u njihovu njivu i baš nam je jedan čovjek stari govorio da smo ustaše, mi nismo obraćali pažnju na to, nismo znali šta nam misle. Sve je to išlo tokom svojim, moj je Juro dole sa njima radio, pazili smo se, uvijek smo im vjerovali. Sin mi se oženio Stojan moj, prvi dolazili što se kaže na slatko, kako se kod njih kaže na kavu, na svadbu. Ljubomir mi se oženio i sve. Poslije opet sve je to bilo i prošlo, mislim što su nam dolazili i sve. Pred sami rat su došli mi u kuću jedan Falija mu ime i on je isto sa mojim Ljubomirom cijeli dan sjedio dolje u podrumu, ja sam sve što se kaže kao pravom gostu, ali on je sve moju djecu kušao na neki način, a oni to nisu shvaćali, oni su mislili da je on njima prijatelj, kao što smo mi njima, ali eto opet. Došlo je vrijeme kad smo pošli, toliko nam zlo učinili nisam se nikad nadala. Moj muž je izašao onu večer kad smo htjeli poći, nije sam sebi vjerovao da će to biti, od svojih komšija moj Ljubomir isto. Vikala sam prva ja majka: Sine ne možemo mi ovako, moramo oružje imati. On kaže: Mama ne bi pucao na Faruka, uvijek je vikao, prije bi sebe ubio mama, na sebe bi pucao prije, nego na Faruka. Što mu je susjed i sa njim je išao u školu, uvijek je mislio, a eto šta nam uradiše i dan danas nam prijete kad odem u Kakanj tamo. Prije sukoba smo bili dobri, a poslije meni je muž otišao na posao četvrtkom, kad se vratio navečer je zapucalo. ??????

1 44


ISKAZ

ILIJA JOZANOVIĆ

J

a sam Ilija Jozanović, sin Ante i Ane rođ. Stipić, rođen 21.07. 1965.godine u Kaknju sa stalnim boravkom u selu Crnač, općina Kakanj. Završio sam srednju školu u Kaknju, zanimanje bravar. Od siječnja 87.g. do rujna 1991.g. radim u beogradskom preduzeću u Pulskom "Ugljaniku". Zbog ratnih događaja u R Hrvatskoj, preduzeće se raspada i ja se vraćam u Kakanj. U proljeće 1992.godine početkom srpske agresije na BiH, osniva se HVO Kakanj, stupam u postrojbe brigade Koštromanjić. U to vrijeme odlazimo na ratište u neke susjedne općine kako bi smo pomogli pri obrani od srpske agresije. Zbog muslimansko-hrvatskih sukoba u nekim općinama 1993.godine bilo je vrlo napeto i u Kaknju. U mome selu koje je imalo približan isti broj muslimanskog i hrvatskog stanovništva, kuće nisu bile izmiješane, već su Muslimani imali svoje, a Hrvati svoje zaseoke, to se također osjećalo ali nije bilo nikakvih incidenata, oko mog sela bila su opet većinska muslimanska sela. Mi Hrvati smo imali u selu oko 15-tak pušaka, nismo imali radio vezu tako da nismo znali šta se događa. Kad se po okolnim brežuljcima poslije podne 08.06.1993.g. počeli skupljati muslimanski vojnici i pozivali nas na predaju riječima: Ustaše predajte se! Povici: Alah uegber! Nismo se htjeli predati s obzirom da nismo znali šta se dešava, na brzinu smo organizirali nekakvu obranu. Onda su počeli pucati s namjerom da uđu u naš dio sela, na što smo mi odgovorili. Pucalo se do večeri, noć je bila mirna. Ujutro su nas ponovo napali, vidjeli smo da ih ima sve više i da se ne možemo obraniti. Bojali smo se pokolja i na njihove ponovne zahtjeve da se predamo, rekli smo da se želimo predati. Ja i Mijo Kristić otišli smo na razgovore, tu su nas odmah razoružali. Pregovarali smo sa Mujom Cizmićem, on je rekao da on odgovoran za ovo naše područje, da on zapovijeda vojskom, tražio da se predamo njima, jer ako to ne učinimo, doći će muđžahedini, zaklati će nas sve, navodno su već krenuli iz Zenice. Mi smo pristali da predamo oružje, a, oni su nas zauzvrat trebali sa pustiti prema Kraljevoj Sutjesci, gdje je bila većina Hrvatskog naroda. Međutim, dok smo mi predali-oružje počela je pljačka naših kuća, a dvije su odmah zapaljene Ante Kalučića i Željka Jozanića, bilo je tu mnogo muslimanskih vojnika koje nisam nikad prije vidio što znači da su svi sa strane i da je sve bilo planirano. Žene, djecu i one koji nisu imali oružja su natjerali da se vrate kućama. Došao je kombi i odvezao Antu Matanovića, kojeg je već tu tukao Hasan Brkić, zatim Miju Krištu, Zdenka Jozanovića, Nedeljka Markovića, Matu, Tomislava, Željka, Dražana, Jozu, Šimu i Ivicu Kalkića. Mene su strpali u vozilo Golf i odvezli me izvan sela. Tamo su me, njih trojicu ne poznajem i znam da su imali oznake policije Armije BiH, strašno pretukli nogama, rukama, puškama, tražeći da im kažem gdje smo sakrili još oružja. Sve to posmatrao je moj susjed Maid Kahfedžić, koji im je donosio vodu da piju. Nisam imao šta reći, kad smo sve predali, odveli su me u Kakanj u staru direkciju rudnika gdje su napravili zatvor. Zatvor se sastojao od dvije prostorije, bile su pune. Tu sam vidio i ove dečke iz svog sela, jako pretučene Antu i Zlatka Lozančića, Ivicu i Olivera Jelačića, Sinišu Anića, Josipa Ćurića, Zorana Hrguta te mnoge druge. Bilo nas je oko 150-tak te dvije prostorije. Bio je tu i Jozo Kaljić koji je uhićen u gradu dan prije početka sukoba. Čuo sam da oni pričaju da su ih tukli upravnik zatvora Jasmin Šeagić i njegov zamjenik po nadimku Role. Sutradan je u prostoriju u kojoj sam bio i ja ušao Šeagić sa još dvojicom. Jedan je Hasan Brkić i drugog ne poznajem, imao je plavu kovrdžavu kosu, visok oko 175 cm. Pozvali su me da dođem do njih, kad sam došao Hasan Brkić me udario laktom u nos i krv je potekla. Izveli su me u drugu prostoriju praznu samo sa stolicom i na stolu neko meso. Rekli su mi da sjednem da jedem, rekao sam da ne mogu jesti, uzeli su meso i trpali mi u usta. Gutao sam zajedno sa krvi iz nosa, onda su me počeli tući rukama i drvenim palicama. Tukli su me Brkić i taj što sam rekao da ga ne

145


poznajem, Šeagić je samo posmatrao, tukli su me po glavi, rukama, nogama, leđima, a onda su me oborili na pod i tukli nogama. Od jednog udarca nogom u leđa, osjetio sam strašnu bol, čuo sam da je nešto puklo, izgubio sam zrak, svijest mi se pomutila, čuo sam kad upravnik Šeagić rekao: dosta je! Onda su me onako slomljenog odvukli među ostale. Vidio sam da su svi prestrašeni jer su čuli čak do tu udarce i jauke moje i čekali kad će red doći na njih. Trpio sam strašne bolove najviše u predjelu lijevog bubrega. Poslije godinu dana na rendgenskom pregledu ustanovljen je prelom 12-og rebra. Imao sam krvne podlive po cijelom tijelu, oči od udaraca potpuno zatvorene, što mogu potvrditi svi koji su bili tu sa mnom, i usta su mi bila natečena, tako da danima nisam mogao ništa da jedem, od čega sam jako oslabio. Poslije toga me više nisu tukli. Bilo je tu u zatvoru i stariji ljudi, maloljetnika, visokoobrazovanih Hrvata koji nisu imali veze sa vojskom ali bili su krivi samo zato što su Hrvati. Jednog dana došla je policija MOS-a i u zloglasnu Muzičku školu odveli su: Ivu Komižu, Stjepana Mihalja, Ivicu Tvrtkovića i još neke. I nama ostalim Šeagić je prijetio Muzičkom školom te da ćemo ići kao živi zid za njihove vojnike. U međuvremenu cijelu općinu je osvojila muslimanska vojska, većina Hrvata izbjegla je u Vareš. Počeli su puštati iz zatvora, pustili su i mene. Došao sam kući, narod je bio prestrašen, stalno su dolazili vojnici i pljačkali. Mi muški nismo smjeli spavati u kući već po obližnjim šumarcima. Bojali smo se pljačkaša i policije da nas ne mobilišu, a mi nismo htjeli u muslimansku vojsku. Gledao sam hrvatska sela bez Hrvata i kuće koje nestaju u plamenu, shvatio sam da smo bez ikakve zaštite i odlučio sam se nekako prebaciti do Vareša, što sam i uspio kao većina Hrvata iz sela. U napadu muslimanske vojske na selo Kopjare, čisto hrvatsko selo ponovo sam zarobljen 26.08.1993. g. Sam postupak muslimanskih vojnika koji su me zarobili i pored toga što su me pretukli što je bilo onih što su htjeli da me kolju, nije bio toliko težak kao kad su me odveli ponovo u Kakanj u isti zatvor. Odmah je došao upravnik Šeagić, strašno me pretukao da sam zažalio što sam živ. Psovao je i rekao da će me tući svakih pola sata, te noći me tukao tri puta. Poslije tri, četiri dana oko 22:00 sata čuo sam neke ljude da pričaju, otključavajući ćeliju, ušla su trojica Jasmin Šeagić, ovu dvojicu nisam prepoznao jer u ćeliji nije bilo svjetla. Odmah su me počeli tući, upravnik Šeagić mi je sjeo na prsa i vrhom noža koji je imao u ruci povlačio mi po licu prijeteći da će mi izvaditi oči. Koliko sam shvatio tukli su me jer su imali ranjenih negdje na ratištu. Ova dvojica su otišla, a Šeagić me izveo u svoju kancelariju, dao mi nekoliko listova papira i rekao da to sve moram ispisati ukoliko ne ispišem da će me on opet tući. Istukao me jer nisam imao šta toliko da pišem. Sutra dan su tu doveli još trojicu Hrvata Iliju i Matu Jurića i Marka Čekića. Bili su jako pretučeni, a tu su ih opet tukli Šeagić i Hasan Brkić. Sutra dan je došao Zijo Čizmić pištoljem prijeteći da će nas ubiti svu četvoricu ako ne kažemo ko je u selu prvi od preostalih Hrvata imao pušku jer je navodno njegov rođak Brnjo ranjen iz vatrenog oružja i da molim Boga da on preživi jer ako on umre umrijet ćemo i mi. Ispostavilo se da je taj njegov rođak sa još jednim napao Iliju Grgića, želeći ga opljačkati, a ovaj se branio i ranio ga sjekirom, a on njega iz puške. Zijo Čizmić se najviše obraćao meni jer smo se poznavali, on je iz moga sela. Rekao je da će otići mojoj kući i da će je zapaliti, pa da će mi ubiti roditelje, nisam se bojao zato jer su mi roditelji bili u Varešu. Također je prijetio kako će oni sravniti Borovnicu i Vareš, jer on je bio neki zapovjednik dopisništva Armije. Ova trojica što su bila sa mnom pušteni su za 7 dana. Opet sam ostao sam u ćeliji. Jedno jutro došao je Meho Sarajlić, pretukao me i tjerao me da klanjam, govorio sam da ne znam, rekao je da će doći uvečer i da dotle naučim. Mislio sam da neće doći ali došao je i pitao jesam li naučio klanjati,rekao sam da me nema ko naučiti. Oko vrata je imao zlatni ogrlicu sa privjeskom na kom je bio izrađena džamija. Tjerao me da to ljubim i da vičem: Alah uegber! Dolazio je nekoliko dana i uvijek me tukao. Bio sam jako slab i znam da je pred vratima postavljena naredba da je zabranjeno tući zatočenike. Čak su pred vratima postavili stražara ali Sarajlić je opet došao. Drvena vrata na ćeliji su uvijek bila otvorena, a druga sa rešetkama zaključana. Pozvao me da dođem do vrata, došao sam a on je provukao ruku kroz rešetke i uhvatio me za kosu i udarao glavom od rešetke, bio sam sav krvav. Onda je izvukao nož i rekao da svučem hlače prijeteći da će mi odsjeći testise jer je neki njegov rođak, po nadimku Musa, tih dana ha crti ranjen u testise. Branio sam se i odmakao dalje od vrata objašnjavajuči mu da ja sa tim nemam nikakve veze, jer vidio da ja ležim tu u zatvoru, na šta je on odgovorio da zna, ali za mene ste svi isti, ponovo me pozivajući da dođem do vrata jer ako ne dođem da će donijeti ključeve i ući u ćeliju. Vratio je nož u korice i ja sam opet došao do vrata, rekao mi je da provučem glavu kroz rešetke a onda me jednom rukom uhvatio za kosu a drugom udarao po

1 46


glavi. Oči su mi bile potpuno zatvorene od oteklina, iz nosa i usta tekla je krv, rešetke i prag na vratima bili su krvavi. Tada je došao Role i odveo ga odatle. Poslije je na smjenu došao Šeagić i vidio me kakav sam bio, pitao je ko me tukao, ko ga je pustio da uđe. Stražar na vratima je rekao da ga je pustio Role, zamjenik Šeagića. Onda su doveli još trojicu Hrvata, Mirka Stojkića, Šimu i Franju Kristić, bili su već premlaćeni, najviše Šimo žalio se na bol u leđima, poslije je rendgenski ustanovljeno da je prelom rebara. Upravnik Šeagić ga je opet tukao tu noć. Kad su otišli iz ćelije razgovarali smo pitali su dali često tuku i tako. Od tada nas više nisu tukli jer trebao je doći Međunarodni crveni križ, pa da se malo oporavimo da kažu da oni ne tuku zatvorenike. 28.09., ujutro Šeagić me prebacio u prostoriju gdje su bili zatvoreni njihovi vojnici, unutra su bili kreveti i peć. Pokazivao je djelatnicima MCK da tu spavam, kako, se mogu grijati i tako. Oni su razgovarali sa mnom, pitali su da li tu ima još zatvorenika, jer su vidjeli trojicu vani da nešto rade, a pored njih je stražar sa puškom. Njih su odveli odatle da ih sklone jer MCK nije znao za njih trojicu, ja sam rekao ko su i da su tu zatočeni zajedno sa mnom. U tom trenutku u tu prostoriju je ušao Šeagić i na insistiranje djelatnika CK da iziđe, jer po pravilima MCK mogu nasamo razgovarati o svačemu, on je odbio. Tako da sam u njegovom prisustvu morao govoriti da me ne tuku. Kad me djelatnik CK upitao: Odakle krv na vašem džemperu? Odgovorio je Šeagić da je to od posjekotine od brijanja. Mislim da su oni shvatili da u njegovom prisustvu ne smijem pričati i da to krv nije mogla biti od brijanja, dosta su tog i zapisali. 02.10. sva četvorica prebačeni smo u zatvor u KP Domu u Zenici. Nekoliko dana bili smo sami u jednoj prostoriji, a onda su nas prebacili u veću u kojoj je bilo još Kakanjaca, Ivica Tvrtković, Andrija Markić, Šimo Bošo, Božo Marković i drugi. Hrana je bila užasna, kriška kruha i malo riže i tako stalno kad smo išli na ručak, u WC, u šetnju, ruke su morale biti, na leđima, glava pognuta. Vodili su nas da radimo u krugu KP Doma. Kopali smo neke zemunice, cijepali drva, radili u nekim starim zgradama, najgore je bilo kad su nas izvodili da radimo izvan kruga u gradu. Vukli smo neka teška kola natovarena brašnom, vojnom opremom i drugim stvarima. Vozili smo skoro svaki dan upregnuti kola kao konji, napola bosi i goli. Bilo je dosta naroda u gradu, ismijavali su nas, vikali stražarima: Pobijte ustaše! Stražari koji bi nas pratili sjeli bi na kola i gonili nas kao konje. Bili smo strašno poniženi, to mi je padalo teže nego udarci, vukao sam kola, dolazilo mi je da plačem od srama i poniženja, hladnoće i izgladnjelosti. Tu u KP Domu, koliko se sjećam bilo je 6 stražara. Najgori su bili Muriz, ne znam mu prezime, i još dvojica. Većina nas iz tog zatvora razmijenjena je krajem 11 mjeseca, bilo je tu najviše travničana. Ostali su dolje u zatvoru: Šimo Bošo, Franjo Kristić, Jerko Stojić, Božo Marković, Zlatan Urban i još nekoliko kojima nisam znao imena. Kad sam se našao sa Urbanom, Stojićem, Markovićem i Kristićem u 03.94. godine kada su oni razmijenjeni nisam ih mogao poznati koliko se bili slabi. Pričali su mi kako je bilo teško kad smo mi otišli jer su ih stražari stalno tukli, stavljali su ih u samice, kako su se smrzavali, većina ih je zbog iznemoglost odmah završila u bolnici.

147


ISKAZ

ŠIMO KRSTIĆ

Z

arobljen sam 17.09.1993. oko 9:00. Moj brat, ja i još neki prijatelji pošli smo iz Kaknja u Vareš. Jedan čovjek koji im je pomogao rekao nam je: "Dolje su ostali neki ljudi, pokvaren im je auto." Rekao je da ne zna je li ih nije vojska zarobila. Rekao je: "Pomozite im..."

Pošli smo da im pomognemo da se prebace. To je na putu od Kraljeve Sutjeske prema Varešu. Tako smo išli oko 5 minuta pješke. Malo niže bio je jedan zavoj, odjednom netko je iza tog zavoja rekao: "Stoj!" Kad sam pogledao vidio sam da je vojska. Tu smo bili: Jerko Stojčić, Frano Kristić (moj brat) i ja. Kad smo im prišli moj brat je rekao: "Zdravo!" Ovaj je rekao: "Zdravo! Hajde stanite uz obalu!" Zaustavila nas je 305. Brdska brigada. Bila su tu četvorica koja su nas dočekala, a gore na nekoj ruševini su bila još trojica. Pogledao sam niz cestu da vidim ima li još itko, ako ne bude da bježim. Međutim i dolje su bila još dvojica. Jedan od njih je govorio: "Pustit ćemo ih!" Ovaj drugi je rekao: "Hajde, vi morate dolje ići zbog nekakvih izjava." Htjeli su napraviti "diverziju". Oni su nas zarobili i držali. Kasnije je naišao jedan dečko koji je išao po svjedodžbu. Kako je mislio da je naša vojska rekao je: "Hvaljen Isus!" Ovi su se samo pogledali. Kasnije su

1 48


nam rekli: ''Ruke u vis i u kolonu po jedan!" Mi smo išli jedan po jedan: Ja sam išao prvi, Jerko drugi, a moj brat treći. Kako sam ja bio najveći i išao sam prvi, moj brat je nekad spuštao ruke. Tada bi mu ovaj stražar rekao: "Kristiću, diži ruke ili ću ti ih ja osjeći!" Dva ili tri puta su mu htjeli ruke odsjeći. Kad su nas doveli na Bobovac, pretresli su nas. Meni je rekao: "Ulaziš prvi na ispitivanje!" To je bio nekakav smještaj za lovačka društva. Bila je soba i ostava za piće. Kad su me ubacili u tu prostoriju bio je mrak i odmah su me počeli tući. Kako sam se htio okrenuti ovaj je rekao: "Ne okreći se!" Nisam se okretao, samo sam vidio jednu stolicu u kutu. Ovaj je rekao: "Sjedi!" Kad sam sjeo, jedan od njih je rekao, drugom: "Donesi mi klješta, kombinirke." Ovaj je upitao: "Šta će ti?" -"Da mu odsječem jedan prst." Nisam smio reagirati jer bi dobio još više batina. Kad je onaj donio, ovaj mi je rekao: "Skini čarape!" Skinuo sam. Jedan od njih je rekao: "Nemoj ga!" Nastavili su me tući i pitati: "Tko je napravio diverziju?" Znao sam ali im nisam htio reći. Udarali su me i vijdeli su da od toga nema nikakve koristi i da im neću ništa reći. Nakon toga su me izveli van kod ovih i tukli. Kasnije su odveli Jerka Stojčića. Jerka su tukli oko dva sata. Mene i brata su natjerali da čistimo nekakvu rižu. Tu su nas htjeli opet tući. Došao je jedan taxista iz Kaknja. Poznavali smo ga jer nas je par puta odvezao u Ratanj. On je vozio žuti mercedes. Došao je do mog brata i rekao: "Poznajemo li se mi?" Malo su se gledali, tada je moj brat rekao: "Eto, mi se poznajemo!" Tada je ovaj rekao mom bratu: "Hajde ti sa mnom." Tada je moj brat pokazao rukom na mene i rekao: ''Ovo mi je brat." Rekao je: "Idete sa mnom." Tamo smo radili, a on nas je čuvao. Kasnije je rekao: "Vi pobjegnite, a ja ću zapucati u vis i reći da ste pobjegli. Ubit ćemo ovog što je ostao." Medutim, mi nismo htjeli. Tako da smo ostali tu raditi. Radili smo cijeli dan, a oni su pekli janje na ražnju. Oko 15:00 došao je plavi kadet Armije BiH. Jedan nas je pozvao i rekao: "Momci dodite! Ulazite, idete u Kakanj!" LOGOR SPORTSKA DVORANA U KAKNJU

149


U meduvremenu je Jerko pisao izjavu. Prije nego je Jerko napisao izjavu ovaj ga je pitao: "Da li ima "četnika" u Varešu?" Jerko je napisao da ima oko 4000 ''četnika''. Kako ga je ovaj pitao: "Šta ti ovo piše?" Jerko je rekao: "4000 četnika." Na to je ovaj rekao: "Hajde ulazite!" Ušli smo u auto. Vozač i jedan stražar su sjedili naprijed. Ovaj stražar je okrenuo pušku prema nama. Došli smo u Kakanj. Jedan Abez koji je držao kafić u Kaknju naišao je golfom pored kadeta i stao. Pošto je mene poznavao pitao je: ''Gdje ćeš ti Kristiću?" Rekao sam: "Ne znam, izgleda da ću u zatvor." Nakon toga Abaz je samo produžio. Odatle smo otišli u zatvor. Kad smo došli u zatvor našli smo Iliju Jozanovića. Ilija je drugi put zarobljen, a bio je blijed od udaraca. Rešetke su bile krvave, a pored njega je bio komad nekakve pite što mu je donijela obitelj. Nakon toga je došao upravitelj zatvora Jasko Šeherič. Jasko je imao oko 100 kg, možda i više. Čim je došao rekao je: "Šta je majku vam ustašku!?" Spavali smo na paletama. Prvi sam ja ležao, do mene Jerko Stojčić pa Ilija Jozanović, a moj brat u kutu. Kako je on prilazio meni, vidio sam da će me udariti. Htio me udariti nogom, izmakao sam se ali me udario u uho, odmah mi je potekla krv. Tada sam se malo sagnuo, a on me udario petom u leda. Mislio sam da mi je slomio kralježnicu. Kasnije je i njih malo izudarao. Odatle nas je izveo u kancelariju. Tamo nam je donio litru i po rakije, nekakav narezak i rekao: "Jedite! Majku vam ustašku!" Tada je rekao Jerku: "Evo ti pištolj i ubij me!" Tad je Jerko rekao: "Ne mogu ja tebe Jasko ubiti, ubij ti mene." Tada je rekao meni: ''Evo tebi ustaša! Vidim ja da me ti možeš ubiti." Kad mi je dao pištolj rekao sam: "Ne mogu ni ja. Nisam nikog ubio." Tad je on rekao: "Šta ne možeš!? Jebo ti Bog majku ustašku! Sad ću ti ubiti brata." To sve je prošlo i rekao nam je: "Idite spavati." Nakon toga dva dana nas nisu dirali. Treći dan pozvali su mog brata da dade izjavu. Davali su izjavu kod jednog iz Kaknja koji je prije bio sudija, a sad je načelnik Armije BiH. Kasnije je Jerko dao izjavu, a ja sam dao samo pola izjave. Jedan dan nije bilo struje, drugi dan... Pitao sam: "Šta je?" Rekli su mi: "Kad dadneš izjavu, idete kući." Tu u zatvoru smo bili nas četvorica. Taj zatvor se nalazi u "MSO-u"- rudnik. Tu je prije bila autobuska stanica. Dao sam im izjavu. Moj tetak Ivan je dolazio u posjetu, i pokušavao je na razne načine da me izvuče. Medutim, oni nisu dali. U toj prostoriji nije bilo zraka, deke su smrdile, svjetla nismo imali,... Vidjeli smo naše aute. Oni su s njih skidali dijelove. Jednog utorka, 23.09.1993. došao je jedan zvani "Zeleni" i rekao: ''Šta je ustaše? Majku vam jebem! Tko je ubio mog tetkića u Ričici, bacio ga u bazen? Ilija, ako znaš odmah te ujutro Zeleni pušta." Rekao nam je: "Ubio sam 4 mudžahedina, dok sam pekao rakiju prevrnuli su mi kazan (orij.)..." Tako je nama pričao da smo se mi zaprepastili. -"Ako ne kažete, zapamtit ćete tko je Zeleni!" Mi smo govorili da ne znamo. Na to je on rekao: "Kako ne znate, morate vi znati!" Taj Zeleni je bio običan vojnik, pijanica. Njega je znao Ilija. Taj Zeleni je iz Kaknja. Kasnije je rekao: "Sjedite!" Mi smo sjeli, a on nam je dao nekakve rakije. Rekao nam je: "Pijte ustaše. Vidite da i mi balije nismo onakvi kako vi mislite." Kasnije je otišao. Kasnije je došao jedan i tražio od zamjenika upravitelja kjučeve. Zamjenik upravitelja je bio neki Krole, a on je bio teži od upravitelja. Taj stražar je rekao: ''Daj mi ključeve da ih malo izudaram, pa ću im dati dva kruha." On je njemu dao kjučeve. Sreća naša je bila jer je bilo dosta ključeva. Kako je bio mrak i nije bilo struje nikako nije mogao naći pravi ključ. Pozvao je mene i rekao: ovamo!" Počeo sam se ustajati, a ovaj jedan se nakašljao. Tada je ovaj rekao: "Ti sjedi! Ovaj što se nakašljao neka dođe." Kad je otišao tamo udario mu je dva, tri šamara. Udarao ga je o rešetke, tako da mu je potekla krv iz nosa. Nakon dužeg boravka tu, tražio sam da idem na rad. Mislio sam da će nama biti bolje jer je bilo ljepše vrijeme. Kad smo izišli raditi, mislio sam da mogu raditi. Kako smo izišli naglo na sunce, uhvatio sam se za ogradu od pruge jer mi se počelo vrtiti. Nišao je načelnik: "Šta je to Kristiću?" Rekao sam: "Vjerojatno kako nisam izlazio na sunce..." Tad mi je rekao: ''Treba li ti hitna?" Rekao sam: "Ne treba!" Jedan dan smo kopali prugu, čistili pragove, čupali travu... Tako smo radili 5 ili 6 dana. Sve je bilo u redu jer nas nisu tukli.

1 50


Jedan dan je moj brat rekao da ne može jer je bolestan. Nas trojica smo izišli, a bratu je došao jedan mladi liječnik i dao mu infuziju. Tako smo radili, a u međuvremenu se tu preseljavala vojna policija. Jedan vlasnik kafića dolazio je do nas i davao nam cigarete. Stalno je govorio: "Nemojte njih dirati, nisu oni krivi." lsti taj dan došao je jedan kadet. Tada me jedan pozvao i rekao: "Kristiću dodi ovamo!" Kad sam došao rekao sam: "Izvolite!" Nikako im se drugačije nismo smjeli obraćati. Rekao mi je: "Pozovi onu dvojicu i idete." Pitao sam: "Gdje ćemo?" Rekao je: "Idete u razmjenu." Sjeli smo u auto, tada mi je rekao: "Idi zovi brata da pokupi stvari." On je pokupio stvari i kad smo pošli pitao sam ovog straješinu: ''Gdje ćemo?" Rekao mi je: "Idete u Zenicu." Noć prije dolazila nam je posjeta oko 8:00. Došla nam je tetka Luca Paušević i jedna žena. Donijela nam je sira, paradajiza, nekog mesa, oraha krušaka... Upravitelj je doveo svoju ženu, djecu i oni su jeli s nama. Kad smo došli na punkt, ovi su pitali gdje ćemo. Tada su ovi što su nas vozili rekli da idemo za Zenicu. Kad smo došli u Zenicu tamo je bio 3. korpus. Komandant je bio Ramiz. Ulazili smo kroz kapiju (orij.). Ta njihova komanda je u krugu KP doma. Kad sam bio u Varešu u izbjeglicama, jedan momak iz Armije BiH pričao je kako je u: ‘’muzičkoj školi”, u KP domu,... Sve to sam slušao jer je pričao pored mene. Kad smo došli u štab Armije 3. korpusa prišao mi je. Rekao je: “Zdravo momak! Poznajemo li se?” Rekao sam: “Kako ne poznajemo!” Rekao mi je: “Mislim i ja da smo se upoznali u Varešu. Doći ćeš kasnije kod mene, pa ćemo malo popričati.” On je vjerojatno za novce vozio neke Srbe iz Zenice za Vareš. Tada nisu nikog tukli samo su nas ispitivali. Kasnije su odredili rekli: “Idete u KP dom, nećete u muzičku.” Došli smo u KP dom. Jedan nas je pitao imamo li cigareta. Moj brat je imao i još jedan. Oni su rekli da imaju i dali su tom vojniku. Tu nas je čekao jedan starješina i rekao: “Zdravo momci! Jesta vi za KP dom?” Rekli smo: ‘’Jesmo!” Uveli su nas kroz jednu ogromnu kapiju, prošli smo pored jedne ljevaonice i došli do upravitelja Hasana Alića. Rekli su mi: “Kristić, ulazi!” Kad sam ušao rekli su mi: ‘’Šta imaš izvadi!” Kod sebe sam imao: novčanik, gospin kipić i jednu burmu. Pitao sam da uzmem kipić, tada mi je rekao da ostane da mi nitko ništa neće uzeti. Pošto nas je ispitao rekao je: “Sad je ovo vaša nova kuća. Tu možete ostati pet dana, pet godina ili odmah izići.” Nas četvoricu su odveli u jednu sobu. Kad smo došli tamo našli smo još Plaškog i Ivicu Čuića. Vodio nas je jedan stražar. Kad smo došli njih dvojica su stajali mirno. Tada nam je stražar rekao: “Vidite! Kad ja ulazim, ovako i vi morate ustati!” Izabrali smo “starješinu” sobe. Svako jutro se morala srediti soba i stati mirno kad dođe taj stražar. S druge strane su bili ovi iz Kaknja: Franc Župančić, Šimo Komšo, Marki Čandžija... Kad smo došli iz Kaknja, ispitivali su nas jedna ženska i muškarac. Njih dvoje su ispitivali i određivali gdje će ko. Taj vojnik nije imao nikakvih činova, samo je sjedio u uniformi, a vidali smo ga i kasnije. Stražar koji nas je vodio rekao je da ne idemo u “muzičku školu”. Odmah su tom stražaru rekli da idemo u KP dom. Pošto su nas smjestili u sobu, išli smo u šetnju. Kad smo došli tu, čekali smo 15 dana da dođu predstavnici Međunarodnog crvenog križa da nas ispitaju i tek tada su nas spojili s našima. Nakon tih 15 dana došli su predstavnici MCK i ispitali nas. Kasnije nas je pozvao upravitelj i pitao: ‘’Jeste li zdravi? Vidim da ste tučeni.” Rekao sam: ‘’Jesmo zdravi!” Tada je rekao: “Imam jedan specijalan posao za vas četvoricu.” Sutradan su nas izveli da idemo raditi. Išli smo vaditi krumpir, popravljati nekakve štale... Kasnije su bile nekakve jasle u policiji i to je trebalo stući. Kad smo mi počeli to tući. Ta cigla je bila tako tvrda da smo slomili sve željezne klinove. Mislili smo da više nećemo ništa raditi. Međutim, morali smo voziti konjska kola. Npr. Dvojica su držali za rudu, a ostali su gurali sa strane. S nama je išao “starješina”, nosio je pušku i išao s nama kroz grad. Vozili smo u magacin VP. Kad bi dovezli tamo istovarili bi tu tonu i po brašna. Tako smo nosili dvije tri ture. Dok smo prolazili kroz grad ovi su nam dobacivali: ‘’Ustaše! Pustite da ih zakoljemo! 27.11.1993. bila je neka razmjena. Tada je upravitelj došao i rekao: “Koga prozovem,

151


neka se spremi i neka ide.” Prozvao je njih 27. Rekao je: “Vi iziđite, a vi ostali sredite spavaone i ostajete.” Ostalo je nas 14. Tada je upravitelj nama rekao: “Nemojte praviti probleme i vi ćete izići za 5 dana.” Od tada je prošlo više dana, ali nije bilo nikakve razmjene. Nakon toga upravitelj nas je ponovo prozvao i rekao: “Sad možete biti dan, pet dana, mjesec, pet godina i ne znam kad ćete izići.” Od tada je bila takva disciplina da nisi smio ništa reći. Kako smo tada radili... Bili smo toliko iscrpljeni, a Jerko Stojčić je pao. Kad smo radili na ekonomiji, ukrali smo stočnog brašna. Mene je na kapiji uhvatio stražar. Medutim, nije mi ništa napravio samo je rekao: ‘’Nemojte više!” Sutradan smo brat i ja otišli raditi u pekaru, a oni su ostali na ekonomiji. Oni su ponijeli to brašno i uhvatili su ih. “Starješina” ih je odveo do upravitelja i upravitelj ih je izudarao. Takvo udaranje se ponavljalo. Na badnju noć za Božić, nisu znali šta će izmisliti pa su rekli: “Tko je od Šime Komše ukrao komadić mesa?” Tu je bio jedan starješina košarkaš i rekao je: “Oni nisu jer su sa mnom radili.” Kasnije su odredili: Franju, Jerku, Zdravka i mene. Odveli su nas pred samice. Jerka su uvela četvorica i počeli ga udarati. Nakon njega uveli su mog brata. Namjerno su me ostavili ispred samice. Ja sam stajao pred samicom. Kad sam čuo kako ga udaraju, suze su mi same tekle niz lice. Jedan “starješina” me upitao: “Šta ti je? Što plačeš?” Taj starješina je bio jedan od najboljih. Rekao sam: “Nije ovo fora, ja ne mogu izdržati.” Tada je jedan Skopljak rekao: ‘’Kristiću dodi gore!” Kad sam došao gore vidio sam ga kako se igra palicom koju je držao u ruci. Rekao je: “Dobar si momak bio, nisi zaslužio da dobiješ batine. Ako mi ne kažeš tko je to uradio slomit ću te!” Rekao sam: “Možete me ubiti, ali ne mogu reći ni na koga.” Jedan Zdravko iz Konjica koji je imao oko 17 godina (bio je ranjen) bio je u zatvoru kod Konjica. On je tu došao prije nas na oko par dana. Kasnije su njega uveli. Ovaj mu je opalio jedan šamar i upitao: “Tko je ukrao meso?” Ovaj je rekao: “Jerko!” Taj Jerko zaista nije kriv. Tu su Jerka pretukli. Kasnije je došao jedan Smiljan koji je izbjegao kod Hrvata u Zenici. Kasnije se sa ženom vratio. Njega su drugi put priveli u zatvor. Kad je došao bio je drogiran, a imao je kod sebe 6 kutija cigareta. On je dijelio te cigarete po zatvoru. Kad je nestalo cigareta, na kraju je ispalo da je nestala kutija cigareta. To je čuo upravitelj i postrojio mene, brata mi, Jerku i još jednog. Mene je izvukao i rekao: ‘’Ti ne pušiš, ti nisi. Mogao si bratu uzeti.” Tada su zatvorili mog brata u samicu. Tamo su ga udarali, dok nije priznao nisu ga pustili. Nakon dva dana njega je prozvao jedan “starješina” Muriz Kandžić i sam ga izudarao. U tom razdoblju moj brat je htio izvršiti samoubojstvo. On se svezao za vodokotlić i htio se objesiti. Ja sam to skužio i otišao sam za njim u WC. To je čuo upravitelj i rekao mu: “Znao sam da nisi ti, doznao sam da je netko drugi.” Tu je izudarao mog brata, a mene pozdravio. Tada sam mu rekao: “Znaš šta? lzudarao si mog brata, a za mene je to kao da si i mene izudarao.” Tada se on izvinjavao. Rekao sam: “Nije izvini, nije ti nitko naredio, a ti si ga izudarao! Sad možeš raditi šta te volja.” Jedan dan smo otišli raditi u ljevaonicu voziti neko smeće. Jerko je rekao: “Ja ne mogu to raditi!” Ovi su mu rekli: “Dobro! Ne moraš ići na rad.” Tada je on legao i nije se više mogao ustati sa kreveta. Noge su mu se počele gnojiti od batina. Civili iz Kaknja su nam davali kruha koiiko su imali. Dok su oni bili bilo nam je dobro. Kad smo radili u policiji, jedan Goran Strmić (prijatelj od mog brata) nam je davao krumpira. Tako je bilo dok smo radili u policiji. Kad smo prestali raditi u policiji, situacija se promijenila. Vodili su nas u ljevaonicu na rad, cijepali smo drva. Jedne noći prozvali su nas četvoricu i rekli: “Idete u Gračanicu!” Dali su nam jednog konja koji je imao oko 50 kg. Više smo mi vukli nego on, dali su nam ga samo da kao imamo konja. Tamo smo nasjekli 3 metra drva i dovezli ih pred KP dom. Kad smo došli u KP dom to smo istovarili i iscijepali. Sutradan su izabrali 16 ljudi da idu u policiju. Upravitelj je meni rekao: “A ti Kristiću, ideš s nama cijepati drva.” Bio je jedan Munga i Smaić, išli smo kroz grad i gonili ona kolica, samo nije bilo konja. Jedan Marko iz Travnika je vukao sa mnom kolica. Prvo smo došli do Mungeta, odatle smo otišli do Smaića. Gore nam je njegova majka dala nekakve salate i kruha da jedemo. Nacijepali smo dva i po metra drva, složili i dovukli do Zenice. Dvojica starješina su išla s nama da ne bi pobjegli. Došli smo do njegove kuće, rekao je: “Pola istovarite ovom starješini, a pola ćemo meni.” Uz tu uzbrdicu smo jedva nas četvorica to izvukli. Kako nismo mogli pomogli su i oni. Kasnije su nam rekli: “Idemo kod njega.” Dolje smo ga sačekali. Tada je ovaj Munge rekao:

1 52


“Idem ja reći da nešto pripremi za jesti.” On je otišao prije nas, a mi smo išli s ovim drugim. Kako smo išli kroz čaršiju (orij.), bilo je puno ljudi. Kad smo došli, unijeli smo mu u garažu. Munga nam je donio hranu i rekao: “Pojedite ovo. Tada je Smaić rekao: “Nemoj ga, mogu oni ići u razmjenu, upravitelj je nešto govorio.” Kad smo se vratili nije bilo ništa. Išli smo svaki dan, ja sam dijelio ručak. Kad bi završio sa podjelom, opet do oko 19:00. Opet ujutro oko 8:00 išli smo istovarati pjesak. Oko 10:00 izvodili bi opet ove mlađe na rad. Nije bilo toga što nismo radili. 08.03.1994. rekli su nam: “Obrij te se!” Rekli su nam: ‘’Nema ništa od toga idete radit.” Taj dan smo išli na rad. Sutradan su nam rekli: ‘’Idete na ekonomiju.” Moj brat i još trojica su išli nositi smeće iz ljevaonice. Oko 14:00 došao je plavac “starješina” i rekao: “Zove upravitelj da dođu oko 14:00.” (Svećenik nam je donosio po jedan kruh i narezak. To nas je spašavalo.) Kad smo došli tamo upravitelj je pokazao prstom i rekao: “Ti, idete u razmjenu.” Ovih 5 koji se nisu obukli, oni su ostali. Otišli smo po dokumente. Kasnije je došao jedan vojnik i ženska. Znali smo da su oni komisija za razmjenu. Rekli su nam: “Idete u razmjenu.” Pitali smo: ‘’Gdje?” Rekli su nam: “U Žepče!” U KP domu su bili i njihovi zatvorenici koji su pobjegli s linije, a bilo ih je oko 100. Kad smo mi pošli, oni su zavikali: “Alah uegber!” Upravitelj nam je rekao: “Nemojte galamiti!” Kasnije je dreknuo na njih. U razmjenu je išlo nas 15 i dvojica iz “vojno istražnog” zatvora. Jedan od te dvojice je bio iz Bugojna. Odatle smo pošli prema Žepču. Kad smo došli do željezare u Zenici ušao je jedan novinar iz radio-Sarajeva. Sjeo je pored Jerka i počeo ga ispitivati. Tada mu je Jerko rekao: “Samo ti mogu reći da sam imao 90 kg, a sad imam 60 kg. Nemamo šta pričati!” Pošao je do mene, ali sam mu i ja rekao: “Nemamo šta pričati!” Došli smo u Žepče na zajednički punkt Armije BiH, HVO-a i UNPROFOR-a. Mi smo prije došli nego naši. Kad smo došli, spiskovi su razmijenjeni. Pustili su nas i mi smo išli prema našima, a njihovi prema njihovima. Njihovi su nosili hranu sa sobom. Kad smo došli do naših, dali su nam cigareta i te cigarete smo opet njima dali. Poslije te cigarete, pozdravili smo se. Ovaj jedan Cike udario je Jerka Stojčića. Tada mu je Jerko rekao: “Znaš šta? Mali je svijet, mi ćemo se naći!” Razljutio sam se kad sam vidio kako su njihovi zatvorenici debeli. Počeo sam psovati i galamiti. Htio sam se odmah s njima pobiti. Naši kad su izišli bili su tako mršavi... Stražari koji su bili u Zenici su sljedeći: Skopljak, Muriz Kandžić, Beganović, Smaić, Kuštro, fudbaler, košarkaš. Upravitelj je bio Hasan Alić. U Čapljini, 6. svibnja 1994.

153


ISKAZ

STJEPAN MIJAĆ

D

o 12.06.1993. radio sam kao tehnički direktor rudnika Kakanj. Te subote u dogovoru sa generalnim direktorom i ostalim kolegama, trebali smo doći na posao. Petak na subotu spavao sam kod jednog kolege jer smo imali dojava noću da će sve nas Hrvate pohapsiti. Tu noć kad sam prenoćio, subotom ujutro sa kćerkom sam se vraćao kući. Grad je bio poprilično mrtav. Došao sam u zgradu i vidio da već jedan vojnik Armije BiH stanuje tu. Prošao sam gore i ušao u svoj stan. U međuvremenu me pozvao generalni direktor i rekao da se javim kao za komandanta 309. Brdske brigade Hadžića. Pitao sam: "U vezi s čim?" Rekao je da su otišli ovi iz komercijalne službe Mladen Gušac i vratio se odozgo, a da su pozvani kolega Tvrtković i Pavlović Pero - Coci. Rekao sam mu da ne bih išao na taj razgovor. Tada mi je rekao da odem gore i ništa ne poduzimam da se stvar ne komplicira. Nisam ga shvatio šta to ja ne trebam poduzimati. Moja supruga i sin rođ. 1984. godine nalazili su se u mjestu Crkvenjak kod Haljinića. Tu je od mog šurjaka kuća. Imali smo vrt, oni su otišli gore prije 7 ili 8 dana da obrade tu zemlju. Kćerka i ja smo im se trebali pridružiti krajem vikenda. Tog četvrtka kćerka mi je trebala ići na vjeronauk zbog prve pričesti. Spremio sam se da odem na taj razgovor. Kćerku sam poslao kod svojih susjeda. Otišao sam gore u staru direkciju rudnika. Gore sam u jednoj prostoriji našao kolegu Tvrtkovića i kolegu Pavlovića. Sa njima u društvu je sjedio Nihad Begić koji je bio predsjednik SDA za Kakanj. Oni su mi rekli da su razgovor već obavili i da je taj komadant negdje otišao. Rekli su da su oni jednostavno ostavljeni da čekaju. Taj predsjednik nam je govorio da nema više Bosne. U međuvremenu su se pojavili ljudi iz susjedne kancelarije. Tu su bili: Ferim Trako rođak mu Muhamed Trako i još neki koje sam poznavao. Stubištem su došli Jasmin Šehagić i Hamid Avdispahić. Jasmin se predstavio kao upravitelj zatvora i rekao nam da smo mi tog trenutka uhapšeni. Moj susjed je prošao pored mene i ironično dobacio: "Šehagiću, da!" Smjestili su nas u prostorije u prizemlju, u dvorane radničkih savjeta. Tu je bilo pritvorenih ljudi, momaka. Uglavnom, svi pritvoreni su bili u civilnom odjelu. Prostorije su bile male, a veliki broj je bio unutra. Dvojica kolega i ja smo proveli tu četiri dana. Hranili smo se u dvorani radničkog savjeta. Sami sebi smo prali posuđe. U drugoj prostoriji su bili još neki zatvoreni. U tim prostorijama je bilo jako malo prostora. Prilikom posjeta Međunarodnog crvenog križa koji je bio najavljen, iz susjedne prostorije su prebacili u druge kancelarije. Oni su napravili taj spisak, ali vidio sam u KP domu da je procedura upisivanja drugačija nego je tada. To je bio samo običan spisak. Posjeta tog Međunarodnog crvenog križa je bila uz prisustvo upravitelja zatvora. Ljudi su bili uplašeni. Uglavnom dolazile su informacije kako gori ovo ili ono selo, kako je HVO zatrovao vodu kod Kraljeve Sutjeske. Medutim, svi momci koji su bili tu zatočeni zahtjevali su da piju vodu. Tada su oni govorili: “HVO je zatrovao vodu!” Tada su ovi momci rekli: “Kad je HVO zatrovao vodu, dajte da je mi pijemo.” Svi smo pili tu vodu i nitko se nije otrovao. To je bio samo jedan od propagandnih elemenata. Čuli smo detonacije ispred tih prostorija, pucalo se na hrvatska sela u dolini Trstionice, prolazili su tenkovi, pozdravljalo se vjerskim pozdravima... U međuvremenu 16.06.1993 pozvali su mene i kolege: Tvrtkovića, Pavlovića i Šimu Komšu. Rekli su da se javimo kod upravitelja, jer su došli neki ljudi koji su pročitali naša imena i prezimena i

1 54


LOGOR MOTEL SRETNO U KAKNJU

rekli da idemo dalje. Pri dolasku u taj zatvor nitko nam nije dao nikakve papire, niti rekao zašto smo tu. Tako isto nam nisu rekli ni kad smo odlazili odatle. Ti ljudi koji su došli po nas nisu rekli gdje ni zašto idemo. Utrpali su nas u neki kombi, prolazili smo kroz grad. Kasnije su nam rekli da sagnemo glave i da ne gledamo na stranu. Kako smo malo pogledali gdje idemo vidjeli smo da smo došli pred motel koji se zove “Sretno”. Tu su nam dobacivali, psovali... Kasnije su ubacili neke iza nas, odatle smo nastavili dalje, a da nismo znali gdje idemo. Morali smo držati glave sagnute. Nakon pola sata putovanja, došli smo pred neku prostoriju. Neki od nas su primijetili da se radi o Zenici. Išli smo uz neke stepenice, a tamo nas je dočekao jedan s palicom i udarao kako je koji od nas prolazio. Prošli smo dolje u neki podrum. U tom podrumu smo našli još Hrvata i par Srba. Tu su bili: Duško - direktor SDK, Zeka, Cvijić (radio kao inspektor u SDK) i Ranko Popović. Smjestili su nas, a nitko nam nije ništa govorio zašto smo tu. Shvatili smo da smo zatvorenici jer smo bili iza rešetkastih vrata. Ta vrata su oni zaključali i rekli da će biti ispitivanje. Ispitivanja su počela sutradan. Pozvali su mene. Odveli su me u neku prostoriju gdje su bila dvojica ljudi. Jedan od njih je imao bradu, a drugi je bio proćelav. Sjeo sam ne neku stolicu. Uglavnom tu je dolazilo još ljudi jer sam čuo da se vrata otvaraju. Tu me dopratio upravitelj zatvora Kemal Džerahović. Nisam znao koliko je policajaca ulazilo u tu prostoriju. Osjećao sam samo da se netko nalazi iza mojih leda. Pri samom ulazu u tu prostoriju bio je taj za kojeg su govorili: da je kao: neki isljednik. Rekli su da sam ja najveći terorista, da me treba odmah likvidirati, da će me isjeći na komade. Pitao me za djecu... Za sva ta pitanja o ratu, nisam imao predodžbu koliko je šta bilo srušeno i sl. Moja kretanja za vrijeme sukoba su bila onemogućena.

155


Mnoga pitanja su bila: “Hoćete Herceg-Bosnu? Hoćete Hrvatski jezik?”... Na ta pitanja se nije mogao dati odgovor. Dok su to govorili udarali su sa svih strana: po leđima, rukama, glavi... Dok sam bio tučen nisam ni mogao čuti neka njihova pitanja. Bio sam srušen na pod i gažen. Znam samo da me netko podigao, a netko je rekao: “Vodi ga u izolaciju!” Ta prostorija je bila mračna. Oni su me samo gurnuli tamo. Pao sam na pod, a kad sam padao vidio sam negdje nakakvu bocu. Kako sam skoro pao u nesvijest, došao sam do te boce i vidio da je voda unutra. Popio sam malo iz te boce i došao sebi. Nisam znao gdje sam, a posebno zašto sam tu. Pošto su ta vrata bila polustaklena, mogla su se vidjeti druga vrata na kojima je pisalo “Džamahirija” i neka uspravna slova. Tu su se obavljali vjerski obredi pet puta dnevno. Dnevna svjetlost tu nije dopirala. Ponekad bi čuo kako netko od mojih kolega čisti tepih koji je bio na stubištu. Znam da je jedan moj kolega Pavlović provirio kroz ključanicu i rekao: “lzdrži još malo!” Tako su oni saznali da sam ja još tu i da sam živ. Prilikom tog prvog saslušavanja isljednik mi je rekao da je to samo prvi dio i da me čeka i drugi dio. Nisam ni znao šta me sve čeka i šta će se dogoditi. Znam samo da je bio prisutan strašan strah. Ostao sam sam, nisam znao zašto i zbog čega sam tu. Znam da nije bilo nikakvog razloga da prođem jedan takav tretman. Kasnije su me pozvali ponovo na taj razgovor. Ponovo su bila ista ona dvojica ljudi. Bilo je premlaćivanje, udaranje, gaženje... Prijetili su da će me isjeckati na komade, da sam ja terorista i sl. Kad su me izudarali ponovo su me vratili u tu samicu. Vidio sam da su tu prije boravili neki ljudi. Od nekog su čak ostale i fotografije. U tom periodu upravitelj je bio jedan Kemo, a spominjali su nekog Husu. Tu su bili i neki momci iz Gornjeg Vakufa. Jedan je bio mlađi i imao je bradu. Često je pitao za mog sina i govorio je da će mi sina uhapsiti u Mrkonjić Gradu. Upravitelj te policijske postaje bio je Jusuf Karulić. Nekada bi mi u tu samicu donosili nešto hrane, a nekad bi je vratili nazad. Uglavnom su bile prijetnje. Nakon 5 ili 6 dana vraćen sam među ostale. U međuvremenu neki su već pušteni kućama. Pušten je moj kolega Pavlović i još neki momci. Nas 12 koji smo ostali tu bili smo oko 75, odnosno 80 dana. Tu su bila trojica iz Zenice i devetorica iz Kaknja. Od nas 9 bio je jedan srbin Ranko Popović. Od ovih iz Zenice bili su: Trogrlić, Mrkonić i jedan novinar koji je roden u Kaknju. Od ovih iz Kaknja bili TvrtkOvić direktor sektora za razvoj u rudniku, Hanci - direktor Kakanjskih novina, Šimo - urednik u “Hrvatskim korjenima”, Ilija Čičak - šef općih poslova i ostali momci. Uvijek smo razmišljali po kojem sistemu su nas tu doveli. Dok smo bili tu bili smo izloženi raznim fizičkim i psihičkim torturama. Često bi netko ulazio i udarao te ili bi nekog izvodili... Četiri ili pet dana ljudi se nisu mogli kretati, imali smo ograničene količine vode. Imali smo nešto hrane, a često puta bi se ta hrana uskraćivana. Cesto smo čuli gore graju djece. Vjerojatno je ta hrana nama uskraćivana, a davana je toj djeci. Kasnije su nam omogućavali posjetu. Ta posjeta je uglavnom bila da nam donesu nešto hrane i odjeće, a nekad bi nekog na minutu i mogli vidjeti. Uvijek je bio netko od stražara, tako da se ništa konkretno moglo pitati. Dosta vremena nisam znao šta je s mojom rodbinom. Kasnije sam čuo da su mi kćerku izbacili iz stana iako je bila maloljetna, a da su se oni uselili. Kad se moja žena vratila, za njihovu sigurnost su zahtijevali da se moraju povući prema Varešu. Kad se moja žena vratila u Kakanj u naš stan već je bio useljen novi stanar. Nakon dva mjeseca taj Muhamed Trako je iselio iz našeg stana, a njega su zatvorili. Uglavnom, sva hrana i odjeća je popljačkana. Moja žena je stalno odlazila u Crveni križ i pitala: “Zašto smo tu? Je li dignuta kakva optužnica?” Međutim, mnogi nisu htjeli da govore, a mnogi ih nisu htjeli ni primiti. Upravnici zatvora su se često mijenjali. Otišao je Kemo, a došao Ahmed Isaković. Oni su prema nama imali nakakav službeni odnos. Po pričanju nekih kolega doznao sam da su i ti upravnici tukli neke kolege.

1 56


Mnogi su govorili da su oni to učinili da bi napravili smjenu ono par Hrvata koji su bili na rukovodećim mjestima. Htjeli su apsolutnu vlast u Kaknju. Zatvor “Muzička škola” u Zenici drži 7. muslimanska brigada, odnosno policija (MOS). To je kao vjerska institucija. Redovno su se obavljale vjerske obveze. Oznake na vratima su ispisane arapskim slovima. Neke riječi su totalno izokrenuli. Nisu se javljali na telefon sa “Halo!” nego sa “Bujrum!”. Zapovjednik te policije je Jusuf Karalić. Mnogi su dolazili toj 7. brigadi u posjetu. Novac su držali u prostoriji gdje smo mi bili. Kad bi ulazili po taj novac, nama su govorili da se okrenemo. Mislim da je tu bio centar za regrutaciju ljudi. Često smo čuli razgovor o toj regrutaciji, često su krali jedni od drugih. Znali su sklanjati do naših vrata bicikle, naftu su čuvali do nas. Neki su znali dolaziti do prozora i zvati nas ustaše. Ovi odozgo (policajci) su nas zvali miševi ustaše. Nikad se nismo osjećali sigurnim. Redovno smo odlazili na rad. Čistili smo njihove prostorije, prali posude, čistili stubište. Uglavnom smo bili izloženi udarcima noge, šake, kundaka... Nikad nismo bili zaštićeni. :Treći upravitelj je bio Hodža iz Sopotice kod Kaknja. Nama su često govorili da ne držimo otvorene prozore jer bi nam se moglo nešto dogoditi. To su bili mali prozori u nivou ceste. Moglo bi nam se nešto dogoditi: mogao bi nam netko ubaciti bombu i sl. Jednom se dogodilo da su neke žene htjele ubaciti neku bocu sa kemikalijama, otrovom. Uglavnom došao je jedan policajac i rekao: “Zašto izbacujete..!” Rekli smo mu da nitko od nas nije imao kakvu bocu niti je htio šta izbaciti. Kasnije su nam rekli da je netko htio da nas Iikvidira. Zbog toga su nam govorili da zatvaramo prozore. Kad sam se vratio iz samice kolege su nam pričale da je pred njihovim očima ubijen jedan Maračić iz Kaknja. Tu nismo bili ničim zaštićeni, niti evidentirani, samo su naši znali da smo tu. Međutim, kad smo otišli u KP dom pričali su, da Crveni križ i pored dozvole 3. korpusa nije mogao ući u “Muzičku školu”. Nisam bio u drugim zatvorima, ali se pričalo da ima još zatvora kao što je “Muzička škola”. Često nam je upravitelj zatvora govorio da ne zna kako će nama biti kad se izvrši razmjena njihovih dvojice policajaca koji su bili u Busovači. Rekao nam je da ne garantira da će nam biti dobro i da nam Bog pomogne poslije toga. Za njih dvojicu razmijenjeni su: jedan Krešo i Rudo koji je ostao bez noge. Oni su dovodili tu i momke koji su trebali primiti još jednu terapiju i sl. Kad je izvršena razmjena, došla su ova dvojica policajaca. Jedan od njih nam je pričao kako je njemu bilo u Busovači. Govorio je da je maltretiran dva dana, ali da je imao dobru hranu, cigarete... Dok je on nama bio upravitelj, nama se ne bi ništa dogadalo. Skinuo je moje tenisice s nogu jer su mu odgovarale. Došao je i ovaj drugi i ispričao istu priču. Poslije te njihove dobre priče, nadali smo se da će naš status biti bolji. Međutim, sutradan su nas pozvali da idemo kao na neko ispitivanje. Potrpali su nas u kombi ispred te zgrade. Tada sam nakon 70 dana prvi put vidio svjetlost dana. Tu su bili vozač i suvozač. Potrpali su nas 12 i rekli da slegnemo glavu. Tako smo išli do Bosne, pored Bosne smo se zaustavili. Oni su počeli trgati neko bijelo platno. Povezali su nam oči. Razmišljali smo da je to opet jedna situacija u kojoj žele da nas likvidiraju. Nakon toga smo opet pošli. Kad smo se zaustavili rekli su da jedan drugog uhvatimo za remen i slijedimo. Sjećam se da smo išli uz neke stepenice, kad smo došli u neku prostoriju rekli su nam da sjednemo. Osjetili smo da je tu toplo jer je dolje bilo hladno. Tu smo bili cijeli dan, a naređeno nam je da ne skidamo poveze. Nakon nekog vremena krišom smo vidjeli da je to neki zatvoren prostor. Kasnije smo saznali da je to vojarna 7. muslimanske brigade. Kad se smračilo ponovo su ušli u prostoriju, čim su ušli počeli su nas udarati. Počeli su psovati prijetiti. Opet su nam naredili da se uhvatimo za remene. Silazili smo niz neke stepenice, ali nas oni nisu prestajali tući. Tukli su nas: nogama, rukama... Opet su nas ubacili u taj kombi i tukli su nas u toku vožnje. Tada nisam vidio koliko ih ima, čuo sam dosta glasova.

157


Kasnije su naredili da idemo jedan po jedan. Nitko od nas nije znao gdje su nas dovezli jer smo imali povez na očima. Znam samo kad su mene udarali imao sam osjećaj da padam na neke kartone iii stari papir. Neki su me negdje gurnuli, znam da sam kasnije kad sam izišao iz te tame vidio nekakvo svjetlo. To sam osjetio jer je taj povez bio bijel. Išao sam sav prebijen, osjetio sam da sam došao do neki stepenica i udario sam u nekakve bicikle. Tada sam se sjetio da su oni ostavljali tu bicikle. Shvatio sam da sam se vratio. Čuo sam da mi netko kaže: ‘’Skini to!” Tada sam vidio svoje kolege. Ja sam bio medu zadnjima koji su došli u tu prostoriju. Svi smo bili premlaćeni i nismo znali šta će se dogoditi. Gledali smo jedni u druge, bili smo u strahu, cijeli dan smo bez hrane i bez vode. Nakon nekog vremena došao je upravitelj Hodža i rekao kako nije znao šta se s nama dogodilo. Govorio je kako su neki uradili to na svoju ruku i kako on ne može ništa. Kasnije je za nas 12 dao jedan crni kruh. Kao on je to ukrao od njih i dao nama. Obećavali su nam da će nas poslije toga prebaciti u KP dom. Govorili su kako mi njima ne trebamo i kako oni imaju druge ljude. Sjećam se da su u vrijeme sukoba u Žepču, nismo imali nikakvih informacija. Upravitelj Isaković nam je jednom rekao: “Dečki možete sutra ići u KP dom.” Pitali smo: “Kako u KP dom?” Rekao je: “čisti se Žepče.” Znali smo da neki Hrvati iz Žepča dolaze tu. Nismo znali kako će, nam biti u drugom zatvoru, ali smo znali kako će njima biti u ovom u kojem smo bili mi. Tako nismo bili sretni što odlazimo u drugi zatvor jer smo znali da tu dolaze drugi. To je bio “zvjerinjak” prema ljudima nemaju nikakve milosti. Prošlo je par dana, a mi nismo odlazili u KP dom, a niti se čistilo Žepče. U međuvremenu su doveli jednog starca, penzionera, Mrkonjića. On je iz Zenice, pitali smo ga: ‘’šta je?” Rekao nam je: “Radio javlja da su naši neke njihove uhapsili, tako da nema mogućnosti da će oni očistiti Žepče.” Oni su nama stalno govorili: “čisti se Kiseljak, čisti se Busovača, čisti se Vitez...” Govorili su nam sve ono čime su mogli da utječu na naše psihičko stanje. Nakon 80 dana, konačno je došao dan da budemo prebačeni u KP dom. lz KP doma se brzo izlazi kući, zato smo mi mislili kad dođemo u KP dom da ćemo brzo van. Kad su nas prebacivali iz “Muzičke škole”, prebacivali su nas u luksuznim autima. Došli smo u KP doma, a nikakve papire nam nisu dali da smo otpušteni iz “Muzičke škole”. Kasnije smo saznali da smo u KP dom prebačeni kao da idemo u razmjenu. Nismo znali zašto, jer su skoro svi iz Kaknja razmijenjeni. Ubacili su nas u neku prostoriju, a imali smo: mogućnost šetnje. U toj prostoriji smo našli neke momke sa područja Travnika, Guče Gore. Oni su prošli jedan težak i strašan put. Kad su vidjeli nas, vidjeli da smo i mi prošli težak put. Zvali su nas “muzičari”. Hodali smo po dvojica ili trojica jer smo bili puni modrica. Govorili su da će Crveni križ doći za dan ili dva. Međutim, ta posjeta nije došla tada nego nakon oko 15 dana. Dolazili su i neki iz Međunarodnog crvenog križa i vidjeli su tragove udaraca na nama. Njihov odnos prema nama je bio izmijenjen u odnosu na “Muzičku školu”. Stražari nisu tukli nas ali su tukli neke druge. Jeli smo dva puta dnevno. Jeli smo kuhanu rižu u običnoj vodi, a ponekad bi jeli i ostatke kupusa ili krompira. Ovi iz Crvenog križa su vidjeli kakva je to hrana. Međutim, ništa nisu pomogli da se išta promjeni. Da nismo imali posjetu iz Kaknja, teško da bi preživjeli sve to. Najvjerojatnije su puštali tu posjetu, samo mi nismo nikoga vidjeli. Možda su to dopuštali da ne bi postali ‘’goli leševi” i da ne bi umrli od gladi. Cijelo vrijeme dok smo bili u KP domu odlazili smo na rad. Kopali smo krumpire, kupus, vadili mrkve... Često su najavljivane razmjene. Nitko nam nije rekao zašto smo mi tu. Jedan momak je ušao u našu prostoriju i rekao da je on isljednik. Rekao je i da smo mi ekstremni dio HVO-a i da smo zbog toga tu. Rekao nam je da napišemo šta smo radili za vrijeme sukoba. To smo napisali i njemu predali. Pitali bi upravitelja: “Kad će biti razmjena?” On bi samo slegnuo ramenima, da ne zna.

1 58


Svako jutro smo slušali radio-Zenicu. Uglavnom su govorili o Hrvatima kao o ustašama. Često su govorili kako su napadnute neke kuće u Zenici... Čak su govorili da je opljačkana kuća od jednog kolege, a prije toga u njegov stan je useljeno... Jednog dana došao je zamjenik upravitelja i rekao Nikoli, Iliji i meni da se spremimo i da idemo kod upravitelja. Ilija je rekao: “Vjerojatno će nas u vojno istražni zatvor.” Došli smo kod upravitelja, a sa njima je bilo još nekoliko momaka iz Travnika. Tamo su nas pretresli i postrojili. Odveli su nas kroz jednu, doveli pred drugu kapiju i rekli da čekamo. Tu smo čekali oko 20 minuta. Pored nas je prošao jedan stražar i pitao: “Šta vi radite tu?” Mi smo samo šutili, kad se on vratio rekao je: “Moguće je da čete ići na razmjenu.” Mi nismo to vjerovali jer su često jedno govorili, a drugo se događalo. Kasnije su nas ponovo vratili u taj dom, ali ne u prostoriju iz koje su nas izveli nego u drugu. Nakon pola sata ponovo su nas pozvali. Tada nam je upravitelj drsko rekao: Traži vas vaš HVOI” Ušli smo u autobus i vidjeli smo da su unutra neki uniformirani ljudi. Bila su trojica u maskirnim uniformama. Kad smo izišli iz kruga KP doma ušli smo ,na glavnu cestu. Tada smo saznali da idemo na razmjenu u Žepče:. Nitko od nas vjerovao, tako da se nismo mogli ni radovati. Nakon duge vožnje stigli smo na mjesto razmjene. U autu gdje sam ja bio, bila je naša grupa, a bilo je i dvoje civila koje su oni: uz put pokupili. Tu smo bili razmijenjeni. Od tada smo se probavali vratiti u život. Neki ljudi su nam pomogli, nismo znali šta je s našim obiteljima. Preko radio amatera uspio sam saznati. Situacija sa hranom je bila sve kritičnija. Nije bilo sigurno, zvali su ih često telefonom i prijetili. Nakon toga je bio sukob u Varešu i nije se moglo izići preko Vareša. Izišli su u siječnju 1994. Izišli su iz Kaknja plativši. Sve su ostavili u Kaknju. U Počitelju, 07. svibnja 1994.

159


LOGORI, ZATVORI, SABIRNI CENTARI NA PODRUČJU TRAVNIKA I NOVOG TRAVNIKA 1

STARI GRAD

2

KASARNA

3

SLIMENA

4

ORAŠAC

5

KUĆA LOVRE ŠIMIĆA

6

OVNAK

7

MILETIĆI

8

MEHURIĆ

9

NOVI TRAVNIK

10

TRENICA

11

1 60

11

KOPILA

12

RAVNO ROSTOVO

13

OPARA

12


8

7 4

5 2

6

1

3

9

10

13 161


TRAVNIK I NOVI TRAVNIK

D

io općine Travnik gdje su isla­misti našli još bolje mjesto za svoje djelovanje je selo Mehurić i veliki ko­mpleks muslimanskih sela koje mu gravitiraju (dio općine prema Zenici i Tesliću).U samom početku mudžahe­dini su u Mehurići napravili vojni lo­gor koji su nakon što su Hrvati protjerani iz svojih sela (8, lipnja 1993.) premjestili u hrvatsko selo Orašac, gdje se i sada nalaze. Tamo su 19. lis­topada 1993. godine iz njihovih

1 62


stano­va odveli četvoricu uglednih travničkih Hrvata (Fišić, Rajković, Adžajć, i Jurić) i jednog Srbina. Dva dana nakon toga su pred zatočenima ritualno odsjekli glavu zatočenom Srbinu Slo­bodanu Popoviću zvanom Pop. Službene vlasti travničkih muslimana dopustili su naseljavanje islamista, kojima su čak podijelili i bosanskohe­rcegovačko državljanstvo, po hrvat­skim selima Gučoj Gori, Postinju, Ču­klama i već spomenutom Orašcu.

163


ISKAZ

VESKO BALTA

J

a sam Balta Vesko rođen 25.09.1942. godine, živio sam u selu Postinje, općina Travnik. Zarobljen sam u selu Malinama, mene su zarobile muslimanske snage, Osma muslimanska, tude sam vidio jednog mog komšiju ali mu se ne sjećam točno imena, ali znam da se zove Ćovo, ocu mu je ime Ibrahim i sa dva mudžahedina nas je izveo iz jednog skloništa. Tu nas je bilo oko 42, ili 45 žena i djece. Odatle su nas uzeli Mirso, Kraišnik, on nas je uzeo i poveo. Međutim mene je taj jedan mudžahedin htio da me izvede i ubije tu pored nekog ranjenog mudžahedina. Taj Mirso me nije dao i ja sam se pomiješao među žene, rekao mi je: Bježi među žene, među djecu. On je tog mudžahedina vratio kad sam došao u selo Bikoše, to je daleko oko kilometra, neko je zviznuo od tuda , ovaj je otišao tamo drugi sprovodnik što je s nama bio tu sa Mirsom isto Kraišnik, vratio se opet nazad ovamo i kaže: Ko je Balta Vesko ovdje? Rekoh :Ja. Izdvoj se ovamo na bankinu. Ja sam izišao. Koga još imaš? Imam ženu. Šta imaš kod sebe? Imam pištolj. Ja sam uzeo pištolj i dao, pitao me je još da li imam pušku, rekao sam : Nemam. Ustvari kao što nisam ni imao jer sam bio u civilu. Taj nas je Mirso poveo za Mehurić i pitao nas ko zna preki put, ja sam rekao da ja znam, rekao je :Hajde preda mnom. Tu sam još u okolici vidio muslimanske vojske, tih mojih komšija, mudžahedina. Otišli smo dole u taj muslimanski logor, gdje su Muslimani bili, ta njihova vojska, došao sam u Meurić, u taj sabirni centar, to je škola, velika škola u Meuriću i u tu filskuturnu salu, nas je bilo sabralo jedno oko 350 možda i više. Tu su napravili popis, mene su uveče pozvali da me ispitivaju, pitali su me za neke stvari od hrvatske vojske, kako su naoružani i to. Međutim ja o tome nisam ništa znao, nisam bio u formacijama nikakvim, ja sam bio kao civil, oni su me tukli. Došao je sa Vukovice Delić Zeir zv. Kurva, on je bio zapovjednik muslimanskih snaga i on je od mene tražio da ja kažem nekoga Pavu Lovrinovića kojeg ja nisam poznavao. On je kazivao da je taj Pavo i ja da smo mi surađivali da smo bili neki zapovjednici. Međutim, ja tog Pave nisam ni poznavao, kasnije sam ga u zarobljeništvu upoznao, imali su njegovu iskaznicu. Taj Zeir je mene tukao i došao je, uvečer na vrata, kad su mene vratili sa ispitivanja, i rekao je: Ovo noćas sve treba da se pobije, nešto smo vas pobili, a i ostale ćemo pobiti. Niko nije imao ništa na to da rekne niti je smio, mi smo šutili .Ušao je uvečer neki dečko, možda svojih 20 godina da je imao, i pošao tući civile. Jednog je dečka tukao tu, kaže: Ti si bio snajperista. Niko se nije smio popraviti. Ja koliko sam vidio od prilike taj Ćovo, što je mene zarobio da ga on mlati, čuo sam da je taj isti Ćovo bio na Bikošima sa mudžahedinima, čuo sam od drugih ali ja ga nisam vidio. Ostao sam tu u Mehuriću jedno sedam osam, dana, svaki dan su me izvodili na ispitivanje i uveče. Odvojili su nas jedno 25 do 30 ljudi posebno u neke šupe, tu nam nisu dali ni da jedemo, nekad nam dadnu jedan obrok, neke hrane donesu bilo kakve, nismo ni mi bili za jelo, kad smo bili isprepadani. Uvijek smo stajali, tražili su nam novac, kaže za 5 minuta izbacite 500 maraka, 1000 maraka, odkud ćeš ih izbaciti ako ih nemaš, svi smo prebrani ranije, niko nije imao ni pare. Javljali smo toj policiji da nas maltretiraju, oni kažu to su prolaznici. Ako mene neko čuva i stoji pred vratima, onda taj zna ko je mene provocirao. Ja smatram da su ti njihovi stražari nama tražili novac, da su nas oni tu izazivali i prepadali. Bacit ćemo vam bombu, ako ne date taj novac. To su bile sve komšije iz Meurića, bio jedan dečko nisu ga zvali po imenu, nego nadimak kao Banda. A on je, mati mu je bilo ime Kaja, otac mu je radio u Austriji, ja sam mislio od tog dečka tražiti neke podatke od tog oca u Austriji, međutim nisam mogao saznati, jer sam prebačen u Zenicu. U Mahuriću sam bio jedno 28 dana, kasnije su nam rekli da idemo u razmjenu, potajno su nas odvukli u Zenicu, dole nam isto napravili pretres, popisao nas Crveni križ. U Zenici u zatvoru nismo našli nikoga samo Hrvate. Kasnije su iz Zenice probirali Hrvate koji nisu htjeli da idu u muslimansku vojsku. Meni su govorili da se vratim kući da će mi dati obezbjeđenje, ali ja nisam htio da idem jer ja bi onda morao da govorim onako kako bi mi oni zapovijedali. Jer su me izvodili kad sam bio u Mehuniću da idem u moje selo i da kažem, oni su spalili selo, nekoliko kuća zapalili, minirali tamo i rekli meni: De kaži da je ovo radio HVO. A drugi

1 64


Musliman, doktor psiholog mi je rekao: Nemoj kazati ništa što nije, ne smijete niko tući ni dirati, taj ljekar je bio njihov neki zapovjednik, on je rekao ne govori ništa što nije istina, ja sam se toga pridržavao, tu sam mu dao nekih cigara, on se zvao Pašalić Mirsad. Što se tiče hrane u Zenici, hrana nikakva, nešto malo smo dobivali riže, nismo je mogli ni kašikom kusati, to nikada nije bilo ni zaprženo, nego samo onako skuhano, nekad nije dovoljno ni skuhano. Pa nisam ja kao ja lično bio tučen, jer ja sam bio kao malo stariji čovjek i malo sam se pridržavao ovih njihovih propisa i to, a tukli su ove mlađe. IŠ: Jeste li prepoznali nekoga ko je to radio? VB: Nisam, ja Zenicu inače slabo poznajem od Travnika do Zenice je možda 50 km, ja ljude nisam poznavao ali bi ih uveče izvodili i tukli, izvede ga i tuče ga tamo, ko ih je tukao ja ne znam. Ja sam bio i ovi ostali moji što su došli iz Mehurića po 4 mjeseca, ja sam bio 5 mjeseci, razmijenjen sam u razmjeni kod Žepča Ja sam razmijenjen koncom 12 mjeseca, jedan njihov komandant me molio da se vratim u svoje selo da će mi vratiti žene i djecu, da mi nije kuća izgorila, ali je znam jedna mi je kuća izgorila, druga nije. U jednoj kući stoji mudžahedin, zapovjednik mudžahedina, taj mudžahedin je dolazio kad me ispitivao, kaže: Nemoj ništa kazivati što nije. On me je poznavao i ranije, taj mudžahedin je morao znati na masakr na Bikošama, jer on je bio glavni incijator tu za muslimanske snage, znam da se zvao Ramadani, a ostalo drugo ne znam. Imao bi ja još svašta reći, svašta sam viđao, ali zaboravim, sjetim se peti dan, skoro me je bilo izludilo.

165


ISKAZ

IVICA BLAŽEVIĆ

D

ana 19.05.1993. god. na položaju Ušice, selo Gornje Cukle zarobljen sam od strane A BiH. zarobljen sam ja i još Peša Mato. Onda samodveden u KPD. U KPD-u sa bio do 29.05.1993. god. noću oko ponoći došaoje stražar i rekao mi da idem u razmjenu ja i još jedan. Izveli su nas do kapije. Tu smo vezani i odvezeni u školu metalsku. Tu veće smo proveli u školi. U sobi smo bili nas dvojica skupa s još 5 Muslimana. Tu su nas tukli rukama, nogama, palicama. Prije toga jedan od petorice rekao je da je Hrvat i da nas neće tući pa je otišao, otišao je iz prostorije. Do zore smo bili vezani za radijatore. Ujutro smo otišli tj. odvezli su nas i nakon 3 sata došli u Mehuriće u neku kuću. Tu smo bili 7 dana. Tukli su nas mudžahedini, a

GUČA GORA - PLJAČKAŠKI PLIJEN

1 66


posebno jedan dečko iz sela Pode, ja ga znam ali mu ne znam ime ( crn, malešan), te jedan plav po imenu Mile ( plav, visok ). Jedan mudžahedin u bijelom, samo su mu se oči vidjele također nas je tukao. Najviše su nas tukli kablom, palicama te rukama i nogama, polijevali vodom, a cijelo to vrijeme su nam bile vezane ruke na leđima. Jedne prilike su nam skinuli gače i zapalili novine te palili polne organe. To su uradili prvi dan kad su nas zatvorili. U zatvor kod nas dolazio je Hadžin sin koji je iz Han Bile, Šaban Jusić iz sela Pode. Oni nas nisu tukli. Najviše su me tukli po leđima mada su me tukli po svim dijelovima tijela. Padali smo u nesvijest. Nožem po jajima su nas tukli, člinom od noža udarali po jajima. Hrana nije bila toliko loša, dva puta na dan smo jeli. Nakon 7 dana vraćeni smo u KPD gdje smo bili sve do 19.06.1993. god. Tu me je samo jednom stražar tukao kada sam rekao da ću ići u Vitez. Kada sam došao liječnik me je pregledao i odbio sam injekcije. Liječnik je bio neki Slovenac Peter. Od njega smo dobili lijekove, a Jozo Peša koji je bio sa mnom dobio je infuziju jer je padao u nesvijest. Kada smo došli iz Mehurića rečeno nam je da su dvojica muslimana obješeni koji su trebali ići u razmjenu za nas, a oni nas nisu htjeli ubiti. Dok smo bili u Mehurićima često su nam prijetili da će nas streljati i ubiti. Kuća u kojoj smo bili je blizu škole i prodavnice u Mehurićima. Sada osjećam bolove, najviše u bubrezima, grudnom košu i stomaku. Zaboravio sam reći, iz Mehurića nas je A BiH prebacila do Orahovice. Tu su nas preuzeli MOS, imali su oznake polumjesec sa zvijezdom, imaju amblene MOS-a, zelene boje. Dok su nas preuzeli u Orahovici, počeli su nas tući. Imali smo vezane oči u Orahovici i odvezali ih tek kada smo došli u KPD. To je sve što imam izjaviti u svezi moga boravka u KPD, izjavu sam slušao u diktatu, smatram je svojom te je kao takvu i vlastoručno potpisujem.

