ja, tako da nema pažnju prema bilo čemu tjelesnom, on će naći svoju dušu, a neće naći nijedan svoj tjelesni organ. Ono što pronađe razlikuje se od onoga što nije našao, pa odatle slijedi da je duša različita od materijalnog tijela. Ovaj dokaz, na način na koji je razmatran, omogućava umu da na ispravan način protumači prisustveno znanje o duši. Uvjeti koje je Ibn Sina naveo ustva ri su uputa običnom čovjeku kako bi mogao usredsrijediti svoju pažnju tako da mu materijalni faktori ne odvlače pažnju na tijelo i stvari koje su povezane s njim. Ranije je nagoviješteno da su oni na naprednim postajama duhovnog usavršavanja potpuno u stanju usmjeriti svoju pažnju prema duši i motriti nje nu zbilju, dok se običan čovjek mora pridržavati ovakvih uvjeta kako bi svoju pažnju do neke mjere odvratio od materijalnih stvari. 2. Drugi dokaz za nematerijalnost duše je da kada usmjerimo naročitu pažnju na vlastitu egzistenciju, to jest upravo na percipirajuće ja, vidimo da egzistencija ovog ja jeste prosta i nedjeljiva stvar. Naprimjer, ne može se podijeliti na dvije polovice ja, dok je najosnovnija osobina tijela djeljivost, što je objašnjeno u 41. lekciji. Međutim, ovakva karakteristika ne može se naći u duši, iako podređeno tijelu (to jest, podređeno podjeli tijela) ne može biti podijeljena. Prema tome, njena nematerijalnost je neizbježna. Najviše što se može kazati jeste da duša pripada tijelu i da prema njemu ima posebnu ontološku vezu, tako da utječe na tijelo, pošto se tijelo pokreće prema želji duše, i da tijelo utječe na dušu, pošto ona osjeća glad i žeđ, te da je duša pod utjecajem tijela i utječe na tijelo na mnoge druge načine o kojima se mora raspravljati u problemu odnosa duša-tijelo. Sažetak 1. Peripatetici supstance dijele u pet vrsta: intelektualna supstanca, psihička supstanca, tjelesna supstanca, materija i forma. 2. Od nabrojanih vrsta iluminacionisti su prihvatili samo tri, ali su dokazali i drugu vrstu supstance koja je, i pored toga što ne pripada materiji, posrednik između potpuno nematerijalnih i čisto materijalnih supstanci, a koja je u rječniku kasnijih filozofa poznata kao imaginalna supstanca. 3. Berkeley je poricao tjelesnu supstancu, a Hume je bio skeptičan prema psihičkoj supstanci. 4. Uvjerenje u postojanje materijalne supstance jeste spontano i, u izvjesnom smislu, prirođeno, ali se njen dokaz može uspostaviti na sljedeći način: u ljudskoj duši do gađaju se pojave koje se spoznaju nepogrešivim prisustvenim znanjem te, shodno zakonu uzročnosti, moraju imati uzrok. Međutim, sama duša nije njihov uzrok budući da katkad nastaju suprotno njenoj težnji i volji. Potpuno nematerijalni egzistent tako đer ne može biti njihov neposredni uzrok jer je odnos takvog egzistenta prema svim
43