Issuu on Google+


MIN@

LAUREN KATE SERIJAL : „FALEN“

PALI ANDJEO Knjga

prva

Ali vrata raja zaključana su i zasun je navučen... Moramo obići svijet i vidjeti jesu li možda stražnja ostala otvorena. Heinrich von Kleist, 0 lutkarskom kazalištu

2


MIN@

NA POČETKU

HELSTON, ENGLESKA. RUJAN 1854

Oko ponoći su njezine oči zadobile oblik. Pogled u njima bio je mačkast, napola odlučan, napola nesiguran, pogled zbog kojeg se upada u nevolju. Da, uspio ih je dočarati upravo kako su izgledale, te oči. Izduživale su se prema profinjenim, elegantnim obrvama, nekoliko centimetara od slapa tamne kose. Držao je papir daleko od sebe kako bi mogao ocijeniti svoj napredak. Bilo je teško raditi bez nje pred sobom, ali nikada je nije mogao crtati u njezinoj prisutnosti. Otkad je stigao u London, ne, otkad ju je prvi put vidio, pomno je održavao distancu. Svakim danom prilazila mu je i svakim je danom bilo sve teže. Zbog toga je ujutro odlazio, u Indiju, Ameriku, nije znao, niti mu je bilo stalo. Gdje god završio bit će lakše nego ostati tu. Uzdahnuvši, ponovo se nagnuo nad crtež, palcem razmazao ugljen, popravio njezinu punu donju usnu. Taj beživotni papir, okrutan varalica, bio je za njega jedini način da je povede sa sobom. Zatim se uspravio u kožnom naslonjaču u knjižnici. Osjetio je. Taj laki dodir topline na vratu. Nju. Sama njezina blizina ispunjavala ga je najneobičnijim osjećajem, poput topline koja se oslobađa kada se komad drva u vatri pretvori u pepeo. Nije se morao okrenuti da zna: bila je tu. Pokrio je njezinu sliku hrpom uvezanih papira, ali pobjeći joj nije mogao. Pogled mu je pao na suprotnu stranu prostorije, na divan presvučen tkaninom boje slonovače gdje se samo nekoliko sati prije neočekivano pojavila, kasnije nego ostatak njezina društva, u ružičastoj svilenoj haljini, da bi zapljeskala najstarijoj kćeri njihovih domaćina nakon izvrsne točke na klavi-čembalu. Ovlaš je pogledao na drugu stranu prostorije, kroz prozor na trijem, gdje mu se dan prije prišunjala s pregršti divljih bijelih božura u ruci. Još uvijek je mislila da je privlačnost koju je osjećala prema njemu nevina, i da su njihovi česti susreti u paviljonu u parku... tek sretne slučajnosti. Tako naivna! Nikad joj neće reći da je drukčije, tajna je bila samo njegova. Ustao je i okrenuo se, crteže ostavio na kožnom naslonja-ču iza sebe. Tu je bila, prislonjena uz zastor boje rubina u svojem jednostavnom bijelom 3


MIN@

ogrtaču. Njezina crna kosa rasula se iz pletenice. Pogled na njezinu licu bio je jednak onome koji je već toliko puta nacrtao. U njezinim obrazima budila se vatra. Ljutita je? Posramljena? Čeznuo je da dozna, ali nije si mogao dopustiti pitati je. „Što ćeš ti tu?“ čuo je režanje u svom glasu i zažalio zbog te oštrine, znao je da nikada neće razumjeti. „Ja... nisam mogla spavati“ promucala je približivši se vatri u kaminu i njegovoj stolici. „Vidjela sam svjedo u tvojoj sobi i“, zastala je spustivši pogled na svoje ruke, „tvoj kovčeg ispred vrata. Zar ideš nekamo?“ „Namjeravao sam ti reći...“ Prekinuo se. Nije htio lagati. Nije namjeravao otkriti joj svoje planove. To bi samo pogoršalo stvari. Već je, nadajući se da će ovaj put biti drukčije, dopustio da sve ode predaleko. Prišla je bliže i pogled joj je pao na njegov blok za crtanje. „Mene si crtao?“ Zapanjenost u njezinu glasu podsjetila ga je na golemi jaz u njihovu međusobnom razumijevanju. Nakon toliko vremena koje su proteklih nekoliko tjedana proveli zajedno, nije ni počinjala slutiti istinu koja je ležala iza njihove privlačnosti. To je bilo dobro, ili barem, tako je bilo bolje. Proteklih nekoliko dana, otkad je odlučio otići, s naporom se odvajao od nje. Taj mu je trud oduzimao toliko snage da se, kad bio ostao sam, nije mogao othrvati zatomljivanoj želji da je nacrta. Ispunio je svoj blok skicama luka njezina vrata, mramorne ključne kosti, crnog bezdana njezine kose. Sada je gledao u crtež ne osjećajući sram zbog toga što je uhvaćen kako je crta, nego nešto gore od toga. Ledena jeza prožela ga je kada je shvatio da njezino otkriće, raskrinkavanje njegovih osjećaja, znači njezino uništenje. Trebao je biti oprezniji. Uvijek je tako počinjalo. „Toplo mlijeko sa žlicom meda,“ promrmljao je, leđima još uvijek okrenut od nje. Zatim je tužno dodao: „Tako lakše zaspiš.“ „Kako si znao? Kako, baš tako mi je majka...“ „Znam“, rekao je, okrećući se licem prema njoj. Zaprepaštenost u njezinu glasu nije ga iznenadila, no nije joj mogao objasniti kako je znao, ili priznati koliko joj je puta u prošlosti sam pripravio taj napitak dok su se sjene približavale, i držao je u naručju dok ne bi zaspala. 4


MIN@

Njezin dodir pekao ga je kroz košulju, gubio je dah zbog ruke nježno položene na njegovo rame. U ovom životu još se nisu dodirnuli, a njihov prvi tjelesni kontakt uvijek ga je ostavljao bez daha. „Odgovori mi“, šapnula je „zar odlaziš?“ „Da.“ „Onda me povedi sa sobom“, izlanula je. Kao da je znao što slijedi, promatrao ju je kako uvlači dah, želeći povući molbu. U bori između njezinih obrva vidio je slijed njezinih osjećaja: prvo će osjetiti žestinu, zatim smetenost, pa sram zbog svoje smjelosti. Uvijek je bilo tako, i već previše puta pogriješio je tješeći je u takvim trenucima. „Ne,“prošaptao je sjećajući se... uvijek sjećajući se. „Sutra isplovljavam. Ako ti je imalo stalo do mene nećeš reći ni jednu riječ više.“ „Ako mi je stalo do tebe“, ponovila je gotovo kao da govori samoj sebi. „Ja, ja te volim...“ „Nemoj.“ „Moram to reći. Ja, ja te volim. Prilično sam u to sigurna i ako odeš...“ „Ako odem, spasit ću ti život.“ Govorio je polako, pokušavao doprijeti do dijela nje koji bi se mogao sjetiti. Taj dio, je li uopće postojao, zakopan negdje? „Neke stvari su važnije od ljubavi. Ne možeš razumjeti, ali moraš mi vjerovati.“ Njezin pogled svrdlao je kroz njega. Zakoraknula je natrag i prekrižila ruke na grudima. I ovo je bila njegova pogreška, kad bi joj govorio s visine, neminovno bi izazvao njezin prijezir. „Želiš li reći da postoji nešto važnije od ovoga?“ Uzela je njegove ruke i privukla ih svojem srcu, izazivala ga je. Oh, biti ona i ne znati što slijedi! Da je barem snažniji nego što jest, i da je može zaustaviti. Ako je ne zaustavi, ona nikada neće shvatiti i prošlost će se ponoviti, mučeći ih iznova i iznova. Osjetivši poznatu toplinu njezine kože pod rukom, zabacio je glavu i zastenjao. Pokušao je ne obazirati se na njezinu blizinu, toliko je dobro poznavao dodir njezinih usana na svojima, i gorčinu zbog znanja da se bliži kraj. Ali, njezini prsti dodirivali su njegove tako nježno. Osjećao je kako joj srce ubrzava pod tankim bijelim ogrtačem. Imala je pravo. Ne postoji ništa važnije od toga. Niti je ikada postojalo. Gotovo je popustio želji i uzeo je u naručje, kad je uhvatio pogled u njezinim očima. Kao da je vidjela duha. Odmaknula se, s rukom na čelu. „Osjećam se nevjerojatno čudno. Ne! Zar je već prekasno?“ 5


MIN@

Njezine oči su se suzile, poprimile oblik kao na njegovu crtežu, prišla mu je, položila ruke na njegove grudi, usne rastvorila u očekivanju. „Reci mi da sam luda, ali kunem se, ja sam ovdje već bila...“ Dakle, bilo je prekasno. Podigao je pogled, dršćući, mogao je osjetiti tamu kako se spušta. Iskoristio je posljednju priliku da posegne za njom, da je privine najsnažnije što može, za čime je čeznuo već tjednima. Čim su se njezine usne rastopile u njegovim, oboje su izgubili vlast nad sobom. Zavrtjelo mu se od okusa njezinih usana, poput kozje krvi. Što se čvršće privijala, to se njegov želudac sve snažnije okretao od srsi i smrtnih boli što su ga prožimale. Njezin jezik tragao je za njegovim, a vatra između njih sa svakim je novim dodirom, novim istraţivanjem, postajala sve življa, toplija, moćnija. Istodobno, ništa od toga nije bilo novo. Prostorija se zatresla. Aura oko njih počela je sjajiti. Ona nije primjećivala ništa, nije bila svjesna ničega, nije razumjela ništa, osim njihova poljupca. Samo je on znao što slijedi, kakvi se mračni drugovi spremaju upasti na njihovo ponovno ujedinjenje. Iako ni taj put nije mogao promijeniti tijek njihovih života, on je znao. Sjene su se vrtložile u virovima točno iznad njihovih glava. Toliko blizu da ih je mogao dodirnuti. Toliko blizu da se pitao može li ona čuti što šapuću. Promatrao je kako oblak prelazi njezinim licem. Na trenutak, ugledao je iskru prepoznavanja kako raste u njezinu pogledu. Zatim ništa, apsolutno ništa.

6


MIN@

Prvo poglavlje

POTPUNI STRANCI

Luce je upala u fluorescentno osvijetljeno predvorje škole Mač i križ deset minuta kasnije nego što je trebala. Voditelj, s prsnim košem poput bačve, rumenim obrazima i s podlogom za pisanje s kvačilom za papir stisnutim pod željeznim pazuhom već je izdavao naredbe, što je značilo da je Luce kasnila. „Dakle, zapamtite, najvažnije od svega su lijekovi, kreveti“ i crveni službenik je lajao na skupinu od tri učenika, okrenuta joj leđima. „Zapamtite te osnove i nikome se ništa loše neće dogoditi.“ Luce se požurila i prišuljala grupi. Još uvijek je pokušavala shvatiti je li ispravno ispunila ogromnu hrpu papira, je li taj voditelj obrijane glave ispred njih muškarac ili žena, hoće li joj tko pomoći s golemom putnom torbom, hoće li se roditelji riješiti njezinog voljenog auta Plymouth Furyja čim se vrate kući nakon što su je tu ostavili. Cijelo ljeto prijetili su da će prodati njezin auto, a sada su za to imali razlog koji ni Luce nije mogla pobiti: u Luceinoj novoj školi nikome nije dopušteno imati automobil. Točnije, njezinoj novoj popravnoj školi. Još uvijek se privikavala na taj naziv. „Možete li, uh, možete li ponoviti?“ upitala je službenika. „Kako ste rekli, lijekovi...?“ „Gle što nam je vjetar nanio!“ voditelj je rekao glasno, zatim nastavio polako sričući: „Lijekovi. Ako si jedna od onih kojima su propisani lijekovi, ne smiješ na njih zaboraviti jer oni te čine nadrogiranom, normalnom, živom, što god.“ Žena, zaključila je Luce proučavajući voditelja. Jedan muškarac ne bi bio sposoban izreći toliko zlobne riječi toliko sladunjavim glasom. „Razumijem.“ Luce je osjetila kako joj se diže želudac. Lijekovi. Već godinama nije uzimala lijekove. Nakon nesreće prošlog ljeta dr. Sanford, specijalist iz Hopkintona, zbog kojeg su je roditelji poslali u privatnu školu čak u New Hampshire, razmišljao je o tome da joj ponovo propiše lijekove. Premda ga je naposljetku uvjerila da je tobože stabilna, morala je još mjesec dana ići na psihoterapiju, samo da bi izbjegla te užasne antipsihotike. Zbog toga se u četvrti razred srednje škole Mač i križ upisivala cijeli mjesec nakon početka školske godine. Bilo je grozno biti novom 7


MIN@

učenicom i Luce je činjenica da će upasti u razred u kojem su ostali već ugodno smješteni, doista plašila. No, činilo se da nije bila jedina. Potajno je promotrila tri učenika koja su stajala u polukrugu oko nje. Svoju najbolju prijateljicu Callie upoznala je na razgledavanju školske zgrade svoje bivše škole Dover Prep, prvog dana školske godine. Za Luce i Callie bilo je dovoljno to što su bile jedine dvije učenice čiji roditelji nisu pohađali Dover prep, školu u kojoj su gotovo svi učenici bili u rodu. Ali, ubrzo su otkrile da su potpuno jednako opsjednute starim filmovima, osobito Albertom Finneyjem. Otkrile su to u prvom razredu, gledajući film Two for the Road, dok nijedna od njih nije bila u stanju ispeći vrećicu kokica a da ne aktivira alarm, nakon čega se nisu odvajale. Sve dok... dok nisu morale. Danas su pored Luce mirno stajala dva mladića i jedna djevojka. Djevojku je bilo lako prokljuviti: plavokosa, zgodna kao s reklame za Neutrogenu, s pastelno ružičastim noktima koji su bili u skladu s plastičnom ukosnicom. „Ja sam Gabbe“ zavlačila je zabljesnuvši Luce osmijehom koji je nestao kako se i pojavio, prije nego što se Luce uspjela predstaviti. Djevojčin usiljeni interes podsjetio ju je na djevojke s juga koje su pohađale Dover, nešto što nije očekivala u Maču i križu. Nije znala je li to utješno ili ne, niti je mogla pretpostaviti što djevojka takvog izgleda radi u popravnoj školi. Luce zdesna stajao je mladić kratke smeđe kose i smeđih očiju s malo pjegica na nosu. Uporno je grickao zanokticu na palcu i skrivao pogled, zbog čega je Luce zaključila da je vjerojatno upravo poput nje, još uvijek istodobno zaprepašten i posramljen što se nalazi na tom mjestu. Tip s njezine lijeve strane, naprotiv, odgovarao je slici koju je Luce imala o tom mjestu malo previše savršeno. Bio je visok i vitak, s DJ torbom ovješenom preko ramena, kuštrave crne kose i krupnih, duboko usađenih zelenih očiju. Usne su mu bile pune i prirodne ružičaste boje za koju bi većina djevojaka ubila. Na stražnjem dijelu vrata iznad ruba crne majice, tetovaža u obliku crnog sunca čije se zrake šire u svim pravcima, gotovo je blistala na njegovoj svijetloj koži. Suprotno od drugo dvoje, kad se taj mladić okrenuo i kad su im se pogledi sreli, zadržao je njezin pogled i nije mu dao da se odvoji. Usne su mu bile namještene u ravnu crtu, ali oči su bile tople i žive. Zurio je u nju, nepomičan poput kipa, na način koji je Luce također ukopao u mjestu. Zadržala je dah. Te oči bile su intenzivne i zavodljive i, pa, pomalo razoružavajuće. 8


MIN@

Voditeljica je glasno pročistila grlo kako bi prekinula mladićevo hipnotičko zurenje. Luce se zarumenjela i pretvarala kako je vrlo zauzeta češanjem po glavi. „Oni koji su naučili osnove, slobodni su nakon što odbace sve zabranjene predmete.“ Voditeljica je pokazala rukom na veliku kartonsku kutiju iznad koje je pisalo ZABRANJENI MATERIJALI. „A kad kažem slobodni, Todde,“ snažno je spustila ruku pjegavom mladiću na rame, od čega je poskočio, „želim reći da ste obvezni u gimnastičkoj dvorani upoznati se sa svojim današnjim vodičima studentima. Ti „ pokazala je na Luce, „riješi se svojih zabranjenih predmeta i ostani uz mene.“ Teškim korakom prišli su kutiji, a Luce je zbunjeno promatrala kako prazne džepove. Djevojka je izvukla osamcentimetarski džepni nožić. Zelenooki mladić nerado je bacio u kutiju boju u spreju i rezač za kutije. Čak se i nesretni Todd nekako odvojio od nekoliko kutija šibica i malog spremnika tekućine za upaljače. Luce se osjetila pomalo blesavo, jer činilo se da ne skriva nijedan od zabranjenih predmeta, ali kad je vidjela ostale kako posežu u džepove i odlažu mobitele u kutiju, progutala je knedlu. Prignula se bliže kako bi pročitala što piše ispod natpisa ZABRANJENI MATERIJALI i uvjerila se da su mobiteli, pipseri i radio prijemnici strogo zabranjeni. Nije li bilo dovoljno što ne može imati svoj auto! Luce je znojnom rukom čvrsto stegnula svoj mobitel u džepu, svoju jedinu vezu s ostatkom svijeta. Kad joj je voditeljica pogledala u lice, Luce je dobila nekoliko brzih ćuški po obrazu. „Nemoj mi se sada onesvijestiti, ne plaćaju mi dovoljno za oživljavanje. Osim toga, imaš pravo na jedan telefonski poziv tjedno u glavnom predvorju.“ Jedan poziv... jednom tjedno? Ali … Spustila je posljednji pogled prema svojem mobitelu i vidjela da ima dvije nove poruke. Činilo se nemogućim da su to njezine posljednje poruke. Prva je bila od Callie. Odmah me nazovi! Čekat ću uz mobitel cijelu noć, pa budi spremna na partiju trača. I zapamti mantru koju sam ti dala. Preživjet ćeš! Osim toga, ako to nešto znači, mislim da su svi već totalno zaboravili na... Tipično za Callie, napisala je toliku poruku da je Luceino smeće od mobitela nije moglo cijelu primiti, pa je odrezalo sve osim prva četiri retka. Na neki način Luce je laknulo. Nije željela čitati o tome da su svi iz 9


MIN@

njezine bivše škole već zaboravili na ono što joj se dogodilo, što je učinila da završi na ovome mjestu. Uzdahnula je i otvorila drugu poruku. Napisala ju je mama, koja je tek nekoliko tjedana prije svladala tehniku pisanja tekstovnih poruka i koja zacijelo nije znala za tu stvar s telefoniranjem jednom tjedno, jer tada ne bi na takvom mjestu ostavila kćer. Zar ne? Neprestano mislimo na tebe malena. Budi dobra i trudi se jesti dovoljno bjelančevina. Razgovarat ćemo kad mognemo. Vole te M&T S uzdahom, Luce je shvatila da su znali. Kako bi drukčije protumačila njihova obješena lica kad im je jutros mahala sa školskog ulaza, s putnom torbom u ruci. Za doručkom u šali je primijetila kako je napokon izgubila onaj odvratni novoengleski naglasak koji je pokupila u Doveru, ali roditelji se nisu ni nasmiješili. Mislila je da se još uvijek ljute na nju. Nikada nisu dizali glas, Luce bi, kad bi uprskala, kaţnjavali šutnjom. Sada je razumjela njihovo čudno ponašanje toga jutra: već tada su roditelji oplakivali gubitak kontakta s kćeri jedinicom. „Još uvijek čekamo na jednu osobu,“ voditeljica je pjevušila. „Pitam se tko bi to bio.“ Luceina pažnja naglo se usmjerila na kutiju zabranjenih stvari, već prepunu zabranjene robe, njoj potpuno neprepoznadjive. Osjećala je da je zelene oči tamnokosog mladića netremice gledaju. Podigla je pogled i ustanovila da je svi netremice gledaju. Bio je red na nju. Sklopila je oči, polako rastvorila prste, i mobitel je iskliznuo iz njezine ruke i spustio se na vrh hrpe s tužnim tupim zvukom. Zvukom samoće. Tod i robotica Gabbe krenuli su prema vratima, ne osvrnuvši se, a drugi mladić obratio se voditeljici. „Mogu je ja provesti uokolo,“ rekao je pokazujući glavom na Luce. „To tako ne ide,“ voditeljica je odgovorila automatski, kao da je očekivala takav razgovor. „Ti si ponovo novi učenik, što znači da za tebe vrijede ograničenja za nove učenike. Ponovo si na početku. Ako ti se to ne sviđa trebao si bolje promisliti prije nego što si prekršio uvjetnu.“ Mladić je stajao nepomično, bezizražajno, a voditeljica je povukla Luce koja se na riječ uvjetna ukočila, prema kraju žutog hodnika. „Idemo dalje,“ rekla je kao da se ništa nije dogodilo. „Kreveti.“ Pokazala je prema prozoru na udaljenoj zgradi od građevnog bloka koja je gledala na zapad. Gabbe i Todd tromo su se približavali zgradi od 10


MIN@

građevnog bloka, a drugi mladić slijedio ih je sporim korakom, ni ne pokušavajući ih sustići. Učenički dom bio je golem i četvrtast, čvrst, siv blok zgrada čija debela dvostruka vrata nisu odavala ništa o tome kakav život se vodio iza njih. Posred beživotnog travnjaka bila je postavljena velika kamena spomen ploča. Luce se sjetila da je na internetskoj stranici vidjela sliku spomen ploče izbliza, na njoj je pisalo Studentski dom Paulina. Na mutnom jutarnjem suncu bila je još ruţnija nego na bezizražajnoj crno-bijeloj fotografiji. Čak i s te udaljenosti Luce je vidjela crnu plijesan na prednjem zidu zgrade. Prozore su prekrivali redovi debelih metalnih rešetaka. Zažmirila je. Je li moguće da ogradu oko zgrade nadvisuje bodljikava žica? Voditeljica je pogledala u raspored i prelistala Luceine dokumente. „Soba šezdeset tri. Ostavit ćeš torbu u mom uredu, za sada, zajedno s ostalima. Raspakirati se možeš popodne.“ Luce je dovukla svoju crvenu platnenu putnu torbu i ostavila je pored tri crna, bezlična kofera. Zatim je mehanički posegnula za svojim mobitelom, u koji je obično bilježila stvari koje je trebala zapamtiti. Ali ne napipavši ništa u praznom dţepu, Luce je uzdahnula i broj sobe prepustila svojoj sposobnosti pamćenja. Još uvijek nije shvaćala zašto nije mogla ostati s roditeljima; od njihove kuće u Thunderboltu nije trebalo više od pola sata do Mača i križa. Vratiti se kući u Savannah, gdje je, kako bi njezina mama običavala govoriti, čak i vjetar puhao tako lijeno, bio je prekrasan osjećaj. Mekši, sporiji ritam Georgije odgovarao je Luce mnogo više od New Englanda. Ali škola Mač i križ kao da nije pripadala Savannahi. Kao da nije pripadala nikamo, bila je tek beživotno, bezlično mjesto u kojem joj je sud odredio boraviti. Nehotice je čula nedavan tatin telefonski razgovor s ravnateljem ustanove; tata je kimao na svoj smušen način profesora biologije i govorio: „Da, da, možda je za nju najbolje da je cijelo vrijeme pod nadzorom. Ne, ne, ne želimo se miješati u vaš sustav.“ Bilo je očito da njezin otac nije znao kako funkcionira nadziranje njegove kćeri jedinice. Mjesto je nalikovalo zatvoru s maksimalnim sigurnosnim mjerama. „A što sa... kako ste rekli, crveni?“ Upitala je Luce voditeljicu, želeći završiti obilazak. „Crveni“ voditeljica je rekla, i pokazala na žičane naprave koje su visjele sa stropa, optičke leće s bljeskavim crvenim svjetlima. Luce ih prije nije 11


MIN@

primijetila, ali čim joj je voditeljica pokazala prvu, shvatila je da su posvuda. „Kamere?“ „Izvrsno,“ voditeljica je rekla tonom natopljenim snishodljivošću. „Ne skrivamo ih jer želimo da vas neprestano podsjećaju kako vas gdje god da ste, promatramo. Dakle, nemojte zabrljati, to jest, ako se možete kontrolirati.“ Što bi joj se češće obraćali kao da je potpuni psihopat, to je u to lakše povjerovala. Sjećanja su je proganjala cijelo ljeto; u snovima i rijetkim trenucima kada bi je roditelji ostavili samu. Nešto se dogodilo u toj kolibi i svi su (uključujući Luce) umirali od želje da doznaju što točno. Policija, sudac, socijalni radnik, svi su pokušali izvući iz nje istinu, ali ona je nije znala, jednako kao ni oni. Trevor i ona cijelu su večer zbijali šale, igrali se lovice sve do niza koliba pored jezera, daleko od ostatka društva. Pokušala im je objasniti da je ta noć otpočela kao jedna od najljepših u njezinu životu, a završila kao najstrašnija. Toliko puta proživjela je tu noć u svojoj glavi, čula je Trevorov smijeh, osjetila njegove ruke oko struka, pokušala se pomiriti sa svojim osjećajem koji je govorio da je doista nevina. Ali sada, svako pravilo i propis Mača i križa činilo se kao da pobija tu slutnju i navodi na zaključak da je, zapravo, opasna i da treba biti nadzirana. Čvrsta ruka stiskala joj je rame. „Gledaj,“ voditeljica je rekla, „ ako te to tješi, daleko si od najgoreg slučaja koji imamo ovdje.“ Bila je to prva ljudska gesta koju je voditeljica uputila Luce, i Luce je vjerovala da joj je namjera bila oraspoložiti je. Ali. Poslali su je ovamo jer je osumnjičena za ubojstvo mladića za kojim je bila luda, a još uvijek je bila »daleko od najgoreg slučaja«. Pitala se kakvim se, zapravo, slučajevima bavi popravna ustanova Mač i križ. „OK,“ gotovo je s uputama rekla je voditeljica. „Sad si sama odgovorna za sebe. Evo ti karta da se lakše snadeš.“ Pružila je Luce fotokopiju grube, rukom nacrtane karte, zatim je bacila pogled na sat. „Imaš još sat vremena do prvog školskog sata, ali moje sapunice počinju za pet minuta, prema tome,“ mahnula je rukom, nestani!“ I ne zaboravi,“ rekla je i opet joj pokazala kameru „Crveni te promatraju.“ 12


MIN@

Prije negoli je Luce uspjela odgovoriti, pred njom se stvorila mršava tamnokosa djevojka i stala mahati dugim prstima pred Luceinim licem. „Oooooooh,“ djevojka je plesala oko Luce i podrugljivim glasom zavijala, kao da priča dječje priče o duhovima. „Crveni te promatrajuuuuu.“ „Briši odavde Arriane, prije nego što te lobotomiziram“ rekla je voditeljica, iako je njezin prvi iskren osmijeh tog dana, premda se pojavio tek nakratko, govorio da joj je na neki sirov način, ta djevojka draga. Također, bilo je jasno da djevojka nije uzvraćala naklonost. Okrenula se prema voditeljici i oponašala masturbiranje, zatim se izazovno zagledala u Luce, kao da želi u njoj izazvati uvrijeđenost i ljutnju. „A ovime si,“ voditeljica je rekla, bijesno zabilježivši nešto u svoju bilježnicu, „zaradila zadatak da odvedeš ovu vedru djevojku u obilazak.“ Rukom je pokazala Luce, koja je nalikovala svemu više nego vedroj osobi, odjevena u crne traperice, crne čizme i crnu majicu. U Pravilima odijevanja na internetskoj stranici Mača i križa obećavajuće je pisalo da se učenici mogu, sve dok se uzorno ponašaju, odijevati se prema vlastitom izboru, a pritom su obvezni poštovati samo dvije male odrednice: stil mora biti neupadljiv, a boja crna. Toliko o slobodi. Prevelika dolčevita koju ju je mama tog jutra natjerala obući, nije laskala njezinim oblinama, a nedavno je ostala bez svoga najvećeg aduta, bujne, crne kose koja je dosezala do struka. Vatra u kolibi opekla joj je dio lubanje i djelomično spalila kosu. Nakon dugog putovanja u tišini iz Dovera, majka je Luce postavila u kadu i bez riječi joj tatinim električnim aparatom obrijala glavu. Preko ljeta je Luceina kosa uspjela malo narasti; sada su njezini uvojci, nekad predmet zavisti, neugledno lelujajući sezali tek do ispod ušiju. Arriane ju je odmjeravala, lupkajući prstom po svojim blijedim usnama. „Savršeno,“ približila se i uhvatila Luce ispod ruke. „Upravo sam razmišljala o tome da bi mi dobro došla nova robinja.“ Vrata predvorja zanjihala su se i propustila visokog zelenookog mladića. Odmahnuo je glavom i obratio se Luce. „Na ovom mjestu pretraživanje do gola nije ništa neobično. Pa ako si spakirala još koji zabranjeni predmet,“ podigao je obrvu i bacio pregršt neprepoznatljivih predmeta u kutiju, „poštedi se neugode.“ Iza Luce, Arriane se tiho nasmijala. Mladićeva glava naglo se uspravila, a kad je pogledom registrirao Arriane, samo je otvorio usta, zatim ih zatvorio, kao da ne zna kako nastaviti. „Arriane.“ rekao je jednoličnim glasom. 13


MIN@

„Cam,“ odvratila je. „Poznaješ li ga?“ Luce je šapnula, pitajući se dijele li se učenici popravnih škola u klike kao u prestižnim školama poput Dovera. „Nemoj me podsjećati“, rekla je Arriane i povukla Luce kroz vrata u sivo, močvarno jutro. Stražnji dio glavne zgrade vodio je prema oštećenom pločniku što je graničio s neurednim igralištem. Igralište je bilo toliko obraslo travom, da je više nalikovalo kakvoj napuštenoj parceli, no izblijedjeli semafor za rezultate i male drvene tribine svjedočili su suprotno. Iza igrališta nalazile su se četiri zgrade opasna izgleda: sasvim lijevo, učenička spavaonica od građevnog bloka, masivna, stara, ružna crkva u krajnjem desnom kutu kampusa, i dvije goleme građevine u sredini za koje je Luce pretpostavila da su učionice. Dakle, to je bilo to. Njezin cijeli svijet ograničio se na taj turobni prizor. Arriane je odmah skrenula sa staze, povela Luce prema igralištu i posjela je na vrh drvenih tribina nabubrenih od vlage. Sve u vezi s odgovarajućim ustrojstvom u Doveru nedvojbeno je ukazivalo na buduće profesionalne sportaše Ivy League, stoga je Luce uvijek izbjegavala zadržavati se ondje. Ali, to prazno igralište sa svojim zahrđalim, svinutim golovima, pričalo je sasvim drukčiju priču. Koju Luce nije mogla shvatiti. Tri strvinara obrušila su se s visoka, zloslutan vjetar prohujao je kroz ogoljele hrastove krošnje. Luce je uvukla bradu u dolčevitu. „Daaakleee,“ Arriane je rekla „Upoznala si Randy.“ „Mislila sam da se zove Cam.“ „Ne razgovaramo o njemu sada.“ Arriane je hitro odvratila. „Mislim na onog transvestita ondje.“ Glavom je trznula u pravcu ureda, gdje je pred televizorom sjedila voditeljica. „Što misliš frajer ili ženska?“ „Ženska?“ Luce je nesigurno izustila. „Je li to nekakav test?“ Arriane se nasmiješila. „Prvi od mnogih. Prošla si. Barem mislim da jesi. Spol većine profesorskog zbora tema je vječite debate u kojoj sudjeluje cijela škola. Ne brini se, već ćeš se uklopiti.“ Luce je pomislila da se Arriane šali, u tom slučaju, super. Ali to je mjesto bilo neusporedivo drukčije od Dovera. Hodnicima njezine bivše škole klizili su budući senatori, kosa namazanih pomadom, sa zelenim kravatama i otmjenoj tišini kakvu samo novac može kupiti. 14