167


ISKAZ

FRANJO JERKOVIĆ

D

ana, 8.06.1993. cjelokupno civilno pučanstvo (Hrvati) se iselilo iz Rostova u selo Sebašić, jer je počeo sukob Hrvata i Muslimana u Lašvanskoj doIini. Muslimansko pučanstvo je ostalo u Rostovu. Naime, u Rostovu je miješan nacionalni sastav pučanstva: Hrvatima, Muslimanima i Srbima. Na početku rata Srbi su prognani od strane Muslimana, postupcima: fizičkog i psihičkog maltretiranja i otimanja imovine. Muslimana je bilo najviše, pa Hrvata. Nas 25 bojovnika HVO je organiziralo obranu u zaseoku Dahovo. Pravih vojnika je bilo 16, a ostalo su bili stariji ljudi. Napad Muslimana je počeo 24.06.1993 na sv. Ivu u zoru u 4:15 sa oko 500 vojnika, po mojoj procjeni. Mu smo se branili. Mene je puščano zrno pogodilo u desno rame. U istom trenutku smrtno je pogođen u grudni koš Luka (Ive) Zeko (star oko 45 godina) otac i jedini hranilac petoro djece. Muslimanski vojnici su uletjeli u rovove i mi smo bili zarobljeni. Kada je Luka pao mrtav, ja sam zavikao: ''Ne pucajte, ranjen sam!" Pripadnici Muslimanske vojske, a bilo je oko 30 na nas dvojicu, a možda i više, viknuli su: "Digni ruke i kreni prema nama!" Kad sam vikao: "Ne pucajte, ranjen sam!" jedan od njih je i dalje pucao s namjerom da me ubije. Drugi od njih je rekao: "Jebo' mu mater ustašku, kada ga dosada nisi ubio, nemoj ni kad se predao." Kad sam došao do njih vidio sam da su to pripadnici muslimanske vojske za oznakama "Zecovi" iz Bugojna. Rekli su mi: "Lezi ustašo na zemlju, raširi ruke i noge!" Ja sam to uradio. Pretražili su me. Uzeli su mi 100 DEM i osobna dokumenta. Krv mi je tekla iz ramena, a ja sam jaukao od bolova. Molio sam ih da mi previju ranu. Oni su rekli: "Nismo mi tu da te liječimo, nego da te ubijemo!" Tu sam prepoznao četvoricu svojih susjeda: Budo (to mu je nadimak, a ne znam mu ime) star oko 26 godina; Fehko Rizvić (možda mu je ime Fehim) star oko 27 godina; Adem (Paše) Sarajčić (star oko 28 godina) i još jedan Sarajčić kome ne znam im, a ocu mu je ime Šećo. To su mladi ljudi i ja im ne znam potpuna imena. Nepoznata dvojica su mi držali sablju iza leda i ispod vrata. Sablje su se bijelile kao snijeg, ja sam osjetio kako mi oštrica zarezala meso. Treći nepoznati vojnik me je tada počeo tući kundakom puške po rebrima i leđima, tukao me i nogama, na kojima je imao vojničke čizme, po bubrezima. Ja sam jaučući vikao: "Nemojte me tući, molim vas, jer me boli rana, a vi me još tučete!" Tada je došao sin susjeda Šeće i rekao im: "Nemojte ga tući, to je stariji čovjek. On ne misli nikome zla." Prije nego što je on rekao, jedan od nepoznate trojice, skinuli su mi hlače i gaće i rekao je: ''Sad ćemo te odžerešiti, da i ti budeš u pravoj vjeri Islama!" Prislonili su me uz jednu među i sin susjeda Šeće dao mi je cigaretu da zapalim. Ja sam ih i dalje molio da me previju. Oni to nisu htjeli uraditi. Nakon toga zapovjednik Muslimanske vojske zvani "Zecovi" je naredio da me odvedu mojoj kući. Rekao je: "Zapalite, mu kuću, a on neka gleda kako gori!" Oni su je zapalili. Gledao sam svoju kuću kako gori, a napravio sam je teško, odvajajući od usta. Nikad se gore nisam osjećao. Poniženje i ogorčenje sa bolovima ranjenog ramena. Kuće mojih susjeda su u isto vrijeme redom paljene. Nas četvorica: Josip (Stipana) Zeko (star oko 38 godina), Stojan (Stipe) Zeko (star oko 60 godina), Ive Pivač (star oko 45 godina) i ja svi iz Dahove. Sve su nas sprovodili u nepoznatom pravcu. Kad smo prolazili kroz neku šumu bilo je mnogo vojske. Njihove bolničarke su molile da se ja i Josip, koji je bio ranjen u butinu, previjemo. Pretpostavljeni vojni zapovjednici to nisu dali. Ipak, njihova glavna sestra Azra Salkanović je meni i Josipu previla ranu. Nije ni 5 minuta prošlo nai-

1 68


šao je Ismet Šahinović ( star oko 36 godina) iz Zagrlja opć. Novi Travnik, njihov komandir obezbjeđenja. Pitao me: "Gdje su ti sinovi?" Ja sam mu rekao: "Ne znam možda su u Sebašiću." Tada me on udario kundakom puške u čelo, krv je šiknula. Stvorio je rupu u čelu da se mogao prst staviti. Ja sam pao na zemlju. Ošamutilo me. Ja sam ustao sa zemlje, a pošto je on otišao, došla je Azra i previla me. Nedugo, poslije toga stavili su nas u kombi i odvezli u Oparu. U Opari smo zatekli zatvorenike iz Tenice. Zatočili su nas sa njima u fiskultumu salu. Ponovo me ispitivao Ismet Šehanović. Sa ranjenom rukom morao sam im raditi fizičke poslove. Josip Zeko je sa ranjenom butinom morao čistiti potok koji je bio pun drobova ubijenih životinja i ostalog smeća. Prebacili su ga u Bugojno u bolnicu, kada se vratio isti dan. Tu smo 17 dana imali samo večeru, kada je pobjegao jedan zatočenik, sa prezimenom Ribić. Tu su zatočene držali pod stepeništem četiri dana i noći tako da nisu mogli leći. Ja sam tu boravio sa ostalim zatočenicima. Vršili smo nuždu u konzerve od hrane i tek u večernjim satima kad smo išli na večeru, mogli smo ih očistiti. Tu su tukli neke zatočenike, naročito: Vilima Ćorić, Antu Adžaip, još neke ne znam im imena. Tukli su i mog ranjenog susjeda Josipa Zeku. U Zatočeništvu sam bio 56 dana, nakon čega sam bio razmijenjen. Ništa nisam dao pod prisilom i govorio sam istinu. Ovo sam ispričao u kući Pere Šapina, gdje sam našao smještaj i hranu kao prognanik. U borbama sa Muslimanima mi je poginuo sin, ni sada ne znam gdje mu se nalazi mrtvo tijelo. U Novom Travniku, 19. listopada 1993.

GUČA GORA, 29 ZATOČENIKA

169


ISKAZ

IVAN RAJKOVIĆ

P

rva travnička brigada HVO s narodom sela Ovčarevo, Paklarevo, Marijanovića Brdo, Jankovići, Begetsko naselje, Kalbunar, Vlahovići, Sečevo, Trijiči, Pirota, Šipovik i dio grada od zgrade isusovačke gimnazije put hotela, gornji dio grada, su pošli na Vlašič. Sedma muslimanska tristodvanaesta brdska brigada, tako su ju zvali, i svi mudžahedini, koji su bili locirani u gradu preko puta Šarene džamije u bivšoj direkciji OTP-a, su presjekli, tako da onaj dio Hrvata, koji gravitira od crkve od hotela pa dolje put medrese nije mogao izići. Dolac, Slimena, Polje, Grahovik, Limenica je krenuo put Nević Polja i Nove Bile. Mi, zatočeni u gradu, u tom dijelu grada koji je bio blokiran od strane policije i vojske, različitih vojski, smo ostali u stanovima. U prvi mah, ujutro, nismo znali što se događa. Nama nepoznati i poznati, uniformirani i neuniformirani, počeli su raciju po gradu, hvatati Hrvate i Srbe i odvoditi ih u zidine starog grada. To su bili muslimani, je li armija BiH, je li sedma muslimanska, uglavnom taj dio svijeta je nehrvatski. Hrvatski narod sa zapovjedništvom, tuto-kompleto vlada HVO osim nas četvorice iz vlade koji smo ostali u donjem dijelu grada, krenuli su prema Vlašiču. Ostao je Veno Topalović, lvo Pišić i Božo Dijak, i ja s njima. Mi nismo znali za zapovijed, odluku. Nama nije javljeno. Vlada HVO na čelu s Vinkom Piliškićem, Davorom Kolenda i ja stvorili smo plan evakuirinja hrvatskog pučanstva u slučaju nedaća i nesreća i predočili ga vladi Hrvatskog Vijeća Obrane. U donjem dijelu prema Gučoj Gori bila je formirana druga brigada HVO. Zapovjednik je bio Nakić. Zaboravio sam mu ime. Oni su također, po spoznajama jer ja nisam bio, s narodom Grahovika, Čukala, Guće Gore, Putićeva, Bukovice - jedne, druge, Maljina, Miletića, Orašca, sve do Zabilja pod silovitim udarom bojnih postrojbi muslimanskog naroda krenuli u zbjeg prema Pokrajčićima i Novoj Biloj, odnosno Vitezu, Busovači. Kako, na čiju zapovijed, pod kakvim uvjetima, je li bilo borbi, kakvih borbi, ja uistinu ne mogu govoriti jer sam bio u samom gradu. Muslimani su u gradu imali nekoliko paravojnih postrojbi koje su formirane od jednog, ne malog, dijela, zapušteni i ne znam kako bi ih nazvao, ne mogu nazvati militantni, nego uistinu od jednog najkriminogenijeg dijela muslimanskog naroda, grada i prigradskih naselja. U tim postrojbama su se isticali naročito dio muslimanskog pučanstva koji je sam pretrpio taj egzodus od strane Srba u selima Vlašiča i Podvlašića. Došavši u grad nisu birali sredstva kako naći povod da smjeste svoju obitelj iako do momenta izlaska Hrvatsko Viječe Obrane i ratno predsjedništvo muslimana smo zajedno na čelu s civilnom zaštitom i na čelu sa na brzinu formiranim tijelima prihvat tih ljudi časno i dostojanstveno obavili. Prije samog tog izlaska usudio bih se ustvrditi - ima točan broj registriranih negdje oko 150.000 muslimana iz Podkozarja koje smo primili gdje se god primiti moglo. Muslimanski vojni ljudi su dio svijeta i najveći dio vojno sposobnog svijeta odvajali od obitelji i smještali u vojamu, bivši gamizon JNA. Sve je bilo uglavnom pod okriljem vodstva stranke SDA. U to vrijeme u vojnim strukturama armije BiH su bili Ribo, zapovjednik 312. brdske brigade. To mu je prezime, a imena se ne mogu sjetiti. Ja s njima nisam imao kontakata. Bio je i Kobilić Remzija, nastavnik po struci, ali je radio cijelo vrijeme u bivšem uredu Sekretarijata za narodnu obranu. Kasnije se kao vojnički obrazovan čovjek stavio u sami vrh. Šta je obnašao ne bih mogao reći. Tu njihovu vojnu strukturu ja nisam imao prilike upoznati. Samo znam da su medu prvim u tim prostorima formirali Sedmu muslimansku. Zvali su je MOS. Sedma muslimanska brigada je najelitnija Alijina. Za njeno formiranje, njena obilježja i valjda konstituiranje nazočnost Alije Izetbegovića i Sefera Halilovića je uvijek bila tu. Jedan zapovjednik je bio moj učenik. Završio je filozofiju i radio je kao profesor. Zove se Terzić Semir. Je li bio zapovjednik ili dozapovjednik, što je bio...? Uglavnom oko organiziranja i strukturiranja te njihove brigade mudžehadini, strani Arapi, strani državljani su imali najveći utjecaj. Stigla je Sedma krajiška, ne bi mogao reći kada, na čelu s Fikretom Ćuskićem i Mehmedom Alagićem,

1 70


pa pukovnikom Dedić Nihadom. Bilo je još časnika bivšeg ranga, kapetana, poručnika. To su bili uglavnom ljudi iz Podkozarja - Kozarac, Prijedor, Sanski Most, Mrkonjić Grad - uglavnom s tih prostora. Oni su za veoma kratko vrijeme preuzeli tuto-kompleto zapovjedništvo u gradu, tako da je zapovjednik Fikret Cuskić, skoro zapovjednik grada. Ovamo se na drugoj strani formiralo ratno predsjedništvo na čelu s Muhamedom Ćuričem. Bio je moj učenik. Završio je gimnaziju. Mislim da je završio Medicinu i da je magistrirao koliko se sjećam. Svrgnuli su legalno demokratski izabranu vlast koju je obnašao kao predsjednik općine Tamburić Izet. Tko je još sve bio...? Ratno predsjedništvo je formirano na inicijativu Alije Izetbegoviča, Sefera Halilovića, uglavnom znam da nije to ratno predsjedništvo formirao Mehmed Alagić i Fikret Ćuskić nego vrhovništvo na čelu s Alijom Izetbegovićem, koji je jako često dolazio u grad i pripremao teren za vojne postrojbe stranih plaćenika u području Mehulić(?). Tamo je… Mi smo pod sve većom njihovom najezdom i zauzimanjem i kopanjem rovova imali svoj stožer u zgradi Sebešića, a regionalnu vojnu policiju na čelu s gospodinom Ivom Rezom smo konstituirali u bivšem Domu JNA. Čim smo konstituirali i sredili počeli su kopati rovove i okretati oružje prema nama s područja sanatorija bolnice za grudne bolesti. Tako oni kopaju danas jedno, sutra drugo. Počele su provokacije sa znakovljem, koje su lijepili po gradu. Lijepili su Ijiljane, panoe s porukama koje su bile strane i samom muslimanskom narodu u gradu, jer su bile fundamentalističkog karaktera. Iza toga su strani državljani cijeli grad, sve lokale u kojima se točio alkohol su ili demolirali, u početku su najprije eliminirali alkohol, a onda su sve hrvatske lokale raznijeli bombama. To se dogodilo prije egzodusa. Uglavnom najveći dio toga se desio u intervalu od 19. travnja 1993. do 02. - 03.06.1993. Grad su zauzeli 02. - 03. lipnja 1993. godine. Alija je dolazio i na sjednice ratnog predsjedništva, a ni jedan jedini put naši članovi Hrvatskog Vijeća Obrane nisu mogli prisustvovati sjednicama ratnog predsjedništva, kojeg su ustanovili muslimani. Jedno vrijeme i to ne malo, skoro godinu dana, mi smo egzistirali u istoj zgradi općine. Mi smo uzeli jedan dio prostorija općine i obnašali funkcije u Vijeću Obrane i konstituirali vladu, a s druge strane, čak na istom katu podijelili smo jedna strana prostorija Hrvatskog Vijeća Obrane, a u drugoj strani su bili muslimani. U cijelom tijeku sve do egzodusa mi smo inzistirali, tražili i nastojali da se poštiva volja naroda i da mi zajedno radimo što su oni upomo odbijali, jer su svog predsjednika Tamburić Izeta eliminirali. Onda smo mi bili prisiljeni formirati Hrvatsko Vijeće Obrane. Tamburić Izet nije dugo obnašao dužnost. Umjesto njega je imenovan Muhamed Ćurić, negdje krajem 1992. godine. Kada je Alija dolazio u Travnik uvijek bi se našao s čelnicima SDA, a sa ljudima predstavnicima hrvatskog etnosa nije imao kontakata. Je li on uopće želio susret ne znam jer u to vrijeme nisam bio član vlade HVO. On je odsjedao uglavnom tu u blizini gdje su mudžahedini i medresa, vjerovatno u privatnim kućama. Znam da je često dolazio poslije egzodusa hrvatskog pučanstva. Poslije tog egzodusa oni su formirali Islamski vjerski centar u prostorijama "Salona namještaja". Tu je dolazio Alija, tu je dolazio vjerski glavar Mustafa Cerić. Sjećam se dobro jer je Radio Travnik prenosio dio njegovog obraćanja. Imao sam osjećaj da ne govori vjerski dostojanstvenik nego da govori najmilitantniji čovjek koji želi da homonegizira na bazi islama cjelokupno muslimansko pučanstvo izjednačavajući hrvatski puk s agresorom srbijanskim i četničkim. On je dolazio u dva tri navrata u Travnik, jedanput prije, dva puta, možda i više nakon egzodusa. Uglavnom njega je primao duhovni voda svog tog militantnog proislamski-fundamentalističkog gledanja na sva zbivanja, a on je Nusret efendija Avdibegović, imam u Šarenoj džamiji. Pod punom moralnom odgovornošću tvrdim da sam ga na desetine puta vidio u društvu nama nepoznatih bradatih stranih državljana koje smo mi zvali mudžahedini, jer su nosili takva obilježja i govorili arapski. Avdibegović je rodom iz Prusca, kod Donjeg Vakufa. Ja sam u vremenu između 19. travnja i 03. Iipnja priuštio sebi slobodu i luksuz i prišao sam njemu ispred kuće odvjetnika Vlade Bilača u Travniku po prvi put u životu i zamolio ga da kao vjersko lice učini što učiniti može da ne dođe do eskalacije ako dođe sačuvaj Bože do sukoba. Njegove reakcije su: šutnja i on će, eto, mene pozvati kao predstavnika na čelu ekspertne grupe

171


travničkih intelektualaca, i da će pozvati "Seju", Seada Savića, profesora zemljopisa koji je bio na čelu ekspertne grupe travničkih muslimana intelektualaca, da se sačuva bar ono što se sačuvati može. No, nikada to nije ostvario. Dapače, od tih dana, od jedne poprilično dobre suradnje, dogovora, razgovora - od tog momenta nikakvi više dogovori, razgovori nisu bili mogući. Mustafa Cerić je držao predavanja vjerskom kleru islama, ratnom predsjedništvu i svim ljudima, muslimanima grada, koji su se stavili na čelo SDA, uglavnom su bili ogranci SDA i utjecajni ljudi grada Travnika koji su se priklonili toj, po meni, unitarnoj koncepciji, kako su oni zamišljali buduću BiH. Ta radio emisija Mustafe Cerića, koja je bila puna militantnog naboja, emitirana je poslije egzodusa. Je li prije emitirana koja emisija takvog sadržaja ja ne znam. Mnogo, jako mnogo zla je učinjeno medijski s radio stanice Travnik. Da bi se nešto preko Radija Travnik pustilo u eter morao je dati svoj aparat ili Filip Filipovič, s naše strane, ili Blaškić, a s druge strane Mehmed Alagić. Ja sam dobio zapovijed za prvi istup(?) i Filip Filipović je potpisao. Mene su kolima prebacili u vojarnu kod Mehmeda Alagića gdje sam zatekao medicinsku sestru Riđić. Ja sam joj bio razrednik u Srednjoj medicinskoj školi. Sa svojim iz divlje zasnovanim brakom, jednim snimateljem radija i televizije Sarajevo, sjede tamo. Ja sam zamolio Mehmeda Alagića, da potpiše, da ide u eter. On je pročitao i onda se obratio, a najprije je rekao da neće... Ja mu kažem - gospodine Alagiću, to je bilo prije 19. travnja ili u intervalu između 19. travnja i 03. lipnja, to ne mogu garantirati, kaže - najprije je htio kratiti tekst. Na to mu ja kažem - Vi ste gospodine Alagiću, obrazovan čovjek, ovo je integralni tekst zašto bi ga Vi kratili. Onda se on obraća Riđićki i kaže - sroči mi komentar na Prlića integralni tekst. Ja sam mu onda rekao - gospodine Alagiću, ako će moj učenik sročiti komentar, a onda ću ja komentar na komentar. To nas ne vodi ni čemu. On je odbio da pusti u eter taj tekst. Poslije tog razgovora nisam imao prilike kao predstojnik Ureda za prosvjetu, kulturu i informiranje da dođem u situaciju da bilo što objavimo. Radio stanicu su praktički okupirale muslimanske snage. Direktor radio stanice je bio Krunoslav Kolenda. Njega su potjerali, a postavili su jednog gimnazijalca Lolić, koji se nikada do tad nije bavio niti žuranlistikom, a niti je tijekom školovanja u gimnaziji pokazivao neke rezultate sklonosti. On je musliman. Uglavnom, tuto-kompleto kreiranje i uvid u program je vršila stranka SDA, uglavnom je to sve išlo preko doktora ginekologa Halida Genjca, Sandžaklije. Onda, Sandžaklija, Mirsad Granof, kirurg, koji je završio u Sarajevu, a specijalizaciju je završio u Zagrebu. Mirsad je došao u Travnik odmah po završetku medicine. Radio je kao stažista kod našega čuvenoga kirurga Antuna Rakidžije, Dubrovčanina. Vrstan je kirurg i radio je skupa sa našim kirurzima, koji su ga u život uvodili, radio je s Markunovičem, Kulišom... Genjac je, kao ginekolog, radio u Domu zdravlja i to neposredno prije rata godinu-dvije. Tek mi je jasno s kojim je namjerama došao. Bio je predsjednik SDA. Bili su obojica u stranci SDA. Genjac je imao odlučujuću riječ. Oni su bili u samom vrhu stranke općine Travnik. Uglavnom, u najužem vodstvu stranke SDA u Travniku nije mogao biti musliman, ili se nama pak to činilo, nije mogao biti travnički musliman intelektualac, uglavnom je morao biti s područja Sandžaka, iz Crne Gore. Mi smo konstantno, ne popuštali, nego smo se našli u procjepu, zauzimali su nam najprije bolnicu, pa su istjerivali naše ljude, liječnike, pa su zauzeli grudni odjel, dio po dio. Mi smo stalno sprječavali da ne dođu, ali oni potjeraju. Smjenili su Markunovič Jelicu, postavili su svog čovjeka. Ona je bila ravnatelj za grudni odjel. Mi smo razumski postupili da ne bi došlo do krvoprolića i da ne bi nasjeli na njihove provokacije. Oni su čupali, kidali, palili hrvatske zastave koje su u jednom dijelu gdje je najveći dio hrvatskog pučanstva bile postavljene. Nikakvi dogovori, a uvijek su obećavali kao Srbi. Mi se dogovorimo, uži dio ljudi predstavnika HVO i muslimana ratničkog predstavništva, a nikada realizacije. Uvijek se našlo navodno mangupa koje nisu dovoljno podhranjivali duhovno i materijalno. Imam dosta svjedoka, koji mogu potvrditi da je Kobilića Fehme pastorak, sin od njegove druge žene, za 100 DM u užem krugu na nagovor došao da skine hrvatski barjak i da ga gazi, koji se nalazio u hrvatskom dijelu grada na prometnici kod hotela. Ko, kako, na koji način? Uglavnom, naš snajperista ga je ubio, jer smo trpili, trpili, tako da u dvije trećine grada nije moglo biti hrvatskog

1 72


obilježja, nikakva, čak ni ispred crkve. Poslije tih njihovih desetina incidenata kada su opkolili i uperili oružje u naše postrojbe u hotelu su bili naši HOS-ovci, postrojba. Medu njima nije bilo muslimana. Ja se ne sjećam da je bio neki musliman poslije tih njihovih nagovještaja. Turbe nam je cijelo vrijeme pokrivala zajednička postrojba HVO u kojoj su bili i muslimani, domaći muslimani, na čelu s Leko Sulejmanom i Gafurević Kemom. Naš zapovjednik je bio Ramljak Robert. To je bila crta prema Srbima. Oni su bili u postrojbi sve dok fundamentalističko-unitarna koncepcija pri vodstvu SDA nije drugačije odlučila. Leko Sulejman je oženio Hrvaticu. On je završio učiteljsku školu. Kemo Gafurević je oženio pravoslavku, isto učitelj. Robert je završio gimnaziju i ne znam šta je kasnije završio, znam da je završio fakultet a ne znam koji. Zapovjednik im je bio Robert, dozapovjednik je bio Leko. To je bila postrojba HVO u kojoj su bili zajedno i Hrvati i muslimani. To je bilo sve dok smo se odupirali najezdi četnika iz Dimljana, Vlašiča, Goleša, Komara, Oboraca i tako. Držali su se zajednički crte. Simptomatično je pripomenuti, da, ne mogu reći koliko je bila duga ta crta bojišnice, da su dvije trećine pokrivali Hrvatsko Vijeće Obrane prema Srbima, jedna trećina je bilo miješano muslimani i Hrvati, a prema Mehoviću gore, odnosno ovamo na istočnoj strani uglavnom su bili muslimani i simptomatično je da su oni kao dobrohotno dolazili u naše postrojbe u posjetu da vide, a nikada nisu dozvolili da naši bojovnici, zapovjednici bojnih satnija dođu na prostore Srba koje su oni držali prema Srbima. Kasnije su nas odsjekli, tako da nam je ta travnička brigada ostala u prosjeku između Srba, to je bila Prva travnička, i ovamo muslimana, nisu im dali u grad. Sa dobrim dijelom, broj ne bih mogao reći, mudžahedina, koji su uglavnom bili u prostorima: Bijelo Bučje, Vlahovići, Prijići, Zlokići, Vidoševići, Zlokići, Kokošari, Šipovik, muslimani su klali zajedno s mudžahedinima, klali su Srbe i Hrvate. Što se dogodilo u tim selima ne znam. Jedan dio je ostao na životu. Znamo to da je bilo i silovanja starica od 84 godine, svjedok je starica od 84 godine koja se zove Mare Brigonja. Tu je mještanka, iz Gornjeg Šipovika ili Pirota. Našli su je golu, vezanu za jedno drvo, pa su je muslimanski policajci opet… nakon što su otišli naši. Bila je živa kada su ju našli. Ne znam je li još živa. U kuću jednog Didaka, došao je i priopćio meni i svećeniku Pavi u Župnom uredu da su došli neki Zeleni kojoti pljačkati mu kuću i pokušali silovati suprugu mu i kćerku. On živi u Gomjoj Piroti u Šipoviku. Zeleni kojoti su bili specijalna postrojba, vjerovatno terorističko-dirvezantska, koja je elitna grupa, odgovoma Sedmoj krajiškoj brigadi. Tim kojotima se pridružio dio najprljavije postrojbe koja je formirana u samom gradu, a bila je smještena u Konaku, kojoj je isključivi cilj bio stvaranje panike, pljačka, otimačina. Oni se zovu "Mečetova i Majorova policija". Meće je jedan mladić, ne znam ga ja odakle je rodom, a Major je cvjećar u gradu. Jedan od njegovih sinova je napravio dosta zla u gradu. Kako je njemu ime, ne znamo, mi njega zovemo Major. On je s područja starog grada, bavio se cvjećarstvom i on i supruga mu. Dvoje mu je djece završilo srednju školu, jedan je sakat. U tim se postrojbama kasnije iskazao, kao vrstan pljačkaroš i bombaš, Alija. On je odgojno-zapušteni kriminalac. Znam da je jednom bio osuđenik četiri godine zatvora za pronevjeru. Stjecište im je bilo tu u Konaku i na stotinjak metara od Konaka u jednoj kafani "Brendi" gdje se sakupljao prije rata i deset godina ološ grada. Bilo je odgojno zapuštenih, bilo je već kriminogeno dokazanih, bilo je drogera, ovisnika. Tom Aliji prezime je Sefer. On je iz periferije grada zvanog 'Vakuf“, prema Gomjem Docu, u biti to je prigradsko naselje. Kasnije su mu ti isti njegovi bacili bombu u kuću, mislim tom Aliji, valjda je to bio obračun kriminala. Meče je pobjegao u treće zemlje. On je vodio i konstituirao s kriminalcima u gradu. Ne znam je li on iz Travnika. Kao pandan njima, "Zelenim kojotima", bilo je okrilje Alije Izetbegovića. Svaki put kada je dolazio bio je u njegovom društvu, čak se pojavljivao na RTV, Sarajevo. Jedan mladić, koji je iz Sandžaka doveo i braću, dvojicu braće, i pokazao se kao najopasniji, s još jednim Turbečaninom, ne mogu se sjetiti imena, mislim da su ga likvidirali. On je odrađivao taj najprljaviji, najkriminalniji dio posla. To je Nane, ne znam mu ime, tako ga zovu, on je igrao nogomet u Borcu iz Travnika, a Sandžaklija je. Jako prljav čovjek. Uglavnom, on je bio taj izvršni. Duboko sam uvjeren da je on surađivao s Tarom, koji je ubio našeg prvog zapovjednika Stojaka Izića, a svaki put je bio s njim u neposrednoj blizini, komunicirao s njim kao ja sa svojom suprugom. Bio je s Alijom Izetbegovićem, sa Seferom kada je dolazio, sa zapovjednicima, tim musli-

173


manskim. Imao je svoju postrojbu. Uglavnom je bio kriminalac. Ta postrojba koju je Nane vodio zvala se Sandžaklije. Koliko ih je bilo to ne znam. To je bio lobi. Brat je preko puta mene, na petom katu, zaposjeo jedan stan. Za Uskrs, 16. travnja, je iz oružja devetke pokušao ubiti mene. Preko puta mene je sjedila Ifeta, supruga milicajca Hasiba. Mi smo se slučajno digli iza stola, a meci su probili staklo i u zid udarili. Djed od Hasiba je bio u ustaškim postrojbama, uvijek se hvalio kako su mu otac i djed bili ustaše. Stan im je tik uz moj na četvrtom katu. Tu je u vojničkoj odori bio prisutan i Vlado Piliškić sa suprugom, prof. Medić. Neposredni povod za donošenje odluke o bježanju iz Travnika može kompetentno dati Leotar Jozo, koji sada obnaša funkciju Ministra unutarnjih poslova republike BiH, a u to vrijeme je bio zapovjednik naše Prve travničke brigade ili pak Filip Filipović, general HVO-a koji je također moj đak. Mi smo se jednostavno pripremali na mogućnost da se ne mogu izbjeći konfrontacije sa tim nasilničkim potezima, usuđujem se kazati sa agresorskim potezima različitih ,postrojbi koje su bile prijavljene u BiH kome je za cilj bilo da se ne biraju sredstva, da se nađe način po cijenu bacanja bombi, ubistava po kućama, pljačkanja i tako dalje, da bi oni smjestili svoje obitelji koje smo mi svesrdno primili prije par mjeseci i nepunu godinu dana koje su protjerali Srbi iz područja Podkozarja iz Istočne Bosne. Kažem pucali su kroz prozor u moj stan, a po rubnim predjelima, Kalbunar, po selima gdje je bilo mješano ja nemam potpuno uvid, ali je bilo puno slučajeva gdje su izazivali, provocirali. Mi smo strpljenja imali, mi smo donijeli po meni razumnu odluku da se sačuva i vojska i narod. Da li je ta odluka ispravna, tko je donio tu odluku da se pokrene gornji dio? U svakom slučaju mogu poslije doživljaja koji su slijedili nakon 03. lipnja, a ja sam neposredni sudionik svih tih športskih stvari. Kada su oni došli u grad, kada su naši otišli, da su kojim slučajem ostali u svakom slučaju to bi im bila klaonica gora nego... Oni su jednostavno sebi stavili za cilj eliminirati hrvatsko pučanstvo, a useliti svoje u naše kuće, stanove, jer oni objektivno nisu imali, kada su popunili škole, domove. Kod nas je živjelo malo Srba, da bi mogli useljavati u njihove prostore. Gore prema Srbima su bili rovovi raznih muslimanskih postrojbi, a oni su ovamo iskopali i okrenuli oružje i naši nisu mogli krenuti u grad svojim obiteljima ili u sela bez pucanja. Oni su to tražili i čekali. Kakvu je prosudbu donio naš stožer na čelu sa Leotarom, s Filipom Filipovićem, s nastavnikom Zvonkom Mačićem, da ne nabrajam ostale, to ne mogu govoriti. U noći 02. na 03. lipnja digao sam se ujutro i krenuo sam do Župnog ureda Alifahmića ulicom; ne znajući što se zbiva. Čula se pucnjava u noći. Ujutro od četiri sata, pola pet, već se razdanilo, sam pogledao iza zavjese. Na Jankovića, Marjanovića Brdu su gorile hrvatske kuće. Onda mi je to bio znak, da naših bojovnika više tu nema. Krenuo sam u grad da vidim što je. Iznenada na jednoj kapiji me zgrabio jedan muškarac s francuskom kapom na glavi, šlafo, kako mi zovemo, i uvukao me unutra u jednu sobu. Profesore, samo uđite, uđite i nije mi dao izići iz te sobe do ujutro. To je bilo 03. lipnja oko 9:00 sati, tada kada sam pošao prema župnom uredu. Uvukao me je u svoju sobu. Rekao mi je - profesore, uđite, ništa ne pitajte. Njegova kćerka je završila Ekonomski fakultet. Nju znam kao studenticu. S prozora sam vidio da je Krakan Hrvoje izvučen iz auta sto metara od te kuće, sto pedeset metara, na raskrižju odkud se ide u tu ulicu. Morao je staviti ruke na glavu i nasloniti se na svoj auto i vidim izbacuju iz auta Travničane. To su bili travnički muslimani, uniformirani - a kojoj postrojbi su pripadali ne bih mogao reći, koji su hvatali Hrvate po ulici i odvodili ih u zidine starog grada. U toj kući sam zadržan do sutradan ujutro, do oko 10:00 sati. Tada sam otišao u Župski ured i saznao sve što se zbiva. U uredu mi je rečeno kako su pokupili dosta Hrvata gore u starom gradu. Koliko su ih držali ne znam. To je bilo dakle 03. lipnja kada su pokupili Hrvate. U Župnom uredu sam bio tri-četiri minute, pokupio informacije, i vratio sam se u stan. Tog dana 04. lipnja došli su uniformirani muslimani sa zelenim trakama preko čela, zato su ih zvali Zeleni kojoti. Uniforme su bile maskirne. Lupali su na moja vrata. Ja sam otvorio. Njih tri-četiri s uperenim puškama rekoše mi: “Jebo majku ustašku, daj oružje!” Ja sam im rekao: “U moj stan nećete ući, pucajte, ubijte, ali u stan nećete. Nemam oružje.” Bilo je još četiri-pet uniformiranih lica, malo namazanih. Ja ih nisam znao. Jedan me je udario kundakom i ušli su unutra.

1 74


Onda sam im rekao - imam oružje, dat ću vam. Ja sam uzeo vaznu, jednu glinenu posudu u kojoj je bilo puno kemijskih olovaka, nalivpera i to sam uzeo i rekao im - gospodo, evo moje oružje, a stvarnog oružja nemam i nikada oružje nisam nosio. A, Vi ste u uniformi, Vi ste časnik hrvatski. Jesam. Ja sam časnik Hrvatskog Vijeća Obrane, koji je obnašao funkciju predstojnika ureda za prosvjetu i kulturu. U tom momentu prilazi uniformirana naoružana osoba, pruža ruku i kaže - dobar dan, profesore, kako ste, nemojte se plašiti. Povukao je njih, tako da nisu uzeli tog momenta ništa iz stana. Ta osoba sada igra nogomet u Inkeru, igrala je u Cibaliji, a zove se Pinja, to mu je prezime. U našoj zgradi su tog dana pokupili oružje i od muslimana i Hrvata. Ništa drugo se nije dogodilo tog dana. U to vrijeme njihova ulaska Srbi su stalno granatirali grad. Granate su padale i nisu imali sigurnosti u kretanju. Ljudi su stalno bili dolje u skloništima na prvom katu, u improviziranim skloništima. Oni su izišli iz mog stana i iz naše zgrade. Tada je nastala strka. Vidio sam iz dječje sobe, s prozora, da ulaze u sve ulaze gdje Hrvati stanuju. Ulaze u ulaze Zvijezde; Zvijezda 1, Zvijezda 2, mali niz uniformiranih, namačkaranih s povezima, sa zelenim trakama preko čela i s čarapama na glavi. Čuo sam rafalnu paljbu i vidio sam kada su izletili iz zgrade u kojoj stanuje Perić i Gašo Zvonko. To je mislim zgrada Zvijezda 2, preko puta. Nakon sat vremena su se izgubili i prestalo je granatiranje. Onda smo saznali da su presjekli s mitraljezom Danu Gašo. Ona je predavala daktilografiju. Žena može biti između 35. i 40. godište. Muž joj je mojih godina, 35. godište. Koliko ona ima godina, možda je 36, 37, 38, 39. godište - tako. Ona je žena od Zvonka. Sin joj je bio tajnik središnjeg odbora HDZ-a. Zvonko je bio u autu kada je ubijen Stojak Ivica. Zvonko je kao sa zapovjednikom Stojak Ivicom krenuo u Novi Travnik, jer je tamo došlo do pucnjave između muslimana i Hrvata. Muslimani su već tada nasmuli. Prije toga su Hrvati iz gomjeg dijela grada svi prešli u Bare dolje. On je krenuo i ubili su ga na raskrižju kud se skreće u Novi Travnik. To su počinile te… armija BiH. Tu spregu treba tražiti između tog Tare i Sandžaklija iz grada. Motiv ubistva će netko dati tko ima uviđaj, ne znam tko je bio na uviđaju. Dana Gašo je ubijena u stanu. S njom u stanu je bila Blaževič Dževahira, supruga bivšeg predsjednika Skupštine BiH. S

LOGORAŠ I KOMISIJA PRI DAVANJU ISKAZA

175


njom je u stanu pila kavu. Tako je ona meni osobno izjavila. Ona je donijela kavu, ona je u Zvijezdi 1, donijela je kavu i skuhale su kavu, pile su dok je s njima bila još jedna žena, priopćila mi je ime ali ja se ne sjećam imena. Dana se, kada su počeli Iupati, digla da otvori vrata i Dževahira je samo čula rafal i vidjela da je pala i da je krvava. Ona ih nije mogla vidjeti. Ja sam ih vidio kada su ušli, bili su maskirani s trakama oko čela. Ja nisam smio izlaziti van zgrade, a i preporučili su mi i susjedi. Mi smo se okupljali na prvom katu, pogotovo tijekom tih cijelih dana i noći kada su Srbi granatirali. Imali smo na prvom katu neko improvizirano sklonište pa bi se tu skupljali. Hrvati nisu mogli, niti su smjeli izlaziti za dva-tri dana. Vode nije bilo, struje nije bilo. Poslije četiri-pet dana, to bi moglo biti negdje 05. - 06. ili 07. pa nadalje počeli su upadati u stanove, uglavnom uniformirana lica. Uđu, upere puške i iznesu što im se svidi. Pod izlikom kopaju, traže novac, a kupe sve što je bilo vrijedno. U prvim pljačkama su bili ljudi koji su znali što je vrijednost, uzimali su zlato, novac, ono što se može staviti u džepove, što se može staviti u torbu i ponijeti. Slijedeći pljačkaši, koji su dolazili, oni su udarali i nosili su od jedaćih pribora, kristala, goblena, a prvi su nosili umjetničke slike znaju i za Wilerove goblene, proberu, kao i jantar, što već tko ima u kući. Ti slijedeći su iznosili kristal, servis za ručavanje, radio-aparate, televizore, uglavnom ono što je manje vrijedno. Slijedećih dana su dolazile grupe konstantno i iznosile sve što se može jesti, iznosili su hranu; ulje, rižu, brašno i sve što si imao u kući. Iznosili su i bijelu tehniku, pokućstvo. Gdje su bili stanari ostalo je ponešto, a gdje nije bilo nikoga odnosili su sve. Bilo je i tragikomičnih situacija. Te muslimanke su nosile odjeću s hrvatskim identitetom i tako vidite muslimanku da nosi odjeću sa elementima hrvatskog identiteta. Tako su nosile i tkanice oko pasa, trobojnice, a najsmješnije je bilo gledati te jadne žene kako su nosile štikle po prvi put u životu. Ne znaju hodati, a u svakoj ruci drži po par cipela i nosi, hoda. Tu su uglavnom bile tačke, kariole u koje su trpali igračke. Prije su nosili na dječijim skijama dok nije zahladilo kada su počeli iznositi teče. Tu iznimki nije bilo, obrazovani ili ne, travnički ili netravnički, ili izbjeglica ili prognanik a posebice se odnosi na ove uglednije travničke muslimane kao što je Isak, kao što je Breganović. I liječnici i profesori, i ekonomisti, i pravnici, svi su nosili peći jer očekivali su zimu pa su nosili šporete i sve, i drva. Onda, na kraju su počeli paliti. Prvo što smo saznali - bio je neki Šerif i imao svoju gostionu u Polju koji je počeo s drugima zajedno paliti najprije u Gornjem Docu, Donjem Docu sve hrvatske kuće a i u naselju Vakuf, bilo ih je malo, pa u Grahoviku sve, u Putićevu Gornjem, Slimenima. To su izvršavali narednih dvadesetak, mjesec dana, do kraja šestog, sedmog mjeseca. Ubistava je bilo dosta na rubnim područjima gdje je ostalo nešto svijeta u selima oko Travnika. Ubijen je Maroš u kući. On je srednji brat od tri brata. Jedan je Bero, glazbenik, pa Alojzije pravnik, nastavnik. Srednjeg su brata došli tražiti. Mislim da je bio vozač, star 52- 53 godine. Došli su mu u kuću, zvali njegovu ženu. On je izišao na prozor, a žena je izišla van. Oni su ženu gurnuli i ušli su unutra. Njega su mitraljezom sasjekli i onda su izišli van i na onaj prozor gdje je on izišao ubacili su bombu i bomba je eksplodirala, tako da ga je ubijenog raznijela. Njegova se kuća nalazi u naselju Polja. Guvna su sva spaljena, sve do jedna. Bile su dvije-tri muslimanske kuće u tom selu Guvna da su ostale netaknute. Osobno sam pošao nakon mjesec dana gore u Gornji Dolac. To je strava i užas što su radili od crkve, Župnog ureda, župne kuće. Jedan dio crkve je oštećen, a unutrašnjost je skroz devastirana. Pošao sam u stan Božić Stanka i njegove supruge Janje. Dobio je informaciju, od jedne žene, gdje mu je sin. Bio je zatrpan ispod zemlje, a viri iz zemlje. On je bio jedinac. Ime mu ne znam. Imali su i kćerku, staru 12 godina. Saznali smo da je u garaži Šeperovića (muslimana), poslovođe “Elme”, s kućom u Slimenima, muslimansko selo, da su mučeni, masakrirani i ubijeni. Stanko je sa svećenikom Pavom Nikolićem pošao i po petama i obući je poznao svoga sina koliko je bio masakriran. Od tog vremena, pa do mog uhićenja mi smo desetak dana dobivali komadiće nekog ovjerenog

1 76


papira na kojima nam je određena, zapovjeđena i data zapovijed o radnoj obvezi. Te papiriće je potpisivao, pošto parafe, rukopise i grafologiju poznajem, jer ležalo mi je iz tog studija, potpisivao je Begovac Ešref. To sam kasnije u njegovoj nazočnosti provjerio. On je profesor, oltokolog, predavao je sociologiju u školi. Inače je bio direktor Marksističkog centra i predsjednik OPŠTINE Travnik, bivše, za vrijeme komunizma. On je izdavao te radne obveze. Mi smo morali raditi, bili smo prisiljeni. Uglavnom profesori su imali radnu obvezu, da idu u školu. Čim nastupi granatiranje sklanjali smo se. Profesori su predavali, šta je tko predavao. Ostalo je jako malo djece, možda stoti dio djece. Škola bi radila, pa prekine i tako. Možete zamisliti kako je bilo raditi u školi gdje je bilo i uniformirane djece. To su bili mladići i djevojke srednje škole. Provocirali su i dobacivali. U zbornici bilo je profesora odozdo , a i svi travnički profesori muslimani, osim jednog izuzetka, su s nama bili na distanci, a nama nisu dozvoljavali da se trojica nađu na okupu i da se bilo što komunicira. Iza toga nakon jedno dvadeset dana te radne obveze poslala je njihova policija, jedna bojna civilna, čega sve nisu imali, u stanove da daju zapovijed i odrede satnicu kada treba ići u to zborno sabirno mjesto i odatle su vozili da kopaju rovove put srpskih bojišnica, prema Vlašiću. Svi su se profesori iz straha, jer veći dio ima djecu, su se odazvali osim mene. Meni su poslali i tu krajišku policiju. Ja nisam htio. Rekao sam: “Pucajte, ja neću”. Krajiška policija je vojna policija. Primijetio sam, da je bila i travnička policija. Nikada ne bi moj susjed moj Hasib, koji je bio vrata do vrata, otvorio vrata kada oni dolaze po mene i tražili da idem. Među onima koji su kopali rovove bilo je i Srba, profesora. Muslimani nisu, ni za Boga, išli kopati. Neće oni ići kopati. Išli su samo Hrvati i neki Srbi. Pucali su im s leđa. Tako su Bere Kramera sina i Dragana Anića (obojica Hrvati) pucali u noge (Draganov otac je Mladen). lzranjavali su ih. Nakon toga naši su ih nosili doma. U bolnicu nisu smjeli ići. Bolnica je bila puna onih koji su napali Bugojno i koji su bili ranjavani na bojišnicama prema Novom Travniku i Vitezu i Novoj Biloj. Tada je vozač, bivši vozač, jedan Slovenac, Milan, koji čitav život nije naučio hrvatski govoriti nego mješano, njemu su ruku otkinuli. Bio je dugo, dugo, dvadeset godina, općinski vozač. Za njega samo znamo da je otišao kopati rovove i vratili su ga bez ruke. Kopao je rovove isto gore prema Vlašiću. Tada su formirali… Na čelu je bio navodno zapovjednik Kotula Ante, isto Hrvat. Bio je učitelj, a bavio se biznisom jer je imao svoju cvjećarnu. Inače suprug je Matićke čiji je otac odležao dvadeset godina u zatvoru poslije rata, kao Hrvat. Njegova zadaća je bila da pokupi sve hrvatske intelektualce kada završe posao u školi i da idu čistiti govna, odnosno mesti ulice, kanale po gradu jer je takav smrad zavladao po gradu. On je bio eto kao predradnik, zapovjednik, a ne kao povlaštena osoba nego je bio u još nepovoljnijoj poziciji. On je morao podnijeti spisak tko je došao, tko nije došao i zašto ga nema. Jednom sam istupio samo da im podignem tlak jer taj posao nisam htio obavljati iako su delegacije travničkih intelektualaca na čelu sa doktorom primariusom Krehom Izetom i vrlim pod navodnim znacima Hrvatom Smiljanom Pavlovićem koji je profesor hrvatskog jezika, Seadom Sarićem, doktorom Hubijarom Mustafa i ekonomistom Beganović Enverom, došli su mi u stan posavjetovati mene da i ja radim poslove koje rade travnički Hrvati, da čistim ulice, da idem i ja kopati rovove, jer će me ubiti. Ja sam odbio. lz ove grupe ljudi prije desetak dana nego što će mi doći u stan Izet Kreho, doktor primarius, Sejo Sarić, čelnik ekspertne grupe travničkih intelektualaca, nazovi intelektualaca, i vrli profesor Smiljan Pavlovič su došli ispred moje zgrade na jedno 50 metara. Zvali su. Ja sam izišao. Zamolili su me, moram priznati, pristojno da idem s njima da se očisti crkva koju su onečistili Krični put, oborili križ na vratima crkve, izvršili nuždu u prostorima crkve. Ja sam tu informaciju dobio jutrom rano preko jednog muslimana kojeg su kasnije, navodno da je on poginuo od mine, ja pretpostavljam da su ga oni ubili, on je dobio radne kmetove u Turbetu, došao je i priopćio mi je da je crkva devastirana da je on to vidio a da nije smio prići. Ja sam ga poslao da ode u stan Stojan Milaša i napisao sam mu ceduljicu da uzme kameru ili foto-aparat i da to pokuša snimiti. Stojan Miloš je došao pred crkvu u 10:00 sati i našao je pred crkvom Beganovič Envera, diplomiranog ekonomistu, i ovaj mu nije dao snimati, čak je pokušao da ga udari nogom. Ja sam dobio povratnu informaciju da nema mogućnosti. Onda sam poslao od Bore Puljeviča sina, jednog i drugog, jer je jedan bio u mješanoj policiji. Bio je oženjen. Majka

177


im je muslimanka. Rekao sam da uzmu kameru i da mi to snime i da mi to pohrane. Oni su to snimali iz prostora isusovačke gimnazije. Koliko su uspjeli? - to ne znam. Iza toga je ova grupa došla meni da idemo čistiti. Rekao sam - gospodine doktore Kreho, vi ćete svojim ulaskom onečistiti crkvu, vi nemate pravo tražiti da idete čistiti, da mi čistimo vaša govna, vašu zloću kako biste vi doveli britanske snimatelje i CNN-ove kako to nije, a onemogućio je vaš iz vlade, iz ratnog predsjedništva Enver Beganović da se snimi da mi imamo za dokumentaciju. Potjerali ste čovjeka. Vi ne smijete uči, a mi smo već našli mogućnosti i obavijestili kardinala, onda biskupa, Puljića. Biskup Puljić je došao nakon par dana u transporteru. Njemu smo poslali obavijest preko jednog katoličkog svećenika Irca koji je bio u Vitezu i u Biloj stacioniran a imali smo vezu s njim. U toj crkvi, Svetog Ive, bio je petrovac a ne franjevac. Tada su oni otišli. Došao je biskup Puljić. Tada sam ja, ni s kim se konsultirajući učinio to. Muslimani su, da ne zaboravim, kada se stanje smirilo nakon par dana poslije 03. lipnja, oni su pokušali pred svijetom da u tu svoju muslimansku vladu, ratno predsjedništvo, općinske strukture, da inkorporiraju jedan dio Hrvata, ali po svom nahođenju. Bili su predložili Marka Vujnovića, odvjetnika, Janković Vinka, diplomiranog ekonomistu, Bilića, isto ekonomist, ne sjećam se još jednoga. Dali su čak jednu prostoriju u zgradi općine s telefonom, koji nije nikada radio, dali su to eto kao da ima neki ured da se ko eto organizira neka pomoć. Da. Organizirali su neki sastanak na koji su pozvali sve Hrvate koji su ostali u tom užem dijelu grada, a da nešto znače u gradu. Datuma se ne sjećam, to je bilo možda petnest-dvadeset dana poslije 03. lipnja. Tako, može biti u srpnju. Ja sam došao na taj skup i tamo su postavili te jadne ljude kao radno predsjedništvo i vidio sam šta se želi. Slomun Mario, diplomirani ekonomista, mladi čovjek - pokušali su da nas predlože. U to vrijeme ulazi profesorica književnosti, koja je bila udata za Radovanovića, muslimanka je, pokušava snimiti sa kamerom. Ne snima radno predsjedništvo, nego pokušava snimiti mene, Maria i Jozu Nevjestića. Ja sam imao neku vrećicu od 10-20 dkg malih krompirića što mi je dala neka žena kao korpus delikt da mi pokaže što joj vade iz vrta jer još nije vrijeme. Profesorica je počela da snima, a ja sam skočio i stavio one krumpiriće i rekao - izbacite ovu ženu, šta ti imaš snimati!? Njoj je ime Safija Radovanović. Suprug joj je medu prvim Srbima organizator za balvane u Turbetu. Njegovo ime ne znam. On je zanatlija, dakle prvi organizator balvana iznad Turbeta. Tada sam se digao. Istupio sam kada sam zamolio da izvedu tu profesoricu, da ne želimo nikakve promocije za TV Sarajevo o životu i suživotu. Kad su je izveli i kada je Jova Rizićka s Radio-Travnika izišla onda sam ja uzeo riječ i tada sam govorio. Sada se ne mogu točno sjetiti. Samo znam da je iza toga istupio Mario koji je u istom smislu govorio, da smo ove formiste koji bi trebali poslužiti kao jagnjad, da mi nismo njima ništa. Oni su nas pitali, a mi njima nismo ništa govorili, jer nismo ni imali komunikaciju s tim ljudima a nismo ni željeli imati komunikaciju s njima. Mi nismo imali ništa s njima, ni skupa, ni ništa. Privatno, kada nitko ne vidi, ako se pruži prilika pitali bi - bi li mi ovo? Ja sam rekao - ništa, ništa. To je tako bilo i trajalo iz dana u dan. Sve je više silovanja bilo, ubistava, saznajemo za klanja. E, ovo sam zaboravio reći. Prvih par dana poslije 03. lipnja Hrvate su prisilili, pored metenja ulica, kopanja rovova, grupu Hrvata su preko tog ureda za davanje obveza prisilili da pokupe mrtve i stoku ubijenu i da je pokopaju. Na čelu te grupe je bio Kakanj Hrvoje. Priča mi da je nailazio na vezane, ubijene svinje i ljude zajedno. Bili su vezani ljudi i krmad; tijelo svinje i tijelo čovjeka, jedno pored drugoga. Kada su to počistili onda su ih natjerali da hvataju svinje i stoku i odredili su vrijeme kada ih treba hraniti negdje dolje kod Šibicare. Tko je bio s Hrvojem u toj skupini ja ne znam. Ja mislim da je on još u Travniku. Supruga mu je učiteljica, a on je tapetar. U Gomjem Putićevu su iz septičke jame izvadili, bio je nazočan svećenik Pavo Nikolić, Ivo Fištrić, Veno Topalovič, ubijenog, masakriranog ne znam je li civil ili bojovnik zajedno sa svinjom - isto povezani i bacani u septičku jamu. Saznali smo također ali bez da smo imali mogućnost ispitati, da je bilo puno zajedničkih grobnica. Pobijeno je puno ljudi, izmasakrirano od strane tih mudžahedinskih postrojbi u predjelu kod Guče Gore, odnosno kod Gornjeg Putića, Bukovica, Radojčići, Marine, Miletići. Tu su bile zajedničke jame u koje su bacali naše pobijene civile. To su bili Bikuše, Miletići, u predjelu Orašca, u predjelu tih zaselja. Ti mudžahedini su, ti teroristi Arapi, upali izne-

1 78


nada u Ograde ispod Zabilja. Zabilje je selo, a Ograde su odmah do sela, pripada općini Vitez. Tu između Zabilja pa gore put Han Biloj, odnosno kada se krene iz Zabilja prema Staroj Biloj pobili su dosta civila i glave su naticali na ogradu, na šiljke od ograde. To je bilo u Ogradi. Dokumentacija za to mora postojati u Vitezu. Radi se o većem broju pobijenih, zaklanih, masakriranih. Mudžahedini su bili iz različitih zemalja. Bilo ih je iz Sirije, Iraka, Irana, Libije, Egipta, bilo je Kurda a iz kojih zemalja to ne mogu reći. Znam da je ih je bilo iz Alžira, a je li ih bilo iz Tunisa, Maroka to ne znam. Htio bih apostrofirati da se zna da se u grad Travnik prije par godina prije nego će doći do ovoga, je li to bilo 87. kada su došla dva Arapa: Mektauh i Tafi. Jedan od njih je nastavnik matematike. Oženio je Seferu, od Muje Sefera, pokojnog odnosno rahmetli, kćer. Radio je u Han Biloj. Drugi je stomatolog, ili građevinski radnik. Nije čudo što su se ti stožeri, ta njihova lokacija odredila u Mehuriću i Han Biloj, jer je taj čovjek tamo radio. Možemo li to sada dovoditi u vezu i njega i ove? Ne znam iz kojih su zemalja došli njih dvojica. Glas jednog od njih dvojice bih poznao, jer kada su mi upali Arapi u stan mene su onesvijestili. Kada sam došao svijesti vidim da sam sabijen u vreću. Vezane su mi ruke i noge pozadi i sklupčan sam, i nedostaje mi zraka. U vreći sam, a na licu mi je maska - čarapa, ili gaće, ne znam, preko lica i čujem da na meni netko diše na mene, kao da je vreća krumpira nabacana i u nekom sam autu, u jednom od ove dvojice Arapa. Auto, to ču kasnije saznati, je bilo parkirano ispred Zvijezde 1, zgrade u kojoj sam ja stanovao. Tu sam bio ubačen i ne znam tko je na meni. Tada sam čuo glasove, došao sam svijesti i pritajio sam se, čuo sam glas jednog od ovih dvojice Arapa, i čujem glas jednog muslimana koji je radio u policiji, ne znam mu ime ali znam ga osobno, bio je u Ramića policiji. To je posebna policija travničkog grada. Ramić je zapovjednik. To je vojna policija. Civilne nije bilo. Bilo je u MUP-u. Na čelu te policije je bio Fazlić Asim, koji će kasnije postati zapovjednik Cesbea, Zenica. Taj Fazlić Asim koji je otišao u Zenicu za zapovjednika imao je brata kojeg zovu Cigo ili Cakani, jer je cm kao Arap i liči na cigana. On je s Alijom Seferom, sa ovom Mečetovom policijom u tom intervalu od mjesec-dva dana upadao u stanove Hrvata, recimo Drage Bilandžije koji sada obnaša funkciju dopredsjednika Vlade BiH, u njegov stan, u stan Nenada Zeca, zapovjednika HVO, useljavali se, pa u stan Vlade Miškovića, tužitelja, koji je bio i kod nas u HVO-u u vladi. On je bio općinski tužitelj prije. Oni su pošli put Nove Bile. Onda su upali u stan Andrije Elića i tako. Dovukli su kamione, pljačkali i iznosili tamo gdje nije bilo Hrvata. Ovi Hrvati, profesori i ekonomisti, koji su ostali sa ženom i djecom, njima je ulazilo, pa nisu smjeli govoriti da je ulazilo, nosilo a nisu smjeli govoriti da je nosilo. Nama, koji smo bili ledični, još koji smo nosili, jer ja sam jedini profesor koji je obukao uniformu, dao prisegu, obnašao funkciju u vladi i u stožeru. Tako ja nisam očekivao neku milost od strane njih kada se radi o toj pljački. Kada sam pitao ove toliki je strah da oni meni nisu smjeli ni reći da im nose zlato kada su došli pitati za oružje. Nosili su satove, lančiće i sve. Dok me nisu kidnapirali, do pogibije njihovog onog generala gore na Rostovu onog egipatskog mudžahedina i još trojice oni su uletili džipom u naš prostor i poginuli su a kasnije su tražili zamjenu. Onda su oni odlučili nas dvadesetak najuglednijih pokupiti i pobiti i razmijeniti. Ako oni vrate njih žive oni će vratiti jedan dio nas, a ako oni ne vrate onda su nas likvidirali. Mislim da bi to moglo biti 19. rujna. Dana 19. rujna su upali u 8:05. Dobro to znam, jer jedan radnik iz Vojne pošte koji je pravio te stanice napravio je kao nekih kiselina i neki akumulator pa se priključi tranzistor, jedan, mali tranzistor koji nisu odnijeli i onda sam mogao slušati. Ja sam uključio da slušam. Tako sam slušao London, Washington, Zagreb i neke stanice. Tada sam uključio Sarajevo, da čujem dnevnik. To je bilo navečer. U 8:05 lupa na vrata i viče meni - profesore Ivo! Isto kao da je netko od susjeda. Ja kako sam otvorio vidio sam neke face i više se ničega ne sjećam. Oni su mene obandačili, onesvijestili, svezali noge i ruke, navukli vreću, ubacili dolje u landrover, auto, šta li je bilo. Stajali smo kada sam se ja osvijestio, te minute su bile vječnost, i čuo sam glasove da govore - čekajte još dok pokupimo Venu Topalović. Čujem još dvije-tri osobe, dišu ono na škrge, na meni su. Vreće su bile nabacane jedna na drugu. Auto je krenulo. lde se, ide, možda je išlo jedno sat vremena. Idu uzbrdo, nizbrdo, čujem idu preko

179


nekog potoka. Stade. lzbaciše nas iz vreća. Ostadošmo vezani. Na glavi je ostala maska, od čega ne znam. Možda je krpa, šta li. Uveli su nas negdje u neku prostoriju i onda su nam skinuli i to s očiju. Vidim poredano pet-šest ljudi, vidim jednu časnu sestru, jednog svećenika, vidim neke ali mrak je i ne mogu vidjeti tko je. Ja sam imao prisegu, krunicu o vratu. Prvi je svećenik, mislim da je Vinko. Njemu čupaju krunicu, bacaju. Režu nešto oko uha. Krv teče. Ovoj časnoj sestri skidaju viticu, pa ne može skinuti viticu. Meni, sve kao u snu se priviđa. Govore - mi ćemo to skinuti. Sijeku prst. Ja sam uspio doći do križa ispod džempera, do raspeća i povući. I vuci, vuci. Pala mi je krunica dolje u dno stomaka. Imao sam duge gaće igrom slučaja. Došao je do mene. Ja svoju viticu nikada u životu nisam skidao. Tako je srasla na prstu. Kada sam vidio kako ovoj časnoj sestri skidaju. Skidao mi je sat, tražio oko vrata, nema ništa. Prsten je sam spao. Nikada ga ja nisam mogao skinuti. A kada je munđo s bradom sam spade. Onda su nas odveli u jednu malu prostorijicu gdje su bili željezni kreveti na kat, prazni. Ne znam ni tko je s nama, koliko ih je, niti vidim, niti znam. Njih dvoje časnu sestru i svećenika vidim u habetu. Ja sam bio vezan, ruke za noge i tako svezan za noge od kreveta. Samo se sjećam da je ušao jedan bijelac, bijeli Arap, ne cmi. Imao je neke specijalke na nogama, cipele za tuču. I, da jebe majku ustašku, je li ovo profesor, jest. Udario me je u lice i ja više ništa ne znam. Udario me je nogom. U prostoriji nije bilo svjetla. Kada sam došao svijesti vidim kao pilići, kao kvočke vezani ljudi. Nitko nije smio dignuti glavu da vidi tko je tu. Nitko nije smio prvi pitati. I, dolazi nakon možda jedno dva-tri sata i odveza me od tog kreveta i odvede me u drugu prostoriju, otvara nekim velikim ključem i samo me ubacilo unutra. Kako me je ubacilo unutra, mračno je, prostorija je možda dva sa tri. Čujem dišu ljudi. Oni su imali na podu nešto kao strunjača, a meni je bila, oni to zovu postekija, ono na čemu klanjaju, kao ubrus za noge malo futriran. Jedan dio tijela je bio na tome, a ono ostalo zemlja. Mrak je, ništa ne vidim. Čujem dišu ljudi. U tom čujem netko prilazi polagano, milimetar po milimetar i došao je svojim ustima, glavom, do mog uha. Pita me - profesore Rajkoviću, jeste to Vi? Jesam. Tko si ti? Kaže - ja sam Kukić, ovdje mi je i brat Kukić, prakarator u crkvi. Kaže, tu je i svečenik Vinko. Kukići su iz Gornjeg Doca, kod Travnika, bili su prakaratori u Travniku i u Gomjem Docu. Vinko je služio u crkvi sv. Ive u Travniku. I, noć traje vječnost. Je li prvu, je li drugu noć, ne bih znao reći, odvode časnu sestru i svećenika. Nakon dan-dva ti koji su dovezli odoše i odvedoše ih. Ja sam mislio… Mene su zgrabili, a tu noć i sve slijedeće noći, dvije-tri noći, svaka dva-tri sata izvode jednog po jednog i tuku. Najprije dođe Arapin i pokaže, a bilo je četiri-pet mladića od 15-18 ili do 22 godine koji bi to obavljali, tukli. Tukli su do iznemoglosti. Nema izuzetaka. Sve su tukli. Ne znamo koga su sve tukli, jer nismo znali tko je bio tu u prostoriji. Mene su, nakon što su me pretukli, prvu noć opet vratili u tu prostoriju. Tada sam saznao da je u toj prostoriji bio Fišić lvo, Popović Dragan, Adžaip mali - jedno dijete nepunih 18 godina, zaboravio sam mu ime, Pobrić Kazimir, Dragan Popović, ja mislim da je on građevinski inžinjer a Pobrić je arhitekta diplomirani, ovo dijete je treči-četvrti razred srednje škole, ne znam koje. Bio je i diplomirani ekonomista, dugogodišnji direktor Borca, a obnašao je dužnost predstojnika Ureda za gospodarstvo u vladi HVO, općine Travnik. Svi su stučeni, podljivi, jedva se diše. Čujemo jednog po jednog, kaže - idemo lomiti rebra. lzvode Dragana, tuku, tuku, baciše ga, sav je krvav, i onako kao vreća pade. Onda su izveli Kazimira. Ječi, stenje. Viču da mu jebu majku ustašku, jer da mu ne mogu doći do rebara zato što je bio puno krupan, snažan mladić. Onda su izveli Fišića Ivu. Kada je bio skoro u nesvijesti onda su ga bacili. Zatim su tukli mene, koliko se ja sjećam izvodili su me pet-šest puta. Tukli su me šakama, palicom i nogama. Uglavnom su ti mladići pucali najprije po rebrima, da prelome rebra jer im je to bila zadaća da lome rebra. Ja kada sam došao svijesti vidim da sam ubačen unutra. Svi stenju. Ne vidi se. Mrak je. Prema meni puže Popović Dragan. Kaže on meni - profesore, ja sam Popović Dragan. Imam ženu Janju, dvoje djece. U tome mali Adžaip pošto ima slab mokraćni mjehur ja sam mu podmetnuo ruku da u ruku malo urinira i po licu sam s time ove koji su strahovito pretučeni: Fišića, Popovića i Kazimira. Malog i mene su manje tukli, jer smo bili fizički slabiji i odmah smo u nesvijest padali. Oni su sto deset kilograma ljudi, razvijeni, osim Dragana. Htio sam i Dragana po licu i vidim rebra mu izišla van.

1 80


On kaže meni - mene će prvog, samo da me neće zaklati. Opet su svako tri sata tako tukli. Stalno su nam pojedine sure (molitve) iz kurana gudili pred vratima. To su bile neke kitice. U svako doba se čuje poziv ezan molitva. Jedan iziđe pred vrata, uči ezan poziv za molitvu i onda idu klanjati. Pred vratima je uvijek jedan s metkom u cijevi. Mi nismo izlazili. Tako je bilo prva tri-četiri dana u toj prostoriji. Navečer oko 10:00 sati otvaraju se vrata. Donosi se nešto. Je li neka posuda, je tepsija, je li tacna? Uglavnom, neko jelo. Nije bilo mogućnosti ustajanja, sjedanja, hodanja, samo smo ležali, ni na boku se nije smjelo ležati. Kada oni otvaraju morate ležati na leđima. Mi te ljude koji su bili s mudžahedinima nismo znali. Oni se zovu nekim imenima; Hasan, Huso. Te noći donose janjetinu, kuhanu janjetinu. Prije su nam lomili rebra, pa zube. Ja sam imao zube, dolje sam imao most. Kada je počeo udarati, najprije je udarao šakama. Najprije su malom Adžaipu izbili prednje zube. Kada je došao do mene - udara jednom, udara drugi put. Rekoh - šta? On meni - sve zube moram... Ja u toj nesreći pokušavam i izvadim most. Kažem - evo! U tom momentu taj domaći muslinam, možda 18 godina star, je odjedanput zaurlikao - Hasan, Hasan, Hasan, šejtan, šejtan! Sve u mene upire prstom i veli - vrag, šejtan, đavao. Pokazuje i veli de, de i uze most. Ja im kažem - nemate potrebe lupati. Osjetio sam instinktivno da ovaj Arap zna hrvatski, a zna, kasnije ču pokazati. On je samo šutio i gledao. Morali smo jesti i to sve rukama. Morali smo gutati. Znam po šerijatu (po zakonu) ujutru kako oni kažu na sabah ne smiješ biti gladan. Po kuranu ne smiješ biti gladan. Znao sam da će netko biti strijeljan, razapet, ali ni on ne smije biti gladan. Ujutro su izveli i stoji pedesetak s jedne, pedesetak s druge strane. Tamo je podij, bina. Čuju se neke molitve, pa urlik - alah, erbetekvir, pa onda opet molitva i kada su izmolili jedan zapovijeda: “San!” i upire prstom. Ovaj dolazi i sabljom siječe konop na ruci. Najprije siječe ovom malom, dijetetu - Adžaipu. Ja sam mislio maloga će. Ne. Onda presjekoše Draganu i odvedoše Dragana. Tamo je bila klada gdje se presijecaju drva. Drži neku sablju. I opet zapovijed, pjesma, molitva - alah, leber, tekbir. Sto grla u glas. I uze on Dragana za kosu jednom rukom, uze ga domaći mudžahedin, domaći koji se priklonio, valjda polaže svečanu prisegu. Ovaj uze Dragana za usta. Dragan je jako lijep, fizički lijep mladić. Uze ga za usta, stisne ga, uzbuđen i on. Ovaj opet nešto reče - Meho, San, valjda ne smije mučiti. I on za glavu i onu sablju i odsječe mu glavu. Kako odsječe glavu, on je počeo povraćati i pao je. Odsjekao je na panju. Onda je malog odveo. Mali je morao uzeti glavu Draganovu i donio je ovamo da se poljubi glava Draganova u usta. Mi smo ljubili Dragana u usta. Ivo je poljubio u čelo i ovaj ga upalio željeznom šipkom, jer morali smo ljubiti u usta i lizati krv na vratu s Draganove glave. Poslije tog obreda onda su tijelo položili u grobnicu, zatrpa se, a sablju kojom je odsječena glava i glavu stave gdje su noge. Bili smo nas četvorica: Fišič, Adžaip, Pobrić i ja. Grobnica je bila plitka. Vidimo mi tamo još grobnica i neku izgorenu štalu. Ne smijemo gledati osim ono što oni traže. To je moglo biti oko pedesetak metara od tog zatvora. Mi nismo mogli vidjeti, jer kada su nas vodili imali smo povezanu glavu. Kada je bio ceremonijal klanja, e onda je skinuto. Onda kada se taj obred završi opet nas povežu. Onda su svaki dan odvodili. Mi smo mislili samo kako ih nema, nema i mislili smo da je sve poklano. Mi smo tada bili polusvijesni kada smo gledali klanje Dragana Popovića. Vidjeli smo da je bilo još grobnica, a koliko ne znamo. Ćim je završeno to klanje odmah su nas odveli povezane unutra. I tako, jedno po jedno odvedoše. Ostalo je nas troje. U mraku sam opet čuo glas jednog od one dvojice Arapa, koji je došao kada su vodili Pobriča. Mi stalno mislimo sve jedan po jedan zaklan, razapet, jer smo vidjeli križ i gdje streljaju. Imaju posebna mjesta gdje razapinju, gdje streljaju. Ostadošmo samo nas trojica u toj prostoriji. Brojimo dane i mjesece. Ja samo znam da sam izbrojao dvanest dana da mi ni kapi vode nismo dobili. Neće nitko vjerovati, ni medicina. Meni profesor, doktor Kuzmanić ne vjeruje. Dvanaesti dan ostali smo mi trojica, četvorica. Bio je i Kazimir. Dolaze oni i vode jednog po jednog tamo na razgovor. Prvi je to izlazak iz te sobe. U drugoj sobi, preko puta hodnika, bila je puna soba radio aparata, televizora, svega. Krcato s tehnikom. Uglavnom su bile linije, radio aparati i TV ekrani. Tamo sjedi crveni fesam, a ovamo lijevo sijede Arapi, bradati Arapi, trojica njih. Najprije su išli: Kazimir, Ivo, mali, ja sam išao zadnji. Kada su se vraćali vidio sam da nose nešto u ruci.

181


Ja dolazim tamo. Ovaj meni - dobar dan, Vi ste profesore. Ja nisam mogao izdržati, pa ja njemu - a Vi ste hodža iz Suhog Dola. On se nasmiješio. Sada on poče govoriti kako islam i što ja mislim o islamu i da će oni doći do Rima, spominje zlatno tele, islam će zavladati, najbolja religija. Meni mozak malo proradio. Kaže on meni - dobit ćete Vi i vode. Ova dva, tri Arapa što sjede razgovaraju. Jedan na latinskom kaže kao da ću ja od moždanog udara brzo otići. Tu između njih je jedan, mislio sam Arap mudžahedin, ali to je bio musliman. On je poveo razgovor. Potiho oni razgovaraju. Ja sam zaključio, da je njihova konstatacija bila - njega ne treba, on će svakako otići. Kasnije sam saznao od jednog Arapa, da su obojica bili liječnici. Pitao me je hoću li priječi na islam. Ja sam rekao - ne. On mi pokazuje da će on pobrisati tragove oko velikog mozga. Ja kažem - već ste nam davali, u mene nemate šta pobrisati. On je mene uvjeravao da bi trebao napustiti katoličku vjeru i da malog obratim. Oni su primijetili da je mali... prvih dana oni su vikali da je on ateista, on nije Hrvat, on nije ustaša, nije katolik. Kada je on dao tu izjavu, pošto je mali bio do mene ja sam njega naučio Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, Djelo skrušenja, Vjerovanje, krunicu, rožarije. I ja sam malog uputio, da moli po sedam stotina Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu. Ja sam njemu ispričao sadržaj u dva-tri dana od Krševljakoviča: “U četverokutu pakla”. Kasnije su njegov otac i majka Jonićka, katolkinja, mi je dala do znanja da ga je čak krstila. On mi je jednom izvadio iz usta i pokazao ampulu koju mu daju, a ta je ampula kao pola malog prsta, zelene boje i nešto piše na arapskom, čija je funkcija imala djelovanje da pobriše engrame, neurograme... I oni su uspjeli kod malog. Oni su njega zadržali i poslije nas. Ja pretpostavljam da su te ampule imale takvo djelovanje što sam spomenuo mada ja to ne znam je li to točno. Ja sam hodži rekao da sam čitav život bio Hrvat, čitav život katolik, ne samo ja nego i moj otac, djed. On mi kaže - kakav ste Vi katolik? Ja sam bio uvjeren da je on hodža iz Suhog Dola. Ja mu kažem - pitajte fra , njegova sestra je moja strina, a on je gvardijan, odnosno u Grahovićima je bio svećenik. Rekoh - pitajte gvardijana Branka i njegova brata Stjepana. Ja sam običan čovjek, vjernik, katolik. Kaže - nema više katoličanstva, mi ćemo sve do Rima... zavladati sa svim. On nije pobio moju tvrdnju da je on hodža. I za divno čudo razgovor je trajao još, pitao je nešto kako sam ja prisiljavao muslimansku djecu na hrvatski jezik, hrvatske udžbenike. Ja kažem - ne. Dovedite te hodže i te ljude pošto sam ja devedeset posto tih ljudi u općini Travnik učio, te profesore, nastavnike, to su moji đaci. Predavao sam u Učiteljskoj školi. Dovedite ih. Ja jesam rekao pred pet stotina ljudi, da će hrvatska djeca učiti iz hrvatskog programa hrvatski jezik, a muslimani neka se odluče, a mi kao Hrvati pomoći ćemo da utvrde svoj identitet jezika ali da ne diraju naš. Rekoh - u školi u Polju sam primio delegaciju. Tu je isto bilo četiri stotine ljudi, a bio je Vaš Fehmo, ravnatelj, pa smo poslije primili Vaše vjerske poglavare - hodže. Oni su nas obasipali s istim informacijama, da smo mi mali Hrvatići, ustaše. Rekoh - to su sve insinuacije. Onda je on prestao ispitivati. Sada, meni se obraćaju ovi Arapi i daju mi toplu vodu. Do tada mi smo mokraću lizali. Kako smo uopće opstali? Ova djeca, kako su nas tukli... Kada Arapi, ovi iz arapskih zemalja odu dvojica njih bi tijekom noći otvorili vrata i mi mislimo otvaraju da nas tuku. Onda bi on pružio ruku - profesore, pa stišće u glavu, pa izigrava kao da je bubanj. Mi ne vidimo to. Onda nas kao fol malo ispuca, jer svako tri sata imali su tuču. Onda oni ulete. Ubacivali su neke kruške, neko tvrdo voće. Mi smo to ko životinje sisali, čučali i tako. To su bila domaća djeca, jedan kaže da je bio u zatvoru, bili su 15-17 godina, retardirani. Tada dvojica nose ja ne mogu da vjerujem, prvi put ulazim tamo gdje je banja. Na vratima vidim naljepnicu Melkior, Gašpar i Baltazar, znači da je to katolička kuća. Dvojica bradonja donesoše vanjik tople vode i duge, nove, neraspakirane donje gaće i potkošulju. Daju hlače. Ja sam u hlačama imao dvjesto maraka, zašiveno, jer u gradu na ulici kada te sretne prekopa sve. Ja te hlače… Dobio sam vanjik vode i tada sam se prvi put oprao, nije bilo sapuna, oprao sam se samo s vodom. Iza toga još deset dana, petnest, kada sam skinuo košulju, bila je od damsta košulja na meni. Ona je bila cma kao ugljen. Tako je to trajalo. Tučnjava. Hrana, ne znam šta je, ali jedemo rukama, nešto crnog kruha. Vratili smo se opet u istu sobu nakon toga kada smo dobili vodu i netko hlače, netko vindjaku. I ova trojica koji su bili sa mnom i oni su dobili isto. Ja sam čak zadržao vindjaku, Texas, futrirana. To mi je eto uspomena ako uopće trebam imati uspomene. To, taj boravak kod mudžahedina je trajao do kraja ili do početka studenog. Jedne noći oko 10:00

1 82


sati otvoriše se vrata i spušta nešto. Bila je to konzervica i unutra motorno ulje i malo krpe. Ja sam se malo digao, ono presavio. On je viknuo - profesore Rajković, jeste li to Vi? Ja mu kažem tko si ti? Kaže - ja sam Đemo Delić. Tko, ne znam ja tko si ti. Kaže - moja razrednica je bila Kristina Medić, profesorica povijesti. Ja nisam napustio školu tri mjeseca, ona me je prekrižila crvenom olovkom. Ja sam samovoljno napustio, pa ste Vi zvali mog babu i mamu. Ja sam kasnije krenuo u školu i završio sam četverogodišnju školu za hotelskog recepcionara, tehničara. Na maturalnoj zabavi kao najbolji učenik Vi ste se slikali sa mnom na plavoj vodi u hotelu. Rekao sam spontano - reci mami da mi donese čarape, jer sam bio bos, na zemlji sam ležao. I tog dečka nisam više vidio. Ja sam ga pitao - što ćeš ti medu ovima? U to vrijeme je ušao jedan Arapin, nešto na njega, zgrabio ga. Nikada više nisam vidio to dijete. On je izgleda prenio svojoj majci dokaz za to nakon, kažem to bi moglo biti, ne znam koliko je to trajalo dugo, možda ču kada dođem u Travnik saznati kada sam odveden dolje. Jedan dan negdje oko podne najedanput čujem auto. Stade. Uletiše unutra. Dečki koji su nas tukli dižu nas, vežu. Jedan od njih koji nas je najviše tukao, usijavao je željeznu šipku i udarao nas, kaže meni - odvest će vas. Ja sam mislio odvest će i likvidirati nas trojicu, nismo više četvorica jer je Arap otišao. Kad dođoše i vode tog Bobića Kazimira. Tada sam čuo glas tog Arapina čiji sam glas čuo u autu u siječnju kada su me u Travniku kidnapirali. Isti glas sam čuo kada su vodili Kazimira. Odveli su ga kući u Travnik što sam tek kasnije saznao. Ja sam mislio odvedoše ga na strijeljanje. Kad je Đemo Delić donio večeru jedne večeri on je donio ulje i krpu što sam prije spominjao. To je služilo kao svjetiljka, jer bi stavili krpicu u to i zapalili. On to nosi sa sobom, nosi dok mi jedemo. Ne vidiš što jedeš, vidiš samo kud moraš s rukom da bi uzeo to jelo. E, kada su došli opet nam vežu oči, vežu svoj trojici. I opet ništa ne znam. Ubacuju nas u auto i opet dmda, dmda. Sad ja sebi mogu predočavati. Stali su pred Gućom Gorom, pred samostanom. Laju na arapski. Opet se auto upali. Onda čujem kada smo sišli na asfalt u Travnik pred medresu. Opet su stali i opet malo, ne znam kud i stade. Otvaraju se vrata. Netko me uzima pod ruku i izvodi. Još smo zavezani. Mene netko po licu dira i tako drži ispod ruke. Ja sam bos, a snijeg je i blatno je. Ja osjetim blato. Opet mislim, idemo na stratište. Mene netko opet po licu dira, razgrće da vidi a ja sam bio zarastao u bradu. Čujem glas Bebe Salke. Kaže - profesore, jeste li Vi profesor Rajković, da nisu podvalili koga? Ovako će on meni. Kako mu očujem glas ja munjevito upitam - Salko Beba, jesi li to ti? On kaže - jesam. Ja opet nisam znao ništa. Salko Beba je završio gimnaziju i pravo, oženio je Matković Jasnu, pravnicu, Hrvaticu. On je obnašao funkciju u armiji BiH, oficir sigurnosti, razmjena, šta ja znam šta sve nije radio. Bio je u stožeru armije BiH. Turbećanin je, iz one miješane hrvatsko-muslimanske postrojbe iz prvih dana protiv Srba. Kada sam došao sebi vidim da su me posadili na stolac. Dignem glavu. Jedan debeli čovjek stoji. Kaže - ja sam liječnik. Okrenem se i vidim Beba Salku. On je oko 35 godina. Skinuli su mi ono sa očiju. Reknem - Salko. Ja sam briznuo u plač. Pogledam opet i vidim one krevete na kat, hoću da vidim glavice koje vire, zarasle. Ljudi leže u krevetima. Ulazi jedan čovjek. Po odori vidim da je oficir. Bili su tu Beba Salko, ovaj liječnik, još jedna žena liječnica. Taj oficir je rekao - osposobite ga koliko možete da ga mogu poslati u njegovu ustašku državu. Ja gledam. I on je otišao. Ne znam tko je on. Kasnije sam ja s njim razgovarao. Ovaj liječnik je obavio svoje. Ja pitam - Salko, što ovo radite? On nije imao snage, da pogleda. Postao je liječnik. Dao mi je neke tablete. Kasnije sam saznao za onog liječnika, da je radio vani pa su ga kidnapirali. Žena mu je neka Francuzica. Kidnapirali su ga u Zapadnoj Njemačkoj i dovukli ga u Sedmu krajišku i on je bio liječnik Sedme krajiške, on i njegova žena. On je musliman, a kako se zove ne znam. Brat mu je isto vani liječnik. On je samo kukao meni kako će pobjeći. Govorio je u par navrata - blago tebi, profesore, ti ćeš ili mrtav ili živ otići a kad ću ja. Kada su oni otišli ovi su skočili s kreveta, prave krevet za mene, pokrivaju me. Kaže mi jedan od njih - ja sam Josipović. Koji Josipović? Kaže - ja sam pravnik iz Viteza. Ovaj: Strinić Pero, ovaj Šindić, Žulj lvo iz Gavi Anđela iz Bugojna, ovaj - ja sam iz Zenice, a ovaj tako govore trinaestak njih. Kada su me pokrili, malo sredili, onda se šale, klade se po cigaru. Bobaš i Bonić se šale. Bobaš kaže - on je bio mojoj mami profesor, jer njegova majka je iz Krušice, kod Viteza, odakle je i on. Kaže - ja znam tu racu, ostat će živ. Ovaj Bonić kaže - evo po cigaru, da neće do ujutro. lz Viteza su i Bobaš i Bonić. Pero Strinić je iz Podbrežja, Zenica, Josipović Ivan je iz Viteza, bio je dozapovjednik policije u Vitezu, Stipo Ćakarić, majstor zidar je iz Slimena. Ostale ne znam.

