Page 1

SV


LAUREN KATE SERIJAL : „FALLEN“

ŽUDNJA Knjga četvrta

ZA JASONA BEZ TVOJE LJUBAVI, NIŠTA NIJE MOGUĆE.

Naslov izvornika : Lauren Kate Rapture Preveo s engleskoga: Bruno Stefić

SV 2


Sve drugo svojem kraju ide, jedino ljubav naša kraj ne znade. . John Donne »The Anniversary«

ZAHVALE Uistinu je prekrasno vidjeti kako moje zahvale rastu sa svakom novom knjigom. Zahvalna sam Michaelu Stearnsu i Tedu Malaweru što su vjerovali u mene, što su mi ugađali i tjerali me da radim tako marljivo. Wendy Loggiji, Beverly Horowitz, Kristi Vitoli i izvrsnom timu u Delacorte Pressu, zbog vas je serija romana Pali anđeo bila vrhunska od početka od kraja. Veliko hvala Angeli Carlino, Barbari Perris, Chipu Gibsonu, Judith Haut, Noreen Herits (već mi nedostaješ!), Roshan Nozari i Dominique Cinimi za stručnost kojom ste moju priču pretvorili u knjigu. Hvala Sandri Van Mook i mojim prijateljima u Nizozemskoj; Gabrielli Ambrosini i Beatrice Mašini u Italiji; Shirley Ng i ekipi MPH u Kuala Lumpuru; Rinu Balatbatu, Karli, Chadu, predivnoj obitelji Ramos i mojim vrhunskim filipinskim obožavateljima; Dorothy Tonkin, Justinu Ratcliffeu i genijalnoj skupini u izdačkoj kući Random House Australia; Rebecci Simpson na Novom Zelandu; Ani Limi i Ceciliji Brandi i Record na predivnom vremenu koje sam provela u Brazilu; Lauren Kate Bennet i dragim curama u RHUKu; Amy Fisher i Iris Barazani za nadahnuće u Jeruzalemu. Kakvu sam divnu godinu provela sa svima vama i neka ih bude još! Mojim čitateljima, koji mi svakoga dana pokazuju lijepu stranu života hvala vam. Hvala mojoj obitelji na vašem strpljenju, povjerenju i smislu za humor. Mojim prijateljima, koji me izmame iz moje spisateljske spilje. I, kao uvijek, hvala Jasonu koji hrabro ulazi u spilju kada me se iz nje ne može izmamiti. Sretna sam što vas imam u svojem životu.

SV 3


UVOD

PAD U početku bijaše tišina... U prostoru između raja i Pada, duboko u onoj nedokučivoj daljini, došao je trenutak kada je veličanstveni pjev Nebesa iščezao i ustupio mjesto tišini tako potpunoj da se Danielova duša naprezala kako bi razabrala i najmanji zvuk. A potom se javio i sam osjećaj padanja, ona vrsta pada od koje ga čak ni njegova krila nisu mogla spasiti, kao da je Prijestolje za njih vezalo mjesece. Jedva je mogao zamahnuti njima, a kada i jest, to nije imalo nikakva utjecaja na putanju njegova pada. Kamo li je padao? Ispred njega i iza njega nije bilo ničega. Ništa ne bijaše ni iznad ni ispod, samo gusta tama i zamućen obris onoga što je ostalo od Danielove duše. Od pomanjkanja i najmanjeg zvuka, njegov um preuze vlast: ispunio mu je glavu nečim drugim nečim neizbježnim, strašnim riječima Luceina prokletstva. Umirat će uvijek i dovijeka... Nikada neće živjeti dulje od rane mladosti... umirat će iznova i iznova, i to točno u trenutku kada se sjeti tvojega izbora. Nikada nećete doista biti zajedno. Bila je to Lucfierova podmukla kletva, njegov otrovni dodatak presudi donesenoj ondje na nebeskoj Livadi. A sada je smrt dolazila po njegovu ljubav. Može li je Daniel zaustaviti? Hoće li je uopće prepoznati? Jer što anđeli zapravo znaju o smrti? Daniel je svjedočio kada je mirno došla nekima od novih smrtnih vrsta zvanima ljudi, ali smrt nikada nije bila briga anđela. Smrt i rana mladost: dvije beuzvjetne stavke Luciferove Kletve. Danielu nijedna od njih nije ništa značila. Znao je jedino da odvojenost od Lucinde nije kazna koju može podnijeti. Moraju biti zajedno. »Lucinda!« proderao se.

SV 4


Dušu mu je trebala prožeti toplina od same pomisli na nju, ali osjetio je tek bolnu prazninu. Trebao je moć osjetiti svoju braću oko sebe, sve one koji su izabrali pogrešno ili prekasno; one koji nisu uopće izabrali i bili izgnani zbog svoje neodlučnosti. Znao je da nije doista sam, više od stotinu milijuna anđela strovalilo se u bezdan što im se otvorio pod nogama kada je tlo nestalo. No nije mogao vidjeti niti osjetiti ikoga u svojoj blizini. Prije ovoga trenutka nikada nije bio sam. Osjećao se kao da bi mogao biti posljednji anđeo svih svjetova. Nemoj to misliti. Izgubit ćeš sebe. Pokušao se pribrati... Lucinda, Prozivka, Lucinda, izbor... ali kako je padao, bilo je sve teže sjetiti se. Koje su, naprimjer, bile posljednje riječi što ih je izgovorilo Prijestolje. Vrata raja... Vrata raja za... Nije znao koje su riječi uslijedile, tek se mutno sjećao kako je veliko svjetlo zatreperilo i strašan vjetar zapuhao preko Livade, kako su se stabla u Voćnjaku počela rušiti jedno na drugo, stvarajući valove strahovitog poremećaja koji su se osjetili diljem svemira, tsunamije oblaka koji su oslijepili anđele i smrvili svu njihovu slavu. Bilo je još nečega, nečega neposredno prije uništenja Livade, nečega poput... Udvostručenja. Usred prozivanja pojavio se blještavi anđeo, rekao je da je Daniel koji dolazi iz budućnosti. Oči mu je ispunjavala tuga koja je izgledala tako staro. Je li taj anđeo, ta... verzija Danielove duše, uistinu patila? Je li Lucinda patila? Daniel je kipio od bijesa. Kad-tad će pronaći Lucifera, anđela koji je obitavao na samome kraju svih ideja. Daniel se nije bojao izdajice koji je nekoć bio zvijezda Svjetlonoša. Bez obzira na koje mjesto i u koje vrijeme stigli na kraju ovog bezdana, Daniel će izvršiti svoju osvetu. Ali prvo će pronaći Lucindu, jer bez nje ništa nije bilo važno. Bez nje, ništa nije bilo moguće. Zbog ljubavi koje su njih dvoje imali bilo je nezamislivo izabrati između Lucifera ili Prijestolja. Jedina strana koju je ikada mogao izabrati bila je njezina. Stoga Daniel sada mora platiti svoj izbor, samo još ne razumije u kakvu će obliku njegova kazna doći. Zna jedino da je ona nestala s jedinog mjesta gdje je pripadala; pokraj njega.

SV 5


Bol razdvojenosti od svoje srodne duše iznenada prostrijeli Daniela, oštro i neumoljivo. Zastenjao je bez riječi, um mu se pomračio, i odjednom je osjetio strah jer se više nije mogao sjetiti zašto. Nastavio je padati, duboko kroz sve gušću tminu. Više nije mogao vidjeti, osjećati ili sjetiti se kako je dospio ovdje, nigdje, kako propada kroz ovo ništavilo, ali kamo? Koliko dugo? Sjećanje mu je gasnulo i ubrzo nestalo. Bilo je sve teže prisjetiti se riječi koje je izgovorio anđeo na livadi koji je toliko nalikovao... Komu li je anđeo nalikovao? I što je rekao, a da je bilo tako važno? Daniel nije znao, više nije znao ništa. Samo to da bezglavo ponire kroz bezdan. Osjećao je snažan poriv da pronađe nešto... nekoga... Poriv da se ponovno osjeća cijelim... No postojala je samo tama u tami... I tišina koja mu zaglušuje sve misli... Ništavilo koje bijaše sve. Daniel pade.

SV 6


PRVO POGLAVLJE

KNJIGA PROMATRAČA »Dobro jutro.« Topla ruka okrznula je Lucein obraz i sklonila joj pramen kose iza uha. Okrenuvši se na bok, zijevnula je i otvorila oči. Bila je u duboku snu i sanjala je o Danielu. »Oh«, protisnula je i opipala obraz. On je bio ovdje. Daniel je sjedio pokraj nje. Nosio je crni džemper i isti onaj crveni šal koji je imao oko vrata prvi put kada ga je ugledala u školi Mač i križ. Izgledao je bolje od bilo kakva sna. Od njegove težine rub ležaja blago je visio i Luce je primakla noge kako bi se privinula čvršće uz njega. »Ipak ne sanjam«, izustila je. Danielove oči bile su mutnije nego što je bila naviknula, ali i dalje su sjajile najblistavijom ljubičastom bojom dok ju je gledao, proučavajući crte njezina lica kao da ih vidi prvi put. Nagnuo se prema njoj i utisnuo joj poljubac na usne. Luce se još više privinula uz njega, obavijajući mu ruke oko vrata, sretna što mu uzvraća poljubac. Nije ju bilo nimalo briga što bi trebala oprati zube ili što joj je kosa vjerojatno raščupana od spavanja. Nije joj bilo stalo ni do čega osim do njegova poljupca. Napokon su bili zajedno i nijedno od njih nije moglo skinuti osmijeh s lica. A potom joj se sve vratilo u sjećanje. Kandže oštre poput britve i bešćutne crvene oči. Zagušljiv vonj smrti i truleži. Posvuda tama, tako potpuna u svojoj kobi da se zbog nje sva svjetlost i ljubav, sve ono dobro na svijetu doimalo istrošenim, slomljenim i mrtvim. Sada se činilo nemogućim da je Lucifer za nju nekoć bio nešto posve drugo, Bill, zlovoljan kameni gargojl kojeg je smatrala prijateljem. Dopustila mu je da joj se suviše približi, a kada nije učinila ono što je od nje tražio, da ubije svoju dušu u drevnom Egiptu, odlučio je izbrisati sve što se dogodilo. Izmanipulirao je vrijeme kako bi izbrisao sve od Pada. Svaki život, svaka ljubav, svaki trenutak koje je svaka smrtna i

SV 7


anđeoska duša ikada iskusila bit će smrvljeni i odbačeni jer se hirovitu Luciferu tako prohtjelo. Kao da je cijeli svemir tek šahovska figura, a on plač1jvo dijete koje odustaje čim počne gubiti. No što je točno želio dobiti, to Luce nije znala. Osjetila je vrućinu na koži prisjetivši se njegova gnjeva. Želio je da svjedoči tomu, da mu drhti u ruci dok je vraća u vrijeme Pada. Želio joj je pokazati da je to za njega nešto osobno. Potom ju je odbacio sa strane i raširio Navjestitelja poput mreže kako bi uhvatio sve anđele koji su pali iz raja! Upravo kada ju je Daniel uhvatio u tom zvjezdanom ništavilu, Lucifer je u tren oka nestao iz postojanja i cijeli je ciklus počeo iznova. On je sada bio ondje s anđelima koji su padali, kao i s prijašnjom inkarnacijom samoga sebe. Baš poput svih njih, i on će padati u nemoćnoj izolaciji, sa svojom braćom a opet bez njih, zajedno, ali sam. Prije mnogo tisućljeća anđelima je trebalo devet dana da iz raja padnu na Zemlju. S obzirom da će Luciferov drugi Pad slijediti istu putanju, Luce, Daniel i ostali imat će samo devet dana da ga zaustave. Ako ne uspiju, jednom kada Lucifer i njegov Navjestitelj ispunjen anđelima padnu na Zemlju, doći će do kolapsa vremena, sve će se vratiti u doba prvotnog Pada i sve će početi ispočetka. Bit će to kao da se sedam tisuća godina između onog i ovog trenutka nikada nije dogodilo. Kao da Luce nije napokon počela razumjeti prokletstvo i svoju ulogu u svemu ovome, kao da nije napokon počela otkrivati tko je i što sve može biti. Prošlost i budućnost svijeta bile su u opasnosti, osim ako ga Luce, sedam anđela i dva nefila ne zaustave. Imali su samo devet dana i nikakvu predodžbu o tome gdje da počnu. Luce je prošle noći bila tako izmorena da se nije sjećala kako je legla na ovaj krevet i navukla tanku plavu deku preko ramena. Grede malene kolibe bile su zastrte paučinom, a sklopivi stolić bio je prekriven napola ispijenim šalicama tople čokolade koju je Gabbe noćas pripravila za sve. No Luce se sve to činilo poput sna. Sjćanje na njezin let iz Navjestitelja na ovaj maleni otok Tybee, utočište za anđele, posve je izbrisala krajnja iscrpljenost. Zaspala je dok su ostali još razgovorali, puštajući da je Danielov glas polako uljulja u san. Koliba je sada bila tiha, a na prozoru za Danielova obrisa sivilo neba nagovještalo je skori izlazak sunca. Posegnula je rukom kako bi mu dodirnula obraz. Okrenuo je glavu i poljubio joj dlan. Luce je čvrsto stisnula oči da ne zaplače. Zašto, nakon svega što su prošli, Daniel i Luce moraju pobijediti samog vraga kako bi

SV 8


mogli slobodno voljeti jedno drugo? »Daniele.« Rolandov glas zazvao ga je s vrata kolibe. Ruke je bi i gurnuo u džepove kratkog kaputa, a dreadlockse mu je pokrivala siva skijaška kapa. Uputio je Luce umoran smiješak. »Vrijeme je.« »Vrijeme za što?« Luce se podigla na laktove. »Zar već odlazimo? Što je s mojim roditeljima? Vjerojatno već paničare.« »Mislio sam te odvesti do njihove kuće,« rekao je Daniel, »da se oprostiš s njima.« »Ali kako ću im objasniti zašto sam nestala nakon večere za Dan zahvalnosti?« Tada se sjetila onoga što joj je Daniel noćas rekao: iako su imali osjećaj da su proveli čitavu vječnost u Navjestitelju, prošlo je tek nekoliko sati stvarnog vremena. Ipak, za Harry i Doreen Price nekoliko sati na koliko im je kći nestala jest bila prava vječnost. Daniel i Roland izmijenili su poglede. »Mi ćemo se pobrinuti za to«, rekao je Roland i dodao Danielu ključeve automobila. »Kako točno?« upitala je Luce. »Moj je tata jednom pozvao policiju samo zato što sam pola sata kasnila iz škole...« »Bez brige, mala«, utješio ju je Roland. »Čuvamo ti leđa. Samo se moraš brzo presvući « Pokazao je prstom prema naprtnjači na stolici za ljuljanje pokraj vrata. »Gabbe ti je donijela stvari.« »Ovaj, hvala«, odvratila je zbunjeno. Ali gdje je Gabbe? Gdje su svi ostali ? Koliba je noćas bila puna i ugodno ispunjena sjajem anđeoskih krila i mirisom tople čokolade i cimeta. Sjećanje na tu ugodu pomiješano s obećanjem da će se oprostiti s roditeljima bez znanja kamo odlazi, dalo je ovom jutru osjećaj praznine. Drveni pod bio je grub kada je bosim stopalima stala na nj. Spustivši pogled, shvatila je da još nosi usku bijelu haljinu koju je imala u Egiptu, u posljednjem prošlom životu koji je posjetila kroz Navjestitelje. Bill ju je natjerao da je odjene. Ne, ne Bill. Lucifer. Kako li ju je samo zadovoljno mjerkao kada ja spremila zvezdanu strijelu u haljinu, razmatrajući njegov savjet o tome kako da ubije svoju dušu. Nikad, nikad, nikad. Bilo je previše toga za što je Luce imala živjeti. U staroj zelenoj naprtnjači koju je znala nositi u ljetni kamp Luce je pronašla svoju najdražu pidžamu, onu od flanela s crvenobijelim prugama,

SV 9


uredno posloženu, i s odgovarajućim papuCama ispod nje. »Ali jutro je«, rekla je. »Zašto trebam pidžamu?« Daniel Roland ponovno su se pogledali i ovoga puta Luce se mogla zakleti da pokušavaju ne prasnuti u smijeh. »Vjeru nam«, rekao je Roland. Nakon što se odenula, Luce je izašla iz kolibe za Danielom, a njegova su joj široka ramena pružala zaklon od vjetra dok su hodali niz šljunčanu obalu do oceana. Maleni otok Tybee bio je oko dva kilometra udaljen od obale Savannaha. Roland je obećao da će ih na drugoj strani tog vodenog prostranstva čekati automobil. Danielova krila bila su sakrivena, ali zacijelo je osjetio kako gleda mjesto na njegovim ramenima odakle se rastvaraju. »Kada sve bude sređeno, poletjet ćemo kamo god bude potrebno da zaustavimo Lucifera. No dotad je pametnije da ostanemo na tlu.« »Okej«, rekla je Luce. »Da vidimo tko će brže doplivati do druge obale?« Dah joj je bio vidljiv na ledenom zraku. »Znaš da bih te pobijedila.« »Istina.« Rukom joj je obujmio struk, grijući je. »U tom slučaju, možda je bolje da uzmemo Camac. Moramo zaštiti moj slavni ponos.« Gledala ga je kako s jedinog mola odvezuje maleni metalni Camac s veslima. Blaga svjetlost koja se održavala na površini vode podsjetila ju je na dan kada su se natjecali tko će brže preplivati skriveno jezero u Maču i križu. Koža mu je blistala kada su se popeli na stijenu u sredini jezera kako bi došli do daha, a potom ostali ležati na kamenu toplom od sunca, puštajući da im vrućina dana osuši tijela. Tada je jedva poznavala Daniela, još nije znala da je anđeo, a već je bila opasno zaljubljena u njega. »Znali smo plivati u mojem prošlom životu na Tahitiju, zar ne?« upitala je, iznenađena što se sjeća još jednog puta kada je vidjela kako Danielova kosa blista od vode. Daniel se zagledao u nju i ona je znala koliko mu znači što napokon može s njom podijeliti svoja sjećanja o prošlosti. Izgledao je tako dirnuto da je Luce pomislila kako bi mogao zaplakati. No samo ju je nježno poljubio u čelo i rekao: »I u svim si me tim prilikama također pobijedila, Lulu.« Nisu mnogo razgovarali dok je Daniel veslao. Luce je bilo dovoljno da samo gleda kako mu se mišići napinju i stežu dok zamahuje veslima, da ih čuje kako uranjaju u ledenu vodu i izranjanju, da udiše miris oceana. Sunce

SV 10


joj se dizalo iza ramena i grijalo joj potiljak, ali kada su se približili kopnu ugledala je nešto od čega su je prošli srsi. Automobil. Istog je časa prepoznala bijeli Taurus. »Što je bilo?« Daniel je spazio kako se Luce ukočila kada je Camac pristao uz obalu. »Oh. To.« Nije zvučao nimalo zabrinuto dok je skakao iz Camca i pružao Luce ruku. Tlo je bilo meko i snažne je mirisalo. Podsjetilo je Luce na djetinjstvo, na to kako je trčala kroz šume Georgije, uživajući u iščekivanju nepodopština i pustolovina. »Nije ono što misliš«, rekao je Daniel. »Kada je Sophia pobjegla iz Mača i križa, nakon što«, Luce je nervozno čekala nadajući se da Daniel neće reći nakon što je ubila Penn, »nakon što smo saznali tko je doista, anđeli su uzeli njezin auto.« Lice mu se ukruti. »Duguje nam barem to, ali i mnogo više.« Luce se sjetila Pennina bijelog lica i života kako nestaje iz njega. »Gdje je sada Sophia?« Daniel je odmahnuo glavom. »Ne znam. Nažalost, mislim da ćemo ubrzo saznati, imam osjećaj da će se već nekako uvući u naše planove.« Izvukao e ključeve iz džepa i gurnuo jedan u suvozačka vrata. »Ali u se o tome ne trebaš sada brinuti.« »Okej « Luce ga je škiljeći promotrila i utonula u sivo sjedalo. »Znači postoji nešto drugo zbog čega bih trebala biti zabrinuta?« Daniel je okrenuo ključ i automobil je oživio s blagim drhtajem. Posljednji put kada je sjedila na ovom sjedalu, bila je zabrinuta što se nalazi sama u automobilu s njim. Bilo je to one noći kada su se prvi put poljubili, barem je tada mislila da im je to prvi put. Pokušala je zakopčati sigurnosni pojas kada je iznenada os jetila njegove prste na svojima. »Sjećaš se?« rekao je tiho i nagnuo se kako bi joj prikopčao pojas, na trenutak zadržavajući ruke na njezinima. »Ima mali trik.« Nježno ju je poljubio u obraz, a potom stavio mjenjač u brzinu i brzo se odvezao iz vlažne šume na usku dvosmjernu cestu. Nije bilo nijednog drugog automobila osim njihova. »Daniele?« ponovno je upitala Luce. »Zbog čega bih se trebala brinuti?« Bacio je pogled na njezinu pidžamu. »Koliko se dobro možeš pretvarati da si bolesna?« Bijeli Taurus mirno je brujao u uličici iza kuće njezinih roditelja dok se Luce šuljala kraj tri azaleje ispod prozora njezine sobe. Ljeti su se ovdje iz crnoga tla izvijale povijuše rajčice, ali zimi je stražnje dvorište izgledalo golo

SV 11


i sumorno te nije previše podsjećalo na dom. Nije se mogla sjetiti kada je zadnji put stajala ovdje. Do sada se išuljala iz tri različite privatne škole, ali još nikada iz kuće svojih roditelja. A sada se morala ušuljati u nju i nije čak ni znala kako da otvori vlastiti prozor. Luce je pogledom obišla ono što je mogla vidjeti od svojeg uspavanog susjedstva: jutarnje novine kako u orošenoj plastici leže na rubu njezina travnjaka, stari košarkaški obruč bez mreže na prilazu Johnsonovih preko puta ulice. Ništa se nije promijenilo otkako je otišla. Ništa osim Luce. Ako Bill uspije u svojem naumu, hoće li i ovo susjedstvo također nestati ? Još je jednom mahnula Danielu, koji ju je promatrao iz automobila, duboko udahnula i palcima pokušala podignuti donji dio prozora od ispucane plave prozorske daske. Istog je časa kliznula gore! Netko unutra već je maknuo zaslon. Luce je zastala i ostala zaprepaštena kada su se beli muslinski zastori razdvojili, a među njima se pojavila glava s plavocrnom kosom njezine nekadašnje neprijateljice Molly Zane. »Što ima, Mesna štruco?« Luce se naježila od nadimka koji je dobila prvog dana u Maču i križu. Zar su na ovo mislili Daniel i Roland kada su rekli da su se za sve pobrinuli ? »Što radiš ovdje. Molly?« »Opusti se. Ne grizem.« Molly je ispružila ruku. Nokti su joj bili ispucane smaragdno zelene boje. Luce je prihvatila Mollynu ruku, sagnula se i prebacivši prvo jednu pa drugu nogu postrance ušla kroz prozor. Soba joj se učinila malom i staromodnom, poput neke vremenske kapsule koju je ostavila Luce iz davne prošlosti. Na vratima je i dalje visio uokvireni poster Eiffelova tornja. Bila je tu i plutena ploča prepuna odlikovanja njezina plivačkog tima iz osnovne škole Thunderbolt. A malo dalje, ispod zelenožutog pokrivača s havajskim uzorkom, ležala je njezina najbolja prijateljica Callie. Callie se brzo skobeljala ispod pokrivača, obišla krevet i bacila se Luce u zagrljaj. »Stalno su mi govorili da ćeš biti dobro, ali na onai lažan način, kao da su toliko isprepadani da mi zapravo ne žele ništa reći. Je si li ti uopće svjesna koliko je ono bilo jezivo? Kao da si fizički nestala s lica Zemlje...« Luce ju je čvrsto zagrlila. Koliko je Callie znala, Luce je nestala tek prošle noći.

SV 12


»Okej, vas dvije«, progunđala je Molly i odvojila Luce od Callie, »možete se kasnije iščuđavati. Nisam cijelu noć ležala u tvom krevetu s tom jeftinom poliesterskom perikom i pretvarala se da sam Luce s želučanom virozom samo da vas dvije sada sve upropastite.« Zakolutala je očima. »Koje amaterke.« »Samo malo. Što si učinila?« upitala je Luce. »Nakon što si... nestala«, rekla je Callie bez daha, »znale smo da to nikad nećemo moći objasniti tvojim roditeljima. Mislim, i ja sam jedva mogla povjerovati u ono što sam vidjela vlastitim očuna. Nakon što je Gabbe sredila dvorište, rekla sam tvojim roditeljima da ti je zlo i da si otišla spavati. Molly se pretvarala da je ti i...« »Sva sreća da sam našla ovo u tvojem ormaru.« Oko prsta je zavrtjela kratku valovitu crnu periku. »Ostatak od Noći vještica?« »Bila sam Wonder Woman.« Luce se lecnula, po tko zna koji put žaleći zbog svojeg kostima iz srednje škole. »Pa, upalilo je.« Bilo je čudno vidjeti Molly, koja je nekoć bila na Luciferovoj strani, kako joj pomaže. Ali čak ni Molly, baš kao ni Cam i Roland, nije željela ponovno pasti. I tako su se našli ovdje, kao tim i pomalo neobični saveznici. »Učinila si to za mene? Ne znam što da kažem. Hvala.« »Kako god.« Molly je oštro kimnula prema Callie, samo da izbjegne Luceinu zahvalnost. »Ova tu bila je prava slatkorječiva vražica. Zahvali njoj.« Izbacila je nogu kroz prozor i osvrnuvši se dodala: »Mislite da se možete dalje same snaći? Imam sastanak na vrhu u Kući vafli.« Luce je pokazala podignuti palac prema Molly i srušila se na krevet. »Oh, Luce«, šapnula je Callie. »Kada si otišla, cijelo je dvorište bilo pokriveno sivom prašinom. A ona plava djevojka, Gabbe, zamahnula je rukom i odjednom je sva prašina nestala. Onda smo rekli da ti je zlo i da su svi drugi otišli kući te smo jednostavno počeli prati suđe s tvojim roditeljima. Isprva sam mislila da je ona Molly pomalo grozna, ali ispada da je zapravo cool.« Stisnula je oči. »Ali kamo si zapravo otišla? Što ti se dogodilo? Prepala si me.« »Ne znam ni gdje da počnem«, rekla je Luce. »Žao mi je.« Začulo se kucanje popraćeno poznatom škripom njezinih vrata kako se otvaraju. Luceina majka stajala je u hodniku, raščupane kose pričvršćene žutom kopčom i lica koje je bilo lijepo bez trunka šminke. Držala je pleteni poslužavnik na kojemu su stajale dvije čaše narančina soka, dva tanjura

SV 13


kruha s maslacem i kutija tableta za želučane bolove. »Čini se da je nekomu bolje.« Luce je Pricekala da mama odloži poslužavnik na noćni stolić; potom je obujmila rukama majčin struk i uronila lice u njezin ružičasti frotirnati ogrtač. Osjetila je kako joj suze dolaze na oči. Šmrcnula je. »Moja malena djevojčica«, rekla je njezina mama pipajući Luceino čelo i obraze da provjeri ima li temperaturu. Premda nije odavno govorila Luce tim umilnim glasom, bilo je tako lijepo ponovno ga čuti. »Volim te, mama.« »Nemoj mi samo reći da je prebolesna za Crni petak*.« Lucein otac pojavio se na dovratku sa zelenom plastičnom kanticom za zalivanje. Smiješio se, ali iza naočala bez okvira oči gospodina Pricea izgledale su zabrinuto. »Osjećam se bolje«, rekla je Luce. »Ali...« »Oh, Harry«, rekla je Luceina mama. »Pa znaš da je kod nas samo jedan dan. Mora se vratiti u školu.« Okrenula se prema Luce. »Dušo, Daniel te zvao prije nekog vremena. Rekao je da može doći po tebe automobilom i odvesti te natrag u Mač i križ. Rekla sam mu da bismo tvoj otac i ja rado pristali, ali...« »Ne«, brzo je odvratila Luce, sjetivši se plana koji joj je Daniel iznio u automobilu. »Čak i ako ja ne mogu ići, vi morate otići u kupovinu na Crni petak. Ipak je to tradicija obitelji Price.« Složili su se da će se Luce voziti s Danielom, a njezini roditelji odvest će Callie u zračnu luku. Dok su djevojke jele, Luceini roditelji sjedili su na rubu kreveta i čavrljali o Danu zahvalnosti (»Gabbe je ulaštila sav porculan, kakav anđeo!«). Kada su po čeli razgovarati o tome što žele kupiti na sniženju na Crni petak. (»Tvoj otac uvijek želi samo alat«), Luce je shvatila da nije rekla ništa osim ispraznih komentara poput »Aha« ili »Oh, zbilja?« Kada su njezini roditelji naposljetku ustali kako bi odnijeli tanjure u kuhinju, a Callie se počela pakirati, Luce je otišla u kupaonicu i zatvorila vrata. Bila je sama prvi put nakon, činilo joj se, milijun godina. Sjela je za toaletni stolić i pogledala u ogledalo. Bila je ona stara, ali drugačija. Naravno, iz ogledala ju je motrila Lucinda Price. Ali isto tako... Bila je tu Layla u punoći njezinih usana, Lulu u valovitim pramenovima ___________________________________ *Crni petak ili Black Friday cradicionalan je poćetak božične sezone kupovanja u SADu pada na prvi petak poslije Dana zahvalnosti.

SV 14


njezine kose, Lu Xin u intenzivnim svijetlosmeđim očma, Lucia u njihovu svjetlucanju. Nije bila sama. Možda više nikada neće biti sama. Ondje, u ogledalu, pogled joj je uzvraćala svaka inkarnacija Lucinde i pitala: Što će se dogoditi s nama ? Što je s našom povijesti, našom ljubavi? Otuširala se i obukla čiste traperice, navukla crne jahaće čizme i dug bijeli džemper. Sjela je na Callien kovčeg dok ga je njezina prijateljica pokušavala zatvoriti. Tišina koja je nastala među njima bila je okrutna. »Ti si mi najbolja prijateljica, Callie«, rekla je naposljetku Luce. »Prolazim kroz nešto što ni sama ne razumijem. Ali to nema veze s tobom. Ne znam kako da ti bolje objasnim, ali nedostajala si mi. Jako.« Callieina su se ramena ukočila. »Prije si mi sve govorila.« No po pogledu koji su izmijenile, obje su djevojke znale da to više nije moguće. Ispred kuće netko je zalupio automobilskim vratima. Luce je kroz razmaknute rebrenice gledala kako Daniel hoda puteljkom do kuće njenih roditelja. I iako je prošlo manje od sata otkada ju je ostavio, Luce je osjetila kako joj je srce ubrzalo, a obrazi porumenjeli čim ga je ugledala. Hodao je polako, kao da lebdi, a crveni šal viorio se za njim na vjetru. Čak je i Callie zurila u njega. Luceini roditelji našli su se s njima u predvorju. Dugo je grlila svakog od njih, prvo tatu, potom mamu, pa Callie koja ju je čvrsto stisnula uza sebe i hitro joj šapnula: »Ono što sam noćas vidjela, tebe kako ulaziš u onu... onu sjenu, bilo je predivno. Samo želim da to znaš.« Luce je ponovno osetila kako joj suze naviru na oči. Uzvratila je Callien snažan zagrljaj i prišapnula »Hvala ti.« Potom se spustila niz puteljak u Danielove ruke, spremna za što god budućnost donosi. »Tu ste, golupčići, i gugućete zaljubljeno k'o golupčići svi«, zapjevušila je Arriane promolivši glavu iza dugačke police s knji gama. Sjedila je prekriženih nogu na drvenoj stolici i žonglirala s nekoliko mekih krpenih loptica. Na sebi je imala duge hlače s naramenicama i vojničke čizme, i tamna kosa bila joj je razdijeljena u puno malih repića. Luce niie bila previše sretna što se ponovno nalazi u školskoj knjižnici Mača i Križa. Renovirali su je od požara koji ju je uništio, ali i dalje je

SV 15


mirisala kao da je u njoj gorjelo nešto veliko i ružno. Nastavničko osoblje požar je odbacilo kao tek nesretan slučaj, ali netko je poginuo, Todd, povučeni učenik kojeg je Luce jedva poznavala sve do noći kada je umro, a Luce je isto tako znala da nešto mnogo mračnije vreba iza cijele Price. Krivila je sebe. Sve ju je to previše podsjetilo na Trevora, dečka u kojeg je jednom bila zaljubljena, i koji je umro u još jednom neobjašnjenom požaru. Sada, kada su ona Daniel zamaknuli iza police i uputili se prema čitaonici, Luce je vidjela da Arianne nije sama. Svi su bili ondje: Gabbe, Roland, Cam, Molly, Annabelle, dugonogi anđeo jarko ružičaste kose, pa čak i Miles i Shelby, koji su joj uzbuđeno mahnuli, izgledajući nedvojbeno drugačije od ostalih anđela, ali i od smrtnih tinejdžera. Miles i Shelby su, zar su se to oni držali za ruke! No kada je ponovno pogledala, ruke su im nestale ispod stola za kojim su sjedili. Miles je još niže spustio svoju šiltericu. Shelby je pročistila grlo i pogrbila se nad knjigom. »Tvoja knjiga«, rekla je Luce Danielu čim je spazila debeli hrbat sa smećkastim ljepilom koje se raspadalo pri dnu. Na izblijedjeloj naslovnici pisalo je Promatrači: Srednjovjekovni europski mit. Napisao Daniel Grigori. Rukom je automatski posegnula prema blijedosivoj naslovnici. Sklopila je oči jer ju je to podsjetilo na Penn koja je pronašla knjigu Luceine posljednje noći u Maču i križu, i zato što je fotografija nalijepljena na unutrašnjoj strani korica bila prva stvar koja ju je uvjerila da ono što Daniel govori o njihovoj prošlosti možda doista jest istina. Bila je to fotografija uslikana u prošlom životu, u Helstonu u Engleskoj. I iako to nije trebalo biti moguće, ipak nije bilo nikakve sumnje da je mlada djevojka na fotografiji bila je ona. »Gdje si je pronašao?« upitala je Luce. Nešto u njezinu glasu zacijelo ju je odalo jer je Shelby zapitala: »Zašto je ta stara prašnjava knjižurina uopće tako važna?« »Dragocjena je. Ona je sada naš jedini ključ« odvratila je Gabbe. »Sophia ju je jednom probala spaliti.« »Sophia?« Luce je brzo stavila ruku na srce. »Gospođica Sophia pokušala je... požar u knjižnici? To je bila ona?« Ostali su kimnuli. »Ubila je Todda«, ukočeno je rekla Luce. Znači, to ipak nije bila Luceina krivnja. Još jedna smrt za koju je Sophia bila odgovorna. No Luce se zbog toga nije osjećala nimalo bolje. »Umalo je umrla od šoka one noći kada si joj je pokazala«, rekao je Rolad. »Svi smo bili šokirani, pogotovo kada si ostala živa da pričaš o tome.« »Razgovarale smo o tome kako me Daniel poljubio«, sjetila se Luce,

SV 16


porumenjevši. »I kako sam to preživjela. Je li to iznenadilo gospođicu Sophiu?« »Djelomično«, rekao je Roland. »Ali u toj knjizi piše još puno toga što Sophia nije željela da otkriješ.« »Nije baš bila dobra profesorica, ha?« rekao je Cam i uputio Luce smiješak koji je poručivao dugo se nismo vidjeli. »Ali što nije željela da znam?« Svi su se anđeli okrenuli i pogledali Daniela. »Noćas smo ti ispričali da se nijedan od anđela ne sjeća gdje smo sletjeli kada smo pali«, progovorio je Daniel. »Eh, kad smo već kod toga... Kako je to moguće?« upitala je Shelby. »Čovjek bi pomislio da će stara tikva zapamtiti nešto takvo.« Camovo je lice pocrvenjelo. »Probaj ti devet dana padati bilijune kilometara i kroz nekoliko dimenzija, sletjeti na lice, slomiti krila, ne znam koliko se dugo valjati s potresom mozga, lutati desetljećima kroz pustinju bez traga o tome tko si ili gdje si, pa mi onda pričaj o staroj tikvi.« »Okej, ti očito imaš problema s prihvaćanjem istine«, rekla je Shelby intonirajući svojim glasom psihijatrice. »Da ti ja moram postaviti dijagnozu...« »Pa, barem se sjećaš da je u pitanju bila pustinja«, ubacio se diplomatski Miles i nasmijao Shelby. Daniel se okrenuo prema Luce. »Napisao sam ovu knjigu nakon što sam te izgubio u Tibetu... ali prije nego što sam te sreo u Pruskoj. Znam da si posjetila taj život u Tibetu jer sam te slijedio onamo, pa možda sada shvaćaš zašto me tvoj gubitak nagnao da godine posvetim istraživanju i učenju kako bih otkrio kako razbiti ovo prokletstvo.« Luce je skrenula pogled. Zbog njezine smrti u Tibetu Daniel se sunovratio s litice. Bojala se da bi se to moglo ponovno dogoditi. »Cam ima pravo«, rekao je Daniel. »Nitko od nas ne sjeća se gdje je sletio. Tumarali smo pustinjom dok pustinje više nije bilo; lutali smo brdima, dolinama i morima dok se nisu ponovno pretvorili u pustinju. Kada smo polako počeli nalaziti jedni druge i spajati dijelove slagalice, tek smo onda spoznali da smo nekoć bili anđeli. »Ali poslije našeg Pada nastali su relikti, fizički zapisi naše povijesti koje je čovječanstvo pronašlo i zadržalo kao blago, darove, tako oni misle, od boga kojeg ne razumiju. Dugo su vremena tri naša relikta bila zakopana u

SV 17


hramu u Jeruzalemu, no tijekom križarskih ratova ukradeni su i u tajnosti prebačeni na različite lokacije. Nitko od nas nije znao kamo. »Kada sam prije nekoliko stotina godina provodio svoje istraživanje, usredotočio sam se na srednji vijek i pokušao pronaći što više izvora u svojevrsnom teološkom lovu na relikte«, nastavio je Daniel. »Poanta je sljedeća: uspijemo li pronaći ta tri relikta i okupiti se na Sinajskom brdu...« »Zašto na Sinajskom brdu?« upitala je Shelby. »Kanali između Prijestolja i Zemlje ondje su najbliži«, objasnila je Gabbe zamahnuvši kosom. »Ondje je Mojsije primio deset Božjih zapovijedi i ondje anđeli ulaze kada dostavljaju poruke od Prijestolja.« »Smatraj to Božjim lokalnim barom«, dodali je Arinne i bacila meku lopticu previsoko u zrak tako da je završila u svjetiljci iznad njezine glave. »Ali prije nego što pitaš«, rekao je Cam i pogledom značajno izdvojio Shelby, »Sinajsko brdo nije prvotno mjesto Pada.« »To bi bilo prelagano«, rekla je Annabelle. »Ako svi relikti budu skupljeni na Sinajskom brdu,« nastavio je Daniel, »onda bismo, teoretski, mogli odgonetnuti pravu lokaciju Pada.« »Teoretski«, zajedljivo je dobacio Cam. »Moram li istaknuti da je valjanost Danielova istraživanja ponešto upitna...« Daniel je stegnuo čeljust. »Imaš bolju zamisao?« »Ne misliš li«, Cam je povisio glas, »da se tvoja teorija malo previše oslanja na ideju da su ti relikti išta više od običnih glasina? I tko zna hoće li uopće moći napraviti ono što trebaju?« Luce je promotrila skupinu anđela i demona, svoje jedine saveznike u ovoj misiji da spase nju i Daniela... i ostatak svijeta. »Znači, za devet dana moramo biti na toj nepoznatoj lokaciji. « »Manje od devet dana«, rekao je Daniel. »Za devet dana bit će prekasno. Lucifer, i vojska anđela izgnanih iz raja, dotada će već stići.« »Ali ako uspijemo prije Lucifera doći na mjesto Pada,« rekla je Luce, »što onda?« Daniel je odmahnuo glavom. »Nismo posve sigurni. Nikada nisam nikomu ispričao o ovoj knjizi jer, Cam ima pravo, nisam znao što će od svega toga ispasti. Nisam čak ni znao da je Gabbe godinama poslije objavila, a do tada sam već izgubio sav interes za istraživanje. Ti si bila umrla još jednom, a bez tebe da odigraš svoju ulogu...« »Moju ulogu?« upitala je Luce.

SV 18


»Još uvijek u potpunosti ne razumijemo...« Gabbe je prekinula Daniela gurnuvši ga laktom. »On želi reći da će sve biti otkriveno kada za to dođe vrijeme.« Molly se lupila po čelu. »Ozbiljno? >Sve će biti otkriveno?< Zar vi samo to znate reći? To je sve na što računate?« »Na to i na tvoju važnost«, rekao je Cam okrećući se prema Luce. »Ti si šahovska figura oko koje se bore sile dobra i zla i svi oni između.« »Što?« prošaptala je Luce. »Zasun « Daniel ie prikovao Luce pogledom. »Ne slušaj ga.« Cam je nezadovoljno frknuo nosom, no nitko nije obratio pozornost na njega. Tema razgovora lebdjela je u sobi poput nepozvana gosta. Anđeli i demoni šutke su sjedili. Nitko nije namjeravao reći išta više o Luceinoj ulozi u zaustavljanju Pada. »Znači svi ti podaci, taj lov na relikte,« progovorila je, »sve piše u toj knjizi?« »Manje-više«, rekao je Daniel. »Samo moram provesti malo vremena s njom i osvježiti pamćenje. Nadam se da ću onda znati kako da počnemo.« Ostali su se udaljili kako bi dali Danielu mjesta za stolom. Luce je osjetila kako joj je Miles rukom okrznuo stražnji dio nadlaktice. Gotovo da nisu prozborili riječ otkako se vratila kroz Navjestitelja. »Možemo li razgovarati?« vrlo je tiho upitao Miles. »Luce?« Pogled na njegovu licu, zbog nečega je bio napet, podsjetio je Luce na onih zadnjih nekoliko trenutaka u dvorištu njezinih roditelja kada je Miles odvojio njezin odraz. Nikada zapravo nisu razgovarali o poljupcu koji su izmijenili na krovu ispred njezine sobe u Shorelineu. Miles je zasigurno znao da je to bila pogreška, ali zašto se Luce osjećala kao da mu pruža lažnu nadu svaki put kada je ljubazna prema njemu? »Luce.« Pokraj Milesa se pojavila Gabbe. »Samo sam ti htjela napomenuti «, letimice je pogledala Milesa, »da je ako si namjeravala kratko posjetiti Penn, sada pravi čas.« »Dobra ideja.« Luce je kimnula. »Hvala.« Pokajnički je dobacila pogled Milesu, ali on je samo navukao šiltericu preko očiju i okrenuo se da nešto šapne Shelby. »Hm!« Shelby se nezadovoljno nakašljala. Stajala je iza Daniela i pokušavala preko njegovin ramena pročitati knjigu. »A što je sa mnom i Milesom?«

SV 19


»Vraćate se u Shoreline«, odvratila je Gabbi zazvučavši kao Luceini profesori u Shorelinu i to više nego što je Luce ikada prije primijetila. »Morate obavijestiti Stevena i Francescu. Možda ćemo trebati njihovu pomoć, kao i vašu. Recite im«, duboko je udahnula, »recite im da se počelo događati. Zadnja faza igre je otpočela, iako ne onako kako smo očekivali. Sve im ispričajte. Oni će znati što treba napraviti.« »U redu« rekla je Shelby mršteći se. »Ti si šefica.« »Halooooo?« Arianne je skupila dlanove oko usta. »Ovaj, ako Luce želi izaći, netko će joj morati pomoći da se spusti niz prozor.« Zabubnjala je prstima po stolu, izgledajući smeteno. »Napravila sam barikadu od knjiga blizu ulaza za slučaj da nam netko od zabadala iz Mača i križa odluči smetati.« »Moja je!« rekao je Cam i primio Luce pod ruku prije nego što se uspjela pobuniti. Činilo se da nitko od drugih anđela ne vidi u tome išta neobično. Daniel nije čak niti primijetio. Blizu stražnjeg izlaza Shelby i Miles oboje su Luce bezglasno rekli: Pazi se s različitim stupnjevima oštrine. Cam ju je otpratio do prozora, a smiješak na usnama zračio mu je toplinom. Podigao je donji dio prozorskog stakla te su zajedno promotrili kampus gdje su se upoznali, gdje su postali bliski i gdje ju je na prijevaru natjerao da ga poljubi. Nisu sva ta sjećanja bila loša... Prvi je kočio kroz prozor i elegantno se spustio na vijenac zgrade te joj pružio ruku. »Milady.« Stisak mu je bio čvrst i osjetila se malenom i laganom poput pera kada je Cam poletio s vijenca i spustio se dva kata za dvije sekunde. Krila su mu bila sakrivena, ali i dalje se kretao graciozno kao da leti. Nježno su sletjeli na rosnu travu. »Pretpostavljam da ne želiš moje društvo«, rekao je. »Na groblju, zapravo, znaš, općenito.« »Da. Ne, hvala.« Skrenuo je pogled posegnuo u džep te izvukao srebrno zvonce. Izgledalo je prastaro, i na sebi je imalo ispisane neke hebrejske riječi. Pružio joj ga je. »Samo pozvoni ako te treba vratiti gore.« »Cam«, rekla je Luce. »Koja je moja uloga u svemu ovome?« Cam je posegnuo da joj dodirne obraz, ali onda se odjednom predomislio. Ruka mu je ostala podignuta u zraku. »Daniel ima pravo. Nije na nama da ti to otkrijemo.«

SV 20


Nije čekao njezin odgovor, samo se sagnuo u koljenima i hitro uzvinuo s tla. Nije se čak niti osvrnuo. Luce je trenutak stajala zagledana u kampus, puštajući da joj se poznata vlaga Mača i križa lijepi za kožu. Nije mogla odlučiti izgleda li joj sumorna škola s velikim, strogim neogotičkim zgradama i tužnim, ogoljelim krajolikom drugačije ili potpuno isto. Prošetala se kampusom, preko mirne polegle trave igrališta, pokraj turobnih učeničkih spavaonica pa sve do ograde od kovanog željeza iza koje je ležalo groblje. Ondje je zastala, osjećajući kako joj se ježi koža na rukama. Groblje je još uvijek izgledalo i mirisalo poput golemog ponora usred kampusa. Prašina od anđeoske bitke već je iščezla. Još je bilo prilično rano pa je većina učenika spavala i bilo je malo vjerojatno da će se itko šuljati ovuda, osim ako ne odrađuje neku kaznu. Ušla je kroz vrata u ogradi i laganim korakom prošla između nakrivljenih grobnih ploča i blatnjavih grobova. Luce se vratila do prozora knjižnice osjećajući se ozlovoljeno. Nije joj trebao Cam ni njegovo posebno zvonce. Mogla se i sama popeti na vijenac pred tim prozorom. Daleko na istočnom kraju bilo je Pennino posljednje počivalište. Luce je sjela na kraj prijateljičina groba. Nije ponijela cvijeće i nije znala nijednu molitvu pa je samo položila dlanove na hladnu, vlažnu travu i poslala vlastitu poruku Penn, zabrinuta da ona možda nikada neće stići do nje. Bilo je sasvim lako podignuti se na najniži dio kosoga krova i odande se penjati sve dok nije došla do uskog vijenca ispod prozora knjižnice. Dok se polako kretala, do nje su doprli glasovi Cama i Daniela koji su se prepirali. »Što ako nekoga od nas presretnu?« Camov glas bio je visok i molećiv. »Znaš da smo zajedno jači, Daniele.« »Ako ne stignemo onamo na vrijeme, neće biti važno koliko smo jaki. Bit ćemo izbrisani.« Mogla ih je zamisliti s druge strane zida. Cama stisnutih šaka i zelenih očiju koje sijevaju; Daniela smirenog i nepomičnog, ruku prekriženih preko prsa. »Nemam dovoljno povjerenja u tebe, mogao bi nešto poduzeti na svoju ruku.« Camov ton bio je grub. »Tvoja naklonost prema njoj jača je od tvoje riječi.« »Nemamo o čemu raspravljati.« Daniel nije promijenio ton glasa.

SV 21


»Razdvajanje nam je jedina mogućnost.« Ostali su šutjeli i vjerojatno mislili isto što i Luce. Cam i Daniel ponašali su se odviše kao braća da bi se itko usudio stati između njih. Stigla je do prozora i vidjela da su dva anđela okrenuta jedan prema drugom. Rukama se uhvatila za prozorsku dasku. Osjetila je malu dozu ponosa, iako to nikada ne bi priznala, što se bez ičije pomoći uspjela popeti do knjižnice. Nitko od anđela to vjerojatno neće ni primijetiti. Uzdahnula je i prebacila jednu nogu unutra. U tom se trenutku prozor iznenada počeo tresti. Prozorsko je staklo zaštropotalo, a daska joj je podrhtavala u ruci s takvom silom da ju je umalo odbacila s vijenca. Primila se čvršće, osjećajući vibracije u cijelom tijelu, kao da joj srce i duša isto tako podrhtavaju. »Potres«, prošaptala je. Stopalom je kliznula do ruba vijenca upravo kada joj je stisak na prozorskoj dasci olabavio. »Lucinda!« Daniel se pojurio prema prozoru i rukama brzo uhvatio njezine. I Cam je bio tu, držeći joj jednom rukom gornji dio leđa, a drugom potiljak. Knjige na policama poskakivale su, a svjetla u knjižnici treperila kada su je dva anđela povukla kroz prozor koji se tresao trenutak prije nego što je staklo izletjelo iz okvira i smrksalo se u tisuću oštrih krhotina. Pogledala je Danielovo lice. I dalje ju je držao za zapešća, ali pogled mu je odlutao iza nje. Promatrao je nebo koje je odjednom postalo nemirno i sivo. Najgore od svega bila je vibracija unutar Luce zbog koje se osjećala kao da je stresla struja. Činilo se da je potres trajao cijelu vječnosi ako je prošlo samo pet, možda deset sekundi, dovoljno da Luce, Cam i Daniel padnu na prašnjav drveni pod knjižnice s muklim treskom. A onda je podrhtavanje prestalo i svijet je obavio mrtvački tajac. »Koji vrag...« Ariane se podigla s poda. »Jesmo li slučajno završili u Kaliforniji ? Nitko mi nije rekao da u Georgiji ima tektonskih rasjeda!« Cam je iz podlaktice izvukao dugačak komad stakla. Luce je zgranuto dahnula kada mu je niz lakat potekla jarkocrvena krv, ali na licu mu nije bilo znakova boli. »To nije bio potres. Bio je to seizmički pomak u vremenu.« »Što?« upitala je Luce. »Prvi od mnogih.« Daniel je pogledao kroz uništeni prozor. Bijeli kumulus plovio ie nebom koje je sada bilo plavo. »Što Lucifer bude bio bliže, to će podrhtavanje biti jače « Letimice je pogledao Cama, koji je kimnuo. »Tik-tak, ljudi«, rekao je Cam. »Vrijeme curi. Moramo krenuti.«

SV 22


DRUGO POGLAVLJE

RAZDVAJANJE PUTOVA Gabbe je stupila naprijed. »Cam ima pravo, čula sam kako Mjerodavni govore o ovim pomacima.« Povlačila je rukave svoje blijedožute veste od kašmira kao da se nikako ne može ugrijati. »Zovu se vremenski potresi. To su poremećaji u našoj stvarnosti.« »A što se on više približava«, dodao je Roland svojom uobičajenom suptilnom mudrošću, »to smo mi bliže krajnjoj točki njegova Pada, a potresi postaju sve učestaliji i snažniji. Vrijeme se rasipa jer se priprema da bude iznova napisano.« »Baš kao kad ti se kompjutor smrzava sve češće i češće prije nego što ti tvrdi disk krepa i izbriše seminar od dvadeset stranica za kraj polugodišta?« oglasio se Miles. Svi su ga zabezeknuto pogledali. »Što je?« rekao je. »Pa, anđeli i demoni isto moraju pisati zadaće, zar ne?« Luce se svalila na jednu od drvenih stolica za praznim stolom. Osjećala se prazno, kao da je vremenski potres otrgnuo nešto važno u njezinoj nutrini i sada je to zauvijek izgubila. U glavi su joj se miješali glasovi anđela koji su se prepirali, ali njihovo rječkanje bilo je uzaludno. Morali su zaustaviti Lucifera, ali vidjela je da nitko od njih ne zna kako to točno učiniti. »Venecija. Beč. I Avalon.« Danielov jasan glas presjekao je buku. Sjeo je pokraj Luce i prebacio ruku preko naslona njezine stolice. Prstima joj je okrznuo rame. Kada je podigao Knjigu promatrača da je svi mogu vidjeti, ostali su se stišali. Odjednom su svi bili usredotočeni na njega. Daniel je pokazao gusto ispisan odlomak. Luce je tek sada shvatila da je knjiga napisana na latinskom. Prepoznala je nekoliko riječi jer je učila latinski u Doveru. Daniel je bio podcrtao i zaokružio nekoliko riječi te ispisao bilješke na marginama, ali stranice su bile gotovo nečitljive nakon godina i godina korištenja. Arriane mu se vrzmala iza leđa. »Ovo su neke ozbiljne škrabotine.«

SV 23


Daniel nije ogledao nimalo smeteno. Dok je dopisivao nove bilješke, rukopis mu je bio mračan i elegantan, i Luce je preplavio poznati topao osjećaj kada je shvatila da ga je već vidjela. Uživala je u svemu što ju je podsjećalo na to kako je duga i snažna bila njezina i Danielova ljubav, pa čak i kada je podsjetnik bio nešto maleno, poput kosog rukopisa koji je tekao kroz stoljeća i svjedočio o njihovoj zajedničkoj povijesti. »Nebeska vojska i nepristrani anđeli koji su izgnani iz raja stvorili su zapise o tim ranim danima nakon Pada«, rekao je polako. »Ali ti su zapisi potpuno kaotični.« »Zapisi?« ponovio je Miles. »Znači, samo moramo pronaći neke knjige i u njima će pisati kamo trebamo ići?« »Nije tako jednostavno«, rekao je Daniel. »Tada nije bilo knjiga u današnjem smislu riječi; to su bili dani početaka. Zato su naše Price naša povijest zabilježeni na druge načine.« Arriane se nasmiješila. »Tu postaje zeznuto, zar ne?« »Priča je raspodijeljena u relikte, mnogo njih, tijekom mnogo tisućljeća. No postoje tri relikta koja se čine iznimno važnima za našu potragu, tri koja možda sadržavaju odgovor na pitanje gdje su anđeli pali na Zemlju.« »Ne znamo koji su to relikti, ali znamo gdje su zadnji put spomenuti: u Veneciji, Beču i Avalonu. Na tim su se lokacijama nalazili u vrijeme mojeg istraživanja i pisanja ove knjige. No to je bilo prije mnogo vremena, a čak i tada nitko pouzdano nije znao jesu li ti predmeti, koji god bili, i dalje ondje.« »Znači, sve bi ovo moglo završiti kao jalova potraga«, rekao je Cam s uzdahom. »Sjajno. Potratit ćemo vrijeme tražeći predmete koji nam mogu, ali i ne moraju otkriti što moramo znati na mjestima gdje tih predmeta ima, a možda i nema već stoljećima.« Daniel je slegnuo ramenima. »Ukratko, da.« »Tri relikta. Devet dana.« Annabelle je zatreptala i podignula pogled. »To nije puno vremena.« »Daniel je imao pravo « Gabbe je pogledom prelazila s jednog na drugog anđela. »Moramo se razdvojiti.« O tome su se Cam i Daniel svađali prije nego što se soba počela tresti. O tome hoće li imati bolje izgleda da na vrijeme pronađu sve relikte ako se razdvoje. Gabbe je čekala dok Cam nije nevoljko kimnuo, a potom nastavila: »Onda je dogovoreno. Daniel i Luce, vi ćete otići u prvi grad.« Spustila je

SV 24


pogled na Danielove bilješke, a potom uputila Luce ohrabrajući smiješak. »Venecija. Pođite u Veneciju i pronađite prvi relikt.« »Ali što je prvi relikt? Kako ćemo ga uopće prepoznati?« Luce se nagnula nad knjigu i na margini ugledala skicu napravljenu olovkom. Predmet je izgledao gotovo kao pladanj za posluživanje, onakav kakve je njezina majka uvijek tražila u antikvarnicama. Daniel ju je također stao proučavati, lagano odmahujući glavom zbog skice koju je načinio prije nekoliko stotina godina. »Ovo je sve što sam uspio doznati proučavajući pseudoepigrafiju, odbačene biblijske zapise rane Crkve.« Predmet je imao ovalni obris, sa staklenim dnom koje je Daniel dovitljivo prikazao tako što je skicirao tlo s druge strane prozirne baze. Poslužavnik, ili što je već relikt bio, sa svake je strane imao nešto što je nalikovalo malenim, okrhnutim ručkama. Daniel je ispod njega čak nacrtao mjerilo i prema skici se činilo da je artefakt velik otprilike osam sa sto centimetara. »Gotovo se uopće ne sjećam da sam ovo crtao.« Daniel je zvučao razočaran sobom. »Ne znam što bi to moglo biti ništa više nego ti.« »Sigurna sam da ćete otkriti što je to kada stignete onamo«, rekla je Gabbe trudeći se svim silama da zvuči ohrabrujuće. »Hoćemo«, rekla je Luce. »Sigurna sam da hoćemo.« Gabbe je trepnula, nasmiješila se i nastavila: »Rolande, Annabelle i Arriane, vas troje otići ćete u Beč. Ostaju još...«, usta su joj se trznula kada ie shvatila što se sprema reći, ali usprkos tome nabacila je hrabar izraz lica. »Molly, Cam i ja idemo u Avalon.« Cam je zabacio ramena i raširio svoja zapanjujuće zlatna krila tako strelovito da je vrhom desnog krila udario Molly u lice zbog čega je odletjela metar i pol unatrag. »Napravi to još jednom i prebit ću te«, ispalila je Molly, ljutito promotrivši oguljenu kožu na laktu od pada na tepih. »Kad bolje razmislim...« Podignutom je šakom počela ići prema Camu, ali Gabbe se umiješala. Razdvojila je Cama i Molly s izmorenim uzdahom. »Kada već govorimo o prebijanju, doista ne bih željela prebiti onoga od vas dvoje tko bude sledeći izazivao probleme« slatko se nasmiješila svojim dvoma demonskim prijateljima, »ali učinit ću to. Ovo će biti veoma dugih devet dana.« »Nadajmo se da će biti dugi«, promrsio je Daniel ispod daha.

SV 25


Luce se okrenula prema njemu. Venecija u njezinoj glavi bila je ona iz turističkih vodiča: razglednice s gondolama koje se probijaju niz kanale, zalasci sunca iznad visokih tornjeva katedrala i tamnokose djevojke koje ližu sladoled. No to nije bilo putovanje na koje su se upravo spremali krenuti. Ne kada se kraj svijeta nadvija nad njih svojim kandžama oštrima poput britve. »A što kada pronađemo sva tri relikta?« upitala je Luce. »Sastat ćemo se na Sinajskom brdu«, rekao je Daniel, »i spojiti relikte...« »I lijepo se pomoliti da nam otkriju i najmanji trag o mjestu na koje smo sleteli nakon Pada«, mrko je promrmljao Cam i protrljao čelo. »A onda nam ostaje samo uvjeriti psihopatsko paklensko pseto koje cijelo naše postojanje drži u svojim raljama da se odrekne svojeg budalastog plana da zavlada svijetom. Što bi moglo biti lakše od toga? Mislim da imamo svako pravo biti krajnje optimistični.« Daniel je bacio pogled kroz otvoreni prozor. Sunce je sada prolazilo iznad učeničkog doma; Luce je morala škiljiti kako bi vidjela van. »Moramo što prije krenuti.« »Okej,«, rekla je Luce. »Moram otići kući, spakirati se, uzeti putovnicu...« Misli su joj jurile u stotinu različitih smjerova dok je u glavi sastavljala popis svega što treba napraviti. Njezini će roditelji biti u trgovačkom centru barem još nekoliko sati pa je imala dovoljno vremena da uleti u kuću i uzme sve stvari... »Oh, kako slatko.« Annabelle se nasmijala i dolepršala do njih, a stopala su joj lebdjela nekoliko centimetara od tla. Imala je snažna krila koja su bila tamnosrebrna poput kišnog oblaka te joj virila kroz nevidljive proreze jarkoružičaste majice. »Oprostite što se miješam, ali... nikada prije nisi putovala s anđelom, zar ne?« Naravno da jest. Osjećaj Danielovih krila kako joj nose tijelo kroz zrak bio joj je posve prirodan. Njezini letovi s njim možda jesu bili kratki, ali bili su nezaboravni. U tim se trenucima Luce osjećala najbliže Danielu: njegove ruke obavijene oko njezina struka, njegovo srce koje udara blizu njezina, njegova bijela krila koja ju štite, zbog svega toga Luce se osjećala beuzvjetno, nemoguće voljenom. U svojim je snovima letjela s Danielom desetke puta, ali u stvarnosti samo tri: jednom preko skrivenog jezera u Maču i križu, potom duž obale u Shorelinu i posljednji put noćas, kada su se iz oblaka spustili u kolibu. »Izgleda da nikada nismo letjeli tako daleko«, priznala je naposljetku. »Vama dvoje je problem i prijeći na nešto više od običnog ljubljenja«,

SV 26


nije odolio prokometirati Cam. Daniel ga je ignorirao. »Da su okolnosti normalne, mislim da bi uživala u letu.« Izraz lica mu se smračio. »Ali u sljedećih devet dana nemamo vremena za normalno.« Luce je osjetila njegove ruke na svojim ramenima kako joj skupljaju kosu i podižu je s njezina vrata. Nježno ju je ljubio duž vrata obavijajući joj istodobno rukama struk. Luce je sklopila oči. Znala je što slijedi. Najljepši zvuk na svijetu, ono elegantno šuštanje kada bi ljubav njezina života raširila svoja snježno bijela anđeoska krila. Svijet s druge strane Luceinih sklopljenih kapaka na trenutak se blago smračio pod sjenom njegovih krila, a srce joj je ispunila toplina. Kada je otvorila oči, ugledala ih je, veličanstvena kao uvijek. Malo se nagnula, udobno se smještajući na Danielovim prsima dok se okretao prema prozoru. »Ovo je samo privremeno razdvajanje«, objavio je Daniel ostalima. »Sretno i neka vas krila nose.« Sa svakim snažnim zamahom Danielovih krila penjali su se tisuću stopa. Zrak koji je prije bio svjež i ispunjen vlagom Georgije, u Lucenim je plućima postao studen i oštar kako su se sve više uspinjali. Vjetar joj je zavijao u ušima. Oči su joj počele suziti. Tlo ispod njih sve se više udaljavalo, a svijet na njemu stopio se i smanji o u zapanjujuću minijaturu zelenila, škola Mač i križ bila je mala poput otiska prsta. A potom je nestala. Od prvog pogleda na ocean Luce je osjetila vrtoglavicu i oduševljenje dok su letjeli dalje od sunca, prema tamnome obzoru. Letenje s Danielom bilo je uzbudljivije i intenzivnije nego u bilo kojem njezinu sjećanju. A ipak, nešto se promijenilo: Luce ga je sada potpuno svladala. Osjećala se tako ugodno, tako usklađeno s Danielom dok je opušteno počivala u njegovim rukama. Noge je blago prekrižila kod gležnjeva i pete čizama naslanjale su joj se na vrške njegovih. Tijela su im se gibala kao jedno, prilagođavajući se zamahu njegovih krila koja bi časak zaklonila sunce opisujući im luk iznad glave, a potom se povukla natrag kako bi upotpunila još jedan snažni zamah. Vinuli su se iznad granice oblaka i nestali u magli. Oko njih nije bilo ničega osim pramenaste bjeline i blagog dodira vlage. Još jedan zamah krilima. Još jedan uzlet više u nebo. Luce nije niti pomislila zapitati se kako će disati na tako velikoj visini. Bila je s Danielom. Bila je sigurna. Zajedno su krenuli spasiti svijet.

SV 27


Daniel je uskoro počeo letjeti vodoravno, manje poput rakete, a više poput neobjašnjivo snažne ptice. Nisu usporili, upravo suprotno, brzina im se povećala, ali tijela su im sada bila paralelna s tlom pa se huka vjetra ublažila, a svijet se doimao blještavo svijetlim i nevjerojatno tihim, kao da je tek počeo postojati i nitko još nije pokušao proizvesti zvuk. »Jesi li dobro?« Osjetila se zaštićena njegovim glasom, kao da ne postoji ništa loše na svijetu što ne bi mogla popraviti brižnost voljene osobe. Okrenula je glavu lijevo da ga pogleda. Lice mu je bilo smireno, a usne blago nasmiješene. Iz očiju mu je zračila ljubičasta boja tako raskošna da ju je i samo ona mogla održavati u letu u zraku. »Smrzavaš se«, šapnuo joj je u uho, milujući joj prste da ih zagrije, šaljući valove topline kroz Luceino tijelo. »Sada je bolje«, rekla je. Probili su se kroz gust sloj oblaka: bilo je to kao onaj trenutak u zrakoplovu kada se pogled kroz zamućeni ovalni prozor iz jednoličnog sivila preobrazi u beskonačnu paletu boja. No razlika je bila u tome što sada nisu postojali prozor i zrakoplov, pa nije bilo ničega između njezine kože i nježnog rumenila večernjih oblaka na istoku te itenzivnog indiga neba na ovoj velikoj visini. Pred njima se ukazao krajolik oblaka, stran i privlačan. Kao i uvijek, Luce nije bila pripremljena za prizor pred njom. Ovo je bio još jedan svih koji su ona i Daniel nastanjivali, svet visina u koji su sezalii vrhovi najviših minareta ljubavi. Koji smrtnik nije sanjao o ovome? Koliko je samo puta Luce poželela zateći se s druge strane prozora u zrakoplovu? Lutati kroz neobično, zlatno bljedilo kišnog oblaka obasjanog suncem? A sada je bila ovdje, preplavljena ljepotom ovoga dalekog svijeta koji je mogla osjetiti na koži. Ali Luce i Daniel nisu se mogli zaustaviti. Nisu mogli stati nijednom u sljedećih devet dana, ili će sve drugo isto tako stati i iščeznuti zauvijek. »Koliko ćemo letjeti do Venecije?« zapitala je. »Ne bi trebalo potrajati još dugo«, Daniel joj je gotovo šapnuo u uho. »Zvučiš poput pilota koji kruži nad zračnom lukom već sat vremena i po peti put svojim putnicima govori >još samo deset minuta«, zadirkivala ga je Luce. Kada joj Daniel nije odgovorio, podigla je oči prema njemu. Zbunjeno se mrštio. Ta mu metafora nije ništa značila. »Pa ti nikada nisi letio zrakoplovom«, ustvrdila je. »Zašto i bi, kada

SV 28


možeš raditi ovo?« Pokazala je na njegova prekrasna krila. »Sve to čekanje i rulanje po pisti vjerojatno bi te izludilo.« »Volio bih letjeti zrakoplovom s tobom. Mogli bismo otputovat na Bahame. Ljudi lete onamo, zar ne?« »Da.« Luce je progutala slinu. »Učinimo to jednom.« Pomislila je koliko se nemogućih stvari mora dogoditi na točno određen način kako bi njih dvoje mogli otputovati kao svaki drugi normalan par. Sada je bilo preteško misliti na budućnost, sada kada je toliko toga bilo na kocki. Budućnost se činila mutnom i dalekom poput tla ispod njih, no Luce se ponadala da će biti podjednako lijepa »Koliko će nam stvarno trebati?« »Ovom brzinom četiri, možda pet sati.« »Ali zar se ne moraš odmoriti? Povratiti snagu?« Luce je slegnula ramenima, i dalje neugodno nesvjesna kako funkcionira Danielovo tijelo. »Neće li ti se umoriti ruke?« Zasmijuckao se. »Što?« »Upravo sam doletio iz raja i, čovječe, ruke me ubijaju.« Daniel joj je malo jače obujmio struk, zadirkujući je. »Pomisao da bi mi se ruke ikada mogle umoriti jer držim tebe posve je apsurdna.« Kao da to želi dokazati Daniel je izvinuo leđa, podigao krila visoko iznad ramena i nježno njima zamahnuo. Kada su im se tijela elegantno vinula prema gore, zaobišavši oblak, maknuo joj je ruku sa struka i pokazao da je može vješto držati samo jednom rukom. Slobodnu je ruku savio naprijed i prstima joj prešao preko usana, čekajući njezin poljubac. Kada ga je dobio, ponovno je rukom obujmio njezin struk, a drugu podigao i dramatično skrenuo ulijevo. Poljubila mu je i drugu ruku. Potom su se Danielova ramena skupila oko njezinih, grleći je tako snažno da je mogao odvojiti obje ruke od njezina struka, a ona je ipak nekako ostala u zraku. Osjećaj je bio tako opojan, tako radostan i nesputan da se Luce počela smijati. Napravio je veliku petlju u zraku. Kosa joj se rasula preko cijelog lica. Nije se bojala. Luce je letjela! Primila je Danielove ruke kada su se ponovno našle oko njezina struka. »Kao da smo stvoreni da ovo radimo«, rekla je. »Da. Kao da jesmo.« Nastavio je letjeti, ne gubeći snagu ni u jednom trenutku. Jurili su kroz oblake i vedro nebo, kroz kratke prekrasne oluje, a časak poslije sušili se na vjetru. Prolazili su pokraj prekooceanskih letova takvom brzinom da je Luce

SV 29


zamišljala kako putnici u zrakoplovu ne primjećuju ništa osim jarkog iznenadnog bljeska srebrne boje i možda lagane turbulencije od kojih se u njihovim pićima stvaraju mali valovi. Oblaci su se prorijedili dok su letjeli preko oceana. Luce je čak i na ovoj visini mogla osjetiti slanost njegovih dubina, i ocean je mirisao kao da je s nekoga drugog planeta, ne kredasto kao Shoreline ni bočato kao kod kuće. Veličanstvena sjena Danielovih krila na namreškanoj površini oceana bila je nekako utješna, kao da je bilo teško vjerovati da je ona dijelom prizora koji vidi odraženog na nemirnome moru. »Luce?« upitao je Daniel. »Da?« »Kako si se osjećala jutros sa svojim roditeljima?« Očima je pratila obrise osamljenog para otoka na tamnoj vodenoj površini ispod njih. Časak se zapitala gdje su sada, i koliko su daleko od doma. »Bilo mi je teško«, priznala je. »Mislim da sam se osjećala onako kako si se ti zacijelo osjećao već milijun puta. Daleko od nekoga koga volim jer ne mogu biti iskrena s njima.« »Toga sam se i bojao.« »Na neki mi je način lakše biti s tobom i ostalim anđelima nego s vlastitim roditeljima ili najboljom prijateljicom.« Daniel je promislio časak. »Ne želim ti to. Ne bi trebalo biti tako. Jedino što sam ikada želio bilo je voljeti te.« »I ja tebe. To je sve što želim.« Ali čak i dok je to govorila, gledajući prema blijedome istočnom nebu, Luce se nije mogla spriječiti da u mislima na odrvti one posljednje minute kod kuće i poželi da su se stvari odvile drugačije, trebala je zagrliti tatu malo čvršće. Trebala je slušati, doista slušati, mamine savjete dok je izlazila kroz vrata. Trebala je provesti više vremena ispitujući svoju najbolju prijateljicu o njezinu životu u Doveru. Nije trebala biti tako sebična i duriti se. Sada je svake sekunde bila sve dalje od Thunderbolta, svojih roditelja i Callie, i svake se sekunde borila sa sve snažnijim osjećajem da ih možda više nikada neće vidjeti. Luce je svim srcem vjerovala u ono što ona, Daniel i ostali anđeli rade. A ovo nije bio prvi put da radi Daniela napušta ljude do kojih joj je stalo. Sjetila se pogreba kojem je svjedočila u Pruskoj, tamnih vunenih kaputa i vlažnih crvenih očiju svojih bližnjih, iscrpljenih od tuge zbog njezine rane,

SV 30


iznenadne smrti. Pomislila je na svoju predvnu majku u srednjovjekovnoj Engleskoj gdje je provela Valentinovo, na svoju sestru Helen i na svoje dobre prijateljice Lauru i Eleanor. Bio je to jedini život koji je posjetila, a u kojem nije iskusila vlastitu smrt, no vidjela je dovoljno da zna kako je bilo dobrih ljudi koji će biti shrvani Lucindinom neizbježnom smrću. Želudac joj se zgrčio od same pomisli na to. A potom se Luce sjetila Lucije, djevojke koja je bila u Italiji, koja je izgubila obitelj u ratu i koja nije imala nikoga osim Daniela, djevojka čiji je život, koliko god kratak, bio vrijedan življenja zbog njegove ljubavi. Kada mu se čvršće priljubila uz grudi, Daniel je stavio šake u rukave njezina džempera i prstima joj kružio po rukama, kao da crta malene aureole po koži. »Ispričaj mi najbolje trenutke svojih života.« Željela mu je reći: Kada sam pronašla tebe, svaki put. Ali nije bilo tako jednostavno. Bilo je teško čak i diskretno misliti o njima. Prošli životi počeli su joj se vrtjeti pred očima i miješati poput prizora u kaleidoskopu. Prvo se javio onaj prekrasni trenutak na Tahitiju kada je Lulu tetovirala Danielova prsa. Potom prilika kada su napustili bitku u drevnoj Kini jer im je njihova ljubav bila važnija od vođenja bilo kakvog rata. Mogla mu je nabrojati desetke senzualnih intimnih trenutaka, desetke predivnih gorkoslatkih poljubaca. Luce je znala da to nisu najbolji trenutci. Najbolji trenutak bio je ovaj. Upravo bi i njega ponijela sa sobom sa svih svojih putovanja kroz različita doba: Daniel joj je bio sve i ona je njemu bila sve. Jedini način da se doživi ta duboka razina njihove ljubavi bio je u svaki novi trenutak ući zajedno, kao da je samo vrijeme načinjeno od oblaka. A ako u sljedećih devet dana dođe do najgorega, Luce je znala da će ona i Daniel riskirati sve za svoju ljubav. »Bilo je to prava škola«, rekla je naposljetku. »Prvi put kada sam sama prošla kroz Navjestitelja, već sam bila odlučna da ću razbiti prokletstvo. Ali bila sam zaprepaštena i zbunjena, sve dok nisam počela shvaćati da sam u svakom životu koji sam posjetila naučila nešto važno o sebi.« »Što, naprimjer?« Bili su tako visoko da je obris Zemljine krivulje bio vidljiv na rubu sve tamnijeg neba. »Naučila sam da me sam tvoj poljubac neće ubiti, već da to ima više veze s onime čega sam u tom trenutku svjesna, koliko spoznaje o sebi i svojoj prošlosti mogu prihvati .« Osjetila je kako je Daniel kimnuo iza nje. »To mi je oduvijek bila najveća enigma.«

SV 31


»Naučila sam da moje prošle inkarnacije nisu uvijek bile dobre, ali da si usprkos tome volio dušu koja je prebivala u njima. A iz tvojeg sam primjera naučila kako prepoznati tvoju dušu. Ti imaš... poseban sjaj, nekakvu svjetlost, pa čak i kada nisi izgledao kao sada, mogla sam zakoračiti u novi život i prepoznati te. Vidjela bih ti dušu kako gotovo prekriva svako lice koji si imao u svakom životu. Bio bi nepoznati egipatski ti i Daniel kojeg želim i volim.« Daniel je okrenuo glavu i poljubio je u sljepoočnicu. »Vjerojatno ovo ne znaš, ali sposobnost da prepoznaš moju dušu oduvijek je bila u tebi.« »Ne, nisam... prije nisam mogla...« »Jesi, samo to ni znala. Mislila si da si luda. Vidjela si Navjestitelje i zvala ih sjenama. Mislila si da te progone cijelog života. A kada si me prvi put srela u Maču i križu, ili možda kad si prvi put shvatila da ti je stalo do mene, vjerojatno si vidjela još nešto neobjašnjivo, nešto što si pokušala zanemariti?« Luce je čvrsto zatvorila oči i sjetila se. »Znao si za sobom ostavljati ljubičastu izmaglicu u zraku kada bi prošao. Ali kada bih trepnula, više je ne bi bilo.« Daniel se nasmiješio. »Nisam to znao.« »Kako to misliš? Ali upravo si rekao...« »Pretpostavljao sam da vidiš nešto, ali nisam znao što je to. Kakvu si god privlačnost vidjela u meni, u mojoj duši, ona bi se manifestirala na različite načine ovisno o tome kako si je ti trebala vidjeti.« Nasmiješio joj se. »Tako je tvoja duša usklađena s mojom. Ljubičasti sjaj zvuči lijepo. Drago mi je da je bilo tako.« »Kako tebi izgleda moja duša?« »Ne bih je mogao opisati riječima ni da pokušam, ali njezina je ljepota nenadmašna.« Na isti se način mogao opisati i ovaj let s Danielom preko svijeta. Posvuda oko njih svjetlucale su zvijezde dalekih galaksija. Mjesec je bio golem i ispunjen kraterima te napola zakriven blijedim sivim oblakom. Luce se osjećala toplo i voljeno u rukama anđela kojeg voli, luksuz koji joj je tako nedostajao tijekom njezine potrage kroz Navjestitelje. Uzdahnula je i sklopila oči. I ugledala Billa. Vizija je bila agresivna i protiv volje joj nahrupila u misli, ali nije

SV 32


ugledala onu ogavnu, bijesnu zvijer u koju se Bill pretvorio kada ga je zadnji put vidjela. Bio je samo Bill, niezin kremeni gargojl, i držao ju je za ruku da je spusti s jarbola nasukane jedrilice kada je kroz Navjestitelja dospjela na Tahiti. Nije znala zašto joj je to sjećanje došlo sada kada je bila u Danielovim rukama. Ali i dalje je osjećala Billovu malenu kamenu šaku u svojoj. Sjetila se kako su je njegova snaga i dobrohotnost zadivile. Sjetila se da se s njime osjećala sigurno. No sada se naježila i nelagodno promeškoljila uz Daniela. »Što je bilo?« »Bill.« Riječ joj je ostavila gorak okus u ustima. »Lucifer.« »Znam da je on Lucifer. Znam to. Ali neko je vrijeme on za mene bio nešto drugo. Na neki sam ga način smatrala prijateljem. Sada me to progoni, koliko sam mu dopustila da mi se približi. Sramim se toga.« »Nemoj.« Daniel ju je čvrsto zagrlio. »Postoji razlog zašto se nekoć zvao Svjetlonoša. Lucifer je bio prekrasan. Neki kažu da je bio najljepši od svih anđela.« Luce se učinilo da je osjetila trunku ljubomore u Danielovu glasu. »Bio je i najvoljeniji, a nije ga voljelo samo Prijestolje, već i mnogi anđeli. Sjeti se samo utjecaja koji ima nad smrtnicima. Ta moć dolazi iz istog izvora.« Glas mu je zadrhtao, a potom postao veoma napet. »Ne trebaš se sramiti sto si potpala pod njegov utjecaj, Luce...« Daniel je iznenada zašutio, iako se činilo da želi još nešto reći. »Stvari su između nas postale napete,« priznala je, »ali nikada nisam mislila da bi se mogao pretvoriti u takvo čudovište.« »Nijedna tama nije tako mračna kao veliko svjetlo koje se izopačilo. Pogledaj.« Daniel je promijenio nagib svojih krila pa su poletjeli natrag u širokom luku i zaokružili vanjsku stranu golemog oblaka. Jedna polovica bila mu je zlatnoružičasta, obasjana zadnjim zrakama večernjeg sunca. Druga polovica, primijetila je Luce dok su kružili, bila je tamna i ispunjena kišom. »Svjetlost i tama spojeni su u jednom, i oboje su potrebni kako bi ovaj oblak bio ono što jest. Isto je s Luciferom.« »I Camom?« upitala je Luce dok je Daniel završavao krug kako bi nastavio njihov let preko oceana. »Znam da mu ne vjeruješ, ali možeš. Ja mu vjerujem. Camova je tama legendarna, ali ona je samo djelić njegove osobnosti.« »Ali zašto je onda bio prešao na Luciferovu stranu? Zašto bi itko od anđela to učinio?« »Cam nije«, rekao je Daniel. »Barem ne isprva. Bilo je to veoma

SV 33


nestabilno vrijeme. Bez presedana. Nezamislivo. U doba Pada bilo je anđela koji su odmah stali uz Lucifera, ali i drugih, poput Cama, koje je Prijestolje izgnalo jer nisu izabrali dovoljno brzo. Kroz povijest strane su se polako birale, anđeli su se vraćali pod okrilje raja ili u redove pakla sve dok nije ostalo tek nekoliko nepristranih.« »I tako smo došli do ovog trenutka?« upitala je Luce, premda je znala da Daniel ne voli govoriti o tome kako još nije odabrao stranu. »Prije ti je Cam bio stvarno drag«, rekao je Daniel odvraćajući pozornost od sebe. »Kroz šačicu života na Zemlji nas smo troje bili jako bliski. Tek je puno poslije, kada mu je bilo slomljeno srce, Cam prešao na Luciferovu stranu.« »Što? Tko mu je slomio srce?« »Nitko od nas ne voli govoriti o njoj. Ne smiješ nikada pokazati da znaš za to«, rekao je Daniel. »Zamjerao sam mu zbog njegova izbora, ali ne mogu reći da ga ne razumijem. Da te ikada doista izgubim, ne znam što bih učinio. Cijeli moj svijet nestao bi.« »To se neće dogoditi«, brzo je rekla Luce. Znala je da joj je ovaj život posljednja šansa. Ako sada umre, više se nikada neće vratiti. Imala je tisuću pitanja, o ženi koju je Cam izgubio, o onom čudnom drhtaju u Danielovu glasu kada je govorio o Luciferovoj ljepoti, o tome gdje je bila kada je on padao. Ali očni kapci bili su joj teški, a tijelo mlitavo od umora. »Odmori se«, nježno joj je šapnuo Daniel na uho. »Probudit ću te kada budemo slijetali u Veneciju.« Bilo je to jedino dopuštenje koje joj je trebalo da utone u san. Sklopila je oči slušajući svjetlucave valove kako šume tisućama stopa ispod njezinih nogu i odlebdjela u carstvo snova gdje devet dana nije imalo nikakvu važnost, gdje se mogla spuštati, uzdizati i uživati u veličanstvu oblaka te letjeti slobodno, prema vječnosti, bez i najmanje mogućnosti za pad.