MIN@

Previše često učenici Dovera upućivali su joj postranične poglede koji kao da su govorili, nemoj zaprljati bijele zidove svojim prstima. Pokušala je zamisliti ondje Arriane: kako ljenčari na tribinama i svojim nabusitim glasom zbija grube, glasne šale. Pokušala je pretpostaviti što bi Callie mislila o Arriane. U Doveru nije postojao nitko nalik Arriane. „Dobro, pjevaj!“ Arriane je naredila. Sjela je na vrh tribina, dala Luce rukom znak da joj se ondje pridruži i rekla: „Što si učinila da završiš ovdje?“ Arrianein ton bio je nehajan, ali Luce je odjednom osjetila potrebu da sjedne. Smiješno, ali djelomice je očekivala da joj se, na njezin prvi dan ovdje, prošlost neće prišuljati i oduzeti joj tu krinku mirnoće. Naravno, ljudi ovdje žele znati. Osjetila je bubnjanje bila u sljepoočnicama. To joj se događalo svaki put kad se pokušala prisjetiti, uistinu prisjetiti one večeri. Nikada se nije prestala osjećati krivom zbog onoga što se dogodilo Trevoru, ali također, nije se željela zaplesti u klupko sjenici koje su, za sada, bile jedino čega se sjećala u vezi s nesrećom. Tih mračnih, neopisivih stvari o kojima nikome nije mogla govoriti. Zaboravite, upravo je započela govoriti Trevoru o neobičnoj prisutnosti koju je te noći osjećala, o vijugavim oblicima koji su im visjeli nad glavama, prijeteći da će im upropastiti savršenu večer. Naravno, tada je već bilo prekasno. Trevor je nastradao, tijelo mu je izgorjelo do neprepoznadjivosti, a Luce... je li ona bila... kriva? Nitko nije znao za te čudne oblike koje je znala vidjeti u tami. Oduvijek su joj dolazili. Dolazili su i odlazili već toliko dugo, da se Luce nije mogla sjetiti kada ih je prvi put zamijetila. Ali, sjećala se kada je prvi put shvatila da sjene ne dolaze svima, ili točnije, nikome osim njoj. Na ljetovanju s obitelji u Hilton Headu, roditelji su je poveli na putovanje brodom. Imala je sedam godina. Sunce je upravo zalazilo kada su sjene počele vijoriti iznad vode, a ona se okrenula prema ocu i rekla: „Što ti radiš kad dođu, tata? Zašto se ti ne bojiš čudovišta?“ „Čudovišta ne postoje,“ uvjeravali su je roditelji, ali zbog Luceina upornog insistiranja da nešto mračno i neodredivo postoji, roditelji su joj zakazali nekoliko posjeta obiteljskom okulistu, zatim je dobila naočale, a nakon što je pogriješila i opisala promuklo fijukanje što su sjene katkad proizvodile, zakazali su joj i termin kod otorinca, zatim psihoterapiju, pa još psihoterapije, i napokon, dobila je recept za antipsihotike. Ali ništa ih nije otjeralo. 15


MIN@

Kada je navršila četrnaestu, Luce je počela odbijati lijekove. Tada su našli dr. Sanforda i školu Dover u susjedstvu. Odletjeli su u New Hampshire, zatim ju je otac unajmljenim autom odvezao dugom, vijugavom cestom do palače na vrhu brda, koja se zvala Sjenovite doline. Postavili su Luce pred čovjeka u laboratorijskoj kuti i pitali je ima li još uvijek vizije. Uhvatili su svoju kćer za ruke znojnim dlanovima, čela nabrali od straha da s njihovom kćeri nešto ozbiljno nije u redu. Nitko joj nije rekao da će, ako dr. Sanfordu ne kaže ono što su svi željeli čuti, često dolaziti u Sjenovite doline. Kada je počela lagati i hiniti da je normalna, bilo joj je dopušteno upisati se u Dover, a dr. Sanforda posjećivati samo dva puta mjesečno. Čim se počela pretvarati da više ne vidi sjene, smjela je prestati uzimati grozne pilule. Ali, još uvijek nije mogla kontrolirati njihove dolaske i odlaske. Znala je jedino gdje su se u prošlosti obično pojavljivale i tako su guste šume i mutne vode postala mjesta koja je izbjegavala pod svaku cijenu. Sve što je o njima znala bilo je da njihovo pojavljivanje obično prati ledena jeza koja joj se širi kožom, mučnim, neopisivim osjećajem. Opkoračila je jednu od klupa i sjela stežući sljepoočnice palcem i srednjim prstom. Ako želi nekako preživjeti ovaj dan, morat će svoju prošlost spremiti u najdublji dio uma. Nije se mogla potpuno suočiti s tom noći čak ni kad je bila sama, a objaviti sve te jezive detalje čudnom, manijakalnom strancu, nije dolazilo u obzir. Umjesto odgovora promatrala je Arriane, koja se izležavala na tribinama, lica skrivenog iza velikih crnih sunčanih naočala. Bilo je teško sa sigurnošću reći ali vjerojatno je zurila u Luce, jer je nakon nekoliko trenutaka naglo ustala i nacerila se. „Ošišaš me kao sebe?“ rekla je. „Što?“ Luce se zgranula. „Tvoja kosa je prelijepa.“ To je bila istina: Arriane je imala duge, guste uvojke koji su Luce očajnički nedostajali. Njezini raspušteni, crni uvojci dobivali su na suncu crvenkast ton. Luce je stavila kosu iza ušiju, ali nedovoljno duga da ondje ostane, meko je bubnula natrag. „Prelijepa, preglupa.“ Arriane je rekla. „Tvoja je seksi, moderna. I ja je želim.“ „Oh, dobro, u redu.“ Luce je rekla. Je li to bio kompliment? Nije znala treba li se osjećati polaskano ili malodušno zbog toga što Arriane smatra da može imati sve što ţeli, čak i ako to pripada nekom drugom. „Gdje ćemo nabaviti...“ 16


MIN@

„Evo!“ Arriane je posegnula u svoju torbu i izvukla džepni nož ruţičaste boje koji je Gabbe maločas odložila u kutiju Zabranjenih materijala. „Što je?“ rekla je, vidjevši Luceinu reakciju. „Moji ljepljivi prstići uvijek se nađu na pravom mjestu onim danima kada dolaze novi učenici. Sama pomisao na to održava me kroz pasje dane ljetne muke... to jest... ljetne škole u Maču i križu.“ „Provela si cijelo ljeto... ovdje?“ Luce se lecnula. „Ha! Zvučiš kao pravi pridošlica. Vjerojatno očekuješ da ćeš imati proljetne praznike.“ Dobacila je Luce džepni nož. „Ne daju nam da napustimo ovu prokletu rupu. Nikada. Sad reži!“ „Što ćemo s crvenim?“ Luce je pitala, pogledavajući naokolo s nožem u ruci. Kamere su sigurno bile u blizini. Arriane je odmahnula glavom. „S tetkicama se odbijam družiti. Možeš li to ili ne?“ Luce je kimnula. „Samo mi nemoj reći da nikada prije nisi nikog šišala.“ Arriane je zgrabila džepni nož iz Luceine ruke, izvukla iz njega škare i pružila joj ga natrag. „Ne želim čuti ni riječ sve dok mi ne kažeš da izgledam fantastično.“ U »salonu« kadi, Luceina majka skupila je ostatke njezine duge kose u neuredan rep prije nego što ga je odsjekla. Luce je bila sigurna da postoji bolja strategija, ali cijeli život nije se htjela šišati i odsječen rep bio je sve što je znala. Rukama je skupila Arrianeinu kosu, omotala je gumicom koju je držala na zapešću i čvrsto držeći škarice, počela sjeći. Rep je pao pored njihovih stopala, i Arriane je zapeo dah u grlu. Naglo se okrenula, podigla rep s da i okrenula ga prema suncu. Na taj prizor Luce se stegnulo srce. Još uvijek je patila zbog gubitka svoje kose i svih drugih gubitaka koje je njezina kosa simbolizirala. Ali, Arriane se samo blago nasmiješila. Samo je jednom prstima dodirnula odsječenu kosu, zatim ju je ubacila u torbu. „Nevjerojatno!“ rekla je. Samo nastavi. „Arriane,“ Luce je prošaptala prije nego što se mogla zaustaviti. „Tvoj vrat je...“ „...prepun oţiljaka?“ Arriane je završila rečenicu. „Slobodno reci naglas.“ Koža na Arrianeinu vratu, sa straţnje strane lijevog uha, sve do ključne kosti, bila je izbrazdana, mramorna i sjajna. U mislima, Luce je vidjela Trevora, one jezive slike. Čak je ni njezini roditelji nisu mogli pogledati nakon što su ih vidjeli. Ona je sada jedva podnosila pogled na Arriane. Arriane je zgrabila Luceinu ruku i stavila je na svoju kožu. Bila je istodobno vruća i hladna. Nježna i gruba. 17


MIN@

„Ne plaši me.“ Arriane je rekla. „A tebe?“ „Ne.“ Luce je rekla, premda je više od svega željela da Arriane odmakne ruku, tako da i ona može povući svoju. Želudac joj se okrenuo kad se zapitala bi li Trevorova koža bila takva pod njezinim prstima. „Bojiš li se istine o sebi, Luce?“ „Ne.“ Luce je ponovo brzo odvratila. Zacijelo je bilo očito da laže. Sklopila je oči. Sve što je očekivala od Mača i križa bio je nov početak, mjesto gdje je nitko neće promatrati onako kako je to upravo činila Arriane. Tog jutra na ulazu u školu, otac joj je šapnuo u uho obiteljsko geslo: „Naša vrijednost nikada ne pada.“ Tada je osjetila nadu u nov početak, a sada, tek malo poslije, već je bila razotkrivena i toliko iscijeđena. Povukla je ruku k sebi. „Što se dogodilo?“ upitala je spuštajući pogled. „Ja tebe nisam gnjavila kada si zanijemjela na pitanje kako si stigla ovamo, sjećaš se?“ Arriane je rekla i podigla obrve. Luce je kimnula. Arriane je pokazala rukom na škare. „Popravi malo otraga, dobro? Da budem lijepa. Poput tebe.“ Čak i s posve jednakom frizurom, Arriane je još uvijek izgledala poput vrlo izgladnjele verzije Luce. Dok je Luce pokušavala izravnati svoje prvo šišanje u životu, Arriane je nastavila opisivati zamršeni način života u Maču i križu. „Onaj blok ćelija zove se Augustine. Ondje se svake srijede navečer održavaju takozvani društveni događaji. I nastava, također“ rekla je pokazujući zgradu boje požutjelih zuba, dvije zgrade desno od učeničkog doma. Izgledala je kao da ju je projektirao isti sadist kao i Pauline. Bila je turobno četvrtasta, ojačana bodljikavom žicom i rešetkama na prozorima nalikovala je zloslutnoj utvrdi. Siva, neprirodna magla lijepila se uz prozore poput mahovine i zaklanjala pogled unutra. „Prijateljski te upozoravam, mrzit ćeš nastavu. Osim ako nisi ljudsko biće.“ Arriane je nastavila. „Zašto? Što nije u redu s nastavom?“ Luce je upitala. Možda Arriane općenito nije voljela školu. Sa svojim crnim lakom za nokte, crnim tušem za oči i crnom torbom u koju je vjerojatno mogao stati samo njezin novi džepni nož, Arriane nije nalikovala na tipičnog ljubitelja knjige. „Školskom programu nedostaje duše.“ Arriane je rekla.

18


MIN@

„Štoviše, krade ti dušu. Od otprilike osamdeset učenika, koliko broji ova škola, rekla bih da još samo troje ima dušu.“ Na trenutak je podigla pogled. „Za ostale ne znam.“ Nije zvučalo obećavajuće, ali Luce je zainteresirala druga informacija koju joj je Arriane upravo dala. „Čekaj, škola ima samo osamdeset učenika?“ Ljeto prije dolaska u Dover, Luce je gotovo izgubila vid pokušavajući zapamtiti statistike iz debelog priručnika za buduće učenike. Ali, ono što je danas saznala o Maču i križu bilo je za nju iznenađenje. Shvatila je da je u školu stigla potpuno nepripremljena. Arriane je kimnula i Luce je nehotice odrezala pramen koji je trebao ostati. Ups! Možda Arriane neće primijetiti, ili će to smatrati modernim. „Osam sati, deset učenika po razredu. Ubrzo ćeš svakoga prepoznavati po smeću koje ostavlja za sobom.“ Arriane je rekla. „I obratno.“ „Vjerojatno imaš pravo.“ Luce se složila grizući usnu. Arriane je zbijala šale, a Luce se pitala bi li još uvijek sjedila tu s tako hladnokrvnim i podrugljivim pogledom u svojim pastelno plavim očima, da je znala Luceinu priču. Što dulje uspije sakriti svoju prošlost, to bolje za nju. „Bilo bi dobro izbjegavati teške slučajeve.“ „Teške slučajeve?“ „One koji na zapešćima nose sprave za praćenje.“ Arriane je rekla. „A to je trećina učenika.“ „A oni su ...“ „Oni s kojima ne želiš imati posla. Vjeruj mi.“ „Ali, što su učinili ?“ Pitala je Luce. Premda je žarko željela sačuvati svoju priču tajnom, Luce je smetalo što je Arriane zbog toga tretira kao kakvu prijetvornu naivku. Što god su ta djeca učinila, nije moglo biti mnogo gore od onoga što su svi tvrdili da je učinila ona. Ili jest? Konačno, nije znala gotovo ništa o toj ustanovi i ljudima koji su ondje boravili. Pretpostavke su u njezinu trbuhu prerasle u hladan, siv strah. „Oh, pa znaš,“ Arriane je zavlačila. „Sukrivci za terorističke čine. Neki su isjeckali roditelje na komadiće i ispekli ih na roštilju.“ Osvrnula se i namignula Luce. „Prekini!“ Luce je rekla. „Posve sam ozbiljna. Ti su psihopati pod mnogo većim restrikcijama od ostatka ovdašnjih propalica. Zovemo ih okovani.“ Luce se nasmijala na Arrianein dramatičan ton. 19


MIN@

„Tvoja frizura je gotova,“ rekla je prolazeći prstima kroz Arrianeinu kosu kako bi je malo podigla. Zapravo, izgledala je zaista dobro. „Zgodno,“ Arriane je rekla. Okrenula se prema Luce. Kad je prstima prošla kroz kosu, crni džemper ogolio joj je podlaktice i izložio na trenutak Luceinu pogledu crnu narukvicu s redom srebrnih zakovica na jednom zapešću, a na drugom nešto drukčiju narukvicu, nekako... mehaničku. Arriane je uhvatila njezin pogled i vragolasto podigla obrve. „Što sam rekla?“ rekla je. „Totalni j.....psihopati.“ Nacerila se. „Dođi. Pokazat ću ti ostatak kampusa.“ Nije imala previše izbora. Žurno je sišla s tribina prateći Arriane, pognuvši glavu kada se strvinar obrušio opasno nisko. Arriane kao da nije vidjela pticu, upirala je prstom u crkvu obraslu puzavicama, na desnom kraju kampusa. „Tu se nalazi ovdašnje remek-djelo, naša gimnastička dvorana, rekla je nazalnim tonom koji je podsjećao na govor turističkih vodiča. Imaš pravo, neiskusnom promatraču nalikuje na crkvu. Nekada je to i bila. Mač i križ, zapravo je arhitektonska kopija Pakla. Prije nekoliko godina neki psihijatar, totalni poklonik jutarnje gimnastike, nabasao je ovamo i održao bombastičan govor o tome koliko su tinejdžeri na lijekovima opasni za društvo. Donirao je tone love da bi se crkva preuredila u gimnastičku dvoranu. Sada naši nadređeni smatraju da smo dobili »normalniji i produktivniji« način na koji se možemo riješiti naših »frustracija«.“ Luce je zastenjala. Oduvijek je prezirala tjelesni. „Djevojko, razumijemo se.“ Arriane je suosjećala. „A trenerica Diante je o-pa-ka!“ Luce je trčeći održavala korak s Arriane i usput pogledom upijala okolinu. U Doveru su četverokutni prostori među zgradama bili tako lijepo održavani, pomno njegovani i ukrašeni drvoredima, savršeno obrezanim i posađenim u jednakim razmacima. Mač i križ izgledao je kao da se tiho spustio posred močvare i tu ostao, zaboravljen. Niske grane žalosnih vrba doticale su do, puzavice su u debelim slojevima obavijale zidove, a svaki treći korak blatno bi šljapnuo. Ali nije bio problem samo u izgledu. Svaki udisaj vlažnog zraka zastao bi u Luceinim plućima. Samim disanjem u Maču i križu činilo joj se da sve dublje tone u živi pijesak. „Očito je da arhitekti nisu bili sigurni kako obnoviti staru vojnu akademiju. I tako smo završili u nekoj vrsti kaznionice sa 20


MIN@

srednjovjekovnim mučilištem. I to bez vrtlara.“ Arriane je rekla, otresajući mulj sa vojničkih čizama. „Odvratno! Oh, a ono je groblje.“ Luce je pogledom pratila Arrianein prst uperen u lijevi kut kampusa, upravo iza spavaonica. Iznad ograđenog dijela lebdjela je još neprozirnija magla. Ogradu je s tri strane okruživala gusta hrastova šuma. Groblje se nije vidjelo, kao da je potonulo ispod površine zemlje, ali Luce je osjećala miris truleži i čula zrikavce u krošnjama. Na trenutak joj se učinilo da vidi mračni vrtlog sjena, ali kad je trepnula, nestale su. „To je groblje!“ „Aha. Za vrijeme građanskog rata ovo je bila vojna akademija. Dakle, ovdje su pokopali sve svoje mrtve. Jezivo je, kao i sve ostalo na ovom mjestu. I Gospode Bože,“ Arriane je nastavila, oponašajući južnjački naglasak, „smrdi sve do neba.“ Zatim je namignula Luce. „Mnogo vremena provodimo ondje.“ Luce je pogledala Arriane pokušavajući odrediti šali li se. Arriane je slegnula ramenima. „Dobro, samo jednom. I to nakon velikog farmakološkog tuluma.“ Sada je shvatila. „Aha!“ Arriane se nasmijala. „Lampica se upalila. Dakle, nečeg ima u toj glavi. Pa, draga moja Luce, možda znaš kako se tulumari u privatnim školama, ali nisi još vidjela kako se to radi u popravnim ustanovama.“ „U čemu je razlika?“ Luce je pitala, pokušavajući prikriti činjenicu da nikada nije bila na velikom tulumu u Doveru. „Vidjet ćeš.“ Arriane je na trenutak zašutjela, zatim se okrenula prema Luce. „Dođeš večeras k meni, dobro?“ Luce se iznenadila kada ju je Arriane uhvatila za ruku. „Obećavaš?“ „Nisi li mi preporučila izbjegavati teške slučajeve?“ Luce se našalila. „Drugo pravilo, ono što ja kažem, ne shvaćaj ozbiljno!“ Arriane se nasmijala odmahujući glavom. „Ja sam službeno umobolna!“ Ponovo je potrčala i Luce za njom. „Čekaj, a koje je prvo pravilo?“ „Nemoj zaostajati!“ Zaokrenule su iza ugla zgrade s učionicama i Arriane se kližući zaustavila. „Samo se opusti i budi hladnokrvna.“ „Opusti se i budi hladnokrvna,“ ponovila je Luce.

21


MIN@

Učenici su se podijelili u grupe i stajali ispred zgrade Augustine, oko stabala obraslih puzavicama. Nitko nije izgledao previše sretan što se ondje nalazi, ali se nikome nije ni žurilo ući u zgradu. U Doveru nisu postojala pravila odijevanja, tako da Luce nije bila naviknuta na uniformiranost ovdašnjih učenika. No, premda je svaki učenik bio odjeven jednako, u crne traperice, crnu dolčevitu kratkih rukava i crn džemper, obično svezan preko ramena ili oko struka, mnogi su tu odjeću nosili na različite načine. Skupina tetoviranih djevojaka stajala je u krugu, prekriženih ruku. Narukvice na njihovim rukama sezale su do lakata, a crni rupci na glavama podsjetili su Luce na film o djevojačkoj motociklističkoj bandi koji je jednom gledala. Film je posudila misleći Što može biti otkvačenije od motociklističke bande? Sada se Lucein pogled sreo s pogledom jedne od djevojaka s druge strane travnjaka. Djevojčine teško našminkane mačkaste oči gledale su iskosa i Luce je hitro skrenula pogled. Mladić i djevojka imali su na leđima crnih džempera našivene lubanje s prekriženim kostima. Par se držao za ruke i svako malo jedno bi drugo poljubili u sljepoočnicu, ušnu školjku ili oko. Kada su se zagrlili, Luce je vidjela da oko zapešća imaju pričvršćenu narukvicu, uređaj za praćenje. Doimali su se malo grubo, no očito je da su bili vrlo zaljubljeni. Svaki put kad bi metal u njihovim probušenim jezicima bljesnuo, Luce bi u grudima osjetila bolnu osamljenost. Iza zaljubljenog para, stajala je skupina plavokosih mladića. Bili su naslonjeni na zid i usprkos vrućini svi su bili u džemperima. Ispod džempera nosili su bijele košulje s uškrobljenim ovratnicima. Crne hlače savršeno su padale preko ulaštenih, elegantnih cipela. Od svih učenika pred školom, ti su mladići najviše nalikovali tipičnim doverskim učenicima. Ali, kada ih je bolje pogledala shvatila je da se zbog nečeg razlikuju od mladića koje je poznavala u Doveru. Mladića poput Trevora. Premda nisu činili ništa, osim što su stajali u skupini, iz njih je izbijala posebna vrsta agresivnosti. Izvirivala je iz njihovih pogleda. Teško je objasniti zašto, ali Luce je odjednom sinulo da svi učenici te škole, upravo poput nje, imaju prošlost. Vjerojatno i tajne koje ne žele dijeliti. Ali, nije bila sigurna je li zbog te spoznaje više ili manje osamljena. Arriane je primijetila da Luce promatra učenike. „Spremni smo učiniti sve da preživimo dan,“ rekla je sliježući ramenima.“ „Ako do sada nisi primijetila strvinare u niskom letu, reći ću ti da ovo mjesto zaudara na smrt.“ 22


MIN@

Sjela je na klupu ispod žalosne vrbe i potapšala mjesto pored sebe, za Luce. Prije nego što je sjela, Luce je rukom odgurnula hrpu vlažnih, trulih listova i zatim uočila još jedan prekršaj pravila odijevanja. Vrlo privlačan prekršaj pravila odijevanja. Oko vrata nosio je jarko crven šal. Nije bilo nimalo hladno, no on je preko crnog džempera nosio crnu kožnu motociklističku jaknu. Nije znala zašto, možda zato što je jedini u školskom dvorištu nosio nešto u boji, ali Luce nije mogla odvojiti pogled. Zapravo, u usporedbi s njim sve drugo postalo je nevjerojatno blijedo, i na jedan dug trenutak Luce je zaboravila gdje se nalazi. Upijala je pogledom njegovu zagasitu, zlaćanu kosu i jednak ten. Njegove visoke jagodice, tamne sunčane naočale koje su mu prekrivale oči i meke usne. U svim filmovima koje je gledala, i knjigama koje je pročitala, muškarac koji je pobuđivao zanimanje ženskog roda uvijek je bio nevjerojatno lijep, osim što je imao neku sitnu manu, otkrhnut zub, šarmantan čuperak koji strši, madež na lijevom obrazu. Znala je zašto odviše savršen, mogao bi biti odviše nepristupačan. Ali, bio pristupačan ili ne, Luce nikada nije mogla odoljeti veličanstveno lijepom muškarcu. Poput tog tipa. Stajao je naslonjen na zgradu, ruku nemarno prekriženih preko grudi. Na trenutak, vidjela se u njegovu naručju. Zatresla je glavom, ali nije mogla izbaciti iz misli tu sliku, toliko jasnu, da je gotovo krenula prema njemu. Ne! To je bilo suludo. Zar ne? Čak i u školi punoj luđaka, Luce je dobro znala da je njezin poriv sulud. Nije ga čak ni poznavala. Razgovarao je s mladićem nižim od sebe s dreadlocks frizurom i vrlo zubatim osmijehom. Obojica su se smijai, bučno i od srca, i iz nekog razloga, Luce je postala neobično ljubomorna. Pokušala se prisjetiti kada se posljednji put tako smijala, od srca, kao oni tada. „To je Daniel Grigori.“ rekla je Arriane, pročitavši joj misli i nagnuvši se naprijed. „Primjećujem da je privukao nečiju pažnju.“ „Blago rečeno.“ Luce se složila i istodobno posramila kada je shvatila kako je vjerojatno izgledala Arriane. „Ako ti se sviđaju takve stvari.“ „A što mi se ne bi moglo svidjeti?“ Luce je izlanula. To je bilo jače od nje. „Njegov prijatelj zove se Roland,“ Arriane je rekla, kimajući u pravcu mladića s dreadlocksima. „On je fora. Zna kako nabaviti stvari, ako znaš na što mislim?“ Ne baš, Luce je pomislila, grizući usnu. 23


MIN@

„Kakve stvari ?“ Arriane je slegnula ramenima i ukradenim džepnim nožem odrezala nit koja je visjela iz poderotine na njezinim crnim trapericama. „Tako, stvari. Ono-što-tražiš-to-i-dobiješ.“ „A Daniel?“ Luce je upitala. „Što se o njemu priča?“ „Oh, ona ne odustaje,“ Arriane se nasmijala, zatim pročistila grlo. „Zapravo, nitko ne zna ništa o njemu,“ rekla je. „Čvrsto se drži imidža tajanstvenog muškarca. No, mogao bi biti tek tipičan gad iz popravne škole.“ „Znam takve tipove,“ Luce je rekla, iako je odmah poželjela da nije. Nakon onoga što se dogodilo Trevoru, što god to bilo, nije imala nikakva prava suditi drugima. Štoviše, kada bi, premda vrlo rijetko, spomenula čak i najnevažniji detalj vezan uz tu noć, lelujave sjene vratile bi joj se upravo kao tada na jezeru. Ponovo je ovlaš pogledala Daniela. Skinuo je naočale, stavio ih u unutrašnji džep jakne i okrenuo se prema njoj. Pogledi su im se sreli i Luce je gledala kako mu se oči prvo šire, zatim sužavaju na način koji je podsjećao na iznenađenje. Ne, nešto više od toga. Kada su im se pogledi sreli, njoj je zastao dah. Znala ga je odnekud. Ali, da je upoznala nekog poput njega, zacijelo bi se dobro sjećala. Sjećala bi se te potpune potresenosti, koju je upravo sada osjećala. Daniel se nasmiješio i Luce je shvatila da još uvijek zure jedno drugome u oči. Mlaz topline prostrujao je njezinim tijelom, morala se uhvatiti za klupu da zadrži ravnoteţu. Osjetila je kako joj se usne razvlače, uzvraćala mu je osmijeh. Zatim je podigao ruku u zrak. I pokazao joj srednji prst. Luce je šokirano zadahtala i spustila pogled. „Što?“ Upitala je Arriane, potpuno nesvjesna scene koja se upravo odigrala. „Zaboravi.“ rekla je. „Nemamo vremena. Osjećam da će zazvoniti.“ Kao na znak, oglasilo se školsko zvono i učenici su se počeli tromo vući prema zgradi. Arriane je vukla Luce za ruku i sipala upute gdje će se naći nakon nastave. Ali Luce se još uvijek vrtjelo u glavi, potpuni stranac pokazao joj je srednji prst! Njezino trenutačno oduševljenje Danielom sasvim je nestalo, ali sada je željela doznati što je njegov problem. Prije nego što je ušla u učionicu, usudila se još jednom kradomice pogledati iza sebe. Lice mu je bilo bezizražajno, ali nije bilo sumnje, gledao je za njom. 24


MIN@

Drugo poglavlje

ZRELA ZA VEZANJE

Luce je sa sobom imala raspored sati otisnut na komadu papira, napola praznu bilježnicu koju je počela ispunjavati u Doveru na satu napredne europske povijesti prošle godine, dvije olovke, omiljenu gumicu za brisanje, a iznenada i loš predosjećaj da je Arriane imala pravo kada je govorila o školskom programu Mača i križa. Profesor se još nije ukazao, pohabane školske klupe nisu bile složene u redove, a ormar sa zalihama školskog pribora bio je zabarikadiran hrpama prašnih kutija. No, učenici kao da nisu primjećivali nered u učionici. Zapravo, činilo se da ne primjećuju ni da se nalaze u učionici. Stajali su uz prozor, podijeljeni u skupine, uvlačili posljednji dim cigarete ili premještali ogromne ziherice na svojim majicama. Jedino je Todd sjedio u klupi i nalivperom urezivao u drvenu klupu nešto vrlo zamršeno. A ostali novi učenici izgledali su kao da su se brzo uklopili u novu sredinu. Cam je bio tijesno okružen mladićima koji su Luce podsjećali na učenike privatne škole poput Dovera. Vjerojatno su se družili u vrijeme kada je Cam prvi put boravio tu. Gabbe se rukovala s djevojkom s probušenim jezikom koja se maločas u dvorištu ljubila s tipom s probušenim jezikom. Luce se osjetila glupavo zavidnom, jer je imala tek toliko hrabrosti da se smjesti uz bezopasnog Todda. Arriane je, poput darkerske princeze, lepršala nad ostalima, šapućući riječi koje Luce nije čula. Dok je prolazila pored Cama, on je iskoristio priliku i raskuštrao joj tek ošišanu kosu. „Lijepa frizura, Arriane.“ Smijuljio se i potezao je za čuperak na vratu. „Čestitam tvom frizeru.“ Arriane ga je pljesnula po ruci. „Miči šape, Cam. Što bi značilo, samo u tvojim snovima.“ Glavom je trgnula prema Luce. „Čestitati možeš mojoj novoj ljubimici tamo.“ Camove smaragdno zelene oči zasjale su prema Luce, koja se ukočila. „Mislim da ću upravo to učiniti,“ rekao je i krenuo prema Luce. Smješkao se prilazeći Luce, koja je sjedila ruku uredno sklopljenih na intenzivno oslikanu stolu, a gležnjeva prekriženih ispod stolice. „Mi, novi učenici, trebali bi smo se držati zajedno,“ rekao je. „Kužiš me?“ „Nisi li ti već bio ovdje?“ „Nemoj vjerovati svemu što ti Arriane kaže.“ 25