183


Podrum je zatvor u tom krugu vojarne garnizona bivše JNA. Prozor nema rešetki. Malo, malo dolaze ti mudžahedini opet i ta krajiška i dobacuju - ustaše, majku vam jebem, pobit ćemo vas. Dvije prostorije do nas, isto željezne rešetke, zaključavaju a nas ne zaključavaju. Tamo su njihovi koji su kako oni kažu drogeri, lopovi, odbijaju da idu na crtu i onda ih tu zatvaraju i tuku. Tuku ih Bože, sačuvaj. Ovu našu dvojicu, trojicu; Bonića, Bobaša i Josipovića tuku. Ovog malog koji je iz Austrlije, Bonića, njega su iznosili i tukli. Nakon dva tri dana prvi je došao svećenik Pavo Nikolić i dr. Markunović. Došli su do mene. Već su i Fišića doveli u tu prostoriju, ali malog Adžaipa nema, nema, ne znamo ništa. Kada je ovaj svećenik došao onda je došao neki pukovnik Dedić Nihad i lijepa, mlada, ženica od 20 godina s njim. On kaže da je iz Zagreba. Velečasni don Pavo kaže da će doći u subotu održati misu. Nihad se samo predstavio i onda kada je bila misa za nas, ovo je velik čovjek, ovaj Nikolić, on se preko tog zatvora... Misa je završila. On je meni donio dvije kutije cigareta i šta je još donio ne sjećam se. On je očepio. Onda su oni koji su najhrabriji, nitko nije smio doći, jer prvo je bilo objavljeno da sam ja zaklan pa su onda rekli tko njemu dođe u posjetu da će mu baciti bombu i tako. Došla je druga grupa - dvojica muslimana. Taj Hubijar Mustafa čija je žena iz Rijeke, Hrvatica, liječnik mikrobiolog i živi sad u Rijeci. Njegov sin je bio s mojim sinom dvanaest godina u razredu, Edo. Njegova žena se zove Mirvana. Ona je u Rijeci cijelo vrijeme. Dolazi on, Hubijar Mustafa, i jedan fotograf Bajramović Ragib. I oni dolaze vidjeti mene i donijeli dvije-tri kutije cigareta. Onda sam ja primio cigarete i rekao da priopće nekim osobama da sam tu ako hoće neka dođu. Onda jedan starac Sunara ispekao je veliki kruh ispod peke i donio litar rakije i grnuo mi u džep sto maraka. Rekao mi je balije možeš potkupiti, gladni su. Ja sam zovnuo upravitelja zatvora i kada sam mu dao sto i tu rakiju i pola tog kruha vidio sam na faci tog čovjeka da se preporodi. Onda sam ja njega zamolio da prestanu tući Bonića. Upravitelj zatvora je iz Donjeg Vakufa. Čim je uspostavio te neke odnose maknuli su ga i postavili Ragba, Krajišnika. Počeo je dolaziti dio hrvatskog svijeta, došla je profesorica Damjan i donijela je teglicu meda dolaze ljudi i donose što imaju po malo. Onda sam davao od te hrane našim zatvorenicima a i ovima koji su nas čuvali. Jednomu od dvojice čuvara žena je rodila. Glad je sveopća. Za njega je to bilo strašno, da je on mogao ponijeti kilo kruha djeci. Taj Sunara je bogata obitelj, stari je imao radnju elektronike, popravljao. Žena mu bila ljekarnik. Rambo je kasnije došao, onda ga je lako bilo za hranu... Tada su prestali tući, ali su ih svako jutro tjerali osimve Fišića mene na čišćenje snijega u okviru zatvora. Netko ih uvijek premlati. Dolazili su izubijani. Ako hoćete obaviti nuždu moraju ići dolje jedan za drugim i dođu dvojica ovih koji čuvaju. Pošto su tu mudžahedini i postrojbe onda se oni zatrče i bacaju niz stepenice. Tako su i meni jednom rekli da smo mi bacili odozgo kada smo išli... Bez obzira što ovaj s bajonetom prati nas da nas zaštiti ovi izlete iznenada, ti vojni policajci udaraju i bacaju te. U biti jedan te štiti, a drugi udaraju. Kada sam ja došao kod te žene što je s pukovnikom Dedićem ona se predstavi kao Hrvatica, katolkinja i kaže da je zapovjednik taj i taj, možda će doći u kontakt s njim. Ona je djevojka od sina tog pukovnika Dedića, a iz Zagreba je. Ja nju zamolim da bi htio vidjeti tog zapovjednika. Ona kaže - on će doći kod Vas. Jedanput čuvari rekoše u gradu je zapovjednik, u gradu je ratno predsjedništvo ali, oni govore, ovaj vlada, to neki beg. Kad sam ga vidio vidim niskog, crnog, vidi se pravi vojnik. Kaže on - ja sam Fikret Ćuskić. Priča on meni kako on i Mehmed Alagić eto nisu znali kako su mudžahedini nas ubijali bez znanja Sedme krajiške i da je to bila odluka gradskog ratnog predsjedništva na čelu s Muhamedom Ćurićem, Nusretom Efendijom i s tom bratijom iz SDA. Kaže - mi jesmo muslimani, ne damo se i borimo se, ali mi jedemo krmetinu i pijemo rakiju. Onda veli - evo, hoćete li Vi popiti? Ja stvarno pod nos i vidim je’ rakija šljiva. On je iz Kozarca, iz Prijedora. Bio je zapovjednik Sedme krajiške. Kasnije sam saznao da je on major, i tako. On meni kaže - ja ću Vas osloboditi. Sve on zna, da su moja djeca bili u HVO, da je ovaj stariji otišao prije, da se prijavio u Četvrtu splitsku, da su sad u pričuvi na Lastovu. Sve to on zna. Ti njegovi koji ga okružuju i opslužuju pitali su tko je tko. Tko šta vrijedi. Pitao je mene - kako je nama tu. Ja mu kažem - ovdje nikako, vode nema, ni tople ni nikakve, ni prozora, ni klozeta, a ubiše. On dovede dvojicu čuvara i kaže - sutra ga vodite u stacionar. Ja ne znam što im znači stacio-

1 84


nar. Sutra oni mene odvode. Kada, ja vidim svjetla i kako vidim i centralno grijanje radi. Otvoriše prostoriju. Ja vidim krevete, ljude bez nogu, bez ruku, u kolicima, one šipke u nogama. Vidim na krevetu lancun, plahta. Oni mene smjestiše. Dođoše dvije žene u uniformi armije BiH. Jedna kaže - ja sam viša medicinska sestra. Govori ona ovoj dvojici čuvara koji su stalno bili sa mnom. Njih dvojica: Šefko i Hasan su me pratili. Njihova prezimena ne znam, ali nije teško saznati. Ona mene pod ruku i pod tuš. Topla voda. One dvije uporne i one me peru. Ja to ne mogu objasniti, osjećao sam se kao da sam na mjesecu. I pola sata. Kada sam legao na krevet ja čist. Samo što sam legao gledam svi pilje, bulje u mene. Tri su sobe. Sva su vrata otvorena. Gledam jednog dečka. Lijep dečko. Kaže - ja sam Samir, Emir. Pita mene - tko ste Vi. Ja šutim, a ovaj čuvar kaže - naš je. Šefko kaže - šuti, nemoj ništa govoriti. Čujem ja jedan, hm... , krupan, odonud govori - nije naš, on je ustaša, govori ko si. Ovaj Hasan izvukao pušku, nabio bajunetu i viče njemu: “Mujo, Mujica, tvoji su Kojoti legli pod tvojim vodstvom, nećeš ovdje nereda praviti!”. Ti Kojoti su ti specijalci, koji su iz Sedme krajiške, a nose zelene trake. Hasan mu kaže: “On nije ustaša”. Kako mu je ime!? Reče on neko muslimansko ime za mene. On dođe, pa me njuši kao životinja. Kaže - znam ja odakle je, misliš ti ja ne znam, on je doveden otud. I ne znam što mu bi. Odjedanput, sjede u ona kolica, gura, gura tamo. Tamo je TV ekran. Uključi, ubaci kasetu: “Evo Jure, evo Bobana” i kaže meni - evo, ustaša, slušaj svoje. Cijeli dan su oni od ujutro od devet sati do navečer slušali hrvatske pjesme. Jebu oni Aliji mater, jebu ovima. Nije prošlo dva dana u tu prostoriju najedanput, strka... hm... ulazi Alija Izetbegovič. Rukuje se s tim bolesnicima. Ovaj Mujica, Mujo koji je mene dočekao viče njemu: “Jebem li Vam majku, predsjedniče, kamo cigare, kamo nešto pojesti, zašto ste došli, hoćete li i ovu drugu nogu da Vam dadnem!? Došli ste praznih ruku, majku Vam jebem balijsku”. On Aliji Izetbegoviću to govori. lz njegovog osiguranja Fikret priđe i govori - dobit ćeš cigarete. I od tog dana su davali cigarete, i meni po deset komada. Mujo Mujica je ostao tamo s invalidima. I tako je to trajalo do 22-og ja, onda sam ja zamolio da dovedu i Ivu Fišiča i tako je i on došao u stacionar. Jednog jutra uleti jedan vojnik i zgrabi Fišića. Osijetio sam Fišič hoće, tamo obitelj, on obećaje, markama plaća, daje neke izjave, nije bitno, naivan čovjek. Zgrabi ga. Kud ćeš sa mnom!? U auto - kaže - ideš u svoju Hrvatsku. A što žena, djeca? On ima troje djece, ženu i sestru. Ma, kakva djeca, kakva žena? Pa, jesi li ti prof. Rajkovič? Kaže - nisam. On ga gurnu. Dođe meni. Zgrabi me. Velim mu - čekaj da uzmem lijekove. Ma, kakve lijekove, ta neće te... Opet sam mislio - neki vrag. Pred vatrogasnim domom se skupilo 400-500 Hrvata. Vidim autobuse. Ubaciše me u autobus. Nema nikoga u autobusu. Narod se skupio. Imaju neke puške. Prof. Smiljan Pavlović uletio u autobus i bacio svoj zimski kaput preko mene. Autobus je krenuo i ide na autobusku stanicu. Ja u autobusu i vozač. Gore je bila vojska i dvojica mojih čuvara. Ukrcaše neke starije žene. Poznajem jednu učiteljicu. Muž joj Jovan izvršio samoubistvo, a ona je iz Vitine, Hrvatica. Jele! Ona me je samo pogledala. Ne daje znak, da me zna. I išli smo do Turbeta. Stadoše. Otvoriše se vrata, uletiše Gafurović Kemo i Leko Sulejman. Meni baciše u krilo dva komada pite, sirnce, vidim nešto se puši. Baciše i tri-četiri kutije cigara. Eto, profesore, ti ode u svoju državu, nek’ ti je sa srećom. Jedno sto, dvjesto metara dalje stade autobus. Oni sjede u autobusu. Dolazi jedan, vidim pukovnik, Dabjan... Tko je profesor, ajde izlazi! Ja izlazim. Jebem ti majku, pa ti ništa nemaš. Ja nisam imao ništa. Oni su meni nudili, da potpišem da im dajem stan na čuvanje, da mi dadnu kartu osobnu. Ja nisam ništa htio. Rekao sam im - ili me ubijte, ili me prebacite u Hrvatsku. To sam rekao Fikretu. Drugi su davali zlato, marke. Kad pukovnik reče nešto meni u to vrijeme stvori se ovaj Beba Salko. Što će Beba Salko sa srpskom petoricom. Dok on s njime šapuće dotle mene zgrabi jedan, poče me ljubiti. Ja pogledam - kokarde, četnici. Kaže - profesore, šta uradiše balije od Vas. Ja pogledam. Četnik. Gotovo. Ja, ja sada moram biti četnik?! Kaže mi - ja sam završio učiteljsku 1969. godine, pa sam završio književnost. Ne bojte se. Kada dođe drugi i on me poče sliniti. Kaže - ja sam, ne sjećam se Spaso, od Gornjih Malovana, razrednik mi je bio prof. Jurio(?) Jovanović. Kaže - ja sam ostao učo. Evo, mi ćemo Vas pratiti. Rekoh - do grobnice. Kaže - ne. Sada se natrpa u taj autobus, smrde, onih Srba do Banja Luke. Pun autobus. Vidim iza autobusa ima malih putničkih kola. Niti ja znam tko ide, niti šta je. I ide i nestaje nigdje do Jajca, do Podmilačja ispod crkve svetog (Ive?). Izletiše iz putničkih kola, vojničkih. Otvori vrata, neka izlazi taj ustaša! To je bio neki srbijanske oficir. Ova dvojica Srba; jedan profesor, jedan učitelj, kažu - ne,

185


ne, nećeš ti dolje. I on se počeo s njima svađati. Onda, reče meni - ova crkva je sva srušena, ostala je samo gomila kamenja, reci svom Franji, jebo on tebi ustašku majku, ti njemu, svi čete vi ovako platiti. Ovdje su ustaše bili - kaže. Ja šutim. Zatvoriše se vrata. U Banja Luci ja sve čekam kada će. Na sred ceste u Banja Luci stadoše i iskrcaše Srbe. U autobusu se okupilo puno tih ljudi, valjda su oni znali, dočekaju te neke svoje. Kada, pročulo se eto onih travničkih Srba koji su napustili grad. Bilo je inžinjera. Dode jedan Grković... Jela je izišla u Banja Luci. Ona ne daje znak da je živa. Meni se urinira i kažem ja to. Kaže, da te odvedemo tamo u Dom JNA. Ne. Ja kažem - ja ne smijem nikud. Oni su mene okružili u sred grada. I šta sad? Kažu - mi ćemo do Novske i da dignemo jordansku baklju. Do Novske idu… Kad su iskrcali Srbe, oni su gdje god stane izlazili, tako da sam ja ostao sam do Novske. Najedanput vidim desetak-petnaest travničkih obitelji koji su podrijetlom Slovenci. Dozvolili su im da idu. Trojica-četvorica kažu meni - nešto smo pokupili, imamo jedan kofer, dva, za tebe. To mi je brat odnio u Zagreb, to nešto krpica. U Novskoj hrvatska policija traži od mene... Ja im kažem - ja nemam ništa, mogu vam dati samo ove bose noge. Nisam ja to ni izgovorio dok vidim probija taj kordon policijski, ne daju tamo brkljat. Vidim od brata kćerka i sin, on je inžinjer građevine, živi u Kutini, a ona je na Jurunu u Zagrebu. Baci se ona onako u krznenoj bundi, baci se, poče grliti i govori - striko, striko, pa poče plakati. Ovaj naš policajac, ne znam koju funkciju ima, govori - ne može on, neće on, on mora u Garešnicu(?). Ja dobio snagu nadljudsku. Kažem ja - e, moj sine, ja sam prošo, pucaj kažem mu. Ja u auto. Sutradan odvjetništvo Hercega preporučuje - nemoj ništa izjavljivati. Ujutro u avion, u Split. Dočekao me Dragan Marijanović i ovi, počeli piskarati. Ja sam bio stalno čuvan dok nisam uhićen. Prijavljivali su ljudi to što se događalo, ali ovaj koji je dolazio i ubije ti čeljade ili ti odnese hranu i opljačka te. On ti kaže, a to je već pet slučajeva potvrdilo - ako me prijaviš u vojnu policiju ili te institucije u koje ja nisam smio ići a niti sam želio da imam ikakav kontakt s muslimanskom stranom. Moj je narod otišao, ja sam stalno govorio. Moje postrojbe i moj narod su pošli, ja nemam više šta s vama. Ali, meni nije nitko ni nudio. Mali Vidak je sutradan prijavio, da je silovan, i ubili su ga. Prema tome smješno je govoriti o tome. Spomenuo sam već Vidaka, i to da su mu kćerku i ženu... U vrijeme Miča jedan dio muslimana je došao. Sve to je snimljeno. Ja mislim da je sve to pripremljeno. Snimljenu kasetu ima Križanac Pero, jedan konobar, izvršavao je funkciju dozapovjednika, dopredsjednika Vlade HVO u Travniku. Mene i još grupicu; Mačića Zvonka, Filipa Filipovića i ove su uhvatili i zapovijedi Alije Izetbegoviča i Ganića da se u kuće, oko Ahmića, smjeste po deset petnaest bojovnika. Određen je dan i datum po šiframa za ono što mi nismo znali. Oni su se pripremali za presjeći put Vitez, Dubravica, Topala, dolje Ahmići, te ovamo s desnu stranu put Zenice iz Sarajeva je Donja Rovna a ovamo su Ahmići. Tu nema širine, tu kraj Guvine kuće. Tu je mali prostor i oni su tu smjestili u sve kuće, u sve te male zaseoke, u sve kuće koliko se god moglo smjestiti oni su natrpali vojnike. To je bilo prije onog što se dogodilo u Ahmičima. Tu je Pero “Klempo” Križanac donio i ja sam slušao svojim ušima da kada se to desilo, kada su muslimani Viteza, jedan dio, došli, jedan profesor je bio direktor Ekomonske škole Smailkadić Mahmut, pa je njegov brat po majci Našid Krahodža poginuo. U Poreču je oženio neku Istranku i tu se šepuri, i djeca od Smailkadič Mahmuta su kod njega, a on velika zla i maltretiranja vrši i dandanas i jučer i prekjučer sve ovo retrospektivno od Viteza na ovamo u Travniku. Meni je rekao: “Ustašo, majku li vam jebem, cijelu Hrvatsku ćemo mi pregaziti”. U tom vremenu tvrdim - profesorica Alibegović Hajra, supruga Alibegović Sakiba, psihijatra, u bolnici je okupila grupu studenata engleskog jezika, isključivo muslimana, napravila upitnik, sama konstruirala, jezički formurilala pitanja, dala odgovore i tražila samo potpise za samo neučinjene zločine, po priči, glasinama, objedama i skupljala taj materijal. Jedna od tih studentica mi je to rekla i pokazala. Pokazala mi je potpis Jahić Nedžada, profesora obrane i zaštite, s Drine, otuda rodom, kome su Srbi sve poklali, da je i on bio nazočan, da je vidio te zločine, ne učinjene, naše, a čovjek se uopće nije nikad javio, niti je bio tu. Bio je u Srebrenici, Žepi. Ne samo on. Desetine njih. Tako su spremali svoje optužbe za Hrvate. Ta Hajra kaže da je ona rođena Dubrovčanka. Studirala je engleski u Sarajevu, a živi u Travniku 25 godina. Ima 55 godina. Radi 25 godina. Djeca su joj u Zagrebu, studiraju, ako ih nije premjestila u treću zemlju.

1 86


Ona, Sejo Sarić, Hafizadić Kiko, diplomirani ekonomista, direktor “Ranice” se bave lažima, objedama, falsifikatima, huškanjem, da Hrvati pođu i tako dalje. Oni dolaze ovdje u Zagreb. Ne dao mi Bog da je ja vidim. Ne bi im ništa činio, ali bi im pljunuo i zamolio bih da nikada ne korače na hrvatsko tlo. Pero Križanac “Klempo” je bio jako blizak... sada je u Njemačkoj. E, sada je vrlo bitno da dam izjavu. Mi kada smo se naoružavali, organizirali Prvu travničku, pa Drugu s Nakićem, oružje koje smo dobivali i upozoravali njih kroz te kontakte najškolovanijih ljudi, da se pripreme, da zajednički nastupamo, čak smo im oružje davali. Neka naša mladost je tako smo mi prodavali krave i štale i naoružavali se a oni su - nije to naš rat, mi nećemo, mi ćemo čekati, doslovce su rekli - mi ćemo čekati nalet kada mi sa Srbima pa tko je pobjednik... Tu je bilo crnog, jadnog, humora. Kada smo ih naoružali, kada smo ih vojnički kroz Prvu postrojbu gore u Turbetu i u Travniku - to bi mogao lijepo ispričati Filip Filipović kao naše domaće čeljade, brigadir je sad, što je on činio, šta smo mi činili. Ne samo on, nego i pokojni Ivica kojeg su ubili. I Jozo Leotar bi mogao ispričati šta smo mi sve pokušali da budu s nama, da nam pomognu, da zaštitimo ne samo svoj nego i njihov narod. Ali, oni su dozvolili, da njihova opcija Sandžačka i deklaracija Alijina bude realizirana kao i memorandum samit svetosavlja. Prema tome mala je razlika iz memoranduma i njegova makro i mikro operacija ništa ne zaostaje iza deklaracije Alijine. Samo ja se čudim našim ljudima u vrhovništvu zašto te potencijale silne kada smo im nudili da idu pokrivati crte s nama. Zašto te potencijale nisu iskoristili na Srbe, koji su im klali, palili i rušili kao i nama. I mi Hrvati katolici sve što je potisnuto iz “krajine” primili smo, i majke i djecu. Ni jedna majka nije zaplakala, ni jedna nije noćila vani. Primali smo ih u učione, sve sportske dvorane, u stanove ih primali. Davali smo im hranu. Mi nismo imali, ja nisam imao a njima sam davao. Neka te podatke dadne profesor Momčilo Malenica, koji je bio direktor civilne zaštite u Travniku ili profesorica Zdravka, koja radi ovdje u Četvrtoj gimnaziji, profesorica je kemije. Zdravka se preziva Ona je vodila Crveni križ. Imam njezin broj: 270-503. Izišla je iz Travnika kasnije poslije mene, a kako je vodila Crveni križ neka vam ona ispriča.

187


ISKAZ

ANTO RIBIĆ

R

ibić (Ilije) Anto, rođen 1963. godine u Bugojčićima, općina Novi Travnik, sa mjestom prebivališta u Bugojčićima, općina Novi Travnik, daje izjavu o doživljenom teroru pri muslimanskoj agresiji. Od strani muslimanskih bojovnika uhićen sam u svojoj kući u Bugojčićima 09.06.1993. godine ujutro oko 6 sati, sa majkom i ocem. Uhićeni su i moji susjedi u isto vrijeme. Kao razlog uhićenja muslimanski bojovnici su naveli sigurnost od pripadnika drugih muslimanskih vojski, naročito mudžahedina. Odveli su nas u fiskulturnu salu osnovne škole. Moja majka i još neki pušteni su iz zatočeništva isti dan i otišli su u grad koji se nalazi pod kontrolom HVO-a. Otac i ja smo ostali u Trenici 12 dana. Svi su muškarci ostali sem jednoga starijeg čovjeka, kojeg su pustili da ode na slobodnu teritoriju koju kontrolira HVO. Mene i moga oca nisu tukli, a vidio sam da su tukli Vilima Ćorića starog 3o godina koji ja uhićen u svojoj kući. Imali smo dnevno 2 obroka, ručak i večeru. Higijena je bila nedostatna i nismo se kupali, jedino smo mogli prati čarape. Nakon 12 dana zatočeništva prebačeni smo u Oparu. Dok smo bili u Trenici njihovi položaji su bili odmah iza sale u kojoj smo bili zatočeni i odatle su dejstvovali po položajima HVO-a. I mi smo shvatili da služimo kao živi štit. Jedna granata naših snaga HVO pala je blizu sale i razbila 6 stakala, a nama ništa nije bilo. Neki susjedi Muslimani bili su i dobri jer su nam davali cigareta i dodatne hrane. Kopali smo i grobnice za poginule bojovnike HVO-a. Navečer oko 24 sata došla je policija iz Opate i rekla nam je da idemo na sigurnije mjesto. U Opari smo smješteni u fiskulturnu salu škole. Tu smo bili 26 dana. U Opari prva 3 dana imali smo dovoljno hrane. Primljeni smo bili dobro. U početku maltretiranja nije bilo. Poslije su nam ukinuli doručak, te smo ostali na 2 obroka. Jednoga dana su nam došli i rekli da je HVO "navodno" masakrirao njihove i onda je došla policija iz Novoga Travnika i počela da nas tuče i to mlađe ljude. Tada su nam ukinuli i ručak i ostali smo na večeri. Tako smo 17 dana imali samo večeru. Zadnja 2 dana zatočeništva u Opari imali smo i ručak, prije nego što smo otišli u Travnik u vojni pritvor. Sedmog dana zatočeništva u Opari doveli su četvoricu ljudi sa Rostova, od kojih su dvojica bili ranjeni. Jedan je bio ranjen u rame, a drugi u ruku i debelo meso. Oni su nam za njih dali prvu pomoć, a mi smo ih previjali. Kada je jedan od naših uspio pobjeći smjestili su nas u tijesan prostor ispod stepenica, tako da smo jedan na drugom spavali. To je trajalo 4 dana, sem za nas desetoricu koji smo im radili razne fizičke poslove: kopanje rovova, istovaranje daske, iskopavanje mrtvih bojovnika HVO i dr. Nas desetorica smo bili pod stepenicama 2 dana. Nakon toga bili smo ponovo vraćeni u fiskulturnu salu. Naročito su tukli Adžaipa Antu koji se žalio od toga na bolove u bubrezima i leđima. Navodno, razlog što su ga tukli je da je klao, silovao i drugo. Nas 11 je prebačeno u vojni pritvor u Travniku a ostale je pustilo za razmjenu. U WC smo mogli otići, a neko vrijeme nas nisu puštali i po 24 sata iz sale, te smo bili primorani nuždu vršiti u sali. Vršili su na nas propagandu, da je sve osvojeno sa njihovom vojskom, da su naši u Stojkovićima poklali muslimane, da je HVO zarobio konvoj humanitarne pomoči za Tuzlu i da su vadili oči ljudima u konvoju, te da su dvojicu ubili. Pojedinci su psovali ustašku mater, da nas treba poklati, što je kod nas izazivalo strah. Bilo je i korektnih ljudi, koji su nam davali i cigarete. U vojnom pritvoru u Travniku bilo je mnogo bolje. Maltretiranja nije bilo. Imali smo sva tri obroka. Za svetog Iliju imali smo svetu misu i ispovijed. U Travniku smo iskopavali mrtve bojovnike HVO-a zadnji dan razmjene sa nedostatnim zaštitnim sredstvima. Leševi su bili u stanju raspadanja. Razmijenjen sam 01..08.1993. godine sa još trojicom Hrvata. Ostali su ostali u vojnom pritvoru u Traviku. Trenutno , prognanik sa ocem, majkom i sestrom u Novom Travniku u hrvatskoj kući kod čovjeka koji radi u inozemstvu. Naša kuća, kao i kuće drugih Hrvata, je useljena od Muslimana. Osim kuće iza nas je ostalu štala, blago (tri krave, tri ovce, kokoši) i 15 duluma zemlje (dulum 100 x 10 metera) sa zasijanom ljetinom. Smatram da je teško moguć suživot sa Muslimanima i kada bi se sklopilo primirje ne bi se usudio vratiti u svoju kuću, nakon onoga što sam proživio.

1 88


ISKAZ

JOSIP ZEKO

M

jesna zajednica Rostovo brojala je 6 sela, koja su mješovitog nacionalnog sastava. Najviše je bilo Muslimana, pa Hrvata, a onda Srba. Do početka rata na području bivše Jugoslavije međunacionalni odnosi su bili dobri.

Međutim, napadom srpske vojske na BIH, odnosi Muslimana i Srba se pogoršavaju. Muslimani su verbalno vrijeđali Srbe, a neki su bili i pretučeni i pokradeni. Fadil Brljak, Enver Brljak i još neki su pretukli Srbe: Mileta Eraka (rođen 1955. godine), Zorana Mirković (rođen 1959. godine), Duška Erak (roclen 1959. godine), Novu Mirković (roden 1958. godine), Lazu Erak (roden 1950. godine) i Simu Mirković (roden 1949. godine). Ove malobrojne Srbe su Muslimani pretukli kada su muslimanski prognanici iz Donjeg Vakufa stigli u Novi Travnik. Stizali su i hrvatski prognanici, ali mi Hrvati nismo ni fizički ni psihički maltretirali Srbe, jer smo smatrali da su naši susjedi nedužni za to. Muslimani su pomenute tukli kad god bi ih sreli. Refik Lendo, zapovjednik muslimanske vojske, tada se zvala TO, je naredio da se prekopaju srpske kuće u selima Mlirkovići i Eraci, što su muslimanski vojnici i uradili. Naši susjedi Srbi su nas Hrvate zamolil da ih zaštitimo. To smo mi i učinili, te ih Muslimani od tada nisu više maltretirali Štitili smo ih dok nisu otišli na srpsku teritoriju. Kao zahvalnost za zaštitu, oni su Rimokatoličkoj crkvi u Rostovu pripisali svoje, imanje. Ovakvi poremećeni odnosi između Muslimana i Srba trajali su do u ljeto 1993., dok Srbi nisu otišli na teritoriju koju je kontrolirala srpska vojska. Ono oružje koje im nisu oduzeli Muslimani, Srbi su predali nama. Zbog zaštite Srba od strane Hrvata, pojačavao se rivalitet između Hrvata i Muslimana. U to vrijeme, Hrvati su na Kamenjašu (općina Novi Travnik) držali crtu obrane prema četnicima, dok Muslimani nisu na općini Novi Travnik imali organiziranu crtu prema četnicima, jer se vojno nisu u potpunosti organizirali. Odlaskom Srba, mi smo u selo Mirkoviće, u srpske kuće uselili hrvatske prognanike sa okupiranih područja. Muslimanima je to smetalo, te su ih provocirali i ometali u svakodnevnom životu, tako što su im prijetili psujući ustašku mater i govoreći: "Ovo nikad nije bilo ustaško, neće nikad ni biti!" Pored toga su ih krali. Mi smo se stavili u zaštitu prognanih Hrvata i Muslimani su nam obećavali da će ispitati slučajeve i kazniti počinioce. Međutim, to su bile prazne riječi i iste radnje su se ponavljale. Već dok su Srbi iz naše MZ bili tu u Novom Travniku izbio je manji sukob u šestom mjesecu 1992. između Hrvata i Muslimana. Uzrok sukoba je bila podjeljena vlast, Muslimani su htjeli sve, a Hrvati su im davali pola vlasti. Sukob se završio pomirenjem, iako smo mi bili vojno jači i bili pred vojnom pobjedom. Međutim, odnosi su i dalje bili zategnuti, a muslimani su naseljavali i dalje u Rostovu i Opari muslimanske izbjeglice u napuštene srpske kuće. Zategnutost odnosa između Muslimana i Hrvata eskalirala je drugim sukobom. To je bio oružani sukob kao i prvi put, samo što je ovaj bio žešći i većeg intenziteta. Trajao je desetak dana. U Rostovu nije bilo sukoba, jer su oni bili slabo naoružani i ono oružje koje su posjedovali bili su spremni predati, samo da ih mi Hrvati ne napadamo. Mi smo sa njima, u to

189


vrijeme, imali zategnute odnose ali ih nismo htjeli napasti, a nismo ni zaplijenili oružje koji su nam predavali. Uzrok sukoba je bio kao u prvom sukobu, a Muslimani su prvi napali, jer im je HVO branio prenaseljavanje muslimanskih izbjeglica, jer bi se broj vojno sposobnih Muslimana mnogo povećao u odnosu na Hrvate, te bi time bila stvorena dominacija i kontrola vlasti od strane Muslimana. I ovoga puta sukob je završen primirjem, iako su Muslimani bili pred vojnim porazom. Međutim, odnosi su postali još zategnutiji. Muslimani su ozbiljnije počeli organizirati svoju vojsku. Koalicije više nije bilo, iako smo i dalje držali crte obrane prema četnicima na zasebnim crtama. Poslije ovog sukoba mi smo sa Muslimanima imali sastanke. Dogovorili smo se da kod nas u Rostovu ne bude sukoba bez obzira na sukobe Muslimana i Hrvata na drugim područjima. Ja, Muslimanima nisam vjerovao jer su sva svoja dotadašnja obećanja prekršili. Nisu zatrpali svoje rovove prema Hrvatima, dok smo mi svoje zatrpali. Nisu prestali kontrolirati i pretraživati Hrvate. Tu su nesporazumi bili najveći i zategnutost odnosa se pojačavala. Na našem zadnjem sastanku u svibnju 1993. oni su nam otvoreno najavili oružani sukob. Rekli su: “I mi sada imamo minobacače, granate, više pješadije i nikoga se više ne bojimo.” “Spremni smo za borbu!” To su rekli: Muharem Hodžić (rođen 1963. godine), Naser Karač (rođen 1959. godine) i Agan Lendo (roden 1948. godine, te Sakib Rizvić (roden oko 1935. godine). Oni su bili za sukob i govorili su: “Ovdje jednog naroda neće biti, Hrvata ili Muslimana!” Svi pomenuti su mještani Rostova. U 1992. godini 15-19 Hrvata, pripadnika HVO iz Viteza, Krenulo je prema nama. Zadržali su se u selu Brljci kod Muslimana. Pili su kavu u jednoj muslimanskoj kući, nakon što su ih Muslimani pozvali na odmor i kavu. Ušao je u kuću pomenuti Naser tražio od bojovnika da odlože oružje. Oni su bili iznenađeni i zbunjeni takvim postupkom i protivili su se razoružavanju, nakon čega je Naser Karač ubio dvojicu bojovnika pucajući iz vatrenog oružja. To mi je pričao Zdravko Bevanda (rođen oko 1964. godine, iz Viteza) koji je tetkić jednog od ubijenih bojovnika. Ostale bojovnike su zatočili u Oparu (selo kod Novog Travnika). Nakon 20 dana za ovo je saznao HVO, nakon čega su zatočeni bojovnici pušteni, a sva mrtva tijela predana. Intervenirao je HVO iz Novog Travnika. Od zadnjeg sastanka nije prošlo ni 10-15 dana kada je izbio sukob između Hrvata i Muslimana. Deset dana prije zadnjeg sastanka Muslimani su ubili Stipu (Augustina) Zeko (rođen oko 1960. godine) iz Rostova, zbog njihovog ranjenog vojnika prilikom nesporazuma muslimanske patrole i hrvatske iz Sebašića. Nesporazum je bio na hrvatskom teritoriju, obzirom da ga je kontrolirala Hrvatska vojska. Stipo je ubijen 3 sata nakon ranjavanja muslimanskog vojnika, kada je htio vidjeti o čemu se radi, kada su Muslimani zaustavili dvojicu Hrvata u autu i maltretirali ih, pri tome im izbušivši gume od auta. Muslimani su oružano napali, a ja sam bio dozapovjednik satnije Rostova, zapovjednik je bio Boro (Drage) Vranješ (rođen 1960. godine). On je sada, najvjerojatnije u Prozoru gdje se povukao prilikom povlačenja naše vojske. Ja sam organizirao obranu u svom selu Dahovu. Bilo nas je točno 25 bojovnika. Napad je bio 24.06.1993. na sv. Ivu u zoru u 4:00. Po mojoj procjeni Muslimani su na samo Dahovo napali sa oko 500-1000 vojnika. Nismo se borili ni 30 minuta kada smo se mi morali predati. Ja sam bio u zemunici. Muslimani su pucali iz svih vrsta naoružanja, a i PAM-om i granatirali su iz minobacača. Ranili su me na tri mjesta: lijevu ruku, butinu i lijevu nogu. Od bojovnika su poginuli: Ivo (Luke) Zeko (rođen oko 1948. godine) i Marko (Miroslava) Zeko (rođen 1961. godine). Mene su samog zarobili, vojska iz Bugojna, zvani ‘’Zecovi”. Onako ranjen ja

1 90


sam jaukao od bolova u zemunici i vikao: “Ljudi, predajem se!” Ušao je jedan muslimanski vojnik i izvukao me iz zemunice. Nisam ni slutio što će sa mnom biti. Skinuli su me do gola. Razapeli su me na jednu ledinu. Čuvali su mi ruke i noge. Oni su se otimali govoreći: “Ja ću mu rezati nos!”, “Ja uši!”, “Ja ću mu vaditi oči!” Stavili su mi hrvatski grb i sat u usta. Pomislio sam da se ubijem, ali nisam mogao, a ne bi ni htio jer su mi djeca pala na um. Tukli su me kundacima puške, rukama, nogama na kojima su imali vojničke čizme. Tako su me zlostavljali oko 5 minuta, dok nije došao moj susjed Adem (Paše) Sarajčić (rođen 1960. godine). On je rekao: “Ljudi, nemojte ga ubiti, on je dozapovjednik HVO i treba nam živ!” Onda su me svezali, a bio sam obučen samo u gaćice, kada su me sproveli do muslimanskog sela Has. Vidio sam kako u mom selu gore hrvatske kuće. Gorjela je i moja kuća. Čuo sam naredbu njihova zapovjednika, kada kaže: “Zapalite sve hrvatske kuće!” Pored mene su sprovodili Stojana (Stipe) Zeko (rođen oko 1935. godine), Juru (Ive) Pivač (rođen 1949. godine) i Franju (Ive) Jerković (rođen 1938. godine). Kad smo prolazili kroz jednu šumu, prišla mi je muslimanske bolničarka, moja susjeda Zevkija (Huse) Karač (stara oko 23 godine), išla je na neki fakultet u Zenici i Previla me sa još dvije bolničarke. Ona mi je rekla: “E, moj Zdenkane” A one dvije su rekle: ‘’Nije valjda on Ustaša?!” Ona reče: “Jeste, ali je dobar čovjek.” Onda su njih dvije počele galamiti na nju. I Franjo Jerković je bio ranjen u desno rame, a njemu je prva pomoć pružila medicinska sestra Azra Salikanović (rođena oko 1950. godine) i radila je u Domu zdravlja Novi Travnik. Tu me pljunuo Ismet Šahinović (star oko 36 godina) iz Zagrlja opć. Novi Travnik i rekao mi: “Zdenkane (to mi je nadimak) sa kim smo mi pregovarali?!” Ja sam mu rekao: “Vi ste nas napali, a ne mi vas.” On je rekao: “Šuti jebem ti majku ustašku!” Franju Jetković Je pitao: “Gdje su ti sinovi?” On mu je rekao: “Najvjerojatnije u Sebašiću.” Potom na Franjin odgovor, ovaj ga je udario kundakom puške po licu, čime mu je probio glavu i šiknula je krv. U ranu se moglo staviti dva prsta. Azra mu je pružila prvu pomoć. Mene su stavili u auto marke “NIVA” sa njihovim zapovjednicima, lsmetom Šehanović i Mirsadom Skopljak (star oko 35 godina) iz Trenice. Dovezli su me u Oparu. Kad sam izišao iz auta oni su rekli: “Ovo vam je zapovjednik Rostova, a Rostovo je palo.” Tu je bilo oko 200-300 vojnika, koji su me počeli izrugivati i psovati majku ustašku i drugo. Kad sam se penjao uz stepenice, udarali su me nogama u stražnjicu. Ja sam jedva hodao od bolova u ranama. Zatočili su me pod stepenice u zgradi osnovne škole sa njihovim zatočenicima, a bio je tu i zatočeni bojovnika HVO Anto Adžaip (star oko 22 godine, iz Šenkovića opć. Novi Travnik). Tu su me njihovi zatočenici vrijeđali i tukli. Tukli su me jako i sa puno mržnje. Tukli su i Antu Adžaip. Iživljavali su se nad nama. U pola noći na 25.06.1993. došla su dvojica sa maskama na licu, izveli mene i Antu i tukli nas. Ja sam vrištao od bolova, jer su me najviše tukli po ranama. Sutra navečer su me zatočili u fiskultumu salu Osnovne škole. Tu sam sreo zatočenike iz Trenice: Čoriće, Ribiće, Poljanice, Dragu Čondu, neki momak iz Bugojna, lvo Mican. Tu su bila i ona trojica mojih susjeda iz Dahova, sprovodeni sa mnom. Taj dan su me ispitivali o vojnoj organizaciji HVO, minskim poljima i dr. Nakon 4-5 dana odvezli su me u Rostovo da im pokažem minska polja. Jedva sam hodao od rana i ja sam im se žalio na to, ali oni nisu obraćali pažnju. Za minska polja nisam znao. Nas 15-tak zatočenika su svakodnevno tukli, starije nisu. Zbog rana nisam mogao hodati, a oni su me tjerali da slažem dasku pokradenu iz Sebašića, kopam rovove. Jedan dan su nama četvorici: Dragi Čonda (rođen 1956. godine) iz Trenice, Anti Ribić (rođen oko 1960. g.) iz Trenice, Niki Slipac (rođen oko 1950. godine, iz Trenice) i meni naredili da očistimo neki potok kod škole, za 5 minuta, inače će nas sve poubijati.

191


Potok je bio pun drobova zaklanih životinja, stakla i drugo. Ja se nisam mogao slegnuti, a pomagao mi je oko posla Drago Čonda. Dana 01.07.1993. ja sam im se požalio da ne mogu ništa više raditi od bolova. Onda je Besim Belegić (star oko 40 godina, iz Opare) bio im je neki komandant, naredio da me sutra, hitno, odvezu za Bugojno u Bolnicu. Sutradan su me sa njihovim ranjenicima stavili u kombi i vozili za Bugojno. Kada smo se vozili preko Ravnog Rostova, njihovi ranjenici su me tukli štakama, rukama i nogama, čime je ko stigao. Vrijeclaii su me: jebo ti mater ustašku, što ćeš ti sa nama? što te ne ubiju? i dr. Ja sam bio ponižen i jaukao sam od bolova. U bolnici u Bugojnu nisam sreo ni jednoga Hrvata, sve su bili ranjeni muslimanski vojnici i muslimansko medicinsko osoblje. Tu sam bio samo jedan dan, kada su mi očistili rane i vratili me nazad u Oparu sa istim muslimanskim ranjenicima; koji su me isto tukli i vrijeđali, kao u dolasku. Kada sam ponovo došao u Oparu, isto su nas svakodnevno tukli. Ako su bili poznati, oni koji tuku, stavljali su maske na lice, ako nisu, nisu ih stavljali. imali smo samo večeru, sasvim malo, samo da se ostane na životu. Jedan dan, mislim 18. ili 19. 07.1993. nas 10 stavilo je u jedan auto tipa hladnjača odvezlo za Travnik. Doslovno smo umirali od vrućine u hladnjači. Ja sam bio sav mokar od znoja. Sprovodili su: Dragu Čonda, Franju Jerković, Juru Pivač, Stojana Zeko, Vilima Zorić (rođen 1961. godine, iz Trenice), Niku Slipac, Antu Ribič, Antu Poljanica (star oko 20 godina, iz Petočića općina Novi Travnik), Ivu Mican i mene. Kad smo došli u Travnik, zatočili su nas u vojni zatvor u vojarnu bivše JNA. Onako mokri, za pola sata mi smo drhtali od hladnoće. Uhvatila, nas je groznica, tako da je jedne bolio zub, druge glava i svi smo sutradan tražili medicinsku pomoć. Mi smo je dobili i liječnik nam je propisao neke tablete. U Travniku me nisu tukli, a rane su mi same zarasle. Radio sam sve fizičke poslove. Za sv.Iliju, rimokatolički svećenik Pavao Nikolić nam je držao svetu misu i imali smo ručak. On nas je razriješio grijeha i pričestio. Razmijenjen sam 16.08.1993. i nalazim se kod sestre Ljubice Begić (rođena 1951. godine u Stojkovićima općina Novi Travnik. Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i istinito i slobodno je objavljivanje svim sredstvima informiranja.

1 92


KASARNA TRAVNIK, 180 ZATOÄŒENIKA

193


VAREŠ

U

ratnom sukobu između Armije BiH i HVO-a Hrvati su imali 57 žrtava, od toga je bilo 1 dijete, 41 odrasli civil i 15 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a. U selima Duboštica i Kopijari 18. i 19. listopada 1993. godine ubijeno je po 6 Hrvata, u Borovici je 5. studenoga ubijeno 6 civila i masakriran jedan vojnik HVO-a, a u egzodus je krenulo 8500 Hrvata. U jednoj noći i jednom danu vareška općina je gotovo očišćena od Hrvata. Po ulasku postrojbi Armije BiH u Vareš nastala je nezapamćena pljačka hrvatske imovine.

BOROVICA

1 94


POGAR

ŽELJEZNIČKA ZGRADA - VAREŠ MAJDAN MJESTO TORTURE HRVATA

195


1 96


197


ISKAZ

MARIO JARČEVIĆ

Z

ovem se Mario Jarčević, sin Bonaventura, rođen u Sarajevu 18.08.1966.g. Živio sam u Varešu, bio nastanjen do 02.11. Tada su u nas počele borbe, i bio sam na reonu sela Planica, tu sam ranjen i zarobljen. Tada su me odveli u zatvor, prvo u Brezu, ja mislim 11 dana, pa onda u Vareš ostatak dok me nisu pustili. U napadu je bilo, kako sam ja uspio viditi i kasnije saznati, bilo je jedinica svakakvih, ali uglavnom to su bile jedinice iz Kaknja i Zenice. Sad naziv točno ne znam, ali vjerovatno 7. muslimanska, šta ja znam, isto 2,3,4, koja li je brigada. Samo znam da su u borbi učestvovali. Kad su me odveli u Brezu nisam imao nekih većih problema. Zapravo nikakvih problema nisam imao. Odveli su me doktoru, previli ruku, prvu pomoć ukazali, onda u zatvor. Uglavnom, tu nije bilo problema. Zatim su me prebacili u Vareš. Gore je već malo drukčije bilo, gore domaći ljudi ,pa su provocirali, dolazili. Jedno vrijeme nam nisu dali ići doktoru, po mjesec dana. Jednostavno kažu zabrana izlaska svakakva. Nisam izlazio iz zatvora nigdje, ništa nisam radio. Ležali smo samo dole u - zatvoru. Ne bi to toliko ni loše bilo da to nije bilo mokro, u vlazi smo spavali, bilo je mokro. Pa to su bili domaći ljudi, uglavnom, i jedan sa strane. Od domaćih ljudi Varešana, to je bio načelnik tog vojnog zatvora Opertica Sabahudin, zatim isto Opegica, ne znam mu ime, to mu je nadimak Srpko, Sead Mirsad, nekad bio nastavnik. Uglavnom oni su me bili, znali su dovoditi ljude sa strane, one manje od njih, pa da se iživljavaju na zatvorenicima. Hrana je od početka slaba bila skroz. Malo je bilo. Kasnije se popravilo malo, moglo se preživjeti. Mene nije niko nikada udario. Ali su znali udarati pred našim očima. Jednu ekipu od 7,8 ljudi njih su stalno pred našim očima izvodili i mučili ih. Sad tih ljudi nema ovdje, jedino od njih Terzić. On je jedan od tih ljudi što je bio, a ostali ne znam gdje su. Ljudi koji su se predali na toj crti pa su ih pobili. Ja sam ih vidio, znam njihova imena. Znam ime komandanta te jedinice. Ne kažem da ih je on ubio, ali to je njegova vojska. Od vojske ne znam njihova imena. Evo ovako: Ja sam bio sa Krešom Benčićem, pokojnim, on je bio sa mnom. Mi smo skupa išli. On je bio ranjen u glavu. Tako je išao s nama povlačili smo se, nije imao ni puške, ništa. Nije uopće znao gdje se nalazi. On je rekao da će se predati i ostao je u jednom tranšeu. Zatim Igor Dodig, Andrija Dodig isto. To su djeca 18. godina im je bilo, nisu smjeli više ići dalje, bilo je opasno. Da li su se kontali predati ili nisu, to ne znam, ali kad sam se vraćao, kad su mene tamo zarobili, kad sam se vraćao, ovaj jedan vojnik kaže: Sad ću ti pokazati dvojicu tvojih drugova što smo ih pobili. Tad sam vidio Igora i Andriju Dodiga. Onda opet okrene pušku i opet ih tako mrtve izrešeta. Kasnije kad smo se popeli na put naišli smo isto na mjesto gdje je bilo mrtvih. Komandant te jedinice je bio Frka, to mu je bio nadimak, nosi bradu. To mu je nadimak iz Kaknja, Zenice, Fojnice je. Još je tu bilo zarobljenih ljudi, samo nam je trebalo tri, četiri mjeseca da saznamo istinu. Odmah su nam kad smo došli, rekli, da smo mi sretni da je bilo još 11 ljudi koji su se predali, pa su ih pobili. I onda pošto smo mi bili u zatvoru nismo mogli nikako saznati je li istina ili nije. Kad su nas pustili pokazalo se da je to istina, da su stvarno njih pobili. Isto se bili predali. A to vam više može reći moja komanda i koji su to ljudi. Recimo ja im još uvijek ne znam imena.

1 98


199


2 00


20 1


2 02


20 3


ISKAZ

ZLATKO URBAN

Z

ovem se Urban Zlatko, rođen sam 23.10.1955.god. u Varešu. Pripadnik 76-pukovnije, brigade "Bobovac" Vareš. Inače sam bio u GPN-u jedinici za posebne namjene, zvani "Mungosi". Zarobljen sam 17.10. na Lijesnici od strane MOS-a zatim odveden u zatvor u Kakanj, a poslije toga u Zenicu, gdje sam proveo oko šest mjeseci. Razmijenjen sam Žepču 08. marta. Odveden sam sa Lešnice, kako sam rekao, u Kakanj, gdje sam bio sedam dana, gdje se nije korektno ponašalo prema meni. Bilo je maltretiranja, udaranja, zvali su me Ujo, ustaša. Bio sam isto u kavezu. Svi su dolazili da me vide, da me prepoznaju. Ovako, interesantna stvar kad sam bio gore uhvaćen na crti, kad sam došao sebi, natjerali su me da jeden travu, da mi krv pozeleni. Nije bilo puno, ali ipak je bilo neprijatno. Udarali su me kundacima, gore na liniji. Mijenjali su mi lični opis. Htjeli su me zaklati, međutim, nije njihov komandir dao. Ne znam zašto, vjerojatno su imali neke namjere sa mnom. Odatle sam odveden u Kakanj, kako sam rekao. Bio sam sedam dana. Kad je došao jedan moj drug iz Vareša, bio je zarobljen. Odmah su mene prebacili u Zenicu. U Zenicu sam došao nekako poslije pada Suhog Dola. Tad sam najveće doživio maltretiranje. Najveće udarce. Bio sam u samici 10 dana, bez deke, na pločicama sam ležao. Stalno su govorili da sam ja to uradio, iako sam bio u zatvoru,tražili su jednostavno mali detaljić nečega, da bi te mogli udarati, šta ja znam. Iz Vareša, tu niko nije bio u zatvoru u Zenici, samo sam bio ja. Najviše su me udarali Smajić jedan i jedan dečko po nadimku Ike.

2 04


Moja faca im se nije svidjela. A inače i što sam bio, kažem opet, u tim jedinicama za posebnu namjenu, diverzantskim vodovima. Ne bi htio o tome gdje sam išao, šta radio. Išao sam po zadatku, kao i svaki vojnik, kome je naređeno, išao sam. U Zenici su to znali da sam bio tu. Zato svaki mali kiks, bilo koga unutra, poprijeko da pogleda, iskaljivali meni i jednom dečku, zvao se Kristić Franjo. On je bio iz Kaknja. Tako da smo nas dvojica bili dežurni krivci za sve. Bio sam deset dana u samici. Na Badnje večer ušli su da mi čestitaju Božić. Tada sam ostao 15 dana u samnici. 10 dana uopće nisam mogao ustati. Isti ti ljudi su me udarali, isti ti ljudi prozivali, tjerali su me da radim u jutro od 7 do 7 uvečer. Hrana je bila vrlo loša: malo slane vode i koja mrvica kupusa. Kruha minimalno. Radio sam u livnici gdje su pravili granate u KP Dom Zenice. Onda kad tu nije bilo posla slali su me na Ekonomiju, gdje smo kopali, obrađivali, šta ja znam, zemlju. Uvijek pod prismotrom njihovih vojnika. Ja sam_bio u 5-om paviljonu. Taj peti paviljon je bio vojni zatvor, a ne civilne policije. a svaki pokret, ako uzmete jednu metlu, udaraju vas. Ko god prođe pored tebe udari nogom, kundakom, pendrekom. Čim god stigne. Prošao sam svašta. Imena se baš ne mogu sjetiti. Sad sam počeo gubiti malo pamćenje. Sa 58 kg sam izašao zatvora. Prebačen sam u Ratnu bolnicu u Žepču. U Žepču sam bio mjesec dana u bolnici, ima taj dokument, gdje mi je doktorica Vesna, ja mislim da se tako zove, poslala ovdje iz bolnice u Žepče. Kad sam otišao u razmjenu, prebačen sam odmah. Čim sam došao to večer odmah sam otišao u bolnicu. Sad imam 78 kg. Ovdje sam se popravio, dobro mi je. Bilo je ljudi, mislim kad sam ja bio u Zenici jednostavno kažu: Momka iz Travnika, opet najgore! Od-svega sada što ja više ta imena zaboravim, više ne znam. Ko god me pita, ja više ne znam. Sve mi nekako ostalo sada. Momci jednostavno kažu: Idete kući! Po dvojica, trojica odu za njih se više ne čuje. Da li su oni otišli kući ili nisu, to ne bih mogao kazati. Jer smo bili zatvoreni u taj krug, dvije prostorije su bile. Nisu nam dozvoljavali uopće da naložimo vatru. Navečer nekad nam malo dadnu da naložimo pola sata. I po kiši, i po snijegu maltretirali su nas. Garderoba_je bila užasna. Nekad smo se požalili Crvenom križu, međunarodni oni odu. Ovi nas još više udaraju, maltretiraju. 0 zatvorima u Zenici, Muzičkoj školi mogao bi konkretnije kazati Ivo Komšić jer je bio 68 dana u Muzičkoj školi. I on je ovdje bio na rehabilitaciji u hotelu Zenit, gdje se ja sad nalazim. Nisam doživio neka jaka zlodjela. Bio sam više izoliran nego što sam bio u kontaktu s drugima. To bi onda sad bilo od prilike sve. U zatvoru Zenica znam upravnika, Skopljar, se prezivao. On je dole negdje rodom ispod Zenice, Begov Han bi mogao biti. Crn momak, krupan, visok. Bio je totalno nastrojen fundamentalističkim idejama za tu Džamahiriju njihovu, za zemlju muslimansku. Stalno je govorio: Treba ih sve pobiti, ne treba im dati izaći! Jedan od lošijih ljudi je bio on. On kome se na kosti navali, života za njega nema.

20 5


LOGOR, ZATVOR, SABIRNI CENTAR NA PODRUČJU BUSOVAČE I VITEZA

2 06

1

KRUŠČICA CRNA KUĆA

2

POČULICA

3

GRBAVICA

4

PRNJAVOR - DOM

5

KAĆUNI “SILOS”

1


4 3 2

5


BUSOVAČA

P

očetkom 1993. godine, silos u blizini sela Kaćuni, općina Busovača, pretvoren je u logor za zarobljenike, vojnike i civile, uglavnom hrvatske nacionalnosti. Kontrolu nad logorom imala je Armija BiH. Bivši logoraši svjedoče da su bili fizički i psihički zlostavljani i tjerani da vrše muslimanske obrede i molitve. Logor je postojao oko godinu i pol dana, a za to vrijeme je kroz njega prošlo oko stotinu ljudi iz općina Busovača, Kiseljak i Fojnica. Za sada ne postoji sudski proces u vezi ovog logora. Na toj lokaciji ne postoji nikakvo obilježje da se radi o bivšem logoru. Bilo je inicijativa da se to mjesto obilježi, ali je ono privatizacijom dobilo novog vlasnika, koji nije voljan da to dozvoli. SPOMENIK POGINULIM HRVATSKIM BRANITELJIMA I CIVILIMA U BUSOVAČI

2 08


20 9


ISKAZ

ANTO BATISTA

J

a sam Anto Batista, sin Pave i majke Janje, rođen 12.02.1927.god. u selu Nezirovići, općina Busovača. Što se tiče događaja oko muslimanskog genocida koji je izvršen u selu Nezirovići u napadu Muslimana na naše selo, mogu reći slijedeće:

Ja sam bio kod kuće, umirovljenik sam, toga dana Muslimani su napali naše selo i iz snajpera ubili moju ženu. Ženu smo navečer sahranili kraj kuće, jer je nismo mogli nositi u groblje. Mene je drugi dan zarobio Husijanović Muhamed, sin Mujin, on je bio zapovjednk MOS-a. Inače mi je bio prijatelj, jer je moj sin njegovu kćerku oženio. On me svezao u mojoj kući psujući mi mater ustašku i svašta nešto mi je najgrdnije rekao i otjerao me u Mejtef u Bugojno. Odmah me je predao nekim drugim đelatima koji su bili kao i on. On se vratio natrag u naše selo i pljačkajući kuću Akrap Ružice poginuo je, jer su sinovi Ružićini postavili mine u kuću i tu je poginuo on i još jedan Musliman, koji je sa njim skupa pljačkao kuće. U Mejtefu su me zatvorili u WC i tu se me ma tretirali, tukli, pitali za mog sina Boška i ostale momke koji s bili iz mog sela. Tu sam bio dva dana i dvije noći. Nada mnom u vršene svakakve provokacije, inače ja sam fizički jako slab, ali su me bez obzira na to što sam star, nisu mi dali ništa jesti i tukli su me skoro svaki dan. Drugog dana doveli su me u Silos u Kaćune, gdje su me zatvorili sa još drugim našim Hrvatima koje su zarobili, tu su me također svako večer ispitivali. Po noći bi došli po dva, tri puta po nas pojedinačno i u tim kancelarijama upere nam bateriju u oči , da ne vidimo tko je. Onda pitaju što, šta, psuju nam Tuđmana, psuju Kordića i hrvatsku državu. Gdje vam je sad Kordić? Gdje vam je Tuđman? Što vas ne spase i tako dalje. LOGOR SILOS U KAĆUNIMA

2 10


Na koncu, ako nešto kažeš udari te šakom po ustima, tako da moraš da šutiš, a kad ti kaže : Govori! Govoriš, a on te opet tuče, najčešće me obori i tuku te nogama po, tijelu. Pošto sam ja jako slab, nekoliko sam puta rekao: Pa daj ljudi ubijte me! Šta me ovako patite? Ne, ne polako ćemo mi vas, vi ste pobili naše bojovnike, naše prave vojnike. Šta vi hoćete? Svoju državu. Eto vam vaše države, sad će te je dobiti! Tucite ih po glavi! Nisam siguran koji su to bili naši mučitelji, zato što je u isto vrijeme bila zarobljena jedna naša jedinica, neki interventni vod, kad su oni došli tek onda je počela ta tučnjava tih ljudi i dreka po tom Silosu. Nekima su lomili ruke, nekima noge, rebra i tako dalje. Uglavnom znam ja dobro da je ključar, ne znam mu ja ime, ali on zna dobro te ljude koji su nas tukli. Pitali smo: Ko su ovi što nas tuku? Kaže: Kraišnici. Pa što nas tuku, bolan ne bio, šta smo im mi skrivili? On je samo slijegao ramenima, kaže: Ja se ništa ne pitam. Ja moram raditi taj posao. Najvjerovatnije on zna imena od ovih koji su nas mučili. Nakon dva mjeseca došlo je do razmjene zarobljenika. Odnosno u martu mjesecu 1993 .godine ja sam razmijenjen u Busovači za neke Muslimane, gdje i sada živim u gradu Busovači, ali sam jako bolestan. To su posljedice, jer su mi neka rebra slomljena, tako da imam velikih problema sa zdravljem, sumnjam da ću više ikada ozdraviti. To je otprilike ono što bi ja mogao reći šta je bilo za vrijeme muslimanskih napada na naše hrvatsko selo.

211


ISKAZ

JOZO SMOLJO

J

a sam Jozo Smoljo, rođen u Buseljima 27.05.1958.godine. Prilikom mog zarobljavanja na Kuberu od strane muslimanskih formacija bio sam pritvoren u jednom podrumu u početku, a kasnije navečer oko 21,00 sati odveli su me u Zenicu u SUP gdje smo bili do 02:00 po noći. Tu smo bili maltretirani, vezani za radijator, pojedinačno ja i Vidović Vinko. Poslije toga su nas odveli_u KP dom gdje smo ostali dva mjeseca, tu smo davali izjave na koje su nas pretežno pokušavali silom natjerati. Te njihove izjave nisam htio prihvatiti pa su me kasnije malo više maltretirali, a onda kasnije su već i odustali. Kad smo bili u SUP-u u Zenici primjetio sam ovoga, ja sam bio u hodniku a Vidović na saslušanju, primjetio sam Feuza Lušiju, a ovog drugog, pošto sam već bio pretučen nisam mogao prepoznati, bio je povisok, ne znam ni ko je ni šta je, koliko znam da je i on iz Busovače. Nakon par dana došao nam je u posjetu kapetan III korpusa Vakid Alispahić, prvi put sam ga vidio tada nisam ga ni poznavao, postrojili su nas u sobu, bilo je nas negdje oko 40, poznao je Vinka, jer su oni vjerovatno išIi zajedno u osnovnu školu, nakon par sati odveli su ga u samicu gdje je bio 15-20 dana.

LOGOR SILOS U KAĆUNIMA

2 12


Kasnije nam je došao u posjetu Crveni križ i UMPROFOR sa dvojicom nekih iz Kaćuna, ne znam ih ja, oni su doveli Vink,a tu bio je sa nama jedno 2-3 sata, kad su oni otišli ponovo su ga vratili tamo. On je bio pretučen normalno, ja nisam bio tamo ne znam kako je bilo ali koliko smo vidjeli Vinka to mogu kazati svi zatvorenici, jer su svi poznavali Vinka. Tako isto drugi, treći dan u 02:00 po noći odveli su isto ovoga Jozu i Pešu Blaževića i bili su tri dana četri nismo znali, prvo su govorili da će u razmjenu neku privatnu. Poslije toga su ih vratili pretučene gdje smo svi vidili iz jednog kombija, zavezanih su očiju bili, istjerali ih pred kapijom niko nije bio samo vojnici, kasnije su ovi naši ih pruzeli i vratili ih tu i tu su ostali do razmjene glavne kad je bila „svi za sve“. Nakon nekoliko dana dolazili su nam isto ovi oficiri Šiber, Sefer Halilović i Enver Halispahić i još je neko, ne znam točno ko, gdje su nam govorili da nas puste s tim da pređe u njihove postrojbe, ako ne da ćemo ostati dugo nećemo izlaziti niti znaju kad će nas pustiti. To niko nije htio prihvatiti od nas, tako da su oni nas ubjeđivali ali to od nas niko nije htio prihvatiti. Nakon mjesec i nešto moga boravka u KP Domu došlo je 15 naših zatvorenika koji su bili u Muzičkoj školi, koji su bili mučeni, isprebijani kablovima, lopatama, držalicama nema čim ih nisu tukli tako da je bio jedan mladić koji je mnogo patio, ne znam mu ja ime, ali uglavnom svi su tučeni i svi su otekli od te silne tuče. Sad im tačno ne znam imena, jer nama nije bilo pristupa njima u početku ni razgovarati, ništa do kraja dan, dva pred razmjenu. To je što sam ja imao kazati, što sam vidio i što sam mogao izjaviti, drugo sad za sada ništa ne znam. Poslije toga sam i ja otišao u razmjenu 19.06., ne znam koliko ih je ostalo još tamo, sem ovog Vidovića Vinka znam da je on ostao tamo i dan danas je tu.

NEOBILJEŽENO MJESTO STRADANJA – LOGOR SILOS U KAĆUNIMA

213


ISKAZ

DRAGAN RADIĆ

O

ko 14:00 sati, 28.04.1993. godine, krenuo sam motorom u Travnik da posjetim sestru Dragicu i uz put da potražim lijekove za majku koja je teže bolesna. Zaustavio sam se u Vitezu ispred hotela misleći da popijem koje piće, obzirom da sam već bio u izvjesnoj mjeri popio i kod kuće. Straža ispred hotela mi je rekla da nema pića i da hotel ne radi, tako sam ja krenuo kroz stari Vitez da prođem prema Travniku. Negdje u blizini komunalnog čuo sam pucanj i ja sam pao na zemlju, kako je pucnjava i dalje trajala ja nisam dizao glavu. Nakon kraćeg vremena prišla mi je veća grupa pripadnika Armije BiH, ščepali su me, navukli mi kapu koju sam imao na glavi preko očiju i poveli me prema vatrogasnom domu. Uz put dok su me vodili tukli su me šakama, nogama, vezali me lisicama s rukama na leđima, psovali mi majku ustašku i druge pogrdne riječi govorili. Uveli su me u jednu prostoriju kod vatrogasnog doma gdje je smještena Vojna policija. Tu su me pretresali, skinuli mi uniformu jer sam bio kao pripadnik domobranske postrojbe, tako da sam ostao u dugim gaćama i majici, čizme su mi ostavili na meni, samo su mi prerezali pertle. Opet su me tu nastavili udarati šakama i nogama. Nakon jednog sata u prostoriju je došao inspektor Ramo i još jedan niži čovjek s beretkom na glavi i tad je prestala tučnjava. Poslije Rame i ovog čovjeka došao je i Bešo bivši policajac kojeg sam od prije poznavao. Počeli su me ispitivati za pojedine osobe iz komandnog kadra iz HVO Busovača. Ja sam na to morao odgovoriti što sam znao. Onda su me pitali za Kraljevića i optuživali da sam ja navodno njegov vojnik, ja sam odgovorio da ga ne poznam, jedan od prisutnih vojnika me je udario držalicom od sjekire u predjelu stomaka tako da mi je izbio vazduh. Zatim su me izveli iz te prostorije u spavaone Vojne policije i tad me je jedan vojnik udario letvom od kreveta po leđima, sjećam se da je letva pukla po pola, a onda me je onim ostatkom udario po glavi i ja sam se onesvijestio. Kada su me pretresali na samom početku našli su mi "Moći Gospe iz Međugorja", natjerali su me da ih progutam što sami učinio. Nije mi poznato koliko sam ležao onesvješćen, samo kad sam se probudio iznad mene je stajala neka djevojka i polivala me vodom da se osvjestim. Nakon što sam ustao odveli su me u WC da se osvježim i ponovo me odveli na ispitivanje u prostoriju, u kojoj je bio Ramo i onaj čovjek sa beretkom. Ponovo su me ispitivali gdje su mi komšije Muslimani, a ja sam im odgovorio onoliko koliko sam znao. U tom momentu imao sam dojam da oni sve znaju samo su htjeli da provjere. Po samom završetku ispitivanja odveli su me u drugu prostoriju, u stvari to je bio magacin od Borčeve robne kuće. Tada su me vezali za stalažu, ruke i noge s Iisicama povezane za stalažu kako se ne bi mogao mrdnuti. Predali su me Bobanu koji je inače čuvao zatvorenike i on me je više puta udarao nogama u predjelu leđa i glave, psujući mi ustašku majku i prijeteći da će ubiti i mene i Kordića i ostale ustaše. Nakon izvjesnog vremena u prostoriju su ušli izvjesni Cicko i još jedan civil u dugom mantilu i oni su me tukli, tako vezanog, nogama, gumenom palicom preko leđa i po zatiljku. Tom prilikom Cicko me je držao za kosu i s nožem ispod vrata mi zadigao glavu, dok je onaj drugi palio svijeću i posipao me voskom po glavi, licu i tijelu nastojeći da mi taj vreli vosak ugura u usta, tako su se na meni iživljavali. U jednom trenutku je vani zapucalo, ugasili su svijeću i istrčali napolje i više se nisu vraćali, tako sam ostao do jutra. Došao je Boban, odvezao mi noge od stalaže, ruke su mi ostale vezane tako da sam mogao čučnuti i pokrio me ćebetom s obzirom da sam se već tresao od hladnoće. Pošto su željezna vrata bila od rešetaka bez stakla i zavjese, mnogi civili su prilazili prostoriji te su pljuvali po meni, bacali kamenje, vrijeđali me i psovali tražeći da me ubiju. Onda su me taj dan ponovo vodili na ispitivanje kod Rame i onog s beretkom, pitanja su bila uobičajena kao i prethodnog dana. Nisu me tukli u prisustvu Rame, ali kad on napusti prostoriju

2 14


ulaze odmah i tuku me šakama i držalicom. U jednom trenutku kad je Ramo izašao izudarali su me, a onda se Ramo vratio u prostoriju i otpočeo pisanje zapisnika o mom saslušanju. Nakon toga Ramo je otišao, a u prostoriji je ostao ovaj s beretkom i još jedan mlađi čovjek, crna duga lica, indijanske face, koji su mi na stol izvadili oznake na platnu od HVO-a, HOS-a i ĐOKER-a. Pitali su me od kojih ja pripadam, na što sam ja odgovorio HVO. Tražili su me da kažem što znam o ĐOKER-ima, jedan od njih mi je prišao i utrpao u usta oznaku ĐOKER-a i natjerao me da istu progutam. Ja to nisam mogao ali me ovaj počeo udarati i ja sam je tada progutao. Onda su počela pitanja kakvu vi to Herceg-Bosnu pravite, nema nikakve Herceg-Bosne, ovo će biti Džamahirija. Pitali su me za imena iz Busovače koji su učestvovali na Ahmićima. U tom su spominjali Darka Kraljevića i moju vezu s njim, a onda me tukli, tako je trajalo negdje do poslije podne do 14:00 ili 15:00 sati i ponovo me vratili u zatvor. Nakon toga Boban mi je donio komad kruha premazan Eurokremom u zatvor, a pošto sam bio vezan nisam mogao sve da pojedem, jer mi je dosta toga ispalo. Boban je izašao i ostavio otvorena vrata. U noći u prostoriju došao je Cicko i još jedan okrivljujući me da sam ukrao motor iz Ahmića i ponovo me tukli. Ujutro je došao Boban odveo me u WC da me opere, dao mi košulju i moje hlače, te mi naredio da se fino očešljam. Onda me odveo Rami koji je sastavio pitanja i pitao me pred kamerama: “Ko sam, što sam, ko je kriv za rat, šta ja mislim o sukobima Hrvata i Muslimana, šta mislim o zajedničkom životu itd.” Ja sam odgovarao da će ovo sve proći i nadam se da će se ponovo normalno živjeti. Nakon toga vratili su me u zatvor i doveli Miroslava Šantića kojega ja ranije nisam poznavao. Tu noć su došla dvojica nepoznatih i počeli preda mnom tući Šantića. Pitali su ga od kud mu nož i upaljač od bombe što su navodno našli kod njega prilikom pretresa, zašto je on i fasovao više puta nogama po leđima i glavi, a jedan od njih je prišao meni i rekao mi: “Što se ti smiješ” i mene udario dva puta po glavi nogom. Sutradan mene nisu tukli, ali su Šantića vodili na saslušanje. Jednu noć doveli su u prostorije jednog pijanog čovjeka za kojeg sam saznao od Šantića da se zove Migdo i da je šura Rame Bengira kojeg ja poznajem od ranije. Migdo je navodno istukao ženu pa je navodno iz tih razloga doveden. Boban mi je rekao da nas ne smije dirati što je on i poslušao i legao na jednu policu koja se nalazi u prostoriji. U međuvremenu je došao još jedan pijani, pod optužbom da je nešto krao. Ovaj drugi je odmah po ulasku počeo psovati: “Šta ću je s ustašama, sve ću ih pobiti.” Onda se je Migdo probudio te su se njih dvojica počela ljubiti i dogovarati kako će nas pretući. Ovaj drugi je nagovarao Migdu, što je on i učinio, i udarao nas nogama i s dvije zavezane ruke. Mi se nismo smjeli braniti, ali kad je ovaj izvadio šarafciger, počeo nas je ganjati po prostoriji u namjeri da nas ubode. U jednom momentu Migdo je mene sustigao i udario me je šarafcigerom u glavu tako da mi je ostao zabijen u glavi. Mi smo vrištali ali niko nije doiazio u pomoć. Onda nam je naredio da kleknemo te nas je koljenima i nogama udarao po glavi. Meni je tom prilikom razbio arkadu i nalazio sam se sav u krvi, Šantić je nešto bolje prošao s obzirom da je više bježao i sakrivao se, to je trajalo tri, četiri sata, kada su u prostoriju došli Cicko i Boban i oni su počeli udarati njih dvojicu. Tada su nas prestali tući i ispitivati. Negdje deset do dvanaest dana nakon mog uhićenja u prostorije je doveden i Ivica Jelović. Jelović je bio s nama tri dana, a onda je došla razmjena. U međuvremenu su doveden još dva lica, jedan je bio maloljetnik, a drugi stariji čovjek oko 50 godina, Josip Stojak iz Stare Bile, samo znam da je bio dobro gluv. Dan uoči razmjene 15.05.1993. prilikom komisije za razmjenu u predprostorije zatvora došlo je jedno lice, plav, nižeg rasta, navodno je iz Zenice i radi u Vojnoj policiji. Isti je gledajući nas kroz spomenuta vrata psovao i vrijeđao nas, a onda je u jednom momentu naredio da mu priđemo, te nas je jednog po jednog udarao šakama u predjelu glave. Nakon jedno pola sata on je doveo još jednog iz spomenute pratnje te nas je i ovaj na isti način izudarao. Taj dan smo saznali za razmjenu koja je trebala uslijediti 16.05.1993. Napomenuo bih da nam nitko iz Crvenog križa niti od predstavnika naše pregovaračke komisije nije dolazio u posjetu. Razmjena je obavljena u 10:40, kada nas je jedan od njihovih zapovjednika predao predstavnicima Crvenog križa.

215


MAPA POLOŽAJA OKO BUSOVAČE

2 16


IZ RATNOG DNEVNIKA LOKALNOG ZAPOVJEDNIKA AR BiH

217


IZ RATNOG DNEVNIKA LOKALNOG ZAPOVJEDNIKA AR BiH

2 18


IZ RATNOG DNEVNIKA LOKALNOG ZAPOVJEDNIKA AR BiH

219


VITEZ

P

ripadnici Vojne policije Armije BiH su u „Crnoj kući“, u viteškom naselju Krušćica koje je cijelo vrijeme bošnjačko-hrvatskog rata u Lašvanskoj dolini bilo pod kontrolom Armije BiH, nečovječno postupali prema civilima i ratnim zarobljenicima hrvatske nacionalnosti u vremenu zatočeništva od srpnja do kraja studenog 1993. godine.

2 20


LOGOR CRNA KUĆA U VITEZU

221


ISKAZ

FINKA BOBAŠ

D

ana, 18.09.1993.god. ujutro oko 8,00 začula se pucnjava sa svih strana oko naših kuća u Bobašima. Prvo je pala jedna granata u blizini moje kuće, a potom je započela pucnjava iz svog pješadijskog i artiljerijskog naoružanja koja nije trajala duže od 5-10 minuta. Mi smo pokušali da se izvučemo iz kuće kad je započela pucnjava, da pobjegnemo, ali zbog vrlo žestokih borbi koje su se vodile napolju, morali smo se vratiti natrag u kuću. Linija MOS-a je bila udaljena od moje kuće oko 50 m a s obzirom da su oni bili nadmoćniji od naših snaga, uskoro su došli i do moje kuće i probili dalje u selo. U kući sa mnom su se nalazili: moj sin Miroslav, rođen 23.10.1979.god., moja svekrva Jela Bobaš, rođ. 1920.god.. Muž mi je ranjen prije ovih sukoba, tako da se nalazio u bolnici u N. Biloj. Sakrili smo se u prostor ispod stepenica u kući ( podset ), i čekali smo da vidimo šta će se desiti. Začuli smo buku i galamu pred kućom, potom pucnjavu po kući, pa naglo otvaranje vrata i prozora, a zatim pucnjavu po unutrašnjosti kuće.. otvorila su se vrata od našeg skloništa, gdje se pojavio jedan mudžehedin koji je pucao po nama. Moj sin Miroslav (Mićo) je bio najbliži i ranjen je u nogu (kuk). Počeli su da viču „Ustaše“, izvukli su nas odatle. Prvo što sam vidjela pri izlasku iz skloništa bila su tri medžehedina (arapi). Tada sam prvi put vidjela me mudžehedina i mnogo sam se prepala. Bili su obučeni u smeđe šalvare ( muške široke hlače ), a preko tih hlača su imali tamno smeđe bluze ( košulje ). Bili su gologlavi, imali su male bradice. Govorili su nerazumljivim jezikom, a na bosanskom su nejasno izgovarali „Ustaši, pobiti“. Ja sam počela plakati, kada sam vidjela koliko moj sin krvari, tražila sam da mu pomognu. Jedan od njih je pritisnuo cijev od puške na moje rame. Ja sam pomislila da će nas sve pobiti. Moj sin je mnogo iskrvario i u tom prvom momentu nas nisu ni tukli ni dalje ispitivali. Pitali su imali li još ustaša, gdje su ustaše, gdje je oružje itd. Prerovili su po kući tražeći oružje i municiju i ostale vrednije tehničke stvari, ( jer po njihovim pravilima što sam poslije primjetila dok sam bila zarobljena – mudžehedini uzimaju najvrijednije stvari i prvi uzimaju, pa onda krajišnici, a tek onda domaći Muslimani – ako im išta ostane od predhodnih pljački ). Potom su nas izveli iz kuće, a mog sina su stavili na neka kolica ( jer nije mogao hodati ). Dok su nas sprovodili od kuće, na putu u blizini kuće vidjela sam Ljubana Bobaša kako leži na leđima. Bio je mrtav. Imao je tragove od pogodaka metka u glavi. U međuvremenu su se na okupu našli i mudžehedini i Krajišnici i ostala muslimanska vojska. Njih oko 30-ak, koji su dolazili sa svih strana sela, jer se akcija završila i oni su se vračali nazad. Išli su tim redom, kako sam već rekla, a u toj grupi sam prepoznala Nusreta Đelilovića iz Kruščice ( inače smo skupa radili u Impregnaciji ) i zamolila ga da mi previje sina i pomogne oko njega. On se napravio da me ne prepoznaje i da me ne vidi, okrenuo je glavu na stranu. Oko 9.00 sati stigli smo u „Crnu kuću“ koja s punim pravom nosi taj naziv jer tu nastaju moje najveće muke koje sam doživila životu. Inače je ta kuća u II svijetskom radu služila kao koncentracioni logor. Tu je mom sinu napokon ukazana ljekarska pomoć, do tada je već bio u lošem zdravstvenom stanju. U tom trenutku se tu našla i kamera koja nas je snimila ( i previjanje moga sina ) uz komentar kako su oni humani ljudi i kako pomažu i njeguju i protivničke vojnike ( moj sin je na sebi imamo maskirne hlače ), a za svojih 14 godina je mnogo veći nego njegovi vršnjaci, pa su oni pomislili da je i on pripadnik HVO-a. A on to nije bio nego je kao i svako drugo dijete imao te maskirne hlače. I mene su htjeli intervjuirati ali sam odbila da govorim. Prvo je došao neki doktor Krajišnik, zatim dr. Patković iz Viteza i dr. Trako također iz Viteza. Oni

2 22


su mome sinu po potrebi davali injekcije i infuziju ali i to sve na moje inzistiranje, na moj plač i na jauke moga sina – koji je sve više i više krvario, a sve zbog neadekvatne njege i neadekvatnih uslova u kojima je boravio. Jedan od naših domaćih Muslimana iz Kruščice ne znam mu ime ( mlađi momak ) sin bivšeg milicionera iz Viteza, Ejuba Šehića, je udario moga sina u ranjenu nogu, ali ga je u tome spriječio neki drugi vojnik MOS-a i odgurnuo ga da ga ne tuče, a prije njega je ulazio još jedan MOS-ov vojnik u njegovu sobu i udario ga šakom u lice. Moj sin je boravio u „Crnoj kući“ 3 dana i zbog opasnosti da mu se zdravstveno stanje ne pogorša i da mu se pruži bolja pomoć, upućen je u bolnicu u Travniku. Naredne subote sam čula za njega da se oporavlja i da je dobro. Razim Trsko ( milicioner ) koji je došao iz Travnika ( bolnice ) reko mi je da se ne brinem, da je on živ i zdrav. A poslije su mi još neke druge osobe u par navrata donosile kratke poruke o njegovom zdravstvenom stanju. Ali to su bili tajni razgovori o mome sinu da ne saznaju Muslimani da to oni čine za mene. Jedan Krajišnik Hasan – on mi je rekao da je u bolnici ali zatvorskoj. Hilduza iz Kruščice ( medicinski suradnik ) koja kontaktira sa bolnicom i ranjenicima mi je također prenijela poruku i rekla da je živ i da pošaljem malo hrane i koju jabuku ali ja to nisam bila u stanju učiniti jer nisam imala. Prvog dana našeg zarobljavanja u „Crnu kuću“ je doveden i Vinko Čerkez rođen 1926 god koji je također zarobljen u Bobašima. Zarobili su ga dok je bio kod svoje kuće i radio oko stoke u štali – pošto je pucnjava prestala on je mislio da se može vratiti kući. Sa nama je bio 7 dana, a potom je odveden, neki kažu na Oparu ali se za njega ni dan danas ništa ne zna. Njega su mnogo tukli, tražili su da prizna šta mu rade sinovi Zdravko i Niko, koji su kako oni kažu ustaše kao i on jer su mu u kući našli papire i dokumentaciju iz II svjetskog rata koji dokazuju da je on bio ustaša. Vodili su ga u drugu sobu, on je bio sav modar, krvav i po njemu su se vidjeli mnogi tragovi od palice kojom su ga tukli, a najviše po leđima. I mene su svakodnevno vodili i ispitivali Krajišnici ili neko od te raznolike vojske, dok jednog dana, poslije 8-9 dana moga boravka nisu došli mudžehedini. Bilo ih je 6. Bili su crnci. Imali su velike naušnice u ušima i obučeni isto kao i oni koji su me zarobili. Ovi su bili mnogo viši od onih Arapa koji su bili nižeg rasta. Sa njima je bio i jedan prevodilac također crnac koji je odlično govorio bosanski jezik. Kažem bosanski jer se mnogo upotrebljavalo u govoru turskih ( muslimanskih 9 riječi ), a koje se prije nisu ni koristile ni prakticirale u bosanskom govoru, a oni ga sad još više potenciraju i upotrebljavaju. Iz podruma su odveli moju svekrvu i Vinka i ja sam ostala sama sa njima. Te sate provedene s njima 6, onako crnih i ćelavih u maloj crnoj i tamnoj prostoriji nikada dok živim neću zaboraviti. Postavljali su mi pitanja ko da sam ja pripadnik HVO-a, a ne domaćica. Ispitivali su me koliko imamo rovova, koliko vojnika na crtama, šta i kako se radi u HVO-u, gdje su mine i kakva su minska polja. A ja o tome nisam ništa znala i to sam im govorila. Kad god bi ja odgovorila da ne znam šta me pitaju, oni bi me udarili. Tukli su me šakama po svim dijelovima tijela, šamarali. Na momente sam se gubila, ne svijestila, ne znajući ništa za sebe.. najgore mi je bilo kad je jedan od njih predložio da me prestanu ispitivati pa da me siluju, misleći da ću na taj način priznati nešto više. Počela sam glasno da vičem i zapomažem čuvši za taj prijedlog mudžehedina. Da bi me umirili stavljali su mi nož pod grlo da priznam šta su tražili od mene da im kažem. Nisu me silovali jer sam se jako otimala i bježala po sobi i oni su rekavši da sam „tvrda i jaka ustašica“ napokon odustali od daljnjeg ispitivanja i maltretiranja. Za vrijeme moga boravka u „Crnoj kući“ imali smo koliko toliko redovnu i ukusnu hranu. Uglavnom su bila 2 obroka što bi zavisilo od stražara koji nas je čuvao i situacije na bojištima gdje su se MOS-ovci borili. Ako bi im tko poginuo oni nisu donosili ništa od hrane i po dva dana, niti su nas puštali u WC. Za Mineta Akeljića rođ. 1954 mogu da kažem sve najbolje. On je inače komandir policije u Kruščici i bio je smješten tu u Crnoj kući. On mi je mnogo pomogao za vrijeme moga boravka u od 53 dana u tom zarobljeništvu. Ako ne bi dobivali hranu na vrijeme, on bi intervenirao, također mi je mnogo pomogao oko sina kada mu je bila potrebna pomoć, a poslije i oko svekrvine bolesti jer se i ona mnogo razboljela i primala je injekcije, a posebno zbog toga što nas je štitio od svakodnevnih dolazaka muslimanskih vojnika, pa čak i žena koji su htjeli da nas ubiju govorivši da nas treba ubiti, zašto da čuvaju i hrane ustaše, oni su nas ubili u Ahmićima, i mi ćemo pobiti sve ustaše kad dođemo u Vitez i da će Vitez biti novi Ahmići samo mnogo gori.