SV 34


TREĆE POGLAVLJE

POTONULO SVETIŠTE Bilo je gluho doba noći i Luce se činilo kao da Daniel već pola sata kuca na dotrajala drvena vrata. Venecijanska trokatnica ispred njih pripadala je Danielovu kolegi, profesoru, i Daniel je bio uvjeren da će im ovaj čovjek dopustiti da prenoće jer su njih dvojica bili veliki prijatelji »prije mnogo godina«, izraz koji je kod Daniela mogao značiti poprilično dugo vremena. »Mora da spava tvrdim snom.« Luce je zijevnula, i sama napola uljuljana natrag u san postojanim lupanjem Danielovih šaka. Ili to, pomislila je umorno, ili profesor sjedi u nekoj boemskoj kavani otvorenoj cijelu noć i pijucka vino pogrbljen nad knjigom prepunom nerazumljivih izraza. Bila su tri sata u noći, njihovo slijetanje usred srebrnkaste mreže venecijanskih kanala pratila je zvonjava crkvenog tornja negdje daleko u mračnome gradu, i Luce je umor posve svladao. Utučeno se naslonila na hladan limeni poštanski sandučić, koji se zaklimao i olabavio od jednoga od čavala koji su ga držali uspravnim. Cijeli se sandučić iznenada nakrivio, zbog čega je Luce zateturala unatrag i zamalo završila u mutnjikavom crnozelenome kanalu čija je voda dodirivala rub mahovinastih stuba poput crnog jezika. Činilo se da cijela vanjština zgrade trune u slojevima: od drvenih prozorskih dasaka čija se plava boja gulila u sluzavim nakupinama te crvenih cigli prekrivenih tamnozelenom plijesni, sve do vlažnog cementa stuba koji im se mrvio pod stopalima. Luce se na trenutak učinilo da doista može osjetiti kako grad tone. »Mora biti ovdje«, promrsio je Daniel, i dalje nabijajući po vratima. Kada su sletjeli na stranu kanala do koje se inače moglo doći samo gondolom, Daniel je Luce bio obećao da je u kući čekaju krevet, toplo piće i oporavak od vlažnoga svježeg zraka kroz koji su letjeli satima. Naposljetku je tromo struganje stopala koja su se muklo spuštala niza stube u unutrašnjosti kuće privuklo pozornost drhtave Luce. Daniel je

SV 35


glasno izdahnuo i s olakšanjem sklopio oči dok se mjedena kvaka okretala. Šarke su zaškripale kada su se vrata širom otvorila. »Tko dovraga...« Glava starijeg Talijana bila je prekrivena suhim čupercima bijele kose koji su stršili u svim smjerovima. Imao je nevjerojatno čupave bijele obrve i brkove koji su se slagali s njima, a bijele dlake na prsima virile su mu iz izreza tamnosivog ogrtača. Luce je gledala kako Daniel iznenađeno trepće, kao da se pita jesu li došli na pravu adresu. A zatim su se starčeve blijede smeđe oči iznenada ozarile. Stupio je naprijed i privukao Daniela u čvrst zagrljaj. »Već sam se počeo pitati hoćeš li me posjetiti prije nego što otegnem papke«, promuklo je prošaptao starac. Pogled mu je odlutao prema Luce te se nasmiješio kao da ga uopće nisu maločas probudili, kao da ih očekuje već mjesecima. »Nakon svih ovih godina, napokon si mi doveo Lucindu. Kakva sreća.« Ime mu je bilo profesor Mazzota. On i Daniel zajedno su studirali povijest na Sveučilištu u Bologni 1930ih. Starca nije prenerazilo niti zbunilo to što Daniel nije ostario ni dana; Mazzota je razumio što je Daniel. Činilo se da osjeća samo radost što je ponovno ujedinjen sa starim prijateljem, a ta je radost samo bila uvećana spoznajom da upoznaje ljubav prijateljeva života. Otpratio ih je u svoj ured, koji je isto tako bio radna soba s različitim stupnjevima raspadanja. Police s knjigama bile su utonule u sredini, stol mu je bio prekriven požutjelim papirima, a tepih izlizan do niti i prepun mrlja od kave. Mazzota se smjesta bacio na pripravljanje guste vruće čokolade za njih, loša navika jednog starca, dobacio je Luce grubim glasom, lagano je bocnuvši laktom. Ali Daniel je jedva otpio gutljaj prije nego što je gurnuo svoju knjigu Mazzoti u ruke i otvorio je na stranici s opisom prvog relikta. Mazzota je nataknuo tanke naočale sa žičanim okvirima i žmirkavo promotrio stranicu, mrmljajući si nešto u bradu na talijanskom. Potom je ustao, odšetao do police s knjigama, počešao se po glavi, vratio se do stola, prošetao gore-dolje uredom, popio malo vruće čokolade i na kraju opet otišao do police te izvukao debeli svezak uvezan u kožu. Luce je potisnula zijevanje. Činilo se da joj se kapci svim silama trude podignuti nešto teško. Pokušavala se spriječiti da ne utone u san, pa je štipala unutrašnjost dlana da se održi budnom. Ali glasovi Daniela i profesora Mazzote sudarali su se poput udaljenih oblaka magle dok je svaki od njih uporno tvrdio da ono što drugi govori nije moguće.

SV 36


»To nikako nije prozorsko okno iz crkve svetog Ignacija.« Mazzota je stao kršiti ruke. »Ti su prozori blago šesterokutni, a predmet na crtežu nepogrešivo je pravokutan,« »Što mi radimo ovdje?« iznenada je povi kao Daniel, zbog čega se zatresla amaterska slika plave jedrilice na zidu. »Očito je da moramo biti u knjižnici u Bologni. Imaš li još ključeve pomoću kojih možemo ući? U svojem si uredu zasigurno imao...« »Daniele, ja sam već trideset godina umirovljeni profesor. Nećemo valjda putovati dvjesto kilometara usred noći kako bismo pogledali neku...« Zastao je. »Pa pogledaj samo Lucindu, spava na nogama, poput konja!« Luce je omamljeno iskrivila lice. Bojala se utonuti u san od straha da bi ondje mogla susresti Billa. Ovih je dana imao naviku pojaviti se kad god bi sklopila oči Željela je ostati budna, biti što dalje od njega, sudjelovati u razgovoru o reliktu koji će ona i Daniel morat izjutra pronaći. Ali san je bio uporan i nije mu se mogla oduprijeti. Sekunde ili možda sate poslije, Danielove su je ruke podigle s tla i odnijele uz usko tamno stubište. »Žao mi je, Luce«, učinilo joj se da je rekao. Bila je previše umorna da bi mu odgovorila. »Trebao sam te prije pustiti da se odmoriš. Ali tako me strah«, prošaptao je. »Strah me da će nam nestati vremena.« Luce je zatreptala i pomakla se unatrag, iznenađena što se nalazi u krevetu, i još više iznenađena cvijetom božura u niskoj staklenoj vazi što se naginjao prema njezinu jastuku. Uzela je cvijet iz vaze i zavrtjela ga na dlanu, a kapljice vode pale su na brokatni pokrivač s uzorkom ruža. Krevet je zaškripao kada je naslonila jastuk na mjedeno uzglavlje kako bi bolje pogledala sobu. Na trenutak se osjećala dezorijentiranom našavši se na nepoznatome mjestu dok su joj uspomene iz snova o putovanju kroz Navjestitelje polako blijedjele kako se razbuđivala. Više nije imala Billa da joj daje tragove o tome kamo je dospjela. Sada je bio samo u njezinim snovima, a noćas je bio Lucifer, čudovište, i smijao se zamisli da ona i Daniel mogu išta promijeniti ili zaustaviti. Bijela omotnica stajala je naslonjena na vazu na noćnom ormariću Daniel. Prisjetila se tek nežnog poljupca i njegovih ruku kako se povlače kada ju je noćas smjestio u krevet i zatvorio vrata.

SV 37


Kamo je otišao nakon toga? Otvorila je omotnicu i izvukla poruku na tvrdom bijelom papiriću. Pisale su samo tri riječi:

Izađi na balkon.

Smiješeći se, Luce je zbacila pokrivač sa sebe i prebacila noge preko kreveta. Mekim je koracima prešla golem pleteni tepih, s bijelim božurom čvrsto stisnutim među prstima. Prozori u spavaćoj sobi bili su visoki i uski te su se uzdizali gotovo šest metara do stropa. Iza jednog od raskošnih smeđih zastora nalazila su se staklena vrata koja su vodila na terasu. Okrenula je metalni zasun i zakoračila van, očekujući da će ondje zateći Daniela i utonuti u njegov zagrljaj. Ali terasa u obliku polumjeseca bila je prazna. Vidjela je samo nisku kamenu ogradu ispod koje se, kat niže, nalazila zelena voda kanala, te stakleni stolić i crvenu platnenu stolicu na sklapanje do njega. Jutro je bilo prekrasno. Zrak je bio gust, ali svjež. Uske sjajno crne gondole klizile su jedna pokraj druge na rijeci elegantno poput labudova. Par drozdova cvrkutao je s konopa za vješanje rublja na katu ispod, a s druge strane kanala nalazio se niz naguranih stanova pastelne boje. Sve je to, naravno, bilo dražesno. Venecija iz snova većine ljudi, ali Luce nije došla ovamo kako bi glumila turistkinju. Ona i Daniel bili su ovdje kako bi spasili vlastitu povijest, kao i povijest svijeta. I sat je otkucavao. A Daniela nije bilo nigdje. Zatim je primijetila drugu bijelu omotnicu na stoliću na balkonu, naslonjenu na sićušnu bijelu plastičnu šalicu i malu papirnatu vrećicu. Otvorila ju je i ponovno pronašla poruku sa samo tri riječi:

Čekaj ovdje, molim.

»Iritantno, ali romantično«, rekla je naglas. Sjela je na sklopivu stolicu i zavirila u papirnatu vrećicu. Šačica malenih uštipaka punjenih pekmezom i posutih cimetom i šećerom opojno je zamirisala. Vrećica joj je bila topla u rukama, prošarana mrljicama ulja koje je prokapavalo. Luce je ubacila jedan u usta i otpila gutljaj iz male bijele šalice u kojoj se nalazio najaromatičniji, najfiniji espresso koji je Luce ikad probala. »Uživaš u bombolonima« doviknuo joj je Daniel odozdo. Luce je skočila na noge i nagnuvši se preko ograde ugledala ga kako stoji u stražnjem dijelu gondole oslikane anđelima. Nosio je niski slamnati šešir obrubljen debelom crvenom vrpcom te se koristio širokim drvenim veslom da polako usmjeri Camac prema njoj. Srce joj se ispunilo radošću, kao i svaki put kada bi ugledala Daniela u nekom drugom životu. Ali on je bio ovdje. Bio je njezin. Ovo se događalo

SV 38


upravo sada. »Umoči ih u espresso, a onda mi reci kako je to biti u raju«, rekao je Daniel smiješeći joj se odozdo. »Kako da se spustim do tebe?« doviknula mu je. Uperio je prstom prema najužem stubištu koje je Luce ikad vidjela, odmah s desne strane ograde. Zgrabila je kavu i vrećicu uštipaka, zadjenula cvijet božura iza uha i krenula prema stubama, Mogla je osjetiti Danielov pogled na sebi dok se penjala preko ograde i kliznula niza stube. Svaki put kada bi napravila puni krug po zavojitom stubištu, na časak bi ugledala izazovni bljesak njegovih ljubičastih očiju. Kada je stigla do dna, pružio joj je ruku da joj pomogne ukrcati se u Camac. Napokon onaj elektricitet za kojim je čeznula otkako se probudila. Ona iskra koja je frcnula među njima svaki put kada bi se dotaknuli. Daniel joj je obujmio struk i povukao je sebi tako da među njihovim tijelima nije bilo ni trunke slobodnog prostora. Poljubio ju je, dugo i snažno, sve dok joj se nije zavrtjelo. »E, to je pravi lačin da se započne jutro.« Danielovi prsti kliznuli su niz latice božura iza njezina uha. Iznenada je primetila blagu težinu oko vrata i kada je posegnula gore, ruke su joj pronašle delikatan lančić, a prsti joj se spustili sve do srebrnog medaljona na njegovu kraju. Podignula ga je i na prednjoj strani ugledala ugraviranu crvenu ružu. Njezin medaljon! Onaj koji joj je Daniel poklonio zadnje noći u Maču i križu. Držala ga je spremljenog u Knjizi promatrača tijetkom kratkog vremena koje je provela sama u kolibi, ali sve u vezi s tim danima bilo joj je u magli. Sljedeće ćega se sjećala bilo je kako je gospodin Cole brzo vozi u zračnu luku da stigne na let za Kaliforniju. Nije se sjetila medaljona ni knjige sve dok nije bila stigla u Shoreline, a tada je već bila sigurna da ih je izgubila. Daniel joj ga je zacijelo stavio oko vrata dok je spavala. Oči su joj se ponovno zasuzile, ovoga puta od sreće. »Gdje si ga...« »Otvori ga.« Daniel se nasmiješio. Posljednji put kada je držala medaljon u rukama, slika prijašnjih Luce i Danila zbunila ju je. Daniel joj je tada rekao da će joj otkriti kada je fotografija uslikana sljedeći put kada je vidi. To se i je dogodilo. Njihovo vrijeme u Kaliforniji bilo je većinom stresno i prekratko, ispunjeno glupim svađama za koje nije mogla zamisliti da ih ponovno vodi s Danielom.

SV 39


Luce je bilo drago što je čekala jer kada je ovog puta otvorila medaljon i ugledala fotografiju iza stakalca, Daniela s leptir kravatom i Luce s pomno začešljanom kratkom kosom, odmah ju je prepoznala. »Lucia«, prošaptala je, Bila je to mlada medicinska sestra koju je srela kada je iz Navjestitelja stupila u Milano za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Djevojka je bila puno mlađa kada ju je Luce upoznala, slatka i pomalo drska, ali tako svoja da je istog časa izazvala Luceino divljenje. Sada se nasmiješila, prisjećajući se kako je Lucia zurila u Lucenu kratku modernu frizuru, i način na koji se Lucia šalila da su se svi vojnici zatreskali u Luce. Sjećala se uglavnom kako bi, da je Luce malo dulje ostala u talijanskoj bolnici i da su okolnosti bile... pa, potpuno drugačije, njih dvije mogle postati dobre prijateljice. Podigla je pogled prema Danielu široko se smiješeći, ali izraz lica brzo joj se smračio. Zurio je u nju kao da ga je netko odalamio. »Što je bilo?« Pustila je medaljon i zakoračila prema njemu, obavijajući mu ruke oko vrata. Odmahnuo je glavom, zapanjen. »Jednostavno nisam navikao dijeliti ovo s tobom. Izraz tvojeg lica kada si prepoznala tu fotografiju? To je nešto najljepše što sam ikada vidio.« Luce je porumenila, nasmiješila se, ostala bez riječi i poželjela zaplakati, sve to u isto vrijeme. U potpunosti je razumjela Daniela. »Žao mi je što sam te ostavio samu«, rekao je. »Morao sam otići u Bolognu provjeriti nešto u jednoj od Mazzotinih knjiga. Pretpostavio sam da će ti dobro doći svaki trenutak sna, a i izgledala si tako lepo dok si spavala da se nisam mogao natjerati da te probudim.« »Jesi li pronašao ono što si tražio?« upitala je Luce. »Možda. Mazzota mi je dao trag o jednome trgu u gradu. On je povjesničar umjetnosti, ali razumije se u teologiju bolje od bilo kojeg smrtnika kojeg znam.« Luce se spustila na nisku crvenu baršunastu klupicu u gondoli, koja je izgledala poput malog kauča, s podstavljenim crnim kožnatim jastukom i visokim čvrstim naslonom. Daniel je spustio veslo u vodu i Camac je krenuo naprijed. Voda je bila jarke pastelnozelene boje i dok su plovili, Luce je mogla vidjeti kako se cijeli grad odražava na njezinoj nemirnoj staklastoj površini. »Dobra je vijest«, rekao je Daniel spustivši pogled na nju ispod oboda svojeg šešira, »da Mazotta misli kako zna gdje se nalazi artefakt. Držao sam ga budnim do izlaska sunca, ali napokon smo moj crtež povezali s jednom

SV 40


zanimljivom starom fotografijom.« »I?« »Ispada da je«, Daniel je trznuo zglobom i gondola je graciozno skrenula iza oštrog ugla, a potom prošla ispod niskog luka pješačkog mosta, »poslužavnik zapravo aureola.« »Aureola? Mislila sam da samo anđeli na čestitkama imaju aureole.« Zabacila je glavu i pogledala Daniela. »Imaš li ti aureolu?« Daniel se nasmiješio kao da to pitanje smatra šarmantnim. »Koliko znam, nemam zlatnu kružnicu oko glave. Koliko smo uspjeli shvatiti, aureole predstavljaju naše svjetlo na način na koji to obični smrtnici mogu razumjeti. Na primjer, ljubičasto svjetlo koje si vidjela da me okružuje u Maču i križu. Pretpostavljam da ti Gabbe nikada nije ispričala o tome kako je pozirala za da Vincija?« »Što je učinila?« Luce se umalo ugušila s bombolonijem u ustima. »On je znao da je ona anđeo, naravno, ali ona tvrdi da je Leonardo pričao o svjetlu koje isijava iz njezine nutrine. Zato ju je naslikao s auroelom koja joj okružuje glavu.« »Opa« Luce je zapanjeno odmahnula glavom dok su klizili pokraj zaljubljenog para u jednakim šeširima od felca koji se ljubio u kutku balkona. »On nije jedini. Umjetnici na taj način prikazuju anđele otkako smo prvi put pali na Zemlju.« »A aureola koju danas moramo pronaći?« »Samo je još jedan umjetnikov prikaz.« Danielovo se lice smrknulo. Limena jazz glazba škripave gramofonske ploče dolebdjela je kroz otvoreni prozor i ispunila prostor oko gondole, dajući podlogu Danielovu pripovjedanju. »Riječ je o skulpturi anđela, mnogo starijoj, iz pretklasičnog razdoblja. Tako je stara da je identitet umjetnika nepoznat. Iz Anatolije je i, baš kao i ostatak artefakata, ukradena je tijekom Drugoga križarskog rata.« »Znači, moramo samo pronaći skulpturu u crkvi ili muzeju ili gdje već, podići aureolu s anđelove glave i odjuriti na Sinajsko brdo?« upitala je Luce. Danielove su se oči smračile na djelić sekunde. »Za sada, da, takav je plan.« »To zvuči prejednostavno«, rekla je Luce zamjećujući kompleksnosti zgrada oko sebe, zaobljene kupole prozora na jednoj, obilje zelenog bilja koje plazi iz prozora druge. Činilo se kao da sve tone u jarkozelenu vodu s nekakvom spokojnom predajom. Daniel je uperio pogled pokraj nje, a voda obasjana suncem odražavala

SV 41


mu se u očima. »Vidjet ćemo koliko je jednostavno.« Stisnutih se očiju zagledao u drveni natpis na bloku kuća malo dalje niz rijeku, a potom usmjerio gondolu dalje od sredine kanala. Gondola se zaljuljala kada ju je Daniel zaustavio uz cigleni zid obrastao lozom. Uhvatio je jedan od stupova za vezanje Camaca i zavezao gondolino uže oko njega. Camac je zaškripao odupirući se vezu. »Ovo je adresa koju mi je dao Mazzota.« Daniel je pokazao prema prastarom zakrivljenom kamenom mostu koji je bio napola romantičan, a napola oronuo. »Ovim ćemo se stubama uputiti prema palači. Ne bi trebala biti daleko.« Skočio je iz gondole na pločnik i pružio Luce ruku. Učinila sto što i on pa su zajedno prešli most držeći se za ruke. Dok su prolazili pokraj brojnih pekarnica i prodavača koji su prodavali majice s natpisom VENECIJA, Luce

nije mogla a da ne zamijeti sve druge sretne parove: činilo se da sve svi ljube i smiju. Maknula je cvijet božura zataknutog iza uha i spremila ga u torbicu. Ona i Daniel bili su na ozbiljnoj misiji, a ne na medenome mjesecu, i ako ne uspiju, više nikada neće biti nijednoga romantičnog susreta. Ubrzali su korak dok su skretali lijevo u usku uličicu, a potom desno na prostran otvoreni trg. Daniel je iznenada stao. »Trebala bi biti ovdje. Na trgu.« Spustio je pogled na adresu, odmahujući umorno glavom u nevjerici. »Što nije u redu?« »Adresa koju mi je Mazzota dao adresa je one crkve. Nije mi to rekao.« Uperio je prstom u visoku franjevačku građevinu s tornjem i trokutom ružičastih vitražnih prozora. Bila je to golema, impozantna crkva s blijedonarančastim pročeljem i jarkobijelim rubom oko prozora i velike kupole. »Okej.« Luce je zakoračila prema crkvi i zbunjeno slegnula ramenima gledajući Daniela. »Uđimo i pogledajmo što ima unutra.« Daniel se premjestio s noge na nogu. Lice mu je odjednom izgledalo blijedo. »Ne mogu, Luce.« »Zašto ne?« Danielovo tijelo ukočilo se od očite nervoze. Činilo se da su mu se ruke zalijepile za bokove, a čeljust mu je bila tako čvrsto stegnuta kao da je spojena žicom. Još nikada nije vidjela Daniela da se ne ponaša

SV 42


samouvjereno. Ovo je bilo čudno. »Znači, ne znaš?« zapitao je. Luce je odmahnula glavom, a Daniel je uzdahnuo. »Mislio sam da su te u Shorelinu možda naučili... radi se zapravo o tome da ako pali anđeo uđe u Božje svetište, građevina i svi u njoj istog će se časa zapaliti.« Brzo je dovršio rečenicu, upravo dok je pokraj njih na trgu prolazila skupina njemačkih školarki u suknjama sa škotskim uzorkom, hodajući prema ulazu u crkvu. Luce je vidjela kako se nekoliko njih okrenulo pogledati Daniela, međusobno šapćući i hihotajući se, te popravljajući pletenice u slučaju da on baci pogled u njihovu smjeru. No on je netremice gledao Luce. I dalje se činio nervoznim. »To je jedan od manje poznatih detalja naše kazne. Ako pali anđeo poželi ponovno ući na područje Božje milosti, moramo pristupiti izravno Prijestolju. Nema prečaca.« »Želiš reći da nikada nisi stupio nogom u crkvu? Nijednom u tisuću godina otkako si ovdje?« Daniel je odmahnuo glavom. »Kao ni u hram, sinagogu ili džamiju. Nikada. Najbliže što sam došao bila je zgrada s bazenom u Maču i križu. Nakon što je prenamijenjena u gimnastičku dvoranu, prestala je biti posvećena i zabrana je skinuta.« Sklopio je oči. »Arriane je jedanput ušla u crkvu, davno prije nego što je ponovno stala na stranu Raja. Nije znala da je to zabranjeno. Opisala je to kao...« »Je li tako dobila one ožiljke na vratu?« Luce je instinktivno dotakla vlastiti vrat, prisjećajući se svojega prvog sata u Maču i križu: Arianne joj je tom prilikom pružila ukradeni džepni nož i zahtijevala da joj Luce ošiša kosu. Nije mogla maknuti oči s anđelovih neobičnih išaranih ožiljaka. »Ne.« Daniel je s nelagodom skrenuo pogled. »To je bilo nešto posve drugo.« Skupina turista pozirala je sa svojim vodičem ispred ulaza. Dok su njih dvoje razgovarali, deset ljudi ušlo je u crkvu i izašlo iz nje a da očigledno nisu nimalo cijenili njezinu ljepotu ili važnost, a ipak, Daniel, Arriane i cijela vojska anđela nikada nisu smjeli kročiti unutra. Ali Luce jest. »Ja ću ući. Po tvojoj skici znam kako izgleda aureola. Ako je unutra, pronaći ću je i...« »Ti možeš ući, da.« Daniel je kratko kimnuo. »Nema drugog načina.«

SV 43


»Nema problema.« Luce se pokušala doimati nonšalantno. »Čekat ću te ovdje.« Daniel je istodobno izgledao kao da se dvoumi i kao da mu je pao kamen sa srca. Stisnuo joj je ruku i sjeo na povišeni rub fontane na sredini trga te joj objasnio kako bi aureola trebala izgledati i kako da je skine. »Ali budi oprezna! Ima više od tisuću godina i jako je osjetljiva!« Iza njega kerubinu je iz usta tekao beskonačan slap vode. »Ako budeš imala problema, Luce, ako ti se bilo što učini sumnjivim, pojuri van i pronađi me.« Crkva je bila mračna i hladna, a njezina unutrašnjost s tlocrtom u obliku križa imala je niske grede i bila ispunjena teškim mirisom tamjana. Luce je na ulazu zgrabila brošuru na engleskome, ali zatim se sjetila da ne zna kako se skulptura zove. Ljuta na sebe što nije pitala, Daniel bi to sigurno znao, počela je hodati niz uski brod crkve, pokraj redova i redova praznih klupa, prateći očima prikaze križnog puta na visokim vitražnim prozorima. Iako je trg vani vrvio ljudima, u crkvi je bilo prilično mirno. Luce je bila svjesna zvuka svojih jahaćih čizama na mramornome podu dok je prolazila pokraj kipa Djevice Marije u jednoj od manjih kapelica s ogradom koje su se pružale niz obje bočne strane crkve. Plosnate mramorne oči kipa doimale su se nemoguće velikima, a prsti sklopljeni u molitvi nemoguće dugima i tankima. Luce nije nigdje vidjela aureolu. Na kraju broda zastala je na sredini crkve, ispod goleme kupole kroz čije je visoke prozore prodirao prigušen sjaj jutarnjega sunca. Neki muškarac u dugačkoj sivoj halji klečao je pred oltarom. Njegovo blijedo lice i bijele ruke, sklopljene preko srca, bili su jedini vidljivi dijelovi tijela. Pod dahom je pjevušio nešto na latinskome. Dies irae, dies illa *. Luce se sjećala riječi jer je slušala latinski na Doveru, ali nije se mogla sjetiti što znače. Dok se približavala, muškarac je prekinuo pjesmu i podignuo glavu, kao da je ga je njezina prisutnost omela u molitvi. Njegova se koža Luce učinila jednom od najbljeđih koje je ikad vidjela, a tanke su mu usne bile gotovo jednako bezbojne kad su se namijšile. Odvratila je pogled i skrenula u poprečnu lađu ckrve kako bi pokušala muškarcu dati malo slobodnog prostora... I odjednom se našla pred golemim anđelom. _____________________________________ *Dies irae (lat. Dan srdžbe) crkvena je himna o sudnjem danu, a danas je sekvenca u misi za mrtve (rekvijem)

SV 44


Bio je to kip, isklesan iz glatkoga blijedoružičastog mramora, posve drugačiji od svih anđela koje je Luce tako dobro upoznala. Nije vidjela ništa od one prkosne životne snage koju je imao Cam, ništa od beskonačnih kompleksnosti koje je obožavala u Danielu. Ovo je bio kip koji je izradio ravnodušan vjernik za druge ravnodušne vjernike. Luce se anđeo učinio ispraznim. Pogled mu je bio usmjeren gore, prema Raju, a njegovo isklesano tijelo isticalo se kroz mekane nabore tkanine što mu je prekrivala prsa i struk. Njegovo lice, okrenuto prema nebu, tri metra iznad Luceina, bilo je delikatno oblikovano umjetnikovom stručnom rukom, sve od grebena nosa pa do sićušnih čuperaka kose koji su se kovrčali iznad uha. Rukama je pokazivao prema nebu, kao da traži oprost od nekoga odozgo za davno počinjeni grijeh. »Buon giorno.« Luce je poskočila začuvši nepoznat glas. Nije vidjela svećenika koji se pojavio u crnoj halji što je sezala do poda, i nije primijetila župni ured na rubu poprečne lađe kroz čija je izrezbarena vrata od mahagonija svećenik maločas izašao. Imao je nos boje voska, goleme ušne resice i bio dovoljno visok da ju je nadvisivao, zbog čega se osjetila nelagodno. Na silu se nasmiješila te uzmaknula za korak. Kako će ukrasti relikt s javnog mjesta poput ovog? Zašto nije o tome razmislila prije na trgu? Nije čak ni znala govoriti... A onda se sjetila: znala je govoriti talijanski. Naučila ga je, manje ili više, istog časa kada je kroz Navjestitelja dospjela na prvu liniju bojišnice blizu rijeke Piave. »Ovo je prekrasna skulptura«, rekla je svećeniku. Talijanski joj nije bio savršen, zvučala je kao da ga je govorila tečno prije mnogo godina, ali je u međuvremenu izgubila samopouzdanje. Ipak, naglasak joj je i dalje bio prilično dobar, i činilo se da je svećenik razumije. »Doista jest.« »Umjetnikov rad s... dlijetom,« rekla je šireći ruke kao da kritički razmatra djelo, »kao da je oslobodio anđela iz kamena.« Pogledavši svojim širokim očima ponovno kip i pokušavajući se doimati što nevinijom, Luce je obišla anđela. Odmah je uočila da mu zlatna aureola ispunjena staklom okružuje glavu. Samo što nije bila okrhnuta na istim dijelovima poput one na Danielovoj skici. Možda su je restaurirali. Svećenik je mudro kimnuo i rekao »Nijedan anđeo više nikada nije bio slobodan nakon grijeha Pada. Sposobno oko i to može uoči.« Daniel joj je otkrio trik kako da skine aureolu s anđelove glave: trebalo

SV 45


ju je uhvatiti poput automobilskog upravljača i čvrsto, ali nježno dvaput okrenuti obratno od smjera kazaljke na satu. »Kako je napravljena od stakla i zlata, morala je biti naknadno dodana skulpturi. Stoga je baza izrezbarena u kamenu, a odgovarajuća rupa napravljena u obliku aureole. Samo dva snažna, ali pažljiva okreta.« To će aureolu odvojiti od njezine baze. Podigla je pogled prema golemu kipu koji se uzdizao nad njenom i svećenikovom glavom. U redu. Svećenik je stupio naprijed i stao kraj Luce. »Ovo je Rafael, iscjelitelj.« Luce nije znala nijednog anđela po imenu Rafael. Zapitala se postoji li doista ili je izmišljotina Crkve. »Ja, ovaj, pročitala sam u vodiču da datira još otprije klasičnog razdoblja.« Promotrila je tanku mramornu sponu koja je spajala aureolu s anđelovom glavom. »Nije li ova skulptura donesena u crkvu za vrijeme križarskih ratova?« Svećenik je zamahnuo rukom preko prsa, a dugačak labavi rukav njegove halje nabrao se kod lakta. »Mislite na originalni kip. Taj se nalazio južno od četvrti Dorsoduro u Chiesa dei Piccoli Miracoli na Otoku pečata i nestao je zajedno s crkvom i otokom kada su oboje, kao što znamo, prije mnogo stoljeća potonuli u more.« »Ne.« Luce je mučno progutala slinu. »Nisam to znala.« Svojim je okruglim smeđim očima fiksirao njezine. »Zacijelo ste prvi put u Veneciji«, rekao je. »Sve ovdje s vremenom propadne u more. No nije to tako loše, zapravo. Kako bismo inače postali tako vješti u izradi replika?« Bacio je pogled prema anđelu i dugim smeđim prstima prošao niz mramorno podnožje. »Ovaj je kip napravljen po narudžbi za samo pedeset tisuća lira. Nije li čudesan?« Nije bio čudesan; bio je grozan. Prava je aureola potonula u more ? Sada je nikada neće pronaći, nikada neće saznati pravu lokaciju Pada, nikada neće moći spriječiti Lucifera da ih uništi. Tek su počeli svoje putovanje, a već se činilo kao da je sve izgubljeno. Luce je zateturala unatrag, jedva dolazeći do daha da zahvali svećeniku. Osjećajući se teškom i bez ravnoteže, umalo se spotaknula preko blijedog molitelja koji ju je mrko pogledao dok je brzo odmicala prema vratima. Čim je prešla prag, bacila se u trk. Daniel ju je uhvatio za lakat kod fontane.

SV 46


»Što se dogodilo?« Zacijelo joj se na licu vidjelo što osjeća. Prenijela mu je priču, sa svakom riječi postajući sve više očajnom. Kada je došla do dijela u kojem se svećenik hvalisao povoljnom kopijom, niz obraz joj je klizila suza. »Sigurna si da je rekao da se katedrala zove la Chiesa dei Piccoli Miracoli?« rekao je Daniel okrećući se da pogleda preko trga. »Na Otoku pečata?« »Sigurna sam, Daniele, kipa više nema. Nalazi se negdje duboko pod morem...« »A mi ćemo ga pronaći.« » Što? Kako?« Već ju je bio uhvatio za ruku i uputivši pogled postrance kroz vrata crkve, počeo lagano trčati preko trga. »Daniele...« »Znaš plivati.« »To nije duhovito.« »Ne, nije.« Prestao je trčati i okrenuvši se prema njoj, uhvatio joj bradu u dlan. Srce joj je divljački lupalo, a kada je spustio svoje oči na nju, sve se usporilo. »Nije idealno, ali ako je ovo jedini način da dođemo do artefakta, onda je ovo jedini način na koji ćemo doći do artefakta. Ništa nas ne smije zaustaviti. Znaš to. Ne smijemo dopustiti da nas išta zaustavi.« Nekoliko trenutaka poslije ponovno su bili u gondoli i Daniel je veslao prema zaljevu, sa svakim ih je zaveslajem pogonio poput motora. Brzo su prolazili pokraj ostalih gondola u kanalu, oštro zaobilazeći niske mostove i izbočene uglove zgrada, zapljuskuju vodom uznemirena lica u susjednim gondolama. »Poznajem taj otok«, rekao je Daniel, nimalo uspuhan od veslanja. »Nekoć je ležao na pola puta između Svetog Marka i La Guidecce. Ali u blizini nigdje ne možemo vezati Camac. Morat ćemo napustiti gondolu. Morat ćemo skočiti i zaplivati.« Luce je bacila pogled preko ruba gondole i ugledala mutnu zelenu vodu koja je brzo protjecala ispod njih. Nisu imali ronilačka odijela. Pothlađenost. Talijanska morska čudovišta u neviđenim dubinama mulja. Klupa ispod nje smrzavala se, a voda je smrdila poput blata pomiješanog s kanalizacijom. Sve je to Luce prošlo glavom, ali kada je pogledala Daniela u oči, njezini su se strahovi raspršili.

SV 47


Trebao ju je. I ona je bila uz njega, bez obzira na sve. »U redu.« Kada su stigli do zaljeva gdje su kanali istjecali u prostor između rubova otoka, dočekao ih je turistički kaos: površina vode vrvjela je brodovima koji su prevozili turiste i njihove kovčege s kotačićima prema hotelima, motornim Camcima koje su unajmili bogati, elegantni putnici te jarkim aerodinamičnim kapcima koji su prenosili Amerikance s naprtnjaCama i velikim naočalama za sunce. Gondole, Camci i policijske brodice velikom su brzinom jurcali po vodi, jedva izbjegavajući jedni druge. Daniel je bez napora manevrirao među njima, pokazuju prstom u daljinu. »Vidiš li tornjeve?« Luce se zagledala preko brodova u svim bojama. Obzor je bio tek slabašna crta gdje je plavosivo nebo doticalo malo tamniju površinu vode. »Ne.« »Usredotoči se, Luce.« Nakon nekoliko trenutaka, dva malena zelenkasta tornja, mnogo dalje nego što je kad mislila da može vidjeti bez teleskopa, pojavila su joj se u vidnom polju. »Oh. Eno ih.« »To je sve što je ostalo od crkve.« Brzina Danielovih zaveslaja povećala se kada se broj brodova oko njih smanjio. Voda je postala uzburkanija i promijenila boju u tamnozelenu te počela mirisati više po moru nego po neobično dopadljivom smradu Venecije. Luceina kosa vijorila se na vjetru, koji je bio hladniji što su više odmicali od kopna. »Morat ćemo držati fige da našu aureolu nisu ukrali ronilački timovi za iskapanje.« Ranije, nakon što je Luce ponovno ušla u gondolu, Daniel ju je zamolio da ga Priceka časak. Nestao je niz usku uličicu i pojavio se, činilo joj se, nakon samo nekoliko sekundi s malom ružičastom plastičnom vrećicom. Kada ju joj je dobacio, Luce je iz nje izvukla plivačke naočale. Izgledale su bezrazložno skupe i ne pretjerano funkcionalne: svijetloljubičaste i crne s elegantnim anđeoskim krilcima na rubovima stakala. Nije se mogla sjetiti kada je posljednji put plivala s naočalama, ali kad je pogledala crnosivu vodu, Luce je bilo drago što ih može navući preko očiju. »Naočale, ali ne i kupaći kostim?« Daniel je pocrvenio. »To je bilo pomalo glupo. Ali bio sam u žurbi i mislio sam samo na ono što će ti trebati da dođeš do aureole.« Uronio je veslo natrag u vodu, tjerajući

SV 48


ih morem brže od motornog Camca. »Možeš plivati u donjem rublju, zar ne?« Sada je Luce pocrvenjela. Pod normalnim okolnostima pitanje bi joj se možda učinilo uzbudljivim, i oboje bi se vjerojatno zahihotali. Ali ne i tijekom ovih devet dana. Kimnula je. Preostalo im je još samo osam dana. Daniel je bio smrtno ozbiljan. Luce je samo progutala slinu i rekla: »Naravno.« Par sivozelenih šiljastih tornjeva sve je više rastao, postajao detaljniji, sve dok se naposljetku nisu našli točno ispod njih. Tornjevi su bili visoki i stožasti, napravljeni od zahrđalih bakrenih rebara Nekoć su na njima stajale bakrene zastavice u obliku suza izrađene da izgledaju kao da se vijore na vjetru, ali jedna stara zastavica bila je prepuna rupa, a druga se potpuno odlomila. Tornjevi koji su stršili iz mora činili su bizaran prizor, nagovještavajući golemu katedralu u dubini. Luce se zapitala prije koliko je vremena crkva potonula i koliko je duboko bila. Zadrhtala je pri pomisli da će morati roniti duboko dolje u smiješnim naočalama i donjem rublju koje joj je kupila mama. »Mora da je ova crkva ogromna«, rekla je. A zapravo je mi slila: Mislim da ne mogu ovo učiniti. Ne mogu disati pod vodom. Kako ćemo pronaći jednu malu aureoula koja je potonula usred mora? »Ja te mogu dovesti sve do same kapele, ali dalje ne mogu. Moraš se samo držati za moju ruku.« Daniel je ispružio ruku da pomogne Luce ustati u gondoli. »Disanje neće biti problem. Ali crkva je posvećena, što znači da ćeš ti morati pronaći aureolu i donijeti mi je.« Daniel je potegnuo majicu i skinuo ju preko glave, te bacio na klupicu u gondoli. Brzo se izvukao iz hlača, savršeno balansirajući na gondoli, a potom skinuo i tenisice. Luce ga je promatrala, osjećajući kako se nešto komeša u njoj, dok nije shvatila da bi se i ona trebala svlačiti. Skinula je čizme, svukla čarape te se izvukla iz hlača što je pristojnije mogla. Daniel ju je držao za ruku kako ne bi pala; promatrao ju je, ali ne na način na koji bi očekivala. Bio je zabrinut za nju, gledajući kako joj se ježi koža. Protrljao joj je ruke kada je svukla džemper i stajala smrzavajući se u svojem ozbiljnom donjem rublju na gondoli usred venecijanske lagune. Ponovno je zadrhtala, osjećajući neodgonetljivu mješavinu straha i hladnoće. Ah glas joj je zvučao hrabro kada je stavila naočale, koje su štipale, na oči i rekla: »Okej, zaplivajmo.« Primi su se za ruke, baš kao posljednji put kada su zajedno plivali u Maču i križu. Kada su im se stopala podignula s lakiranog poda gondole,

SV 49


Danielova ju je ruka povukla prema gore, više nego što bi ikad sama uspjela skočiti, i potom su se bacili. Tijelo joj e zaronilo ispod površine mora, koje nije bilo onoliko hladno koliko je očekivala. Ustvari, što je bliže plivala pokraj Daniela, to je more oko njih bilo toplije. On je svijetlio. Naravno da jest. Nije htjela izraziti svoje strahove o tome koliko će mračna i neprohodna crkva biti ispod vode, ali sada je shvatila da Daniel, kao i uvijek, pazi na nju. Daniel će joj posvijetliti put do aureole istim onim svjetlucavim žarom koji je Luce vidjela u brojim prošlim životima koje je posjetila Njegov sjaj bio je u suprotnosti s tmurnom vodom te je obavijao Luce, ljubak i iznenađujući poput duge koja se proteže preko crnoga noćnog neba. Plivali su sve dublje, držeći se za ruke, okruženi ljubičastim svjetlom. Voda je bila svilenkasta i tiha poput prazne grobnice. Nakon manje od četiri metra voda je postala tamnija, ali Danielova svjetlost dalje je osvjetljavala ocean oko njih. Nakon još nekoliko metara pročelje crkve ukazalo se pred njima. Bilo je prekrasno. More ga je potpuno sačuvalo i sjaj Danielova blaženstva bacao je sablasnu ljubičastu svjetlost na njegovo tiho staro kamenje. Par tornjeva koji sa dizao iznad površine mora ovdje se dolje spajao s ravnim krovom na kojemu su bile nanizane kamene skulpture svetaca. Bilo je tu i ploča s poluraspadnutim mozaicima koji su prikazivali Isusa s nekima od apostola. Sve je bilo prekriveno gustim zelenilom morskih algi i vrvjelo morskim stvorenjima: sićušne srebrne ribe jurcale su kroz niše, morske vlasulje virile su sa slika s prikazama čudesa, jegulje su se provlačile kroz pukotine na podovima gdje su nekoć hodali stari Venecijanci. Daniel je sve vrijeme bio pokraj nje, slijedio njezin hirovit smjer, obasjavajući joj put. Plivajući je obišla desnu stranu crkve, zavirujući kroz slomljene vitraže svakomalo odmjeravajući udaljenost do površine do zraka. Otprilike u času kada je to i očekivala, Luceina su se pluća počela naprezati. Ali još nije bila spremna za povratak na površinu. Tek su se uspjeli spustiti do mjesta u crkvi gdje su vidjeli nešto što je nalikovalo na oltar. Stisnula je zube i odlučila još malo izdržati osjećaj žarenja u plućima. Držeći Daniela za ruku, provirila je kroz jedan od prozora u blizini poprečne lađe. Provukla je glavu i ramena, a Daniel se prislonio uza zid crkve koliko je god mogao, kako bi joj posvijetlio njezinu unutrašnjost.

SV 50


Nije vidjela ništa osim trulih redova klupa, kamenog oltara rascijepljenog na dva dijela. Ostatak crkve bio je u sjeni, a Daniel se nije mogao više približiti kako bi ga osvijetlio. Osjetila je napetost u plućima i počela paničariti, ali tada, nekako, napetost je nestala i osjećala se kao da pred sobom ima još puno vremena prije nego što se napetost i panika vrate. Bilo je to kao da postoje pragovi disanja, a Luce može prijeći nekoliko njih prije nego što situacija postane uistinu kritična. Daniel ju je gledao, kimajući, kao da shvaća da može izdržati još neko vrijeme. Prošla je pokraj još jednog uništenog prozora kada je nešto zlatno zavjetlucalo u kutku potonule crkve. I Daniel je to vidio. Doplivao je do nje, pazeći da ne uđe tijelom u crkvu. Primio ju je za ruku i uperio prema zlatnom odsjaju. Bio je vidljiv samo vršak aureole. Sam kip izgledao je kao da je potonuo kroz urušeni dio poda. Luci je doplivala bliže, ispuštajući za sobom mjehuriće zraka, nesigurna kako da odvoji aureolu. Dala je Danielu znak da izrone na površinu. Odmahnuo je glavom. Kada se lecnula od iznenađenja, povukao ju je van iz crkve i primio u zagrljaj. Snažno ju je poljubio, i osjećaj je bio tako dobar, ali... Ali ne, on je nije samo ljubio. Upuhivao joj je zrak u pluća. Hvatala je dah između njegovih poljubaca, osjećajući kako čisti zrak ulazi u nju i krijepi joj pluća upravo kada je mislila da će joj prsnuti. Kao da je imao beskrajnu zalihu zraka, a Luce je pohlepno uzimala koliko god je mogla dobiti. Rukama su jedno drugom pretraživali gotovo gola tijela, ispunjeni strašću kao da se ljube čisto radi zadovoljstva. Luce nije željela stati. Ali imali su samo osam dana. Kada je naposljetku kimnuvši dala znak da joj je dosta, Daniel se široko osmjehnuo i povukao. Vratili su se do malenog otvora gdje je nekoć bio prozor. Daniel je doplivao do njega i stao, namještajući tijelo prema otvoru kako bi njegov sjaj osvjetljavao Luce put. Polako se provukavši kroz prozor, istog je časa osjetila hladnoću i besmislenu klaustrofobiju u crkvi. To je bilo čudno jer je katedrala bila golema: stropovi su joj bili visoki trideset metara i Luce je imala čitav prostor samo za sebe. Možda je upravo u tome bio problem. Daniel se činio predalekim s druge strane prozora. Barem je malo dalje naprijed mogla vidjeti anđelovu glavu, i Danielov sjaj odmah vani. Otplivala je prema zlatnoj aureoli, zgrabila je rukama. Sjetila se Danielovih uputa skrenula aureolu kao da upravlja putničkim autobusom. Nije se niti mrdnula.

SV 51


Luce je još čvršće primila klizavu aureolu. Prodrmala ju je naprijednatrag, ulažući svu snagu koju je imala. Veoma polako, aureola je zaškripala i pomaknula se centimetar ulijevo. Ponovno se napregnula da je pomakne, ispuštajući mjehuriće zraka od napora. Upravo kada se počela osjećati izmoreno, aureola se olabavila i okrenula. Danielovo se lice ispunilo ponosom kad su im se pogled susreli. Gotovo uopće više nije mislila o svojem dahu dok se naprezala da do kraja odvrne aureolu. Iznenada joj se posve odvojila u rukama. Kratko je ciknula od oduševljenja, diveći se njezinoj impresivnoj težini. Ali kada je podigla pogled prema Danielu, on više nije gledao u nju. Zurio je prema gore, daleko prema površini. Sekundu poslije, više ga nije bilo.

SV 52


ČETVRTO POGLAVLJE SLIJEPA NAGODBA Sama u tami, Luce je polako plivala na mjestu. Gdje je Daniel nestao? Otplivala je do rupe u podnim daskama kroz koju je anđeo bio propao, gdje je, samo nekoliko sekundi prije, Danielov sjaaj bio s njom i obasjavao joj put. Gore. Bila je to jedina mogućnost. Pritisak u plućima brzo joj je rastao i širio se kroz ostatak tijela, bubnjajući joj u ušima. Površina je bila daleko gore, a zrak koji joj je Daniel upuhao do sada je već nestao. Nije mogla vidjeti ni prst pred nosom. Nije mogla razmišljati. Nije smjela paničariti. Luce je hitro otplivala od drvenih greda i okrenula se u vodi prema mjestu gdje je mislila da se nalazi podrumski prozor kroz koji je bila ušla. U tami se prolaz činio još manjim i težim za provući nego kada je ovdje bio Daniel, sjajeći, obasjavajući joj put. Ali to je bio jedini izlaz. S aureolom nezgodno zataknutom pod bradu, Luce se zaletjela naprijed i oslonila laktove na vanjštinu crkve kako bi izvukla ostatak tijela. Prvo ramena, potom struk, a onda... Kroz kuk joj je sijevnula bol. Lijeva joj je noga zaglavila, zapela je o nešto što nije mogla vidjeti niti dosegnuti. Osjetila je da će zaplakati i zajecala od frustracije. Gledala je kako mjehurići zraka odlaze gore, gore gdje bi ona trebala biti, i sa sobom nose više energije i zraka nego što je ostalo u njoj. S polovicom tijela izvan prozora i polovicom zaglavljenom u okviru, Luce se koprcala, ukočena od užasa. Kad bi barem Daniel bio ovdje... Ali Daniel nije bio ovdje. Držeći aureolu jednom rukom, drugu je provukla natrag kroz uski prozor, klizeći njome uz tijelo, pokušavajući dosegnuti stopalo. Prstima je napipala nešto hladno, gumasto i neprepoznadjivo. Dio joj se odlomio u ruci, a potom posve smrvio. Promeškoljila se od gađenja, pokušavajući izvući stopalo iz onoga što ju je držalo zarobljenom. Pred očima joj se počelo mutiti dok je noktima čupala i trgala, gležanj ju je nažuljao do krvi od naprezanja

SV 53


da ga izvuče, a onda se odjednom oslobodila. Nogom je naglo trznula naprijed i udarila koljenom u raspadajući zid, dovoljno jako da je znala kako ga je porezala, ali to nije bilo važno: mahnito je izvukla ostatak tijela kroz prozor. Imala je aureolu. Bila je slobodna. Ali ni u kojem slučaju nije imala dovoljno zraka u plućima da se vrati natrag na površinu. Tijelo joj se treslo, noge su joj jedva htjele poslušati zapovijed plivajte, a pred očima su joj plesale crnocrvene točkice. Osjećala se usporeno, kao da pliva kroz mokar cement. A potom se dogodilo nešto čudesno: tamnu vodu oko nje ispunio je svjetlucavi sjaj i Luce je u tren oka bila obavijena toplinom i svjetlom koji su podsjećali na ljetnu zoru. Pojavila se ruka, pružena prema njoj. Daniel. Prste jedne ruke položila je na njegov čvrst široki dlan, držeći aureolu drugom rukom čvrsto na grudima. Luce je sklopila oči dok je letjela s Danielom prema gore, jureći podvodnim nebom. Činilo se da je prošla tek sekunda prije nego što su izronili na površinu gdje ih je dočekala zasljepljujuće žarka sunčeva svjetlost. Instinktivno, Luce je pohlepno udahnula što je više zraka mogla i uplašila se hrapavog zvuka koji joj se oteo iz grla dok je jednom rukom obavijala vrat puštajući zrak niz njega, a drugom skidala plivačke naočale. Ali, nešto je bilo čudno. Njezinu tijelu nije trebalo onoliko zraka kako joj je um govorio. Osjetila je vrtoglavicu i omamljenost od iznenadne snažne sunčeve svjetlosti, ali začudo, nije bila na rubu nesvjestice. Zar nije bila pod vodom onoliko dugo koliko je mislila? Je li odjednom postala mnogo bolja u držanju daha? Luce je dopustila da atletski ponos upotpuni njezino olakšanje što je preživjela. Danielove ruke pod vodom su pronašle njezine. »Jesi li dobro?« »Što ti se dogodilo?« povikala je. »Umalo sam...« »Luce«, upozorio ju je. »Šššš.« Prstima je prešao preko njezinih i bez riječi joj uzeo aureolu. Nije shvaćala koliko je teška sve dok je se sada nije riješila. Ali zašto se Daniel tako čudno ponašao i tako joj potajice uzeo aureolu, kao da nešto skriva? Trebala je samo slijediti pogled njegovih mračnih, ljubičastih očiju. Kada ju je Daniel hitro doveo na površinu, isplivali su na drugačijem mjestu od onoga gdje su ušli u vodu. Prije su, shvatila je Luce, vidjeli prednji dio potonule katedrale, samo ona dva zelenosiva tornja koja su se izdizala iz

SV 54


potopljene građevine, ali sada su bili gotovo točno iznad središta crkve, ondje gdje je nekoć bila lađa. S njihove lijeve i desne strane pružala su se dva dugačka reda potpornih vanjskih lukova koji su nekoć pridržavali sada raspadajuće kamene zidove dugačke crkvene lađe. Potporni lukovi bili su crni od morskih trava i nisu bili ni približno visoki kao tornjevi na pročelju. Njihovi ukošeni kameni vrhovi izbijali su kroz površinu vode, a to ih je činilo savršenim odmorištem za skupinu dvadesetak Izopćenika koji su u ovom trenutku okruživali Luce i Daniela. Kada ih je Luce prepoznala, bež baloneri, blijeda koža, mrtve oči, potisnula je uzdah zaprepaštenja. »Zdravo«, rekao je jedan. To nije bio Phil, licemjerni Izopćenik koji je glumio da je Shelbyn dečko, a potom poveo bitku protiv anđela u stražnjem dvorištu Luceinih roditelja. Nije vidjela njegovo lice među Izopćenicima, samo gomilu praznih i apatičnih stvorenja koje nije znala niti je imala želju upoznati ih. Pali anđeli koji nisu mogli odlučiti na čiju stranu stati, Izopćenici su na neki način bili suprotnost Danielu, koji je odbio držati stranu ikomu osim Luce. Izbačeni iz raja zbog svoje neodlučnosti, pakao ih je osljepio tako da nisu vidjeli ništa osim najslabijeg sjaja duša, Izopćenici su bili uistinu jezivo društvo. Zurili su u Luce jednako kao i prošli put, svojim sablasnim praznim očima koje nisu mogle vidjeti njezino tijelo, ali ipak su u njezinoj duši naslućivale nešto što im je govorilo da je ona »cijena«. Luce se osjećala ranjivom, uhvaćenom u zamku. Od zlobnih pogleda Izopćenika voda se činila još hladnijom. Daniel je doplivao bliže njoj i osjetila je kako joj se nešto glatko očešalo o leđa. Rastvorio je svoja krila u vodi. »Bilo bi nerazborito od vas da pokušate pobjeći«, monotono se oglasio Izopćenik iza Luce, kao da je osjetio komešanje Danielovih krila pod vodom. »Pogledate li iza leđa, vrlo ćete se brzo uvjeriti u našu brojčanu nadmoć, a i potrebna je samo jedna od ovih...« Rastvorio je baloner i pokazao zvjezdane strijele u koricama. Izopćenici su ih okruživali, sjedeći na kamenim ostacima potonuloga venecijanskog otoka. Izgledali su arogantno i ofucano u svojim balonerima koji su im bili zavezani u čvor oko struka, skrivajući njihova prljava krila tanka poput toaletnog papira. Luce se po bitci u stražnjem dvorištu njezinih roditelja sjećala da su Izopćenice bile jednako bešćutne i nemilosrdne kao i muški članovi njihove skupine. To je bilo samo nekoliko dana prije, ali činilo

SV 55


joj se da su otada prošle godine. »Ali ako biste nas radije izazvali...« Lijeno, Izopćenik je izvukao strijelu, a Daniel nije mogao u potpunosti prikriti drhtaj. »Tišina.« Jedan od Izopćenika ustao je na potpornom luku. Nije nosio baloner, već dugu sivu halju i Luce je zgranuto dahnula kada je povukao natrag kapuljaču i otkrio blijedo lice. Bio je to onaj bljedoliki molitelj iz katedrale. Cijelo ju je vrijeme bio promatrao, slušajući sve što je govorila svećeniku. Zacijelo ju je slijedio ovamo. Njegove bezbojne usne izvile su se u smiješak. »Tako dakle«, zarežao je. »Ona je pronašla svoju aureolu.« »Ovo vas se ne tiče« povikao je Daniel, ali Luce je mogla čuti očaj u njegovu glasu. I dalje nije shvaćala zašto, ali Izopćenici su bili odlučni da ih se Luce tiče. Vjerovali su da ona ima nekog utjecaja na njihovo iskupljenje, njihov povratak u raj, ali njihova logika bila joj je neshvatljiva baš kao i onom prilikom u dvorištu njezinih roditelja. »Ne vrijeđajte nas svojim lažima«, zagrmio je Izopćenik u halji. »Mi znamo što tražite, a vi znate da je naša zadaća zaustaviti vas.« »Ne razmišljate bistre glave«, rekao je Daniel. »Ne gledate na ovo kako treba. Čak ni vi ne možete željeti da...« »Da Lucfier iznova napiše povijest?« Bijele oči Izopćenika zurile su u prostor između njega i Luce. »Oh da, zapravo, upravo je to ono za čim žudimo.« »Kako to možete reći? Sve, svijet, naša bića kakva ih sada poznajemo, sve će biti uništeno. Cijeli svemir, sav svijet, sve će nestati.« »Zar ti doista misliš da su životi koje smo živjeli posljednjih sedam tisuća godina doista vrijedni očuvanja?« Vođine su se oči stisnule. »Bolje je da nas sve unište. Bolje da izbrišu ovo slijepo postojanje prije nego što počnemo blijedjeti. Sljedećeg puta...« Ponovno je uperio svoje slijepe oči u Luceinu smjeru. Gledala ih je kako se okreću u svojim dupljama, usredotočujući se na njezinu dušu. I to ju je žarilo. »Sljedećeg puta nećemo izazvati gnjev raja na tako nerazuman način. Prijestolje će nas dočekati otvorenih ruku. Pametnije ćemo odigrati svoje karte.« Njegov slijepi pogled i dalje je počivao na Lucinoj duši. Osmjehnuo se. »Sljedećeg puta imat ćemo... pomoć.« »Nećete imati ništa, baš kao što nemate ni sada. Makni se u stranu, Izopćeniče. Nisi dorastao ovome ratu.« Izopćenik u halji zavrtio je zvjezdanu strijelu među prstima i nasmiješio se.

SV 56


»Bilo bi tako lako sada te ubiti.« »Vojska anđela već se bori za Lucindu. Zaustavit ćemo Lucifera, a kada to učinimo i kada bude vremena da se pozabavimo facama kao što ste vi, Izopćenici će požaliti ovaj trenutak zajedno sa svime što ste napravili od Pada.« »U sljedećoj rundi Izopćenici će od početka učiniti djevojku svojim prioritetom. Očarat ćemo je, baš kao što si ti učinio. Natjerat ćemo je da povjeruje u svaku našu riječ, baš kao i ti. Proučili smo tvoje metode. Znamo što treba učiniti.« »Budale!« proderao se Daniel. »Mislite da ćete sljedeći put bit pametniji ili hrabriji? Mislite da ćete se sjećati ovog trenutka, ovog razgovora, vašeg briljantnog plana? Dogodit će se jedino to da ćete ponovno napraviti iste greške koje ste napravili i ovoga puta. Svi ćemo to učiniti. Jedino će se Lucifer sjećati svojih prijašnjih grešaka. A njegovi planovi služe samo njegovim podlim željama. Zacijelo se sjećate kako njegova duša izgleda«, oštro je rekao Daniel, »čak i ako ne vidite ništa drugo.« Izopćenici su ustali na svojim trulećim postoljima. »Ja se sjećam«, slabašno je rekao jedan od Izopćenika iza Luce. »Lucifer je bio najsjajniji od svih anđela«, doviknuo je drugi, ispunjen nostalgijom. »Bio je tako prekrasan da nas je oslijepio.« Bili su osjetljivi, shvatila je Luce, na svoj deformitet. »Dosta s vašim dvosmislenostima!« začuo se jači glas. Bio je to Izopćenik u halji, njihov vođa. »Izopćenici će progledati u slijedećoj rundi. Naša će nas vizija odvesti do mudrosti, a mudrost nas provesti natrag kroz vrata raja. Bit ćemo privlačni Priceovoj. Ona će nas voditi.« Luce se dršćući privila uz Daniela. »Možda svi mi možemo dobiti drugu priliku za iskupljenje«, molio ih je Daniel. »Ako uspijemo zaustaviti Lucifera... nema razloga zašto vaša vrsta isto ne bi...« »Ne!« Izopćenik u halji nasrnuo je prema Danielu sa svojeg kamenog luka, a siva istrošena krila raširila su mu se široko s pucketanjem koje je zvučalo kao da se lomi grančica. Daniel je olabavio krila oko Luceina struka i turnuo joj aureolu natrag u ruke dok se u samoobrani podizao iz vode. Vođa u halji nije se mogao mjeriti s Danielom, koji je poput strijele izletio iz vode i zadao mu desni kroše. Izopćenik je odletio šest metara unatrag, poskakujući po vodi poput kamenčića. Uspravio se i vratio na svoje mjesto na kamenom luku.

SV 57


Zamahom blijede ruke dao je ostatku skupine znak da se u krugu podignu u zrak. »Znate tko je ona!« povikao je Daniel. »Znate što ovo znači za sve nas Barem jednom u svojem postojanju učinite nešto hrabro umjesto nečega kukavičkog.« »Kako?« izazovno ga je upitao Izopćenik. Voda mu je kapala niz donji rub halje. Daniel je teško disao, gledajući Luce i zlatnu aureolu koja se sjajila pod vodom. Ljubičaste oči na trenutak su mu izgledale ispunjene panikom, a onda je učinio posljednja što bi Luce ikada očekivala od njega. Pogledao je Izopćenika u halji duboko u bijele mrtve oči, ispružio ruku dlana okrenutog prema gore i rekao: »Pridružite nam se.« Izopćenik se dugo vremena mračno smijao. Daniel se nije trznuo. »Izopćenici ne rade ni za koga osim za sebe.« »To ste jasno dali do znanja. Nitko od vas ne traži da postanete sluge. Ali nemojte raditi protiv jedinog cilja koji je ispravan. Iskoristite ovu priliku da spasite sve uključujući sebe. Pridružite nam se u borbi protiv Lucifera.« »To je varka!« povikala je jedna od Izopćenica. »Želi nas prevariti kako bi došao do slobode.« »Zgrabite djevojku!« Luce je s užasom zurila u Izopćenika u halji koji je lebdio nad njom. Sve joj se više primicao, gladno šireći oči, a bijele su mu ruke drhtale dok ih je pružao prema njoj. Sve bliže. I bliže. Zavrištala je... Ali nitko je nije čuo jer se u tom trenutku svijet počeo mreškati. Zrak, svjetlost i svaka čestica u atmosferi kao da su se udvostručile i podijelile, a potom preklopile u sebe s praskom groma. Ponovno se događalo. Kroz gustu masu bež balonera i prljavih krila, nebo se pretvorilo u tamno, zamućeno sivilo kakvo je bilo posljednji put u knjižnici u Maču i križu, kada se sve počelo tresti. Još jedan vremenski potres. Lucifer je bio sve bliže. Golemi val poklopio joj je glavu. Luce je počela mlatarati rukama, čvrsto držeći aureolu i mahnito zamahujući nogama u pokušaju da održi glavu nad vodom. Ugledala je Danielovo lice upravo kada se s lijeve strane začula gromoglasna škripa. Njegova bijela krila jurila su prema njoj, ali nisu bila

SV 58


dovoljno brza. Posljednje što je Luce vidjela prije nego što joj je glava završila pod vodom kao da se događalo usporeno: zelenosivi crkveni toranj nakosio se u vodi i posve lagano počeo naginjati u smjeru njezine glave. Sjena mu je postajala sve veća, dok je napokon s muklim udarcem nije povukao u tamu. Luce se probudila izvijajući se na valu: ležala je na vodenom krevetu. Crveni zastori od reticella čipke bili su navučeni preko prozora. Po sivkastoj svjetlosti koja se probijala kroz rupice detaljno izrađene čipke moglo se naslutiti da je sumrak. Luce je boljela glava, a gležanj joj je pulsirao od boli. Okrenula se na drugu stranu u crnim svilenim plahtama, i našla licem u lice s djevojkom snenih očiju i bujne kuštrave plave kose. Djevojka je zastenjala i zatreptala kapcima koji su bili našminkani gustom srebrnom bojom, te ispružila mlitavu šaku preko glave. »Oh«, progovorila je, zvučeći mnogo manje iznenađenom što se budi pokraj Luce nego što je to bila sama Luce. »Koliko smo kasno noćas ostale vani?« promrmrljala je na talijanskom. »Ona je zabava bila luda.« Luce je naglo uzmaknula i pala s kreveta te završila na raskošnome bijelom tepihu. Soba je bila hladna poput spilje i zaudarala je po plijesni, zidovi su bili prekriveni tamnosivim tapetama, a na velikom tepihu koji je pokrivao samo središte sobe nalazio se golemi krevet s velikim uzglavljem i podnožjem. Nije imala pojma gdje se nalazi, kako je dospjela ovamo, čiji kućni ogrtač nosi, tko je ova djevojka ili na kojoj je to zabavi Luce navodno noćas bila. Je li nekim slučajem ušla u Navjestitelja? Pokraj stola stajala je klupica za noge sa zebrastim uzorkom. Odjeća koju je bila skinula na gondoli stajala je uredno složena na njoj, bijeli džemper koji je obukla prije dva dana u kući svojih roditelja, njezine izlizane traperice i jahaće čizme koje su stajale naslonjene jedna o drugu. Srebrni medaljon s ružom ugraviranom na prednjoj strani, gurnula ga je u čizmu prije nego što su ona i Daniel skočili u vodu, počivao je na staklenom pladnju na noćnom stoliću. Ponovno ga je stavila oko vrata i pomalo se nespretno uvukla u traperice. Djevojka u krevetu opet je zaspala, stavivši preko glave crni svileni jastuk ispod kojeg joj je virila zamršena plava kosa. Luce je provirila iza visokog uzglavlja kreveta i ugledala dva prazna kožnata naslonjača okrenuta prema dalekom zidu s kaminom u kojem je gorjela velika vatra i televizorom ravnog ekrana iznad njega. Gdje je bio Daniel?

SV 59


Povukla je zatvarač na drugoj čizmi kada je začula glas kroz odškrinuta dvokrilna vrata nasuprot kreveta. »Nećeš ovo požaliti, Daniele.« Prije nego što je uspio odgovoriti, Luceina je šaka bila na kvaki, s druge strane vrata, Daniel je u dnevnoj sobi sjedio na dvosjedu sa zebrastim uzorkom i razgovarao s Izopćenikom Philom. Ugledavši je na vratima, Daniel se podigao na noge. I Phil je ustao te ostao ukočeno stajati pokraj svoje stolice. Danielove ruke prelazile su Luceinim licem, opipavajući joj čelo za koje je Luce shvatila da je bolno i ogrebano. »Kako se osjećaš?« »Aureola...« »Kod nas je.« Daniel je pokazao prema golemom staklenom disku obrubljenom alatom koji je ležao na velikom drvenom blagovaoničkom stolu u susjednoj sobi. Za stolom je sjedio jedan od Izopćenik; žlicom jeo jogurt, dok se drugi naslanjao na vrata s rukama prekriženima preko prsa. Oboje su imali lica okrenuta prema Luce, ali bilo je nemoguće reći znaju li uopće da je gledaju. U njihovoj se blizini osjećala kao na iglama, osjećala je neku hladnoću u zraku, ali vjerovala je Danielu koji je izgledao posve smireno »Što se dogodilo Izopćeniku s kojim si se borio?« upitala je Luce tražeći pogledom onog blijedog stvora u halji. »Nemoj se brinuti zbog njega. Trenutno se ja brinem zbog tebe.« Obraćao joj se s nježnošću, kao da su sami. Sjetila se kako se toranj naginjao prema nioj dok se katedrala urušavala pod vodom. Sjetila se Danielovih krila koja su bacala sjenu preko svega dok su se spuštala prema njoj. »Dobila si jaki udarac u glavu. Izopćenici su mi pomogli da te izvučem iz mora i doveli nas ovamo kako bi se mogla odmoriti.« »Koliko sam dugo spavala?« upitala je Luce. Sada je bila noć. »Koliko nam je vremena ostalo da...« »Sedam dana, Luce«, tiho je odvratio Daniel. Mogla je čuti koliko je on također bolno svjestan da im vrijeme sve brže odmiče. »Pa, onda ne bismo smjeli više tratiti vrijeme ovdje.« Bacila je pogled prema Philu, koji je nadolijevao svoju i Danielovu čašu iz boce nečega crvenog što se zvalo Campari. »Ne sviđa ti se moj stan, Lucindo Price?« upitao je Phil pretvarajući se da razgledava postmodernističku dnevnu sobu prvi put. Zidovi su bili ispunjeni slikama u stilu Jacksona Pollocka, ali Phil je bio taj u kojega Luce

SV 60


nije mogla prestati zuriti. Koža mu je bila bljeđa nego što se sjećala, a ispod praznih očiju imao je tamnoljubičaste podočnjake. Sledila bi se svaki put kada bi se sjetila njegovih odrpanih krila kako drže njezin odraz u zraku iznad dvorišta njezinih roditelja, spremna da je odvedu na neko mračno, daleko mjesto. »Ništa od toga ne mogu, dakako, naročito dobro vidjeti, ali uvjerili su me da će stan biti uređen na način koji će mlade dame smatrati veoma privlačnim. Tko bi rekao da ću razviti takvu sklonost prema smrtnicama nakon vremena provedenog s tvojom nefilskom prijateljicom Shelby? Jesi li upoznala moju prijateljicu, u spavaćoj sobi? Tako slatka djevojka; sve su one tako slatke.« »Trebali bismo poći.« Luce je odrješito povukla Daniela za košulju. Drugi Izopćenici u sobi naglo su ustali. »Jeste li sigurni da ne možete ostati na piću?« upitao je Phil i krenuo natočiti tekućinu boje višnje, koja mu se prolijevala, u treću čašu. Daniel ju je poklopio rukom i umjesto toga natočio iz boce u kojoj je bio pjenušavi sok od grejpfruta. »Sjedni, Luce«, rekao je Daniel dodajući joj čašu. »Nismo još spremni za odlazak.« Kada su njih dvojica sjeli, druga dva Izopćenika slijedila su njihov primjer. »Tvoj dečko veoma je razuman«, rekao je Phil i podignuo svoje blatnjave vojničke čizme na mramorni stolić. »Složili smo se da će vam se Izopćenici pridružiti u vašim naporima da zaustavite Svjetlonošu.« Luce se nagnula prema Danielu. »Možemo li razgovarati nasamo?« »Da, naravno«, odgovorio je Phil umjesto njega, kruto ustajući i kimajući ostalim Izopćenicima. »Ostavimo ih trenutak.« Slijedeći Phila poredani jedan iza drugoga, Izopćenici su nestali kroz drvena vrata u kuhinju. Čim su ostali sami, Daniel je položio dlanove na njezina koljena. »Slušaj, znam da ti oni nisu najomiljeniji...« »Daniele, pokušali su me oteti.« »Da, znam, ali to je bilo dok su još mislili...«, Daniel je zastao i pogladio joj kosu, raspetljavajući čvorić prstima, »...mislili su da će se ako te dovedu pred Prijestolje, iskupiti za svoju prijašnju izdaju. Ali sada se igra u potpunosti promijenila, dijelom zbog onoga što je Lucifer učinio, a dijelom zbog toga što si napredovala u pokušaju da razbiješ prokletstvo više nego što

SV 61


su Izopćenici očekivali.« »Što?« prenula se Luce. »Misliš da sam blizu razbijanju prokletstva?« »Recimo samo da još nikada nisu bila ovako blizu«, rekao je Daniel i Luce je osjetila kako je ispunjava neko uzbuđenje koje nije razumjela. »Ako ćemo imati pomoć Izopćenika u borbi protiv naših neprijatelja, moći ćeš se usredotočiti na ono što trebaš učiniti.« »Pomoć Izopćenika? Ali jučer su nam postaviti zasjedu.« »Phil i ja smo o svemu raspravili. Postigli smo dogovor. Slušaj, Luce...«, Daniel ju je primio za ruku i počeo šaptati, premda su njih dvoje bili sami u sobi, »... Izopćenici su manja prijetnja ako su na našoj strani nego ako su protiv nas. Neugodni su, ali su isto tako nesposobni lagati. Uvijek ćemo znati gdje stojimo s njima.« »Zašto ih uopće moramo imati na svojoj strani?« Luce se naslonila na jastuk sa zebrastim uzorkom iza sebe. »Naoružani su, Luce. Bolje su opremljeni i imaju više ratnika od bilo koje druge frakcije s kojom ćemo se suočiti. Možda će doći trenutak kada ćemo zatrebati njihove zvjezdane strijele i borce. Ne morate biti najbolji prijatelji, ali oni su odlični tjelesni čuvati i kada j riječ o neprijateljima, nemaju milosti.« Naslonio se i uperio pogled kroz prozor, kao da je nešto nelagodno maločas proletilo pokraj njega. »A kako će bez obzira na sve imati konja u ovoj utrci, bolje je da to budemo mi.« »Što ako i dalje budu mislili da sam ja »cijena« ili tako nešto?« Daniel joj je uputio blag, neočekivan smiješak. »Siguran sam da i dalje to misle. Kao i mnogi drugi Ali samo ti možeš odlučiti kako ćeš odigrati svoju ulogu u ovoj staroj priči. Ono što smo započeli kada smo se prvi put poljubili u Maču i križu? To buđenje u tebi bio je tek prvi korak. Sve lekcije koje si naučila tijekom vremena provedenog u Navjestiteljima osnažile su te. Izopćenici ti to ne mogu oduzeti. Nitko to ne može. Osim toga,« široko se osmjehnuo, »nitko te ne može taknuti dok sam a tu.« »Daniele?« Otpila je malo soka od grejpfruta i osjetila kako joj se pjenuša u grlu. »Kako ću ja odigrati svoju ulogu u ovoj staroj priči?« »Ne znam,« odgovorio je, »ali jedva čekam da to saznam.« »I ja.« Kuhinjska vrata širom su se otvorila i pojavilo se blijedo, gotovo lijepo lice neke djevojke, plave kose svezane u čvrst rep. »Izopćenicima je dojadilo čekati«, rekla je hladno poput robota. »Možeš ih poslati unutra.« Daniel je dao znak djevojci.

SV 62


Brzo, mehanički ušli su jedan za drugim i zauzeli svoje prijašnje položaje. Svi osim Phila, koji je stao bliže Luce. Izopćenik koji je bio jeo jogurt nespretno je lupkao žlicom po unutrašnjosti prazne plastične šalice. »Dakle, i tebe je uspio uvjeriti?« upitao je Phil, sjedeći na naslonu za ruke dvosjeda. »Ako vam Daniel vjeruje, ja...« »Baš kao što sam mislio«, rekao je. »Kada Izopćenici izaberu na čiju stranu stati ovih dana, njihova je odanost duboka. Svjesni smo što je na kocki kada radimo ovakve... izbore.« Naglasio je posljednju riječ, kimajući Luce na način koji ju je uznemiravao. »Izbor da staneš na nečiju stranu veoma je važan, ne slažeš li se, Lucindo Price?« »O čemu on govori, Daniele?« upitala je Luce, iako je vjerovala da zna o čemu je riječ. »O onome čime su svi fascinirani ovih dana«, umorno je odvratio Daniel. »Koliko smo blizu uspostavi ravnoteže između raja i pakla.« »Nakon svih ovih tisućljeća, ravnoteža je gotovo potpuna!« Phil utonuo na dvosjed nasuprot Luce i Danielu. Bio je življi nego što ga je Luce ikad vidjela. »Gotovo svaki anđeo odabrao je stranu, svjetlost ili tamu, ali postoji još jedan koji nije izabrao...« Jedan jedini anđeo koji nije izabrao. Bljesak sjećanja: put kroz Navjestitelja u Las Vegas sa Shelby i Milesom. Otišli su onamo kako bi upoznali njezinu sestru iz prošlog života, Veru, i završili u restoranu IHOP s Arriane, koja im je rekla da će doći dan obračuna. Uskoro. A na kraju, kada se pobroje duše svih anđela, sve će se svesti na izbor jednoga najvažnijeg. Luce je bila sigurna da je taj anđeo Daniel. Izgledao je ozlovoljeno, čekajući da Phil završi sa svojim govorom. »A, naravno, tu su još i Izopćenici.« »Kako to misliš?« upitala je Luce. »Izopćenici nisu odabrali stranu? Uvijek sam pretpostavljala da ste vi na Luciferovoj strani.« »To je samo zato što ti se ne sviđamo «, rekao je Phil, mrtav-hladan. »Ne, Izopćenici ne mogu izabrati.« Okrenuo je glavu kao da želi pogledati kroz prozor i uzdahnuo. »Možeš li zamisliti kako je to...« »Našao si krivu publiku, Phile«, prekinuo ga je Daniel. »Mi bismo trebali biti važni«, rekao je Phil, odjednom se opravdavajući Danielu. »Samo želimo nešto značiti u kozmičkoj ravnoteži.« »Vi ne možete izabrati«, ponovila je Luce, polako shvaćajući. »Je li to kazna za vašu neodlučnost?«

SV 63


Izopćenik je kruto kimnuo »A posljedica je ta da naše postojanje ne znači ništa u kozmičkoj ravnoteži. Naše smrti, također, ne znače ništa.« Phil je spustio glavu. »Znaš da i tu ne mogu ništa promijeniti«, rekao je Daniel. »A sasvim sigurno ni Luce. Tratimo vrijeme...« »Nemoj biti tako preziran, Daniele Grigori«, rekao je Phil. »Svi mi imamo svoje ciljeve. Priznao ti to ili ne, trebaš nas kako bi ostvario svoje. Mogli smo se pridružiti i Starješinama Zhsmaelin. Ona koja se zove gospođica Sophia Bliss i dalje te drži na oku. Griješi, dakako, ali tko zna, možda ona uspije ondje gdje ti nećeš?« »Zašto im se onda niste pridružili?« oštro je zapitala Luce, stajući u obranu Danielu. »Niste imali nikakvih problema u suradnji sa Sophiom kada ste oteli moju prijateljicu Dawn.« »To je bila pogreška. Tada nismo znali da su Starješine ubile onu drugu djevojku.« »Penn.« Luce je puknuo glas. Philovo se blijedo lice napelo. »To je bilo neoprostivo. Izopćenici nikada ne bi naudili nedužnome. A kamoli nekomu s tako prekrasnim karakterom, tako profinjenim umom.« Luce je pogledala Daniela, želeći mu dati do znanja da je možda prebrzo osudila Izopćenike, ali Daniel se mrštio Philu. »A ipak, jučer ste se sastali sa Sophiom«, rekao je. Izopćenik je odmahnuo glavom. »Cam mi je pokazao zlatnu pozivnicu«, bio je ustrajan Daniel. »Sastali ste se s njom na stazi za konjske utrke Churchill Downs kako biste razgovarali o proganjanju Luce.« »Krivo.« Phil se podigao na noge. Bio je visok gotovo kao Daniel, ali izgledao je boležljivo i krhko. »Jučer smo se sastali s Luciferom. Nitko ne odbija poziv od Svjetlonoše. Gospođica Sophia i njezini pajdaši bili su ondje, pretpostavljam. Izopćenici su osjetili njihove nečiste duše, ali mi ne surađujemo s njima.« »Čekajte,« rekla je Luce, »vi ste se jučer sastali s Luciferom?« To bi značilo da su se našli s njime u petak, onoga dana kada su Luce i ostali bili u Maču i križu te raspravljali o tome kako da pronađu relikte i spriječe Lucifera da izbriše prošlost. »Ali mi smo se već bili vratili iz Navjestitelja. Lucifer bi tada već bio unutar Pada.« »Ne nužno.« Daniel je počeo objašnjavati: »Iako se taj sastanak odvijao nakon što si se ti vratila iz Navjestitelja, on se isto tako odvijao u

SV 64


Luciferovoj prošlosti. Kada je krenuo za tobom pretvarajući se da je gargojl, njegova točka polaska bila je pola dana kasnije i stotinama kilometara dalje od tvoje točke polaska.« Od te je logike Luce malo zaboljela glava, ali jedno joj je bilo jasno: nije imala povjerenja u Phila. Okrenula se prema njemu. »Znači vi ste od početka znali da Lucifer namjerava izbrisati prošlost. Jeste li mu namjeravali pomoći, isto kao što ste sada obećali pomoći nama?« »Sastali smo se s njim jer moramo doći kada nas on zove. Svi to moraju, osim Prijestolja, i...«, zastao je, a usne su mu se raširile u slabašan smiješak, »pa, ne znam nijednu životnu silu koja bi odoljela Luciferovu pozivu.« Nagnuo je glavu prema Luce. »Bi li ti mogla odoljeti?« »Dosta«, rekao je Daniel. »Osim toga,« nastavio je Phil, »on nije htio našu pomoć. Svjetlonoša nas je isključio iz svojih planova. Rekao je...«, sklopio je oči i, barem na časak, izgledao poput običnog tinejdžera, gotovo dražesno, »rekao je da ništa ne može prepustiti slučaju, da je kucnuo čas da uzme stvari u svoje ruke. Sastanak se nakon toga naglo završio.« »To je zacijelo bio trenutak kada je Lucifer krenuo za tobom u Navjestiteljima«, objasnio je Daniel Luce. Osjetila je mučninu sjetivši se kako ju je Bill pronašao u tunelu, tako ranjivu, tako samu. Svi oni trenutci u kojima joj je bilo drago što je uz nju, što joj pomaže u njezinoj potrazi... Tada se čak činilo da se i njemu sviđa biti s njom, barem neko vrijeme. Philove prazne oči usredotočile su se na nju, kao da proučavaju promjenu u njezinoj duši. Je li mogao osjetiti koliko bi se uzrujala svaki put kada bi pomislila koliko je vremena provela sama s Billom? Je li Daniel to mogao osjetiti? Ne bi se moglo reći da joj se Phil smješkao, ali isto tako nije zgledao beživotno kao inače. »Izopćenici će te zaštititi. Znamo da imaš brojne neprijatelje.« Pogledao je Daniela. »I Mjerodavni su u pokretu.« Luce je letimice pogledala Daniela. »Mjerodavni?« »Oni rade za raj. Više su smetnja negoli ikakva prijetnja.« Phil je ponovno spustio glavu. »Izopćenici vjeruju da su se Mjerodavni možda... odcijepili od raja.« »Što?« Daniel je zvučao kao da je ostao bez daha. »Među njima je nastao razdor, onaj koji se brzo širi. Jesi li rekao da imaš prijatelje u Beču?«

SV 65


»Arianne«, zgranula se Luce. »I Gabbe i Roland. Jesu li u opasnosti?« »Imamo prijatelje u Beču«, rekao je Daniel. »U Avalonu također.« »Mjerodavni se šire kroz Beč.« Kada se Luce okrenula da se suoči s Danielom, on je već rastvarao krila. Snažno su se razvila, obasjavajući sobu svojom blistavošću. Činilo se da Phila nije briga niti da obraća pozornost dok je otpijao malo crvenog likera. Ostali Izopćenici uperili su svoje prazne poglede u Danielova krila s upamćenom zavisti. Dvokrilna vrata spavaće sobe otvorila su se i kroz njih je izašla mamurna Talijanka s kojom je Luce dijelila krevet, te bosonoga doteturala u sobu. Letimice je pogledala Daniela pa protrljala oči. »Opa, koji ludi san!« promrljala je na talijanskom, a potom nestala u kupaonici. »Dosta govorancije«, rekao je Daniel. »Ako je vaša vojska onoliko moćna kako tvrdite, pošaljite trećinu prema Beču i zaštitite tri pala anđela koja ondje nađete. Drugu trećinu pošaljite u Avalon, gdje ćete pronaći Cama i još dvoje palih.« Kada je Phil kimnuo, dva Izopćenika u dnevnoj sobi raširila su svoja neugledna krila i odletjela kroz otvoren prozor poput golemih muha. »Preostala trećina naših snaga pod mojim je nadzorom. Otpratit ćemo vas do Sinajskoga brda. Poletimo sada, a ostale ću prikupiti na putu do tamo.« »Da«, odvratio je brzo Daniel. »Spremna, Luce?« »Idemo.« Naslonila se leđima na Danielova ramena kako bi je mogao obujmiti rukama, s njome skočiti kroz prozor i poletjeti prema tamnom nebu iznad Venecije.