MIN@

Na trenutak se osvrnuo i pogledom okrznuo Arriane, koja je stajala uz prozor i sumnjičavo ih promatrala. „Ah, ne, o tebi nije ništa rekla,“ Luce je rekla brzo, pokušavajući se sjetiti je li to bila istina. Bilo je jasno da se Cam i Arriane nisu podnosili, i premda je Luce bila zahvalna Arriane na jutarnjem obilasku, nije bila spremna izabrati stranu. „Sjećam se kada sam i sam bio nov učenik... hoću reći, prvi put, nasmijao se sam sebi Moja grupa upravo se raspala i bio sam posve izgubljen. Nikoga nisam poznavao... Volio bih da sam tada imao nekoga,“ letimično je pogledao prema Arriane, „bez skrivenih namjera, da me upozna s ovim mjestom.“ „Pokušavaš mi reći da ti nemaš skrivene namjere ?“ Luce je rekla, iznenađena svojim koketnim tonom. Nonšalantan osmijeh razlio se Camovim licem. Podigao je obrvu. „Kad pomislim da se nisam želio vratiti ovamo...“ Luce se zarumenjela. Rokeri nisu obično bili njezino društvo, ali nijedan do sada nije približio stolicu njezinu stolu, sjeo pored nje i zagledao se u nju svojim tako zelenim očima. Posegnuo je u džep i izvadio zelenu trzalicu za gitaru s utisnutim brojem 44. „Ovo je broj moje sobe. Dođi kad god želiš.“ Boja trzalice nije se previše razlikovala od boje Camovih očiju, a Luce se u sebi pitala kada je stigao dati utisnuti broj svoje sobe, ali prije nego što mu je stigla odgovoriti. a tko zna što bi rekla. Arriane je snažno spustila ruku na Camovo rame. „Oprosti, nisam li bila dovoljno jasna? Prava na nju imam, ja!“ Prezirno je frknuo kroz nos. Pogledao je ravno u Luce i rekao: „Vidiš, ja sam mislio da još uvijek postoji ono nešto što se zove slobodna volja. Možda tvoja ljubimica želi sama odlučiti o tome.“ Luce je zinula želeći odlučno potvrditi da ima vlastito mišljenje, objasniti da je danas njezin prvi dan i da se tek počinje snalaziti. Ali, tek što je u mislima oblikovala riječi, zazvonilo je i malo društvo oko Luceina stola razišlo se. Učenici su posjedali u klupe oko nje, pa se Luceino ukočeno i odviše primjereno držanje ubrzo je prestalo biti toliko upadljivo, kao i njezino uporno zurenje u vrata. Vrebanje na Daniela. Krajičkom oka primjećivala je Camove skrivene poglede. Isprva je bila polaskana, potom je postala tjeskobna, naposljetku frustrirana. Daniel? Cam? Pohađala je tu školu već, četrdeset pet minuta? i već se u mislima nastojala odlučiti između dva mladića. U toj ustanovi nalazila se prvenstveno zato što su, kada se prošli put zainteresirala za mladića, stvari 26


MIN@

prošle totalno po zlu. Ne bi si trebala dopustiti da već prvog dana škole bude potpuno oborena s nogu, i to dvostruko. Pogledala je Cama i on joj je namignuo, zatim sklonio tamnu kosu iz očiju. Na stranu njegov impresivan dobar izgled, moglo bi biti uistinu korisno poznavati ga. Još uvijek se privikavao na okolinu, poput nje, iako je bilo jasno da je tu bio već barem nekoliko puta. A prema njoj je bio ljubazan! Sjetila se zelene trzalice za gitaru, ponadavši se da ih ne dijeli šakom i kapom. Mogli bi biti... prijatelji. Možda joj je upravo to bilo potrebno. Možda bi tada prestala izgledati kao da tako očito ne pripada u Mač i križ. Možda bi tada mogla oprostiti činjenicu što je jedini prozor u učionici bio veličine omotnice. Bio je oblijepljen stvrdnutim vapnom i gledao na golem mauzolej na groblju. Možda bi tada mogla zaboraviti na intenzivan miris superoksida koji je širila blajhana pankerica smještene ispred nje i koji joj je draškao nos. Možda bi se tada mogla usredotočiti na strogog profesora s brkovima koji je, umarširavši u prostoriju, naredio učenicima da ustanu i sjednu i čvrsto zatvorio vrata. U srcu je osjetila blag ubod razočaranja. Jedan trenutak pokušavala je shvatiti što ga je izazvalo. Sve dok profesor nije zatvorio vrata, u njoj je tinjala nada da će na svom prvom satu vidjeti Daniela. Što je bio sljedeći predmet? Francuski? Pogledala je u raspored pokušavajući locirati prostoriju u kojoj će se održati. U tom trenutku avion od papira otklizao se preko njezina rasporeda sati, preskočio stol i spustio se na pod pored njezine torbe. Pokušala je provjeriti je li tko primijetio, ali profesor je bio odviše zaposlen struganjem komadom krede po ploči. Luce je kriomice i uplašeno pogledala lijevo. Cam joj je uzvratio pogled, namignuo i koketno mahnuo, zbog čega joj je tijelo postalo napeto. Ali, činilo se da nije niti zamijetio, a kamoli da je on odgovoran za papirnati avion. „Šššššš,“ tihi šapat dolazio je odnekud iza Cama. Bila je to Arriane, koja je bradom davala znak Luce da podigne avion. Luce se sagnula i primijetila da je na krilu, sitnim crnim slovima, napisano njezino ime. Njezina prva poruka u ovoj školi! Već tražiš izlaz? Loš znak. Zarobljeni smo u ovoj prokletoj rupi sve do ručka. 27


MIN@

To mora da je bila šala. Luce je ponovo pogledala raspored sati i s užasom shvatila da se prva tri današnja sata održavaju u toj, učionici broj jedan i da sva tri predmeta podučava isti g. Cole. G. Cole se napokon odvojio od ploče i sada je pospano koračao učionicom. Posebnog predstavljanja novih učenika nije bilo, a Luce nije znala odgovara li joj to ili ne. Sve što je g. Cole učinio za četiri nova učenika bilo je da im na klupe baci primjerke pregleda nastavnog plana. Kad je paket papira tresnuo na njezinu klupu, Luce se znatiželjno nagnula i pročitala, Povijest svijeta, pisalo je. Nadmudrivanje kobne sudbine čovječanstva. Hmmm, povijest je uvijek bila njezin najdraži predmet, ali nadmudrivanje kobne sudbine? Luce je pregledala nastavni plan i uvjerila se da je Arriane imala pravo kada je to mjesto proglasila prokletom rupom: štiva za čitanje bilo je nemoguće mnogo, TEST, pisalo je velikim tiskanim slovima, imali su svaki treći sat, a esej na trideset stranica trebali su napisati o... je li to bilo ozbiljno? neuspjeloj diktaturi po izboru. Crne, debele zagrade zaokruživale su zadatke koje je Luce propustila. Na rubu stranice g. Cole je napisao: Nađimo se da se dogovorimo oko nadoknađivanja zadaće. Ako je i postojao efektniji način isisavanja duše iz ljudskog bića od ovog, Luce bi bilo strah doznati. Barem je Arriane sjedila u susjednom redu, iza nje. Luce je bila zadovoljna što su uglavile način prenošenja SOS poruka. Ona i Callie običavale su jedna drugoj potajno slati tekstovne poruke za vrijeme nastave, ali u ovoj školi morat će naučiti raditi avione od papira. Istrgnula je list papira iz bilježnice i pokušala ga saviti po uzoru na Arrianein. Nakon nekoliko minuta okušavanja u origamiju, još jedan avion sletio je na njezin stol. Ponovo je bacila pogled na Arriane, koja je odmahivala glavom i kolutala očima kao da želi reći, koliko- još-toga-imaš-za-naučiti! Luce je slegnula ramenima ispričavajući se i okrenula se kako bi razmotala svoju drugu poruku: Oh, a sve dok ne budeš sigurna da možeš pogoditi cilj, nemoj u mom smjeru slati poruke u kojima se spominje Daniel. Tip iza tebe poznat je po sposobnosti presretanja na nogometnom igralištu. To je bilo korisno znati. Nije ni primijetila kada je Danielov prijatelj Roland sjeo u klupu iza nje. Sada se neprimjetno okretala u stolici sve dok krajičkom oka nije uhvatila tračak njegovih dreadlocksa. Usudila se 28


MIN@

zaviriti u otvorenu bilježnicu na njegovoj klupi i pročitala njegovo puno ime i prezime. Roland Sparks. „Slanje poruka je zabranjeno!“ g. Cole rekao je strogim glasom, na što je Luce naglo uspravila glavu i usredotočila se na njega. „Zabranjeno je plagiranje i prepisivanje. Nisam magistrirao da na moja predavanja vi ne biste obraćali pažnju.“ Luce je još uvijek složno kimala zajedno s drugim zbunjenim učenicima, kada se treći avion tiho spustio posred njezine klupe. Još samo 172 minute do kraja!. Nakon stotinu sedamdeset i tri minute mučenja, Arriane je povela Luce u školsku kantinu. „I, što misliš?“ upitala je. „Imala si pravo.“ Luce je rekla omamljeno, još uvijek oporavljajući se od bolne pustoši svoja prva tri sata. „Zašto bi netko podučavao toliko depresivan predmet?“ „Ah, ne brini, Cole će se ubrzo opustiti. Nove učenike uvijek dočeka svojom nema-foliranja-facom. U svakom slučaju,“ Arriane je rekla, bockajući prstom Luce, „moglo je biti gore. Mogla si zaglaviti kod gđe. Tross.“ Luce je zavirila u raspored sati. „Popodne imam kod nje biologiju,“ rekla je dok ju je obuzimao val bespomoćnosti. Arriane je prasnula u smijeh, a Luce je nešto muklo udarilo u rame. Bio je to Cam, na putu prema kantini. Luce bi odletjela u stranu da je njegova ruka nije vratila u ravnotežu. „Hej, polako.„ Hitro je ispalio prema njoj osmijeh, a ona se pitala je li to učinio namjerno. Ali nije se doimao toliko nezreo. Luce je gledala Arriane pokušavajući procijeniti je li što od toga primijetila. Arriane je podigla obrve, kao da želi ohrabriti Luce da joj kaže što joj je na umu, ali obje su šutjele. Kad su prošle pored prašnih unutrašnjih prozora što su odvajali tmuran i depresivan hodnik od još tmurnije i depresivnije kantine, Arriane je uhvatila Luce za lakat. „Pod svaku cijenu izbjegavaj prženi pileći odrezak,“ savjetovala ju je dok su išle za ostalima u bučnu prostoriju. „Pizza je dobra, čili je u redu, a ni boršč nije loš. Voliš li mesnu štrucu?“ „Ja sam vegetarijanka,“ rekla je Luce. Gledala je naokolo, pogledom tražila dvije osobe. Daniela i Cama. Osjećala bi se toliko bolje kad bi 29


MIN@

znala gdje su. Tada bi mogla na miru ručati pretvarajući se da ih ne primjećuje. Ali, za sada, nijedan nije bio na vidiku... „Vegetarijanka?“ Arriane je naškubila usta. Jer su ti roditelji hipiji ili je to tek slabašan izraz tvog buntovništva? „Nijedno. Ja jednostavno...“ „Ne voliš meso?“ Arriane je uhvatila Luce za ramena i okretala je polako devedeset stupnjeva, sve dok nije stajala licem okrenuta prema Danielu, koji je sjedio za stolom na drugom kraju prostorije. Luce je polako izdahnula. Dakle, tu je. „Odnosi li se to na baš sve vrste mesa?“ Arriane je glasno pjevušila. „Možeš li reći da ne bi zube željela zariti u njega.“ Luce je lupnula Arriane i povukla je prema redu za samoposluživanje. Arriane je pucala od smijeha, a Luce je bila sigurna da joj je lice potpuno crveno, što će na tom fluorescentnom svjetlu biti vrlo očito. „Zašuti! Čut će te,“ šapnula je. Dio Luce bio je sretan što je tako brzo našla prijateljicu s kojom je mogla zbijati šale o dečkima. Pod pretpostavkom da je Arriane bila njezina prijateljica. Još uvijek je bila potresena zbog onoga što se prije dogodilo s Danielom. Privlačnost koju je osjetila prema njemu, premda još uvijek nije razumjela čime je bila izazvana, vratila se. Natjerala se otrgnuti pogled od njegove plave kose, ovalne linije njegove brade. Nije htjela biti uhvaćena dok zuri. Nije mu željela pružiti još jednu priliku da joj pokaže srednji prst. „Ma daj!“ Arriane je podrugljivo rekla. „Toliko je koncentriran na taj hamburger, da ne bio čuo ni da ga Sotona zove.“ Pokazala je rukom prema Danielu, koji je uistinu izgledao potpuno obuzet žvakanjem hamburgera. Ne! Izgledao je kao da se pretvara da je potpuno obuzet žvakanjem hamburgera. Luce je kradomice pogledala Rolanda, Danielova prijatelja, koji mu je sjedio sučelice. On je zurio ravno u nju. Kada je uhvatio njezin pogled, zavijugao je obrvama. Luce nije mogla shvatiti što tom čudnovatom kretnjom želi reći, ali znala je da je pomalo plaši. Luce se okrenula Arriane. „Zašto su svi u ovoj školi tako čudni?“ „Neću tvoje riječi shvatiti osobno i uvrijediti se.“ Rekla je Arriane i uzela plastičnu tacnu za sebe, a drugu pružila Luce. „I nastavit ću te upoznavati s istančanim umijećem biranja mjesta za sjedenje u kantini. Vidiš, nipošto ne bi željela sjediti u blizini… Luce, pazi!“ 30


MIN@

Luce je samo koraknula natrag, ali čim je to učinila, dvije su joj ruke pritisnule ramena i grubo je gurnule dolje. Znala je da pada. Ispružila je ruke, pokušala se uhvatiti za nešto čvrsto, ali sve što je uspjela dohvatiti bila je nečija tacna za jelo, koja se zajedno s njom počela rušiti na pod. Muklo i teško tresnula je o pod kantine, a cijela zdjelica boršča izlila joj se na glavu i lice. Kad je uspjela obrisati kašu iz očiju tek toliko da može vidjeti, Luce je podigla pogled. Najsrditija mala pakosnica koju je ikada vidjela stajala je iznad nje. Djevojka je imala blajhanu kosu oblikovanu u šiljke, najmanje deset puta probušeno lice i ubojit pogled. Pokazala je zube i zasiktala na Luce. „Da od pogleda na tebe nisam izgubila tek, sada bih te natjerala da mi kupiš novi ručak.“ Luce je promucala ispriku. Pokušala je ustati, ali djevojka je zabola šiljastu potpeticu čizme u Luceino stopalo. Bol joj je prostrujala nogom, morala se ugristi za usnu kako ne bi glasno jauknula. „Zašto to ne bih učinila neki drugi put?“ rekla je djevojka. „Dosta, Molly!“ rekla je Arriane hladnokrvno. Sagnula se i pomogla Luce da ustane. Luce se lecnula. Šiljasta potpetica sigurno će ostaviti modricu. Molly je zauzela borbeni stav i okrenula se prema Arriane, a Luce je činilo da to nije prvi put da su ukrstile rogove. „Brzo si se sprijateljila s pridošlicom, vidim,“ režala je Molly. „Vrlo podmuklo ponašanje. Nisi li na uvjetnoj?“ Luce je progutala slinu. Arriane joj nije spomenula uvjetnu kaznu, niti je Luce smatrala da bi je to trebalo spriječiti u sklapanju novih prijateljstava. Ali, ta je riječ bila dovoljna da Arriane stisne šaku, zamahne rukom i snažno tresne Molly u desno oko. Molly je zateturala natrag, ali Lucein pogled privukla je Arriane. Počela se grčiti i nekontrolirano trzati, ruku ispruženih pred sebe. To joj je činila narukvica, Luce je s užasom shvatila. Slala je nekakve elektrošokove kroz Arrianeino tijelo. Nečuveno! Uistinu okrutna i neuobičajena kazna. Lucein želudac okretao se dok je zurila u tijelo svoje prijateljice koje je nešto potresalo. Kada je počela tonuti na pod, Luce je pružila ruke da je uhvati. „Arriane,“ šapnula je Luce. „Jesi li dobro?“ „Divno.“ Arrianeine tamno obrubljene oči zažmirile su, nakratko se otvorile, zatim se ponovo sklopile. Luce je dah zapeo u grlu. Zatim se jedno Arrianeino oko otvorilo. „Uplašila sam te, jesam li? Ahhh, to je baš zgodno. Ne brini se, neće me 31


MIN@

ubiti,“ šapnula je. Samo će me ojačati. „U svakom slučaju, vrijedilo je složiti toj kravi modricu, znaš?“ „U redu, dosta! Dosta! Prekinite!“ promukao glas zagrmio je iza njih. Randy je stajala na dovratku, zajapurena i zapuhana. Više se nije imalo što prekinuti, Luce je pomislila, ali Molly je već posrtala prema njima, kuckajući šiljastim potpeticama o linoleumski pod. Ta djevojka uistinu nije imala srama. Zar je uistinu mislila istući Arriane pred Randy? Na sreću Randine krupne ruke na vrijeme su ščepale njezinu šaku. Molly se opirala, zatim je počela vrištati. „Neka netko počne govoriti!“ Randy je zalajala, stišćući Molly dok nije izgubila snagu i omlitavjela. „Kad bolje razmislim, sve tri ćete se sutra ujutro javiti na odrađivanje kazne. Groblje! U cik zore!“ Randy je pogledala Molly. „Jesi li se ohladila?“ Molly je uplašeno kimnula i Randy ju je pustila. Čučnula je uz Arriane, koja je još uvijek ležala Luce u krilu, ruku prekriženih na prsima. Isprva, Luce je mislila da je Arriane tek zlovoljna, poput ljutita psa s električnom ogrlicom, ali zatim je osjetila slab trzaj Arrianeina tijela i shvatila da je djevojka još uvijek u nemilosti narukvice. „Dođi, Randy je rekla nježnije. Sad ćemo te isključiti.“ Pružila je Arriane ruku i pomogla joj uspraviti malo, drhtavo tijelo. Okrenula se samo jednom, na dovratku, i ponovila zapovijed Luce i Molly. „U cik zore!“ „Jedva čekam!“ rekla je Molly slatkim glasom, posegnuvši za tanjurom s mesnom štrucom na podu, koji je onamo skliznuo s njezine tacne. Zanjihala ga je na trenutak nad Luceinom glavom, zatim zamahnula njime, pa ga zalijepila Luce na kosu. Luce je čula šljapkavi zvuk, zvuk svog vlastitog poniženja, jer je cijeli Mač i križ imao priliku dobro pogledati novu djevojku prekrivenu mesnom štrucom. „Neprocjenjivo!“ Molly je rekla i izvukla najmanji mogući fotoaparat srebrne boje iz stražnjeg džepa traperica. „Reci... mesna štruca.“ pjevuckala je škljocajući fotoaparatom izbliza. „Ove slike izgledat će super na mom blogu.“ „Dobar šešir!“ netko je podrugljivo doviknuo s druge strane kamine. Zatim je Luce sa strepnjom potraţila pogledom Daniela, moleći se u sebi da je nekim čudom propustio cijeli prizor. Ali, nije. Odmahivao je glavom. Ozlovoljeno. Sve do tada, Luce je mislila da je još uvijek moguće suprotstaviti se i doslovno otresti sa sebe cijeli taj incident. Ali, Danielova reakcija ju je slomila. 32


MIN@

No, nije namjeravala plakati pred tim groznim ljudima. Progutala je s naporom, uspravila se i požurila prema najbližim vratima, nestrpljivo žudeći za svježim zrakom na licu. Umjesto toga, čim je izašla van obavila ju je tipična, vlažna rujanska južina, gušeći je. Nebo neodredive boje, tako nesnosno sivo i smeđe istodobno, potpuno je prekrilo sunce. Luce je usporila, ali nije stala dok nije došla do krajnjeg ruba parkirališta. Čeznula je da ondje nađe svoj stari, oronuli auto, da utone u njegovo sivo, platneno sjedalo, upali motor, pojača radio do kraja i odjuri iz tog prokletog mjesta. Ali, dok je stajala na vrelom, crnom pločniku, odjednom je shvatila: zarobljena je tu, odvojena od ostatka svijeta metalnim, dvokrilnim, visokim vratima. Čak i da je mogla izaći... kamo bi otišla? Osjećaj mučnine koji je osjetila u želucu rekao joj je sve što je trebala znati. Nalazila se na svojoj posljednjoj postaji, a budućnost nije izgledala obećavajuće. Depresivno koliko istinito, ali Mač i križ bio je sve što joj je preostalo. Zarinula je lice u ruke, znajući da se mora vratiti, a ono što je ostalo na dlanovima nakon što je podigla glavu podsjetilo ju je da je još uvijek u potpunosti prekrivena Mollynom mesnom štrucom. Fuj! Prvo pod hitno mora naći najbliži toalet. Vrativši se u zgradu, šmugnula je u toalet kroz vrata što su se njihala. Mimoišla se s Gabbe, kose još plavlje i savršenije nego prije, ili joj se tako samo činilo jer je sama izgledala kao da se upravo iskobeljala iz kontejnera za smeće. „Opa, oprosti, draga“ rekla je. Njezin glas obojen naglaskom američkog juga bio je sladunjav, ali lice joj se zgrčilo kada je promotrila Luce. „Oh, Bože, grozno izgledaš. Što se dogodilo?“ Što se dogodilo? Kao da već cijela škola nije znala! Sigur-no se samo pravi naivna kako bi natjerala Luce da ponovo proživi ponižavajući prizor. „Čekaj pet minuta.“ Luce je odgovorila glasom oštrijim nego što je namjeravala. „Sigurna sam da se ovim mjestom tračevi šire poput kuge.“ „Možeš posuditi moj puder,“ Gabbe je ponudila pokazavši pastelno plavu toaletnu torbicu. „Vjerojatno nisi vidjela kako izgledaš, ali …“ „Ne, hvala,“ odrezala je Luce i jurnula u toalet. Nije se pogledala u ogledalo, samo je okrenula slavinu. Kada se počela umivati hladnom vodom, iz nje je konačno provalilo. Suze su navirale dok je iz spremnika za sapun pokušavala istisnuti malo jeftinog ružičastog, 33


MIN@

prašnog sapuna za ruke i nastojala isprati ostatke mesne štruce s lica. Ali što s kosom? A i njezina odjeća mogla je izgledati bolje i mirisati ugodnije. Nije da se trebala truditi ostaviti dobar prvi dojam. Vrata toaleta odškrinula su se, a Luce se skutrila uza zid poput životinje uhvaćene u zamku. Ugledavši nepoznatu djevojku, Luce se ukočila očekujući najgore. Djevojka je bila zdepaste grade, naglašene neuobičajenom količinom odjeće. Njezino široko lice bilo je okruženo kovrčavom smeđom kosom a svijedoljubičaste naočale poskakivale su joj na nosu kad bi šmrcnula. Doimala se prilično skromno, ali izgled vara. Ruke je stavila iza leđa i zauzela stav koji je kod Luce, nakon iskustva današnjeg dana, izazvao nepovjerenje. „Znaš li da ne smiješ ovdje biti bez posebne propusnice?“ djevojka je rekla čvrstim glasom, kao da ţeli dati do znanja da s njom nema šale. „Znam.“ Pogled u djevojčinim očima potvrdio je Luceinu sumnju da ovo mjesto nema milosti. Zaustila je a onda obeshrabreno uzdahnula: „Samo sam...“ „Ma, šalim se,“ djevojka se nasmijala, zakolutala očima i opustila tijelo. „U svlačionici sam se na brzinu domogla nekakvog šampona za kosu,“ rekla je i ispružila ruke u kojima su se nalazile dvije plastične bočice bezazlenog izgleda, šampona i balzama za kosu. „Dođi,“ rekla je i približila oronulu stolicu na rasklapanje. „Sad ćemo te ovdje oprati. Sjedni tu.“ Nešto između cviljenja i smijanja, zvuk koji nikada prije nije proizvela, oteo se s Luceinih usana. Pretpostavljala je to zvuk olakšanja. Djevojka je, zapravo, bila ljubazna prema njoj, i to ne na način karakterističan za popravni dom, nego za normalnu osobu! I to bez posebnog razloga! Luce je bila toliko šokirana da gotovo nije znala što bi. „Hvala?“ Luce je uspjela izreći, još uvijek pomalo na oprezu. „Oh, pretpostavljam da ćeš se morati presvući,“ djevojka je rekla spustivši pogled na svoj crni džemper, koji je trenutak potom skinula preko glave, otkrivši ispod njega još jedan jednakog izgleda. Kada je primijetila Lucein iznenađeni pogled, rekla je: „Zašto se čudiš? Imam vrlo neprijateljski nastrojen imunološki sustav. Moram nositi mnogo slojeva odjeće.“ „Oh, dobro, hoćeš li moći bez ovoga?“ Luce se natjerala ljubazno upitati, iako bi u tom trenutku bila spremna učiniti bilo što, samo da se riješi džempera natopljenog mesnim umakom. „Naravno.“ djevojka je rekla i nehajno odmahnula rukom. „Ispod ovoga imam još tri. I još nekoliko u garderobnom ormariću. Samo izvoli. 34


MIN@

Uznemirava me pogled na vegetarijanku prekrivenu mesom. Ja sam vrlo suosjećajna osoba.“ Luce se pitala kako ta neznanka zna za njezine prehrambene navike, ali ono što ju je još više zanimalo, nije se mogla suzdržati ne upitati: „Zašto si tako dobra prema meni?“ Djevojka se nasmijala, uzdahnula, zatim odmahnula glavom. „Nisu baš svi u Maču i križu mačo i kurve.“ „Kako?“ Luce je rekla. „Mač i križ.... Mačo i kurve. Glup nadimak kojim u gradu nazivaju školu. Očito je da ovdje nema mačo tipova... Ali neću ti vrijeđati uši još okrutnijim imenima koja su nam nadjenuli.“ Luce se nasmijala. „Željela sam reći da nisu svi ovdje baš potpuni idioti.“ „Samo većina?“ Luce je dodala, mrzeći negativnost koja je izbijala iz njezina glasa. Ali bilo je to jedno veoma dugo jutro, i već se toliko toga dogodilo i možda joj ta djevojka neće zamjeriti malo otresitosti. Na Luceino iznenađenje djevojka se nasmiješila. „Upravo tako. Zbog njih smo na lošem glasu. Ispružila je ruku. Ja sam Pennyweather Van Syckle-Lockwood. Možeš me zvati Penn.“ „Jasno!“ Luce je rekla, zbunjena i iznemogla i ni ne pomislivši da bi se na nadimak te djevojke, u svom prošlom ţivotu, zacijelo prigušeno nasmijala. Kao da je iskočila iz Dickensova romana. S druge strane, takvo ime, a ozbiljan izraz lica pri predstavljanju, Luce su ulijevali povjerenje. „Ja sam Luceinda Price.“ „A svi te zovu Luce,“ Perm je rekla. „Premjestila si se ovamo iz privatne škole Dover, New Hampshire.“ „Kako ti to znaš?“ Luce je polako upitala. „Pogodila sam?“ Penn je slegnula ramenima. „Šalim se, pročitala sam tvoj školski dosje, dobro? To mi je hobi.“ Luce je zabezeknuto zurila u djevojku. Možda je malo uranila s osjećajem povjerenja. Kako je moguće da Penn ima pristup njezinu školskom dosjeu? Penn je pustila vodu da teče. Kada je postala dovoljno topla, kretnjom je dala Luce znak da nagne glavu nad umivaonik. „Znaš,“ počela je objašnjavati „ne želim da misliš da sam kakva luđakinja.“ Povukla je Luce za mokru kosu. „Bez uvrede.“ Zatim joj je ponovo spustila glavu u umivaonik. „Jedina sam učenica ove škole kojoj pohađanje nije sudski određeno. Možda se nećeš složiti, ali biti duševno zdrava ima svojih zakonskih prednosti. Na primjer, jedino se meni mogla 35


MIN@

povjeriti služba uredskog pomoćnika. Što je s njihove strane glupo. Sada imam pristup mnogim povjerljivim blezgarijama.“ Ali, ako ne moraš biti ovdje... Kad ti otac održava školske travnate površine, na neki način obvezni su ti dopustiti besplatno školovanje. I tako... Penn je zašutjela. Pennin otac održava školske travnate površine? S obzirom na izgled dvorišta, Luce nije palo na pamet da ga ova škola ima. „Znam o čemu razmišljaš,“ Penn je rekla, pomažući Luce isprati posljednje ostatke mesnog umaka iz kose. „O tome da travnate površine ne izgledaju propisno održavane?“ „Ne.“ Luce je lagala. Mnogo bi radije ugodila toj djevojci i pokazala joj prijateljski stav, nego se prikazivala kao da joj je stalo do toga koliko se često u Maču i križu kosi trava. „Ne, hmm, ovdje je zaista lijepo.“ „Moj tata je umro prije dvije godine,“ Penn je tiho rekla. „Sve što su uspjeli učiniti jest proglasiti ravnatelja Udella mojim zakonskim skrbnikom, ali, ovaj, nikada nisu našli zamjenu tati.“ „Žao mi je,“ rekla je Luce, također tihim glasom. Dakle, još netko u toj školi znao je što znači izgubiti blisku osobu. „U redu je.“ Penn je rekla i iscijedila balzam na dlan. „Ovo je zapravo dobra škola. Sviđa mi se tu.“ Luce je naglo podigla glavu i cijeli toalet poprskala kapljicama iz kose. „Sigurna si da nisi luda?“ zadirkivala ju je. „Šalim se. Mrzim ovo mjesto. Užasno je.“ „Ali ne možeš otići.“ Luce je rekla i radoznalo nakrivila glavu. Penn se ugrizla za usnu. „Činit će ti se morbidnim, ali čak i da me nisu dodijelili Udellu, ne bih mogla otići. Moj tata je tu.“ Rukom je pokazala prema groblju, koje se nije vidjelo iz toaleta. „On je sve što mi je ostalo.“ „U tom slučaju, imaš više nego neki ljudi u ovoj ustanovi,“ Luce je rekla, misleći pritom na Arriane. U mislima se vratila na onaj trenutak kada ju je Arriane uhvatila za ruku, pogledala s očekivanjem i zatražila da obeća kako će je te večeri posjetiti u njezinoj sobi. „Bit će ona u redu,“ Penn je rekla. „Nije prošao nijedan ponedjeljak a da Arriane nije dobila napadaj i završila kod medicinske sestre.“ „Ali, to nije bio napadaj.“ Luce je rekla. „To je bilo zbog narukvice. Vidjela sam.“ 36


MIN@

Ovdje u Maču i križu, mnoge stvari smatraju se »napadajima«. Tvoja nova neprijateljica Molly izvela je neke od legendarnih napadaja. Šuška se da će joj propisati druge lijekove. Nadam se da ćeš doživjeti zadovoljstvo svjedočenja barem jednom njezinu ekscesu prije nego što to zbilja učine. Penn je uistinu imala nevjerojatne obavještajne podatke. Luce je na trenutak poželjela pitati je zna li što o Danielu, ali neobjašnjivo i gorljivo zanimanje za njega bilo je bolje zadržati u tajnosti. Barem dok sama ne shvati o čemu je zapravo riječ. Sada joj je Penn rukama izažimala kosu. „Gotovi smo,“ rekla je. „Mislim da smo napokon isprale s tebe meso.“ Luce se pogledala u ogledalo i prošla prstima kroz kosu. Penn je imala pravo. Ne računajući emotivne ožiljke i bol u desnom stopalu, ništa više nije svjedočilo o njezinom okršaju s Molly u kantini. „Drago mi je što imaš kratku kosu.“ Penn je rekla. „Da je još duga kao na slici iz tvog dosjea, ova operacija trajala bi mnogo dulje.“ Luce je blenula. „Morat ću pripaziti na tebe, zar ne?“ Penn je uhvatila Luce pod ruku i odvela je iz toaleta. „Samo se potrudi ostati sa mnom u dobrim odnosima i nikome se neće dogoditi ništa loše.“ Luce je ispalila zabrinut pogled prema Penn, ali Pennin izraz lica ništa nije odavao. „Šališ se, zar ne?“ Luce je upitala. Penn se nasmiješila, odjednom vedra. „Dođi, moramo stići na sat. Zajedno imamo popodnevnu nastavu, zar to nije super?“ Luce se nasmijala. „Kada će presušiti tvoje informacije o meni?“ „Ne tako brzo.“ Penn je rekla, vukući je niz hodnik prema sivoj zgradi. „No ubrzo će ti se to svidjeti, obećavam. Dobro je imati mene za prijateljicu.“

37


MIN@

Treće poglavlje

A KADA JE PAO MRAK...

