im rn vje pi to pu sc a im ja an kl po a um rg pa
Putevima i puteljcima Damavanda (5610m)
Usputno osvježenje i predah
Visoravni iranskog Kurdistana prekrivene žitom
kojima je ovaj dio Irana poznat. Naselja u vrlo dobrom stanju, sve je prepuno prodavaonica građevinskog materijala, ljudi grade nove i obnavljaju stare kuće, prvi puta nakon Turske vidimo nove tvornice. Iran izgleda mnogo bolje nego prije nekoliko godina. Zemlja je to koja se razvija usprkos svim sankcijama i pokušajima da je se pokori. Osjeća se polet i entuzijazam među ljudima. Tako različito od Armenije. I dok prolazimo kroz Tabriz, drugi po veličini grad u Iranu, razmišljam kako bi Iranci možda trebali biti zahvalni svijetu na sankcijama koje im nameće. Zahvaljujući njima, ta se zemlja morala okrenuti vlastitim snagama, idejama i ljudima, pa sada ima svoju industriju, svoje automobile, svoje elektrane i svoje školovane ljude koji je vuku naprijed. Nakon Tabriza vrlo smo brzo ušli u područje slane pustinje koja prethodi Urmiji, najvećem slanom jezeru Bliskog istoka i drugom najvećem slanom jezeru svijeta. Kada smo 2008.g. prvi puta posjetili Urmiju, most preko jezera bio je u izgradnji, pa se jezero prelazilo djelomično mostom, a djelomično osebujnim betonskim trajektom. Danas je most dovršen i veselimo se vožnji preko jezera koje nam je ostalo u sjećanju kao poseb-
Posljednja večera u Teheranu
na prirodna ljepota. Snježno-bijeli kristali njenih plaža, i mistično ljubičasta boja jezerske vode duboko se usjekla u naša sjećanja. Dok izvlačimo slike iz sjećanja i veselimo se ponovnom susretu s Urmijom, sasvim smo joj se približili, ali umjesto divljenja uslijedio je šok. Slana ljepotica nestaje. Nevjerojatno je koliko se u posljednjih nekoliko godina površina Urmije smanjila. Jedan od razloga je loš sustav navodnjavanja, ali i brane koje su odsjekle jezero od dotoka vode njegovih pritoka. Još jedno mjesto na ovom putovanju koje potvrđuje da neke stvari nepovratno nestaju. Nije li sreća što smo ih imali priliku vidjeti i upoznati? Nije li bogatstvo imati ih u sjećanjima? Dok u sumrak vozimo mostom preko Urmije, divimo se onome što je od nje ostalo. Mirna, sivo bijela površina vode ljeska se poput stakla. Ponegdje ju probijaju slane hridi koje vire iz jezera. Na snježno bijeloj obali nasukan brod koji pamti Urmijina bolja vremena. Sunce polako nestaje na horizontu, nebo je grimizno crveno, a Urmija, usprkos svemu, mistična i prelijepa. Silazimo na slanu plažu na kojoj se ljudi odmaraju i kupaju u ljekovitoj vodi jezera, kako bi prišli slanoj ljepotici što bliže i upili što više njene mistič-
Teheran - trgovinski centar - 4 kata samo za računala
ne ljepote. Predivno je biti ovdje. Noćimo u gradu Urmiji, sjedištu plodne pokrajine Zapadni Azerbajdžan, smještenom na zapadnoj obali jezera. Urmija je multinacionalni grad u kojem žive Azeri, koji čine većinu, ali i Kurdi, Asirci, Armenci i Perzijanci. Iz Urmije smo slijedećeg dana krenuli prema Kermanshahu. Vrlo dobra cesta vodi nas kroz brdsko područje oblih padina uglavnom prekrivenim žitaricama. Pitomo, plodno žutilo obasjano suncem, odiše mirom i blagostanjem. Lijepi je to kraj, no nakon par stotina kilometara postaje monoton. Iran je ogromna zemlja i monotonije ove vrste jednostavno su neizbježne. Da bi se bilo kuda maknuli, morate prijeći barem četiristotinjak kilometara najčešće istih vizura. Kada se još slici doda i temperatura viša od 40 stupnjeva, monotonija je još napornija. Stojimo nekoliko puta u mjestima koje naseljavaju Kurdi. Čim stanemo, sjate se sa svih strana poput znatiželjne djece i okruže nas. Nešto su naporniji od ostalih stanovnika Irana. Imaju potrebu doticati nas, naguravaju se uz motor i slikaju, neki od njih koji imaju iskustvo rada u inozemstvu ( obično Njemačkoj), odmah se nametnu kao vođe skupine koja nas okružuje i šepure se kao da su barem njemački veleposlanici u Iranu.
U sumrak stižemo u Kermanshah. U gradu je poprilična gužva, plazimo u prometnoj vrevi tražeći hotel koji jedva pronalazimo. Vrućina i monotonija učinili su svoje. Dosta mi je svega, umorna sam i bezvoljna, obuzimaju me osjećaji koji su vjerojatno poznati svakom bikeru-dugoprugašu. Na sreću, kako se pojave, tako i nestanu. Dovoljno se dobro naspavati i želja za novim kilometrima asfalta opet je tu. Ni ovoga puta nije bilo drugačije. Ujutro obilazimo Kermashah kako bi ga doživjeli danju, pa nastavljamo put Hamadana, smještenog u zelenom planinskom području podno 3.574 m visoke planine Alvand, na nadmorskoj visini od 1.850 m.. Podignut je 1100. godine prije Krista i jedan je od najstarijih gradova na svijetu. Jedna od atrakcija grada je mauzolej perzijskog pjesnika iz 11. stoljeća, Baba Tahira Urjana, koji je rođen i umro u Hamadanu. Jedan je od prvih pjesnika perzijske književnosti i posebno je poznat po formi zvanoj dupli dvostih. Velik broj njegovih stihova i danas se izvodi uz pratnju tradicionalnih instrumenata. Prokrstarili smo ulicama Hamadana, okrijepili se iranskim jogurtom s lukom i laganim obrokom u lokalnom restoranu, te dali prilog za civilne žrtve izrael-
srpanj/kolovoz 2015. MOTO PULS y
109