SV 66


PETO POGLAVLJE SNAGA TISUĆU POLJUBACA Sletjeli su u pustinjsko područje s visokim planinama malo prije zore. Svjetlost je prošarala nebo blizu istočnog horizonta intenzivnim ružičastim i zlatnim nijansama posutima oker oblacima, zacjeljujući tako ljubičastu modricu noći. Daniel je spustio Luce na ravni kameni plato, toliko suh i nemilostiv da na njemu nije moglo preživjeti na najžilavije pustinjsko bilje. Ogoljeli planinski krajolik pružao se u beskraj posvuda oko njih, naglo se spuštajući u mračne doline ili se pak uzdižući u vrhove s divovskim svjetlosmeđim kamenjem koje je počivalo pod naizgled nemogućim kutovima. Bilo je hladno i vjetrovito, a zrak je bio tako suh da je bilo bolno gutati. Na kamenom je platou bilo jedva mjesta za Luce, Daniela i pet Izopćenika koji su doletjeli ovamo s njima. Sitan pijesak proletio je Luce kroz kosu kada je Daniel uvukao krila natrag u proreze na leđima »Evo nas.« Zvučao je ispunjen dubokim poštovanjem. »Gdje smo?« Luce je podignula ovratnik džempera kako bi pokrila uši zbog vjetra. »Na Sinajskom brdu.« Udahnula je suh pjeskovit zrak, okrećući se kako bi obuhvatila panoramski pogled dok se delikatna zlatna svjetlost pružala nad planinama na istoku. »Ovdje je Bog Mojsiju dao Deset zapovijedi?« »Ne.« Daniel je uperio prstom preko njezina ramena, prema skupini planinara koji su se jedan za drugim penjali uz malo lakši teren stotinjak metara prema jugu, izgledajući maleno poput lutaka. Njihovi glasovi čuli su se kroz hladan rijedak pustinjski zrak. Blagi odjeci njihova smijeha sablasno su se odbijali od tihih planinskih vrhova. Plava plastična boca nagnula se prema nebu iznad nečije glave. »Ondje je Mojsije primio Deset zapovijedi.« Raširio je ruke i promotrio malen kameni krug na kojemu su stajali. »A ovdje je nekoliko anđela stajalo i svjedočilo tom događaju. Gabbe, Arriane, Roland, Cam«, uperio je prstom prema jednom mjestu na stijeni, potom

SV 67


prema drugom, pokazujući gdje je stajao svaki od anđela, »i još nekoliko njih.« »Gdje si ti bio?« Okrenuo se prema njoj i napravio tri mala koraka tako da su im se prsa dodirivala, a vršci stopala preklapali. »Upravo«, poljubio ju je, »ovdje.« Daniel je skrenuo pogled. »Bio je to njihov prvi službeni savez s čovjekom. Prije toga savezi su se sklapali samo između Boga i anđela. Neki od anđela osjećali su se izdanima, vjerujući da savez unosi neravnotežu u prirodni poredak svijeta. Drugi su mislili da smo sami krivi za to i da je to dio normalnog odvijanja stvari.« Liubičasta boja u njegovim očima časak je intenzivnije zabljesnula. »Drugi su zacijelo već na putu ovamo.« Okrenuo se prema Izopćenicima, čiji su se tamni obrisi ocrtavali pod sve jačim svjetlom zore na istoku. »Hoćete li držati stražu dok ne stignu?« Phil se naklonio. Ostala četiri Izopćenika stajala su iza njega dok su im odrpani krajevi prljavih krila lepršali na vjetru. Daniel se pokrio lijevim krilom i zaklanjajući tijelo od pogleda, zavukao desnu ruku poput magičara koji poseže u svoj plašt. »Daniele?« upitala je Luce koraknuvši bliže njemu. »Što je bilo?« Pokazavši zube, Daniel joj je odmahnuo glavom. Zatim se lecnuo i jauknuo od boli, što Luce još nikada nije doživjela. Tijelo joj se napelo. »Daniele?« Kada se opustio i ponovno ispružio krilo, u ruci mu se pojavilo nešto bijelo i svjetlucavo. »Trebao sam ovo prije učiniti«, rekao je. Izgledalo je poput uskog komada tkanine, mekano poput svile, ali kruće. Bilo je dugo trideset centimetara i široko desetak te je treperilo na hladnom povjetarcu. Luce je zurila. Je li to Daniel upravo istrgnuo komad svojega krila? Vrisnula je od užasa i bez razmišljanja posegnula prema tome. Bilo je to pero! Kada bi gledao u Danielova krila ili bio njima obavijen, čovjek bi zaboravio da su uopće sačinjena od zasebnih pera. Luce je oduvijek pretpostavljala da je njihova građa misteriozna i onozemaljska, napravljena od iste one tvari kao i Božji snovi. A i samo pero nije nalikovalo nijednom drugom koje je Luce ikada vidjela: bilo je široko, gusto i prožeto istom onom snagom koja je kolala kroz Daniela. Držeći ga među prstima, Luce se pero učinilo poput najmekše, a opet najčvršće stvari koju je ikada dotaknula, kao i najljepše, sve dok joj oči nisu

SV 68


ugledale krv koja je tekla iz mjesta s kojeg je Daniel iščupao pero. »Zašto si to učinio?« upitala ga je. Daniel je pružio pero Philu, koji ga je bez oklijevanja spremio u rever svojeg balonera. »To je signalna zastavica«, rekao je Daniel, pogledavši zakrvavljeno krilo bez zabrinutosti »Ako drugi kojim slučajem stignu sami , znat će da su Izopćenici prijatelji.« Slijedio je pogled njezinih očiju, širokih od brige, do krvavog dijela svojeg krila. »Ne brini se za mene. Zacijeljet će. Hajde...« »Kamo idemo?« upitala je Luce. »Sunce samo što nije izašlo«, rekao je Daniel, uzimajući malu kožnatu naprtnjaču od Phila. »A ti vjerojatno umireš od gladi.« Luce to nije dosad shvatila, ali doista je bila jako gladna. »Mislio sam da bismo mogli ukrasti trenutak za sebe prije nego što se drugi pojave.« Strm uski puteljak vodio je s platoa na koji su sletjeli do malenoga grebena. Počeli su se oprezno spuštati niz planinu s oštrim stijenama, držeći se za ruke, a kada je bilo previše strmo za hodanje, Daniel je letio lebdeći uvijek blizu tla, krila privučenih uz tijelo. »Ne želimo uzbuditi planinare«, objasnio je. »Na većini mjesta na Zemlji ljudi si ne žele dopustiti da vide čudo, anđele. Ako nas slučajno na trenutak ugledaju kako letimo, uvjere se da im se to samo učinilo. Ali na mjestu poput ovoga...« »Ljudi mogu vidjeti čuda«, dovršila je Luce. »Žele to.« »Tako je A ako vide, to izaziva znatiželju.« »A znatiželja izaziva...« »Nevolju.« Daniel se blago nasmijao. Luce se nije mogla suzdržati a da se široko ne osmjehne, uživajući barem nakratko u činjenici da samo ona može uživati u Danielovu čudu. Sjeli su jedno kraj drugoga na malu ravnu stijenu usred ničega, zaštićenu od vjetra granitnim zaobljenim kamenom i od pogleda svih osim svjedosmeđe jarebice koja se oprezno kretala po grubim stijenama. Kada je Luce zavirila iza velikoga zaobljenog kamena, zatekla izvanredan prizor: planinski lanac, čiji su neki vrhovi bili u sjeni drugi ogrnuti svjetlom, a svi su sve jače blistali sa svakom novom sekundom kojom se sunce penjalo iznad ružičastog horizonta. Daniel je povukao zatvarač na naprtnjači i zavirio unutra. Odmahnuo je glavom, smijući se. »Što je tako smiješno? Što je unutra?« upitala je Luce.

SV 69


»Prije nego što smo otišli iz Venecije, zamolio sam Phila da nam spakuje nekoliko stvari iz svojega kuhinjskog ormarića. Evo što se dogodi kad slijepom Izopćeniku prepustiš planiranje hranjivog obroka...« Izvukao je tubu Pringlesa s okusom paprike, crvenu vrećicu čokoladnih bombona Malteser, šaku čokoladica Baci zamotanih u plavu foliju, pakiranje žvakaćih guma Daygum, nekoliko malih boca gaziranog soka i paketiće kave za espresso. Luce je prasnula u smijeh. »Hoće li ti ovo biti dovoljno do sljedećeg odredišta?« upitao je. Luce se privinula uz njega i pojela nekoliko čokoladnih bombona, gledajući kako nebo na istoku postaje ružičasto, potom zlatno i na kraju svjetloplavo dok se sunce penjalo iznad vrhova i dolina u daljini. Svjetlost je bacala neobične sjene u raspuklinama planina. Isprva je pretpostavljala da su barem neke od njih Navjestitelji, ali potom je shvatila da nisu, bile su to samo sjene koje je stvaralo promjenjivo svjetlo. Luce je shvatila da su prošli dani otkako je posljednji put vidjela Navjestitelja. Neobično. Tjednima, mjesecima ukazivali su joj se sve češće i češće, sve dok više nije mogla nikamo pogledati a da ne ugleda jednog od njih kako mračno drhti u nekom kutku i zove je k sebi. Sada se činilo da su posve nestali. »Daniele, što se dogodilo Navjestiteljima?« Naslonio se na stijenu i snažno izdahnuo prije nego što je rekao: »Sada su s Luciferom i vojskom raja. Oni su također, dio Pada.« »Što?« »Ovo se nikada prije nije dogodilo. Navjestitelj pripadaju povijesti. Oni su sjene značajnih događaja. Stvorio ih je Pad i zato su, kada je Lucifer pokrenuo svoju igru, povučeni natrag onamo.« Luce je to pokušala zamisliti: milijun drhtavih sjena koje okružuju golemu tamnu kuglu, dodirujući svojim ticalima površinu zaborava poput sunčevih pjega. »Zato smo morali doletjeti ovamo umjesto da prođemo kroz njih«, rekla je. Kimnuo je i zagrizao Pringle, više zbog navike boravka s ljudima nego zbog potrebe za hranom. »Sjene su nestale nekoliko trenutaka nakon našeg povratka iz prošlosti. Ovaj trenutak u kojem smo sada, ovih devet dana Luciferova otvaranja igre, svojevrstan je vremenski limb. To se vrijeme odvojilo od ostatka povijesti, a ako ne uspijemo, ono će zauvijek prestati postojati.«

SV 70


»Gdje je točno to? Pad, mislim.« »U drugoj dimenziji, na mjestu koje ti ne mogu opisati. Bili smo bliže tome na mjestu gdje sam te uhvatio, nakon što si se razdvojila od Lucifera, ali i dalje smo bili jako daleko.« »Nisam nikada mislila da ću ovo reći, ali«, promotrila je mirnoću svakodnevnih sjena na planini, »nedostaju mi. Navjestitelji su bili moja poveznica s prošlošću.« Daniel joj je primio ruku i zagledao joj se duboko u oči. »Prošlost je važna zbog svih podataka i mudosti koju sadržava. Ali čovjek se može izgubiti u njoj. Moraš naučiti zadržati znanje o prošlosti sa sobom dok slijediš sadašnjost.« »Ali sada kada ih više nema...« »Sada kada ih nema, možeš to učiniti i sama.« Odmahnula je glavom. »Kako?« »Da vidimo...« započeo je. »Sjećaš li se one rijeke blizu horizonta?« Pokazao je prema slabašnom tragu plave boje koji je zavijao nizinom pustinje. Bio je toliko daleko da ga je Luce jedva vidjela. »Da, mislim da je vidim.« »Živio sam ovdje tijekom nekoliko različitih razdoblja, ali jednom kada sam ovdje živio prije nekoliko stotina godina, imao sam devu po imenu Oded. Bilo je to najljenije stvorenje koje je ikad hodalo Zemljom. Onesvijestio bi se usred hranjenja, a stići do najbližeg beduinskog sela na čaj bilo je pravo čudo. Ali kada sam te prvi put vidio u tom životu...« »Oded se bacio u trk« rekla je Luce bez razmišljanja. »Ja sam vrisnula jer sam mislila da će me pregaziti. Rekao si da ga nikada nisi vidio da se tako kreće.« »Da, pa...« rekao je Daniel, »svidjela si mu se.« Zašutjeli su ; pogledali se, a Daniel se počeo smijati kada je Luce zinula od čuda. »Uspjela sam!« povikala je. »Bilo je tu, u mome sjećanju, u meni. Kao da se dogodilo jučer. Došlo mi je bez razmišljanja!« Bilo je to čudesno. Sva sjećanja iz svih života koja su se izgubila svaki put kada je Lucinda umrla u Danielovim rukama sada su nalazila put do nje, baš kao što je Luce uvijek nalazila put natrag do Daniela. Ne. Ona je našla put do njih. Kao da su se otvorila vrata nakon Luceina putovanja kroz Navjestitelje. Sva ta sjećanja ostala su s njom, od Moskve, preko Helstona, do Egipta. A

SV 71


sada ih je bilo sve više do kojih je mogla doći. Odjednom je snažno osjećala tko je, i nije bila samo Lucinda Price iz Thunderbolta u Georgiji. Bila je svaka djevojka koja je kada bila, skup iskustava, pogrešaka, postignuća i, najviše od svega, ljubavi. Bila je Lucinda. »Brzo« rekla je Danielu. »Možemo li to ponoviti?« »Okej što kažeš na još jedan pustinjski život? Živjela si u Sahari kada sam te pronašao. Bila si visoka i štrkljasta, najbrža trkačica u svojem selu. Jednoga sam dana prolazio, bio sam krenuo posjetiti Rolanda, te sam stao prenoćiti kod najbližeg izvora. Svi muškarci bili su veoma sumnjičavi prema meni, ali...« »Ali moj ti je otac dao tri zebrine kože za nož koji si imao u torbi!« Daniel se nacerio. »S njim se nije bilo lako pogađati.« »Ovo je nevjerojatno«, rekla je, gotovo bez daha. Koliko je još toga imala u sebi a da za to nije znala? Koliko je daleko u prošlost mogla posegnuti? Okrenula se da ga pogleda, privukla koljena na prsa i nagnula se prema njemu tako da su im se čela gotovo dodirivala. »Sjećaš li se svega iz naše prošlosti?« Danielove oči smekšale su se u kutovima. »Ponekad mi se poredak događaja pomiješa u glavi. Moram priznati da se ne sjećam dugih razdoblja koja sam proveo sam, ali mogu se sjetiti svakog prvog puta kada sam ti ugledao lice, svakog poljupca tvojih usana, svake uspomene koju smo zajedno stvorili.« Luce nije čekala da se Daniel primakne i poljubi je. Umjesto toga, pritisnula je usne na njegove, uživajući u njegovu iznenađenom uzdahu užitka, želeći ga riješiti svake boli koju je ikada osjećao kada bi je izgubio. Ljubiti Daniela bilo je na pola puta između nečega uzbudljivo novog i nepogrešivo poznatog, poput sjećanja iz djetinjstva koje se čini kao san sve dok u staroj kutiji na tavanu ne pronađeš fotografski dokaz. Luce se osjećala kao da je otkrila hangar ispunjen neprocjenjivim fotografijama, a svi oni zakopani trenuci oslobođeni su iz zatočeništva kako bi joj ispunili i najmanji kutak duše. Ljubila ga je sada, ali na neki čudan način ljubila ga je i tada. Gotovo je mogla dotaknuti povijest njihove ljubavi, okusiti njezinu esenciju na svojem jeziku. Njezine su usne dodirivale Danielove upravo sada, ali isto tako i u nekom drugom poljupcu, starijem poljupcu, poljupcu poput ovoga, u kojem su joj usne bile upravo ovdje, a njegove ruke obujmivale njezin struk upravo

SV 72


ovako. Jezikom je prešao preko njezinih zuba i to joj je u sjećanje prizvalo mnoštvo drugih poljubaca, a svaki od njih bio je opojan. Kada je spustio ruku niz njezina leđa, osjetila je stotinu drhtaja poput ovoga. A kada je otvorila i potom zatvorila oči, od pogleda na njega kroz guste trepavice osjetila je kako je ispunjava snaga tisuću poljubaca. »Daniele.« Monoton glas Izopćenika prekinuo je Luceino sanjarenje. Blijedi dječak stajao je iznad njih, gledjući ih s visoke stijene na koju su se naslanjali. Kroz njegova siva, gotovo providna krila, Luce je vidjela kako oblak prolazi nebom. »Što je, Vincente? rekao je Daniel podižući se na noge. Zacijelo je znao imena Izopćenika iz vremena koje su u raju proveli prije Pada. »Oprostite mi na smetnji«, prozborio je Izopćenik, nemajući dovoljno manira da skrene pogled od Luceinih užarenih obraza. Barem ih nije mogao doista vidjeti. Brzo je ustala i poravnala džemper, te prislonila hladnu ruku na svoju vruću kožu. »Jesu li drugi stigli?« povikao mu je Daniel. Izopćenik je nepomično stajao nad njim. »Ne baš.« Daniel je desnom rukom obujmio Lucein struk. S jednim mekim šuštajem krila prešao je petnaest metara vertikalne stijene onako kako smrtnik u hipu preskoči nekoliko stepenica. Želudac joj se podigao s uzbuđenjem njihova leta. Spustivši prvo Luce na kameni plato, Daniel se okrenuo i ugledao pet Izopćenika koji su ih pratili kako stoje okupljeni oko šestog lika. Lecnuo se, a krila su mu se trznula unatrag od šoka kada je vidio šestog Izopćenika. Dječak je bio malen, vitke građe i velikih nogu. Glava mu je bila svježe obrijana. Moglo mu je biti oko četrnaest godina da su Izopćenici starili kao smrtnici. Netko ga je prebio. I to jako. Lice mu je bilo izgrebano kao da ga je netko više puta bacio u zid. Usnica mu je tako obilno krvarila da mu je sjajna krv prekrivala zube. Luce isprva nije tekućinu prepoznala kao krv jer krv Izopćcnika nije bila crvena. Bila je blijedosiva. Dječakova je krv bila boje pepela. Tiho je plakao i šaptao nešto što Luce nije mogla razabrati, ležeći na leđima na stijeni dok su ostali zabrinuto stajali nad njim. Pokušali su ga podignuti kako bi mu skinuli prljavi baloner, koji je bio razrezan na nekoliko mjesta i bez jednog rukava. Ali Izopćenik je tako glasno vrisno da je čak i Phil popustio te polegnuo dječaka natrag na tlo.

SV 73


»Krila su mu slomljena«, rekao je Phil i Luce je primijetila kako su mu prljava krila doista neprirodno iskrenuta iza leđa. »Ne znam kako se uspio vratiti.« Daniel je kleknuo ispred Izopćenika, zaklanjajući dječakovo lice od sunca. »Što se dogodilo, Dedale?« Položio je ruku na Izopćenikovo rame, i činilo se da je to smirilo dječaka. »To je zamka«, grubo je promrsio Dedal, pljujući sivu krv na rever balonera. »Što to?« upitao je Vincent. »Tko ju je postavio?« upitao je Daniel. »Mjerodavni. Žele relikte. Čekaju u Beču... tvoje prijatelje. Velika vojska.« »Vojska? Sada se otvoreno bore protiv anđela?« Daniel je odmahnuo glavom u nevjerici. »Ali nikako ne mogu imati zvjezdane strijele.« Dedalove bijele oči razrogačile su se od boli. »Ne može nas ubiti. Samo mučiti...« »Borio si se protiv Mjerodavnih?« Činilo se da je Daniel istovremeno zabrinut i zadivljen. Luce i dalje nije razumjela tko su točno Mjerodavni. Nejasno ih je zamišljala kao mračne produžetke raja što se pružaju dolje prema ovozemaljskom svijetu. »Što se dogodilo?« »Pokušao sam im se oduprijeti. Bilo ih je previše.« »Što je s ostalima, Dedale?« Philov glas i dalje je zvučao ispražnjen od osjećaja, ali Luce se prvi put učinilo da u njemu naslućuje nešto poput suosjećanja. »Franz i Arda«, dječak je zvučao kao da mu same riječi uzrokuju bol, »na putu su ovamo.« »A Calpurnia?« upitao je Phil. Dedal je sklopio oči i odmahnuo glavom najblaže što je mogao. »Jesu li došli do anđela?« upitao je Daniel. »Arriane, Roland, Annabelle? Jesu li sigurni?« Izopćenik je nemirno zatreptao, a potom su mu se oči zatvorile. Luce se nikada nije osjećala tako daleko od svojih prijatelja. Ako se išta dogodi Arriane, Rolandu, bilo kojemu od anđela... Phil se ugurao pokraj Daniela, blizu dječakove ozlijeđene glave. Daniel se odmaknuo nekoliko centimetara kako bi dao Philu mjesta. Polako, Phil je izvukao dugačku srebrnu zvjezdanu strijelu iz balonera. »Ne!« proderala se Luce i brzo pokrila usta. »Ne možete...«

SV 74


»Ne brini se, Lucindo Price«, rekao je Phil ne osvrćući se da je pogleda. Uvukao je ruku u crnu kožnatu naprtnjaču, koju je Daniel bio donio s grebena, te izvukao malu boce dijetnog gaziranog soka. Koristeći se zubima, skinuo je čep s boce. On se otkotrljao u dugom luku prije nego što je pao s površine stijene. Potom je, veoma polako, Phil uronio zvjezdanu strijelu kroz usko grlo boce. Tekućina se stala pjeniti i šištati dok je strijela ulazila sve dublje. Phil se nacerio dok se boca pušila u njegovim rukama. Težak slatkast miris počeo se širiti iz nje, a Luceine su se oči raširile kada se smeđa tekućina s mjehurićima, običan gazirani sok, uskomešala i promijenila boju u prštavo srebrnu. Phil je izvukao zvjezdanu strijelu iz boce. Oprezno je prešao strijelom preko usana, kao da je želi očistiti, a potom je spremio natrag u baloner. Usne su mu časak bile svjetlucavo srebrne dok ih nije oblizao. Kimnuo je jednoj Izopćenici, djevojci sa zaglađenim konjskim repom koji joj je sezao do polovice leđa. Ona je automatski stavila ruku iza Dedalove glave i odignula je nekoliko centimetara od stijene. Oprezno, jednom rukom razdvajajući dječakove krvave usne, Phil mu je niz grlo nalio srebrnu tekućinu. Lice mu se grčilo dok je pijuckao i kašljao, ali potom se Dedalovo cijelo tijelo umirilo. Počeo je piti, a potom gutati tekućinu sve dok na kraju nije posrkao i ono malo soka s dna boce. »Što je to?« upitala je Luce. »To piće sadrži jedan kemijski sastojak«, objasnio je Daniel, »slab otrov koji ljudi nazivlju aspartam i vjeruju da su ga stvorili znanstvenici. Ali to je zapravo stara rajska tvar, otrov koji, pomiješan s protuotrovom iz slitine zvjezdane strijele, reagira i pretvara se u iscjeljujući napitak za anđele. Može ga se rabiti za lakše ozljede poput ovih.« »Sada mu je potreban odmor«, rekla je plava djevojka. »Ali kad se probudi, bit će okrijepljen.« »Oprostite nam, ali moramo ići«, rekao je Daniel podižući se na noge. Bijela krila vukla su mu se po kamenoj površini dok nije ispravio ramena i podigao krila. Posegnuo je prema Luceinoj ruci. »Pođite svojim prijateljima«, rekao je Phil. »Vincent, Olianna, Sanders i Emmet će vas pratiti. Pridružit ću vam se s ostalima kada Dedal ponovno bude spreman za let.« Četvero Izopćenika stupilo je naprijed, spuštajući glave pred Luce i Danielom kao da čekaju zapovijed.

SV 75


»Letjet ćemo istočnom rutom«, objasnio im je Daniel. »Sieverno preko Crnog mora, zatim na zapad kada preletimo Moldaviju. Vjetar je ondje mirniji.« »Što je s Gabbe, Molly i Camom?« upitala je Luce. Daniel je pogledao Phila, koji je podigao pogled s uspavanog dječaka Izopćenika. »Jedan od nas ostat će ovdje i držati stražu. Ako vaši prijatelji stignu, poslat će poruku po drugim Izopćenicima.« »Imaš li signalnu zastavicu?« Phil se okrenuo i pokazao bujno bijelo pero zataknuto za zapučak na reveru. Svjetlucalo je i podrhtavalo na vjetru, a njegov sjaj bio je u oštrom kontrastu s Izopćenikovom mrtvački blijedom kožom. »Nadam se da ćeš imati priliku iskoristiti ga.« Danielove riječi uplašile su Luce jer su značile da misli kako su anđeli u Avalonu u jednakoj opasnosti kao i oni u Beču. »Trebaju nas, Daniele« rekla je. »Idemo.« Uputio joj je topao, zahvalan pogled. Potom ju je, bez oklijevanja, podigao u naručje s aureolom smještenom između njihovih isprepletenih prstiju, Daniel je savio koljena i poletio u nebo.

SV 76


ŠESTO POGLAVLJE

NA GUBITKU U Beču je padala sitna kiša. Veo magle prekrivao je grad, omogućavajući Danielu i Izopćenicima da neopaženo slete na strehu široke zgrade prije negc što se noć potpuno spustila. Luce je prvo ugledala veličanstvenu bakrenu kupolu čija se svjetlozelena boja sjajila u magli. Daniel ju je spustio pred njom na kosi dio bakrenog krova, koji je bio mokar od kiše i okružen niskom mramornom ogradom. »Gdje smo?« upitala je, proučavajući kupolu ukrašenu zlatnim resama, ovalne prozorske okvire s urezanim cvjetnim motivima na visini gdje ih nijedan smrtnik nije mogao vidjeti, osim ako se nije nalazio u rukama anđela. »Palača Hofburg.« Daniel je prekoračio kameni žlijeb i stao na sam rub krova. Krila su mu dodirivala bijelu mramornu ogradu, koja se zbog njihove bjeline doimala neuglednom. »Dom bečkih careva, potom kraljeva, a danas predsjednika.« »Jesu li ovdje Arriane i ostali?« »Sumnjam«, odgovorio je Daniel. »Ali to je ugodno mjesto da se odmorimo i odlučimo što ćemo dalje.« Labirintska mreža aneksa širila se iza kupole i tvorila ostatak palače. Neki od njih činili su četverokut oko sjenovitih dvorišta deset katova ispod njih; drugi su se pružali u ravnoj, impresivnoj liniji, dalje nego što je Luce mogla vidjeti od magle. Na različitim dijelovima bakrenog krova sjajile su različite nijanse zelene, ovdje jarkozelena, ondje gotovo plavkasta, kao da su sekcije krova postupno nadograđivane tijekom vremena, kao da su hrđale pod kišama različitih razdoblja. Izopćenici su se raširili po kupoli, naslanjajući se na niske dimnjake potamnjele od čađe koji su tu i tamo stršili s krova palače, ili stojeći ispred stijega na sredini s kojeg se vijorila crvenobijela austrijska zastava. Luce je stajala kraj Daniela i odjednom je shvatila da se nalazi između njega i mramornog kipa. Bio je to kip ratnika s viteškom kacigom i visokim zlatnim

SV 77


kopljem u ruci. Pratili su ratnikov pogled na grad. Sve je mirisalo po zapaljenom drvu i kiši. Ispod sve te magle i kiše, Beč je sjajio od svjetlucanja milijun božićnih lampica. Vrvio je neobičnim automobilima i pješačima u žurbi koji su, za razliku od Luce, bili naviknuti na gradski život. U daljini su se nazirale planine, a Dunav je svojom snažnom rukom grlio bečko predgrađe. Gledajući s Danielom dolje prema gradu, Luce se osjećala kao da je već bila ovdje. Nije mogla biti sigurna kada, ali onaj deja vu koji je sve češće osjećala, sada ju je iznova preplavio. Usredotočila se na slabašan žamor koji je dopirao iz reda natkrivenih božićnih štandova ispred palače, na svijeće koje su treperile u crvenim i zelenim okruglim lanternama, na djecu koja su se međusobno lovila vukući drvene pse na kotačiće. A onda se dogodilo: osjetila je val zadovoljstva sjetivši se da joj je Daniel upravo ondje dolje jednom kupio grimizne baršunaste vrpce za kosu. Uspomena je bila jednostavna, vesela i samo njezina. Lucifer je neće dobiti. Ne može joj oduzeti tu uspomenu, kao ni ijednu drugu. Ne od Luce, ne od veličanstvenog, iznenađujućeg, nesavršenog svijeta koji se prostirao dolje pod njom. Naježila se od odlučnosti da ga porazi i od bijesa jer je shvaćala da bi zbog ovoga što Lucifer radi, a radio je to jer se odbila pokoriti njegovim željama, sve ovo moglo nestati. »Što je bilo?« Daniel je položio ruku na njezino rame. Luce mu nije željela reći. Nije željela da zna kako svaki put kada pomisli na Lucifera, osjeća gađenje prema samoj sebi. Vjetar oko njih počeo je jače puhati, tjerajući maglu koja je ležala nad gradom i otkrivajući golem kotač-vidikovac koji se sporo okretao na drugoj strani rijeke. Ljudi su se vrtjeli u njegovu krugu kao da svijetu nikada neće doći kraj, kao da će se kotač zauvijek okretati. »Je li ti hladno?« Daniel ju je pokrio svojim bijelim krilom. Njegova nadnaravna težina nekako je bila previše za Luce, podsjećajući je da nedostaci koje ima kao smrtnica, i Danielova zabrinutost zbog toga, usporavaju cijelu misiju. Istina je bila da se Luce smrzavala, bila je gladna i umorna, ali nije htjela da je Daniel tetoši. Čekale su ih važne stvari koje je valjalo obaviti. »Dobro sam.« »Luce, ako si iscrpljena ili uplašena...«

SV 78


»Daniele, rekla sam da sam dobro«, obrecnula se. Nije to namjeravala i istog je časa zažalila. Kroz mutnu maglu mogla je razabrati konjske zaprege s turistima, te nejasne obrise ljudi koji su išli za svojim poslom, vodili svoje živote. Baš kao što se Luce svim snagama trudila učiniti. »Jesam li se previše žalila otkad smo otišli iz Mača i križa?« upitala je. »Ne, nevjerojatna si...« »Neću umrijeti ili pasti u nesvijest samo zato što je hladno i pada kiša.« »Znam to.« Danielova izravnost ju je iznenadila. »Trebao sam znati da ćeš i ti to znati. Smrtnici su obično ograničeni svojim tjelesnim funkcijama i potrebama, hranom, snom, toplinom, sigurnošću, kisikom, stalnim strahom od smrtnosti, i tako dalje. Zbog toga većina ljudi ne bi pristala poći na ovo putovanje.« »Prešla sam velik put, Daniele. Želim biti ovdje. Ne bih ti dopustila da odeš bez mene. Bio je to zajednički dogovor.« »U redu, onda me sada poslušaj: u tvojoj je moći osloboditi se smrtničkih spona. Možeš ih se riješiti.« »Što? Ne moram se brinuti zbog hladnoće?« »Ne.« »Okej...« Uvukla je ledene ruke u džepove traperica. »A štrudla od jabuke?« »To je sve u tvojoj glavi.« Na licu joj se pojavio slabašan smiješak. »Pa, već smo ustanovili da možeš disati umjesto mene.« »Nemoj se podcjenjivati.« Daniel joj se kratko osmjehnuo. »Ovo ima više veze s tobom negoli sa mnom. Pokušaj: reci sama sebi da nisi gladna, da nisi umorna i da ti nije hladne.« »U redu.« Luce je uzdahnula. »Nisam...« Počela je mrmljati, ne vjerujući svojim riječima, ali onda je uhvatila Danielov pogled. Daniel, koji je vjerovao da ona može učiniti stvari za koje nikada nije mislila da je sposobna, koji je vjerovao da je njezina volja značila razliku između uzimanja i ispuštanja aureole iz ruku. Sada ju je držala u svojim rukama. Dokaz. Govorio joj je da ima smrtničke potrebe samo zato što sama u to vjeruje. Odlučila je toj ludoj zamisli pružiti priliku. Ispravila je ramena. Izgovorila je riječi u magličast sumrak: »Ja, Lucinda Price, nisam gladna, nisam umorna i nije mi hladno.« Vjetar je puhao, a sat na zvoniku u daljini odbio je pet sati, i u njoj se odjednom nešto promijenilo tako da se više nije osjećala onako istrošeno kao

SV 79


prije. Osjetila se odmoreno, spremna za što god ova noć bude donijela, odlučna da uspije. »Lijepo izvedeno, Lucindo Price«, rekao je Daniel. »Nadišla si vojih pet osjetila u točno pet sati.« Posegnula je za njegovim krilom i zamotala se njime, dopuštajući da je toplina posve preplavi. Ovoga puta težina krila bila je poput dobrodošlice u moćnu novu dimenziju. »Mogu ja ovo.« Danielove usne dotaknule su joj vrh glave. »Znam.« Kada se Luce okrenula od Daniela, iznenadila se vidjevši da Izopćenici više ne lebde nad njima, da više ne zure u nju svojim mrtvim očima. Nestali su. »Otišli su potražiti Mjerodavne«, objasnio je Daniel. »Dedal nam je dao neke tragove o njihovu boravištu, ali moram ga pronaći ili otkriti gdje su drugi anđeli zatočeni kako bih mogao odvući Mjerodavnima pozornost dovoljno dugo da ih Izopćenici spase.« Sjeo je na rub krova, objahujući nogama pozlaćeni kip orla koji je gledao na grad. Luce se spustila do njega. »Ne bi trebalo dugo potrajati, sve ovisi o tome koliko su daleko. Onda još možda pola sata da prođem protokol Mjerodavnih«, nakrivio je glavu, računajući, »osim ako ne odluče sazvati tribunal, što se dogodilo prošli put kada su me maltretirali. Pronaći ću način da se izvučem iz toga večeras, odgodim to do nekoga drugog datuma koji neću ispoštovati.« Primio ju je za ruku i ponovo se usredotočio. »Trebao bih se vratiti ovamo najkasnije do sedam. To je za dva sata.« Luceina kosa bila je mokra od magle, ali poslušala je Danielov savjet i rekla si da to ne utječe na nju, i odjednom više to nije primjećivala. »Jesi li zabrinut zbog ostalih?« »Mjerodavni im neće nauditi.« »Zašto su onda naudili Dedalu?« Zamislila je Arriane s natečenim ljubičastim očima, Rolanda sa slomljenim, krvavim zubima. Nije željela ikoga od njih vidjeti u istome stanju u kojem je bio Dedal. »Oh«, rekao je Daniel. »Mjerodavni znaju biti zastrašujući. Uživaju nanositi bol i našim bi prijateljima mogli prouzročiti privremenu nelagodu. Ali neće im nanijeti nikakvu trajnu štetu. Oni ne ubijaju. To nije njihov stil.« »Koji je onda njihov stil?« Luce je prekrižila noge pod sobom na tvrdoj,

SV 80


vlažnoj površini krova. »Još mi nisi rekao tko su oni ili s kime se moramo suočiti.« »Mjerodavni su nastali nakon Pada. Oni su nevelika skupina. .. minornih anđela. Bili su prvi koji su u Prozivci upitani na čiju će stranu stati, i izabrali su Prijestolje.« »Postojala je prozivka?« upitala je Luce, nesigurna je li dobro čula. To joj je zvučalo više poput nečega što se radi u školi negoli u raju. »Nakon razdora u raju, svi smo bili prisiljeni izabrati strane. I tako, počevši od anđela s najmanjim utjecajem, svatko od nas trebao je biti pozvan da prisegne na vjernost Prijestolju.« Zagledao se u maglu, kao da sve ponovno vidi pred sobom. »Trebalo je strašno puno vremena da se prozovu imena svih anđela, počevši od onih najnižeg stupnia pa do onih na vrhu. Da bi se sva naša imena prozvala, trebalo je vjerojatno isto onoliko vremena koliko je Rimu trebalo da se uzdigne i padne. Ali nisu uspjeli dovršiti Prozivku prije nego što...« Daniel je drhtavo uzdahnuo. »Što se dogodilo?« »Dogodilo se nešto zbog čega je Prijestolje izgubilo vjeru u svoju vojsku anđela...« Luce je dosad naučila da kada Danielov glas tako zamre, to nije zato što joj ne vjeruje ili misli da to ne bi shvatila, već zato što bi unatoč svemu što je vidjela i naučila, i dalje moglo biti prerano da sazna cijelu istinu. I stoga ga nije pitala, premda je umirala od želje da to učini, zbog čega je Prijestolje prekinulo Prozivku kada njegovi najvažniji anđeli još nisu izabrali stranu. Dala je Danielu vremena da progovori kada bude spreman. »Raj je prot erao sve koji nisu stali na njegovu stranu. Sjećaš li se da sam rekao kako nekoliko anđela nikada nije stiglo izabrati? Oni su bili među posljednjima u Prozivci, oni najvišeg reda. Nakon Pada, raj je ostao lišen većine svojih arkanđela.« Zatvorio je oči. »Mjerodavni koji su sretnim slučajem ispali odani, zauzeli su njihova mjesta.« »A kako su Mjerodavni prvi prisegnuli vjernost raju...« rekla je Luce. »Osjećali su kao da imaju superiornu čast«, rekao je Daniel, dovršavajući njezinu misao. »Od tada kreposno tvrde da služe raju ponašajući se poput nebeskih policajaca. Ali taj su položaj sami izmislili, nitko im ga nije dodijelo. Kada su arkanđeli nestali nakon Pada, Mjerodavni su iskoristili priliku i ugrabili moć za sebe. Namijenili su si određenu ulogu i uvjerili Prijestolje u svoju važnost.« »Lobirali su kod Boga?« »Manje-više. Obećali su da će vratiti pale anđele te okupiti anđele koji

SV 81


su skrenuli s puta i vratiti ih pod okrilje raja. Nekoliko su tisućljeća proveli tražeći od nas da se ponovno posvetimo >pravoj < strani, ali nakon nekog vremena prestali su pokušavati promijeniti naše mišljenje. Sada nas uglavnom samo pokušavaju spriječiti da išta postignemo.« Po njegovu se hladnom pogledu vidjelo koliko je bijesan, i Luce se zapitala što je u raju moglo biti tako loše da je Daniel odlučio ostati u samovoljnom progonstvu. Nije li mir raja bio bolji od ovoga gdje je sada, gdje svi samo čekaju da odabere stranu? Daniel se gorko nasmijao. »Ali anđelima vrijednima svojih krila koji su se vratili u Raj nisu potrebni Mjerodavni da bi to učinili. Samo pitaj Gabbe ili Arriane. Mjerodavni su šala. Ipak, imali su jedan ili dva uspjeha.« »Ali ti nisi među njima?« upitala je. »Ti nisi izabrao ni jednu ni drugu stranu. I zato te progone, zar ne?« Prepun crveni tramvaj okružio je popločani krug ispod njih, a zatim skrenuo u usku uličicu. »Progone me već godinama,« rekao je Daniel, »šire laži, podmeću skandale.« »A ti se i dalje nisi opredijelio za Prijestolje? Zašto?« »Rekao sam ti. To nije tako jednostavno«, odvratio je. »Ali očito nećeš stati na Luciferovu stranu.« »Da, ali... ne mogu objasniti tisuće godina argumenata u roku od nekoliko minuta. Stvar kompliciraju faktori koji su izvan moje moći.« Ponovno je skrenuo pogled, prema gradu, a potom ga spustio na svoje ruke. »Uvreda je uopće tražiti da izaberem, uvreda je da moj stvoritelj traži da veličinu svoje ljubavi svedem na sitnu, bezvrijednu ograničenost geste tijekom Prozivke.« Uzdahnuo »Ne znam. Možda sam previše iskren.« »Ne...« počela je govoriti Luce. »Uglavnom, Mjerodavni. Oni su nebeski birokrati. Zamišljam ih kao srednjoškolske ravnatelje. Bave se papirologijom i kažnjavaju manja kršenja pravila za koja nikoga nije briga niti itko u njih vjeruje, a sve to u ime >morala<.« Luce se zagledala prema gradu, koji je polako obavijao veo tame. Primijetila se zamjenika ravnatelja iz Dovera koji je uvijek imao kiselkast dah i čijeg se imena nije mogla sjetiti, ravnatelja kojeg nikada nije zanimala njezina strana Price i koji je potpisao dokumente za njezino isključenje iz škole nakon požara u kojem je poginuo Trevor. »Opekla sam se s takvim ljudima.«

SV 82


»Svi smo se opekli. Oni inzistiraju na ispraznim pravilima koja su sami smislili i koja smatraju pravednima. Nikomu se od nas ne sviđaju, ali Prijestolje im je nažalost podarilo moć da nas nadgledaju, zatoče bez razloga i osude zbog zločina pred porotom po njihovu izboru.« Luce je ponovno zadrhtala ali ovoga puta ne zbog hladnoće. »Misliš da oni drže Arriane, Rolanda i Annabelle? Zašto? Zašto ih drže zatočenima?« Daniel je uzdahnuo. »Znam da drže Arriane, Rolanda i Annabelle. Zbog svoje mržnje ne shvaćaju da time što zadržavaju nas, pomažu Luciferu.« Progutao je slinu. »Najviše se bojim da kod sebe imaju i relikt.« U daljini u magli pojavila su se četiri para odrpanih krila. Izopćenici. Dok su se približavali krovu palače, Luce i Daniel ustali su da ih pozdrave. Izopćenici su sletjeli pokraj Luce, a krila su im pucketala poput papirnatih kišobrana dok su ih privijali uza sebe. Na licima im se nije mogla pročitati nijedna emocija; ništa u njihovu ponašanju nije ukazivalo na to da je put bio uspješan. »Dakle?« zapitao je Daniel. »Mjerodavni su zauzeli zgradu niže niz rijeku«, objavio je Vincent, pokazujući prema velikom kotaču-vidikovcu. »Nalaze se u zapuštenu krilu muzeja. Preuređuje se, posvuda su građevinske skele, pa ga neopaženo čuvaju. Nema alarma.« »Sigurni ste da su to Mjerodavni?« brzo je upitao Daniel. Jedan od Izopćenika kimnuo je. »Vidjeli smo njihove simbole, zlatne oznake na vratu, zvijezdu sa sedam krakova koji predstavljaju sedam svetih vrlina.« »A što je s Rolandom, Arriane i Annabelle?« upitala je Luce. »S Mjerodavnima su. Krila su im svezana«, rekao je Vincent. Luce se okrenula, grizući donju usnu. Kako li je samo užasno anđelu kojemu sputaju krila. Nije mogla podnijeti pomisao da Arriane nema slobodu raširiti svoja krila što su se prelijevala u duginim bojama. Nije mogla zamisliti nijednu tvar toliko čvrstu da bi mogla obuzdati snagu Rolandovih poput mramora prošaranih krila. »Pa, ako znamo gdje su, pođimo ih već jednom spasiti«, rekla je. »A relikt?« Daniel je tihim glasom upitao Vincenta. Luce ga je zabezeknuto pogledala. »Daniele, naši su prijatelji u opasnosti.« »Je li relikt kod njih?« uporno je pitao Daniel. Letimice je pogledao Luce

SV 83


i rukom joj obujmio struk. »Sve je u opasnosti. Spasit ćemo Arriane i ostale, ali moramo pronaći taj relikt.« »Ne znamo za relikt.« Vincent je odmahnuo glavom. »Skladište je pod teškom stražom, Daniele Grigori. Očekuju tvoj dolazak.« Daniel se okrenuo prema gradu, a njegove ljubičaste oči pratile su rijeku kao da traže skladište. Krila su mu zatreperila. »Neće morati dugo čekati.« »Ne!« molećivo ispalila Luce. »Uhodat ćeš ravno u njihovu klopku. Što ako te uzmu za taoca, kao što su učinili s ostalima?« »Ostali anđeli zacijelo su ih nečime razgnjevili. Dok god budem slijedio njihov protokol, ugađao njihovoj taštini, Mjerodavni me neće zatočiti«, rekao je. »Idem sam.« Bacio je pogled prema Izopćenicima i dodao: »Nenaoružan.« »Ali Izopćenici imaju zadatak čuvati te«, rekao je Vincent svojim monotonim glasom. »Pratit ćemo te s udaljenosti i...« »Ne.« Daniel je podigao ruku da zaustavi Vincenta. »Vi ćete sletjeti na krov skladišta. Jeste li ondje osjetili prisutnost Mjerodavnih?« Vincent je kimnuo. »Nekoliko ih je. Ali većina se nalazi blizu glavnog ulaza.« »Dobro.« Daniel je kimnuo. »Iskoristit ću njihovu vlastitu proceduru protiv njih. Kada se pojavim pred glavnim vratima, Mjerodavni će gubiti vrijeme identificirajući me, provjeravajući imam li kod sebe nešto zabranjeno, pokušavat će pronaći bilo što ilegalno. Dok im ja odvlačim pozornost kod ulaza, Izopćenici će ući kroz krov skladišta i osloboditi Rolanda, Arriane i Annabelle. A ako se susretnete s Mjerodavnima...« Izopćenici su složno rastvorili svoje balonere i otkrili korice prepune srebrnih zvjezdanih strijela i odgovarajućih kompaktnih lukova. »Ne smijete ih ubiti«, upozorio ih je Daniel. »Molim te, Daniele Grigori«, usrdno ga je zamolio Vincent. »Svima nam je bolje bez njih.« »Mjerodavni možda jesu uskogrudni i opsjednuti svojim pravilima, Ali oni su ujedno nužna protuteža Luciferovim snagama. Dovoljno ste brzi da izbjegnete njihove plaštove. Moramo ih samo nakratko zadržati, a za to je dovoljna prijetnja.« »Ali oni žele zadržati samo tebe«, usprotivio se Vincent »Sve to zadržavanje dovest će do zaborava.« Luce je upravo htjela pitati gdje je ona u tom planu kada ju je Daniel privukao u naručje. »Moraš ostati ovdje i čuvati relikt.« Pogledali su aureolu, koja je bila

SV 84


naslonjena na postolje kipa ratnika. Bila je poškropljena kišom. »Molim te, nemoj se protiviti. Ne možemo dopustiti da se Mjerodavni približe reliktu. Ti i aureola ovdje ćete biti najsigurniji. Olianna će ostati da vas zaštiti.« Luce je letimice promotrila Izopćenicu, koja ju je prazno pogledala, očima nepronicljive sive boje. »U redu, ostat ću ovdje.« »Nadajmo se da drugi relikt nije pronađen«, rekao zamahujući natrag krilima. »Jednom kada oslobodimo ostale, možemo smisliti plan i zajedno ga pronaći.« Luce je stisnula šake, sklopila oči i poljubila Daniela, čvrsto ga držeći još jedan posljednji trenutak. Sekundu poslije nestao je, a veličanstvena krila postajala su mu sve manja dok se uzdizao u noć s tri Izopćenika koja su letjela pokraj njega. Uskoro su svi izgledali tek kao mrlje prašine u oblacima. Olianna se nije micala. Stajala je nepomično poput kipova na krovu, samo što je, za razliku od njih, nosila baloner bada se okrenula prema Luce s rukama prekriženima preko prsa, plave kose koja je bila tako čvrsto stegnuta u rep da je izgledala kao da će svakog časa puknuti. Kada je uvukla ruku u baloner, osjetio se opor smrad piljevine. Kada je zatim izvukla i nataknula zvjezdanu strijelu na luk, Luce je ustuknula nekoliko koraka. »Ne boj se, Lucindo Price«, rekla je Olianna »Samo želim biti spremna braniti te u slučaju da se pojavi neprijatelj. « Luce je pokušala ne misliti o tome kakve neprijatelje očekuje plava Izopćenica. Ponovno je sjela na krov i zaštitila se od vjetra smjestivši se iza kipa ratnika sa zlatnim kopljem, više iz navike nego potrebe. Namjestila se tako da i dalje može vidjeti visok smeđi cigleni zvonik sa satom. Pet i trideset. Odbrojavala je minute do povratka Daniela i ostalih Izopćenika. »Želiš li sjesti?« pitala je Oliannu, koja se pritajila odmah iza Luce s pripremljenom strijelom. »Radije držim stražu...« »Da, nije kao da možeš sjediti stražu« promrljala je Luce. »Haha.« Ispod njih zatulila je sirena i policijski automobil projurio je kroz kružni tok. Kada je prošao i ponovno je nastala tišina, Luce nije znala kako da je ispuni. Zurila je prema satu, škiljeći, kao da bi joj to moglo pomoći da bolje vidi kroz maglu. Je li Daniel već stigao do skladišta? Što će Arriane, Roland i Annabelle učiniti kada vide Izopćenike ? Luce je shvatila da Daniel nikomu

SV 85


osim Philu nije dao svoje pero. Kako će anđeli znati smiju li vjerovati Izopćenicima? Pogrbila je ramena sve do ušiju i cijelo joj se tijelo ukočilo od uzaludne frustracije. Zašto sada sjedi ovdje, čeka i zbija glupe šale? Trebala bi imati aktivnu ulogu u svemu ovome. Naposljetku, Luce nije bila ta koju su Mjerodavni željeli. Trebala bi pomoći u spašavanju svojih prijatelja ili tražiti relikt, a ne sjediti ovdje poput djeve u nevolji koja čeka povratak svojeg princa. »Sjećaš li me se, Lucindo Price?« toliko je tiho zapitala Izopćenica da je Luce umalo nije čula. »Zašto nas Izopćenici odjednom zovi imenom i prezimenom?« Okrenula se i vidjela da je djevojka nagnula glavu prema njoj, a luk i strijela bili su joj naslonjeni na rame. »To je znak poštovanja, Lucindo Price. Mi smo sada vaši saveznici. Sjećaš li me se?« Luce je trenutak razmislila. »Jesi li ti bila među Izopćenicima koji su se borili protiv anđela u stražnjem dvorištu mojih roditelja?« »Ne.« »Žao mi je.« Luce je slegnula ramenima. »Ne sjećam se svega iz svoje prošlosti. Jesmo li se već prije srele?« Izopćenica je mrvicu podignula glavu. »Poznavale smo se.« »Kada?« Djevojka je nježno slegnula ramenima i Luce je iznenada shvatila da je lijepa. »Jednostavno... prije. Teško je objasniti.« »A što nije?« Luce se okrenula natrag prema gradu. Nije bila raspoložena za dešifriranje još jednog zagonetnog razgovora. Uvukla je smrznute šake u rukave bijelog džempera i promatrala vozila kako idu goredolje klizavim cestama, malene automobile ugurane u kosa parkirališna mjesta u zavojitim ulicama, ljude u dugačkim tamnim kaputima koji koračaju preko osvjetljenih mostova, noseći namirnice kući svojim obiteljima. Luce se osjetila strašno osamljenom. Misli li njezina obitelj sada na nju? Zamišljaju li je u skučenom sobičku učeničkog doma u Maču i križu? Je li se Callie već vratila u Dover? Je li možda sklupčana na hladnom sjedalu pokraj prozora u svojoj sobi i pušta da joj se tamnocrveni nokti suše dok brblja na telefon o čudnom posjetu za Dan zahvalnosti nekoj prijateljici koja nije

SV 86


Luce? Tamni oblak prolebdio je pokraj sata na zvoniku, zaklanjajući ga dok je odbijao šest sati. Daniela nije bilo sat vremena, ali imala je osjećaj da je prošla godina. Luce je gledala kako crkvena zvona zvone, promatrala kazaljke golema starog sata i dopustila da joj misli odlebde u živote koje je živjela prije izuma linearnog vremena, kada je vrijeme mjereno godišnjim dobima, sadnjom i žetvom. Nakon šestog udarca sata začuo se još jedan, ovaj je bio bliže, i Luce se okrenula upravo na vrijeme da vidi kako je Oliannino tijelo omlitavilo i počelo padati. Srušila se i sletjela ravno u Luceine ruke. Luce je okrenula odrpanog anđela i dotakla lice Izopćenice. Olianna je bila u nesvjesti. Zvuk koji je Luce čula bio je udarac koji je Izopćenica primila u glavu. Ispred Luce stajao je impozantan lik u crnome plaštu. Lice mu je bilo izbrazdano borama i izgledalo je nevjerojatno staro, slojevi kože visjeli su ispod mrkih plavih očiju i brade koja je stršila, ispod usta prepunih iskrivljenih crnožutih zuba. U krupnoj desnoj ruci držao je stijeg zastave koji je zacijelo upotrijebio kao oružje. Austrijska zastava visjela je s kraja, vijoreći se blago na vjetru. Luce je skočila na noge, podižući šake i istodobno se pitajući kakve koristi ima od njih protiv ovoga golemog neprijatelja. Krila su mu bila blijedoplava, samo nijansu tamnija od bijele. Iako ju je nadvisivao tijelom, krila su mu bila mala i gusta, te su mu sezala tek malo dalje od ruku. Nešto maleno i zlatno bilo je pričvršćeno za prednji dio muškarčeva ogrtača: pero, zlatnocrno pero prošarano poput mramora. Luce je znala s čijeg krila potječe. Ali zašto bi Roland ovome stvorenju dao pero iz svojih krila? Ne bi. Ovo je pero bilo savijeno, odrezano i nedostajalo mu je nekoliko dlačica blizu badrljice. Vrh mu je bio smeđeljubičast od krvi i umjesto da stoji uspravno poput sjajnog pera koje je Daniel dao Philu, ovo pero kao da je usahnulo i izblijedjelo čim se našlo pričvršćeno za crni plašt sablasnog anđela. Bila je to varka. »Tko si ti?« upitala je Luce pavši na koljena. »Što želiš?« »Pokaži malo poštovanja.« Anđelovo se grlo grčilo kao da želi zarežati, ali glas koji je izašao bio je slabašan starački. »Zasluži moje poštovanje«, odvratila je Luce. »I pokazat ću ti ga.« Uputio joj je zlokoban podrugljiv smiješak i nisko oborio glavu. Potom je povukao dolje plašt i otkrio potiljak. Luce je zatreptala u polumraku. Na

SV 87


vratu mu se nalazio znak koji je svjetlucao zlatnom bojom pod sjajem uličnih svjetiljaka što se miješao s mjesečinom. Izbrojala je sedam krakova zvijezde. Bio je to jedan od Mjerodavnih. »Prepoznaješ li me sada?« »Zar ovako rade utjerivači Prijestolja? Premlaćuju nevine anđele?« »Nijedan Izopćenik nije nevin. Niti itko drugi, kad smo već kod toga, dok mu se ne nevinost ne dokaže.« »Dokazao si da nemaš nimalo časti kad si djevojku napao s leđa.« »Bezobrazluk.« Namrštio joj se. »S takvim ponašanjem nećeš daleko stići kod mene.« »I želim biti što dalje od tebe.« Luceine oči jurnule su prema Olianni, njezinoj blijedoj ruci i zvjezdanoj strijeli u njezinu stisku. »Ali nećeš daleko dospjeti«, rekao je s oklijevanjem Mjerodavni, kao da se mora prisiliti da sudjeluje u njihovu nelogičnom zadirkivanui. Luce je ugrabila strijelu kada je Mjerodavni krenuo prema njoj. Ali anđeo je bio mnogo brži i jači nego što je izgledao. Zgrabio joj je strijelu iz ruku i odbacio je na kameni krov sa snažnom pljuskom preko lica. Prinio je vršak zvjezdane strijele Lucienu srcu. Oni ne mogu ubiti smrtnike. Oni ne mogu ubiti smrtnike, iznova si je govorila u glavi. Ali Luce se sjetila Billove nagodbe s njom: postojao je jedan besmrtni dio nje koji je mogao biti ubijen. Njezina duša. Ali neće dopustiti da joj to itko oduzme, ne nakon svega kroz što je prošla, ne sada kada je kraj tako blizu. Podignula je nogu, spremajući se udariti ga onako kako je vidjela u kung-fu filmovima, kada je iznenada bacio strijelu i luk preko ruba krova. Luce je okrenula glavu u stranu, pritišćući obrazom hladan kamen, i gledala kako oružje pada kroz zrak prema treperavim božićnim svjetlima bečkih ulica. Mjerodavni je obrisao ruke o plašt. »Prljave stvarčice.« Zatim je grubo zgrabio Luce za ramena i naglo je podignuo na noge. Nogom je gurnuo Izopćenicu u stranu, Olianna je zajecala, ali se nije pomaknula, i ondje, ispod njezina mršavog tijela u baloneru, ležala je zlatna aureola. »I mislio sam da ću ovo naći ovdje«, rekao je Mjerodavni, ugrabio aureolu i gurnuo je medu nabore svojeg plašta. »Ne!« Rukama je posegnula prema mračnom mjestu na koje je nestala aureola, ali anđeo ju je drugi put pljusnuo preko lica i odbacio unatrag na pod tako da joj je kosa visjela preko ruba krova.

SV 88


Opipala je lice. Iz nosa joj je tekla krv. »Opasnija si nego što misle«, graknuo je. »Rekli su nam da si cmizdravica, ne da si hrabra. Bolje da te svežem prije nego što poletimo.« Anđeo je brzo skinuo plašt i prebacivši joj ga preko glave poput kukuljice oslijepio Luce na jedan dugi, užasan trenutak. Potom su bečka noć, i anđeo, ponovno postali vidljivi. Luce je primijetila da ispod plašta koji je nosio Mjerodavni ima još jedan, jednako onomu koji je maločas skinuo i njime prekrio Luce. Sagnuo se i potegnuo uzicu, pa se plašt stegnuo oko Luce poput luđačke košulje. Dok se opirala i grčila, osjećala je kako se još jače steže. Ispustila je vrisak »Daniele!« »Neće te čuti.« Anđeo se neveselo zacerekao, ugrabio je jednom rukom i krenuo prema rubu krova. »Ne bi te čuo niti da vrištiš čitavu vječnost.«

SV 89


SEDMO POGLAVLjE ANĐEOSKI ČVOROVI Plašt ju je paralizirao. Što se Luce više micala, to se jače zatvarao oko nje. Njegova gruba tkanina bila je vezana neobičnim užetom koje joj je gnječilo kožu i držalo tijelo ukočenim. Kada se Luce počela opirati, uže je reagiralo stežući se jače oko njezinih ramena, stišćući joj rebra dok gotovo nije ostala bez daha, Mjerodavni je držao Luce pod svojom koščatom rukom dok je nezgrapno letio noćnim nebom. Lica zakopanog u smrdljiv struk regeneriranog plašta koji je anđeo nosio, nije mogla ništa vidjeti , samo je osjećala kako vjetar šiba preko površine njezine, jadne pljesnive čahure. Mogla je čuti samo zavijanje vjetra, naglašeno zamasima krutih krila. Kamo ju je vodio? Kako će javiti Danielu? Nisu imali vremena za ovo! Nakon nekog vremena vjetar je prestao, ali Mjerodavni i dalje nije sletio.On i Luce lebdjeli su u zraku. Zatim je anđeo ispustio urlik. »Uljez!« proderao se. Luce je osjetila kako se njih dvoje naglo spuštaju, ali mogla je vidjeti samo mrak među naborima otmičareva plašta, koji je prigušivao njezine užasnute krikove, sve dok ih nije prekinuo zvuk slomljenog stakla. Tanke krhotine stakla oštre poput žileta prošle su kroz plašt koji ju je sputavao i kroz tkaninu njezinih traperica. Noge su je pekle kao da su porezane na tisuću mjesta. Kada su stopala Mjerodavnog tresnula pri slijetanju, Luce je zadrhtala od snage udara. Grubo ju je ispustio iz ruku te je pala na kuk i rame. Otkotrljala se metar, a potom zaustavila. Vidjela je da se nalazi blizu dugačkoga drvenog radničkog stola na kojemu je bila gomila komadića izblijedjele tkanine i porcelana. Odvukla se ispod njegova privremenog skloništa, gotovo uspijevajući spriječiti da se plašt stegne još jače oko nje. Bio joj se počeo zatvarati oko dušnika. No sada je barem mogla vidjeti. Nalazila se u hladnoj, golemoj prostoriji. Pod ispod nje bio je prekriven lakiranim mozaikom napravljenim od trokutastih sivih i crvenih pločica.

SV 90


Zidovi su bili od mramora sjajne tamnožute boje, kao i debeli četvrtasti stupovi u sredini sobe. Kratko je proučila dugačak niz mraznih prozora koji su prekrivali golem krov desetak metara iznad nje. Krov je bio prošaran otvorenim kraterima slomljenog stakla, otkrivajući tamnosivu panoramu oblačne noći s druge strane. Ona i anđeo zacijelo se se srušili ovamo kroz jedan od prozora. A ovo je muzejsko krilo koje su preuzeli Mjerodavni, ono o kojem je Vincent govorio Danielu na bakrenom krovu. To znači da je Daniel negdje vani, a Arriane, Annabelle i Roland trebali bi biti ovdje unutra! Osjetila je ushit, a zatim očaj. Krila su im bila svezana, tako su joj rekli Izopćenici. Jesu li bili u istom stanju kao i ona? Mrzila je što je ovdje i što im ne može ni pomoći, mrzila je što se mora pomaknuti da ih spasi, ali ako se pomakne, time će ugroziti vlastiti život. Možda ne postoji gori osjećaj od onoga kada se ne možeš pomaknuti. Ispred nje su se pojavile blatnjave crne čizme Mjerodavnog. Luce je pogledala gore prema njegovu impozantnom obličju. Sagnuo se dolje, smrdeći po trulim kuglicama naftalina, zureći svojim tupim očima. Ruka u crnoj rukavici posegnula je prema njoj... A zatim se mlitavo objesila, kao da ga je netko nokautirao. Posrnuo je naprijed i glasno se srušio na radni stol, gurnuvši ga te razotkrivši Luce. Odrezana glava kipa kojom je naočigled udaren Mjerodavni jezivo se dokotrljala po podu tik do Luceina lica, a njezine oči zagledale su se u Luceine. Kada se Luce povukla natrag pod stol, krajičkom oka ugledala je još plavih krila. Drugi Mjerodavni, četvero njih letjelo je u neskladnoj formaciji prema udubljenoj niši na pola puta između krova i poda... gdje je stajao Emmet, mašući dugačkom srebrnom pilom. Emmet je zacijelo bacio glavu koja ju je spasila od Mjerodavnog! On je bio uljez čiji je ulazak kroz krov razbjesnio njezina otmičara. Luce nije nikad mislila da će biti tako sretna što vidi Izopćenika. Emmet je bio okružen kipovima na pijedestalima od kojih su neki bili prekriveni, neki okruženi skelama, a jedan je, naravno, bio bez glave, te s četiri nevjerojatno stara Mjerodavna koja su lebdjela blizu njega, raširenih plaštova, poput odrpanih vampira. Činilo se da su ti kruti crni plaštevi njihovo jedino oružje, jedini alat, i Luce je dobro znala da su brutalni. Njezino bolno disanje bilo je najbolji dokaz. Potisnula je uzdah zaprepaštenja kada je Emmet izvukao zvjezdanu

SV 91


strijelu iz tobolca pod balonerom i ispružio je pred sebe. Daniel je natjerao Izopćenike da obećaju kako neće ubijati Mjerodavne! Mjerodavni u zraku počeli su se polako udaljavati od Emmeta, sikćući: »Zlo! Zlo!« tako glasno da se Lucein otmičar promeškoljio na stolu iznad nje. Potom je Izopćenik učinio nešto što je zapanjilo sve u prostoriji. Okrenuo je zvjezdanu strijelu prema sebi. Luce je vidjela Daniela kada je bio suicidalan u Tibetu, pa je znala nešto o očajničkom ozračju tog duševnog stanja, o poraznom govoru tijela koji je pratio tako ekstremnu gestu. Ali Emmet se doimao samouvjereno i prkosno kao uvijek dok je pogledom prelazio s jednog žilavog Mjerodavnog na drugog. Mjerodavni su se ohrabrili vidjevši Emmetovo neobično ponašanje. Lebdjeli su bliže njemu, zaklanjajući mršavog Izopćenika od Luce s polaganim intenzitetom lešinara koji se približavaju strvini na pustinjskoj cesti. Gdje su drugi Izopćenici? Gdje je Phil? Jesu li ih se Mjerodavni već riješili? Kroz sobu je odjeknuo zvuk koji je podsjećao na paranje guste teške tkanine. Mjerodavni su nepomično lebdjeli, a njihovi široki plaštovi što su se preklapali izgledali su poput razjapljenih usta Navjestitelja koja vode na neko užasno i tužno mjesto. Potom se zrakom proširio zvuk rezanja, popraćen ponovnim paranjem, a zatim su se četiri Mjerodavna sunovratila prema Luce poput krpenih lutaka, opuštenih čeljusti, otvorenih očiju, plašteva koji su bili razrezani i rastrgani tako da su im se vidjela crna srca i crna pluća koja su se spastično trzala, a iz njih je tekla blijedoplava krv. Daniel je Izopćenicima rekao da ne smiju svoje zvjezdane strijele rabiti kako bi ubili Mjerodavne, ali nije rekao ništa o tome da ih ne smiju ozlijeediti. Četiri Mjerodavna pala su na pod u hrpi poput marioneta kojima je netko prerezao konce. Luce je podignula pogled s mjesta gdje su ležali prema gore, naprežući se da diše, prema niši u kojoj je Emmet brisao crnu krv Mjerodavnih s pera na kraju zvjezdane strijele. Luce još nikada nije čula da je netko upotrijebio kraj strijele kao oružje, a očigledno nisu ni Mjerodavni. »Je li Lucinda ovdje?« povikao je Phil. Pogledala je gore i vidjela njegovo lice kako se sjaji kroz rupu u krovu. »Ovdje sam!« doviknula mu je Luce, ne mogavši se suzdržati da se ne pomakne naprijed, zbog čega joj se plašt još jače stegnuo oko grla. Kada je oštro iskrivila lice, plašt se zatvorio još malo jače. Golema noga zanjihala se preko ruba stola, a crna čizma na njoj

SV 92


zamahnula prema Luceinu licu i udarila je ravno u nos, zbog čega su joj se oči od boli napunile suzama. Njezin je otmičar došao k svijesti! Zbog te spoznaje i iznenadne boli koja ju je napola oslijepila, Luce se povukla još dublje ispod stola koji joj je pružao sklonište. Kada je to učinila, plašt joj se potpuno zatvorio oko vrata i stegnuo joj dušnik do kraja. Uspaničarila se, počela beskorisno hvatati zrak, vrpoljeći se sada kada više nije bilo važno koliko je čvrsto plašt steže... A onda se sjetila kako je u Veneciji otkrila da može držati dah duže nego što je mislila da je moguće. Daniel joj je rekao da može vlastitom voljom nadvladati ograničenja smrtnika kad god to poželi. Pa je to i učinila; jednostavno je to učinila; voljom se natjerala da ostane živa. Ali to nije spriječilo njezina otmičara da odbaci radni stol u stranu, zbog čega su se vrčevi i odrezani udovi drevnih kipova posvuda razletjeli. »Izgledaš kao da ti je... neudobno.« Nacerio se, otkrivajući zube sjajne od krvi i pružio ruku u crnoj rukavici prema rubu Luceina plašta. Mjerodavni se smrznuo kada mu je kraj zvjezdane strijele probio mjesto gdje se, samo nekoliko trenutaka prije, nalazilo njegovo oko. Plava krv šiknula je iz prazne očne duplje na Lucein plašt. Krenuo je, mahnuo teturajući po sobi, mlateći rukama, dok mu je preokrenuta zvjezdana strijela stršila iz naboranog lica. Pred nijom su se pojavile blijede ruke, zatim rukavi ofucanog balonera, te na kraju obrijana plava glava. Na Philovu licu nisu se mogu iščitati nikakvi osjećaji dok se spuštao na koljena kako bi je pogledao. »Tu si, Lucindo Price.« Uhvatio je ovratnik crnog plašta koji je sputao Luce te je podignuo. »Bio sam se vratio do palače da provjerim kako si.« Posjeo ju je na obližnji stol. Istog se časa prevalila na stranu, nije se mogla održati uspravnom. Emmet ju je uspravio s isto onoliko malo emocija kao i njegov kolega. Napokon si je mogla dopustiti da bolje pogleda gdje se nalazi. Ispred nje tri plitke stube vodile su do prostrane glavne prostorije. Na njezinoj sredini crveno baršunasto uže odjeljivalo je ogroman kip lava. Bio je podignut na stražnje noge i prikazan kako riče, pokazujući zube prema nebu. Griva mu je bila okrhnuta i požutjela. Plavosiva krila prekrivala su pod muzejskoga krila za restauraciju, podsjećajući Luce na parkiralište pokriveno skakavcima koje je vidjela tijekom jedne ljetne oluje u Georgiji. Mjerodavni nisu bili mrtvi, ali toliko njih bilo je u nesvijesti da Izopćenici nisu mogli koračati a da ne gaze po njihovim krilima. Phil i Emmet stvarno su imali pune ruke posla s obzirom

SV 93


na to da su onesposobili najmanje pedesetak Mjerodavnih. Njihova kratka plava krila tu i tamo bi se trznula, ali tijela im se nisu micala. Svih šestero Izopćenika, Phil, Vincent, Emmet, Sanders, ona druga Izopćenica čije ime Luce nije znala, pa čak i Dedal s licem u povezima, još su uvijek bili na nogama, skidajući komadiće tkiva i kosti sa svojih balonera poprskanih plavom krvlju. Plava djevojka, koja je pomogla da se Dedal oporavi, zgrabila je za kosu jednu od Mjerodavnih koja je jedva disala. Pljesniva plava krila rugobne starice drhtala su dok je plava Izopćenica udarala njezinom glavom u mramorni stup. Vrištala je prvih pet ili šest puta kada bi joj glava udarila u kamen. Potom su vriskovi iščeznuli, a buljave oči preokrenule su joj se u dupljama. Phil se borio s crnom luđačkom košuljom u kojoj je Luce bila zarobljena. Svojim brzim prstima nadomještao je nedostatak vida. Odnekud iznad nje odjednom je pao onesviješten Mjerodavni, naslonivši se izubijanim obrazom na dio između njezina vrata i ramena. Osjetila je kako joj topla krv curi niz vrat. Čvrsto je sklopila oči i zadrhtala. Phil je gurnuo anđela sa stola i poslao ga ravno u Luceina jednookog otmičara, koji je i dalje nespretno teturao po prostoriji i stenjao: »Zašto ja? Ja radim sve po pravilima.« »On ima aureolu...« počela je govoriti Luce. Ali Philovu pozornost privukla je gnusna masa anđeoskih krila Mjerodavnih usred koje je krupan Mjerodavni glave obrijane kao u tibetanskh redovnika ustao i sada se približavao Dedalu iza leđa. Grub crni plašt visio je nad Izopćenikovom glavom, spreman da se spusti. »Brzo ću se vratiti, Lucindo Price.« Phil je ostavio Luce u njezinim sponama na stolu i zataknuo zvjezdanu sitrijelu za luk. U tren oka postavio se između Dedala i Mjerodavnog. »Baci plašt, Zabane.« Phil je izgledao jednako opasno kao i kad se prvi put pojavio u stražnjem dvorištu Luceinih roditelja. Luce se iznenadila shvativši da jedan drugome znaju ime, ali oni su svi, dakako, jednom davno živeli skupa u raju. To je sada bilo teško zamisliti. Zaban je imao vlažne plave oči i plavkaste usne. Izgledao je gotovo veselo kada je ugledao vršak zvjezdane strijele uperen u njega. Prebacio je plašt preko ramena i okrenuo se prema Philu, puštajući Dedala da podigne mršavog Mjerodavnog koji je ležao kraj njegovih nogu. Zavrtio je starog anđela triput oko svoje osi, a potom ga bacio kroz istočni prozor u gomilu skela.

SV 94


»Prijetiš da ćeš me prostrijeliti, Phillipe?« Zabanove oči počivale su na zvjezdanoj strijeli. »Želiš preokrenuti snage u korist Lucifera? Zašto me to ne iznenađuje?« Phil se razbjesnio. »Nisi toliko važan da bi tvoja smrt promijenila omjer snaga.« »Mi barem nešto vrijedimo. Skupljeni zajedno, naši životi čine razliku u ravnoteži snaga. Pravda uvijek čini razliku. Vi Izopćenici«, nasmiješio se lažnim sažaljenjem, »ne predstavljate ništa. Zato ste bezvrijedni.« To je bilo previše za Phila. Bilo je nečega u ovome Merodavnom što nije mogao podnijeti. S gunđanjem je otpustio strijelu prema Zabanovu srcu. »Predstavljam tvog neprijatelja«, promrmljao je i čekao da starac plavih krila nestane. I Luce je to čekala. Već je vidjela kako se to događa. Ali strijela se odbila o Zabanov plašt i stropoštala se na pod. »Kako si...?« upitao je Phil. Zaban se nasmijao i izvukao nešto iz džepa na prsima skrivenog ispod plašta. Luce se nagnula naprijed, željna vidjeti kako se to Zaban zaštitio. Ali nagnula se previše te pala sa stola. Pala je na pod ravno na lice. Nitko to nije primijetio. Svi su zurili u malenu knjigu koju je Zaban izvadio iz plašta. Malo se pridignuvši, Luce je vidjela da je knjiga uvezana u kožu i iste nijanse plave kao i krila Mjerodavnih. Bila je omotana kvrgavom zlatnom vrpcom. Izgledala je poput Biblije, one kakvu su vojnici američkoga Građanskog rata znali stavljati u džepove na prsima u nadi da će knjige zaštititi njihova srca. Ova je knjiga učinila upravo to. Luce je stisnula oči pokušavajući pročitati naslov, primičući se nekoliko centimetara bliže na podu. I dalje je bila predaleko. Jednim pokretom Phil je podigao zvjezdanu strijelu i izbio knjigu iz Zabanove ruke. Sretnim slučajem sletjela je otprilike metar od Luce. Ponovno se počela meškoljiti, znajući da je ne može podignuti, ne dok je plašt ovako sputava. Ipak, morala je znati što sadrže njezine stranice. Učinila joj se poznatom, kao da ju je vidjela davno, davno prije. Pročitala je zlatna slova na hrptu.

Zapis palih anđela

Sada je Zaban pojurio prema knjizi i zaustavio se pred Luce, koja je ležala ranjiva na sredini poda. Prostrijelio ju je pogledom i spremio knjigu u džep. »Ne, ne«, rekao je. »Ti nećeš ovo vidjeti. Nećeš vidjeti sve što su postigla

SV 95


krila Mjerodavnih. Ni ono što je preostalo kako bi se postigla krajnja ravnoteža. Ne kada si provela sve ovo vrijeme previše zauzeta da bi nas primijetila, da bi primijetila pravdu, zauzeta samo zaljubljivanjem i odljubljivanjem.« Iako je Luce mrzila Mjerodavne, ako je postojao popis svih palih anđela, izgarala je od želje da pročita imena na tim stranicama, da vidi gdje se sada nalazi Danielovo ime. O ovome su neprestano govorili pali anđeli. Jedan jedini anđeo koji ima moć prevagnuti jezičac na vagi. No prije nego što je Zaban uspio zasuti Luce s još kritika, par blještavih bijelih krila ispunio joj je vidno polje, anđeo se spuštao kroz najveću rupu u prozorima na krovu. Daniel je sletio točno pred nju i promotrio plašt u kojem je bila zarobljena. Proučio je njezin stegnuti vrat. Mišići su mu se napinjali kroz majicu dok je pokušavao strgnuti plašt s nje. Krajičkom oka vidjela je kako Phil podiže mali pijuk s obližnjeg stola i zamahuje njime prema Zabanovim prsima. Mjerodavni je skrenuo u stranu, pokušavajući se odmaknuti od njega. Oštrica mu je sletjela na ruku. Udarac je bio tako snažan da je odsjekao Zabanovu ruku kod zapešća. Luce je s mučninom gledala kako blijeda, mlitava šaka s muklim udarcem pada na pod. Da nije bilo plave krvi koja je curila iz nje, čovjek bi pomislio da pripada jednom od oštećenih kipova. »Probaj to spojiti natrag s jednim od svojih čvorova«, zajedljivo mu je dobacio Phil dok je Zaban nespretno tražio svoju odsječenu šaku među pretučenim, nesvjesnim tijelima svoje sekte. »Je li te boli?« Daniel je pokušao rastrgati čvorove koji su sputavali Luce. »Ne.« Snagom volje pokušala je to ostvariti. Gotovo joj je uspjelo. Kada sirova snaga nije upalila, Daniel je pokušao strateški pristupiti skidanju plašta. »Maloprije sam u ruci imao labavi kraj užeta«, promrsio je. »Sada je zapetljan unutar plašta.« Prstima je prelazio preko njezina tijela, čineći se istodobno blizu i daleko. Luce je poželjela da su joj, više od bilo kojeg drugog dijela tijela, slobodne ruke pa da može dotaknuti Daniela, umiriti ga. Vjerovala mu je da će je osloboditi. Vjerovala je da može učiniti baš sve. Što ona može učiniti da mu pomogne? Sklopila je oči i u mislima odlutala u prošli život na Tahitiju. Daniel je tada bio mornar. Podučio ju je desecima čvorova tijekom tihih poslijepodneva koje su proveli na plaži. Sada

SV 96


se sjetila: alpski leptir, koji sačinjava dugačka omča u sredini užeta s dvije petlje sa strane, a dobar je za nošenje dodatne težine na konopu. Ili ljubavni čvor, koji izgleda jednostavno, u obliku srca, ali potrebne su četiri ruke da ga se napravi; svaka ruka mora provući uže kroz drugi dio središta srca. Plašt je bio tako uzak da Luce nije mogla pomaknuti nijedan mišić. Daniel je prstima pretraživao ovratnik, zbog čega se još jače stezao. Opsovao je zbog načina na koji je gnječio Lucein vrat. »Ne mogu«, kriknuo je naposljetku. »Plašt Mjerodavnih sačinjen je od beskrajno mnogo čvorova. A može se odvezati samo jednim od njih. Tko ti je ovo napravio?« Luce je pokazala glavom prema anđelu plavih krila koji je jaukao, posrćući u kutu pokraj mramornog pauna. Kraj zvjezdane strijele i dalje mu je stršio kroz oko. Željela je ispričati Danielu kako je njezin otmičar onesvijestio Oliannu stijegom, a potom nju zavezao i doveo je ovamo. Ali nije mogla govoriti. Plašt je bio previše uzak. Phil je u međuvremenu dovukao jecavog anđela, držeći ga za ovratnik krvavog plašta. Tri je puta ošamario Mjerodavnog prije nego što je ovaj prestao sa svojim cmizdrenjem i uplašeno povukao krila natrag. Luce je vidjela da se oko mjesta gdje je iz očne duplje stršila strijela sada stvorio gust krug osušene plave krvi. »Oslobodi je, Barach«, naredio je Daniel, odmah prepoznavši Luceina otmičara, zbog čega se Luce zapitala koliko se njih dvojica dobro poznaju. »Teško.« Barach se nagnuo u stranu te ispljunuo plavu krv i nekoliko oštrih malih zuba na pod. U tren oka Phil je usmjerio zvjezdanu strijelu ravno između anđelovih očiju. »Daniel Grigori naredio ti je da je oslobodiš. Poslušat ćeš ga.« Barach se lecnuo, zureći u strijelu s prezirom. »Zlo! Zlo!« A tada se tamna sjena spustila se na Philovo tijelo. Luce je nejasno vidjela kako se jedan Mjerodavni, ona starica gruba lica i pljesnivih plavih krila, polako približava. Zacijelo se probudila nakon što je neko vrijeme bila u nesvijesti. Sada ie nasrnula na Phila s istim onim pijukom kojim je on sasjekao Zabana... Ali onda se odjednom pretvorila u prašinu. Tri metra iza nje stajao je Vincent s praznim lukom u ruci. Kimnuo je Philu, a potom se okrenuo kako bi provjerio miče li se još što na podu prekrivenom plavim krilima.