Luce je vlaţnim i prohladnim hodnikom vijugala prema svojoj sobi, vukući za potrganu ručku svoju crvenu, valjkastu torbu od grubog platna iz kampa Gurida. Zidovi su bili boje prašne školske ploče, cijeli prostor bio je neobično tih, jedino se čulo zujanje žutih fluorescentnih svjetiljki što su visjele s vlažnog i niskog drvenog stropa. Najviše od svega, Luce su iznenadila zatvorena vrata. U Doveru je čeznula za malo više privatnosti i malo manje tuluma, koji su se održavali po cijelom hodniku u svako doba dana. Doći do svoje sobe a pritom ne naići na krug djevojaka na podu u turskom sjedu i u jednakim trapericama, ili proći pored zaljubljenog para naslonjenog na zid, bilo je nemoguće. Ali u Maču i križu... ili su se svi već posvetili čitanju lekcija od trideset stranica... ili se tu druženje nastavljalo potajno, iza zatvorenih vrata. A sva ta vrata, iako zatvorena, bila su i te kakav prizor. Ako se učenike Mača i križa moglo smatrati snalažljivim u kršenju pravila odijevanja, onda su bili upravo genijalni kada je bilo posrijedi davanje osobne note vratima svoje sobe. Već je prošla pored jednih sa zastorom od kuglica, i još jednih, s otiračem koji je reagirao na kretanje i ohrabrivao prolaznike da prođu dalje, dovraga! Zaustavila se pred jedinim neoznačenim vratima u zgradi. Soba broj 63. Dome, gorki dome. Nespretno prekopavši prednji džep ruksaka našla je ključ, duboko udahnula i otvorila vrata svoje ćelije. Ali, nije izgledala strašno. Ili barem ne toliko koliko je očekivala. Prozor pristojne veličine bio je odškrinut i propuštao je u prostoriju malo manje zagušljiv noćni zrak. A iza željeznih rešetki, pogled na mjesečinom osvijetljen kampus, bio je... zanimljiv, ako bi smetnula s uma da se malo dalje nalazi groblje. U sobi se nalazio ormar, mali umivaonik i radni stol. a najtuţniji prizor bio je, kada je o tome razmislila, tračak njezina odraza koji je pogledom nehotice uhvatila u velikom zrcalu iza vrata. Hitro je skrenula pogled, znajući odviše dobro što će vidjeti u odrazu. Lice joj je bilo upalo i umorno. Iz svijedosmeđih očiju izvirivala je napetost. Njezina kosa podsjećala ju je na dlaku pudlice njihovih rođaka nakon kišne oluje. Pennin džemper pristajao joj je poput vreće. Drhtala je. 38


MIN@

Popodnevna nastava nije bila ništa bolja od jutarnje, najviše zato što se ono čega se najviše bojala ostvarilo, već ju je cijela škola nazivala Mesna štruca. I nažalost, upravo kao u slučaju imenjaka, činilo joj se da se tog nadimka neće lako osloboditi. Željela se raspakirati, pretvoriti generičku sobu broj 63 u prostor za sebe, kamo će moći pobjeći i gdje će se ugodno osjećati. Ali, tek što je otvorila torbu, onemoćalo se srušila na goli krevet. Osjećala se tako daleko od svog pravog doma. Premda su je od zahrđalih ulaznih vrata Mača i križa od kovanog željeza, do ispranih, bijelih stražnjih vrata njezine roditeljske kuće s klimavim šarkama dijelile tek dvadeset dvije minute vožnje, mogle su biti i dvadeset dvije godine, bilo je svejedno. Tijekom prve polovice nijeme vožnje s roditeljima tog jutra, okolica nije bila mnogo drukčija od naselja u kojem je živjela: troma, prigradska naselja srednjih društvenih slojeva američkog juga. Zatim se cesta spojila s nasipom uz obalu i teren je postupno postajao sve močvarniji. Ubrzo su nestali nasadi mangrova drveća, vjesnici močvara. Posljednjih petnaest kilometara cesta je bila pusta. Okoliš sivosmeđ, jednoličan, napušten. Kod kuće, u Thunderboltu, ljudi su se šalili na račun vrlo dojmljivog smrada zemlje crnice karakterističnog za taj dio savezne države: kad ti iz auta počne izlaziti smrdljiva blatna prašina, znaš da si u močvari. Iako je Luce odrasla u Thunderboltu, krajnji istočni dio kotara nije poznavala. Kad je bila mala, pretpostavljala je da jednostavno nema potrebe ići onamo, svi dućani, škole, poznanici njezine obitelji živjeli su na zapadnoj strani. Istočna strana nije bila dovoljno razvijena. I to je bilo sve. Roditelji su joj na majicu spakiranu na vrh nalijepili papirić s porukom Volimo te! Naša vrijednost nikada ne pada! Nedostajali su joj. Nedostajala joj je njezina soba s pogledom na tatine gredice s rajčicama. Nedostajala joj je Callie, ona joj je zacijelo do sada poslala već desetke poruka, koje do Luce nikada neće dospjeti. Nedostajao joj je Trevor... ... Pa, to i nije bilo baš točno. Ono što joj je nedostajalo bio je način života koji je vodila kada ga je upoznala. Noću, kad nije mogla zaspati, imala je o komu razmišljati, a danju njegovo ime blesavo črčkati po bilježnicama. Istini za volju, Luce i Trevor nisu se imali priliku bolje upoznati. Jedina uspomena na njega bila je fotografija koju je potajno snimila Callie, dok je stajala na suprotnoj strani nogometnog igrališta i promatrala Luce i Trevora kako razmjenjuju nekoliko rečenica u petnaestak sekundi koliko je trajala stanka između serija čučnjeva. 39


MIN@

O čemu su razgovarali... pa, o njegovim čučnjevima. Njihov jedini spoj i nije bio pravi spoj, tek ukradeni sat, onda kada ju je odvojio od ostatka društva. Zbog čega će cijeli život žaliti. Započelo je prilično nedužno: dvoje mladih ljudi šeću prema jezeru, no ubrzo je Luce počela osjećati vrebanje sjena nad njihovim glavama. Zatim su Trevorove usne dotaknule njezine, vrućina se proširila njezinim tijelom, a njegove oči pobijeljele od užasa... nekoliko sekundi poslije, život kakav je do tada poznavala, nestao je u plamenu. Luce se okrenula i zagnjurila lice u pregib lakta. Već mjesecima je oplakivala Trevorovu smrt, i sada je, ležeći na krevetu kroz čiji su joj se tanki madrac u tijelo neugodno zabadale metalne rešetke, odjednom osjetila sebičnu jalovost svog tugovanja. Nije poznavala Trevora bolje od... primjerice, Cama. Začula je kucanje i naglo skočila s kreveta. Kako bi itko mogao znati da je tu? Prišla je vratima na prstima i otvorila ih. Zatim je izvirila glavom u prazan hodnik. Nisu se čuli koraci udaljavanja, niti je što drugo govorilo da je netko maločas bio tu i kucao na vrata. Osim aviona od papira, pričvršćenog mjedenim čavlićem na sredinu plutene ploče uz vrata njezine sobe. Nasmiješila se vidjevši svoje ime napisano crnim markerom uz rub krila. Odmotala je poruku i otkrila samo crnu strjelicu vrha uperena niz hodnik. Arriane ju je bila pozvala k sebi večeras, no to se dogodilo prije incidenta s Molly. Provirila je u prazan hodnik, pitajući se treba li pratiti pravac koji je pokazivala tajnovita strijela. Zatim je letimice pogledala svoju ogromnu torbu, svoj svežanj samosažaljenja i tuge, koji je čekao da ga raspakira. Slegnula je ramenima, zatvorila vrata, ključ stavila u džep i krenula. Malo niže zastala je pred jednim vratima, privučena golemim posterom slijepog glazbenika, vrhunskog blues harmonikaša, kojeg je poznavala iz očeve izgrebene kolekcije ploča, po imenu Sonny Terry. Nagnula se kako bi pročitala ime na plutenoj ploči i shvatila, trgnuvši se, da stoji pred sobom Rolanda Sparksa. U istom trenutku, jedan dio njezina mozga počeo je procjenjivati kolike su mogućnosti da se večeras u toj sobi nalazi i Daniel, i da ih u tom trenutku, možda, odvajaju tek tanka vrata. Poskočila je na zvuk mehaničkog zujanja. Pogledala je ravno u nadzornu kameru postavljenu u zid iznad Rolandovih vrata. Crvena. Pratila je svaki njezin pokret.

40


MIN@

Ustuknula je, posramljena razlozima koje kamera nije mogla vidjeti. U svakom slučaju, došla je vidjeti Arriane, čija se soba, sada je shvatila, nalazila točno nasuprot Rolandovoj. Kad je stala pred vrata Arrianeine sobe Luce je osjetila žacaj nježnosti. Vrata su bila potpuno prekrivena naljepnicama za automobile, neke su bile tiskane, neke očito iz domaće radinosti. Bilo ih je toliko mnogo da su se preklapale, slogani su bili dijelom prekriveni i često protuslovili. Luce se potiho nasmijala zamišljajući Arriane kako nekritički skuplja naljepnice neovisno o njihovu sadržaju ( ZLI SU GLAVNI... MOJA KĆI IDE U MAČ I KRIŽ I LOŠA JE UČENICA...NE GLASUJTE ZA 666), potom ih nasumično ali predano lijepi na svoj teritorij. Mogla je satima stajati zabavljajući se čitanjem naljepnica na Arrianeinim vratima, no ubrzo se počela kolebati, stajala je pred vratima sobe učeničkog doma, tek djelomice sigurna da je onamo bila pozvana. Zatim je vidjela drugi avion. Odvojila ga je s plutene ploče i razmotala: Draga moja Luce, ako si doista došla družiti se večeras, na tebe se mogu osloniti! Nas dvije slagat ćemo se suuuper. Ako si me ostavila na cjedilu... ROLANDE, miči šape s moje privatne poruke! Koliko puta ti moram reći? Isuse! Dakle, znam da sam ti rekla da dođeš večeras, ali morala sam se nacrtati na nadoknađivanju biologije kod Albatrosa, nakon što sam završila na mirovanju kod medicinske sestre (što je poput zrake sunca nakon današnje oluje s gromovima.) Što bi značilo drugi put? Psihotično tvoja A Luce je stajala s porukom u ruci, ne znajući što dalje. Pročitavši da je Arriane dobro, osjetila je olakšanje, ali još uvijek je priželjkivala vidjeti djevojku. Željela je čuti nehajnost u njezinu glasu, željela je znati što bi trebala misliti o onome što se dogodilo danas u kantini. Ali, dok je stajala u hodniku sve je manje bila sigurna kako bi trebala shvatiti događaje tog dana. Kad je napokon shvatila da je pao mrak a ona je sama na tom mjestu, obuzela ju je blaga panika. Vrata iza nje su se odškrinula. Srebrn trak svjetlosti širio se podom pred njezinim stopalima. Iz unutrašnjosti prostorije dopirala je glazba. „Što radiš tu?“

41


MIN@

Bio je to Roland. Stajao je na dovratku u poderanoj bijeloj majici i trapericama. Svoje dreadlockse skupio je žutom gumicom na vrh glave, a uz usne je držao harmoniku. „Došla sam vidjeti Arriane,“ rekla je Luce, pokušavajući se obuzdati i prestati viriti u sobu iza njega. „Trebale smo...“ „Nikoga nema doma,“ rekao je tajnovito. Luce nije znala misli li na Arriane, na ostatak ljudi u učeničkom domu, ili što. Odsvirao je nekoliko taktova na harmonici, uporno je gledajući. Zatim je još malo otvorio vrata i podignuo obrve. Nije znala poziva li je unutra ili ne. „Pa, samo sam usput svratila, zapravo idem u knjižnicu,“ hitro je slagala, krenuvši smjerom iz kojeg je došla. „Moram naći jednu knjigu.“ „Luce,“ Roland ju je pozvao. Osvrnula se. Službeno se nisu upoznali i nije očekivala da će znati njezino ime. U očima mu je bljesnuo osmijeh, a harmonikom je pokazao u suprotnom smjeru. „Knjižnica je ondje,“ rekao je. Prekrižio je ruke. „Nemoj propustiti pogledati specijalnu zbirku u istočnom krilu. Zbilja je posebna.“ „Hvala.“ rekla je Luce. Osjećala je iskrenu zahvalnost prema Rolandu. Doimao se nepatvoreno dok joj je mahao i svirao za njom oproštajne tonove na harmonici. Možda je isprva činio nervoznom zato što ga je smatrala Danielovim prijateljem. Koliko je mogla procijeniti, Roland je mogao biti uistinu dobra osoba. Dok je odlazila niz hodnik, Luceino se raspoloženje popravljalo. Prvo, Arrianeina poruka bila je živahna i sarkastična, zatim je imala ne odviše čudan susret s Rolandom Sparksom, osim toga doista je željela otići u knjižnicu. Stvari su se popravljale. Na kraju hodnika, gdje se spavaonica spajala s krilom u kojem se nalazila knjižnica, Luce je prošla pored jedinih odškrinutih vrata na katu. Vrata nisu bila ukrašena, bila su obojena u crno. Do Luce je dopro gnjevan teški metal. Nije morala zastati da pročita ime na vratima. Bila je to Mollyna soba. Luce je požurila, odjednom svjesna zvuka svakog koraka svojih čizama na linoleumskom podu. Tek kad je odgurnula drvena, zelena vrata knjižnice i ispuhala zrak, shvatila je da je do tada susprezala dah. Ogledala se oko sebe osjetivši kako joj se poznata toplina širi tijelom. Oduvijek je voljela taj nejasan, istodobno sladak i pljesniv miris prostorija s knjigama. Zvuk povremenog okretanja stranica pronio je do nje utješan val zadovoljstva. 42


MIN@

Knjižnica u Doveru bila je mjesto kamo je bježala kada je željela samoću i Luce je preplavio osjećaj olakšanja kada je shvatila da bi ova knjižnica mogla postati slično utočište. Bilo joj je teško povjerovati da to mjesto pripada ustanovi Mač i Križ. Bilo je... gotovo... pa, privlačno. Zidovi su bili boje tamnog mahagonija, stropovi visoki. S jedne strane nalazio se kamin s ognjištem ograđenim opekom. Duge drvene stolove osvjetljavale su staromodne zelene svjetiljke, a prolazima između polica s knjigama nije se vidio kraj. Njezine korake, dok je ulazila u prostoriju, prigušivao je debeo perzijski sag. Nekoliko učenika je učilo. Nijednog Luce nije poznavala po imenu, ali čak i oni opasnijeg, pankerskog izgleda doimali su se manje prijeteći sagnuti nad svojim knjigama. Približila se glavnom, golemom, okruglom stolu u sredini prostorije. Bio je prekriven hrpama papira i knjiga, na tako ugodan i nekako domaći a istodobno akademski neuredan način, koji je Luce podsjetio na njezin roditeljski dom. Knjige su bile složene toliko visoko, da je Luce jedva vidjela knjižničarku, koja je sjedila sa suprotne strane. Pregledavala je hrpu papira sa žarom i ustrajnošću nekoga tko ispira zlato iz pijeska. Kada joj je prišla, knjižničarka je naglo podignula glavu. „Bok.“ Žena se smiješila, da smiješila! „Luce.“ Kosa joj je bila srebrna, ne sijeda, s određenim sjajem što je dolazio do izražaja na mekoj svjedosti knjižnice. Njezino lice izgledalo je istodobno staro i mlado. Koža joj je bila blijeda, kao do bjelila užarena, oči crne, svjetlucave, a nos malen i šiljast. Kada se obratila Luce, povukla je rukave bijelog kašmirskog džempera i otkrila redove bisernih narukvica na zapešćima. „Mogu li ti pomoći nešto pronaći?“ upitala je radosnim šaptom. Luce je odmah osjetila naklonost prema toj ženi, i krajičkom oka pogledala je natpis s njezinim imenom na stolu. Sophia Bliss. Da je barem tražila neku knjigu...Ta žena bila je prva osoba zaposlena u Maču i križu čiju je pomoć zapravo željela. Ali, samo je razgledavala, bez posebnog cilja... zatim se sjetila preporuke Rolanda Sparksa. „Ja sam nova učenica,“ objasnila je. „Luceinda Price. Možete li mi reći gdje se nalazi istočno krilo?“ Ženin osmijeh kao da je govorio, izgledaš kao-net-ko-tko-voli-knjige: bio je to osmijeh koji su joj knjižničari upućivali cijeli život. „Ondje,“ pokazala je prstom prema redu visokih prozora na suprotnom kraju prostorije. „Ja sam gospođica Sophia, i ako je moj raspored točan, 43


MIN@

utorkom i četvrtkom imaš kod mene religijski seminar. Oh, to će biti zabavno.“ Namignula je. „U međuvremenu, ako ti bilo što treba, tu sam. Drago mi je što sam te upoznala, Luce.“ Luce se zahvalno nasmiješila, radosno pozdravila gospođicu Sophiju i krenula prema prozorima. Tek kad se udaljila, začudila se neobično intimnom načinu kojim ju je knjižničarka oslovila nadimkom. Prošla je kroz glavnu učionicu i hodala pored visokih, elegantnih polica s knjigama, kad je nešto mračno i zlokobno proletjelo iznad njezine glave. Podigla je pogled. Ne. Ne ovdje. Molim vas. Pustite mi barem ovo mjesto. Nikada nije bila sigurna kada će doći, kamo će poslije toga nestati, ili koliko ih neće biti. Nije mogla shvatiti što se događa. Nešto je bilo drukčije. Bila je prestrašena, da, ali nije osjećala hladnoću. Zapravo, osjećala je da su joj obrazi malo rumeni. Knjižnica je bila topla, ali ipak ne toliko. Zatim je njezin pogled pao na Daniela. Bio je okrenut prema prozoru, njoj leđima, nagnut nad podij na kojem je bijelim slovima pisalo SPECIJALNA ZBIRKA. Rukavi njegove iznošene kožne jakne bili su zasukani do lakata, njegova plava kosa je sjala. Ramena su mu bila pognuta, i Luce je ponovo osjetila neobjašnjivu potrebu za njegovim zagrljajem. Zatresla je glavom, želeći odagnati takve misli i digla se na prste kako bi ga što bolje vidjela. Nije bila sigurna, ali izgledao je kao da nešto crta. Promatrala je njegovo tijelo kako se neznatno pomiče dok crta i osjećala da iznutra gori, kao da je progutala nešto vrelo. Nije mogla shvatiti zašto, ali protivno svemu racionalnom, imala je nevjerojatan predosjećaj da Daniel crta … nju. Ne smije mu prići. Na kraju krajeva, nije ga poznavala, niti je ikada s njim razgovarala. Jedina komunikacija između njih svodila se na srednji prst i nekoliko zlobnih pogleda. Istodobno, osjećala je da mora doznati što se nalazi na njegovu papiru za crtanje. Zatim se iznenada sjetila sna od prethodne noći. Kratak bljesak projurio joj je iznenada glavom. U snu, u vlažnoj i hladnoj noći, nosila je nešto dugo i lepršavo. Naslanjala se na zastrt prozor nepoznate sobe. Jedina druga osoba u prostoriji bio je muškarac... ili mladić, čije lice nije vidjela. Crtao ju je, na debelom bloku papira. Njezinu kosu. Njezin vrat. Savršeno precizno crtao je njezin profil. Stajala je iza njega, previše uplašena da bi mu dala do znanja da ga promatra, previše radoznala da se okrene i ode. 44


MIN@

Luce se trgnula naprijed; nešto joj je uštipnulo rame, zatim se zaustavilo iznad njezine glave, lebdeći. Sjena se vratila. Bila je crna i čvrsta poput zastora. Udarci njezina srca postajali su sve glasniji, zaglušivali su mračno šuštanje sjene, i vlastite korake. Daniel je podignuo pogled, uperio ga ondje gdje je lebdjela sjena, no nije se lecnuo poput nje. Naravno da ih nije mogao vidjeti. Mirno je usmjerio pogled kroz prozor. Vrućina u njoj je rasla. Bila mu je toliko blizu, da joj se činilo kako bi mogao osjetiti toplinu koju je isijavala. Najneprimjetnije što je mogla, Luce je pokušala proviriti preko njegova ramena u crtaći blok. Na trenutak je pomislila da je vidjela krivulju svog vrata nacrtanu olovkom. No, nakon što je trepnula i vratila pogled nazad na papir, zvučno je progutala. Bio je to pejzaž. Daniel je crtao groblje, gledano kroz prozor, gotovo savršeno realistično. Ništa u cijelom njezinu životu nije je rastužilo kao taj prizor. Nije znala zašto. Bilo je suludo, čak i za nju, očekivati da tako bizaran predosjećaj postane stvarnost. Zašto bi je Daniel crtao? Znala je da za to nije imao razloga. Jednako tako znala je da nije imao razloga pokazati joj srednji prst. Ali jest. „Što ti radiš tu?“ pitao ju je. Zatvorio je crtaći blok i pogledao je ozbiljno. Njegove pune usne bile su ravna crta, sive oči mutne. Nije izgledao ljutit, za promjenu, doimao se iscrpljen. „Došla sam pogledati knjige iz Specijalne zbirke,“ rekla je isprekidanim glasom. Zatim je pogledala oko sebe, shvatila svoju pogrešku. Specijalna zbirka nije bio odjeljak s knjigama, bio je to dio knjižnice u kojem se nalazila umjetnička izložba s temom Građanskog rata. Ona i Daniel stajali su u malenoj galeriji brončanih bista ratnih junaka, starih obveznica i geografskih karata američkog juga prekrivenih staklenim pokrovima. Bio je to jedini dio knjižnice u kojem se nije nalazila ni jedna knjiga. „Sretno s time.“ Daniel je rekao i ponovo otvorio crtaći blok, kao da joj želi reći zbogom. Luce je stajala posramljeno, izgubila moć govora, željela je pobjeći. No s druge strane, sjene su ponovo vrebale, a zbog Danielove blizine neobjašnjivo se osjećala bolje. Nije imalo mnogo smisla, kako bi je on mogao zaštititi od njih?! Ukočila se, ukopana na mjestu. Pogledao ju je ovlaš i uzdahnuo. 45


MIN@

„Mogu li te pitati nešto, sviđa li ti se kad ti se netko prikrada i potajno te promatra?“ Luce je pomislila na sjene i ono što su joj upravo činile. Bez razmišljanja, odlučno je odmahnula glavom. „Dobro, dakle, slažemo se oko toga.“ Značajno se zakašljao i prodorno je gledao, pokušavajući joj dati do znanja da smeta. Možda bi mu mogla objasniti da ima vrtoglavicu i da bi bilo dobro da sjedne na trenutak. Počela je govoriti. „Čuj, mogu li...“ Ali Daniel je zgrabio svoj blok i skočio na noge. „Došao sam ovamo jer sam želio biti sam,“ prekinuo ju je. „Ako ti nećeš otići, ja ću.“ Gurnuo je blok u ruksak. Dok je prolazio pored nje, nehotice ju je okrznuo ramenom. Iako su se tek površno dodirnuli, i to kroz nekoliko slojeva odjeće, Luce je osjetila statički elektricitet. I Daniel je zastao na trenutak. Okrenuli su glave jedno prema drugom i pogledali se, a Luce je zinula. Prije nego što je uspjela išta reći, Daniel se okrenuo na peti i pohitao prema vratima. Promatrala je kako mu se prikradaju sjene, komešaju se nad njegovom glavom u vrtlozima, zatim jedna za drugom nestaju kroz prozor u noć. Drhtala je od hladnoće koju su ostavile za sobom, ostavši još dugo pored Specijalne zbirke, dodirujući rame koje je okrznuo Daniel, osjećajući kako se pod njezinom rukom postupno hladi.