223


Kako je vrijeme prolazilo ja sam se sve više navikavala na taj skučeni zatvoreni život u podrumu, a i na zajednički život sa njima. Dozvoli su mi i dali više slobode za kretanje. Radila sam im neke sitnije poslove keje bi naredili da uradim, kao što su: čišćenje kancelarija, kuhanje, pranje i ostale stvari koje bi mi zapovjedili. Nakon 15 dana oni su saznali da imaju dvojicu svojih Krajišnika ubijenih u kukuruzima Ante Marića u Kruščici, u Bobašima. Došli su Krajišnici i rekli su mi da idem sa njima, uz dogovor ako izvučem ta dva tijela da će nas pustiti sviju kući i moga sina. Zbog toga sam i pristala na to izvlačenje tijela. Otišli smo na tu crtu da ih izvučemo. Meni su oko tijela zamotali nekakav eksploziv u slučaju da pođem bježati i dugi konopac čiji kraj su oni držali. Ja sam se mnogo bojala i zamolila sam ih da zovemo vojnike HVO-a na drugoj strani u rovovima da znaju za mene da ne bi pucali. Prvog dana nisam ništa uradila jer je HVO javio da će sutra odlučiti ima li išta od toga jer oni ne znaju za muslimanska mrtva tijela i da se ponovo sutra vratimo u 10.00 sati. Tako smo se ponovo sastali sutra, opet sam dozvala naše i oni su rekli da nema nikakvih tijela. Potom je dogovoreno da se dvije strane sastanu u nekoj među-zoni ( neutralnoj ) teritoriji. Jedan Krajišnik Muhamed je prišao do Joze Damjanovića i dogovorio razmjenu svi za sve. Međutim iskrsli su nekakvi problemi i to se nije dogodilo kako su planirali pa smo se vratili nazad. Ja sam opet trebala privući tijela ubijenih Hrvata Omazića i još jednog iz Busovače do crte HVO-a, a od njih do Muslimana 2 tzv. „Kojota“ kako ih oni zovu. To se ipak u dogovoru sa Umproforom sve razmjenilo pa ja nisam morala ići i nositi ta tijela. Nakon dužeg vremena uzeti su podaci od mene i od moje svekrve i prijavljeni smo za razmjenu, koja je uz mnogo peripetija i problema ali i bez moga sina – kojem nisu dozvolili da se razmjeni, izvršena 08.11.1993. god. Za vrijeme borbi u Zabrđu ( planina nadomak Vitezu ) MOS je priveo u „Crnu kuću“ 4 pripadnika HVO-a. To su: Branko Bilić iz Travnika i Vlado Lovrinović trećem nisam upamtila ime jer sam morala brzo da se sklonim da me ne vide MOS-ovci da razgovaram sa njima. Branko mi je rekao da pozdravim brata Antu, te da mu kažem da je živ i zdrav. Sutra dan poslije dovođenja ove trojice, doveden je i Predrag Todorović, Srbin po nacionalnosti. Njihova imena navodim zbog toga da se zna da su živi dovedeni u logor u Kruščici, da Muslimani ne bi poslije rekli da oni ne znaju za njih ili u najgorem slučaju ako ih ubiju, da se zna da su oni također ovdje bili i to živi, da im se ne izgubi svaki trag, kao sa Vinkom Čerkezom. Život u Kruščici se odvija normalno. Samo nema niti jedne žene ili od male curice ili djevojke da nisu zamotane u marame i duge suknje. Svi se mnogo mole i idu klanjati ( od vojske pa do djece ). Ima jedan mudžahedin koji ima dugu tanku bradu, arap je, koji svaki dan uči jednu grupu djece ( 30-oro )muslimanske molitve, i sva ta djeca u naglas ponavljaju za njim, pa po Kruščici sve odjekuje od njegovog i njihovih glasića. Ja poznajem dobro stanovništvo Kruščice od prije, pa znam da se takvim načinom nije živjelo prije. I ovo sada je sve zbog mudžahedina kojih se svi mnogo boje. Disciplina je na velikom nivou upravo zbog njih. Režim je strog, vrlo strog. Za najmanju sitnicu ( kašnjenje na dužnost, krađu i dr ) kažnjavaju tako što se zatvaraju po najmanje 7 dana zatvora i šišaju se na ćelavo. Dok sam boravila u „Crnoj kući“ jednom prilikom jednom prilikom su mi oduzeli i nisu mi vratili pare. Uzeli su mi 700DM. Ja sam pokušala s tim parama da tražim svoga sina ( da nekoga podmitim ) ali su odbili rekavši da oni to ne rade i da neće biti problema što se tiče razmjene za moga sina jer on nije okrvavio ruke ( nije ubijao muslimane ). Po Krušici su najviše istaknute zelene zastave ( sa zvijezdom i mjesecom ) a za bijelu zastavu sa ljiljanima, oni kažu da to nije njihova zastava, te je i ne stavljaju na vidna mjesta. Međusobnih sukoba između njih samih nema. Krajišnici su još tu, još se bore i kako oni kažu u međusobnim razgovorima prvo će očistiti Herceg-Bosnu od Hrvata, potom sljede Srpska krajina i onda Bihaćka krajina i Fikretovi sljedbenici ( oni kažu izdajnici Muslimanskog naroda ) i borit će se sve dotle dok ovo ne bude Muslimanska Bosna, čista od svih ostalih naroda i narodnosti, sem Muslimana. Mene su ispratili vrlo lijepo kada sam krenula iz Kruščice ali sa riječima ako mogu da se sklonim iz Viteza jer će oni uskoro u Vitez koji će ličiti na Ahmiće. Također su me upozorili da ne smijem davati nikakve iskaze i da ne govorim šta sam vidjela u Kruščici jer mi je sin još uvijek u Travniku

2 24


i ako želim da ga vidim opet, oni će znati šta sam ja pričala i ako nešto ne bude u redu – desit će se nešto mome sinu. Ipak napominjem, u slučaju da bi ovaj moj iskaz mogao nauditi mome sinu, nemojte ovo davati u novine ili da dođe u ruke muslimana. Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost i provjerljivost svjedočim potpisom svake stranice.

Finka (Jako) Bobaš djevojačko pr. Žuljević Nacionalonost: Hrvatica Bračno stanje: Udata Djece: troje (3) Zaposlena: „Impregnacija“ Vitez ( u proizvodnji ) Adresa: Kruščica br.45 ( Brize ili Bobaši) Sadašnja adresa: Izbjeglica u Vitezu ( kod sina Ive )

225


ISKAZ

VLADO RAMLJAK

R

amljak Dragan moj sin, rođen 26.07.1978 godine, trebao je 26.07.1993 god imati punih 15 godina. Poginuo je od minobacačke granate 120 mm. Zajedno sa ostalom djecom koja su se igrala na klupi koju su sami svojim ručicama napravili. Klupa je i danas tu ali na njoj i oko nje se više ne igraju djeca. Na klupi se nalazi cvijeće. U trenutku pada granate bio sam pred svojom kućom, za minut sam dotrčao do mjesta masakra. Vidio sam stravičnu sliku. Poznao sam svoga sina, jedinog sina svog, uzora, svoju nadu, sve što sam imao. Pao sam u nesvijest kod masakriranog sina. Ništa više ne znam. Kad sam došao sebi, već su ranjena i mrtva djeca skonjena i odvežena do ambulante. Poslije svega ovoga, smatram da zajedničkog života sa Muslimanima NEMA. Moja tragedija i ostalih roditelja koja su vidjela i koji osjećaju veliko razočarenje na Muslimane, sa kojima smo do sada živjeli, smatramo da je ovo KRAJ.

Ramljak Vlado Vitez, 20.07.1993 godine Rođen 10.02.1955 god u Malom Mošunju

2 26


DESETOG LIPNJA 1993. OKO 20 SATI I 45 MINUTA DOLETJELA JE NAVOĐENA GRANATA S POLOŽAJA ARMIJE BIH KOJA JE EKSPLODIRALA U NASELJU PODGRADINA NA MJESTU GDJE SE IGRALO 14-ORO DJECE. NA LICU MJESTA POGINULO JE PETERO DJECE, A TROJE JE PREMINULO U BOLNICI. OSTALIH ŠESTERO DJECE JE ZADOBILO LAKŠE I TEŽE OZLJEDE. NAJMLAĐA ŽRTVA BILA JE DEVETOGODIŠNJA AUGUSTINA GEBENAR.

227


LOGORI, ZATVORI, SABIRNI CENTARI NA PODRUČJU ZENICE

2 28

1

KAZNENO POPRAVNI DOM

2

MUZIČKA ŠKOLA

3

S. BRIZNIK

4

LAŠVA - OSNOVNA ŠKOLA


2 3

1

4


ZENICA

KPD DOM

Z

atvor Zenica - KPD dom (potvrđen od UN i ICRC) - logor pod kontrolom muslimanske teritorijalne obrane. Zatočenici su bili civili i vojnici hrvatske i srpske nacionalnosti. KPD je bio podijeljen u pet paviljona. Svaki od tih paviljona je imao ćelije od 15 - 20 m2. Unutar logora je bila i bolnica za zatočenike u kojoj su čuvari (prema izvješću ICRC) imali posebni "tretman" nad zatočenicima. Prije rata ovaj se zatvor koristio za teške kriminalce. Čak i u vrijeme logora, paviljon 4 je bio rezerviran za kriminalce. Prema svjedočenjima zatočenih u logor je dolazila srpska sutkinja i povremeno su imali "vojna suđenja" prema jugo zakonu. Međunarodni crveni križ je dobio dozvolu pristupa samo paviljonu 5 u kojem je bilo 200 do 300 zatočenika, uglavnom vojnika. U drugim paviljonima su bili civili. Premlaćivanje, izgladnjivanja i drugi oblici torture bili su svakodnevnica u logoru. Jedna od specifičnosti ovog logora je bilo vezanje zatočenika lancima za pod i premlaćivanje.

LOGOR KPD U ZENICI

2 30


ZENICA

MUZIČKA ŠKOLA

M

uzička škola (potvrđen od UN i ICRC) - nalazi se u samom centru grada. Uz zatvor to je još jedno mjesto koje se smatra logorom. Bio je pod kontrolom Muslimana odnosno MOS-a. U ovom logoru držani su isključivo Hrvati. Zatočenici su držani na nekoliko mjesta. Podrum je bio vlažan i bez danjeg svjetla. U kutu su imali kantu za nuždu koja se prelijevala i izazivala smrad. Spavalo se na drvenim paletama. Potkrovlje - na kojem je ljeti bilo vruće, a zimi hladno (15 m2),u prostorijama na katovima , na 3 katu su ispitivani tamo je bilo sjedište čuvara. Točan broj zatočenika nije poznat. Prema nekim izvješćima kreće se oko 1.500 Hrvata. Prema nekim svjedočenjima zatočenici su držani i po 45 dana u prostorijama bez svjetla, a stražari su stalno puštali glasnu muziku tako da nisu mogli spavati. Zatočenici su tučeni policijskim palicama, telefonskim kablovima, drškom od lopate i čizmama.

LOGOR MUZIČKA ŠKOLA

231


ISKAZ

DRAGAN BRNJAKOVIĆ

B

io sam pripadnik HVO-a. Do 18. ili 19. travnja nije se slutio sukob, kakav je izbio između Muslimana i Hrvata. To je bilo baš na Mali Uskrs. Tada se dogodilo i to da se naša vojska razbježala, mislim na dio koji nije zarobljen ili poubijan. Ja se nisam htio predati. Bježao sam u šumu, skrivao se. Saznao sam da će naša vojska, koja je bila zarobljena, biti razmijenjena u Busovači. Onda sam došao kući i čekao kada će me uhapsiti, jer opet se nisam htio predati. Sutradan, 19. travnja, došli su MOS-ovci i odveli me u Muzičku školu. To je bilo kada je pala prva granata na Zenicu. Rekli su mi da su došli po mene zbog toga što im je rečeno da sam skakao od radosti kad su granate iz Viteza padale na Zenicu.Qdveli su nas u podrum Muzičke škole. Bilo nas je sedam: Uhapsili su nas na ulici pred kućom. Sa mnom su bili Eugen Lućarević i Marković, stari 15 ili 16 godina. Eugenov otac je bio Musliman. Otac mu je umro. On je imao iskaznicu HVO-a. Kada su vidjeli tu iskaznicu pitali su ga: "što će ti to?" Odgovorio im je da je uzeo iskaznicu kako bi mogao otići u Hrvatsku na liječenje bubrega. Pitali su ga zar misli time liječiti bubrege i počeli ga tući govoreći da će mu oni izliječiti bubrege. Mene su tukli sve više zbog toga što nisam vrištao. Trpio sam i šutio. Došao je jedan mudžahedin, Arap. S njim je bio i prevodilac. Došao je da mi odreže prst. Prevodilac je bio Musliman, zvao se Habit. Tukli su me. Pao sam u nesvijest. Kada sam se osvijestio bio sam otečen. Povraćao sam i tek postepeno osjećao dijelove tijela. Ruka mi je bila izlomljena, a bubrezi su me strahovito boljeli. Oko četiri sata su nas istjerali iz Muzičke škole. S nama je bio mali Dalibor Talić. Doveli su njega i njegovog oca Nikicu. Kada su počeli tući Nikicu mali Dalibor je počeo vrištati i buniti se. Otimao im se svom snagom, pa ga je taj mudžahedin pustio na ulicu, uzeo pušku i pucao u njega. Ubio ga je u parku, prema crkvi Sv. Ilije, 50-ak metara odatle. Meni je inače trebalo 15 do 20 minuta od Muzičke škole do kuće, a tada sam išao puna 4 sata. Mokrio sam krv ali se nisam usudio ići liječniku jer sam se bojao da me opet ne uhite. Kada sam se oporavio i kada sam se puno bolje osjećao, oni su opet počeli ići po kućama, navodno da izvide ako netko ima oružje, kod kuće. Jedne noći došli su kod nas, jer nas je navodno netko prijavio da imamo oružje. U kući smo bili moja mati (stara 70 godina), sin od moje sestre i ja. Nas su zatvorili u jednu sobu dok su pretresali stan. Odnijeli su novac, hranu, sve. Sve su nam pokupili. Ostali smo bez ičega tako da nismo imali s čime bi preživjeli. Ja se nisam brinuo, jer sam mislio posuditi od susjeda da preživimo. Kada sam bio uvjeren da ih nema u kući, da su otišli, razvalio sam vrata od sobe. Otišao sam kod susjeda tražiti nešto za doručak. Međutim svi su bili u istoj situaciji kao i mi. Imali smo jednu kravu koju smo prodali da bi kupili hranu. Došli su opet, ubrzo iza toga kada sam prodao kravu i tražili točno toliko koliko sam dobio za kravu. Tražili su 700 DM, a ja sam tada imao 500 i sve sam im to dao. Od nas su otišli kod Ive Zrnića. Imao je ženu Ivanku. On je isto bio u HVO-u, nije htio bježati i nije bio zarobljen. Ubili su mu kćerku Ninu staru 4 godine. Oteli su malu majci iz ruku i pucali u nju. Čelo joj je bilo skroz razneseno i dok se mala trzala govorili su Ivi: "Ustašo! Gledaj kako ste vi ubijali našu djecu!" Za sve što su radili nama u Zenici govorili su nam: "Evo, gledajte što vi nama radite u Hercegovini!" Ivanka je počela bježati, nakon toga, ali pucali su i ranili je u glavu. Tri puta smo kretali da sahranimo malu. Čim bi mi došIi na groblje oni bi zapucali pa bi smo morali bježati. Sakrili bi smo se pa bi se opet vratili. Tek treći put smo ju uspjeli sahraniti. Kad sam zadnji, treći, put dobio poziv da se javim nisam znao da su mi slali poziv i prije. Jedan Hrvat, Josip Čuturiš je dijelio pozive. On bi napisao na pozivnici da nisam kod kuće i vratio je u Zapovjedništvo te njihove vojske, jer nitko nije htio ići u njihovu vojsku. Trebao mi je reći da su mi slali poziv, da budem oprezan. Na treći poziv privodili su na sud. Oni koji bi odbili ići u vojsku dobivali bi kaznu od dvije godine zatvora. Zbog te pozivnice išao sam kod odvjetnika Bože Markovića. Božo nam je rekao da se ne bojimo ako nas i uhapse ići ćemo na robiju ili u razmjenu. Ja se nisam odazivao na treći poziv pa su došli po mene i odveli me u jedno muslimansko Selo Briznik, udaljeno 12 km od Zenice. Bilo nas je 200 u jednoj prostoriji.

2 32


Kada su mene ispitivali rekao sam im da nisam protiv Muslimana i da sam ranjen u borbi protiv Srba. Imam ožiljak na čelu od tog ranjavanja. Mi smo morali kopati njive u tom selu i to za bilo koga tko bi došao po nas i stražario s puškom dok mi kopamo. Mene su jednom pustili da čistim neki dom, ili izgleda da je tu bila neka trgovina. Bilo je puno čikova kao da su se tu održavali neki sastanci. Tada sam pobjegao, ali pratila me pucnjava dok sam bježao, puna tri sata. Pobjegao sam u Kakanj kod sestre. Rekao sam sestri da javi mami u Zenicu da idem u Vareš. Sestra je bila protiv toga da bježim dalje, ali kada je saznala kako su te noći isprebijali jednog Srbina i sama mi je rekla: "Neću ti braniti, nego bježi i ti. Gubi se, ubit će i tebe." Govorila je s teškom mukom. Onda sam ja otišao do Vareša. Nisam znao da je tamo kod Vareša njihov punkt. Uhvatili su me. Sestra mi je dala 500, 600 DM, da imam kad dođem u Vareš. Tražio sam da me puste i rekao im da ću platiti. Tražio je 100 DM. Ja sam se zbunio kada sam vidio uperene puške i izvadio sve što sam imao. Oni su mi uzeli sve što sam imao i vratili me natrag. Međutim, ja sam obišao njih, snašao se, i došao u Vareš. Tu sam prvi put otišao kod doktora nakon ranjavanja u borbi sa Srbima. Uputili su me nekoj liječnici. Zvala se Stanija, Srpkinja. Imao sam geler u oku, a metkom sam ranjen u čelo. To se dogodilo u Jajcu. Tražio sam da mi daju kapi za oči. Ta liječnica mi je rekla obzirom da sam ranjen u borbi protiv Srba da mogu jedino ili u zatvor na Pale ili u Tuzlu u bolnicu, a da sam ranjen u borbi protiv Muslimana mogao bih odmah ići helikopterom u Split u bolnicu. Razljutio sam se. Sve mi se zgadilo. Otišao sam tako ogorčen i čekao da mi majka stigne u Vareš jer mi je sestra javila da će doći. Mama je uspjela doći zajedno sa sestrinim malim. Našao sam nekog liječnika Gorana Dragovca. Njemu sam sve ispričao. On mi je dao uputnicu za bolnicu u Čapljini. U Čapijini su mi operirali mišić kraj oka. Sada sam izbjeglica u Splitu. Plaćam najamninu 200 DM i hranu. Napominjem i to kako su djeci u hrvatskom naselju u tom selu Briznik naredili da nose rupce na glavi i da curice moraju prekriti oči, da se moraju pobuliti. Neki učitelj Avdo nije im htio držati nastavu. Tako hrvatska djeca nisu uopće išla u školu 5 ili 6 dana zbog toga. Nekako su sredili da djeca dođu u školu, ali da i dalje dolaze tako kako im odrede. U Novigradu 06. siječnja 1994.

233


ISKAZ

ŽELJKO CVIJANOVIĆ

J

a sam Cvijanović Željko rođen sam 28.07.1967.god.,u Lašvi, općina Zenica. Bio sam pripadnik HVO-a od samog izbijanja rata. Živio sam u Lašvi, gdje sam bio nastanjen, tamo gdje sam doživio sve ove ratne nezgode. 24-ga sam bio došao sa terena kući. Kad su započeli sukobi između HVO-a i Armije, zatekao sam se kod svoje kuće. Bio sam sa komšijama i išao sam na Dusinu, bio sam čitavo vrijeme tamo gdje sam i zarobljen. Prisutan sam bio na Dusini dok je narod bio maltretiran, ovi strijeljani komšije mi, rođaci, gledao sam to svojim očima. Bio sam na Dusini, prebacio sam se na Brdo, tamo sam isto bio čitavi tok događanja. Gledao sam očima kad je Geler tzv. Geler vojnik pripadnik MOS-a i strijeljao gore na Dusini, a također i Šefik Patković je ubio Zvonku Raića, zapovjednika i kad je povezao ovih 7 , ja sam se predao. Predali smo oružje i išli na pregovore u školu. Tamo su nas držali od 4:00 do 11:00 navečer, povukli su nas, tu su nas maltretirali i ispitivali. Povukli su na prema željezničkoj stanici od škole do željezničke stanice bilo je tuče, maltretiranja, dole su bili autobusi. Sve moje komšije, kolege, rođake je uvelo u autobuse ,a mene je tu ostavilo. Tu je došao Šefik Patković tu su me tukli MOS-ovci, tada me je Batan Pašalić zv. Batavilo , pomokrio se po meni, po glavi, komšija mi je bio.Bio sam pretučen. Ponovo me MOS oteo, stavili su me u auto, povukli su me ne znam ni ja kuda. Bakir Alispahić me oteo dva, tri puta. Bio sam u MOS-u vrlo kratko, malo su me pretukli, prebacili su me u neku kuću. Ponovo me Bakir Alispahić oteo i vratio me u Lašvu na Petri dole, tada su me stavili u autobus. Došao sam u KP Dom, bio sam sav pretučen, slomljen, samo što sam bio živ, srce kuca. Tu sam bio 15 dana, za tih 15 dana Bakir Alispahić me vodio u bolnicu, slikao me, pomogao mi je , ne znam zašto, ne znam zbog čega, mogao me ubiti, svi su me u stvari htjeli ubiti, ali on nije dao, on me je sačuvao. Za vrijeme moga boravka u zatvoru davao sam izjave, bio sam maltretiran. 15 dana nakon toga sam razmijenjen u Busovači. Poslije toga bio sam normalno ponovo u brigadi, poslije moga ozdravljenja. Kada sam se malo prilječio, bio sam čitav rat ponovo u svojoj postrojbi u Interventnom vodu. Imam još uvijek posljedica polomljen nos, polomljenih 6 rebara, fraktura glave, imao sam unutrašnje krvarenje, mokrim krv, oštećene bubrege, to su mi sada posljedice u toku rata od toga moga zarobljavanja.

2 34


LOGOR KPD U ZENICI

235


ISKAZ

DRAGAN JANJIĆ

U

Zenici je počela opća hajka na pripadnike HVO 17.04.1993. Sišao sam u grad s majkom, bratom, suprugom i djecom. Njih sam smjestio kod rodice od bratove supruge. Ja sam se mislio vratiti u Čajdraš, ali je sve bilo blokirano tako da se nisam mogao vratiti. Pošto sam uvidio situaciju pronašao sam najbolje rješenje da odem kod majkine kume u Blatušu iza autobusne stanice, mislio sam i ubjeđen sam bio da me nitko nije vidio kad sam došao zorom. Vrlo su me srdačno prihvatile, poslije mog objašnjenja pristale su da me kriju. Drugi dan upadaju 4 MOS-ovca i pod prijetnjom oružja ja sam ih zamolio da se obučem i u tom su me odveli, kao da idem na informativni razgovor. Oni su izveli mene i uveli me u kombi. Zatim su me odvezli u Muzičku školu kod parka. U Muzičkoj školi sprovode me u podrum. Tamo zatičem prof. Mašinskog fakulteta dopredsjednika HVO Zenica, Ivana Bošnjaka i pripadnika HVO Vlatka Ivanovića. Taj dan nisam ispitivan tako da sam mogao krunicu i ostala lična dokumenta i sve što je ličilo na šahovnicu da uništim (to su osobni dokumenti). Krunicu sam sakrio. Drugi dan (noć) izvode Vlatka Ivankovića. Nakon 10 – 20 minuta vraćaju ga, bio je sav krvav. Odmah smo ga pitali šta su mu radili, a on mi je rekao: "Samo su me izveli i udarali po glavi i cijelom tijelu drvenom palicom (drškom od lopate). Tu noć izvode ga ponovo, zadržali ga 2 – 3 sata ali je bio mokar od znoja. Na naša pitanja od čega je mokar, rekao je da je kopao grob za sebe i nisu mu dali da odmori cijelo vrijeme. Ja sam pomislio da me želi preplašiti ako i mene izvedu da bi mogao pričati. Što se tiče Ivana Bošnjaka vrlo je bio preplašen šta će se desiti sa njegovom porodicom i sa njim. lste noći su i njega izvodili i nisu ga tukli, bio je dan, dva i odveden je u nepoznatom pravcu i do dana danas ne znam gdje se nalazi. Mene su izveli i uzeli mi lične podatke, kao i podatke moje familije (imena djece, žene...) komplet uže familije. Tu noć me više nisu ispitivali, ta tri dana ništa mi nisu dali da jedem, ono što smo dobivali kruha ostavljali smo u jednu vreću. Ispitivanja su već počela, sutradan navečer od 00:00 do 6:00 ujutro. lzveli su me na treći kat gdje je kancelarija njihove policijske postaje. Svako postavljeno pitanje bila je i direktna optužba po mene, koliko sam dovezao oružja, gdje si ga stavio? Ja sam rekao da nemam nikakve veze s nabavkom oružja. Nakon što su mi postavili još bezbroj pitanja, konstatacija na koje je bespredmetno bilo što reći, jer su oni pitali i odgovarali optužbom o stvarima koje nisu imale nikakve veze sa mnom, te bi se neko vrijeme njihovo "ispitivanje“ i završilo. Oslovljavali su me isključivo sa "ustašo". Vratili su me ponovo u podrum, da bi me u toku noći ponovo izveli. Pri tom izvođenju počeli su me odmah tući, od samog izlaska iz podruma i tukli me do trećeg kata (nogama i policijskom palicom). Tukli su me muslimanski policajci: 1. Smajo Osmanović 2. Sejdo Osmanović To su dvojica braće. Uveli su me u jednu prostoriju i natjerali me da sjednem na fotelju, tako da mi leđa budu nezaštičena. Policajci su me bili s lijeve i desne strane, a preda mnom je bio Jasmin Isić prosvjetni radnik iz Busovače. Optužili su me da sam krivotvorio dokumente i lažno se predstavljao. Rekao sam da to nije istina jer imaju moju putovnicu, a moj identitet mogu provjeriti kod mojih roditelja i susjeda. Oni su bili nezadovoljni mojim odgovorom pa me Jasmin lsić počeo šamarati, a policajci su me po leđima tukli šakama i nogama. Potom si me optužili da sam sa Violetom Ilić koja je tehnolog za ispitivanje voda, a u čijem stanu su me uhapsili, zasigurno trebao i pripremao trovanje voda kako bi otrovao VII muslimanski na Bilmištu. Kad sam to zanijekao uslijedile su nove batine i nisu me više ispitivali. Ispitivanje i batinjanje je trajalo uobičajenih 30 minuta. Nakon toga su me poveli u podrum tukući me pri tom drvenom drškom od lopate. Tukli su me po cijelom tijelu, jer sam pokušao zaštititi glavu, a udarci su me svaki put obarali na stubištu gdje sam se dodatno izubijao.

2 36


U podrumu su se već nalazili: 1. Franjo Štrbac 2. Anto Štrbac, pripadnici HVO-a i 5 policajaca HVO: 1. Dragan Jerković 2. Damir Gelić 3. Dragan Gelić 4. Mario Štrbac 5. Zoran Totić Sa njihovim dolaskom povećale su se do tad uobičajene porcije batina. Nakon jednog vremena te iste noći ponovo su me izveli uz batine na treći kat. U sobi je bio Jasmin Isić koji me optuživao ponovo za pokušaj trovanja vode, za moje navodno obučavanje u Hrvatskoj, što sam ja sve nijekao jer nije bila istina. Također me je pitao tko su moji vanjski suradnici. Nakon što sam rekao da nisam imao nikakve suradnike on mi je zaprijetio da će me predati mudžahedinima, da ne može slušati moje laži i vratio me u podrum bez batina. Hranu smo dobivali vrlo rijetko - jedan dan bi je dobili, drugi dan ne bi. Međutim, od silnog batinjanja nismo mogli ni to malo hrane da pojedemo, pa smo kruh odlagali u jednu vreću. Kasnije kad su bila batinjanja nešto manja jeli smo i taj ustajali kruh jer drugog nije bilo. Naročit problem svima bio je vršenje nužde. U podrumu je bila samo jedna kanta od oko 3 - 5 litara u koju smo svi obavljali nuždu. Kako nas je ponekad u prostoriji bili i do 20 to su se urin i fekalije prelijevali preko te posude šireći nesnosan miris u prostoriji, u kojoj inače nije bilo niti svježeg zraka. Podrum je bio do te mjere vlažan da bi zidovi bili mokri. Prozore smo morali držati zatvorene, jer bi Muslimanski vojnici pri povratku s ratišta jako često znali kroz taj prostor zapucati. Nakon što je jedan od zatočenika Anto Vrvilo pokušao straži skrenuti pozornost s otvorenog prozora. Stražar Vahid Dizdarević iz Vrselja kod Polska je obećao da će on to sredit. Međutim, za desetak minuta došli su po Antu Vrvila i predali ga Muslimanima zatočenim u susjednoj prostoriji, zatočenim zbog obijanja odlaska na ratište, da ga isprebijaju što su oni izuzetno „savjesno" i napravili. Kad su Vrvila dovukli u našu prostoriju zadali su nam pred našim očima preko 100 udaraca drvenom palicom, dok je Vrvilo bespomoćno ležao na tlu. Jedan od onih koji su ga tukli fotografirao ga je. Vršenje nužde je bio naočit problem po mene s obzirom da imam trajnu infekciju uretera, što podrazumjeva često i bolno mokrenje. Od posljedica batinjanja 5 dana za redom sam mokrio krv. lzbjegavao sam, koliko god sam mogao, piti vodu i jesti hranu kako bi što rijede morao vršiti nuždu. Dodatni problem je bio što se za hranu i vodu i vršenje nužda uvijek moralo obratiti stražarima, što je njima bio dodatni povod za nova batinjanja. Obzirom na prirodu moje bolesti tjelesna higijena je nešto što je čini snošljivom, no međutim 75 dana nisam se niti presvukao, niti okupao. Moji "isljednici" su znali to jer su imali uvid u moju medicinsku dokumentaciju. Tražio sam da me pregledaju liječnici, no tom mom zahtjevu nikad nije bilo udovoljeno. Spavali smo na drvenim paletama. Obzirom na veliki pritok Hrvata zatočenika kroz ovu prostoriju, vrlo često nije bilo dovoljno mjesta na tim paletama, pa su ljudi na paletama spavali na smijenu, jer je pod bio betonski i vrlo vlažan. Ispitivanje se vršilo isključivo noću čime su nam razbili potpuno bioritam, pa je boravak u ovim prostorijama i ovim okolnostima bivao psihički sve neizdržljiviji. Kako bi zatomili krike ljudi koji su bivali mučeni, na razglasu su puštali nesnošljivo bučnu "Arapsku muziku". Naročit metod mučenja bilo je učenje arapskih pjesama i molitava. Moje isljednike naročito je mučilo to što ja nisam poznavao velik broj ljudi, niti su ljudi previše poznavali mene jer sam u Zenicu poradi zaposlenja pristigao u srpnju - 1991. pa je njih to navodilo na zaključak da sam ja neka misteriozna osoba s misterioznim zadacima, ili im je takvo izmišljanje bila zgodna prilika za sve torture koje su vršili nad mnom. U jednom momentu Jasmin Isić nakon što me je oborio i nogama mi skočio na prsa rekao je da mu je dosta mojih laži i da za mene ima "domaći zadatak" o čijem rješenju će zavisiti moj život. Dao mi je papir na kojem je bilo ispisano 10 pitanja u kojima oni traže odgovore na ista već

237


postavljena pitanja. Npr. Tko su mi moji prvi suradnici medu Hrvatima, koje sam muslimani iz vojnih i policijskih struktura zavrbovao za svoje suradnike, da li poznajem ove ili one ljude, da li sam išao na obuku u Hrvatsku i gdje mi se nalazi brat. Postavljena pitanja su kod mene izazvala brojne dileme, jer znao sam znao da će moji izmišljeni ili stvarni odgovorili prouzročiti određene posljedice po mene ili po druge Hrvate. Kako na većinu upita u istinu nisam znao odgovora, a po dosadašnjim ispitivanjima bilo mi je jadno da u to neću moći uvjeriti moje isljednike. Bio sam prinuđen se konsultirati da ostalim zatočenicima Hrvatima. Uz njihovu pomoć složio sam odgovore gdje su se spominjala određena imena, ali uglavnom ljudi koji su bili ubijeni iii su već na teritoriju pod kontrolom HVO. Također sam im odgovorio da mi se brat nalazi ili u Vitezu ili u Busovači. Nakon što sam im predao papir s odgovorima, više me nisu ispitivali ni odvodili. Tako je prošlo mojih prvih desetak dana. Naredna 2 dana nisu me više ispitivali ali su jednog dana ispraznili kompletnu prostoriju od hrvatskih zatočenika koje su odveli u meni nepoznatom pravcu. Ostali smo ja i Nedjeljko Šestić po nacionalnosti Srbin i punac od Zlatka Aleksovskog upravitelja zatvora u Busovači. U vremenu mog boravka u Muzičkoj školi u prostoriji u kojoj sam se ja nalazio (bile su još tri prostorije u Muzičkoj školi gdje su naši ljudi bili zatvarani) preferiralo je što ja znam oko 47 Hrvata, s različitim vremenom boravka u toj prostoriji. Također je bilo i različit tretman ljudi - nikome nije bilo ni malo Iako, ali nekima je bilo stravično teško. Sjećam se jednog krhkog mladića kojem ne znam ime, uvukli smrvljena u prostoriju, nastavili su ga tući i pred nama do te mjere da se raspala "Zastavina" automatska puška od siline kojom su ga tukli. Naročito se po okrutnosti isticao jedan stražar koji je nosio naočale, imao je falično oko (vjerovatno je bio ranjen ili tako nešto). Nakon što su prosudili da taj mladić iz hrvatskog naselja Brist. Naročito toliko bili su tučeni Anto Vrvilo, ugledni civil iz Vjetrenica, Slavko Mandić pripadnik HVO, Ivica Badrov sa svojim sinom. Kad su bila batinanja pred nama mi smo nastojali da ničim ne izazovemo svoje mučitelje. Jedne prilike su me izveli pred zgradu gdje je bila raka koju je iskopao Vlatko Ivanković i rekli su mi da je to moj grob, u koliko ne budem dovoljno kooperativan. Slavka Mandića kojeg su strašno puno tukli, jedne prilike je stražar pitao da li bi mu bilo žao da ga zakolje, na što je Mandić koji je već bio sav izgubljen od silnih batina rekao da ne bi. Stražar mu je potom velikim vojničkim nožem "Bowie" odsjekao okovratnik na košulji, koja je i onako sva krvava poderana, a potom ga zarezao tim istim nožem po vratu. Dana, 5. lipnja 1993. godine svi zatočenici odvedeni su u meni nepoznatom pravcu, osim mene i Nedjeljka Šestića. Isti dan su mene i Šestića odveli u potkrovlje Muzičke škole u prostoriju dimenzija 2 puta 2 metra u kojoj je bila neka užasno prljava spužva i jedna deka za nas dvojicu, nismo imali posude za nuždu, niti bilo svjetlosti. Ponekad su nam znali donijeti i hranu. U susjednoj prostoriji oni su obavljali muslimanske vjerske obrede. U tih tjedan dana koliko smo bili u potkrovlju zatočeni, ja sam u par navrata išao čistiti njihov WC i u tim prilikama sreo sam nekoliko "Arapskih državljana" koji su bili u civilu. Svi su od reda nosili brade i komunicirali na arapskom, a i sve radnje i kompletan dnevni ritam održavao se na arapskom. Na vratima sobe u kojoj su obavljali molitvu pisalo je flomasterom napisano latiničnim pismom "HEZBOLAH". Na tom istom papiru na vratima bilo je napisano još nešto arapskim pismom. U samoj molitvenoj prostoriji na zidovima se nalazilo dosta fotografija sa arapskim molitvenim molitvama. Moram pripomenuti da su svi zatvorenici po dolasku u Muzičku školu bili temeljito opljačkani, a uzeli su nam čak i cipele pa i donji veš, tako da je većina hrvatskoj zatočenika bila bosa. Htio bi svakako spomenuti neke momente vezane uz rad Međunarodnih humanitarnih organa. Negdje po dvadesetom danu mog boravka u Muzičkoj školi u jednom trenutku stražari su ispraznili naše prostorije, što je do tada bila praksa samo što ja do tada nisam znao smisao. Radilo se o tome da su najavljeni Europski promatrači TIBO (Thibean) koji je Francuz i sa njim je bila prevoditeljica koja se meni predstavila kao Slavica, što je mene navelo na zaključak da je riječ o Hrvatici, pa sam se odvažio odgovoriti o stravičnoj školi. Kasnije sam zaključio da je moja procjena bila pogrešna, jer sam doznao da je prevoditeljica muslimanka po imenu Senada i donjela vijesti o mjestu na kojem sam zatočen. Moj navod o povali muslimanke prevoditeljice moguće je u Europskoj promatračkoj misiji s obzirom da se taj posjet dogodio točno dvadesetog dana po mom uhićenju.

2 38


Uhićen sam 19.04.1993. Nakon što sam gospodinu Tibou prezentirao sve jade hrvatskih zatočenika on mi je uzvratio: “Nije to ništa šta vaši rade Muslimanima.” Po toj njegovoj reakciji shvatio sam da nije došao kao netko ko će mi pomoći. Kad sam se vratio u našu prostoriju tamo su već bili i ostali zatočenici do tada sklonjeni od Europskih promatrača. Kada su doznali da sam razgovarao sa gospodinom Tibom bili su vidno depremirani jer oni su bili sklonjeni i nisu imali prilike razgovarati, pa su dakle bili sigurni da oni kao zatočenici nisu registrirani ni od kakve međunarodne organizacije, pa su im samim tim i šanse za preživljavanje znatno manje. Istog dana dobio sam ponajveće batine od kad sam bio zatočen u školi. Napominjem da su to bile prve batine nakon možda, desetak dana ničim izazvane i bez ikakvog ispitivanja koje je uobičajeno predhodilo batinjanju. Također napominjem da nitko od drugih zatvorenika nije dobio batina, a mene su stražari neposredno prije razgovora sa gosp. Tibeom upozorili da će me ubiti ukoliko budem govorio išta o stvarnom stanju u školi. Sve to ukazuje da je prevoditeljica Senada Muslimanka, na tom razgovoru sa mnom sve ove stvari protivno Međunarodnom humanitarnom pravu prenijela mojim muslimanskim mučiteljima. Nažalost, isto iskustvo s muslimanskim prevodiocima imali su kasnije i drugi brojni hrvatski zatočenici. Ponovo se vraćam na kronologiju zatočeničkih događanja. 13. lipnja 1993. napokon su nas oslobodili zatočeništva iz potkrovlja i prebacili nas u jednu garažu u Tetovu. Ta garaža je bila prepuna smeća i ja sam pretpostavljao da će nas ubiti. Neshvatljiva mi je količina mržnje koju su tom prilikom iskazivali. Navečer su nam priopćili da nas odvode u KP dom. Kad smo došli u KP dom odveli su me u samicu. Krevet je bio na zidu, a mogao sam se pokriti jednom dekom, danju sam mislio sjediti i hodati, a na krevetu sam mogao biti jedino noću zbog silnih bolova izazvanih ureterom. Noću, najčešće spavao bih kad bi mi to bolovi dopuštali. U prvih 8 dana nisam dobio kruha. Dva puta dnevno donosili bi mi juhu u kojoj je plivalo neko zrno graha ili riže. Svi su se ponašali kao da ne postojim. Obzirom da mi je brat Jakov Janjić o ovom istom KP domu radio kao stražar 15 godina i sa ljudima koji su ga između ostalog istraživali i pred mojom ćelijom, a neke od njih sam i sam poznavao pokušao sam nekako stupiti sa njim u kontakt ne bi li izmolio makar kupanje, brijanje ili da mi prenese informacije majci gdje sam. Rekao mi je da za mene ne može i ne smje ništa učiniti jer za mene nitko ne smje i ne znati. Sirđa Ahmića poznanika iz Lovina molio sam da mi omogući da se makar u hladnoj vodi operem. Odveo me do jednog korita i damo mi sapun i hladne vode. Na tjemenu glave mi se uhvatila tjemenjača pola centimatra i nikako hladnom vodom nisam uspjevao istrljati, a slično je bilo i po cijelom tijelu. Tom prilikom otpalo mi je užasno puno kose, što me je dodatno ojadilo i depremiralo. Nakon toga Sirđa Ahmić se više nije pojavijivao u mojoj blizini, a tako su micani i svi drugi koji su mi učinili i najbezazleniju uslugu. Ovo kupanje je inače moje prvo kupanje nakon 75 dana. Užasna depresija silila me je da od krevet naoštrim poklopac od konzerve i počeo sam pripremat samoubistvo rezanjem žila. Po dolasku u KP dom Zenica i po ulasku u samicu upozoren sam da ne smijem koristit prozor na ćeliji, jer ću u suprotnom biti kažnjen batinama. Kako sam cijelo vrijeme svog boravka čuo glasove kroz taj prozor i kako sam vidio da još duge neću moći podnijeti ovakvo stanje, to sam bez obzira na moguću cijenu odlučio potražiti slamku spasa na tom prozoru. Prilikom šetnje zatvorenika po krugu kroz taj prozor prepoznao sam Mladena Holmana jednog od zapovjednika HVO, te sam pokušao stupiti u kontakt s njim. To je bilo vrlo teško jer sam ja bio zarastao u bradu i imao vrlo dugu kosu, osim na dijelovima gdje mi u pramenovima mi nije opala. Uz to mogao sam ga sa prozora vidjeti u vrlo kratkom dijelu zatvoreničkog kruga. Naša komunikacija usprkos prijetnjama stražara za koje mi je već bilo sasvim svejedno potrajala je nekoliko dana dok mu nisam objasnio tko sam i u kakvoj sam poziciji. Valja pomenuti da sam kao pripadnik HVO-a bio smješten u civilnom dijelu zatvora i to samo kao broj, tako da me u eventualnim posjetima vojničkom dijelu zatvora međunarodne organizacije nisu mogle registrirati. Već spominjani susjed Musliman Edin Bilić je ipak otišao do moje majke, obavijestio je o mom stanju u ishodio meni nužne lijekove i sedative i majčinu posjetu. Kad mi je majka došla s obzirom na moje psihičko i fizičko stanje te na zapušten izgled nije me uopće mogla prepoznati. Koliko god mi je bilo drago vidjeti majku toliko je to istodobno bilo teško jer sam vidio koliko je ona pri tom stradala, a uz to u meni se pobudila nada koje me je činila sve nestrpljivijim i svakim danom sve teže sam podnosio boravak u samici. Mišići su mi već atrofirali, a prilikom jednog pokušaja da Mladenu Holmanu dadem do znanja da sam živ, u ćeliju je upao stražar Vehid Karamija iz Kaknja, oborio me za zid i nanio teške ozljede po glavi. Istodobno zbog problema sa ureterom pogoršalo mi se opće zdravstveno stanje, otpočela je neizdržljiva bol u nogama, leđima, a

239


odrazilo se to i na srce. Moja agonija dokinuta je 5. rujna 1993. kada sam bio razmijenjen. Pošto nisam mogao hodati, brat me je uz pomoć sumještana u Busovaču donio na rukama. Za kraj ovog iskaza pobrojat ću po sjećanju imena Hrvata koji su prošli muke slične mojima, ali i imena mučitelja Muslimana koje sam prepoznao i kojih se sjećam.

Popis Hrvata koje sam sretao u zatočeništvu: 1. prof. Ivan Bošnjak 2. Vlatko Ivanković 3. Franjo Štrbac 4. Anto Štrbac 5. Anto Vrvilo 6. Kruno Rajić 7. Milenko Rajić 8. otac Milenka Rajić 9. brat Milenka Rajića 10. dvojica rođaka od ovih Rajića 11. Zvonka Rajića pok. otac Marko 12. Mario Štrbac 13. Dragan Gelić 14. Damir Gelić 15. Zoran Totić 16. Dragan Jerković 17. Nedjeljko Šestić (Srbin) 18. Ivica Bradov 19. Jasenko (lvice)

LOGOR KPD U ZENICI

2 40


Bradov 20. Ivan Buhutinski 21. Jasenko Petrović 22. Sandro Hamer 23. Krešimir Ćosić 24. Anto Visković 25. Anto Marković 26. Pero Letić 27. otac Pere Letić 28. Jozo Juretić (mlađi) 29. Franjo Jandrić 30. Boško Gutić (Srbin) Muslimani koji su odgovorni za smrt mnogih Hrvata u okrugu Zenice: 1. Jasmin Isić 2. Mensur Pijanić 3. Besim Perenda (Šukrija) 4. Nesib Talić 5. Vehid Dizdarević 6. Faruk Avdić 7. Hajdar Pašanović 8. Jusuf Karalić 9. Našid Delabić 10. Smajo Osmanović 11. Sahudin Sarajlić 12. Fuad Karalić 13. Nesib Dragilović 14. Hajrudin Dulan 15. Sejo Osmanović 16. Emir Efendija Mahmutefendija Karalić glavni za ove ekstreme. 17. Jusuf Šeta (upravnik doma ispred 7 muslimana) 18. Šerif Patković.

241


ISKAZ

TIHOMIR BOTIĆ

S

ačinjena u PS Kiseljak povodom obavljenog informativnog razgovora Tihomirom Botić, sin Nikole i Slavice djevojačko Jelić, rođen 17.02.1970. godine, Zenica, po nacionalnosti Hrvat, a završio ugostiteljsku školu, radio u MUP-u Zenica kao policajac, trenutno je pripadnik HVO-a Kiseljak, stalno nastanjen u Zenici ul. Mare Gruber br.4, privremeno boravi u Kiseljaku u kući Marković Ivice, a u cilju prikupljanja operativne i sudske dokumentacije o ratnim zločinima. Po kazivanju izvora dok je jedno kraće vrijeme radio u CBS-u Zenica sa operativcima Mladenom Miletićem, Nešom Ignjatovićem u veljači 1993. god. radio je na slučaju Mađar. Po njegovim navodima bračni par Mađar (poznata i bogata porodica) u veljači 1993. god. u njihovom obiteljskom stanu naselje Blatuša, Zenica zaklali su a potom tijela masakrirali poznati zenički kriminalci kojima je on samo zapamtio nadimke, a zovu se „AMIGO“ i „BREZA“. Navodno isti su uhićeni, zatvoreni u KP Dom Zenica gdje je navodno „AMIGO“ umro, a „BREZA“ osuđen na smrtnu kaznu. Kad je bio napad na Ovnak u napadu je učestvovala i jedinica zvana Manevar koja je bila u sastavu MUP-a Zenica – stanice javne sigurnosti Zenica. Pomenuta jedinica je bila sastavljena od pričuvnog sastava stanice javne sigurnosti Zenica. Tom prilikom pripadnici jedinice Manevar zajedno sa pripadnicima 7. Muslimanske brigade počinili su više zloćina na području Ovnaka. Između ostalog ubili su preko 30 civila, naročito su stradale obitelji Marković i spalili više obiteljskih kuća od Hrvata. Komandant ove jedinice bio je Čančar Fahrudin star oko 40 godina rodom iz Zenice, a zamjenik komandanta Izić Nermin također iz Zenice. Nerminova supruga je hrvatica. Pred izvorom se više pripadnika hvalilo kako su na navedenom lokalitetu zaklali i izmasakrirali više Hrvata, a naknadno je doznao da su svi ubijeni bili sahranjeni u masovnoj grobnici negdje na lokalitetu Ovnaka. Dalje, navodi da su 18.04.1993. god. oko 12:00 sati u Muzičkoj školi u Zenici dvojica pripadnika 7. Muslimanske brigade iu automatskih pušaka sa leđa ubili Tavić Dalibora, sina Nikole rođenog 1973. god. u Zenici u prisustvu Botić Nikole, Botić Petra, Botić Ivice, Tavić Vinka i Tavić Nikole sin Ive otac od Tavić Dalibora. Po navodima Tihomira 18.04.1993. god. oko 10:00 sati pripadnici 7. Muslimanske brigade su uhapsili Dalibora Tavića i pobrojene svjedoke i priveli ih u Muzičku školu u Zenici. Kako tvrdi tukli su ih pesnicama, nogama, palicama, lopatama, krampovima, po čitavom tijelu. Prilikom osobnog pretresa kod Dalibora Tavića pronašli su iskaznicu na kojoj je stajalo da je on student Vojne akademije bivše JNA, smjer pilot i potvrdu A BiH da je student mašinskog fakulteta u Zenici i da se ne smije hapsiti ili mobilizirati. Međutim kad su mu pripadnici 7. Muslimanske pronašli prvu iskaznicu počeli su ga krvnički tući, psovati mu majku ustašku i govoriti sad ćemo mi pokazati Tuđmanovom pilotu. Kada su MOS-ovci pretukli Botić Nikolu, Botić Petra, Botić Ivicu, Tavić Vinka, Tavić Nikolu i Tavić Dalibora kojeg su tukli najviše (radi se o civilnim osobama koji nisu bili pripadnici vojne formacije, a nisu posjedovali ni vatreno oružje) naredili su im da legnu na patos i da tako pužu prema podrumu Muzičke škole sve vrijeme udarajući u predjelu glave i bubrega. Tada su dvojica pripadnika 7. Muslimanske brigade (na sebi su imali oznake 7. Muslimanske brigade i crne trake preko čela) iz automatskih pušaka rafalno pucali u leđa Tavić Dalibora i tako ga lišili života 18.04.1993. god. oko 12:00 sati u prisustvu ranije pomenutih. U podrumu Muzičke škole nalazio se Slavko Miletić (već pretučen) sa sinom. Slavko je predsjednik stranke političkih zatvorenika. Isto tako izvor nas je upoznao da je izvjesni Selimović koji trenutno živi u Zenici, a rodom je iz sela Tetova kraj Zenice, krajem 10. mjeseca 1993. god. iz puške zvana saćmara lišio života Jonjić Dragutina sin Jakova rođen 1937. god. na ulaznim vratima obiteljske kuće Dragutina u mjsetu Podbrežje ul. 12. aprila (Zenica) pred Dragutinovom suprugom Milkom. Kako trenutno nije preminuo Jonjić Dragutin je bio prabačen u bolnicu u Crkvicama ali je isti dan preminuo.

2 42


Također nas je informirao da je komandant, ideolog, duhovni vođa 7. Muslimanske brigade Mahmut Emir Karalić iz Zenice. Isti je završio Teološki fakultet u Iranu. U 7. Muslimanskoj ima stranaca iz Avganistana, Pakistana, Irana i Libije koji se u 7. Muslimanskoj bore kao dobrovoljci. Sjedište 7. Muslimanske je u selima Mehurići i Babino selo kraj Zenice. Kako izvor navodi u pomenuta mjesta nije dozvoljen pristup civilnoj policiji i drugim pripadnicima A BiH, koji nisu pripadnici 7. Muslimanske. Dok je izvor bio u MUP-u, a i poslije dok je boravio u Zenici zapazio je da su pripadnici 7. Muslimanske brigade često opkoljavali zgradu CSB-a Zenice i stanicu javne sigurnosti prijeteći da će istu porušiti i zapaliti zahtjevajući da se pripadnicima 7. Muslimanske naprave lažna dokumenta „mudžahedinima“ osobne karte i putne isprave, te da iz MUP-a izbace sve one koji nisu Muslimani.

243


ISKAZ

ŽELJKO I IVANKA ZRNIĆ

D

ana 18.4.1993. godine, ja ( Ivanka Zrnić ), nalazila sam se s porodicom u kući. Probudila me je jaka pucnjava, tako da smo se sklonili kod svekrve u prizemlje iste kuće. Bili su tu još muž mi, dvoje djece , svekrva, stric, strina, amiđić, žena mu i još tri curice. Kasnije sam saznala da nas je ostalo samo 11 dok su ostali mještani i vojska pobjegli u Čajdraše, dok nas nitko nije obavijestio sto se dešava. 0sim nas u susjedstvu su ostala dva staraca koji su docnije ubijeni i to: Ivan Vidović rođen 1904. godine i Anto Vidović rođen 1906.godine. Ivana su ubili tako što su ga izveli na polje streljali ga i potom mu zapalili kuću, dok su Antu ubili u kući. Ležali smo na podu kada je prozoru prišao jedan muslimanki vojnik iz VII muslimanske brigade i bez riječi ispalio čitav okvir iz automatske puške po nama. Tom prilikom, pogođena je moja kćerka Magdalena stara 3,5 god. i odmah je podlegla. Pogođena je u desni obraz dok je izlazna rana bila straga na glavi, a tom prilikom i ja sam ranjen u glavu. Ovo je uradio čovjek zvani „Hodža“ iz sela Puhovac, općina Zenica i ne znam mu puno ime i prezime ima izduženu četvrtastu bradu, jaku donju vilicu, žutu kratku kosu, oči uvučene u očne duplje, na uniformi je imao oznaku MOS VII musIimanska brigada. Nakon toga ušao je u kuću i da nam majku ustašku reče izlazite na polje. Prislonio je cijev puške na čelo moje svekrve Božice Zrnić istjerali nas sve na polje. Kada smo izišli prepoznala sam komšiju Seida Smriku, od oca Rašida iz Kozaraca (plav, srednjeg rasta, širokog nosa, inače bio je bokser u Čeliku). Trojicu muškaraca natjerali su da legnu na zemlju Mu m je izišao sa mrtvom curicom u naručju i sa njom je zalegao, pitao je može li odvojiti dijete ali Hodža ga je udario čizmom po glavi i samo mu rekao: Lezi majku ti ustašku. Onda su počele provokacije, a potom naišla je jedna grupa od četiri muslimanska vojnika i pitala ove koji su već bili tu, njih 20-ak zašto nas ne pobiju, šta čekaju, ma što je Hodža odgovorio: Ovi su naši, vi idite dalje. Tu su odvojili žene i djecu od muškaraca koje su odveli. Jedan MOS-ovac me upitao gdje da sahranim kćerku, ali sam je morala ostaviti u podrumu gdje je ostala 24 sata, dok su nas odveli u Tetovo. Nas muškarce su sproveli kroz Željezaru i odvedeni smo na Bilimište u školu, ja ( Željko Zrnić ), Zdeno Zrnić i Frano Zrnić. Kad smo došli tamo stric je zatražio medicinsku pomoć, tako da su ga odvezli u bolnici, a nas u školu. Tu nas je neki čovjek počeo ispitivati i pitati me šta i kako je bilo, i kada sam počeo pričati šta i kako se desilo prekinuo me je i nije dozvolio da govorim. Odatle su nas stavili u kombi i odvezli u Muzičku školu, uveli su nas i odmah sa vrata počeli udarati. Sprovedeni smo u jednu prostoriju i okrenuli su nas licem prema zidu s rukama gore. Tu su nas počeli udarati pendrecima, kundacima pušaka, drškama lopata i nekakvim toljagama. Udarali su nas sistematično od glave do nožnih članaka. Bilo ih je četvorica i kad se dvojica umore udarati nastavljala bi druga dvojica tako da su nas bez milosti tukli oko pola sata. Pokazivali su nam neku sliku i pitali ko je to i pošto nismo znali oni rekoše to je Allah i vičite Allah uekber, što smo morali ponavljati više puta. Moram napomenuti dok su nas tukli puštali su glasnu muziku na kastefonu. Odatle smo odvedeni u podrum i dok su nas vozili jedan me kundakom puške strahovito udario u leđa, tako da sam pomislio da ću tada umrijeti. U podrumu sam zatekao još 12 zarobljenih, prislonjenih uza zid, a koliko se sjećam to su bili: Slavko Miletić i sin mu Ivo, Ivica Bočić, Marko Lovrinović, Jozo Tolić, Vinko Tavić, Nikica Tavić i sin mu Dalibor. Dok su tukli Nikicu Tavića sin mu Dalibor pokušao je pobjeći ali nije uspio i ubijen je ispred Muzičke škole prilikom bježanja, a kasnije se saznalo da je sahranjen na groblju „Prašnice“ pod oznakom N.N.. U međuvremenu pristizali su novi zarobljenici, a stalno su se čuli jauci. U jutro poslije doručka ispitivani smo i dok smo išli do sobe za ispitivanje udarao nas je ko je god stigao. Po podne oko 17:00 došla je Armija BiH i nas prvih 20 koji smo dovedeni od ukupno 44-orice odvedeni smo u KP Dom gdje sam bio 6 dana. I tu sam ispitivan, a ispitivanje je vršio

2 44


Zaim Mujezinović i Bakir Alispahić. Kada sam pušten 25.4.1993. godine vrijeme sam provodio u Raspotočju kod ženinog brata, au u 9-om mjesecu sa porodicom sam uspio doći u Busovaču.

GOSPOĐ-ja: IVANKA ZRNIĆ, rođena 16.4 1964. godine, općina Zenica, od oca Jage i majke Mande rođe Balta, po zanimanju ugostitelj, udata, majka dvoje djece.U svezi ubojstva trogodišnje joj kćerke-Magdalene nadležnom djelatniku dao navedenu izjavu: GOSPOD-in: Željko Zrnić, rođen 9.10.1956. godine u Zenici, od oca Petra i majke Božice rođene Radišić, po zanimanju auto-mehaničar, u svezi ubojstva kćerke Magdalene i boravka u zatočeništvu u Muzičkoj školi nadležnom djelatniku dao navedenu izjavu.

245


SJEVERNA HERCEGOVINA

OBRANA BOSNE NA PODRUČJU SJEVERNE HERCEGOVINE

P

očetak rata, okupacija prostora jugo-istočne Hercegovine i prve žrtve hrvatskog naroda na tom dijelu BiH, političko vodstvo u Sarajevu gledalo je nezainteresirano, konstatirajući „To nije naš rat“.

U takvim okolnostima hrvatski narod se samoorganizirao i uz velike napore i ljudske žrtve obranio i oslobodio dolinu Neretve od JNA i srpsko-crnogorskih rezervista. U isto vrijeme na prostoru Jablanice nije bilo rata, a jedini vidljivi znak vezan za rat su brojne izbjeglice iz Istočne Bosne. Taj broj se krajem 1992. godine drastično povećao i premašio broj domicilnog pučanstva. Na području Jablanice u 1992. godini stacionirane su mirovne snage UNPROFOR-a – SPABAT, a uz njih misija europskih promatrača, UNHCR, Delegati MCK, te specijalizirane humanitarne organizacije pojedinih zemalja ( IGASA, Dansko vijeće za izbjeglice i dr. ), koje su skrbile za izbjeglice gradeći kamp naselja i slično. Normalan život je u mnogome bio narušen i otežan. Zbog rata u okruženju gospodarska djelatnost u postojećim poduzećima gotovo da je prestala. Osnovna i srednja škola u Jablanici nisu radile jer su njihovi prostori bili zauzeti izbjeglicama. Zaposlenici su prestali primati plaće, mirovine se nisu isplaćivale. Još sredinom 1991. godine utemeljen je ogranak Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva u Jablanici koji je skrbio i izdašno pomagao brojnom pučanstvu u zadovoljavanju elementarnih životnih potreba – prehrana, higijenske potrebe, lijekovi i sl. Uz sve napore opći uvjeti življenja postajali su sve teži i teži. Nadolazeći i postojeći broj izbjeglica koji su u cijelosti bili Muslimani iz Istočne Bosne ( Rudo, Rogatica, Foča, Goražde i dr. )postajali su izrazito otežavajući faktor za lokalno pučanstvo poglavito za malobrojne Hrvate u Jablanici. Svakodnevni ekcesi u vidu otuđenja imovine, pljačke, razbojništva i svakovrsnog nasilja natjerali su brojne Hrvate da napuste svoje domove i potraže spas na drugom mjestu. Lokalna vlast uz sve napore nije uspijevala da ih zaštiti. Sama činjenica da je među izbjeglicama bilo 5 do 7 tisuća vojno sposobnih muškaraca koji su se u sve većem broju na ulicama pojavljivali u vojnim uniformama sa naoružanjem dodatno je povećala nelagodu i strah. Broj Hrvata u gradu – općinskom središtu se prepolovio. Jablanica se nalazila u stanju tihe okupacije nepoznatih vojnika sa strane. Već smo u prvom tromjesečju 1993. godine. Drastično pogoršanje stanja nastupa početkom ožujka 1993. godine kada centralna vlast u Sarajevu smjenjuje legalno izabrane predsjednike općina u Jablanici i Konjicu ( Nizaj Ivković i dr. Rusmir Hadžihuseinović ) i na njihovo mjesto postavlja čovjeka iz Sarajeva za predsjednika Ratnog vijeća za Jablanicu, Konjic i Prozor. Ovaj nasilni čin bio je svojevrstan pravni i politički presedan, te neposredan uvod u rat Muslimana i Hrvata na prostoru Sjeverne Hercegovine. Ubrzo je novo pridošli Izetbegovićev namjesnik dr. Safet Ćibo putem lokalne CTV Jablanica objasnio razloge svoga dolaska. Svakodnevno u večernjem dnevniku pres službe 44. brdske brigade putem CTV Jablanica objavljivane su odluke-naredbe novog Ratnog predsjedništva poput uvođenja radne obveze ( prisilnog rada za Hrvate ), obvezi prijema izbjeglica u stanove ( samo Hrvati ), izuzimanje imovine ( pljačkanje imovine Hrvata ) za potrebe Armije Republike Bosne i Hercegovine . Uz ovo svim Hrvatima su isključeni telefoni, što je objašnjeno nekakvim tehničkim razlozima. U cjelini novi predsjednik – namjesnik se jako trudio da u svim aspektima oteža i onako jako težak i nepodnošljiv život Hrvata u Jablanici. Zapravo, Jablanica se pretvara u jedan internacijski radni logor za Hrvate. Paralelno sa

2 46


ovim nastavlja se gomilanje vojnih snaga ARBiH. Počinju pripreme za akciju ARBiH „Neretva“ 93. Na prostoru Jablanice dolazi i Specijalni odred za posebne namjene pri Štabu ARBiH koji će kasnije imati ključnu ulogu u svim narednim akcijama, te počiniti silne ratne zločine prema hrvatskom pučanstvu na prostoru Jablanice i Konjica. Sve je posloženo na svoje mjesto i rat može početi. Još samo da se održi jedan operativni sastanak, 20. ožujka 1993. Godine u Konjicu, uz nazočnost zapovjednika i komandanata lokalnih Štabova obrane ARBiH, civilne i vojne policije općina Jablanica, Konjic i Hadžići. Tu je potpisan i dokument koji je zapravo pravi scenarij svih budućih događaja. Nisu u pitanju nikakva politička i vojno-strategijska stajališta nego konkretni planovi fizičkog napada na HVO. U tom dokumentu ( zapisniku ) konstatira se da se sa istim žurno upoznaje i predsjednik Izetbegović. Već za 3-5 dana počinju prva ubojstva Hrvata civila u općini Konjic. U Jablanici po prednjem scenariju – planu nastupa blokada, zabrana kretanja – izlaska hrvatskog pučanstva iz Jablanice, 13. ožujka 1993. godine, a oružani napad na HVO na prostoru Doljana i Sovića, 15.4.1993. godine. Istog dana, prema ranijoj odluci Predsjedništva općine Jablanica, objekt Muzej „Bitke za ranjenike na Neretvi“ u Jablanici pretvara se u koncentracijski logor za Hrvate. Tog dana 15.4.1993. godine u gradu Jablanica zarobljava se skupina od sedam Hrvata i odvodi u logor Muzej. Više patrola policije i vojne policije pretresaju sve hrvatske kuće i stanove. Počinje otvorena pljačka u sred bijela dana cjelokupne hrvatske imovine. Ljudi se izbacuju iz stanova. Općinska komisija za smještaj izbjeglica ubrzano nastavlja muslimanske izbjeglice iz kolektivnih smještaja premještati u stanove Hrvata. Život hrvata u Jablanici postaje nepodnošljiv. Borbena linija odnosno crta razdvajanja zaraćenih strana nalazi se sjeverozapadno prema Doljanima na udaljenosti oko desetak kilometara. U samom gradu nikad nije bilo nikakvih borbi. Tu su samo pripadnici muslimanskih oružanih snaga. Vojno sposobne izbjeglice uključene u lokalne postrojbe ARBiH svakodnevno napadaju na Doljane. I ja sam kao i mnogi Hrvati u Jablanci, mimo svoje volje u stan morao primiti devetočlanu muslimansku obitelj iz Rogatice, koji su u Jablanicu stigli 1992. godine i bili smješteni u kino dvorani. Kako sam već ranije naprijed rekao, kada je počeo sukob ARBiH i HVO-a, općinska komisija za izbjeglice, pojedine izbjegličke obitelji, odnosno one u kojima ima vojno sposobnih osoba, žurno je naseljavala u stanove Hrvata. Tako se u mom stanu u okviru devetočlane obitelji našao Mujo i Hamdija koji su svakodnevno išli u napade na Doljane. Nakon više od dvadeset godina od rata došao sam u posjed dokumenta monstruoznog sadržaja. Naime, kao vrhovni zapovjednik muslimanskih oružanih snaga A. Izetbegović izdaje naredbu nadležnim organima u općinama gdje ima izbjeglica da vojno sposobne osobe odmah mobiliziraju i uključe u lokalne postrojbe ARBiH za borbe protiv HVO-a i da im se osigura adekvatan smještaj. Normalno bi bilo da se ti ljudi mobiliziraju i bore protiv onih snaga koje su ih protjerale i istjerale iz njihovih domova. Kad sam pročitao dokument koji komentiram, postalo mi je jasnije otkud Mujo i Hamdija u mom stanu. Usput napominjem da su me istjerali iz mog stana, pa sam otišao kod svojih roditelja. To isto se dogodilo i mom bratu, kao i mnogobrojnim Hrvatima u Jablanici. Moj svakodnevni odlazak na prisilni rad prekinuo se samo za taj dan zbog poziva iz općine na sastanak u restoranu Hidroelektrana na Neretvi u Jablanici dana 12. lipnja 1993. godine, kojeg saziva novopostavljeni predsjednik Ratnog predsjedništva općine Jablanica dr. Safet Ćibo. Odazvao sam se i na samom početku saznao da se radi o sastanku muslimanskih intelektualaca i uspješnih poslovnih ljudi. Pored veće skupine muslimanskih predstavnika, bio je i jedan predstavnik srpske zajednice u Jablanici, poznati ugostitelj, te sa hrvatske strane tadašnji mjesni župnik, fra Alojzije Bošnjak, Jure Jurić, mesar i moja malenkost. Kako sam već istaknuo da su u Jablanici bili predstavnici međunarodnih mirovnih snaga i brojne humanitarne i druge organizacije, na sastanku je bila i veća skupina koja je pred-

247


stavljala navedene. Sazivač sastanka je u podužem uvodnom govoru više puta naglašavao da Bosnu razbijaju pobunjeni Srbi i Hrvati, a iz reda muslimanskog naroda pojedini murtati. Zatim je naglasio da je svrha tog sastanka formiranje jedinstvenog fronta za obranu Bosne. Dosta vremena posvetio je HVO-u opisivajući ga kao fantomsku i zločinačku tvorevinu koju treba uništiti svim silama. Nakon toga sazivač sastanka tražio je od nazočnih da se aklamacijom izjasne o podršci prijedlogu o formiranju jedinstvenog fronta za obranu „Bosne“, što osobno nisam podržao. Kada se ukazala prilika javio sam se za riječ i sazivaču sastanka ukazao na stvari koje nikako ne stoje kako ih on vidi, a posebice odbacio njegove tvrdnje o HVO-u. Nakon toga iskoristio sam priliku istaknuti neodrživom situaciju u kojoj se nalaze malobrojni Hrvati u Jablanici. Detaljno sam opisao nepodnošljivost situacije u kojoj se nalaze Hrvati. Konkretnije rekao sam da smo građani zadnjeg reda, da nas ne štiti nikakav zakon. Naši ljudi se izbacuju iz svojih stanova. U sred dana im se pljačka imovina, tjeraju se na prisilan rad, nad njima se svakodnevno vrši svakovrsno nasilje bez ikakve zaštite organa lokalne vlasti. Hrvati su prepušteni neviđenom progonu i torturi što nije odraz ratne nužde. U gradu nema nikakvih vojnih i oružanih snaga osim ARBiH i muslimanske policije. Nakon mog izlaganja sazivač sastanka nije imao nikakvog komentara, već je kratko izjavio: „ Sazivam sastanak sa Hrvatima iz Jablanice za sutra,13.06.1993.godine u 10:00 sati na istom mjestu“.

VAŽNO JE IMATI „ĆAGE“ Sutra 13.06.1993. godine na zakazani sastanak došlo je 75 Hrvata iz Jablanice. Od strane sazivača došli su dr. Safet Čibo, predsjednik Ratnog predsjedništva, Muhamed Marić, njegov zamjenik za općinu Jablanica Himzo Čosić član Ratnog predsjedništva, tu je i ekipa lokalne CTV Jablanica, Maid Tahirović i snimatelj Miralem Muratović – Crni. Sazivač sastanka kratko konstantira: „ Čuo sam da Hrvati u Jablanici imaju problema, pa izvolite“. Mikrofon lokalne CTV stajao je na stolu, na raspolaganju, nitko se nije javljao. To je ona situacija kad je jedna minuta kao godina. Budući da svi Hrvati koji su taj dan došli nisu uopće znali da je dan ranije bio neki sastanak na kojem sam ja nešto govorio, smatrao sam da je red da se javim. Javio sam se i vrlo detaljno, više nego dan ranije iznio sve poznate detalje o problemima nas Hrvata koji su se zatekli u okupiranoj Jablanici. Uz to sam postavio i nekoliko pitanja, očekujući odgovor. Pitanja su se odnosila na: Kada će biti pušteni Hrvati zarobljeni u Muzeju? Tada ih je bilo 25 ili 28, onih iz Jablanice, a ostali iz Grabovice, Donje Grabovice i Sjenčina, općina Mostar. Dalje sam istaknuo da nitko ne zna zašto su zarobljeni, a već su neki i po dva mjeseca u Muzeju. Mi želimo znati zašto su u Muzeje i kad će biti pušteni. Uz to sam rekao da netko može i mene odvesti u Muzej. Možda bi netko mislio da sam nešto kriv. Ako bi ste me duže zadržali u Muzeju, veći broj ljudi bi mislili da sam nešto kriv. Konačno mi želimo znati kad će Hrvati iz Muzeja biti pušteni na slobodu. Zašto je opljačkan HKDD „Napredak“ u Jablanici. Kada će prestati tortura nad hrvatskim pučanstvom i da li ih vlast može zaštiti. Zašto se Hrvati tjeraju na prisilni rad i dr. Moje izlaganje trajalo je oko 7-9 minuta, a odgovor i obrazloženje Safeta Ćibe oko sat i pol. Na pitanje o zarobljenim Hrvatima u Muzeju odgovorio je: „Dao sam nalog da se svi ispitaju“. I u slučaju da netko nije kriv dobit će „ćage“ da ga netko sutra ne može zaustaviti ili presresti na ulici. Moram priznati da se i sada stidim svoje naivnosti, jer sam povjerovao da će možda ljudi iz Muzeja biti pušteni. Ipak vrlo brzo sam shvatio da od toga neće biti ništa. Ne samo sa nisu bili pušteni već su stotine drugih Hrvata iz Doljana, Grabovice, Konjica, iz grada Jablanice, pa i sam ja završio u koncentracijskom logoru ARBiH u Jablanici. Tako

2 48


je bivši Muzej postao jedan od najvećih koncentracijskih logora ARBiH, posebno na broj i strukturu civila koji su u njemu proveli preko osam mjeseci. O zatvaranju HKDD-a u Jablanici voditelj sastanka kratko je odgovorio da nije potrebno više humanitarnih organizacija, dovoljan je MERHAMET. Neću trošiti vrijeme i prostor za obrazlaganje drugih odgovora na moja pitanja. Iz njegovih odgovora sve se svodilo na to da mi Hrvati zatečeni u Jablanici moramo biti svjesni činjenice koje zlo čini HVO za državu BOSNU, te da moramo snositi i podnositi posljedice toga. Postoji video zapisnik o ovom sastanku od CTV Jablanica, te predlažem da se on koristi. Vrijeme prolazi, rat se nastavlja, naša agonija u Jablanici se pogoršava, povećava se broj Hrvata koji se zlostavljaju i odvode u logor Muzej. I autor ovog teksta biva zarobljen od pripadnika Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu vrhovne komande ARBiH, te odveden u logor Zukina baza u D. Jablanici, zatim Katoličku crkvu u D. Drežnici i na koncu zadnja četiri mjeseca u logor Muzej u Jablanici. Ono što je učinjeno prema Hrvatima u Jablanici koji su se zatekli na prostoru pod kontrolom ARBiH ima dosta genocidnih elementa, poglavito u okviru akcije „Neretva 93“ koju je osmislilo vojno-političko vodstvo za „oslobođenje“ doline Neretve, pri tom ignorirajući činjenicu da je HVO oslobodio dolinu Neretve godinu dana ranije. Tko bude čitao ovaj tekst može pomisliti kako bi bilo pokušati pobjeći iz ovog pakla. Naravno da je bilo više naših ljudi koji su se odvažili i pokušali. Svi su završili u logoru Muzej. Vrijeme je prolazilo, situacija je postajala sve gora i teža, a broj Hrvata se stalno povećavao u Muzeju. Ratno predsjednikovanje Izetbegovićeva namjesnika završilo se na samom kraju 1993. godine kada je ponovno na svoje mjesto vraćen smijenjeni Nijaz Ivković. Safet Čibo je po ocjeni iz Sarajeva vrlo uspješno obavio svoju misiju, organizirao je rat na prostoru Jablanice i Konjica, na desetke logora za Hrvate, prava katastrofa. Bio je predmet istrage haškog tribunala, ali kada je njegov predmet vraćen Tužilaštvu BiH sa oznakom „B“ u Tužiteljstvu nije bilo političke volje za dalje postupanje. I na koncu da kažem da je dr. Safet Ćibo prije par godina dao vrlo opširan intervju sarajevskom „Avazu“ objašnjavajući svoje razloge dolaska u Jablanicu ustvrdio je da je tada obranjena Bosna u Jablanici i Konjicu. Posebno je bila dojmljiva njegova tvrdnja da je dovođenje hrvatskih civila iz Doljana u logor Muzej bio humanitarni čin. Koja količina neljudskosti? I danas ima dosta branitelja Bosne kakvu je dr. Ćibo zamišljao. Neki idu čak u Siriju da je tamo brane , pojedini se vrate, a neki trajno ostaju tamo. Sudionik događaja Mirko Zelenika

249


ZAPISNIK sa zajedničkog sastanka predstavnika komandi A BiH, brigada „Suad Alić“, brigada „Neretvica“, brigada „Neretva“, BVP korpus, opštinskog šataba Jablanica, te predstavnika Ministarstva unutrašnjih poslova R BiH – stanica javne sigurnosti Hadžići, Jablanica i Konjic održanog 20. 3.1993. godine.

2 50


251


2 52


253


NAREĐENJE O MOBILIZACIJI

2 54


255


PISMO ZULFIKARA ALIŠPAGE ALIJI IZETBEGOVIĆU

2 56


257


LOGORI, ZATVORI, SABIRNI CENTARI NA PODRUČJU KONJICA

2 58

1

VRCI

2

ĆELEBIĆI

3

KONJIC

4

SPORTSKA DVORANA

5

PODORAŠAC - ŠKOLA

6

OŠ BRADINA

1

2


6

5

3 4


KONJIC

O

pština Konjic nalazi se na prelazu između Bosne u Hercegovinu, južno od Sarajeva. Prema popisu stanovništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1991. godine, u općini Konjic je živjelo ukupno 43.878 stanovnika, od toga 23.815 Muslimana, 6.620 Srba, 11.513 Hrvata, 1.358 Jugoslovena i 572 ostalih.

BIVŠI LOGORAŠI NA MJESTU ZATOČENJA

2 60


Tokom maja 1992. godine Teritorijalna odbrana (TO) Konjic i pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) BiH su napali nekoliko sela u kojima su Srbi bili većina. Cilj je bio deblokada puteva za Sarajevo i Mostar koje su pod kontrolom držale srpske snage. Tokom tih vojnih operacija zarobljen je veliki broj Srba. Veći dio njih je prebačem u logor Čelebiće, dok je manji završio u sportskoj dvorani Musala u Konjicu. Desetog maja 1992. godine TO Konjic, pod zapovjedništvom Mithada Pirkića, uhapsila je osam srpskih civila iz Idbra3 i dovela ih u Musalu. Poslije vojnih operacija Armije Republike BiH (ARBiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u aprilu 1993. godine u dvoranu su zatočeni i hrvatski civili.

GORANI - LOGOR PODRUČNO ODJELJENJE O.Š. RAMSKI PARTIZANSKI ODRED

261


ISKAZ

ANĐA JOZIĆ

A

K: Predstavljamo Anđu Jozić, jednu od civila sa Pokojišta koja će ispričati svoju tragediju prilikom dolaska muslimanske vojske, prilikom dolaska u taj dio Konjičke općine. AJ: Anđa Jozić, rođ. 24.09.1944. god., rođena u Čapljini, živila u Konjicu, imala sam svoju familiju, troje djece i muža.