SV 97


Daniel se okrenuo Philu i promrsio: »Moramo biti oprezni koliko ih ubijemo. Mjerodavni su važni za ravnotežu. Malo.« »Nažalost, jesu«, odvratio je Phil s čudnom zavisti u glasu. »Svest ćemo ubijanje na minimum, Daniele Grigori. Ali da se nas pita, sve bismo ih pobili.« Progovorio je glasnije kako bi ga Barach čuo. »Dobrodošao u svijet slijepih. Izopćenici su moćniji nego što misliš. Ubio bih te a da ni dvaput ne razmislim, čak ni jedanput. Međutim, još ću te jednom zamoliti: oslobodi je.« Barach je dugo stajao, kao da razmatra opcije, trepćući preostalim starim, naboranim okom. »Oslobodi je! Ne može disati!« zaurlao je Daniel. Barach je zarežao i približio se Luce. Njegove ruke pune staračkih pjega počele su raspetljavati niz čvorova koje ni Phil ni Daniel nisu uspjeli pronaći. Luce, međutim, nije osjetila nikakavo rasterećenje oko vrata. Sve dok nije počeo nešto tiho govoriti, ispod bazdljivog daha. Od manjka kisika vrtjelo joj se u glavi, ali riječi su nekako našle put do njezina zbrkanog uma. Bio je to drevni oblik hebrejskog. Luce nije znala da uopće poznaje taj jezik, ali poznavala ga je.

»I nebo zaplaka vidjevši grijehe svoje djece.«

Riječi su bile gotovo nerazumljive. Daniel i Phil čak ih nisu niti čuli. Ni Luce nije bila sigurna je li ih dobro razumjela, ali bile su joj tako poznate. Gdje ih je već prije čula? Sjećanje joj se vratilo brže nego što je htjela: sjetila se kako drugi pripadnik Mjerodavnih otima Luce u drugom tijelu i nosi je u plaštu starijem od ovoga. To se dogodilo veoma davno. Sve je ovo već jednom prošla, bila je vezana, a potom oslobođena. U tom životu Luce se dočepala nečega što nije smjela vidjeti. Knjige, zavezana složenim čvorom. Zapis palih anđela. Što je tada radila s njom? Što je htjela vidjeti? Isto što je htjela vidjeti i sada. Imena anđela koji još nisu izabrali. Ali ni tada joj nije bilo dopušteno da pogleda knjigu. Jednom davno Luce je držala knjigu u svojim rukama i, ne znajući ni sama kako, gotovo je uspjela odvezati čvor. Tada je uslijedio trenutak kada ju je Mjerodavni uhvatio i sputao svojim plaštom. Promatrala je kako njegova plava krila podrhtavaju od žestine dok je iznova vezao knjigu. Htio se pobrinuti da je njezini nečisti prsti više nikada ne taknu, rekao je. Čula ga je kako šapće one riječi, one iste čudne riječi, časak prije nego što je

SV 98


pustio suzu nad knjigom. Zlatna vrpca tada se odvezala kao čarolijom. Sada je podignula pogled prema starom anđelu gruba lica i gledala kako srebrnkasta suza klizi niz nabore njegova lica. Izgledao je istinski ganuto, ali pokroviteljski, kao da se sažalijeva nad sudbinom njezine duše. Suza je pala na plašt i čvorovi su se misteriozno odriješili. Glasno je uhvatila dah. Daniel je strgnuo ostatak plašta s nje. Obujmila ga je rukama. Sloboda. I dalje je grlila Daniela kada se Barach nagnuo blizu njezina uha. »Nikada nećeš uspjeti.« »Šuti, zlotvore«, naredio mu je Daniel. Ali Luce je željela znati što je Barach time mislio. »Zašto ne?« »Ti nisi ona prava!« rekao je Barach. »Tiho!« proderao se Daniel. »Nikad, nikad, nikad. Ni za milijun godina«, dodao je anđeo, trljajući svoj hrapavi obraz o Lucein, prije nego što je Phil odapeo strijelu ravno u njegovo srce.

SV 99


OSMO POGLAVLJE KAKO JE NEBO PLAKALO Nešto je tresnulo kraj njihovih nogu. »Aureola!« uskliknula je Luce. Daniel se sagnuo i žustro podignuo zlatni relikt s poda. Časak mu se divio, odmahujući glavom. Nekako je ostao čitav nakon što su Mjerodavni i njegova neobična, obnavljajuća odjeća isparili. »Žao mi je što sam mu oduzeo život, Daniele Grigori«, rekao je Phil. »Ali nisam više mogao trpjeti Barachove laži.« »I mene su počele živcirati«, odvratio je Daniel. »Samo budi oprezan s ostalima.« »Uzmi ovo«, rekao je Phil skidajući crnu kožnatu naprtnjaču s ramena i dodajući je Danielu. »Sakrij je od Mjerodavnih. Žarko je žele posjedovati.« Kada je Daniel otvorio torbu, Luce je vidjela da je unutra spremljena njegova knjiga, Knjiga promatrača. Phil je povukao zatvarač na torbi i predao je Danielu. »Sada ću se vratiti i držati stražu. Ranjeni Mjerodavni mogli bi se probuditi svakog trenutka.« »Iskazali ste se u okršaju s Mjerodavnima«, priznao je Daniel, zvučeći zadivljeno. »Ali...« »Znamo«, prekinuo ga je Phil. »Bit će ih još. Jesi li ih susreo puno ispred muzeja?« »Njihov je broj golem«, rekao je Daniel. »Ako nam dopustiš da se slobodno koristimo zvjezdanim strijelama, mogli bismo vam omogućiti siguran bijeg...« »Ne. Ne želim do te mjere poremetiti ravnotežu. Ne smije biti više ubijanja osim ako u pitanju nije stroga samoobrana. Morat ćemo jednostavno požuriti i otići odavde prije nego što stignu njihova pojačanja. Idite sada, čuvajte prozore i vrata. Pridružit ću vam se za trenutak.« Phil je kimnuo, okrenuo se i otišao, probijajući se između mnoštva plavih krila. Čim su ostali sami, Daniel je rukama pregledao Luceino tijelo. »Jesi li ozlijeđena?«

SV 100


Spustila je pogled na svoje tijelo, protrljala vrat. Krvarila je. Prozorsko staklo s krova na nekoliko joj je mjesta razrezalo traperice, ali nijedna od rana nije izgledala kobno. Slijedila je Danielov savjet koji joj je ranije dao i rekla samoj sebi: Ne boli te. Žarenje je popustilo. »Dobro sam«, hitro je odvratila. »Što se dogodilo s tobom?« »Upravo ono što smo htjeli. Uspio sam većini Mjerodavnih odvratiti pozornost dovoljno dugo da Izopćenici pronađu ulaz.« Sklopio je oči. »Ali nikada nisam želio da se ti ozlijediš. Žao mi je, Luce. Nisam te trebao ostaviti...« »Dobro sam, Daniele, a i aureola je na sigurnom, što je s ostalim anđelima? Koliko još ima Mjerodavnih?« »Daniele Grigori!« Philov povik odjeknuo je visokom prostorijom. Luce i Daniel hitro su prešli muzejsko krilo, gazeći preko plavih krila Mjerodavnih do nadsvođenog praga sobe. Potom je Luce stala kao ukopana. Muškarac u mornarsko plavoj odori ležao je licem dolje na pločicama. Oko glave mu se širila lokva crvene krvi, ljudske krvi. »Ja... ubio sam ga«, promucao je Dedal, držeći tešku željeznu kacigu u ruci i izgledajući uplašeno. Vizir kacige bio je sjajan od krvi. »Uletio je kroz vrata i pomislio sam da je jedan od Mjerodavnih. Mislio sam da ću ga samo onesvijestiti. Ali to je bio samo smrtnik.« Krpa i kanta na kotačićima ležali su prevrnuti iza tijela. Ubili su domara. Sve do tog trenutka borba protiv Mjerodavnih na neki se način nije doimala stvarnom. Bila je brutalna i besmislena, i, da, ubijena su dva Mjerodavna, ali to nije imalo veze sa svijetom smrtnika. Luce je osjetila mučninu gledajući kako krv ulazi u fuge između pločica na podu, ali nije mogla odvratiti pogled. Daniel je protrljao bradu. »Pogriješio si, Dedale. Ali dobro si postupio čuvajući vrata od uljeza. Sljedeći koji uđe bit će jedan od Mjerodavnih.« Proučio je sobu. »Gdje su pali anđeli?« »Ali što je s njim?« Luce je zurila u mrtvog muškarca na podu. Cipele su mu bile svježe ulaštene. Nosio je tanki vjenčani prsten. »On je bio samo domar koji je nešto čuo i došao provjeriti. A sada je mrtav.« Daniel je primio Luce za ramena i prislonio svoje čelo na njezino. Dah mu je bio kratak i vruć. »Duša mu je brzo poletjela k miru i radosti. Ali mnoge će druge duše biti izgubljene ne nađemo li naše prijatelje, uzmemo relikt i odemo odavde.« Stisnuo joj je ramena, a potom je prebrzo pustio. Potisnula je tužni grcaj zbog mrtva čovjeka, progutala slinu i okrenula se da pogleda Phila.

SV 101


»Gdje su?« Phil je svojim blijedim prstom pokazao prema gore. S debele grede blizu krovnih prozora visjele su tri crne vrećaste čahure. Jedna od njih meškoljila se i ljuljala, kao da se nešto pokušava roditi. »Arriane!« uzviknula je Luce. Ista se vreća ponovno pomaknula, ovoga puta još žustrije. »Nikada ih nećete osloboditi na vrijeme«, oglasio se nečiji drhtavi glas s poda. Mjerodavni rugobna lica pridigao se na laktove. »Još Mjerodavnih na putu je ovamo. Sve ćemo vas vezati plastovima Pravednih i sami se pozabaviti Luciferom...« Brončani štit koji je Phil zavitlao poput frizbija skinuo je dio anđelova skalpa i odbacio ga natrag na hrpu plavih krila. Phil se okrenuo prema Danielu. »Ako vam treba pomoć Mjerodavnih da oslobodite prijatelje, imat ćemo više sreće dok ih je još malo.« Ljubičasta boja Danielovih očiju žarko je sjajila dok je letio po muzejskom krilu, krećući se od jedne skele od druge, a potom do širokog mramornog stola koji je izgledao kao jedna od radnih stanica muzejskih restauratora. Na njoj su bili naslagani papiri i alat, većinom beskoristan nakon noćašnjeg razaranja, koje je Daniel prekopao s intenzivnom pažnjom. Sa strane je bacio praznu plastičnu bocu, hrpu fascikala, izblijedjelu uokvirenu fotografiju. Naposljetku, rukama je zgrabio dugačak čvrst skalpel. »Primi ovo«, rekao je Luce i nataknuo joj Philovu tešku naprtnjaču preko ramena. Stisnula ju je uza sebe i zadržala dah kada je Daniel rastvorio krila i podigao se s tla. Gledala ga je kako uzlijeće bez muke, kao čarolijom, i zapitala se kako je moguće da od njegovih krila zablista svaka stvar u ovome polumračnom muzeju. Kada je napokon došao do stropa, povukao je skalpel ravno preko grede i prerezao uže s kojeg su visjele tri crne kukuljice. Nakon što su mu bezglasno pale u ruke, Daniel je još jednom zamahnuo krilima te cijelu skupinu lagano spustio na tlo. Položio je crne čahure jednu do druge na praznu sekciju poda. Požurivši do njega, Luce je vidjela kako lica triju anđela vire pri vrhu. Tijela su im bila sputana istim onim grubim crnim plaštom koji je Luce držao zarobljenu i bez daha. Ali anđelima su isto tako usta bila začepljena komadom crne vrećaste tkanine. Čak i dok ih je gledala, činilo se da tkanina pomiče i gmiže u ustima njezinih prijatelja. Arriane se vrpoljila i opirala te postajala toliko

SV 102


crvena u licu od bijesa da je Luce pomislila kako će eksplodirati. Phil je bacio pogled na nemirna obličja na podu. Podigao je jednog uhvativši ga ispod ruke. Mjerodavni je zatreptao, posve ošamućen. »Želiš li da Izopćenici izaberu volontera među Mjerodavnima koji bi pomogao osloboditi tvoje prijatelje, Daniele Grigori ?« »Nikada vam nećemo otkriti tajne naših čvorova!« gotovo je zasiktao Mjerodavni. »Radije bismo umrli.« »I mi bismo radije da umrete«, dobacio je Vincent i približivši se njihovu krugu sa zvjezdanom strijelom u svakoj ruci i pritisnuo jednu na grlo Mjerodavnog koji se oglasio. »Vincente, smiri se«, naložio mu je Phil. Daniel je već klecao nad prvim crnim plaštom, Rolandovim, prebirući prstima po nevidljivim čvorovima. »Ne mogu pronaći krajeve.« »Možda ih pogodak strijelom može prerezati«, predložio je Phil vadeći srebrnu strijelu. »Kao gordijski čvor*.« »To neće upaliti. Na čvorove su bačene okultne čini. Možda će nam trebati Mjerodavni.« »Čekajte!« Luce se spustila na koljena do Rolanda. Ležao je mirno, ali njegove oči rekle su Luce sve o tome koliko se bespomoćno osjećao. Ništa ne bi trebalo sputavati dušu poput Rolandove. Kroz ovaj plašt nije mogla vidjeti otmjenost i eleganciju koje su činile tog palog anđela onakvim kakav je bio, bez obzira na to je li pobjeđivao u mačevanju nefile u Shorelinu, puštao glazbu na tulumu u Maču i križu ili kročio kroz Navjestitelje spretnije od ikoga koga je poznavala. Da su Mjerodavni mogli učiniti nešto ovakvo njezinu prijatelju razbjesnilo ju je do suza. Suze. To je bilo to. U sjećanje su joj se vratile hebrejske riječi. Zbog svih svojih putovanja imala je dara za jezike. Sklopila je oči i u sjećanju gledala kako zlatna vrpca pada s knjige. Sjetila se Barachovih ispucanih usana kako kreposno oblikuju riječi... Luce ih je sada izgovorila Rolandu, ne znajući njihovo značenje, samo se nadajući da će pomoći. _______________________________ *Nerazmrsiv čvor na rudi Gordijevih kola, za koji je proročište objavilo da će onaj tko ga razmrsi biti gospodar svijeta. Mačem ga presjekao Aleksandar Veliki. Teško rješivu, zamršenu ili posve nerješivu situaciju često zovemo gordijski čvor.

SV 103


»I nebo zaplaka vidjevši grijehe svoje djece.« Rolandove su se oči raširile. Čvorovi su se razvukli i raspetljali. Plašt je kliznuo sa strane, a tkanina u njegovim ustima također je ispala. Stao je hvatati dah, podigao se na koljena, ustao i rastvorio svoja zlatna krila nevjerojatnom silinom. Prvo što je potom učinio bilo je da potapša Luce po ramenu. »Hvala ti, Lucinda. Dužnik sam ti sljedećih tisuću godina.« Roland je opet bio onaj stari, ali krv mu je tekla iz mjesta na krilu s kojeg je Barach iščupao ono pero. Daniel je posegnuo za Luceinom rukom i povukao je prema preostalim dvama zavezanim anđelima. Naučio je kako ih osloboditi promatrajuć Luce. Krenuo je raditi na oslobađanju Annabelle dok je Luce kleknula pokraj Arriane. Arriane nije mogla biti na miru. Plašt je bio toliko jako stegnut oko njezina tijela da se Luce gotovo naježila gledajući je. Pogledi su im se sreli. Arriane je ispustila zvuk koji je Luce protumačila kao da joj je drago što vidi Luceino lice. Zasuzile su joj oči kada se sjetila svojega prvog dana u Maču i križu, kada je vidjela kako Arriane tresu elektrošokovi. Arriane, koja se uvijek doimala kao prava frajerica, tada joj se učinila tako krhkom i premda je Luce jedva poznavala tu djevojku, osjetila je poriv da je zaštiti, onakav kakav čovjek inače osjeća prema starim prijateljima. Taj je poriv tijekom vremena samo postao snažniji. Topla suza kliznula joj je niz obraz i pala na sredinu Arrianinih prsa. Luce je prošaptala riječi na hebrejskom, slušajući kako ih Daniel istodobno govori Annabelle. Nakratko ga je pogledala. Obrazi su mu bili vlažni. U tren oka svi su se čvorovi olabavili, a zatim posve razvezali. Anđele su oslobodile Luceine i Danielove ruke, i njihova srca. Nastao je zapuh kad je Arriane raširila svoja veličanstvena šarena krila, a iza njega je uslijedio nešto blaži lahor od Annabelleinih blistavih srebrnih krila. Prostorija je bilo gotovo tiha onih nekoliko trenutaka prije nego što su djevojkama ispale tkanine iz usta. Arriane je isto tako imala komad ljepljive vrpce preko usta; ona je vjerojatno bila i razlog zašto su drugima uopće začepili usta. Daniel je zgrabio jedan kraj ljepljive vrpce i brzo ga povukao uz oštar zvuk. »Ti vrapca! Kako je dobro biti slobodan!« uzviknula je Arriane, pipajući natečeni četverokut kože oko usta. »Triput hura za našu majstoricu čvorova, Lucindu!« Glas joj je imao uobičajenu živost, ali oči su joj bile vlažne od suza. Vidjela je kako je Luce to primijetila te ih hitro obrisala. Prošetala se po podu prepunom plavih krila, izazovno se kreveljeći svakom od nesvjesnih

SV 104


Mjerodavnih, nasrćući prema njima kao da će ih svaki čas udariti. Njezine tregerice od trapera bile su gotovo potpuno razderane, kosa joj je bila raskuštrana i masna, a na lijevom obrazi mala je masnicu u obliku Australije. Donji krajevi šarenih krila bili joj su savijeni i vukli se po neurednom podu. »Arriane«, šapnula je Luce. »Ozlijeđena si.« »Daj, mala, ne brini se ti ništa za mene.« Arriane joj se nahereno nasmiješila. »Osjećam se dovoljno čilo da razbijem nekoliko ovih ofucanih Mjerodavnih.« Ogledala se po prostoriji. »Samo zgleda da su me Izopćenici prestigli.« Annabelle je ustala sporije od Arriane i raširila, a potom savila mišićava srebrna krila, protežući pritom svoje duge udove poput balerine. Ali kada je podigla pogled prema Luce i Arriane, nasmiješila se i nakrivila glavu. »Mora postojati neki način na koji bismo im se mogli odužiti.« Arriane je lagano zamahnula krilima i podignula se metar od poda, te počela letjeti muzejom u velikim krugovima, pregledavajući rasulo. »Već ću ja nešto smisliti...« »Arriane«, upozorio ju je Roland podigavši pogled od razgovora koji je tiho vodio s Danielom. »Ma što?« nadureno je pitala Arriane. »Više mi nikad ne daš da se zabavljam, Ro.« »Nemamo vremena za zabavu«, rekao joj je Daniel. »Ovi su nas fosili mučili satima«, doviknula je Anabelle s vrha lavlje glave. »Mogli bismo im barem uzvratiti uslugu.« »Ne«, odlučan je bio Roland. »Napravljeno je dovoljno skupe štete. Trebali bismo štedjeti energiju za traženje drugog relikta.« »Pobrinimo se onda barem za to da ostanu gdje jesu dok mi tražimo«, rekla je Annabelle. Roland je pogledao Daniela, koji je kimnuo. Sa smiješkom, Annabelle je dolepršala do stola koji se nalazio uz stražnji zid skladišta. Otvorila je pipu, pjevušeći sama sebi. U kantu je nasula nešto za što je Luce pretpostavljala da je gips ili neko drugo sredstvo za zgrušavanje te počela dodavati vodu. »Arriane«, relda je razmetljivo. »Pomozi mi, molim te.« »Već letim, gospođo!« Arriane je uzela prvu kantu od Annabelle i počela letjeti iznad polusvjesnih Mjerodavnih, dražesno se smješkajući. Polako je počela izlijevati mokru mješavinu preko njihovih glava. Klizila im je niz bokove i skupljala se u lokve između njihovih tijela. Nekoliko njih počelo se

SV 105


opirati mješavini koja se brzo stvrdnjavala u neku vrstu umjetnog živog pijeska. Luce je shvatila koliko je plan genijalan. Za nekoliko trenutaka, kada se osuši, anđeli će ostati zarobljeni u raskrečenim položajima u gipsu tvrdom poput kamena. »Ovo vam nije pametno!« promrljao je jedan od Mjerodavnih kroz mokri gips. »Radimo od vas spomenike Pravdi!« doviknula je Annabelle. »Znaš, mislim da mi se Mjerodavni više sviđaju kao žive muzejske instalacije.« Arriane se nasmijala, otkrivajući i više nego trunak vragolaste osvetljivosti. Djevojke su nastavile izlijevati punu kantu za kantom na svaku od glava Mjerodavnih, sve do se njihovi glasovi više nisu čuli, sve dok Izopćenici više nisu morali stražariti nad njima sa zvjezdanim strijelama. Daniel i Roland stajali su malo dalje od skupine, prepirući se prigušenim glasovima. Luce je zurila u Arrianeinu ljubičastu modricu, u krv na Rolandovim krilima, u duboku rasjekotinu na Annabelleinom ramenu. A onda se nečeg sjetila. Uvukla je ruku u naprtnjaču i izvukla tri male boce dijetnog soka te nekoliko zvjezdanih strijela koje su bile u srebrnim koricama. Skinula je čepove. Brzo je umočila po jednu strijelu u svaku bocu, držeći ih dok su ključale i pjenile se, a tekućina u njima mijenjala se iz smeđe u srebrnu. Naposljetku je ustala iz kuta u kojem je čučala te zadovoljno ustvrdila da je jedan kineski porculanski poslužavnik nekako preživio bitku. »Evo, uzmite«, rekla im je. Daniel i Roland prestali su razgovarati. Arriane je prestala Mjerodavne polijevati mokrim gipsom. Annabelle je ponovno sletjela na lavlju grivu. Nitko od njih nije ništa rekao, ali svi su izgledali zadivljeno kada su uzeli svoje bočice, njima se kucnuli i ispili ih. Za razliku od Izopćenika Dedala, anđeli nisu morali sklopiti oči i odspavati nakon što su popili izmijenjen napitak. Možda zato što nisu bili toliko jako pretučeni ili su zbog višeg anđeoskog reda kojem su pripadali imali veću toleranciju. No ipak, piće ih je smirilo. Konačno, Roland je pljesnuo dlanovima i među njima se stvorio snažan plamen. Počeo je tjerati vatru u valovima preko Mjerodavnih, učvršćujući njihov pokrov od gipsa iz kojeg će im biti teže pobjeći nego iz vlastitih plaštova. Kada je završio, on, Arriane, Annabelle i Luce sjeli su na jedan od stolova sučelice Danielu.

SV 106


Daniel je uzeo naprtnjaču i otvorio je kako bi ostalima pokazao aureolu. Arriane je zadivljeno uzdahnula i pružila ruku da je dotakne. »Pronašli ste je.« Annabelle je namignula Luce. »Zakon!« »A što je s drugim reliktom?« pitao je Daniel. »Je li kod vas? Jesu li vam ga Mjerodavni uzeli?« Annabelle je odmahnula glavom. »Nikada ga nismo našli.« »Ali smo bogme njih prevarili«, dodala je Arianne, stišćući oči u smjeru Mjerodavnih »Mislili su da mogu premlaćivanjem od nas dobiti relikt.« »Tvoja knjiga nije dovoljno jasna, Daniele«, rekao je Roland. »Došli smo u Beč tražeći nekakav popis.« »Desiderata«, potvrdio je Daniel. »Znam.« »Ali to je bilo sve što smo znali o reliktu. Onih nekoliko sati od našeg dolaska do trenutka kada su nas uhvatili Mjerodavni, obišli smo sedam gradskih arhiva i nismo ništa pronašli. Bilo je to budalasto. Privukli smo samo preveliku pozornost.« »Ja sam kriv«, promrsio je Daniel. »Trebao sam otkriti više o tome kada sam prije nekoliko stoljeća pisao knjigu. Ali tada sam bio previše impulzivan i nestrpljiv. Sada se ne mogu sjetiti što me točno dovelo do relikta ili što točno ondje piše.« Roland je slegnuo ramenima. »Možda nije ni važno. Grad je vrvio Mjerodavnima kada smo stigli. Da smo pronašli relikt, samo bi nam ga uzeli. Uništili bi ga, baš kao što su prouzročili i uništenje ovih umjetnina u muzeju.« »Većina djela ionako su bile krivotvorine«, objasnio je Daniel, a Luce se osjetila malo manje krivom zbog štete koju su nanijeli muzeju. »Izopćenici se za sada mogu pozabaviti Mjerodavnima. Mi ostali moramo požuriti i pronaći drugi relikt. Jeste li bili i u knjižnici Hofburg?« Roland je potvrdno kimnuo. »A u sveučilišnoj?« »Pa naravno«, rekla je Annabelle. »I vjerojatno bi bilo pametno da se ondje ne pojavljujemo neko vrijeme. Arriane je uništila nekoliko vrlo vrijednih pergamenata u njihovoj posebnoj zbirci...« »Hej«, obrecnula se srdito Arriane. »Pa zalijepila sam ih natrag!« U predvorju su se začuli glasni koraci i sve glave okrenule su se prema otvorenim vratima. Barem još dvadeset Mjerodavnih pokušavalo je uletjeti u prostoriju, ali Izopćenici su ih zadržavali kod vrata svojim zvjezdanim strijelama.

SV 107


Jedan od Mjerodavnih spazio je aureolu u Danielovoj ruci i zapanjeno uzdahnuo. »Ukrali su prvi relikt.« »I svi rade zajedno! Anđeli i demoni i...«, stisnute oči ugledale su Luce, »oni koji ne znaju svoje mjesto, svi oni rade zajedno za isti nečisti cilj. Prijestolje ovo neće podržati. Nikada nećete naći desideratum!« »Desideratum«, rekla je Luce, maglovito se prisjećajući dosadnog sata latinskog u Dovery. »To je... jednina.« Brzo se okrenula prema Danielu. »Ti si maloprije rekao desiderata. To je množina.« »Željena stvar«, prošaptao je Daniel. Ljubičaste oči počele su mu titrati i uskoro se činilo da cijelo njegovo biće blista, osmijeh spoznaje raširio mu se licem. »To je samo jedan predmet. Tako je.« Potom je negdje u daljini odjeknuo duboki zvuk crkvenih zvona. Ponoć. Lucifer je bio bliže jedan dan. Ostalo im je još šest dana. »Daniele Grigori,« povikao je Phil, nadglašavajući zvona, »ne možemo ih zauvijek zadržavati. Ti i tvoji anđeli morate poći.« »Odlazimo«, doviknuo mu je Daniel. »Hvala.« Okrenuo se prema anđelima. »Posjetit ćemo svaku knjižnicu, svaki arhiv sve dok ne...« Roland ga je sumnjičavo gledao. »U Beču zacijelo ima na stotine knjižnica.« »I možda bismo mogli biti malo manje destruktivni dok smo u njima«, predložila je Annabelle pokazujući glavom prema Arriane. »I smrtnicima je stalo do njihove povijesti.« Da, pomislila je Luce, smrtnicima je bilo veoma stalo do njihove povijesti. Sjećanja na prošle živote sada su joj se sve češće vraćala. Nije ih mogla zaustaviti niti usporiti. Dok su se anđeli spremali poletjeti, Luci je stajala, omamljena najintenzivnijim sjećanjem do sada... Zagasitocrvene vrpce za kosu. Daniel i božićni štandovi. Bila je bljuzgavica i teški pljusak, a ona nije imala kaput. Posljednji put kada je bila u Beču... bilo je još nečega u toj priči... nešto... neko zvono... »Daniele.« Luce ga je primila za rame. »što je s onom knjižnicom u koju si me vodio? Sjećaš li se?« Sklopila je oči. Probijala se kroz sjećanje zakopano plitko u njezinu umu ne toliko razumom, koliko osjećajima. »Doputovali smo u Beč za vikend... ne sjećam se kada točno, ali otišli smo gledati Mozarta kako dirigira Čarobnu frulu... u Theater an der Wien? Htio si posjetiti prijatelja koji je radio u nekoj staroj knjižnici, zvao se...« Zašutjela je jer kada je otvorila oči, svi su zapanjeno zurili u nju. Nitko,

SV 108


a najmanje Luce, nije očekivao da će baš ona znati gdje će pronaći desideratum. Daniel se prvi pribrao. Uputio joj je zbunjen osmijeh, ali Luce je znala da je ispunjen ponosom. Ali Arriane, Roland i Annabelle nastavili su zuriti u nju kao da je iz čistog mira progovorila kineski. Kad bolje promisli, i znala ga je govoriti! Arriane je prstom pročeprkala uho. »Jesam li uzela halucinogen ili se to naša L. P. sama od sebe prisjetila jednog od svojih prošlih života, i to u najvažnijem trenutku?« »Ti si genijalka«, rekao je Daniel, nagnuo se i utisnuo joj dubok poljubac. Luce je pocrvenjela i stisnula se uz Daniela da produži poljubac, no tada je začula kako se netko nakašljao. »Stvarno, vas dvoje«, oglasila se Annabelle. »Bit će dovoljno vremena za poljupce ako uspijemo u svojoj zadaći.« »Rekla bih >nabavite si sobu<, ali bojim se da vas nikad više ne bismo vidjeli«, dodala je Arriane i svi su se nasmijali. Kada je Luce otvorila oči, Daniel je široko rastvorio krila. Njihovi krajevi odbacili su u stranu slomljene komadiće gipsa i zaklonili Mjerodavne od pogleda. Preko ramena mu je bila prebačena crna kožnata naprtnjača s aureolom. Izopćenici su vratili porazbacane zvjezdane strijele u srebrne korice. »Neka te krila nose, Daniele Grigori.« »I vas.« Daniel je kimnuo Philu. Okrenuo je Luce tako da se leđima naslanjala na njegova prsa, te čvrsto obujmio njezin struk. Spojili su ruke preko njezina srca. »Knjižnica fondacije«, rekao je Daniel ostalim anđelima. »Slijedite me, znam točno gdje se nalazi.«

SV 109


DEVETO POGLAVLJE DESIDERATUM Magla je obavijala anđele. Preletjeli su natrag preko rijeke, a njihova četiri para krila glasno bi zašuštala pri svakom zamahu. Držali su se dovoljno blizu tla da su prigušene žute natrijske svjetiljke izgledale poput svjetala na pisti zračne luke. Ali ova let još nije bio gotov. Daniel je bio napet. Luce je mogla osjetiti kako mu napetost prožima cijelo tijelo: bila je prisutna u njegovim rukama koje su obujmile njezin struk, u njegovim ramenima poravnanima s njezinima, čak i u načinu na koji je zamahivao svojim širokim krilima iznad njih. Znala je kako se osjeća; bila je željna stići u knjižnicu fondacije isto onoliko koliko je, sudeći po njegovu stisku, bio i Daniel. Kroz maglu je bilo vidljivo tek nekoliko znamenitosti. Bio je tu visok toranj goleme gotičke crkve, zatim mračni kotač-vidikovac, čije su se prazne crvene kabine njihale u noći. Bio je tu i zeleni bakreni krov palače na koji su sletjeli kada su došli u Beč. Ali... pa već su jednom preletjeli palaču. Bilo je to prije možda pola sata. Luce je tada pogledom potražila Oliannu, Izopćenicu koju je onesvijestio Mjerodavni. No nije ju vidjela nigdje na krovu tada, kao što je nije vidjela ni sada. Zašto su radili krugove ? Jesu li se izgubili ? »Daniele?« Nije joj odgovorio. U daljini su počela zvoniti crkvena zvona. Bilo je to četvrti put da zvone otkako su Luce, Daniel i ostali odletjeli kroz slomljene krovne prozore iz muzeja. Letjeli su već dugo vremena. Je li moguće da su tri sata u noći ? »Ma, gdje je?« promrsio je Daniel ispod daha, naginjući se ulijevo, prateći tok rijeke, a zatim je napuštajući kako bi slijedio široku aveniju ispunjenu robnim kućama u mraku. Luce je već vidjela i ovu ulicu. Doista su letjeli u krug. »Mislila sam da znaš točno gdje se nalazi!« Arriane se izdvojila iz formacije u kojoj su letjeli, Daniel i Luce bili su na čelu, a Roland, Arriane i Annabelle tvorili su uski trokut iza njih, te se spustila kojih tri metra do

SV 110


Daniela i Luce, dovoljno blizu da mogu razgovarati. Kosa joj je bila raskuštrana i nakovrčana, a njezina krila što su se prelijevala u duginim bojama svjetlucala su u magli. »I znam gdje se nalazi«, rekao je Daniel. »Ili barem, gdje se nalazila.« »Bogme si izabrao zaobilazan put do onamo, Daniele.« »Arriane.« Roland joj se obratio tonom upozorenja koji je čuvao za one prečeste prilike kada bi Arriane pretjerala u nečemu. »Pusti ga da se usredotoči.« »Da, da, da.« Arriane je zakolutala očima. »Bolje da se vratim u >formaciju<.« Arriane je zalepršala krilima onako kako neke djevojke zatrepću trepavicama, podignula dva prsta u znak mira i povukla se. »Okej, gdje se nalazila knjižnica?« upitala je Luce. Daniel je uzdahnuo, blago uvukao krila i spustio se petnaest metara ravno prema tlu. Hladan vjetar puhao je Luce u lice. Želudac joj se podignuo kada su naglo pali, a zatim se smirio kada se Daniel iznenada zaustavio, kao da je sletio na nevidljiv napet konop, iznad stambene ulice. Bila je tiha, prazna i mračna, samo su se dva dugačka niza kamenih kuća pružala niz obje strane ulice. Kapci na prozorima bili su zatvoreni jer je bila noć. Maleni automobili mirovali su na uskim kosim parkirališnim mjestima. Mladi hrastovi činili su niz duž pločnika koji se protezao uz malena, pomno održavana dvorišta kuća. Ostali anđeli lebdjeli su s lijeve i desne strane Luce i Daniela, oko šest metara iznad razine ulice. »Nalazila se tu«, rekao je Daniel. »Bila je upravo ovdje. Šest blokova od rijeke, zapadno od Turkenschanzparka. Kunem se. Ništa od ovoga«, rukom je pokazao prema nizu nerazberivih kamenih kuća ispod njih, »nije bilo ovdje.« Annabelle se namrštila i privila koljena uz prsa, blago zamahujući srebrnim krilima kako bi se održala u zraku. Kada je prekrižila noge kod gležnjeva, ispod traperica su joj provirile jarkoružičaste prugaste čarape. »Misliš li da je uništena?« »Ako jest,« rekao je Daniel, »nemam pojma kako ćemo pronaći relikt.« »Nagrabusili smo«, zaključila je Arriane i od frustracije udarila nogom oblak. Ljutito je pogledala njegove pramenaste krajeve, koji su neometano nastavili ploviti prema istoku. »To me nikada ne zadovolji onoliko koliko mislim da hoće.« »Možda bismo mogli otići u Avalon«, predložio je Roland. »Vidjeti je li Camova skupina imala više sreće.«

SV 111


»Potrebna su nam sva tri relikta«, rekao je Daniel. Luce se lagano okrenula u Danielovim rukama da ga pogleda. »Ovo je samo privremeni zastoj. Sjeti se što smo sve morali proći u Veneciji. Ali na kraju smo pronašli aureolu. Pronaći ćemo i desideratum. To je jedino važno. Kada je posljednji put itko od nas bio u toj knjižnici, prije dvjesto godina? Naravno da su se neke stvari promijenile. To ne znači da moramo odustati. Moramo samo... moramo samo...« Svi su gledali u nju. Ali Luce nije znala što da poduzmu. Znala je jedino da ne smiju odustati. »Mala ima pravo«, rekla je Arriane »Nećemo odustati. Mi...« Arriane je zanijemjela kada su joj se krila počela tresti. Zatim je Annabelle ispustila kratak jauk. Tijelo joj se trzalo u zraku, a krila također podrhtavala. Danielove ruke na Luceinim tresle su se dok je maglovito noćno nebo poprimalo ono neobično sivilo, boju oluje koja se približava s horizonta, koje je Luce sada prepoznala kao boju vezanu uz vremenske potrese. Lucifer. Gotovo je mogla čuti siktaj njegova glasa, osjetiti njegov dah na vratu. Zubi su joj počeli cvokotati, ali osjetila je to još dublje, u svojoj srži sirovo i uzburkano, kao da se u njoj zapliće ogroman lanac. Kuće ispod njih svjetlucale su. Stupovi uličnih svjetiljaka udvostručili su se. Činilo se da se i sami atomi zraka prelamaju. Luce se zapitala kako ovi potresi utječu na građane ispod njih, koji su sada snivali i svojim krevetima. Osjećaju li ovo? Ako ne, zavidjela im je na tome. Pokušala je zazvati Daniela, ali glas joj je bio izobličen, kao da se nalazi pod vodom. Sklopila je oči, ali od toga joj je bilo zlo. Otvorila ih je i pokušala se usredotočiti na čvrste bijele zgrade koje su podrhtavale u temeljima sve dok nisu postale samo apstraktne bijele mrlje. Luce je zatim primijetila kako jedna od zgrada stoji mirno, kao da je otporna na promjene svemira. Bila je to mala smeđa zgrada, kućica, u samom središtu bijele ulice koja je podrhtavala. Ali prije koju sekundu nije bila ondje. Bila je vidljiva kao da je se promatra kroz vodopad i to samo na trenutak prije nego što se udvostručila svjetlucajući nestala u širokom nizu monokromatskih modernih kuća. Ali na trenutak kuća je doista bila ondje, jedna jedina fiksirana stvar u sveobuhvatnom kaosu, istodobno dio bečke ulice i odvojena od nje. Vremenski potres polako je prestao i svijet oko Luce i anđela umirio se. Nikada nije bilo tako tiho kao u trenucima neposredno nakon potresa u

SV 112


vremenu. »Jeste li vidjeli?« veselo je povikao Roland. Annabelle je otresla krila, zagladajući njihove vrške prstima. »Još se oporavljam od prošlog potresa. Mrzim ih.« »Ja isto.« Luce je zadrhtala. »Nešto sam vidjela, Rolande. Smeđu kuću. Kakva je to kuća. Knjižnica fondacije?« »Da.« Daniel je leteo u malom krugu oko mjesta gd je Luce vidjela kuću, sve se više približavajući. »Možda ta glupa podrhtavanja ipak nečemu koriste«, rekla je Arriane. »Kamo je kuća nestala?« upitala je Luce. »I daljjee je tamo. Samo nije ovdje«, odgovorio je Daniel. »Posto legende o tim stvarima.« Roland je prošao prstima kroz guste zlatnocrne dreadlockse, »Ali nisam nikada mislio da doista postoje.« »Kakve su to stvari?« Luce je stisnula oči, pokušavajući ponovno vidjeti smeđu kuću. Ali niz modernih gradskih kuća ostao je na mjestu. Jedino kretanje na ulici dolazilo je od golih grana drveća koje su se njihale na vjetru. »To se zove Patina«, rekao je Daniel. »Način svijanja stvarnosti oko jedinice vremena i prostora...« »Stvarnost se razmješta kako bi se nešto moglo sakriti«, dodao je Roland, doleteo do Daniela i zagledao se prema dolje kao da još uvijek može vidjeti kuću. »Stoga, dok ova ulica postoji u ravnoj liniji kroz jednu stvarnost«, Annabelle je rukom mahnula prema nizu kuća, »ispod nje leži drugi neovisan prostor u kojem ova cesta vodi ravno do naše knjižnice fondacije.« »Patine su granice između stvarnosti«, dodala je Arriane, palčeva zataknutih za tregerice. »Laserska predstava koju mogu vidjeti samo posebni ljudi.« »Čini se da svi znate puno o tim stvarima«, rekla je Luce. »Aha«, podrugljivo je odvratila Arriane, izgledajući kao da bi najradije šutnula još jedan oblak. »Osim kako da uđemo u nju,« Daniel je kimnuo. »Rijetka su bića koja mogu stvoriti Patine, a ona koja to mogu, strogo nad njima stražare. Knjižnica je ovdje, ali Arriane ima pravo. Moramo dokučiti kako ćemo ući.« »Čula sam da je potreban Navjestitelj kako bi se ušlo«, rekla je Arriane. »Kozmička legenda.« Annabelle je odmahnula glavom. »Svaka je Patina drugačija. Koliko je dostupna ovisi isključivo o njezinu kreatoru. Oni

SV 113


programiraju kod.« »Jednom je Cam na tulumu pričao o tome kako je ušao u Patinu«, rekao je Roland. »Ili je možda pričao o tulumu kor je priredio u Patini?« »Luce!« iznenada je rekao Daniel, zbog čega su se svi trgnuli u zraku. »To si ti. To si oduvijek bila ti.« Luce je slegnula ramenima. »Što sam oduvijek bila?« »Ti bi uvijek pritisnula zvono. Ti si znala kako ući u knjižnicu. Moraš samo pozvoniti.« Luce je pogledala praznu ulicu i maglu koja je sve oko njih bojila u smeđe. »O čemu pričaš? Kakvo zvono?« »Zatvori oči« rekao je Daniel. »Sjeti se. Vrati se u prošlost i pronađi vezicu za zvono...« Luce je već bila ondje, natrag u knjižnici tijekom zadnjeg posjeta Beču s Danielom. Stopalima je stajala čvrsto na zemlji. Kišilo je i kosa joj je bila slijepljena za lice. Njezine grimizne vrpce za kosu bile su mokre, ali nije ju bilo briga. Nešto je tražila. Postojao je kratki puteljak koji je vodio preko dvorišta, a potom mračna niša ispred knjižnice. Vani je bilo hladno, no unutra je gorjela vatra. Ondje, u pljesnivom kutku kraj vrata, pletena vezica s bijelim božurima visjela je s velikoga srebrnog zvona. Posegnula je rukom u zrak i povukla. Anđeli su zapanjeno uzdahnuli. Luce je otvorila oči. Ondje, u sredini na sjevernoj strani ulice, niz modernih gradskih kuća odjednom je na polovici bio prekinut malenom smeđom kućom. Dim se vijugavo podizao iz dimnjaka. Jedina svjetlost, osim krila anđela, bio je prigušen žuti sjaj svjetiljke na prozorskoj dasci s prednje strane kuće. Anđeli su se nježno spustili na praznu ulicu, a Danielov stisak oko Luce popustio je. Poljubio joj je ruku. »Sjetila si se. Svaka čast.« Smeđa kuća imala je samo jedan kat, dok su kuće oko nje imale tri kata pa se iza kuće pružao pogled na paralelne ulice u kojima je bilo nanizano još modernih bijelih zgrada. Ova je kuća bila svojevrsna anomalija: Luce je proučila njezin krov od slame, natkrivena vrtna vrata na rubu travnjaka prekrivenog korovom, asimetrična drvena ulazna vrata, zbog svega toga kuća je izgledala kao da pripada srednjem vijeku. Luce je zakoračila prema kući i našla se na pločniku. Pogled joj je pao na veliku brončanu ploču utisnutu u zidove od tvrdog blata. Bila je to

SV 114


Spomen-ploča na kojoj je velikim crvenim slovima bilo urezano:

KNJIŽNICA FONDACIJE, UTEMELJENA 1133.

Luce se ogledala oko sebe po inače posve običnoj ulici. Kante za recikliranje ispunjene plastičnim bocama, mali europski automobili parkirani toliko blizu jedan drugom da su im se odbojnici gotovo dodirivali, plitke rupe na kolniku. »Znači, nalazimo se u pravoj ulici u Beču... »Točno«, rekao je Daniel. »Da je dan, vidjela bi susjede, ali oni ne bi vidjeli tebe.« »Jesu li Patine česte?« upitala je Luce. »Je li jedna bila iznad kolibe u kojoj sam spavala na otoku u Georgiji?« »Jako su rijetke. Zapravo, dragocjene.« Daniel je odmahnuo glavom. »Ona koliba samo je bila najudaljenije utočište koje smo uspjeli pronaći u tako kratkom roku.« »Patina za siromahe«, rekla je Arriane. »Drugim riječima, vikendica gospodina Colea«, dodao je Roland. Gospodin Cole bio je profesor u Maču i križu. Iako smrtnik, bio je prijatelj anđelima otkako su došli u školu i brinuo se da nitko ništa ne posumnja za vrijeme Luceina odsustva. Zahvaljujući gospodinu Coleu, njezini roditelji nisu bili više zabrinuti za nju nego obično. »Kako ih se može napraviti?« pitala je Luce. Daniel je odmahnuo glavom. »Nitko ne zna osim onoga tko je stvorio Patinu. A tih je jako malo. Sjećaš li se mojeg prijatelja, doktora Otta?« Kimnula je. Doktorovo ime bilo joj je na vrhu jezika. »Živio je ovdje nekoliko stotina godina, a čak ni on nije znao kako je ova Patina nastala.« Daniel je promotrio kuću. »Ne znam tko je sada knjižničar.« »Idemo«, rekao je Roland »Ako je desideratum ovdje, moramo ga pronaći i napustiti Beč prije nego što se Mjerodavni pregrupiraju i pronađu nas.« Podignuo je zasun na vrtnim vratima i pridržao ih otvorenima da svi uđu. Šljunčani puteljak koji je vodio do smeđe kuće bio je obrastao divljim ljubičastim frezijama i isprepletenim bijelim orhidejama koje su ispunjavale zrak svojim slatkim mirisima. Kada je skupina stigla do teških drvenih vrata s lučnim nadvratnikom i željeznim plosnatim zvekirom, Luce je primila Daniela za ruku. Annabelle je oštro pokucala na vrata. Nitko nije otvorio. Potom je Luce podigla pogled i spazila vezicu za zvono, izvezanu istim

SV 115


motivom kao i ona koju je potegnula dok su bili u zraku. Kratko je pogledala Daniela. Kimnuo joj je. Povukla je vezicu i vrata su se polako odškrinula, kao da je kuća očekivala njihov dolazak. Zavirili su u hodnik obasjan svijećama koji se protezao tako daleko da Luce nije mogla vidjeti njegov kraj. Unutrašnjost je bila puno veća nego što se po vanjštini dalo naslutiti; strop je bio nizak i zavijao je, poput željezničkog tunela koji prolazi kroz planinu. Posvuda se protezao zid od ljupke svjetloružičaste cigle. Ostali anđeli čekali su da Daniel i Luce, koji su jedini prije bili ovdje, naprave sljedeći korak. Daniel je prvi prešao prag i zakoračio u hodnik, držeći Luce za ruku »Ima li koga?« povikao je. Svijeće na zidu zatreperile su kada su ostali anđeli ušli i Roland zatvorio vrata za njima. Dok su hodali, Luce je bila svjesna tišine u hodniku ispunjene samo jekom njihovih cipela na glatkome kamenom podu. Zastala je kod prvih otvorenih vrata na lijevoj strani hodnika, a um joj je preplavio sjećanje. »Ovdje«, rekla je pokazujući prema sobi. Jedina svjetlost u mračnoj prostoriji dolazila je od žutog sjaja svjetiljke na prozorskoj dasci, iste one čiji su sjaj opazili ispred kuće. »Nije li ovo ured doktora Otta?« Bilo je previše tamno da bi se vidjelo, ali Luce se prisjetila vatre koja je nekoć veselo pucketala u kaminu na drugoj strani sobe. U njezinu sjećanju kamin je bio okružen desecima polica na trpanim kožnatim uvezima koji su činili biblioteku doktora Otta. Nije li ta Luce iz prošlog života podigla noge u vunenim čarapama na stolić blizu vatre i čitala četvrti dio Guliverovih putovanja? I nije li doktorova jabukovača cijelu sobu ispunila mirisom jabuka, klinčića i cimeta? »Imaš pravo.« Daniel je uzeo veliki svijećnjak iz niše u hodniku i unio ga unutra kako bi osvijetlio sobu. No preko kamina je bila navučena rešetka, antikni drveni pisaći stol u kutu stajao je zatvoren, a čak i pod toplom svjetlošću svijeća zrak se činio hladnim i ustajalim. Police su se uleknule pod težinom brojnih knjiga, koje su bile pokrivene debelim slojem prašine. Preko prozora, koji je nekoć gledao na užurbanu ulicu, bile su navučene zavjese, zbog čega se soba doimala tmurnom i pustom. »Ne čudi me što nije odgovorio ni na jedno moje pismo«, rekao je Daniel. »Čini se da se doktor odselio.« Luce je otišla do polica i prešla prstom preko prašnjavog hrpta jedne knjige.

SV 116


»Mislite li da neka od ovih knjiga sadrži željenu stvar koju tražimo?« zapitala je Luce i izvukla jednu s police: Petrarkin Kanconijer, tiskan goticom. »Sigurna sam da nam doktor Otto ne bi zamjerio kad bismo malo razgledali, ne ako bi nam to pomoglo da pronađemo desi...« Prestala je govoriti. Nešto je čula, tiho pjevušenje ženskoga glasa. Anđeli su se međusobno pogledali kada je do mračne knjižnice dopro još jedan zvuk. Osim jezive pjesme, sada se čulo kloparanje cipela i zveckanje kolica koja je netko gurao. Daniel se pomaknuo do otvorenih vrata, a Luce ga je slijedila, pa su se oprezno navirili u hodnik. Prema njima se ispružila tamna sjena. Svijeće su zatreperile u ružičastim kamenim nišama zavojitog hodnika i izobličile sjenu pa su joj se ruke doimale nevjerojatno dugima, kao u neke sablasti. Sjena je pripadala mršavoj ženi u uskoj sivoj suknji, tamno žutom kardiganu, vrtoglavo visokim crnim potpeticama, koja je hodala prema njima i gurala kolica s otmjernim srebrnim pladnjom i servisom za čaj. Vatreno crvena kosa bila joj je podignuta u šinjon. U ušima su joj svjetlucale elegantne zlatne naušnice. U njezinu hodu, njezinu držanju, bilo je nečega poznatog. Dok je pjevušila melodiju bez riječi, malo je podignula glavu pa joj se profil ocrtao u sjeni na zidu. Oblik njezina nosa, blago podignuta brada, mrvicu izbočena čeona kost, zbog svega toga Luce je osjetila deja vu. Zagledala se duboko u svoje prošle živote, pokušavajući otkriti u kojemu je od njih mogla poznavati ovu ženu Iznenada, iz Luceina se lica povukla sva krv. Nije bilo toliko boja za kosu na svijetu kojom bi je mogla prevariti! Žena koja je gurala kolica s čajem bila je gospođica Sophia Bliss. Prije nego što je to uopće osvijestila, Luce je u rukama držala hladan mjedeni žarač koji je maloprije stajao u stalku blizu vrata. Podignula ga je kao oružje, stisnute čeljusti i uzlupanog srca, te pojurila niz hodnik. »Luce!« povikao je Daniel. »Dee?« uzviknula je Arriane. »Da, dušo?« rekla je žena sekundu prije nego što je primijetila kako Luce juriša prema njoj. Lecnula se baš kada je Daniel obujmio Luce rukom i spriječio njezin napad. »Što to radiš?« prošaptao je. »Ona je... ona je...« Luce se opirala Danielu, osjećajući njegov vrući stisak oko struka. Ova je žena ubila Penn. I pokušala je ubiti Luce. Zašto je nitko drugi nije htio ubiti?

SV 117


Arriane i Annabelle pojurile su prema gospođici Sophiji i stisnule je u dvostruki zagrljaj. Luce je zbunjeno zatreptala. Annabelle je poljubila ženu u blijede obraze. »Nisam te vidjela još od seljačkog ustanka u Nottinghamu... a kada je to bilo, u 1380ima?« »Ma nije valjda prošlo toliko vremena«, pristojno je odvratila žena, a glas joj je imao onaj pjevni ton ljubazne knjižničarke koji je rabila u Maču i križu da na prevaru natjera Luce da je zavoli. »Bilo su to divna vremena.« »Ni ja te nisam vidjela već neko vrijeme«, ogorčeno je dometnula Luce. Iskobeljala se iz Danielova stiska i ponovno podignula žarač, žaleći što nema neko smrtonosnije oružje. »Ne otkad si ubila moju prijateljicu...« »Oh, dušo.« Žena se nije nimalo prepala. Gledala je Luce kako joj se približava i lagano prislonila prst na usne. »Mislim da je došlo do neke zabune.« Roland je stupio naprijed i udaljio Luce od gospođice Sophije. »Izgledate kao netko drugi, to je sve.« Od njegove mirne ruke na njezinu ramenu, Luce se zaustavila. »Kako to misliš?« upitala je žena. »Oh, pa naravno!« Daniel je uputio Luce tužan osmijeh. »Ti misliš da je ona... trebali smo ti reći da prekovječnici često nalikuju jedni drugima.« »Hoćeš reći da ovo nije gospođica Sophia?« »Sophia Bliss?« Žena je izgledala kao da je upravo zagrizla nešto kiselo. »Zar je ta gadura još živa? Bila sam sigurna da će joj netko dosad već skratiti muke.« Namreškala je svoj sitni nos i slegnula ramenima prema Luce. »Ona je moja sestra, pa mogu pokazati samo dio bijesa koji sam tijekom godina nakupila prema toj odvratnoj babuskari.« Luce se nervozno nasmijala. Žarač joj je kliznuo iz ruke i uz glasan zveket pao na pod. Proučila je stariju ženu, nalazeći sličnosti s gospođom Sophijom, lice koje se u istim mah činilo mladim i starim, kao i razlike. Za razliku od Sophinijih crnih očiju, oči ove žene zgledala su gotovo zlaćane, a dodatno ih je naglašavala odgovarajuća žuta nijansa njezina kardigana. Zbog incidenta sa žaračem Luce je sada bilo strašno neugodno. Naslonila se na cigleni zid i potonula do poda, osjećajući se prazno i ne znajući je li joj zapravo laknulo što se ne mora ponovno suočiti s gospođicom Sophijom. »Žao mi je.« »Ma ne brini se, dušo«, veselo joj je rekla žena. »Onog dana kada opet

SV 118


sretnem Sophiju, zgrabit ću prvi teški predmet koji mi bude pri ruci i sama je zatući na smrt.« Arriane je pružila ruku da pomogne Luce ustati i tako je snažno povukla gore da su joj se noge trenutak odvojile od poda. »Dee je stara prijateljica. I prvoklasna partijanerica, moram reći. Ima metabolizam magarca. Gotovo je posve zaustavila Križarske ratove one noći kada je zavela Saladina*.« »Svašta!« odvratila je Dee i odmahnula rukom kao da je to čista mišljotina. »I najbolje priča priče od ikoga koga poznajem«, dodala je Annabelle. »Barem je tako bilo dok nije nestala s lica Zemlje. Pa gdje si se skrivala, ženo Božja?« Žena je duboko udahnula, a zlaćane su joj se oči ovlažile. »Zapravo, zaljubila sam se.« »Oh, Dee!« zapjevušila je Annabelle i primila ženinu ruku. »Kako divno.« »Otto Z. Otto.« Žena je šmrcnula. »Neka počiva u...« »Doktor Otto?« rekao je Daniel i zakoračio s dovratka knjižnice »Znala si doktora Otta?« »U dušu.« Tajnovita je dama opet šmrcnula. »Ajoj, baš sam nepristojna!« rekla je Arriane. »Moramo vas upoznati. Daniele. Rolande, mislim da još niste službeno upoznali Dee...« »Zadovoljstvo mi je. Ja sam Paulina Serenity Bisenger.« Žena se nasmiješila, lagano obrisala vlažne oči čipkastim rupčićem i pružila ruku prvo Danielu, a zatim i Rolandu. »Gospođice Bisenger«, rekao je Roland, »smijem li pitati zašto te djevojke zovu Dee?« »To je samo stari nadimak, dušo«, odgovorila je žena i uputila mu tajnovit smiješak koji je obično bio Rolandova specijalnost. Kada se okrenula prema Luce, zlaćane oči ozarile su joj se. »Ah, Lucinda.« Umjesto da pruži ruku, Dee raširila ruke i ponudila zagrljaj, ali Luce nije znala treba li ga prihvatiti, »Ispričavam se što si se tako prepala zbog moje nesretne sličnosti sa Sophijom. Moram naglasiti da moja sestra izgleda kao ja; ja ne izgledam kao ona. Ali ti i ja smo bile tako bliske u toliko života i tijekom toliko godina da sam zaboravila kako se ti ___________________________________ *Saladin je bio jedan od najvećih i najpoznatijih muslimanskih vojskovođa, pobjednik nad križarima 1187. i osvajač Jeruzalema.

SV 119


možda toga ne sjećaš. Ja sam bila ta kojoj si povjerila svoje najmračnije tajne, svoju ljubav prema Danielu, strahove za vašu budućnost, sve one osjećaje prema Camu koji su te zbunjivali.« Luce je pocrvenjela, ali žena to nije primijetila. »A ja sam tebi povjerila sam razlog svojeg postojanja, kao i ključ svega što tražiš. Ti si bila jedina nevina u koju sam se uvijek mogla pouzdati da ćeš napraviti ono što treba.« »Ja... žao mi je sto se toga ne sjećam«, promucala je Luce, i doista joj je bilo žao. »Jesi li ti anđeo?« »Prekovječnica, dušo.« »Strogo gledano, prekovječnici su smrtnici,« objasnio je Daniel, »ali mogu živjeti stotinama, čak i tisućama godina. Odavno surađuju s anđelima.« »Sve je počelo s prapradjedicom Metuzalemom«, ponosno je rekla Dee. »On je izmislio molitvu. Stvarno!« »Kako je to učinio?« upitala je Luce. »Pa, davnih dana kada su smrtnici nešto htjeli, samo bi to poželjeli na neki općenit način. Pradjedica je bio prvi koji se direktno obratio Bogu s molbom i, ovo je genijalno, zatražio je poruku koja bi potvrdila da ga je Bog čuo. Bog je odgovorio anđelom, i tako je nastao prvi anđeo glasnik. Mislim da je to bila Gabbe, koja je probila put između raja i Zemlje kako bi poruke smrtnika mogle lakše putovati. Pradjedica je volio Gabbe, volio je anđele i naučio je sve od svoje vrste da ih isto tako vole. Oh, ali to je bilo prije mnogo, mnogo godina.« »Zašto prekovječnici žive tako dugo?« upitala je Luce. »Zato što smo prosvijetljeni. Zbog naše obiteljske povijesti s anđelima glasnicima i činjenice da možemo primiti anđelovu slavu a da nas to emocionalno ne uništi, kao što je slučaj s mnogim smrtnicima, nagrađeni smo neobično dugim životnim vijekom. Mi održavamo vezu između anđela i smrtnika, tako da ljudi uvijek osjećaju neku vrstu anđeoskog zaštitništva. Može nas se bilo kada ubiti, naravno, ali uz iznimku atentata i neuobičajenih nesreća, prekovječnici će živjeti do Sudnjega dana. Dvadeset i četvero nas koji smo preostali posljednji smo živi potomci Metuzalema. Nekoć smo bili uzorni ljudi, ali sramim se reći da je takvih sve manje. Čula si za Starješine Zhsmaelin?« Na spomen zlog klana gospođice, Sophije Luce je zadrhtala cijelim tijelom. »Svi su oni prekovječnici«, rekla je Dee. »Starješine su bile plemenite. Postojalo je vrijeme kada sam i ja bila njihovim dijelom. Oni dobri svi su,

SV 120


naravno, pobjegli«, kratko je pogledala Luce i namrštila se, »nedugo nakon što je ubijena tvoja draga prijateljica Penn. Sophia je oduvijek u sebi imala nešto pakosno. Sada je postala i ambiciozna.« Zastala je i izvadila bijeli rupčić kako bi ulaštila kutak kolica. »O kakvim mračnim stvarima razgovaramo sad kad smo se napokon našli. Ali ima i nešto lijepo: sjetila si se kako putovati kroz moju Patinu.« Dee je ponosno pogledala Luce. »Sjajan posao.« »Ti si napravila Patinu?« upitala je Luce. »Nisam imala pojma da to možeš!« Dee je podignula obrvu, a na usnama joj se pojavio jedva zamijetan smiješak. »Dama ne može otkriti sve svoje tajne, inače bi je netko mogao iskoristiti. Zar ne, djevojke?« Zastala je. »Dakle, sad kad smo svi opet prijatelji, recite mi što vas dovodi u knjižnicu fondacije? Upravo sam se spremala popiti svoj ranojutarnji čaj od jasmina. Inzistiram da mi se pridružite, uvijek skuham previše.« Zakoračila je u stranu i pokazala srebrni pladanj na kojem su bili visok srebrni čajnik, porculanski tanjurići puni malih sendviča s krastavcima, prhkih pogačica sa zlatnim grožđicama, te kristalna zdjela do vrha ispunjena gustim vrhnjem i trešnjama. Luce je zakruljilo u želucu kada je ugledala hranu. »Znači, očekivala si nas«, rekla je Annabelle na prste brojeći šalice za čaj. Dee se osmjehnula, okrenula i počela ponovno gurati kolica niz hodnik. Luce i anđeli trčkarali su kako bi održaii korak s Dee koja je brzo kuckala potpeticama, a potom oštro skrenula desno u veliku sobu napravljenu od iste ružičaste cigle kao i hodnik. U kutu je gorjela jarka vatra, a tu su još bili ulašten stol od hrastovine za ko je moglo sjesti barem šezdeset ljudi i ogroman luster od petrificiranog panja drveta, ukrašen stotinama svjetlucavih kristalnih svijećnjaka. Na stolu je već bio pripremljen fini porculan za puno više gostiju nego što ih je brojilo njihovo društvo. Dee je krenula u šalice nalijevati kipući čaj jantarne boje. »Ovdje je sve jako opušteno, sjednite gdje god želite.« Nakon nekoliko znakovitih pogleda od Daniela, Arriane je konačno zakoračila naprijed i potapšala Dee, koja je prebacivala hrpice vrhnja u čašice i posipala ih voćem, lagano po leđima. »Zapravo, Dee, ne možemo ostati na čaju. Malo nam se žuri. Znaš...«

SV 121


Daniel je stupio naprijed. »Je li do tebe stigla vijest o Luciferovu planu? Pokušava izbrisati prošlost tako što će vojsku anđela prenijeti kroz vrijeme iz doba Pada u sadašnjost.« »To bi objasnilo podrhtavanje«, promrmljala je Dee, puneći još jednu šalicu čajem. »Ti možeš osjetiti i vremenske potrese?« upitala je Luce. Dee je kimnula. »Ali većina smrtnika ne može, ako si se pitala.« »Došli smo ovamo jer moramo pronaći prvobitnu lokaciju Pada,« rekao je Daniel, »mjesto gdje će se pojaviti Lucfier i vojska raja. Moramo ga zaustaviti.« Dee je izgledala neobično smireno te je nastavila posluživati čaj, dijeliti sendviče s krastavcima. Anđeli su čekali da nešto kaže. Cjepanica u vatri raskolila se, zapucketala i pala niz rešetku. »A sve to zato što je jedan dečko volio jednu djevojku«, progovorila je naposljetku. »Prilično uznemirujuće. Doista izvlači ono najgore iz svih starih neprijatelja, zar ne? Mjerodavni su izmaknuli kontroli, Starješine ubijaju nedužne. Toliko neugodnosti. Kao da vi pali anđeli ionako već nemate dovoljno problema. Mora da ste strašno umorni.« Uputila je Luce utješan smiješak i ponovno im dala znak da sjednu. Roland je izvukao stol u na čelu stola za Dee i sjeo njoj slijeva. »Možda nam možeš pomoći.« Dao je ostalima znak da mu se pridruže. Annabelle i Arriane zauzele su mjesta pokraj njega, a Luce i Daniel sjeli su na drugu stranu stola. Luce je stavila ruku preko Danielove, preplićući prste s njegovima. Dee je podijelila šalice čaja svima za stolom. Nakon zveckanja porculana i žličica kojima se miješao čaj, Luce je pročistila grlo. »Zaustavit ćemo Lucifera, Dee.« »Toplo se nadam.« Daniel je stisnuo Luceine prste. »Trenutačno tražimo tri predmeta koji pričaju ranu povijest palih anđela. Kada ih skupimo, trebali bi nam otkriti prvotnu lokaciju Pada.« Dee je pijuckala čaj. »Pametan dečko. Jeste li imali sreće?« Daniel je podignuo kožnatu naprtnjaču i otvorivši je pokazao aureolu od stakla i zlata. Prošla je cijela vječnost otkako je Luce zaronila u potonulu katedralu i skinula je s glave kipa. Dee ie naborala čelo.

SV 122


»Da, sjećam se toga. Napravio ju je anđeo Semihazah, zar ne? Čak je i u pretpovijesti imao zajedljivu estetiku. Nije mogao satirizirati pisane tekstove, pa je napravio ovo kao svojevrsni komentar o glupavim načinima na koje su smrtni umjetnici htjeli prikazati anđeoski sjaj. Zabavno, zar ne? Zamislite da morate nositi takav odvratan... košarkaški koš na glavi. Dva boda i sve to.« »Dee.« Arriane je posegnula u naprtnjaču i izvukla Danielovu knjigu, a zatim je prelistala sve dok nije na marginama pronašla bilješku o desideratumu. »Došli smo u Beč kako bismo pronašli ovo«, pokazala je prstom, »željenu stvar. Ali vrijeme nam istječe, a ne znamo što je to niti gdje da je tražimo.« »Kako divno! Došli ste na pravo mjesto.« »Znala sam!« graknula je Arriane. Nagnula se u stolici i lupila Annabelle, koja je pristojno grickala pogačicu, po leđima. »Čim sam te vidjela, znala sam da ćemo biti okej. Ti imaš desiderauum, zar ne?« »Ne, dušo.« Dee je odmahnula glavom. »Onda... što?« upitao je Daniel. »Ja jesam desideratum.« Zablistala je od sreće. »Već dugo vremena čekam da me se pozove u službu.«

SV 123


DESETO POGLAVLJE ZVJEZDANA STRIJELA U PRAŠINI »Ti si desideratum?« Luce je sendvič s krastavcima ispao iz prstiju odskočivši s njezina tanjurića, ostavio grudicu majoneze na čipkastom stolnjaku. Dee im se zadovoljno osmjehnula. U njezinim zlaćanim očima pojavio se gotovo vragolast sjaj zbog kojeg je izgledala više kao tinejdžerica nego žena stara nekoliko stotina godina. Dok je vraćala pramen sjajne crvene kose u šinjon i točila svima još čaja, bilo je teško pojmiti da je ovo elegantno, živahno stvorenje isto tako artefakt. »Tako si dobila nadimak Dee, zar ne?« upitala je Luce. »Da.« Dee je izgledala zadovoljno. Namignula je Rolandu. »Onda znaš gdje se nalazi mjesto Pada?« Pitanje je svima privuklo pozornost. Annabelle se uspravila na stolici, odužujući svoj dugačak vrat. Arriane je učinila suprotno, pogrbila se još više i položila laktove na stol, te oslonila bradu na prekrižene ruke. Roland se nagnuo naprijed i maknuo dreadlockse iza jednog ramena. Daniel je stisnuo Luceinu ruku. Je li Dee bila odgovor na svako njihovo pitanje? Odmahnula je glavom. »Mogu vam pomoći da otkrijete gdje se Pad dogodio.« Dee je spustila šalicu na tanjurić »Odgovor leži u meni, ali nisam u mogućnosti izraziti ga na način koji ja ili vi možemo razumjeti. Ne dok svi dijelovi ne sjednu na svoje mjesto.« »Kako to misliš >na svoje mjesto<?« upitala je Luce. »Kako ćemo znat da se to dogodilo?« Dee je otišla do kamina i žaračem vratila palu cjepanicu u vatru. »Znat ćete. Svi ćemo znati.« »Ali znaš li barem gdje se nalazi treći artefakt?« Roland je proslijedio tanjurić s narezanim kriškama limuna nakon što je jednu ubacio u sve čaj. »Da, znam.« »Naši prijatelji«, rekao je Roland, »Cam, Gabbe i Molly otišli su u Avalon kako bi ga pronašli. Ako im možeš pomoći...« »Znaš vrlo dobro, kao i ja, da anđeli sami moraju pronaći artefakt, sir

SV 124


Sparkse.« »I mislio sam da ćeš to reći.« Naslonio se u stolici, gledajući Dee. »Molim te, zovi me Roland.« »I mislila sam da ćeš me to pitati, Rolande.« Nasmiješila mu se. »Drago mi je što jesi. Zbog toga osjećam kao da vjerujete da vam mogu pomoći pobijediti Lucifera.« Nagnula je glavu prema Luce. »Povjerenje je važno, ne misliš li tako, Lucindo?« Luce je pogledala pale anđele za stolom, anđele koje je prvi put upoznala u Maču i križu. Sada joj se to činilo davnim. »Da, slažem se.« Jednom je vodila veoma drugačiji razgovor s gospođicom Sophijom, koja je povjerenje opisala kao nerazboritu aktivnost, dobar način da izgubiš život. Bilo je jezivo koliko su dvije žene fizički nalikovale jedna drugoj dok su se riječi koje su izlazile iz njihovih nejednakih duša toliko razlikovale. Dee je posegnula prema aureoli na sredini stola. »Slobodno?« Daniel joj je dodao relikt, za koji je Luce iz osobnog iskustva znala da je veoma težak. U Deeinim rukama doimao se laganim poput pera. Njezine vitke ruke bile su jedva dovoljno dugačke da obujme zlatnu obodnicu, ali Dee je obgrlila aureolu poput majke koja drži dijete. Njezin odraz nejasno se vidio u staklu. »Još jedna stara prijateljica«, rekla je tiho, sama sebi. Kada je podignula pogled, Luce nije mogla dokučiti je li zadovoljna ili tužna. »Bit će divno kada treći artefakt bude u vašim rukama « »Iz tvojih usta u Božje uši«, rekla je Arriane i natočila nešto iz debele srebrne pljoske u svoj čaj. »To je ruta pradjedice!« rekla je Dee sa smiješkom. Svi su se nasmijali, pomalo nervozno. »Kad već spominjemo treći artefakt«, Dee je spustila pogled na tanki zlatni sat zakopan između brojnih bisernih narukvica, »nije li netko rekao da vam se prilično žuri nastaviti potragu?« Nastao je metež kada su anđeli počeli vraćati šalice na tanjure, odgurivati stolice od stola i glasno širiti krila. Velika blagovaonica odjednom se činila manjom i svjetlijom, a Luce je osjetila kako joj poznati žmarci prolaze tijelom kada je vidjela Daniela kako rastvara svoja široka krila. Dee je uhvatila njezin pogled. »Divno, zar ne?« Umjesto da pocrveni jer je uhvaćena kako zuri u Daniela, Luce se samo

SV 125


nasmiješila, jer Dee je bila na njihovoj strani. »Svaki put.« »Kamo, kapetane?« upitala je Arriane Daniela, gurajući pogačice u džepove svojih tregerica. »Natrag na Sinajsko brdo?« rekla je Luce. »Nismo li se ondje dogovorili sastati s Camom i ostalima.« Daniel je bacio pogled prema vratima. Čelo mu se nabralo od napetosti. »Zapravo, nisam vam ovo htio reći dok ne pronađemo drugi artefakt...« »Hajde, Grigori«, rekao je Roland. »Da čujemo.« »Prije nego što smo napustili muzejsko krilo,« rekao ja Daniel, »Phil mi je rekao da je primio poruku od jednog od Izopćenika koje i poslao u Avignon. Camovu su skupinu presreli...« »Mjerodavni?« upitala je Dee. »Još uvijek gaje tlapnje o svojoj važnosti u kozmičkoj ravnoteži?« »Ne možemo biti sigurni,« odvratio je Daniel, »ali čini se vjerojatno. Poletjet ćemo prema Pont Saint Benezetu u Avignonu.« Letimice je pogledao Annabelle, čije je lice poprimilo crvenu boju. »Što?« viknula je. »Zašto tamo?« »Moje bilješke u Knjizi promatrača navode na zaključak da je to približna lokacija trećeg artefakta. Cam, Gabbe i Molly trebali su prvo svratiti onamo.« Annabelle je skrenula pogled i nije više ništa rekla. Atmosfera se uozbiljila dok su anđeli jedan za drugim izlazili iz blagovaonice. Luce se osjetila napetom i zabrinutom zbog Cama i Molly, zamišljajući ih zavezane u plašteve Mjerodavnih poput Arriane i Annabelle. Anđeoska krila šuškala su dodirujući uske ciglene zidove dok je skupina hodala natrag niz beskrajan hodnik. Kada su došli do izrezbarenih drvenih vrata koja su vodila van, Dee je podignula okruglu željeznu pločicu što je pokrivala špijunku i provirila. »Hmmm.« Pustila je da se špijunka zatvori. »Što je?« upitala je Luce, ali Dee je već bila otvorila vrata i davala svima znak da napuste neobičnu smeđu kuću, čija je unutrašnjost bila daleko bogatija nego što se to dalo zaključiti po njezinoj vanjštini. Luce je izašla prva i stala na trijem, koji je zapravo bio samo hrpa mrazom prekrivene slame, te pričekala ostale. Anđeli su izašli kroz vrata jedan po jedan, Daniel je savio unazad bijela krila i izbacio prsa, Annabelle je uvukla gusta srebrna krila usko uz bokove, Roland je skupio zlatna krila ispred tijela poput nevidljivog štita, a Arriane je nesmotreno izletjela,

SV 126


psujući zbog svijeće kraj vrata koja joj je oprljila vrh krila. Nakon toga anđeli su stali zajedno na travnjak i protegnuli krila, zadovoljni što se opet nalaze na svježem zraku. Luce je iznenada primijetila kako je mračno. Bila je sigurna da se sunce spremalo izaći kada su ušli u knjižnicu fondacije. Crkvena su zvona tada još jednom bila odzvonila objavljujući da su četiri ujutro, a nebo se spremalo ispuniti dragocjenom zlatnom bojom zore. Zar su proveli samo sat vremena s Dee? Zašto je nebo sada bilo zagasite, tamnoplave boje kao da je sredina noći ? U bijelim kamenim kućama svjetla su bila upaljena. Ljudi su hodali iza prozora, pekli jaja i točili šalice kave. Muškarci s aktovkama i žene u elegantnim odijelima izašli su kroz svoja prednja vrata i, ni jednom ne pogledavši prema skupini anđela na sredini njihove ulice, ušli u automobile i odvezli se, pretpostavljala je Luce, na posao. Sjetila se kako je Daniel objasnio da ih Bečani ne mogu vidjeti dok se nalaze unutar Patine. Oni uopće nisu vidjeli smeđu kuću. Luce je gledala kako neka žena u crnom frotirnatom ogrtaču i plastičnim šeširom protiv kiše klimavo hoda prema njima s čupavim psićem. Njezin posjed graničio je s obraslim šljunčanim puteljkom koji je vodio do ulaznih vrata knjižnice. Žena i njezin psić stali su na puteljak. I nestali. Luce je uzdahnula, ali onda je Daniel uperio prstom iza nje, prema drugoj strani travnjaka. Brzo se okrenula. Desetak metara dalje, ondje gdje je šljunčani puteljak završavao i opet počinjao gradski pločnik, žena i psić iznova su se stvorili. Psić je histerično štektao, ali žena je nastavila hodati kao da ništa neobično nije prekinulo njezinu jutarnju rutinu. Bilo je čudno, shvatila je Luce, da je cijela misija anđela zapravo bila održati njezin život takvim. Da spriječe da se dogodi išta što bi izbrisalo svijet ove žene, da se pobrinu da nikada ne primijeti u kakvoj je opasnosti bila. No iako ljudi na ulici možda nisu opazili Luce ili anđele, bez sumnje su opazili nebo. Žena s psićem svako je malo zabrinuto pogledavala prema nebu, a većina ljudi koja je izašla iz kuća nosila je kišne kapute i kišobrane »Hoće li pasti kiša?« Luce je letjela kroz nalete kiše s Danielom, kroz tople pljuskove koji bi ih osvježili i razveselili... ali ovo je nebo bilo zlokobno, gotovo crno. »Ne«, rekla je Dee. »Neće pasti kiša. To su Mjerodavni.« »Što?« Luce je strelovito podignula glavu. Stisnutih je očiju promotrila

SV 127


nebo i užasnula se shvativši da se ono miče i komeša. Olujni oblaci nisu se tako kretali. »Nebo je mračno od njihovih krila.« Arriane je zadrhtala. »I plašteva.« Ne. Luce je zurila u nebo dok ono što je vidjela napokon nije dobilo smisao. Dok ju je obuzimao osjećaj sličan vrtoglavici, razabrala je ustalasanu masu plavosivih krila. Bila su razmazana preko neba, poput gustog sloja boje, i zaklanjala su sunce na izlasku. Zamasi kratkih, surovih krila zvučali su poput zujanja roja stršljenova. Srce joj se stegnulo dok ih je pokušavala prebrojiti. Bilo je to nemoguće. Koliko se stotina anđela nalazilo u mnoštvu visoko iznad njih? »Pod opsadom smo«, rekao je Daniel. »Tako su blizu«, rekla je Luce, lecnuvši se kada se nebo još više uskomešalo. »Mogu li nas vidjeti?« »Ne baš, ali znaju da smo ovdje«, nonšalantno je ustvrdila Dee dok se manja skupina Mjerodavnih spuštala prema njima, dovoljno nisko da su mogli vidjeti njihova smežurana, krvožedna lica. Hladne oči kružile su po prostoru gdje su Luce i ostali bili okupljeni, ali kada se radilo o Patini, činilo se da su Mjerodavni jednako slijepi kao i Izopćenici. »Moja nas Patina okružuje baš kao što pokrovac za čaj čuva čajnik. Ona formira zaštitnu barijeru oko nas. Mjerodavni ne mogu vidjeti niti proći kroz nju.« Dee se nasmiješila Luce. »Patina odgovara kada joj zazvoni samo određena vrsta duše, ona nesvjesna vlastitog potencijala.« Danielova krila pulsirala su pokraj nje. »Skupljaju sve više svoje braće. Moramo pronaći izlaz odavde i moramo se požuriti.« »Nemam namjere biti vezana jednom od njihovih burki koje lome vratove«, rekla je Dee. »Nitko me neće oteti u vlastitoj kući!« »Sviđa mi se kako govori«, dobacila je Annabelle postrance Luce. »Za mnom!« povikala je Dee i počela trčati niz prolaz omeđen ogradom. Lagano su trčali za njom kroz neočekivan nasad bundeva, oko kićene oronule sjenice, te izbili na prostrano stražnje dvorište s bujnim zelenilom. Rolandova orada podigla se prema nebu. Bilo je još mračnije, još gušće prekriveno krilima. »Kakav je plan?« »Pa, za početak«, Dee je stala ispod pjegastog hrasta u sredini vrta, »knjižnica mora biti uništena.« Luce je zgranuto uzdahnula.