46


MIN@

Četvrto poglavlje

GROBARSKA SMJENA

Ahhh, utorak! Dan vafla! Otkad se mogla sjetiti, svaki ljetni utorak bio je sinonim za svježe kuhanu kavu, zdjele iz kojih se prelijevaju maline i tučeno vrhnje i beskrajnu hrpu hrskavih, zlatnosmeđih vafla. Čak i ovog ljeta, kada su je se roditelji počeli pribojavati, dan vafla bio je sigurna stvar. Sneno bi se okrenula u krevetu i prije nego što bi postala svjesna ičega drugog, instinktivno bi znala da je utorak. Dok su joj se osjetila polako budila, Luce je onjušila zrak, zatim još jednom, s više očekivanja. No u zraku nije bilo mirisa brašna i mlijeka, ničeg osim kiselkastog zadaha boje koja se ljuštila sa zidova. Protrljala je san iz očiju i pogledom obuhvatila svoju skučenu sobu. Izgledala je poput slike prije u televizijskoj emisiji o renoviranju domova. Beskrajna noćna mora jučerašnjeg dana vratila joj se u sjećanje, prisilno odvajanje od mobitela, incident s mesnom štrucom, kamina i Mollyne oči iz kojih su frcale iskre, Danielovo grubo odbijanje u knjižnici. Zašto je bio kivan na nju, Luce nije imala pojma. Uspravila se u krevetu i pogledala kroz prozor. Još je bio mrak; sunce se još nije promolilo nad obzorom. Tako rano nikada se nije probudila. Vjerojatno nikada u životu nije vidjela izlazak sunca. Iskreno rečeno, nešto u vezi s promatranjem izlaska sunca uvijek je u njoj budilo tjeskobu. Sjedenje u tami, zurenje iznad obrisa drveća i iščekivanje da se sunce pojavi nad obzorom. Savršeno vrijeme za sjene. Luce je duboko i zvučno uzdahnula i time se još više podsjetila koliko je usamljena i koliko joj nedostaje njezin dom. Kako utrošiti ta tri sata između zore i prvog sata? Zora, zašto joj je ta riječ zazvonila u ušima? Oh. Sranje! Imala je kaznu za odraditi! Iskobeljala se iz kreveta, spotaknula o još neraspakiranu torbu i zgrabila jedan od dosadnih džempera iz hrpe njezinih dosadnih džempera. Navukla je jučerašnje traperice, lecnula se uhvativši odraz svoje katastrofalne, prljave, neočešljane kose, i izletjela kroz vrata pokušavajući proći prstima kroz vlasi. Kada je stigla do ulaza na groblje, s vratima ukrašenim detaljno, visine struka, od kovanog željeza, gubila je dah. Gušila se od neizdrživog smrada kupusa i osjećaja krajnje osamljenosti. Gdje su ostali? Je li njima cik zore značilo nešto drugo? Pogledala je na sat. Bilo je već šest i petnaest. 47


MIN@

Sve što su joj rekli, bilo je da dođe na groblje i Luce je bila prilično sigurna da je to bio jedini ulaz. Stajala je na pragu, gdje je zrnasti asfalt parkirališta prelazio u izmrcvarenu zemlju prepunu korova. Zamijetila je maslačak, koji bi Luce iz mlađih dana jedva dočekala ubrati, zaželjeli želju i puhnuti u njega. Ali, Luceine želje bile su previše teške i nesmiljene za nešto tako nježno. Vrata koja su dijelila parkiralište od groblja bila su istančano ukrašena. Prilično su odskakala od ostatka ustanove posvuda okružene bodljikavom žicom. Luce je prstima prešla preko vrata, preko bogato izvedena cvjetnog motiva. Prema onome što joj je rekla Arriane, potjecala su iz doba Građanskog rata, kada su se na tom groblju pokapali pali borci. Zatim su izgradili današnju školsku zgradu, ali to mjesto još neko vrijeme nije postalo dom nepredvidljivim psihopatima. Tada je još bilo održavano i ne toliko mračno. Neobično, ali dok je ostatak kampusa bio ravan poput lista papira, groblje je bilo udubljeno, poput zdjele. Odavde je imala pogled na cijelu golemu strminu. Redovi za redovima jednostavnih nadgrobnih spomenika okruživali su udubinu poput arene. Prema sredini, prema najnižoj točki groblja, staza se pretvarala u labirint velikih, isklesanih grobnica, mramornih kipova i mauzoleja. To su vjerojatno bili grobovi časnika američkog juga ili vojnika iz imućnijih obitelji. Pretpostavljala je da su izbliza ti veliki nadgrobni spomenici doista lijepi. Ali s Luceina mjesta izgledali su kao da ih vlastita težina povlači u udubinu, kao da cijelo groblje guta golem jarak. Koraci! Luce se hitro okrenula i ugledala kratku i zdepastu figuru u crnini kako se pomalja iza drveta. Penn! Luce se morala obuzdati da ne skoči i baci se djevojci u zagrljaj. Nikada nikoga nije dočekala s takvim oduševljenjem, iako joj je bilo teško povjerovati da je Penn dobivala kazne. „Nisi li zakasnila?“ Penn je rekla, zaustavivši se nekoliko metara pred Luce, odmahujući glavom kao da želi reći oh, ti jadna pridošlice. Istodobno je izgledala kao da je prizor pred njom zabavlja. „Ovdje sam već deset minuta,“ rekla je Luce. „Nisi li ti ta koja kasni?“ Na Penninu licu pojavio se osmijeh: „Ni slučajno, ja sam samo ranoranilac. I nikada ne dobivam kazne.“ Slegnula je ramenima i gurnula svoje ljubičaste naočale na nos. „Ali, ti si dobila kaznu, zajedno s još pet nesretnih duša, u kojima svakom minutom čekanja na tebe dolje kod monolita zacijelo raste gnjev.“ 48


MIN@

Podigla se na prste i pokazala rukom na mjesto iza Luce, na najveće kameno zdanje koje se izdizalo iz središnjeg dijela groblja. Luce je zaškiljila i uspjela razaznati grupu crnih figura okupljenih u podnožju. „Samo su mi rekli da dođem na groblje,“ Luce je rekla, odjednom malodušna. „Nitko mi nije rekao gdje točno.“ „Pa, govorim ti: monolit. Idi sada onamo!“ Penn je rekla. „Prijatelje nećeš steći tako što ćeš im i dalje oduzimati od jutra više nego što si to već učinila.“ Luce je progutala. Dio nje želio je zamoliti Penn da joj pokaže put. Put do monolita, s Luceina mjesta, izgledao je poput labirinta, a ona se nije željela izgubiti. Odjednom ju je preplavila tjeskoba i taj osjećaj dalekood-kuće i postalo joj je jasno da se ovdje stvari mogu samo pogoršati. Pucketala je zglobovima na prstima, nastojeći dobiti na vremenu. „Luce?“ Penn je rekla, nježno joj gurnuvši ramena. „Ti si još tu.“ Pokušala se nasmiješiti Penn, hrabro i sa zahvalnošću, no njezinom licem prošao je tek čudan trzaj. Zatim je poţurila niz padinu u srce groblja. Sunce još uvijek nije izašlo, a Luce je od tih nekoliko posljednjih trenutaka prije zore podilazila jeza više od ičega drugoga. Projurila je kroz redove jednostavnih nadgrobnih spomenika. Nekad davno vjerojatno su stajali uspravno, ali sada, stari i oronuli, naginjali su se jedan prema drugom ili jedan od drugog, poput kakvih morbidnih domina. Šljapkala je u svojim crnim Converse tenisicama preko blatnih lokvi, zvučno lomila mrtvo lišće. Kad je stigla do ravnijeg dijela s kićenijim grobnicama, već se potpuno izgubila. Prestala je trčati, pokušala doći do daha. Glasovi. Ako se umiri, čut će glasove. „Još pet minuta i ja odlazim,“ rekao je muški glas. „Šteta što vaše mišljenje nema vrijednosti, g. Sparks,“ rekao je mrzovoljan glas, koji je Luce prepoznala s jučerašnje nastave. Gđa Tross Albatros. Nakon incidenta s mesnom štrucom Luce je zakasnila na sat i nije uspjela ostaviti dobar dojam na mrku, okruglastu profesoricu biologije. „Osim onih koji žele izgubiti ovotjedne društvene povlastice,“ među grobnicama začuli su se uzvici negodovanja, „svi ćemo strpljivo čekati, kao da nemamo pametnija posla, dok se gospođica Price ne udostoji počastiti nas svojom prisutnošću.“ „Tu sam.“ rekla je Luce gotovo bez daha promolivši se iza kipa golema kerubina. 49


MIN@

Gđa Tross stajala je podbočena, odjevena u crn i širok kaftan, poput onog od jučer. Imala je tanku, mišje sivu kosu, slijepljenu uz glavu, a mutne su smeđe oči, na Lucein dolazak, reagirale zlovoljom. Luce je smatrala biologiju teškim predmetom, i za sada nije osvajala dodatne bodove kod gđe Tross. Iza Albatrosa stajali su Arriane, Molly i Roland, raštrkani oko stupova koji su okruživali velik kip anđela. U usporedbi s ostalim kipovima, izgledao je novije, bjelje, veličanstvenije. A naslonjen uz anđelovo bedro, gotovo nezamijećen, stajao je Daniel. Nosio je pohabanu crnu kožnu jaknu i jarki, crveni šal koji ju je jučer privukao. Pogledom je obuhvatila njegovu raskuštranu plavu kosu, nepočešljanu i nezaglađenu nakon spavanja... i stala zamišljati Daniela dok spava... zbog čega se jarko zarumenjela, a kad je susrela njegov pogled, doživjela je potpuno poniženje. Bijesno ju je promatrao. „Oprostite,“ izlanula je. „Nisam znala gdje se trebamo naći, kunem se.“ „Ne trudi se,“ rekla je gđa.Tross i prstom prešla po grlu. „Potrošila si dovoljno našeg vremena. A sada, sigurna sam da se svi sjećate nedostojnih nepromišljenosti koje ste počinili da biste završili ovdje. Možete o tome razmišljati sljedeća dva sata. Nađite si parove. Znate kako to ide.“ Pogledala je prema Luce i izdahnula. „Dobro, tko želi štićenicu?“ Na Lucein užas, svi su spustili poglede. Nakon jedne mukotrpne minute, iza mauzoleja se promolila peta osoba. „Ja!“ Cam. Majica s V izrezom obavijala je njegova ramena poput druge kože. Bio je gotovo tridesetak centimetara viši od Rolanda, koji mu se maknuo s puta dok je koračao prema Luce. Samouvjereno i elegantno približavao joj se, pogleda zalijepljenog na nju, toliko ležeran u odori popravnog doma, koliko je Luce u istoj odjeći bilo neudobno. Dio nje želio je skrenuti pogled, prekinuti Camovo besramno zurenje zbog kojeg joj je bilo nelagodno. Ali, iz nekog razloga, bila je kao opčinjena. Nije mogla prestati zuriti, sve dok između njih nije stala Arriane. „Ja sam se prva javila,“ rekla je. „Ne, nisi,“ rekao je Cam. „Jesam, ali ti me nisi mogao čuti sa svoga čudnog mjesta tamo gore,“ riječi su nahrupile iz Arriane. „Ja je želim.“ „Ja... „ Cam je započeo.

50


MIN@

Arriane je nakrivila glavu u očekivanju. Luce je progutala knedlu. Hoće li sad i on reći da je želi, također? Nisu li to mogli zaboraviti? I kaznu odrađivati utroje? Cam je potapšao Luce po ruci. „Vidimo se poslije, dobro?“ rekao je, kao da joj je dugovao održati kakvo obećanje. Ostali učenici skočili su sa spomenika na kojima su dotad sjedili i sjatili se oko spremišta. Luce ih je slijedila, držeći se Arriane, koja joj je nijemo pružila grablje. „Dobro. Želiš li radije anđela osvetnika ili putene ljubavnike?“ Nisu ni spomenule jučerašnje događaje i Arrianeinu poruku; Luce je nekako osjećala da nije pravo vrijeme za načeti tu temu. Umjesto toga, podigla je pogled i otkrila da je opkoljena dvama golemim kipovima. Bliži ju je podsjetio na Rodina. Muškarac i žena, nagi u zagrljaju. U Doveru je proučavala francusko kiparstvo i oduvijek su joj Rodinova djela bila najromantičnija. Sada joj je bilo teško promatrati zagrljene ljubavnike a ne pomisliti na Daniela. Daniel. Koji ju je mrzio iz dna duše! Ako u to nije mogla sasvim povjerovati čak i nakon što je sinoć zbog nje doslovce izjurio iz knjižnice, samo se trebala sjetiti njegova bijesnog pogleda od maločas. „Gdje je anđeo osvetnik?“ upitala je Arriane s uzdahom. „Dobar izbor. Ovdje.“ Arriane je povela Luce prema masivnoj mramornoj skulpturi anđela koji spašava zemlju od udara groma. U doba kada je načinjeno, to je zasigurno bilo dojmljivo umjetničko djelo. Sada je izgledalo staro i prljavo, prekriveno blatom i zelenom mahovinom. „Ne razumijem,“ Luce je rekla. „Što se od nas očekuje?“ „Rib, rib, ribanje.“ Arriane je rekla, gotovo pjevušeći. „Volim se pretvarati da ih kupam.“ Rekavši to, četveronoške se popela na golemu skulpturu anđela, obgrlivši nogama ruku koja zaustavlja grom, kao da se radi o čvrstoj i stabilnoj grani kakvog hrasta. Užasnuta pri pomisli da bi gđi. Tross mogla izgledati kao da samo traži nevolje, Luce je počela grabljati podnožje kipa. Pokušala je raščistiti nešto što je izgledalo poput beskrajne gomile vlažnog lišća. Nakon tri minute, ruke su je ubijale od bolova. Nedvojbeno, nije se prikladno odjenula za takve, blatne poslove. U Doveru nikada nije bila kažnjena, ali čula je da se ondje kazna sastoji od ispunjavanja lista papira riječima ,Neću prepisivati s Interneta, nekoliko stotina puta. 51


MIN@

To je bilo okrutno. Pogotovo zato što se cijela njezina greška sastojala od nenamjernog sudara s Molly u kantini. Pokušavala je ne donositi preuranjene zaključke, ali čišćenje blata s grobova ljudi koji su bili mrtvi već više od stoljeća?! Luce je zbilja mrzila svoju sudbinu. Zatim je nestašna zraka sunca provirila kroz drveće, i groblje je odjednom dobilo boje. Luce se odmah osjetila bolje. Mogla je vidjeti dalje od tri metra pred sobom. Mogla je vidjeti Daniela... kako radi uz Molly. Izdala ju je snaga. Nestao je osjećaj lakoće. Podigla je pogled prema Arriane, koja ju je okrznula suosjećajnim pogledom kao da želi reći, koma!, i nastavila raditi. „Hej!“ Luce je glasno šapnula. Arriane je stavila prst uz usta i dala Luce znak da se uspne i sjedne uz nju. Mnogo manje spretno i graciozno, Luce je zgrabila ruku anđela i odgurnula se o podnožje. Kad je bila sigurna da se neće otkotrljati na zemlju, šapnula je: „Dakle... jesu li Daniel i Molly prijatelji?“ Arriane je prezirno otpuhnuta. „Nema šanse, oni se totalno mrze.“ Brzo je izgovorila, zatim zastala. „Zašto pitaš ?“ Luce je rukom pokazala prema Danielu i Molly, koji nisu izgledali kao da se trude čistiti grobnice. Stajali su jedno uz drugo, naslonjeni na svoje grablje i razgovarali. Taj je razgovor Luce očajnički željela čuti. „Meni izgledaju kao prijatelji.“ „To je kazna,“ Arriane je glatko odvratila. „Moraš je odraditi u paru. Misliš li da su Roland i gospodin Zlostavljač prijatelji?“ Rukom je pokazala na Rolanda i Cama. Činilo se da raspravljaju o tome kako podijeliti posao oko kipa zagrljenih ljubavnika. „Prijateljstvo u kazni ne može se uspoređivati s prijateljstvom u stvarnom životu.“ Arriane je pogledala Luce, snuždenu usprkos nastojanju da joj se na licu ne vidi koliko su je Arrianeine riječi pogodile. „Gledaj Luce, nisam tako mislila...“ utihnula je. „Dobro, osim toga što sam zbog tebe protratila dobrih dvadeset minuta svojeg jutra, nemam ništa protiv tebe. Mislim da si zapravo, na neki način, zanimljiva. Drukčija. Ne znam kakva su tvoja očekivanja u pogledu prisnih prijateljstava u popravnoj ustanovi Mač i križ. Ali, slušaj me, neće biti lako. Ljudi se nalaze na ovom mjestu jer ih prošlost prati kao prtljaga. A kako je teža od dvadeset pet kila, moraju za nju platiti kaznu. Kopčaš?“ Luce je slegnula ramenima, posramljena. 52


MIN@

„Samo sam pitala.“ Arriane se počela smijuljiti. „Jesi li uvijek ovako defenzivna? Što si zaboga učinila da dođeš ovamo?“ Luce nije bila raspoložena govoriti o tome. Možda Arriane ima pravo, možda bi za nju bilo bolje ne tražiti prijatelje. Skočila je dolje i grabljama se bacila na mahovinu u podnožju kipa. Na Luceinu nesreću, Arrianeina radoznalost nije jenjala. I ona je skočila dolje te svojim grabljama blokirala Luceine. „Oooh, ispričaj mi, ispričaj mi, ispričaj mi,“ zadirkivala ju je. Arriane je približila lice Luceinu, što je Luce podsjetilo na jučerašnji dan, kada je, nakon grčeva, klečala na podu uz nju. U tom trenutku osjećale su međusobnu bliskost, nisu li? Dio Luce očajnički je želio moći s nekim razgovarati. Proteklo ljeto provela je s roditeljima, tako dugo i zagušljivo. Uzdahnula je i naslonila čelo na držak grablja. U ustima je osjetila slan okus, okus tjeskobe, kojeg se nije mogla riješiti. Posljednji put kad se morala prisjetiti svih detalja one noći, bilo je to zbog sudske odredbe. Željela je što prije zaboraviti sve o tome, ali što je dulje Arriane u nju zurila, njezine misli postajale su jasnije i sve bliže vrhu jezika. „Bila sam jedne noći s prijateljem,“ duboko je udahnula i počela objašnjavati. „I dogodilo se nešto užasno.“ Sklopila je oči, moleći se u sebi da joj taj prizor ne eksplodira pred crveno-crnim kapcima. „Sve je gorjelo. Ja sam se spasila... on nije.“ Arriane je zijevnula, znatno manje užasnuta pričom od Luce. Poslije se nisam mogla sjetiti kako je do toga došlo. Ispričala sam sucu sve čega sam se mogla sjetiti a oni su me, vjerojatno, smatrali ludom. Pokušala se prisiliti na smiješak. Na Luceino iznenađenje, Arriane ju je čvrsto zagrlila. Na trenutak Arrianein izraz lica ulijevao je povjerenje. Zatim se ponovo počela smijuljiti. „Svi smo mi tako neshvaćeni, nismo li?“ prstom je bocnula Luce u trbuh. „Znaš, Roland i ja smo upravo ustvrdili da nemamo nijednog prijatelja piromana. A svi znaju da je za svaku pažnje vrijednu smicalicu u popravnom domu potreban dobar piroman.“ Već je spletkarila. „Roland je mislio da bi vrijedilo pokušati s novim dečkom, Toddom, ali ja se radije kladim na tebe. Trebali bismo nekada surađivati.“ Luce je progutala knedlu. Ona nije bila piromanka. 53


MIN@

Ali, o svojoj prošlosti više nije namjeravala govoriti, niti je imala snage braniti se. „Oooh, čekaj samo da Roland ovo čuje,“ rekla je Arriane, bacivši grablje na do. „Ti si ostvarenje naših želja.“ Luce je zaustila da se pobuni, ali Arriane je već otišla. Savršeno, Luce je mislila, dok se Arriane udaljavala šljapkajući cipelama po blatu. Sada je pitanje vremena kada će Luceina priča doputovati, preko groblja, do Daniela. Ponovo sama, podigla je pogled prema kipu. Premda je skupila već veliku hrpu mahovine i mokrog lišća, anđeo je izgledao samo još prljavije. Cijeli pothvat činio joj se potpuno besmislenim. Sumnjala je da itko posjećuje to mjesto. Također je sumnjala da itko od ostalih učenika još uvijek nešto radi. Pogled joj je pao na Daniela, koji je, začudo, radio. Vrlo marljivo, žičanom četkom ribao je plijesan s brončanog natpisa na grobnici. Zasukao je rukave džempera i izložio Luceinu pogledu napete mišiće. Uzdahnula je, i gotovo protiv svoje volje nalaktila se na kamenog anđela i zagledala u Daniela. Uvijek je bio tako marljiv radnik. Luce je brzo odmahnula glavom. Odakle je to došlo? Nije znala što je to trebalo značiti. Nedvojbeno, bile su to njezine misli. Podsjećalo ju je na fraze kakve bi se znale stvoriti u njezinoj glavi prije nego što bi utonula u san. Besmisleno blebetanje koje nije mogla pripisati ničemu, osim snovima. Ali, sada je bila potpuno budna. Morala je shvatiti što se to događa s njom i Danielom. Poznavala ga je samo jedan dan, i već je osjećala kako gubi do pod nogama i odlazi na vrlo čudno, nepoznato mjesto. „Vjerojatno bi najbolje bilo izbjegavati ga,“ rekao je netko iza nje hladnim glasom. Luce se hitro okrenula i otkrila iza sebe Molly, u istoj pozi kao jučer, podbočenu, treperavih probušenih nosnica. Penn joj je objasnila da je iznenađujuću odluku ustanove, kojom je dopušten nakit na licu, donio sam ravnatelj jer nije želio prestati u uhu nositi dijamantnu naušnicu. „Koga?“ upitala je, svjesna koliko glupo zvuči. Molly je zakolutala očima. „Vjeruj mi kad ti kažem da bi zaljubljivanje u Daniela bila vrlo, vrlo loša zamisao.“ 54


MIN@

Prije nego što je Luce uspjela odgovoriti, Molly je otišla. A Daniel je, kao da je čuo svoje ime, pogledao ravno u nju. Zatim se uputio ravno prema njoj. Osjetila je da je sunce zašlo za oblak. Da je mogla odvojiti oči od njegovih, mogla je podići pogled i uvjeriti se. Ali, nije mogla skrenuti pogled, nije mogla pogledati gore, niti njega jasno vidjeti, osim kada je napola sklopila oči. Izgledalo je kao da je stvarao oko sebe svjetlost, zasljepljivao je. Šuplja zvonjava zaglušila ju je, koljena su joj počela klecati. Željela je dohvatiti svoje grablje i pretvarati se da ne vidi kako joj s Daniel približava. Ali, bilo je kasno pretvarati se hladnokrvnom. „Što ti je rekla?“ rekao je. „Um,“ pokušala je izbjeći odgovor, pretražujući najudaljenije kutke mozga za nekom smislenom laži. Ništa. Pucketala je zglobovima. Daniel je obujmio njezine ruke svojima. „Mrzim kad to radiš.“ Luce se instinktivno trgnula. Dodir njegovih dlanova bio je kratak, ali njoj je lice buknulo. Vjerojatno je želio reći da mu smeta pucketanje zglobovima, općenito. No, ako je želio reći da mu smeta kad ona to čini, to bi podrazumijevalo da ju je već vidio dok to radi. Ali, to nije bilo moguće. Nije je gotovo ni poznavao. Zašto je onda imala neobjašnjiv osjećaj da su već imali takvu prepirku? „Molly mi je rekla da te se klonim,“ naposljetku je odgovorila. Daniel je nakrivio glavu, prvo na jednu, zatim na drugu stranu, kao da razmišlja o njezinim riječima. „Vjerojatno ima pravo.“ Luce je zadrhtala. Sjena je prostrujala iznad njih, zamračila anđelovo lice na trenutak toliko dug da se Luce počela brinuti. Sklopila je oči i usredotočila se na disanje, moleći se u sebi da Daniel ne primijeti ništa čudno. Panika ju je preplavila. Osjetila je poriv da pobjegne. Ali nije mogla. Što ako se izgubi na groblju? Daniel je pratio njezin pogled u nebo. „Što je?“ „Ništa.“ „Hoćeš li poslušati?“ rekao je izazovno, prekriživši ruke preko prsa. „Što?“ rekla je. Bježati?

55


MIN@

Daniel je koraknuo prema njoj. Sada je od nje bio udaljen tek tridesetak centimetara. Suspregnula je dah. Uspjela je zadržati prividan mir. Čekala je. „Hoćeš li me se kloniti?“ Njegov glas zvučao je gotovo koketno. Ali, Luce je bila potpuno izvan sebe. Čelo joj je bilo vlažno od znoja, pritisnula je sljepoočnice prstima pokušavajući zadobiti vlast nad svojim tijelom, oteti ga njegovoj kontroli. Bila je potpuno nespremna očijukati s njim. To jest, ako je to sada uopće činio. Ustuknula je. „Valjda.“ „Nisam te čuo,“ šapnuo je, podignuo obrvu i ponovo koraknuo prema njoj. Luce se još jednom povukla natrag. S treskom je udarila o podnožje kipa, a zrnasto kameno anđelovo stopalo ogrebalo joj je leđa. Druga, tamnija i hladnija sjena fijuknula je nad njima. Mogla se zakleti da je Daniel zadrhtao istodobno kad i ona. Zvuk poput režanja prenuo ih je oboje. Vrh mramornog kipa nesigurno se zanjihao nad njima, poput grane drveta kada se njiše na povjetarcu. Luce je zastao dah. Jedan trenutak činilo se da vrh kipa lebdi u zraku. Luce i Daniel nepomično su zurili u anđela. Znali su da će se srušiti. Anđelova glava polako se pognula, kao u molitvi, zatim se cijeli kip naglo počeo rušiti. Luce je osjetila Danielovu ruku kako joj snažno obavija struk, upravo kao da zna gdje počinje i završava. Drugom rukom prekrio je njezinu glavu i gurnuo je na tlo, istog trenutka kada je kip naglavce pao preko njih. Na ono mjesto na kojem su maločas stajali. Pao je na tlo s bučnim treskom, glava je ležala u blatu, stopala su još uvijek bila pričvršćena uz postolje, a u tom malom, trokutastom prostoru, klečali su Luce i Daniel. Oboje su teško disali, nos uz nos, Danielove oči bile su uplašene. Od kipa ih je dijelilo tek nekoliko centimetara. „Luce,“ šapnuo je. Mogla je samo kimnuti. Njegove oči suzile su se. „Što si vidjela?“ Zatim je osjetila ruku kako je izvlači iz malog trokutastog prostora ispod kipa. Nešto joj je ogrebalo leđa, zatim je osjetila dašak svježeg zraka. Vidjela treptaj danjeg svjetla. Grupa kažnjenika zurila je u nju zapanjeno, osim profesorice Tross, koja je to činila s mržnjom i Cama, koji joj je pomagao uspraviti se. 56


MIN@

„Jesi li dobro?“ Cam je pitao, tražeći pogledom modrice i ogrebotine na njezinu tijelu, otresajući joj zemlju s ramena. „Vidio sam kako kip pada i potrčao ovamo, da ga zaustavim, ali bilo je... sigurno si prestrašena.“ Luce nije odgovorila. Prestrašena, tako bi se samo djelomično moglo opisati njezino stanje. Daniel, već na nogama, nije se ni osvrnuo na nju, nije provjerio je li dobro ili ne. Otišao je. A Luce je, zapanjena općom ravnodušnošću prema Danielu, gledala za njim dok je odlazio. „Što si učinila?“ gđa Tross je zahtijevala odgovor. „Ne znam. Stajali smo ondje“ Luce je krajičkom oka pogledala profesoricu Tross „i radili. Sljedeće čega se sjećam jest da je kip pao.“ Albatross se sagnula kako bi pregledala smrskanog anđela. Anđelova glava bila je raskoljena popola. Promrmljala je nešto o silama prirode i starom kamenu. Ali, Luce nije mogla zaboraviti riječi koje su joj i dalje odzvanja u ušima čak i nakon što su se svi vratili radu. Nekoliko centimetara iza njezina ramena Molly je šaptala „Čini mi se da bi netko trebao početi obraćati pažnju na moje savjete.“

57


MIN@

Peto poglavlje

USKI KRUG

„Da me više nikada nisi tako uplašila!“ Callie je u srijedu navečer ukorila Luce. Sunce je bilo na zalazu kada se Luce ugurala u telefonsku govornicu u Maču i križu, malenu kabinu bež boje u samom središtu recepcije. Bilo je to daleko od privatnosti, ali barem se nitko nije onuda vrzmao. Ruke su je još uvijek boljele od jučerašnjeg grobarskog posla, kao i ponos, povrijeđen Danielovim bezobzirnim odlaskom istog časa nakon što se iskobeljao ispod kipa. Petnaestak minuta Luce je pokušavala izbaciti te misli iz glave kako bi mogla blaženo upijati svaku mahnitu riječ koju je njezina prijateljica ispaljivala u kratkom vremenu koje im je bilo dopušteno. Bilo je tako dobro čuti Calliein visoki glas, da se Luce gotovo nije obazirala na činjenicu da njezina najbolja prijateljica viče na nju. „Obećale smo jedna drugoj da neće proći ni jedan sat bez razgovora.“ Callie je nastavila optuživački. „Pomislila sam da te netko živu pojeo. Ili da su te strpali u samicu u luđačkoj košulji, kojoj zubima moraš progristi rukav ako se želiš počešati po licu. Koliko ja znam, mogla si propasti u deveti krug...“ „U redu, Mama,“ Luce je rekla kroz smijeh, uživljavajući se u ulogu Callieina učitelja pravilnog disanja. „Opusti se.“ Na djelić trenutka osjetila je krivnju jer nije iskoristila tjedni telefonski razgovor da nazove svoju pravu mamu. Ali, znala je da bi joj Callie teško oprostila ako bi doznala da nije iskoristila prvu priliku da joj se javi. I na neki čudan način, čuti Calliein histerični glas uvijek je bilo toliko umirujuće. Bila je to jedna od stvari zbog kojih su se tako dobro slagale, potpuno pretjerana paranoja njezine najbolje prijateljice smirivala je Luce. Mogla je zamisliti Callie u njezinoj sobi u učeničkom domu u Doveru, kako korača tamo-amo po svojem narančastom tepihu, s kremom protiv akni razmazanom preko čela i nosa i nožnim prstima sa svježe nalakiranim lakom boje fuksije. „Nemoj ti meni Mama,“ Callie je ljutito dahtala. „Pričaj! Kakvi su ostali? Jesu li na diureticima i zastrašujućeg izgleda, kao u filmovima? Kakav je nastavni program? A hrana?“ U pozadini, s Callieina malenog televizijskog prijemnika čuli su se zvuči filma Praznik u Rimu. Luceina omiljena scena oduvijek je bila ona kad se Audrey Hepburn budi u sobi Gregoryja Pecka, uvjerena da je protekla noć bila samo san. Luce je sklopila oči i pokušala dočarati scenu. Oponašajući 58


MIN@

Audreyin omamljeni šapat, citirala je dio teksta za koji je znala da će Callie prepoznati. Jedan muškarac, bio je tako zao prema meni. Bilo je to prekrasno. „U redu, Princezo, želim čuti o tvom životu.“ zadirkivala ju je Callie. Nažalost, u popravnoj školi Mač i križ nije bilo ničeg ni blizu prekrasnom. Sjetivši se Daniela, oh, već osamdeseti put tog dana, shvatila je da je jedina sličnost između njezina života i Praznika u Rimu, u tome što su i nju i Audrey privukli muškarci koji su prema njima bili agresivno neotesani i ravnodušni. Naslonila je glavu na linoleum bež boje kojim je bila presvučena kabina. Netko je urezao riječi ODRAĐUJEM SVOJE VRIJEME. U normalnim okolnostima, sada bi Luce ispričala Callie sve o Danielu. Ali, iz nekog razloga, nije. Ono što je željela reći Callie o njemu nije se temeljilo na onome što se zapravo između njih zbilo. A Callie je padala na tipove koji su se trudili oko svojih djevojaka. Dokazivali se. Callie bi zanimalo koliko puta joj je pridržao vrata i je li primijetio njezin izvrstan izgovor francuskog. Callie je smatrala da su dečki koji pišu sentimentalne ljubavne pjesme, koje Luce nikada nije ozbiljno shvaćala, sasvim u redu. Luce joj jednostavno ne bi imala što reći o Danielu. Zapravo, Callie bi radije željela čuti nešto o dečku poput Cama. „Pa, ima jedan dečko...“ šapnula je Luce u slušalicu. „Znala sam!“ Callie je cičala. „Kako se zove?“ Daniel. Daniel. Luce se zakašljala. „Cam.“ „Izravno. Jednostavno. Sviđa mi se. A sada kreni od početka!“ „Pa, još se zapravo ništa nije dogodilo.“ Misli da si prekrasna, bla, bla, bla. Rekla sam ti da s ovom kratkom kosom podsjećaš na Audrey. Kreni na zanimljive stvari! Pa, Luce je zašutjela. Čula je zvuk koraka u hodniku. Izvirila je iz kabine i istegnula vrat želeći vidjeti tko to prekida njezinih najboljih petnaest minuta u protekla tri dana. Približavao joj se... Cam. Ona o vuku... Progutala je nevjerojatno glupe riječi koje su joj bile na vrhu jezika. „Dao mi je svoju trzalicu za gitaru.“ Još uvijek je bila u njezinu džepu. Cam je nehajno prilazio, kao da nekom nevjerojatnom srećom nije čuo njezine riječi. On je vjerojatno bio jedini učenik te škole koji nije skidao sa sebe školsku odoru istog trenutka kada je nastava završila. Ali, 59