Kad je došla muslimanska postrojba stalno su nas maltretirali, masakrirali, tukli, bombu, pod vrat podnosili nož: Daj marke, zaklat ćemo te, ubit ćemo te! Dok je bilo u kući mašina, auta, mašinerije, nisu stavljali noža pod vrat, to su odnosili i pljačkali. AK: Možete li sada reći koja je to jedinica bila i ko je vodio tu jedinicu i ko su ti počinitelji ? AJ: Ti počinitelji su bili vezani Kralupi, Orahovica i sa njima su bili mudžahedini vezani, crnokošuljaši, pa bili je i ljudi i iz Hadžića što su sa njima vezani. Uglavnom ovi domaći su išli sa stranima i kazivali su kod koga šta ima, tako da bi oni lakše pronalazili, kupili i pljačkali. AK: Znaš li ime i prezime tih domaćih i ovih stranih koji su bili, ime, prezime ili eventualno nadimaka nekih? AJ: Đelilović, ta jedinica koja je upala u Pokojišta bili su Zukina vojska, a pred njima je bio Alija Marić, on ih je tu zadržavao i hranio. Od strane civila iz Pokojišta odmah su krali, nosili sve što su imali. Onda su oni nama kako su god kupili i iznosili iz kuće tako su govorili: Sve je ovo od Islama, a vi ste nam pokrali. Hajde sve je to dobro bilo dok je bilo krasti po kućama. Kad je nestalo u kućama, mislim onog svega što je njima trebalo, onda su počeli izazivati i izgoniti iz kuća, maltretirati i počeli su ubijati. Kad se počelo ubijati onda je nastala među civilima panika, počelo se bježati. Onda je narod bježao kako je znao i umio, po noći najviše plivao preko jezera. Imali smo pet, šest vojnika što je prešlo prije u Zaselje što su nam pomagali, izlazili, čamce nam dovozili da pređemo i tako smo glavu spašavali. AK: Možete li opisati jedan od slučajeva ubistava, jesu li to bili vojnici, civili, ko su egzekutori tih zlodjela? AJ: Ovo ubisto što sam doživjela u kući od muža. Po prići sam čula da su komšije s jedne i druge strane Neretve, Kralupi i Orahovica, oni su bili skupa i oni su kombinovali to i počeli su. Oni su po prići kako sam čula, oni su namjeravali prije nekoliko dana da su ga čekali iza ćoše kad će ga ubiti, kad će izaći i kako. Onda su jedan put, jedno veče počeli pucati oko kuće i muž mi je izašao da vidi odakle se puca i ko puca. AK: Kako se zvao muž? AJ: Petar Jozić. On je izašao, ja sam u međuvremenu došla iz zatvora i rekao mi: Daj napravi kavu da popijemo, nisam pio danas kavu. Ja sam pravila kavu i on kad je izašao vani, velim: Nemoj izlaziti, šta znaš ko puca i kako. On kaže: Neće mene niko. Kako je izašao pred vrata, pred kuću odmah su ga ubili. Iza toga je živio, to je bilo uvečer oko pola devet, možda je iza toga živio, koliko sam ja tu bila, možda jedan sat. Kasnije je došla ekipa tih komšija pa su ga masakrirali, uglavnom meni ga nisu dali vidjeti, kasnije šta su od njega radili. Ali oni koji su vidili u komšiluku kažu da su mu odsjekli nos, uši, da su uglavnom kompletnu glavu sadrli do vrta, oči izvadili i tako.

2 62


AK: Možete li točno navesti koje su bile te jedinice Muslimani, te komšije koji su pokazali koji je Hrvat i to sve što su uradili? AJ: Uglavnom, kad su ovi zapucali i ubil mi muža, ja sam izletila pred kuću zaplakala, zvala pomoć, vikala, zvala, dozivala. Niko mi u međuvremenu nije smio prići od pucanja i to se sačekalo jedno pola sata dok se ta puška umirila, da mi neko priđe. Kad su mi prišli bilo je komšija i Muslimana, možda nas je bio više od 10-ero, još mi je muž bio živ i mi smo mu počeli davati pomoć, kako smo mi davali pomoć, vjerovatno su oni mislili da ga nisu dobro ubili, da će preživjeti i dok smo mi pravili nosila i to tako, opet su počeli na nas pucati. Kako su počeli u nas pucati mi smo se razbježali neko u kuću, neko mimo kuću je pobjegao, uglavnom onog momenta u kuće se zadržalo oko sedmero čeljadi. AK: To se dešavalo mimo borbi, je li bio kakvih borbenih dejstava od strane hrvatske vojske, odnosno HVO-a, nego to se dešavalo prilikom napada muslimanske vojske u Pokojištu sa ciljem takvih ubijanja? AJ: To je bilo kasnije, prošlo je to dugo vremena dok su oni našu vojsku zatvorili i civile mislim zarobili, nisu nam se davali kretati, mislim da smo išli u komšiluk, morao je svak u svojoj kući sjediti, niko se s nikom nije dao sastaviti i onda su to oni koristili da rade šta hoće. I onda, kako smo mi davali tu pomoć, onda smo mi uletili u kuću, a muž mi je mrtav ostao pred kućom, nije bio mrtav još je davao znakove života.. onda je on uletio pucao po prozorima i vratima, kako je pucao po nama su padale kugle i kreč, staklo po nama je padalo, mi smo ležali na podu i svi smo mislili da je gotovo. Kasnije kad je došao na vrata, udari nogom u vrata i rekao je: Muslimani izlazite! Ustaše ostanite da vas koljemo! AK: Ko je to rekao? AJ: Ovaj počinitelj, što je zločin, što je moga muža ubio. On je trgao na vrata, međutim bila mu je najlon vreća na glavi, samo je bila proćelava glava. Kako sam kasnije čula da je morao biti da je mogao biti isti komšija, ali nisam ja njega točno vidila mislim, da smijem tvrdo reči to je taj i taj, jer po priči da je bio komšija iz Kralupa, iz Orahovice. Kad su muške sposobne zatvorili u zatvor, tu su napravili zatvor. Jedno vrijeme je bio u Kralupima, onda kasnije su ih prebacili u komšiluk, u kafanu jednu, tu su ih zatvorlili, nisu im dali dolaziti kućama i mi smo morali hraniti i nositi im hranu. Kad bi se njima šta sviđalo za pojest oni su to zadržali kod sebe. Jedno mjesec dana oni su njih držali da niko nije znao za njih, ni Crveni križ, niti neko drugi da ih je zabilježio da bi trebali preživjeti ili ne. Bili su mjesec dana i jednom se dogodilo u 12:00 sati po noći da su došli odnekud neki po njih i odveli ih, ne zna se ni gdje ni kako su otišli. Kad smo se iskupili da im donesemo doručak nikoga tu, onda smo mi plakali i pitali, a niko nam nije znao reči, niti nam je htio da rekne. Onda smo saznali da su u Hadžićima, jedno vrijeme su bili u Hadžićima, onda su ih prebacili u Konjic na Musali. U Konjicu na Musali su bili pola godine, morali smo im hranu nositi jer nisu mogli živjeti od onoga što su im davali. Kad bi im donjeli hranu nismo mogli kroz grad već preko šume. Cijeli dan bi išli dok bi došli do njih i onda opet ako bi im bio ćeif da mu da jesti bio, ako ne onda baci da mu ne dadne da je jede. Ne da da se zatvorenicima hrana dostavi, kaže: Neka krepa ustaša, ne dam mu hranu. AK: Znači izgladnjivali su zatvorenike i na taj način pokažu svoju silu AJ: Oni su njih patili na svaki način da bi umirali od gladi i da ne bude više od njega ni čovjeka ni vojnika, ništa. Ali svim naporima opet su majke, žene bile uporne nosile su makar im i bacili, nekad baci, nekad ne baci, ali mislim da smo sve to dobro održali živi su nam izašli pa kakvi takvi. AK: Možeš li još šta reći o civilima na Pokojištu koji su bili zatočeni i pritvoreni. Kakav je bio odnos muslimanske vojske prema civilima AJ: Ovi civili što su bili zatočeni u Pokojištu morali su se tako ponašati šta god oni uzmu iz kuće nisi smio reči ništa. Morao si im pokazati gdje ti šta stoji, morao si im dati što njima treba ili će te ubiti, ako ne daš ubiti će te, ako mu ne pokažeš udari te, mislim na svakinačin on je tražio kako da

263


te ubije. Uglavnom morao si raditi kako je on htio, a nisi se smio ispričati niskim da tikaže neko šta je doživo, ni šta je onaj dok nismo izašli na slobodu. AK: Je li još netko od vaše obitelji bio tu u zatvoru na Pokojištu? AJ: Bio mi je sin, mlađi kojije imao 16 godina, njega su najprije zatvorili, jerje bio po punktovima, inače je bio mlad, ali onako živ i zagrijan za hrvatsku vojsku i onda su jednostavno imali cilj na njega da ga ubiju i prijetili su kako će ga ubiti, da ga neće živa pustiti. AK: A tko je prijetio? AJ: Prijetio je Alija Marić, vođa muslimanske vojske na Pokojištu. On je uvijek time izazivao i on je bio sve na Pokojištu, po okolnim selima, dok je on imao šta za sebe pljačkati i goniti, nositi. Kad je sve opljačkao i uradio onda je odgonio naše stvari u Bijelo Polje i pravio vikendicu, napravio vikendicu u Bijelom Polju i sad se vrati u Bijelo Polje. AK: Vidim da ste i vi bili ranjeni u tom zarobljeništvu u Pokojištu, pa recite nam malo o tome? AJ: Ranjena sam, teško sam ranjena bila prilikom ulaska muslimanske vojske u Pokojište od granata i njihovih maltretiranja, tako nisu mi dali pomoć, trebala sam liječnićku pomoć ali nisam 6 mjeseci mogla izlaći iz kuće, tako da mi nije niko ništa pomogao. Ostala sam nesposobna u lijevu ruku i sada je tako ostalo nema pomoći, mislim što sam nesposobna ostala. Nije niko obraćao pažnju što sam ranjena ili nisam ranjena. AK: A to ranjavanje se desilo prilikom upada muslimanske vojske i jednom nizu pljački hrvatskih kuća u tom selu, je li tako? AJ: To je tako bilo. Kad su počeli da pljačkaju onda oni nisu znali na koji će način počeli su pucati, ubijati i pljačkati tako da bi oni lakše opravdali da mogu raditi šta hoće. AK: Bilo je to svejdočenje Anđe Jozić o nasilju koje se desilo u selu Pokojište, općina Konjic

LOGOR KASARNA U ČELEBIĆIMA

2 64


POKOJIÅ TE LOGOR KAVANA STUDENAC

265


ISKAZ

ANKICA KRIŽANOVIĆ

J

a sam Ankica Križanović, rođena od oca Slavka, majke Ive, u Radešinama, živjela sam u Spiljanima, majka od troje djece, udata žena, radila sam. Bila sam tada kao izbjeglica u Radešinaffia, a sad trenutno živim u Mostaru ul. S.Radića 60.

Želim da izjavim slijedeće, živjela sam u Spiijanima općina Konjic. Kad su napali Srbi tada smo se povukli na Radešine, pošto dole nije bilo sukoba, u jednoj kući to je bio april 92. godine, početak rata. Onda smo živjeli na Radešinama u jednoj vikendici. Radešine su bile čisto hrvatsko selo, tu su samo živjeli samo Hrvati, tu smo se mi povukli od Srba. Selo je bilo malo, razbacano, smještena sam bila kod jednog Mlletića u vikendicu. To selo se nalazi između Jablanice i Konjica na pola puta, tu su samo Hrvati živjeli nije bilo nikakvih problema do napada Muslimana. Sad ću govoriti o početku napada Muslimana na Radešine. Jedan dan oko 10 do 15, travnja 1993,godine počela je pucnjava granate, pješadija, ne razumjem se u oružje, samo puca nigdje se nije moglo hodati, to je sa svih strana urlici: Alah uegber! Ne znaš da li ide jedan vojnik ili ih je sto, to je tolko ječalo, pošto je selo bilo razbacano narod je bježao. U vikendici gdje sam ja bila došla mi je nevjesta sa dvoje djece, male djece, a kod mene troje moje svi mali. Mi smo se sklonili u podrum, ono je pucalo sa svih strana, granate, to je trajalo nekoliko dana da nisi znao kuda ćeš i šta ćeš. Imali smo nešto hrane , tako smo preživljavali, to je trajalo do 24-og. Oni su bili ogromna vojska, nadmoćniji od nas, vidjeli smo nema ništa, počeli su civili taj dan pričati o povlačenju. Već 24-og popodne mog oca je bila kuća prva pogođena i zapaljena, gori sve. Tog popodneva kod mene dolazi komšija mi ranjen u stomak i ruku jedva živ. Mi smo se uspaničili, šta ćemo previli smo ga malo, dali smo mu neke lijekove za umirenje, imao-je oko 30 godina, vojno je bio nesposoban. U tom momentu došao moj sin ispod kuće je ranjen, dotrčao je jedan stariji čovjek, možda je imao preko 60 godina, pomogao mi je previti njega, ja sam bila sva u strahu i ja nisam znala ništa. Dvoje djece su plakali oko mene da su se oni prepali i za mene, ja plačem za , njim, a oni za mnom. Ovaj čovjek stariji došao je i previo njega, presvukao ga, hladno mu je studen ga spopada, nervoza, u taj momenat selo gori, samo puca. Dolaze moji roditelji i još mi porodice, dvije nevjeste, tetka, ujak, bježe iz tatine kuće bosi, goli, samo djecu uzeli za ruke i tako to trči sve niz jednu livadu. Oni kukaju: Izgori kuća, nemamo ništa! Ja sam rekla svom ocu, on je sjedio na pragu i plakao: Ostao sam bez išta! Ja njemu kažem: Tata ja sam ostala bez djeteta, to je teže kuću ćemo ti napraviti, ako mi ostanemo živi! Kod mene dijete ne znam hoće li preživjeti. Tad je počeo vrisak,plač nikom nije padalo na um šta će biti s kućom, već šta će mi biti sa sinom, njemu je tada bilo 19 godina, kad je to bilo. Sve se to tu skupilo, večer je pala, Muslimani urliču: ALah uegber! Ide sa svih strana naroda je dolazilo, ja sam bila dole ispod pola sela prema cesti. Narod dolazi, sklanja se, možemo samo ući u tu jednu prostoriju. Nas je tu bilo 50 što žena, što djece, onda su došli neki ljudi i kažu: Ne bojte se, noćas ćemo mi stati da vas ne pobiju, da noć prođe a u jutro neko će rješenje biti, ići ćemo na cestu, ako će nas dole pobiti neka nas pobiju. Svu tu noć djeca plaču gladna, struje nema, ono kuka, kod mene ovaj sin temperatura ga hvata, on je u prsa ranjen, ovaj je otišao kući svojoj što je bio ranjen u ruku. Tako je ta noć protekla samo na nogama gledajući kud češ, šta ćeš samo misli. Sutradan ujutro čim je počelo svitati ljudi su došli kažu: Polazite skup je kod groblja, kod Šilića kuća i da svi mi siđemo niz jednu stranu dole, da nas ne bi gađali sa suprone strane oko jezera jer su i tamo nasuprot nas Muslimani. Tako je narod pošao. Ono vodi djecu za ruku, ono kuka: Gdje mi je djete? Ono: Gdje mi je majka? Ono: Gdje mi je otac? Tako reći kao stado ovaca kad potjeraš. Ona je žena uprtila svog oca na leđa,

2 66


LOGOR U ČELEBIĆIMA ona vodi staru majku, onaj vodi malo dijete, onaj nosi u naramku dijete, plač, jauk: Gore muški govore: Vi bježite, a mi ćemo ginuti ako treba, ne damo da vas pobiju! Ostali su dvojica ,trojica ljudi koji se nisu htjeli povuci , njih su i pobili odmah gore. četvorica su ostala to su Luka Matković, Željko Azinović, Šćepo Pandža i onda su Branka Raiča ubili su ga isto gore ubili su i njega. Nas su stjerali na cestu, ove za koje sam rekla da su pobijeni to su bili civili, ljudi koji su mislili ako ostanem na svome neće me, ja sam star čovjek šta će mi, što ću im. Kad smo sišli na cestu dole je bio španski UMPROFOR bilo je nekoliko transportera, a njihovi muslimanski vojnici su nas odvojili, poredali su do zida žene i djecu, a na drugu stranu ceste su odvojili sve muško od 13 do 70 godina i rekli su njima: Skidaj sve sa sebe, razoružaj se! Ko je imao i prsluk i jaknu, baciti od oružja sve od male jedne čakije do puške, sve su oni morali odložiti. Nas su sve žene i djecu po dva, tri vojnika pretresali što smo ponijeli, na sred ceste ti istresu, ako je neko ponio torbu, malo veša, u koga je bilo para uzimali su, sve su kupili, istresli, nosili. MZ: Kakao je na to reagirao UMPROFOR? AK: Nije mogao ništa, nisu smjeli ništa nama kazati kad su i u njih uperili puške. Odozgo se čuo pucanj niz stranu, oni su zapucali. U jedan momenat su svi njihovi vojnici što su bili tu kažu: Ide general! Ide general! Tada se pojavio Midhad_Pirkić, njihov je tad bio zapovjednik, jer on je taj napad_i vodio na Radešine. LOGOR U ČELEBIĆIMA

267


LOGOR U ČELEBIĆIMA MZ: čega je on zapovjednik? AK: Te njihove vojske, tog njihovog korpusa šta ja znam, on se pojavio, mirno ide general, on je došao tu, u taj momenat kaže: Treba pobiti sve, sve postrijeljati, niko živ ne smije ostati! Zeleni kombinezon, ko ti je kao on, narod šuti, sjedi. Taj Mitke ja znam kroz priče da je bio problem, kroz priče ljudi, žena, jer sam išla na posao, imala sam kontakt sa svakim, kasnije je bila na njemu uniforma Armije BiH. On ti je bio njihov neki zapovjednik, imao je svoje kancelarije, svoje ljude, sve je preko njega išlo, ako si trebao izvaditi potvrdu morao si njega tražiti. Kad su nas tjerali on je bio prisutan. Kad su nas natovarili na auto i one uniforme šta se kome sviđalo. On je otišao, naredio ruke za vrat, otjerali su ih prema Čelebićima, prema Konjicu. A mi smo civili ostali na cesti i čekali smo, onaj dolazi i kaže: Hajde hoćete li u Međugorje? Gdje su vam vaši sada, hajde kuda ćete sada? MZ: Jesu li vam to ozbiljno govorili? AK: Ne, ne oni su nas sa oproštenjem zajebavali, nama samo to: Eto vam vaše Međugorje! Eto vam vaši Hrvati! Gdje ćete sada! Nisu nam dali nigdje. Tu smo stajali, sjedili došao je španski UMPROFOR popisao nas, policija popisivali nas, troje, četvoro su nailazili popisivali nas, mi smo pitali: Pustite nas samo da idemo našem narodu. Hoćete li u Mostar? Hoćemo. S vremenom što je dan odmicao više oni nas nisu nigdje puštali: Nećete nigdje! Kad je počelo da puca UMPROFOR je pribio transportere jedan uz drugi i mi smo ostali između zida i transportera, da nam oni ne mogu prići. Tako smo tu sjedili već je počelo padati mrak, oni su provodili naša auta, naše stvari, ti poznaš svoje auto, svoje stvari. Mi smo odatle gledali kako pljačka muslimanska vojska, ti vidiš svoje auto, svoj televizor, deke, na teretna auta su stavili naše stvari, idu i pjevaju sa tim autima, flašu rakije i pjevaju. Onda su nam počeli nuditi da idemo, španci su počeli pokrivati da ćemo ostati noćiti tu da nećemo nigdje, neko kaže: Vratiti se gore. A već pola sela gori, kuće neke zapaljene, one ostale što nisu zapaljene pale ih onako. Onda oni kažu:, Hajde idete u Čelebiče tamo ćemo vas smjestiti. Kaže: Razdvojite se pola u Ostrožac, pola u Čelebiče. Oni su počeli da pucaju ne znaš šta se dešava, ovi su nemoćni. Na kraju su nas natovarili pola na auta, pola otjerali u Čelebiče, pola u Ostrožac. U nastavku ću sad pričati o našem dolasku u Ostrožac. Mi smo došli dole oko 0,1 sat, raspoređeni smo u tri kuće hrvatske koje su bile. Nas je bilo negdje oko 74 u kući, gdje sam ja bila bilo nas je 34-ro smješteno, kuća od Drage Tomića, tu nas je bilo od 2 godine starosti do 80 godina. Imali smo tri prostorije za spavanje tu smo svi skupa spavali po 10-ro u sobi ono na podu,ono na krevetu. Tu noć kad smo dovedeni dole dolazila je njihova policija tri puta popisivala nas policija musli-

2 68


manska. Muslimani su stavili svog stražara pred vrata čim otvoriš vrata stražar je pred vratima, da ne bi ko izašao ili ušao. TU noć niko nije spavao, onako smo sjedili i plakali. Ujutro kad je jutro svanulo dolazi UMPROFOR on piše, popisiva ne znaš šta prevode prevodioci mi pričamo jedno ne znamo šta oni prevode. Oni opet odlaze kažu: Čuvati ćemo vas mi ovdje, zaštiti ćemo vas, bit ćemo na kapiji. UMPROFOR je tu proveo jedno pet, šest dana da bi nas zaštitio od Muslimana. Međutim i pored njih jedan dan su odveli jednu djevojku na ispitivanje u Jablanicu, došla je po nju muslimanska policija, nije je bilo 24 sata nazad. Mi smo onom jednom umproforcu rukama kazali da nam fali žena, plavu kosu pokazali. Oni su otišli našli su je i vratili su je. Tu su oni bili još dan, dva i Muslimani su ih otjerali odatle. Uglavnom oni nisu više nama dolazili. Stražarili bi Muslimani tu sve zavisi od čovjeka, ako je neko čovjek bio prije on je ostao i tada čovjek. Bilo je ljudi stvarno finih, a bilo ih je da su bili. Jednu veče, dok smo mi još sjedili onako u mraku ,nisu nam dali upaliti svjetlo, struju vodu su nam zavili nismo ni vode imali. Jednu veče stražar, polegli su neki ljudi, neki su sjedili, mi smo sjediliija sam upravo sjedila s majkom svojom razgovarala, upao je jedan stražar i počeo da baca po kući sve što je našao, moga je oca tada čizmom i nogom u glavu udario i otkrio ga: Ustaj ustašo! Otac od straha onako je sjeo, oni stražari, ko fol njega vuku: Nemojte ih tući, nemojte ih biti! Tu noć niko nije oka sklopio čekali smo. Ovakvih situacija kao što sam ovu opisala bilo je često šutili smo. Kad je pao Klis, a taj Klis je od više hrvatskih sela tu su Hrvati bili tada su Muslimani rekli nama: Sad možete ići, idite u Čelebiće. Zato što im više nIsmo trebali nemaju se od koga sad braniti, oni su sad slobodni tamo imaju tu teritoriju hrvatsku i mi im ne trebamo Za živi štit. U Ostrošcu smo bili nepuna tri mjeseca, u Čelebiće odlazimo polovinom sedmog mjeseca. Kad smo došli u Čelebiće tu su nas smjestili po kućama po dvoje, troje, a negdje i više. Narod je shvatio da je ostavljen, više Crveni križ nije imao pristupa nama. Nemamo nikoga našega, nemamo hrane, nemamo mogućnosti otići u Konjic i onda smo se počeli snalaziti kako je ko znao, nismo mogli u Konjic, neko preko vode, neko preko mosta. Muslimanima su neki plaćali da bi ih preveli preko mosta da pobjegnu. Ja sam ostala do 20.09. u Čelebićima sa svojom djecom. Tada sam ja iz Čelebića, kad sam rješila da odem, otišla sam sa svojom djecom u Konjici Kad su nas doveli u Čelebiće u roku od dva dana bio je napad na Orahovicu, Muslimani su bili tada smo mi saznali da su iz Zenice dotjerani u Orahovicu, to je selo jedno malo kod Čelebića i Konjica između. Kad su nas doveli u Čelebiće tad je bila muslimanska vojska iz Zenice dovedena autima, auti su vojske bili u Čelebićima u školi. Tad su oni imali napad na Orahovicu na Hrvate hoće ta sela gore hrvatska, oni su svi pobjegli, a nas su tu doveli. Policija je njihova odvela svoje žene i djecu, jer smo bili do kuće gdje je policija smještena, oni su bježali, mi smo ostali jer nismo imali gdje pobjeći. Prema Jablanici ne možemo dole Muslimani, oni nas gone, prema Konjicu isto Muslimani. Bili smo prinuđeni da tu ostanemo i čekamo našu sudbinu šta bude bude. U jednom momentu nam nisu dali preko ceste preći, stražari, jednostavno ja sam bila ispod ceste dole, a gore mi je familija, roditelji, sestra, ja nisam smjela prijeći gore, ti pođeš on te vrati, nemaš pravo hodati, nemaš pravo preći prugu. Hrane nismo imali. Kako je ko znao prelazio je, narod je počeo bježati, plaćati 100dm je trebalo plaćati stražaru Muslimanu da pređeš most u Čelebićima. Dok ti dođeš do Čelebića srelo te 5 drugih Muslimana svaki te vrati, sve zavisi od čovjeka, vrati te nazad i opet moraš da platiš da pređeš preko mosta, da pobjegneš, jer nema više pristupa CK, ni niko razuman i morali smo ići. Za sve ovo što nam se desilo tad je bio Sfet Ćibo. MZ: Šta je on bio tamo? AK: Ja ti slabo znam, on je tamo bio sve, on se pitao, on im je bio glavni. Prije je bio Rusmo, on je zamjenio Rusmu, on je došao iz Sarajeva iz bolnice, šta ja znam, on je doktor, docent ortoped, on je u Sarajevu radio i došao je tu valjda po Alijinom naređenju i on je sve to zlo napravio, on i Armija uz njegovu pomoć.

269


ISKAZ

CMILJAN BEKAVAC

J

a sam Cmiljan Bekavac, sin Ivanov, rođen 24.02.1953. god. selo Obrenovac, općina Konjic. Pripadnik sam HVO-a, Hrvat po nacionalnosti, stalno mjesto boravka je Konjic, a sada sam privremeno smješten u Mostaru, oženjen sam, imam ženu i dvoje djece, SSS.

U vrijeme događaja o kojima ću vam govoriti, bio sam pripadnik HVO-a. U vrijeme sveopćih napada Muslimana na Hrvate u općini Konjic, ja sam se našao u Radešinama. Negdje oko 20.04.1993. g. Armija BiH je napala sa svojim postrojbama i nekom svojom vojskom iz Sandžaka, tu su bili neki Zukini i neki Crni labudovi, koji su nas i zarobili. Napali su nas u selu Radešine, mi smo odoljevali tom napadu, pošto je napadač bio nadmoćniji mi smo se predali skupa sa civilima. Pošto je jedan Marina znala engleski jezik išla je dolje na magistralu i pregovarala sa UMPROFORO-om da se predamo njima. Tako smo se mi predali na cesti zajedno sa civilima. Tu su razdvojili muškarce od žena i djece, a UMPROFOR je bio na cesti sa transporterima, a civili su bili između kampadi i transportera, da donekle budu zaštićeni od njihovog napada, jer su oni i dalje pucali odozgo iz pravca Lišića. Tada su izdvojili nas muškarce i starije i sve što je bilo muško, otprilike nas je bilo 72, 74 tu negdje. Onda su nas tu postrojili, mi smo predali oružje prije toga UMPROFOR-u. na cesti su nas izdvojili, onda su nas izdvojili u kolonu, jedan po jedan, ruke na vrat i tako su nas sproveli do Čelebića pred školu. Civili su ostali i dalje iza nas na cesti, između te kampade i transportera, poslije sam saznao da su ih tu držali negdje do 01, 02 sata noću. Zatim su ih razdvojili u dvije grupe, jednu grupu su odveli u Ostrožac i smjestili u dvije, tri kuće, ja ne znam koliko. Onu ostalu polovicu su u Čelebiće u isto hrvatske napuštene kuće smjestili. Nakon ovog napada niko nije ostao u selu Radešine i onda su oni te kuće spalili i opljačkali, kasnije je i crkva zapaljena. Ja ću sad u nastavku govoriti o logoru gdje smo bili smješteni. To je bila škola, ona se nalazi na lijevoj strani puta od Jablanice prema Konjicu. Kad su nas tu doveli onda su nas postrojili ispred škole na platou. Pored ceste, između škole i toga platoa su bili smješteni, tu su došli Muslimani, žene, djeca, stariji, vojska i tu su nas oni gledali kako nas maltretiraju i tuku, pljačkaju, na ovom platou ispred škole. Najprije su nas sve opljačkali, iz džepova su nam povadili ako je neko imao deviza to su uzeli. Ovi hrvatski novac su uzeli i bacili, rekli su: Ne treba nam ustaški novac, to ne valja ! – bacili su ga. Onda su neke i skinuli ako si imao dobre cipele ili jaknu, tako su nas opljačkali. Onda su jednog po jednog vodili pred ulaz u podrum te škole i onda su nas tu premlačivali. Ruke na zid, pa su nas dvojica, trojica udarala letvama, palicama, nogama, šakama i onda su nas takve krvave i izudarane samo bi nas gurnuli sa stepenica dole u podrum. Tu su nas smjestili, to je bila prostorija ispod WC-ova, bila je negdje 5x4m, tu je bilo i vode kapalo odozgo na nas, nas je bilo tu otprilike 72, 74, sve jedno na drugom skoro, tu je bilo još i nekog starog namještaja. Onda su, kad su nas tu zatvorili, kroz prozor gađali nas kamenjima, drvećem, kroz mali prozor su bacali, a mi smo tu sjedili krvavi. Pred samim ulazom u zatvor tu su ubili Marinka Pandžu, ubili su ga, a prije toga su ga pretukli. Krv mu je tekla i na uši i na usta, onda su ga ubili iz pištolja, onda je jedan povikao da dođe jedan sa puškom i tu su ga dokrajčili. Onda su ga uvukli dole u podrum i prenoćio je tu sa nama na betonu. Tu su mu bila i dva njegova sina. Ovaj jedan je imao 16 godina, a drugi ne znam da je imao 18 godina, mislim da je ovaj drugi u zatvoru napunio 18 godina, oni su to sve gledali i tu je prenoćio sa nama. Onda su govorili da ga mi idemo baciti u jezero. Sutra ili treći dan, nisam siguran išli su njegovi susjedi da ga sahrane, dozvolili su da ga sahrane. Onda su nas, koji smo bili više pretučeni, dozvolili da se javimo njihovom ljekaru, ja ne znam kako

2 70


mu je ime, da nas on pregleda. Ovako pretučeni, fizički zlostavljani, kao i psihički, tjerani smo na prisilan rad, kopanje rovova, tovarenje brašna i nekih njihovih namirnica. To je tako trajalo mjesec dana. Tu su nas svaki puta maltretirali kada bi dolazili sa linije, ako bi imali žrtava mi smo još gore bili tučeni i proganjani. To je trajalo mjesec dana dok su nas prebacili u Konjic. Iako smo se mi predali UMPROFOR-u dok smo boravili mjesec dana u Čelebićima nije dolazio CK da nas registrira. Želio bih još naglasiti d osim kako sam rekao, osim Marinka Pandže, ubijen je još jedan zatvorenik koji se zove Kolak, ne znam mu ime, a sin je Vinka Kolaka i on je bio u zatvoru. Kao što sam već naglasio o uslovima kako nam je bilo paćeni smo još i glađu. Imali smo iz početka nekoliko dana po dva obroka, poslije po jedan i to nešto sasvim malo, nedovoljno i loše. Tako smo mjesec dana tu proveli i onda su nas proveli u logor u Konjic. Sad ću malo da spomenem nešto o logoru Musala u Konjicu.

LOGOR SPORTSKA DVORANA U KONJICU

On se nalazio u sportskoj dvorani u Konjicu, gdje smo zatekli dosta Hrvata zarobljenih, a tu su bili i Srbi koji su zarobljeni prije na početku rata. Nas je bilo tu preko 300 na Musali i tu smo gonjeni na prisilni rad na Bradinu, gore prema Zlataru i prema linijama gore gdje su bili Srbi, držali prema Boračkom jezeru i također na linije od ova tri sela što su još Hrvati držali Zaslivlje, Zabrđe i Turiju. Naveo bih još jedan detalj o prisilnom radu, kada su odveli na Igman nekoliko Hrvata i nakon možda i mjesec dana je prošlo vratili su dvojicu koji su gore bili ranjeni i tu su sa nama ležali u dvorani u nikakvim uslovima, na patosu, a dvorana je kisnula, pošto je bila oštećena od metaka, od gelera, tako daje parket bio poskočio od vlage. Dok smo spavali po nama je kapala voda.

271


Još bi dodao jedan primjer Srbina Živać, ime mu ne znam, koga su doveli i još jednog Milu Jokića, Mile njega zna, pošto je s njim radio. Njih su zarobili u gradu, jednostavno su ih doveli, oni su valjda pokušali da izađu iz grada, pričao je da je bio gladan, da nije imao šta jesti. Doveli su ih jednom uveče i nakon tri dana ovaj Srbin Živać je nađen u WC obješen šlaufom. Što se tiče ovog što sam naveo prisilnog vađenja krvi, oni bi došli kad bi bilo ranjenih u njihovim redovima, onda bi došli i psovali nam majku ustašku i govorili: Ranili su naše drugove, ustaše sad će te vi ići da dajete krv! I onda bi zašao ovaj stražar i otprilike: ti, ti, ti, diži se! Onda su ih vodili u Dom zdravlja i vadili im krv, to se desilo dva puta. Osim ovoga što sam naveo o vađenju krvi, bilo je fizičkog maltretiranja i tuče. Pretežno su to radili noću kad zaspemo, onda proziva i onda nas vodi tamo u hodnik i tamo su tukli. To se dešavalo najviše su vodili ovu dvojicu Pandža sa Raške Gore. Od MCK smo popisani negdje u 7 mjesecu, ali naš položaj se nije ništa popravio, dobili smo po dvije, tri konzerve od njih i kutiju cigara, a uslovi su i dalje bili isti. Za ovo što se desilo meni, stotinama, pa i tisućama Hrvata općine Konjic, smatram da je neposredno odgovoran dr. Safet Ćibo, kojeg je postavio Alija iz Sarajeva. On je organizirao hapšenje i zatvaranje, progon Hrvata. Poslije Safeta Ćibe, spomenut ću još neke istaknutije Muslimane koje također smatram odgovornim za ono što sam naveo, a to je general Sefer Halilović i pukovnik Arif Pašalić, koji su nas posjetili dok smo bili u zatvoru u Čelebiću. Kad su ušli na vrata tada je Sefer da bi nas više isprovocirao i vidio nas u takvom stanju, nazvao: Hvaljen Isus! Dobar dan! Osim ovih čelnika koje sam napomenuo mogao bih govoriti i o ovim stražarima i vojnicima koji su nas tukli i maltretirali, ali pošto ih slabo znam po imenima, znam samo da su oni sprovodili ovo što su im ovi naređivali, ove koje sam već spomenuo od Sefera, Pašalića, Ćibe i drugih čelnika. To je bilo ukratko o ovome za 6 mjeseci što sam ja prošao i bio zarobljen od strane MOS-a.

2 72


SEONICA - LOGOR O.Š. REFIK ŠEĆIBOVIĆ

273


ISKAZ

GORAN NIKŠIĆ

Z

ovem se Goran Nikšić, od oca Slavka i majke Borke rođ. Andrić, rođen sam 06.09.1972. god. u Konjicu. Stanovao sam na Galjevo, br. 35 općina Konjic.

Dok sam bio u Konjicu bio sam pripadnik brigade „Herceg Stjepan“. Prije napada MOS-a na HVO nalazio sam se u selu Vrbići, tu nam je bila glavna baza, dobili smo naredbu da napadaju gore jedan naš položaj „Stari Grad“ i otišli smo u ispomoć, ja i još trojica, četvorica mojih prijatelja. Probili smo se kroz muslimanske položaje da bi došli gore na našu crtu gdje je bila naša vojska. Gore smo bili, branili sa svih strana četiri dana, tukli su nas sa svih strana, pješadijski i topnički, tukli su nas iz sela Podrošac, Brđani, Zukići, Džepi i gore jedna Preslica zvalo se jedno brdo. Tu smo bili 4 dana i naši su ovi odlučili da se predaju. Ovi naši se predali, ja i još četvorica vojnika smo se probili kroz muslimanske položaje i izvukli smo se iz okruženja. Momentalno dok smo dole došli, oni su imali točno stanje koliko nas je gore, kad su se ovi predali oni su vidili da nas fali i pošli u potragu za nama. Bili smo se sakrili u jedno selo Vrbići. Tu smo bili jedno 2 sata, oni su doznali gdje smo, muslimanske snage, su saznale i opkolile nas. Opkoljenje je bilo tačno 19.04.1993.godine. Kad su nas zarobili uzeli su nam sve naoružanja, opreme. Tada su nas odveli u selo Podrošac, gore gdje je bila muslimanska baza i tu su bili i ostalizatočenici, sa ovoga „Staroga Grada“ sa položaja gdje smo bili mi. Mi smo gore došli, kad smo došli već su bili isprebijani dvojica, trojica vojnika: Zovko Mladen, Goran Blažević, Dragan Petrović zvani Kifla, njih su udarali šakama, kundacima, stolicama. Tu smo bili 20 dana, nakon toga su nas prebacili u sportsku dvoranu u Konjicu. Kada smo dole došli, isto su sa nama postupali, na kome je dio uniforme ostao, sve su poskidali, ostali smo u trenerci, šta je tko imao. Kada su nas prebacili u sportsku dvoranu u Konjic, tu nas je bilo negdje oko stotinjak bojovnika HVO-a sa civilima je ukupno bilo oko 300 zajedno sa Srbima. Dok smo tu bili vodili su nas na rovove, išli smo gore kopati: rovove, tranše muslimanskoj vojsci. Hranu nam nisu nikako davali, ako su davali bila je uglavnom riža sama skuhana u vodi, bez začina, nije bilo soli, ništa. MZ: Kakav je bio odnos zatvorskog osoblja prema vama? GN: Odnos kao što rekoh je bio vrlo težak, nije bilo hrane, vodili su nas na rad. Stražari nisu lijepo sa nama postupali, stalno su nas mlatili. U ovome svemu želio bih da naglasim upravnika zatvora Edina Žilića, njegovog brata Ramu Žilića, oni su maltretirali vojnike, stalno su ih tukli. Uvečer oko 02 sata su uglavnom bila ispitivanja, izvodili su ih i ispitivali. Gdje su bili ? Da li su bili pripadnici HVO-a? ako su bili ili nisu bili, tamo su ih sve ispitivali šta znaju o vojsci, ovo, ono i po tom su ih mlatili. Ako nisu nešto znali, ako nisu priznavali, a najgorije bio Ibrahim Macić zvani Maca, on je najviše tukao zatvorenike. Jedan primjer bi istakao među prvim, momci iz Trusine bilo ih je 6, navodno su optuženi da su silovali neke muslimanske djevojke i oni su ih za to optužili. Tamo su ih ispitivali šta su radili, tamo vamo i tukli ih. Uvečer su tu počeli, noću su ih uglavnom tukli dok su spavali ostali zatvorenici. Uglavnom nisu mogli spavati pored tolike tuče i galame i plača od zatvorenika. Tukli su ih nogama, rukama po bubrezima, palicom policijskom. Uglavnom su ih tukli ali poredali su ih na početak hodnika i trčali su od početka do kraja hodnika i ko dođe zadnji taj dobiva najviše degeneka. Dok su ih tukli i kad su završili klekali su svi dole na parket i lizali krv što su iskrvarili tokom udaranja. Crveni križ nas je posjetio prvi put u 5 mjesecu tad nam je dao zatvoreničke kartone, popisao

2 74


nas je. Među prvih tih mjesec dana nije bilo nikakve pomoći, jedino u desetom mjesecu kad je CK dolazio onda je počelo malo hrane da se donosi. Oni su dosta hrane donosili zatvorenicima, ali uglavnom dok to dođe do nas muslimanske snage uzmu, upravnik Žilić i ostali stražari. Uglavnom su davali jedan kaladont, jednu četkicu za zube na 5 – 6 zatvorenika. Jedna konzerva na dvojicu, trojicu zatvorenika kako kad su davali. Ja sam ukupno bio 6 mjeseci uzatvoru, 19.04. a, 19.10. sam razmjenjen. Zatvorenici su bili izmučeni, hrane nisu imali, bila je riža. Uglavnom je svatko smršao. Pored tolikih udaraca i tuče, zatvorenici su obolili, smršali. Dolazili su nam vaditi krv, mi nismo pristajali da dadnemo krv dobrovoljno. Kovačić Edin, ja mislim da se zove, on je dolazio uglavnom ispred bolnice, tražio zatvorenike da daju krv. On je pitso: Hoćete li dobrovoljno davati, ako nećemo dobrovoljno, uz prisili ćemo davati. Neko se javljao, iz straha naravno i bili su rekli da će davati neke sendviče, prije nego su krv vadili, obećali da će davati neke sendviče, biće radi zatvorenika što su puno bili gladni. Neki su se dobrovoljno prijavili da jedu, radi sendviča, dali bi krv. Ko nije htio da da krv dobrovoljno, iako je bilo malo krvi, uglavnom su tražili „0“ krvnu grupu. Edin Kovačić, tako mislim da se zove, Kovačić je sigurno, on je išao od zatvorenika do zatvorenika i postrojio nas i govorio ko da ustane i da iziđe da dadne krv. MZ: I koliko je puta ukupno ta krv uzimana ? GN: Uglavnom je bilo mjesec, mjesec i pol razmaka kad bi vadili krv, a dolazili su jedno 5, 6 puta možda čak i više, da vade krv od zatvorenika. Što se tiče zatvorskog osoblja, po meni najveće krivično djelo su radili Edin Žilić, on je bio upravnik zatvora, Ramo Žilić, Hamdija Halić ( Halilić )ne znam točno kako se preziva. Zv. Prsan, Ćibo zv. Poni, ima još jedan Ćibo Sejo, on je u MUP-u, bio pripadnik MUP-a, Ibrahim Macić zv. MACA, Ekrem Alić zv. Eko. Još da navedem jedan primjer kad je došao Pirkić Midhad zv. Mithe i Habibija, ne znma mu tačno ime zv. Đonko, kada su noći došli negdje oko 12 sati i izveli Muftić Zorana zv. Kinu, kada su ga mlatili i tukli. Uzeli su baklju i svijeću, palili su Kina voskom, udarali palicom, nogama, rukama,drvetom, uzeli su šlauf, pa su ga napunili pijeskom i tukli ga po leđima, bubrezima. Ja sutradan kada sam vidio Kinu u WC, njega su vodili, on je bio inače u svlačionici sa Srbima, pošto mu je supruga Srpkinja, bio je sa Srbima u svlačionici, njega su dva Srbina vodila u WC, on nije mogao da se ispravi da se ustane, toliko je bio izudaran. On je jedno 10-20 dana stalno mokrio krv od tolikih udaraca. I tako sam proveo 6 mjeseci. Razmjena je bila 19.10.1993.godine, posrestvom CK i UNHCR-a. Razmjena je Izvršena u Mostaru, tu su nas smjestili u Studentski dom u Mostaru. To bi bilo sve.

SEONICA LOGOR KAVANA

275


ISKAZ

PAVO MATKOVIĆ

K

roz ovaj prikaz događaja čiji sam sudionik i svjedok bio u navedena četiri mjeseca, pokušati ću da dadem svoj doprinos da bi se bar donekle sagledala prava istina o stradanju jednog naroda koji je na najbrutalniji način izložen svim mogućim zlostavljanima, a onoliko koliko mi to moje stanje bude dozvoljavalo.

Da bi moj iskaz, kao čovjeka, mogli u pravom svjetlu prihvatiti, dat ću o sebi par podatak: domaćin sam bio najsretnije obitelji koja može biti, a nikada u svome višenacionalnom okruženju nismo imali nesuglasica. Dugo sam radio u namjenskoj industriji u Konjicu, u svojstvu rukovodioca štamparije, bio proglašen kao jedan od najboljih i najomiljenijih radnika u UNIS-u. Obavljao sam dužnost dopredsjednika skupštine, predsjednika mjesnih zajednica te predsjednik Radničkog savjeta UNIS-a u Sarajevu, a u svom gradu sam dobitnik svih humanitarnih radnih priznanja. Svoj iskaz ću početi 12.04.1993. uz napomenu zajedničke straže za čuvanje svog mjesta sastavljene od Hrvata, Muslimana i Srba ( Srbi su uglavnom bili pripadnici HVO-a ). A u mome selu nešto preko 80% nastanjenih su bili Hrvati, a slovili su kao izuzetno vrijedno, relativno bogato i napredno selo, a prosjek obrazovanosti nešto iznad srednje spreme. Naše okruženje je bilo djelomično nastanjeno srpskim, a najvećim dijelom muslimanskim življem. Pošto je najveći dio Srba bio protjeran ili izbjegao, jedino je neposredno uz nas ostalo petnaestak domaćinstava koje smo štitili od progonstva. S Muslimanima smo imali također dobre odnose i mada je u našem okruženju živjelo nešto više od 1500 Muslimana nismo imali nikakvih problema., čak smo u našim vikendicama smjestili dvadesetak prognanih muslimanskih obitelji iz područja zahvaćenim ratom, pomagali im u hrani, ogrjevu i drugim potrebama. Naš dogovor sa susjedima Muslimanima bio je da oni ne napadaju nas, niti ćemo mi napadati njih, te da se međusobno čuvamo i pomažemo. 12.04.1993 naši najbliži susjedi Muslimani Sejo i Mirsad Hajduk dođoše predvečer, prije straža, pred našu kuću, a oba su bila kućni prijatelji, i zatražiše da im kompletna postrojba HVO Radešine preda oružje i preda se, pošto je došla velika muslimanska vojska. To nas je iznenadilo, pošto nikada nitko nije osporio legalitet i legitimitet Hrvata i njihovo pravo na pripadnost HVO-u. Naravno znajući šta znači položiti oružje i prepustiti sebe i svoje obitelji na milost i nemilost pljačkaškim hordama, mi to nismo htjeli i dogovorili smo se da napustimo naše domove sa priobalnog dijela Jablaničkog jezera, povučemo se na Gornje Radešine, iznesemo njih ultimatum o predaji, te ih izvijestimo o ishodu. Prije toga smo zamolili još jednom svoje susjede da promisle o takvom potezu. Kazali smo im da mi bez obzira na ishod dogovora nećemo pucati niti granatirati ih. Skrenuli smo im pažnju da su njihova sela locirana ispod nas, zbijena, puna žena i djece i izbjeglica i da bi bila prava katastrofa da upotrijebimo tehniku protiv njih. Oni su to prešutno prihvatili, kao i čuvanje naših kuća, naše imovine i naše stoke koju nismo uspjeli izvući. Pošto smo primijetili nastupanje njihovih jedinica iz pravca Čelebića, a znali smo da se određene njihove jedinice već nalaze i u našem malom selu Javorik, jedva smo imali vremena da u podrume smjestimo djecu, žene i bolesnike. Otpočeo je artiljerijski napad na naše kuće, našu djecu, naše žene, naše starce i to iz svih pravaca. Bili smo odsječeni i u potpunom okruženju, a nas je svega 82 muškaraca bilo sposobno za obranu.

2 76


Samo toga dana 12.04.1993. na naše područje oko crkve gdje su bila smještena najvećim djelom djeca starije osobe, pale su 74 minobacačke i topovske granate i to sa lokaliteta Bolobani, Ribići, Čelebići, Seljani i Štrbina. Za sve to vrijeme na nas su djelovali PAM-ovi i nekoliko sijača smrti, uglavnom rasprskavajućom municijom. Sutradan se to nastavilo, još intezivnije, s tim što su pješačkim napadom iz svih smjerova pokušali da probiju našu odbranu i zauzmu selo ali bezuspješno, s tim što su zapaljivom municijom iz pravca Ribića i Seljana zapalili tri kuće, koje smo uspjeli izgasiti a djecu i žene povući ka sredini sela. Od 12.04.1993. do 24.04.1993. registrirali smo preko 700 granata te 6 VBR projektila samo na bliži lokalitet gdje smo mogli voditi evidenciju, a naše selo neprekidno su napadali sa šest PAM-ova, 15 sijaća smrti, te ručnim bacačima, zoljama i osama u čemu su sudjelovale sljedeće jedinice: •

jedinica „Akrapi“ pod zapovjedništvom Mitke Pirkića

dijelovi jedinica 44-e motorizirane brigade iz Sarajeva

diverzantski vod iz Hrasnice

jedinica „Crni labudovi“ iz Sarajeva

jedinica „Cipeliči2 iz Sarajeva

bataljun „Ljubina“ pod zapovjedništvom Hote

pripadnici muslimanskih jedinica iz Ribića, Idbra, Čelebića i Seljana

Svako predvečerje pokušavani su pješački napadi i proboj njihovih jedinica, a čitavo vrijeme i čitavog dana snajperi i pješačko naoružanje je djelovalo na svaku kuću, na svaki prozor i svaka vrata, na sve što se kretalo. Pravo je čudo da nitko nije poginuo za to vrijeme. Treba, da bi vam discipliniranost naših branitelja bila jasnija, a nije i neće vam biti teško provjeriti, za sve to vrijeme i za svu tu ubitačnu vatru iz muslimanskih sela njihove žene i djeca pa i muškarci sadili su u baštama neposredno ispod naših rovova i u Ribićima i u Seljanima. Njihove djevojke i njihovi vojnici šetali su, a mi niti jednom nismo na njih pucali. Isključivo smo se branili i djelovali na njihove napade i njihove položaje i niti jedna granata sa naših položaja ili PAT-ov metak nije ispaljen na njihove kuće. I petnaestak dana smo se branili, a istina je da nismo dozvolili njihovim jedinicama da prođu za južnu Hercegovinu, pošto smo osiguravali i put, ali ni jedan put nismo uprljali obraz, čestitost jer osim vojnika, svako drugi je mogao prolaziti. Pošto nismo dobili nikakvu pomoć, mada je obećana za par sati, potrošili smo municiju, imali veliki broj ranjenika bez ikakve mogućnosti da ih izvučemo, bez veze sa svojom komandom, očekivali smo ili smrt, pošto nismo htjeli u proboj a da ostavimo svoju nejać ili da će stići UNPROFOR da razdvoji zaraćene strane, jer je imao mandat za takav potez ili da on sam preuzme naše civile. I pored obećanja, a i činjenice da smo mi malo hrvatsko selo, napadnuti i danima se branimo od dvadesetak puta jačeg neprijatelja i regularnih jedinica Armije, UNPROFOR nikako nije htio da se zamjeri jačem i mi smo vidjeli da je on uglavnom na strani jačega i pribjegli smo jedinom mogućem rješenju: proboj sa svojom djecom, ženama, starcima, bolesnicima i ranjenicima, na magistralni put, gdje smo zaustavili dvije kolone španjolskog bataljuna UNPROFORA-a, objasnili im svoje stanje i položaj, držeći protivnika na distanci. Zašto su se oni „smilovali“, da nas saslušaju ili je na njih djelovao ogroman broj bespomoćne djece, starih i iznemoglih, bolesnih i ranjenih ili su od samog početka imali namjeru da nas izruče na milost i nemilost, nije nam jasno. Ali uz konzultacije, izgleda čak do Madrida, i čekanja 3 - 4 sata dogovorili smo se da mi njima položimo oružje, a oni preuzmu brigu i naš transport prema Hercegovini ili Klisu. Međutim oko 10 sati njihovim transporterom i uz prisustvo njihovog komandanta dolazi upravo muslimanski zapovjednik „Akrapa“ i oni njemu i njegovim vojnicima predaju nas i naše civile.

277


Nije bitno da li je u uniformi ili civilu, djecu od 16 godina ili muškarce od 70 godina – sve, i uz sve moguće psovke i uvrede, naočigled na naših supruga, naših majki i naše djece. Nas 72, s rukama na glavi i u razvučenoj koloni, dok su naši dragi ostali plačući, i uz najružnije psovke i uvrede, pljuvanja i dobacivanja, stalna batinanja sprovedeni smo i gledali kuće u plamenu, a naši dojučerašnji susjedi su nas pratili uz najružnije uvrede. Usput smo morali odbacivati prsluke, novčanike i vrijedne predmete, a dim naših zapaljenih domova nagrizao nam je dušu. Toga 25.04.1993 u 12:00 sprovedeni smo pred školu u Čelebićima gdje smo dočekani od stotine lica punih mržnje. I ne samo da smo morali slušati psovke i pogrde tipa: „Gdje vam je Tuđman, gdje vam je Boban? Ustaše, majku vam ….“ „Sve vas treba klati i ubiti i nitko živ neće izaći! Pokažite nam sad vašu Herceg-Bosnu…“ Poslije nekoliko dana, kada samo mogao bar približno normalno razlučivai, vidio sam sliku užasa, preko 50 ljudi doslovno razbijenih. Najviše povrijeđeni bijahu: Božo – glava razbijena, rasječena gornja usna i vilica, polomljeni zubi Učitelj Vinko Kolar – polomljene vilice, otekline oko očiju i na čelu, povrijeđenih bubrega i plavilom u predjelu srca Marijan Zovko – pretučenog čitavog tijela Mirko Tomić – također polomljenih rebara Ivica Ćopa – slomljene ruke na nekoliko mjesta, te povrede u prijedjelu leđa i nogu Ja sam imao potres mozga uslijed težih povreda glave, a sav sam bio plav u predjelu grudnog koša te leđa i lijeve noge Luka Mijić – s teškim povredama liva i ruku Njega kao i mnoge druge bilo je teško prepoznati. Samo manji broj je prošao sa lakim ozljedama i pomagao nam je u tim teškim trenucima. Nakon nekoliko dana otpočelo je isljeđivanje. Tražilo se oružje – sakriveno i ostavljeno, podaci o organizatorima, ne obrane, nego napada na Armiju BiH – kakve li ironije; o poginulim i izvučenim bojovnicima, a to isljeđivanje je posebna priča, kao i ljudi koji su ga vršili. Jedan po jedan pripadnik je odvođen u susjednu prostoriju i fizički maltretiran. Svaki dan nanovo. Mada smo se dogovorili da damo iskaz o svakom skrivenom oružju, te točan popis, i mada su pojedinci pod stražom išli na prikupljanje i iskopavanje oružja, isljednike nije bilo moguće uvjeriti da smo se mi sa tako malo i sa takvim naoružanjem mogli tako dugo suprotstavljati njihovim najelitnijim jedinicama. Zbog toga je bila strašna i sama pomisao na približavanje vremena kada su naši mučitelji trebali ući u zgradu. Najozloglašeniji su bili Nuna i @ika, posebno ovaj prvi, na čijem licu nikada nitko nije vidio osmjeh i nitko nije kod njega ušao da nije bio doslovno prebijen ili on nikada nije ušao u prostoriju, a da nekoga nije fizički zlostavljao. Posebna meta bili su oni za koje se predpostavljalo da imaju negdje u kućama sakrivenih deviznih sredstava ili dragocjenosti. Na primjer Čepo Čilić, najstariji od trojice braće, morao je pod prisilom obećati da će mu od skrivenog novca dati 1000 DM, da bi ga ovaj prestao zlostavljati. To je samo jedan od mnogih primjera. Moram dati i kratak opis prostorije u kojoj smo bili smješteni. Naime, to je bio školski kabinet od 30 kvadratnih metara u kojem je bilo smješteno nas 72. bili smo na katu, a da bi smo upotrijebili toalet trebalo je silaziti do prizemlja. Posebna priča je bila savladati taj prostor gdje je bila smještena njihova ambulanta, komanda bataljuna i vojničke spavaonice. Uvijek je tu netko čekao na naš prolazak, da bi se iživljavao na nama i nije čudo da su mnogi tu nanovo maltretirani. Pravi spas za nas je došao kad je naše čuvanje preuzela korpusna policija koja je ipak donekle korektno obavljala svoju dužnost, mada su i tada mnogi na prolazu do toaleta bili teško pretučeni.

2 78


LOGOR OŠ MAKSIM KUJUNĐIĆ ČELEBIĆI U ovom vremenu od mjesec dana mnogi su ulazili u prostoriju da zadovolje svoju strast zlostavljanja nad nama. Ulazilo se uglavnom pod oružjem, pod punom ratnom spremom. Najgori bijahu za čitavo ovo vrijeme: Subašić ( Brut ), Avlo Lapo sa sinovima, Omerović ( zamjenik komandanta bataljuna Ljubina ), Cero Nazif iz Ribića, te Cero Meho iz Čelebića, koji istina nije sudjelovao u fizičkom zlostavljanju, ali kao komandir policije ne samo da nas nije pokušavao zaštiti nego je i drugima davao za povod naše zlostavljanje. Poseban tretman ovih dvadesetak dana i kod ispitivanja imali su zapovjednik voda Darko Matković, te Berislav Mijić, zapovjednik minobacačkog odjeljenja. Svaki dan su ispitivani i tučeni, uglavnom po glavi, i mislim da nisu slagali ni jednu riječ jer se nije imalo šta sakriti. Već nakon 15-ak dana nitko ih nije mogao prepoznati. Otok glave je bio takav da je ona bila ogromna i nije mi bilo jasno da je netko mogao podnjeti takvo fizičko zlostavljanje. Treba navesti šta su sve koristili Nuna i @ika pri ispitivanju. Npr., svatko je morao dati pismenu izjavu, pri ispitivanju su koristili neuračunljivog mladića, također zatvorenika Brunu Zovku, koji je nakon ispitivanja natjeran da u izjavi napiše da se u toku borbe „Darko Matković“ isticao posebnom hrabrošću. Naravno, nakon 15-ak dana neprekidne tuče teško je bilo prepoznati ovog čestitog mladića, studenta elektrotehnike, ali moram na plastičan način opisati zadnji dan ovoga zlostavljanja. Mislim da je bio 19. ili 20.05.1993. Oko 13:00 sati u prostoriju je ušao visok mladić, ime mu nisam doznao, sa snajperskom puškom. Bio je ranjen u vrat i u nogu. Bio je pripadnik „Crnih labudova“. I pošto je kao obavezno prozvao zapovjednika da ustane, zatražio je da se javio onaj koji je pri

279


jednom od napada psovao balijsku mater njemu i njegovoj jedinici. Kako se, naravno, nitko nije usudio javiti, zaprijetio je da će doći za 15 min. i svakih 5 min. strijeljati po jednog čovjeka ako se nitko ne javi, a ako se javi, ili jave, on je obećao da će ga samo 15 minuta prebijati. Bio je uvjerljiv. Kada je izašao mi smo se dogovorili da se petorica koji su najmanje ozlijeđeni jave da dobiju batine, d bi ostali preživjeli ovaj užas. Kada je ponovno ušao s njim bijahu još dvojica. I sam pogleda na njih, njihovo oružje,na pune redenike oko njih, unosio je užasan strah. Naravno samo bi se lud čovjek gledajući njih prijavio, i naravno, ova petorica se nesmjedoše javiti. Poslije ponovnih prijetnji i ispitivanja, kako se nitko nije javio i kako ovi htjedoše ostvariti svoju prijetnju strijeljanjem Darko Matković ustade i javi se: „Ako netko treba dobiti batine, ja se javljam. Ja sam psovao“. Plakali smo gledajući ga, onako velike, krvlju podlivene glave, ali punog ponosa i prkosa. Kada smo pomislili da će doći do najgoreg, ovaj ranjeni sandžaklija ga samo pogleda i reče: „Nisi ti taj, to sasvim dobro znam i neću te pretući“. I uz jednu moralno prodiku ode zajedno sa svojim pratiocima. Sutradan oko 10:00 sati Darko, Bero, Mario i Luka naočigled nas bijahu tučeni. Najviše Darko i Bero. Dok su Darka ponovno zlostavljali, njegov otac Ivan je pored vrata ščućuren promatrao scenu ponovljenu, mislim, po dvadeseti put, postao je u licu potpuno crn. Ne znam bijaše li mi teže gledati njega, svoga rođenog brata i njegove muke ili svoga bratića. Mislim da mi je bilo teže gledati brata. Nekoliko puta sam gubio svijest, ali u tim trenutcima mom bratu je pozlilo i nakon nekoliko sati teških bolova bi prebačen u bolnicu pod dijagnozom da mu je pukao čir. Darko, Bero i Maksim Kujundžić su od nas izdvojeni i prebačeni u Jablanicu, ami smo pomislili da ih nikada više nećemo vidjeti. Bili smo jako tužni. Taj da se zbio još jedan tužan događaj koji se protivi svim pravilima ponašanja prema zarobljenicima. Svakog dana određen broj osoba izdvajan je za određene poslove, posebno je teško padalo kada bi smo bivali odvojeni na kopanje rovova na prve crte borbene linije u Orahovici. Nije nas brinulo toliko što su tu bila ratna zbivanja koliko zlostavljanja nas zarobljenika. Taj dan je određeno 15-ak mladića i pošto je među njima bio i moj mlađi sin shvatljivo je bilo kako mi je. Stalno smo se pogledavali kao da smo znali da će se nešto tužno dogoditi, i predvečer tužna povorka se vrati, naravno mnogi isprebijani, a bez Slavena Kolara, možda najljepšeg mladića među svima, koji nas je hrabrio u najtežim trenucima, državljana RH. Bio je došao po suprugu i dijete, i rat ga je upravo tog dana spriječio da svoju obitelj odvede u Zagreb, a bio je civil. Tužno je bilo gledati njegovog prebijenog oca koji ležaše skrhan novim bolom za svojim sinom. Prema izjavama očevidaca, stražari su poslije Slavenove pogiblje koga je snajper tko zna odakle ubio, isprebijali šestoricu zarobljenika, a nitko ih nije zaštitio. Jedan primjer zlostavljanja moram navesti. Dok su jedni tukli tri zatvorenika, dvojica, vjerojatno pijanih vojnika, postavili su licem uza zid dvojicu zarobljenika i pošto je jedan vojnik usmjerio pušku u pravcu njih, prisutne upitao: „Koga da ubijem?“, a drugi uz smijeh odgovorili: „Svejedno kojega. Ustaša je i jedan i drugi. Jebi mu majku“. Pošto se puška klatila u pijanim rukama svima je zastao dah. Ispaljen je kratak rafal i samo je Bog učinio da su meci pogodili između njihovih sastavljenih glava, a oni su ostali neozljeđeni. Naravno opći smijeh i čestitanje vrsnom strijelcu. Pošto nam je omogućeno da pokojnog Slavena opremimo i sahranimo, i to na Radešinama, po želji njegovog oca i majke, tada doznadosmo da tamo više nema nikoga, niti jednog čovjeka, a doznadosmo da je već 10 dana gore, u stanju raspadanja, poslije predaje ubijen Čepo Pandža, civil – otpravnik vlakova, Željko Azinović, vojnik HVO-a, iza kojeg ostade dvoje male djece i žena, od toga jedno dijete teško bolesno, Branko Rajić, star 56 godina – radnik TADIV-a, Luka Matković, umirovljenik 62 godine. Ubijeni kukavički , a ubio ih je stariji sin Avde Lape, a njegov mlađi sin ubio je Marka Marića. Sutradan 26.05.1993. došla je druga grupa istim putem i po istom scenariju bi raspoređena i pronese se glas da smo dovedeni ovdje i da će se za par dana izvršiti razmjena. Tako nam postaje toplije oko srca i niti glad nismo osjećali , a upravo je ona činila najveći zločin protiv čovjeka. A kakav je to zloćin procijenite sami. Najčešće smo imali nazovi dva obroka, jedan oko podne i jedan pred večer. Oba puta, na četiri

2 80


osobe malo prokuhane vode s rižom, često već uzljučene, nikad posoljene i bez kapi ulja, a to 4-5 žlica po osobi. Ponekad samo jedan obrok. Kruh je posebna priča. Jedanput na dan, obično uvečer, dijeljen na 6 do 11 osoba za čitav dan, a događalo se da po dva, pa čak i četiri dana uopće nema kruha. Padali smo od gladi, jer upravo kada smo mi došli otpočeo je već poznati scenarij zabrane dostave hrane od obitelji. Iznurivanje na ovaj način trajalo je 45 dana i mnogi su od nas bili toliko iznureni da nisu mogli biti prepoznati. Prava je sreća bila ako je netko mogao da nam sa rada kriomice donese sendviče obično sakrivajući ga za pas ili u čarapu. Oni koji su išli na rad: kopanje rovova, odnošenje hrane na položaje, odvoženje smeća i drugo, i pored izloženosti maltretiranju, pa i fizičkom zlostavljanju, bili su sretni da se nahrane, jer nema niti jedne hrvatske duše koja nije živjela i radila samo za to da obvezatno, svaki dan, njima dostavi hrane. A prava umjetnost je bila kako su se te hrabre i plemenite žene znale snalaziti da se uvijek kao slučajno nađu na putovima kuda su u koloni prolazili zarobljenici. I svi su dobivali hranu. Najlakše je bilo ako bih ih vodio čestit stražar. Sklone se za ćošak kuće ili u kanal i odjednom se tu nađe toliko hrane daje ne mogu pojesti ili kao slučaj, kad prolaze otvore se sama od sebe vrata garaže a ona puna svih mogućih jela, ili prolaze na kamionu zarobljenici a ono sa svakoga balkona, s prozora, iz ulaza u kamion se baca svega i svačega. Dirljivi su mnogi primjeri, jer su svi donosili sve najbolje što su imali, ali jedan je poseban. Petnaestak naših zarobljenika radilo na popravci gradske pekare i svaki dan svatko je donosio i bio im svaki dan kao Božić, a oni su se za jedan tjedan toliko izmijenili i popravili da ih je bilo lijepo pogledati. A glad je, znali smo i u svakoj našoj obitelji u gradu. Jednog dana dođe im jedna stara gospođa sa vrećicom u drhtavoj staroj ruci i pružajući jednom od njih kaže: Evo ti sine. Izvini što nisam imalo što bolje donijeti, ali jedino mi je to preostalo. U vrećici su bili kuhani krumpiri i komad kruha. Naravno mnogi su zaplakali od tuge i od ponosa, a mi kad čusmo za to isto se osjetismo, a ja pomislih: „Narod koji ima takve majke, toliku čestitost, toliku snagu za samoodricanje u korist onoga koji pati, nikako ne može propasti. Moram navesti još jedan primjer, koji je za nas i da druge Hrvate koji ostadoše u gradu toliko mnogo značio i koji nas je održavao u životu. Naši fratri i naše časne sestre, iako sami opljačkani, poniženi, zlostavljani, iako i sami u kućnom pritvoru, bez mogućnosti da normalno komuniciraju sa svojim svijetom, našli su mogućnost i snagu da svakoga dana nađu utješnu riječ, da mnoge gladne nahrane, mnoge od nas odjenu, a to su činili svakoga dana kad smo se vraćali pored crkve s posla. Uvijek se tu našao netko od njih da nam pomogne i da nas utješi. I mi dobismo novu snagu, novu vjeru i novo pouzdanje. Mnogu su dobili teške batine pokušavajući pronijeti komad, ili malo soli, ili malo šećere ili glavicu luka. Jedan od njih bio je i moj stariji sin Mario koji je pokušao da meni pronese komadić kruha i zato dobio udarac puškom po glavi, ali j pun prkosa rekao: „Ja ću svaki put kad mognem i po cijenu batina ponijeti komad kruha za svoga bolesnog oca“. Zbog toga mi je bilo teško, ali sam se i ponosio. Znao sam koliko je teško i njima, jer mene toliko vole, a moraju preda mnom skrivati svoje emocije. Možda bi i zaplakali, a niti jednom ne vidjeh njihove suze, možda bi opsovali, ta svi psujemo, a to skrivaše od mene. Ta zaboga, niti jednom od njih ne vidjeh izraz teške krize kroz koju smo prolazili. I vidio sam koliko im ja ovako bolestan smetam da budu kao i drugi ljudi. Noću sam plakao, tiho i tuženo, da me sin ne čuje, a spavali smo pokriveni istim pokrivačem. Tih dana nismo bar imali kolektivno prebijanje kao u Čelebićima, dok su ipak pojedinci prebijani svake noći i uz pijanke stražara prozivani u kasne noćne sate. Tako je nakon 4-5 noći i mučenja podlegao Srbin Bogdan Živak, pripadnik HVO-a. Dvojicu Vrčana nakon nekoliko noći zlostavljanja tužno je bilo pogledati, a posebna priča su dvojica mladih iz okoline Prozora. Na nesreću su priznali da su kod Prozora zarobili nekoliko muslimana. Oni su desetak noći mučeni, a kako su se ti mladi ljudi uspjeli održati nije mi jasno. Sredinom sedmog mjeseca dovedeno je 10 Bosanaca iz Dusine, zarobljenih kod Fojnice. Dugo ih nismo uspjeli vidjeti, a skrivani su i od CK koji nas je tada posjetio. Jednostavno ih tada nije

281


bilo, da bi se drugog dana njih pet pojavilo u dvorani u stanju u kakvom smo i mi bili, dok petoricu nikad nismo uspjeli vidjeti, ali smo u jednoj od svlačionica svake noći čuli krike i jauke. Rečeno nam je da su ta petorica priznali silovanje i ubojstvo jedne Muslimanke. Prije nego što smo razmijenjeni rečeno nam je diskretno da oni imaju dokaze da je to montirana laž, koja je i takva i nekom i u neku svrhu potrebna. Traženo je da im se što prije pruži zaštita i pomogne pošto dugo neće moći izdržati. U ovim tučama, zlostavljanima i maltretiranjima posebno mjesto zauzimaju Macić i dvojica Čiba kao i upravnik Žilić. Posebno Macić zvani Maca, na čijem licu nikada nitko nije vidio osmijeh, nikada nije ušao u dvoranu a da svakoga ne zazebe oko srca. Upravo kad smo bili najiscrpljeniji i često padali u nesvijest, traženi su dobrovoljci za davanje krvi. Pošto se nitko nije htio javiti, to je Macić prošao ispred postrojenih redova i pokazujući na pojedince prstom, odabrao 20 "dobrovoljnih“ davalaca. To je bio četvrti slučaj zloupotrebe davanja krvi. Istina poslije velikih kritika, a po svoj prilici i protesta liječnika iz Doma zdravlja, na ovaj se način više nije vršila privola ali slijedeći slučaj je također za osudu. Traženi su dragovoljci b grupe s pozitivnim faktorom i poslije dužeg vremena nitko se nije javio, rečeno je da će dobrovoljci dva puta tjedno primati hranu od kuće. Dosta ih se javilo. Glad je činila čudo. Tih dana glad je poprimila kritičnu točku jer 4 dana kruh nije dijeljen, a mnogi su kriomice, iz umivaonika gdje se pralo posuđe stražara tražili otpatke i odbačene mrvice. U ovom vremenu posebno poglavlje čine naše supruge, majke, sestre i kćeri. Ja moram biti pomalo i subjektivan, ali zbog ponosa upravo na naše, mada i sve druge, zavređuju ne manju zahvalnost. One su svake srijede i nedjelje, najčešće kradom, iz Čelebića prelazile preko željezničkog mosta, te preko brda, četiri sata prije zore kretale na neizvjesno putovanje prema dvorani u Konjicu, s vrećicom u ruci, torbom ili ruksakom na leđima. Naše divne sestre iz Pokojišta čiji su supruzi i djeca također bili s nama i prvi nas nahranili, davale su nam sve što su imale, a imale su svega – našim ženama, a one su spravljale, one nama tako drage poslastice, dok su same bile gladne. I preko brda kroz metke, uvijek nanovo polazile da nam donesu zalogaj koji život zaći. Eh, da im mogosmo reći da niša ne donose nego samo kruha, onog ogromnog, dobro pečenog, da može dugo stajati, a namazanog mašću da se ne ukrade, ali najviše su se vračale tužne, rasplakane, s torbom u kojoj se nađe 5 – 6 kg brašna, a hrana predviđena nama, uz sate i sate čekanja najčešće podijeljena zarobljenicima koji su se u koloni vračali sa rada, i koji su imali sreće da je prime. I tako ponovno i uporno. Svake srijede i nedjelje, i opet uzalud. Ali one se nisu uplašile ni psovki, ni granata, ni metaka, nego su otpočele obilaziti komande, komisije, ratno predsjedništvo. Za izvjesno vrijeme njihova upornost je nagrađena i nakon 40 dana čekanja te 15 dana čekanja na pismenu naredbu dozvoljena je jedanput tjedno dostava hrane. Ali tada dolazi do izražaja sva moguća krađa i šverc, tako da se vlastiti sendvič mogao kupiti za 4 cigarete ako je tko imao para da dođe do cigareta. I opet dolazi do zabrane dostave hrane, nakon mjesec dana, ponovno totalno iscrpljivanje, a naše supruge, majke i sestre, opet ustrajno i ponosno, svake srijede, svake nedjelje, preko brda, kroz straže i metke, po 30 km prelazile kozjim stazama, ali noseći sve tanje i manje vrećice ,a mi sretni, ako samo krajičkom oka, iz toaleta, ugledamo drago uplakano lice. Čekaju uporno, tužno, da bi se poneki stražar smilovao i kriomice ubacio vrećicu sa hranom, a ona sva sretna, i uz novo samopouzdanje, gladna se vraća s ponovno isprošenih 5 – 6 kg brašna ili malo šecera. Razmijenjen sam 13.08.1993. nakon nepuna 4 mjeseca i najdraži trenutak mije bio kada sam na crti razdvajanja ugledao toliko svojih dragih lica, radostan što svako dijete ne trči pored mene da u mene upre prst pun mržnje, vještački stvorene uz uzvik: „Ustaša, ustaša!“; radostan i zbog toga što sad vidim da kada smo mi krenuli čitava dvorana je ustala i bez ikakve ljubomore aplauzom i suznim očima nas ispratila; radostan što sam svojima očima vidio da nema niti jednog Hrvata a i Srbina bilo kojeg uzrasta da nije izašao na ulicu pred ulaz, obučen u svečano ruho, da nas nije uzdignutim rukama pozdravljao. Tužan, jer ne uspjeh da se pozdravim i oprostim sa svojom

2 82


plemenitom suprugom, koja je na kapiji ostala plačući i tužno mašući, možda s najmanjom vrećicom koju je ikada donijela. A 26 puta je prošla svoju tužnu kalvariju. I ne samo ona. U Tomislavgradu, prosinac 1993./veljača 1994. Iskaz dao: Pavo Matković

PARSOVIĆI - LOGOR O.Š. RAMSKI PARTIZANSKI ODRED

283


ISKAZ

ZVONKO DRAGIĆ

Z

ovem se Zvonko Dragić, rođen 20.srpnja 1956.god. u Breška, Stara Pazopva, od oca Ante i majke Mare, rođene Livaja. Stalno mjesto prebivališta je Bijela, općina Konjic, zanimanje trgovac, radio u Robnoj kući Konjic ,bračno stanje oženjen, imam dvoje djece Irenu i Marinu. Kao svjedok agresije osoba islamske vjeroispovijesti, reći ću nekoliko činjenica za koje sam bio svjedok od napada,, istih tih osoba na Vrce, pa do zarobljavanja i izlaska iz zatvora iz Jablanice 01.ožujka 1994.god. Osobe islamske vjeroispovijesti napale su selo Vrce na Bajram 24.03.1993.godine sa'svih strana i napad je trajao dva dana, tada su trenutno prestali da bi nas ponovo napali 14. travnja 1994.god. od kada se nalazimo u potpunom okruženju opkoljeni sa svih strana od strane njih. MZ: Rekli ste 94.god? DZ: 93 godine. Napadali su nas iz pravca Višiča, Memidžana, Nevizdraka, Hondića s Trgovnica. Napadali su nas svim i svačim, granatama, metcima. Kako su nas tjerali iz jednog dijela sela tako su to te kuće pljačkali i palili. Kako su dolazili do staraca ili nekoga drugoga, tako su ih ubijali ili masakrirali ili klali. Tako su 22.travnja 93. god. u zaseoku Barakovići Vrce maskrirali, zaklali ili ubili Ivana Stanića, Anicu i Stoju Kožul. U drugom djelu sela prama Nevizracima u Ristićima ubili su: Katu Kaleb i bračni par Srbe, Đoku i Petru Ristić. Te zločine ja nisam bio da sam ih vidio, ali pretpostavljam da su tu uradili domaći, naravno uz pomoć ovih sa strane koji su došli, da im pomognu u tom zlodjelu. I ta borba trajala je , kako sam rekao, od 23. do 26. svibnja 1993.god. kada smo bili prisiljeni da se predamo, što smo i učinili. Predali smo se Hasi Hakaloviću, zapovjedniku okolnih postrojbi Klisa, Neretvica. Tu taj dan smo izašli iz sela u pravcu Gornjih Višnjevica, gdje su odvojili vojsku i civile. Nas su zatvorili u kuću sestara Turić, gdje smo bili 20 dana. Gdje su nas ubjeđivali da pređemo u islamsku vojsku, što mi naravno, nismo htjeli da učinimo. I pošto to njihovo ubjeđivanje nije uspjelo, odvojili su nas pet i poslali u Parsoviće u zatvor, a ostale su poslali u Konjic. Među tih pet bio sam ja, Ilija Kaleb, Zoran Milas, Anto Livaja i Goran Livaja. To je bilo 18.,lipnja 93.godine. Došli smo u Parsoviče u školsku zgradu u podrum, koji je smrdio kanalizacijom, ljudskom mokraćom i izmetom i bio je pun miševa. Spavali smo na daskama, školskim tablama, bilo nas je u početku pet, kasnije su nam se pridružili i ovi drugi koji su bila na radu u Solakovoj kuli. Tu u tom podrumu bili smo bez izlaska vani 60 dana, kada su nas prebacili iz razloga što im je trebala početi škola, u zatvor u Buturović Polje. Tu su nas smjestili u podrum, meni se čini Poljoprivredne apoteke, gdje smo još zatekli sedmoricu zatvorenika. Tu smo bili jedno sedam dana, taj podrum nije imao skoro ni svjetla, ništa. Čuo se mokraćom i ostalim, što su tu bili prije neki zatvorenici. Onda su nas prebacili u podrum kuće Jake Tomića. Tu smo bili mjesec dana, do atentata, 14.3.93.god., bilo nas je tada ukupno 24 u tom zatvoru. Atentat na nas, 14.09. 93. god. izvršio je Zijo Padalović, zbog toga što je taj dan bio pokolj hrvatskih civila u Uzdolu i tada mu je poginuo slobodno se može reći zločinac, Fadalović Seid, on je bio vođa nekih specijalnih njihovih postrojbi. I svoj bijes on je tada nastojao da iskali na nama zatvorenicima. Došao je pod prozor to jutro u nas ispalio rafal i pogodio je Matu Drlju i Zdravka Šagolja koji su bili ranjeni i Ivicu Konića koji je lakše ranjen. Oni su bili tu bez pomoći, mi smo im pružili tu neku privremenu pomoć, jedno pola sata dok su došli ovi njihovi predstavnici. Onda su njih dvojicu odveli, rekli su trako u Jablanicu, kasnije u Zenicu. Matu Drlju su ubili, a Zdravko Šagolj je razmijenjen. Isto to veće mi smo prebačeni u Jablanicu, nas 22. MZ: Oprostite!, recite dok ste bili u Buturović Polju ko su bili , ako znate podatke o zatvorskom osoblju ? ZD: Bila su dva upravnika, mislim na nam.a nisu neke loše osobine ispoljavali ti upravnici, a nisu ni ovi drugi .Jedino je bio problem što je taj mali pušten da napravi to, jer on nije mogao prići da mu nije neko možda dozvolio ili, ne znam šta je bilo, da priđe do nas.