SV 128


»Što?« »Jednostavna mehanika. Patina oduvijek obavija knjižnicu i stoga s knjižnicom mora ostati. Kako bismo se probili kraj Mjerodavnih, morat ćemo otvoriti Patinu i tako razotkriti knjižnicu, a ne namjeravam je prepustiti čeprkanju njihovih kaotičnih ruku.« Rukom je pogladila Luceino ojađeno lice. »Ne brini se, dušo, većinu vrijednih svezaka u zbirci već sam darovala, uglavnom Vatikanu, iako je nešto otišlo knjižnici Huntington te gradiću u Arkansasu koji će se ugodno iznenaditi. Nikomu neće nedostajati ovo mjesto. Ja sam posljednja knjižničarka i, iskreno, ne planiram se vratiti ovamo nakon ove misije.« »I dalje ne razumijem kako ćemo se probiti pokraj njin.« Danielov pogled ostao je podignut prema uskomešanu plavocrnom nebu. »Morat ću stvoriti drugu Patinu koja će okružiti naša tijela i omogućiti nam siguran bijeg. Zatim ću otvoriti ovu i pustit Mjerodavne da ulete u nju « »Mislim da počinjem kužiti što spremaš«, rekla je Arriane i uzverala se na granu poput majmuna te se smjestila na hrastu. »Knjižnica fondacije bit će žrtvovana« , Dee se namrštila, »ali barem će Mjerodavni biti fino triješće za potpalu.« »Samo malo, kako će točno knjižnica biti žrtvovana?« Roland je prekrižio ruke preko prsa i prezirno pogledao Dee. »Nadala sam se da mi ti možeš pomoći s time, Rolande«, rekla je Dee, a oči su joj zasvjeducale. »Dobro ti ide potpaljivanje, zar ne?« Roland je podigao obrve, ali Dee se već bila okrenula. Stala je pred deblo hrasta, posegnula prema čvoru na njegovoj kori, povukla ga kao neku kvaku na tajnim vratima i otvorivši deblo otkrila praznu komoru. Unutrašnjost je bila od glatkog drveta, a sama komora bila je veličine školskog ormarića. Dee je uvukla ruku i izvukla dugačak zlatni ključ. »Tako otvaraš Patinu?« upitala je Luce, iznenađena da je za to potrebno nešto konkretno poput ključa. »Pa, ovako je otvaram kako bismo njome mogli manipulirati za svoje potrebe.« »Kada je otvoriš, ako bude vatre,« rekla je Luce sjetivši se kako je žena sa psićem na trenutak prestala postojati dok je prelazila travnjak knjižnice, »što će se dogoditi s kućama, s ljudima u ulici?« »Ima nešto posebno kod Patine«, rekla je Dee, kleknula i počela nešto tražiti u vrtu. »S obzirom na to kako leži na granici između prošle i sadašnje stvarnosti, mi možemo biti ovdje, ali i ne biti ovdje, biti sada, ali i negdje drugdje. To je mjesto gdje se sve ono što zamišljamo o vremenu i prostoru

SV 129


materijalno spaja u jedno.« Podizala je stove goleme paprati, a zatim počela prstima kopati zemlju. »Nijednom smrtniku neće biti nanesena šteta, ali ako su Mjerodavni grabežljivi kao što znamo da jesu, čim otvorim Patinu obrušit će se svim snagama na nas. Na jedan napet trenutak pridružit će nam se u drugoj stvarnosti kada je knjižnica fondacije stajala u ovoj ulici.« »A mi ćemo poletjeti van, obavijeni drugom Patinom«, nagađao je Daniel. »Upravo tako«, odgovorila je Dee. »Onda samo moramo zatvoriti ovu Patinu oko njih. Kao što sada ne mogu ući, tada neće više moći izaći. I dok mi sigurno letimo prema šarmantnom starom Avignonu, knjižnica će izgorjeti, a Mjerodavni će biti zatvoreni unutra.« »Genijalno«, rekao je Daniel. »Mjerodavni će strogo gledano biti živi, pa naš čin neće poremetiti rajsku ravnotežu, ali oni će biti...« »Ožegotine povijesti, izolirani, više nam neće smetati. U redu, jesmo li svi spremni?« Deeino se lice ozarilo. »Ah, tu si!« Dok su Luce i anđeli stajali nad njom, Dee je maknula zemlju s nazupčane rupe koja je bila zakopana u vrtu. Sklopila je oči, približila ključ srcu i prošaptala blagoslov: »Neka nas svjetlost okruži, neka nas ljubav obavije, a Patina zaštiti od zla koje dolazi. « Oprezno je gurnula ključ u bravu. Zglob joj je drhtao od siline potrebne da okrene ključ, ali on se naposljetku škripavo pomaknuo četvrt kruga u desno. Dee je mučno izdahnula i podignula se na noge, brišući ruke o suknju. »Krećemo.« Podignula je ruke iznad glave i potom ih vrlo polako, vrlo promišljeno spustila do srca. Luce je čekala da se tlo počne pomicati, da se bilo što dogodi, ali na trenutak sve je ostalo isto. Potom, dok je prostor oko njih postao tako tih da se mogla čuti muha kako leti, Luce je začula gotovo neprimjetno šuštanj, kao da netko tare dva dlana zajedno. Činilo se da se zrak malo promijenio, uzrokujući da sve, smeđa kuća, red bečkih gradskih kuća oko nje, čak i plava krila Mjerodavnih iznad njih, treperi. Boje su se iskrivljavale, topile. Bilo je to kao da čovjek stoji unutar mutne izmaglice koja se diže iz tekućeg benzina. Kao prije, Luce je istodobno vidjela i nije vidjela Patinu. Njezina amorfna granica jedan je časak bila vidljiva, šareno prozirna poput mjehurića sapunice, a zatim je nestala. Ali mogla je osjetiti kako se stvara oko malenog prostora u vrtu gdje su stajali ona i ostali, zračeći toplinom i

SV 130


sigurnošću, kao da si u zagrljaju nekog moćnog zaštitnika. Svi su bili tiho, ušutkani čudom koje su otkrili u Dee. Luce je promotrila staricu, koja je pjevušila zatvorenih usta, tako intenzivno da je gotovo zujala. Luce se iznenadila kada je osjetila da je unutarnja Patina završena. Nešto što se samo časak prije doimalo nepotpunim, sada je bilo gotovo. Dee je kimnula s rukama spojenim blizu srca kao da se moli. »Sada smo u Patini koja se nalazi u Patini. U srcu smo sigurnosti. Kada otvorim vanjski rub i pustim Mjerodavne, vjerujte toj sigurnosti i ostanite mirni. Nitko vam ne može nauditi.« Ponovno je prošaptala one riječi, Neka nas svjetlost okruži, neka nas ljubav obavije, a Patina zaštiti od zla koje dolazi, a Luce je odjednom shvatila da ih i sama mrmlja. Danielov glas također im se pridružio. Potom je nastala rupa, kao da je nalet hladnog zraka ušao u toplu sobu. Svi su se primaknuli bliže jedni drugima, krila su se stiskala, a Luce je bila u središtu. Gledali su nebo koje se počelo mijenjati. Divljački krik odjeknuo je visoko gore i uskoro su mu se pridružile tisuće drugih. Mjerodavni su je sada mogli vidjeti. U golemu su roju nahrupili prema rupi. Otvor je uglavnom bio nevidljiv Luce, ali zasigurno se nalazio odmah iznad dimnjaka smeđe kuće. Ondje su Mjerodavni pojurili, poput letećih mrava koji napadaju komadić palog pekmeza. S teškim su udarima bubnuli na krov, na travu, na strehe kuće. Plaštevi su im se mreškali od siline grubih slijetanja. Očima su kružili po posjedu, stodobno osjećajući i ne osjećajući prisutnost Luce, Dee i anđela. Luce je zadržala dah, nije ispustila ni zvuk. Mjerodavni su nastavili dolaziti. Dvorište je ubrzo bilo ispunjeno krutim plavim krilima. Okružili su Deeinu unutarnju Patinu, bacajući gladne poglede poput vukova prema mjestu gdje se skrivao njihov plijen. Ali Mjerodavni nisu mogli vidjeti anđele, djevojku i prekovječnicu koji su bili na sigurnome unutra. »Gdje su?« zarežao je jedan od njih, a plašt mu se ispreplitao s morem plavih krila dok se probijao kroz gomilu ostalih Mjerodavnih. »Ovdje su negdje.« »Pripremite se na brz i snažan let prema Avignonu«, prošaptala je Dee, ukočivši se kada se Mjerodavni s madežom preko lica nagnuo blizu njihove Patine i onjušio je poput svinje u potrazi za napojom. Arrianeina su krila zadrhtala i Luce je znala da se prisjeća onoga što su

SV 131


joj Mjerodavni učinili. Luce je primila prijateljičinu ruku. »Rolande, mislim da je vrijeme za malo vatre«, promrsio je Daniel kroz stisnute usnice. »Nema frke.« Roland je isprepleo prste i nabrao čelo, a zatim uputio napet pogled prema smeđoj kući. Odjeknula je glasna eksplozija, kao da je netko detonirao bombu, i knjižnica fondacije odletjela je u zrak. Mjerodavni su vrišteći odbačeni prema nebu Patine dok su im plaštove proždirali plameni jezici. Roland je zamahnuo rukom i rupa koja se stvorila nakon nestanka knjižnice sada se pretvorila u vulkan koji je preko travnjaka počeo rigati vatru i lavu. Hrast se zapalio. Plamenovi su se proširili njegovim granama kao da su šibice u kutiji. Luce se znojila i vrtjelo joj se od vrućine koja je prodirala kroz Patinu, ali čak i dok su udarni valovi odbacivali Mjerodavne u zrak, skupina unutar Deeine male Patine bila je zaštićena od vatre. »Poletimo!« povikala je Dee upravo kada je tornado vrućeg, plamenog zraka prošao kroz dvorište i progutao stotinu Mjerodavnih, podižući ih u svoju uzavrelu srž i vitlajući ih preko dvorišta. »Spremna, Luce?« Daniel ju je obgrlio rukama baš kao što je Roland čvrsto obujmio Dee. Dim se odbijao od vanjske strane Patine, ali Luce je teško disala zbog bolnog, otečenog vrata. Potom se Daniel podignuo s tla. Poletjeli su ravno gore. Krajičkom oka Luce je mogla vidjeti Rolandova mramorna krila zdesna te Annabelle i Arriane slijeva. Svi su anđeli tako brzo i silovito zamahivali krilima da su stvorili čistu zasljepljujuću svjetlost. Poput strijela izjurili su iz vatre prema čistome plavom nebu. Ali Patina je i dalje bila otvorena. Mjerodavni koji su još mogli letjeti naslućivali su da su nekako prevareni, zarobljeni. Pokušali su se izdići iz vatre, ali Roland je poslao još jedan plameni val dolje prema njima i bacio ih natrag na goruću zemlju, spaljujući njihovu naboranu kožu dok od njih nisu ostali samo kosturi s krilima. »Samo još trenutak...« Dee je vršcima prstiju i postojanim pogledom manipulirala granicom Patine. Luce je promotrila Dee, a zatim zapaljene Mjerodavne. Zamišljala je kako se Patina zatvara pri vrhu poput plašta koji se steže oko vrata, te zatvara Mjerodavne unutar sebe, gušeći ih. »Gotovo«, povikala je Dee dok ju je Roland nosio sve više kroz zrak. Luce je pogledala dolje, ispod svojih i Danielovih stopala, prema zemlji koja se sve brže udaljavala od njih. Vidjela je kako užasan požar trepti, zatim podrhtava te na kraju nestaje, progutan skrivenim dimom. Ulica koja

SV 132


je ostala bila je bijela, suvremena i ispunjena ljudima koji nisu osjetili ama baš ništa. Tlo je bilo kilometrima ispod njih kad je Luce napokon prestala zamišljati crvene plamenove kako proždiru krila Mjerodavnih. Nije imalo smisla osvrtati se. Mogla je jedino gledati naprijed prema sljedećem reliktu, prema Camu, Gabbe i Molly, prema Avignonu. Kroz rupe u tankim oblacima teren je postao više stjenovit, tamnosiv i planinski. Zimski zrak postao je hladniji, oštriji, a neumorno udaranje anđeoskih krila izbrisalo je tišinu na rubovima atmosfere. Nakon sat vremena leta, Rolandova mramorna krila pojavila su se metar ispod Luce i Daniela. Nosio je Dee isto onako kako je Daniel nosio Luce: ramena su mu bila u ravnini s njezinima, jednom je rukom obujmio njezina prsa, a drugom struk. Kao i Luce, Dee je prekrižila noge kod zglobova, a visoke potpetice visjele su joj na opasno velikoj visini iznad zemlje. Zbog načina na koji su Rolandovi tamni mišići uokvirivali Deeino krhko, starije tijelo par se doimao komičnim dok su se pojavljivali i nestajali u vidnom polju, leteći kroz oblake. Ali zbog uzbuđenog sjaja u očima, Dee se doimala puno mlađom nego što je bila. Pramenovi crvene kose šibali su joj preko obraza, a njezin miris, krema za lice i ruže, ispunjavao je zrak kroz koji su letjeli. »Pa, mislim da smo na sigurnom«, rekla je Dee. Luce je osjetila kako zrak oko nje treperi. Tijelo joj se napelo u očekivanju još jednog vremenskog potresa. Ali ovoga puta mreškanje nije bilo uzrokovano Luciferovim Padom koji se približavao. Bila je to Dee, koja je smanjivala drugu Patinu. Magličasta granica sve se više primicala Luceinoj koži, a potom prošla kroz nju, od čega je zadrhtala s neshvatljivim zadovoljstvom. Patina se zatim smanjila sve dok nije bila samo sićušna kugla svjetla oko Dee. Sklopila je oči i časak poslije upila Patinu u svoju kožu. Bilo je to gotovo nevidljivo, i jedna od najljepših stvari koje je Luce ikada vidjela. Dee se nasmiješila lagano mahnuvši pozvala Luce k sebi. Dva anđela koja su ih nosila podignula su krila kako bi dame mogle razgovarati. Dee je dlanom okružila usta i doviknula Luce, nadglašavajući vjetar: »Reci mi, dušo, kako ste se vas dvoje upoznali?« Luce je oajetila kako je Danielovo rame iza nje zadrhtalo kada se zasmijuckao. Bilo je to normalno pitanje koje bi čovjek inače postavio

SV 133


dvjema osobama u sretnoj vezi; zašto se Luce onda osjećala tako jadnom? Jer je odgovor bio bespotrebno kompliciran. Jer ni sama nije znala odgovor. Prislonila je ruku na medaljon oko vrata. Lupkao joj je u kožu svaki put kada bi Daniel snažno zamahnuo krilima. »Pa, zajedno smo išli u školu i...« »Oh, Lucinda.« Dee se nasmijala. »Šalila sam se. Samo me zanimalo jesi već otkrila priču vašeg prvog upoznavanja.« »Ne, Dee«, strogo je odvratio Daniel. »Još nije saznala...« »Pitala sam ga, ali ne želi mi reći.« Luce je pogledala vrtoglavi bezdan ispod sebe, osjećajući se jednako daleko od istine o tom prvom upoznavanju kao i od gradova iznad kojih su leteli. »Izluđuje me što ne znam.« »Sve u svoje vrijeme, dušo«, mirno joj je rekla Dee, gledajući ravno prema zakrivljenom obzoru. »Pretpostavljam da si se sjetila barem nekih ranih uspomena?« Luce je kimnula. »Briljantno. Zadovoljit ću se najranijom romantičnom uspomenom koje se sjećaš. Hajde, dušo. Udovolji staroj dami. Tako će nam brže proteći vrijeme dok ne stignemo do Avignona, kao canterburyskim hodočasnicima*.« Pred Luceinim očima bljesnula je slika: hladna, vlažna grobnica u kojoj je bila zaključana s Danielom u Egiptu, njegove usne prislonjene uz njezine, njihova tijela tako blizu jedno drugome, kao da su posljednje dvoje ljudi na svijetu... Ali nisu bili sami. I Bill je bio ondje. Bio je ondje i čekao, promatrao, žudio da njena duša umre u ustajaloj egipatskoj grobnici. Luce je naglo otvorila oči i vratila se u sadašnji trenutak gdje je njegove crvene oči nisu mogle naći. »Umorna sam«, rekla je. »Odmori se«, nježno je odvratio Daniel. »Ne, umorna sam od toga da me se progoni samo zato što te volim, Daniele. Ne želim imati ništa s Luciferom, Mjerodavnima, Izopćenicima ili bilo kojim drugim stranama koje još postoje. Ja nisam pijun; ja sam osoba. I dosta mi je.« Daniel je rukama obujmio Luce i stisnuo je. Dee i Roland oboje su izgledali kao da bi i sami najradije ispružili ruke ____________________________________ *Likovi iz Canterburyskih priča, zbirke pripovijedaka slavnog eng. književnika Geoffreyja Chaucera (13401400) u kojoj skupina hodočasnika putuje od Londona do Canterburyja, a svaki od njih priča svoiu priču.

SV 134


prema njoj i učinili isto. »Drugačija si, dušo«, rekla je Dee. »Drugačija?« »Nego prije. Nikada te nisam čula da tako govoriš. A ti, Daniele?« Daniel je časak pošutio. Naposljetku je, kroz hujanje vjetra i udaranje anđeoskih krila u rijetkom zraku, odgovorio: »Ne. Ali mi je drago da sada može.« »A zašto i ne bi? Ono što je zadesilo vas dvoje klinaca prava je transdimenzionalna tragedija. Ali ovo je ustrajna djevojka, hrabra djevojka, djevojka koja mi je jednom rekla kako nikada neće odrezati kosu, premda je prokleta, tvoje riječi, dušo, zamršenim čvorovima i pravi je magnet za vrijes, zato što je ta kosa dio nje, neraskidivo povezana s njezinom dušom.« Luce je suženih očiju promotrila staricu. »O čemu to govoriš?« Dee je nakrivila glavu prema Luce i naškubila pune usne. Luce je napeto zurila u nju, u njezine zlaćane oči glatku crvenu kosu, razmišljajuć o načinu na koji je tiho pjevušila dok su letjeli. Odjednom joj se upalila svjećica. »Sjećam te se!« »Divno,« odvratila je Dee, »i ja se tebe sjećam!« »Nisam li živjela u kolibi na ravnici?« Dee je kimnula. »I doista smo razgovarale o mojoj kosi! Ja... bila sam protrčala kroz koprive dok sam nešto lovila... je li to bila lisica?« »Bila si poput malog dečkića. I hrabrija od nekih muškaraca s prerije, zapravo.« »A ti si«, rekla je Luce. »provela sate vadeći listove iz moje kose.« »Bila sam takoreći tvoja najdraža tetica. Znala si govoriti da te vrag prokleo tako gustom kosom. Malčice dramatično, no bilo ti je samo šesnaest, i nisi bila tako daleko od istine, kao što to obično biva sa šesnaestogodišnjakinjama.« »Rekla si da je prokletstvo moguće samo ako mu dopustim da me obuzme. Rekla si... da je u mojoj moći osloboditi se bilo kojeg prokletstva, da su prokletstva samo preludij blagoslovima...« Dee joj je namignula. »A onda si mi rekla da je odrežem. Svoju kosu.« »Tako je. Ali nisi htjela.« »Ne.« Luce je sklopila oči dok ju je preplavljivala hladna maglica oblaka,

SV 135


a njezina joj kondenzacija škakljala kožu. Iznenada je bila neobjašnjivo tužna. »Nisam htjela. Nisam bila spremna za to.« »Znaš,« rekla je Dee, »jako mi se sviđa tvoja frizura otkako si se opametila!« »Pogledajte.« Daniel je pokazao prema dnu oblaka koji se naglo spuštao poput litice. »Stigli smo.« Počeli su se spuštati prema Avignonu. Nebo iznad grada bilo je vedro, bez oblaka koji bi im ometali pogled. Sunce je bacalo sjene anđeoskin krila na srednjovjekovni gradić sačinjen od kamenih zgrada okruženih zelenim pašnjacima. Krave su lutale ispod njih. Traktor je krivudao preko zemlje. Skrenuli su lijevo i preletjeli preko konjske staje, udišući ustajali smrad sjena i gnojiva. Nisko su nadlijetali katedralu napravljenu od istog žutosmeđeg kamena kao i većina kuća u gradu. Turisti su pijuckali kavu u dražesnom kafiću. Grad se bljeskao zlatnim sjajem na podnevnom suncu. Zapanjenost zbog tako brzog dolaska miješala se s osjećajem kao da vrijeme curi kroz Luceine prste. Već su četiri i pol dana bili u potrazi za reliktima. Isteklo im je pola vremena prije nego što ih snađe Luciferov Pad. »Onamo idemo.« Daniel je uperio prstom prema mostu na kraju grada koji se nije do kraja pružao preko svjetlucave rijeke koia je zavijala kroz grad. Izgledalo je kao da se pola mosta srušilo u rijeku. »Pont Saint Benezet.« »Što mu se dogodilo?« priupitala je Luce. Daniel je bacio pogled preko ramena. »Sjećaš li se kako je Annabelle utihnula kada smo spomenuli da dolazimo ovamo? Ona je nadahnula mladića koji je izgradio most u srednjem vijeku, u vrijeme kada su pape živjeli ovdje, a ne u Rimu. Jednog ju je dana ugledao kako prelijeće rijeku Rhone kada je mislila da je nitko ne vidi. Izgradio je most kako bi je mogao slijediti na drugu obalu.« »Kada se srušio?« »Polako, tijekom vremena, jedan bi luk pao u rijeku. Zatim drugi. Arriane kaže da je mladić, ime mu je bilo Benezet, bio pronicljiv kada su u pitanju bili anđeli, ali ne i arhitektura. Annabelle ga je voljela. Ostala je u Avignonu kao njegova muze sve do njegove smrti. Nikad se nije oženio, držao se podalje od ostatka društva. Građani su ga smatrali luđakom.« Luce se trudila ne uspoređivati svoj odnos s Danielom s onim koji je Annabelle imala s Benezetom. Kakav bi odnos uopće mogli ostvariti anđeo i smrtnik? Jednom kada sve ovo završi, ako pobijede Lucifera... što onda? Hoće li se ona i Daniel vratiti u Georgiju i biti poput svih drugih parova koji

SV 136


petkom poslije kina idu na sladoled? Ili će je cijeli grad smatrati ludom, kao i Benezeta? Je li sve ovo uzalud? Što će na kraju biti s njima? Hoće li njihova ljubav nestati poput lukova srednjovjekovnog mosta? Sama pomisao na dijeljenje normalnog života s anđelom bila je suluda. Osjećala je to u svakom trenutku kada bi s Danielom letjela preko neba. No svaki ga je dan voljela sve više. Sletjeli su na obalu rijeke pod sjenu vrbe, te uplašili jato gusaka koje su uzrujano odletjele na površinu vode. Anđeli su pod jarkim svjetlom dana sklopili krila. Luce je stala iza Daniela kako bi gledala složeni proces uvlačenja njegovih krila u kožu. Prvo su se počela uvlačiti od sredine, proizvodeći tiho pucketanje dok su se slojevi mišića preklapali preko nebeskoga perja. Posljednji su bili Danielovi tanki, gotovo providni vršci krila, koji su sjajili dok su ulazili u njegovo tijelo, ne ostavljajući traga na njegovoj posebno krojenoj majici. Odšetali su do praznog mosta, poput bilo kojih turista zanteresiranih za arhitekturu. Annabelle je hodala puno ukočenija nego inače i Luce je vidjela kako joj je Arriane nježno dotaknula ruku. Sunce je bilo jarko, zrak je mirisao po lavandi i riječnoj vodi. Most je bio sačinjen od bijelog kamenja koje su podupirali dugački lukovi. Malena kamena crkva sa zvonikom nalazila se na jednoj strani blizu ulaza na most. Kod nje je stajao natpis na kojem je pisalo

CHAPELLE DE SAINT NICHOLAS.

Luce se zapitala gdje su pravi turisti. Crkvica je bila prekrivena finom, srebrnkastom prašinom. Tiho su hodali preko mosta, ali Luce je primijetila da nije samo Annabelle uzrujana. Daniel i Roland drhtali su, držeći se što dalje od ulaza u kapelicu, i Luce se sjetila da im je strogo zabranjeno ući u Božje svetište. Dee je prešla prstima preko uske mjedene ograde i teško uzdahnula. »Zakasnili smo.« »Ovo nije valjda...« Luce je dodirnula prašinu. Bila je lagana i nestvarna, s trunkom srebrnog sjaja, poput prašine koja je prekrila stražnje dvorište njezinih roditelja. »Misliš da...« »Ovdje su poginuli anđeli.« Rolandov glas bio je bezbojan dok je buljio u rijeku. »A..ali«, promucala je Luce, »ne znamo jesu li Gabbe, Cam i Molly uopće stigli ovamo.« »Ovo je nekoć bilo prekrasno mjesto«, oglasila se Annabelle. »Sada su ga zauvijek okaljali. Je m’excuse, Benezet.«

SV 137


U tom je trenutku Arriane s poda podignula uzdrhtalo srebrno pero. »Ovo je Gabbeino. Netaknuto je, što znači da ga je zacijelo svojevoljno iščupala Možda ga je namjeravala dati Izopćeniku koji ga nije dobio, prijee nego što je...« Skrenula je pogled, držeći pero na prsima. »Ali mislila sam da Mjerodavni ne ubijaju anđele«, rekla je Luce. »Ne ubijaju.« Daniel se sagnuo i uklonio hrpicu prašine koja mu se nakupila oko stopala poput snijega. Nešto je bilo zakopano ispod nje. Prstima je pronašao prašnjavu zvjezdanu strijelu. Obrisao ju je o majicu, a Luce je zadrhtala svaki put kada bi mu se prsti približili smrtonosnom vršku. Naposljetku ju je ispružio kako bi je ostali mogli pogledati. Na njoj je bilo izrezbareno kićeno slovo Z. »Starješine«, prošaptala je Arriane. »Oni drage volje ubijaju anđele«, tiho je rekao Daniel. »Ustvari, ništa na svijetu nije im draže od toga.« Začuo se oštar prasak. Luce se brzo okrenula, očekujući... nije znala što: Mjerodavne? Starješine? Dee je otresla šaku drugom rukom protrljala crvene zglobove prstiju. Luce je zatim vidjela odakle je došao prasak: drvena vrata kapelice imala su rupu u sredini. Dee ju je zacijelo probila šakom. Nitko drugi nije bio zadivljen što tako sitna žena može napraviti toliku štetu. »Jesi li dobro, Dee?« doviknula je Arriane. »Sophia nema što ovdje raditi.« Glas joj je drhtao od bijesa. »Ono što Lucifer radi prelazi područje interesa Starješina. A ipak, ona bi vama anđelima mogla sve upropastiti. Mogla bih je ubiti.« »Obećavaš?« upitao je Roland. Daniel je stavio zvjezdanu strijelu u naprtnjaču i zatvorio je. »Kako god ova bitka završila, zacijelo je počela zbog trećeg relikta. Netko ga je pronašao.« »Rat zbog resursa«, rekla je Dee. Luce se lecnula. »I netko je umro zbog toga.« »Ne znamo što se zapravo dogodilo, Luce«, rekao je Daniel. »I nećemo saznati sve dok ne stanemo pred Starješine. Moramo im ući u trag.« »Kako?« upitao je Roland. »Možda su otišli na Sinajsko brdo kako bi nas dočekali u zasjedi«, predložila je Annabelle.

SV 138


Daniel je odmahnuo glavom i počeo koračati gore-dolje. »Ne znaju da treba ići na Sinajsko brdo, osim ako to nisu mučenjem doznali od nekog od naših anđela.« Zastao je i skrenuo pogled. »Ne«, rekla je Dee, gledajući sve na mostu. »Starješine imaju svoje prioritete. Pohlepni su. Žele imati veći ulog u svemu ovome. Žele da ih se pamti baš kao njihove pretke. Ako umru, žele umrijeti kao mučenici. « Zastala je. »A koja je najbolja lokacija na kojoj se može pokazati vlastito mučeništvo?« Anđeli su se počeli premještati na nogama. Daniel je promotrio blijedoružičasto nebo na zapadu. Annabelle je dugačkim noktima prošla kroz kosu. Arriane se obgrlila rukama i napeto zagledala u tlo, bez inspiracije za uobičajeni sarkazam. Činilo se da je Luce jedina koja ne zna o čemu Dee govori. Naposljetku, Rolandov glas zlokobno odjeknuo preko ruševnog mosta: »Golgota. Mjesto lubanja.«

SV 139


JEDANAESTO POGLAVLJE VIA DOLOROSA Dok su anđeli u letu skretali desno preko južne obale Francuske, Luce je promatrala tamne valove koji su se talasali ispod njih i udarali u daleku obalu. U glavi je počela računati: U ponoć će biti utorak, 1. prosinca. Prošlo je pet dana otkako se vratila iz Navjestitelja, što je značilo da je prošlo više od polovice od devet dana tijekom kojih su anđeli padali na zemlju. Lucifer i sve njihove prijašnje inkarnacije već su prošli više od pola Pada. Imali su dva od tri relikta, ali nisu znali što je točno treći relikt niti kako će ih protumačiti kada ih sve skupe. A što je bilo još gore, tijekom svoje potrage stekli su nove neprijatelje. I činilo se kao da su izgubili neke prijatelje. Luce je pod noktima osjećala prašinu s mosta Pont Saint Benezet. Je li to bio Cam? Prije samo nekoliko dana Luce je s oprezom gledala na Camovo sudjelovanje u njihovoj misiji, ali sada je osjećala samo očaj pri pomisli da bi ga mogla izgubiti. Cam je bio opak, mračan, nepredvidljiv i zastrašujući, i nije bio dečko s kojim je Luce bilo suđeno da završi, ali to nije značilo da nije marila za njega, da joj na neki način nije bilo stalo od njega. A tek Gabbe. Južnjačka ljepotica koja je uvijek znala reći i učiniti pravu stvar. Od trenutka kada ju je Luce upoznala u Maču i križu, Gabbe se samo brinula za nju. I Luce se sada željela pobrinuti za Gabbe. Molly Zane isto je tako otišla u Avignon s Cam i Gabbe. Luce se prvo bojala Molly, a zatim je mrzila, sve do onog jutra prije nekoliko dana kada je Luce ušla kroz prozor roditeljske kuće i vidjela kako Molly leži u krevetu, pretvarajući se da je ona, štiteći je. Bila je to poprilična usluga. Je li se demonica promijenila? Ili Luce? Ritmični zamasi Danielovih krila pod zvjezdanim nebom uljuljali su Luce u stanje duboke opuštenosti, ali nije željela zaspati. Htjela se usredotočiti na ono što bi ih moglo dočekati u Golgoti, pripremiti se za sve što slijedi. »O čemu razmišljaš?« upitao je Daniel. Glas mu je zvučao duboko i intimno na snažnom vjetru kroz koji su letjeli. Annabelle i Arriane letjele su

SV 140


malo niže ispred njih. Njihova krila, tamnosrebrna i šarena, raširila su se i zaklonila zelenu čizmu Italije. Luce je dotaknula srebrni medaljon oko vrata. »Bojim se.« Daniel ju je čvrsto zagrlio. »Nevjerojatno si hrabra, Luce.« »Osjećam se snažnijom nego ikad prije i ponosna sam na sve uspomene koje mogu vratiti iz zaborava, pogotovo ako nam mogu pomoći da zaustavimo Lucifera«, zastala je i kratko spustila pogled na prašnjave nokte, »ali ipak se bojim onoga prema čemu sada letimo.« »Neću dopustiti da ti se Sophia približi.« »Ne bojim se onoga što bi mi ona mogla napraviti, Daniele. Bojim se što je možda već napravila ljudima do kojih mi je stalo. Onaj most, sva ona prašina...« »Nadam se isto kao i ti da nitko nije naudio Camu, Gabbe i Molly.« Silovito je zamahnuo krilima i Luce je osjetila kako joj se tijelo podiže iznad oblaka punog kiše. »Ali anđeli mogu umrijeti, Lucinda « »Znam to, Daniele.« »Naravno da znaš. I znaš koliko je sve ovo opasno. Svaki anđeo koji se pridruži našoj borbi protiv Lucifera također to zna. Tko god stane na našu stranu priznaje da je naša misija važnija od duše bilo kojeg anđela.« Luce je sklopila oči. Duša anđela. To joj je bilo poznato. O toj je ideji prvi put čula od Arriane u Vegasu. Jedan moćni anđeo koji može promijeniti odnos snaga. Jedan izbor koji će odlučiti o ishodu bitke koja traje tisućljećima. Kada je otvorila oči, Mjesec je bio okupan nježnom bijelom svjetlošću i podizao se nad tamnim krajolikom ispod njih. »Raj i pakao,« progovorila je napokon, »je li doista sada odmjeravaju i važu svoje snage?« Daniel je šutio. Osjetila je kako mu se grudi podižu i zatim spuštaju. Malo je brže zamahnuo krilima, no nije joj odgovorio. »Znaš na što mislim«, uporno je nastavila Luce. »Isti broj demona na jednoj strani i isti broj anđela na drugoj?« Ošinuo ju je iznenadan nalet vjetra. Naposljetku, Daniel je odgovorio: »Da, iako nije tako jednostavno. Ne radi se toliko o tome da na nekoj strani ima tisuća više ili manje. Neki su igrači važniji od drugih. Izopćenici tako uopće nisu bitni. Čula si Phila kako jadikuje zbog toga. Mjerodavni su

SV 141


gotovo zanemarivi, iako se to nikad ne bi dalo zaključiti po načinu na koji pričaju o svojoj važnost.« Zastao je. »Ali jedan od arkanđela? Oni su vrijedni kao tisuću malih anđela.« »Je li još uvijek istina da postoji jedan važan anđeo koji još mora odabrati stranu?« Tišina. »Da, to je još uvijek istina.« Jednom ga je već molila da izabere, na krovu u Shorelineu. Bili su usred prepirke i nije bio pravi trenutak za to. Ali njihova je povezanost sada bila jača. Bude li znao da ga podržava, da je uz njega i da ga voli bez obzira na sve, to će mu sigurno pomoći da konačno donese odluku. »A da to učiniš, da jednostavno... izabereš?« »Ne...« »Ali, Daniele, ti ovo možeš zaustaviti! Mogao bi promijeniti odnos snaga više nitko ne bi morao umrijeti, i...« »Htio sam reći ne, to nije tako lako.« Čula je kako je uzdahnuo i znala, čak i bez gledanja, točnu nijansu kojom su mu oči sada svijetlile tamnom, intenzivnom ljubičastom. »Više nije tako lako«, ponovio je. »Zašto ne?« »Jer ova sadašnjost više nije važna. Nalazimo se u izoliranom djeliću vremena koje će možda prestati postojati. Zato izbor sada ne bi ništa značio, ne dok se ova vremenska anomalija od devet dana ne ispravi. I dalje ga moramo zaustaviti. Ili će Lucifer pobijediti i izbrisati posljednjih pet, šest tisućljeća i svi ćemo početi ispočetka...« »Ili ćemo mi uspjeti«, automatski je rekla Luce. »Ako se to dogodi,« nastavio je Daniel, »ponovno ćemo procijeniti kakav je odnos snaga.« Šest metara ispod njih Arriane je izvodila polagane, sanjive lupinge, kao da pokušava ubiti dosadu. Annabelle je uletjela u jedan od pljuskova kakve su anđeli obično izbjegavali. Izašla je na drugoj strani vlažnih krila i ružičaste kose slijepljene za obraze, no činilo se kao da uopće to ne primjećuje. Roland se nalazio negdje iza njih, s Dee u rukama, vjerojatno zadubljen u misli. Svi su se doimali izmoreno, rastreseno. »Ali kada uspijemo, ne bi li mogao...« »Izabrati raj?« dovršio je Daniel. »Ne. Ja sam već davno izabrao, gotovo na Početku.« »Ali mislila sam...« »Izabrao sam tebe, Lucinda.«

SV 142


Luce je prešla rukom preko Danielove dok je ispod njih more crno poput katrana oplakivalo obalu pustinje. Krajolik je bio dako dolje, ali podsjetio ju je na zemlju oko Sinajskog brda: oštre hridi koje je tek tu i tamo prekidalo zeleno grmlje ili poneko drvo. Nije razumjela zašto Daniel mora izabrati između raja i ljubavi. Jedino što je ikad željela bila je njegova ljubav, ali pod koju cijenu? Je li vrijedilo da zbog njihove ljubavi svijet bude izbrisan, a s njim i sve njegove priče? Je li Daniel mogao spriječiti ovu prijetnju da je izabrao davno prije? I bi li se vratio onamo gdje je pripadao da zbog Luceine ljubavi nije zastranio? Kao da joj je pročitao misli, Daniel je rekao: »Mi se uzdajemo u ljubav.« Roland ih je sustigao. Nagnuo je krila i okrenuo tijelo prema Danielu i Luce. Dee je bila sigurno smještena u njegovim rukama, crvena joj se kosa vijorila, a obrazi sjajili. Dala je Danielu i Luce znak da im se približe. Daniel je napravio pun, graciozan zamah krilima te ih podignuo kroz oblak kako bi ostali lebdjeti kod Rolanda i Dee. Roland je zazviždao, Arriane i Annabele su se vratile, čineći šareni krug na tamnome nebu. »U Jeruzalemu su sada četiri sata u noći«, rekla je Dee. »Što znači da većina smrtnika spava i da nam neće smetati barem još koji sat. Ako je Sophia otela vaše prijatelje, onda vjerojatno planira... pa, mislim da je najbolje da se požurimo.« »Znaš li gdje će biti?« upitao je Daniel. Dee je razmislila časak »Prije nego što sam pobjegla od Starješina, plan je bio da ćemo se uvijek sastajati u bazilici ove toga groba. Izgrađena je na obroncima Golgote, u kršćanskom dijelu staroga grada.« Skupina se počela spuštati prema svetom tlu. Bili su poput stupa blještavih krila. Vedro nebo bilo je tamnomodro i posuto zvijezdama, a bijeli kamen dalekih kuća sjao je sablasnom jarkoplavom bojom. Premda se zemlja činda prirodno suhom i prašnjavom, tlo je bilo prošarano gustim palmama i nasadima maslina. Preletjeli su iznad najvećeg groblja koje je Luce ikada vidjela, sagrađenog na blagom obronku nasuprot Jeruzalemskog starog grada. Sam grad bio je taman i snen, obasjan mjesečinom i okružen visokim kamenim zidom. Impozantna džamija poznata kao Kupola na stijeni počivala je visoko na brdu, a njezina zlatna kupola svjetlucala je čak i u tami. Bila je udaljena od ostatka prenapučenoga grada, istaknuta nizovima kamenih stuba i

SV 143


visokih vrata na svakom ulazu. Iza starih zidina nekoliko visokih modernih građevina presjecalo je udaljenu siluetu grada, ali unutar staroga grada zgrade su bile mnogo starije i manje, tvoreći labirint uskih popločanih uličica kojima se najbolje kretalo pješice. Sletjeli su na bedem iznad visokih vrata kroz koja se ulazilo u grad. »Ovo su Nova vrata«, objasnila je Dee. »To je najbliži ulaz u Kršćansku četvrt, u kojoj se nalazi bazilika.« Kada su se spustili s bedema niz istrošene stube, anđeli su već bili uvukli krila u ramena. Dok se popločana ulica sve više sužavala, Dee je mahala crvenom plastičnom džepnom svjetiljkom i vodila ih prema bazilici. Većina dućana u kamenim kućama imala je metalna rešetkasta vrata koja su se podizala i spuštala poput onih na garaži Luceinih roditelja. Vrata dućana još su bila zaključana i zatvorena lokotima u ulici niz koju je Luce hodala s Danielom, držeći ga za ruku i nadajući se najboljemu. Što su dublje ulazili u grad, činilo se da ih zgrade sve više pritišću sa svih strana. Prolazili su ispod prugastih tenda praznih arapskin tržnica, ispod dugačkih kamenih lukova i kroz polumračne prolaze. Zrak je mirisao po pečenoj janjetini, potom tamjanu i sa punu za ručno pranje rublja. Vitice azaleje penjale su se uza zidove u potrazi za vodom. U susjedstvu se nije čulo ništa osim koraka anđela i kojota koji je zavijao u brdima. Prošli su kraj zatvorene praonice rublja Laundromat, čiji je natpis bio na arapskom, zatim pokraj cvjećarnice čiji su prozori bili obliiepljeni hebrejskim naljepnicama. Kamo god je Luce pogledala, uski prolazi odvajali su se od glavne ulice, jedan je vodio kroz otvorena drvena vrata, drugi pak uz usko stubište. Činilo se da Dee broji vrata kraj kojih su prolazili, mašući prstom lijevo-desno u hodu. U jednom je trenutku pucnula prstima, sagnula se ispod oronula drvenog luka. zašla za ugao i nestala. Luce i anđeli kratko su razmijenili poglede, a potom krenuli za njom: niz nekoliko stuba, iza vlažnog mračnog ugla, uz još nekoliko stuba i iznenada su se našli na krovu zgrade, gledajući dolje na još jednu skučenu uličicu. »Evo je.« Dee je mračno kimnula. Bazilika je nadvisivala sve oko sebe. Bila je izgrađena od blijedog, glatkog kamena i visoka najmanje pet katova, s parom uskih tornjeva. U njezinu središtu bila je golema plava kupola koja je izgledala kao da je netko uzeo ponoćno nebo i njime omotao kamen. Ogromne cigle tvorile su velike lukove duž pročelja, označavajući mjesta na prvom katu gdje su se nalazila masivna drvena vrata i nadsvođeni vitraži iznad njih. Jedne su ljestve bile

SV 144


naslonjene na izbočinu ispred prozora na trećem katu, ne vodeći nikamo. Dijelovi pročelja bili su oronuli i pocrnjeli od starosti, dok su drugi izgledali nedavno obnovljeni. S lijeve i desne strane dva dugačka kamena kraka protezala su se iz bazilike, tvoreći granicu oko ravnog popločanog trga. Odmah iza crkve visoki bijeli minaret pružao se prema nebu. »Opa«, čula je Luce samu sebe kako govori kada su anđeli sišli niz još jedne stube i izašli na trg. Anđeli su prišli masivnim dvostrukim vratima koja su se uzdizala najmanje dvanaest metara iznad njihovih glava. Bila su obojena u zeleno, a sa svake su im strane stajala tri obična kamena stupa, Lucein pogled privukao je ukrašeni friz između vrata i lukova iznad njih, te svjetlucav zlatni križ poviše koji je parao nebo. Građevina je bila tiha, ozbiljna i ispunjena duhovnim elektricitetom. »Okej, uđimo« rekla je Dee. »Mi ne možemo ući«, objasnio je Roland, udaljavajući se od crkve. »Oh, da,« rekla y Dee, »cijela ona priča sa zapaljenjem. Mislite da ne možete ući jer je ovo Božje svetište...« »Ovo Božje svetište, i to ono najvažnijeg odvratio je Roland. »Ne želim biti tip odgovoran za njegovo uništenje.« »Samo što ovo nije Božje svetište«, jednostavno je odgovorila Dee. »Upravo suprotno. Ovo je mjesto na kojem je Isus patio i umro. Stoga ono nikad ne može biti svetište što se Prijestolja tiče, i to je jedino što je važno. Svetište je zapravo utočište, zaštita od boli. Smrtnici se ovamo dolaze moliti, na svoj beskrajno morbidan način, ali kada je vaše prokletstvo u pitanju, ovdje vam se ništa ne može dogoditi« Dee je zastala. »A to je dobro jer se unutra nalaze Sophia i vaši prijatelji.« »Kako znaš?« upitala je Luce. Začuli su se koraci na kamenom podu na istočnoj strani dvorišta. Dee je stisnutih očiju promotrila usku uličicu. Daniel je tako brzo zgrabio Luce za struk da je pala na njega. Iza ugla, ispod uličnog natpisa na kojem je pisalo VIA DOLOROSA, dvije starije redovnice hodale su noseći teški drveni križ. Imale su jednostavne tamnoplave habite, čvrste praktične sandale i krunice oko vrata. Luce se opustila kad je ugledala dvije vremešne vjernice, za koje je prosudila da imaju oko osamdeset pet godina. Htjela je krenuti prema njima, slijedeći instinkt da pomogne staricama s teškim teretom, ali Danielov stisak oko Luce nije popustio dok su se redovnice približavale velikim vratima bazilike s mučnom sporošću. Činilo se nemogućim da nisu

SV 145


vidjele skupinu anđela šest metara od sebe, ali dvije klonule starice nisu nijednom pogledale u smjeru anđela. »Malo je rano da Sestre križnog puta budu vani, nije li?« prošaptao je Roland Danielu. Dee je poravnala suknju i vratila neposlušni pramen kose iza uha. »Nadala sam se da neće doći do ovoga, ali morat ćemo ih jednostavno ubiti.« »Što?« Luce je pogledala jednu od slabašnih starica čija je koža bila tamna od sunca. Sitne sive oči počivale su joj poput dva kamenčića među dubokim naborima lica. »Želite ubiti one redovnice?« Dee se namrštila. »Nisu to nikakve redovnice, dušo. To su Starješine, moramo ih ukloniti prije nego što one uklone nas.« »Čujte, meni izgledaju već poprilično klonule«, dobacila je Arriane premještajući se s noge na nogu. »Čini se da Jeruzalem reciklira.« Možda su redovnice začule Arrianin glas i prepale se ili su možda čekale da dođu na točno određeno mjesto, ali u tom su trenutku stigavši do vrata crkve zastale i okrenule se tako da je najduži krak križa bio uperen preko trga, prema anđelima, poput topa. »Vrijeme leti, anđeli«, rekla je Dee kroz stisnute usnice. Sitnooka redovnica pokazala je žilave desni anđelima i počela prtljati po nečemu kod baze križa. Daniel je gurnuo naprtnjaču Luce u ruke, a zatim je postavio iza Dee. Starija žena nije tijelom potpuno zaklonila Luce, vrh glave dopirao joj je samo do Luceine brade, ali Luce je shvatila zamisao i sagnula se. Anđeli su otvorili krila nevjerojatnom brzinom i raširili se na obje strane, Arriane i Annabelle skrenule su ulijevo, Roland i Daniel skočili su udesno. Golemi križ nije bio pokajnički teret hodočasnika. Bio je to ogroman samostrel, napunjen zvjezdanim strijelama koje su trebale ubiti sve prisutne. Nije bilo dovoljno vremena da Luce ovo u potpunosti shvati. Jedna od redovnica već je odapela prvu strijelu; prozujala je kroz zrak jureći ravno prema Luceinu licu. Srebrna strijela sve je više rasla pred Luceinim očima dok joj se približavala kroz zrak. Potom je Dee skočila. Sitna žena široko je raširila svoje ruke. Tupi vršak strijele pogodio ju je u sredinu prsa. Dee je prostenjala kada se strijela, bezopasna za smrtnike, sjetila se Luce, odbila od njezina tijela i stropoštala na tlo, ostavljajući prekovječnicu natučenom, ali neozlijeđenom.

SV 146


»Presidia, budalo jedna«, viknula je Dee redovnici, odgurnuvši strijelu natrag vrhom pete. Luce se sagnula te je pokupila i spremila u naprtnjaču. »Znaš da mi time ne možeš nauditi! Samo si razljutila moje prijatelje.« Širokim potezom ruke pokazala je prema anđelima koji su se bacili u trk kako bi razoružali prerušene Starješine. »Povuci se, otpadnice!« odvratila je Presidia. »Mi samo želimo djevojku! Predajte je i...« Ali Presidia nikada nije uspjela dovršiti rečenicu. Arriane se u hipu našla Starješini za leđima, skinula joj veo s glave i šakama ugrabila bijelu kosu. »Kako poštujem starije od sebe,« prosiktala je Arriane kroz stisnute zube, »osjećam se dužnom spriječiti ih da se ovdje osramote.« Potom se podignula od tla, i dalje držeći Presidiju za kosu. Starješina je bacakala noge u zraku kao da vozi nevidljivi bicikl. Arriane se zavrtjela oko svoje osi i tresnula staricom o kameni vijenac na pročelju bazilike tolikom snagom da je ostalo udubljenje nakon što se Starješina srušila u uvrnutu hrpu ruku i nogu koje su stršile pod jezivim kutovima. Za to je vrijeme druga redovnica ispustila samostrijel na pod i pokušala pobjeći, žustro trčeći prema uličici na drugom kraju trga. Annabelle je podignula križ i pretvorila se u bacačicu koplja. Nagnula se unatrag poput nategnute vijuge i potom pojurila te bacila teški drveni križ u obliku slova T. Križ je opisao luk preko trga i probo Starješinu kroz pogrbljena leđa. Pala je naprijed i počela se grčiti, probodena kopijom drevnog instrumenta pogubljenja. Trg je utihnuo. Svi su instinktivno pogledali prema Luce. »Dobro je!« povikala je Dee, podižući Luceinu ruku u zrak kao da su upravo pobijedile u štafeti. »Daniele!« Luce je uperila prst u nešto bijelo što je promaknulo iza Danielovih leđa i nestalo u baziliku. Dok su se dvokrilna vrata polako zatvarala, čulo se kako stariji redovnik kojeg nitko nije primijetio brza stubištem u crkvi. »Slijedite ga«, viknula je Dee, zakoračivši preko Presidijina izmrcvarenog tijela. Luce i Dee potrčale su kako bi sustigle ostale. Kad su ušle u baziliku, vidjele su da je mračna i tiha. Roland je uperio prstom prema kamenim stubama u kutu. Vodile su u maleni kameni nadsvođeni prolaz, koji je pak vodio do dužeg stubišta. Prostor je bio preuzak da bi anđeli raširili krila, pa su se uspinjali strmim stubama što su opreznije i brže mogli.

SV 147


»Starješina će nas odvesti do Sophije«, prošaptao je Daniel dok su se saginjali ispod kamenog luka koji je vodio prema mramornom stubištu. »Ako su anđeli kod nje... ako je relikt kod nje...« Dee je čvrsto položila ruku na Danielovu nadlakticu. »Ona ne smije znati da je Luce ovdje. Moraš spriječiti Starješinu da dođe do Sophije.« Daniel je kratko pogledao Luce, a potom Rolanda, koji je brzo kimnuo i pojurio uza stube kao da je već prije trčao kroz stare kamene utvrde. Nakon nepune dvije minute zatekli su ga kako ih čeka na vrhu skučenog stubišta. Starješina je ležao mrtav na podu, plavih usana i staklastih, vlažnih očiju. Iza Rolanda otvoren prolaz oštro je zavijao ulijevo. Netko na odmorištu pjevao je nešto što je zvučalo poput crkvene pjesme. Luce je zadrhtala. Daniel im je dao znak da se povuku te zavirio iza ugla zavojitog stubišta. S mjesta na kojem je stajala, naslonjena uz kameni zid, Luce je mogla vidjeti mali dio kapelice iza odmorišta. Zidovi su bili oslikani freskama s mnoštvom detalja i osvjetljeni desecima limenih lampica koje su visjele na lancima sa svoda. Unutra je bila i sobica s mozaikom Isusova raspeća preko cijelog zapadnog zida. Iza nje nalazio se red bogato ukrašenih i lučno povezanih stupova širok nekoliko metara, koji je odvajao drugu, veću kapelu koju se odavde teško moglo vidjeti. Između dvije kapele veliko pozlaćeno svetište Djevice Marije bilo je prekriveno buketima cvijeća i napola dogorjelim svijećama. Daniel je nakrivio glavu. Nešto crveno načas je prošlo pokraj jednog od stupova. Žena u dugačkoj grimiznoj halji. Naginjala se nad oltar napravljen od velike mramorne ploče koja je bila ukrašena bijelom čipkanom tkaninom. Nešto je ležalo na oltaru, no Luce nije mogla razabrat što. Žena je bila krhka, ali privlačna, s kratkom sivom kosom ošišanom u pomodan bob. Haljina joj je oko struka bila vezana šarenim pletenim remenom. Zapalila je svijeću na prednjem dijelu oltara, široki rukavi halje skliznuli su joj niz ruke dok je prigibala koljena, otkrivajući zapešća ukrašena nizovima bisernih narukvica. Gospođica Sophia. Luce se primila za Daniela kako bi se mogla popeti stubu više, očajnički željna vidjeti više. Široki stupovi zaklanjali su većinu kapelice, ali kada joj je Daniel pomogao da se još malo uspne uza stube, mogla je vidjeti više. U

SV 148


prostoriji nije bio jedan oltar, već njih tri i ne jedna, već tri žene u grimiznim haljama koje su palile svijeće oko oltara u nekakvom obredu. Luce nije prepoznala druge dvije žene. Sophia je izgledala staro i umornije nego kada je bila knjižničarka u Maču i križu. Luce se na čas zapitala je li to možda zato što je prije bila okružena tinejdžerima, a sada je drugovala s bićima koji nisu bila tinjedžeri već nekoliko stotina godina. One noći Sophijno lice bilo je našminkano, usne crvene poput krvi. Halja koju je nosila bila je prašnjava i imala tamne krugove od znoja. Ono pjevušenje od maloprije dolazilo je od nje. Kada je sada iznova počela pjevati na jeziku koji je zvučao kao latinski, ali sasvim sigurno nije bio, Luceino se cijelo tijelo ukočilo. Odjednom se sjetila. Ovo je bio obred koji je gospođica Sophia izvela posljednje noći koju je Luce provela u Maču i križu. Gospođica Sophia upravo se spremala ubiti je kada je Daniel upao kroz strop u sobu. »Dodaj mi uže, Viviana«, rekla je gospođica Sophia. Bile su toliko obuzete svojim mračnim obredom da nisu osjetile anđele koji su čučali na stubištu ispred kapele. »Gabrielle izgleda kao da joj je mrvicu preudobno. Želim joj vezati grlo.« Gabbe. »Nemamo više«, odvratila je Viviana. »Morala sam dvostruko svezati Cambriela. Vrpoljio se. Ooh, još uvijek to radi.« »O, Bože«, prošaptala je Luce. »Cam i Gabbe su ovdje.« Pretpostavila je da prisutnost treće žene u halji znači da je Molly također tu. »Bog nema nikakve veze s ovim«, rekla je Dee ispod daha »A Sophia je previše luda da bi to shvatila.« »Zašto su pali anđeli tako tihi?« upitala je šaptom Luce. »Zašto se ne opiru?« »Zacijelo ne shvaćaju da ovo mjesto nije Božje svetište«, rekao je Daniel. »Mora da su u šoku, ja bih sigurno bio, a Sophia to koristi kao prednost. Zna da ih brine kako bi mogli zapaliti cijelu baziliku ako samo nešto kažu ili učine.« »Znam kako im je«, prošaptda je Luce. »Moramo je zaustaviti.« Krenula je prema vratima, ohrabrena svježim sjećanjem na Starješine koje su uništili ispred bazilike, snagom anđela iza sebe, Danielovom ljubavi i spoznajom koju su im donijela dva pronađena relikta. No nečija ju je ruka zgrabila za rame i odvukla natrag u hodnik. »Svi ćete ostati ovdje«, šapnula je Dee, gledajući svakog anđela ponaosob u oči kako bi se uvjerila da su je shvatili. »Ako vas vidi, znat će

SV 149


daje Luce s vama. Čekajte ovdje.« Pokazala je prema trima stupovima, dovoljno širokima da se iza njih sakriju tri anđela »Znam kako treba s mojom sestrom.« Ne rekavši više ništa, Dee je odšetala u kapelu, lupkajući petama po crnobijelim pločicama na podu. »Mislim da bi sada bilo dosta, Sophia«, prozborila je Dee. »Tko je to?« ustrašeno je viknula Vivina koja se upravo prigibala u koljenima pred oltarom. Dee je prekrižila ruke preko prsa te stala obilaziti oltare, pucketajući jezikom s neodobravanjem zbog onoga što su Starješine radile. »Stravično loša odjeća. Tko bi drugi nego Sophia krajnje amaterski prionuo na prinošenje žrtve koja nosi kozmičke vječne implikacije.« Luce je očajnički željela vidjeti reakciju na licu gospođice Sophije, ali Daniel ju je zadržao natrag. Začulo se grebanje, potom melodramatičan uzdah, te okrutno smijuckanje. »Ah, da«, odvratila je gospođica Sophia. »Vratila se moja droljasta sestrica, točno na vrijeme da svjedoči mojem najslavnijem trenutku. Ovo će nadmašiti tvoj precijenjeni klavirski recital!« »Ti si stvarno glupa.« »Zato što nemam preporučenu marku užeta?« frknula je Sophia. »Ma zaboravi uže, tupko«, rekla je Dee. »Glupa si na bezbroj drugih načina, a ponajviše zato što si mislila da se možeš izvući s ovime.« »Ne obraćaj joj se svisoka!« prosiktala je treća žena. »Jedino se tako s njom da razgovarati«, odmah je odvratila Dee. »Hvala, Lyrica, ali sama ću se pobrinuti za Paulinu«, rekla je Sophia ne skidajući pogleda s Dee. »Ili da te zovem onim tvojim novim nadimkom? Pee?« »Znaš veoma dobro da je Dee. Ali bi žarko željela znati zašto.« »Ah., da. Dee. Veeeelika razlika. Pa, uživajmo u našem kratkom ponovnom okupljanju koliko možemo.« »Pusti ih, Sophia.« »Da ih pustim?« Sophia se zahihotala. »Ali ja ih želim mrtve.« Glas joj se povisio i Luce je zamislila kako je zamahom ruke prešla preko anđela zavezanih na oltarima. »A najviše želim mrtvu nju.« Luce nije mogla disati. Znala je o kome knjižničarka govori. »To neće spriječiti Lucifera da izbriše tvoje postojanje.« Deein glas zazvučao je gotovo tužno. »Pa, znaš što je tatica uvijek običavao govoriti: >Svi smo ionako na putu

SV 150


za pakao. < Zašto onda ne bismo pokušali dobiti ono što želimo dok smo na Zemlji? Gdje je ona, Dee?« ispalila je Sophia. »Gdje je ono cendravo dijete zvano Lucinda?« »Ne bih znala.« Deein glas bio je ležeran. »Ali došla sam ovamo kako bih tebe spriječila da to saznaš.« Daniel je pustio da se Luce malo više približi ulazu u prvu kapelu. »Mrzim te!« proderala se Sophia i nasrnula na Dee. Roland se okrenuo prema Danielu, a u očima mu je bilo pitanje, trebaju li se umiješati? Činilo se da Daniel ima povjerenja u sposobnosti desideratuma. Jednom je odmahnuo glavom. Sophijine pomoćnice, Starješine, gledale su kraj svojih oltara kako se dvije sestre valjaju po podu, pojavljujući se u Luceinu vidnom polju, a zatim nestajući iz njega. Dee je bila gore, potom Sophia, a onda ponovno Dee. Deeine ruke pronašle su Sophijin vrat i stisnule ga. Lice stare knjižničarke iz Mača i križa crvenjelo se dok je rukama pokušavala odgurnuti Deeina prsa i borila se za život. Polako, Sophia je podizala koljeno sve dok nije bilo dovoljno blizu Deeina trbuha da je može gurnuti natrag. Deeine ruke bile su potpuno pružene, svim se snagama trudila zadržati stisak oko Sophijina vrata. Pogledala je dolje prema sestrinu licu izobličenu od bijesa, očima koje su gorjele mržnjom. »Srce ti je postalo crno, Sophia«, rekla je Dee, a glas joj je zazvučao blag od nostalgije. »Kao da je ugašeno svjetlo. I više ga nitko ne može upaliti. Mogli smo samo pokušati zaustaviti te da nas sve ne pregaziš u mraku.« Potom je pustila Sophiju, dopuštajući joj da povuče snažan, paničan dah u pluća. »Izdala si me«, protisnula je Sophia kada je Dee zgrabila sestru za ovratnik, sklopila oči i pripremila se udariti Sophijinom lubanjom o pločice na podu. No umjesto toga začuo se glasan krik i Dee je odbačena visoko u zrak. Sophia ju je udarila snagom koju je Luce zaboravila da starica posjeduje. Skočila je na noge. Znojila se i bila je crvena u licu, a kosa joj je bila bijela i raščupana dok je trčala prema mjestu nekoliko metara dalje na koje je sletjela Dee. Luce se podignula na prste i lecnula vidjevši da su Deeine oči sklopljene. »Ha!« Sophia se vratila do oltara i posegnula rukom ispod onoga na kojemu je bio vezan Cam. Izvukla je korice sa zvjezdanim strijelama. Roland je iz skrivene niše iza stupa ponovno bacio pogled prema Danielu. Ovoga puta Daniel je kimnuo.

SV 151


U tren su oka Arriane, Annabelle i Roland poletjeli iz svojih skrovišta u prostoriju. Roland je krenuo prema gospođici Sophiji, no ona se u posljednjem času sagnula i spretno ga izbjegla. Krilima ju je udario po licu, no nije ju uspio uhvatiti. Suočene s pojavom anđeoskih krila, druge dvije žene prepale su se i panično šćućurile od straha. Annabelle ih je držala, a Arriane je otvorila švicarski nož koji je držala u džepu, isti onaj kojim joj je Luce odrezala kosu nekoliko mjeseci prije, te počela rezati užad kojom je Gabbe bila svezana za oltar. »Stani ili ću ga ubiti!« povikala je Sophia prema anđelima vadeći punu šaku strijela i skačući na Cama. Obuhvatda ga je nogama i potegnula srebrne strijele iznad njegove glave. Tamna kosa bila mu je zamršena i masna. Ruke su mu bile blijede i drhtave. Gospođica Sophia uočila je te detalje s podmuklim smiješkom. »Oh, kako volim gledati anđela kako umire.« Zasmijuckala se, držeći visoko zvjezdane strijele. »Pogotovo ovako arogantnog.« Ponovno je spustila pogled na Cama. »Njegova smrt bit će prizor za pamćenje.« »Samo izvoli.« Prvi se put začuo Camov glas, dubok i ravnodušan. Luce je gotovo ispustila krik kada je čula kako je promrsio: »Nikada nisam tražio sretan završetak.« Luce gleda kako Sophia ubija Penn golim rukama i bez imalo kajanja. To se neće ponoviti. »Ne!« proderala se, pokušavajući se otrgnuti iz Danielovih ruku i vukući ga pritom sa sobom u kapelu. Gospođica Sophia polako je okrenula tijelo prema Luce i Danielu, čvrsto držeći pregršt zvjezdanih strijela. Oči su joj zasvjetlucale srebrnim sjajem, a usne se izvinule u sablasan smiješak dok je Luce povlačila Daniela prema naprijed, odupirući se njegovu neumornom stisku. »Moramo je zaustaviti, Daniele!« »Ne, Luce, preopasno je.« »Oh, pa ti si tu, dušo.« Gospođica Sophia zablistala je od sreće. »I Daniel Grigori! Kako divno. Čekala sam vas.« Potom je trepnuk prebacivši preko glave zvjezdane strijele, napela ih u gustu skupinu uperenu ravno prema Danielu i Luce.

SV 152


DVANAESTO POGLAVLJE NEPOSVEĆENA VODA Sljedeće se dogodilo u djeliću sekunde: Roland je zgrabio gospođicu Sophiju i srušio je na tlo. Ali učinio je to časak prekasno. Pet srebrnih zvjezdanih strijela u tišini je putovalo preko prazne kapele. Razdvojile su se u letu i na trenutak se činilo da samo lebde u zraku na putu prema Luce i Danielu. Daniel. Luce se leđima prislonila uz Danielova prsa. Njegov je istinkt bio suprotan: čvrsto ju je primio rukama i snažno povukao prema podu. Dva velika para krila presjekla su prostor ispred Luce, iskrsnuvši slijeva i zdesna. Jedna su bila blistave bakrenozlatne boje, a druga srebrnobijela. Ispunila su zrak pred njom i Danielom poput golemih pernatih zaklona, a potom su, u tren oka, nestala. Nešto joj je prozujalo pokraj lijevog uha. Okrenula se i vidjela kako se jedna jedina strijela odbila od sivoga kamenog zida i pala na pod. Ostale zvjezdane strijele nestale su. Sitna šarena prašina spustila se oko Luce. Škiljeći kroz prašinastu izmaglicu, pogledom je obišla sobu: Daniel je čučao kraj nje. Dee se osvijestila i borila s uzvrpoljenom gospođicom Sophijom, sjedeći na njoj. Annabelle je stajala nad ostalim dvjema ženama, koje su beživotno ležale na podu. Arriane je držala dio užeta i svoj švicarski nož u drhtavim rukama. Cam, i dalje zavezan na oltaru, izgledao je preneraženo. Gabbe i Molly, koje je Arriane maloprije oslobodila s oltara... Nestale su. A Luce i Daniel stajali su prekriveni tankim slojem prašine. Ne. »Gabbe... Molly...« Luce se podignula na koljena. Ispružila je ruke, proučavajući ih kao da ih vidi prvi put u životu. Svjetlost svijeća padala joj je na kožu, pa se prašina čas doimala svjetlucavo zlatnom, a zatim žarkosrebrnom kada je Luce okrenula ruke i za gledala se u dlanove.

SV 153


»Ne ne ne ne ne ne ne ne « Osvrnula se i uhvatila Danielov pogled. Lice mu je bilo blijedo, a oči su mu gorjele tako intenzivnom ljubičastom bojom da je bilo teško gledati u njih. A postalo je još teže kada joj se pogled zamutio od suza. »Zašto su...?« Jedan je trenutak vladala duboka tišina. Zatim je sobom odjeknuo životinjski krik. Cam ja silom izvukao desnu nogu iz užadi kojom je bila vezana, ogulivši pritom kožu do krvi. Borio se da oslobodi zapešća, vrištao dok je izvlačio desnu ruku, razderao krila koja su bila priklještena željeznim kolcem i iščašio rame. Ruka mu se njihala, jezivo rastegnuta od ramena, kao da ju je netko gotovo iščupao. Skočio je s oltara na Sophiju i odgurnuo Dee u stranu. Od siline udarca sve su se troje srušili na tlo. Cam se popeo na Sophiu, priklještio na bok, pokušavajući je zdrobiti svojom težinom. Ispustila je mučan vrisak i podignula ruke ispred lica dok je Cam posezao prema njezinu vratu. »Davljenje je najintimniji način da nekoga ubiješ«, prozborio je Cam, kao da podučava osnove nasilja. »A sada će tvoja smrt biti prizor za pamćenje.« Sophijina borba za život bio je uistinu prizor za pamćenje, ali ružan. Iz grla joj se čulo grcanje i jecaji. Camovi prsti sve su se više stezan, a potom joj je brutalnom snagom počeo udarati glavom o pod, ponovno i ponovno. Iz staričinih usta potekla je krv, tamnija od njezina ruža. Daniel je dotaknuo Luceinu bradu i okrenuo joj glavu prema sebi. Primio ju je za ramena. Netremice su se gledali, pokušavajući pronaći način da izbace iz misli zvuk Sophije koja je gleda u krvi. »Gabbe i Molly znale su što rade«, prošaptao je Daniel. »Znale su da će biti ubijene?« upitala je Luce. Iza njih Sophia je tiho jecala, kao da je prihvatila da je ovo način na koji će umrijeti. »Znali su da je zaustaviti Lucfiera važnije od bilo kojeg života«, rekao je Daniel. »Više od ičega što nam se dogodilo, neka te ovo uvjeri u važnost našeg zadatka.« Tišina oko njih bila je zaglušljiva. Više se nije čulo krvavo hroptanje gospođice Sophije. Luce je nije morala pogledati da bi znala što to znači. Oko struka je osjetila nečiju ruku. Na rame joj je pala poznata crna kosa.

SV 154


»Hajde,« rekla je Arriane, »idemo vas očistiti.« Daniel je predao Luce u ruke Arriane i Annabelle. »Samo vi pođite.« Luce je odsutno slijedila anđele. Odvele su Luce prema stražnjem dijelu kapele te otvorile nekoliko vrata dok nisu pronašle ono što su tražile: lakirana crna vratašca koja su vodila u okruglu sobu bez prozora. Annabelle je zapalila svijećnjak na stolu blizu vrata, te još jedan u kamenoj niši. Soba čiji su zidovi bili od crvene cigle bila je velika poput poveće smočnice i nije imala namještaj osim povišene krstionice s osam stranica. Unutrašnjost joj je bila prekrivena zelenoplavim mozaikom; izvana je bio mramor s isklesanim vijencem koji je obavio krstionicu, prikazujući anđele kako se spuštaju na Zemlju. Luce se osjećala jadnom, mrtvom iznutra. Činilo se da joj se i krstionica ruga. Ona, djevojka čija je prokleta duša nekako bila važna, bila željena jer je nikada nisu krstili kao dijete, sada se spremala sa sebe isprati prašinu dva mrtva anđela. Je li Lucein i Danielov spas bio vrijedan gubitka njihove dvije duše? Kako bi to uopće moglo biti? Ovo »krštenje« još je više slomilo Luceino ionako slomljeno srce. »Ne brini se« rekla je Arriane pročitavši joj misli. »Ovo se ne broji.« Annabelle je pronašla slivnik u kutu sobe, iza krstionice. Počela je iz velike drvene kante nalijevati vruću vodu u krstionicu. Arriane je stajala kraj Luce. Nije je gledala, samo ju je držala za ruku. Kada je krstionica bila napunjena i kroz vodu se lomila plavozelena boja pločica, Annabelle i Arriana podignule su Luce iznad vode. I dalje je na sebi imala džemper i traperice. Nisu je se sjetile razodjenuti, ali onda su opazile njezine čizme. »Ups«, blago je rekla Annabelle, skinula jednu po jednu i bacila ih u stranu. Arriane je podignula lančić s medaljonom preko Luceine glave i stavila ga u čizmu. Začuo se lepet krila kada su podigle Luce s tla i spustile je u toplu vodu. Sklopila je oči, spustila glavu pod površinu vode i neko vrijeme tako ostala. Ako pusti suzu, neće to osjetiti bude li uronjena. Nije željela ništa osjećati. Bilo je to kao da je Penn ponovno umrla, svježa bol vratila joj je u sjećanje staru bol, koja se Luce i dalje činila svježom. Činilo joj se da je prošlo dugo vremena prije nego što su je nečije ruke uhvatile ispod pazuha i posjele u krstionici. Površina vode bila je prekrivena slojem sive prašine. Više nije svjetlucala. Luce nije skidala pogled s nje sve dok joj Arriane nije počela povlačiti džemper preko glave. Osjetila je kako nestaje, kao i bijela majica koju je

SV 155


nosila ispod. Počela je prtljati po gumbu svojih traperica. Koliko je dana nosila ovu odjeću? Bilo je čudno riješiti je se, kao da je skinula sloj kože, koji je sada promatrala na podu. Prošla je rukom kroz mokru kosu da je makne s lica. Nije shvatila da je tako prljava od prašine. Potom je sjela na klupicu na kraju krstionice, naslonila se i počela drhtati. Annabelle je nalila još vruće vode, ali to nije pomoglo Luce koja se i dalje tresla. »Da sam samo ostala u prolazu kako mi je Dee rekla...« »Onda bi Cam bio mrtav«, odvratila je Arriane. »Ili netko drugi. Sophia i njezin klan večeras su planirali od nekoga napraviti prašinu na ovaj ili onaj način. Mi ostali znali smo to dolazeći ovamo, ali ti nisi.« Uzdahnula je. »Onako izjuriti i pokušati spasiti Cama? Za to je bila potrebna velika hrabrost, Luce.« »Ali Gabbe...« »Znala je što radi.« »To je i Daniel rekao. Ali zašto bi se žrtvovala da spasi...« »Zato što je računala na to da ćete Daniel i ti, kao i mi ostali, uspjeti u misiji.« Arriane je naslonila bradu na rub krstionice. Prstom je prošla kroz vodu, razdvajajući sloj prašine. »Ali ta spoznaja ne čini ovo nimalo lakšim. Svi smo je strašno voljeli.« »Nije moguće da je stvarno više nema.« »Nema je. Nestala je s najvišeg oltara u stvaranju.« »Što?« To nije bilo ono što je Luce mislila. Govorila je o Gabbe kao o svojoj prijateljici. Arriane je nabrala čelo. »Gabbe je bila najviša od arkanđela, nisi to znala? Njezina je duša vrijedila kao... ne znam ni sama koliko drugih. Vrijedila je puno.« Luce nikada nije razmišljala o tome kojem redu njezini prijatelji pripadaju u raju, ali sada se prisjetila koliko je puta Gabbe pazila na nju, brinula se za nju, donosila joj hranu i odjeću, davala savjete. Bila je Luceina mila, nebeska majka. »Što njezina smrt znači?« »Nekad davno, Lucifer je imao najviši položaj«, rekla je Annabelle. Nakon stanke pogledala je Luce i vidjela njezin šok »Bio je ondje gdje se odvijala sva akcija. No onda se pobunio i Gabbe je zauzela viši položaj.« »Iako je biti na položaja kraj Prijestolja relativan blagoslov« promrljala je Arriane. »Samo pitaj svojeg starog prijatelja Billija.« Luce je željela pitati tko po redu dolazi iza Gabbe, ali nešto ju je

SV 156


spriječilo. Možda je to nekoć bio Daniel, ali njegovo mjesto u raju bilo je ugroženo jer je stalno iznova birao Luce. »A što je s Molly?« zapitala je naposljetku Luce. »Je li njezina smrt... poništava Gabbeinu? U smislu ravnoteže između raja i pakla?« Osjetila se bešćutnom što o svojim prijateljicama govori kao o stvarima, ali isto je tako znala da je u ovom trenutku odgovor na to pitanje važan. »I Molly je bila važna, iako je bila na malo nižem položaju«, rekla je Annabelle. »To je, naravno, bilo prije Pada, kada je stala na Luciferovu stranu. Znam da ne bismo trebale loše govoriti o onima koji su sada prašina, ali Molly mi je stvarno znala ići na živce. Bila je tako negativna.« Luce je kimnula, osjećajući se krivom. »No u posljednje se vrijeme promijenila. Kao da se probudila iz ružnog sna.« Kratko je pogledala Luce. »Što se tiče tvojeg pitanja, ravnoteža između raja i pakla još uvijek može biti uspostavljena. Morat ćemo vidjeti kako će se stvari odigrati. Puno toga što je sada važno postat će nevažno ako Lucifer uspije. « Luce je pogledala prema Arriane, koja je nestala iza vrata, kihnula triput zaredom. »Uh, kuglice naftalina!« Kada se ponovno pojavila, držala je bijeli ručnik i preveliki karirani ogrtač. »Za sada će i ovo biti dobro. Morat ćemo ti pronaći novu odjeću prije nego što odemo iz Jeruzalema.« Kada se Luce nije pomaknula iz krstionice, Arriane je pucnula jezikom kao da mami konja van iz staje i raširila ručnik kako bi se Luce mogla njime ogrnuti. Ustala je, osjećajući se poput djeteta dok ju je Arriane obavijala ručnikom i sušila. Ručnik je bio tanak i grub, ali ogrtač nakon njega bio je debeo i topao. »Moramo zbrisati odavde prije nego što navali vojska turista«, rekla je Arriane, uzimajući Luceine čizme. Kada su napustile sobu za krštenje i vratile se u kapelu, sunce je već bilo izašlo i bacalo je šarene zrake svjetla kroz vitraže s prikazima uzašašća. Ispod prozora ležala su tijela gospođice Sophije i dviju žena, Starješina, zajedno svezana. Kada su djevojke došle do prednjeg dijela veće kapele, zatekle su Cama, Rolanda i Daniela kako sjede na središnjem oltaru i tiho razgovaju. Cam je pio posljednju colu iz Philove crne kožnate naprtnjače u koju su prethodno umočili zvjezdanu strijelu. Luce je doslovno mogla vidjeti kako mu se na krvavom gležnju stvara krasta i potom se polako počinje sušiti i otpadati. Progutao je zadnju kap i zarotirao rame natrag na mjesto sa škljocajem.

SV 157


Dečki su podigli poglede i ugledali Luce kako sjedi između Annabelle i Arriane. Sva su trojica skočila s oltara, ali Cam je prvi zakoračio prema Luce. Stajala je posve mirna dok joj se približavao. Srce joj je brzo lupalo. Koža mu je bila blijeda, pa su se njegove zelene oči doimale popur dva smaragda. Uz rub kose nakupio mu se znoj i ispod lijevog oka imao je malu ogrebotinu. Vrhovi krila prestali su mu krvariti i sada su bili povezani nekakvom finom gazom. Nasmiješio joj se. Primio je za ruke. Njegove su bile tople i tako žive i Luce se sjetila trenutka kada je mislila da više nikada neće vidjeti Cama, sjaj u njegovim očima, rastvaranje njegovih zlatnih krila, da više nikada neće čuti kako mu se glas podiže kada zbija neku mračnu šalu... i premda je voljela Daniela više od bilo čega na svijetu, više nego što je ikad mislila da je moguće, Luce nije mogla podnijeti pomisao da izgubi Cama. Zbog te je spoznaje onako uletjela u kapelu da ga spasi. »Hvala ti«, rekao je. Luce je osjetila kako joj usnice drhte, a oči je peku. Prije nego što je znala što radi, pala je Camu u zagrljaj i osjetila kako mu ruke obavijaju njezina leđa. Kada je naslonio bradu na njezino tjeme, počela je plakati. Pustio ju je da plače. Čvrsto ju je držao. Prošaptao je: »Nevjerojatno si hrabra, Luce.« Zatim su se Camove ruke povukle, a prsa mu se udaljila. Na sekundu je osjetila hladnoću i ranjivost, ali onda su druga prsa i druge ruke zauzele mjesto Camovih. I bez otvaranja očiju znala je da je to Daniel. Nijedno drugo tijelo u svemiru nije tako savršeno pristajalo uz njezino. »Smeta li ti ako se ubacim?« upitao je tiho. »Daniele...« Zgrčila je šake i čvrsto ga stisnula uza sebe, želeći istisnuti svu bol koju je osjećala. »Šššš.« Držao ju je tako, činilo se Luce, satima, nježno je ljuljajući, obavijajući je svo n krilima sve dok joj se suze nisu osušile, a težina u prsima popustila dovoljno da može disati bez šmrcanja. »Kad anđeo umre,« rekla je naslonjena na njegovo rame, »ide li u raj?« »Ne«, odvratio je. »Za anđele ne postoji ništa iza smrti.« »Kako je to moguće?« »Prijestolje nikada nije predvidjelo da bi se neki od anđela mogao pobuniti, a kamoli da će pali anđeo Azazel provesti stoljeća nad vatrom u dubokoj grčkoj spilji, razvijajući oružje kojim će se moći ubiti anđele.« Prsa su joj iznova zadrhtala.

SV 158


»Ali...« »Šššš«, prošaptao je. »Tuga te može ugušiti. Opasna je, to je samo još jedna stvar koju moraš pobijediti.« Duboko je udahnula i odvojila se dovoljno da mu vidi lice. Oči su joj bile natečene i umorne, a Danielova majica natopljena njezinim suzama, kao da ga je krstila svojom tugom. Iza Danielova ramena, na oltaru gdje je Gabbe bila svezana, svjetlucalo je nešto srebrno. Bio je to golemi pehar, velik poput zdjele za punč, ali duguljstog oblika i napravljen od kovanog srebra. »Je li to...« Je li to bio relikt zbog kojeg su njezine prijateljice izgubile živote? Cam je otišao do predmeta i podigao ga. »Otkrili smo ga kod baze mosta Pont Saint Benezet odmah prije nego što su nas Starješine otele.« Odmahnuo je glavom »Nadam se da je ova pljuvačnica vrijedna sveg ovog.« »Gdje je Dee?« Luce se ogledala, tražeći osobu koja je vjerojatno najbolje znala značenje relikta. »U prizemlju je«, objasnio je Daniel. »Baziliku su maloprije otvorili za javnost pa se Dee spustila kako bi stvorila malenu Patinu i njome sakrila tijela Starješina. Sada je u podnožju stuba s natpisom na kojem piše da je ovo >krilo< zatvoreno zbog obnove.« »I to je upalilo?« zadivljeno je upitala Annabelle. »Još nitko nije prošao kraj nje. Pobožni turisti nisu baš nogometni huligani«, podrugljivo je dobacio Cam. »Brzo svi na jastučiće za molitvu!« »Kako se možeš šaliti u ovakvom trenutku?« upitala je Luce. »Kako ne?« usprotivio se mrko Cam. »Bi li radije da plačem?« Na prozoru s druge strane bazilike začulo se kucanje. Anđeli su se ukočili, a Cam je otišao otvoriti prozorčić tik do vitraža. Čeljust mu se stegnula. »Pripremite strijele!« »Came, čekaj!« povikao je Daniel. »Ne gađaj!« Cam je zastao. Trenutak poslije, dečko u bež baloneru provukao se kroz otvoreni prozor. Čim se spustio na noge, Phil je podigao obrijanu plavu glavu i mrtvim očima fiksirao Cama. »Izgubio si se, Izopćeniku?« zaiežao je Cam. »Oni su sada na našoj strani, Came.« Daniel je pokazao prema peru sa svojeg krila koje je bilo zataknuto za Philov rever. Cam je progutao slinu, prekrižio ruke preko prsa.

SV 159


»Ispričavam se. Nisam to znao.« Pročistivši grlo, dodao je: »To objašnjava zašto su se Izopćenici koje smo vidjeli na mostu u Avignonu borili protiv Starješina kada smo stigli. Nikada nisu imali priliku objasniti prije nego što su svi...« »Ubijeni«, dovršio je Phil. »Da. Izopćenici su se žrtvovali za vas. « »Svemir je svačiji cilj« rekao je Daniel i kratko i kimnuo Philu. Luce je pognula glavu. Sva ona prašina na mostu. Nije joj palo na pamet da su to možda ubijeni Izopćenici. Bila je previše zabrinuta za Gabbe, Molly i Cama. »Ovih posljednjih nekoliko dana zadali su težak udarac Izopćenicima«, rekao je Phil U glasu mu se mogla osjetiti određena tuga. »Mjerodavni su zarobili mnoge u Beču. Još ih je više palo Starješinama u ruke u Avignonu. Ostalo je nas četvero. Smijem li ih pozvati unutra?« »Naravno«, odvratio je Daniel. Phil je pružio ruku prema prozoru i tri prilike u bež balonerima provukle su se kroz otvoren prozor: djevojka koju Luce nije znala, a koju je Phil predstavio kao Phresiju; Vincent, jedan od Izopćenika koji je čuvao Luce i Daniela na Sinajskom brdu; i Olianna, blijeda djevojka s krova palače u Beču. Luce joj je uputila osmijeh iako je znala da ga Izopćenica ne može vidjeti. Ali Luce se nadala da ga Olianna osjeća jer joj je bilo drago što je vidi oporavljenu. Svi su Izopćenici izgledali poput braće i sestara, skromno i atraktivno, zabrinjavajuće blijedo. Phil je pokazao prema mrtvim Starješinama ispod prozora. »Čini se da bi vam dobro došla pomoć da se otarasite ovih leševa. Smiju li vas Izopćenici riješiti te brige?« Daniel se iznenađeno nasmijao. »Molim vas.« »Samo nemojte tim gerijatrijskim crkotinama iskazati kakvo poštovanje«, dodao je Cam. »Phresia.« Phil je kimnuo djevojci, koja se spustila na koljena pred tijela, prebacila ih preko ramena, raširila prljavo smeđa krila i odletjela kroz prozor. Luce je gledala kako leti preko neba, odnoseći sa sobom i posljednji trag gospođice Sophije. »Što je u sportskoj torbi?« Cam je pokazao na tamnoplavu platnenu torbu prebačenu preko Vincentovih ramena. Phil je Vincentu dao znak da spusti torbu na središnji oltar. Sletjela je na površinu s muklim treskom. »U Venecij je Daniel Grigori pitao imam li malo hrane za Lucindu Price.