MIN@

pristajala mu je crna odjeća, jednako kao što je Luce u njoj nalikovala na blagajnicu u supermarketu. Cam je opisivao lukove u zraku zlatnim džepnim satom s dugim lancem, obješenim o kažiprst. Luce je gotovo opčinjeno pogledom pratila svjetlucavi krug, sve dok ga Cam nije naglo prekinuo uhvativši sat u šaku. Prvo je pogledao dolje, zatim nju. „Oprosti,“ stisnuo je usne, zbunjen. „Mislio sam da sam se predbilježio za telefonski razgovor u sedam.“ Slegnuo je ramenima. „Vjerojatno sam pogrešno zapisao.“ Luce se snuždila kada je pogledala na svoj ručni sat. Ona i Callie jedva da su razmijenile petnaestak riječi, zar je moguće da je petnaest minuta već isteklo? „Luce? Halo?“ Callie je zvučala nestrpljivo s druge strane žice. „Ponašaš se čudno. Tajiš li mi nešto? Jesi li me već zamijenila nekom zajedljivicom iz popravne škole? Što je bilo s dečkom?“ „Pssst!“ Luce je protisnula. „Cam, čekaj,“ pozvala ga je, odmaknuvši slušalicu od usta. Već je bio na pola puta prema vratima. „Samo trenutak... upravo završavam,“ progutala je. Cam je spremio džepni sat u svoju crnu jaknu i poţurio natrag prema Luce. Podigao je obrve i nasmijao se kada je čuo sve glasniji Callein glas iz slušalice. „Da se nisi usudila spustiti mi slušalicu!“ Callie je vikala. „Još mi ništa nisi rekla. Ništa!“ „Ne želim nekoga naljutiti.“ Cam se našalio, pokazavši na telefon iz kojeg se čulo nešto slično lavežu. „Uzmi moje vrijeme, vratit ćeš mi sljedeći put.“ „Ne,“ Luce je hitro odvratila. Koliko god je željela nastaviti razgovarati s Callie, pretpostavljala je da Cam jednako željno očekuje svoj telefonski poziv. A za razliku od drugih učenika škole, Cam je prema njoj bio sušta ljubaznost. Nije ga željela dovesti u situaciju da se odrekne svog razgovora, naročito sada, već previše uzrujana da ga nastavi ogovarati s Callie. „Callie,“ rekla je s uzdahom. „Moram prekinuti. Nazvat ću te čim...“ ali u uhu je čula tiho zujanje koje je označavalo prekid veze. Telefon je bio programiran da svaki poziv prekine nakon petnaest minuta. Tek tada je primijetila da podnožju na malenom brojaču trepere nule. Nije se uspjela ni pozdraviti, a na sljedeći razgovor morat će čekati cijeli tjedan. 60


MIN@

Jednotjedni vremenski razmak u Luceinu se umu rastezao poput beskrajnog ponora. „Najbolja frendica?“ Cam je pitao, naslonivši se uz Luce na kabinu. Njegove tamne obrve bile su još uvijek podignute. „Imam tri mlađe sestre, i mogu praktički namirisati vibru najbolje frendice.“ Nagnuo se kao da želi pomirisati Luce, zbog čega se zahihotala... potom ukočila. Zbog njegove neočekivane blizine srce joj je naglo ubrzalo. Pretpostavljam da je, Cam se uspravio i podignuo bradu, željela znati sve o zločestim dečkima iz popravnog doma. „Ne.“ Luce je silovito odmahnula glavom, poričući da je uopće razmišljala o dečkima... dok nije shvatila da se Cam samo šali. Zarumenjela se i uzvratila šalu. „Želim reći, nijedan nije dovoljno dobar.“ Cam je trepnuo. „A upravo to ih čini tako uzbudljivim. Ne slažeš se?“ Imao je naviku stajati nevjerojatno mirno, zbog čega je i Luce stajala vrlo mirno, i zbog čega se kucanje sata iz unutrašnjeg dţepa njegove jakne činilo glasnijim nego što je to bilo moguće. Nepomična uz Cama, Luce je odjednom zadrhtala; nešto crno obrušilo se niz hodnik. Sjena je nestašno i vrlo promišljeno preskakivala oplate na stropu, zamračujući jednu za drugom. Prokletstvo. Nije voljela da je netko uz nju, pogotovo netko toliko usredotočen na nju kao Cam, kada bi se pojavile sjene. Osjetila je kako se nekontrolirano trza, svesrdno pokušavajući zadržati masku mirnoće, dok je tama plesala oko stropnog ventilatora. To bi nekako izdržala. Možda, da sjena nije istodobno proizvodila najgoru buku, zvuke koje su Luce podsjećali na prizor koji je pamtila, na malu sovu koja je pala s patuljaste palme i ugušila se. Da barem Cam prestane zuriti u nju. Nadala se da će se dogoditi nešto što će mu odvratiti pažnju. Da barem Daniel Grigori uđe u prostoriju. Onda se dogodilo upravo to. Spasio ju je prekrasan mladić u poderanim trapericama i još poderanijoj bijeloj majici. Nije izgledao kao spasitelj, pognut preko velike hrpe knjiga iz knjižnice sa sivim vrećastim podočnjacima. Daniel je zapravo izgledao nekako slomljeno. Plava kosa padala mu je preko očiju, koje su se suzile kada je ugledao Luce i Cama. Luce je, uzrujana i ne shvaćajući što je ovaj put učinila da ozlovolji Daniela, gotovo propustila zamijetiti veličanstven događaj koji je uslijedio. 61


MIN@

Trenutak prije nego što su se vrata hodnika zatvorila za Danielom, sjena je skliznula kroz njih u noć. Hodnik je odjednom izgledao kao da je netko iz njega usisao svu prljavštinu. Ne usporivši dok ih je mimoilazio, Daniel im je kimnuo. Luce je pogledala Cama, on je gledao Daniela. Zatim se okrenuo prema Luce i rekao, glasnije nego što je bilo potrebno: „Zamalo da zaboravim. Priređujem tulumčić u svojoj sobi večeras nakon društvene. Zbilja bih volio da dođeš.“ Daniel je bio dovoljno blizu da ih čuje. Luce nije imala pojma što je bila ta društvena stvar, ali prije nje imala je dogovor s Penn. Trebale su onamo otići zajedno. Zurila je u Danielov zatiljak, svjesna da treba odgovoriti na Camovo pitanje, što nije trebalo bilo teško. No, tada se Daniel okrenuo, a ona se mogla zakleti da mu je u očima vidjela tugu. Telefon iza nje zazvonio je, Cam je posegnuo za slušalicom i rekao: „Luce, moram se javiti. Dolaziš večeras?“ Gotovo neprimjetno Daniel je kimnuo. „Dolazim.“ rekla je Luce Camu. „Dolazim.“ Još uvijek ne razumijem zašto moramo trčati, dahtala je Luce dvadeset minuta poslije. Pokušavala je držati korak s Penn. Jurile su prema gledalištu u kojem su se održavale misteriozne društvene večeri srijedom, a o čemu je zapravo bila riječ, Penn joj još uvijek nije objasnila. Luce je imala tek toliko vremena da se popne u svoju sobu, stavi na usne malo sjajila i odjene malo bolje traperice, u slučaju da to uistinu bude društvena večer. Upravo se trudila smiriti disanje nakon susreta prvo s Camom, zatim i Danielom, kad je Penn upala u njezinu sobu i izvukla je van. „Ljudi koji kronično kasne, ne mogu shvatiti koliko time mogu poremetiti planove normalnim i točnim ljudima,“ Penn je govorila Luce dok su šljapkale kroz posebno gnjecav dio travnjaka. „Ha!“ smijeh je provalio iza njih. Luce se osvrnula i osjetila da joj se lice razvedrava kada je razabrala blijedi i mršavi Arrianein lik kako trči za njima. „Tko je tebi nablebetao da si normalna, Penn?“ Arriane je laktom gurnula Luce i pokazala joj prema dolje. „Pazi na živi pijesak!“ Luce se naglo zaustavila prije nego što je zakoračila u zastrašujuće blatan dio travnjaka. „Molim vas, recite mi kamo idemo.“ „Srijeda večer,“ Penn je glatko rekla „društvena večer.“ 62


MIN@

Poput diska, ili nečeg sličnog? upitala je Luce, gledajući u svojim mislima Daniela i Cama na plesnom podiju. Arriane je podrugljivo zviznula. „Ples sa smrti i dosadom. Riječ društvena tipična je ovdašnja dvoznačnica. Od njih se traži da priređuju društvene događaje za nas, a oni se toga groze. U lijepoj smo se kaši našli.“ „Pa nam zato,“ Penn je dodala „priređuju ovakve, zbilja užasne događaje, poslije kojih slijede filmske večeri i predavanja, ili, zaboga, sjećaš li se prošlog polugodišta?“ „Cijeli simpozij o prepariranju životinja.“ „Kako ljigavo!“ Penn je odmahivala glavom. „A večeras ćemo, draga moja,“ Arriane je zavijala „dobro proći. Sve što trebamo jest othrkati dok traje jedan od tri filma koji se izmjenjuju u školskoj videoknjižnici. Što misliš, koji ćemo gledati večeras, dangubice Penn? Zvjezdanog čovjeka? Joe protiv Vulkana? Vikend kod Bernieja?“ „Zvjezdanog čovjeka,“ Penn je jauknula. Arriane je zbunjeno pogledala Luce. „Ona zna sve.“ „Čekaj,“ Luce je rekla, na prstima obišavši živi pijesak i spustivši glas do šapta, jer su se približavale školskoj porti. „Ako ste već toliko puta vidjele te filmove, zašto se toliko žurite?“ Penn je odgurnula teška metalna vrata »gledališta« što je bio eufemizam za običnu sobu s niskim stropom s drvenim oplatama i stolicama koje su bile okrenute prema bijelu zidu. „Ne želiš završiti u stolici pored g. Colea,“ objasnila je Arriane, pokazujući na nastavnika, okruženog posljednjim slobodnim sjedalima, lica zadubljenog u debelu knjigu. Dok su prolazile kroz detektor metala na vratima, Penn je objasnila: „Tko sjedne pored njega, morat će mu pomagati dijeliti njegove tjedne ankete o »mentalnom zdravlju«.“ „Što i nije tako loše,“ Arriane je upala u riječ „da ne moraš dokasna analizirati rezultate.“ Penn je završila. „Što znači propustiti,“ šapnula je Arriane cereći se, i vodeći Luce prema drugom redu „tulum poslije. „ Napokon su zadrli u srce stvari. Luce se zahihotala. „Čula sam o tome,“ rekla je osjećajući se, za promjenu, barem malo upućena. „U Camovoj sobi, zar ne?“ Arriane je pogledala Luce i jezikom prešla po zubima. Zatim je neznatno skrenula pogled, kao da gleda kroz nju. „Hej, Todde,“ pozvala je mahnuvši samo vrhovima prstiju. 63


MIN@

Gurnula je Luce u jednu od stolica, zauzela stolicu pored (još uvijek dva sjedala udaljena od g. Colea) i potapšala vruće mjesto. „T-čovječe, dodi sjedni s nama!“ Todd, koji je na stajao na dovratku i prebacivao težinu s noge na nogu, izgledao je kao mu je laknulo kada mu je bilo rečeno što da učini. Progutao je slinu i uputio se prema njima. Tek se šeprtljavo spustio u stolicu kad je g. Cole podignuo pogled s knjige, očistio rupcem naočale i rekao: „Todde, drago mi je da si ovdje. Možda bi mi mogao učiniti malecku uslugu nakon filma. Vennov dijagram je vrlo praktičan za...“ „Podlo!“ Pennino lice izronilo je između Arriane i Luce. Arriane je slegnula ramenima i iz platnene torbe izvukla gigantsku vrećicu kokica. „Ne mogu se brinuti za sve nove učenike,“ rekla je bacivši Luce kokicu koja je mirisala na maslac. „Sretnice!“ Svjetla u prostoriji prigušila su se i Luce se ogledala sve dok nije spazila Cama. Razmišljala je o svojoj skraćenoj trač partiji s Callie, tvrdnji njezine prijateljice da je gledati film s dečkom najbolji način da ga upoznaš, zamijetiš stvari o njemu koje se u razgovoru neće otkriti. Promatrajući sada Cama, Luce je shvaćala na što je Callie mislila: na neki način osjećala se uzbuđenom što će krajičkom oka moći vidjeti kakve su šale Camu smiješne i nasmijati im se uglas. Kada su im se pogledi sreli, Luce je osjetila neugodu i instinktivno poželjela skrenuti pogled. No, prije nego što je to mogla učiniti, Camovo lice razvuklo se u širok osmijeh. Osjetila se nevjerojatno bestidnom jer je bila uhvaćena dok je zurila. Cam joj je mahnuo i Luce nije mogla ne povući usporedbu s Danielom, kada bi se njihovi pogledi sreli, dogodilo bi se upravo suprotno. Daniel je ušetao u Rolandovu društvu tek nakon što je Randy već prebrojila prisutne. Kasnio je, i jedina slobodna mjesta bila su u prvom redu. Prošao je kroz snop svjetla iz projektora koje je osvijedilo srebrn lančić oko njegova vrata na kojem je visio medaljom skriven ispod majice. Zatim je nestao iz Luceina vidokruga. Nije mu mogla vidjeti ni profil. Pokazalo se da Zvjezdani čovjek nije humorističan film, ali neprestane učeničke imitacije lika kojeg je glumio Jeff Bridges, bile su smiješne. Luce je bilo teško usredotočiti se na radnju. Osim toga, osjećala je na vratu ledenu hladnoću. 64


MIN@

Nešto se spremalo. Sjene su se pojavile, ali očekivala ih je. No nešto je bilo drukčije, počela ih je brojiti na prste. Pojavljivale su se u uznemirujućem broju, a Luce nije znala je li to rezultat tjeskobe koju je osjećala u Maču i križu... ili se radilo o nečemu drugome. Nikada do tada nije bilo ovako strašno. Sporo su se kretale iznad njihovih glava, zatim bi spuznule uz rubove filmskog platna i našle se na drvenom podu, vijugave poput prolivene tinte. Luce se čvrsto uhvatila za stolicu dok je strah bolno rastao u njezinim udovima. Napela je sve mišiće tijela, ali nije uspjela zaustaviti drhtanje. Arriane joj je čvrsto stisnula koljeno. Pogledale su se. „Jesi li OK?“ Arriane je usnama oblikovali riječi. Luce je kimnula i obgrlila ramena, pokazivala je da joj je hladno. Željela je da je tako, ali jeza koja joj je potresala tijelo nije imala veze s revnim radom klima uređaja u Maču i križu. Osjetila je kako joj sjena gura stopalo pod stolicom. Tako se nastavilo tijekom cijelog filma, mučile su Luce poput neizdrživa tereta, a svaka daljnja minuta otezala se poput vječnosti. Sat poslije, Arriane je naslanjala oko uz špijunku Camovih, brončano obojenih vrata. „Ju-hu,“ pjevušila je, hihoćući se. „Dolazi zabava!“ Iz one iste, čarobne platnene torbe iz koje je izvukla kokice, materijalizirala se i jarko ružičasta, pernata stola. „Podupri me,“ Arriane je rekla Luce, mašući stopalom u zraku. Luce je ispreplela prste i postavila ih ispod Arrianeine crne čizme. Promatrala je Arriane kako se odguruje s poda i stolom prekriva lice nadzorne kamere u hodniku, dok je drugu ruku ispružila iza naprave i isključila je. „Ni najmanje sumnjivo,“ Penn je rekla. „Daješ li podršku stranki tuluma ili stranki crvenih?“ Arriane se obrecnula. „Samo želim reći, postoji pametniji način.“ Penn je prezirno otpuhnula dok se Arriane spuštala. Arriane je prebacila stolu preko Luceinih ramena, na što se Luce nasmijala i zaplesala na Motown song, što se čula kroz vrata. Zatim je Luce ponudila stolu Penn, i iznenađeno primijetila da je Penn napeta. Grizla je nokte, a čelo joj je bilo orošeno znojem. Penn je običavala nositi šest džempera na tim rujanskim, močvarnim, južnim vrućinama, njoj nikada nije bilo vruće. „Što nije u redu?“ Luce je prošaptala nagnuvši se prema njoj.

65


MIN@

Penn je uhvatila rub rukava i slegnula ramenima. Htjela je nešto reći ali vrata iza njih otvorila su se i djevojke je dočekao miris cigaretnog dima i eksplozija glazbe, i Camove raširene ruke. „Ipak si došla,“ rekao je smiješeći se Luce. Čak i na prigušenom svjetlu njegove usne imale su sjaj bobičastog voća. Zagrlio ju je, a ona se osjetila sićušnom i zaštićenom. No to je trajalo tek trenutak; zatim se okrenuo kako bi kimanjem pozdravio druge dvije djevojke, a Luce se osjetila malo polaskanom zbog zagrljaja koji je samo ona dobila. Mala, mračna soba bila je pretrpana ljudima. Roland je stajao u kutu uz gramofon, osvjetljavajući gramofonske ploče ultraljubičastom lampom. Par koji je Luce vidjela u školskom dvorištu nekoliko dana prije, bio je sklupčan uz prozor. Dečki u bijelim uškrobljenim košuljama stajali su u skupini i povremeno odmjeravali djevojke. Arriane nije gubila vrijeme, požurila je prema Camovu stolu, koji je večeras služio umjesto šanka. Boca šampanjca gotovo se odmah našla među njezinim koljenima a ona je, smijući se, pokušavala izvući čep. Luce je bila zbunjena. Čak ni u Doveru, gdje je vanjski svijet bio mnogo dostupniji, nije znala kako doći do alkoholnih pića. Cam je bio u Maču i križu tek nekoliko dana, a već je uspio prošvercati sve potrebno za dionizijsku zabavu na kojoj se pojavila cijela škola. Istodobno svi su se doimali potpuno naviknuti na takve tulume u popravnoj ustanovi. Još uvijek je stajala na dovratku kad je čula prasak, zatim klicanje, pa Arrianein glas kako je doziva. „Luceindaaa, dolazi ovamo. Nazdravimo!“ Luce je počela osjećati magnetizam tuluma, ali Penn se činila mnogo manje spremnom pomaknuti se s mjesta. „Slobodno kreni,“ rekla je odmahnuvši rukom. „Što nije u redu? Zar ne želiš ući?“ Istini za volju, i Luce je bila malo napeta. Nije imala pojma što se sve na takvim mjestima može dogoditi, a budući da još uvijek nije znala može li se pouzdati u Arriane, definitivno bi joj bilo ugodnije imati pored sebe nekoga poput Penn. Ali, Penn se namrštila. „Ja... ja... nisam u elementu. Snalazim se po knjižnicama... radionicama i tečajevima Power- Pointa. Ako trebaš hakirati nečije dokumente, ja sam prava osoba za to. Ali ovo...“ Stajala je na vrhovima prstiju i virila u sobu. „Ne znam. Ljudi ovdje me smatraju nekom vrstom katice za sve.“ Luce je svojim namrštenim čelom nastojala reći: ma daj,kakva je to spika! 66


MIN@

„Za mene misle da sam mesna štruca, a mi njih smatramo totalnim čudacima.“ Nasmijala se. „Ne možemo li se pokušati svi zajedno nekako složiti?“ Pennine usne polako su se razvukle, zatim je dohvatila pernatu stolu i omotala je oko ramena. „Ah, dobro,“ rekla je i odlučno ušla ispred Luce. Luce je treptala privikavajući se na svjetlost. Prostoriju je ispunjavala kakofonija zvukova, jedino se Arrianein smijeh isticao. Cam je zatvorio vrata iza Luce, povukao je za ruku i odvojio od najveće gužve. „Zbilja mi je drago da si došla,“ rekao je, stavio ruku na njezin struk i sagnuo se kako bi ga mogla čuti. Njegove usne izgledale su gotovo sočne, naročito kada su rekle nešto poput: „Svaki put kad bi tko pokucao, skočio bih, nadajući se da si ti.“ Nije znala što je Cama privuklo k njoj tako brzo, ali što god bilo, Luce to nije željela ugroziti. Bio je popularan i iznenađujuće pažljiv, zbog čega nije bila samo polaskana, nego se na tom čudnom mjestu ugodnije osjećala. Znala je da na takve komplimente nije u stanju odgovoriti a da joj se ne zaplete jezik. Zato se samo nasmijala, našto se i on nasmijao i povukao je u još jedan zagrljaj. Najednom nije imala kamo s rukama, osim oko njegova vrata. Kada ju je zagrlio čvršće i odigao od poda, osjetila je laganu vrtoglavicu. Čim ju je spustio, Luce se okrenula ostatku zabave i uočila Daniela. Doimao se kao da mu se Cam ne sviđa. Sjedio je na krevetu, prekriženih nogu, u bijeloj majici koja je na ultraljubičastom svjetlu imala ljubičast odsjaj. Nakon što ga je ugledala, više nije mogla prestati zuriti. Što nije imalo previše smisla, jer prekrasan i prijateljski nastrojen mladić pored nje upravo ju je pitao što želi popiti. Ali, ona nije mogla skinuti pogled s drugog, prekrasnog, ali neusporedivo manje prijateljski nastrojenog mladića. Ovaj put uzvraćao joj je pogled. Zurio u nju. Uporno, tajanstveno, poluzatvorenih očiju, pogledom koji nikada neće moći shvatiti, čak i da ga vidi tisuću puta. Sve što je znala o njemu bio je učinak koji je imao na nju. Svi osim njega nestali su iz njezina fokusa i rastopili se u pozadini. Da nije bilo Arriane, koja se s čašom u ruci popela na stol i pozvala Luce, bila je u stanju zuriti u njega cijelu noć. „Nazdravimo Luce!“ rekla je nasmiješivši se poput kakve svetice. „Koja je očito odlutala u mislima i propustila cijeli moj govor dobrodošlice i koja nikada neće doznati koliko je totalno fantastičan taj govor zapravo 67


MIN@

bio, nije li, Ro?“ nagnula se prema Rolandu, koji joj je potvrdno potapšao gležanj. Cam je dodao Luce plastičnu čašu šampanjca. Zajapurena, nasmijala se pokušavajući prikriti nelagodu, dok je prostorija odzvanjala „Za Luce! Za Mesnu Štrucu!“ Molly joj se prikrala poput zmije, i šapnula joj drugu verziju zdravice u uho: „Za Luce! Za Neznalicu!“ Samo nekoliko dana prije, Luce bi se na to lecnula. Večeras je jednostavno zakolutala očima i okrenula Molly leđa. Ta djevojka nije još izgovorila riječ čija namjera nije bila povrijediti Luce, ali Luce joj to nije željela pokazati i tako je samo dodatno potaknuti. Zato je sjela na stolicu koju je dijelila s Penn, i uzela duguljast i žilav slatkiš od sladića koji joj je pružila Penn. „Možeš li vjerovati, ali mislim da se, zapravo, zabavljam?!“ rekla je Penn, sretno žvačući. Luce je odgrizla komad slatkiša i srknula gutljaj prštavog šampanjca. Što nije bila vrlo ukusna kombinacija. Upravo poput Molly i nje. „Je li Molly tako zla prema svima, ili sam ja iznimka?“ Na trenutak, Luce je pomislila da će Penn odgovoriti drukčije, ali tapšući Luce po leđima, Penn je odvratila: „Draga moja, to je njezino uobičajeno ponašanje.“ Luce se osvrnula oko sebe, šampanjac je tekao u potocima, starinski gramofon bio je luksuzan, a sa stropa je visjela disko kugla koja je njihova lica obasjavala svjedosnim zvjezdicama. „Gdje su sve to nabavili?“ glasno se upitala. „Priča se da Roland može prošvercati bilo što u Mač i križ.“ Penn je rekla činjenično. „Ja ga nikada ništa nisam tražila.“ Možda je na to Arriane mislila kada je rekla da Roland zna kako nabaviti stvari. Jedini nedopušten predmet koji je Luce očajnički željela bio je mobitel. Ali... Cam ju je upozorio da ne vjeruje onome što joj Arriane kaže o tome kako funkcioniraju stvari u Maču i križu. Što bi bilo u redu, da se većina stvari te večeri nije tu nalazila Rolandovim trudom. Što je više pokušavala razmrsiti svoje dvojbe, to su stvari imale sve manje smisla. Vjerojatno bi bilo najbolje da se pobrine ostati dovoljno omiljenom tako da je nastave pozivati na tulume. „Pažnja, otpadnici! Roland je zavikao privlačeći sveopću paţnju. Gramofon je utihnuo, čuo se samo šum gramofonske ploče. „Došlo je 68


MIN@

vrijeme za karaoke, mikrofon je slobodan i ja sam spreman primati zahtjeve.“ „Daniel Grigori!“ Arriane je podrugljivo viknula kroz ruke koje je savila oko usta. „Ne!“ Daniel je uzvratio na isti način, ne trepnuvši. „Ahhh, tihi Grigori i večeras ostaje po strani.“ „Siguran si da nam ne želiš otpjevati svoju verziju pjesme ’Zloduh na mom tragu?“ rekao je Roland u mikrofon. „Mislim da je to tvoja pjesma, Rolande,“ Daniel je rekao. Slabašan smiješak pojavio se na njegovim usnama. Ali Luce je to nalikovalo na izraz nelagode, kao da je ţelio što prije otkloniti pažnju od sebe. „Ima pravo, narode,“ Roland se smijao. „Premda je općepoznata činjenica da pjevanje pjesama Roberta Johnsona može rasprodati dvoranu.“ Izvukao je iz hrpe ploču R. L. Burnsidea i stavio je na gramofon u kutu. „Mi ćemo krenuti malo južnije.“ Začuli su se basovi električne gitare i Roland je zauzeo pozornicu, koja je zapravo bio prostor od pola četvornog metra osvijetljen mjesečinom u sredini sobe. Svi, osim Daniela, koji je gledao na svoj sat, pljeskali su i toptali nogama. U mislima je ponovo vidjela prizor otprije iste večeri, Daniela kako potvrdno kima, nakon što ju je Cam pozvao na tulum. Gotovo kao da je želio da ona večeras bude tu! A sada, kada se tu nalazila, naravno da nije pokazivao da je imalo primjećuje. Da je barem mogla biti s njim nasamo... Roland je monopolizirao pažnju publike do te mjere da je jedino Luce primijetila da je Daniel na pola pjesme ustao, obišao Molly i Cama i tiho nestao kroz vrata. Sad je imala priliku! Dok su svi oko nje pljeskali, Luce je polako ustala. „Bis!“ vikala je Arriane. Zatim je ugledala Luce kako ustaje sa svoje stolice i rekla: „Ma je li to moja cura poželjela zapjevati?“ „Ne!“ Luce nije željela pjevati pred toliko ljudi ništa više nego što bi priznala zašto zapravo stoji. Ali, bila je tu, stajala je usred svog prvog tuluma u Maču i križu, dok joj je Roland gurao mikrofon pod bradu. Što sada? „Ja, ja, žao mi je, uh, Todda. Zato što propušta zabavu.“ Lucein glas odzvanjao je u zvučnicima. Već se kajala zbog glupe laži i činjenice da više nema povratka. „Pomislila sam da bih trebala otrčati dolje i vidjeti je li završio s profesorom Coleom.“ Svi su izgledali kao da ne znaju što bi na to rekli. Jedino je Penn stidljivo poviknula: 69


MIN@

„Brzo natrag!“ Molly se podrugljivo smijuljila. „Štreberska ljubav,“ rekla je glumeći da pada u nesvijest. „Kako romantično!“ Čekaj, oni su mislili da se njoj sviđa Todd? Oh, koga briga, jedina osoba koja to nije trebala misliti bila je ona za kojom je krenula van. Ne obazrevši se na Molly, odjurila je do vrata, gdje je stajao Cam, ruku prekriženih na prsima. „Jesi li za društvo?“ Upitao je s nadom u glasu. Odmahnula je glavom. Da je bilo u pitanju bilo što drugo, vjerojatno bi prihvatila Camovo društvo. Ali ne sada. Odmah se vraćam, rekla je vedro. Prije nego što je mogla primijetiti razočaranje na njegovu licu, odšuljala se u hodnik. Nakon urnebesne buke tuluma, tišina joj je na trenutak zazvonila u ušima, prije nego što je razabrala prigušene glasove iza ugla. Daniel. Njegov glas prepoznala bi bilo gdje. Ali, nije bila sigurna s kime je razgovarao. S nekom djevojkom. „Oprrrrosti!“ rekao je netko s osjebujnim južnjačkim unjkanjem. Gabbe? Daniel se iskrao s tuluma zbog plavokose, retuširane Gabbe? „Neće se ponoviti,“ Gabbe je nastavila. „Kunem se.“ „Ne smije se ponoviti.“ Daniel je prošaptao, ali njegov ton gotovo je odisao ljubavničkom prepirkom. „Obećala si da ćeš biti ondje, a nisi.“ Gdje? Kada? Luce je osjećala neizdrživu napetost. Pomaknula se nekoliko centimetara niz hodnik, pokušavajući ostati nečujna. Ali, Daniel i Gabbe su zašutjeli. Luce je mogla zamisliti Daniela kako uzima Gabbeine ruke u svoje. Kako se sagiba i ljubi je, dugo, snažno. Luceine grudi preplavila je ljubomora. Jedno od njih dvoje iza ugla uzdahnulo je. „Morat ćeš mi vjerovati, dušo,“ čula je Gabbe kako govori sladunjavim glasom zbog kojeg ju je Luce u tom trenutku zamrzila zauvijek. „Ja sam sve što imaš.“

70


MIN@

Šesto poglavlje

BEZ SPASA

Osvanuo je četvrtak. U rano i vedro jutro, u hodniku ispred Luceine sobe, oživio je pucketavi zvučnik: Učenici Mača i križa! Pozor! Luce je zastenjala i okrenula se u krevetu, ali koliko god se trudila jastukom prigušiti zvuke, Randino lajanje nesmiljeno je dopiralo do njezinih ušiju. „Imate točno devet minuta da se pojavite u gimnastičkoj dvorani na godišnjem ispitu tjelesne kondicije. Kao što znate, ne toleriramo ljenčuge, stoga budite pripravni na provjeru tjelesne spremnosti.“ Ispit kondicije? Provjera tjelesne spremnosti? U pola sedam ujutro? Luce je već žalila što je prošlu noć ostala dokasna na tulumu... i što je zbog napetosti i tjeskobe još kasnije zaspala. Kada je zamislila Daniela i Gabbe kako se ljube, Luce je postalo mučno, kao i uvijek kada bi od sebe napravila budalu. Više nije bilo povratka na tulum. Preostalo joj je odlijepiti se od zida, odšuljati se u svoju sobu i preispitati taj neobičan osjećaj koji se u njoj budio kada bi vidjela Daniela, i koji je tako glupo shvatila kao neku vrstu povezanosti s njim. Probudila se s gorkim okusom u ustima. Posljednja stvar o kojoj je sada željela razmišljati bio je tjelesni. Spustila je noge na hladni pod od vinila. Dok je prala zube, pokušala je zamisliti što se u Maču i križu podrazumijeva pod ’provjerom tjelesne spremnosti’ i zastrašujući prizori preplavili su joj um: Molly, s licem koje zrači zlom, izvodi dvanaest dizanja do brade, dok se Gabbe bez imalo napora penje uz desetmetarski konop, sve do neba. Jedini način da ne načini ponovo od sebe budalu, bio je da ne misli na Daniela i Gabbe. Prelazila je južnom stranom vanjskih dijelova ustanove prema gimnastičkoj dvorani, golemoj gotičkoj građevini s »lebdećim« potpornim stupovima i tornjićima od neobrađena kamena, zbog kojih je ta fitnes dvorana nalikovala na crkvu. Kada se približila, puzavice što su obavijale zgradu zašuštale su na jutarnjem povjetarcu. „Penn!“ Luce je pozvala svoju prijateljicu, koja je, odjevena u trenirku, vezala tenisice na obližnjoj klupi. Pennine oči izgledale su omamljene.