2 84


14-og uveće prebace nas u Jablanicu, autobusom, došli smo pred Muzej. Tu su nas dočekali njihovi vojnici i civili koji su nas psovali, pogrdno izražavali se, i udarali kako su kojeg stigli, prilikom provođenja do te zatvorske prostorije. Ta zatvorska prostorija bila je bez prozora, dnevnog svjetla, samo sa sijalicom i tu su nas posjećivali svako nekoliko minuta od njihovih neko da bi nam , koji su dolazili da me tuku. Slijedeće jutro odveli su naših 15 zatvorenika na rad navodno da neke nose, prema Glogovu dole. Drugi dan su ti zatvorenici došli oni su bili prebijeni, nisu se mogli prepoznati, njih 15. A 20.rujna iz tog zatvora odveli su slijedećih deset Zukinovci u Donju Jablanicu, među njima je bio Ilija Kaleb i Zoran Milas. Iliju su tada teško ranili, a Bubu su ubili, što su pokušali da opravdaju njegovim samoubistvom, što nije bilo moguće, u prostoriji u kojoj su mu oni to ubistvo namjestili, a nije bilo samoubistvo, nego je to bilo ubistvo u zemunici 1,20m kažu ovi koji su bili dole. Osim nas zatvorenika, koji smo bili u podrumu Muzeja, bilo je isto i civila koje su uhvatili u Doljanima 28.srpnja 93.godine. Gore su bili žene i djeca, oni su bili u blažem obliku zatvora nego što smo mi bili. Što se tiče našeg smještaja tu, bio je loš, nije bilo u početku ni deka, ni ništa, tako na golom podu, bez svjetla. Hrana je bila jednom dnevno, šnita kruha i neka voda prokuhana nešto u njoj, ne znam šta bi to bilo i tako je to bilo sve izlaska iz zatvora 01.03.94.godine. Upravnik je bio u početku kad smo mi došli „Dedo“, a kasnije ga zamijenio neki, kako se zove onaj crni, neki iz Gacka, ne znam mu ja. Upravnik je bio kad smo mi došli Dedo, koji je rekao kad smo mi došli ništa vam ne smije faliti, a za glavu nisam siguran. Drugo ih jutro odveo dole što sam rekao maloprije, da su ih bili i to. Njega je kasnije zamijenio Šaćir, a u međuvremenu je uvijek neko dolazio od ovih njihovih vojnika da zatvorenike bije. I bili su neke ljude, koga su stigli i kako kada. Uglavnom malo je ko prošao da ga nisu bili. A što se tiče rada, išli su na rad svi i ja sam nekoliko puta išao. Čak su u pola 3 noću, se moralo ići, a dolazilo se kasno negdje oko 8 sati sa rada. Išlo se na Pisir gore nositi, pješke jedno 8 sati gore, toliko isto dolje .Nosila se voda i hrana gore na njihove rovove. Bilo je slučajeva povređivanja kao i slučajeva pogibije. Poginuo je tako Zdravko Nižić na Pisiru, teško su ranjeni Jozić Ivan zv. Major, Vatroslav iz Sarajeva, jedan je ranjen, koga su oni uhvatili iz autobusa i zatovrili u Muzej 93. aprila mjeseca. MZ: Da li su vas posjećivali predstavnici misije MCK? ZD: E ovako, što se tiče te posjete zatvora, 26.svibnja 93. pa sve do listopada, 7, niko nas nije posjetio. Jest u Polju dolazili su iz UMPROFOR-a, ali nas niko nije nigdje upisao, tek smo evidentirani kod MCK 07.10.93.god. tako da je pokojni Buba ubijen, a da nije bio evidentiran čitavo to vrijeme. Bili simo u zatvoru Muzej Jablanica sve do 01.03.94.god. gdje je bila razmjena i tada smo izašli na slobodu. To bi bilo otprilike ovo što mi je sad palo na um ovako bitno, interesantno i zanimljivo. LOGOR KUĆA JAKE TOMIĆA U BUTUROVIĆ POLJU

285


ISKAZ

DRAGUTIN PERIĆ

2 86


287


2 88


289


2 90


DONJA JABLANICA LOGOR ROGIĆA KUĆE

291


BEZ ALIJE I HARISA NIŠTA!

O

vdje želim kao bivši logoraš iznijeti dva događaja iz mog sjećanja koji svjedoče tko je bio nadležan nad nama svima, odnosno tko je osnovao i nadzirao logore „pod nazorom legalnih organa vlasti“.

Prvi događaj Sredinom studenog 1993 godine skupinu od desetak hrvatskih zarobljenika Zukini vojnici iz Donje Jablanice sprovode u Jablanicu, u centralni koncentracijski logor –„Muzej bitke za ranjenike“ u Jablanici. U logoru Muzej u Jablanici prima nas tadašnji upravnik logora Ismet Dedajić-Dedo,upisuje u svoju evidenciju, te uz prisustvo snimatelja lokalne CTV Miralem Muratović-Crni osigurava slikanje iz blizine-zumiranje. Smješteni smo u podrumsku prostoriju muzeja, u kojoj su boravili hrvatski zarobljenici, njih 22,koji su skupili hrabrosti i iskoristili prigodu,krajem listopada 1993.godine, svladali muslimanske stražare i pobjegli na slobodni teritorij HR HB-prostor Doljana, općina Jablanica. Već za dan-dva u podrum logora Muzej stižu delegati MCK,sa prevoditeljem Suadom, žele saznati kako nam je bilo u Katoličkoj crkvi u D.Drežnici i Zukinoj bazi u D.Jablanici, gdje smo sakrivani usprkos nastojanjima MCK da nas pronađu, popišu i registriraju. Kako bi nas uvjerili da su bili ozbiljno zabrinuti za našu sudbinu, prevoditelj Suad kaže: „Pošto nam Zuka i Nihad nisu dopustili da uđemo u bazu i nakon više pokušaja, zvali smo, Sarajevo da oni interveniraju.“ U ime nas zarobljenika koji smo bili kod Zuke iznio sam sve strahote tortura i zlostavljanja koje smo prošli, osim jedne. Nisam rekao da su nam Zukini vojnici uz prijetnju smrću iznuđivali novac. Pošto je to bila smrtna prijetnja, to nisam rekao, i bio sam u pravu. Naš dolazak u logor Muzej bio je nada da će biti razmjena zarobljenika kako smo čuli. Od razmijene niša nije bilo, ni naredna četiri mjeseca. U međuvremenu Zukini vojnici više puta su dolazili u logor Muzej, pa i oni koji su iznuđivali novac uz prijetnju smrću. Tako sam potvrdio ispravnost svoje odluke da delegatima MCK ne ispričam sve. Ovo je bitno istaknuti jer je pri prvom susretu nas zarobljenika i delegata MCK bio nazočan i upravnik logora, Ismet Dedajić-Dedo, a razmijene zarobljenika nije bilo još četiri mjeseca. Možda je prigoda da se kratko zadržim na upravniku logora. To je onaj za koga aktualni glavni tužitelj Tužiteljstva BiH, gosp. Goran Salihović tvrdi da nema osnova za kazneni progon, jer isti, po njemu nije obnašao nikakvu dužnost u 1993. godini ali je u 1992 godini bio zapovjednik „ sabirnog centra „ Muzej u Jablanici. Ja sam iz Jablanice, tu sam živio 35 godina, tu sam bio sa vrijeme rata, tu sam bio u logoru Muzej, zadnja četiri mjeseca. Pouzdano znam da je 1992 godine Muzej u Jablanici bio Muzej odnosno još preciznije Muzej je svoju funkciju vršio do sredine travnja 1993 godine. Ovo što radi gospodin Salihović sa pozicije glavnog tužitelja Tužiteljsta BiH, po meni, zove se javno laganje za državu i grubo vrijeđanje hrvatskih logoraša.

2 92


Drugi događaj Pred Božić 93-e godine u našu podrumsku prostoriju, bilo ih je ukupno sedam za hrvatske branitelje, pripadnike HVO-a, ulazi ŠEMSUDIN HALEBIĆ, predsjednik lokalne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika. Naravno da sam ga poznavao, kao i neke stražare koji su ulazili u našu ćeliju. Bio sam ogorčen zbog situacije u koju sam nepravedno doveden. Uvjeti boravka u logoru Muzej u Jablanici bili su u dosta elementa jako slični uvjetima u nacističkim logorima iz Drugog svjetskog rata. Zbog toga nisam pokazivao nikakve znakove da poznajem tog Šemsudina, kao ni oni zarobljenici iz Jajca i Konjica, koji ga zaista nisu poznavali. Ipak, Miroslav-Miro, zarobljenik iz Jablanice nije bio raspoloženja kao ja. On dosta slobodno kaže: „ Šemso pušćaj nas odavde pokrepat ćemo „. Šemso na to odgovara: „ Bez Alije i Harisa nitko vas odavde ne može pustiti „. Morali smo čekati 1 ožujak 1994. godine kad je uz posredovanje MCK raspušten jedan od najvećih koncentracijskih logora „ legalnih organa vlasti „. Delegati MCK sačinili su popis civilnih osoba koje su bile u zatočeništvu, njih više stotina. Na kraju toga popisa stajala je napomena-klauzula: „OPŠTINSKA KOMISIJA ZA RAZMIJENU RATNIH ZAROBLJENIKA, suglasna da se zarobljenici po prednjem popisu mogu osloboditi-razmijeniti“. U potpisu stoji- ŠEMSUDIN HALEBIĆ, predsjednik Komisije. Zanimljivo je istaknuti da se na tom popisu od više stotina civila iz Doljana, Grabovice, Konjica, Jablanice nalazi i dijete rođeno u logoru Muzej 1993. godine, kao i žena dovedena iz Doljana, rođena 1906. godine. Uz ovaj spisak bio je i popis ratnih vojnih zarobljenika pripadnika HVO-a, nas oko šezdeset, naravno bez onih 22 koju su uspjeli pobjeći krajem listopada 1993. godine. I poslije ove kalvarije koju smo prošli, poslije ovog zla koje nam je naneseno, izabranim i imenovanim čelnicima predstavničke, izvršne i sudbene vlasti, nikakav moralni problem nije bio da već preko dvadeset godina negiraju da je to bio logor. Neki od njih dali su veliki doprinos u negiranju, postojanju logora ARBiH i sakrivanju istine, pa zaslužuju da budu spomenuti. Od članova Predsjedništva BiH treba spomenuti gosp. Harisa Silajđića, koji na pogrebu A. Izetbegovića kaže: „ Čitav svijet zna da ARBiH nije imala logora“. Sada već pokojni Sulejman Tihić višekratno izjavljuje: „ Ponosni smo što ARBiH nije imala logora za Hrvate i nije rušila katoličke bogomolje“. I da bi se održao kontinuitet laganja i negiranja istine, aktualni predsjedatelj Predsjedništva BiH, gosp. Bakir Izetbegović na nedavno održanom svečanom obilježavanju 100-e obljetnice službenog priznavanja religije islama u Republici Hrvatskoj, kaže: „ Armija Republike Bosne i Hercegovine nije rušila katoličke crkve „. Ova tri primjera potvrđuju kako se državnički laže, odnosno kako državnici javno lažu. Ima jedna druga kategorija bitnih državnih čimbenika koji javno lažu „ u interesu države „. Takvih je mnogo i spomenuti ću samo one ćiji se javni istup, odnosno ispad odnosi na na logor Muzej u Jablanici. Dr. Safet Ćibo, Izetbegovićev namjesnik za općine Jablanica i Konjic, zarobljavanje preko 200 civila iz Doljana 28. srpnja 1993. godine i odvođenje u logor Muzej, naziva humanitarnim-humanim činom. Goran Salihović, aktualni glavni tužitelj Tužiteljstva BiH, u pismenom odgovoru, u prepisci, Hrvatskoj udruzi logoraša piše da je logor Muzej u Jablanici bio sabirni centar. Federalni ministar branitelja u prošlom mandatu za logor Muzej u Jablanici kaže da je to bio zatvor za osobe koje su ozbiljnije kršile zakon, bez obzira na nacionalnost.

293


Nakon ovih primjera državničkog laganja i „ laganja u interesu države „ , želim, bar za sada, završiti sa logorom Muzej u Jablanici. Koliko je Jablanica bila bitna tadašnjem ratnom vojno-političkom vrhu za pripremu i provođenje akcije ARBiH „ Neretva 93 „, zorno svjedoči činjenica o pažnji koju je tadašnji predsjedatelj Predsjedništva posvećivao ključnim osobama za provođenje te akcije. Izetbegovićev namjesnik za Jablanicu gosp. Safet Ćibo, komandant Specijanog odreda za posebne namijene pri štabu vrhovne odbrane ARBiH, Zulfikar Ališpgo-Zuka i njegov zamjenik Nihad Bojadžić, redovito idu u Sarajevo informirati predsjednika kako ide osvajanje Neretve.

Može i još konkretnije! U jesen 1993. godine kada je logor Muzej u Jablanici prepun hrvatskih zarobljenika, civila i branitelja, Izetbegović od Zuke traži da učini sve da se oslobodi izvjesni Mahutćehajić i Zuka mu odgovara da bi to jedino bilo moguće ako bi zauzvrat iz Muzeja bili pušteni hrvatski civili iz Doljana. Međutim, s tim se ne slažu zapovjednik brigade ARBiH i policije u Jablanice – ENES KOVAČEVIĆ i EMIN ZEBIĆ. I ništa od toga Hrvati ostaju i dalje u logoru Muzej, do 1.3.1994. godine. I na koncu, potpuno sam svjestan činjenice da su postojali i da postoje oni koji imaju moć koji mogu da zabrane, da spriječe da se nešto ne dogodi ali siguran sam, da ne postoji onaj tko može „ zabraniti“ da se nešto dogodilo, kao što su to bili muslimanski logori.

U Mostaru, 29. lipnja 2016. godine, Živi svjedok, Mirko Zelenika, bivši logoraš

2 94


295


SPISAK ZATOÄŒENIKA - JABLANICA

2 96


SPISAK ZATOÄŒENIKA - JABLANICA

297


SPISAK ZATOÄŒENIKA - JABLANICA

2 98


SPISAK ZATOÄŒENIKA - JABLANICA

299


SPISAK ZATOÄŒENIKA - JABLANICA

3 00


30 1


LOGORI, ZATVORI, SABIRNI CENTARI NA PODRUČJU JABLANICE

3 02

1

DONJA JABLANICA

2

MUZEJ

3

ROGIĆA KUĆA

4

OSTROŽAC

5

RADEŠINE

6

TRUSINA

7

BUTUROVIĆ POLJE

8

SEONICA

9

GORNJA VIŠNJEVICA

10

PARSOVIĆI


10

9

8 7

6

4

5

3 2

1

30 3


JABLANICA

LOGOR „MUZEJ“

L

OGOR "MUZEJ" JABLANICA Osnovan je 15.04.1995. ukoga su dovedeni prvi zatočenici Hrvati prpadnici HVO koji su bili na osiguranju prostorija HVO u gradu, ili su odvedeni iz stanova, a neki uhapšeni na ulici iz čista mira. "Muzej" je objekat koji je izgrađen 1978. godine i nosio je naziv Spomen muzej "Bitke za ranjenike" sa namjerom da svjedoči i kazuje o povijesti II svjetskog rata. Na nesreću Hrvata služio je kao logor 15.o4.1993. do 20.03,1994. kad je i posljedni logoraš oslobođen. Logor su osnovale muslimanske vlasti u suradnji sa armijom BiH. Podrumske prostorije su služile kao ćelije za zatočenike pripadnike HVO-a sala u prizemlju za zatočenike Hrvate civile( žene djecu, starce), koje su pripadnici muslimanske armije kidnapovali sa lokaliteta Grabovice i Doljana poslije pokolja u tim selima. Po dovođenju u logor zatočenici su bili podvrgnuti brutalnom fizičkom maltretiranju od strane vojnih policajaca IV korpusa armije BiH pripadnika vojske koji su obnašali dužnost logorskih čuvara. Upravitelj logora je onekad bio sam nazočan tuči i mučenju zatočenika, kao i oduzimanju osobnih stvari koje su se zatekle kod zatočenih( novac satovi, zlatni nakit, dokumenti obuća, odjeća ) i slično. Hrana zatočenika bila je jednolična i nedovoljna. Dijeljena je dva puta dnevno, a sastojala se od malo prokuhane riže, leće i jedne šnite kruha koji je rezan na 16 djelova. Zbog nedovoljne ishrane i loših uvjeta života, tuče, prisilnog iscrpljujućeg rada zatočenici su smršali i do 50 kg. Zatvorske vlasti nisu dozvoljavale pomaganje zaotčenika od strane rodbine, ako bi se to i desilo moralo se pomićivati. Higijenski uvjeti u kojima su boravili zatočenici bili su ispod svakog civilizacijskog nivoa ( kao primjer navodimo da se fiziološke potrebe obavlale u posudama koje su stajale u prostoriji gdje se i boravilo, a da ne govorimo o kupanju brijanju i sl.) Zdravstvena i medicinska pomoć je bila minimalna i neredovna. Svi zatočenici su radili najteže poslove za armiju BiH na prvoj crti bojišnice ( kopanje rovova, bunkera, zemunica, nošenje ranjenika, poginulih, vojne opreme, oružja municije, i druge poslove). pri tome su bili izloženi brutalnom maltretiranju, tuči od logorskih čuvara i pripadnika muslimanske vojske. Napominjemo da su neki na prsilnom radu izgubili život, neki umoreni u logoru a većina ranjena pri ratnim dejstvima ili od čuvara. Interesantno je kazati da su za logor znale Međunarodne humanitarne organizacije, MKCK, Europski posmatrači, UN posmatrači i dr. čak su imali svi urede stalne u Jablanici i detaljna saznanja o zbivanjima u logoru. Konstatujemo da su vrlo malo utjecale da se stanje u logoru poboljša to jest da se ne krše konvencije o ljudskim pravima. U rjetkim posjetama zatočenicima od strane Međunarounih humanitarnih organizacija razgovarajuci sa zatočenicima otvoreno su priznali da im aktivnost sprečavaju zatvorske vlasti kao i lokalne vlati i da su oni nemoćni da bilo što značajnije urade. Posebno je interesantno navesti neka zapažanja koja se odnose na stanje u djelu logora gdje su bili smješteni civili Hrvati. Za njih je bila namjenjena sala u prizemlju "Muzeja" površine 150 četvornih metara. Broj logoraša civila je bio oko 300. To su bili civili ( žene, djeca, novorođenčat, strci starice ) koji su od strane muslimanske vojske kidnapovani sa lokaliteta Doljana i Grabovice i zatočeni u Muzeju. Napominjemo da su veći broj civila na lokalitetu Doljana i Grabovice prije kidnapovanja muslimanski vojnici izvršili nezampaćeni pokolj civila. Žene, djeca, starci, starice i bebe bili su živi eksponati u "Muzeju“ što je još nezabilježeno u povijesti muzeja i ratovanja. Nastojanje da se umore Hrvati u logoru prekinuto je 1.03.1994. kad je došlo do razmjene živih muzejskih eksponata pod pokroviteljstvom MK CK i UNrROFOR-a. Ova kazivanja su iznesana na osnovu osobnih saznanja, jer sam bio svjedok i učesnik logora "Muzej" u Jablanici. 20.travnja 1995. Tekst: Marinko Ljoljo

3 04


LOGOR „MUZEJ“ U JABLANICI

30 5


JABLANICA

LOGOR „ZUKINA BAZA“ ILI ROGIĆA KUĆE U DONJOJ JABLANICI

U

okviru plana akcije „Neretva 93“ u Jablanici su u siječnju 1993. godine stigli pripadnici Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu vrhovne komande AR BiH. Na početku su se smjestili u prostorije bivšeg općinskog komiteta saveza komunista, a nakon toga u hotel Jablanica. U ožujku mjesecu 1993. godine ocijenili su da bi im više odgovarala lokacija južnije od Jablanice, pa su odlučili da istjeraju Hrvate iz njihovih kuća u Donjoj Jablanici. Inače Donja Jablanica je većinsko muslimansko selo oko 4,5 km južno od Jablanice odmah uz magistralni put Sarajevo – Mostar. U tom selu bilo je 5 hrvatskih kuća u nizu. Četiri kuće su obitelji Rogić, a peta obitelji Ripić, ali smo ih mi zvali Rogića kuće u D. Jablanici. To su bili veliki stambeni objekti na tri etaže. Uz sam rub magistralne ceste bili su objekti za prodavaonicu, garaža i kafić. U drugom djelu su bili stambeni objekti, njih 5. Iza stambenih objekata bila su dva gospodarska objekta, a nešto dalje prema jezeru bila je i štala i svinjac. Vlasnici i korisnici ovih objekata su naprosto istjerani te su morali otići kod svojih prijatelja a kasnije su završili u logoru Muzej u Jablanici. Ne treba izgubiti iz vida činjenicu da još zvanično nije počeo rat na ovom prostoru. Lokalna vlast nije niti pokušavala da ove ljude zaštiti. Inače lokalna ratna vlast u svemu je bila predana i lojalna ovima što su došli iz Sarajeva i Sandžaka da „oslobode“ dolinu Neretve. Za potrebe akcije „Neretva 93“ Jablanica je odabrana da bude mjesto gdje će biti smještena izmještena komanda Vrhovnog štaba AR BiH iz koje će Zuka voditi akcijom. Odmah nakon što je formiran logor za Hrvate – „Muzej“ u Jablanici pripadnici specijalnog odreda za posebne namjene pri štabu vrhovne komande AR BiH dolazili su u logor u Muzej i u svoju bazu u D. Jablanici na jednodnevan boravak odvodili određen broj logoraša. Uz ovo pripadnici Specijalnog odreda su terorizirali Hrvate po Jablanici, izbacivali ih iz njihovih stanova i kuća, pljačkali, o čemu im je pomagala lokalna ratna vlast. U vrijeme o kojem govorim, ja sam kao i brojni drugi Hrvati u Jablanici bio raspoređen na prisilni manualni rad sve do male Gospe 1993. godine, kada su pripadnici specijalnog odreda došli po nas. Popis onih koje treba uhapsiti napravio je ENES KOVAČEVIĆ, komandant 44. brigade AR BiH Jablanica, a naređenje je izdao Zulfikar Ališpago-Zuka, zapovjednik i Nihad Bojadžić zamjenik zapovjednika Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu vrhovne komande AR BiH. Na popisu nas je bilo 11. U akciji zarobljavanja sudjelovali su pripadnici specijalnog odreda: EDIN DŽEKO, NEDŽAD HODŽIĆ, ENIS POPARA i izvjesni FADIL pripadnik lokalne vojne policije AR BiH. Mene i mog brata su našli u stanu naših roditelja jer smo već bili izbačeni iz naših stanova. U popodnevnim satima na malu Gospu 1993. godine dovedeni smo u Zukinu bazu u D. Jablanici. Tu su nas dočekali visoki zapovjednici AR BiH koji su imali značajnu ulogu u akciji „Neretva 93“ (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpago, Nihad Bojadžić i Mustafa Beglerović). Pred njihovim očima utjerani smo u jednu podzemnu prostoriju – trap, koja je meni po svemu najviše ličila na kanalizacijski šaht. Podzemni prostor dimenzija 2,5 sa 2,5 metra i visine 1,2 metra. Tu smo bili desetak dana. Kad sam nedavno čitao komplet djela nobelovca Ive Andrića osim onoga što sam kao srednjoškolac morao čitati, sada na miru, sa ovako velike vremenske distance, zaključio sam da su oni koji su zamislili ovakav oblik mučenja čovjeka sigurno inspiraciju našli u vrijeme osmanlijske okupacije Bosne. Ovo ne govorim slučajno, jer i ovi što su nas zarobili i mučili zvanično su došli da brane Bosnu u Jablanici.

3 06


Nema nikakve potrebe trošiti vrijeme da objašnjavam kako nam je bilo u ovom trapu. Jedino ću dodati da su za dan-dva u trap ubacili još dvojicu Hrvata – Matu i Marinka. Svaki zlazak iz trapa bio bi olakšanje za pluća, za disanje ali i rizik zbog premlaćivanja. Radi boljeg razumijevanja, trap se nalazio odmah ispred kuća koje sam naprijed opisivao. U kućama i ostalim objektima u bazi bilo je oko 200 vojnika Specijalnog odreda za posebne namjene, a ostali su bili u Jablanici u hrvatskim kućama i stanovima. Najbolja usporedba bi bila da kažem da smo se osjećali kao u kavezu među zvijerima. Za vrijeme boravka u trapu izdvojit ću jedan detalj koji se zbio nakon 3-4 dana. U ranim večernjim satima skinut je poklopac sa ulaza u trap, svijetlo baterijske lampe obasjavalo je je nas u gomili nabacanih kao vreće jedan na drugoga. Čuje se glas: „Nek iziđe onaj što je radio u opštini“, to sam ja, „Neka iziđe mesar“, to je Jure. Izišli smo iz rupe. Prišao mi je vojnik naslonio mi pištolj na vrat i rekao: „Daćeš mi 5000 DM ili ću te ubiti“. Kako nisam imao niti jednu marku šutio sam. Drugi vojni malo dalje obrađivao je Juru. Sjeli su nas u auto i krenuli prema Jablanici. Na svijetlu sam vidio da ispred u vozilu sjede EDIN DŽEKO i NEDŽAD HODŽIĆ. Stigli smo u Jablanicu pred zgradu gdje stanuju moji roditelji. Jure je odveo NEDŽADA u svoju kuću, tu u blizini, a DŽEKO je ponovio „Daj pare“. Pokušavao sam objasniti da novaca nemam, da plaću ne primam već dvije godine. Kada mi je ponovo zaprijetio da će me ubiti to sam shvatio ozbiljno iako tada nisam znao da su EDIN DŽEKO i NEDŽAD HODŽIĆ samo pola godine prije ovog događaja ubijali ljude – Hrvate u selu Trusina, općina Konjic. Nije bilo druge, išao sam u dvije hrvatske kuće, kod prijatelja, posudio i dao novac da bi ostao živ. Nakon nas dvojice i drugi zarobljenici vođeni su u Jablanicu na isti način. Poslije desetak dana iz trapa smo premješteni u obližnju štalu kod jezera koju sam ranije spomenuo. U štali je bilo nešto šire ali i opasnije jer su vojnici neprekidno dolazili i zlostavljali nas na različite načine. U toj štali na, namjerno, iz neposredne blizine u nogu su ranjena dvojica zarobljenika Mate i Ilija, a Zoran udavljen u onom trapu gdje smo ranije bili. Osim zlostavljanja u štali, vojnici su svakodnevno dolazili i odvodili nas u sobe – spavaonice kao da čistimo, a u stvari su nas mučili i premlaćivali. Trajno će mi ostati u sjećanju kada me je u sobu odveo izvjesni Džemo Grčo, Foča ili Goražde, da čistim. I umjesto čišćenja morao sam mu lizati čizme. Krajem rujna 1993. godine iz logora Muzej dovode novu skupinu zarobljenika (bili su iz Konjica, Jajca i Jablanice), te nas prebacuju u župnu crkvu u D. Drežnici koja je pretvorena u logor. Za vrijeme boravka u crkvi svakodnevno smo išli na muslimanske položaje na Vrdima, gdje smo kopali rovove i pravili utvrde prema položajima HVO-a. Poslije podne kada bi se vratili sa prisilnog rada, u crkvi bi nas dočekale skupine mladića iz Drežnice spremnih za cjelovečernje zlostavljanje. Nakon takve noći ujutro bi bila situacija da nas nekoliko ne bi mogli da se ustanemo, a kamoli da idemo na kopanje. Mogu navesti izjavu jednog stražara IBRE BOBIĆA, koji je jedno jutro rekao: „Ako ste ih doveli da rade, nemojte ih ovako mlatiti“. Negdje početkom druge polovine listopada 1993. saznali smo od stražara da su hrvatski zarobljenici iz logora Musala u Konjicu prošli za Mostar. Krajem listopada vraćeni smo u D. Jablanicu, gdje smo se nadali razmjeni. Ponovni boravak među velikim brojem vojnika značio je pakao. Mogu izdvojiti dan kad su muslimanski vojnici saznali da je srušen stari most u Mostaru. Sav svoj bijes životinjski su iskalili na nama. Sredinom mjeseca studenog iz Zukine baze u D. Jablanici prebačeni smo u koncetracijski logor Muzej u Jablanici. Nas 20 smješteno je u podrumsku prostoriju (jednu od 7 ćelija) u kojoj su boravila 22 hrvatska logoraša, koji su imali sreću da krajem listopada pobjegnu na slobodu. Ipak, očekivane razmjene još dugo nije bilo. Četveromjesečni boravak u podrumskoj prostoriji bez dnevnog svijetla, uz hladnoću, gladovanje, ostavio je trajni trag na moje zdravlje. Nešto sam već govorio u jednom tekstu

30 7


naprijed, pa neću ponavljati. Prvi i zadnji put sam iz podrumske prostorije koncetracijskog logora Muzej u Jablanici izišao 1.3.1994. godine. Vjerujem da će budući čitatelji ove monografije moći steći predođbu kako su Hrvati u proteklom ratu „prošli“ u logorima. Možda nekoga zanima kako su prošli oni koji su planirali, naredili organiziranje logora kako mjesta masovnog i organiziranog mučenja ljudi. Ovi drugi su izvrsno prošli. Sa velikom gorčinom i žaljenjem može se konstatirati da se Hrvate bez ikakvih problema može mučiti, zatvarati u logore, ubijati i silovati. Ovu činjenicu potvrđuju postupci, odluke i presude domaćih i međunarodnih pravosudnih tijela. Naime, pripadnici Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu vrhovne komande AR BiH skupa sa lokalnim zapovjednicima AR BiH i policije na području Jablanice i Konjica formirali su čitavu mrežu logora za Hrvate. Tužiteljstvo ICTY-a, kao i Tužiteljstvo BiH nisu htjeli da ih optuže. Za ovo imam neoborive dokaze. Zbog toga potpuno iluzorno očekivati da hrvatske žrtve imaju poštovanje prema tim institucijama, kao i državi.Pravosudne institucije BiH osigurale su specijalni tretman pripadnicima Specijalnog odreda AR BiH kada su u pitanju ratni zločini koje su oni počinili prema hrvatskim logorašima. Priredio: Mirko Zelenika

ROGIĆA KUĆE

3 08


30 9


ISKAZ

BOSILJKO KOŽUL

J

a sam Bosiljko Kožul sin Joze i Kate iz Žugliča, rođen 13.10.1960.god., Hrvat, rimokatolik. Momentalno sam u Mostaru, oženjen imama jedno dijete, po zanimanju elektromehaničar. Pri zarobljavanju u Jablanici bio sam pripadnik policije HVO-a. Dana 04.05.1993. godine selo su nam opkolile muslimanske snage i pozvali nas na predaju. U selu i nije bilo samo četiri, pet kuća nas Hrvata, samo u dvije je nas još ostalo. Što je bilo normalno, nismo se mogli ništa suprostaviti, predali smo se. Tu su nas sve pokupili, žene i djecu otjerali u Jablanicu da se snalaze sami kako znamot i umijemo. Tuvečer sam odmah vidio šta se sprema, tako da sam odmah izjutra rano pokušao izvući se iz Jablanice u Doljane do naših pripadnika HVO-a, međutim nisam imao sreće. Zapao sam u njihove ruke, od samog početka počeli su sa grubim riječima, udaranjem, prijetnjama. Iz Jablanice su me odvukli u selo Rodiće ispod Bokševice, gdje su se već počele borbe voditi između pripadnika HVO-a i MOS-a. Tu su me počeli maltretirati to je sve bila muslimanska vojska, imali su uniforme ali znam da je Armija BiH. Tu su me počeli ispitivati normalno sa tučom, što se kaže da ja ne znam ko bi na mome mjestu ne bi im mogli odgovoriti na pitanja koja su mi postavljali. Ja pojma nisam imao ni o čemu i to mi je sve skoro radio jedan prijatelj ,u stvari iz njegove jedinice, Mitke Pirkić iz Konjica. Skupa smo nekada radili 7,8 godina bili kao neki prijatelji i sarađivali, što sam ja računao da smo prijatelji, ali eto uvjerio sam se da nismo. Poslije sve te tučnjave i toga svega, kad više nisam mogao mrdnuti ni sa čime doveli su doktora da procjeni, ja sam mislio da mi pruži pomoć, međutim oni su ga doveli da procjeni da li me mogu još udarati, kao što su me i udarali. Dva puta su me vodili da me kolju i vraćali, sve je to nekako taj dan prošlo. Kad sam bio skroz prebijen, ubacili su me u jedan podrum i tu sam prenoćio. Sutra dan su me ostavili u mom selu kod jednog mog komšije Muslimana , rekli su mu da on odgovara za mene. Tu sam bio jedno 10 dana, malo sam se oporavio i Odatle su me odvukli u Jablanicu na Muzej u zatvor. U zatvoru već su bile moje kolege iz policije, neki što smo skupa dežurali, a bio je i jedna stariji čovjek od 83 godine, navodno su ga optužili da je bio naš kurir, daleko od toga da je. Tako sam 18.05. počeo u zatvoru dane provoditi bez ikakve pomoći, pošto sam bio prebijen ništa nisam mogao 22 dana nisam mogao sam ustati. Žena i djeca su mi protjerani iz sela, svi i roditelji. Bili su smješteni u Jablanici kod svojih prijatelja Hrvata, rodbine. Bili su u stanu jedno izvjesno vrijeme, pa su ih sve dotjerali u zatvor Muzej. Što se tiče nas zatočenika svakog dana nas je bilo sve više i više. Na samom početku bilo nas je 10-15 a kasnije su počeli dovoditi iz Doljana, Grabovice, kako su koje mjesto uzimali vršili su masakr i tako čistili. Ostali hrvatski živalj koji su našli dotjerali su u Muzej u Jablanicu, samo oni su bili gore na katu, a mi u podrumu. Jednom riječi bilo je njima kao i nama, samo što su oni viđali svjetlo dana, a mi nismo. Što se tiče uvjeta kako je bilo, nikako početi od toga da su nas puštali dva puta u 24 sata na WC. Hrana, o hrani ne bi se moglo ništa reći dobro. Dvije šnite kruha iz dana u dan, nekad i po jednu a nekad ni jednu. Gorki čaj donesu, nekad neke čorbice i to je sve. Kad bi žene naše skupile gore nešto da nam naprave za jesti, ni to nisu dozvoljavali. Tako da smo mučeni glađu. Tukli su, samo što bi izašao na vrata redom te šibaju Jablaničani misle da su se sakrili sa tim da kažu oni nisu šibali, navodno da su to bili stranci. Odakle stranci znaju da pitaju: Ko je Gosto nek ustane? Tako da se vremenom skupilo nas zarobljenika oko 60, civila 300 i nešto koji su bili na spratu. Dani i mjeseci su prolazili u jadu i tuzi. Nadajući se da će se izaći nekada sve smo to nekako prebrođavali. Osim toga što je hrana nikakva, pa maltretiranje u zatvoru i onda su nas počeli goniti na rad i to iz dana u dan. Onako gladni, prebijeni, nemoćni morali smo čak izjutra po 10-15 km pješke prelaziti sa jednom šnitom kruha i konzervom na četvoricu. Čitav dan radimo, navečer se vratimo u noći oko 23.00 časa, opet ništa nemaš jesti i opet sutra isto tako. Na prvim crtama smo bili, gdje nas je bilo i ranjenih i poginulih. Baš na prvoj crti sjećam se poginuo je Zdravko

3 10


Nižić iz Jablanice, isto zatvorenik. Ja sam isto 15.10. ranjen sa još četvoricom, kad se pucalo mi smo pitali da se sklonimo, oni kažu: Neće oni vas znaju oni vas, vi ste ustaše njihove! Sve je to bilo što bi se reklo neponovilo se. Kako su dani promicali zima je dolazila tako da je nama bilo sve gore, već dok je bilo ljeto topla vremena, najprije nama što smo vođeni na prisilan rad, nismo imali odjelo zimsko, ničega. Morali smo onako raditi, prehlađivati se, a o ljekarskoj pomoći da i ne govorim, nije nam bila pružana. Dobili smo informaciju da je MCK toliko puta pokušavao doći nama na Muzej da nam nešto pomognu u odjeći, da nam donesu možda nekog pribora za higijenu i to te muslimanske vlasti nisu dozvoljavale da uđu u Muzej i da nas posjete. Isti slučaj je bio i sa civilima koji su bili gore na katu, počele su bolesti, ušljivost je zavladala kod njih i kod nas dole. Zarobljenik što se kaže leži, a miš iskolačio oči u tebe, gleda te, kao da je i on u sobi s tobom, kao da mu je krivo :Što si u njegovu prostoriju došao, podrum je za miša nije za ljude. Hrana je i dolje bila užasno loša. Isto bi napomenuo te muslimanske vlasti nisu dozvoljavale čak i mjesecima da nam dođu naši najbliži, roditelji, žene, donesu hrane, da nas vide, ništa. Sad bi rekao nešto što se tiče zatvorskog osoblja u logoru u Jablanici na Muzeju: Sjećam se da je bio upravnik zatvora Dedo iz Mostar, zamjenik mu Šaćir iz Gacka, kasnije je Šaćir bio upravnik. Milsim da ću vam reći s ovom rečenicom kakvi su to ljudi bili. Kad je Nova Godina bila, dolazi upravnik zatvora sa stražarima i morali smo sa njima ponoviti: Alah uegber! tek su onda kao fol rekli: Sretna Nova Godina! To je bilo sve eto vidite kako. I tako su te naše patnje u logoru trajale od 7 do 10 mjeseci. Tad je došlo do razmjene 01.03.1994.godine kad smo svi razmjenjeni. Nisu svi što se civila tiče, a zarobljenici jesu bili nas je 70, što smo preživjeli i oko 300 civila je pušteno. Ostalo je na Muzeju još ih oko 10-15 koji su kasnije pušteni.

311


ISKAZ

KATA SOLDO

U

srijedu, 28.07.1993. oko 10:00 nalazila sam se kod kuće u Kosinoj Luci (zaseok u Doljanima), kada je otpočela pucnjava pucnjava koja je dolazila iz pravca brda Borovac, gdje su bili hrvatski položaji.

Kad je pucnjava počela bivati sve jača suprug je rekao: "Bježimo!" Ja sam rekla da nećemo, ali suprug je inzistirao pa smo morali poći. Sa mnom je bio suprug Ilija, sinovi Pero (1967.), Ivan (1969.), Jure (1970.) i Marko (1973.) te vojnici kojima ne znam svima prezimena, ali po pamćenju to su bili: Anđelko Marić. Ivan Topić, Slavko Vrlić, Neđo Soldo (civil 1933.), Željko Miškić (vojnik), Mato Bitš{, Jela Soldo, muževa sestra (1937.), Anica Ripić (1927.). Krenuli smo prema dijelu planine Čvrsnice koja se zove Vitlenica. Došli smo do planinskog naselja zvanog "Stipića staje", nakon mukotrpnog puta, bez vode, a to penjanje trajalo je 8 sati. Stigli smo oko 18:00. Kad smo odlazili iz sela sa tri strane su na megafon vikali "Alah uegber." i druge nerazgovjetne riječi. Kad smo došli u klanac pred Stipića stajama, s obje strane uskog klanca zavikali su nam neki glasovi: "Lezite, opkoljeni ste!" Svi smo polijegali istog momenta, a nakon toga je uslijedila rafalna paljba po nama. Trajalo je to 2-3 minute. Ljudi su vrištali i zapomagali. Pucnjava je prestala i onda su tek viknuli: "Predajte se!" Od naših vojnika nitko nije uspio ispaliti ni metak. Ja sam bila pogođena u lakat na dva mjesta. Ljudi su zapomagali. Ubrzo su se pokazali pripadnici MOS-a, svi su bili u sivomaslinastim uniformama i svi su nosili marame oko glave. S jedne strane su došla trojica, a s druge njih 5-6. Muževa sestra Jela koja je radila u Jablanici u ugostiteljskim radnjama poduzeća "Čvrsnica", mi je došaptala: "Ono su Jablaničani." Ustali smo se samo ja, muževa sestra Jela, moj muž Ilija i vojnik Željko Miškić. Svi ostali su ostali ležati jer su bili ili teško ranjeni ili već tada mrtvi. Jedan od pripadnika MOS-a je prilazeći pitao: "Jesi li to ti Miškiću?" Miškić je rekao: "Jesam." Odveli su ga posebno, a nas troje su poveli prema jednoj sobici. Nisam se usudila okrenuti što mi je sa sinom i ostalima, tko je živ, a tko mrtav. Pred sobicom su premetali supruga. Našli su samo novac, oko 1000 DEM, (muž mi radi u Njemačkoj) i to su mu oduzeli. Rekli su mu: "Ovo daješ pare za Armiju BiH." Muž mi je šutio. Potom su nas uveli u sobicu u kojoj smo zatekli jednog hrvatskog vojnika (Iliju Raića) iz Jablanice. Prostrelna rana je bila u predjelu donjeg dijela trbuha. Nije se mogao micati. Ugurali su nas ne rekavši ništa i potom zaključali vrata. Bilo je to oko 19:00. Cijelu noć nitko nije dolazio niti se išta čulo. Na prozoru je bilo jako željezo. Ranjenik je bio previjen. Zvao je muslimane da donesu vodu. Zvao je po imenima: "Adife! Prpa!" Pitali smo tko su ti ljudi, rekao je da su to muslimani koji su nas zarobili. Preplašeni kunjali smo na dekama. Ujutro, oko 7:00 otpočela je pucnjava koja je trajala oko 10-15 minuta. Nismo znali šta se događa vani. Nakon toga je zavladala tišina. Nismo se usuđivali ništa poduzeti misleći da su oni vani. Tako je prošao dnevni dio četvrtka 29.07.1993. Nismo ništa imali za jesti, a bilo je oko dvije litre vode.

3 12


Zaboravila sam da su pitali jesmo li gladni kad su nas uvodili u sobicu. Ja sam rekla da smo gladni i žedni i umorni. "Imate vode!" rekao je. "Kada su vaši civili odlazili iz našeg sela nitko ih nije dirao, a vidite što vi radite nama!" rekla sam. "Šuti! Ulazi!" odbrusio je. Čim je pala noć muž je našao kliješta i pokušao kidati željezo na prozorima. Uz dosta muke pazeći da ne radi buku, muž je nakon sat vremena uspio potrgati željezo. Prvi je izišao muž. Ranjenik je govorio da i njega povedemo, no to je bilo nemoguće jer je bio nepokretan. Obećali smo mu da ćemo mu hitno poslati pomoć. Potom sam teškom mukom, zbog željeza kojeg muž nije uspio pokidat, izišla ja, a na kraju i muževa sestra Jela. Preko jedne ledine otišli smo u šumu, bojali smo se otići vidjeti šta je sa ostalim ljudima koji su bili sa nama u grupi. Nadali smo se ne znajući kuda idemo cijelu noć. Kad je svanuo dan ne poznajući teren hodali smo i dalje. Tek, negdje u petak 10.07.1993. oko 13:30 izbili smo u Risovac, selo udaljeno od našega 20-25 km. Muž mi je rekao ljudima da idu po ranjenika u Stipića polje. Kad je taj ranjenik Ilija Raić dopremljen rekao mi je da su mi dva sina Pero i Ivan ubijeni. - Za Juru još ne znam. Ovdje sam zatekla četvrtog sina Marinka. Danas, nažalost znam da na Stipića ledini ima 18 izmasakriranih tijela koje još nismo prepoznali. Ovaj iskaz dajem odgovorno i dobrovoljno. Svojim potpisom na svakoj stranici svjedočim autentičnost i provjerljivost ovog iskaza. U Risovcu, 1. kolovoza 1993. ISKAZ – IVAN MARIJANOVIĆ Svake godine običavao sam nekoliko dana provesti kod kuće. Tako sam i ove godine došao u Split gdje smo imali obiteljsko slavlje krštenja djeteta moje sestre. U nedjelju. U ponedjeljak me otac molio da odemo u bolnicu da on obavi detaljnije pretrage, jer on je prošle godine bio oko mjesec i pol u bolnici. Nismo to uspjeli obaviti u ponedjeljak i utorak, a u srijedu smo odlučili da, budući da je kasno a nemamo siguran prijevoz kroz planinu, da ostanemo do četvrtka. U četvrtak ujutro smo krenuli i oko podne došli u Tomislavgrad ne znajući ništa. Majka izmučena vožnjom. Izišli smo na cestu koja vodi prema Lipi i kod britanskog UNPROFOR-a stopirali par auta. Nisu se zaustavljali. Najedanput je kraj nas zakočio kombi. Prije nego sam prepoznao osobe iz njega su izišli najprije Mijo Stipanović a zatim Miroslav Jurić. Mijo je, ne čekajući da se pozdravimo, rekao; "Kuda ste pošli, nemate kamo ići, sve je spaljeno, ubijeno, uništeno, odvedeno u ropstvo." Roditelji su zaplakali. Meni je isto bilo teško, pokušao sam nešto pitati. Kako, šta. Pitali smo za svoje. Nije nam mogao reći nikakvu informaciju. Nakon sabiranja zamolio sam roditelje, zapravo oca više prisilio, jer on je želio ići sa mnom. Smjestio sam ih u obližnju kuću, rekao im da čekaju dok se ne vratim, a ako se do večeri ne vratim da idu za Split, tamo gdje su i bili. Taj dan nisam mogao doći. Cijeli dan sam prikupljao informacije. Vidio sam roditelje koji traže djecu, djecu koja trže roditelje. O svojim najbližima, sestrama, braći, nisam imao nikakvih pouzdanih podataka. Prvi dan kad sam došao u Tomislavgrad našao sam roditelje s grupom prognanika iz Doljana, zapravo istim onima koje sam dan prije vidio da su dovezeni s Risovca jednim autobusom koji je posuđen jer je ranije prevozio prognanike iz Bugojna. Pitao sam zašto nisu otišli. Otac je rekao da ne može otići kad ne zna ništa ni o kome. Rekao sam da sam uspio taj dan saznati da je jedan brat živ a o drugima nisam ništa uspio saznati. Zamolio sam ih da odu. Cijeli dan su bili tu, tek pred večer su otišli. Vratio sam se. Išao sam s ljudima dokle se moglo, do Risovca, Sovića, Mijića, do Čavarovih kuća, gdje su naši uspostavili liniju fronte. Prenoćio sam na Risovcu kod prijatelja. Sve što mogu reći od srijede 28. je sljedeće: U srijedu 28. oko 10-10 i 15 minuta bio je opći napad na mjesto i to iz raznih pravaca i u isto vrijeme. Već prije na mjestu Pomen, tj. od Orlovca prema Gračacu na novoj cesti poginuo je jedan naš čovjek, radnik bagerist. Nagazio je na minu koja je zapravo trebala biti znak početka akcije. Jedna grupa napadača došla je, vjerojatno su oni svi skupa došli preko planine, preko Plase i Stropa, i onda se razvijali jedni preko Stuparske Bukovine, pa na Stupare, drugi iz pravca Barjaka i Jelica, a treči odozgo preko Golinaca na Krkaču. Jedna grupa ili podgrupa presjekla je put gdje se spajaju dvije ceste na Valu kod mosta, gdje se spajaju dvije ceste jedna iz Krka, a druga koja ide iz Orlovca kraj crkve.

313


Svi koji su u prvi mah uspjeli pobjeći tražeći spas u šumi bili su dočekani, jer su to predvodili ljudi koji su poznavali staze i puteve. Jedna grupa njih 23 masakrirano je na Stipića livadi, točnije 19 na samoj livadi ili malo dalje, a 3 su poginula u tim borbama. Jedan je nađen malo dalje na Lageru. Kasnije, kad su oslobođeni ti prostori, došao sam s grupom naših vojnika i vidio te pobijene. Njihova imena su već poznata. Ne znam ima li potrebe ponavljati ih. Mogu samo reći da su tri brata Soldo, njihov stric Nediljko, jedna žena Anica Ripić, tri Božića, među njima dva brata, Dogan, Pinjušić, Marić, Vrljić, Zelenika, koji je ubijen na Stropu, Topić, Biloš Zovko, Paković, Gagro, Marić... Oni su bili ubijeni na samom ulazu na Stipića livadu. Šest tijela je bilo zajedno dovučenih ili nabacanih, a s druge strane 4 nabacana jedan preko drugog. Ja sam došao kad je naša vojska oslobodila teren. Vidio sam onako izmasakrirana i nabacana tijela kojima još nitko nije pristupio, iz razloga što su neki vojnici primijetili da su neka tijela minirana. Kao tijelo Marinka Božića koje je bilo opasano jednom vrpcom, kao duga ženska čarapa, što li, a ispod njega se vidjela mala mina zvana kašikara, odnosno bomba. Upozorili su nas da pažljivo pristupamo, osobito kod slikanja, da ne zapnemo na nagaznu minu. Malim aparatićem "poket", koji sam ponio da slikam sestru i njeno dijete za dokumente, budući da je teško putovati i pomalo nesigurno, eto slikao sam ove poginule i masakrirane. Mogu vam samo reći ono što se moglo vidjeti na ovim tijelima. Neki od njih, kao Željko Miškić, bio je vezan rukama na leđima, skinut do gaćica, rasporena trbuha, čini se i kastriran, barem ne vidi se spolni ud. Marinko Zelenika - vidi se da su mu oko očiju nešto radili, mučili ga. Ima čak i jedna fotografija, vide se otisci mučenja oko očiju, isto tako čini se da nema očiju, jer ono je crveno. Isto kao da su mu stavljali neku mast, ono što se stavlja boksčima iznad obrva, to se isto vidi na fotografiji. Ima i drugih znakova i modrica, plavih ili crvenih. Kod Anice Ripić npr. vidi se da joj je slomljena potkoljenica, vidi se da je nos, lice, čak i oči, da je u modricama. To se isto vidi na fotografiji. Ili neki drugi znakovi mučenja: Ivan Topić je isto tako bio gol, samo u kratkim gaćicama. S druge strane ona četvorica nabacana pod jednu jelu u grmlje, zapravo se nije ni znalo koliko ih je, četiri ili pet, toliko su im udovi bili izmiješani. Oni koji su bili pojedinačno, isto tako su se vidjeli tragovi nasilja. Božić Ljubomir je imao gotovo potpuno otkinutu ruku, Kako su ga vukli u grmlje ostajao je krvavi trag. Čini se da je od mine, imao je potpuno izokrenutu glavu, a može se vidjeti i po ranama prema nalazima nakon obdukcije. Za neke znamo da su saslušavani. Prije svega jer imamo 4 živa svjedoka. Jednoga koji je ranjen, baš iz te prve grupe. Preživio je zato što je jednom poštedio život u muslimanskoj postrojbi koja je naletjela na naše na Stropu. On se tada bojao reagirati prema njima jer je imao obitelj zatvorenu u Jablanici. Jedan od njih koji ga je prepoznao vratio mu je uslugu za uslugu. Imamo isto tako 3 preživjela svjedoka iz ove grupe koja je strijeljana i prema njihovom izvještaju prvo kad su došli upali su u zasjedu. Bila je zapovijed "Lezite!". Kad su legli, po njima je ispaljen rafal. Neki koji su teško ranjeni ili poginuli nisu se ni digli, a oni koji su preživjeli, koji čak nisu bili ni ranjeni, kao što je bio mali Miškić, rečeno im je da ustanu i da se predaju. Neki se nisu mogli podići. Svi su naknadno, bilo nakon saslušanja bilo nakon mučenja, svi su ubijeni. Za Miškća je jedan podviknuo: "Jesi li ti to Miškiću?" Rekao je: "Jesam!" Odveden je na saslušanje. On je pogubljen od ove grupe desetak koraka dalje. Malo dalje od njih na snajperskim gnijezdima, bila su dva snajperska gnijezda, jedno 15-20 metara pored puta u šumici, kamenje naslagano ispred njih, tu je poginuo Marinko Zelenika. Znamo isto tako za neke, npr. za Vrljića malog, da ga je krvnik pitao: "Možeš birati nož, metak u čelo ili rafal". Zanimljivo je napomenuti da nitko od ovih ljudi, barem koliko je meni poznato, nije imao nikakvih obračuna ni sukoba prije.

3 14


Primjer: Miljenko Gagro, koji je iz ove grupe izdvojen, ležao je licem prema zemlji, a na glavi je, činilo se, makar u prvom trenutku mi je tako izgledalo kao da je skalpiran. Na fotografiji se vidi kao da ima mrežu na glavi, kao one mreže prilikom friziranja. Taj čovjek je, prema svjedočenju sveštenika koji je posjetio njegovu kuću, jedne noći, u vrijeme "Ceste spasa", taj čovjek je jedne noći primio 16 Muslimanske djece u svojoj kući. Njegova kuća nije velika, prije bi se mogla nazvati izbom. On sam ima ženu i troje djece. Tu je smjestio za vrata, a njih je pustio u kuću. Dakle, može se reči da nije bilo razloga za osobnu osvetu. Isto tako za ove druge, ne samo što ih poznam, čak 6 poginulih su moja rodbina, ili bliži susjedi, poznanici, prijatelji, tako da sam ih sve, izuzev onih iz Jablanice ili Glogošnice, jako dobro poznavao. Dakle nisu imali razloga za osvetu, izuzev ako je bila to želja ili način za zastrašivanje. Među njima je bilo i ljudi, barem prema iskazu svjedoka koji su srećom preživjeli, bilo onih koji su po pozivu krvnici. Govori se o mudžahedinima. Imali su neke oznake, neki čak oznake naše vojske HOS-a. Provjeravao sam da li su dobro vidjeli, potvrdili su da su to oznake HOS-a. Neki su bili maskirani, bojama raznim premazani. Među onima koji su prepoznati ima ljudi iz mjesta Doljani i iz Jablanice. Koliko se može saznati i sažeti, čini se da su glavni vodiči bili ljudi koji su dobro poznavali te terene. To su Jablaničani: Beša Behrem, on je nastavnik tjelesnog odgoja u Jablanici. Ja ga osobno ne poznajem. Sjedoci kažu da ima između 40 i 50 godina; Paja Spahić Krnjić, zvani Prpa; Amel Halilhodžić; Mujić Avdet; Sejo sa Baćine, ne znam mu prezime. Ne znam da li je to isti Sejo koji je radio u Medicinskom centru, zapravo i sada radi i prepoznat je da je bio u akciji. Ili je možda bio drugi. Nažalost ne znam prezimena. Iz Doljana su bili još: Nekoliko ljudi iz obitelji Sefer: Suljo, Omer, Idriz, Zahirovići; Spahići - Zajko i njegov brat; Sibirlići (prezime) Spahići (nadimak), Rizvići -Hasan; Zuhići -Ekrem, Kubići, i još neki. Napominjem da su ovi ljudi prepoznati u osobnom sučeljavanju ili prema glasu. Koliko se može vjerovati, s obzirom na sve, ostavljam distancu. Što se može reći o napadu, o upadu ovih ljudi. Vidljivo je, oni koji su ostali tu večer, tu noć, i skrivali se oko sela, vidjeli su da su žene, djecu i starce prisilno trpali u aute, kamione. Čuo se plač žena i djece. Odvezeni su u pravcu Jablanice. Prema popisu koji smo uspjeli sastaviti ispitujući one koji su uspjeli pobjeći i koji znaju tko je sve bio u selu Doljanima u to vrijeme - bilo je 198 osoba. Treba napomenuti da su 4 osobe kasnije spašene. Jedna žena sa 3 djece, zahvaljujući Međunarodnom crvenom križu, jer je njeno dijete bilo teško bolesno i nije bilo lijekova. Jedan čovjek od tih 198, Ivan Žarić Maran, je umro. Način na koji je umro pokazuje odnos prema ljudima. Bio je teško ranjen. Bila mu je stavljena infuzija. Međutim, Muslimani iz mjesta Sovića potrgali su aparat i čovjek je drugi dan umro. Među u ovih 198 bilo je 66 djece. Nakon oslobođenja ovih troje spomenutih, ostalo ih je 63 i sada. Zatmi bilo je staraca i starica. Samo radi primjera navodim: Mato Marjanović, star 84 god., slijep, moj stric; Ruža Nikolić, zvana Brkuća, 87 god.; Ruža Raič , moja tetka, rođ. 1928.god.; Pero Čolić, 1921. god. i njegova žena Ruža koja je ubijena. On sam je svjedočio da joj je ruka slomljena, trbuh prostrijeljen, da su joj crijeva ispala, dakle nije ostala živa. Ubijeni su tako: Martin Ripić, nije pouzdano kako. Jedan iskaz kaže da je zaklan, a drugi da je rafalom presječen. Budući da je krv oblila baš taj dio rane i vrat, tako se nije moglo ustanoviti točno, a u prolazu je uvid napravljen jer se bojalo od pucnjave. Pava Stipanović, ubijena u vlastitoj kući nakon što je uspjela od početka napada pobjeći nekoliko stotina metara. Andrija Stipanović, za kojega možemo reći da je bio njihov prijatelj. S mnogima (od Muslimana) je drugovao. Pozivali su ga na ručkove za blagdane. Prijateljevao je s više Muslimanskih obitelji prije sukoba u Doljanima. Andrija Miličević, otac 8 djece, iz Krkače, koji je kod Pave Stipanović radio neki posao, isto ubijen. Sin Damir mu je uspio pobjeći donekle i pred selom je pao u nesvijest. Kasnije je i on zarobljen. Zatim još neki stariji ljudi. Recimo Jure Tutić -četnici su ga strijeljali 1942. ali je pao među prvima, kasnije su drugi pali preko njega. Uspio se spasiti. Bio je sakat čovjek sa štakama, kao i Pero Čolić, išao je sa dva štapa. I mnogi drugi. Velik je broj zarobljenih staraca i starica. Među zarobljenicima ima i 18 pripadnika

315


HVO. Iako oni nisu bili profesionalni vojnici nego domobrani koji su čuvali domove, svoje kuće. Upravo zbog toga nisu bili dovoljno obučeni ni spremni dovoljno da bi se mogli boriti, da bi obranu organizirali. Nakon općeg napada pokidane su veze - neke stvari dopunjavam - napadnut stožer, ljudi zbog neiskustva i iznenađenja nisu znali što i kako činiti, bježali su i povlačili se misleći da biti sigurni kod stožera. Međutim taj prostor je već bio zauzet tako da su pali svi u zarobljeništvo. Htio bih napomenuti da ima nekoliko žena trudnica u poodmakloj trudnoći, kao žena Joze Marjanovića, ili žena s malom djecom, kao Julijana Jurić, moja rođakinja, rodila je prije nekoliko dana i vratila se iz bolnice s curicom i još jednom starijom, isto tako je u zarobljeništvu. Sve u svemu 63 djece je u zarobljeništvu. Prema iskazima očevidaca loša je situacija u tom logoru - Muzeju u Jablanici, gdje je oko 80 ljudi. Iskazi su različiti o broju zatočenih. Neki tvrde da ih je 90, neki 74 -78, a možda broj i varira, jer neki doista bivaju preseljeni ili imaju rodbinu u Jablanici. Preko posrednika, međunarodnih humanitarnih organizacija UNHCR i Unprofora saznajemo da je situacija teška, da nemaju hrane ni lijekova. Isto tako sanitetski uvjeti su očajni i mnogi pate od kroničnih staračkih bolesti ili čega drugoga. Sama činjenica da spavaju na betonskom podu bez dovoljno pokrivača. Moja sestra npr., koja je pobjegla bez ičega, noseći samo sinčića od 3,5 god. u naručju. Otišla je samo u trenirci, a i ona je bila mokra jer je trčala kroz vodu. Među zatvorenicima ima i ranjenika. Imena nekih smo saznali. Njihovo tretiranje, bolje reći maltretiranje, ne završava na verbalnim napadima nego i fizičkom maltretiranju kao već spomenutoga Marana Žarića. Nedostatak hrane i lijekova posebno je osjetljiv za malu djecu. U tom smislu vršeni su neki pritisci da bi hrana i lijekovi došli u Jablanicu do njih. Međutim sve ono što stigne podmiruje najprije Muslimane. Govorim to ne iz neke predrasude nego po iskazu očevidaca. Nakon što se to desilo i nakon što sam s grupom ljudi ustanovio pravo stanje, išli smo tražiti pomoć od međunarodnih humanitarnih organizacija. Tako smo više puta išli Unproforu u Međugorje. Pokušao sam kontakt uspostaviti preko svećenika sa zapovjedništvom. Ovaj čas se ne sjećam imena, ali imam zapisano. Obećali su pomoć, da će otići i vidjeti, tim prije što je njihov bataljun isto tako u Jablanici. Drugi put kad sam dolazio bio je drugi svećenik, opet sam počeo ispočetka upoznavati. Zapovjednik je tada bio bolestan, prehlađen. Nisam saznao puno, osim da su pokušavali ali nisu uspjeli. Činjenice pokazuju njihovo zalaganje. Ako su oni voljni i ako žele pomoći, a zato su u prvome redu poslani, posebno UNHCR, dakle da ih opskrbljuju lijekovima i hranom, a tu je i Međ. crveni križ, a otada nisu učinili ništa, a prošao je jedan tjedan, pa drugi... Kasnije ponovo u telefonskom razgovoru pričaju mi jednu te istu priču. Iz svega toga mogu zaključiti zapravo da nisu dovoljno truda uložili. Mogu reći i ovo: Prve vijesti u prvim kontaktima koje sam imao s njima bile su ove: "Da, čuli smo da su neki civili iz Doljana pobjegli, a Muslimani su ih spasili iz zone ratnih operacija." Kad sam se usprotivio na takvu informaciju, pitao je: "Koja je vaša verzija, gospodine?" "Zar se vama čini da čovjek bježi iz svoje kuće, pogotovu ako ne može bježati, ako je slijep, star, sakat, ako je dijete, ako ne može hodati, ako su majke trudne, ako su žene i djeca, Kamo će bježati iz kuće?" Nije bilo dovoljno uvjerljivo. Nekima sam čak pokazivao slike masakra. Pitali su tko je to slikao. Rekao sam: "Ja osobno." Rekao sam isto tako datum i što smo sve vidjeli. Završavalo se uopćenim formulacijama. Vidjet ćemo, učinit ćemo, nastojat ćemo itd. Puno vremena je prošlo. Praktično nismo dobili nikakvu konkretnu informaciju, ni gdje su ti ljudi ni kako. Tu i tamo, istina, donosili su poruke pojedinaca, a one popise koje smo mi dali Međ. crveni križ nije čak htio ni primiti. Predstavnik, gosp. Hans Urlich je rekao da to nije njihova praksa, da oni popis sastavljaju na terenu. Rekoh da ako mi tražimo 200 ljudi, a oni daju samo 50, gdje su tih 150, kako ćete njih pronaći. U dugom razgovoru, kad sam s njim razgovarao njemački, jer sam saznao da su neki tumači Muslimani, jedna Muslimanka, pa sam se bojao da mu konkretno ne prevodi, ni tada nije prihvatio popis koji sam mu ponudio. Rekao je da to nije njihova praksa. Iz svega se dade zaključiti da humanitarne organizacije, bilo Unprofor, bilo UNHCR, MCK ili drugi, postupaju s nekim predrasudama prema Hrvatima. Zato Što mi sami nismo upoznavali te organizacije s nekim činjenicama, a s druge strane već je raširen model, ta paradigma da su Muslimani najveće žrtve ili jedine žrtve, a Hrvati agresori i tako, ti mentalni sklopovi reagiraju tako da je uzalud kucati na bilo koja i bilo čija vrata.

3 16


Pred Veliku Gospu, točnije 14. kolovoza došao sam u Split, 13. ili 14.8., zanimao sam se za nalaze obdukcije nad poginulima. Dali su mi na uvid 23 nalaza. Ostali ili nisu bili tu ili su zaključili da vještačenje nije potrebno budući da je sasvim jasno kako su poginuli. Nalazi govore to da su strijeljani straga, skoro svi, i par njih da je poginulo razneseno eksplozivnim napravama, razneseni dijelovi tijela, trbuh ili grudni koš. U razgovoru s tim stručnjacima, patologom i sudskim vještakom, saznao sam da su dobili ta tijela u drugačijem stanju nego smo ih mi gore pronašli i vidjeli. Neki su bili odvezani, bili su obučeni, tragovi mučenja, modrice crvene ili plave, ili što drugo bili su zbog truljenja već izbrisani, budući da je nalaz vršen 3. kolovoza, 8 dana nakon smrti. Kad sam im pokazao svoje slike, isto su se iznenadili. Priznali su da je bilo nekih propusta, možda ne toliko njihovih koliko onih koji su ta tijela dovozili i otpremali. Neki su čak bili oblačeni u vojne uniforme, što je zapravo vrlo čudna stvar, i ne znam kako se to moglo dogoditi. Sve to skupa razlog je da nakon prvih vijesti, koje su bile doista korektne, kad su stradali i civili i vojnici, a broj je otprilike polovica, sve je to skupa razlog da je nastala jedna sumnja i nesigurnost, metež. Kasnije sam čuo, imao sam prilike i pročitati u novinama, da su poginuli samo vojnici i jedna starica. S terena sam pokušao intervenirati u uredništvu tih novina. Gospođa koja se javila rekla je da je izvještaj preuzet od HINA-e. Protestirao sam. Rekao sam da je njihova dužnost provjeravati vijesti, a ako nemaju pouzdanih novinara izvjestitelja, ja ću im pokazati dokumente i fotografije. Priznala je da su učinili grešku, međutim stvar nije demantirana. Još više sam se kasnije razočarao kad sam čuo od glavnog urednika informativnog programa HTV da je načinjena greška u slučaju Doljana time što je prenesena vijest da su žrtve bili civili i jedna starica, kaže on. Bio sam uvrijeđen, reagirao sam. Nudio sam mu fotografije. Nije hitio uzeti. Ali uzeo je popis s imenima i godištima svih nastradalih. Treba reći da sam u nedjelju, 4 dana nakon pokolja, a u subotu je već bio slobodan pristup na Stipića livadu gdje je izvršen masakr, gdje su bila tijela dvadeset trojice, odnosno dvadesetorice na samoj livadi, pokušao sam informirati novinstvo i naše i strano. Doista tamo je bila ekipa HTV. Srećom ili providnošću, dobio sam Rojterovog snimatelja, koji se istina malo bojao, ali je došao i korektno obavio svoj zadatak. Ta snimka je bila emitirana diljem svijeta. Dobio sam informacije s raznih strana svijeta od rodbine i prijatelja da su vidjeli snimke tog masakra. Međutim, opet se pronio glas da nije emitirana Rojterova snimka, nego samo izvješće HTV. Također, tek nakon dosta vremena, uspio sam kontaktirati s Rojterovim snimateljem, koji mi je obećao poslati svoju snimku s tekstom kojeg je on sam poslao. Sve skupa što se dogodilo, taj zločin i oko zločina, ukazuje na nekoliko činjenica. Prije svega: Da mi sami ne znamo cijeniti svoje žrtve; da nismo zaljubljeni u istinu i da prezentiramo tu istinu svima onima koji nastoje svojim pristupima ili svojim predrasudama više štetiti nego koristiti Hrvatima i hrvatskoj stvari, posebno sada u BiH. Zatim da možda ni ljudi koji bi trebali obavljati taj posao nisu dovoljno upućeni ili nisu dovoljno sposobni, ili ne osjećaju važnost toga. A treba naglasiti koliko je važno u pravo vrijeme ponuditi pravu činjenicu i da ta činjenica bude poznata. Ovo iskustvo ili ovu sugestiju dobio sam i s drugih strana dok sam obilazio diplomatska predstavništva ili humanitarne organizacije tražeći pomoć. Svugdje su nam rekli da se hrvatska stvar ne zna dovoljno argumentirano i dovoljno uvjerljivo predstaviti. Vrlo često, i čak i ono što se priča, ljudi teško prihvaćaju jer misle da je propaganda ili HTV-a ili HVO-a ili nekog drugog. Osim ovih materijala, foto, video materijala i nalaza obdukcije, imam iskaze očevidaca, tako da je mogu}e sklopiti sliku, vjerodostojnu, o onome što se oko Doljana događalo. U Zagrebu, 16. rujna 1993.

317


ISKAZ

MIROSLAV STIPANOVIĆ

J

a sam MIrolsav Stipanović rođen iz Doljana, od oca Joze, rođen sam 06.10.1963.god. u Doljanima, općina Jablanica, po nacionalnosti sam Hrvat, državljanin BiH, državljanin republike Hrvatske, po školskoj spremi diplomirani inžinjer poljoprivrede, prerada i kontrola poljoprivrednih proizvoda trenutno nezaposlen, stalna adresa mog boravka su Doljani, općina Jablanica, a privremena Omladinska 3, Mostar. Neoženjen. Ovom prilikom želim da izjavim. Dana 28.07.93.god.zarobljen sam od strane muslimanske vojske u mjestu Doljani, zaseok Krkača. Nacionalni sastav sela u kojem sam ja rođen i živio bio j 100% hrvatski živalj mada u mjestu Doljani ima i muslimanskog stanovništva, to su selo Pačići u kojem je većina muslimansko stanovništvo. Sam momenat zarobljavanja za vrijeme napada desio sam se kod komande vojske HVO-a, u kojoj sam bio pripadnik i sam. U trenutku napada, u trenutku pucanja, svi smo se preplašili, nekog straha počeli su metci oko nas da zvižde, tako da su u tom trenutku pošli svi na svoju stranu. Ja sam pošao prema selu Krkači, zajedno sa Davorom Marićem, prešli smo preko Doljanke i došli smo blizu sela Krkače, tu su isto metci sa druge strane počeli da zvižde i skočio sam u Doljanku. Za deset minuta naišlo je civilno stanovništvo iz prvog sela Stupara, pošli prema selu Risovci. Tu je naišla moja komšinica Nevenka, koja kaže: Bježimo Miro stiže muslimanska vojska. Tu smo zajedno sa jednom komšinicom, Nevenkom, sa još jednom ženom i malim djetetom pošao prema Krkači. U jednom trenutku na 30m ispred nas bili su pripadnici muslimanske vojske koji su opkolili Andrije Šipina kuću i Mate Šutala. Pa u tom trenutku po mojoj procjeni bilo ih je oko 20-ak oko te kuće. I oni mene u provom momentu nisu primijetili, bio sam na udaljenosti jedno 30 m od njih. Ja nisam bio uniformiran, bio sam u civilnoj uniformi, oružja nisam imao nikakvo uza se.

LOGOR HOTEL JABLANICA

3 18


Bio sam pripadnik, sam od muškaraca, bila jedna žena, jedno, dijete, baka kada smo zarobljeni. Vidili smo da nemamo priliku da izbjegnemo, da se vratimo i oni bi rafal po nama, pa smo povikali: Predajemo se! Po mom mišljenju to je bilo najbolje, povikali smo: Predajemo se! Odmah su nas opkolili : Stoj! Lezi dole, ispruži ruke! Legao sam, blizu mene jedan komšija, sin Ibre Maćareva, ime mu ne znam, radio je u aktivnoj policiji muslimanskoj. Ovnović iz sela Bašići. Taj komšija se zvao Jasmin, sin Ibre koji je naredio lezi dole, pogladio me po leđima i vidio da nemam oružja. Pitao je gdje vam je vojska i oružje. Ja sam rekao da sam pošao kod sestre, koja je trenutno otišla na operaciju, a ima malu djecu, pošao sam u to selo. Međutim, on je rekao: Dižite se! I sa jednim policajcem iz Jablanice kojeg ja ne poznajem, rekao je: Vodi ga prema gore, ja nisam znao gdje to znači, prema gore. Pošao sam ispred njega, on je pošao iza mene i doveo me do jednog vrela koje se zove Panj, tu sam vidio još pripadnika, između ostalih bio je Seno Munikoza i pripadnika muslimanske vojske više. Seno Munikoza je pripadnik aktivne policije općine Jablanica. Tu je bilo još pripadnika muslimanske vojske iz sela Sovića i nešto iz sela Doljana. Iz sela Doljana sam zatekao Esada Milanovića, sin Arifa Milanovića, mog dugotrajnog kolege, koji je sa mnom išao u školu 14 godina. Zatim Mirza Ovnovnović također iz sela Doljana, zaseok Bašiči. Nekoliko vojnika iz sela Sovića koje ja manje više ne poznajem. Tu me je vjerovatno Sejo Munikoza kao zapovjednik te jedinice stao ispitivati i provocirati, jer sam ja trebao biti u mješovitom sastavu policije, koja je trebala da se osnuje, ali zbog razloga zna se koji nije došlo do formiranja. I on je mene kao takvog poznavao, jer je dolazio po mene i vodio me na razgovor kod načelnika, provocirao: Vidi nisi htio u nas kao u mješovitu ili muslimansku vojsku, hoćeš u HVO, vidiš do čega su vas doveli. Pitao me dokumenta, dao sam mu dokumenta, novčanik u kojem je bilo 800 DM, svu dokumentaciju: putovnica, osobna karta, saobraćajnu, vožačku. Uzeo mi svu tu dokumentaciju i pored provociranja počeo me i udarati. Udario me nekoliko puta po Ieđima kundakom po glavi, nogama u mošnje i usput ispitivajući gdje je Jure Šitum, gdje vam je vojska, gdje su ovi, gdje su oni. Ja sam na dio pitanja na koja sam mogao odgovarao, a on me je bez obzira da li sam odgovorio ili nisam jednako udarao. Tu je bio još jedan policajac iz Slatine kojem ne znam ime, ne znam tačne podatke ali znam da zove Tokić, kojem je Seno naredio vodi ga unutra. Tu je ta kuća Stipe Šituma, koji je bio pripadnik HVO-a iz sela Krkače, bili smo u selu Krkači. Otvorio je vrata, taj vojnik Tokić i naglo me gurnuo unutra, a istovremeno me udario kundakom u glavu. Ja sam momentalno pao unutra u garažu. Ja sam u tom momentu vidio da je garaža puna civila bila, ja sam pao po tim civilima u nesvijest. Ti civili su bili iz sela Krkače iz sela Hrvati i prije toga civili iz sela Stupari i selo Sarančina, koji su već u momentu prije nego što sam ja bio zarobljen, bili zaustavljeni i smješteni u tu garažu., Bilo ih je negdje oko 30-ca, tu je bilo djece i žena i stariji, većinom su sve bile žene i djeca, muškaraca nije bilo, jedino djece od 13,14 godina. Zato želim posebno da naglasim trenutak ponovnog izvođenja iz te garaže, gdje sam bio jedini muškarac stariji od 18 godina. Izvode me pred Senu koji govori: Okreni se prema našoj muslimanskoj vojsci i pozdravi se sa našim pozdravom Alah imanet. Morao sam tri četiri puta reći Alah imanet, s tim on naglašavao svaki put da jače i jače. I onda je on upitao svoje vojske ima li ko želju da me ubije. Ovi suneki, da bi stvorili veću paniku medu civilima koji su bili u garaži, a i meni samom jedni su govorili: Pusti ga! Nemoj ga! Jedni: J... mu mater ! ja ću ga! I tako. Ponovo su me vratili u garažu i onda je došao Seno i rekao: Iziđite svi van! Tu nas je sviju evidentirao i u tom trenutku nailazi iz Gornje Krkoče kamion teretnjak pun civila Hrvata iz Gornje Krkače. I onda zajedno svi smo skupa svi natovareni na jedan auto i odvezeni smo u pravcu Jablanice. Na tom kamionu, kamion je bio FAP, bio je pun, tako da se nije moglo stajati na jednoj nozi, a kamo li imati plac za normalno stajati, to je sigurno oko 50,60 na jednom kamionu. Međutim kasnije su doveženi ostali . I nas 50-ak koji smo bili na tom kamionu provedeni smo kroz naše selo pored Doma, prema Jablanici. Vidim kod Doma muslimanska vojska koja je pjevala i veselila se i provocirala. Odvezeni smo dole u Jablanicu, u prolazu kroz Jablanicu, nailazili smo na razne provokacije, bacanje kamena po nama, razbijenih flaša, aplaudiranja: Ustaše, ustaše tako vam i treba! Među njima većina je bila naših komšija koji su prije toga izbjegli. Tako vozeći se dolazimo pred revolucionarni Muzej , bivši revolucionarni Muzej gdje nas dočekuju “svečani doček” kao ustašama. Tu je bilo prisutno vjerovatno i do 700 duša muslimanskih. Došli su kao na doček jer su čuli da su Doljani pali, a to im je jedno najdragocjenije mjesto koje je trebalo da padne. Iz zlovolje došli su nas dočekaju, da nas vide, da nas provociraju, da nas maltretiraju. Sa auta su nas natjerali da skočimo. Opkolila nas je odmah policija i vojska i uvela nas u Muzej u jednu veliku salu gdje smo tu bili smješteni. Tu smo sjedili i dolazili su pripadnici muslimanski vojnika, koji su dolazili namjerno da vide koje su komšije.

319


Onda bi povremeno udario te nogom ili tako nešto. Bila su to većinom ta manja djeca od Kupića Ramiza, kojeg sam ja prepoznao, a ostale sam prepoznao pred Muzejom dok su stajali. Arif koji je aplaudirao, Arif Milanović iz Doljana. Bili su ostali svi, da ih ne navodim poimenično, tako reći svi. U Muzej nas dovode nas Hrvata pretežno civila oko 200 ljudi, gdje bivamo smješteni u jednu veliku salu. I tu nas pojedinačno evidentiraju u knjigu evidencije. U 9 sati navečer tog isto dana, 28.07.93.god. dolazi jedan uniformirani čovjek, krupniji po imenu Nihad, a to je bio zamjenik slavnog Zuke, zapovjednika njihove muslimanske Sandžarske jedinice, zajedno sa jednim aktivnim civilnim policajcem, Azemom iz Jablanice, PS Jablanica, koji je bio naoružan. Nihad je bio u civilnom, bio je bos, imao je majicu i u trenerci. Dolazi proziva Zelenika Maria, Mario se javlja, oni ga odvode u podrum. Dole što biva s Mariom to ne znam. I u 11 sati dolaze ponovo ti isti Nihad i Azem i prozivaju starijeg čovjeka koji ima do 60 godina Ivan Ramljak odvode i njega.U 1 sat po noći dolaze i prozivaju Miroslav Stipanović, ja prilazim vratima onako trčećim korakom i on je zavikao ko se još javlja na vojnički poziv. Morali smo stati mirno. Kaže: Pođi za mnom. Pošao sam za njim prema podrumu. U tom trenutku Nihad je rekao Azemu: Ti se vrati i nađi dvije žene dobre, ja ću se sad vratiti! Međutim ovaj Azem je rekao Kasnije ćemo! Sišao za njim u podrum. I tu Nihad pita mene ponovo: Kako se ti zoveš? Rekao sam: Zovem se Mirolsav Stipanović. Gdje su ti braća? Rekao sam jedan je u Jablanici, ovdje živi sa ženom i djecom, a drugi mi je u Splitu. Odakle je on znao da sam ja inžinjer , a ovaj drugi zanatlija. -Vidiš, kako je on pametan i pobjegao u Split, a ti se boriš protiv Muslimana. I okrenuo me prema zidu, kaže digni ruke, prislonio me uza zid, ja sam nehotice malo okrenuo glavu, i vidio da idu prema ćoši gdje stoji lopata i drška od metle. I onda me počeo ispitivati : Tko puca sa Pisira?. To je bila jedna naša kota, gdje smo mi bili pripadnici HVO-a, ali iz općine Prozor. Ja sam Rekao: Ja ne znam, ja sam pripadnik Doljana i ne znam ko je na Pisiru. Znam da se nalazi vojska iz Prozora, pripadnici HVO-a. On je rekao: Navedi mi ime i prezime. Ja sam govorio da ne znam , a on me počeo udarati po leđima sve jače i jače po leđima, po glavi, po nogama i ramenima, sa lopatom. sa metlom. U jednom momentu došao sam u stanje od tih udaraca, čini mi se da je pucala lopata na moje kosti. Došao sam u stanje jedne besvijesti i u jednom trenutku odluke da udarim glavom od zid da skratim sebi muke. Međutim u tom momentu on me je udario nogom po koljenu, tako da sam pošao prema nazad, uhvatio me Adem i gurnuo u WC. Tu me sačekao jedan njihov policajac gdje me “dočekao sa punom kantom vode, i pljusnuo me po glavi tako da sam se trenutno ohladio. Nihad je rekao: Vodi ga unutra! I ubacio me u jednu sobu gdje su bili ostali muškarci naši pripadnici njih 3, 4 od kojih je Ilija Stipanović, već prethodni Mario Zelenika koji je odveden u 9 sati, Ivan Ramljak u 11 sati, trojica momaka koje ja nisam poznavao. Međutim upoznao sam ih to su bili naši momci iz Posušja koji su također prošli ovaj teror kao i ja, a prije mene uvedeni su u tu sobu. Sutradan, rano ujutro dovode još naših 5 pripadnika HVO-a koji su ostali gore sa civilima. Ujutro ih dovode, vjerovatno zbog ispitivanja i smještaju ih u sobu gdje smo bili. Nas je bilo oko 20 u jednoj sobi, veličine 2,5m x3m. Tog dana poslije podne dolazi jedan pripadnik Zukin, dolazi skida od nas robu, uzima vrijednije predmete tj. novac, lančiće i tako pod i koji degenek. On odlazi i od idućeg dana, to je 140 dana, počinjemo ići u radne vodove na muslimanske linije gdje smo pješačili preko 20 km dnevno. Ustajanje je bilo u 3,4,5 sati, po potrebi, bez umivanja, bez ičega. Točenje vode, po hranu, uglavnom po 20, 30kg na leđa, za vojsku muslimansku. Nosili smo im hranu, vodu, municiju, šta je sve trebalo. Išli smo pješke preko 20 km do linije, morali smo raditi, granate su padale, metci su zviždali. Dakle, linija razdvajanja, to je prva borbena linija i radili smo bez obzira, pucalo ne pucalo. Ako bi pucalo oni bi se sklonili u rovove, a mi bismo radili. Bilo je i slučajeva ranjavanja, teškog ranjavanja i stradavanja. Mogu navesti primjer stradavanja da je poginuo pripadnik naš, koji je bio sa mnom u zatvoru, a zove se Zdravko, na Releu, Pisir od granate. A bilo je i težih ranjavanja koji su trebali biti prebačeni u bolnicu. Radili smo na prvim borbenim linijama, tako da uslovi su bili grozni. Dobivali smo samo jednu šnitu kruha, koja je bila tako tanka, da se sve moglo kroz nju vidjeti. I jednu malu konzervu ribe koju smo morali dijeliti na četvoro, to je za čitav dan. Vode smo morali nositi za sebe 1 l na nas 10-cu, koliko nas je bilo na rovu, ili 15 ili 5, zavisno koliko nas je bilo. Tu smo radili po čitavi dan i uvečer u kasne sate ako bi slučajno bilo mrtvih, ranjenih pripadnika muslimanske vojske, tako iznemogli morali smo se ponovo vratiti nazad u Muzej, noseći niz velike klisure, gdje je jedva bio i pješak hodati, a kamoli četvorica ljudi da nose nosila i mrtvog ili ranjenog vojnika, pripadnika Muslimana. I tako je bilo oko 140 dana. Posebno bi htio da istaknem da je nas pripadnike Hrvatskog naroda vojno sposobnih bilo preko 60, smješteno u podrum i to u četiri prostorije. U mojoj prostoriji je bio 21.Uslovi kakvi su bili, izlazili smo dva puta dnevno na mokrenje i veliku nuždu. Međutim , bilo je slučajeva kad bi se trefili posebni

3 20


specijalci koji nam nisu dali ni jednom izići na vršenje nužde, tako da smo morali u prostoriji 2,5mx3m i uz prisustvo 20 prisutnih nas, morali vršiti i malu i veliku nuždu. Dakle dobivali smo po jednom čovjeku 1/2m2, kad bi se preračunalo malo. Hranu smo dobivali ujutro u 9 sati i to nekakvu vodu, oni kažu čaj, meni se čini da je prije bila voda i šnitu kruha. A za ručak također jednu šnitu kruha i nekakva čorba, koju ne bi nikom svom ni zločincu dao da je jede, a kamoli čovjeku, živom čovjeku. Dakle bilo nas je preko 60, smještenih u 4 sobe, tu smo bili pripadnici svi Hrvatskog naroda. Odnos stražara je bio, od pojedinih stražara tako nekorektan, a ima stražara koje bi mogao i pohvaliti, među kojima je i Kamilica, on je iz općine Jablanica , selo Lug, a od nekorektnih koje znam nisu dali ni izlaziti, koji su dolazili, unutra ulazili i tukli su nas, među kojima je bio i Fiko iz općine Jablanica, selo Slatina, Zijo iz općine Jablanica i par ostalih. Upravnik zatvora na početku je bio jedan stariji čovjek je se zvao Dedajić, imena mu ne znam, međutim kasnije dolazi Mehić Šaćir iz Nevesinja, Gacka, ne znam točno odakle. Uvjeti boravka za nas 60 u podrumu bili su nemogući. Bilo je ljudi koji su izgubili na svojoj težini čak i do 20kg. Tako da poneki nisu se mogli ni dizati sa postelje. Spavali smo na golom betonu, odnosno granitnim pločama, s tim da je bila jedna deka prostrta za četvoricu, a jedna deka također za pokriti se za četvoricu. Dakle, uslovi za spavanje bili su nikakvi. Pored nas 60 pripadnika koji smo bili smješteni u podrumu, iznad nas na spratu u jednoj velikoj hali bili su također i naši pripadnici civili, Hrvati iz Doljana, Slatine, Vogošnice, Jablanice, njih je bilo preko 200. Ni sami oni ne znaju zašto su tu dovedeni. Vjerovatno zato što su Hrvati. Tu smo boravili 7 mjeseci. Neki su boravili čak i više, koji su došli iz općine Glogošnica, Donja Jablanica, koji su do pada Doljana već dovedeni. Privedeni zato što su Hrvati. Tu među njima je bilo od starosne dobi od novorođenčadi, koji su se rodili tu u Muzeju, do staraca preko 90 godina i slijepih i nepokretnih, koji nisu mogli ni o sebi voditi računa, tako da su im drugi morali pomagati i čak je bilo i umiranja. Pa koliko sam ja bio u mogućnosti da saznam, čini mi se bilo ih je oko 4 da su umrli. Tako kako mi vojno sposobni, tako isto i naši civili, žene, djeca i majke. Gore na spratu bili smo tučeni, maltretirani, isprebijani. Sve do 01.03.1994.god.kada dolazi do razmjene zarobljenika i civila posredstvom MCK i taj dan svi skupa na razmjenu preko Vrda, dolazimo u Mostar, u naš, grad gdje smo dočekani radošću i veseljem od naših.