SV 160


Bilo mi je žao što sam mu mogao ponuditi samo jeftine nezdrave grickalice, vrstu hrane kakvu vole moje talijanske prijateljice manekenke. Ovoga sam puta upitao jednu smrtnicu, Izraelku, kakvu hranu voli jesti. Odvela me do nečega što se zove štand s falafelima.« Phil je podigao intonaciju na kraju rečenice, kao da postavlja pitanje, te slegnuo ramenima. »Želiš reći da preda mnom lezi torba puna falafela?« Roland je sumnjičavo podigao obrvu prema Vincentovoj natrpanoj torbi. »Oh, ne«, odgovorio je Vincent. »Izopćenici su isto tako kupili humus, pitu, kisele krastavce, posudicu salate koja se zove tabbouleh, sdatu od krastavaca i svježe iscijeđen sok od šipka. Jesi li gladna, Lucindo Price?« Bila je to nevjerojatna količina ukusne hrane. Osjećali su da bi bilo pogrešno jesti za oltarom, pa su rasprostrli gozbu i po podu i potom su svi, Izopćenici, anđeli, smrtnici, navalili. Raspoloženje je bilo mračno, ali hrana je bila zasitna i topla, i upravo ono što se činilo da je svima potrebno. Luce je pokazda Olinni i Vincentu kako da naprave sendvič od falafela; Cam je zamolio Phila da mu doda humus. U jednom trenutku Arriana je poletjela kroz prozor kako bi otišla Luce potražiti novu odjeću. Vratila se s ispranim trapericama, bijelom majicom kratkih rukava V izreza, te modernom izraelskom pancirkom s oznakom na kojoj je bio narančastožuti plamen. »Morala sam poljubiti vojnika za ovo«, rekla je, ali glas joj nije imao onu bezbrižnost kao kada se šalila i s Gabbe i Molly. Kada više nitko nije mogao jesti, Dee se pojavila na vratima. Pristojno je pozdravila Izopćenike i položila ruku na Danielovo rame. »Imaš li relikt, dušo?« Prije nego što je Daniel uspio odgovoriti, ugledala je pehar. Podigla ga je i počela prevrtati u rukama, pregledavajući ga oprezno sa svih strana. »Srebrni znamen«, prošaptala je. »Zdravo, stari prijatelju.« »Pretpostavljam da zna što treba raditi s time«, rekao je Cam. »Zna«, odgovorda je Luce. Dee je pokazala na mjedenu pločicu koja je bila zavarena na jednu od širih stranica pehara i promrmljala nešto ispod daha, kao da čita. Prstima je dotaknula prikaz iskovan na peharu. Luce se pomaknula naprijed kako bi bolje vidjela. Izgledalo je poput anđeoskih krila u slobodnom padu. Naposljetku, Luce je podignula pogled, a na licu joj je bio čudan izraz. »Pa, sada sve ima smisla.« »Što ima smisla?« upitala je Luce. »Moj život. Moja svrha. Znam kamo moramo ići. I što moramo učiniti. Kucnuo je čas.«

SV 161


»Čas za što?« upitala je Luce. Sada su skupili sve artefakte, ali i dalje nije razumjela što trebaju napraviti. »Čas je za posljednji čin, dušo«, toplo je odvratila Dee. »Bez brige, provest ću te kroz sve, korak po korak.« »Idemo na Sinajsko brdo?« Daniel se podigao s poda i pomogao Luce da ustane. »Blizu.« Dee je sklopila oči i duboko udahnula, kao da izvlači sjećanje iz dubine pluća. »Postoji mjesto s parom stabala u planinama otprilike kilometar i pol iznad samostana sv. Katarine. Voljela bih da se onamo skupimo. Zove se Qayom Malak.« »Qayom Malak... Qayom Malak«, ponovio je Daniel. Riječi su zvučale kao kajome malaka. »To je iz moje knjige.« Otvorio je naprtnjaču i prolistao nekoliko stranica, mrmljajući ispod daha. Naposljetku je ispružio knjigu kako bi Dee mogla vidjeti. Luce je zakoračila naprijed da pogleda, Na dnu stranice, stotinjak stranica od početka, Danielov prst pokazivao je na izlijedjelu bilješku napisanu na jeziku koji Luce nije prepoznala. Odmah do bilješke tri je puta bila ispisana ista skupina slova:

QYWM' ML'K'. QYWM' ML'K'. QYW M' ML'K'.

»Bravo, Daniele.« Dee se nasmiješila. »Cijelo si vrijeme znao za to. Iako je današnjem govorniku mnogo lakše izgovoriti Qayom Malak nego...« Proizvela je niz kompliciranih grlenih zvukova koje Luce ne bi mogla ponoviti ni da pokuša. »Nikada nisam znao što to znači«, rekao je Daniel. Dee je pogledala Kroz prozor prema poslijepodnevnom nebu iznad svetoga grada. »Uskoro ćeš saznati, dječače moj. Uskoro.«

SV 162


TRINAESTO POGLAVLJE ISKAPANJE

Šuštanje krila iznad njezine glave. Krakovi lutajućeg oblaka klize joj preko kože. Luce je hitala kroz tamu, izgubljena u opojnom stanju još jednog leta. Bila je bestežinska poput vjetra. Jedna jedina zvijezda sjala je na sredini tamnoplavog neba, miljama iznad pojasa duge blizu horizonta. Treperava svjetla na mračnome tlu doimala su se nevjerojatno dalekima. Luce je bila u drugom svijetu, uzdizala se prema vječnosti, obasjana sjajem blistavih srebrnih krila. Zamahivala su, pomičući se silovito naprijed, potom natrag, noseći je sve više... i više... Svijet je ovdje gore bio tih, kao da je samo njezin. Sve više... i više... Koliko god bila visoko, uvijek je bila natkrivena toplim srebrnim sjajem krila iznad sebe. Krenula je dotaknuti Daniela, želeći s njim podijeliti ovaj mir, pomilovati mu ruku kojom je uvijek čvrsto obavijao njezin struk. Rukom je dotakla samo vlastitu golu kožu. Njegove ruke nije bilo. Nije bilo Daniela. Samo Luceino tijelo, horizont koji se smračivao i jedna jedina daleka zvijezda. Luce se stresla i probudila. U letu, budna, ponovno je pronašla Danielove ruke, jednom joj je držao struk, a drugom obavijao prsa. Bile su ondje gdje i uvijek. Bilo je kasno poslijepodne, ne noć. Ona, Daniel i ostali popeli su se iznad punašnih bijelih oblaka koji su zaklanjali zvijezde. Bio je to samo san. San u kojem je Luce letjela. Svi su sanjali takve snove. Pravilo je bilo uvijek se probuditi časak prije nego što udariš o tlo. Ali Luce, koja je u stvarnom životu letjela svaki dan, probudila se kada je shvatila da leti vlastitom voljom. Zašto u tom trenutku nije pogledala gore da vidi kako joj izgledaju krila, da vidi jesu li veličanstvena i sjajna?

SV 163


Sklopila je oči, želeći se vratiti na to jednostavnije mjesto, gdje Lucifer nije jurišao prema njima, gdje Gabbe i Molly nisu bile mrtve. »Ne znam mogu li ovo učiniti«, progovorio je Daniel. Naglo je otvorila oči, razbistrila glavu. Ispod njih crveni granitni vrhovi Sinajskog poluotoka bili su tako nepravilni i oštri da su izgledali kao da su sačinjeni od krhotina stakla. »Što ne možeš učiniti?« upitala je Luce. »Pronaći mjesto Pada? Dee će nam pomoći, Daniele. Mislim da zna točno kako ga pronaći.« »Sigurno«, odvratio je Daniel, neuvjeren. »Dee je sjajna. Sretni smo što je imamo. Ali čak i ako nađemo mjesto Pada, ne znam kako ćemo zaustaviti Lucifera. A ako ne uspijemo«, prsa su mu se podigla i spustila s uzdahom, »ne mogu te ponovno gubiti sedam tisuća godina.« Kroz sve svoje živote Luce je vidjela Daniela kada je bio melankoličan, frustriran, zabrinut, strastven, nježan, plah, očajnički tužan... Ali nikada ga nije čula da zvuči kao da je poražen. Tupi zvuk predaje u njegovu glasu zarezao ju je, naglo i duboko, poput zvjezdane strijele koja reže anđeosko meso. »Nećeš me morati više gubiti.« »Stalno zamišljam što nas čeka ako Lucifer pobijedi.« Lagano se odvojio natrag od formacije u kojoj su letjeli, Cam i Dee na čelu, Arriane, Roland i Annabelle odmah iza, Izopćenici rašireni oko njih. »To je previše, Luce. Zato anđeli odabiru stranu, zato se ljudi pridružuju skupinama. Cijena je previsoka ako se to ne učini; preteško je boriti se sam.« Postojalo je vrijeme kada bi se Luce instinktivno povukla u sebe, osjećajući se nesigurna zbog Danielovih sumnja, kao da to ukazuje na slabosti u njihovu odnosu. Ali sada je bila oboružana lekcijama iz njihove prošlosti. Znala je, čak i kada je Daniel bio preumoran da se sjeti, veličinu njegove ljubavi. »Ne želim to ponovno proživljavati. Sve to vrijeme bez tebe, to vječno čekanje, moj glupi optimizam da će jednoga dana biti drugačije...« »Tvoj je optimizam bio opravdan! Pogledaj me. Pogledaj nas! Ovo jest drugačije. Znam da jest, Daniele. Vidjela sam nas u Helstonu, na Tibetu i Tahitiju. Bili smo zaljubljeni, da, ali to nije bilo ništa u usporedbi s ovime što imamo sada.« Još su se više povukli natrag, sve dok ih ostali nisu mogli čuti. Bili su samo Luce i Daniel, dvoje ljubavnika koji razgovaraju na nebu. »Još sam ovdje«, rekla je. »Ovdje sam jer si vjerovao u nas. Vjerovao si u mene.«

SV 164


»Jesam... i još uvijek vjerujem.« »I ja vjerujem u tebe.« Čula je kako joj je glas ispunila sreća. »Oduvijek jesam.« Neće biti poraženi. Sletjeli su usred pješčane oluje. Obavila je pustinju poput velikog pokrivača, kao da su goleme ruke podignule cijelu Saharu i bacile je u zrak. U gustoj žutosmeđoj izmaglici anđeli su se neprimjetno stopili s okolinom: uskovitlan pijesak preklapao se s tlom; golemo treperavo žutilo posve je izbrisalo horizont. Sve je izgledalo pikselizirano, prožeto prašinom, statičkim elektricitetom, poput zahrđalog bijelog šuma, nagovještaj onoga što dolazi uspije li Lucifer u svojem naumu. Pijesak je ispunio Lucein nos i usta. Uvukao joj se pod majicu i škakljao joj kožu. Bio je mnogo grublji od baršunaste prašine koja je ostala iza Gabbe i Molly, sumoran podsjetnik na nešto ljepše i gore. Luce je izgubila osjećaj o svojem okruženju. Nije uopće imala predodžbu o tome koliko su blizu slijetanju sve dok stopalima nije okrznula nevidljivo kameno tlo. Naslutila je da im se slijeva nalaze goleme stijene, možda čak planine, ali nije mogla vidjeti više od metra ispred sebe. Samo je sjaj anđeoskih krila zamućen naletima pijeska i vjetra, signalizirao gdje se ostali nalaze. Kada ju je Daniel spustio na neravnu stijenu, Luce je navukla izraelsku pancirku oko ušiju kako bi zaštitila lice od bockanja pijeska. Okupili su se u krugu, a anđeoska krila formirala su aureolu svjetlosti na stjenovitoj stazi u podnožju planine: Phil i preostalo troje Izopćenika, Arriane, Annabelle, Cam i Roland, Luce i Daniel, te Dee koja je stajala u središtu kruga, smirena poput voditeljice u muzeju koja organizira obilazak. »Ne brinite se, često je ovako poslijepodne!« povikala je Dee nadglašavajući vjetar koji je bio tako snažan da je zabacivao anđelima krila. Rukom je zaštitila oči, stavivši dlan okomito uz čelo. »Oluja će uskoro popustiti! Kada dođemo do mjesta na kojem je Qayom Malak, skupit ćemo sva tri relikta. Oni će nam ispričati pravu priču o Padu. « »Gdje je točno Qayorn Malak?.« proderao se Daniel. »Morat ćemo se popeti na ovu planinu.« Dee je pokazala iza sebe prema jedva vidljivom grebenu u čijemm su podnožju anđeli bili sletjeli. Ono malo što je Luce mogla vidjeti od planine izgledalo je beskonačno strmo. »Misliš poletjeti, ne?« Arriane je udarila petama svojih crnih tenisica.

SV 165


»Nikada baš nisam bila >penjačica<.« Dee je odmahnula glavom. Posegnula je prema sportskoj torbi koju je držao Phil, povukla zatvarač i izvukla par čvrstih smeđih planinarskih cipela. »Drago mi je da vi ostali nosite praktičnu obuću.« Skinula je visoke potpetice, ubacila ih u torbu počela vezati planinarske cipele. »Uspon nije lagan, ali pod ovim uvjetima stvarno je najbolje prema Qayom Malaku krenuti pješice. Možete se koristiti krilima da održite ravnotežu pod udarima vjetra.« »Zašto ne pričekamo da oluja prođe?« predložila je Luce, očiju suznih od prašnjavog vjetra. »Ne, dušo.« Dee je prebacila crnu naramenicu sportske torbe preko Philova uskog ramena. »Nemamo vremena. Moramo odmah krenuti.« Formirali su kolonu iza Dee, prepuštajući joj ponovno vodstvo nad skupinom. Danielova ruka pronašla je Luceinu. I dalje se činio natmuren nakon njihova razgovora, ali njegov stisak oko njene ruke nikada nije popustio . »Pa, sretno svima, bilo vas je lijepo poznavati!« našalila se Arriane kada su se ostali počeli penjati. »Ako me budete tražili, samo pogledajte u prašinu«, dobacio je Cam. Deein put vodio ih je u planinu, uz stjenovitu stazu koja je postajala sve uža i strmija. Bila je prekrivena oštrim kamenjem koje Luce nije mogla vidjeti sve dok se ne bi spotaknula o njega. Sunce na zalasku izgledalo je poput Mjeseca, svjetlosti prigušene i blijede iza guste zavjese pustinjskog zraka. Kašljala je, gušila se od prašine, a grlo joj je još uvijek bilo natečeno od bitke u Beču. Krivudala je lijevo-desno, nesigurna kamo idu, tek naslućujući da ih put vodi prema gore. Usredotočila se na Deein žuti kardigan, koji se vijorio na vjetru poput zastave na sitnu staričinu tijelu. Luce ni u jednom trenutku nije ispustila Danielovu ruku. Tu i tamo golema obla stijena stvorila bi zaklon od oluje, na trenutak bi vidljivost bila bolja. U jednom od tih trenutaka, Luce je opazila blijedozelenu mrlju u daljini. Nalazila se na putu stotinjak metara iznad njih i desno od mjesta na kojem su stajali. Taj komadić zamućene boje bio je jedino što je prekidalo ritam ogoljelog sepijastog krajolika. Luce je zurila u njega kao da je fatamorgana sve dok joj Deeina ruka nije dotakla rame. »To je naše odredište, dušo. Samo se usredotoči na to.« Zatim je oluja uspjela zaobići oblu stijenu, prašina se iznova uskovitlala

SV 166


oko njih i zelena je mrlja nestala. Svijet je još jednom postao masa sitnih zrnatih metaka. Činilo se da se u vrtlogu pijeska formiraju slike Billa: način na koji se hihotao kada su se prvi put sreli, promijenio iz lažnog Daniela u krastaču; njegov nedokučiv izraz lica kada je upoznala Shakespearea u kazalištu Globe. Sjećanja su pomogla Luce da se uspravi kada bi posrnula na putu. Neće stati sve dok ne pobijedi vraga. I sjećanje na Gabbe i Molly također je gonilo Luce naprijed. Bljesak njihovih krila koja se preklapaju u dva veličanstvena zlatna i srebrna luka iznova se pojavio pred Luceinim očima. Nisi umorna, rekla je sama sebi. Nisi gladna. Napokon su zašli za visoku zaobljenu stijenu oblikovanu poput vrška strijele koji je bio uperen prema nebu. Dee im je dala znak da se sklone uz stranu stijene koja je gledala prema planini i ondje su napokon pronašli utočište od vjetra. Spustio se sumrak. Planine su bile obavijene tamnim srebrnim sjajem. Stajali su na ravnom platou veličine Luceine dnevne sobe. Uz iznimku malenog otvora gdje je završavala staza kojom su došli, okrugli prostor platoa bio je sa svih strana okružen strmim, zakrivljenim crvenkastosmeđim stijenama koje su formirale prostor tako da je mogao poslužiti kao prirodni amfiteatar. Nije ih štitio samo od vjetra: čak i da nije bilo pješčane oluje, većina platoa bila bi zaklonjena stijenom u obliku vrška strijele i visokim okolnim gromadama. Da se netko slučajno popne uz stazu, ovdje ih ne bi mogao vidjeti. Mjerodavni koji ih love morali bi imati sreće i letjeti točno iznad njih da ih ugledaju. Ova zatvorena platforma bila je svojevrsno svetište. »Moram reći da osjećam totalni high«, rekao je Cam. »Ovaj uspon oduševio bi Johna Denvera*«, složio se Roland. Obrisi rijeka vijugali su poput vena preko zemlje zasute pijeskom. Oštar otvor špilje nalazio se na strani planine lijevo od zaobljene stijene u obliku vrška strijele. Na dalekoj strani platoa, desno od mjesta na kojem su stajali, odronjeno kamenje ležalo je uz okomit zid od stijenja. Gomila je bila sačinjena od oblog ___________________________________

*John Denver američki je folk glazbenik poznat i po pjesmi Rocky Mauntain High koja je svojevremeno izazvala kontroverzije jer su neki smatrali da promiče upotrebu droga (high u žargonu može značiti euforiju izazvanu drogom), no Denver je pjevao o euforiji potaknutoj ljepotom Stjenjaka.

SV 167


kamenja koje je variralo veličinom od malenog poput snježne grude do većeg od hladnjaka. Lišajevi su rasli u pukotinama među kamenjem i činilo se kao da ga drže zajedno na strmini. Maslina blijedih listova i kržljava smokva pokušavale su rasti dijagonalno oko oblog stijenja na obronku. To je zacijelo bila zelena mrlja koju je Luce ugledala iz daljine dok su se penjali. Dee je rekla da im je to odredište, ali Luce nije mogla vjerovati da su se doista uspeli cijelim tim putem kroz uskovirlani pijesak. Krila anđela izgledala su kao da pripadaju Izopćenicima, smeđa i izubijana, zračila su slabašnim sjajem. Krila Izopćenika izgledala su čak krhkije nego inače, poput paučine. Dee je rukavom kardigana koji se rastegao od vjetra obrisala prašinu s lica. Crvenim je noktima prošla kroz svoju bujnu crvenu kosu. Stara je dama nekako i dalje izgledala elegantno. Luce nije htjela ni pomisliti na to kako ona izgleda. »Nikad nam nije dosadno!« uskliknula je Dee i nestala u špilju. Slijedili su je i ušli nekoliko metara, do mjesta gdje je svjetlost sumraka prelazila u tamu. Luce se naslonila na hladan crvenosmeđi pješčenjak pokraj Daniela. Glavom je gotovo dodirivao niski strop. Svi su anđeli morali sklopiti krila kako bi mogli stati u usku špilju. Luce je začula struganje, a zatim se Deeina sjena izdužila do osvjetljenog dijela špilje. Vrhom planinarske cipele gurnula je veliku drvenu škrinju prema njima. Cam i Roland požurili su joj pomoći, a mutan jantarni sjaj njihovih prašnjavih krila ublažio je tamu špilje. Svaki je podignuo jedan kraj škrinje pa su je odnijeli u prirodnu nišu prema kojoj je pokazala Dee. Kada im je kimnula, spustili su se pokraj zida špilje. »Hvala vam, gospodo.« Dee je prešla prstima po mjedenom rubu sanduka. »Kao da je bilo jučer kada sam ovo donela ovamo gore. No sigurno je prošlo gotovo dvjesto godina.« Nostalgično se namrštila. »Ah, da, život čovjeka tek je jedan dan. Gabbe mi je tada pomogla, no zbog pješčanih oluja nikada se nije mogla sjetiti točne lokacije. Bila je anđeo koji je znao koliko je važno biti unaprijed pripremljen. Znala je da će ovaj dan doći.« Dee je iz džepa kardigana izvukla elegantan srebrni ključ i okrenula ga u bravi škrinje. Dok se starudija otvarala sa škripom, Luce se nagnula naprijed, očekujući da će biti otkriveno nešto čarobno, ili barem povijesno. Umjesto toga, Dee je počela vaditi šest vojničkih čutura, tri malena brončana fenjera, gomilu deka i ručnika te naramak željeznih poluga, pijuka i lopata. »Pijte ako ste žedni. Prvo Lucinda.« Podijelila je svima čuture, koje su

SV 168


bile napunjene osvježavajućom hladnom vodom. Luce je željno ispila sadržaj čuture i obrisala usta nadlanicom. Kad je oblizala usne, osjetila je kako je bocka suhi pijesak. »Sad je bolje, zar ne?« Dee se nasmiješila. Otvorila je kutiju šibica i zapalila iedan od fenjera. Svjetlost je treperila na zidovima špilje, stvarajući dramatične sjene dok su se anđeli sagibali, okretali i brisali jedni druge. Arriane i Annabelle očistile su krila suhim ručnicima. Daniel, Roland i Cam svoja su krila radije otresli, udarajući njima pod stijenama dok tihi šum pijeska koji je padao na tlo nije iščeznuo. Špilja je uskoro bila rasvijetliena anđeoskim sjajem, kao da je netko zapalio krijes. »Što sad?« upitao je Roland, sipajući pijesak iz jedne od svojih kožnatih čizama. Dee se vratila do otvora špilje, leđa okrenutih ostalima. Izašla je na ravni plato i čekala da dođu za njom. Skupili su se u malenom polukrugu, okrenuti prema strmoj gomili odronjenog kamenja i stablima masline i smokve. »Moramo unutra«, objavila je Dee. »Kamo unutra?« Luce se osvrnula kako bi pogledala iza sebe. Špilja iz koje su upravo išetali bilo je jedino >unutra< koje je Luce mogla vidjeti. Ovdje vani postojali su jedino ravni plato i gomila odronjenog kamenja uz stijenu. »Svetišta se grade povrh starih svetišta koja su izgrađena na još starijim svetištima«, rekla je Dee. »Prvo svetište na Zemlji nalazilo se upravo ispod one hrpetine odronjenog kamenja. U njemu se nalazi konačan dijelić rane povijesti palih anđela. To je Qayom Malak. Nakon što je prvo svetište uništeno, nekoliko drugih izgrađeno je povrh njega, ali Qayom Malak uvijek je ostao unutar njih.« »Želiš reći da su i smrtnici koristili Qayom Malak?« upitala je Luce. »Bez previše razmišljanja ili razumijevanja. Tijekom godina, svaka nova skupina koja bi ovdje izgradila svoj hram sve ga je manje razumjela. Mnogi ovo mjesto smatraju nesretnim«, okrznula je pogledom Arriane, koja se premjestila s noge na nogu, » ali to nije ničija krivica. Bilo je to prije mnogo vremena. Večeras ćemo otkriti ono što je davno izgubljeno.« »Misliš na spoznaju o našem Padu?« Roland je obišao hrpu odronjenog kamenja. »To je ono što će nam otkriti Qayom Malakt« Dee se tajnovito nasmiješila. »To su aramejske riječi. Znače... pa, najbolje da sami vidite.« Pokraj njih, Arriane je glasno grizla pramen kose, ruku gurnutih

SV 169


duboko u džepove tregerica, ukočenih i nepomičnih krila. Zurila je u smokvu i maslinu, kao u transu. Luce je odjednom primijetila nešto neobično u vezi sa stablima. Razlog zbog kojeg su dijagonalno rasla iz kamenja bio je zato što su im debla bila zakopana duboko ispod njega. »Stabla«, rekla je. »Da, nekoć su bila potpuno vidljiva.« Dee se sagnula i pogladila usahlo zeleno lišće malene smokve. »Baš kao što je bio i Qayom Malak.« Ustala je i potapšala gomilu odronjenog kamenja. »Cijeli ovaj plato jednom je bio puno veći. Ovo je njesto znalo biti dražesno i puno života, premda je to sad teško zamisliti.« »Što mu se dogodilo?« upitala je Luce. »Kako je svetište uništeno?« »Zadnje svetište zatrpao je odron kamenja. To je bilo prije sedamstotinjak godina, nakon iznimno snažnog potresa. Ali čak i prije toga, niz katastrofa koje su se ovdje dogodile bio je nezapamćen, poplave, požari, ubojstva, ratovi, eksplozije.« Zastala je i zagledala se u gomilu odronjenog oblog kamenja kao da gleda u mnoštvo kristalnih kugla. »Ipak, jedini dio koji je važan i dalje opstaje. Barem se nadam da je tako. I zato moramo ući unutra.« Cam se odšetao do jedne od većih gromada kamenja i naslonio se na nju prekriženih ruku. »Briljiram u mnogim stvarima, Dee, i klesanje kamena jedna je od njih. Ali proći kroz kamen ne ubraja se u moje talente.« Dee je pljesnula rukama. »Upravo sam zato prije svih tih godina spremila lopate. Morat ćemo maknuti sve ovo kamenje«, rekla je. »Tražimo ono što leži ispod.« »Hoćeš reći da ćemo iskopati Qayom Malakl« upitala je Annabelle, grizući ružičaste nokte. Dee je dotakla nakupinu mahovine u središtu hrpe kamenja koja se davno odronila s litice. »Da sam na vašem mjestu, tu bih počela!« Kada su shvatili da je Dee potpuno ozbiljna u vezi s rastavljanjem čitave te kule od kamenja, Roland je podijelio lopate koje je Dee bila izvadila iz drvene škrinje. Prionuli su na posao. »Dok budete raščišćavali kamenje, ostavite ovo područje slobodnim.« Dee je pokazala prema otvorenom prostoru između odronjenog kamenja i početka staze kojom su došli ovamo. Bio je velik otprilike jedan četvorni metar. »Trebat će nam.«

SV 170


Luce je uzela pijuk i nesigurno njime udarila kamen. »Znaš li kako izgleda?« rekla je Danielu koji je namještao željeznu polugu uz kamen iza smokvinog stabla. »Kako ćemo prepoznati Qayom Malak kada ga vidimo?« »U mojoj knjizi ne postoji nikakav crtež tog predmeta.« Daniel je lako rascijepio kamen s oštrim pokretom ruke. Mišići ruku drhtali su mu dok je podizao polovice kamena, poput dva golema kovčega. Bacio ih je iza sebe, pazeći da ne padnu na područje koje je Dee spomenula. »Morat ćemo vjerovati Dee i njezinu sjećanju.« Luce je zakoračila na prazan prostor gdje je maloprije bila gromada koju je Daniel maknuo. Maslina i smokva sada su bile potpuno otkrivene, sve do svojih debla. Bile su gotovo potpuno stiješenjene pod tonama odronjenog kamenja. Pogledom je preletjela golemu hrpu gromada koju su još morali raščistiti, bila je visoka najmanje šest metara. Zar je išta moglo opstati pod moćnim naletom tog odrona? »Ne brini se«, doviknula je Dee, kao da joj čita misli. »Negdje je duboko ispod, sigurno pohranjen baš kao uspomena na prvu ljubav.« Izopćenici su odletjeli na vrh odrona. Phil je ostalima pokazao kamo da bacaju stijene koje su već razlomili. S treskom su padale na obronak planine, lomeći se na još manje komade i kotrljajući prema dolje. »Hej! Vidim neku stvarno staru žutu ciglu.« Annabelleina krila zatreperila su iznad najviše točke odrona, ondje gdje se naslanjao na oštre, okomite zidove planine. Lopatom je odstranila ostatke kamenja. »Mislim da bi to mogao biti zid svetišta.« »Zid, dušo? Odlično«, rekla je Dee. »Trebala bi biti još tri, kao što obično biva sa zidovima. Nastavite kopati.« Bila je rastresena te je koračala goredolje po dijelu platoa koji je bila označila blizu staze, ne primjećujući kako iskapanje napreduje, činilo se da nešto broji. Pogled joj je bio prikovan za tlo. Luce je nekoliko trenutaka promatrala Dee i shvatila da stara dama broji korake, kao da koreografira predstavu. Pogledala je gore i uhvatila Lucein pogled. »Pođi sa mnom.« Luce je letimice pogledala Daniela, njegovu kožu sjajnu od znoja. Bio je zauzet pomicanjem golema nezgrapnog kamena. Okrenula se i slijedila Dee u špilju. Svjetlost Deeina fenjera lelujala je poput strobolampe u tamnim udubinama špilje. Unutrašnjost je bila beskrajno mračnija i hladnija bez sjaja aneđoskih krila. Dee je nekoliko trenutaka kopala po škrinji.

SV 171


»Ma gdje je ta vražja metla?« rekla je. Luce se nagnula nad Dee, držeći još jedan fenjer da joj olakša potragu. Posegnula je u golemu škrinju i rukom okrznula oštre čekinje metle. »Evo je!« »Divno. Uvijek je na zadnjem mjestu gdje tražiš, pogotovo kada to mjesto ne možeš niti vidjeti.« Dee je prebacila metlu preko ramena. »Želim ti nešto pokazati dok ostali iskapaju.« Išetale su natrag na stjenoviti plato, kojim su odjekivali udarci metala o kamen. Dee je zastala kod ruba odrona i okrenula se prema prostoru koji je prema njezinoj želji ostao čist. Počela je mesti metlom u ravnim oštrim crtama. Luce je mislila da je plato posvuda napravljen od ravnog crvenog kamena, ali kako je Dee mela i čistila, Luce je primijetila da se ispod nalazi plitka mramorna površina. Uskoro se pojavio uzorak: blijedožuti kamenčići ispreplitali su se s bijelima, tvoreći zamršen mozaik. Luce je naposljetku raspoznala simbol: jedna dugačka linija od žutog kamena kojoj su se niz obje strane nizale dijagonalne linije, postupno se smanjujući. Luce je čučnula kako bi prstima pogladila kamen. Simbol je izgledao poput vrška strijele i bio uperen suprotno od vrha planine, prema smjeru iz kojeg su došli anđeli. »Ovo je Strijelin vrh«, rekla je Dee. »Kada sve bude spremno, poslužit će nam kao neka vrsta pozornice. Cam je prije mnogo godina radio taj mozaik, no sumnjam da se toga sjeća. Otada je prošao kroz toliko toga. Slomljeno srce sa sobom nosi vlastitu vrstu amnezije.« »Ti znaš o ženi koja je Camu slomila srce?« prošaptala je Luce, prisjetivši se kako joj je Daniel rekao da to nikad ne spominje. Dee se namrštila, kimnula i pokazala prema žutoj strelici na pločicama mozaika. »Što misliš o simbolu?« »Mislim da je prekrasan«, odvratila je Luce. »I ja«, složila se Dee. »Imam nešto slično tetovirano preko srca.« Smješkajući se, Dee je otkopčala gornja dva gumba kardigana i otkrila žutu potkošulju. Povukla je izrez oko vrata nekoliko centimetara prema dolje, pokazujući blijedu kožu prsa. Na kraju je prstom pokazala crnu tetovažu na vrhu grudi. Bila je identičnog oblika kao i linije u mozaiku na tlu. »Što to znači?« upitala je Luce. Dee je pogladila tetovažu i povukla potkošulju natrag gore.

SV 172


»Jedva čekam da ti kažem«, nasmiješila se i okrenula prema gomili odronjenog kamenja iza njih, » ali sve u svoje vrijeme. Pogledaj kako im dobro ide!« Anđeli i Izopćenici djelomično su raščistili vanjski dio odrona. Iz gomile se metar u zrak izdizao desni ugao dvaju starih ciglenih zidova. Bili su jako oštećeni i nekoliko probijenih dijelova sada su postali neplanirani prozori. Krova nije bilo. Neke cigle bile su pocrnjele od davno zaboravljenog požara. Drugi su pak izgledali pljesnivo, kao da se oporavljaju od neke prapovijesne poplave. No pravokutan oblik prijašnjeg hrama polako se počinjao nazirati. »Dee«, povikao je Roland, mašući joj da dođe do sjevernog dijela platoa i pregleda iskapanje. Luce se vratila do Daniela. Dok je bila s Dee, on je raščisi o veliku hrpu kamenja i uredno je složio na desnu stranu obronka. Osjećala se loše što tako malo pomaže. Ponovne je podignula pijuk. Radili su satima. Već je odavno prošla ponoć kada su napokon raščistili pola hrpetine. Deeini fenjeri obasjavali su plato, ali Luce se više sviđalo biti kod Daniela i raditi pod jedinstvenim sjajem njegovih krila. Čeljust ju je boljela od napetosti u licu. Ramena su je boljela, a oči pekle ali nije posustala. Nije se žalila. Samo je nastavila udarati pijukom. Zamahnula je prema četvrtastom ružičastom kamenu koji je bio ispod gromade koju je Daniel maknuo, očekujući da će se pijuk samo odbiti od čvrste površine Umjesto toga udarila je u nešto mekano. Luce je pustila pijuk i uronila ruke u masu koja je bila iznenađujuće slična glini. Doprla je do sloja pješčenjaka tako mrvljivog da se raspao čim ga je takla. Približila je fenjer kako bi bolje vidjela dok je vadila velike komade kamenja. Ispod nekoliko centimetara pješčenjaka napipala je nešto glatko i tvrdo. »Pronašla sam nešto!« Drugi su kružili oko Luce dok je brisala ruke o traperice i prstima čistila četvrtastu pločicu promjera šezdesetak centimetara. Jednom je zacijelo bila u potpunosti oslikana, ali sada je bio vidljiv samo tanki obris muškarca s aureolom oko glave. »Je li to to?« uzbuđeno je upitala. Dee je ramenom okrznula Luceino rame. Palcem je dotaknula pločicu. »Bojim se da ne, dušo. Ovo je samo prikaz našeg prijatelja Isusa. Moramo se vratiti još malo dalje u prošlost od njega.« »Još dalje?« »Do kraja.« Dee je kucnula po pločici. »Ovo je s pročelja najnovijeg

SV 173


svetišta, srednjovjekovnog samostana za posebno nedruštvene redovnike. Moramo kopati sve do prvotne strukture, one iza ovog zida.« Primijetila je da Luce oklijeva. »Nemoj se bojati uništiti drevnu ikonografiju«, rekla je Dee. »To se mora napraviti kako bismo došli do onoga što je doista staro.« Pogledala je nebo, kao da traži sunce, ali ono je već odavno bilo zašlo za niski horizont iza njih. Zvijezde su bile na nebu. »Bože dragi. Kako vrijeme leti, zar ne? Samo vi nastavite! Sjajno vam ide!« Konačno, Phil je stupio naprijed sa svojim pijukom i razbio pločicu s Isusovim likom. Nastala je rupa, a prostor ispod nje bio je šupalj, mračan i čudno mirisao po plijesni i starosti. Izopćenici su skočili na slomljenu pločicu i proširili pukotinu kako bi mogli kopati dublje. Bili su marljivi radnici, učinkoviti u svojim uništenju. Otkrili su da nad svetištem nije bilo krova i stoga je odron ispunio i unutrašnjost. Izopćenici su se izmjenjivali, rušeći zid jedan za drugim i bacajući u stranu kamenje koje je letjelo van iz građevine. Arriane je stajala podalje od skupine, u mračnom kutu za tvorenog platoa, udarajući nogom u hrpu kamenja. Luce je otišla do nje. »Hej«, rekla je. »Jesi li dobro?« Arriane je podigla pogled, zataknuvši palce za naramenice tregerica. Na licu joj se pojavio vragolast osmijeh. »Sjećaš li se kada smo zajedno bile u kazni? Natjerali su nas da očistimo groblje u Maču i križu? Zajedno smo morale čistiti onog anđela?« »Naravno da se sjećam.« Luce se tog dana osjećala jadno, Molly ju je ponizila, bila je opčinjena Danielom i tjeskobna zbog njega te, sjetila se sada, nesigurna sviđa li se Arriane ili se samo sažalila nad njom. »To je bilo zabavno, zar ne?« Arrianein glas zvučao je odsutno. »Uvijek ću se toga sjećati.« »Arriane,« rekla je Luce. »to nije ono o čemu sada zapravo razmišljaš, zar ne? Zašto te ovo mjesto tako uznemirilo da si se došla sakriti u ovaj kut?« Arriane je stajala balansirajući na lopati i njihala se naprijed-natrag. Promatrala je kako Izopćenici i ostali anđeli iz hrpe kamenja otkopavaju visok unutrašnji stup. Naposljetku, Arriane je sklopila oči i promrsila: »Ja sam razlog zašto ovo svetište više ne postoji. Ja sam razlog zašto ovo mjesto smatraju nesretnim.« »Ali... Dee je rekla da to nije ničija krivica. Što se dogodilo?« »Nakon Pada«, počela je Arriane, »polako sam vraćala snagu, tražila sklonište i pokušavala pronaći način da zaliječim krila. Još se nisam bila

SV 174


vratila Prijestolju. Nisam čak niti znala kako da to učinim. Nisam se sjećala tko sam. Bila sam sama i ugledala sam ovo mjesto...« »Odlutala si u svetište koje je nekoć ovdje stajalo«, rekla je Luce, sjetivši se što joj je Daniel ispričao o razlogu zbog kojeg se pali anđeli nisu približavali crkvama. Svi su bili napeti kod bazilike Svetoga groba. Nisu se htjeli ni približiti crkvi na mostu Pont Saint Benezet. »Nisam znala!« Arrianeina prsa zadrhtala su kada je udahnula. »Naravno da nisi.« Luce je stavila ruku oko Arrianeina struka. Bila je sama kost, koža i krila. Naslonila je glavu na Luceino rame. »Je li svetište buknulo?« Arriane kimnula »Onako kako ti znas... ne«, ispravila se, »onako kako si ti znala u svojim prošlim životima. Puf! Sve je nestalo u plamenu. Samo, ovo nije bilo, oprosti što to tako kažem, nije bilo tragično ili romantično na lijep način. Ovo je bilo sumorno, crno i konačno. Kao da mi je netko zalupio vratima u lice. Tada sam znala da sam uistinu izbačena iz raja.« Okrenula se prema Luce, a široke plave oči bde su joj nevinije nego što ih se Luce ikada sjećala. »Nikada nisam mislila otići. Bilo je to slučajno, puno nas jednostavno je povukla nečija tuđa bitka.« Slegnula je ramenima, a krajevi usana vragolasto su joj se izvili. »Možda sam se previše naviknula biti otpadnica. Nekako mi paše, ne misliš?« Spojila je prste kao da su pištolj i opalila u Camovu smjeru. »Čini se da mi ne smeta družiti se s ovom bandom odmetnika.« Arrianeino lice odjednom se promijenilo, iščeznuo je svaki trag mušičavosti. Uhvatila je Luce za ramena i prošaptala: »To je to.« »Što?« Luce se okrenula. Anđeli i Izopćenici odstranili su nekoliko tona kamenja. Sada su stavili na mjestu gdje se prije nalazila gomila odronjenog stijenja. Trebalo im je gotovo do zore da dovrše posao. Oko njih se uzdizalo svetište koje je Dee obećala da će pronaći. Stara elegantna dama bila je pouzdana kao i riječ koju je dala. Od svetišta su ostala samo dva krhka zida koja su se spajala pod pravim kutom, ali granica od sivih pločica na podu pokazivala je da se prvotni objekt prostirao na površini od dva četvorna metra. Bazu zida činili su solidni mramorni blokovi, ondje gdje su nekoć mrvljive cigle od pješčenjaka podržavale krov. Oštećeni frizovi krasili su dijelove strukture, na njima su bila krilata stvorenja toliko stara i istrošena da su se gotovo stapala s kamenom. Drevna vatra spalila je dijelove ukrasnih zidnih vijenaca blizu vrha zida.

SV 175


Smokva i maslina, koje su sada bile do kraja otkrivene, označavale su granicu između Deeina očišćenog Strijelina vrha i iskopanoga svetišta. Zbog dva zida koja su nedostajala ostatak građevine bio je prepušten Luceinoj mašti; zamislila je drevne hodočasnike kako kleče ovdje i mole se. Bilo je jasno gdje su klečali. Četiri jonska mramorna stupa sa žljebastim bazama i spiralnim glavicama bila su izgrađena oko podignute platforme na središtu pločica. A na toj je platformi stajao golem pravokutni oltar od blijedog kamena. Izgledao je poznato, ali Luce nikada nije vidjela nešto poput toga. Bio je prekriven zemljom i kamenjem, i Luce je mogla slabašno razabrati dekoraciju isklesanu na vrhu: dva kamena anđela okrenuta jedna drugom, svaki poput velike lutke. Činilo se da su nekoć bili oslikani zlatom, ali sada su ostale samo mrlje njihova nekadašnjeg sjaja. Isklesani anđeli klečali su u molitvi, oborenih glava, bez aureola, a prekrasna krila s finim detaljima bila su im svijena naprijed tako da su im se vrhovi dodirivali. »Da.« Dee je duboko udahnula. »To je to. Qayom Malak. To znači >Nadglednik anđela<. Ali ja ga više volim zvati Anđeoskim pomoćnikom, sadrži tajnu koju još nijedna duša nije otkrila: ključ zagonetke gdje su anđeli pali na Zemlju. Sjećaš li se ovoga, Arriane?« »Mislim da da.« Arriane se doimala nervoznom dok se primicala skulpturi. Kada je stigla do platforme, dugo je vremena stajala pred klečećim anđelima. Zatim je i sama kleknula. Dotaknula im je krila, točno ondje gdje su se dva anđela spajala. Zadrhtala je. »Vidjela sam ih samo sekundu prije nego što...« »Da«, rekla je Dee. »Prije nego što te udar eksplozije izbacio iz svetišta. Sila eksplozije prouzročila je prvi odron koji je zakopao Qayom Malaki, ali smokva i maslina ostale su dijelom vidljive, poput znaka drugim svetištima koja su ovdje izgrađena u narednim godinama. Ovdje su bili kršćani, Grci, Židovi, Mauri. Njihova su svetišta isto tako uništena zbog odrona kamenja, vatre, zbog straha ili skandala, što je stvorilo gotovo neprobojan zid oko Qayom Malaka. Trebali ste mene kako biste ga ponovno mogli naći. A niste me mogli naći sve dok me doista niste trebali.« »Što će se sada dogoditi?« upitao je Cam. »Nemoj mi reći da se moramo moliti.« Deein pogled ni na trenutak nije napustio Qayom Malak, čak ni kada je Camu dobacila ručnik koji joj je bio prebačen preko ramena. »Oh, nešto još gore, Came. Sada morate čistiti. Istrljajte anđele sve dok ne zablistaju. Mjesečina na njih mora pasti pod točno pravim kutom.«

SV 176


ČETRNAESTO POGLAVLJE NEMOGUĆ IZBOR Bum. Zvučalo je poput grmljavine, poput mračnog tornada koji se sve više približava. Luce se prenula iz sna u dubini špilje, gdje je bila zaspala na Danielovu ramenu. Nije namjeravala zadrijemati, ali Dee je inzistirala da se svi odmore prije nego što objasni svrhu Qayom Malaka. Probudivši se, Luce je imala osjećaj da su prošli dragocjeni sati. Znojila se u svojoj flanelskoj vreći za spavanje. Srebrni medaljon bio joj je vruć na prsima. Daniel je ležao posve mirno, netremice gledajući otvor špilje. Grmljavina je prestala. Luce se pridignula na laktove i primijetila da Dee spava preko puta nje u fetalnom položaju, blago se meškoljeći, raspuštene i neuredne crvene kose. Lijevo od Dee ležale su prazne vreće za spavanje Izopćenici, ta neobična stvorenja bila su budna i stajala skupljena u stražnjem dijelu špilje tako blizu da su im se prljava krila preklapala. Zdesna su Luce, Annabelle i Arriane spavale, ili se barem odmarale, srebrnih krila ugodno isprepletenih, poput sestara. Špilja je bila tiha. Luce je zacijelo samo sanjala onu grmljavinu. I dalje se osjećala umornom. Kada se okrenula, namještajući leđa uz Danielova prsa kako bi je mogao pokriti desnim krilom, zatreptala je i zatvorila oči. A potom ih naglo otvorila. Našla se licem u lice s Camom. Bio je udaljen samo nekoliko centimetara, na boku i glave podbočene rukom. Prikovao ju je pogledom svojih zelenih očiju kao da su oboje u transu. Otvorio je usta kao da nešto želi reći... BUM. Spilja je počela podrhtavati poput lista. Na trenutak se činilo kao da je zrak poprimio neku čudnu prozirnost. Camovo je tijelo svjetlucalo, istovremeno prisutno i odsutno, kao da i samo njegovo postojanje treperi. »Vremenski potres«, rekao je Daniel. »I to velik«, složio se Cam.

SV 177


Luce se naglo pridignula, razjapljenih usta zureći u svoje tijelo u vreći za spavanje, Danielovu ruku na svojem koljenu, i na kraju u Arriane, koja je prigušenim glasom rekla »Nisam to bila ja« prije nego što ju je Annabelle pljusnula krilom i probudila. Svi su on treperili jedni pred drugima. U jednom su trenu bili prisutni, a već u drugom providni poput duhova. Vremenski je potres oslobodio dimenziju u kojoj čak nisu ni bili tamo. Špilja oko njih se tresla. Pijesak je sipio sa zidova. No za razliku od Luce i njezinih prijatelja, fizička svojstva crvenog kamena ostala su nepromijenjena, kao da time dokazuju da samo ljudima, dušama, prijeti opasnost da budu izbrisani. »Qayom Malak!« povikao je Phil. »Mogao bi ga zatrpati još jedan odron.« Luce je gledala, s mučninom u želucu, kako blijeda krila Izopćenika trepere dok mahnito juri prema otvoru špilje. »Ovo je seizmički pomak stvarnosti, Phile, ne pravi potres«, povikala je Dee i Phil je stao. Glas joj je zvučao kao da netko pojačava i stišava zvuk na radiju. »Cijenim tvoju brigu, ali morat ćemo jednostavno izdržati.« Potom se začuo još jedan konačan glasni tresak, duga zastrašujuća tutnjava tijekom koje Luce nije mogla vidjeti nikoga od njih, a onda su se odjednom svi vratili, ponovno čvrsti i stvarni. Špilju je obavila tišina, tako duboka da je Luce mogla čuti kako joj srce udara u grudima. »Eto«, progovorila je Dee. »Najgore je prošlo.« »Jesu li svi dobro?« upitao je Daniel. »Da, dušo, dobro smo«, rekla je Dee. »Iako je ovo bilo strašno neugodno.« Ustala je i odšetala, a glas joj se polako gubio. »Barem je to jedan od zadnjih seizmičkih pomaka ko ćemo sada morati iskusiti.« Ostali su razmijenili poglede i slijedil je van. »Kako to misliš?« upitala je Luce. »Zar je Lucifer već tako blizu?« Mozak joj se naprezao brojeći izlaski zalaske sunca, izlaske i zalaske... Svi su se stopili u jedan dugačak niz mahnitosti, panike i krila koja zaklanjaju čitavo nebo. Bilo je jutro kada je Luce bila zaspala Zastali su pred Qayom Malakom. Luce je stajala na Strijelinu vrhu, okrenuta prema dvama anđelima isklesanima na oltaru. Roland i Cam poletjeli su prema nebu i ostali lebdjeti petnaestak metara u zraku. Zagledali su se prema horizontu i nagnuli jedan prema drugom kako bi mogli tiho razgovarati. Njihova ogromna krila zaklanjala su sunce, koje je, opazila je Luce, bilo zabrinjavajuće nisko na obzoru.

SV 178


»Sada je večer šestog dana otkako je Lucifer počeo svoj samotni Pad«, tiho je rekla Dee. »Spavali smo cijeli dan?« upitala je Luce, užasnuta. »Izgubili smo toliko vremena...« »Ništa nije izgubljeno«, rekla je Dee. »Čeka me velika noć. Kad bolje razmislim, i tebe isto. Uskoro će ti biti drago što si se odmorila.« »Obavimo to prije novog potresa, prije nego što se budemo morali opet boriti protiv Mjerodavnih«, rekao je Cam dok su se on i Roland ponovno spuštali na tlo. Krila su im se lagano sudarila kada su silovito sletjeli. »Cam ima pravo. Ne smijemo više tratiti vrijeme.« Daniel je donio crnu naprtnjaču u kojoj se nalazila aureola koju je Luce ukrala iz potonule katedrale u Veneciji. Potom je preko ramena prebacio sportsku torbu koja je stršila u sredini, ondje gdje je spremio okrugli pehar poznat kao Srebrni znamen. Obje je torbe, otvorene, položio pred Dee tako da su sva tri artefakta bila posložena u redu. Dee se nije pomaknula. »Dee?« upitao je Daniel. »Što moramo napraviti?« Dee nije odgovorila. Roland je stupio naprijed i taknuo joj leđa. »Cam i ja vidjeli smo znakove Mjerodavnih na horizontu. Još ne znaju našu lokaciju, al nisu daleko odavde. Bilo bi najbolje da požurimo.« Dee se namrštila. »Bojim se da je to nemoguće.« »Ali rekla si...« Luce je utihnula kada ju je Dee mirno pogledala. »Tetovaža. Simbol na tlu...« »Rado ću vam sve objasniti,« odvratila je Dee, »ali sam se čin ne može požuriti.« Pogledom je obišla krug anđela, Izopćenike i Luce. Kada je bila sigurna da je svi pozorno slušaju, započela je. »Kao što znamo, rana povijest palih anđela nikaad nije zapisana. Iako se možda toga ne sjećate jasno«, pogledala je sve anđele, »vi ste svoje prve dane na Zemlji zabilježili u predmetima. Do dana današnjeg temeljni elementi vaše prapovijesne spoznaje upisani su u tkivo raznih artefakata. Ti artefaki golom oku izgledaju kao nešto posve drugo.« Dee je posegnula za aureolom i podignula je prema suncu. »Vidite«, prstom je prešla preko niza pukotina u staklu koje Luce dosad nije primijetila, »ovo je staklo ujedno i leća.« Ispružila je aureolu prema njima kako bi mogli vidjeti. Iza nje, Deeino lice bilo je blago izobličeno konveksnim staklom, zbog čega su joj zlaćane oči

SV 179


izgledale golemo. Spustila je aureolu, pomaknula se do sportske torbe i izvadila Srebrni znamen. Blistao je na zadnjim zrakama sunca tog dana dok je rukom polako gladila njegovu unutrašnjost. »A ovaj pehar«, pokazala je na sliku iskovanu u srebru, krila koja je Luce primijetila u Jeruzalemu, »sadrži zapis egzodusa s mjesta Pada, prvu dijasporu anđela. Kako biste se vratili u svoj prvi dom na Zemlji, prvo morate napuniti ovaj pehar.« Zastala je i zagledala se duboko u Srebrni znamen. »Kada bude napunjen, izlit ćemo ga na pločice Strijelina vrha, koje sadrže prikaz svijeta onako kako je nekoć davno izgledao.« »Kada pehar bude napunjen?« upitala je Luce. »Napunjen čime?« »Idemo po redu.« Dee je odšetala do ruba kamene platforme i uklonila malo pijeska. Potom se sagnula i stavila pehar točno na vrh žutog simbola u kamenu. »Vjerujem da ovo ide ovdje.« Luce je stajala pokraj Daniela i zaneseno gledala kako Dee korača goredolje platformom. Naposljetku je ponovno uzela aureolu i odinijela je do Qayom Malaku. U jednom se trenutku bila iz planinarskih cipela preobula u visoke potpetice koje su sada lupkale po mramoru. Nepočešljana kosa sezala joj je sve do struka. Duboko je udahnula i izdahnula. Objema rukama podignula je aureolu iznad glave, prošaptala nekoliko riječi molitve i potom, vrlo oprezno, spustila aureolu točno u krug na oltaru koji su tvorila dva anđela molitelja čija su se krila dodirivala pri vrhovima. Aureola je sjela u krug savršeno poput prstena na prst. »Ovo nisam očekivala«, promrljda je Arriane Luce u uho. Ni Luce ni to očekivala, premda je bila sigurna da žena sudjeluje u nečemu iznimno moćnom i svetom. Kada se okrenula prema Luce i anđelima, Dee je izgledala kao da se sprema nešto reći. Umjesto toga pala je na koljena i potom legnula na leđa ispod Qayom Malaka. Daniel je krenuo naprijed, spreman joj pomoći, ali odmahnula mu je rukom. Vršci cipela nalazili su joj se kod baze Qayom Malaka; vitke ruke ispružila je preko glave tako da je prstima dodirivala Srebrni znamen. Tijelo joj je savršeno pokrivalo tu razdaljinu. Zatvorila je oči i nekoliko minuta mirno ležala. Upravo kada se Luce počela pitati je li Dee zaspala, rekla je: »Dobro da sam prestala rasti prije dvije tisuće godina.« Tada je ustala, prihvativši Rolandovu ruku, i obrisala sa sebe prašinu. »Sve je spremno. Još samo da Mjesec bude ondje.« Uperila je prst prema nebu na istoku, malo iznad mjesta gdje su stijene nestajale.

SV 180


»Mjesec?« Cam je kratko pogledao Daniela. »Da, Mjesec. Mora zasjati točno kroz ovo.« Dee je dotakla srebrna stakla aureole, gdje je nepravilna pukotina odjednom bila jasnija nego prije nekoliko minuta. »Ako poznajem Mjesec, a poznajem ga, nakon svih tih godina čovjek razvije intiman odnos sa svojim sudruzima, njegova bi svjetlost trebala pasti točno ondje gdje trebamo, i to noćas u ponoć. Baš prikladno, s obzirom na to da mi je ponoć najdraži dio dana. Sat za čaranje...« »Što će se dogodili?« upitala je Luce. »U ponoć, kada Mjesec bude gdje treba.« Dee usporila korak i dlanom obujmila Lucein obraz. »Sve, dušo.« »A što da radimo u međuvremenu?« upitao je Daniel. Dee je posegnula u džep kardigana i izvadila veliki zlatni džepni sat. »Valja obaviti još nekoliko stvari.« Slijedili su Deeine upute do najmanjeg detalja. Svaki artefakt prošao je kroz nekoliko pari ruku i bio obrisan od prašine, očetkan i ulašten. Noć se već odavno spustila kada je Luce napokon uspjela vizualizirati kako je Dee zamislila ceremoniju. »Još dva fenjera, molim«, rekla je Dee. »Tako će ih biti tri, po jedan za svaki relikt.« Bilo je čudno kako Dee govori o reliktima kao da i sama nije jedan od njih. Još je čudnije bilo kako se vrzmala preko zaštićenog platoa, poput neke domaćice koja se priprema za večernju zabavu, pazeći da je sve baš onako kako treba biti. Četvero Izopćenika ritualno je zapalilo fenjere, a njihove obrijane glave kružile su oko stjenovitog platoa poput planeta. Prvi je fenjer obasjao Qayom Malak. Drugi je zasjao na Srebrni znamen, koji je i dalje bio ondje gdje ga je Dee stavila, na početku zlatne strelice na Strijelinu vrhu, udaljen metar i pol, točno koliko je Dee bila visoka, od Qayom Malaka. Anđeli su prije toga stijene s plosnatim vrhovima rasporedili u polukrug s lijeve i desne strane Strijelina vrha tako da su izgledale poput klupa ispred pozornice. Zbog toga se cijeli prostor još više doimao poput amfiteatra, a Annabelle, koja je brisala stijene, poput razvodnika koji priprema mjesta za publiku. »Što će Dee napraviti sa svim ovim?« šapnula je Luce Danielu. Danielove ljubičaste oči bile su turobne zbog nečega što nije mogao izraziti riječima i prije nego što ga je Luce uspjela zamoliti da to učini, osjetila je Deeine ruke na svojim ramenima.

SV 181


»Molim vas, obucite ove halje. Otkrila sam da svečana odjeća pomaže da se svi usredotoče na zadatak. Daniele, mislim da će ti ovo odgovarati.« U ruke mu je predala teški smeđi ogrtač. »A evo i nešto za ljupku Arriane.« Dodala je halju anđelu. »Ostala si još ti, Luce. Na dnu moje škrinje nalaze se manje halje. Uzmi moj fenjer i izaberi jednu.« Luce ju je poslušala i počela voditi Daniela prema špilji u kojoj su protekle noći spavali, ali Dee je uhvatila Daniela za ruku. »Imaš li minutu?« Daniel je dao Luce znak da pođe sama, što je i učinila, pitajući se što to Dee nije željela reći pred njom. Objesila je ručku fenjera preko podlaktice, a njegovo se svjetlo lelujalo dok je hodala prema otvoru špilje. Podignula je težak poklopac škrinje i posegnula unutra rukom. Jedino što je pronašla bila je dugačka smeđa halja. Podignula ju je u zrak. Bila je napravljena od teške vune, gusto pletene kao mornarsk kaput i mirisala je ustajalo, po duhanu. Kada ju je Luce prislonila uz tijelo, izgledala je gotovo metar predugačka. Odjednom je bila još znatiželjnija zašto ju je Dee otpravila. Spusida ie fenjer na tlo i nespretno navukla halju preko glave. »Trebaš pomoć?« Cam je bio ušao u špilju tiho poput oblaka. Stojeći iza nje, nabrao je materijal halje i zataknuo ga pod pleteni remen. Pričvrstio ga je čvorom tako da je halja dopirala točno do Lucinih gležnjeva, kao da je sašivena po njezinoj mjeri Okrenula se i pogledala ga. Svjetlost fenjera treperila mu je na licu. Stajao je veoma mirno, samo onako kako to Cam može. Luce je palcem prešla preko čvora koji je svezao. »Hvala«, rekla je i počela odlaziti prema izlazu iz špilje. »Luce, čekaj...« Stala je. Cam je spustio pogled na vršak svoje čizme, udarajući njime rub škrinje. Luce je također zurila u ono što je radi. Pitala se kako ga nije čula da ulazi u špilju, kako su završili ovdje posve sami. »I dalje ne vjeruješ da sam na tvojoj strani.« »To sada nije važno, Came.« Osjećala je da joj je grlo nevjerojatno stegnuto. »Slušaj me.« Cam je zakoračio prema njoj tako da je između njih bilo tek nekoliko centimetara razmaka. Pomislila je da će je zgrabiti, ali nije to učinio. Nije je čak ni pokušao dodirnuti; samo je ostao veoma miran i veoma blizu. »Stvari su Bile drugačije. Pogledaj me sada.« Učinila je to, nervozno. »Možda na krilima nosim Luciferovo zlato, ali nije uvijek bilo tako.

SV 182


Poznavala si me prije nego što sam krenuo tim putem, Lucinda, ti i ja smo bili prijatelji.« »Pa, kao što si rekao, stvari se mijenjaju.« Cam je frustrirano zagunđao. »Doslovno je nemoguće ispričat se djevojci s tako prikladno selektivnim pamćenjem. Dopusti da nešto pretpostavim: kako sve više otkrivaš istinsku sebe, otkopavaš svakojaka divna sjećanja u kojima se ti i Daniel zaljubljujete, ili Daniel kaže nešto prekrasno, ili se Daniel prepušta mračnim mislima okrenut prema svilenkastim siluetama koje miluju nježne vrhove zvijezda na obzoru...« »Zašto ne bih? Mi pripadamo jedno drugom. Daniel mi je sve. A ti...« »Što kaže o meni?« Camove su se oči suzile. Luce je počela pucketati zglobovima prstiju i sjetila se kako je, još na početku njezina boravka u Maču i križu, Daniel rukom dotaknuo njezinu kako bi prestala s tom glupavom navikom. Njegov dodir bio joj je poznat od prvog trenutka. »Kaže da ti vjeruje.« Uslijedila je tišina koju Luce namjerno nije htjela ispuniti. Željela je otići. Što ako se Daniel osvrne i ugleda je u ovoj polumračnoj špilji s Camom? Prepirali su se, ali Daniel to ne bi mogao zaključili iz daljine. Kako su izgledali, zapitala se, ona i Cam? Kada je podignula pogled, oči su mu bile bistre, zelene i ispunjene dubokom tugom. »Vjeruješ li mi ti.« upitao ju je. »Zašto je sada važno...« Raskolačio je oči, divlje i uzbuđeno »Sada je sve važno. Ovo je predstava za koju su sve ostale predstave bile samo zagrijavanje A kako bi mogla učiniti ono što trebaš učiniti, ne smiješ me doživljavati kao neprijatelja. Nemaš pojma u što si se upustila.« »O čemu to pričaš?« »Luce.« Bio je to Deein glas. Ona i Daniel stajali su na ulazu u špilju. Samo se Dee smiješila. »Spremni smo za tebe!« »Mene?« »Tebe.« Luce se odjednom jako bojala. »Što ja moram učiniti?« »Zašto ne bi pošla sa mnom i saznala?« Deeina ruka čekala je ispružena, ali Luce je bilo teško pomaknuti se s mjesta. Bacila je pogled prema Camu, ali on je gledao Daniela. Daniel je i

SV 183


dalje gledao nju, a oči mu mu gorjele istom onom čežnjom kao kada bi se spremao uhvatiti je u naručje i strastveno poljubiti. Ali nije se pomaknuo i to je tri metra između njih odjednom pretvorilo u tri tisuće kilometara. »Jesam li napravila nešto pogrešno?« upitala je. »Upravo ćeš napraviti nešto prekrasno«, rekla je Dee, i dalje držeći ruku ispruženu. »Nemojmo tratiti vrijeme koje nemamo.« Luce ju je primila za ruku koja je bila tako hladna da se prepala. Promotrila je Dee, koja je izgledala blijede, krhkije i starije nego u knjižnici u Beču. Ali nekako, ispod njezine ostarjele kože i izraženih kostiju, nešto sjajno i životno još je uvijek isijavalo iz nje. »Izgledam li dobro, dušo? Buljiš.« »Naravno«, odvratila je Luce. »Samo...« »Moja duša? Blista, zar ne?« Luce je kimnula. »Odlično.« Cam i Daniel nisu progovorili ni riječ kada su prošli jedan kraj drugog. Cam je odlučno išetao van gdje je počeo puhati nenadan vjetar, a Daniel je obišao Luce kako bi podigao fenjer. »Dee?« Luce se okrenula prema starici, pokušavajući zagrijati njezinu promrzlu ruku. »Ne želim izaći. Bojim se i ne znam zašto.« »Tako i treba biti. Ali ova te dužnost ne može zaobići.« »Može li mi netko, molim vas, reći što se zbiva?« »Da«, rekla je Dee i čvrsto, ali ohrabrujuće povukla Luce za ruku. »Čim se nađemo vani.« Kada su obišli stijenu u obliku vrška strijele koja je djelomično zaklanjala ulaz u špilju, hladan vjetar nemilosrdno se oborio na njih. Luce je zateturala unatrag, štiteći slobodnom rukom lice od iznenadnog naleta pijeska. Dee i Daniel poveli su je pokraj početka staze kojom su se uspeli ovamo prošle noći, gdje su bili najviše izloženi vjetru. Luce je otkrila da visoke stijene oko ostatka platoa tvore barijeru protiv uskovitlanih, zrnatih naleta vietra te da ponovno može vidjeti i slušati. Premda je s druge strane platoa mogla čuti pješčanu oluju kako zavija, sve unutar njezinih zidova od zaobljenih stijena iznenada se činilo previše tihim i jasnim Dva fenjera sjala su na mramornom Strijelinu vrhu, jedan ispred Qayom Malaka, a drugi iza Srebrnog znamena. Oba svjetla privukla su rojeve mušica koji su se odbijale od stakalaca, što je na neki čudan način smirivalo Luce. Barem je još bila u svijetu gdje svjetlost privlači kukce. Još

SV 184


je bila u svijetu koji poznaje. Fenjer je obasjao dva zlatna anđela koja su se nagla jedan prema drugome u molitvi. Njegova svjetlost dopirala je i do rubova teške staklene aureole s pukotinama, koju je Dee bila vratila na njezino pravo mjesto, u utor između krila dvaju anđela. Na liticama koje su nadvisivale plato sjedilo e četvero Izopćenika, a svaki od tih blijedih ratnika gledao je prema drugoj strani svijeta. Njihova krila, sklopljena sa strane, bila su jedva vidljiva, ali dio svjetla iz Danielova fenjera obasjavao je zvjezdane strijele u srebrnim lukovima, kao da Izopćenici svakog časa očekuju napad Mjerodavnih. Četvero paalih anđela koje je Luce najboli poznavda sjedilo je na kamenim sjedalima koja se se nalazila oko obredno postavljenih relikata. Arriane i Annabelle sjedile su na jednoj strani, uspravnih leđa i sakrivenih krila. Na drugoj strani bili su Cam i Roland, te prazno mjesto između njih. Je li ono bilo namijenjeno Luce ili Danielu? »U redu, svi su prisutni osim Mjeseca.« Dee je podignula oči prema nebu na istoku. »Još pet minuta. Daniele, hoćeš li, molim te, sjesti?« Daniel je dodao Dee fenjer i prešao mramorni Strijelin vrh. Zastao je pred Qayom Malakom. Luce je željela poći k njemu, ali prije nego što se uopće uspjela pomaknuti, Dee joj je još čvršće stisnula ruku. »Ti ostani sa mnom, dušo.« Daniel je sjeo između Rolanda i Cama te usmjerio svoje bezizražajni pogled prema Luce. »Dopustite da objasnim.« Deein miran, jasan glas odbijao se od crvenih stijena i anđeli su se pozorno uspravili. »Kao što sam vam rekla ranije, potreban nam je Mjesec i on će se za koji časak podići iznad ovog vrha. Njegove će zrake proći kroz leću aureole. Sretni smo što je nebo noćas vedro i ništa neće zaklanjati sjene ljupkih mjesečevih kratera dok se budu združivale s pukotinama u staklu aureole. Ti će elementi zajedno projicirati obrise kontinenata i granica zemalja koji će, ujedinjeni s uzorcima na Strijelinu vrhu, stvoriti Kartu Simulacrum Terra Prima. Točno ovdje.« Pokazala je prema praznini na mramornoj stubi, ondje gdje je ranije ležala kada je mjerila udaljenost između Qayom Malaka i Srebrnog znamena. »Vidjet ćete sliku svijeta kako je izgledao kada su anđeli pali na Zemlju. Da«, udahnula je, »još samo časak. Evo ga.« Vrh Mjeseca pojavio se iznad stjenovite litice koja je stršala iza Qayom Malaka u fazi smanjivanja, trenutačno. Iako je Mjesec bio blijed, bijel i u fazi smanjivanja, njegova svjetlost je bila jarka poput zore. Anđeli, Izop

SV 185


ćenici, Luce i Dee nekoliko su minuta tiho stajali, promatrajući Mjesec kako se penje, gledajući kako baca slabu, a potom sve jaču svjetlost kroz providnu površinu aureole. Mramorna površina iza nje bila je prazna, potom zamagljena; a onda, sasvim iznenada, projekcija je postala fokusirana i jasna. Pojavile su se linije, križanja, kontinenti, granice, zemlje i mora. Izgledalo je napola dovršeno. Neke linije iščezavale su; neke granice nisu bile zatvorene. Ali to je očito bila karta Zemlje, pomislila je Luce, onako kako je izgledala kada je Daniel pao radi nje. Nešto se probudilo u njezinim najdubljim sjećanjima. Izgledala je poznato. »Vidiš li onaj žuti kamen u sredini?« upitala je Dee. Luce je stisnula oči i opazila pločicu od istog, malo tamnijeg žutog kamena kao što je bio onaj na kojem se nalazio pehar. »To smo mi, upravo ovdje u središtu svega.« »Poput strelice koja kazuje >Ovdje ste<«, rekla je Luce. »Tako je, dušo.« Dee se okrenula prema Luce. »A sada, Lucindo, reci mi jesi li već spoznala svoju ulogu u ovome obredu?« Luce se promeškoljila. Što su htjeli od nje? Ovo je bila njihova priča, ne njezina. Unatoč svoj ovoj zbrci ona je bila samo obična djevojka, očarana obećanjem ljubavi. Daniel je nju pronašao na Zemlji nakon njegova pada; netko bi njega trebao pitati što se događa. »Žao mi je, ali ne znam.« »Natuknut ću ti«, rekla je Dee. »Vidiš li na ovoj karti obilježenu točku gdje su anđeli pali?« Luce je uzdahnula, željna prijeći na stvar. »Ne.« »Prije mnogo je tisućljeća određeno da će to mjesto na karti biti otkriveno samo u krvi. Krv koja kola našim venama zna puno više od nas. Pogledaj bolje. Vidiš li brazde u mramoru? To su linije koje zatvaraju granice Zemlje prije Pada anđela. Postat će jasne nakon što krv bude prolivena i izlivena. Krv će se skupiti u jednoj važnoj točki. Znanje je, draga moja, u krvi.« »Mjesto Pada«, rekao je ženski glas pun poštovanja. Pripadao je Arriane ili Annabelle, ali Luce nije mogla odrediti kojoj. »Poput karte s blagom u pustolovnoj priči, točka udara, to je mjesto Pada, bit će označena zvijezdom s pet krakova. A sada...« Dee je govorila, ali Luce je više nije mogla čuti. Znači, ovo je potrebno da bi se zaustavio Lucifer. Na to je Cam mislio kada je pričao o onome što ona treba učiniti. Zato je Daniel nije htio pogledati. Grlo joj se stisnulo kao da je netko u njega nagurao pamuk. Kada je otvorila usta, glas joj je zazvučao kao

SV 186


da govori pod vodom. »Vi trebate«, bolno je progutala slinu, »moju krv.« Dee se zagrcnula od smijeha i položila hladni dlan na Lucein vrući obraz. »Za boga miloga, dijete, nikako! Samo je ti zadrži. Ja ću ti dati svoju.« »Što ?« »Dobro si čula. Dok budem odlazila s ovog svijeta, napunit ćeš Srebrn znamen mojom krvlju. Izlit ćeš je u brazdu istočno od zlatne strelice«, pokazala je prema udubini lijevo od pehara, a potom dramatično raširila ruke preko karte, »i gledati je kako teče kroz brazde ovamo i onamo, sve dok ne pronađeš zvijezdu. U tom ćeš trenutku otkriti gdje pronaći Lucifera i osujetit ćeš njegov plan.« Luce je pucketala zglobovima prstiju. Kako Dee može tako ležerno govoriti o vlastitoj smrti? »Zašto bi ti to učinila?« »Pa, za to sam stvorena. Anđeli su stvoreni da obožavaju, a i ja imam svoju svrhu.« Dee je iz dubokog džepa svoje smeđe halje izvukla dugačak srebrni bodež. »Ali to je...« Bodež kojim je gospođica Sophia ubila Penn. Onaj koji je imala u Jeruzalemu kada je vezala pale anđele. »Da. Pronašla sam ga u Golgoti«, rekla je Dee, diveći se izradi oštrice. Bljeskala je kao da je svježe izbrušena. »Ovaj bodež ima mračnu prošlost. Vrijeme je da ga iskoristimo za nešto dobro, dušo.« Ispružila je bodež tako da je oštrica počivala na njezinu otvorenu dlanu, a držak bio okrenut prema Luce. »Mnogo bi mi značilo kada bi upravo ti prolila moju krv, dušo. Ne samo zato što si mi draga, a jesi, već zato što to moraš biti ti.« »Ja.« »Da, ti. Moraš me ubiti, Lucinda.«

SV 187


PETNAESTO POGLAVLJE DAR »Ne mogu!« »Možeš«, rekla je Dee. »I hoćeš. Nitko drugi to ne može učiniti.« »Zašto?« Dee je pogledala preko ramena u Danielovu smjeru. I dalje je sjedio, gledajući Luce, ali nije se činilo da je vidi. Nitko od anđela nije ustao kako bi joj pomogao. Dee je progovorila šaptom »Ako si, kao što kažeš, u potpunosti odlučna razbiti prokletstvo...« »Znaš da jesam.« »Onda se moraš poslužiti mojom krvlju da ga razbiješ.« Ne. Kako njezino prokletstvo može biti vezano za nečiju tuđu krv? Dee ih je dovela ovamo gore, do Qayom Malaka, kako bi otkrili mjesto anđeoskoga Pada. To je bila njezina uloga desideratuma. To nije imalo nikakve veze s Luceinim prokletstvom. Ili jest? Razbiti prokletstvo. Naravno da je Luce to željela; bilo je to sve što je željela. Može li ga doista razbiti, sada i ovdje? Kako će živjeti sa sobom ako ubije Dee? Luce je pogledala staricu, koja ju je uhvatila za ruke. »Zar ne želiš saznati istinu o svojem izvornom životu?« »Naravno da želim. Ali kako će tvoja smrt pomoći u otkrivanju moje prošlosti?« »Ona će otkriti svakojake stvari.« »Ne razumijem.« »Ajoj.« Dee je uzdahnula, gledajući pokraj Luce prema ostalima. »Ovi su te anđeli vrlo dobro čuvali, ali toliko su te štitili da si postala previše spokojna. Vrijeme je da se probudiš, Lucinda, a kako bi se probudila, moraš djelovati.« Luce se okrenula od starice. Pogled u Deeinim zlaćanim očima bio je previše molećiv, previše intenzivan. »Vidjela sam dovoljno smrti.« Jedan jedini anđeo ustao je iz tame u krugu koji su formirali oko Qayom Malaka.

SV 188


»Ako ne može to učiniti, onda ne može.« »Daj zašuti, Came«, rekla je Arriane. »Sjedni.« Cam je stupio naprijed i približio se Luce. Njegovo usko tijelo bacalo je sjenu preko Strijelina vrha. »Daleko smo dospjeli. Nitko ne može reći da nismo dali sve od sebe.« Okrenuo se prema ostalima. »Ali ona možda to jednostavno ne može. Postoji granica koliko se od nekoga može tražiti. Ne bi bila prva ždrebica na kojoj je netko izgubio bogatstvo. Pa što ako slučajno bude i posljednja?« Ton mu nije odgovarao riječima, kao ni očima, koje su s očajničkom iskrenošću poručivale: Možeš ti to. Moraš. Luce je odvagala bodež u ruci. Vidjela je kako njegova oštrica oduzima život Penn. Osjetila je njegov ubod kada ju je Sophia pokušala ubiti u kapeli u Maču i križu. Jedini razlog zbog kojeg Luce nije bila mrtva bio je Daniel, koji je upao kroz rozetu na stropu i spasio je. A ožiljak nije imala zbog Gabbeina iscjeliteljskog dodira. Sačuvali su njezin život za ovaj trenutak. Kako bi ona mogla oduzeti tuđi. Dee je primijetila kako strah utječe na Luce. Dala je Camu znak da sjedne. »Dušo, možda bi bilo bolje da to ne doživljavaš kao oduzimanje života. Svojim bi mi činom dala najveći dar, Lucinda. Zar ne vidiš da sam spremna krenuti dalje?« Stisnula je usne u smiješak. »Znam da je teško razumjeti, ali u životu smrtnoga tijela dođe trenutak kada ono poželi umrijeti na najpogodniji mogući način. Nekoć su to zvali > dobra smrt<. Kucnuo je čas da odem, a podariš li mi dar ove vrlo dobre smrti, obećavam ti da nećeš po žaliti.« Dok su joj suze punile oči, Luce je pogledala pokraj Dee. »Dan...« »Ne mogu ti pomoći, Luce.« Daniel je progovorio prije nego što mu je uspjela izgovoriti ime do kraja. »Ovo moraš učiniti sama.« Roland je ustao sa sjedala i proučio kartu. Pogledao je istočno od Mjeseca. »Kad bi bilo učinjeno, kad je učinjeno, tada bi dobro bilo da je učinjeno brzo.« »Nije nam ostalo puno vremena«, objasnila je Dee i položila svoju krhku ruku na Luceino rame. Luceine ruke tresle su se i znojile, zbog čega je bilo teško obuhvatiti teški srebrni držak bodeža. Iza Dee je mogla vidjeti Strijelin vrh i napola nacrtanu kartu, a iza karte Qayom Malak na kojemu je počivala aureola.

SV 189


Srebrni znamen stajao je kod Deeinih nogu. Luce je već jednom prije prošla žrtvovanje: u Chichen Irzi, kada je ušla u tijelo Ix Cuat. Ovaj obred Luce nije imao smisla. Zašto je netko njoj drag morao umrijeti kako bi ostali koji su joj bili dragi mogli živjeti ? Zar onaj ko je izmislio ova pravila ne srmatra da zaslužuju objašnjenje? Bilo je to kao kad je od Abrahama traženo da žrtvuje Izaka. Je li Bog stvorio ljubav samo kako bi bilo još gore osjećati bol? »Hoćeš li učiniti ovo za mene?« upitala je Dee. Razbiti prokletstvo. »Hoćeš li učiniti to za sebe?« Luce je držala bodež između otvorenih dlanova. »Što moram napraviti?« »Vodit ću te cijelim putem.« Deeina lijeva ruka sklopila se oko Lucine desne, kojom je držala bodež. Držak bodeža bio je klizav od znoja na njezinim dlanovima. Desnom rukom Dee je odvezala svoju halju, skinula je, stojeći tako pred Luce u dugačkoj bijeloj tunici. Gornji dio prsa bio joj je gol, te se vidjela tetovaža strelice. Luce je zajecala kada ju je ugledala. »Molim te, ne brini se, dušo. Ja sam posebna vrsta, a ovaj je trenutak oduvijek bio moja sudbina. Jedan brzi ubod u srce trebao bi me osloboditi.« Bilo je to ono što je Luce trebala čuti. Bodež se tresao dok ga je Dee usmjeravala prema tetovaži na svojim prsima. No starica je mogla pomoći Luce samo do određene mjere; Luce je znala da će uskoro morati sama držati bodež. »Ide ti dobro.« »Čekaj!« povikala je Luce kada je oštrica probola Deeinu kožu. Na koži joj se pojavila crvena točkica krvi, odmah iznad izreza tunike. »što će dogoditi s tobom kada umreš?« Dee se nasmiješila tako spokojno da Luce nije nimalo sumnjala da je to za njezinu dobrobit. »Pa, dušo, postat ću dijelom najljepšeg remekdjela.« »Otići ćeš u raj, zar ne?« »Lucinda, nemojmo spominjati...« »Molim te. Ne mogu te riješiti ovog života ako ne znam kako će izgledati sljedeći. Hoću li te opet vidjeti? Ili ćeš samo nestati kao anđeo?« »Oh, ne, moja će smrt biti poput tajnog života, nešto kao san«, rekla je Dee. »Zapravo, bolje od sna, jer ću napokon moći sanjati. U životu

SV 190


prekovječnici nikada ne sanjaju. Sanjat ću o doktoru Ottu. Već dugo nisam vidjela svoju ljubav, Lucinda. Zasigurno me razumiješ?« Luce je poželjela zaplakati. Razumjela je. Naravno da je barem to razumjela. Sve jače dršćući, ponovno je podigla bodež iznad tetovaže na Deeimm prsima. Starica joj je blago stisnula ruke. »Bog te blagoslovio, dijete. Obilno te blagoslovio. Požuri.« Dee je tjeskobno pogledda nebo i zatreptala prema Mjesecu. »Hajde.« Luce je zastenjala i zarila nož u staričina prsa. Oštrica je prošla kroz meso, kosti i mišiće, i odjednom se našla u njezinu prekrasnom srcu, zabodena sve do drška. Lica Luce i Dee gotovo su se dodirivala. Njihovi dahovi poput malih oblaka miješali su se u zraku. Dee je zaškripila zubima i uhvatila Luceinu ruku kada je oštro okrenula oštricu u lijevo. Zlaćane oči raširile su joj se, a potom sledile od boli ili šoka. Luce je htjela skrenut pogled, ali nije mogla. Pokušala je ispustiti vrisak koji je bio negdje duboko u njoj. »Izvuci bodež«, prošaptala je Dee. »Izlij moju krv u Srebrni znamen.« Lecnuvši se, Luce je naglo izvadila bodež. Osjetila je kao da se nešto u Dee rastrgnulo. Rana je zjapila poput crne spilje. Na njezinu površinu izbijala je krv. Bilo je zastrašujuće vidjeti kako se Deeine zlaćane oči polako mute. Dama se srušila na mjesečninom obasjan plato. U daljini je odjeknuo krik Mjerodavnih. Svi su anđeli podignuli glave. »Luce, moraš požuriti«, rekao je Daniel, a njegova prisilna smirenost uzburkala je Luce više od izravne panike. U rukama je i dalje držala bodež. Bio je sjajan, crven i s njega je kapala krv prekovječnice. Bacila ga je na tlo. Sletio je sa slabašnim zveketom koji ju je razbjesnio jer zazvučao poput neke igračke, a ne poput moćnog oružja koje je ubilo dvije duše koje je Luce voljela. Obrisala je krvave ruke o halju. Glasno je udahnula zrak. Pala bi na koljena da je Daniel nije uhvatio u zadnji čas. »Žao mi je, Luce.« Poljubio ju je, a oči su mu zračile svojom starom nježnošću. »Zašto?« »Jer ti nisam mogao pomoći. « »Zašto nisi?« »Učinila si ono što nitko od nas nije mogao. Učinila si to posve sama.« Primivši je za ramena, Daniel je okrenuo Luce prema onomu što nije željela vidjeti.