71


MIN@

„Tako sam umorna!“ jadikovala je. „Definitivno previše karaoka sinoć. Zato sam pomislila da bih barem sportskim izgledom to mogla nekako nadoknaditi.“ Luce se nasmijala na Pennino prtljanje s vezicama teniska. „Što se dogodilo s tobom sinoć?“ Penn je željela znati. „Nisi se vratila na tulum.“ „Ah,“ Luce je pokušavala smisliti odgovor. „Odlučila sam da...“ „Gaaaah.“ Penn je pokrila uši. „Svi zvuci odzvanjaju mi u mozgu poput udara čekića. Ispričaš mi poslije?“ „Da,“ rekla je Luce. „Naravno.“ Dvokrilna vrata gimnastičke dvorane bila su širom otvorena. Randi je, u teškim gumenim klompama i s neizostavnim blokom za pisanje u ruci, izašla i mahnula učenicima da priđu kako bi im dodijelila zadatke. „Todd Hammond,“ Randy je prozvala mladića, koji je prišao klecavih koljena. Todd je pognuo ramena poput zagrada, i Luce je primijetila ostatak farmerske preplanulosti na njegovu vratu. „Utezi,“ Randy je zapovjedila, puštajući Todda unutra. „Pennyweather Van Syckle-Lockwood,“ zaurlala je, na što se Penn zgurila i ponovo dlanovima pokrila uši. „Bazen.“ Randy je odredila, zahvatila u kartonsku kutiju iza sebe i dodala Penn crveni, jednodijelni, plivački Speedo kupaći kostim. „Luceinda Price,“ nastavila je Randy, nakon što je zavirila u svoj popis. Luce se približila i osjetila olakšanje kada je Randy rekla: „Bazen također.“ Ispružila je ruku i uhvatila jednodijelni kupaći kostim koji je letio prema njoj. Bio je razvučen i pod njezinim prstima tanak poput pergamenta. Po mirisu je zaključila da je čist. Valjda. Na neki način. „Gabrielle Givens,“ Randi je prozvala sljedeće ime i Luce se hitro okrenula kako bi pogledala svoju najnoviju, najomraženiju osobu kako se šepiri u kratkim crnim hlačicama i crnoj majici bez rukava. Pohađala je ovu školu tek tri dana... kako je tako brzo uspjela osvojiti Daniela? „Bok, Randy.“ Gabbe je unjkala, a Luce je poželjela, poput Penn, pokriti uši. Samo ne bazen, Luce je u sebi zahtijevala. Samo ne bazen. „Bazen,“ rekla je Randy. Zajedno s Penn, Luce je krenula prema ženskoj svlačionici, pokušavajući ne osvrtati se prema Gabbe, koja je u svojoj savršeno manikiranoj ruci vrtjela vjerojatno jedini kupaći kostim iole modernog izgleda. Umjesto 72


MIN@

toga, Luce se usredotočila na sive kamene zidove i starinske vjerske ukrase na njima. Prošla je pored bogatim bareljefom ukrašenih drvenih križeva na kojima su bili prikazani prizori iz Muke Isusove. U visini očiju visjeli su nizovi triptiha, na kojima su još jedino aureole oko glava likova imale imalo sjaja. Luce se nagnula nad veliki pergament na latinskom jeziku zaštićen staklenim okvirom. Dekor koji oplemenjuje, zar ne? Penn je upitala, ubacivši u usta dva aspirina i gutjaj vode koju je nosila u torbi. „Što je sve ovo?“ Luce je upitala. „Davna prošlost. Jedine očuvane relikvije iz doba kada se na ovom mjestu održavala nedjeljna misa, dakle, iz vremena Građanskog rata.“ „Sada shvaćam zašto nalikuje crkvi.“ Luce je rekla, zastavši pred mramornom reprodukcijom Michelangelove Piete. „Poput svega drugoga u ovoj prokletoj rupi, tek je djelomično obnovljena. Mislim, tko još gradi bazen posred stare crkve?“ „Šališ se!“ Luce je rekla. „Da barem.“ Penn je zakolutala očima. „Svakog ljeta našem neinteligentnom ravnatelju padne na pamet da mi pokuša uvaliti zadatak preuređenja ovog mjesta. Ne bi to nikada priznao, ali sve povezano s Bogom njega jednostavno izluđuje“ rekla je. „No, čak i kad bih se željela toga prihvatiti, ne bih znala što učiniti sa svim ovim smećem, kako ga se riješiti i istodobno ne uvrijediti sve i Boga. U tome je najveći problem“. Luce se prisjetila savršeno bijelih zidova u gimnastičkoj dvorani Dovera, ispunjenih fotografijama natjecanja s reprezentativnim sveučilištima, isprintanih na mornarski plavom papiru, u jednakim pozlaćenim okvirima. Svetiji izgled toga imalo je još samo predvorje Dovera. Ondje su bili izloženi portreti bivših učenika koji su postali senatori ili dobitnici gugenhajmskih stipendija, ili tek obični milijarderi. „Možeš objesiti slike bivših učenika, iz njihovih policijskih dosjea.“ Gabbe koja je koračala iza njih, predložila je uključivši se u razgovor. Luce nije mogla zatomiti smijeh, bilo je smiješno.. . neobično, gotovo kao da joj je Gabbe pročitala misli, zatim se sjetila djevojčinog glasa od sinoć i riječi koje je uputila Danielu ’ja sam sve što imaš.’ Luce je brzo odbacila pomisao da bi između nje i Gabbe mogla postojati povezanost. „Zaostajete!“ profesorica tjelesnog, koju Luce prije nije vidjela, pojavila se niotkuda i zaurlala. Ona, barem je Luce mislila da se radi o osobi ženskog spola imala je smeđu kosu svezanu u repu i sitno nakovrčanu, poput šećerne vate, listove poput konjskog bedra, a na gornjim je zubima nosila žućkast, takozvani 73


MIN@

nevidljivi aparatić za zube. Krčila je srdito put pred sobom u svlačionicu, gdje je svakoj djevojci dodijelila lokot i ključ i udarac u leđa prema praznom ormariću. „Dok trenerica Diante bdije, nitko ne zaostaje.“ Luce i Penn uvukle su se u svoje izblijedjele, vrećaste badiće. Luce je zadrhtala kada se pogledala u zrcalo, zatim se ručnikom pokrila koliko god je mogla. Stigavši u dio gimnastičke dvorane u kojem se nalazio bazen, odmah je shvatila o čemu je Penn govorila. Bazen je bio gigantski, upravo olimpijski, pravo remek-djelo, vrlo neuobičajen za tu ustanovu. Ali Luce je s udivljenjem shvatila da nije zbog toga bio toliko izuzetan nego zato što se nalazio u središtu nekadašnje ogromne crkve. Redovi lijepih prozora od obojenog stakla, od koji je tek pokoji bio napuknut, protezali su se zidovima ispod visokog, lukom nadsvođenog stropa. U nišama su stajale upaljene svijeće. Daska za skakanje najvjerojatnije je stajala na mjestu nekadašnjeg oltara. Da Luce nije bila odgojena u obitelji agnostika, nego kao revan, bogobojazan katolik koji redovno ide na misu, poput njezinih prijatelja u osnovnoj školi, vjerojatno bi to mjesto smatrala svetogrdnim. Neki od učenika već su bili u vodi, hvatali su dah nakon utrke. Ali Luceinu pažnju privlačili su oni koji nisu bili u vodi, na klupama uza zid sjedili su Molly, Roland i Arriane. Nečemu su se smijali. Roland se presamitio a Arriane je brisala suze s lica. Njihovi kupaći kostimi bili su mnogo privlačniji od Luceina, ali nije se činilo da će itko od njih krenuti prema bazenu. Luce je rukom dodirnula svoj razvučeni kupaći kostim. Željela se pridruţiti Arriane, ali dok je vagala za i protiv te zamisli (druženje s elitom Mača i križa protiv grdnje trenerice Diante koja bi je mogla ocijeniti kao nekog tko principijelno odbija tjelesnu aktivnost), grupi je prišla Gabbe. Ležerno, kao da im je najbolja prijateljica. Sjela je uz Arriane i priključila se smijehu, kao da shvaća šalu, iako je nije čula. „Uvijek imaju ispričnice,“ Penn je objasnila, iskosa pogledavši grupu koja je sjedila na klupi. „Ne pitaj me kako im to uspijeva.“ Luce je oklijevala, zbunjeno stajala uz bazen i gledala oko sebe, nemogavši se usredotočiti na upute trenerice Diante. Promatrala je Gabbe i ostale popularne klince na okupu i poželjela da je Cam tu. Mogla ga je zamisliti, njegovo mišićavo tijelo u glatkim kupaćim gaćicama, kako joj maše promatrajući je preko ostalih, i smiješi se, zbog čega bi se osjećala dobrodošlom i na neki način, važnom. 74


MIN@

Osjećala je da bi mu se trebala ispričati što je onako otišla s njegova tuluma i nije se vratila. To je bilo neobično, nisu bili zajedno i nije se pred njim morala opravdavati za svoje postupke. No, istovremeno, sviđala joj se njegova pažnja. I njegov miris, u kojem se osjećala sloboda i otvorenost, poput noćne vožnje sa spuštenim prozorima. Sviđalo joj se kako bi se potpuno usredotočio na nju kada su razgovarali, nepomičan, kao da osim nje ne postoji ništa drugo. Također joj se sviđalo što ju je uzeo u naručje i podigao, Danielu pred nosom. Nije željela učiniti nešto zbog čega bi se Cam predomislio i promijenio način na koji se ophodio prema njoj. Kada je trenerica zapuhala u zviždaljku, Luce, vrlo zatečena, još uvijek je stajala, a zatim s nekom vrstom žaljenja pogledom pratila Penn i ostale učenike pored nje kako skaču u bazen. Pogledala je trenericu Diante, očekujući daljnje upute. „Ti si sigurno Luceinda Price, koja uvijek kasni i nikada ne sluša.“ Trenerica je uzdahnula. „Randy me upozorila na tebe. Osam krugova, izaberi stil koji ti odgovara.“ Luce je kimnula i stala na rub daske za skakanje, nožne prste skvrčila preko ruba. Obožavala je plivati. Kad ju je tata naučio plivati, na javnom bazenu u Thunderboltu, čak je zaradila nagradu kao najmlađe dijete koje se ikada usudilo plivati do najdubljih dijelova bazena bez pomoćnih plovaka. Ali, to je bilo davno. Luce se nije mogla sjetiti kada je posljednji put plivala. Grijani vanjski bazen, u Doveru, tako svjeducav, uvijek ju je mamio, no bio je zatvoren za sve koji nisu bili dio plivačkog tima. Trenerica Diante pročistila je grlo. „Možda nisi shvatila, ali ovo je utrka... koju već gubiš.“ Bila je to najjadnija i najapsurdnija »utrka« koju je Luce ikada vidjela, ali uspjela je probuditi u njoj natjecateljski duh. „Još uvijek gubiš,“ Trenerica je rekla sa zviždaljkom u ustima. „Ne zadugo.“ Luce je odvratila. Kritičkim okom promotrila je konkurenciju. Tip njoj slijeva pljuvao je vodu nespretno plivajući prsno. Njoj zdesna, Penn sa štipaljkom na nosu, ležerno je klizila kroz vodu, trbuha poduprta daskom za početnike. Krajičkom oka i na djelić sekunde, pogledala je prema grupi koja je sjedila na klupama. Molly i Roland gledali su kako se Arriane i Gabbe ruše iznemoglo jedna preko druge u iritantnom napadaju hihotanja. Ali, nije ju zanimalo čemu su se smijali. Isključila se. S rukama iznad glave Luce se sagnula i osjetivši kako joj se leđa povijaju, skliznula u svježu vodu. Kada je imala osam godina, na javnom bazenu, 75


MIN@

tata joj je objasnio da ga samo neki umiju izvesti ispravno, ali da je leptirov stil, kad ga jednom svladaš, najbrži stil plivanja. Dozvolivši da joj ogorčenje da snagu, Luce je izronila iz vode. Njezino tijelo zapamtilo je potrebne pokrete, njezine ruke poletjele su zrakom poput krila. Nije se sjećala kada se posljednji put oko ičega toliko trudila. Vrlo osvetoljubivo pretekla je protivnike jednom, zatim i drugi put. Približavala se kraju svojeg osmog kruga, izronivši glavom tek toliko da joj do uha dopre Gabbein unjkavi glas kako izgovara Danielovo ime. Lucein polet ugasio se naglo poput svijeće. Spustila je stopala i čekala što će Gabbe sljedeće reći. Nažalost, nije mogla razabrati ništa osim bučnog pljuskanja oko sebe i trenutak potom, prodornog zvuka zviždaljke. „A pobjednik je,“ trenerica Diante izgovorila je sa zapanjenim izrazom lica „Joel Brand.“ Mršavi mladić s aparatićem za zube, Luce slijeva, iskočio je iz bazena i poskakivao uvis slaveći pobjedu. Penn, u susjednoj traci, zaustavila se. „Što se dogodilo?“ upitala je Luce. „Totalno si ga šišala.“ Luce je slegnula ramenima. Gabbe joj se dogodila, ali kad je pogledala prema klupama, Gabbe, Arriane i Molly nestale su. Ondje je sjedio samo Roland, zadubljen u knjigu. Adrenalin koji je do maločas rastao, sada je toliko splasnuo da Luce nije bila u stanju izaći iz bazena bez Pennine pomoći. Luce je promatrala Rolanda kako skače sa svoje klupe. „Bila si prilično dobra,“ rekao je i dobacio joj prvo njezin ručnik zatim ključ ormarića, na koje je potpuno zaboravila. „Samo nakratko.“ Uhvatila je ključ u zraku i omotala se ručnikom. Prije nego što je mogla odgovoriti nešto normalno, poput, Hvala na ručniku ili Izgleda da nisam u formi, nova, brzopleta i vruća strana Luce, izlanula je: „Jesu li Daniel i Gabbe zajedno, ili što?“ Velika greška. Ogromna. Iz njegova pogleda bilo joj je jasno da će to doći do Daniela. „Ah, shvaćam,“ rekao je Roland i nasmijao se. „Pa, ja ne mogu...“ Pogledao ju je, počešao se po nosu i suosjećajno se nasmiješio, ili je samo tako izgledao. Zatim je pokazao prstom prema otvorenim vratima. Luce se osvrnula i ugledala Danielovu plavu kosu i mišićavu siluetu kako prolazi hodnikom. „Zašto ga sama ne pitaš ?“ Iz Luceine kose slijevala se voda, dok se bosa vrzmala ispred vrata velike teretane. Isprva je krenula ravno u svlačionicu, da se presvuče i osuši. Nije razumjela zašto ju je ta stvar s Gabbe toliko potresla. Daniel ima 76


MIN@

pravo biti s kime god želi, zar ne? Možda je Gabbe slaba na dečke koji joj umjesto pozdrava pokažu srednji prst. No, bilo je vjerojatnije da se takvo što Gabbe nije dogodilo. Kako god bilo, kada je ponovo ugledala Daniela, Luce je izgubila kontrolu nad sobom. Bio joj je okrenut leđima, stajao je u kutu i birao uže za preskakivanje iz ogromnog zapletenog klupka. Promatrala ga je kako se odlučuje za tanko, mornarsko uže s drvenim ručkama, zatim odlazi prema praznom prostoru u sredini prostorije. Njegova zlaćana koža gotovo je blistala, a svaki pokret koji je izveo, istezao dugi vrat, sagibao se kako bi počešao savinuto koljeno, Luce je posve ushićivao. Stajala je naslonjena na dovratak uz okvir vrata, nesvjesna cvokotanja zuba i potpuno mokrog ručnika oko tijela. Kada je stavio uže iza gležnjeva i pripremio se na preskakivanje, Luce je naglo osjetila da je preplavlja deja vu, osjećaj da je tu već bila. Nije se to odnosilo na Danielovo preskakanje užeta, nego na njegovo držanje, koje je Luce bilo nevjerojatno poznato. Stajao je u raskoraku, opuštenih koljena i ramena, i duboko udahnuo. Toliko poznato, da bi ga bila u stanju nacrtati. Zatim je stao zamahivati konopcem i Luce se prenula iz transa... i gotovo odmah upala u sljedeći. Nikada u životu nije vidjela da se netko kreće poput njega. Kao da leti. Uže je šibalo preko njegova visokog tijela tako brzo, da ga se pogledom nije moglo pratiti, a njegova stopala, njegova graciozna, uska stopala, jesu li uopće dodirivala tlo? Kretao se toliko hitro, da preskoke vjerojatno ni sam nije mogao brojiti. Glasan štropot i mukao udarac s druge strane dvorane odvratili su Luceinu pažnju. Todd je zapanjeno ležao u podnožju jednog od užadi za penjanje s čvorovima. Zurio u svoje izranjavane ruke, a Luce je osjetila sažaljenje. Prije nego što je skrenula pogled prema Danielu, želeći vidjeti je li uopće primijetio što se Toddu dogodilo, zadrhtala je od mračne i hladne jeze. Ledena, tamna sjena vijugala je uz nju i istezala se, neodredivih dimenzija. Zatim se iznenada i grubo srazila s njezinim tijelom, gurnula Luce silovito natrag. Vrata teretane zalupila su se Luce pred nosom. Odjednom je stajala u hodniku, sama. „Au!“ jauknula je, ne zato što ju je boljelo, nego zato što je sjena nikada prije nije dodirnuta. Pogledala je svoje gole ruke, mjesta na kojima je gotovo osjetila pritisak koji ju je izgurao iz teretane. To je bilo nemoguće, možda je samo stajala na čudnom mjestu i vjerojatno se radilo o malo jačem propuhu. Prestrašeno je prišla zatvorenim vratima i naslonila lice uz malen, pravokutan prozor. 77


MIN@

Daniel se osvrtao kao da je čuo nešto neobično. Bila je sigurna da nije znao da je to bila ona, jer ovaj put nije bio namrgođen. Razmišljala je o Rolandovu prijedlogu da Daniela, bez okolišanja, pita o čemu je riječ, ali ubrzo je odustala od zamisli. Daniela je bilo nemoguće pitati bilo što. Nije željela vratiti zlovolju na njegovo lice. Osim toga, pitati ga bilo što, bilo bi uzaludno. Sve što je trebala znati čula je prošle noći. Bilo bi to gotovo sadistički, tražiti od njega da prizna da je s Gabbe. Okrenula se prema svlačionici i shvatila da ne može otići. Njezin ključ! Vjerojatno joj je iskliznuo iz ruke kada je maločas posrnula na dovratku. Propela se na prste i pogledala kroz prozorčić na vratima. Ondje je bio, poput glupe brončane pogreške na plavoj, mekoj podlozi. Kako se samo njezin ključ našao tako daleko od nje, a tako blizu mjestu na kojem je on vježbao? Luce je uzdahnula i gurnula vrata, misleći u sebi, ako već mora ući, bolje da to obavi što prije. Dok je posezala za ključem, potkrao joj se posljednji pogled na njega. Postupno je usporavao, ali stopala još uvijek kao da nisu doticala do. I s jednim, poput povjetarca laganim skokom, zaustavio se i okrenuo prema njoj. Trenutak je šutio. Osjetila je kako joj krv udara u lice, i poželjela da nema na sebi taj uistinu užasan kupaći kostim. „Bok,“ bio je sve što je uspjela smisliti. „Bok,“ odvratio je, mnogo mirnijim glasom. Zatim je, pokazavši na njezin kupaći kostim, upitao: „Jesi li pobijedila?“ Luce se tužno i samoironično nasmijala, odmahujući glavom. „Daleko od toga.“ Daniel je napućio usne. „Ali uvijek si...“ „Uvijek sam … što?“ „Hoću reći, izgledaš kao dobra plivačica.“ Slegnuo je ramenima. „To je sve.“ Zakoraknula je prema njemu. Nije ih dijelilo više od tridesetak centimetara. Kapljice vode iz njezine kose rominjale su poput kiše po podnoj prostirci. „Nisi htio to reći.“ ustrajala je. „Rekao si da sam uvijek...“ Daniel je vrlo usredotočeno omatao uže oko zapešća. „Da, ali nisam mislio na tebe. Nego općenito. Trebali su te pustiti da pobijediš u svojoj prvoj utrci. To je nepisano pravilo ponašanja nas veterana.“ 78


MIN@

„Ali Gabbe također nije pobijedila,“ rekla je Luce prekriživši ruke na prsima. „Ona je također nova. Ona nije čak ni ušla u bazen.“ „Nije ona nova ovdje, samo se vratila nakon... nekog vremena.“ Daniel je slegnuo ramenima, ne otkrivajući ništa o svojim osjećajima prema Gabbe. Zbog očitog pokušaja prikrivanja osjećaja Luce je bila još ljubomornija. Dok je omatao uže, njegove ruke kretale su se hitro poput stopala. A ona, tako nespretna, usamljena, ostavljena od svega i svih, tresla se od hladnoće. Usna joj je zadrhtala. „Ah, Luceinda,“ prošaptao je, duboko uzdahnuvši. Od njegova glasa tijelo joj je prožela toplina. Njegov glas bio je tako prisan, tako poznat. Nadala se da će ponovo izgovoriti njezino ime, ali on se okrenuo i objesio uže o klin na zidu. „Trebao bih se presvući prije nastave.“ Stavila je ruku na njegovu mišicu. „Čekaj.“ Silom se otrgnuo, kao da ga je stresla struja. Luce je također osjetila taj udar između njih dvoje, ali njoj je toliko godio. „Čini li ti se ikada...“ Podigla je pogled, zurila je u njegove oči. Sada je primijetila koliko su bile neobične. Izdaleka su izgledale gotovo sive, a izbliza u njima je razaznavala ljubičaste mrlje. Poznavala je nekoga s takvim očima... „Mogla bih se zakleti da se znamo otprije.“ rekla je. „Jesam li luda?“ „Luda? Nisi li zato ovdje?“ rekao je otresito. „Ozbiljno mislim.“ „I ja.“ Danielovo lice nije odavalo ništa. „I zapamti“ pokazao je prstom na svjedeće naprave pričvršćene uz strop. „Crveni registriraju uhode.“ „Ne uhodim te.“ Ukočila se, vrlo svjesna blizine njegova tijela. „Možeš li iskreno reći da nemaš pojma o čemu govorim?“ Daniel je slegnuo ramenima. „Ne vjerujem ti,“ Luce nije popuštala. „Pogledaj me u oči i reci da griješim! Da te nikada u životu nisam vidjela prije ovog tjedna.“ Srce joj je ubrzalo kada je Daniel zakoraknuo prema njoj i položio obje ruke na njezina ramena. Njegovi palčevi savršeno su pristajali u utore njezine ključne kosti. Poželjela je sklopiti oči na njegov topao dodir, ali nije. Promatrala je Daniela kako naginje glavu i nosom gotovo dotiče njezin. Osjećala je njegov dah na licu. Osjećala je nagovještaj slatkoće njegove kože. Učinio je kako je tražila. Pogledao ju je u oči i rekao,veoma polako, veoma jasno, tako da je njegove riječi bilo nemoguće pogrešno shvatiti: „Nikada u životu nisi me vidjela prije ovoga tjedna.“ 79


MIN@

Sedmo poglavlje

DRUGA KOŽA

„Pa, kamo si se sada uputila?“ Cam ju je pitao i spustio crvene, plastične sunčane naočale. Pojavio se pred ulazom u zgradu Augustine tako nenadano, da se gotovo sudarila s njim. Ili se možda ondje nalazio već neko vrijeme ali ga, žureći da ne zakasni na sat, nije primijetila. U svakom slučaju, njezino srce je ubrzalo je i dlanovi se ovlažili. „Na, hmmm, sat?“ Luce je odgovorila, jer kamo bi još mogla ići? U naručju je jedva nosila dvije debele knjige iz matematike i svoj poludovršen zadatak iz religije. Sada bi bio dobar trenutak da se ispriča zbog svog odlaska s njegova tuluma. Ali, nije se mogla natjerati izgovoriti te riječi. Osim toga, kasnila je. U svlačionici u gimnastičkoj dvorani nije bilo tople vode, pa je morala hodati natrag do spavaonice. Na neki način, ono što se dogodilo nakon tuluma, za nju je izgubilo važnost. Nije željela privlačiti pažnju na svoj odlazak te večeri, naročito sada, nakon što je bila tako jadna zbog Daniela. Također, nije željela da Cam pomisli kako je nepristojna. Željela ga je zaobići i biti sama i preboljeti cijeli niz poniženja od jutros. Samo... što je dulje Cam zurio u nju, sve manje je željela otići. I sve manje ju je mučio ponos zbog Danielova odbijanja. Kako je jedan Camov pogled mogao to sve učiniti! Blijede, čiste kože i potpuno crne kose, Cam nije sličio nikome koga je poznavala. Iz njega je isijavalo samopouzdanje, ne samo zato što je poznavao sve i znao kako doći do svega, prije nego što je Luce znala gdje se održava nastava. U tom trenutku, dok je stajao ispred turobne, sive školske zgrade, izgledao je Luce kao dio umjetničke crno-bijele fotografije, a njegove crvene naočale kao detalj naknadno obojen tehnikolorom. Sat, je li? Cam je dramatično zijevnuo. Svojim tijelom zapriječio je ulaz. Zbog nestašnog izraza koji mu je igrao oko usta, Luce je željela znati kakvu to ludu zamisao skriva u rukavu. Preko ramena prebacio je platnenu torbu, a u ruci je držao plastičnu čašu s espressom. Ugasio je iPod, slušalice ostavio visjeti oko vrata. Dio nje želio je znati kakvu je glazbu slušao i kako je uopće uspio prošvercati ovamo espresso. Nestašan osmijeh, vidljiv jedino oko njegovih zelenih očiju, izazivao ju je da pita. Otpio je gutljaj kave, digao kažiprst i rekao: „Dopusti mi da podijelim s tobom svoje geslo o kašnjenju na nastavu 80


MIN@

Mača i križa. Ipak bolje nikad!“ Luce se nasmijala, a Cam je gurnuo naočale više na nos. Bile su toliko tamne, da kroz njih nije mogla razaznati ni nagovještaj njegovih očiju. „Osim toga,“ nasmiješio se, bljesnuvši načas bijelim zubima, „vrijeme je ručku, a ja upravo pripremam izlet.“ Ručak? Luce još nije ni doručkovala. Ali, njezina crijeva jesu krčala i što je dulje stajala uz Cama, sve manje joj se sviđala pomisao da joj predstoji ukor od profesora Colea zato što je gotovo propustila jutarnji sat, osim posljednjih dvadeset minuta. Kimnula je prema vrećici u njegovoj ruci. „Jesi li spakirao dovoljno za dvoje?“ Zagrlio ju je oko struka i poveo dvorištem. Prošli su pored knjižnice i turobnih spavaonica. Zaustavili su se pred metalnim vratima groblja. „Znam da je ovo čudno mjesto za izlet,“ objasnio je, „ali jedino ovdje možemo nakratko nestati iz vidokruga. Ponekad se osjećam kao da se gušim unutra, pokazao je prema zgradi.“ Luce je definitivno suosjećala, znala je na što misli. Na tom mjestu osjećala se istodobno zagušeno i ogoljeno. A Cam je bio posljednja osoba za koju bi mislila da pati od sindroma novog učenika. Bio je tako... pribran. Sinoćnji tulum i sada, zabranjeni espresso, ničim nisu odavali da je nekad osjećao gušenje. Pitala se zašto je to želio podijeliti s njom. Iza njegove glave vidio se ostatak oronule ustanove. Odavde se ono što se nalazilo s druge strane groblja nije mnogo razlikovalo od mjesta na kojem su se nalazili. Naposljetku je popustila. „Samo mi obećaj da ćeš me spasiti od kipova koji se ruše.“ „Ne.“ Cam je rekao s ozbiljnošću koja je izbrisala njezin pokušaj šale. „To se neće ponoviti.“ Njezin pogled pao je na mjesto na kojem su, samo nekoliko dana prije, Daniel i ona gotovo završili u grobu. Mramorni kip anđela bio je uklonjen, podnožje prazno. „Dođi,“ rekao je Cam i povukao je sa sobom. Prekoračili su dijelove obrasle korovom, a Cam joj je pomogao preko humaka koje su izrovale tko zna kakve životinje. U jednom trenutku Luce je gotovo izgubila ravnotežu i uhvatila se za nadgrobni spomenik. Bila je to velika i ulaštena kamena ploča s jednom stranom neobrađenom. „Uvijek mi se sviđao,“ Cam je rekao i pokazao prema ružičastom nadgrobnom spomeniku pod njezinom rukom. Luce je prešla na drugu stranu i pročitala natpis. Joseph Milley, čitala je naglas. Od 1821. do 1865. 81


MIN@

Hrabro je služio u ratu protiv sjevernjačke agresije. Preživio je tri metka i pet je konja pod njim palo, prije nego što je dosegao vječni mir. Luce je pucketala prstima. Možda se Camu sviđao zbog boje, jer je bio jedini ružičast medu sivima? Ili zbog ukrasnih vijenaca na vrhu? Podigla je obrvu i pogledala ga. „Da“ Cam je slegnuo ramenima. „Sviđa mi se način na koji je objašnjeno kako je umro. Iskreno, zar ne? Ljudi obično ne žele ulaziti u te detalje.“ Luce je skrenula pogled. Znala je na što misli, dobro se sjećala nerazumljivog natpisa na Trevorovu grobu. „Zamisli koliko bi ovo mjesto bilo zanimljivije da su na svakom spomeniku zabilježeni uzroci smrti.“ Pokazao je prema malom grobu, malo dalje od spomenika Josephu Mileyu. „Što misliš kako je ona umrla?“ „Hmm, od šarlaha?“ Luce je nagađala, krenuvši onamo. Prstima je dodirnula uklesane datume. Djevojka ondje pokopana, kada je umrla bila je mlađa od Luce sada. Luce, zapravo, nije željela razmišljati o mogućim uzrocima njezine smrti. Cam je nagnuo glavu, razmišljajući. „Možda,“ rekao je. „Ili od zagonetnog požara u žitnici, gdje je mlada Betsy nevino drijemala uz mladića iz susjedstva.“ Željela je iskazati negodovanje, pretvarati se da je uvrijeđena njegovim riječima, ali Camovo lice, puno iščekivanja, nasmijalo ju je. Prošlo je uistinu dugo otkad se tako zabavljala s nekim mladićem. Naravno, okružje za flert bilo je malo morbidnije nego primjerice parkiralište kina, što je bilo tipičnije, no takvi su bili učenici Mača i križa. Kojim je sada i ona pripadala, dijeleći s njima dobro i zlo. Slijedila je Cama do dna konkavnog groblja, gdje su se nalazile kićenije grobnice i mauzoleji. Nadgrobni spomenici na strmini kao da su promatrali Luce i Cama u udubini, kao glumce u amfiteatru. Podnevno sunce prosijavalo je narančastim sjajem kroz listove divovskog stabla američke crnike. Luce je zaklonila oči rukom. Bio je to najtopliji dan tog tjedna. „A ovaj tip,“ Cam je rekao, pokazujući prema ogromnoj grobnici okruženoj korintskim stupovima, totalno je izbjegavao služiti vojni rok. „Ubila ga je greda koja je pala na njega u njegovu podrumu. Što je poučno i dokazuje da je izbjegavanje racija južnjačke vojske besmisleno.“ „Dakle, tako?“ Luce je upitala. „Podsjeti me, po čemu si ti stručnjak u tom polju?“ Zadirkivala ga je, osjećajući se neobično povlaštenom biti ovdje s njim. Povremeno ju je pogledavao, želeći biti siguran da je nasmiješena. 82