321


ISKAZ

MARINKO LJOLJO

N

a dan agresije muslimanskih snaga na hrvatski narod i hrvatske prostore u općini Jablanica, nalazio sam se u gradu Jablanica. Tog dana, 15.04.93., snage muslimanske vojske i muslimanske milicije upale su u prostorije HVO-a Jablanica i devastirali sve znamenje koje je obilježavalo prostore u kojima su bili smješteni civilni i vojni organi HVO-a Jablanica. Zatečene radnike i pripadnike HVO-a koji su se našli na osiguranju prostorija su uhapsili ili zatvorili. Od tada život hrvatskog pučanstva bio je nepodnošljiv. Poznata su mi imena tih lica koje je naređivalo i izvodilo to. Naređenje je dao Hasan Hindić, koji je bio zadužen za nešto u štabu muslimanske vojske u užoj komandi, i Safet Idrizović, koji su neposredno rukovodili tom aktivnosti. A od vojnika poznati su mi komandir njihove policije koji se zvao po nadimku “KULJO”.

U većinu hrvatskih stanova ušli su muslimani, uzimajući im svu imovinu koju su posjedovali (hranu, odjeću, kućne aparate, automobile, mašine, novac, garderobu, nešto od vojne opreme i sl.) Sve je to rađeno uz silno maltretiranje, psovanje i vrijeđanje. To je trajalo sve do 01.03.94. da bi sve to u većoj ili manjoj mjeri nastavilo do današnjeg dana. Vojne obveznike Hrvate su mobilizirali u tzv. radne vodove, koji su obavljali najteže fizičke poslove za potrebe muslimanskih vlasti u gradu i na terenu, za potrebe muslimanske vojske. Ti radovi su se sastojali od sječe drva za obitelj poginulih muslimanskih vojnika, sječa balvana za potrebe zaštite muslimanske vojske i civilnih objekata, kopanja rovova, nošenja hrane i opreme za muslimansku vojsku. Svako suprostavljanje ili eventualno odbijanje bilo je rizično, jer bi mogli biti lišeni s slobode. Što se tiče života civilnog hrvatskog pučanstva poteškoće su bile u pohađanju nastave. Učenici hrvatske nacionalnosti bili su svakodnevno šikanirani u školi od učenika muslimana i prosvjetnih radnika, tako da su bili prisiljeni, zbog tog necivilizacijskog odnosa prekinuti školovanje. Učenici hrvatske nacionalnosti bili su i fizički napadani od muslimana, muslimanske djece, odnosno učenika škole. Posebno je teška situacija nastupila kad su snage MOS-a mučki upale u selo Doljane i pobili, pa izmasakrirali, veći broj civila (žena i staraca), a veliki broj civila (žena, djece, staraca) deportovali u Jablanicu, smjestivši ih u Muzej, u kome su živili logorskim načinom života sve do 01.03.94.god. kad su ih MCK oslobodio razmjenom. Mnogi logoraši Hrvati nisu nikad izišli iz tog logora, jer su u njemu umirali.

3 22


LOGOR „MUZEJ“ U JABLANICI

323


U Muzeju Jablanica bilo je 348 logoraša. Većina njih je odvedena iz stanova i kuća kao civili, a manji broj je zarobljen na crti prema snagama MOS-a. Moje zarobljavanje izvršeno je u mom stanu u Jablanici, gdje sam stanovao sa suprugom i djecom. U poslijepodnevnim časovima na vrata su došli naoružani policajci, koji su mi pokazali spisak, na kojem se nalazilo i moje ime i kazali su mi da trebam sa njima poći. Na moje pitanje: Zbog čega, koliko ćemo ostati? odgovorili su mi da idemo na informativni razgovor, da ću ostati dan-dva. Poznato mi je da su pripadali tzv. Zukinoj vojsci, da su sebe nazivali specijalnim postrojbama sa posebnim ovlaštenjima, a među njima je glavni bio po nadimku „Popara“ i rukovodio je tom akcijom, a bilo je i još nekoliko vojnika i bio jedan vojni policajac iz Jablanice, koji im je pomagao da pronađu gdje stanujem i da im pomogne u tome. Razumjevši njihov zahtjev, nisam imao izbora nego da pođem sa njima. Prilikom izlaska iz mog stana, na ulici je čekao kamion u kojem su se nalazili još neki Hrvati, meni dobro poznati. Sjedili smo tu na karoseriji tog kamiona i nastavili smo tražiti još neke ljude Hrvate koji su se nalazili na tom spisku. Kružili smo po gradu, vjerovatno je i to imalo određene dimenzije i sakupili su većinu ljudi koje su imali na spisku Hrvata. Odveli su nas u Donju Jablanicu, u zatvor, koji je smješten u trapu (gdje se čuva zimnica krompir, (veličine 3,4 m2) gdje nisu postojali nikakvi uvjeti za život. Prethodno su nam uzeli sve stvari koje smo imali uz sebe , osobne stvari: olovku, penkalo, dokumente i sl. što su našli kod nas. I tu je nastavljen naš zarobljenički život u tom trapu. U tom trapu smo proveli oko 11 noćiju, da bi nas poslije toga premjestili u jednu pojatu, u kojoj je prethodno živjela stoka, a onda smo mi, sopstvenim radom adaptirali to malo da bi mogli tu nekako živjeti. Život u Donjoj Jablanici, kako su je oni zvali: Bazi Zukinih postrojbi, za nas zatvorenike bio je katastrofalan, počevši šta smo sve morali tamo da radimo, gdje smo trebali da idemo na teren da nosimo opremu i ostala sredstva za potrebe njihove vojske i sl. Posebno su nastupile teške okolnosti dolaskom zatvorenika sa područja općine, Buturović Polje, Klis općina, zajedno stavivši ih s nama u bazu. Onda su nastupile posebne otežavajuće okolnosti za sve nas, jer su prema nama, a i prema njima, se ponašali onako kako se ne može uopće objasniti odnos prema zarobljeniku, čovjeku itd. To se može pojasniti, počevši od verbalnih psovanja, udaranja oružjem, tjeranja da izgovaramo riječi koje se odnose n njihove religijske običaje. LOGOR CRKVA U DREŽNICI

3 24


Posebno su jednu večer došli jedna grupa vojnika iz Zukine jedinice koji su se nazivali “Čedini vukovi”, Ćelini i dr. gdje su zarobljenike, koji su došli iz Buturović Polja, nekoliko njih izveli iz štale, pucali su u njih, lomili im kosti. Poslije ih ubacili nama. U štalu, da bi za izvjesno vrijeme, ovog kojeg su najviše ranili, a on se zvao Ilija Kaleb, zarobljenik kojem su pucali i lomili kosti, prebacili ga navodno u bolnicu ,a s njim je otišao i još jedan zarobljenik, da im pomogne u transportu, koji se zvao Milas, taj se nije vratio, da bi mi za dan, dva čuli da se taj čovjek objesio. Po mojoj procjeni on je ubijen od strane njih, odnosno likvidiran. Odnos prema zarobljenicima bio je zločinački i mimo sva pravila. Zarobljenici su radili najteže poslove, paćeni glađu i žeđu. Radili su za muslimansku armiju, bili su redovno premlaćivani, tučeni, pa čak i likvidirani. U mučenju zatvorenika posebno su se isticali pripadnici tzv. specijalne postrojbe muslimanske vojske kojom je zapovijedao Zulfikar Ališpago-Zuka i Nihad. Njihovi niži zapovjednici, su mučili, ranjavali i čak ubijali zarobljenike, po nadimcima: Koka, Čorba, Bahtija, Nedžad, Stenja, Tatoš, Alija, Grdo, Amir i dr. Najveći zločinci su bili Ćelini i Čedini pripadnici Handžar divizije. Zarobljenici iz Jablanice imali su otežavajuću okolnost, jer su gore navedeni pripadnici zloglasnih postrojbi Zuke, odlazili u stanove i kuće zarobljenika i od njihovih obitelji oduzimali novac, zlato, automobile, opremu i nastanjivali se u stanove, svakako uz veliko maltretiranje i prijetnjama likvidiranja zarobljenika, ako im obitelj ne da što traže, a to je nakit, novac, automobili, tehnički aparati ili stanovi. U tom su se naročito isticali Čedini i Ćelini pripadnici. Isti su napravili masakr nad civilima u Grabovici. Ističem, ponovo ističem, pripadali su Handžar diviziji. Posebno su pripadnici MOS-a u naselju Drežnica bili svirepi prema zarobljenicima. Patili ih glađu, žedu, tukli ih do onesvješćenja, mučili ih električnom strujom, palili i gasili cigareta na tijelu zarobljenika. Tu su se naročito istakli Zukinovci i mještani iz Drežnice, a među njima je posebno prednjačio Zijo Kurtović, kao i neki po nadimku Talijan, Bimbo i dr. U naselju Drežnica u župnoj crkvi bio je zatvor. Sve mučenje je izvođeno u zatvoru-crkvi. Crkvu su devastirali i uništili sve rekvizite koji su se nalazili u crkvi (razbijali slike i kipove od glavu zarobljenika, uništavali vrijednosti crkve, tjerajući zatvorenike da jedu crkvene knjige). Zatvorenici su bili potpuno psihički i fizički iscrpljeni jer su u teškim uslovima proveli od 4 do 11 mjeseci da bi svjetlost slobode ugledali 01.03.94. zahvaljujući MCK i Vladi HR HB. Ja sad ne bi imao šta kazati, koliko smatram da je dovoljno za ovo svjedočenje.

325


ISKAZ

ZORAN ZADRO

B

io sam u Grabovici kada je napadnuta. Oko 4:00 sata ujutro (09.09.1993.) čuli smo pucnjavu. Ušla je samohotka. Bilo je oko sto vojnika. Narod se nije mogao braniti. Opkolili su selo sa svih strana. Zašli su po kućama, počeli pljačkati ono što su mogli odnijeti. Maltretirali su i šamarali. Vidio sam kada su šamarali jednog Martina. Udario ga je jedan. On se prevrnuo i kada se digao opet ga je udario. Kada su došli kod nas opalio je tati jedan šamar. Nas su ispitivali gdje su ustaše. Mene je strah uhvatio. Morao sam ih lagati. Rekao sam da ih je nekoliko pobjeglo gore uzbrdo. Oni su otišli gore i pucali su. Što su metaka ispalili, a ja ih slagao?! Prepoznao sam jednoga koji je radio s tatom. Ime mu je Edo, a prezime ne znam. Tata je radio u hidroelektrani. Tada su ti s Ijiljanima i sa zastavama zelene boje s mjesecom i zvijezdom, zapalili dvije kuće. Jedna je bila Draganova (zvanog "Klagija"), a druga Pere Mandića. Cijeli dan su pucali po selu Grabovica. Tatu su odveli u Perinu kuću, a onda su ga odveli u Jablanicu i ispitivali ga: Kada je tata došao natrag rekao nam je da ne govorimo o tome jer bi ga mogli uhvatiti. Došli su opet sutradan i odveli ga opet. To su bili MUP-ovci, ti koji su ga odvodili. Slali su njega i druge po brdu da traže ustaše. Mama je plakala. Onda, te večeri su došli kod nas i pitali nas koliko je nas u kući i tko je najstariji. Rekli smo da nas je sedmero i da je djed najstariji. Pozvali su djeda da izađe i pitali su ga gdje su ustaše. Oni su se pravili da su četnici i govorili su da su četnici i pozdravljali - Pomoz Bog. Pitali su nas, kao fol, gdje su balijski položaji, a to su oni bili. Uhvatili su mamu i prebili je, razbili joj glavu. To je bio jedan koji je došao i ostao cijeli dan, kupao se kod nas i on je istukao mamu jednom kad je došao po noći. Jednom je došao neki i oteo nam radio, neki iz Sarajeva. Taj je rekao: "Sreća da su vam sinovi Goran i Zoran, a da nisu ubio bih vas." Tati su, kad su ga drugi put odveli na ispitivanje u Jablanicu, govorili kako bi oni ubili svakog ustašu. Jedan vojnik im je tajno donosio hranu. Opazio ga je jedan i rekao mu da bi on njih zaklao i da im ne bi dao ništa. Onda, jedan Kemo je rekao nama da mu dođemo reći ako opazimo ustaše, ali da ne kažemo ustašama da je on tu. Bio sam kod Brekala kada su ušli vojnici. Otac reče da šutimo, a meni je jedan namignuo, a drugi je dao mojoj sestri žvakaću gumu. Tada su sve nas postrojili u sušaru za meso. To je bila sušara Josipa Brekala. Tu su bili taj Josip Brekalo, Ivan Pranjić, Stoja Pranjić, Luca Brekalo i mi svi Zadro koji smo se tu zatekli: Ljubica, Mladen, MladenMASAKR U GRABOVICI

3 26


ka, Zoran i ja. Tada su nas samo plašili. Kasnije kada je došla neka nova vojska iz Sarajeva, tri ili četiri mjeseca kasnije, počeli su ubijati. U ta tri, četiri mjeseca u selu tražili su duhan, a kako nije bilo više tukli su ljude zbog toga. Jedan Pero Marič "Lager" imao je dosta duhana, pa kad su ga uhvatili prebili su ga i oteli mu duhan. Kada su došle izbjeglice iz Čapljine tada su nas maltretirali i pljačkali ti izbjeglice, a to je vidio taj Pero Marić i izderao se na jednoga da izlazi. Taj je ošamario Peru, pa je došla policija od Armije BiH i zaprijetila se izbjeglicama da će ih strijeljati ukoliko prijedu na drugu stranu, na njihovu obalu. To je bilo samo plašenje. lzbjeglice su i kasnije dolazile. Vojnici su vratili ono što je bilo ukradeno, vratili su 50 kg brašna i luk. Spomenuo sam da je došla neka druga vojska iz Sarajeva. Kada su došli ujutro kod nas pitali su imamo li mi hajvana (stoku) i jesmo li mi Hrvati. Mi smo potvrdno odgovorili i na jedno i na drugo. Najprije su odveli djeda i tatu. Taj koji je došao po njih bio je crn, visok, ošišan na "talijanku", imao je na sebi bijeli prsluk, zelene hlače i veliki nož. Nisam vidio da je imao neke oznake na odjeći. Ustvari bila su njih trojica tada kod nas. Inače, došle su četiri ture autobusa s njihovim vojnicima. Nama su govorili, meni i Goranu, nećemo mi vama ništa, samo ćemo vidjeti hajvan. Kod pojate se čuo rafal. Mi smo u tom trenutku pobjegli, moj brat Goran i ja. Otišli smo gore uzbrdo. Rekli smo to mami kada smo pošli i pitali smo mamu da i ona ide s nama. Tu je bila i sestra. Mama je rekla da neće bježati. Mi smo pobjegli. Saznali smo da su iza toga odveli mamu i sestru i ubili ih. Tada su isprašili jako puno metaka. Pucali su i u zrak sve su okolo izbušili. Nisam rekao da su prije odveli tatu, djeda i babu i ubili ih isto kod pojate gdje su nam ubili mamu i sestru. Mi smo sjedili gore na brdu, gladni i žedni. Govorio sam Goranu da se predamo. Ubrzo su nas ugledali vojnici, zviždali su nam i rekli da ako počnemo bježati da će pucati. Mi smo samo digli ruke i predali se. Kada smo se vratili dolje rekli su nam da su nam sve pobili. Mi smo počeli plakati. Jedan vojnik je rekao da su i njemu sve pobili i da svejedno živi. Onda su nam govorili da su oni četnici i da ima puno njihovih vojnika. Došli smo do Lagerove kuće. Tamo je bio njihov štab. U više kuća je bio njihov štab. Nama su rekli prije nego što smo se uputili prema štabu da ne kažemo da smo Hrvatii da im reknemo neko muslimansko ime, a ne pravo. Ako bi rekli hrvatsko ime i da smo Hrvati ubili bi nas. Pitali su nas jesmo li gladni i žedni. Rekli smo da jesmo. Donijeli su nam ribu i kruha. Jeli smo to, a kasnije su nam davali žvakaće gume, bombone. Pitali su nas želimo li sutradan ići u Mostar ili u Jablanicu. Mi smo otišli u Jablanicu, kod “Zukinih’’, u Donju Jablanicu. Upamtio sam neka imena: Nećko, Nihad, Igor... Oni su bili u nekoj bazi. Tu je bila jedna gostionica. “Zuka” nam je rekao da idemo kod mog strica, koji je (prisilno) radio u automehaničkoj radioni. Bili smo tamo četiri mjeseca. Kada je bila razmjena prenoćili smo’ jednu noć u Jablanici i došli smo ovdje vozilima Crvenog križa. U Mostaru, 3. svibnja 1994

MASAKR U GRABOVICI

327


3 28


ISKAZ

KARLO MARIĆ

U

vrijeme sukoba A BiH i HVO, točnije 10.05.1993. godine nalazio sam se dijelom satnije kojoj sam bio zapovjednik, u selu Grabovica, najsjevernijem naselju općine Mostar, nastanjenog isključivo Hrvatima.

Sjeverno od sela oko 1.5 kilometara na magistralnom putu M-17 iznad HE Grabovica, nalazio se punkt Vojne policije, koja je vršila kontrolu prometa robe i putnika na ulazu i izlazu iz zone odgovornosti Bjelopoljske bojne. Punkt su osiguravala 2-3 pripadnika satnije, a tu je bio lociran i transporter naoružan PAM-om. S desne strane jezera iznad HE Grabovice, nalazila se postava od tri pripadnika postrojbe također naoružana PAM-om, u cilju sprječavanja napada iz pravca Dive Grabovice, te željezničkom prugom iz pravca Jablanice. S južne strane Grabovice u mjestu Ćopi s desne strane jezera i mjesta Sjenčine s lijeve strane, nalazilo se osiguranje s ciljem osujećenja napada iz pravca Drežnice. Unutar ovog prostora, od punkta vojne policije na sjeveru i osiguranja na jugu, oko 16 km lijeve i desne obale jezera, nalazilo se 25 pripadnika postrojbe, što je bilo nedostatno za bilo kakvu ozbiljniju obranu u slučaju napada. Grabovica je bila u potpunom okruženju. U Jablanici se nalazila 44 b.b., postrojbe vojne policije, pripadnici MUP-a, a tu su se našle i postrojbe koje su došle iz Sarajeva. Posebno je značajno istaći Specijalni odred za posebne namjene pri štabu vrhovne Komande A BiH, koji je sudjelovao u svim napadima na Hrvatska sela u Sjevernoj Hercegovini gdje su počinile ratne zločine nad Hrvatima. S južne strane u Drežnici nalazio se Drežnički bataljon, te postrojbe vojne policije. Obzirom na brojnost naših vojnika u Grabovici i situaciju u kojoj se nalazimo, otišao sam u Mostar da u stožeru zatražim pojačanje. Tad mi je rečeno da je u Grabovicu poslano 30-35 vojnika Juke Prazine koje će se rasporediti u Divoj Grabovici da zatvore prolaze iz pravca Jablanice. To je postrojba A BiH čiji je zapovjednik Juka Prazina došao u sukob sa njihovim zapovjedništvom te napustio Armiju i priključio se HVO-u. Nisam niti pomislio da bi se oni borili protiv Armije, a što se i obistinilo u napadu na selo 10.5.1993. godine. Dana 09.05.1993. godine otpočeli su sukobi A BiH i HVO na području Mostara i Drežnice. Kako smo bili u potpunoj izolaciji, nadali smo se da će postrojbe HVO brzo osvojiti punktove A BiH kod mosta u Drežnici i da ćemo se spojiti. Međutim, pucnjava se vodila sve do noći, a do spajanja nije došlo. Narednog dana 10.05. oko 05:15 sati otpočeo je napad na selo Grabovica iz pravca Jablanice. Napad je išao magistralnim putem s lijeve strane, te željezničkom prugom i lokalnim putem iz Dive Grabovice desnom stranom jezera. Jedna grupa pripadnika A BiH prešla je plato Glogova i ulazila u selo iza naših leđa. Grupa Drežničkog bataljona išla je s juga pravcem Ćopi – Grabovica. Grupi koja je napadala pravcem iz Dive Grabovice pridružila se i grupa Juke Prazine koja mi je poslana u ispomoć. U vrijeme početka napada, vozilom sam došao na HE Grabovica gdje sam imao telefonsku vezu sa brigadom i pripadnicima postrojbe na Ćopima. Izlaskom iz vozila na mene je otvorena puščana paljba sa desne strane jezera te mi je onemogućen ulazak na branu. Sklonio sam se u cestovni tunel na samoj brani. Već tada je bilo jasno da je na desnoj obali bio osvojen naš položaj

329


od strane napadača iz pravca Dive Grabovice. Nakon nekog vremena u pomoć je kombijem došlo oko 7-8 mojih vojnika iz Grabovice. Njihovim dolaskom , otvorila se pojačana paljba s desne strane onemogućavajući nam izlazak iz tunela. Nakon sagledavanja situacije odlučili smo da sa mnom ostanu tri vojnika, a da se ostali kombijem vrate nazad do mosta koji premošćuje jezero i da na desnoj obali spriječi prolaz napadača prema selu, a mi bi im spriječili prijelaz preko brane na lijevu obalu. Vozilo je krenulo iz tunela nazad i dok su bili u našem vidokrugu vidjeli smo da se udaljilo bez skretanja s puta, te smo se nadali da nisu pogođeni vatrom koja je osuta s desne strane za njima. Iščekivali smo njihov prelazak preko mosta i dejstvovanje po napadačima, ali se to nije dogodilo. Vrlo brzo sa sjevera se pojavio naš transporter na kome su se nalazili pripadnici A BiH. Osvojen je bio i punkt vojne policije. Kasnije sam, nakon izlaska iz logora od pripadnika V.P. saznao da su muslimanski vojnici koji su bili na punktu odbili pucati na „svoje“, tako da su se vojni policajci uspjeli povući s punkta. Transporter je prišao ulazu tunela sa sjevera, a sa južne strane je otvorena jaka vatra tako da smo bili u klopci. Sa transportera je rafalnom paljbom iz PAM-a otvorena vatra prema nama, ali srećom iznad nas, tako da sam samo lakše ranjen. Tu smo se predali.

RAZMJENA LOGORŠA IZ JABLANIČKIH LOGORA

3 30


Prilazeći transporteru, pred kojim je stajao njihov zapovjednik sa 8-10 njihovih vojnika, on je pitao kako se zovu moju vojnici koji su mu prilazili i na njihov odgovor udarao ih je pesnicom u glavu ili nogom. Ja sam bio posljednji. Odlučio sam slagati svoje pravo ime vjerujući da ću time u tome trenutku bezbolnije proći. Kad sam mu prilazio tu se pojavio i jedan vojnik iz Jablanice Salko Keskin zv. Gute koji me poznavao. Prije nego me zapovjednik upitao za ime taj vojnik me oslovio „Karlo ustašku ti majku j…. šta radite dole ( u Grabovici )? Na pitanje za moje ime, nisam mogao ništa reći nego kako se zaista zovem. Na moj odgovor on me pogledao i rekao: „A ti si Karlo Marić“. Zatim me s leđa uhvatio za kosu i preko noge oborio na asfalt i počeo udarati. Tada se grupa njegovih vojnika okomila na mene, udarajući me nogama, kundacima pušaka. Međusobno su se gurali da dođu na red. Udarci su bili žestoki i brzo sam počeo krvariti iz nosa, usta. Jedan mi je vojnik gurnuo cijev puške u usta te repetirao pušku ali nije pucao. Ne znam koliko je to trajalo, a u jednom trenutku zapovjednik im je rekao: „Vodite ga gore“ ( na punkt ). Na punktu se nalazio kontejner za smještaj vojne policije, a tu se nalazilo i sanitetsko vozilo i vojni bolničar koji su pratili akciju. Sjeo sam na stolicu ispred kontejnera, a krv mi je tekla iz nosa i usta. Nageo sam se naprijed da krv ne curi po meni, i tad je vojnik koji nas je pratio od tunela do punkta, držeći pušku na gotovs pošao prema meni i zamahnuo nogom da me udari u glavu. Tad mu je bolničar, kojeg sam poznavao kao i on mene rekao:“ Nemoj, nemoj“ i on je zaista odustao od udaranja. Kako mi je krv stalno curila iz nosa bolničar je u jednom trenutku rekao: “Ja ću ovo sanirati, pa šta bude“. Od zavoja je napravio tampone i zaustavio mi krvarenje iz nosa. Bolove sam sve jače osjećao, posebno u glavi i prsima. Nakon izvjesnog vremena na punkt su dolazili preko brane njihovi ranjenici s desne obale i ulazili u sanitetsko vozilo radi prevoza u bolnicu. Bolničar je u tom trenutku rekao: „Karlo je za bolnicu, povezi i njega“. Vozač nije ništa odgovorio, samo je otvorio desna vrata i ja sam ušao na mjesto suvozača. Vojnik koji nas je čuvao nije reagirao. Presudan trenutak, kojeg u tom trenutku nisam bio niti svjestan.

RAZMJENA LOGORŠA IZ JABLANIČKIH LOGORA

331


Vozilom smo krenuli za Jablanicu, a moja tri vojnika su ostala na punktu. U autu sam povremeno gubio svijest, tako da se ne sjećam svih detalja. Dolaskom pred Dom zdravlja – ratnu bolnicu vidio sam mnoštvo svijeta, civila i vojnika. Znali su za akciju pa su se okupili da vide tko su ranjenici. Izlaskom iz vozila mnogi su me vidjeli i prepoznali, a oni koji me nisu znali, dovoljno je bilo da vide oznaku HVO i da uzvikuju „ Što ga dovodite, Što ga niste odmah ubili“ i sl. Ušao sam nekako u hodnik i sjeo na klupu. Bolovi su bili nesnosni. Nisam dugo izdržao pa sam legao po klupi. Povremeno bi čuo glasove – „ Ko je onaj ustaša, Ko ga je doveo ?“. Nakon nekog vremena netko me prodrmao, otvorio sam oči koliko sam mogao od otekline i čuo čovjeka u bijelom mantilu koji me je pitao: „Gdje te boli?“. Pokazao sam rukom na glavu i grudi. Negdje su me odveli i slikali glavu i grudni koš, prolazili smo kroz prostoriju gdje su ležali vojnici bez noge ili ruke, u zavojima. Kasnije ću saznati da su to njihovi ranjenici sa Igmana. Odveden sam uz pratnju vojnog policajca, na kat i smješten u jednu sobu. Tu su mi oduzete osobne stvari i uniforma. Negdje u večernjim satima dok sam u polusvjesnom stanju ležao na krevetu, čuo sam neku viku iz hodnika. Netko je vikao: „Gdje je onaj ustaša iz Grabovice, Gdje je ustaša iz Grabovice ?“. Zatim sam čuo krkljanje čovjeka kojeg se davi. Malo zatim u sobu su utrčala dvojica vojnika, malo zatim još dvojica. Jedan od prve dvojice, koji su mi stali uz dno kreveta, bio je njihov zapovjednik iz Grabovice, kojeg sam poznao po MPČ – šljemu, kojeg je i tada imao i radio stanicom koja mu je bila u džepu košulje. Vikao je: „Ko te pusti? Ko te pusti majku ti j…., Što te nisu ubili. Imaš li išta u onim grobnicama, gdje su ti magacini?“. Nisam mogao govoriti, usne su mi bile rasječene, nepce slomljeno, samo sam pokušao rukom nijekati da ima bilo što u grobnicama. Opet je ponavljao: „Ko te je pustio, Ko te je pustio, Sad ću te ubiti“. Žurno mi je prilazio uz krevet i s lijeve strane vadeći pištolj iz futrole. Stavio mi je cijev na čelo. Jeziv je bio dodir hladnog čelika, i zvuk repetiranja. Stisnuo sam već zatvorene oči i pomislio – Bože je li ovo kraj. Nije pucao. Psujući su se okrenuli i izašli iz sobe. Druga dvojica koja su stajala podno kreveta s lijeve strane još su tu stajali, dok je jedan od njih upitao: „Šta ćemo sad mi ?“. Drugi je odgovorio: „Sad smo mi njihovi, idemo s njima“. Bila su to dvojica vojnika iz grupe Juke Prazine koji su mi bili poslani u ispomoć. Nakon nekoliko dana kad sam malo prizdravio ( mogao sam govoriti ) došli su isljednici koji su me više dana ispitivali, ponekad po osam, a nekad i više sati. Ležeći u bolnici prvi put sam upoznao Nihada Bojadžića zamjenika zapovjednika spec. odreda za posebne namjene Zulfikara Ališpage. Bilo je vrijeme ručka kada sam sjedio u krevetu i natapao komadiće kruha u neku juhu i probao gutati bez žvakanja jer mi je nepce bilo polomljeno, te mi je uzimanje hrane bilo nemoguće. Tad je u sobu žurno ušao doktor i rekao mi: „Karlo imaš posjetu“. Odmah za tim u sobu je ušao tada meni nepoznat čovjek u uniformi i još jedan vojnik naoružan kalašnjikovom, koji je stao s desne strane kreveta. Ovaj prvi stao je ispred kreveta, pogledao u mene i rekao mi: „Pa ti možeš da jedeš?, Sutra te vodim na Igman“. Ja sam ga malo u čudu pogledao misleći, pa ja ne mogu da hodam te sam se malo osmjehnuo, misleći da se i on šali. Doktor je na njegove riječi, htijući da me zaštiti rekao: „Nije Karlo još dobro“. Tad je on krenuo prema vratima i na istima zastao, okrenuo se prema doktoru govoreći: „Vidi on se smije, sisu mu materinu j….“ i tad su izišli. Pitao sam dvojicu ranjenih zarobljenika HVO sa područja Konjica – tko je bio taj vojnik i oni su mi rekli da je to Nihad, Zukin zamjenik. U bolnicu su nesmetano ulazili neki vojnici i ulazili u naše sobe, ponekad prebirajući ladice na ormarićima ili tražeći cigarete od ranjenika. Tako je jedanput ušao meni nepoznat vojnik i sjeo na krevet pored mog kreveta te me pitao da li me tretiraju kao vojnika ili civila. Odgovaram da ne znam. Tad mi je rekao da će me ubiti čim izađem iz bolnice. Na moje pitanje zašto bi me ubio, odgovorio je da mu je u Grabovici ubijen rođak i da će ga osvetiti. Deset do petnaest dana nakon moga dovođenja u bolnicu, u sobu je došao raniji zapovjednik Drežničkog bataljona, čiji dolazak mi je dao nadu da se eventualno nešto radilo o razmjeni zarobljenika. Međutim, odmah mi je rekao da mi ne može pomoći. U razgovoru sa njim pokazao mi

3 32


je popis poginulih pripadnika HVO u Grabovici. Na tom spisku bila su četiri imena, među kojima i moje ime. Rekao mi je da je taj popis dobio od HVO iz Mostara. Nakon izlaska iz logora saznao sam da je taj popis napravljen od strane Drežničkog bataljona kojeg je potpisao Esad Šejtanić, zapovjednik bataljona, i isti dostavio HVO-u na Vrde transporterom SFOR-a. Tada mi je obitelj obavještena o mojoj smrti. U prvoj polovici lipnja dok sam se nalazio u bolnici, u sobu je upalo nekoliko ljudi u uniformama i civila. Ne znajući o čemu se radi, a vidjevši na vratima Nihada Bojadžića te načelnika općine Jablanica i još nekoliko ljudi, nisam razmišljao ni o čemu dobrom. Čovjek s kamerom nas je LOGORAŠ IZ JABLANICE

snimao, a onaj u civilu stao je pored mog kreveta i rekao mi: „Karlo ne boj se, ja sam Masatović iz ureda za razmjenu“. Tek tada sam ugledao gosp. Miru Andrića - Cara. Skočio sam s kreveta od sreće, misleći da je u pitanju dogovor o razmjeni. Gosp. Andrić je bio zapovjednik Bjelopoljske bojne u čijem sastavu je bila i moja satnija sve do preustroja i formiranja brigada. Nakon našeg srdačnog pozdravljanja i kratkog tihog razgovora, on se okrenuo Nihadu i rekao mu: „ Hajde daj mi Karla“, na što je Nihad odgovorio: „Hoću daj ti meni Mahmutćehajića“. Andrić je pitao tko je taj i gdje se nalazi. Nihad je odgovorio da ne zna gdje je ali da je zarobljen pa ako je i ubijen želi da ga dostojno sahrani. Tako se taj susret i završio. Nakon izlaska iz logora, u jednom susretu sa gosp. Andrićem u Zagrebu razgovarali smo i o toj posjeti. Tada mi je rekao da je toga dana sa suradnicima krenuo u Konjic na sastanak sa predstavnicima ABiH. Dolaskom u Jablanicu i u susretu sa predstavnicima ABiH zatražio je da me želi vidjeti, na što oni nisu pristajali. Rekao im je ako mu to onemoguće, da neće ići za Konjic i da se vraćaju za Mostar. Tek tada su im odobrili posjet, uz njihovu pratnju. Tada mi je rekao da je samo htio da me snimi živa i da me neće moći ubiti, a što mi je prilikom razmjene Nihad i potvrdio. Početkom svibnja, bez znanja i odobrenja liječnika prebačen sam sa još dvojicom zarobljenika iz sela Radešine u logor „Muzej“. Dovezeni smo putničkim vozilom, te smo uz pratnju stražara odvedeni u podrumske prostorije, gdje su prostorije bivših radionica za potrebe Muzeja bile oslobođene od stvari i pretvorene u ćelije za zatvaranje zarobljenih Hrvata. Ćelije su se nalazile s lijeve i desne strane hodnika, ukupno šest ćelija. Mi smo smješteni u posljednjoj s desne strane. Bila je duga oko 3.5 a široka oko 2.5 metra. Na podu su bili ležajevi od spužve sa dvije deke. Na ćeliji se nalazio i prozor koji je gledao na hodnik, a hodnik je jednim djelom bio osvjetljen dnevnom svjetlošću koja je ulazila kroz visoko postavljen prozor ispod

333


plafona. Kasnije sam saznao da su samo još dvije ćelije imale dnevnu svijetlost, a ostale su bile u totalnom mraku, odnosno osvijetljene jednom sijalicom. U logoru je bio poseban režim. Ćelije su otvarane tri puta dnevno. Ujutro u vrijeme doručka otvaralo bi se kada bi logoraši dobivali hranu. To je jedna šnita kruha i šalica gorka čaja, vrlo rijetko mlijeka. Za ručak jedna šnita kruha i šalica neke čorbe, uglavnom leća. Večere nije bilo, samo su nas puštali do WC. Odlazak do toaleta bio je vrlo kratak, stalno smo požurivani da se vraćamo u ćeliju. Od više kabina u WC samo je jedan imala ispravan vodokotlić, a od 4-5 lavaboa samo je jedan imao vodu. Tako da se vrlo rijetko moglo doći na red oprati ruke ili oprati porciju. Porcije su bile takve kako se tko snašao. Netko je imao limenku od konzervirane hrane, netko plastičnu kutiju. U nekim ćelijama nedostajalo je kašika, tako da su istovremeno jednom kašikom jela i po tri logoraša. Nakon povratka iz WC ćelije bi se zaključavale do narednog obroka. Od takve hrane mnogi logoraši su imali stomačne probleme. Pozivali su stražara lupajući u vrata, a ako ne bi došao što se u početku često dešavalo, nužda je vršena u neke vrećice ili čak u obuću. Samo 4-5 dana nakon dolaska u logor, u popodnevnim satima, točnije oko 15 sati čuli su se koraci silaska ljudi niz metalne polukružne stepenice iz prizemlja u podrum. Zatim sam čuo glas čovjeka koji je pozivao: „Neka izađe Franjo Ramljak – Ex“. To je bio moj vojnik koji je zarobljen 2 dana nakon napada na Grabovicu. Nakon toga koraci su se hodnikom približavali mojoj ćeliji. Ležali smo okrenuti prozoru koji je gledao prema hodniku. Odjednom se na prozoru pojavio Nihad, pogledao je po nama, lijevo-desno i kad je bio okrenut prema meni zastao je, kratko me pogledao a onda se udaljio. Kratko zatim, otključavala su se vrata naše ćelije, a ja sam ležao točno naspram vrata i na njima se pojavio meni nepoznat vojnik i odmah je s vrata pogledao u mene i naredio: „Karlo iziđi i ti!“. Izišao sam pred vrata kada mi je naredio da legnem, što sam i učinio. Tad mi je naredio da dignem ruke iznad glave i kada sam to učinio zadao mi je strahovit udarac petom u predjelu lijevog bubrega. Pitao me je hoću li ubijati muslimane i na moj odgovor da nisam nikoga ubio nastavio me tući. S obje noge je skakao na leđa, uglavnom na kralježnicu u predjelu bubrega. Bili su to žestoki udarci kada bi svom težinom skakao na mene. Okrenuo sam glavu lijevo odakle me je tukao i pokušavao da u trenutku kad bi skočio povučem brzo ruke i podmetnem ispod sebe

LOGORAŠ IZ JABLANICE

3 34


da bar donekle ublažim udarce. To ga je još više razjarilo, vikao je da dižem ruke i tad me udarao vrhom obuće u rebra i slabine. U jednom trenutku, kad mi je skočio na leđa, izgubio je ravnotežu i posrnuo naprijed. Tad se okrenuo i nastavio udarati s te strane. Ta tuča trajala je oko 15 min., a onda sam čuo Nihada kako mu govori: „ Dobro je, dođi sad ovamo“. Na to mi je Deba naredio da se dižem. Bolovi su bili nesnosni, pokušavao sam se pridići i rekao da ne mogu. Tad je izvadio pištolj, prislonio mi ga uz potiljak i uzviknuo: „ Ubit ću te Kur`ana mi „. Bio je to tako prijeteći glas, pa sam uz veliki napor i bolove puzeći se primakao vratima, uhvatio se za štok i pridigao se. Na ulazu u ćeliju udario me pesnicom u potiljak tako da sam se samo stropoštao na beton u prostoriju. Nedugo zatim čuli su se jauci Franje Ramljaka. Ležao sam na desnom boku na betonu pa su me logoraši pokušali premjestit na ležaljku. Bolovi su bili takvi da bi i najmanje pomjeranje pričinjavalo još veće bolove pa im nisam dozvoljavao da me pomiču. U večernjim satima logoraši su dozivali stražara i kad je došao molili su ga da zovnu liječnika, vidjevši u kakvom sam teškom stanju. Negdje oko 23:00 sata došao je liječnik, pogledao mi leđa, vrtio glavom i rekao da nema vidljivih lomova ali da u jutro trebam doći u bolnicu radi rendgenskog snimanja. Dao mi je samo injekciju za ublažavanje bolova. U jutro su stražari govorili da nemaju vozila niti im radi telefon. Sutradan je dolazilo sanitetsko vozilo po neku ženu pa su istim vozilom odvezli mene do bolnice. Nakon snimanja grudnog koša liječnik je rekao da nema vidljivih lomova ali da je najvjerovatnije popucalo vezivno tkivo-hrskavica na prsnoj kosti a to se ne može vidjeti bez posebnog snimanja. Za bolove ispod rebara rekao je da je moguće da mi je slezena napukla i da trebam narednih 3-4 dana davati krv na analizu i ako to bude točno morat će me operirati. Vraćen sam u logor a narednih dana opet nije bilo vozila ni telefona. Prošlo je više dana kad sam se mogao lakše pridizati ali i dalje je ostao strah i kod mene i kod drugih logoraša. Svako odzvanjanje koraka niz metalne stepenice izazivalo je strah, posebno u noćnim satima. Svi smo napeto osluškivali hoće li opet netko biti prozvan. Na sreću najčešće su to bili koraci nekoga od zarobljenih civila koji su silazili u WC. Krajem srpnja, točnije 28.07.1993. god u večernjim satima čuo se veliki metež u hodniku. Bila je to masa ljudi koju su silazili u podrum i ulazili u neke od prostorija. Vlada je velika gužva, nismo znali o čemu se radi. Tad se začulo i premlaćivanje nekog od dovedenih zarobljenika. Raspoznavali su se udarci tijela od zidove hodnika. Naređivano mu je da dignu ruke, a zatim su slijedili udarcu u tijelo, glavom u zid, te bacanje po hodniku i glas nasilnika koji je vikao: „ Od šta si mamu ti j…. „ bio je to glas Nihada Bojadžića, a dovedeni ljudi bili su zarobljeni vojnici i civili iz sela Doljani, koje je napala A BiH to jutro i zarobili ih. Nakon premlaćivanja doveo je tog zarobljenika do ćelije u blizini moje i iz nje je izveo ranije zarobljenog vojnika te ih prisiljavao na najperverznije seksualne radnje. Nakon toga, kako je i sam rekao, dosadilo mu je više tuči ustaše pa je s pratnjom otišao u prizemlje gdje je među dovedenim civilima odabrao dvije mlađe ženske osobe i odveo ih u bazu u Donju Jablanicu gdje su silovane. Nekoliko dana nakon tih događaja nas trojica smo premješteni u jednu drugu prostoriju gdje nas je bilo 13. Tu smo zatekli nekoliko zarobljenika iz Doljana kada smo i saznali šta se sve dogodilo u Doljanima i stradanju Hrvata na Stipića livadi. Idući dani bili su uobičajeni bez nekih većih ekscesa. Nastavljeno je odvođenje zarobljenika na prisilni rad na prve crte bojišnice. Prozivka bi počela oko 2-3 sata poslije ponoći kada bi se prozvani logoraši dizali i na hodniku svrstavali u grupe za odlazak na određene lokacije. Tada bi ih odvozili kamionima izvan Jablanice do odredišta, gdje su istovarani, a onda bi pješice išli prema tim visovima gdje je bila uspostavljena prva crta. Nosili su brentače s vodom i do 30 kg težine te hranu za vojnike. Taj dan bi do kasnih popodnevnih sati kopali i utvrđivali rovove, gore bi im dali doručak, komad kruha i jednu riblju konzervu na njih četvoro. Za ručak nisu dobili ništa jer će ih ručak čekati kad se vrate kako su govorili. Mi koji bi ostali u vrijeme podjele ručka donosili smo njihove porcije za hranu, ali se dešavalo da nam stražari nisu dali govoreći kako će oni ručati na terenu. Tako bi se desilo da uz sve fizičke napore koje su imali logoraši za 24 sata ne dobiju ništa od hrane. Posebno je bilo teško vidjeti kad se u večernjim satima vrate do kože mokri, blatnjavi, umorni, bez mogućnosti da presvuku išta suho od odjeće. Neki od njih bi i narednog jutra ponovno bili prozivani odvođeni na prvu crtu. Prisiljavajući ih na rad na prvoj crti, jedan je logoraš smrtno stradao, a nekoliko njih je teže i lakše ranjeno. Svakako da je ovako nečovječan odnos prema logorašima poticao je sve nas na razmišljanja o mogućnosti bijega. Na sreću njihovu a i nas koji smo ostali u logoru to se ostvarilo grupi od 23 logoraša koji su 30.10.1993. god uspjeli pobjeći. To večer vračajući se s prisilnog rada, dvojica zarobljenika su, nikome ne govoreći ranije napravili

335


plan i određenom pogodnom trenutku istovremeno skočili na stražare koji su ih pratili i svladali ih. Cijela grupa od njih 23 poveli su i zarobljene stražare i uspjeli neopaženo proći kroz njihovu prvu crtu i ući na teritorij pod kontrolom HVO-a. Tada su pustili stražare da se vrate, što je bila ispravna odluka, jer u suprotnom pretpostavljali su kakva bi odmazda bila prema nama koji smo ostali. Za njihov bijeg saznali smo tek narednog dana kad se s terena vratila grupa zarobljenika koji su ujutro bili odvedeni. Za nas je to bilo veliko veselje koje nismo smjeli ničim pokazati dok su tu bili stražari. Bilo je i strepnje da će sad nad nama vršiti jaču represiju. Na sreću to se nije dogodilo, naprotiv manja skupina zarobljenika sposobnih za rad koja je ostala nije više niti odvođena na rad. Od tada je situacija bila znatno povoljnija ako isključimo uvijete boravka u logoru. Bližio se i Božić. Svi smo vjerovali da će se konačno postići dogovor oko razmjene i da ćemo taj veliki blagdan dočekati slobodni u krugu svojih obitelji. Nažalost djelatnici MCK su nam rekli da su svugdje nekako postignu dogovori oko razmjene ali u Jablanici nikako. U večernjim satima kad bi se ćelije zaključale i stražari otišli razmišljali smo o Božiću uz tiho pjevanje Božićnih pjesama. Tad se rodila ideja da preko zamjenika upravnika logora pokušamo osigurati da nas prije Božića posjeti mjesni župnik. Dogovorili smo se da ja o ovome razgovaram sa zamjenikom koji je uvijek uz podjelu hrane bio prisutan. Negdje desetak dana pred Božić rekao sam mu da bih htio s njih razgovarati. Pristao je i odmakli smo se malo od vrata u hodnik i ja sam mu prenio našu želju. Pitao me je kako ja to zamišljam i koliko bi to trajalo. Kada sam rekao da bi to mogli obaviti zajedno sa civilima, odgovorio je da se mi i civili ne možemo ni u kom slučaju miješati. Onda sam predložio da se to obavi u hodniku podruma i da bi to od prilike trajalo do sat vremena. Rekao mi je da će to prenijeti komandi. Nakon nekoliko dana upitao sam ga da li je razgovarao s komandom na što mi je odgovorio da jeste, ali da svećenik to nije prihvatio. Sve nam je bio jasno. Na Badnji dan u vrijeme ručka zamjenik upravnika mi je rekao da se spremim i da ću preći u drugu prostoriju. Nakon nekoliko minuta vratio se i upitao me da li sam spreman. Ustao sam, uzeo spužvu na kojoj sam ležao i pokrivače. Ponio sam jednu knjigu koja se tu našla ne znam ni kako. Čim je za mnom zatvorio vrata otvorio je prostoriju preko puta i rekao da ću tu biti. Pitao sam ga zašto me premješta, na što je odgovorio da će doći još neki zarobljenici iz bolnice i da prave novi razmještaj. Nikad više nitko nije dolazio i tad sam shvatio da je to bio rezultat mog zahtjeva. Samica je bila duga 6 a široka nešto manje od 3 koraka. Dnevne svijetlosti nije bilo i na plafonu je bila samo jedna neonska sijalica. Iščekujući da će još netko biti doveden čitao sam onu knjigu ali vrlo malo po dvije tri stranice dnevno. Štedio sam jer što raditi kada je pročitam. Izgubio sam svaku orijentaciju vremena. Znao sam da je noć kada bi prestao čuti glasove iz drugih ćelija, a da sviće jutro znao sam po prozivci logoraša ili jutarnjeg puštanja i podjele doručka. Moju ćeliju zatvarali su zadnju kada bi svi bili zatvoreni, tako da i po nekoliko dana nisam mogao nikoga vidjeti osim stražara koji su zaključavali i otključavali. Kada bi se stražari udaljili ponekad bi dozivao logoraše pitajući koliko je sati i imaju li ikakvih novosti oko razmjene. Jednog dana zamjenik mi je rekao da se niskim ne dovikujem i da mi to govori radi moga dobra. Od tad sam prestao bilo koga dozivati. Jedino su me puštali da pređem u drugu prostoriju u vrijeme posjete predstavnika MCK i tad sam imao priliku da s njima porazgovaram. Prošla je i Nova godina a vijesti o razmjeni nije bilo. Ponekad bi netko donio vijesti pa čak i netko od stražara da je razmjena dogovorena ali bi ubrzo saznali da od toga nije bilo ništa. Konačno krajem veljače kad su nas posjetili predstavnici MCK nisu išli od ćelije do ćelije nego su nas otključali i svi smo izašli na hodnik. Tad nam je rečeno da je konačno razmjena dogovorena i da bi se to trebalo dogoditi za 4 dana tj. 01.03.1994. god. Teško je opisati sreću koju smo tada osjećali ali pomalo i zebnju da li će to opet biti neki neuspio dogovor. Mislim da noć uoči 01.03. nitko kao ni ja nije spavao. U jutro sam čuo otključavanje ćelija i zapovjednika kako logorašima govori da se spreme i da će uskoro početi prozivaka. To jutro doručak nije ni dijeljen. Otključana je i moja ćelija i tu je doveden jedan zarobljenik iz Jablanice koji nije bio s nama u logoru već je cijelo vrijeme zarobljeništva proveo u Zukinoj bazi gdje im je opravljao auta. Dan ranije su ga pustili kući da se spremi za razmjenu i da se to jutro javi u muzej. Poznavao sam tog čovjeka od ranije. Rekao mi je da će razmjena sigurno biti ali da se u čaršiji priča da će biti svi razmijenjeni osim dvojice čija imena nije ni on znao. Ta vijest me nije ostavila ravnodušnim pa sam pomislio da se možda radi o težim ranjenicima koji su još u bolnici. Dugo smo čekali da počne prozivka. Najprije su prozivali civile i smještali u kamione što je dugo potrajalo, a onda je otpočela i prozivka nas iz podruma. Svi smo šutjeli i čekali da budemo prozvani. Nakon prozivanja izlazilo se iz svojih ćelija i dolazili do metalnih stepenica gdje bi ponovno bili prozvani od predsjednika komisije za razmjenu općine Jablanica, a zatim još jedan put pred kamionom u koji smo ulazili. Redala su se imena zarobljenika koji su

3 36


odlazili i onako u prolazu nas pozdravljali. Izčekivao sam kada ću ja biti prozvan, a neke ćelije su se već praznile, a je bio prozvan logoraš koji je bio doveden u moju ćeliju. Sa zebnjom sam razmišljao o onoj dvojici koja neće biti razmijenjena, pitao sam se jesam li ja jedan od njih, a onda sam čuo svoje ime i prezime. Prošao sam uobičajenu proceduru i ušao u kamion. Sjedali smo na patos kamiona jedan do drugoga, a MCK je u kamionu ostavio hranu i vodu za logoraše koji su ulazili. Na izlasku iz Muzeja do kamiona s desne strane ugledao sam Nihada Bojadžića a s njim i Zenaida Đelmu koji je u ratu kako sam čuo radio u policiji, njega sam poznavao od ranije. Sjeo sam na pod kamiona, ne obraćajući pažnju na njih. Tek što sam sjeo čuo sam glas Nihada kako me zove imenom. Nisam se okretao. Ponovno me je zvao i ponovno nisam okretao glavu. Tad me je zarobljenik koji je sjedio do mene lagano gurnuo rukom i rekao mi da se odazovem. Treći put kad me je Nihad još glasnije pozvao imenom i prezimenom okrenu sam glavu prema njemu i pogledao ga. U meni je kuljao bijes al sam se suzdržao da bilo što kažem. Tad mi je Nihad reako: „ Odlaziš? „ Odgovorio sam : „Odlazim!“. Na to je rekao: „Pozdravi Andrića, on te spasio“. Tad sam se prisjetio, a mnogo puta i kasnije koliku je gosp. Miro Andrić prilikom odlaska sa suradnicima u Konjic na sastanak iskazao upornosti, odlučnosti pa i hrabrosti da me vidi i snimi kamerom u bolnici, te da ima dokaz da sam bio živ i da me neće moći ubiti. To mi je Nihad i potvrdio riječima na odlasku iz logora. Dugo je trajalo još to ukrcavanje i pripreme za polazak dok kolona konačno nije krenula za Mostar. Bilo smo upozoreni od strane pratnje kolone da cerade moraju biti spuštene, da ne izbacujemo otpatke iz auta, jer kako su nam rekli čekaju svaku sitnicu da spriječe razmjenu. Dolaskom u Grabovicu otvorio sam samo malo ceradu i prolaskom kroz tunel na HE Grabovica navrla su ružna sječenja na 10.05.1993.god. Vozeći nešto dalje kroz selo strašno je bilo vidjeti kuće izgorjelih krovova i dimnjake koji su stršili u vis. Isti prizor sam gledao u svim zaseocima od Grabovice do Drežnice. Sve je bio spaljeno. Razmjena je dogovorena u samom naselju u Drežnici. Naša kolona je stigla prije te smo se tu zaustavili i čekali dolazak kolone sa njihovim zarobljenicima. Konačno je naišla i njihova kolona i tad smo krenuli makadamskim putem prema Vrdima. Tad smo već mogli otkopčati cerade i gledati Drežnicu koja je ostajala iza nas. Stigli smo na plato sela Vrdi. Ugledao sam visoki jarbol na kojem je vijorila „šahovnica“. I tako nakon 296 teških logorskih dana od čega 68 dana samice, premlaćivanja, suočavanja sa smrču konačno slobodan. Dolaskom na studentski dom u Mostaru gdje smo se iskrcali i gdje su nas čekali obitelji i prijatelji, od logoraša koji su bili u prvim kamionima doznao sam da je u Drežnici kod smo čekali kolonu pored naših vozila išao Nihad koji je glasno pozivao: „ Neka se skinu Karlo Marić i Zdenko Šušak“. Pitao sam se jesu li to bila ona dvojica koja se nisu trebala razmijeniti. Na sreću nije bilo tako.

337


LOGORI, ZATVORI, SABIRNI CENTARI NA PODRUČJU MOSTARA

3 38

1

BLAGAJ

2

GNOJNICE KUĆA NIKOLE FILIPOVIĆA

3

GNOJNICE

4

IV OSNOVNA ŠKOLA

5

VOJNI ZATVOR

6

VI OSNOVNA ŠKOLA

7

ZGRADA SDK

8

PODRUM RAZVITKA

9

POTOCI - KUĆA SKENDER

10

POTOCI

11

POTOCI OSNOVNA ŠKOLA

12

POTOCI – STACIONAR

13

DREŽNICA


13

12 11 10 9

8 6

7 5 4

3 2

1

339


MOSTAR

3 40


ISKAZ

FRANJO ŠILIĆ

J

a sam Franjo Šilić, rođ. 19.09.1931.g., selo Radišine , Konjic, od oca Ilije i majke Ruže. Po zanimanju sam poljoprivrednik, danas sam umirovljenik Nastanjen sam bio stalno u Potocima ul. Džada, danas stanujem u Mostaru u ul. Dr. A. Starčevića br. 58.

Mogu da izjavim u vezi mojih događaja koje sam pretrpio u zatvoru, to se desilo 30.06.1993. god., to jutro oko 00:04 sata, čuli smo neko pucanje. Tada mi je supruga ustala i zovnula me, kaže: Ustani, neko je pucanje iz pravca Livča. Tu je bio sin sa mnom i još jedan mali od 17 godina, ustali smo svi, vidimo da se puca. Sin, koji mi je poginuo, bio je na dežuri u Policijskoj postaji u Potocima. Otišli smo kod Ante Crnca gdje smo se svi skupili, Mladen , brat mu, supruge njihove. Poslije smo otišli ja i Ante kolima da vidimo šta se dešava. Kuća jedna iza Vladića, iza saniteta sve je bilo razbacano, gorila je svijeća, pošto je u 12 sati nestalo svijetla. Okrenuli smo gore prema sanitetu, tamo nismo našli nikoga, tamo je bio doktor Vlaho neki, naš Hrvat, nije niko tamo bio, vratili smo se. U to Armija, ta muslimanska koja je imala obilježja po rukavima, tad su nas već upozoravali: Ne bojte se ništa, Armija je došla, zauzela je Centar II u Mostaru, Vojno, Đubrane. Do toga kobnog dana 30-ga, Bijelo Polje držala je, vojska HVO-a, a u tom HVO-u je bilo dosta Muslimana, tu muslimanske nacionalnosti. Ali oni su se tog jutra, te noći prebacili tamo gdje su izdali nas Armiji. Prebacili su se normalno, pošto su naše vojnike zarobili, oduzeli oružje, Armija je zauzela sve kote Bijelog Polja. Nastala je panika kod civila, poslije su došli do naših kuća, pokupili su nas civile, odveli su nas objašnjavajući da to neće biti ništa tragično, da ćemo na ispitivanju biti samo 2-3 dana. Zlo se desilo drugo, znali smo šta nas od prilike čeka. Nisam znao za pokojnog sina šta se desilo s njim, prebacio sam se i pitao komšije Muslimana znaju li šta, nisu htjeli da mi kažu. Popodne su došli, kad smo bili u Mekama, onda su prvo malome, mom sinu uručili saučešće. Šta je? Tako, poginuo vam je Željko. Pokojni sin je krenuo iz policije autom, pošao prema Vojnoj policiji da vidi šta se dešava, pošto se dole pucalo, a prekinuli su im veze bili i nisu znali uglavnom da je u autu poginuo pucali su mu s leđa. Vojska je ta Muslimanska sa oznakama, rekao sam sve su to bili Muslimani, sve komšije, koji su bili do toga dana U HVO-u, ali već obilježeni sa svojim trakama na rukavima, tako su pristizali, razoružavali nas i odveli nas u Meke. Gore smo bili 7 dana u podrumima, nakon 7 dana 8, negdje oko ponoći prozivali nas, kažu za Mostar za razmjenu. U to doba noći nikom nije bilo do razmjene, mislili smo da će biti ono najgore. Nisu svi otišli ostala je jedna grupa radni vod i to. Tada smo otišli za Mostar u IV OŠ na istočnu stranu, kod SDK. Tu je bio popis, oduzimanje novca ko je imao šta, tu smo bili 15 dana u nemogućim uslovima toga života i hrane.Vodu su davali pojednu flašu i nekakvu sočivicu, tu nije bilo nikakvih pranja suda ništa, tu je bilo ono šta ti da jedi ako hoćeš, ako nećeš to je druga stvar. Zaboravio sam da kažem prije nego smo došli u IV OŠ mi smo već u Mekama bili maltretirani, gdje su pojedini po noći izvođeni ljudi i tako kad bi otišao zna se zašto je otišao da primi degenek, vratili bi se modri i polomljenih rebara. To je dokaz ne samo moj, već nas koji je bilo 118, tada su zatvorili civila. Poslije toga, opet se vraćam na ono što smo bili u SDK, u školi. Kad smo dole bili jedno 15 dana, po noći je opet došlo da se vraćamo za Bijelo Polje, da su rekli idemo kućama svojim. Po noći su nas otjerali opet s autima nekakvim bez svjetala, tako da smo došli negdje u Kuti Livač u noći oko 12 sati, tu su nas držali u autima do zore, dok nije svanulo, čekali smo zaključani, da bi naši granatirali da bi nas naši pobili, nas sa Đubrana da udare po nama, kao bi rekli da su nas naši pobili. Ujutro se to svanulo tada su nas istjerali iz auta tamo u jednu kuću, tu smo bili negdje do pola deset, nismo ništa ni jeli ni pili, jedino to vode što smo našli. Postrojili nas, došla ta neka njihova vojska, Armija kažu: Šta čekate, šta ih ovdje držite, što ovo ne pobijete? Postrojili su naš i krenuli

341


smo, jer ovdje je sve bilo od 1 godišta pa do 90 godina ljudi, do jedne godine djece. Tu nije bilo vojnika obveznika, bila su dvojica trojica koji su uhvaćeni gore i tu su bili s nama, tako da smo se vratili u Bijelo Polje, to je 7 mjesec bio vrućina i sve. Prebacili su nas u školu u Potoke. Tada je došao Demirović, on je bio zapovjednik tog njihovog korpusa. Tad je držao neku loptu na lancu, kaže: S ovim su ustaše bili nas. Oni će tada tući nas, tad nas nije niko tukao, ne treba dušu gubiti. Poslije se to odvijalo tako, kad se na rad gonilo, radni vod je bio odvojen, on je bio gore u mlinici. Dva i po dana koliko se ja sjećam nismo dobivali ništa, pojeli smo dole neke konzerve graha, šta bi, nekoliko komadića kruha. Po sili zakona što ono kažu da mora čovjek živjeti s vremena na vrijeme, odatle i na posao na kopanje svaki dan smo išli. Poslije toga prebačen je taj radni vod zajednički tu formiran je, ima ljudi koji su išli svaki dan. Ja sam išao ali nisam svaki dan, idi kopaj rovove, kupi tamo gdje nađu nešto da nose kući, vadi im krompire, raštiku da to nosiš njihovoj porodici i to. Osim toga i taj boravak u školi gdje smo bili, tada je došao 'u noći isto zapovjednik Demirović, počeo je govoriti, to je bilo po noći oko pola 11:00 sati; Treba ih 40 što starijih da iziđu napolje. Nije nitko znao, ljudi su vikali da nešto uzmu, neke stvari sa sobom. Kažu: Ne trebaju vam nikakve stvari, neće vam trebati. Tada su se ljudi pokupili, tu je bilo i sakati ljudi, krenuli su s njima do Kuti Livča pješke, gdje su ih gonili gdje je predionica u Vrapčićima, na štitni zid. Tamo su ostali 3 dana i 3 noći. Ja nisam išao. Ljudi kad su se vratili rekli su da nisu imali ništa jesti i bili su i na tim betonima i to. Prvih dana inače kad smo došli u zatvor ljude su odmah gonili na kopanje rovova odmah sutra naveče tako pod nekom rafalnom paljbom da im se kopaju rovovi, tako ako ko gine da ginemo mi. Dalje što se tiče toga života gore kad smo se vratili u Bijelo Polje gore, to je bilo već neko izazivanje od strane tih Muslimana domaćih. Sjećam se dobro kad smo bili na kopanju tih rovova kad smo se vratili nekom je Muslimanu brat poginuo od granate, tada je doletio u školu da nered napravi da pobije zato što je njegov brat poginuo. Moram reći i to, ,upravnik zatvora je bio Eno Ćurić, kakav je bio da je bio, štitio nas je bar ono što je mogao štitio je. Jednog dana je zabranio ovom jednom koji su uletili sa noževima, isti taj Eno nije dao da se napravi neki devar i tako. Nakon 3 mjeseca Crveni križ je došao u školu, vjerovatno da smo tada evidentirani tamo kod CK. Oni su nas evidentirali, vjerovatno kao civile. LOGORAŠI NA RADU

3 42


MZ: Da li ste tražili da vas puste? FŠ: Normalno, poslije toga je dolazio i Oručević iz komande Mostara iz istočne strane. Oni su nas evidentirali kao civile, staro osoblje, nejako i to. Nije nas moglo drukčije evidentirati kao vojne zarobljenike nikako. Poslije je bilo obećanja da ćemo ubrzo izaći, ali to se razvlačilo iz dana u dan tako da smo bili u neizvjesnosti kada ćemo. Uvijek su nam govorili: Vaši vas neće da prime. Mi bi vas odmah pustili ali vaši neće da vas prime. Što se tiče tog zla ko je pravio u Bijelom Polju, kao taj ratni zločin kako bi ga nazvao, to je bio IV. Korpus pod zapovjedništvom Demirovića, on je imao nadimak Ećim. Tu je bilo ovih njihovih vojnika, onaj je vikao da je iz Stoca, onaj iz Čapljine, onaj iz Goražda, tako da su ti ljudi pravili ta zla, zna se koliko je ljudi ubijeno. Između ostaloga, 26.09. došli su uveče u salu i rekli su treba 12 ljudi da se iznese neko oružje na tzv. čučarak. Tad su otišli tih 12 momaka, među njima i moj sin od 17 godina. Iščekivali smo, nema ih tek u 11:00 sati noću vraćaju se. Kako su ulazili u školu u hodnik tako su padali, i šta je, kažu: šutite, trojicu su nam ubili. Koga? Pokojni Šćepo Bilić je poginuo, Žarko Drinovac i Tomislav Brajković. Navodno, da ljudi nisu mogli uz tu stranu, a njih je ubio, to se dobro zna, zvani Alaga. Nakon ubojstva naše trojice oni su se iživljavali, pucali rafalno. Tom prilikom kad su ih svukli dole u Podrošje, nisu im dali da ih nose , tad su ih morali zazidati kamenom, ali nisu dali da ih zazidaju već su morali bacati kamen na njih, na ove mrtvace, tu je to završni dio ovoga bio. Što se tiče moje izjave ja nemam više šta da kažem.

343


ISKAZ

MARIJA KOŽUL

J

a sam Marija Kožul, rođena u Širokom Brijegu, stalno nastanjena u Vrapčičćma 150, žena sa troje djece, sin mi je poginuo, a dvoje ovih ostalo i muž.

Ja sam zarobljena 30.06.93.god. kod Zalihića kuća, u Vrapčićima od strane Armije BiH u Bijelom Polju. Prema tome, kako mi je muž rekao da su rekli: Hodite ovamo niko vam ništa neće. Prema tome, oni su se sakrili i predali nas stranoj Armiji. Tu nas maltretirali, oduzeli nam puške mužu i sinu i civilima. Nakon zarobljavanja sina su mi skinuli do gola i prislonili su ga uza zid i viču: Ustaša odkud ti novac? Međutim, kaže on: Ja nisam ustaša, do juče sam sa vama bio u istoj vojsci, šta je odjedanput? Ja sam počela plakati kaže: šta plačeš za ustašom? i sanžer mi metnuo pod grlo. Ja sam rekla: Ubijte mene, nemojte njega! Njega su odveli i rekli: Neće mu dlaka faliti s glave. Međutim glava mu je falila. Tukli su ih, odveli ih u Mostar, vadili su im krv koliko su htjeli, nisu ni snage imali da žive. Nas su odveli u Luce na krivinu ,u podrum sedam dana. Tu su se žestoke borbe vodile, to su sve naši domaći od nas radili, a onda su to svalili na strane. Međutim odatle nas odvode u Meke ,u Mostar. U Mostaru 3 dana nismo ništa jeli, ni pili. Odatle su nas, trebao je doći CK da nas zabilježi, nisu dali CK da nas zabilježi, već su nas odvali ponovo u Bijelo Polje u školu. I tu smo bili nekoliko u Bijelom Polju, i tu je došao ovaj njihov glavni Hećim i kaže: 40-ro na noge iznad 50 godina, da vas streljamo, neka vas vaši biju na Raštanima. Tu su nas popakovali na teretno auto međutim, zakasnili su. U to je granata pala na naše auto, nismo znali čija je granata pala na naše auto, a vjerovatno su oni to gađali, nije hvala Bogu nikom ništa bilo. Odveli su nas 4 dana u Vrapčiće, u jedan podrum, niti smo jeli,niti smo pili. Tu nas je Eno Ćurič čuvao, nemam primjedbe da nas je maltretirao, čuvao nas je stvarno, na njega nemam šta da kažem, a ovi ostali svi su za mene ratni zločinci BijeIog Polja, ovi ostali domaći od ZaIihića pa nadalje. Suad Zalihić koji je vodio Armiju u Razvitku, još dok je HVO bio on je stvarao Armiju, tako da je sve osnovao da na nas krenu gore, a sad je kao pregovarač—u „Eri“, kao glavni pregovarač Armije BiH, toliko naši imaju povjerenje njega, a rođeni rođak mu Dino, ljekar je ovdje, kao da je sve njima dojavljivao šta se dešava, a sad liječi našu policiju. Pošto smo najduže bili u školi u Bijelom Polju, tu smo bili 4 mjeseca. Nama je došao CK da nas zabilježi, a prije toga su izveli trojicu ljudi da ih poubijaju, to je Alaga bio, odveo ih na Čečurak gore, 3 čovjeka to je Šćepu Biliča, Tomislava Brajkovića i Drinovca Žarka. Tu su ih poubijali, naši dečki morali su ih vući 2 km niz stranu, nije od njih ni slika kakvi su bili i tako. Svaki dan je neko falio, i onda kažu: Vaši su vas tukli. Tu smo teške podnijeli nevolje, po tri dana nam ne bi ništa davali jesti, kazni nas, zatvori, ni na WC ne daju. Ušljivi smo bili, glad, još da smo ostali par dana jeli bi sami sebe. Bilo nas 100 zarobljenih, 72 ili 73 je izišlo, ostalo je sve poubijano. Djece je bilo od 3 godine i staraca od 92 godine, nisu sažaljenja ni na koga imali, djeca plaču: Mama ja sam gladan, daj! To njih uopće nije briga što je gladan, što je sve, a sada neki mirotvorci, federacija. To treba kazati ljudima šta se s nama dešavalo, ne treba sakrivati, jer svijet ne zna šta je trebao shvatiti da mi ne možemo zajedno, može živjeti onaj ko nije nikakve nevolje pretrpio, a mi koji smo izgubili djecu i te nevolje, doživjeli, mi ne možemo to shvatiti. MZ: Molim vas, recite koga smatrate odgovornim za ovo što se s vama desilo i vašoj obitelji? MK: Pdgovorne su komšije, kao što je moj muž izjavu dao, da ja ne nabrajam, a odgovorni su najviše Zalihići komšije, oni su nas mogli spasiti, da uopće nema ništa i danas bi im bila zahvalna da su mi samo sina propustili. Kad su ga razapeli uza zid i kaže: Ustaša odkuda ti ovaj novac? Kaže on: Pa nisam ustaša, ja sam bio vani 3 godine, došao sam da se borim kao i vi i to mi je sva

3 44


ušteda. I tako su ga kao džudije Isusa i dali su mu neku odoru neprikladnu, njegovu su skinuli i obukli je na sebe, uzeli njegovo oružje, novac i tako da nismo snage imali da progovorimo. Mi smo oslobođeni 03.12:1993.god. MZ: Je li u tom vašem oslobađanju učestvovao MCK? MK: Jeste nakon 4 mjeseca, samo smo mjesec dana bili zabilježeni u CK. Kad nas je CK zabilježio onda nisu smijeli više ljude biti, pošto smo bili zabilježeni, a do tada ih je svaku večer manje bilo

RAZMJENA LOGORAŠA

345


ISKAZ

MEHMED BREKALO

M

EHMED BREKALO, sin Mehe, rođen 01.01.1946.g. u Kutilivač, Bijelo polje gdje je bio stalno nastanjen i uposlen u P.I.Đ.Salaj, otac troje djece, svi pripadnici HVO, supruga Zlata rođena je 1941. u Dračevicama, općina Mostar. Zatočenik je muslimanskih logora u Bijelom polju i Mostaru gdje je proveo 9 mjeseci, 30.6.1993. do 19.3.1994.g., i o svemu što je doživio i bio svjedokom bez prisile i dragovoljno daje Kad su pripadnici MOS napali na sve linije HVO u Bijelom polju, napale su i na moju kuću jer sam ja i moji sinovi bio pripadnik HVO. Svi muslimani koji su bili sa Hrvatima u HVO su napravili izdaju i mučki nas napali i sve porobili. Moga mlađeg sina muslimani su ranili, a mene su držali u kućnom pritvoru. Sve su mi to bili rođaci i prijatelji, a ja sam tada za njih bio ustaša kao i moja tri sina. Odmah su me počeli maltretirati, a iz kuće su mi prvo pokupili svu hranu, a onda i stvari. ABAZA i KUKO su me tukli. Sin mi je bio ranjen i spremali smo se na bježanje jer više nismo mogli trpiti. Kad se moj sin Mustafa malo oporavio odlučili smo bježati iz naše kuće. Muslimanski vojnici su nas u bjekstvu uhvatili i odveli u mjesto Ljeskovac, u ABAZINU kuću. Tu su nas i tukli: ELVEDIN OMANOVIĆ posebno se u tome isticao. On mi je iz zaleta nogom , sa čizmom slomio nos čim sam sjeo na stolicu. Kasnije su me izveli iz kuće i svezali za kapiju i uzeli PIT kabel i udarali me, dok je ELVEDIN OMANOVIĆ tražio da se prospe staklo, a da ja bos po njemu hodam. Opet su me uveli u hodnik i počeli udarati i kada je došao bliznac NIJAZ PINJIĆ, uzeo je nož i stavljao mi ga pod grlo prijeteći da će me zaklati.

3 46


DŽEVAD HALILOVIĆ sa još tri Gačanina odveli su me u ? tu smo bili do jutra. Dolazili su tu HABIB ČOPELJ i HEĆIM – IBRAHIM DEMIROVIĆ koji me tukao kablom PIT i u usta mi stavio repetiran pištolj prijeteći da će me ubiti. On me tukao svaki dan, a tukao me i čekićem po glavi. Kada me izveo vani, ispalio mi je rafal po nogama i ranio me u lijevu nogu ispod lista od čega i sada imam tragove ranjavanja. Zatim je HEBIB ČOPELJ uzeo zvono što se stavlja na stoku i okačio mi ga o vrat. Odveli su me u Livač i tu ostavili na ledini. On je uzeo stolicu i tukao me njome dok je o mene nije slomio. Bio sam sav krvav i na oči nisam mogao gledati jer su se zatvarale od podljeva krvi. I pored toga natjerao me da idem kroz selo i vičem: „ Ja, Mehmed Brekalo, izdajica sam muslimanskog naroda“. Poslije su me odveli u Kute do MEHINE kuće i tek tada su mi skinuli zvono. Kada sam pitao za kap vode nisu mi dali jer su rekli da ću svakako za jedan sat izdahnuti – biti mrtav. ( Nisu oni znali da sam ja jak i da sam mogao teretnjak podići). Vodili su me pred moju kuću i prebili pred ženom koja je bila u kući, u pritvoru. Sve su nam pokupili iz kuće i žena ZLATA nije imala šta jesti pa je čupala travu i neke biljke jela da bi preživjela, a i ona je muslimanka. Iz kuće me krvavog vode do komande MOS-a, a onda u Skenderove kuće gdje više nas vežu žicom i naglavačke bacaju u auto LADA-NIVA, u gepekt. Svo vrijeme vožnje pričali su o svojim noževima i čiji je oštriji, kako će nas poklati usput i baciti u Neretvu. Dovezli su nas u Mostar, u SDK, a onda u IV. Osnovnu školu, OKRUŽNI ZATVOR – ISPOSTAVA MOSTAR. UPRAVNIK zatvora je bio MIRSAD ĆUPINA i on me ispitivao. Poslije podne su me odmah prebili i tako se nastavilo svaki dan. Polomili su mi rebra i dva pršljena kičme. Prvih 15 dana su me toliko tukli da su me obarali s nogu. I takav sam morao ići na prisilni rad na prvoj crti bojišnice. 42 dana proveo sam u Šantićevoj ulici, a tu je bilo najteže raditi. Mene i mog sina MUSTAFU, sada se zove DARIO, odveli su u okružni sud bez porote i osudili nas

347


smrtnu kaznu. Kasnije je opet došlo do suđenja i pomilovanja, 15 godina zatvora. Na kraju su me osudili na 3 godine zatvora a mog sina na dvije godine. Tako su nas svakodnevno fizički i psihički maltretirali. Crveni križ nas je registrirao tako da od tog suđenja i presuda nije bilo ništa do sada. Mene su najviše tukli u Mostaru NEZIR „Bosanac“, ZIJO REDŽOVIĆ, PAJKA kuhar, DADO GUŠIĆ, MILI ČIŠIĆ i HILMO TOPORAN. U zatvor sam ušao sa 103 kg a nakon izlaska sam imao 56 kg. Obolio sam, izgubio tečnost i bio na kraju života. Svojim očima sam vidio kako su muslimanski vojnici ubili DAVORA MERDŽU, Hrvata iz Zalika u Mostaru. Prvo su ga prebili u kući ADEMA KAJANA a onda odveli na raskršće Kutilivač pod trešnjama gdje je ubijen naredbom IBRAHIMA DEMIROVIĆA – HEĆIMA. Moju maju sam našao u Uborku u jami u kojoj su bili poklani Hrvati i muslimani od strane četnika u Bijelom polju. Uzeli su mi sve, moje pokućstvo, svu stoku, a bio sam jedan od bogatijih ljudi. Sada nemam ništa jer su sve to uradili moji rođaci muslimani koji su me istjerali i prebijali, pucali u mene. ADIS BREKALO je pucao u mog sina i rani ga, a sada stanuje u mojoj kući u Bijelom Polju. Ja sam sa Hrvatima ostao i živim na desnoj strani, obali Neretve, pod kontrolom HVO. Stanujem na adresi u Mostaru, Avenija 7 A, I.ulaz, IV.kat. Iskaz u rukopisu, potpisan.

Dodatak iskazu: MUSTAFA – DARIO BREKALO, rođen 27.09.1971. u Bijelom Polju Radio u P.I.Đ.Salaj do četničke agresije, uključe od prvog dana u I.bojnu 2.brigade HVO, 81.dom. puk. do danas. Zatočenik bio muslimanskih logora od 30.06.1993. do 19.03.1994 U rukopisu, nepotpisano Mehmed Brekalo

3 48


349


ISKAZ

STANKO BILIĆ

J

a sam Stanko Bilić, rodom iz Bijelog Polja, Potoci, rođ. 12.08.1937.godine, adresa stanovanja ranije i sad Kolodvorska Mostar.