SV 191


»Ne. Molim te, nemoj me tjerati da...« »Pogledaj«, rekao je Daniel. Dee je sjedila, držeći Srebrni znamen u rukama tako da joj je njegov rub bio pritisnut uz prsa. Krv joj je slobodno curila iz srca, nadirući sa svakim novim otkucajem, kao da nije krv već nešto čarobno i neobično s drugog svijeta. Luce je pretpostavljala da doista jest. Deeine oči bile su sklopljene, ali zadovoljno se smješkala, podignuta lica obasjanog Mjesecom. Izgledala je kao da je nikad ništa nije boljelo. Kada je pehar bio pun, Luce je stupila naprijed, sagnula se kako bi ga vratila na žutu strijelu. Kada je istrgnula Srebrni znamen iz Deeinih ruku, starica je pokušala ustati, krvavim se rukama oslonila o tlo kako bi se podignula. Koljena su joj klecala dok se podizala na jednu, a potom drugu nogu. Pognula se prema naprijed, a tijelo joj se blago grčilo dok je uzimala crnu halju u ruke. Luce je shvatila da je pokušava prebaciti natrag preko ramena, tako da pokrije ranu. Arriane je stupila naprijed da joj pomogne, ali nije bilo važno. Nova krv probijala je kroz tkaninu halje. Deeine zlaćane oči bile su bijede, a koža gotovo providna. Sve u vezi s njom činilo se zamućeno i blago, kao da je već negdje drugdje. Novi jecaj podigao se iz Luceinih prsa kada je Dee teturavo zakoračila prema njoj. »Dee!« Luce je prešla prostor između njih, pružajući ruke kako bi uhvatila umiruću ženu. Tijelo joj je bilo tek sjena onoga što je bilo prije nego što je Luce uzela bodež u ruke. »Šššš«, nježno je rekla Dee. »Samo sam ti htjela zahvaliti, dušo. I dati ti ovaj mali dar za rastanak.« Posegnula je u halju. Kada je izvadila ruku, palac joj je bio taman od krvi. »Dar samospoznaje. Moraš se sjetiti kako da sanjaš o onome što već znaš. Sada je vrijeme da ja zaspim, a da se ti probudiš.« Dee je očima prešla preko Luceina lica i činilo se kao da može vidjeti sve u njoj, njezinu prošlost i cijelu njezinu budućnost. Naposljetku je krvavim palcem premazala sredinu Luceina čela. »Uživaj dušo.« Zatim se srušila na tlo. »Dee!« Luce je posegnula prema njoj, ali starica je bila mrtva. »Ne!« Iza Luce stajao je Daniel, držeći je za ramena, dajući joj svu potporu koju je imao. To nije bilo dovoljno. Nije moglo vratiti Dee ili promijeniti činjenicu da ju je Luce ubila. Ništa nije moglo to promijeniti. Suze su zamutile Lucein pogled. Vjetar je puhao sa zapada i zavijao medu zakrivljenim stijenama, donoseći sa sobom nove krikove Mjerodavnih.

SV 192


Osjećala je kao da je cijeli svijet u kaosu, kao da se više nikada neće smiriti. Podignula je ruku i dotaknula krvavi otisak palca na čelu... Oko nje je biiesnula bijela svjetlost. Vrućina joj je prožela nutrinu. Zateturala je, pružajući ruke pred sebe i njišući se dok joj je tijelo ispunjavala... Svjetlost. »Luce?« Danielov e glas zvučao daleko. Je li umirala? Odjednom se osjetila ispunjena energijom, kao da je otisak palca na njezinu čelu prekidač za paljenje, a Dee joj je pokrenula dušu. »Je li ovo još jedan vremenski potres?« upitala je, premda nebo nije bilo sivo već blještavo bijelo. Tako biielo da nije mogla vidjeti ni Daniela ni druge anđele koji su je okruživali. »Ne.« Rolandov glas, »To je ona.« »To si ti, Luce.« Danielov je glas zadrhtao. Stopalima je klizila po kamenu dok joj se tijelo podizalo u veličanstveno bestežinskom stanje. Na trenutak svijet je odzvanjao blistavom harmonijom. Sada je vrijeme da se probudi. Činilo se da zrak ispred Luce pršti, mijenjajući boju iz bijele u magličasto sivu. Potom se iz daljine javila slika Billova cerekavog lica. Crna krda pružala su mu se šire od neba, šire od tisuću galaksija, ispunjavajući joj um, ispunjavajući svaki kutak svemira, proždirući Luce beskrajnom srdžbom. Ovoga ću puta pobijediti. Glas mu je bio poput krhotina stakla koje grebu golu kožu. Koliko je sada bio blizu? Luceina stopala udarda su u plato. Svjetlost je nestala. Pala je na koljena, srušivši se odmah do Dee, koja je ležda na boku s jednom rukom ispruženom pod glavom, a crvena joj se kosa razlila poput krvi. Oči su joj bile sklopljene, lice mirno, nimalo nalik onomu licu koje je Luce proganjdo cijeli tjedan. Pokušala je ustati, ali osjećala se nespretno. Daniel se spustio na koljena. Sjeo je pokraj nje na Strijelinu vrhu i uzeo je u naručje. Miris njegove kose i dodirr njegovih ruku umirio ju je. Prošaptao je: »Ovdje sam, Luce, u redu je.« Nije mu htjela reći da neprestano viđa Billa. Željela se vratiti u onu svjetlost. Dotakla je otisak palca na čelu, no ništa se nije dogodilo. Deeina krv bila je suha.

SV 193


Daniel je zurio u nju, stisnutih usana. Maknuo i kosu iz očiju i prislonio dlan na čelo, »Goriš.« »Dobro sam.« Doista se osjećala grozničavo, ali nisu imali vremena za brigu. Nesigurno je ustala i podignula pogled prema Mjesecu. Bio je točno iznad njih, na sredini neba. Ovo je bio trenutak koji su, prema Deeinim uputama, trebali čekati, trenutak kada će njezina smrt postati vrijedna muke. »Luce. Daniele.« Rolandov glas. »Mislim da trebate ovo vidjeti.« Držao je pehar nakrivljen i izlijevao zadnje kapi Deeine krvi u udubinu na početku karte. Kada su Luce i Daniel stali pokraj ostalih, krv je već bila ispunila većinu ispresjecanih linija u mramoru. Iako je Dee rekla da je Zemlja bila drugačija u doba Pada, karta ispred njih sve je više nalikovala suvremenoj karti Zemlje. Južna Amerika bila je malo bliža Africi, kao da će se sudariti s njom. Severoistočni kutak Sjeverne Amerike bio je više pomaknut prema Europi, ali sve je ostalo uglavnom bilo isto. Bio je tu uzak trak vode gdje je Sueski zaljev razdvajao Egipat od poluotoka Sinaja, a na sredini poluotoka bio je žuti kamen koji je označavao plato na kojem su se upravo nalazili. Sjeverno se prostirao Mediteran, posut s tisuću malih otoka, a na drugoj strani njegova uskog pojasa, na mjestu gdje se Azija pružala prema Europi, plitka lokvica krvi polako se pretvarala u zvijezdu. Luce je čula kako je Daniel pokraj nje progutao slinu. Svi su anđeli izgledali zaprepašteno dok je Deeina krv ispunjavala krakove zvijezde, pokazujući današnju Tursku, ili točnije... »Troja«, naposljetku je rekao Daniel, odmahajući zapanjeno glavom. »Tko bi rekao...« »Opet tamo«, rekao je Roland, a po njegovu tonu dalo se naslutiti da ga je uz taj grad vezala mučna prošlost. »Uvijek sam imala osjećaj da je to mjesto nesretno.« Arriane je zadrhtala. »Ali...« »Nikad nisi znala zašto«, dovršila je Annabelle. »Came?« rekao je Daniel i ostali su se okrenuli od karte kako bi pogledali demona. »Ići ću«, odvratio je brzo Cam. »Dobro sam.« »Onda je to to«, dodao je Daniel kao da ni sam ne može vjerovati. »Phillipe«, povikao je gledajući prema gore Phil još troje Izopćenika ustali su sa svojih položaja na liticama.

SV 194


»Uzbuni ostale.« Koje ostale? Tko je još ostao? pomislila je Luce. »Što da im kažem?« upitao je Phil. »Reci im da znamo lokaciju Pada i da krećemo prema Troji.« »Ne.« Lucein glas zaustavio je odlazak Izopćenika. »Ne možemo još otići. Što je s Dee?« Na kraju nije bilo nikakvo iznenađenje da se Dee pobrinula za sve, pa čak i za pojedinosti svoje komemoracije. Annabelle je upute pronašla u pretincu poklopca škripave drvene škrinje, koja se, kao što je Deeino pismo objašnjavalo, mogla okrenuti i tako poslužiti kao mrtvački odar. Sunce je već bilo nisko na nebu kada su započeli s komemoracijom. Bio je kraj sedmoga dana; Dee ih je u pismu uvjerila da to neće biti gubitak vremena. Roland, Cam i Daniel odnijeli su odar na sredinu mramornoga podija. Njime su potpuno prekrili kartu tako da kada Mjerodavni slete, vidjet će pogreb, a ne otkriveno mjesto anđeoskog Pada. Annabelle i Arriane nosile su Deeino tijelo iza odra. Pažljivo su je položile na sredinu tako da joj je srce bilo točno iznad zvijezde s njezinom krvlju. Luce se sjetila kako je Dee rekla da se svetišta često grade povrh drugih svetišta. Njezino tijelo bit će svojevrsno svetište iznad karte koju skriva. Cam je prebacio Deeinu halju preko njezina tijela, ali ostavio joj je lice otkriveno tako da je gledalo prema nebu. Na svojem konačnom počivalištu Dee, njihov desideratum, izgledala je maleno ali moćno. Izgledala je spokojno. Luce je žarko željela vjerovati da Dee sada luta kroz snove zajedno s doktorom Ottom. »Želi da Luce bude ta koja će je blagosloviti«, pročitala je Annabelle uputu iz pisma. Daniel joj je stisnuo ruku, kao da želi reći: Jesi li dobro? Luce nikada nije radila nešto poput ovoga. Mislila je da će se osjećati neugodno, mučena krivnjom što govori na sprovodu nekoga koga je ubila, ali umjesto toga osjećala je samo čast i strahopoštovanje. Prišla je odru. Dala si je nekoliko trenutaka da sabere misli. »Dee je bila naš desideratum«, započela je. »Ali bila je mnogo više od samo željene stvari.« Udahnula i shvatila da ne blagoslivlja samo Dee, već isto tako Gabbe i Molly, čija su tijela sada bila samo zrak, i Penn, čijem sprovodu nije mogla

SV 195


nazočiti. Sve je to bilo previše za nju. Počelo joj se vrtjeti, riječi su iščeznule i jedino čega se sjećala bilo ie kako joj je Dee preko čela razmazala žrtvenu krv. Bio je to Deein dar Luce Moraš se sjetiti kako da sanjaš o onome što već znaš. U sljepoočniucama joj je bubnjalo. Glava i srce bili su joj usijani od vrućine, a ruke ledene dok ih je ispreplitala s Deeinima. »Nešto se zbiva.« Luce je zaronila lice među dlanove, a kosa j se raširila posvuda oko nje. Sklopila je oči i pod kapcima otkrila blještavu bijelu svjetlost. »Luce...« Kada : otvorila oči, anđeli su zbacili svoje halje i raširili krila. Plato je bio preplavljen svjetlom. Mnoštvo Mjerodavnih kričalo je negdje visoko iznad nje. »Što to se zbiva?« Pokrila je oči. »Moramo požuriti, Daniele«, povikao je Roland iz zraka. Jesu li ostali anđeli već poletjeli? Odakle je dolazila sva ta svjetlost? Danielove ruke obujmile su joj struk. Čvrsto ju je primio. Osjećaj je bio dobar, ali i dalje se bojala. »Ovdje sam s tobom, Lucinda. Volim te, bez obzira na sve.« Znala je da joj se stopala odvajaju od tla, da joj se tijelo podiže u zrak, Znala je da je s Danielom. Ali bila je jedva svjesna njihova leta kroz platneno nebo, jedva svjesna ičega osim neobičnoga novog pulsiranja u svojoj duši.

SV 196


ŠESNAESTO POGLAVLJE APOKALIPSA Negdje putem počelo je kišiti. Kišne kapi udarale su o Danielova krila. Nebom ispred njih orila se grmljavina. Munje su sijevale kroz noć. Luce je spavala, ili je barem bila u stanju koje nalikovalo snu, jer kada je stigla oluja, prenula se u nekakvu sanjivu polusvijest. Vjetar je bio snažan i neumoran, pritišćući Luce uz Danielovo tijelo. Anđeli su letjeli nevjerojatnom brzinom i sa svakim zamahom krila prelijetali čitave gradove i planinske lance. Letjeli su iznad oblaka koji su izgledali poput golemih ledenjaka, obilazeći ih u tren oka. Luce nije znala gdje su niti koliko već dugo putuju. Nije imala snage pitati. Ponovno se spustio mrak. Koliko im je vremena ostalo? Nije se mogla sjetiti. Činilo se nemogućim izbrojati, premda je Luce nekoć voljela rješavati složene matematičke jednadžbe. Umalo se nasmijala pomislivši kako je sjedila za drvenim stolom na matematici, žvakala gumicu, zajedno sa još dvadesetoro smrtne djece. Zar se to doista dogodilo? Temperatura je pala. Kiša je postala jača kada su anđeli uletjeli u oluju koja se pružala dalje nego što je mogla vidjeti. Kišne kapi koje su bubnjale po Danielovim krilima sada su zvučale poput tuče koja udara u zaleđeni snijeg. Nevrijeme je dolazilo sa strane i odozdo. Luceina je odjeći bila promočena. Jedan joj je trenutak bilo vruće, već sljedeći se smrzavala. Danielove ruke, koje su okruživale njezino tijelo, trljale su joj naježenu kožu. Gledala je kako joj voda curi s vrhova crnih čizama i pada prema tlu, stotinama metara ispod njih. U tami oluje pojavljivale su se slike. Vidjela je Dee kako raspušta crvenu kosu koja joj se vijorila oko tijela. Stara dama šaputala je: Razbijte prokletstvo. Kosa joj se pretvorila u bezbroj krvavih pipaka koji su je obujmili kao da je mumija, a potom gusjenica u čahuri... sve dok joj tijelo nije postalo golemi stup guste krvi koja je posvuda kapala. Nekakva zlatna svjetlost sve se jasnije nazirala kroz maglu. Prizor

SV 197


Camovih krila izoštrio se u prostoru između Luceinih stopala i komadića da koji je bila promatrala. »Jesmo li blizu?« povikao je Cam kroz vjetar. »Ne znam«, odgovorio je Daniel. »Kako ćemo znati?« »Jednostavno hoćemo.« »Daniele. Vrijeme...« »Nemoj me požurivati. Moramo stići na pravo mjesto.« »Spava li ona?« »Ima vrućicu. Ne znam. Ššš.« Frustrirani gunđaj popratio je nestajanje Camova sjaja u magli. Luceini kapci zatreperili su. Je li doista spavala? Činili joj se da iz neba ne pljušti samo kiša, već i noćne more. Sada je pred sobom ugledala gospođicu Sophiju, crnih očiju koje su svjetlucale od sjaja što se odražavao kroz kapljice kiše. Podignula je bodež, a biserne narukvice oko ruku zazveckale su kada je zabola oštricu u Luceino srce. Njezine riječi, Povjerenje je nerazborita aktivnost neprestano su odjekivale u Luceinoj glave sve dok nije poželjela vrištati. Zatim je slika gospođice Sophije počela treperiti i kovitlati se, tamneći i pretvarajući se u gargojla kojemu je Luce tako neoprezno poklonila svoje povjerenje. Maleni Bill, koji se pretvarao da joj je prijatelj, a zapravo je sve vrijeme skrivao nešto golemo i užasno. Možda je upravo to prijateljstvo i bilo vragu: ljubav vječito prožeta zlom. Gargojlovo tijelo bilo je ljuska u kojoj su boravile mračne i moćne sile. U njezinoj viziji Bill je pokazao trule crne očnjake i izdisao oblake hrđe. Rikao je, ali tiho, i ta je tišina bila strašnija od bilo čega što je mogao reći jer ju je ispunila njezina mašta. Ispunjavao je njezino vidno polje kao Lucifer, kao Zlo, kao Kraj. Naglo je otvorila oči. Obgrlila je Danielove ruke kojima ju je obujmio dok su letjeli kroz beskonačnu oluju. Ne bojiš se, tiho se zaklela na kiši. Bila je to najteža stvar u koju se morda uvjeriti na ovom putovanju. Kada se ponovno suočiš s njim, nećeš se bojati. »Ljudi«, rekla je Arriane, pojavivši se s desne strane Danielovih krila. »Pogledajte.« Oblaci su se prorijedili dok su letjeli dalje. Ispod njih bila je dolina,

SV 198


široki pojas obradive zemlje s pokojom stijenom koja se na zapadnoj strani susretala s uskim morskim tjesnacem. Golemi drveni konj stajao je pomalo apsurdno usred jalovog krajolika, kao spomenik mračnoj prošlosti. Luce je razaznala kamene ruševine blizu konja, rimsko kazalište i moderno parkiralište. Anđeli su nastavili letjeti. Dolina se pružala ispod njih, potpuno mračna osim jednog jedinog svjetla u dalini, električna svjetiljka sjala je kroz prozor sićušne kolibe na sredini obronka. »Letite prema onoj kolibi«, doviknuo je Daniel ostalima. Luce je bila promatrala skupinu ovaca koja se kretala preko natopljenih polja i skupila u voćnjaku marelica. Želudac joj se okrenuo kada se Daniel iznenada obrušio prema dolje. Kada su dotaknuli tlo, Luce i anđeli bili su otprilike pola kilometra od bijele kolibe. »Uđimo.« Daniel ju je primio za ruku. »Očekuju nas.« Luce je hodala pokraj Daniela kroz kišu, tamna kosa bila joj je slijepljena preko lica, a posuđeni kaput mokar kao da je u njemu pola tone kišnih kapljica. Klipsali su uz zavojit blatnjavi puteljak kada se velika kap primila za Luceine trepavice i kapnula joj u oko. Kada ju je obrisala i zatreptala, zemlja se potpuno promijenila. Pred očima joj je bljesnula slika, davno zaboravljeno sjećanje iznenada je oživjelo: Mokro do ispod njezinih nogu na jednom je mjestu od zelenog postalo spaljeno crno, a na drugom pepeljasto sivo. Dolina oko njih bila je prošarana dubokim kraterim iz kojih se pušilo. Luce je u zraku osjetila pokolj, spaljeno meso i trulež tako snažnu i jetku da joj je spalila nosnice i zaljepila se za nepce. Krateri su cvrčali, zvučeći poput čegrtuša, dok je hodala pokraj njih. Prašina, anđeoska prašina, bila je posvuda. Lebdjela je u zraku, prekrivala tlo i kamenje, padala joj poput snježnih pahulja na lice. Krajičkom oka spazila je nešto srebrno. Izgledalo je poput slomljenih komadića zrcala, samo što je bilo fosforescentno, svjetlucavo, gotovo živo. Luce je ispustila Danielovu ruku, pala na koljena i stala puzati preko blatnjave zemlje prema slomljenom srebrnom staklu. Nije znala zašto to čini. Znala je samo da ga mora dotaknuti. Posegnula je rukom prema velikom komadu stakla, stenjući od napora. Čvrsto ga je obujmila šakom... A onda je trepnula i podigla samo šaku punu mekog blata. Pogledala je Daniela, a oči su joj se napunile suzama.

SV 199


»Što se zbiva?« Letimice je pogledao Arraine. »Uvedimo Luce unutra.« Osjetila je kako je podižu za ruke »Bit ćeš okej, mala«, rekla je Arriane. »Obećavam.« Tamna drvena vrata kolibe otvorila su se i iznutra se prolila topla svjetlost. U mokre anđele piljilo je mirno, pribrano lice Stevena Filmorea, Luceina omiljenog profesora u Shorelinu. »Drago mi je što ste uspjeli doći«, rekao je Daniel. »Isto vrijedi za vas.« Stevenov glas bio je čvrst i profesorski, baš kao što se Luce sjećala. Bilo je to nekako umirujuće. »Je li ona dobro?« upitao je Steven. Nije bila dobro. Činilo joj se da ludi. »Da.« Danielova samouvjerenost iznenadila je Luce. »Što joj se dogodilo s vratom?« »Naletjeli smo na Mjerodavne u Beču.« Luce je halucinirala. Nije bila dobro. Dršćući, pogledala je Stevena u oči. Bile su mirne, pune utjehe. Dobro si. Moraš biti. Za Daniela. Steven je držao vrata otvorenima i pustio ih unutra. Malena koliba imala je zemljani pod i slamnati krov, hrpu deka i pokrivača u jednom kutu, jednostavnu peć blizu vatre i četiri stolice za ljuljanje na sredini prostorije. Ispred stolica stajala je Francesca, Stevenova supruga i druga profesorica nefilka u Shorelinu. Phil i ostalo troje Izopćenika stajali su pripravni uza suprotni zid kolibe. Annabelle, Roland, Arriane, Daniel i Luce stisnuli su se u vatrom grijanu prostoriju. »Što sada, Daniele?« zapitala je Francesca, strogo poslovno. »Ništa«, brzo je odgovorio Daniel. »Još ništa.« Zašto ne? Napokon su bili ovdje na poljima Troje, blizu mjesta gdje se očekivao Luciferov dolazak. Jurili su ovamo kako bi ga zaustavili. Zašto su prošli kroz sve sto se dogodilo protekloga tjedna ako će sada samo sjediti u kolibi i čekati? »Daniele«, rekla je Luce. »Dobro bi mi došlo neko objašnjenje.« Ali Daniel je samo pogledao Stevena. »Molim vas, sjednite.« Steven je doveo Luce do jedne od stolica za ljuljanje. Potonula je u nju i zahvalno kimnula kada joj je pružio metalnu šalicu punu začinjenog turskog čaja od jabuke. Rukom je pokazao kolibu. »Nije nešto, ali barem čuva od vjetra i kiše, a i znate što kažu...«

SV 200


»Lokacija, lokacija, lokacija«, dovršio je Roland, naslanjanjući se na naslon za ruke stolice u kojoj se Arriane sklupčala nasuprot Luce. Annabelle je pogledala kišu koja je udarala u prozor, a potom prepunu sobu. »Znači, ovo je mjesto Pada? Mislim, nekako to osjećam, ali ne znam je li to samo zato što se toliko trudim. Ovo je čudno.« Steven je obrisao naočale o svoj debeli džemper. Stavio ih je natrag na nos i nastavio profesorskim tonom: »Mjesto Pada jako je veliko, Annabelle. Pomisli samo koliki je prostor potreban da bi sto pedeset milijuna, osam stotina dvadeset sedam tisuća, osam stotina i šezdeset jedan...« »Hoćeš reći sto pedeset milijuna, osam stotina i dvadeset sedam tisuća, sedam stotina i četrdeset šest...« prekinula ga je Francesca. »Naravno, postoje neke nedosljednosti.« Steven je uvijek ugađao svojoj lijepoj, svadljivoj supruzi. »Radi se o tome da je palo strašno puno anđela, pa je mjesto udara golemo.« Nakratko je pogledao Luce. »Ali da, sada sjedite na dijelu mjesta gdje su anđeli pali na Zemlju.« »Slijedili smo kartu stare dame«, rekao je Cam i raspirio vatru u peći. Od nje je bila ostala samo žeravica, ali njegov ju je dodir razbuktao natrag u život. »Ali i dalje se pitam kako možemo biti sigurni da je ovo doista to. Nije nam ostalo puno vremena. Kako znamo?« Jer imam vizije o mjestu Pada, iznenada je vrisnuo Lucein um. Jer sam nekako bila ondje. »Drago mi je što si pitao.« Francesca je raširila svitak pergamenta na podu između stolica za ljuljanje. »Nefilska knjižnica u Shorelinu ima jednu kartu mjesta Pada. No karta je izrađena u tako malom mjerilu da je, dok netko nije odredio točnu zemljopisnu lokaciju, ono što je pokazivala moglo biti bilo gdje.« »Mogla je isto tako prikazivati farmu mrava«, dodao ie Steven. »Čekali smo Danielov znak još otkako se Luce vratila iz Navjestitelja, pratili smo vaš napredak, pokušavali ostati dostupni kada nas budete zatrebali.« »Izopćenici su nas pronašli u našoi zimskoj vikendici u Kairu malo iza ponoći.« Francesca je skupila ramena, kao da želi sprijičiti drhtaj. »Na sreću, jedan od njih imao je tvoje pero inače smo mogli...« »Ime mu je Phillip. Izopćenici su sada na našoj strani«, objasnio je Daniel. Bilo je čudno da se Phil mjesecima pretvarao da je učenik u Shorelinu i da ga Francesca nije prepoznala. S druge strane, ta snobovska anđeoska

SV 201


profesorica oduvijek je obraćala pozornost samo na »darovite« učenike u školi. »Nadao sam se da ćete uspjeti stići ovamo na vrijeme«, rekao je Daniel. »Kakva je bila situacija u Shorelinu kada ste otišli?« »Nije bila dobra«, odgovorila je Francesca. »Sigurna sam da ja vama bilo gore, ali ipak, nama nije bilo nimalo dobro. Mjerodavni su u ponedjeiiak došli u Shoreline.« Danielova se čeljust stegnula. »Ne.« »Miles i Shelby«, zgranuto je izustila Luce. »Jesu li dobro?« »Vaši su prijatelji dobro Nisu mogli naći ništa za što bi nas optužili...« »Tako je«, ponosno je dodao Steven. »Moja supruga drži red i stegu. Nitko joj ne može ništa prigovoriti.« »Ipak«, rekla je Francesca. »Učenici su se jako prepali. Neki od naših najvećih donatora povukli su svoju djecu iz škole.« Zastala je. »Nadam se da je vrijedilo zbog ovoga.« Arriane je skočila na noge. »Možeš se kladit' da je vrijedilo.« Roland brzo ustao i posjeo Arriane natrag u stolicu. Steven je primio Francescu za nadlakticu i odveo je do prozora. Uskoro su svi nešto šaputali, a Luce nije imala snage čuti ništa drugo osim Arriane koja je glasno prokomentirala: »Donirat ću ja njoj nešto ravno u nos.« Kroz prozor tanka je zraka crvenkastosmeđe svjetlosti obasjala planine. Luce je zurila u nju, a u želucu joj se stvarao čvor jer je znala da to označava zoru osmog dana, posljednjeg punog dana prije... Na ramenu je osjetila Danielovu ruku, snažnu i toplu. »Kako si?« »Dobro.« Uspravila se u stolici, glumeći pripravnost. »Što moramo sljedeće učiniti?« »Odspavati.« Ispravila je ramena. »Ne, nisam umorna. Sunce izlazi, a Lucifer...« Daniel se nagnuo preko stolice za ljuljanje i poljubio je u čelo. »Sve će proći puno bolje ako budeš odmorna.« Francesca je podignula pogled usred razgovora sa Stevenom. »Misliš li da je to dobra ideja?« »Ako je umorna, mora spavati. Nekoliko sati neće naškoditi. Već smo

SV 202


ovdje.« »Ali nisam umorna«, pobunila se, iako je bilo očito da laže Francesca je progutda slinu »Valjda si u pravu Ili će se dogoditi ili neće.« »Što to znači?« upitala je Luce Daniela. »Ništa«, odvratio je blago. Potom se okrenuo prema Francesci i tiho dodao: »Dogodit će se.« Podigao je Luce dovoljno da može kliznuti na stolicu pokraj nje. Rukama joj je obgrlio struk. Posljednje što je osjetila bio je njegov poljubac na sljepoočnic i šapat kraj uha. »Pustite je da još jednom odspava.« »Jesi li spremna?« Luce je stajala pokraj Daniela na preoranoj zemlji ispred bijele kolibe. S tla se podizala maglica, a nebo je bilo intenzivne plave boje kao poslije velike oluje. U brdima prema sjeveru bilo je snijega, ali obronci doline odisali su toplinom koja je podsjećala na proljeće. Cvijeće je cvalo na rubovima polja. Posvuda su bili leptiri, bijeli, ružičasti i zlatni. »Da.« Luce je bila budna tek časak kada je osjetila kako je Daniel podiže iz stolice za ljuljanje i izvodi iz tihe kolibe. Zasigurno ju je cijelu noć držao u naručju. »Čekaj,« rekla je. »Spremna za što?« Ostali su je promatrali, okupljeni u krugu kao da nešto čekaju, a anđeli i Izopćenici imali su rastvorena krila. Jato roda preletjelo je preko neba, krila s crnim vršcima raširenim poput palminih listova. Njihov je prolazak na trenutak zaklonio sunce, bacajući sjene preko krila okupljenih anđela, prije nego što su ptice otišle dalje. »Reci mi tko sam«, zamolio je jednostavno Daniel. Bio je jedini anđeo kojemu su krila bila sakrivena pod odjećom. Odmaknuo se od nje, povukao natrag ramena, sklopio oči i oslobodio krila. Brzo su se rastvorila, s nevjerojatnom elegancijom, buknuvši sa svake strane poslavši zapuh vjetra koji je zanjihao grane obližnjih marelica. Danielova krila izdizala su se nad njegovim tijelom, blistava i čudesna, zbog čega je izgledao neizmjerno prekrasan. Sjajio je poput sunca, ne samo njegova krila, već cijelo njegovo tijelo, čak i više od toga. Ono što su anđeli zvali svojom slavom sada je zračio iz Daniela. Luce nije mogla skinuti oči s njega.

SV 203


»Ti si anđeo.« Otvorio je svoje ljubičaste oči. »Reci mi još.« »Ti si... ti si Daniel Grigori«, nastavila je Luce. »Anđeo koji me voli tisućama godina. Dečko kojeg sam voljela od trenutka, ne, od svakog trenutka kada sam te prvi put ugledala.« Promatrala je kako sunčeva svjetlost ističe bjelinu njegovih krila i čeznula za onim osjećajem kada bi je obrglio njima. »Ti si duša koja pristaje mojoj.« »Dobro«, rekao je Daniel. »A sada mi reci tko si ti.« »Pa... ja sam Lucinda Price. Djevojka u koju si se zaljubio.« Oko njih se mogla osjetiti tiha napetost. Činilo se kao da su svi anđeli sadržali dah. Danielove ljubičaste oči napunile su se suzama. Prošaptao je: »Još.« »Zar to nije dovoljno?« Odmahnuo je glavom. »Daniele?« »Lucinda.« Zbog načina na koji je izgovorio njezino ime, tako ozbiljno, zabolio ju je želudac. Što je želio od nje? Kada je trepnula, zazvučalo je poput udara groma, i odjednom je trojanska dolina pred njom bila crna kao prošle noći. Zemlja je bila nagrđena krivudavim rascjepima. Krateri iz kojih se dimilo, nalazili su se na mjestu gdje je prije bilo polje. Posvuda su bili prašina, pepeo i smrt. Duž obzora gorjela su stabla, a vjetar je donosio gnusan smrad truleži. Osjećala se kao da joj je duša poslana tisućljećima natrag u prošlost. Na planinama nije bilo snijega,; spred sebe nije vidjela ni urednu bijelu kolibu ni krug anđela zabrinutih lica. Ali Daniel je bio ovdje. Krila su mu sjajila kroz prašnjavi zrak. Gola koža bila mu je savršena, blago rosna, ružičasta. U očima mu s blistala ona ista opojna ljubičasta, ali nije gledao nju. Pogled mu je bic usmjeren prema nebu. Činilo se da nije svjestan da je Luce pokraj njega. Prije nego što je i ona uspjela pogledati gore, svijet se počeo vrtjeti. U zraku se više nije osjećala trulež, već miris suhe prašine. Ponovno je bila u Egiptu, zatočena u mračnoj grobnici u kojoj je gotovo izgubila dušu. Taj joj se prizor odigrao pred očima: topla zvjezdana strijela u njezinoj haljini, panika na njezinu nekadašnjem licu, poljubac koji ju je vratio, i Bill kako

SV 204


leti oko faraonova sarkofaga, planirajući svoju najambiciozniju spletku. U ušima jo je odzvanjao njegov okrutni smijeh. A onda je nestao. Vizija Egipta pretvorila se u nešto drugo: Lucinda iz još dalje prošlosti ležala je potrbuške u polju visokog cvijeća. Imala je haljinu od jelenje kože i nad licem držala tratinčicu te trgala jednu po jednu laticu. Posljednja je treperila na vjetru, a ona je pomislila: Voli me. Sunce je bilo zasljepljujuće dok nešto nije stalo ispred njega. Danielovo lice, oči ispunjene ljubičastom ljubavi, njegova plava kosa koja izgleda poput aureole osvjetljene zrakama sunca. Nasmiješio joj se. Zatim mu je lice nestalo. Nova vizija, novi život: vrućina krijesa na nježnoj koži, žudnja koja joj gori u grudima. Čudna, glasna glazba, smijeh ljudi, prijatelji i obitelj posvuda oko nje. Luce se vidjela s Danielom, divlje su plesali oko vatre krijesa Mogla je osjetiti ritam pokreta duboko u svojoj nutrini, čak i dok je glazba iščezavala, a plamenovi koji su letjeli u nebo počeli mijenjati boju iz žarko crvene u nježno srebrnu.. Vodopad. Dugačak, raskošan mlaz ledene vode koji teče niz vapnenačku liticu. Luce se nalazila ispod njega, razdvajajući rukama mnoštvo lopoča. Duga mokra kosa skupila joj se oko ramena kada je izronila iz vode, a potom opet uronila. Isplivala je na drugoj strani vodopada i našla se usred vlažne kamene lagune. Ondje je bio Daniel i čekao je kao da ju je čekao cijelog života. Skočio je sa stijene i poprskao je kada mu je tijelo udarilo u površinu vode. Doplivao je do nje, privukao je k sebi, jednu ruku stavio ispod njezinih leđa, a drugu ispod koljena. Stavila mu je ruke oko vrata i dopustila da je poljubi. Sklopila je... Bum. Još jedan udar groma. Luce se ponovno našla u trojanskoj dolini ispunjenoj dimom. Samo, ovoga puta, bila je zatočena u jednom od kratera, tijelo joj je bilo prikliješteno pod golemim kamenom. Nije mogla pomaknuti lijevu ruku i nogu. Pokušavala se osloboditi, vrištala je, a pred očima su joj se pojavljivale crvene točkice i krhotine nečega što je izgledalo kao slomljeno zrcalo. U glavi joj se zavrtjelo od najgore boli koju je ikada osjetila. »Upomoć!« A onda: Daniel lebdi nad njom, niegove ljubičaste oči gledaju joj tijelo s otvorenim užasom. »Što ti se dogodilo?« Luce nije znala odgovor, nije znala gdje se nalazi niti kako je tamo

SV 205


dospjela. Lucinda iz njezinog sjećanja nije čak niti prepoznala Daniela. Ali ona jest. Odjednom je shvatila da je ovo prvi put kada su se ona Daniel upoznali na Zemlji. Ovo je bio trenutak o kojem je toliko željela znati, trenutak o kojem Daniel nikad nije htio govoriti. Nijedno od njih nije prepoznalo ono drugo. Već su bili zaljubljeni, i to istog časa. Ali kako je ovo moglo biti mjesto njihova prvog susreta? Ovaj poharani mračni krajolik koji je bazdio po prljavštini i smrti. Njezina prijašnja inkarnacija izgledala je isprebijano, krvavo, kao da se slomila u tisuću komadića. Kao da je pala s nevjerojatne visine. Luce je pogledala nebo. Nešto je bilo ondje, gomila beskrajno malenih iskri, kao da je raj potresen strujnim udarom i udarni valovi širit će se iz njega do kraja vremena. Samo što su se iskre sve više približavale. Tamni oblici obrubljeni svodom bezglavo su se rušili iz beskraja nad njezinom glavom. Zacijelo ih je bilo milijun i svi su bili pomiješani u kaotičnu, amorfnu masu koja se pružala preko neba, tamna svjetla, istodobno nepomična i u padu, kao da zakoni gravitacije tu ne vrijede. Zar je i Luce bila ondje gore ? Gotovo se osjećala kao da jest. A onda je nešto shvatila: To su bili anđeli. Ovo je bio Pad. Sjećanje u kojem je svjedočila njihovu padu na Zemlju mučilo je Luce Bilo je to kao da gleda kako sve zvijezde padaju s noćnog neba. Što su niže padali, to se više njihova bezlična formacija razbijala. Sada su bili vidljivi pojedinačni entiteti, samostalna bića. Nije mogla zamisliti da je itko od njezinih anđela, njezinih prijatelja, ovako izgledao. Bili su izgubljeniji i bespomoćniji od najbjednijeg smrtnika na najgori dan u njegovu životu. Je li i Arriane bila među njima? Cam? Pogledom je pratila jednu kuglu svjetlosti točno iznad nje. Postajala je sve veća i svjetlija što se više približavala. I Daniel je podignuo pogled. Luce je shvatila da ni on ne prepoznaje oblike koji su padali. Njegov sudar sa Zemljom toliko ga je potresao da je izbrisao sjećanje o tome tko je, odakle je došao, koliko je veličanstven jednom bio. Promatrao je nebo s neskrivenim užasom u očima. Nekoliko anđela u padu jedne je sekunde bilo stotinjak metara iznad njih... a onda toliko blizu da je Luce mogla razabrati neobična, tamna tijela unutar kugla svjetlosti. Tijela se nisu micala, ali nije bilo sumnje da su bila

SV 206


živa. Padala su sve bliže, približavajući se Luce dok nije zavrištala, ogromna masa tame i svjetla srušila se u polje pokraj nje. Eksplozija vatre i crnog dima odbacila je Daniela iz Luceina vidnog polja. Dolazilo ih je još više. Dolazilo ih je preko milijun. Smlavit će Zemlju i svako živo biće na njoj dok ne postanu prah. Luce je pognula glavu, pokrila oči i otvorila usta kako bi ponovno zavrištda. Ali iz usta joj nije izašao nikakav vrisak... Jer joj se sjećanje vratilo još dalje u prošlost. Dalje i od Pada? Luce se više nije nalazila u polju zadimljenih kratera i meteorskih anđela. Stajala je okružena krajolikom od čiste svjetlosti. Ovdje nije bilo mjesta nikakvu užasu u njezinu glasu, užas na ovome mjestu nije mogao postojati, što je istodobno znala i nije znda. Imala je osjećaj gdje se nalazi, ali to nikako nije moglo biti stvarno. Iz njezine je duše strujala snažna, raskošna glazba takve ljepote da je sve oko nje pretvorila u bjelinu. Krater je nestao. Zemlja je nestala. Njezino je tijelo bilo... Nije znala. Nije ga mogla vidjeti. Nije mogla vidjeti ništa osim ovoga čudesnog bijelog sjaja s primjesom srebrne boje. Svjetlost se rastvarala poput paketa sve dok Luce pred sobom nije vidjela golemu bijelu livadu. Veličanstveni nasadi bijelog drveća pružali su se niz obje strane polja. U daljini se mreškala srebrna izbočina. Luce je osjetila da je važna. Potom je vidjela da ih je još sedam i sve su tvorile veliki luk a zraku oko nečega tako blještavog da Luce nije mogla gledati ravno u to. Usredotočila se na izbočinu, treću slijeva. Nije mogla odmaknuti pogled od nje. Zašto? Zato što... Sjećanje joj se vratilo još dalje unatrag... Zato što... Ta je izbočina pripadala njoj. Davno prije sjedila je na njoj, odmah do... koga? Činilo joj se da je to važno. Pogled joj se zamutio i zamaglio, a srebrna je izbočina iščeznula. Ono što je ostalo od bjeline skupilo se, razdvojilo u oblike, u... Lica. Tijela. Krila. Plavo nebo u pozadini. Ovo nije bilo sjećanje. Oko nje su stajali njezini profesori Francesca i Steven, njezini saveznici Izopćenici, njezini prijatelji Roland, Arriane, Annabelle i Cam. I njezina ljubav, Daniel. Pogledala je svakoga od njih i svatko od njih bio je prekrasan. Gledali su je s tupavom radošću na licima. I plakali. Dar samospoznaje, rekla joj je Dee. Moraš se sjetiti kako da sanjaš o

SV 207


onome što već znaš. Sve je ovo cijelo vrijeme bilo u njoj, u svakom trenutku svakog od njezinih života Ali tek se sada Luce osjećala doista budnom, kao da je nadmašila prijašnju sposobnost zamišljanja što to točno znači biti budan. Blagi vjetar puhao joj je po koži i mogla je osjetiti miris dalekog mora koji je donio s Mediterana, a koji joj je govorio da je i dalje u Troji. Vid joj je isto tako bio oštriji nego ikada prije. Vidjela je sjajne točkice pigmenta koje su sačinjavale krila leptira u prolasku. Udahnula je hladan zrak, napunila pluća, pomirisala cink u ilovastom tlu koji će ga učiniti plodnim u proljeće. »Bila sam tamo«, prošaptala je. »Bila sam u...« Raju. Ali nije to mogla izgovoriti. Znala je previše da bi to zanijekala, a ipak ne dovoljno da izgovori same riječi. Daniel. On će joj pomoći. Hajde, molile su je njegove oči. Gdje da počne? Dotaknula je medaljon u kojem je bila fotografija slikana kada su ona i Daniel živjeli u Milanu. »Kada sam posjetila svoj prošli život u Helstonu,« započela je, »naučila sam da je naša ljubav dublja od onoga što smo bili u svakom od pojednih života...« »Da«, rekao je Daniel. »Naša ljubav nadilazi sve.« »I... kada sam posjetila Tibet, doznala sam da jedan dodir ili poljubac nisu okidač mojega prokletstva.« »Ne dodir.« Rolandov glas. Smiješio se, stojeći kraj Daniela, s rukama spojenima iza leda. »Ne dodir, već samosvijest. Razina za koju nisi bila spremna, sve do sada.« »Da.« Luce je dotaknula čelo. Bilo je još toga, još mnogo toga. »Versailes.« Počela je brže govoriti. »Bila sam osuđena da se udam za muškarca kojeg nisam voljela. A tvoj me poljubac oslobodio, i moja je smrt bila veličanstvena jer ćemo ja i ti uvijek pronaći jedno drugo. Zauvijek.« »Zajedno zauvijek, bez obzira na sve«, dodala je Arriane, brišući suze o rukav Rolandove majice. Luceino grlo bilo je tako stegnuto da je bilo teško govoriti. Ali više je nije boljelo. »Sve do Londona nikada nisam shvaćala da je tvoje prokletstvo mnogo gore od mojeg«, rekla je Danielu. »Sve kroz što si morao prolaziti, gubiti mene...« »To nikad nije bilo važno«, promrmljala je Annabelle, a krila su joj toliko zujala da su joj stopala bila odignuta nekoliko centimetara od tla. »On

SV 208


te uvijek čekao.« »Chichen Itza.« Luce je sklopila oči. »Naučila sam da anđeoska slava može biti pogubna za smrtnike.« »Da«, rekao je Steven. »Ali ti si još ovdje.« »Samo nastavi, Luce.« Francescin glas bio je više ohrabrujući nego ikada u Shorelinu. »Drevna Kina.« Zastala je. Važnost ovog sjećanja bila je drugačija od ostalih. »Pokazao si mi da je naša ljubav važnija od bilo kojeg proizvoljnog rata.« Nitko nije ništa rekao. Daniel joj je jedva primjetno kimnuo. I tada je Luce spoznala ne samo što je ona, već i što sve to znači. Postojao je još jedan prošli život s njezina putovanja kroz Navjestitelje, za koji je Luce osjećala da ga mora spomenuti. Udahnula je. Nemoj misliti na Billa, rekla je sama sebi. Ne bojiš se. »Kada sam bila zatvorena u grobnici u Egiptu, shvatila sam jednom zauvjek da ću uvijek izabrati tvoju ljubav « U tom su trenutku svi anđeli kleknuli na jedno koljeno i pogledali prema njoj u iščekivanju, svi osim Daniela. Oči su mu sjale najsnažnijom nijansom ljubičaste koju je ikada vidjela. Posegnuo je prema njoj, ali prije nego što su mu ruke dotakle njezine: »Aaauu!« proderala se Luce kada joj je oštra bol sijevnula leđima. Tijelo joj se počelo grčiti od tog nepoznatog, prodornog osjećaja. Oči su joj zasuzile. U ušima joj je zvonilo. Mislila je da će joj pozliti od boli. Ali polako, bol se iz strašne agonije koja joj je prožimala cijela leđa ograničila samo na dva mala područja iznad njezinih lopatica. Je li krvarila? Posegnula je iza ramena. Rana je bila osjetljiva i otvorena, i kao da netko nešto izvlači iz nje. Nije je boljelo, ali bilo je zbunjujuće. U panici je okrenula glavu, no nije ništa mogla vidjeti, samo je čula kako joj koža klizi i rastvara se, te paranje koje je zvučalo kao da se stvaraju novi mišići. Zatim je uslijedio iznenadan osjećaj težine, kao da su joj stavili utege oko ramena. A onda, krajičkom oka ugledala je golemu uzburkanu bjeliinu s lijeve i desne strane, a iz usta okupljenih anđela začuo se kolektivan uzdah. »Oh, Lucinda«, prošaptao je Daniel i pokrio rukom usta. Bilo je tako lako: raširila je svoja krila. Bila su blistava, vedra, nevjerojatno lagana, načinjena od najfinije reflektirjće nebeske tvari. Od jednog do drugog kraja njihov je raspon

SV 209


iznosio možda devet metara, ali njoj su se činila golema, beskonačna. Više nije osjećala bol. Kada je prstima obuhvatila bazu krila iza svojih ramena, osjetila je da su raskošna i debela nekoliko cenimetara. Bila su srebrna, ali ne posve, više poput površine zrcala. Bila su nezamisliva; bila su neizbježna. Bila su to njezina krila. Sadržavala su svako zrnce snage i samospoznaje koje je prikupila tijekom tisućljeća svojih života. Pri najmanjoj misli o letu, krila su joj odjednom zalepršala. Njezina prva pomisao: Sada mogu sve. Ona i Daniel bez riječi su jedno drugom pružili ruke. Vrhovi njihovih krila bili su savijeni prema naprijed i dodirivali se u nekoj vrsti poljupca, poput anđeoskih krila na Qayom Malaku. Plakali su i simijali se, a ubrzo su se i ljubili. »I?« upitao je. Bila je zaprepaštena i zadivljena, i sretnija nego ikada prije. Ovo ne može biti stvarno, pomislila je, osim ako naglas ne izusti istinu, s Danielom i ostalim palim anđelima kao svjedocima. »Ja sam Lucinda«, rekla je. »Ja sam tvoj anđeo.«

SV 210


SEDAMNAESTO POGLAVLJE IZUM LJUBAVI Letenje je bilo poput plivanja, a Luce je bila dobra i u jednom i u drugom. Stopala su joj se podignula od tla. Za to nije bila potrebna nikakva misao ili priprema, zamahnula je krilima, vođena iznenadnom intuicijom. Vjetar je šumio među njezinim krilima, noseći je preko magličastog ružičastog neba. U letu je osjećala težinu svojeg tijela, pogotovo u stopalima, ali taj je osjećaj nadmašivala neka nova, nezamisliva vedrina. Letjela je iznad niskog niza oblaka i unosila među njih blagi nemir, poput povjetarca koji prolazi između vjetrenih zvona. Prešla je pogledom s jednog kraja svojih krila na drugi, proučavajući njihov srebrnkastobiseran sjaj, zadivljena promjenama koje su joj se dogodile. Bilo je to kao da se ostatak njezina tijela u potpunosti pokorio krilima. I na najmanju su želju reagirala elegantnim zamasima koji su stvarali nevjerojatnu brzinu. Izravnala bi se poput avionskog krila pa bi Luce klizila zrakom samo pomoću sile zamaha, a potom bi se povukla natrag u oblik srca iza njezinih ramena i ona bi naglo poletjela prema gore. Njezin prvi let. Samo... što nije bio. Luce je sada znala, jednako kao što su njezina krila znala letjeti, da je postojalo monumentalno prije. Prije Lucinde Price, prije nego što je njezina duša uopće ugledala zakrivljenu Zemlju. Usprkos svim životima na Zemlji koje posjetila kroz Navjestitelje, svim tijelima u kojima je živjela, Luce je jedva zagrebala površinu onoga što je bila, što je nekoć davno bila. Postojala je povijest starija i od same povijesti, tijekom koje je zamahivala ovim krilima. Mogla je vidjeti kako je ostali promatraju s tla. Danielovo lice blistalo je od suza. Sve je vrijeme znao za ovo. Čekao ju je. Željela je pohrliti k njemu, željela je da se podigne prema nebu i leti s njom, ali tada, iznenada, više ga nije mogla vidjeti. Svjetlost je ustupila mjesto potpunoj tami... Još jednog sjećanja koje joj je nahrupilo pred oči. Sklopila ih je i prepustila se, dopuštajući da je odnosi u prošlost.

SV 211


Nekako je znala da joj je ovo najranija uspomena, trenutak iz najudaljenijih kutaka njezine duše. Lucinda je bila ondje od početka samih početaka. Biblija je izostavila ovaj dio: Prije nego što je postojalo svjetlo, postojali su anđeli. U jednom trenutku, tama; u sljedećem, topli osjećaj kao da te iz ništavila vadi nježna, veličanstvena ruka. Bog je stvorio nebesku vojsku anđela, njih tristo osamnaest milijuna, u jednom jedinom briljantnom trenutku. Lucinda je bila ondje, kao i Daniel, Roland, Annabelle i Cam, i još milijuni drugih svi savršeni, veličanstveni i stvoreni kako bi obožavali svojeg Stvoritelja. Tijela su im bila načinjena od iste one tvari koja je tvorila nebeski svod. Nisu bili od krvi i mesa, već od nebeske tvari od koje je sačinjena sama svjetlost, bili su snažni, neuništivi i prekrasni. Njihova ramena, ruke i noge niknuli su iz svjetla, nagovještavajući oblike koje će smrtnici poprimiti nakon svojeg postanka. Svi su anđeli u isto vrijeme otkrili svoja krila, a svaki par krila bio je malo drugačiji, odražavajući dušu svojeg vlasnika. Od samog početka postanka anđela, Lucindina krila bila su blistavo srebrna, boje zvjezdane svjetlosti. Sjajila su svojom jedinstvenom slavom od početka vremena. Postanak se odvijao brzinom Božje volje, ali u Luceinu je sjećanju tekao poput priče, još jedne od najranijih Božjih tvorevina, nusprodukta samog vremena. U jednom trenutku nije bilo ničega; a onda je raj bio prepun anđela. Tih dana raj je bio beskrajan, tlo mu je bilo načinjeno od vrste oblaka, mekane bijele tvari koja je nalikovala magli i obavijala anđelima stopala i vrške krila kada bi hodali. U raju je bilo beskonačno mnogo razina, a svaka je vrvjela nišama puteljcima koji su zavijali šireći se u svim smjerovima pod nebom boje meda. Zrak je bio ispunjen mirisom nektara koji se širio iz delikatnog bijelog cvijeća što je raslo u dražesnim nasadima. Njihovi okrugli pupoljci ispunjavali su svaki kutak raja, izgledajući kao daleki preci bijelih božura. Voćnjaci bijelih stabala imali su najsočnije voće koje je ikad postojalo. Anđeli su se gostili i izražavali zahvalnost na svojem prvom i jedinom domu. Glasovi su im se ujedinili u hvali Stvoritelju, stvarajući zajednički zvuk koji će u ljudskim grlima poslije postati poznat kao harmonija. Odjednom je nastala livada i podijelila voćnjak na dva dijela. A kada je sve ostalo u raju bilo dovršeno, Bog je postavio veličanstveno Prijestolje na vrh livade. Pulsiralo je božanskom svjetlošću. »Dođite preda me«, zapovijedio je Bog i zasjeo na duboko sjedalo sa

SV 212


zasluženim zadovoljstvom. »Odsada ćete me poznavati kao Prijestolje.« Anđeli su se okupili na livadi raja i prišli Prijestolju s veseljem. Posve su se prirodno stali u jedan red, odredivši tako jednom i zauvijek poredak među sobom. Kada su se približili rubu livade, Lucinda se sjetila da nije mogla jasno vidjeti Prijestolje. Toliko je blještalo da anđeoske oči to nisu mogle podnijeti. Isto se tako sjetila da je jednom bila treći anđeo po redu, treći Bogu najbliži anđeo Prvi, drugi, treći. Krila su joj se protegnula, povećala od ponosa. U zraku iznad Prijestolja osam izbočina napravljenih od valovitog srebra visjelo je u obliku luka, poput svoda koji štiti Prijestolje. Bog je pozvao prvih osam anđela u redu da popune ta mjesta i postanu arkanđeli Prijestolja. Lucinda je zauzela svoje mjesto na trećoj izbočini slijeva. Savršeno je odgovarala njezinu tijelu, kao da je stvorena samo za nju. Ovdje je pripadda. Obožavanje joj je poteklo iz duše, putujući prema Bogu. Bilo je savršeno. Nije potrajalo. Bog je imao još planova za svemir. Novo je sjećanje ispunilo Lucindu i ona je zadrhtala. Bog je napustio anđele. Livada je bila ispunjena radošću, a onda je Prijestolje ostalo prazno. Bog je prešao prag raja i otišao stvoriti zvijezde, Zemlju i Mjesec. Muškarac i žena lebdjeli su blizu samog ruba postojanja. Raj je obavila polutama kada ga je Bog napustio. Lucindi je bilo hladno i osjećala se beskorisnom. U tom su času, sjetila se, anđeli počeli jedne druge gledati na nov način, uočavati varijacije u bojama svojih krila. Neki su počeli širiti glasine da su Bogu dojadili anđeli i njihove harmonične pjesme ovde. Neki su govorili da će ljudi ubrzo zauzeti mjesto anđela. Lucinda se sjetila kako je ležala na boku na svojem srebrnom ležaju pokraj Prijestolja. Sjetila se kako je primijetila da izgleda jednostavno i dosadno bez Božje žive prisutnosti. Pokušala je obožavati svojeg Stvoritelja iz daljine, ali nije mogla nadomjestiti svoju usamljenost. Bila je stvorena za obožavanje u Božjoj prisutnosti i sada joj je ostala samo praznina. Što je mogla napraviti ? Spustila je pogled sa svojeg mjesta i ugledala anđela kako luta nebeskim tlom. Izgledao je letargično, melankolično. Činilo se da je osjetio njezin pogled jer je podignuo glavu. Kada su im se pogledi susreli, nasmiješio joj se. Sjetila se kako je bio prekrasan prije nego što je Bog

SV 213


otišao... Nisu razmišljali. Posegnuli su rukama jedno prema drugom. Duše su im se ispreplele. Daniel, pomislila je Luce. Ali nije mogla biti sigurna. Livada je bila u polutami, a njezino sjećanje maglovito... Je li ovo bio trenutak njihova prvog povezivanja? Bljesak. Livada je ponovno bila blještavo bijela. Prošlo je neko vrijeme; Bog se vratio. Prijestolje je blistalo u svojoj veličanstvenoj slavi. Lucinda više nije sjedila na svojem valovitom srebrnom ležaju pokraj Prijestolja. Bila je nagurana na Livadi sa cijelom vojskom anđela, i od nje se tražilo da nešto izabere. Prozivka. Lucinda je i tada bila prisutna. Naravno da je bila. Bilo joj je vruće i bila je nervozna a da nije znala zašto. Tijelo joj je bilo zažareno kao kada je bila u nekoj od svojih prošlih inkarnacija i na rubu smrti. Nije mogla smiriti svoja uzdrhtala krila. Izabrala je... Želudac joj se okrenuo. Zrak se doimao rijetkim. Ona je... padala. Luce je zatreptala i vidjela kako sunce obasjava planine i znala je da se vratila u sadašnjost, u Troju. I da pada s neba pet metara... deset metara. Mahala je rukama, kao da je ponovno samo obična djevojka, kao da ne može letjeti. Raširila je krila, ali bilo je prekasno. S muklim je udarcem sletjela Danielu u naručje. Njezini su je prijatelji li na travnatoj nizini. Sve je bilo isto kao prije: cedrovi plosnatih vrhova nanizani oko blatnjave puste farme; napuštena koliba usred ogoljelog krajolika; ljubičasta brda; leptiri. Lica palih anđela gledala su je, ispunjena brigom. »Jesi li dobro?« upitao je Daniel. Srce joj je i dalje snažno udaralo. Zašto se nije mogla sjetiti što se dogodilo za vrijeme Prozivke? To im možda neće pomoći da zaustave Lucifera, a Luce je očajnički željela znati. »Bila sam tako blizu«, rekla je. »Skoro sam shvatila što se dogodilo.« Daniel ju je nježno spustio na zemlju i poljubio. »Već ćeš se sjetiti, Luce. Znam da hoćeš.« Bio je sumrak osmoga dana njihova putovanja. Dok je sunce idizalo preko Dardanela, bacajući zlatnu svjetlost na strma neobraŠena polja, Luce je poželjela da postoji neki način da ga odvuče natrag na nebo. Sto ako jedan dan nije bio dovoljan?

SV 214


Luce je pogrbila i potom ispravila ramena. Nije bila naviknuta na težinu svojih krila koja su na nebu bila laka poput ružinih latica, ali čim je stopalima dotaknula tlo postala su teška kao olovni zastori. Kada su joj se krila prvi put raširila, rasparala su joj majicu i žućkastosmeđu vojničku pancirku. Odjeća je ležala u razderanim komadima na travi, poput nekog čudnog dokaza. Annabelle je brzo izašla iz kolibe s novom majicom. Bila je čeličnoplave boje sa otisnutom slikom Marlene Dietrich na grudima, a na leđima su bili skrojeni suptilni izrezi za krila. »Umjesto da razmišljaš o svemu čega se još moraš sjetiti,« rekla je Francesca, »uvaži ono što si dosada spoznala.« »Pa...«, Luce je počela koračat livadom, osjećajući kako krila poskakuju iza nje. »Znam da me prokletstvo sprečavalo da spoznam svoju pravu prirodu anđela i da sam zbog njega umrla kad god bih počela dolaziti u dodir sa sjećanjem na prošlost. Zato mi nitko od vas nije mogao reći tko sam.« »Morala si sama kročiti tom osamljenom dolinom«, rekao je Cam. »A razlog zašto si to otkrila tek u ovom životu također je dijelom tvojega prokletstva«, dodao je Daniel. »Ovoga puta nisam odgojena ni u jednoj specifičnoj vjeri, bez određenog niza pravila koji bi mi odredio sudbinu, što mi dopušta«, Luce je zastala i prisjetila se Prozivke, »da sama izaberem.« »Nemaju svi taj luksuz,« Phil se oglasio iz reda Izopćenika. »Zato su me Izopćenici željeli?« upitala je i odjednom znala da je to istina. »Ali zar nisam već izabrala Daniela? Prije se nisam mogla sjetiti, ali kada mi je Dee podarila dar samospoznaje, činilo se«, pružila je ruku prema Danielu, »kao da je izbor oduvijek bio u meni.« »Sada znaš tko si, Luce«, rekao je Daniel. »Znaš što ti je važno. Ništa ti više ne bi trebalo biti izvan dohvata.« Danielove su je riječi duboko taknule. Znala je tko je sada, i tko je oduvijek bila. Skrenula je pogled prema mjestu na kojem su Izopćenici stajali malo dalje od grupe. Luce nije znala koliko su mogli vidjeti njezin preobražaj, jesu li njihove slijepe oči mogle uočiti metamorfozu duše. Potražila je neki znak na Olianni, izopćenici koja ju je čuvala na krovu u Beču. Ali dok je gledala u Oliannu, shvatila je da se Olianna isto tako... promijenila. »Sjećam te se«, rekle je Luce i prišla mršavoj plavokosoj djevojci s velikim bijelim očima. Poznavala ju je, iz raja. »Olianna, ti si bila jedna od Dvanaest anđeia Zodijaka. Vladala si Lavom.« Olianna je duboko, drhtavo udahnula i kimnula.

SV 215


»Da.« »A ti, Phresia, ti si bila Lučonoša.« Luce je sklopila oči, prisjećajući se. »Nisi li ti bila jedna od četvero koji su proizašli iz Božanske volje? Sjećam se tvojih krila. Bila su«, zastala je, osjećajući kako joj se čelo mršti od prizora prljavih smeđih krila koje je djevojka sada imala, »iznimna.« Phresia je ispravila pogrbljena ramena i podignula blijedo upalo lice. »Nitko me nije istinski vidio već dugo vremena.« Vincent, koji je gledao najmlađi od Izopćenika, stupio je naprijed. »A ja, Lucindo Price? Sjećaš li se mene?« Luce je pružila ruku i dotakla dječakovo rame, sjećajući se kako je izgledao smrtno bolesno nakon što su ga Mjerodavni mučili. A onda se sjetila nečeg drugog. »Ti si Vincent, Anđeo Sjevernog vjetra.« V icentove slijepe oči zacaklile su se, kao da mu je duša željela plakati, ali tijelo je odbijalo. »Phile«, rekla je Luce, pogledavši naposljetku Izopćenika kojeg se toliko bojala kada je došao po nju u dvorište njezinih roditelja. Usnice su mu bile napete i bijele, nervozne. »Jedan od Anđela Ponedjeljka, zar ne? Onaj komu su podarene Moći Mjeseca.« »Hvala ti, Lucindo Price.« Phil se naklonio kolebavo, ali graciozno. »Mi Izopćenici priznajemo da smo pogriješili što smo te pokušali odvojiti od tvoje srodne duše i tvojih obveza. Ali znali smo, kao što s ti upravo dokazala, da nas jedino ti možeš vidjeti onakvima kakvi smo jednom bili. I da nam jedino ti možeš povratiti staru slavu.« »Da«, rekla je. »Vidim vas.« »I Izopćenici vide tebe«, rekao je Phil. »Blistaš.« »Da, blidta.« Daniel. Okrenula se prema njemu. Njegova plava kosa i ljubičaste oči, snažna ramena i pune usne koje su je tisuću puta vratile u život. Voljeli su se čak i dulje nego što je Luce ikada mislila. Njihova je ljubav bila snažna od prvih dana raja. Njihov odnos protezao se kroz cijelu priču o postojanju. Znala je gdje je prvi put upoznala Daniela na Zemlji, upravo ovdje, na spaljenim poljima Troje dok su anđeli padali, ali postojala je ranija priča. Drugačiji početak njihove ljubavi. Kada? Kako se to dogodilo? Potražila je odgovor u njegovim očima, ali znala je da ga neće ondje pronaći. Morala se zagledati duboko u vlastitu dušu. Sklopila je oči.

SV 216


Sjećanja su joj sada lakše dolazila, kao da je širenje njezinih krila načinilo mrežu raspuklina u zidu koji je stajao između djevojke Lucinde i anđela koji je jednom bila. Što god ju je razdvajalo od njezine prošlosti, sada je postalo krhko, tanko i lomljivo poput ljuske jajeta. Bljesak. Ponovno je bila na Livadi, sjedila je raskrečenih nogu na srebrnoj izbočini i čeznula za Božjim povratkom. Gledala je dolje prema anđelu svjetle kose, onom za kojeg se sjećala da je posegnula rukama prema njemu. Sjetila se njegovih sporih, tužnih koraka na nebeskom tlu. Vrha njegove glave prije nego što je podignuo pogled. Raj je u tom trenutku bio tih. Luce i anđeo imdi su rijedak trenutak za sebe, sami, daleko od harmonij ostalih. Okrenuo se i pogledao Lucindu. Imao je četvrtasto lice, valovitu kosu boje jantara i oči plave poput leda. Naborale su se u kutovima kada joj se nasmiješio. Nije ga prepoznala. Ne, nije se o tome radilo, prepoznala ga je, znala ga je. Jednom davno Luce je voljela ovog anđela. Ali to nije bio Daniel. Ne znajući ni sama zašto, Luce se željela udaljiti od ovog sjećanja, trepnuti i ponovno se naći na kamenitim obroncima Troje s Danielom. Ali duša joj je bila prikovana za prizor. Nije mogla pobjeći od ovog anđela koji nije bio Daniel. Posegnuo je prema njoj. Krila su im se ispreplela. Prošaptao joj je u uho: »Naša je ljubav beskrajna. Ništa drugo ne može postojati.« Ne. Naposljetku, uspjela se othrvati sjećanju. Ponovno je bila u Troji. I bez daha. Oči su je zacijelo odavale. Osjećala se mahnito i uspaničeno. »Što si vidjela?« kroz šapat je upitala Annabelle. Luceina su se usta otvorila, ali iz njih nije izašao nikakav zvuk. Izdala sam ga. Tko god on bio. Postojao je netko prije Daniela i ja sam... »Još nije gotovo.« Napokon je povratila glas. »Prokletstvo. Iako znam tko sam i znam da sam izabrala Daniela, ima još nešto, zar ne? Još netko. On je taj koji me prokleo.« Daniel je prstima posve lagano prešao preko sjajnih rubova njezinih krila. Zadrhtala je jer je svaki njegov dodir plamtio strašću dubokog poljupca i zapalio nešto duboko u njoj. Napokon je spoznala kakvo mu je zadovoljstvo pružala svaki put kada bi rukama klizila preko njegovih krila. »Došla si tako daleko, Lucinda. Ali čeka te još dobar dio puta. Pretraži svoju prošlost. Već znaš što tražiš. Pronađi to.«

SV 217


Sklopila je oči, pretražujući ponovno tisućljeća nelagodnih sjećanja. Tlo joj je nestalo pod nogama. Labirint boja zamutio se pred njom, srce joj je snažno udaralo u grudima i sve je obavila bjelina. Ponovno raj. Bio je blistav od Božjeg povratka na Prijestolje. Nebo je sjajilo poput opala. Nebesko tlo tog je dana bilo gusto, a bijeli čuperci oblaka sezali su anđelima gotovo do struka. Bijeli tornjevi koji su se uzdizali zdesna zapravo su bila stabla u Gaju života; srebrnkasti pupoljci u punom cvatu slijeva uskoro će roditi plodovima u Voćnjaku znanja. Stabla su sada bila viša. Imala su vremena narasti od Luceina posljednjeg prisjećanja. Još se jednom nalazila na Livadi, u središtu velike, treperave skupine svjetlosti. Svi anđeli raja okupili su se pred Prijestoljem, koje je iznova blistalo tako intenzivnim sjajem da je Lucinda zadrhtala pogledavši ga. Srebrna izbočina koja je nekoć pripadala Luciferu sada je bila premještena na daleki kraj Livade. Prijestolje ju je spustilo na uvredljivu razinu. Između Lucifera i Prijestolja ostali su se anđeli ujedinili u jedinstvenu masu, ali uskoro će, shvatila je Lucinda, biti razdvojeni na jednu ili drugu stranu. Ponovno je bila na Prozivci. Ovoga će se puta prisiliti da se sjeti što se točno dogodilo. Od svakog sina, svake kćeri raja tražit će se da izaberu. Boga ili Lucifera. Dobro ili... ne, on nije bio zao. Zlo još nije postojalo. Iako okupljeni u gomilu, svaki anđeo bio je veličanstven, različit a opet nerazberiv od onoga pokraj sebe. I Daniel je bio ondje, u središtu, najblistavji sjaj koji će ikada poznavati. U svojem sjećanju, Lucinda je krenula prema njemu. Ali odakle je krenula? Danielov glas ispunio joj je uši: Pretraži svoju prošlost. Još nije bila pogledala prema Luciferu. Nije željela. Pogledaj onamo gdje ne želiš. Kada se okrenula prema dalekom kraju Livade, ugledala je svjetlost oko Lucifera. Bila je zapanjujuća i razmetljiva, kao da se želio nadmetati sa svim ostalim na Livadi, s Voćnjakom, s Nebeskim pjevom, čak i sa samim Prijestoljem. Lucinda se morala usredotočiti svim snagama kako bi ga jasno vidjela. Bio je... lijep. Jantarna kosa slijevala mu se niz ramena u sjajnim valovima. Tijelo mu se činilo veličanstvenim, definirano mišićima koje

SV 218


nijedan smrtnik nije mogao posjedovati. Njegove hladne plave oči bile su hipnotične. Lucinda nije mogla skinuti pogled s njega. A onda je, između taktova Nebeskog pjeva, začula pjesmu. Iako se nije sjećala da ju je naučila, znala je riječi i znat će ih zauvijek, baš kao što se smrtnici cijelog života sjećaju dječjih pjesmica.

Od svih parova što ih podupire Prijestolje, Nijedan ne blistao tako žarko, kao Lucifer, Svjetlonoša, i Lucinda, Njegova Večernjica

Stihovi su joj odjekivali u glavi i povlačili nove uspomene, sjećanja su navirala sa svakom riječi pjesme. Lucinda, njegova Vecernjica! Lucindina duša puzala je s mučninom prema spoznaji. Lucifer je napisao tu pjesmu. Bio je to dio njegova plana. Ona je... zar je bila Luciferova ljubavnica? Čim se zapitala može li taj užas biti moguć, Luce je znda da je to najstarija, gola istina. Lucifer je bio njezina prva ljubav, i ona je bila njegova. Čak su im i imena bila sparena. Nekoć su njih dvoje bili srodne duše. Osjećala se izopačeno, kao strankinja sama sebi, kao da se probudila i shvatila da je ubila nekoga u snu. Preko Livade, Lucifer i Lucinda pogledali su se tijekom Prozivke. Njezine su se oči razrogačile od nevjerice, a njegove namreškale sa zagonetnim smiješkom. Bljesak. Sjećanje u sjećanju. Luce je kopala dublje kroz tamu, do mjesta kamo joj se najviše gadilo otići. Lucifer je držao, a njegova su krila milovala njezina, stvarajući neizreciv užitak, posve otvoreno, ondje na njezinoj srebrnoj izbočini oko praznoga Prijestolja. Naša je ljubav beskrajna. Ništa drugo ne može postojati. Kada ju je poljubio, Lucinda i Lucifer postali su prva bića koja su eksperimentirala s nježnošću koja nije potjecala od Boga. Poljupci su bili neobični i prekrasni i Lucinda je željela još, ali bojala se što će drugi anđeli misliti o Luciferovim poljupcima na njezinoj koži. Brinula se da bi njegov poljubac mogao biti poput žiga na njezinim usnama. Ali najviše od svega, bojala se da će Bog doznati o tome kad se vrati i ponovno

SV 219


preuzme titulu Prijestolja. »Reci da me obožavaš«, molio je Lucifer. »Obožavanje je za Boga«, odgovorila je Lucinda. »Ne mora biti«, prošaptao je Lucifer. »Zamisli koliko bismo bili jaki kada bismo otvoreno objavili svoju ljubav pred Prijestoljem, rekli da ti obožavaš mene i ja tebe. Prijestolje je samo jedno, ujedinjeni u ljubavi, mogli bismo biti veći.« »Koja je razlika između ljubavi i obožavanja?« upitala je Lucinda. »Ljubav je kad uzmeš obožavanje koje osjećaš prema Bogu i podariš ga nekome tko je doista ovdje.« »Ali ja ne želim biti veća od Boga.« Luciferovo lice smrknulo se od tih riječi. Okrenuo se od nje, a ljutnja mu je pustila korijenje u duši. Lucinda je osjetila neku čudnu promjenu u njemu, ali bila joj je tako strana da je nije prepoznala. Počela ga se bojati. Činilo se da se on ne boji ničega, osim toga da bi ga mogla ostaviti. Naučio ju je pjesmu o veličini njihova saveza. Tjerao ju je da je neprestano pjeva, sve dok Lucinda nije počela sebe vidjeti kao Luciferovu Večernjicu. Rekao je Lucindi da je to ljubav. Luce se grčila od boli tog sjećanja. S Luciferom je to trajalo i trajalo. Sa svakom njihovom interakcijom, sa svakim milovanjem Lucindinih krila, postajao je sve posesivniji, sve zavidniji zbog njezina obožavanja Prijestolja i govorio Lucindi da ako ga doista voli, onda bi joj Lucifer bio dovoljan. Sjetila se jednog dana tijekom toga mračnog razdoblja: plakala je na Livadi, sve do vrata u oblacima nebeskog tla, žudeći za time da samo ode od svega. Sjena nekog anđela pojavila se nad njom. »Pusti me na miru!« povikala je. Ali krilo koje je pokrilo njezino učinilo je suprotno. Počelo ju je utješno njihati. Činilo se da anđeo bolje zna što joj treba od nje same. Polako, Lucinda je podignula glavu. Oči anđela bile su ljubičaste. »Daniel.«Poznavala ga je kao šestog arkanđela, onoga zaduženog da pazi na izgubljene duše. »Zašto si mi prišao?« »Zato što sam te promatrao.« Daniel je zurio u nju i Luce je znala da prije tog trenutka nitko nikada nije vidio anđela da plače. Lucindine suze bile su prve suze. »Što ti se događa?« Dugo je vremena pokušavala naći prave riječi. »Osjećam se kao da gubim svoje svjetlo.« Priča je nahrupila iz nje i Daniel joj je to dopustio. Nitko nije slušao Lucindu već jako dugo vremena

SV 220


Kada je završila, Danielove su oči bile vlažne od suza. »Ono što zoveš ljubavlju ne zvuči baš lijepo«, rekao je polako. »Pomisli samo na način na koji obožavamo Prijestolje. To nas obožavanje čini najboljim verzijama nas samih. Osjećamo se ohrabreni da slijedio svoje instinkte, a ne da se mijenjamo zbog ljubavi. Da si ti moja ja tvoj, htio bih da budeš upravo onakva kakva jesi. Nikada te ne bih zasjenio svojim željama.« Lucinda je primila Danielovu toplu, snažnu ruku. Možda je Lucifer otkrio ljubav, ali ovaj je anđeo shvaćao kako od nje stvoriti nešto prekrasno. Iznenada, Lucinda je ljubila Daniela, pokazivala mu kako se to radi, osjećajući prvi put potrebu da potpuno podari svoju dušu nekom drugom. Dok su držali jedno drugo u naručju, Danielova i Lucindina duša blistale su sve jače, dvije polovice koje su se spojile u bolje jedno. Bljesak. Naravno, vratilo joj se sjećanje na Lucifera. Bijes u njemu toliko je nabujao da je sada bio dvostruko viši od nje. Nekoć su bili jednake visine. »Ne mogu više podnijeti ovo ropstvo. Hoćeš li sa mnom stati pred Prijestolje i objaviti svoju odanost našoj ljubavi?« »Lucifere, čekaj...« Lucinda mu je željela ispričati o Danielu, ali ionako je ne bi čuo. »Laž je da dalje izigravam odanog anđela kada imam tebe i ne trebam ništa drugo. Napravimo planove, Lucindo. Samo ti i ja. Isplanirajmo svoju slavu.« »Kako to može biti ljubav?« povikala je. »Ti obožavaš samo svoje snove, svoju ambiciju, Naučio si me kako da volim, ali ne mogu voljeti dušu koja je toliko mračna da proždire tuđe svjetlo.« Nije joj povjerovao ili se pravio da je ne čuje, jer Lucifer je uskoro izazvao Prijestolje da okupe sve duše na Livadi za Prozivku. Držao je Lucindu u svojem stisku kada je ponudio izazov, ali kada je počeo govoriti, pozornost mu je popustila pa mu je uspjela umaknuti. Otišla je na Livadu i tumarala među svjetlim dušama Ugledala je onu koju je tražila cijelo vrijeme. Lucifer je zaurlao prema anđelima: »U Livadi načinjenoj od oblaka povučena je crta. Sada svi imate mogućnost izbora. Nudim vam ravnopravnost, postojani bez autoriteta koji će vam samovoljno određivati položaje.« Luce je znala kako je njoj ponudio jedino mogućnost da slijedi njega.

SV 221


Lucifer je možda mislio da je voli, no zapravo je samo volio kontrolirati je svojom mračnom, destruktivnom opsesijom. Bilo je to kao da Lucifer vjeruje da je Lucinda dio njega. Stisnula se uz Daniela na Livadi, uživajući u toplini nove ljubavi koja je bila nevina i okrepljujuća, kad je odjednom Danielovo ime odjeknulo preko Livade. Pozvali su ga. Uzdigao se iznad mora anđeoske svjetlosti i staloženo izjavio: »S dužnim poštovanjem, neću to učiniti. Neću izabrati Luciferovu stranu, ali neću izabrati ni raj.« Glasna rika začula se od okupljene gomile anđela, od onih koji su stajali kraj Prijestolja i ponajviše od samog Lucifera. Lucinda je bila zapanjena. »Umjesto toga, ja biram ljubav«, nastavio je Daniel. »Biram ljubav, a vas ostavljam da ratujete. Pogriješio si što si nas doveo u ovaj položaj«, rekao je Daniel Luciferu. Zatim se obratio Prijestolju: »Sve dobro u raju i na Zemlji rođeno je iz ljubavi. Možda to nije bio Tvoj plan kada si stvorio svemir, možda je ljubav bila samo jedan aspekt kompliciranog i brutalnog svijeta. Ali ljubav je Tvoja najveća kreacija i postala je jedino što vrijedi spašavati. Ovaj rat nije pravedan. Nije dobar. Ljubav je jedina stvar za koji se vrijedi boriti.« Livada je utihnula nakon Danielovih riječi. Većina anđela izgledala je zabezeknuto, kao da nisu razumjeli ono što Daniel govori. Još nije došao red da se Lucinda izjasni. Nebeski pisari prozivali su imena anđela po njihovu mjestu u hijerarhiji, a Lucinda je bila dna od šačice anđela koji su bili iznad Daniela. No to nije bilo važno. Oni su bili tim, Ustala je pokraj njega na Livadi. »Nikada nije trebao postojati izbor između ljubavi i Tebe«, objavila je Lucinda Prijestolju. »Možda ćeš jednog dana pronaći način kako da pomiriš obožavanje i istinsku ljubav koju smo sposobni osjecati zahvaljujući Tebi. Ali ako moram izabrati, ostajem uz svoju ljubav. Biram Daniela i birat ću ga iznova do kraja svijeta.« Luce se potom sjetila najteže stvari koju je ikad morala učiniti. Okrenula se prema Luciferu, svojoj prvoj ljubavi. Ako ne bude iskrena prema njemu, ništa od ovoga neće vrijediti. »Pokazao si mi koliko je ljubav moćna i na tome ću ti biti vječno zahvalna. Ali ljubav je za tebe tek na dalekom trećem mjestu, daleko iza tvojeg ponosa i bijesa. Započeo si bitku koju nikada ne možeš dobiti.« »Sve ovo činim zbog tebe!« proderao se Lucifer. Bila je to njegova prva velika laž, i prva velika laž svemira.

SV 222


Držeći se za ruke s Danielom na sredini Livade, Lucinda je izabrala jedino što je bilo moguće. Njezin je strah bio ništavan u usporedbi s njezinom ljubavi. Ali ono što nikada nije očekivala bilo je prokletstvo. Luce se sada sjetila kako je njezina kazna došla od obje strane. Upravo je to prokletsvo činilo neraskidivim: i Prijestolje i Lucifer, zbog ljubomore, prkosa ili bešćutnog pogleda na pravdu, zapečatili su sudbinu Daniela i Lucinde za sljedećih nekoliko tisuća godina. U tišini koja je preplavila Livadu dogodilo se nešto čudno: drugi Daniel pojavio se pokraj Lucinde i Daniela. Bio je to anakronizam, Daniel kojeg je upoznala u Shorelinu, anđeo kojeg je Luce Price poznavala i voljela. »Došao sam moliti milost«, progovorio je drugi Daniel. »Ako već moramo biti kažnjeni, a Gospodaru moj, ne sumnjam u tvoje odluke, molim te, sjeti se kako je jedna od tvojih najvećih snaga milosrđe, tajanstveno i golemo, koje nas sve drži poniznim.« U tom trenutku Lucinda nije razumjela njegove riječi, ali sada, u Lucineu sjećanju, sve je napokon dobilo smisao. Podano je Luce mogućnost iznimke u proketstvu, tako da jednog dana u dalekoj budućnosti ona bude u mogućnosti osloboditi njihovu ljubav. Posljednje čega se sjećala bilo je kako čvrsto grli Daniela dok se oblaci pod njima pretvaraju u crnilo. Tlo im je uskoro nestalo pod nogama i anđeli su započeli svoj zaborav, svoj Pad. Daniel joj je kliznuo iz naručja. Tijelo joj se ukočilo i postalo nepokretno. Izgubila ga je. Izgubila je svoje sjećanje. Izgubila je sebe. Sve do sada. Kada je Luce otvorila oči, noć se već bila spustila. Zrak je bio tako svjež da su joj se ruke tresle. Ostali su se skupili oko nje i bili su tako tihi da je mogla čuti zujanje cvrčaka u travi. Nije htjela nikoga pogledati u oči. »Sve je to zbog mene«, progovorila je. »Sve ovo vrijeme mislila sam da kažnjavaju tebe, Daniele, ali kazna je bila namijenjena meni.« Zastala je. »Jesam li ja razlog zbog kojeg se Lucifer pobunio?« »Ne, Luce.« Cam joj se tužno nasmiješio. »Možda si ga nadahnula, ali nadahnuće je samo izlika da napraviš ono što si odavno htio. Lucifer je tražio način ulaska u zlo. Pronašao bi ga na ovaj ili onaj način.« »Ali izdala sam ga.« »Ne«, rekao je Daniel. »On je izdao tebe. Izdao je sve nas.« »Bismo li se zaljubili da nije bilo njegove pobune?« Daniel se nasmiješio.

SV 223


»Volim misliti da bismo pronašli način. Sada konačno imamo priliku ostaviti ovo za sobom. Imamo priliku zaustaviti Lucifera, razbiti prokletstvo i voljeti se onako kako smo oduvijek željeli. Možemo se pobrinuti da sve ove godine patnje ne budu uzdud.« »Pogledajte«, rekao je Steven pokazujući prstom prema nebu. Na nebu se pojavilo mnoštvo zvijezda. Jedna, daleko u daljini, bila je posebno jarka. Treperila je, a zatim je izgledalo kao da je potpuno nestala prije nego što se vratila još sjainija. »To su oni, zar ne?« rekla je. »Pad?« »Da«, odgovorila je Francesca. »To su oni. Izgleda baš kao što piše u starim tekstovima.« »Maloprije je bila...«, Luce je nabrda obrve i zaškiljda, »Vidim je samo kad...« »Usredotoči se«, ndožio je Cam. »Što joj se događa?« upitala je Luce. »Počinje postojati u ovome svijetu«, rekao je Daniel. »Ovih devet dana nije bilo potrebno za fizičko putovanje od raja do Zemlje. Već za prelazak iz rajske u zemaljsku sferu. Kada smo sletjeli ovamo, tijela su nam bila... drugačija. Postali smo drugačiji. Za to je potrebno vremena.« »A sada nama ponestaje vremena«, rekao je Roland gledajući na zlatni džepni sat koji mu je zacijelo dala Dee prije nego što je umrla. »Onda je vrijeme da krenemo«, rekao je Daniel Luce. »Tamo gore?« »Da, moramo poletjeti prema njima. Otići ćemo sve do granica Pada, a onda ćeš ti...« »Ja ga moram zaustaviti?« »Da.« Sklopila je oči i sjetila se kako je ju je Lucifer pogledao na Livadi. Izgledao je kao da želi smrviti svaku trunku nježnosti koja postoji. »Mislim da znam kako.« »Rekla sam vam da će to reći!« uskliknula je Arriane. Daniel ju je privukao sebi. »Jesi li sigurna?« Poljubila ga je, nikad sigurnija u sebe. »Upravo sam dobila natrag svoja krila, Daniele. Neću dopustiti Luciferu da mi ih uzme.« Luce i Daniel oprostili su se sa svojim prijateljima, primili za ruke i poletjeli u noć. Dugo su vremena letjeli prema gore, kroz tanku vanjsku

SV 224


ovojnicu atmosfere, kroz sloj svjetlosti na rubu svemira. Mjesec je postao ogroman i svijetao poput podnevnog sunca. Prolazili su kroz magličaste galaksije i pokraj drugih mjeseca ispunjenih kraterima, te pokraj neobičnih planeta sa sjajnim crvenkastim dimom i prugastim prstenovima svjetla. Koliko god letjeli, Luce se nije umarala. Počela je shvaćati kako Daniel može danima biti budan bez odmora; nije bila gladna ni žedna. Nije joj bilo hladno dok su letjeli kroz ledenu noć, Naposljetku, na rubu ničega, u najmračnijem kutu svemira, stigli su do krajnje granice. Ugledali su crnu mrežu Luciferovih Navjestitelja kako se koleba između dimenzija. Unutar nje odvijao se Pad. Daniel je lebdio pokraj Luce, krilima dodirivao njezina, davao joj snagu. »Prvo ćeš morati proći kroz Navjestitelja. Nemoj ostati unutra. Idi dalje sve dok ga ne pronađeš u Padu.« »Moram ići sama, zar ne?« »Slijedio bih te do kraja svijeta i dalje ali samo ti možeš ovo napraviti«, rekao je Daniel. Primio joj je ruku i poljubio prste, a potom dlan. Drhtao je. »Čekat ću te ovdie.« Usne su im se spojile još jedan posljednji put. »Volim te, Luce«, rekao je Daniel. »Uvijek ću te voljeti, uspio Lucifer ili ne...« »Ne, nemoj to govoriti«, prekinula gaje Luce. »Neće...« »Ali ako uspije,« nastavio je Daniel, »želim da znaš kako bih sve to učinio iznova. Izabrao bih tebe svaki put.« Luce je preplavila neka mirnoća. Neće ga iznevjeriti. Neće iznevjeriti sebe. »Neću dugo.« Stisnula mu je ruku, a potom se okrenula i uronila kroz tamu u Luciferova Navjestitelja.

SV 225


OSAMNAESTO POGLAVLJE UHVATI ZVIJEZDU PADALICU Tama je bila potpuna. Luce je dosad putovala samo kroz svoje Navjestitelje, u kojima je bilo svježe i vlažno, čak spokojno. Ulaz u Luciferova Navjestitelja bio je ustajao, vruć, ispunjen oporim dimom, i zaglušljiv. Hroptavi vapaji za milost i isprekidani jecaji prodirali su kroz njegove unutarnje stijenke. Luceina su se krila nakostriješila, bio je to posve nov osjećaj, kada je shvatila da su Luciferovi Navjestitelji predstraža Pakla. To je samo prolaz, rekla je sebi. Samo još jedan Navjestitelj, portal kroz koji se putuje na drugo mjesto i u drugo vrijeme. Nastavila se probijati, gušeći se od dima. Tlo je bilo prekriveno nečim što nije prepoznala dok nije pala na koljena i osjetila kako joj staklene krhotine probijaju dlanove koje je Daniel maločas bio držao. Nemoj ostati unutra, rekao joj je. Idi dalje sve dok ga ne pronađeš u Padu. Duboko je udahnula, ispravila se, sjetila se tko je. Raširila je krila i Navjestitelja je preplavila svjetlost. Tek je sada Luce vidjela koliko je užasan, iz svake zadimljene površine stršile su krhotine stakla različitih boja, poluljudska obličja ležala su mrtva ili umirala u ljepljivim lokvama po tlu i, najgore od svega, posvuda se osjećao porazan osjećaj gubitka. Luce je spustila pogled na krvave ruke i vidjela kako joj gadni trokutasti komadići smeđeg stakla strše iz dlanova. Zacijeljeli su u tren oka. Zaškrgutala je zubima i poletjela, tijelo joj je probilo unutarnji zid Luciferova Navjestitelja i odjednom se našla duboko u srži Luciferova ukradenog Pada. Bio je golem. To je prvo uočila. Dovoljno golem da čini vlastiti svemir, ispunjen sablasnom tišinom. Pad je bio toliko blještav od svjetla padajućih anđela da je Luce jedva mogla gledati. No, nekako ih je mogla osjetiti, posvuda oko sebe, njezine sestre i njezina braća, više od sto milijuna nebeskih anđela, krasilo je nebo poput slika. Lebdjeli su u zraku, zamrznuti u prostoru i vremenu, a svatko od njih bio je zatočen u različitoj kugli svjetla.

SV 226


I ona je ovako pala. Sada se toga sjetila, s boli u srcu. Tih devet dana sadržavalo je u sebi devet stotina vječnosti. A ipak, koliko su god anđeli u Padu bili mirni, Luce je vidjela da se zapravo sve vrijeme mijenjaju. Njihova obličja poprimala su neobičnu, rudimentarnu providnost. Tu i tamo svjetlost bi zasjala na donjem dijelu para krila. Nečija bi ruka treperavo nastala iz ničega, a potom opet postala nejasna. Na ovo je Daniel mislio kada joj je pričao o prijelazu koji se zbivao unutar Pada, duše su se preobražavale iz oblika koji su imale u rajskoj sferi u onaj koji će imati u zemaljskoj. Anđeli su odbacivali svoju anđeosku čistoću i zaposjedali inkarnacije u kojima će kročiti Zemljom. Luce se primaknula najbližem anđelu. Prepoznda ga je: Zadkiel, anđeo nebeske pravednosti, njezin brat i prijatelj. Nije vidjela njegovu dušu čitavu vječnost. On nju nije mogao vidjeti, a i da jest, ne bi joj mogao odgovoriti. Svjetlost unutar njega glasno je treperila, zbog čega je Zadkielova esencija svjetlucala poput dragog kamena u mutnoj vodi. Stopila se u zamućeno lice koje Luce više nije znala. Izgledalo je groteskno, krnje oblikovane oči, poluformirane usne. To još nije bio on, ali čim anđeli udare u neumoljivo tlo Zemlje, bit će. Što se dalje probijala kroz more nepomičnih duša, to se osjećala težom. Luce ih je sve prepoznala, Sariel, Alat, Muriel, Chayo. S užasom je shvatila da, kada se dovoljno primakne krilima, može čuti misli svakog od anđela u Padu. Tko će se brinuti o nama? Koga ćemo obožavati? Ne osjećam krila. Nedostaju mi moji voćnjaci. Hoće li u paklu biti voćnjaka? Žao mi je. Tako mi je žao. Bile suviše bolno zadržati se u njihovoj blizini dulje od trajanja jedne misli. Luce se nastavila probijati, bez osjećaja za smjer, preplavljena osjećajima, sve dok je nije privuklo jarko, poznato svjetlo. Gabbe. Čak i u nedovršenom prijelazu, Gabbe je bila prekrasna. Bijela krila bila su joj sklopljena poput ružinih latica oko lica čije su se crte izoštravale: zbog tamnih kontura njezinih trepavica doimala se spokojno i postojano. Luce se privila uz Gabbeinu srebrnkastu kuglu svjetla. Na trenutak je pomislila kako Luciferov Pad možda ima i dobru stranu: Gabbe će se vratiti. Potom je svjetlo unutar Gabbe zatreperilo i Luce je čula što anđeo misli. Pođi dalje Lucinda. Molim te, pođi dalje. Sanjaj o onome što već znaš. Luce je pomislila na Daniela, koji ju je čekao na drugoj strani. Pomislila

SV 227


je na Lu Xin, djevojku koja je bila tijekom drevne dinastije Shang u Kini. Ubila je kralja, preodjenula se u odjeću generala i spremila za rat koji uopće nije trebala voditi, sve to zbog njezine ljubavi prema Danielu. Luce je prepoznala svoju dušu u Lu Xin onog časa kad ju je ugledala. Isto će tako moći i ovdje pronaći svoju dušu, usprkos svim blistavim dušama koje su svjetlucale oko nje poput gradskih svjetala bačenih u zrak. Pronaći će sebe unutar Pada. A tako će, shvatila je iznenada, pronaći i Lucifera. Sklopila je oči, blago zamahnula krilima i zamolila svoju dušu da je odvede do nje same. Kretala se kroz milijune svjetala, klizeći preko blještavih valova anđela. Trajalo je malu vječnost. Devet dana ona i njezini prijatelji utrkivali su se s vremenom, misleći samo na to kako da pronađu Pad. A sada kada su ga našli, koliko će trebati Luce da locira dušu koju je trebala, tu iglu u sjenu napravljenom od anđela koji su mijenjali oblike? Koliko joj je vremena ostalo? Odjednom, u galaksiji smrznutih anđela, i sama se Luce smrznula. Netko je pjevao. Bila je to ljubavna pjesma toliko lijepa da su joj krila zadrhtala. Zastala je iza nepomične bijele kugle anđela po imenu Ezekijel i slušala:

»Moje je more našlo svoju obalu... Moja je žudnja našla svoj plamen...«

Duša joj je nabujala od davno zaboravljenog sjećanja. Provirila je iza Ezekijela, anđela oblaka, kako bi vidjela tko to pjeva na čistini. Neki je mladić u rukama zibao djevojku, a glas kojim je pjevušio bio je blag i sladak kao med. Nježno njihanje njegovih ruku bio je jedini pokret u cijelome nepomičnom Padu. Tada je Luce shvatila da djevojka nije obična djevojka. Bila je poluformirana kugla svjetlosti koja je okruživala anđela u metamorfozi. Bila je to duša koja je nekoć bila Lucinda. Mladić je podigao pogled, osjetivši nečiju prisutnost. Imao je četvrtasto lice, kosu boje jantara i oči plave poput leda, koje su zračile mladenačkom ljubavlju. Ali to nije bio mladić. Bio je to anđeo tako veličanstvene ljepote da se Luceino tijelo ukočilo od usamljenosti koje se nije željela sjetiti. Bio je to Lucifer. Ovako je nekoć izgledao u raju. Ali bio je pokretan, potpuno formiran, za razliku od milijuna anđela koji su ga okruživali, što je uvjerilo Luce da je on demon sadašnjosti, onaj koji je raširio svojeg Navjestitelja preko Pada kako bi stvorio njegovu drugu vezu sa Zemljom. Njegova vlastita padajuća

SV 228


duša mogla je biti bilo gdje ovdje, jednako paralizirana kao što su bili svi oni nakon što ih je Prijestolje izgnalo iz raja. Luce je imala pravo vjerujuć da će je njezina duša odvesti do Lucifera. Nakon što je pokrenuo ovaj Pad, zacijelo je ušao u njega kroz vlastitog Navjestitelja. I proveo posljednjih devet dana ovako? Pjevušeći uspavanke i zibajući je amo-tamo dok je sudbina svijeta bila u neizvjesnosti, a horde anđela jurcale posvuda pokušavajući ga zaustaviti. Krila su joj bridila. Znala je da je radio samo ovo jer je znala da je voli, da je i dalje želi. Njezina izdaja Lucifera bila je razlog zašto se sve ovo događalo. »Tko je tamo?« povikao je. Luce je stupila naprijed. Nije došla ovamo kako bi se skrivala od njega. Osim toga, već je osjetio sjaj njezine duše iza Ezekijela. U razdraženu mu je glasu čula da je prepoznaje. »Oh. To si ti.« Lagano je podigao ruke i ispružio Luceino drugo »ja« u Padu. »Jesi li upoznala moju ljubav? Mislim da će ti biti«, Lucifer je pogledao prema gore, tražeći pravu riječ, »osvježavajuća.« Luce se primaknula bliže, privučena podjednako blistavom anđelu koji joj je slomio srce neobičnoj, poluformiranoj verziji same sebe. Ovo je bio anđeo koji će postati djevojka kakva je Luce bila na Zemlji. Gledala je kako joj se vlastito lice oblikuje u svjetlu koje je Lucifer držao u rukama. Potom je lice nestalo. Palo joj je na pamet da se spoji s ovim neobičnim bićem. Znala je da to može: mogla je posegnuti i zaposjesti svoje najstarije obličje, osjetiti kako joj se želudac okreće dok se stapa sa svojom prošlošću, zatreptati i naći se u Luciferovu naručju, u umu Lucinde u Padu, kao što je napravila već puno puta prije. Ali više to nije morala činiti. Bill je podučio Luce kako da se spoji sa svojim prošlostima prije nego što je znala tko je doista, prije nego što je imala pristup sjećanjima kao sada. Nije se morala spojiti sa svojom dušom u Padu kako bi znala što reći Luciferu. Luce je već znala cijelu priču. Sklopila je ruke ispred sebe. Sjetila se Daniela koji ju je čekao s druge strane Navjestitelja. »Ljubav koju osjećaš nije ti uzvraćena, Lucifere.« Uputio je Luce blistav, prkosan osmijeh. »Jesi li ti svjesna koliko je trenutak poput ovoga rijedak?« Bez razmišljanja, Luce se primaknula još bliže. »Vas dvije, zajedno u isto vrijeme? Ona koja me ne može napustiti«,

SV 229


pogladio je mijenjajuće tijelo u svojem naručju i podigao pogled, »i ona koja ne zna kako da se drži podalje od mene.« »Ona i ja dijelimo istu dušu«, odvratila je Luce. »A nijedna od nas više te ne voli.« »A kažu da je moje srce otvrdnulo!« nacerio se Lucifer, a s lica mu je nestala sva ljupkost. Glas mu se spustio nekoliko registara i postao dublji od ičega što je Luce ikad čula. »Razočarala si me u Egiptu. Nisi to trebala učiniti, kao što se nisi ni ovdje smjela pojaviti. Ostavio sam te u vanjskom svijetu kako se ne bi mogla miješati.« Oblik mu se promijenio: mladoliko, ljupko lice smežuralo se i ispunilo borama koje su mu presijecale tijelo poput dugačkih, nazubljenih šavova. Moćna krila buknula su mu iza ramena. Iz prstiju su mu izbile kandže, duge, uvinute i žute. Luce se lecnula kada ih je zario u njezino poluoblikovano tijelo koje je držao u naručju. Oči su mu blistale, mijenjajući se iz ledeno plave u crvenu poput rastaljenog olova, a on je sam narastao postavši deset puta veći. Luce je znala da je to zato što se prepušta bijesu koji je dotad potiskivao kako bi izgledao poput ljupkog, prijašnjeg sebe. Činilo se kao da je ispunio sav prazan prostor, smanjujući u sekundi prostranstvo lebdećih anđela. Luce je doletjela tako da su im oči bile u istoj razini, te uzdahnula. »Možeš stati«, rekla je. »Vidim da si postala tolerantnija, ha?« Luce je odmahnula glavom i raširila krila koliko je god mogla. Ispružila su se u širinu koja ju je i dalje zapanjivala. »Znam tko sam, Lucifere. Znam što mogu. Nitko od nas nije vezan sponama smrtnosti. I ja bih mogla postati strašna poput tebe. Ali koji je smisao toga?« Para se podizala s Luciferove glave dok je proučavao Luceina krila. »Tvoja su krila uvijek oduzimala dah«, rekao je. »No nemoj se naviknuti na njih. Vrijeme je gotovo isteklo, a onda... a onda...« Promatrao joj je lice ne bi li spazio strah ili tjeskobu. Znala je što ga pokreće, odakle crpi snagu i moć. Njegovi grubi mišići napeli su se i Luce je gledala kako treperi svjetlost njezina tijela u Padu, uzrujanog ali nepokretnog, ranjivog u njegovim rukama. Osjećala se kao da gleda voljenu osobu u teškoj opasnosti, ali Luciferu nije namjeravala otkriti kako je to smeta. »Ne bojim te se.« S gunđajem je ispustio oblak sluzi i dima.

SV 230


»Bojat ćeš se, kao što si se bojala prije i kao što se zapravo bojiš sada. Strah je jedini način da se štuje vrag.« Prestao je rasti. Oči su mu se smirile i iznova poprimile zapanjujuće plavu ledenu boju. Mišići su mu se opustili i preobrazili u ono vitko tijelo koje ga je jednom činilo najljepšim među nebeskim anđelima. Njegova je blijeda koža imala svjetlucavi sjaj kujeg se Luce nije sjetila sve do sada. Bio je ljepši čak i od Daniela. Luce si je dopustila da se sjeti. Nekoć ga je voliela. On je bio njezina prva prava ljubav. Podarila mu je svoje srce. A i Lucifer je nju volio. Kada je spustio pogled na nju, cijela povijest njihova odnosa vidjela mu se na pristalome licu: plamen njihove prve romanse, očajnička žudnja da je posjeduje, ljubavna bol za koju je tvrdio da je nadahnula njegov bunt protiv Prijestolja. Njezin um znao je da to prva laž Velikog obmanjivača, ali srce joj je govorilo nešto drugo, djelomice zato što i sam Lucifer povjerovao u svoju laž. Imala je tajnu moć koja se širila, poput poplave koju nitko nije spazio. Nije si mogla pomoći: omekšala je. U Luciferovim očima bila ista ona nježnost kao i u Danielovim kad bi je pogledao. Osjetila je kako pogledom počinje uzvraćati tu nježnost Luciferu. Još uvijek ju je volio, a svaki trenutak koji nije bila njegova duboko ga je ranjavao. Zato je posljednjih devet dana proveo sa sjenkom njezine duše, zato je žudio vratiti cijeli svemir na početak, samo kako bi ponovno bila njegova. »Oh, Lucifere« rekla je. »Žao mi je.« »Vidiš?« Nasmijao se. »Bojiš me se. Bojiš se onoga što osjećaš zbog mene. Ne želiš se sjetiti...« »Ne, nije to...« Iz skrivenih korica iza leđa, Lucifer je izvukao dugačku srebrnu zvjezdanu strijelu. Vrtio ju je među prstima, pjevušeći melodiju koju je Luce prepoznala. Zadrhtala je. Bila je to pjesma koju je napisao i njome ih združio. Lucinda, njegova Večernjica. Gledala je kako zvjezdana strijela blista. »Što radiš?« »Ti si me voljela. Bila si moja. Mi koji razumijemo što je vječnost znamo što znači prava ljubav. Ljubav nikada ne umire. Zato znam da ćeš kada udarimo u tlo, kada sve počne ispočetka, pravilno izabrati. Izabrat ćeš mene umjesto njega i nas dvoje zajedno ćemo vladati. Bit ćemo zajedno«, pogledao ju je, »inače...«

SV 231


Lucifer je pojurio prema njoj sa zvjezdanom strijelom. »Da!« proderala se Luce. »Nekoć sam te voljela.'« Ukočio se, držeći smrtonosnu strijelu nepomičnu nad njezinim prsima dok mu je Luceina ranija duša visjela s pregiba lakta. »Ali to je bilo davnije nego što se sjećaš«, rekla je. »Ti cijeniš vječnost, ali ne cijeniš kako se u samo jednom trenutku vječnost može promijeniti. Nisam te voljela kada smo pali.« »Laži.« Spustio je strijelu još niže. »Voljela si me nedavno, samo to ne znaš. Čak prošli tjedan, u tvojim Navjesteljima, mislila si da voliš drugoga, bili smo predivni zajedno Sjećaš li se kako smo se sakrili u pasiflori na Tahitiju? Bilo je i trenutaka prije toga. Pretpostavljam da si se u posljednje vrijeme prisjećala nekih.« Odmaknuo se korak, proučavajući njezinu reakciju. »Naučio sam te sve što misliš da znaš o ljubavi! Trebali smo zajedno vladati. Obećala si da ćeš me slijediti. Ti si prevarila mene.« Njegove oči preklinjale su je, a u njima su buktili bol i bijes. »Zamisli koliko sam bio usamljen, u Paklu koji sam sam stvorio, ostavljen pred oltarom, najveća budala svih vremena, i tu sam agoniju morao proživljavati sedam tisuća godina.« »Prestani«, prošaptala je. »Moraš me prestati voljeti. Jer ja sam prestala voljeti tebe.« »Zbog Daniela Grigorija, koji nije ni desetina anđela kakav sam ja, čak i kad sam u svojem najgorem izdanju? To je apsurdno! Znaš da sam oduvijek bio blistaviji, talentiraniji. Bila si prisutna kada sam izumio ljubav. Stvorio sam je i iz čega, iz čistog... obožavanja!« Lucifer se namrštio izgovarajući tu riječ, kao da mu izaziva mučninu. »Ne znaš ni polovicu priče. Bez tebe, nastavio sam i stvorio zlo, drugi dio spektra, potrebnu ravnotežu. Nadahnuo sam Dantea! Miltona! Trebala bi vidjeti podzemni svijet. Uzeo sam ideje Prijestolja i poboljšao ih! Možeš raditi što god hoćeš! Sve si propustila.« »Nisam propustila ništa.« »Oh, dušo moja«, posegnuo je prema njoj i mekanom rukom joj pomilovao obraz, »sigurno ne vjeruješ u to. Mogao bih ti podariti najveće nepoznato kraljevstvo, puno radimo, onda se zabavljamo. Čak ti je i Prijestolje ponudilo blagodati vječnog mira! A što si ti izabrala? Daniela. Što je taj tikvan ikad učinio?« Luce je odgurnula njegovu ruku. »Osvojio je moje srce. Voli me zbog onoga što jesam, a ne zbog onoga što iz mene može izvući.« Podrugljivo se nasmiješio.

SV 232


»Oduvijek si žudjela za priznanjem. To je tvoja Ahilova peta, dušice.« Pogledala je blistave, mirne duše kojima su bili okruženi, milijuni njih protezali su se tisućama milja u daljinu, slučajni svjedoci istine o prvoj romantičnoj ljubavi u svemiru. »Mislila sam da je ono što sam osjećala prema tebi dobro«, rekla je Luce. »Voljela sam te dok me to nije ranilo, dok našu ljubav nije uništio tvoj ponos i tvoj bijes. Zbog onoga što si ti zvao ljubav gotovo sam nestala. Zato sam te morala prestati voljeti.« Zastala je. »Naše obožavanje nikada nije umanjilo vrijednost Prijestolja, ali tvoja je ljubav umanjila moju vrijednost. Nikada te nisam htjela povrijediti. Samo sam te htjela spriječiti da ne povrijediš mene.« »Onda me nemoj povrijediti!« preklinjao ju je, pružajući ruke koje su je nekoć, sjetila se Luce, grlile i doimale se poput doma. »Možeš naučiti ponovno me voljeti. To je jedini način da zaustaviš moju patnju. Izaberi me ponovno, sada, zauvijek.« »Ne«, rekla je. »Doista je gotovo, Lucifere.« Pokazala je prema anđelima u Padu oko njih. »Bilo je gotovo prije nego što se išta od ovoga dogodilo. Nikada nisam obećala da ću vladati s tobom izvan raja. Taj si san projicirao na mene, kao da sam prazna ploča. Nećeš ništa postići ako ovu Lucindu pošalješ na Zemlju. Ona ti neće uzvratiti ljubav.« »Možda hoće.« Spustio je pogled na anđela u svojim rukama. Pokušao ju je poljubiti, ali svjetlo koje je okruživalo Lucindino »ja« u padu sprečavalo je da usnama dotakne njezinu kožu. »Žao mi je zbog boli koju sam ti nanijela«, rekla je Luce. »Bila sam... mlada. Zanijela sam se... Igrala sam se s vatrom. Nisam to trebala učiniti. Molim te, Lucifere. Pusti nas.« »Oh.« Prislonio je lice uz tijelo u svojim rukama. »Kako patim.« »Patit ćeš manje ako prihvatiš da je ono što smo dijelili sada u prošlosti. Stvari nisu onakve kakve su bile. Ako me voliš, moraš u svojoj duši pronaći način da me pustiš.« Lucifer je dugo gledao Luce. Lice mu se smrknulo, potom poprimilo zbunjen izraz, kao da razmatra neku zamisao. Na trenutak je skrenuo pogled, zatreptao, a kada je ponovno pogledao Luce, učinilo joj se da je može vidjeti onakvom kakva je doista bila: anđeo koji je postao djevojka, djevojka koja je živjela kroz tisućljeća, postajući sve više i više sigurnom u svoju sudbinu dok na kraju nije pronašla način da ponovno postane anđeo. »Ti... zaslužuješ više«, prošaptao je Lucifer. »Više od Daniela?« Luce je odmahnula glavom. »Ne želim ništa više

SV 233


osim njega.« »Želim reći da zaslužuješ više od sve ove patnje. Znam kroz što si prošla. Promatrao sam te. U nekim trenucima tvoja mi je bol donijela određenu radost. Mislim, poznaješ me.« Lucifer se tužno nasmiješio. »Ali čak i moja vrsta radosti uvijek je protkana krivnjom. Kada bih se mogao riješiti krivnje, onda bi stvarno vidjela nešto veliko.« »Oslobodi me moje patnje. Zaustavi Pad, Lucifere. To je u tvojoj moći.« Zateturao je prema njoj. Oči su mu se napunile suzama. Vrag je odmahnuo glavom. »Reci mi kako tip s dobrim poslom izgubi tako...« »DOSTA!« Glas je zaustavio sve. Rotaciju sunca, unutarnju svijest tri stotine i osamnaest milijuna anđela, čak je i brzina samoga Pada jednostavno stala. Bijaše to glas koji je stvorio svemir: slojevit i bogat, kao da milijuni njegovih verzija govore jednoglasno. Dosta. Zapovijed Prijestolja presjekla je Luce. Posve ju je prožela. Svjetlost joj je ispunila vidno polje, preplavljujući Lucifera, njezinu inkarnaciju u Padu i cijeli svijet svojim blještavilom. Duša joj je zujala neizrecivim elektricitetom, a sva težina spda je s nje i u hipu iščezla u daljinu. Pad. Nestao je. Luce je bila izbačena iz njega samo jednom riječju i trzajem od kojeg se osjetila kao da joj je nutrina izokrenuta. Kretala se kroz golemo ništavilo, prema nepoznatom odredištu, brže od brzine svjetlosti pomnožene s brzinom zvuka. Kretala se Božjom brzinom.

SV 234


DEVETNAESTO POGLAVLJE LUCINDINA CIJENA Ništa osim bjeline. Luce je osjećala da su se ona i Lucifer vratili u Troju, no nije mogla biti sigurna. Svijet je bio previše sjajan, poput ebanovine u plamenu. Blistao je u potpunoj tišini. Potom, polako, sjaj je počeo blijedjeti. Prizor pred Luceinim očima izoštrio se: dok je svjetlost slabjela, polje, tanki čempresi, koze koje su pasle žutu slamu i anđeli oko nje postajali su sve jasniji. Činilo se da sjaj ima svoju teksturu, poput perja koje joj miluje kožu. Njegova moć učinila ju je poniznom i uplašenom. Svjetlost je nastavila blijedjeti, činilo se kao da se smanjuje, sažimala se i povlačila u samu sebe. Sve je postalo tamnije i izgubilo boju kada se svjetlost povukla. Skupila se u blještavu sferu, u sićušnu sjajnu kuglu koja je bila najsvjetlija u srži i lebdjela je tri metra iznad tla. Pulsirala je i treperila dok su njezine zrake polako poprimale oblik. Izdužile su se, svjetlucajući poput karameliziranog šećera, u glavu, torzo, noge i ruke. Prste. Nos. Usta. Sve dok svjetlost nije postala osoba. Žena. Prijestolje u ljudskom obliku. Nekada davno, Luce je bila miljenica Prijestolja, sada je to znala, znala je to u dubini svoje duše, ali Luce nikada nije doista poznavala Prijestolje. Nijedno biće nije bilo sposobno za takvu vrstu spoznaje. Jednostavno je bilo tako, bila je to priroda božanstva. Opisati ga značilo bi umanjiti njegovu vrijednost. Stoga sada, čak i dok je neobično nalikovalo na kraljicu u lepršavoj bijeloj haljini, Prijestolje je i dalje bilo Prijestolje, što je značilo da je bilo sve. Luce nije mogla prestati zuriti. Bila je zapanjujuće lijepa, kose ispletene od srebrnih i zlatnih vlasi. Njezine oči, plave poput kristalnog oceana, imale su moć da vide sve, svugdje. Dok je Prijestolje gledalo preko trojanske ravnice, Luce se na

SV 235


trenutak učinilo da u izrazu Božjeg lica prepoznaje vlastito, odlučno, stegnute čeljusti, onako kako je Lucinda izgledala uvijek kada bi donijela odluku. Vidjela je taj izraz u ogledalu već tisuću puta. A kada se Bog okrenuo kako bi pogledom obuhvatio publiku pred njim. izraz lica promijenio mu se u nešto drugo. Nalikovao je Danielovoj odanosti; savršeno je odražavao onaj posebni sjaj u njegovim očima. Potom je u opuštenom, otvorenom načinu na koji je Bog držao ruke Luce prepoznala nesebičnost svoje majke, a zatim ugledala ponosni osmijeh koji je pripadao samo Penn. No Luce je tada shvatila da on ne pripada Penn. Svaki prolazni trenutak života imao je svoje izvorište u sili koja je stajala pred Luce. Mogla je vidjeti kako je cijeli svijet, kako anđeli, tako i smrtnici, stvoren u promjenjivom liku Prijestolja. Na rubu nizine pojavila se stolica od ebanovine. Bila je napravljena od iste onozemaljske supstancije koju je Luce već prije vidjela: od istog je materijala bio i srebrni štap sa zavijenim spiralnim vrhom koji je Prijestolje držalo u lijevoj ruci. Kada je Prijestolje sjelo, Annabelle, Arriane i Francesca pohrlile su pred njega i s divljenjem pale na koljena. Osmijeh Prijestolja obasjao ih je, bacajući svjetlosne duge na njihova krila. Anđeli su zajedno pjevušili u skladnom obožavanju. Arriane je podignula svoje blistavo lice i zalepršala krilima kako bi se podignula i obratila Prijestolju. Glas joj je proizveo veličanstvenu pjesmu. »Više nema Gabbe.« »Da«, otpjevušilo je Prijestolje, iako je, naravno, to već znalo. Bio je to ritual žaljenja, ne toliko razmjena informacija. Luce se sjetila da je upravo u ovu svrhu Prijestolje stvorilo glas i pjesmu; to je trebao biti još jedan način izražavanja osjećaja, poput krila kojim utješno dodirneš prijateljevo. Potom su Arriane i Annabelle odignule stopala s tla i odlepršale iznad Prijestolja. Ostale su lebdjeti, okrenute prema Luce i ostatku svojih prijatelja, te s obožavanjem gledale svoju Stvoriteljicu. Njihova je formacija izgledala čudno, nekako nepotpuno, sve dok Luce nešto nije shvatila: Mjesta u raju. Arriane i Annabelle zauzele su svoja stara mjesta koja su imale kao arkanđeli. Na rajskoj Livadi, valovite srebrne izbočine nekoć su tvorile luk iznad glave Prijestolja. Sada su se vratile onamo gdje su pripadale: Arriane s desne strane ramena Prijestolja, a Annabelle nekoliko centimetara od tla blizu desne ruke Prijestolja.

SV 236


Blistave praznine sjajile su u prostoru oko Prijestolja. Luce se sjetila na koju je izbočinu uvijek slijetao Cam, koja je bila Rolandova te koja je pripadala Danielu. U umu joj je kratko bljesnula slika Mollyna mjesta ispred Prijestolja, kao i Stevenova, iako nisu bili arkanđeli, već anđeli koji su zadovoljno obožavali Boga s Livade. Naposljetku je ugledala svoje i Luciferovo mjesto, njihove srebrne izbočine s lijeve strane Prijestolja. U krilima je osjetila žmarce. Sve je bilo tako jasno. Ostali pali anđeli, Roland. Cam, Steven, Daniel i Lucifer, nisu stupili naprijed kako bi obožavali Pijestolje. Luce se osjećala rastrganom između jedne i druge strane. Obožavanje Prijestolja bilo joj je prirodno; za to je Lucinda bila stvorena. Ali iz nekog razloga nije se mogla pomaknuti. Prijestolje nije izgledalo ni razočarano ni iznenađeno. »Gdje je Pad, Lucifere?« Od zvuka toga glasa Luce je poželjela pasti na koljena i moliti se. »To samo Bog zna«, progunđao je Lucifer. »Nije važno. Možda ga na kraju krajeva nisam niti želio.« Prijestolje je vrtjelo svoj srebrni štap, praveći udubinu u blatnom tlu ondje gdje je kraj štapa dodirivao zemlju. Vitica srebrno bijelih ljiljana izniknula je iz tla, uvijajući se oko štapa. Činilo se da Prijestolje to ne primjećuje; svojim je plavim očima fiksirala Lucifera sve dok nije podigao svoje plave oči i uhvatio njezin pogled. »Vjerujem u prve dvije izjave,« reklo je Prijestolje, »a ti ćeš uskoro biti uvjeren u posljednju. Moja blagost ima vrlo poznate granice.« Lucifer je počeo govoriti, ali Prijestolje je skrenulo svoj pogled s njega i on je frustrirano udario nogom u zemlju. Otvorila se pod njime, lava je izbila i ohladila se na tlu, poput njegova osobnog vulkana. Malenim pokretom ruke Prijestolje je ponovno svima privuklo pozornost. »Moramo se pozabaviti prokletstvom Luce i Daniela«, rekla je. Luce je mučno progutala slinu, osjećajući kako joj užas raste u želucu. A fosforescentne oci Prijestolja bile su blage kada je zataknula srebrnozlatni pramen kose za uha, naslonila se u svojoj stolici i promotrila okupljene. »Kao što znate, ponovno je kucnuo čas da ovima dvoma postavim pitanje.« Svi su utihnuli, osim vjetra. »Lucinda, počet ćemo s tobom.«

SV 237


Luce je kimnula. Mirnoća njezinih krila bila je u suprotnosti s njezinim uzlupanim srcem. Osjećaj je bio neobično smrtnički i podsjetio ju na trenutke u školi kada bi je pozvali u ured ravnatelja. Pristupila je Prijestolju, pognute glave. »Platila si svoj dug patnje tijekom ovih šest i više tisućljeća...« »Nije sve bila samo patnja,« rekla je Luce. »Bilo je teških trenutaka, ali«, pogledala je prijatelje koje je stekla, Daniela, pa čak i Lucifera, »bilo je tu i mnogo ljepote.« Prijestolje je uputilo Luce znatiželjan smiješak »Isto si tako ispunila uvjete otkrivanja vlastite prirode bez pomoći, i ostala si iskrena prema samoj sebi. Bi li rekla da si upoznala svoju dušu?« »Da«, odgovorila je Luce. »Potpuno.« »Sada si Lucinda više nego što si to ikada bila. Svaka odluka koju doneseš temelji se ne samo na znanju koje posjeduješ kao anđeo, već i na sedam tisuća godina životnih lekcija prikupljenih u svakom stanju ljudskog bića.« »Ponizna sam zbog svoje odgovornosti«, rekla je, koristeći se riječima koje nisu nimalo pristajale Luce Price, ali su, shvatila je, posve pristajale Lucindi Price, njezinoj istinskoj duši. »Možda si u ovome životu čula da svako ima pravo na tvoju dušu?« »Da. Čula sam to.« »I možda si čula nešto o ravnoteži između anđela raja i Luciferovih snaga!« Luce je polako kimnula. »I stoga ti još jednom postavljam ovo pitanje: hoćeš li izabrati raj ili ćeš izabrati pakao? Naučila si svoje lekcije i sada s mudrija za četiristo života, stoga te pitam: gdje želiš provesti vječnost? Ako je to raj, dopusti mi da kažem kako si dobrodošla vratiti se kući i kako ću se pobrinuti da ti prelazak bude što lakši.« Bog je promotrio Lucifera, ali Luce nije skrenula pogled. »Ako je tvoj izbor pakao, usudila bih se reći da će te Lucifer prihvatiti?« Lucifer nije ništa odgovorio. Luce je začula teške korake iza sebe. Okrenula se i ugledala stražnje dijelove njegovih krila isprepletene u čvor. Nije bilo lako u Padu reći Luciferu da ga ne voli, da ga neće izabrati. Bilo je gotovo nemoguće isto to sada reći Prijestolju. Luce je stajala pred silom koja ju je stvorila i osjećala se poput malenog djeteta. »Lucinda?« Prijestolje ju je prikovalo pogledom. »Tvoja će odluka utjecati na konačnu ravnotežu.«

SV 238


U sjećanje joj se vratio razgovor koji je vodila s Arriane u Vegasu: Na kraju će se sve svesti na izbor jednog moćnog anđela. Njegova će odluka odrediti konačan ishod. »Moja odluka?« Prijestolje je kimnulo, kao da je Luce cijelo vrijeme to trebala znati. »Posljednji si put odbila izabrati.« »Ne, nije istina«, rekla je Luce. »Izabrala sam ljubav! Maloprije si me pitala poznajem li svoju dušu i ja sam rekla da. Moram ostati vjerna sama sebi i zato stavljam ljubav na prvo mjesto.« Daniel ju je uhvatio za ruku. »Već smo jednom izabrali ljubav i danas ćemo je ponovno izabrati.« »A ako nas opet prokuneš zbog toga,« rekla je Luce, »ishod će biti jednak. Našli smo jedno drugo nebrojeno puta tijekom sedam tisuća godina. Svi ste tome svjedoci. Učinit ćemo to ponovno.« »Lucifere?« upitalo je Prijestolje. »Što ti kažeš na ovo?« Pogledao je Luce očima koje su sijevale, a njegova je patnja bila očigledna svima prisutnima. »Kažem da ćemo zauvijek žaliti zbog ovoga. Takav je izbor pogrešan, a usto i sebičan.« »Uvijek postoji žaljenje kada prihvatimo da se ljubav udaljila od nas.« Staložen glas došao je od Prijestolja. »Ali prihvatit ću tvoj odgovor kao maleni znak milosti i pomirenja, koji nudi svemiru nadu. Lucinda i Daniel jasno su dali do znanja koji je njihov izbor i mi se oboje moramo pridržavati zavjeta koje smo dali tijekom Prozivke. Njihova ljubav više nije u našim rukama. Neka tako bude. Ali postoji cijena koju valja platiti.« Ponovno je skrenula pogled prema Luce i Danielu. »Jeste li spremni podnijeti krajnju žrtvu za svoju ljubav?« Daniel je odmahnuo glavom. »Ako imam Lucindu, i Lucinda ima mene, za nas ne postoji nikakva žrtva.« Lucifer se zacerekao, poletio s tla i ostao lebdjeti u zraku iznad Luce i Daniela. »Znači, možemo vam sve oduzeti, vaša krila, vašu snagu, vašu besmrtnosti? I vi biste opet izabrali vašu ljubav?« Luce je krajičkom oka pogledala Arriane. Krila su joj bila sklopljena na leđima. Ruke je gurnula u džepove tregerica. Ponosno je kimnula i zadovoljno napućila usne, kao da želi reći Naravno da bi opet izabrali! »Da.« Luce i Daniel progovorili su u isti glas.

SV 239


»U redu« odgovorilo je Prijestolje. »Ali zapamtite: Postoji cijena. Imat ćete jedno drugo, ali nećete imati ništa više od toga. Ako jednom zauvijek izaberete ljubav, morate se odreći svoje anđeoske prirode. Bit ćete ponovno rođeni, ovoga puta kao obični smrtnici.« Smrtnici. Daniel, njezin anđeo, rođen kao smrtnik? Sve ove noći ležala je pitajući se što će biti s njom i Danielom na kraju ovih devet dana? Odluka Prijestolja podsjetila ju je na Billov prijedlog da ubije svoju dušu u Egiptu. Čak je tada uzela u obzir da proživi svoj smrtnički život i ostavi Daniela da živi svoj. Tada više ne bi bilo bola zbog još jedne izgubljene ljubavi. Gotovo je to bila uspjela učiniti. Spriječila ju je samo pomisao da bi mogla izgubiti Daniela. Ali ovoga puta... Mogla bi ga imati, doista imati, jako dugo vremena. Sve bi bilo drugačije. On bi bio uz nju. »Ako prihvatite,« glas Prijestolja nadjačao je Luciferovo promuklo smijuckanje, »nećete se sjećati onoga što ste prije bili i ne mogu vam jamčiti da ćete se ikada sresti za vrijeme svojeg života na Zemlji. Živjet ćete i umrijeti, baš kao bilo koji drugi smrtnik koji je ikada postojao. Sile raja koje su vas uvijek vukle jedno prema drugom povući će se. Nijedan anđeo neće se umiješati.« Uputila je pogled upozorenja anđelima, Lucenim i Danielovim prijateljima. »Neće biti prijateljske ruke koja će se pojavit u najtamnijoj noći kako bi vas vodila. Bit ćete doista prepušteni sami sebi.« Slabašan zvuk oteo se Danielu s usana. Okrenula se prema njemu i primila ga za ruku. Dakle, bit će smrtnici, lutati Zemljom u potrazi za svojom drugom polovicom, baš kao svi ostali. To je zvučalo poput predivne ideje. Iza njih, Cam se oglasio: »Smrtnost je najromantičija priča ikada ispričana. Imaš samo jednu priliku da učiniš sve što treba. A onda, poput čarolije, nestaneš.« Ali Daniel je izgledao potišteno. »Što je?« prošaptala je Luce. »Ne želiš to učiniti?« »Tek si nedavno dobila natrag svoja krila.« »I baš zato znam da mogu biti sretna i bez njih. Dok god imam tebe. Ti si taj koji će se doista morati odreći svojih krila. Jesi li siguran da je to ono što ti želiš?« Daniel je spustio svoje lice do njezina, približio svoje meke usne! »Uvijek.«

SV 240


Luceine su se oči ispunile suzama dok se Daniel okretao natrag prema Prijestolju. »Prihvaćamo.« Oko njih sjaj krila postao je toliko blještav da je cijela nizina brujala od svjetlosti. Luce je osjetila kako je raspoloženje ostalih anđela, njihovih najbližih dragocjenih prijatelja, iz napetog iščekivanja prešlo u šok. »U redu«, reklo je Prijestolje gotovo šaptom, a izraz lica bio mu je nedokučiv. »Čekajte!« povikala je Luce. Postojala je još samo jedna stvar. »Mi... prihvaćamo pod jednim uvjetom.« Daniel se promeškoljio pokraj Luce, pogledavši je krajičkom oka, ali nije ju prekinuo. »Koji je vaš uvjet?« zagrmjelo je Prijestolje, posve nenaviknuto na pregovore. »Vratite Izopćenike u okrilje raja«, rekla je brže-bolje, prije nego što je samopouzdanje napusti. »Dokazali su da su dostojni. Ako je bilo dovoljno mjesta da se ja vratim na Livadu, onda zasigurno ima mjesta za Izoćenike.« Prijestolje je pogledalo Izopćenike, koji su bili tihi i blago svjetlucali. »Ovo je neuobičajen, ali u svojoj srži nesebičan zahtjev. Ispunit ću ga.« Polako, ispružila je ruku. »Izopćenici, stupite naprijed ako želite ponovno ući u raj.« Četvero Izopćenika uputilo se prema Prijestolju s više odlučnosti nego što je Luce ikada doživjela od njih. Potom im je, kimnuvši samo jednom, Prijestolje povratilo krila. Produžila su se. Postala gušća. Njihova ofucana smeđa boja izblijedjela je i postala blještavo bijela. A zatim su se Izopćenici nasmiješili. Luce nikada prije nije vidjela da to čine, i bili su prekrasni. Na kraju njihova preobražaja, oči Izopćenika povećale su se, a šarenice im procvjetale i vratile vid. Ponovno su mogli vidjeti. Čak je i Lucifer izgledao impresionirano. Promrmljao je: »Samo je Lucinda ovo mogla izvesti.« »To je čudo!« Olianna je krilima obgrlila tijelo kako bi im se divila. »To je njezin posao«, rekla je Luce. Izopćenici su zauzeli svoja stara mjesta obožavanja oko Pri jestolja. »Da.« Prijestolje je zatvorilo oči kako bi prihvatilo njihovo obožavanje. »Vjerujem da je ovako ipak bolje.«

SV 241


Naposljetku, Prijestolje je podignulo štap u zrak i uperilo ga u Luce i Daniela. »Vrijeme je da se oprostite.« »Već?« Riječ je nenamjerno izletjela Luce iz usta. »Recite zbogom svojim prijateljima.« Bivši Izopćenici obasuli su Luce zahvalnošću i zagrljajima, te primili nju i Daniela u svoje ruke. Kada su se povukli, Francesca i Steven stali su pred njih držeći se za ruke, blistajući, izgledajući predivno. »Oduvijek smo znali da ti to možeš.« Steven je namignuo Luce. »Zar ne, Francesca?« Francesca je kimnula. »Bila sam stroga prema tebi, ali dokazala si da si jedna od najimpresivnijih duša koju sam ikada imala čast podučavati. Ti si enigma, Luce. Samo tako nastavi.« Steven je stisnuo Danielu ruku, a Francesca ih oboje poljubila u obraze prije nego što su se povukli. »Hvala vam«, rekla je Luce. »Pazite jedno na drugo. I na Shelby i Milesa.« Oko njih su se tada okupili svi anđeli, staro društvo koje se okupilo u Maču i križu i na stotinama drugih mjesta prije toga. Arriane, Roland, Cam i Annabelle. Spasili su Luce više puta nego što se mogla sjetiti. »Ovo je tako teško.« Luce se prepustila Rolandovu zagrljaju. »Ma, hajde. Pa već si spasila svijet.« Nasmijao se. »Sada pođi i spasi svoju vezu.« »Ne slušaj doktora Phila!« ciknula je Arriane. »Ne ostavljaj nas!« Pokušavala se nasmijati, ali nije joj uspijevalo. Neposlušne suze potekle su joj niz lice. Nije ih obrisala; samo je čvrsto držala Annabelleinu ruku. »Okej, dobro, idite.« »Mislit ćemo na vas«, rekla je Annabelle. »Uvijek.« »I ja ću misliti na vas.« Luce je morala vjerovati da je to istina. U suprotnome, ako će doista zaboraviti sve ovo, neće se moći natjerati da ih ostavi. Ali anđeli su se tužno smješkali, znajući da ih ona mora zaboraviti. Ostao je samo još Cam, koji je stajao blizu Danielu, a obojica su jedan drugog držali za ramena. »Uspio si, brate.« »Naravno da sam.« Daniel je pokušao odglumiti aroganciju, ali vidjela se samo ljubav. »Zahvaljujući tebi.«

SV 242


Cam je primio Luceinu ruku. Oči su mu bile jarkozelene, bila je to prva boja koja se istaknula u mrkom, turobnom svijetu Mača i križa. Nagnuo je unatrag glavu i progutao slinu, pažljivo birajući riječi. Privukao ju je sebi i, na trenutak, mislila da je će je poljubiti. Srce joj je snažno udaralo kada je usnama prošao kraj njezinih i zastao joj kod uha te šapnuo: »Sljedeći mu put nemoj dati da ti pokaže srednji prst.« »Znaš da neću.« Nasmijala se. »Ah, Daniel, tek sjenka pravoga zločestog dečka.« Položio je ruku na srce i podignuo obrvu. »Pobrini se da se lijepo odnosi prema tebi. Zaslužuješ najbolje od svega.« Barem jednom, nije željela da ispusti njezinu ruku. »Što ćeš ti sada?« »Kada si upropašten, imaš toliko izbora. Mogućnosti se naprosto otvaraju pred tobom.« Pogledao ie pokraj nje prema dalekim pustinjskim oblacima. »Odigrat ću svoju ulogu. Dobro je znam. Znam što je to oproštaj.« Namignuo je Luce, još jedan zadnji put kimnuo Danielu, a potom zabacio ramena, raširio svoja golema krila i odletio prema nemirnome nebu. Svi su gledali sve dok od Camovih krila nije ostala samo daleka zlatna mrlja. Kada je Luce spustila pogled, pao je na Lucifera. Koža mu je i dalje ljupko svjetlucala, ali oči su mu bile hladne. Nije ništa rekao i činilo se kao da bi je zauvijek gledao da se nije okrenula. Učinila je sve što je mogla za njega. Njegova bol više nije bila njezin problem. Prolomio se glas Prijestolja. »Još jedan oproštaj.« Luce i Daniel zajedno su se okrenuli kako bi izrazili zahvalnost Prijestolju, ali čim su im pogledi pali na njega, otmjeni lik žene planuo je u blještavu bjelinu i morali su zakloniti oči. Prijestolje je ponovno bilo neraspoznatljivo, skup svjetlosti previše jak da bi anđeli mogli gledati u njega. »Hej, ljudi.« Arriane je šmrcnula. »Mislim da je htjela reći kako je vrijeme da se vas dvoje oprostite.« »Oh«, rekla je Luce i okrenula se prema Danielu, iznenada obuzeta panikom. »Već sada? Moramo...« Primio ju je za ruku. Njegova krila dodirnula su njezina. Poljubio ju je u obraze. »Bojim se«, prošaptala je.

SV 243


»Što sam ti rekao?« Prisjetila se milijuna razgovora koje su ona i Daniel vodili, onih lijepih, tužnih, ružnih. Jedan se izdvojio iz kaosa u njezinu umu. Drhtala je. »Da ćeš me uvijek pronaći.« »Da. Uvijek. Bez obzira na sve.« »Daniele...« »Ne mogu dočekati da te učinim ljubavi svojeg smrtničkog života.« »Ali nećeš me poznavati. Nećeš se sjećati. Sve će biti druga čije.« Palcem joj je obrisao suzu. »I misliš da će me to zaustaviti?« Sklopila je oči. »Previše te volim da bih rekla zbogom.« »Ovo nije zbogom,« utisnuo joj je još jedan posljednji anđeoski poljubac i toliko je čvrsto zagrlio da je mogla čuti njegove postojane otkucaje srca kako se preklapaju s njezinima, »već do viđenja.«

SV 244


DVADESETO POGLAVLJE POTPUNI STRANCI SEDAMNAEST GODINA POSLIJE Držeći karticu sobe među zubima, Luce je iskrivila vrat kako bi je provukla kroz bravu, pričekala maleni električni škljocaj i gurnula vrata bokom. Ruke su joj bile pune: njezina žuta sklopiva košara za rublje bila je krcata odjećom, a većina se stisnula već u prvom pranju daleko od kuće. Istresla je odjeću na uski donji ležaj kreveta na kat, iznenađena što je pronašla način da promijeni toliko odjevnih predmeta u tako malo vremena. Cijeli tjedan upoznavanja koledža Emerald prošao joj je kao u nekoj magli. Nora, njezina nova cimerica, prva osoba izvan Luceine obitelji koja ju je vidjela s mobilnim aparatićem za zube (ali to je bilo okej jer ga je nosila i Nora), sjedila je na prozorskoj dasci, lakirala nokte i razgovarda na mobitel. Ona je uvijek lakirala nokte i razgovarala na mobitel. Imala je cijelu policu za knjige koja je bila ispunjena bočicama lakova za nokte i već je dvaput napravila Luce pedikuru u tjedan dana koliko su se poznavale. »Ma kažem ti, Luce nije takva.« Nora je uzbuđeno mahnula Luce, koja je bila naslonjena na okvir kreveta i prisluškivala. »Nikad nije poljubila tipa. Okej, jednom, Lu, kako se zvao onaj štrkljavi klinac, iz ljetnog kampa, onaj o kojem si mi pričala...« »Jeremy?« Luce je namreškala nos. »Jeremy, ali mislim da se radilo o boci istine ili tako nešto. Igrice za djecu. Tako da...« »Nora«, prekinula ju je Luce. »Zar to stvarno moraš podijeliti s... s kim uopće razgovaraš?« »Ma to su samo Jordan i Hailey.« Zagledala se u Luce. »Na zvučniku smo. Mahni!« Nora je uperila prstom kroz prozor prema sumračnoj jesenjoj večeri. Njihov učenički dom bio je zgrada od bijele cigle u obliku slova U i u sredini je imao maleno dvorište u kojem su se svi družili, ali Nora nije pokazivala prema njemu. Odmah preko puta Luceina i Noreina prozora na trećem katu

SV 245


bio je još jedan prozor. Prozorsko okno bilo je podignuto, vani su virile osunčane noge, a ubrzo su se pojavile i ruke dviju djevojaka te im mahnule. »Bok, Luce!« viknula je jedna od djevojaka. Jordan, vatrena djevojka crvenkastoplave kose iz Atlante i Hailey, sitno i uvijek nasmijano biće, guste crne kosa koja joj je padala oko lica u tamnim slapovima. Činile su se drage ali zašto su odjednom raspravljale o svim dečkima koje Luce nikada nije poljubila? Koledž je bio tako čudno mjesto. Prije nego što je prošlog tjedna prešla tri tisuće kilometara u automobilu s roditeljima na putu do koledža Emerald, mogla je točno izbrojati koliko je puta bila izvan Teksasa, jednom na obiteljskom izletu u Pikes Peak u Coloradu, dvaput na regionalnom natjecanju iz plivanja u Tennesseeju i Oklahomi. Druge godine oborila je vlastiti rekord u kraulu i godišnji posjeti kući njezinih bake i djeda u Baltimoreu. Selidba u Connecticut i odlazak na koledž bili su velika stvar za Luce. Većina njezinih prijatelja iz srednje škole Plano upisali su se u škole u Teksasu, ali Luce je oduvijek imala osjećaj da je nešto čeka u velikome bijelom svijetu i da mora napustiti dom kako bi to pronašla. Njezini su je roditelji podržavali, pogotovo kada je dobila djelomičnu stipendiju zbog izvrsnog plivanja leptira. Cijeli je život spakirala u jednu golemu sportsku torbu i napunila nekoliko kutija sentimentalnim stvarčicama s kojima se nije mogla rastati: pritiskivač za papir u obliku Kipa slobode koji joj je tata donio iz New Yorka, fotografije mame s lošom frizurom kada je bila u Luceinim godinama, plišani mops koji ju je podsjećao na obiteljskog psa Mozarta. Tkanina na stražnjim sjedalima njezina istrošenog džipa bila je izlizana i mirisala po lizalicama od višnje, što je Luce bilo utješno. Jednako kao i pogled na stražnju stranu glava roditelja dok je njezin otac četiri duga dana vozio prema Istočnoj obali, uvijek poštujući ograničenje brzine, i s vremena na vrijeme stajao kako bi proučio povijesne znamenitosti ili ih odveo na razgledavanje tvornice pereca u sjeverozapadnom Delawareu. Postojao je trenutak kada je Luce poželjela da se okrenu i vrate kući. Već su se vozili dva dana i bih su negdje u Georgiji, a tatin ih je »prečac« od motela na autocesti odveo prema obali, gdje je cesta bila posuta oblim kamenčićima i zrak je smrdio po kosmatki. Prevalili su jedva trećinu puta do škole, a Luce je već nedostajala kuća u kojoj je odrasla. Nedostajao joj je njezin pas, kuhinja u kojoj je mama pekla buhtle i način na koji su, krajem ljeta, tatine ruže rasle oko njezina prozora, ispunjavajući joj sobu svojim

SV 246


nježnim mirisom i obećanjem svježe odrezanih buketa. U tom su se času Luce i njezini roditelji provezli pokraj dugačkog zavojitog prilaza s visokom, zlokobnom ogradom koja je izgledala kao da je električna, poput zatvorske. Na natpisu na ogradi debelim je crnim slovima pisalo POPRAVNA ŠKOLA MAČ I KRIŽ.

»Zvuči pomalo zlokobno«, oglasila se njezina majka s prednjeg sjedala, podižući pogled s časopisa o renoviranju doma. »Drago mi je da ne ideš u tu školu, Luce!« »Aha,« odvratila je, »meni isto.« Okrenula se i kroz stražnji prozor gledala kako ograda škole nestaje među šumom. Potom su, prije nego što se snašla, već ulazili u južnu Carolinu i bili bliže Connecticutu i njezinu novom životu na koledžu Emerald sa svakim okretajem novih guma na džipu. A onda je bila ondje, u svojoj novoj sobi, a njezini roditelji bili su daleko kući u Teksasu. Luce nije željela da se mama brine, ali istina je bila da joj je strašno nedostajao dom. Nora je bila sjajna, nije u tome bio problem. Bile su prijateljice od trenutka kada je Luce ušla u sobu i vidjela kako njezina nova cimerica vješa poster Alberta Finneyja i Audrey Hepbum iz filma Two for the Road. Njihova je veza dodatno ojačala kada su u dva u noći pokušale ispeći kokice u trošnoj kuhinji učeničkog doma i uspjele aktivirati požarni alarm zbog čega su svi morali izjuriti van u pidžamama. Cijeli tjedan, dok je trajalo upoznavanje pridošlica s koledžom, Nora se svim snagama trudila uključiti Luce u svoje mnogobrojne planove. Prije Emeralda pohađala je otmjenu privatnu školu pa je na koledž došla već naviknuta na život u učeničkom domu. Nije smatrala čudnim to što dečki žive vrata do, što je online radiostanica na kampusu jedini prihvatljivi način slušanja glazbe, što moraš provući karticu kroz sve želiš li ovdje išta učiniti i što eseji moraju biti dugački nevjerojatnih četiri stranice. Nora je imala hrpu prijatelja iz privatne škole Dover i činilo se da svaki dan stekne barem tucet novih, na primjer Jordan i Hailey, koje su se i dalje navirivale kroz prozor i mahale im. Luce je željela držati korak s ostalima, ali cijeli je život provela u uspavanom kutku Teksasa. Stvari su ondje bile sporije, i odjednom je shvatila da joj se to sviđa. Čeznula je za onim što je u jek mrzila kada je bila kod kuće, kao na primjer country glazbu i pohanu piletinu na štapiću s benzinske crpke. Ipak, ovamo je došla kako bi pronašla sebe, kako bi njezin život napokon počeo. Stalno si je to morala ponavljati. »Jordan mi je baš rekla kako dečko iz sobe do njihove misli da si

SV 247


slatka.« Nora je lagano povukla Luce za valovitu tamnu kosa koja joj je sezala do struka. »Ali on je igrač, pa sam im dala do znanja da si ti, draga moja, dama. Možda bi mogla otići preko i malo se zabaviti prije prave zabave o kojoj sam ti pričala?« »Može.« Luce je otvorila limenku Cole koju je kupila na automatu blizu sobe s perilicama rublja posutima praškom i deterdžentom. »Mislila sam da ćeš meni donijeti jednu bez šećera?« »I jesam.« Luce je posegnula u košaru s rubljem u koju je stavila limenku koju je kupila za Noru. »Oprosti, valjda mi je ostala dolje. Idem brzo po nju. Odmah se vratim.« »Pas de prob«, rekla je Nora, vježbajući francuski. »Ali požuri. Hailey kaže da se školski nogometni tim infiltrirao u njihov hodnik. A gdje su nogometaši, tamo je dobra zabava. Trebale bismo što brže krenuti. Moram ići«, rekla je na mobitel. »Ne, obući ću crnu majicu. Luce se odlučila za žutu, ili se misliš presvući? Uglavnom...« Luce je mahnula Nori da će se odmah vratiti i izašla iz sobe. Spustila se stubama, preskačući po dvije odjednom, i zavijala niz katove učeničkog doma sve dok nije došla do ofucanog tepiha boje trule višnje koji je stajao na ulazu u podrum, na kampusu poznat kao Pit*, što je Luce uvijek podsjećalo na breskve. Kod prozora koji je gledao na dvorište Luce je odjednom zastala. Automobil krcat dečkima stajao je na kružnom prilazu učeničkom domu. Dok su izlazili, smijući se i međusobno naguravajući, Luce je vidjela da svi nose majice nogometnog tima Emerald Varsity. Luce je prepoznala jednog od njih. Ime mu je bilo Max i prošlog je tjedna bio s Luce u nekoliko prilika kada su razgledavali koledž. Bio je jako sladak, plava kosa, velik blistav osmijeh, tipičan izgled dečka iz privatne škole (koji je sada prepoznala, nakon što joj je Nora neki dan za vrijeme ručka doslovno nacrtala dijagram). Nikada nije razgovarala s Maxom, čak ni kad su s još nekoliko klinaca sudjelovali u potrazi za skrivenim predmetima po kampusu. Ali možda ako večeras bude na onoj zabavi... Svi dečki koji su izlazili iz automobila bili su stvarno slatki, što je za Luce bilo zastrašujuće. Nije joj se sviđala pomisao da će baš ona biti jedina sramežljiva cura u Jordaninoj i Haileynoj sobi. Ali sviđala joj se pomisao da će biti na zabavi. Uostalom, što bi drugo trebala raditi? Skrivati se u svojoj sobi jer je nervozna? Nema šanse. __________________________________ *Pit na engleskom može značiti koštica voća.

SV 248


Brzim je korakom odskakutala niz zadnjih nekoliko stuba do oodruma. Sunce je bilo na zalasku pa je praonica rublja bila prazna i ispunjena nekim samotnim sjajem. Sumrak je obično bio doba dana kada si odjenuo ono što si oprao i osušio. U prostoriji je bila samo jedna djevojka u šašavim prugastim dokoljenkama koja je mahnito prala traperice s batik uzorkom kao da joj svi snovi i nade ovise o uklanjanju mrlj koja ih je nagrdila. Bio je tu i neki dečko, koji je sjedio na glasnoj drndavoj perilici rublja te bacao kovanicu u zrak i hvatao je. »Pismo ili glava?« upitao je kada je ušetala. Imao je četvrtasto lice, kosu boje jantara, velike plave oči i maleni zlatni lančić oko vrata. »Glava.« Luce je slegnula ramenima i slabašno se nasmijala. Bacio je kovanicu u zrak, uhvatio je i okrenuo na dlan, a Luce je vidjela da to nije novčić. Bilo je to nešto staro, doista staro, prljave zlatne boje s izblijedjelim slovima na nekom drugom pismu. Dečko ju je pogledao s podignutom obrvom. »Pobijedila si. Ne znan još što si dobila, ali to vjerojatno ovisi o tebi.« Okrenula se oko sebe, tražeći limenku soka koju ostavila ovdje. Potom ju je ugledala nekoliko centimetara od njegova desnog koljena. »To nije tvoje, zar ne?« upitala je. Nije joj odgovorio; samo je zurio u nju svojim ledeno plavim očima, koje su sadržavale tugu tako duboku da se nije činila mogućom za nekoga njegovih godina. »Maloprije sam je ostavila tu dolje. Za moju prijateljicu je. Moju cimericu. Noru«, rekla je Luce i posegnula prema limenci. Ovaj je dečko bio čudan, zanimljiv. Jezik joj se počeo petljati. »Vidimo se poslije.« »Još jednom?« upitao je. Okrenula se na vratima. Mislio je na igru s novčićem. »Oh. Glava.« Bacio ga je u zrak. Činilo se kao da novčić lebdi. Uhvatio ga je bez gledanja, okrenuo i otvorio dlan. »Ponovno si pobijedila«, zapjevušio je glasom koji je bio jezivo sličan onomu Hanka Williamsa, omiljenog starog pjevača Luciena tate. Vrativši se u svoju sobu, Luce je dobacila Colu Nori. »Jesi li upoznala onog luđaka s novčićem u praonici rublja?« »Luce.« Nora je zaškiljila. »Kada mi ponestane donjeg rublja, kupim novo. Nadam se da ću dogurati do Dana zahvalnosti bez pranja rublja. Jesi li spremna? Nogometaši čekaju i nadaju se zgoditku. Mi smo njihov gol, ali moramo ih podsjetiti da se ne smiju koristiti rukama.«

SV 249


Uhvatila je Luce za lakat i izvela je iz sobe. »Slušaj, ako upoznaš nekog Maxa, predlažem ti da bježiš. Išla sam na Dover s njim i sigurna sam da će biti u nogometnom timu. Mislit ćeš da je sladak i jako šarmantan. Ali kod kuće ima curu koja je najveća gadura na planetu«, promrmljala je Nora iza ruke, »i izbačena je s Emeralda pa je strašno bijesna zbog toga. Posvuda ima špijune.« »Kužim.« Luce se nasmijala, ali iznutra se mrštila. »Što dalje od Maxa.« »Koji je uopće tvoj tip? Mislim, znam da hoćeš prijeći na nešto bolje od krakatog starog Jeremyja.« »Nora.« Luce ju je blago gurnula. »Ne smiješ ga cijelo vrijeme spominjati. Ono je bio kasnonoćni povjerljivi razgovor među cimericama. Što se kaže u pidžamama, ostaje tajna do groba.« »Potpuno si u pravu.« Nora je kimnula i podigla ruke u znak predaje. »Neke su stvari svete. To poštujem. Okej. Da moraš opisati svoj savršeni poljubac u pet ili manje riječi...« Hodale su drugim dijelom učeničkog doma s tlocrtom u obliku slova U. Za koji trenutak skrenut će za ugao i doći do kraja hodnika, koji se zvao Caboose i gdje se nalazila Jordanina i Haileyna soba. Luce se naslonila na zid i uzdahnula. »Ne sramim se toga što, znaš, nemam iskustva«, tiho je rekla Luce, ovi su zidovi bili jako tanki »Samo... jesi li se ikad osjećala kao da ti se ništa nije dogodilo u životu? Kao da znaš da imaš sudbinu, ali sve što si dosad doživjela bilo je posve obično? Želim da moj život bude drugačiji. Želim osjećati kao da je napokon počeo. Čekam onaj pravi poljubac. Ali katkad se osjećam kao da bih mogla čekati dovijeka i ništa se nikad ne bi promijenilo.« »I meni se žuri.« Norine oči pomalo su se zamutile »Znam na što misliš, ali imaš barem malo kontrole. Pogotovo ako se držiš mene. Možemo svašta napraviti. Prvi semestar tek je počeo, mala.« Nora je bila nestrpljiva doći na zabavu i Luce je također željela ići; doista jest. Ali govorila je o onoj neopisivoj stvari koja je bila važnija od dobrog provoda. Govorila ie o sudbini nad kojom je imala jednako onoliko kontrole koliko i nad novčićem bačenim u zrak, bilo je to nešto što joj je istodobno bilo i nije bilo u rukama. »Jesi li dobro?« Nora je nakrivila glavu prema Luce. Kratak crvenkastoplavi uvojak pao joj je preko oka. »Aha.« Luce je nonšalantno kimnula. »Dobro sam.« Otišle su na zabavu, koja se u biti sastojala samo od niza otvorenih vrata soba i učenika prve godine koji su u njih ulazili ili iz njih izlazili. Svi

SV 250


su imali plastične čaše ispunjene preslatkim punčom za koje se činilo da se automatski pune. Jordan je puštala glazbu sa svojeg iPoda svako bi malo povikala: »Ajmo!« Glazba je bila dobra. Simpatičan dečko iz sobe do Jordanine i Haileyne, David Franklin, naručio je pizzu, koju je Hailey poboljšala dodavši svježi origano iz malog vrta s biljem koje je donijela od kuće i postavila ga u kut prozora. Ovo su bili dobri ljudi i Luce je bilo drago što ih poznaje. Luce je upoznala dvadesetero učenika u trideset minuta, a većina njih bili su dečki koji bi se nagnuli prema njoj i stavili ruke na donji dio njezinih leđa kada bi im se predstavila, kao da je u u suprotnome ne mogu čuti, kao da dodir čini njezin glas jasnijim. Shvatila je da pogledom traži dečka koji je bacao novčić u zrak u praonici rublja. Nakon tri čaše punča i dvije kriške nevjerojatno ukusne pizze s tankim tijestom i kobasicama, Luce se službeno upoznala s Maxom i sljedećih ga deset minuta pokušavala izbjegavati. Nora je bila u pravu: bio je zgodan, ali previše je očijukao za nekoga koga je kod kuće čekala luda djevojka. Ona, Nora i Jordan bile su stisnute jedna uz drugu na Jordaninu krevetu i između napadaja hihotanja, šapćući su ocjenjenjivale sve prisutne dečke, kada je Luce odjednom zaključila da je malo pretjerala s tajnovitim punčem. Otišla je sa zabave i spustila se niza stube, tražeći malo mira i zraka. Noć je bila svježa i suha, nimalo poput onih u Teksasu. Ovaj povjetarac osvježavao joj je kožu. Vani je bilo nekoliko zvijezda na nebu i nekoliko klinaca na dvorištu, ali nitko koga je Luce poznavala pa je sjela na jednu od kamenih klupa između dva gusta grma božura. Bilo je to njezino omiljeno cvijeće. Kada je vidjela da je zemljište oko njezina učeničkog doma okruženo njime i da cvjeta čak iako je bio kraj kolovoza, shvatila je to kao dobar znak. Primila je velike latice jednog bijelog božura u punom cvatu i nagnula se naprijed kako bi pomirisala njegov blagi nektar. »Bok.« Lecnula se. S nosom zakopanim u cvijet, nije vidjela da joj se približio. Par ofucanih Converseica stajao je ravno pred njom. Oči su joj se polako podignule: isprane traperice, crna majica kratkih rukava, tanak crveni šal labavo zavezan oko vrata. Srce joj je počelo brže udarati a da nije znala zašto; nije mu čak niti vidjela lice, kratka zlaćana kosa... besramno mekane usne... i oči toliko očaravajuće da je Luce jedva mogla udahnuti. »Žao mi je«, rekao je. »Nisam te mislio uplašiti.« Koje su mu to boje bile oči?

SV 251


»Nisam zato uzdahnula. Hoću reći...« Cvijet jc je ispao iz ruke, a tri latice pale su na njegove tenisice. Reci nešto. Voli me. Ne voli me. Voli me. Ne to! Bilo je fizički nemoguće išta reći. Ne samo da je ovaj dečko bio nešto najnevjerojatnije što je Luce ikada vidjela u svojem životu, nego je prišao i predstavio joj se. Zbog načina na koji ju je sada gledao, Luce se osjećala kao da je jedina druga osoba na cijelom dvorištu. Kao da je jedina druga osoba na cijelom svijetu. A ona će sve upropastiti svojim ponašanjem. Instinktivno je podignula ruku kako bi dotakla svoj lančić, i otkrila da joj je vrat gol. Neobično. Uvijek je nosila srebrni medaljon koji joj je majka poklonila za šesnaesti rođendan. Bila je to obiteljska ostavština, a u medaljonu se ndazila stara fotografija njezine bake kojoj je Luce veoma nalikovda, snimljena otprilike u vrijeme kada je upoznala muškarca koji će poslije postati njezin djed. Zar ga je to jutro zaboravila staviti oko vrata? Dečko je nakrivio glavu i čudno joj se nasmiješio. O, ne. Cijelo je ovo vrijeme buljila u njega. Podignuo je ruku kao da joj želi malo mahnuti. Ali nije mahnuo. Prsti su mu ostali u zraku. A njoj je srce počelo snažno lupati jer odjednom nije imala pojma što ovaj stranac namjerava učiniti. Mogao bi učiniti bilo što. Prijateljska gesta bila je jedna mogućnost. Mogao joj je isto tako pokazati srednji prst. Vjerojatno je to zaslužila s obzirom na to da je piljila u njega poput lude obožavateljice. Ovo je bilo smiješno. Ona je bila smiješna što se tako ponaša. Mahnuo joj je, kao da želi reći: Halo? Ima li koga? »Ja sam Daniel.« Kada joj se osmjehnuo, vidjela je da su mu oči prekrasne sive boje s trunkom, zar je to bila ljubičasta? O, Bože, zaljubit će se u dečka s ljubičastim očima. Što li će samo reći Nora? »Luce«, napokon je uspjela izustiti. »Lucinda.« »Cool.« Ponovno se osmjehnuo. »Kao Lucinda Williams. Pjevačica.« »Kako to znaš?« Nitko nikada nije pogodio da je dobila ime po njoj. »Moji su roditelji upoznali Lucindu Williams na koncertu u Austinu u Teksasu«, dodala je. »Ja sam odande.« »Essence mi je jedan od najdražih albuma. Slušao sam ga pola vožnje od Kalifornije dovde. Teksas, ha? Dolazak u Emerald je velika promjena?« »Potpuni kulturni šok.« Osjećala se kao da je to najiskrenija stvar koju je rekla cijelog tjedna.

SV 252


»Naviknut ćeš se. Barem ja jesam, nakon dvije godine.« Pružio je ruku i dotaknuo joj rame kada je ugledao izraz panike na njezinu licu. »Samo se šalim. Izgledaš puno prilagodljivije od mene. Kad te sljedeći tjedan vidim, sigurno ćeš se već osjećati kao doma i nositi majicu s velikim >E<.« Promatrala je njegovu ruku položenu na svojoj. Ali važnije od toga, u sebi je proživljavala tisuću malih eksplozija, poput završnice vatrometa za Dan neovisnosti. Nasmijao se i ona se nasmijala, ne znajući ni sama zašto. »Želiš li«, nije mogla vjerovati da će to reći dečku s više godine koji je bio iz Kalifornije i izgledao poput modela, »možda sjesti?« »Može«, pristao je istog časa, a potom pogledao gore prema prozoru gdje je bilo upaljeno svjetlo i iza kojeg se odvijala zabava. »Znaš li možda o nekoj zabavi s nogometašima koja upravo traje negdje u domu?« Luce je pokunjeno uperila prstom prema gore. »Maloprije sam bila na njoj. Odmah je na vrhu stuba,« »Nije bilo zabavno?« »Bilo je«, rekla je. »Samo...« »Željela si malo izaći na zrak?« Kimnula je. »Ovdje me trebao čekati prijatelj.« Daniel je slegnuo ramenima i ponovno pogledao prema prozoru, na kojem je Nora očijukala s nekim koga nisu mogli vidjeti. »Ali možda sam ga već pronašao.« Pogledao ju je suženih očiju pa se uspaničeno zapitala nije li možda sve ovo vrijeme razgovarala s njim s peludom na nosu. Ne bi bio prvi put. »Slušaš li ovaj semestar biologiju?« upitao je. »Nema šanse. Jedva sam izvukla živu glavu u srednje « Pogledala ga je, posebno njegove oči, koje su nesumnjivo u sebi imale nijansu ljubičaste. Zablistale su kada je upitala: »Zašto?« Daniel je odmahnuo glavom, kao da razmišlja o nečemu što ne želi reći naglas. »Samo... izgledaš mi tako poznato. Mogao bih se zakleti da smo se već negdje sreli.

SV 253


EPILOG LJUBAV U NJIHOVIM OČIMA »Obožavam ovaj dio!« uskliknula je Arriane. Tri anđela i dvoje nefila sjedilo je na prednjem rubu niskoga sivog oblaka iznad učeničkog doma s tlocrtom u obliku slova U u središnjem Connecticutu Roland joj se nacerio. »Nemoj mi reći da si ovo već vidjela?« Njegova zlatna krila bila su raširena i poravnata poput deke za piknik na velikom nebeskom kinu na otvorenom, tako da su Miles i Shelby mogli sjediti na njima i lebdjeti u zraku. Nefili nisu vidjeli anđele više od desetak godina. Iako na Rolandu, Arriane i Annabelle nisu bili vidljivi nikakvi znakovi prolaska vremena, nefili su ostarjeli. Nosili su isto vjenčano prstenje, a kutove očiju mreškale su im sitne bore smijalice koje su im donijele godine sretnog braka. Pod izblijedjelom plavom šiltericom, Milesova kosa bila je blago sijeda oko sljepoočnica. Ruka mu je počivala na Shelbynu trbuhu, zaobljenom od bebe koja se trebala rodit sljedeći mjesec. Protrljala je glavu kao da je za dlaku izbjegla potres mozga. »Ali Luce ne jede kobasice. Ona je vegetajanka!« »To je sve što si zaključila iz tog prizora?« Annabelle je zakolutala očima. »Luce je sada drugačija. Ona je ista djevojka, samo s malo drugačijim detaljima. Ne viđa Navjestitelje i nije posjetila svakog psihića na Istočnoj obali. Puno je >normalnija<, pa se nasmrt dosađuje, ali«, Annabelle se široko osmjehnula, »mislim da će, dugoročno gledano, biti stvarno sretna.« »Je li vama ove kokice smrde kao da su zagorjele?« upitao je Miles, glasno žvačući. »Nemoj to jesti«, rekao je Roland i uzeo kokice iz Milesova dlana. »Arriane ih je izvadila iz smeća nakon što je Luce zapalila kuhinju u domu.« Miles je počeo mahnito pljuvati, naginjući se preko ruba Rolandovih krila. »To je moj način povezivanja s Luce.« Arriane je slegnula ramenima. »Ali ako si baš gladan, evo ti čokoladica Milk Duds.« »Je li malo čudno što ih gledamo kao da su na filmu?« zapitala je

SV 254


Shelby. »Ne bismo li ih trebali zamišljati poput romana, poezije ili glazbe. Ponekad me deprimira koliko je film zapravo ograničavajući medij.« »Hej. Roland vas nije morao ovamo dovesti, nefili. Zato prestanite pametovati i jednostavno uživajte. Pogledajte!« Arriane je zapljeskala. »Totalno joj bulji u kosu. Kladim se da će je nacrtati čim dode kući. Kako slaaatko!« »Arriane, ti si se stvarno saživjela s ulogom tinejdžerice«, rekao je Roland. »Koliko ćemo ih još gledati? Mislim, zar nisu zaslužili malo privatnosti?« »Ima pravo«, rekla je Arriane. »Imamo mi drugih obveza na našem nebeskom popisu. Kao na primjer...« Blesavi smiješak nestao joj je s lica kada se nije mogla ničega sjetiti. »Viđate li se vi uopće međusobno?« upitao je Miles Rolanda, Arriane i Annabelle. »Od Rolandova, znate,..« »Naravno da ga viđamo.« Annabelle se nasmiješda Rolandu. »Jer se još trudimo oko njega. Čak i nakon svih ovih godina. Prijestolje je izmislilo oprost, znate.« Roland je odmahnuo glavom. »Sumnjam da me u bližoj budućnosti čeka nebesko iskupljenje. Sve je gore tako bijelo.« »Nikad ne znaš«, ubacila se Arriane. »Ponekad znamo biti strašno tolerantni. Svrati malo i pozdravi nas. I zapamti, upravo zbog Prijestolja Luce i Daniel sada imaju priliku ponovno biti zajedno.« Roland se uozbiljio i zagledao u tamne daleke obale. »Ravnoteža između raja i pakla bila je savršena kada sam posljednji put provjeravao Ne trebam vam ja da unesem pomutnju.« »Uvijek postoji barem nada da ćemo svi jednom biti zajedno«, rekla je Annabelle. »Luce i Daniel pravi su primjer za to, nijedna kazna nije vječna. Možda čak ni Luciferova.« »Je li itko čuo išta o Camu?« upitala je Shelby. Nekoliko časaka među oblacima je vladala tišina. Potom je Shelby pročistila grlo i okrenula se prema Milesu. »Pa, kad već spominjemo stvari koje nisu vječne, našoj dadilji uskoro završava smjena. Prošli nam je tjedan naplatila prekovremeno, kada se odužila utakmica Dodgersa.« »Želite li da vas pozovem kada Luce i Daniel budu na prvom spoju?« upitala je Annabelle Miles je pokazao dolje prema Zemlji. »Nije li vrijeme da ih ostavimo na miru?«

SV 255


»Doći ćemo«, rekla je Shelby. »Nemojte ga slušati.« Milesu je rekla: »Ti šuti. « Roland je stavio svakog od nefila pod jednu ruku i pripremio se za let. Potom su anđeli, demon i nefili odletjeli prema dalekim predjelima neba, ostavljajući za sobom kratak bljesak svjetlosti, dok su se daleko dolje Luce i Daniel zaljubljivali prvi i posljednji put.

KRAJ

SV 256

Profile for MEMENTO book store

Lauren kate 4 žudnja docx  

Lauren kate 4 žudnja docx  

Advertisement