Želim da izjavim slijedeće u vezi ovog mog zarobljavanja sa MOS-om u Bijelom Polju. Ja sam došao u posjetu majci u Bijelo Polje i došao sam kao naveče sa ženom. Tu noć smo prenoćili i u tu noć je bio napad na Bijelo Polje, napale su muslimanske snage MOS-sa na HVO, i tu su nas zapravo zarobili. Došli su, da ne izlazimo nigdje iz kuća, komšije su to sve, da ne izlazimo da se ne smijemo kretati, ja sam tražio da odatle, da idem u Mostar. Dočim oni su obećavali ali od toga nije ništa bilo. Tu smo bili taj dan, došli su oni ovdje u komšija, tamo se dogovorili, kazali su im sve, da smo mi Hrvati, došli su i pokupili nas. Došlo ih je 15 sa automatima pred kuću. Psuju, galame, viču: Ustaše izlazite! Nismo mi kao vi da bijemo! Tako to, i onda su nas pokupili i auta, sve staro, skoro niko nije bio mlad, majka stara nju su ostavili, nepokretna, tetka isto. Mene, brata i žene su pokupili i odveli u i dole smo bili 7 dana. Odatle su nas premjestili u Mostar gdje smo bili 20 dana kod SDK-a. Nismo imali nikakvih uslova, ni vode, dobili smo prolive, obolili svi, počeli mantati, padat. Mi smo tražili, naročito ja i žena da nas puste da idemo kući djeci, obećavali su ali ništa od toga nije bilo, navodno da nas ne smiju od naših pustiti. Tu smo bili onda su nas pokupili u auta uveče oko 11:00 sati i u mali kombi po 30-ro, zbili nas, iako smo bolesni i svakakvi. Vozili su nas prema Livču i ostavili nas u autima nisu nam dali izići. Ljudi su vriskali od muke, zanesvješćivali , puštali poda se, ostavili da nas naši gađaju, jer smo mi bili na meti našima da nas gađaju, ne bi li nas. Dočim, srećom naši nisu pucali. Oni su izašli iz auta i sakrili se u privatne kuče, oni koji su nas doveli iz zatvora iz Mostara. Tu su nas ostavili, dočekali smo zoru, onda su nas izveli i bili smo jedna sat vani u susjednim kućama smo vode našli, najgore nam je bilo radi vode. Iza toga su nas u kolonu pokuplili i odveli u školu. Bilo nas je iz početka 120 onda se broj se smanjivao pošto su ginuli. To su većinom bili stariji ljudi i žene, a bilo je je djece.Oni koji imalo mlađi njih su gonili u radni vod, kopali i uređivali bunkere, tranše, sve što je potrebno za njih. Prenosili naoružanje na te položaje. Bili smo u školi, osim u NAKON RAZMJENE

3 50


Mostaru, 4,5 mjeseca. Hrana, prva dva dana ništa nismo okusili, jedino kasnije od kuće su pustili neke naše da donesu iz kuća svojih nešto, do tada nije bilo sve pokupljeno, pa je donešeno nešto riže pa je skuhano. Oformljena je kao neka kuhinja šporet nađen, šta ja znam bilo je slabo. Onda kasnije i oni nešto, na 100 ljudi 3-4k g riže da ti za 10 dana, vode i onoga. Onda su žene naše zelje i onu travu parale i pravile. Zatim još posebno da naglasim, da su to zapovjedništvo Hećim, taj komandir njihov došao u 11:00 po noći udarao nas nogama. Mi smo ležali nismo spavali, trebali smo spavati ležali smo, svjetli sa baterijom: Ustajte ustaše idete! Žena je bilo bolesnih, mi nismo znali gdje idemo i šta bi, tražili su lijekove, tražili su stvari, kaže: Neće vam trebati ništa više, ozdravit će te! Pokupili su nas, brojao nas je Eso na izlazu iz sale dok nas je nabrojao 40-ro. Eso je Omanovićev zet, Bosanac je ne znam mu prezime. Bio je Hebib i oni su nas postrojili vani izbrojali nas, doveli jedno 10 policajaca njihovih koji su nas pratili. Od njih sam ja većinu poznavao, pitam: Gdje idemo? Kaže: U razmjenu. Kažem: Kakvu razmjenu u 1 sat po noći? Međutim odveli su nas pješke u Livče, u Livču su nas utovarili u jedno auto teretno. Tu u autu kad su išli gađali su nas maljutkama, pala je kod nas , ja sam vidio kad je ispaljena, kažem ženi: Gotovi smo! Sreca nije bila ispravna ili nešto nije djelovala kako je trebalo samo nas je stresla, stranice su popadale od auta to se sye raspalo, srećom nije niko ubijen, ali bilo je posljedica od detonacije i toga. Kažu da će doći druga pa smo poskakali s auta, polomili se svi, brzina i bježi odatle dolje i onda su nas gonili prema Predionici, tamo na položaje, na prvu crtu i tu smo bili cijelu noć. Gonjali nas, onda su nas spratili u jednu garažu, 40-ro nas je bilo u jednoj garaži, tu smo prenoćili. Onda su nas odveli u neku gore kuću, neka radionica je bila. Gore smo ležali na betonu, dole ništa nije bilo prostrijet neko je našao karton, a to je bilo dobro. Nismo ništa jeli, vode donesu 2 l na nas 40, tu smo bili četiri dana. Vodili su nas opet dole po noći u predionicu, bili smo izloženi velikim opasnostima, pucnjavi, to je bilo kad su naši oslobađali Raštane. Onda su nas vratili opet u Bijelo Polje, gore smo bili ponovo u školi. Kad smo došli u školu i bili tu, nakon jedno sedam dana nedjelja je bila, to je bio 26.09.1993.g. oko 5:00 sati, došao je upravnik zatvora i tražio je 10-12 ljudi da nose nešto, nije rekao šta je, čuo sam da su nosili top neki gore na Gradinu, na kotu. LJudi su tek došli s posla gladni, umorni, jadni, bolesni, on ih je pokupio sve, odredio ih i stare, tamo ih je čekao, valjda je bilo dogovoreno da se ubiju ti. Pokupili su ih i otišli kraj Omanovića kuća na Vrelo, gore ih je čekao taj Alaga zloglasni. , oni ih je odmah počeo maltretirati i biti, tovario na njih te neke teške predmete i ubio mi brata, najprije ga ranio po nogama i dao mu da to zavije, kao da to zaštiti, kasnije je išao još 50 m i ubio ga. Onda su ovi kasnlje vidjeli šta je i nosili su silom, u strahu, oni su iznijeli svi ali je kasnije ubio još dvojicu ljudi Brajković Tomislava, Žarka Drinovca i mog brata Stjepana Bilića. Onda su ih kasnije vukli i kamenovali, rekao neće se ukopati, masakrirani, svašta je bilo, onda zatrpani , ruke im odnijeli sa frezom. MOSTARSKI LOGORAŠI NA RADU

351


ISKAZ

STANKO DRINOVAC

J

a sam Stanko Drinovac rođen 18.09.1935.god., u Potocima, br.60, kuća moje vlasništvo, a sad sam sa stanom u ul.. Splitska 68. Mostar, otac mi je Stojan, majka Jela rođ. Zovko, oženjen, troje djece. Želim da izjavim sljedeće:

Bio sam u Potocima, po dolasku Armije, ujutro u 00:06 sati, moje su komšije su došle da se ne bojim da mi neće ništa, ali su me oni odmah u 8 00 sati zatvorili u Meke, to je bio kraj šestog mjeseca 1993. godine. Tu su nas u Mekama zatvorili, negdje nas je bilo oko 120. Tu su nam rekli da ostajemo samo nekolika dana i da će nas pustiti, zatvorila su nas sve većinom komšije, oni su bili prije pripadnici HVO-a, a onda su kasnije kada je došla Armija prešli u Armiju. Sve one komšije koji su bili u HVO-u mučki su upadali u kuće i pohvatali nas i otjerali u zatvor, onda su oni pripadali toj Armiji BiH. Kad su nas zatvorili ostali smo tu 3 dana, onda su mene i još ih 6-oricu otjerali i zatvorili gore u Skendera kao radni vod. Za vrijeme moga boravljenja u zatvoru, ja sam došao u zatvor sa 110 kg težine, da to skratim taj moj život, izašao sam iz zatvora sa 64 kg težine. Kad smo zatvoreni došli smo u Meke u privatnu kuću jednog Muslimana Abaze. Tu smo bili jedno 3 dana. Odatle su nas razdvojili, radni vod je otišao u Nike Skendera i Ljube Skendera u dvije kuće. Ostali koji nisu bili u radnom vodu otišli su u školu u Potocima.

LOGORAŠI NA RADU

3 52


Za to vrijeme gore stalno smo išli na prve linije i radili smo, kopali tranše, bunkere, rovove, većinom smo bili na prvoj liniji bojišnice, pucnjave je bilo, ali naređenja su bila takva da se ostane. To cijelo vrijeme rada maltretiranje je bilo užasno. Ja ne mogu duše gubiti mene niko nije krenuo prstom: Ali bijen je bio Jozo Goluža, Stanko Zovko, Stanko Krezo, bilo ih je još. Kod Skendera smo bili 4 mjeseca i stalno smo ujutro odlazili na posao. Meni su rekli nećemo te ubiti već ćemo gledati da te živa smaknemo. Onda su me proganjali na svaki način maltretiranje, pljuvanje, nazivanje svakakvim. Nakon tih mjeseci prebacili su nas u školu, skupa. U školi ja samo mogu da izjavu tu dajem, od dolaska našega, 3 mjeseca smo bili u Skendera i tad smo došli u školu u Bijelom Polju, u Potocima. Tu je bilo mnogo civila i odatle smo išli na rad. Bilo nas je oko 120,tu je bilo djece i starih oko 90 godina, jednom Krezi je bilo 92 godine, svi su ti ljudi bili iz Bijelog Polja, Potoka, Ravni, Vrapčići, Livač, sve iz te okoline. Uvjeti, kad je dolazio onaj iz Crvenog križa, rekao je: Kud sam god obilazio, ovako nešto nisam vidio! Hrana nikakva, dobivali smo nešto riže, oko 4kg, malo soli i jedan kruh na 12-oro, to smo dobivali dva puta po malo. Kad sam bio u zatvoru jedno veče su došli i rekli da nas mora 11-oro ići gore na Gradinu i neko top nositi, i skupljali ih 11, to je bilo 3 dana prije nego je CK došao nas popisati. I otišao je i moj brat, koji mi je bliznac, i njih su gore trojicu pobili na najzvjerskiji način i zakopali ih u gomilu, Drinovac Žarka, Bilić Šćepo, Tomislav Brajković, pobio ih je Omanović ALija, vojnik ili je bio policajac, ali tada je bio vojnik, a sad čujem da su ga nagradili kao policajca komandira. Pobili su ih i zakopali u gomilu u kamenje. Nakon njihovog dolaska, ovaj jedan Karlo je došao meni i rekao da mi je brat poginuo i da ne smijem dati avaza, jer će i mene ubiti. Ja se pokrio i šutio do ujutro i taj sam dan nekako preživio, sutradan mi je od muke stala mokraća. Četiri dana sam se s tim patio, ali doktor koji je bio gore, kad su tražili da dađe, on je rekao: Ja ne dolazim ustašama!

MOSTARSKI LOGORAŠI

353


Kad je dolazio CK, stranci su neki dolazili i popisali su nas, ali je dolazio tumač neka Muslimanka s njima, mi smo se žalili, kaže: Šta hoćeš, kako je našim tamo? Tako da se nismo imali kome žaliti. Što se tiče zlostavljanja i ubojstva, pred mojim očima je poginuo Stanko Zovko i Ante Livaja je ranjen ispod vrata. Ubio ga je onaj kolko ja znam, kad smo mi stali na rovu, zapuca neko otud iz Vojna jedno 10 m iza nas. Taj Kaminić nas je natjerao da stojimo mirno. Mi smo stali mirno jedno pola sata i onda smo otišli pred zgradu i kad smo došli pred zgradu tu smo stali, onda je rekao Stanku i Anti da mu donesu neku kapiju, a njega je nestalo. Oni su otišli jedno 10 m od te zgrade, kad su ponijeli kapiju, bili su uspored, puška je opalila, odmah iza druge zgrade do nas, Anti je metak prošao kroz vrata, a Stanko je pogođen tačno u srce, samo je rekao: Majko moja! i pao je, čim je on pao, za minut, do dvije minute doletio je taj Kaminić i opsovao nam Boga ustaškoga, svi će te tako. Uzeli smo jednu deku i prenjeli ga u podrum Mile Topića i tu je bio jedan dan i onda smo ga odnijeli u bašču kod njega i tu smo ga ukopali, sad je na razmjenu došao u Mostar. Tačni datumi kad su ljudi izginuli u muslimanskom zatvoru u Potocima: Stanko Zovko 12.08.93.god., Marko Sesar 28.08.93.god., Marko Bilić 31.08.93.god., Šćepo Bilić 26.09.93.god., Tomo Brajković 26.09.93.god., Žarko Drinovac 26.09.93.god., Ljubo Škobić 03.11.93.god., NEBRIGA ZA RANJENE

3 54


Želim još dodati da je i supruga moja, koja je bila vrlo loša zdravlja, ali je izdržala, da je sa mnom bila u zatvoru, zove se Drinovac Manda, rođ. Karlušić. Tu je bilo mnogo starijih, bilo ih je od 92 godine, djece male od 3 godine. Naše mučenje u zatvoru trajalo je punih 5 mjeseci, tj. do 10.12. tad su nas razmjenili, u razmjeni nije sudjelovao MCK, jer su se između sebe dogovorili da puste oni ove odovoud, a ovi nas otuda. 0 našem mučenju u zatvoru mogao bi pričati čitav dan, ali nemam razloga za to, ja sam iznio detalje koji su važni, a punih 5 mjeseci, mislim da vam je jasno kad sam vam kazao koliko sam falio kila za to 5 mjeseci da to čovjek jedan ne može izdržati. Još želim dodati da ovi koji su zakopani u gomilu gore, više Katolini kuća, na incijativu moju kod Ese Tipure, zamolio sam ga da ih otkopaju i prebace u groblje. Eso Tipura na incijativu moju je prekosutra otišao radni vod i izvadili su ih iz gomile i prebacili ih u groblje u Potocima, zv. Lišćine i tu su ih sahranili, tu su i danas. Želim izjaviti, isto sam zaboravio, najteže koje srcu pada kad su naredili da idem tovariti svoje stvari iz kuće, tovarili smo ih na dvije freze, a nekome, ali su došli strana vojska koja je poslana, vjerovatno Nevesinjci i Gačani, a poslali su ih naše komšije i lično su mene izabrali da im ja tovarim. Ušao sam u kuhinju počeo sam tovariti, a ćuko je moj izletio iz sobe, popeo mi se na vrh ramena i stao skičiti. Tad je jedan njihov vojnik ga skinuo sa mene i ubio ga odmah u kući, to mi je bilo najteže u životu što sam mogao podnijeti. Te su stvari išle u nepoznatom pravcu, ali nisu daleko sve su to radile komšije, jer dobro znam kad je Armija ušla, uveče je jedan Ibro Babić, došao kod mene naveče kući, ja ga zovnuo na rakiju, rekao je: Stanko ne smijem rakiju ali rado je pijem što je ovako lijepo gledanje, popili smo rakiju, a u jutro su došla njegova djeca i rekli mi: Stanko , Mande hajdete vi u Meke radi svake sigurnosti, Armija je ovdje. Mi smo otišli tako, tako su nas isti zatvorili i ostali smo u zatvoru. To je sve.

CIGARETA NA SLOBODI

355


UPITNIK

HRVATSKA UDRUGA LOGORAŠA DOMOVINSKOG RATA U BIH

Z

a prikupljanje podataka o logorima i drugim mjestima zatočenja te oblicima torture u njima tijekom Domovinskog rata u BiH 1991.-1996.

1. 1 LOGOR-MJESTO ZATOČENJA (općina, mjesto, lokalitet) – STARA IV. Osnovna škola MOSTAR 2 U ČIJOJ NADLEŽNOSTI JE LOGOR (bivša JNA, vojska SRJ, vojska RS, ARBiH, polici2. ja) – ARBiH. 3 Tko je osnovao logor i po čijoj zapovijedi? --- LOKALNA MUSLIMANSKA VLAST PO 3. DOGOVORU I SUGESTIJAMA VOJNO POLITIČKI MUSLIMANSKI STRUKTURA IZ SARAJEVA. 4. 4 Je li logor imao sanitarije, vodu, rasvjetu, grijanje --- NE, higijenski uvjeti u kojima su boravili zatočenici bili su ispod svake civilizirane razine. Ležali su na podmetačima od spužve ili na drvenim paletama koje su posložene na betonskom podu prostorije. Uslijed oborina i nedostataka krova na zgradi veće količine vode su ulazile i poplavljivale podrumske prostorije. Vodu koju su dobivali za piće bila je prljava i mutna, a dopremana je direktno iz Neretve. 5. 5 Logor je osnovan 30.lipnja 1993. godine, a zatvoren 19.ožujka 1994. godine. 6 Tko je osiguravao logor (vojska, policija, paravojne snage)? Vojna policija i vojska 6. ARBiH 7 Broj logoraša 220 – vojnici HVO-a i civili 7. 8 Izvršitelji uhićenja i dovođenja u logor: Ime, prezime i nadimak 8. 1) Šemso Čagalj zvani Sultan 2) Hebib Čopelj 3) Mujo Karadža 4) Ibrahim Demirović zvani Hećim 5) Zikrija Ljevo 6) Bivši pripadnici HVO-a koji su to jutro prešli u vojsku ARBiH (svi su muslimani) 9 Upravnik – zapovjednik logora --- Mirsad Ćupina – Ziza od 30.6.1993. do 15.10.1993. 9. Mirsad Handžar od 15.10.1993. do 3.12.1993 godine. Mirsad Vražalica od 3.12.1993. do siječnja 1994. – poginuo, Hasan Memić od siječnja 1994. do 19.3.1994. 10 Zamjenik upravnika logora --- Haso Zubac, Slobodan Marić-Slobo 10. 11. 11 Navesti što više podataka o upravniku logora, stražarima i drugom osoblju: Stražari: Zijad Redžić-Zike, Huso Oručević, Mili Čišić, Mirsad Zekić, Ibrahim Oručević, Hilmo Toporan, Nebojša Rađenović, Nezir Pribišić, Predrag Ajkić-Pajka, Senad Oručević, Adis Batlak, Edin tanović-Tana, tajnica upravnika logora EVELINA TANOVIĆ 12. 12 Je li u mjestu zatočenja bila posebna prostorija (samica) u kojoj su logoraši bili izolirani i mučeni? Svi logoraši su smješteni u podrumskim prostorijama, gdje je konstantno vladao mrak, a mučilišta su bila u prostorijama iznad nas. Neki su logoraši vođeni na ispitivanje i batinanje u zgradu SDK a pojedini su zatočenici vođeni u zgradu Razvitka gdje su također mučeni.

3 56


13. 13 Navesti imena ili nadimke isljednika i jesu li primjenjivali silu? --- Mirsad Ćupina-Ziza, Zekić, Pajka, braća Oručević, Adis Batlak. 14 Jesu li zatočenici zlostavljani na očigled ostalih, navesti podatke o zlostavljačima 14. --- DA, po dovođenju u logor zatočenici su bili podvrgavani brutalnom fizičkom maltretiranju od strane vojne policije IV. Korpusa Armije BiH, a koji su obnašali dužnost logorskih stražara. Upravitelji logora su i sami bili nazočni mučenjima i kao neposredni zapovjednici smjena koji su se isticali brutalnošću. Također se isticala Evelina Tanović, koja je učestvovala u batinanju i mučenju logoraša. 15 Navesti podatke o smrtno stradalim zatočenicima u logoru: ANTONIJO BUNTIĆ, 15. ZORAN BOŠNJAK, ZDENKO JOVANOVIĆ, BRANKO GRGIĆ, BRANKO KOŽUL, SLAVKO KOLOBARA, ANĐELKO VRLJIĆ, TOMO KARLUŠIĆ, ANTE LOVRIĆ, FILIP RAIČ, GORAN TOMIĆ, IVAN RAVLIĆ. STOJAN ŠKOBIĆ. STANKO ZOVKO, MARKO MIKULIĆ, ANTE MIKULIĆ, MARIO LASIĆ (Pajka ga usmrtio paljačom) o ranjenim logorašima: teški ranjenici – Ilija Brajković, Martin Brajković, Stanko Golemac (kome su se rane ucrvale) Josip Kordić. Goran Marijanović, Marijo Mandić, Jakov Raspudić, Željko Senkić, Branko Vidović, Mile Vicković, Vlado Zalar, Željko Ištuk, Andro Perić, Dražan Brbor. Lakše ranjeni: Tihomir Šunjić, Ivan Cvitković, Zdravko Cvitković, Danislav Pinjuh, Mate Groznica, Ljubo Tipurić, Avgust Antunović, Mario Škobić, Ivica Škobić, Mirko Skoko, Dragan Andrić, Srećko Džidić, Jure Kosir (otkinuto uho) Milenko Krežić, Filip Mikulić, Dražan Marić, Mihajl Mišek, Vlatko Puljić. Stanislav Ljubić i Pero Paponja zadobili teške tjelesne povrede od batinanja. O nestalim logorašima iz logora:____________________ 16 Je li bilo prisilnog vađenja krvi logorašima? Svi zdravi logoraši morali su pod prijet16. njom, davati dva ili više puta krv. Bilo je slučajeva da su u mjesec dana uzimana po dva puta krv.

MOSTARSKI LOGORAŠI NA RADU

357


17. 17 Jesu li zatočenici vođeni na prisilni rad? Svakodnevno su vođeni od jutra do mraka na više poslova a često su vodili na rad i u noćnim satima. Zatočenicima je stavljan dinamit oko pasa i slati na bunkere suprotne strane u borbi. Taj rad je uglavnom obavljan na prvoj crti bojišnice (Donja Mahala, Šantićeva ulica, Bišće polje, Bijelo polje, Buna, Vranjevići, Blagaj gdje su zatočenici nakon napornog rada znojni tjerani da skaču u Bunicu) a sastoje se od teških fizičkih poslova na iskopavanju rovova, utvrđivanju bunkera, kopanju grobova, raščišćavanju objekata i ulica i druge fizičke poslove… 18. 18 Jesu li mjesta zatočenja posjećivana od strane političkih, vojnih i drugih dužnosnika strane u čijoj je nadležnosti logor bio? DA – Arif Pašalić 19. 19 Jesu li mjesta zatočenja posjećivali predstavnici MOCK i drugih međunarodnih institucija? DA 20. 20 Jesu li zatočenici skrivani od predstavnika MOCK? Međunarodni crveni križ prvi put je posjetio 8. rujna 1993. god. Pojedini logoraši su skrivani od predstavnika M.O.C.K. 21. 21 Što je sve bilo uskraćeno zatočenicima? (održavanje higijene, uporaba toaleta, zdravstvena zaštita, posjeta rodbine, dobivanje hrane) Sve od navedenog. Na toalet su puštali samo izjutra i navečer, dok su tijekom dana svoje fiziološke potrebe obavljali u otvorenoj posudi, smještenoj u prostoriji iz koje se širio nepodnošljiv smrad. Zatočenicima nije dozvoljeno umivanje niti kupanje te je bilo zatočenika koji su se prvi put okupali tek nakon 6 mjeseci boravka u logoru. Zatočenici su cijelo vrijeme boravka u zatočeništvu bili vrlo oskudno odjeveni (tanka radna odjela i poderana obuća) iako su bili izloženi suncu, kiši, hladnom vjetru, snijegu…. Zdravstvenu i medicinsku pomoć zatočenicima uglavnom su pružala dvojica zatočenika medicinskih radnika, ali uslijed nedostatka medicinskih potrepština ta pomoć je bila skromna. Zatočenicima je hrana dijeljena dva puta dnevno, ujutro i navečer, a sastojala se od male količine prokuhane riže ili leće bez okusa (nedostajalo je soli i ulja) i više puta i neprokuhavana i koma-

LOGORAŠKE RANE

3 58


dić kruha oko 50 grama. Komadić kruha je bilo ukupno dnevno sljedovanje. Tijekom boravka u zatočeništvu, zatočenici su vidno smršavili neki po 30 kg, a neki čak i po 50 kg. U 12 mjesecu 1993. godine posredstvom Unprofora pristizali su paketi koje je slala rodbina ali su stražari krali, pa je zatočenik sasvim malo dobivao hrane. 22. 22 Za svaki logor treba pribaviti crtež-fotografiju. 23 Učiniti maksimalan napor da se napravi popis zatočenika svakog logora. 23. 24 Priložiti i registrirati sve materijale od zatočenika (skice, crteže, zapise, dnevnike i dr.) 24. 25 Navesti i sve drugo što je važno za navedeni logor. Kod pitanja br. 7 bilo je navedeno 25. 219 zatočenika a moramo naglasiti da ih je 89 odvedeno 21.7.1993 godine u logor O.Š. u Potocima. Logoraši su mučki ubijani na očigled drugih zatočenika. Prisilno vađenje krvi - od svih stražara koji su izvodili na vađenje krvi najgori je bio Slobo Marić znao je primjenjivati i silu. Pojedince su prisiljavali da hodaju bosi po razbijenom staklu. Tijekom 9 mjeseci zatočeništva, zatočenike su nadzirali, tukli, maltretirali, vodili na prisilan rad. Vodili u Okružni sud, bez porote, branitelja, oca i sina Brekala, osudili na smrt, da bi kasnije ponavljali postupak i kaznu im smanjili na 15 godina, poslije toga na 3 i 2 godine. 26. 26 Gušić Dado, Zijo Redžić, a najgori je bio Hilmija Rizvanović-Crnogorac, tukli logoraša drvenim predmetima, palicama, čizmama i šakama, na inicijativu i prisustvo Amira Čehića i Salke Alimana, tjerali su ih da po hodniku ližu krv za koju su govorili „Ovo ti je od ćaće“. U smjeni Huse Oručevića od batina podlegao Mario Lasić. U Šantićevoj ulici Goran Stošić zvani Stoša zapovjednik sektora Ričina vezao jednog logoraša konopcem oko vrata i oko pojasa i stavili na njega oko 25 kg dinamita i zapovjedili mu da dinamit odnese i baci na položaje HVO-a u zgradu do Dječijeg vrtića. Bilo je slučajeva da jednom stave bombu među noge i zaprijete da će aktivirati ako drugi ne baci eksploziv. 27 Na lokalitetu Bulevar Kemal Kebo zapovjednik sektora Bulevar, a kasnije ostavljen za 27. zamjenika zapovjednika bataljona, logorašu Željku Vladić je zapovjedio da kantu tešku 35 kg napunjenu vitezitom odnese na bunker HVO-a kod franjevačkog samostana. Oko pojasa su vezali konopac, a kako je u vitezit bio postavljen električni detonator, morao je paziti jer bi u slučaju bijega sigurno bio aktiviran detonator sa baterijom koju je ruci držao jedan vojnik armije.

Datum, 12.07.2007 godine

359


SJEĆANJE NA HRVATSKE ŽRTVE

LOGOR “4. OSNOVNA ŠKOLA” Piše: Vinko Čavlović

T

eško kršenje Treće Ženevske konvencije u slučaju ratnih zatočenika predstavlja primoravanje zatočenika da služi neprijateljskoj vojsci, kao i oduzimanje prava na pošten i zakonit sudski proces. Predstavnici bosanske Vlade i IV. korpusa Armije BiH pretvorili su 1993. postojeći objekt (podrumski dio objekta bivše "4. osnovne škole" unutar zaposjednutog područja grada Mostara (Ul. maršala Tita) u logor. Logor je, prema iskazima zatočenika, bio poprište teških kršenja Ženevskih konvencija (psihička maltretiranja, mučenja, izgladnjivanja, prisilni radovi, ranjavanja... i ubojstava zatočenih Hrvata). Prvi zatočenici (Hrvati-civili i pripadnici HVO-a iz prigradskih naselja Vrapčića i Potoka) dovedeni su i zatočeni u ovaj logor 30.06.1993. Muslimanski civili i vojnici, koji u logoru nisu obavljali nikakvu djelatnost, smjeli su -po dopuštenju uprave- ulaziti u logor kako bi mučili zatočenike. Logorski prostor namijenjen zatočenicima sastojao se od dvije podrumske prostorije, od kojih je veća bila površine oko 45 četvornih metara s jednim podrumskim otvorom (80 x 80 cm) koji je ranije služio za ubacivanje ugljena, a manja prostorija bila je površine oko 6 četvornih metara i imala je također podrumski otvor (80 x 80 cm). Obje prostorije bile su povezane zidnim otvorom predviđenim za vrata. Zidovi obiju podrumskih prostorija građeni su od betona. Do ovih prostorija dolazilo se hodnikom i stepenicama s gornjeg nivoa. Po dolasku prvih zatočenika u logor pripadnici IV. korpusa Armije BiH daskama su prekrili otvore na podrumskim prostorijama tako da je u njima vladao potpuni mrak. U navedenim podrumskim prostorijama bilo je smješteno preko stotinu zatočenih Hrvata različite starosne dobi. Tek dovedeni zatočenici bili su podvrgnuti brutalnom fizičkom maltretiranju od strane vojnih policajaca IV. korpusa Armije BiH koji su obnašali dužnosti logorskih čuvara. Zatočenici su bili primorani predati sav novac, vrijednosti i dokumente logorskim vlastima (u pravilu upravitelju logora), a pri puštanju na slobodu, 19. ožujka 1994., ove vrijednosti im nisu vraćene. U većini slučajeva, čuvari u logoru tražili su od zatočenika razne informacije (vojna i strateška pitanja, politička i religiozna pripadnost i uvjerenja, koju krvnu grupu posjeduju). Skoro uvijek, ispitivanje je praćeno brutalnošću i ponižavanjem, mučenjem, a u nekoliko slučajeva i ubojstvom. Upravitelji logora ponekad su i sami bili nazočni mučenjima, a prisutni zapovjednici smjena posebno su se isticali brutalnošću. Opće stanje zatočenika u ovom logoru, masovna ponižavanja i degradacije govore o brutalnosti bosanske politike i odgovornih vlasti prema zatočenicima. Obzirom na okrutnost psihofizičkog maltretiranja koje su muslimanski vojnici - pripadnici IV. korpusa Armije BiH sustavno provodili nad zatvorenicima, nije teško pretpostaviti da je zeleno svjetlo za takav tretman Hrvata dala tadašnja aktualna politika. Neprekidni "neuspjesi" sprječavanja ovih zločina, kao i nevjerodostojni pokušaji da se "krivično gone i kazne" počinitelji jasno upućuju na postojanje "politike propusta". Iz svega izrečenog logično je zaključiti da postoji velika odgovornost muslimanskog političkog i vojnog zapovjedništva. Vrsta, obim i trajanje prekršaja opisanih u iskazima brojnih svjedoka uvelike upućuju na direktnu odgovornost zapovjedništva. Zatočenicima je hrana dijeljena dva puta dnevno i to ujutro i navečer. Bila je jednolična i nedostatna, a sastojala se od male količine prokuhane riže bez soli i ulja, i komadića kruha (cca 50 grama). Pri obavljanju prisilnog rada zatočenik bi umjesto riže dobivao jednu oma-

3 60


nju konzervu dnevno. Tijekom boravka u logoru zatočenici su smršavjeli u prosjeku za oko 30 kg - neki od njih su izgubili čak do 50 kg težine. Kod nekih zatočenika se uslijed izgladnjelosti pojavio strah od moguće pojave ljudožderstva. Kada su razmijenjeni, 19. ožujka 1994. preživjeli zatočenici ovog muslimanskog logora izgledali su kao živi kosturi. Higijenski uvjeti u kojima su boravili zatočenici bili su katastrofalni, ispod svakog civilizacijskog nivoa: ležali su na podmetačima od spužve ili na drvenim paletama koje su bile položene na betonski pod prostorije; uslijed oborina (kiša, snijeg) i nedostatka krova na zgradi veće količine vode su ulazile i poplavljivale prostorije; voda, koju su zatočenici dobivali za piće, bila je prljava i mutna, a dopremana je izravno iz rijeke Neretve; zatočenicima je bilo dozvoljeno obavljanje fizioloških potreba samo dva puta dnevno (ujutro i navečer) dok su tijekom dana svoje fiziološke potrebe obavljali u otvorenoj posudi koja je bila smještena u većoj podrumskoj prostoriji i iz koje se širio nepodnošljiv smrad; zatočenicima nije dozvoljeno umivanje niti kupanje, pa je bilo zatočenika koji su se prvi puta oprali tek nakon 6 mjeseci boravka u logoru; veći broj zatočenika je tijekom prisilnog rada obavljao poslove kopanja grobnica, vađenje ostataka leševa i njihovo ponovno ukapanje, a sve to bez zaštitne odjeće i maske. Po učinjenom poslu vraćani su u logor među ostale zatočenike s tim da im čuvari nisu dozvolili ni da operu ruke premda se osjećao užasan smrad od kojeg su neki od zatočenika povraćali. Zatočenici su bili vrlo oskudno odjeveni (tanka radna odijela i poderana obuća) iako su bili izloženi i suncu, i kiši, i hladnom vjetru..., a medicinsku pomoć su im pružala dvojica zatočenika (zdravstveni radnici), ali je ta pomoć bila skromna i neadekvatna uslijed nebrige uprave logora i nedostatka medicinskih potrepština. U više navrata logorski čuvari (Slobodan Marić zvani Sloba i drugi) ulazili su u prostoriju i s liste na kojoj su imali podatke o krvnim grupama, iščitavali imena i prezimena onih zatočenika koji su posjedovali krv određene grupe. Bilo je zatočenika koji su u posljednjih pet mjeseci zatočeništva "davali" krv i po pet puta. Vađenje krvi je obavljao dr. Dragan Milović. Zatočenicima je uzimano po 350 grama krvi. Predstavnici Međunarodnog crvenog križa (ICRC) prvi put su obišli logor i izvršili evidenciju zatočenika tek 8. rujna 1993. U razgovoru sa zatočenicima bili su obaviješteni o stanju zatočenika kao i o svim događajima vezanim uz zatočeništvo, ali se ukupno stanje nije promijenilo, što su predstavnici ICRC-a obrazlagali nemogućnošću dijaloga i odbijanjem uprave logora da dozvoli ikakve promjene. Od prvog dana zatočeništva svaki je zatočenik odvođen na "teren", na prisilni rad koji bi trajao od jednog do dvadesetak dana. Prisilni rad obavljan je uglavnom na prvoj crti bojišnice (Donja Mahala, Bulevar, Šantićeva ulica, Bišić Polje, Bijelo Polje, Buna, Blagaj...) a sastojao se od teških fizičkih poslova za potrebe muslimanske vojske (kopanje rovova, utvrđivanja bunkera, nošenje i postavljanje eksploziva, kopanje grobova, raščišćavanje objekata i ulica, istovar humanitarne pomoći...) Pri povratku u logor ili u privremeni smještaj na terenu, zatočenici su bili izloženi brutalnom fizičkom maltretiranju i samovolji logorskih čuvara i pripadnika IV. korpusa Armije BiH. Pri obavljanju prisilnog rada poginulo je ili ubijeno preko 30 zatočenika, a velika većina je lakše ili teže ranjena. Smrtno su stradali: Ivan Aralić, Marko Bilić, Šćepo Bilić, Zoran Bošnjak, Tomo Brajković, Antonio Buntić, Mario Dragan, Žarko Drinovac, Branko Grgić, Zdenko Jovanović, Tomo Karlušić, Branko Kodro, Slavko Kolobara, Stojan Kolobara,, Pero Kosir, Branko Kožul, Tomo Kulušić, Dragan Lasić, Mario Lasić, Ante Lovrić, Ante Marić, Ante Mikulić, Marko Mikulić, Marko Nikolić, Branko Primorac, Filip Raić, Ivan Ravlić, Marko Sesar, Stojan Škobić, Goran Tomić, Nikola Vegar, Anđelko Vrljić, Stanko Zovko... U razdoblju od 30. lipnja 1993. do 19. ožujka 1994. godine logorom su upravljala četiri upravitelja i to kako slijedi: Mirsad Ćupina zvani Ziza od 30. lipnja 1993. do 15. listopada 1993., Mirsad Handžar od 15. listopada 1993. do 3. prosinca 1993., Mirsad Vražalica od 3. prosinca 1993. do siječnja 1994. i Hasan Memić od siječnja 1994. do 19. ožujka 1994. Mirsad Ćupina je bio upravitelj logora u isto vrijeme kad je Arif Pašalić bio zapovjednik IV. korpusa Armije BiH. Dolaskom Sulejmana Budakovića zvanog Tetak na čelo IV. korpusa Armije BiH, upraviteljem logora postaje Mirsad Handžar.

361


Tijekom devet mjeseci zatočeništva zatočenike su nadzirali, tukli, maltretirali, vodili na prisilni rad, ranjavali i ubijali logorski čuvari - pripadnici vojne policije IV. korpusa Armije BiH pod zapovjedništvom zapovjednika smjena. Cjelokupnom vojnom policijom IV. korpusa Armije BiH zapovijedao je Zijo Lerić. Kao zapovjednike smjena logorskih čuvara, zatočenici navode sljedeće osobe: Slobodan Marić zvani Slobo, Huso Orčević, Edin Tanović zvani Tana i Mirsad Zekić, a kao stražare: Predrag Ajkić zvani Pajka, Adis Baltak zvani Dado, Nusret Beatović, Mili Čišić, Eno Ćurić, Alija Gušić, Slađan Medić, Mirsad Omanović zvani Alaga, Senad Orčević, Zijo Orčević zvani Zike, Ibrahim Oručević zvani Lešo, Ibro Oručević, Huso Oručević, Nezir Pribišić zvani Bosanac, Zijad Redžić zvani Zike, Nebojša Rađenović zvani Toša ali i Nešo, Haso Stupac, Hamid Šunje zvani Hamo, Hilmo Toporan...

3 62


Haaški sud je, sukladno "Pravilima rimskog puta" slučaj stradavanja zatočenih Hrvata u muslimanskom logoru 4. osnovne škole u Mostaru prepustio Županijskom sudu u Mostaru. Za sudski proces su zainteresirani mnogi građani od kojih je mnoštvo neposrednih svjedoka i članova obitelji mučki ubijenih. Najviše zanimanja pobuđuju optuženici za najteže ratne zločine i teške povrede Ženevske konvencije o Međunarodnom humanitarnom pravu, Mirsad Handžar, Edin Tanović i Slobodan Marić koji su u bijegu, u Sjedinjenim Američkim Državama. Hoće li Bosna i Hercegovina od SAD-a zatražiti izručivanje navedenih zločinaca? Bit će to test vjerodostojnosti, kako bosanskohercegovačkog pravosuđa tako i toliko proklamirane američke politike progona i kažnjavanja ratnih zločinaca.

363


20 GODINA POSLIJE

ODNOS ZAKONODAVSTVA I SUDSTVA

3 64


PRILOG UG VIVE ŽENE

PRAVA ŽRTAVA TORTURE Centar za terapiju i rehabilitaciju

U

skoro će se u BH obilježiti 21 godinu od završetka rata, godišnjica Dejtonskog Mirovnog sporazuma. Da li možemo sa ponosom reći da smo u ove dvije decenije učinili sve da osobama koje su preživjele ratne strahote, logore, mučenja , zlostavljanja, ublažimo posljedice ratnih trauma I pomognemo im da ostvare svoja prava. Prije svega pravo na dostojanstven život. Mislim da je malo ljudi u ovoj zemlji koji mogu reci da su uradili sve, kako bi žrtve torture danas bile priznate i prepoznate u okviru zakona o Žrtvama torture , koji je u skladu sa Međunarodnim konvencijama, davno trebao biti donesen. lako se o zakonu o Žrtvama torture govori još od 2000 godine, jednostavno ne postoji, u ovoj zemlji niti volja, niti odgovornost izabranih, niti dovoljno razuma istih, da razmisle sta nam se može desiti ako nastavimo da se pravimo kao da žrtava torture nije ni bilo. Kada se rat završio i kada je započeo proces izgradnje i rekonstrukcije ove zemlje, mnogi su htjeli da zaborave prošlost što je brže moguće i svako iz različitih razloga: •

počinioci zločina zbog straha od progona i kažnjavanja;

žrtve zato što žele ostaviti strahote koje su preživjeli daleko iza i izvan sebe,

i oni koji pokušavaju ostati indiferentni jer ne žele da budu uvučeni u neki novi konflikt.

To se desilo i nakon II svjetskog rata, jednostavno nastupila je tišina, šutnja o traumama, o gubitcima, o mržnji, jednostavno nije bilo prostora, niti prilike da se o tome razgovara na jedan otvoren i konstruktivan način. Razgovarati na otvoren način i na ovu temu veoma je važan dio procesa ozdravljenja i pojedinca ali i društva u cjelini. Kako objasniti da je nakon više od četrdeset godina života u „bratstvu i jedinstvu" bilo moguće da se tako snažno iskaže etnička netrpeljivost, da se dese nezamislivi zločini među dojučerašnjim prijateljima? Postoje mnoga istraživanja i teorije o „ZAVJERI ŠUTNJE" i sve skupa bazirane su na posljedicama potiskivanja trauma, potiskivanja sjećanja o strahotama koje su se u to vrijeme, drugog svjetskog rata, dešavale. U isto vrijeme dešava se da svako na svoj način tumači prošlost u cilju postizanja vlastitih vizija i na taj način veoma lako uspiju manipulirati osjećajima onih koji nose sa sobom posljedice terora. Nije važno koliko jako ljudi pokušavaju i izbjegavaju razgovarati o strahotama koje su proživjeli, jednostavno nije moguće izbrisati to iskustvo iz sebe. Dakle da bi govorili o našem društvu, o našem putu ka demokratizaciji i stabilnosti mi više ne izbjegavamo da govorimo, o individualnim patnjama i ranama, ali izbjegavamo da formalno i pravno, u okviru zakona priznamo status žrtvama torture. Ozdravljenje započinje rehabilitacijom i integracijom preživjelih i to mora biti sastavni dio procesa transformacije našeg društva. Na individualnom nivou moguće je postići da oni

365


koji su preživjeli teška traumatska iskustva uspiju integrirati traumatsko iskustvo i živjet sa tim izvan uloge žrtve. Međutim jako je važno kako se društvo i socijalni procesi odnose prema traumi i kolektivnoj patnji, jer to je osnova građenja mira kod nas. Potrebno je da oni koje smo birali, oni koji donese odluke koje se tiču naših života, pokazu bar malo odgovornosti i konačno donesu zakon na osnovu kojeg će patnje Ijudi biti priznate i koji će dati mogućnost da žrtve torture konačno ostvare svoja prava. Vive žene , od svog osnivanja, marta 1994, da danas rade na poboljšanju psihičkog, mentalnog zdravlja žrtava rata , ratne torture, i nasilja u porodici, kroz integrirani multidisciplinarni pristup, psihoterapiju, psihosocijalnu, socijalno, medicinsko I pravno savjetovanje. Psihosocijalni rad i konteksualni pristup u radu Vive Žene bazira se na razumjevanju da je liječenje trauma jedan dugotrajan multidimenzionalan proces koji zahtjeva rad na individualnom nivou/nivou pojedinca, nivou socijalnog okruženja/porodice i na kraju na nivou države, tj.makro nivo. Ono što se da primjetiti u našem poslijeratnom okruženju, da o posljedicama torture i trauma skorašnjeg rata uglavnom se diskutira samo među profesionalcima koji rade na tome, i među preživjelima ali ne i među političarima ( bar ne na konstruktivan način, ili samo u svrhu političke manipulacije), koji su odgovorni za rekonstrukciju i razvoj ove zemlje, niti među građanima, koji su jednako odgovorni za budućnost naše zemlje, a uglavnom izbjegavaju ovu temu. Osnovni motiv našeg rada i poruka koju prenosimo kako našim korisnicima tako i javnosti, veoma jasno se odnosi na potrebu prekida šutnje u BH, kako ne bih bili svjedoci još jednog rata u bliskoj budućnosti. Naša zabrinutost nije bez argumentata i nije bez poznavanja situacija u drugim konfliktnim zonama i u naše vlastite prošlosti. Veoma dobro znamo da ako prošlost postane taboo, ako prošlost bude iskliučena iz otvorenih diskusija ona ne može ostati naša i ona onda postaje prijetnja sadašnjosti i budućoj stabilnosti. Često možemo ćuti da će vrijeme izliječiti rane ali to je jedna iluzija. Tek kada patnja logoraša bude priznata i prepoznata, tek kada žrtve torture budu priznate i prepoznate, kada ostvare svoja prava, tek onda na našoj prošlosti mozemo graditi našu budućnost Jasna Zečević VIVE ŽENE Tuzla Centar za terapiju i rehabilitaciju 2011.

3 66


367


UPITNIK UG VIVE ŽENE

3 68


369


UPITNIK UG VIVE ŽENE

3 70


UPITNIK UG VIVE ŽENE

371


UPITNIK UG VIVE ŽENE

3 72


UPITNIK UG VIVE ŽENE

373


PRILOG ZA MONOGRAFIJU

VLADO ŠOLJIĆ

O

d početka rata na cijelom prostoru BiH (rat u BiH je praktički počeo napadom na hrvatsko selo Ravno u Hercegovini početkom listopada 1991. god., a već početkom travnja 1992. god. proširio se na cijeli prostor BiH) do prestanka hrvatsko-muslimanskog sukoba (veljača 1994. god.) obnašao sam čelnu dužnost u odjelu gospodarstva HZ HB i HR HB pa nisam imao nikakve izravne veze a ni uvida u otvaranje logora u BiH i stanja u njima. Odgovorno tvrdim da s odgovarajućim institucijama bošnjačke strane u oblasti gospodarstva nije bilo nikakvih sporova i da je suradnja u ovoj oblasti sve do početka hrvatsko-muslimanskog sukoba bila uspješna i korektna koliko je to moguće u ratnim uvjetima. To se posebno odnosi na sektore prometa i veza (zajednički radovi na izgradnji, osposobljavanju i održavanju tzv. Cesta spasa i drugih prometnica posebno od prostora Središnje Bosne do granice sa RH) energetike (obnova i stavljanje u funkciju porušenog elektrosustava, osiguranje naftnih derivata i sl.), proizvodnja za potrebe obrane, u poljoprivredi (za jesensku sjetvu 1992. zajednički smo osigurali za cijeli prostor pod nadzorom HVO-a i Armije BiH sjemenski materijal, gorivo, zaštitna sredstva, gnjojivo...). Za prolaz preko prostora pod nadzorom HVO-a za pučanstvo, robu pa i onu za vojne namjene hrvatska strana nije pravila nikakve prepreke i za to cijelo vrijeme nije bilo niti jednog incidenta na nacionalnoj osnovi. Brojne izbjeglice prognane s prostora pod nadzorom VRS od kojih su većina Muslimani Bošnjaci se kraće ili duže zadržala na prostoru pod nadzorom HVO-a gdje im je pružena sva moguća pomoć i pažnja. Nakon prestanka rata sve do 2000.godine obnašao sam visoke dužnosti na razini FBiH i BiH (ministar obrane Federacije, Predsjednik Federacije BiH, kopredsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH) bio prihvaćen od bošnjačke i srpske strane s kojom sam u tom razdoblju imao dobru suradnju, a uz to nisam optuživan ni zašto ni u tijeku radnog vijeka ni nakon umirovljenja. Ovo su vjerojatno razlozi što su mi autori Monografije hrvatskih logoraša predložili da napravim prilog o događanjima u tom razdoblju kao svjedok na opće okolnosti što sam sa zadovoljstvom prihvatio. U svakom ratu se dešavaju velika zla s teškim i dugotrajnim posljedicama pa u tome ni BiH nije izuzetak. Naprotiv, rat u BiH bio je brutalniji od „običnih" ratova dijelom i zbog povijesnih okolnosti kroz koji su prolazili ovi prostori u bližoj i daljoj prošlosti. O karakteru rata u BiH njegovim uzrocima, tijeku i posljedicama nema suglasja pa ću bez namjere da osobno određujem njegov karakter, a zbog činjenice da su u tom ratu bile prepoznatljive tri politike (muslimanska preimenovana u bošnjačku, srpska i hrvatska) i tri vojske (ABiH, VRS i HVO) preko kojih su se nastojali realizirati osnovni ciljevi tih politika, kad je riječ o međusobnim odnosima u BiH koristit ću izraz „strane u sukobu". Svaka strana u sukobu ima „svoju istinu" pa o svemu što se dešavalo vezano za minuli rat postoje najmanje tri istine. Zbog navedenog nema suglasja o unutarnjem ustroju BiH a time i o njenoj budućnosti. Sukladno navedenom nema suglasja ni glede logora i stanja u njima. Velika kočnica u rješavanju problema logoraša bio je stav bošnjačke strane da Armija BiH nije imala logore zbog čega se ovaj problem nije mogao ni početi rješavati. Negiranje postojanja logora za Hrvate na prostoru pod nadzorom Armije BiH u suštini znači negiranje pa i prikrivanje zločina, stvaranje krive slike o svemu vezanom za logore, a time i karakteru rata i krivotvorenje povijesti. Ovo ima i konkretni negativni odraz na procesuiranje ratnih zločina. Pravljenje razlike npr. između logora Armije BiH u Bugojnu iz kojeg je, pored ostalog, izveden i bez traga nestao 21 Hrvat a većina ostalih bila izložena nečovječnim postupcima koji su imali dugotrajne teške posljedice, a u više slučajeva i smrt i logora u Mostaru u kojima su se dešavale slične stvari ali manje po obimu kad je riječ o broju ubijenih, je pravno neutemeljeno i ljudski nemoralno. Na temelju različitog tretiranja logora ABiH i HVO-a proizišli su dvostruki kriteriji procesuiranja počinjenih zloči-

3 74


na u njima. Veliki je nesrazmjer o broju podignutih optužnica, izrečenih kazni u odnosu na njihov stvaran broj i karakter naravno na štetu hrvatske strane. Za zločine nad Hrvatima od strane ABiH optužnice u većini slučajeva nisu ni podignute, a ako su podignute u pravilu se odnose na obične vojnike (izvršitelje) kojima se sudilo po zakonima koji su bili na snazi u vrijeme počinjenja zločina (znatno blaže kazne nego po kasnije donesenim zakonima koji su sada na snazi), a po kojemu se sudi Hrvatima pripadnicima HVO-a. Po zapovjednoj odgovornosti za zločine Armije BiH nad Hrvatima se u pravilu ne optužuju zapovjednici ABiH a to znači da se ni presuda u tom slučaju ne može donijeti. Kad su u pitanju zločini HVO-a nad Bošnjacima sudi se po trenutno važećim zakonima a optužnice obuhvaćaju neposredne izvršitelje i cijeli lanac njima nadređenih zapovjednika do najviših vojnih dužnosnika HVO-a i HV-a uključujući i politička vodstva Hrvata BiH i RH. Zajednički naziv za ovo upućuje da su zločini od hrvatske strane planirani što je sažeto u većini optužnica pod nazivom „udruženi zločinački pothvat". Kakvo je pravo stanje i gdje su sve postojali udruženi zločinački pothvati najrealniju sliku daje usporedba nacionalne strukture stanovništva po popisu 1991. — 2013. Nedvojbeno je da su prostori u BiH pod nadzorom jedne od vojske (Armija BiH, VRS i HVO) etnički uglavnom „očišćeni" od pripadnika druga dva naroda koji su u tim vojskama bili u manjini. Teze da je netko dragovoljno napustio svoje imanje i svoj zavičaj (npr. da su Hrvati iz Kraljeve Sutjeske napustili bogata i prelijepa imanja i došli na jedan dunum hercegovačkog kamenjara u Stocu ili otišli u europske i prekomorske zemlje) a da se nakon rata Hrvati ne žele vraćati na svoja ognjišta su neutemeljene i smiješne. Da je to slučaj samo u jednoj općini možda bi netko u to i povjerovao, ali da su samo Hrvati dragovoljno napuštali svoje domove i da se u njih ne žele vraćati je suprotna ljudskom razumu i jednostavno to je obična laž. Poznato je da u cijelom svijetu raste broj stanovnika u urbanim sredinama a posebno u glavnim gradovima svih država. Kako onda objasniti činjenicu da je broj Hrvata uglavnom gradu BiH drastično smanjen i da se oni koji su u njemu ostali osjećaju nepoželjni i nesigurni. Nisam imao cjelovit uvid u rezultate popisa iz 2013.godine pa ću navesti samo nekoliko podataka vezanih za smanjenje broja Hrvata u općinama izvan nazora HVO-a, a koji su objavljeni u tiskanim medijima. Prema tim informacijama broj Hrvata u tim općinama je smanjen kako slijedi: Vareš za 68%, Derventa za 88%, Gradiška za 75%, Banovići za 48%, Doboj za 86%, D. Vakuf za 91%, Bugojno za 64%, Olovo za 64%, Maglaj za 75%, Goražde za 69%, Prijedor za 72%, Visoko za 69% itd. Mnogi pokazatelji upućuju na činjenicu da rat u BiH nije završen nego da je prestao samo njegov oružani dio a ostvarivanje predratnih i ratnih ciljeva se nastavilo političkim sredstvima nakon rata. Već u tijeku rata počele su brojne manipulacije o svemu što se u njemu dešavalo a to se nastavilo i nakon rata u svim oblastima pa i u oblasti osnivanja i funkcioniranja logora. Iz informacija predstavnika međunarodnih organizacija i brojnih dokumenata jasno proizlazi da su logori postojali kod sve tri strane (ABiH, VRS, HVO) ali je bošnjačka strana dugo vremena, kao što je već navedeno u ovom tekstu neutemeljeno istrajavala na tvrdnji da ABiH nije imala logore. Naravno da ni ukupna ni pojedinačna krivica nisu jednake za kolektivitete i pojedince u BiH ali su za utvrđivanje toga mjerodavni nadležni sudovi uz uvjet da svaka strana u sukobu unutar pravosudnih institucija ima iste mogućnosti i prava. Bez pomirenja a u čijem temelju je pravda za BiH nema bolje budućnosti. Moj stav je da u ovoj oblasti treba isključiti politiku, logore promatrati kao mjesta prisilnog zatočenja a logoraše tretirati isključivo kao nevine žrtve. Kod rješavanja statusa logoraša je nebitno tko je prvi formirao logore a posebno je neprihvatljivo zločine u jednom logoru pravdati već učinjenim zločinima u drugom logoru. Logorašima bi se morala dati moralna satisfakcija i neka vrsta materijalnog oštećenja u granicama u kojima je to maksimalno moguće u datim okolnostima. Ostati gluh i slijep na sve što su logoraši preživjeli o čemu je samo dio toga iznesen u ovoj Monografiji je zločin gotovo ravan zločinu koji je nad njima učinjen u logorima. Bilo bi korisno da ova Monografija dođe do onih koji su bili zatočeni od strane HVO-a, ali istovremeno bi slične monografije bošnjačke i srpske strane trebale doći do Hrvata koji su prošli kroz logore VRS i ABiH. Istina o logorima, u svemu lošem i dobrom što je učinila svaka strana i svaki pojedinac vezana za logore ali i za sve drugo vezano za minuli rat je temelj bolje budućnosti BiH. Vlado Šoljić

375


PRILOG ZA MONOGRAFIJU

DR. BRANKA ANTIĆ-ŠTAUBER POVIJEST LOGORA Ono što je prethodilo

J

edna od mnogobrojnih posljedica raspada Jugoslavije jeste i rat u BiH. Nakon proglašenja nezavisnosti moglo se očekivati da će doći do sukoba, pa i oružanih, ali da će nasilje biti tako strašno, nitko nije mogao očekivati. Hiljade ljudi morali su da napuste svoje domove, da napuste svoju zemlju koja ih je hranila i toliko toga dobrog dala, ali hiljade ljudi je bilo deportovano, zatočeno u logorima koji su bili mjesta različitih vrsta nasilja i ubijanja. Šta je bio konačni cilj koncepta progonstva, izbjeglištva, nasilja i ubijanja, mnogima niti danas nije potpuno jasno. Etničko čišćenje i kreiranje područja u kojima će biti homogena etnička pripadnost stanovništva bila je, čini nam se, osnovni razlog početka rata u BiH. Bosna i Hercegovina je mlada zemlja i nakon nasilnog konflikta koji se kratko zove rat, nalazi se u procesu obnove i tranzicije. Međunarodna zajednica je rat u BiH vrlo često okarakterisala kao kulminaciju duboke etničke i vjerske mržnje u regionu. Međutim, postoje ideje i o drugim konceptima koji bi mogli da pojasne tako veliki broj zločina na sve tri strane u konfliktu. Jedna pretpostavka je prema Brubakeru (2004) koji piše da rat u bivšoj Jugoslaviji „može imati više veze sa razbojništvom i ratnim gospodarstvom, oportunističkim pljačkama i crnim tržištom nego sa etničnošću". Kada razmislimo o ovom kontekstu i razvoju ratnih dešavanja u BiH potpuno je jasno zbog čega su se događale razne vrste zlostavljanja i zbog čega su sva tri naroda u BiH bili žrtve nasilnog čišćenja, koje je značilo ubistva, masovna silovanja, pljačke i protjerivanje, te zarobljavanje civila, žena djece i svega pokretnog i nepokretnog. Prema podacima udruženja logoraša u BiH tokom rata je bilo oko 1350 logora i drugih mjesta zatočenja, i to 656 zatočeničkih centara za Bošnjake, 523 za Srbe i prema A. Kvesiću 331 za Hrvate. Smatra se da je kroz logore i druge zatočeničke centre prošlo oko 200 000 građana BiH, većinom civila. Logori su, nažalost, bili naša stvarnost, a logori predstavljaju jedan od oblika najnehumanijeg ljudskog postupanja, oni su ipak u posljednjem desetljeću drugog milenija obilježili europsku civilizaciju i na taj način otvorili niz vrijednosnih i iskustvenih pitanja o prošlim i budućim perspektivama koncepcija i modela života na Zemlji. Posljednje godine ovog milenija su godine u kojima su ujedinjenje i europski integracijski i svjetski globalizacijski proces dominantno temelji na duhovnoj i organizacijskoj baštini europske civilizacije, ali i značajno utiču na ekonomsku i političku situaciju cijele regije.

PRIČE PREŽIVJELIH I OSVRT O STANJU NA TERENU Prikaz slučaja Klijentica: M.L. Ovaj rad prikazuje analizu slučaja jedne žene koja je bila prisiljena napustiti svoje prijeratno mjesto stanovanja i koja je doživjela zarobljavanje uz različite vrste zlostavljanja uključujući i silovanje, a tek 23 godine poslije zatražila je psihološku pomoć i pokazala da i ona postoji. M.L. je rođena 1976. godine u Tesliću. Otac je bio alkoholičar. Kada je M.L. imala tri godine

3 76


otac je ubio majku, a najstariji brat i sestra pronašli su je u sobi, nakon čega je brat preživo traumatski šok. Otac nikad nije osuđen zbog tog zločina. Kasnije je zasnovao novu bračnu zajednicu. Ona je sa braćom i sestrama odrasla kod bake, u vrlo skromnim uslovima. Kada je imala 15 godina udaje se za dosta starijeg muškarca, jer baka nije imala mogućnosti da je školuje i izdržava. Ima dvoje djece. U vrijeme progona, zarobljavanja, zlostavljanja kao i silovanja imala je 17 godina. U zarobljeništvu je s njom bio i njen petomjesečni sin. Na početku ratnih dešavanja živjela je sa mužem i njegovim roditeljima u porodičnoj kući. U mjestu gdje je živjela vladala je atmosfera neizvjesnosti i straha. Po izbijanju ratnih dejstava muž je odmah odveden na ispitivanje, nakon čega je zarobljen i ostaje u logoru 9,5 mjeseci, gdje je bio izložen teškom psihičkom i fizičkom maltretiranju i zlostavljanju. M.L. se nekoliko dana sa sinom, sestrom i još nekoliko komšinica skrivala u podrumima različitih kuća, nakon čega su uhvaćene i odvedene u jedan stan gdje je prvi put doživjela iskustvo silova nja. Nakon toga odvode ih u jednu napuštenu kuću u šumi gdje ostaju nekoliko mjeseci. Tokom boravka u toj kući doživjela je fizičko, psihičko zlostavljanje, izgladnjivanje, kao i iskustvo silovanja koje se višestruko ponavljalo. Zbog izgladnjivanja, ali i torture koju je preživjela, nakon oslobađanja i razmjene imala je 41 kilogram. O proživljenom iskustvu silovanja i ratnoj torturi, sa mužem nije razgovarala sve dok nije rodila kćerku 1994. godine. I nakon što je rekla mužu šta je proživjela za vrijeme zatočeništva, on ju je osudio i rekao da je sama kriva za to i da je to na neki način i tražila, jer da „nije izazivala, to joj se ne bi dogodilo". Mišljenje muža i poruke koje joj i danas upućuje ona svaki put doživljava kao ponovno silovanje. Nakon svega preživljenog M.L. ne želi da govori i šutnju koristi kao mehanizam odbrane i kao način nošenja sa svojom traumom. I nakon ratnih dejstava, torture i iskustva silovanja život M.L. i dalje ostaje obojen traumom. Muž nakon rata počinje konzumirati alkohol, a posljednjih godina problemi se reflektuju u odnosu i sa sinom koji je sklon čestim izljevima bijesa i agresivnosti, također konzumira alkohol, a dešava se i da je nasilan prema članovima porodice. Sin je apatičan, nezainteresovan za rad. lako je sin M.L. na početku ratnih dešavanja bio petomjesečna beba ovdje jasno vidimo posljedice transgeneracijskog prenosa traume. M.L. pored vlastitih psiholoških problema, brine i za probleme djece, ali i cijele porodice. Ona je nositeljica domaćinstva i jedina funkcionalna osoba u porodici i nitko se ne osvrće na njeno teško traumatsko iskustvo. Zbog nagomilanih porodičnih problema, i svega što se dešavalo u životu, M.L. proradu svoje traumatske priče počinje tek 23 godine poslije. Šutnja i „nijeme reakcije" bile su njen način da se nosi sa posljedicama torture i silovanja i da ostane usmjerena na porodicu i brigu za njih. IzIoženost višestrukim traumatskim događajima dovela je do posttraumatskih reakcija zbog suočavanja sa smrću i ugroženošću vlastitog duševnog i tjelesnog integriteta. Klijentica je sama sa svojim iskustvom, slike sjećanja vremenom su postajale intenzivnije, a ona nije imala siguran i adekvatan prostor da progovori o tome. Nekako je osjećala da su djeca i porodica važniji od nje. Kod prvih kontakata je napeta, ne može da bude u grupi ljudi, osjeća se manje vrijednom, osjeća stid. Nema osobe sa kojom bi mogla pričati o proživljenom iskustvu, često plače, ima teškoće sa spavanjem, bojažljiva je u kontaktu, lako se uvrijedi a ponekad je i vrlo nagla i naprasna. Često se vraća na „To što mi se dogodilo" proživljeno iskustvo silovanja. lzbjegava sve što je podsjeća na zlostavljanje, ima strah da će poludjeti, strah od gubitka kontrole. Posljednjih godina je u izvjesnim vremenskim razmacima imala depresivne faze u kojima nije bila teret samo samoj sebi, nego i drugima iz svoje okoline. Njen sadašnji život je također traumatičan i pun podsjećanja na događaje iz prošlosti.

Druga priča A.J. A.J. rođena 1946. godine. u Mostaru, odrasla sa roditeljima, dva brata i dvije sestre. Prije rata nesretnim slučajem izgubila jednog brata, udata majka troje djece, do rata živjela sa svojom obitelji u vlastitoj kući u Vrapčićima.

377


„...Rat je došao kao „grom iz vedra neba", nitko mu se nije nado niti ga je itko želio. Bilo nas je strah, dva sina su odlučili i otišli u Njemačku u izbjeglištvo, trebalo je ostati živ, to nam je bilo najvažnije. Ostala sam sa najstarijim sinom i mužem u obiteljskoj kući." Jedan dan u kuću upadaju tri vojnika i odvode nju i muža u svlačionu OŠ u Vrapčićima, gdje ostaju zatočeni 21 dan. U to vrijeme bili su izloženi različitim vrstama maltretiranja i zlostavljanja. Nakon toga odvajaju je od muža i kamionima sa drugim ženama odvezena je u logor Bileća u kojem je bila u periodu od maja 1992. do 14.07.1992. U logoru su bili nehumani uvjeti života (nedostatak hrane, vode, osnovna higijena...), ljudi, zatočenici, logoraši, bili su izloženi različitim vrstama zlostavljanja, odvođeni, premlaćivani, izgladnjivani... psihički i fizički zlostavljani. 14.07.1992. je razmijenjena i vratila se svojoj kući. Po dolasku kući saznaje da je u međuvremenu njen muž pronađen mrtav i da je obješen o špagu od šatorskog krila u potkrovlju obiteljske kuće. Nakon toga je identificirala njegovo tijelo, kuća je bila opljačkana, ali ne i devastirana. Vratila se u svoju kuću i nastavila da živi sa sinom, a u noći 30.06.1993. začula je pucnjavu i na njena vrata ponovo dolaze tri vojnika koji nju i još nekoliko susjeda odvode u IV OŠ u Mostaru u kojoj je bio improvizirani zatvor. Tu su u bivšim učionicama i drugim školskim prostorijama zatekli veći broj ranije uhićenih zatvorenika uglavnom civila, staraca, žena i djece. Nakon 20 dana bila je premještena u OŠ u Bijelom Polju odnosno u Potocima, gdje je bila zatočena 21 dan. Ponovo logoraški uvjeti života, strah, glad, neizvjesnost, psihičko i fizičko zlostavljanje, premlaćivanje, a na putu kroz sve ove traume doživjela je i seksualno zlostavljanje i silovanje, najgora vrsta zlostavljanja za svaku ženu. Veoma teško je podnijela činjenicu da je bila silovana, teško se nosila sa psihičkim posljedicama. Po izlasku iz logora prva osoba sa kojom je govorila o doživljenom iskustvu je bio svećenik koji joj je pomogao i dao psihičku potporu.

Posljedice zatočenja i nasilja u logorima Psihološke posljedice agresije i zatočeništva, boravka u logorima duboko su urezane na svjesnom i nesvjesnom nivou ličnosti, a naročito kod hronično traumatiziranih osoba. U toku nasilnih konflikta dolazi do dugotrajne izloženosti i ponavljane traumatizacije svih

3 78


ljudi koji svjedoče tim dešavanjima, odnosno svih stanovnika zemlje koja se našla u ratu. Osobe koje su preživjele stravične uvjete zatočeništva u koncentracionim logorima i danas, 22 godine nakon završetka rata, ispoljavaju simptome teških psihičkih posljedica. Pomnim praćenjem i razgovorima sa preživjelima logora i preživjelima različitih oblika nasilja kao i svih onih koji su bili izloženi dugoj i ponavljanoj traumi utvrdili smo da ispoljavaju najteže simptome post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Kod njih, kao i kod drugih žrtava hronične traume, vidljive su promjene u kognitivnoj, emotivnoj i konativnoj dimenziji njihovih ličnosti. Najučestaliji simptomi su gubitak osjećanja vlastitog identiteta, osjećanje bespomoćnosti, potištenost i emocionalna tupost, "robot ponašanje", produžena depresivnost, odsustvo inicijative itd. Obzirom na to da se hronična traumatizacija češće javlja u uvjetima logorskog života u stručnoj literaturi se, zbog toga, ova teška psihološka posljedica naziva „Sindrom koncentracijskog logora" ili "Sindrom preživljavanja". Poseban aspekt traumatizacije i poseban pristup je potreban u radu sa ženama civilnim žrtvama rata koje su preživjele seksualno zlostavljanje i silovanje u logorima i u drugim mjestima zatočenja. Na žalost u ratu u BiH, bojišnica i mjesto ratovanja je premještena sa bojnog polja u urbane zone u stanove, zgrade i na žensko tijelo. Žene su bile zatočene i zlostavljane i postajale žrtve u logorima, školama, industrijskim postrojenjima, na putu, u svom vrtu, slučajno zatečene u šumi i u svojim kućama. Nije bilo pravila niti uhodane šeme, koristila se prilika. I zaista najdrastičniji primjer uništavanja ličnosti u logorima za žene, ali i za muškarce, bilo je seksualno zlostavljanje i silovanje, a ono se dešavalo gotovo u svim logorima. Postoji više teorija zašto se silovanje dogodilo i zašto se uopće započelo sa takvom vrstom nasilja nad civilima i nad ženama i djecom, a ne tako rijetko i nad odraslim muškarcima. Ko je prvi počeo, ko se kome želio osvetiti, ko se ugledao na one druge, ko je želio da iskoristi ukazanu priliku, ko je želio da bude što okrutniji i kreativniji u kreiranju zločina, ostat će vjerovatno nepoznato. Zašto muškarci kada uzmu oružje istovremno uzmu i vlast nad životom i smrti, a naročito to žele demonstrirati nad slabijim i osjetljivijim, kao što su žene i djeca. Silovanje u ratu predstavlja oružje koje za posljedicu ima narušavanje tjelesnog integriteta, ponižavanje, viktimizaciju, stigmatizaciju i uništavanje ličnosti. Sve ove posljedice se reflektiraju kako na samu zlostavljanu osobu, tako i na njenu obitelj i neposrednu okolinu. Obzirom na činjenicu da „od kada je ratova od tada je i silovanja i zlostavljanja", prozilazi i to da silovanje u ratu predstavlja dio ratnog plijena. O ovoj činjenici niko do sada nije govorio otvoreno, ova istina ostala je zarobljena u duši žrtava i preživjelih i nije dobila svoj pravi okvir i smisao. Usljed nedovoljnog broja prijavljenih slučajeva, nedostatka argumenata i pravih podataka, ali i nepostojanja političke volje da se silovanje, kao ratni zločin, procesuira, nebrojene žrtve ostale su uskraćene za pravdu i dostojanstvo koje im pripada.

379


Razmatrajući psihologiju počinitelja veoma često u pozadini psihološkog profila ovih ličnosti stoji trauma stečena u ranom djetinjstvu ili adolescenciji, ili neki drugi problem različite socijalne etiologije. Postavlja se etično pitanje koliko mi treba da razumijemo traumu počinitelja i koliko treba da se bavimo njima, a istovremeno imamo toliko direktnih žrtva kao i obitelji preživjelih koje su svakako u transgeneracijskom prenosu traume. Međutim, svako društvo u tranziciji iz konflikta bi na neki način trebalo da obrati pažnju i na počinitelje i da pokuša da bolje razumije konflikt, ali i karakter počinitelja i monstruoznost zločina. Da bi ova situacija bila još kompleksnija u konfliktu postoje strane, etničke i nacionalne grupe koje štite svoje počinitelje, glorifikuju ih i istovremeno ne čine ništa da ih identificiraju, osude i na kraju i osude, jer činiti zlodjela je svakako problem koji osim suđenja, presude i kazne, zaslužuje i psihološku proradu. Većina žrtava i preživjelih želi da razumije zašto su postale žrtve i zašto su ih počinitelji zarobili odveli u logor, zašto su imali tako razvijenu maštu u realizaciji nasilja i zašto su njih izabrali. Da bi to razumjeli potrebno je da razumijemo počinitelje, ali i društveni kontekst koji je to poticao i odobravao. Cilj logora u kojima su ljudi zlostavljani i silovani bio je psihičko uništenje žrtve, a pravo da siluju i zlostavljaju su imali svi, od oficira visokog ranga, pa do stražara logora. Zlostavljanja i silovanja su se odvijala u logorima, izvan logora, u pomoćnim objektima, u zasebnim prostorijama, ali najčešće javno pred masom, najvjerovatnije kako bi počinitelji pokazali snagu i proširili strah među ostalim zarobljenicima. Žrtve su često prisiljavane da udaraju i muče jedni druge, kao i na međusobni seksualni odnos, često i sa članovima svoje obitelji. Počinitelji su imali cilj da potpuno i trajno psihički unište žrtvu i da žrtvama onemoguće povratak normalnom životu, te da dovedu do trajnog narušavanja odnosa među srodnicima. U logorima između ostalog žrtve silovanja bile su žene, bez obzira na dob, mogle su biti djevojčice, ali i bake. Počinitelji se nisu zaustavili na seksualnom zlostavljanju žena, jer svjedočimo velikom broju muškaraca koji su pretrpjeli seksualno zlostavljanje u logorima širom Bosne i Hercegovine. Nakon svega preživjeli i žrtve zaslužuju da im društvo pruži podršku i adekvatnu rehabilitaciju. Najbolju perspektivu na ovom putu im daje primjer mutidimenzionalnog društvenog pristupa u tranziciji iz konflikta i oporavka pojedinaca, preživjelih žrtava i društva, a prepoznat kao vansudski mehanizam nazvan svjetski priznatim terminom - tranzicijska pravda. Proces oporavka hronično traumatiziranih podrazumijeva, pored drugih vrsta pomoći i visoko postavlja na listi podrške, psihosocijlne mjere. U osnovama psihosocijalne intervencije sadržane su potrebe upoznavanja karakteristika okolnosti i događaja i karakteristika ličnosti hronično traumatiziranih i karakteristika socijalnog i kulturnog okruženja u kome sada žive žrtve hronične traume. U pružanju odgovarajuće psihosocijalne pomoći hronično traumatiziranim osobama potrebno je stvoriti pogodnu i podsticajnu psihosocijalnu klimu u kojoj će žrtva hronične traume osjetiti potrebu da se sama "uhvati u koštac sa traumatičnim iskustvom." U takvoj atmosferi, u doživljaju stvarne društvene brige i podrške, intra-psihički proces odbijanja (izbjegavanje razmišljanja i govorenja o preživljenim traumama), intruzije (kompulzivno ponovno doživljavanje događaja vezanih za traumu) i traganje za značenjem će ići poželjnim tokovima ozdravljenja i oporavka. U okviru sistema mjera psihološke intervencije se teži i stimuliranju zdravog procesa ovladavanja traumatskim doživljajima (informiranje i pomoć u praktičnom djelovanju, emocionalna podrška, provjeravanje realnosti, suočavanje sa iskustvom) kao i njihovim uključivanjem u odgovarajuće tokove društvenog, obrazovnog i profesionalnog djelovanja. Udruženje Snaga žene 17 godina radi sa prognanicima (još uvijek ima prognaničkih naselja), povratnicima, žrtvama logora, ženama civilnim žrtvama i djecom, kao i muškarcima koji su seksualno zlostavljani u ratu i ima dobro iskustvo u praćenju svih segmenata- života preživjelih. Pored drugih terapijskih pristupa, u svom radu veoma često koristi dobar populaciono i kulturološki prihvatljiv model rehabilitacije koji se svrstava u grupu ekološke rehabilitacije i oporavka. Human i jednostavan multidimenzionalan i multidisciplinaran pristup

3 80


preživjelima i društvu nakon nasilnog konflikta, nakon produkcije logora, zločina i nasilja, pokazao se dobro primjenljiv, brzodjelujući i opšte prihvatljiv. Ekološki model oporavka podrazumijeva psihosocijalnu, medicinsku, pravnu i ekonomsku podršku. Promocija modela i praćenje problema koje žrtve-preživjeli imaju nakon traumatskih događaja, podrazumijeva razgovor o svim stvarima koji čine zamršeno klupko simptoma koje žrtve bez pomoći drugih osoba kao i profesionalaca nisu u stanju da prevaziđu. Holistički pristup u čiji centar se stavlja sama žrtva-preživjeli daje mogućnost prorade i pomoći u specifičnim kriznim zonama refleksije traume, što obezbjeđuje rad na konkretnom problemu sa kojim se naši klijenti nose. Psihosocijalna podrška na individualnom i grupnom nivou utiče na osvješćivanje psihičkih i socijalnih poteškoća sa kojima se žrtve svakodnevno suočavaju. Primjena različitih psiholoških pristupa (geštalt terapija, psihodrama, grupna psihoanaliza...) socioterapijsko savjetovalište vođeno profesionalnim etičkim pravilima, može znatno da utiče na korisnu proradu i oporavak. Razvoj psihoorganskih bolesti, sve češće obolijevanje od različitih bolesti vezanih za traumatizaciju, maligne bolesti, diabetes, hipertenzija, vezani za stres, reumatske bolesti i bolesti imunološkog sistema predstavljaju veliki problem u dijagnostičkom, terapijskom, ali i prognostičkom smislu. Svi slučajevi zlostavljanja i nasilja nedvojbeno su povezani sa kršenjem osnovnih ljudskih prava. Krucijalan segment ekološkog modela rehabilitacije je pomoć na putu ka dostižnosti i potvrdi da je civilno društvo i humano, te da pravda ima svoj smisao. Sve intervencije su neophodne i veoma važne, ali još jedan bitan aspekt rehabilitacije je i ekonomska podrška koja za svoj cilj osim smanjenja siromaštva i ekonomskog oporavka uključuje i radno-okupacionu terapiju koja usko povezuje sve segmente našeg rada. Rad sa zemljom i na zemlji rad prema ličnom afinitetu, potrebi i želji podiže nivo zadovoljstva, a ujedno i pokreće unutrašnje mehanizme (lučenje hormona serotonina, dopamina, noradrenalina) koji pomažu u izliječenju i ozdravljenju. Ako posmatramo žrtvu-preživjelog kao cjelinu onda nam se čini potpuno logičnim da sve navedeno jedino i može da pomogne i da jedino na ovaj način možemo da iskreno, učinkovito i korisno da radimo. U konačnici, ako nakon svega kroz što su prošli civili, prognanici, povratnici, logoraši, žene, djeca i muškarci napravimo mali pomak u poboljšanju njihove svakodnevnice, ako vratimo ljubav u njihova srca od toga ćemo svi imati neupitnu korist jer i naše zadovoljstvo na putu koji smo izabrali pomažući ljudima koji su se našli u vrtlogu rata i nasilja svakako da će biti nemjerljivo. Iskustvo koje imamo u radu pokazalo nam je da naš model rehabilitacije nedvojbeno ima veliki uticaj na dostižnost pravde i praktičnu upotrebu rehabilitacije kao neodvojivog dijela tranzicijske pravde. „Ovo je podsjetnik svima nama kako, bez obzira na to gdje radimo ili živimo, među nama žive oni (žene i muškarci) koji su preživjeli torturu, zarobljavanje, logor, zatočeništvo i silovanje. Oni nam svaki dan pokazuju izuzetnu hrabrost nastojeći se oporaviti od tjelesnih i duševnih rana.“

381


3 82


383


3 84


385


KOPIJA PISMA TUŽITELJA SALIHOVIĆA

3 86


KOPIJA PISMA TUŽITELJA SALIHOVIĆA

387


KOPIJA PISMA TUŽITELJA SALIHOVIĆA

3 88


NAREDBA ZUKANA HELEZA

389


NAREDBA ZUKANA HELEZA

3 90


RJEÅ ENJE O UKIDANJU UVJERENJA O STRADANJU

391


RJEÅ ENJE O UKIDANJU UVJERENJA O STRADANJU

3 92


RJEÅ ENJE O UKIDANJU UVJERENJA O STRADANJU

393


RJEÅ ENJE O UKIDANJU UVJERENJA O STRADANJU

3 94


SKENIRANI SPISAK ZATOČENIKA KOJIMA SE UKIDAJU RJEŠENJA

395


SKENIRANI SPISAK ZATOČENIKA KOJIMA SE UKIDAJU RJEŠENJA

3 96


Na kraju….

S

vi koji su imali volje i želje da, makar prelistaju monografiju koja je pred vama, želimo da ovo bude putokaz ka otkrivanju istine o stradanju Hrvata u BiH.

Ovo je trud aktivista Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH koji su uložili dosta vremena i snage kako bi prikupili, objedinili i složili materijale iz kojih je vidljiva agonija Hrvata u Domovinskom ratu, posebno onih, koji su imali nesreću da budu zatočeni i izloženi najbrutalnijim oblicima iživljavanja pripadnika drugih etničkih grupacija. Osim toga, ova monografija u kojoj su prikazani originalni materijali, iskazi i slike, treba da posluži kao dokaz da su postojali logori za Hrvate pod kontrolom Armije BiH koja je u to vrijeme bila muslimanska vojska. Nije prihvatljivo da su mjesta zatočenja za Hrvate u BiH, imenovana od strane pripadnika muslimanske vojske, različitih naziva, bilo, prema njihovim izjavama, mjesta zatočenja, sabirni centri, zatvori ili pritvori ili kako je za Muzej u Jablanici rečeno humani smještaj za Hrvate. U ovim izjavama predstavnika muslimana mnogi kažu da su Hrvati u mjestima zatočenja štićeni od ratnih stradanja i ne spominjući da su ih oni koristili kao živi štit, izvori prisilnih davalaca krvi ili radne jedinice za obavljanje najtežih fizičkih poslova pa čak i za izvlačenje poginulih na linijama razgraničenja nakon završene bitke. Ovakve izjave nisu davali predstavnici Vojske Republike Srpske o logorima pod njihovim nadzorom. Ovi materijali u monografiji nemaju cilj da prikažu zločine kao izvor novih i zadržavanja starih sukoba, nego iskazivanje istine u prilogu pomirenja i oprosta. Zato i iskazujemo svoju ideju vodilju da nikoga ne mrzimo, nego da neke volimo manje, neke više.

Predsjednik HULDR-a u BiH Anđelko Kvesić


HRVATSKA UDRUGA LOGORA©A DOMOVINSKOG RATA U BOSNI I HERCEGOVINI

Profile for BoboS

Od tvorca logora do radosti poricanja  

Monografija Hrvatske udruge logoraša domovinskog rata u BiH

Od tvorca logora do radosti poricanja  

Monografija Hrvatske udruge logoraša domovinskog rata u BiH

Profile for bobosucic
Advertisement