MIN@

„Imam šesto čulo za to.“ Zabljesnuo ju je širokim, dječačkim osmijehom. „Ako želiš može to biti sedmo, osmo ili deveto čulo.“ „Dojmljivo.“ Nasmiješila se. „Za sada, zadovoljit ću se čulom okusa. Skapavam od gladi.“ „Na zapovijed.“ Cam je iz torbe izvukao deku i raširio je u maloj sjeni crnike. Otvorio je termosicu i do Luce je dopro jak miris espressa. Obično nije pila crnu kavu, ali on je prvo u čašu stavio led, zatim ga prelio espressom i dolio na vrh baš pravu količinu mlijeka. „Zaboravio sam ponijeti šećer,“ rekao je. „Ne pijem kavu s šećerom.“ Otpila je gutljaj potpuno suhog, ledenog espressa, svoj prvi ukusan gutljaj u Maču i križu, gdje je kofein bio zabranjen. „Imam sreću.“ rekao je Cam i počeo slagati ostatak piknika na deku. Luceine oči nastavila su se širiti dok je promatrala hranu koju je donio, tamnosmeđeg francuza, mali kolut mekog sira, glinenu zdjelicu s maslinama, zdjelu s razrezanim, začinjenim, kuhanim jajima, dvije svijetlozelene jabuke. Nije mogla vjerovati da je to sve stalo u Camovu torbu, ili da je planirao sam pojesti svu tu hranu. „Odakle ti sve to?“ Luce je upitala. Pretvarala se da je usredotočena na otkidanje komada kruha, i nastavila: „Koga si mislio povesti na ovaj izlet prije nego što sam se ja pojavila?“ „Prije nego što si se ti pojavila?“ Cam se nasmijao. „Više se i ne sjećam koliko pust je moj život bio prije tebe.“ Uputila mu je pomalo arogantan pogled želeći mu dati do znanja da je njegova primjedba nevjerojatno neukusna... i tek malo šarmantna. Naslonila je laktove na deku, a gležnjeve prekrižila. Cam je sjedio u turskom sjedu njoj nasuprot, a kada je posegnuo preko nje prema nožu za sir, njegova ruka je dodirnula, zatim se zaustavila na njezinu koljenu u crnim trapericama. Pogledao ju je kao da želi pitati ’Je li to u redu?’ Nije ni trepnula i njegova ruka ostala je ondje, a kad je uzeo komad francuza koji mu je pružila, njezino koljeno iskoristio je kao podlogu za kruh dok ga je premazivao trokutićem sira. Godila joj je njegova blizina i dodir, i na ovoj vrućini, to je nešto govorilo. „Odgovorit ću prvo na lakše pitanje,“ rekao je napokon se vrativši u sjedeći položaj. „Nekoliko dana u tjednu pomažem u kuhinji. To je dio sporazuma o ponovnom upisu u Mač i križ. Na taj način uzvraćam.“ Zakolutao je očima. „Ali nije mi loše ondje. Izgleda da volim vrućinu. Hoću reći, ako ne računaš opekline od vrelog ulja.“ Okrenuo je prema njoj zapešća i pokazao tucet malenih ožiljaka na podlakticama. „Svaki 83


MIN@

posao nosi svoje rizike,“ rekao je nemarno. „Ali, zato sam ja zadužen za smočnicu.“ Luce nije mogla odoljeti a da prstima ne dotakne nevjerojatno male i svijetle otekline koje su postupno blijedjele i stapale se s njegovom još blijeđom kožom. Prije nego što se mogla posramiti svoje izravnosti i ustuknuti, Cam je uhvatio njezinu ruku u svoju i čvrsto je stisnuo. Luce je zurila u njegove prste ovijene oko svojih. Sada je prvi put zamijetila koliko je boja njihove kože bila slična. Okružena preplanulim tijelima, tipičnim za to podneblje, Luceina bljedoća činila ju je nesigurnom. Ali, Camova koža bila je tako upadljiva, tako neobična, gotovo metalna. a sada je shvatila da je njezina možda tako izgledala njemu. Ramena su joj zadrhtala i osjetila je laganu vrtoglavicu. „Hladno ti je?“ tiho ju je upitao. Kad su im se pogledi sreli, znala je kako mu je jasno da joj nije bilo hladno. Približio joj se i prošaptao. „Sada ćeš vjerojatno tražiti da priznam kako sam te kroz kuhinjski prozor vidio kako prolaziš dvorištem i sve ovo spakirao u nadi da ću te nagovoriti da markiraš sat i to vrijeme provedeš sa mnom.“ Da je barem imala u čaši onaj led, ali već se rastopio na zagušljivoj rujanskoj vrućini. „I isplanirao romantičan izlet na ovom slikovitom groblju?“ dovršila je. „Hej,“ prstom je prešao preko njezine donje usne. „Ja nisam spomenuo romantiku.“ Ustuknula je. Imao je pravo, prebrzo je donosila zaključke, već drugi put danas. Osjetila je kako joj obrazi gore, dok je pokušavala ne misliti na Daniela. „Samo se šalim,“ rekao je i odmahnuo glavom na njezin zapanjen izraz lica. „Kao da to nije bilo očito.“ Pogledao je velikog strvinara koji je kružio oko goleme, bijele statue u obliku topa. „Znam, ovo nije raj,“ rekao je i dodao Luce jabuku, „ali pretvarajmo se da smo u pjesmi Smithsa. A što se tiče mjesta, ova ustanova ne nudi previše izbora. Blago rečeno. Ja to vidim ovako,“ Cam je nastavio nalaktivši se. „Mjesto je beznačajno.“ Uputila mu je sumnjičav pogled. Nije joj se sviđalo što se odmaknuo od nje, ali bila je previše sramežljiva da mu priđe dok je ležao nauznak na svojoj strani deke. „Ondje gdje sam odrastao,“ na trenutak je zašutio, „stvari se ne razlikuju mnogo od kaznioničkog načina života Mača i križa. Dobra stvar koja je proizašla iz toga jest to što sam postao potpuno imun na svoju okolinu.“ 84


MIN@

„Gluposti!“ Luce je odmahnula glavom. „Da ti sada dam avionsku kartu za Kaliforniju, ne bi li sav sretan napustio ovo mjesto?“ „Mmmm,“ tek umjereno ravnodušno, Cam je rekao ubacivši u usta začinjeno jaje. „Ne vjerujem ti,“ Luce ga je gurnula. „Sigurno zato što si imala sretno djetinjstvo.“ Luce je zagrizla u tvrdu koru zelene jabuke i polizala sok koji joj je kapao s prstiju. U mislima je prelazila svojim sjećanjima, roditeljskim mrgođenjima, odlascima liječnicima, školama koje je promijenila kroz djetinjstvo, crnim sjenama koje su poput mrtvačkih pokrova, visjele preko svega. Ne, ne bi to nazvala sretnim djetinjstvom. Ali, ako Cam nije bio u stanju vidjeti izlaz iz Mača i križa ili nešto optimistično na horizontu, možda je njegovo djetinjstvo ipak bilo gore. Začula je šuštanje pored njihovih stopala i naglo se sklupčala, ugledavši debelu zeleno-žutu zmiju kako klizi pored njih. Pokušavajući ne prići joj blizu, spustila se na koljena i prikovala pogled uz nju. Nije to bila samo neka zmija, nego zmija koja je upravo sada svlačila kožu. Svjetlucava ali neprozirna koža odvajala se od repa. U Georgiji je bilo zmija, ali Luce nikada nije vidjela nijednu usred svlačenja. „Nemoj vrištati,“ rekao je Cam i poloţio ruku na njezino koljeno. Od njegova dodira osjetila se sigurnije. „Otići će ako je pustimo na miru.“ No, za Luce to nije bilo dovoljno brzo. Očajnički je željela vrisnuti. Oduvijek je mrzila zmije i bojala ih se. Bila su toliko skliske, ljigave i... „Fuj!“ stresla se, ali nije mogla skinuti pogled sa zmije sve dok nije potpuno nestala u visokoj travi. Smijuljio se dok je uzimao odbačenu kožu i stavljao je u njezinu ruku. Kao da je još uvijek bila živa, ta koža, poput tanke ovojnice na svježem češnjaku koji je jednom njezin otac donio iz njihova vrta. Ali, ovu je upravo svukla zmija. Odvratno! Bacila ju je na zemlju i obrisala ruke o traperice. „Ma daj, ne sviđa ti se?“ „To si zaključio iz mojeg drhtanja?“ Luce se počinjala osjećati pomalo nelagodno. Vjerojatno se ponašala vrlo djetinjasto. „Što se dogodilo s tvojom vjerom u moć preobrazbe?“ Cam je upitao, pipkajući prstom zmijsku kožu. „Napokon, zbog toga si tu.“ Skinuo je naočale. Njegove smaragdne oči bile su prepune samopouzdanja. Opet je zauzeo pozu neljudske mirnoće, čekajući na njezin odgovor. 85


MIN@

„Počinjem te smatrati pomalo čudnim,“ rekla je naposljetku i uspjela se tek ovlaš nasmiješiti. Oh, samo pomisli koliko toga još ne znaš o meni, odgovorio je i primaknuo se. Bliže nego što se nalazio kada je naišla zmija. Bliže nego što je očekivala. Ispružio je ruku i polako prstima prošao kroz njezinu kosu. Luce se ukočila. Cam je bio prelijep i pobuđivao je njezinu radoznalost. Nije mogla shvatiti kako se mogla, iako vrlo napeta, istodobno osjećati tako ugodno. Nije željela biti nigdje drugdje, sviđalo joj se biti tu i sada. Nije mogla skinuti pogled s njegovih usana, punih, ružičastih, koje su bile sve bliže njezinima, i od kojih joj se još više vrtjelo u glavi. Njegovo rame dodirnulo je njezino, a grudi joj prožeo čudan drhtaj. Camove usne razdvojile su se. Zatim je sklopila oči. „Dakle, tu ste vas dvoje!“ glas bez daha prenuo je Luce. Luce je ogorčeno uzdahnula i usredotočila se na Gabbe, koja je stajala pred njima, s kosom skupljenom u rep sa strane i nedužnim, širokim osmijehom na licu. „Svuda sam vas tražila.“ „A zašto, zaboga?!“ Cam ju je mrko promatrao, zbog čega je zaradio još nekoliko bodova kod Luce. „Groblja sam se posljednjeg sjetila.“ Gabbe je nastavila brbljati, nabrajajući na prste. „Provjerila sam prvo vaše sobe, pa tribine, zatim…“ „Što hoćeš, Gabbe?“ Cam ju je prekinuo, poput starijeg brata ili nekoga tko je već dugo poznaje. Gabbe je trepnula, zatim se ugrizla za usnu. „Gospođica Sophia me poslala da vas nađem,“ napokon je izgovorila, pucketajući prstima. „Da, tako je. Jednostavno je poludjela kada se Luce nije pojavila na satu. Neprestano je ponavljala kako si ti učenica koja mnogo obećava, i tako dalje u tom stilu.“ Luce nije mogla prokljuviti tu djevojku. Je li odista u tom trenutku bila iskrena i radila kako joj je bilo rečeno? Ili se rugala Luce jer je uspjela impresionirati profesoricu? Nije li joj bilo dovoljno to što Daniela vrti oko malog prsta, zar je sada željela i Cama? Dok je stajala ondje, treptala svojim krupnim srnećim očima i motala pramen kose oko prsta, Gabbe je vjerojatno naslućivala da ih je u nečemu prekinula. „Hajdemo!“ rekla je napokon, i ispružila obje ruke prema Luce i Camu kako bi im pomogla ustati. „Vratimo se na nastavu.“ „Luceinda, sjedni u treću klupu.“ rekla je gospođica Sophia kada su Luce, Cam i Gabbe ušli u knjižnicu, ne podigavši pogled s papira. Nije tražila opravdanje zbog izostanka. Nije bilo ukora zbog kašnjenja. Gospođica Sophia tek je odsutno smjestila Luce u klupu uz Penn u dijelu knjižnice u 86


MIN@

kojem su se nalazila računala. Doimala se kao da nije ni primijetila da je Luce do maločas bila odsutna. Luce je uputila Gabbe pogled pun optuživanja, ali Gabbe je samo slegnula ramenima i ustima oblikovala riječi. „Što?!“ „Gdje-si-bila?“ čim je Luce sjela Penn je započela ispitivati. Izgledalo je kao da je jedino Penn primijetila da je nema. Luce je pogledom našla Daniela, nosa gotovo ukopanog u računalo u sedmoj klupi. Sa svojeg mjesta, Luce je mogla razaznati tek plavu aureolu njegove kose, no to je bilo dovoljno da joj se obrazi zažare. Utonula je u stolicu, postiđena zbog njihova razgovora ranije tog jutra u teretani. Čak i nakon vremena koje je provela s Camom, njihova zajedničkog smijeha i potencijalnog poljupca, kada je ugledala Daniela nije mogla zatomiti osjećaje prema njemu. Ali, oni nikada neće biti zajedno. To je bila srž njegovih riječi u teretani. Nakon što mu se praktički bacila u naručje. Njegovo odbijanje boljelo ju je toliko duboko, toliko blizu srcu, da je bila sigurna da se to na njezinu licu jasno može pročitati. Penn je olovkom nestrpljivo lupkala po Luceinu stolu. Ali, Luce nije znala što joj reći. Njezin izlet s Camom prekinula je Gabbe prije nego što je Luce stigla shvatiti što se događa. Ili što se spremalo dogoditi. Ali, ono što ju je čudilo, bilo je zašto je sve to s Camom izgledalo toliko nevažno u usporedbi s onim što se ranije toga jutra dogodilo s Danielom. Gospođica Sophia stajala je u sredini prostorije i pucketala prstima u zraku poput odgojiteljice u vrtiću koja pokušava privući pažnju djece. Njezine srebrene narukvice zveckale su poput zvona. „Ako ste ikada pokušali ući u trag svom obiteljskom stablu,“ vikala je preko zaglušujuće buke, „onda znate kakva sva blaga leže zakopana u njihovu korijenu.“ „Oh, Isuse, ubij tu metaforu!“ prošaptala je Penn. „Ili mene. Jedno ili drugo.“ „Imate dvadeset minuta pristupa internetu da počnete istraživati svoje obiteljsko stablo,“ rekla je gospođica Sophia i uključila štopericu. „Jedna generacija seže ugrubo kroz dvadeset, do dvadeset pet godina, dakle, pokušajte istražiti barem šest generacija.“ Gunđanje. Glasan uzdah provalio je iz sedme klupe. Daniel. Gospođica Sophia okrenula se prema njemu. 87


MIN@

„Daniele? Nešto nije u redu s ovim zadatkom?“ Uzdahnuo je slegnuo ramenima. „Ne, ni najmanje. Sve je u redu. Moje obiteljsko stablo... Bit će zanimljivo.“ Gospođica Sophia zagonetno je nakrivila glavu. „Tvoje riječi protumačit ću kao entuzijastičnu podršku.“ Zatim se ponovo obratila razredu: „Sigurna sam da ćete uspjeti pronaći informaciju vrijednu istraživanja u eseju od deset do petnaest stranica.“ Luce se nikako nije mogla usredotočiti. Ne, pored toliko toga o čemu je trebala razmišljati. Ona i Cam na groblju. Možda se nije uklapalo u standardnu definiciju romantičnog, ali Luce je gotovo bilo draže tako. Bilo je potpuno drukčije od bilo čega što je do tada iskusila. Markirala je sat zbog skitnje grobljem. Zbog izleta s Camom, i savršene kave s mlijekom koju joj je pripremio. Smijala se s njim svojem strahu od zmija. No, moglo je i bez tog cijelog događaja sa zmijom, ali barem je Cam bio u vezi s tim ljubazan i ugodan. Ljubazniji i ugodniji nego što je Daniel bio prema njoj cijeli tjedan. Nije ţeljela priznati, ali to je bila istina. Daniela nije zanimala. A Cam, s druge strane... Promatrala ga je, bio je nekoliko klupa udaljen od nje. Namignuo joj je prije nego što je počeo tipkati po tastaturi. Sviđala mu se. Callie neće moći prestati blebetali o tome koliko je očito da je zatreskan u nju. Silno je poželjela u tom trenutku nazvati Callie, izjuriti iz te knjižnice i odgoditi zadatak s obiteljskim stablom za poslije. Naći drugog mladića bio je najbrži način, ili možda jedini, da izbaci Daniela iz glave. Ali tu je postojalo ovo užasno načelo Mača i križa vezano uz telefoniranje a učenici oko nje tako su marljivo izvršavali zadatak. Gospođica Sophia je svojim malim, revnim očima tragala za besposličarima. Luce je uzdahnula, poražena, i utipkala tražilicu na svojem kompjutoru. Imala je dvadeset minuta da dovrši zadatak, ali nijedna njezina moždana stanica nije mu se mogla posvetiti. Posljednje što je sada željela bilo je učiti o svojoj dosadnoj obitelji. Umjesto toga, njezini bezvoljni prsti počeli su utipkavati sljedećih trinaest slova, potpuno samovoljno. Daniel Grigori. Traži.

88


MIN@

Osmo poglavlje

ODVIŠE DUBOK SKOK

Kada je Luce u subotu ujutro otvorila vrata svoje sobe, u naručje joj je pala Penn. „Čovjek bi pomislio da sam već trebala naučiti da se vrata otvaraju prema unutra,“ ispričavala se, namještajući naočale na nosu. „Moram to zapamtiti i prestati se naslanjati ljudima na špijunke. Lijepa soba,“ dodala je ogledajući se. Približila se prozoru pored Luceina kreveta. „Pogled nije loš, izuzevši rešetke.“ Luce je stajala iza nje, gledala prema groblju, ravno u stablo američke crnike, ispod kojeg su ona i Cam uživali u pikniku. Također je gledala prema mjestu nevidljivom odande, ali jasnom u njezinu sjećanju, gdje je Daniela i nju gotovo pokosio kip. Kip anđela osvetnika, koji je nakon te nezgode tajanstveno nestao. Sjetila se Danielova zabrinutog pogleda kada je prošaptao njezino ime tog dana, njezina nosa uz njegov, njegovih prstiju na njezinu vratu, od svega toga počela je gorjeti. No, istodobno osjećala se jadno. Uzdahnula je i okrenula se od prozora, shvativši da se Penn već počela zabavljati nečim drugim. Penn je prebirala stvari na Luceinu stolu, i svaki Lucein osobni predmet pomno ispitivala. Pristiskivač za papir u obliku Kipa slobode, koji joj je tata donio s konferencije u New Yorku, maminu sliku s nevjerojatno smiješnom trajnom kada je bila Luceinih godina, CD Luceinde Williams, njezine imenjakinje, oproštajni poklon od Callie, koji je dobila prije nego što je uopće čula za ustanovu Mač i križ. „Gdje su ti knjige?“ upitala je Penn, želeći skrenuti s puta koji je vodio prema razgovoru o njezinim uspomenama. „Rekla si da ćeš doći da zajedno učimo.“ Do tada, Penn je već prekapala po njezinoj odjeći. Luce je promatrala kako brzo gubi zanimanje za hrpu varijacija na temu crne majice i džemperi. Kada se Penn približila njezinu toaletnom stoliću, Luce se ispriječila. „Dobro, sada je dosta. Pravo si njuškalo,“ rekla je. „Trebale bismo se početi baviti istraživanjem svojih obiteljskih stabala.“ „Kad smo već kod njuškanja.“ Pennine oči zatreperile su. „Imaš pravo, trebale bismo se baviti istraživanjem. Ali, ne time na koje ti misliš.“ Luce se zablenula u Penn. „Molim?“ 89


MIN@

„Gledaj,“ stavila je ruku Luce na rame. „Ako te zbilja zanima Daniel Grigori“ „Pssst!“ Luce je protisnula, skočivši prema vratima. Izvirila je u hodnik i hitro promotrila oko sebe. Sve je izgledalo čisto, ali to nije ništa značilo. Ljudi ondje imali su sumnjivu naviku pojavljivati se niotkud. Pogotovo Cam. A Luce bi upravo umrla ako bi on, ili bilo tko, doznao koliko je zaljubljena u Daniela. Ili, u ovom trenutku, bilo tko osim Penn. Zadovoljna, Luce je zatvorila i zaključala vrata, zatim se okrenula prema prijateljici. Penn je prekriženih nogu sjedila na rubu Luceina kreveta. Činilo se da je situacija zabavlja. Luce je stavila ruke iza leđa i čeprkala nožnim palcem po crvenom, okruglom tepihu pored vrata. „Zašto misliš da me zanima nešto u vezi s njim?“ „Poštedi me!“ rekla je Penn, smijući se. „Prvo, potpuno je očito da cijelo vrijeme zuriš u Daniela Grigorija.“ „Pssst!“ Luce je ponovo prosiktala. „Drugo,“ Penn je nastavila, ne spustivši glas. „Promatrala sam te kako ga čak i preko interneta uhodiš, i to cijeli sat neki dan. Tuži me, ako želiš, ali bila si totalno besramna. I treće, nemoj biti tako paranoična. Zar misliš da komuniciram i sa kim iz ove škole, osim s tobom?“ To je bila istina. „Pod pretpostavkom da te zanima izvjesna, neimenovana osoba,“ nastavila je, pokušavam ti reći da bi mogla biti na mnogo boljem tragu.“ Penn je slegnula ramenom. „Kad bi imala pomoć.“ „Slušam,“ Luce je rekla, utonuvši u krevet. Njezina potraga internetom za Danielom svela se na tipkanje, zatim brisanje, zatim ponovno tipkanje Danielova imena u tražilicu. „Nadala sam se da ćeš to reći.“ Penn je rekla. „Nisam ponijela knjige sa sobom danas, jer ću ti priuštiti razgledavanje,“ razrogačila je šašavo oči, „vrlo strogo povjerljivih podzemnih jazbina u kojima se nalaze dosjei učenika popravne ustanove Mač i križ.“ Luce je napravila grimasu. „Ne znam... Zabadati nos u Danielov dosje? Nisam sigurna trebam li još jedan razlog zbog kojeg bih se osjećala poput kakve sulude uhode.“ „Ha!“ Penn se cerekala. „Da, rekla si to naglas. Hajde, Luce! Bit će zabavno. Osim toga, što bi drugo mogla raditi ovog savršeno sunčanog subotnjeg jutra?“ Dan je bio lijep upravo toliko da je pozivao na zabavu na otvorenom, zbog čega se Luce osjećala osamljenom. Usred noći osjetila je frontu 90


MIN@

hladnog zraka kroz otvoren prozor, ali kada se ujutro probudila, vrućina i vlaga nisu ni najmanje jenjale. Običavala je te zlatne dane rane jeseni provoditi na biciklu, rovati kroz biciklističke staze s prijateljicama. To je bilo prije nego što je počela izbjegavati rubove šume zbog sjena koje nijedna druga djevojka nikada nije vidjela. To je bilo prije nego što su je, za vrijeme školskih praznika, prijateljice posjele i objavile joj da im roditelji brane pozivati je doma, kako ne bi došlo do incidenta. Istina je bila da je Luce bila malo uspaničena, zabrinuta kako će provesti svoj prvi vikend u Maču i križu. Nije bilo nastave, terorizirajućih ispita tjelesne kondicije, obveznih društvenih događaja. Pred njom je bilo četrdeset osam beskrajnih sati slobodnog vremena. Vječnost. Cijelo jutro, sve dok se nije pojavila Penn, osjećala je mučninu. „Dobro,“ Luce je rekla pokušavajući ostati ozbiljna. „Odvedi me u svoj tajni brlog.“ Penn je gotovo poskakivala dok je vodila Luce preko pogažene trave školskog dvorišta do glavnog predvorja pored ulaza u školu. „Nemaš pojma koliko sam čekala nekoga tko bi mi mogao biti na partner u zločinu.“ Luce se nasmiješila, sretna što je Penn usredotočena više na nju, svoju sudružicu u avanturi, nego na... pa, na Lucein odnos prema Danielu. Prelazile su rubom dvorišta pored nekoliko učenika koji su ljenčarili na tribinama na blistavom, kasnojutarnjem suncu. Luce je bilo neobično vidjeti na školskom dvorištu boju, na učenicima koje je poistovjećivala s crninom. Prošle su pored Rolanda u kratkim, svijetlozelenim nogometnim hlačicama. Driblao je loptu. I pored Gabbe, u ljubičastoj kariranoj košulji. Jules i Philip, par s probušenim jezicima, crtali su jedno drugome po koljenima izblijedjelih traperica. Todd Hammond sjedio je na tribinama dalje od ostalih i čitao strip odjeven u majicu s kamuflažnim uzorkom. Čak su i Luceine siva majica bez rukava i kratke hlače bili mnogo živopisniji od njezine cijele prošlotjedne odjeće. Trenerica Diante i Albatrosica obnašale su dvorišnu dužnost. Uz rub dvorišta postavile su dvije plastične stolice i uleknut suncobran. Osim kada su otresale pepeo s cigareta na travu, doimale su se kao da iza velikih tamnih naočala drijemaju. Ili kao da se do krajnjih granica dosađuju, utamničene na tom mjestu protiv svoje volje, poput štićenika koje su nadgledale. Dvorište je bilo puno ljudi, ali pred glavnim predvorjem nije bilo nikoga, što je Luce bilo drago. Nitko Luce nije upozorio na neovlašteno stupanje 91


MIN@

u područja s povjerljivim podacima, niti joj je itko dao do znanja gdje se takva mjesta nalaze, ali bila je sigurna da bi Randy našla načina da je dolično kazni. „Što je s crvenima?“ Luce je upitala, sjetivši se sveprisutnih kamera. „Zamijenila sam im baterije potrošenim kada sam krenula prema tvojoj sobi.“ Penn je rekla ležernim tonom kojim bi netko rekao, ’Napunio sam ti auto gorivom.’ Penn je pomno pogledala oko sebe prije nego što je odvela Luce do stražnjeg ulaza u glavnu zgradu, zatim tri stube niže, do maslinastih vrata koja se iz prizemlja nisu vidjela. „Potječe li ovaj podrum također iz doba Građanskog rata?“ Luce je upitala. Njoj je izgledao poput zatvora za ratne zarobljenike. Penn je dramatično udahnula vlažni zrak. „Je li ovaj smrad truleži odgovor na tvoje pitanje? Ovo je miris predratne plijesni.“ Nacerila se. „Većina učenika zaprepastila bi se da je tako legendaran zrak uopće moguće udahnuti.“ Luce je pokušala ne disati na nos, a Penn je odnekud izvukla gomilu ključeva ovješenu o ogromno uže. „Moj život bio bi toliko lakši da postoji otpirač za ova vrata.“ Rekla je prebirući kroz ključeve kojih je bilo kao u željezariji dok nije izvukla jedan, tanak i srebrn. Kada ga je Penn okrenula u bravi, Luce je osjetila neočekivan drhtaj uzbuđenja. Penn je imala pravo, to je bilo mnogo bolje od razrađivanja obiteljskog stabla. Prešle su kratkim, toplim i vlažnim hodnikom čiji je strop bio tek desetak centimetara viši od njihovih glava. Ustajao zrak mirisao je na trulež i raspadanje, a Luce je gotovo bila sretna jer joj je tama onemogućivala pogled na pod. Upravo kada se počela osjećati klaustrofobično, Penn je izvukla drugi ključ, koji je otvorio mala ali moderna vrata. Spustile su glave i prošle ispod dovratka. Zatim su se uspravile. Ušle su u ured sa službenim dokumentima, koji je zaudarao na plijesan, ali zrak unutra bio je hladan i suh. Osim znaka za IZLAZ koji je svijetlio blijedocrveno iznad njihovih glava, prostorija je bila u potpunoj tami. Luce je razaznavala Penninu zdepastu siluetu kako rukama tapka u tmini. „Ma, gdje je ta uzica?“ Čula je Penn kako mrmlja. „Tu je.“ Penn je nježno povukla uzicu i gola žarulja koja je visjela sa stropa na metalnom lancu s karikama počela je svijetliti. Soba je još uvijek bila mutno osvijetljena, ali sada je Luce mogla razabrati maslinasto zelene betonske zidove i na njima teške metalne police s metalnim ormarićima za 92


MIN@

kartoteku. Police su bile ispunjene desecima kartonskih kutija a prolazi među ormarima protezali su se u nedogled. Sve je prekrivao debeo sloj prašine. Sunčani dan odjednom je izgledao vrlo daleko. Luce je znala da se nalaze tek nekoliko stuba ispod zemlje, ali osjećala se kao da se nalazi kilometrima duboko. Protrljala je gole ruke. Da je ona bila sjena, taj podrum bio bi mjesto gdje bi se nalazila. Još uvijek nije bilo znaka od njih, ali Luce je znala kako dovoljno dobar razlog da bi se osjećala zaštićenom od njih, nije postojao. Penn, nimalo zbunjena deprimirajućom atmosferom podruma, izvukla je stolicu iz kuta. „Opa!“ rekla je vukući je za sobom dok je hodala. „Nešto je drukčije. Dosjei su nekada stajali ovdje... netko je čini se malo pospremao otkad sam se posljednji put ovuda motala.“ „A kada je to bilo?“ Luce je upitala. „Prije oko tjedan dana...“ Pennin glas izgubio se kada se nestala iza visokog ormara. Luce nije mogla ni zamisliti čemu je služila tolika kartoteka. Jednoj je podigla poklopac i izvukla debeo snop papira na kojem je pisalo DOPUNSKE POPRAVNE MJERE. Progutala je knedlu. Možda ipak nije željela s time se pobliže upoznati. „Sve je poredano po abecedi,“ Penn ju je pozvala, glasom prigušenim kao da dolazi izdaleka. „E, F, G... evo nas, Grigori.“ Luce je slijedila zvuk šuštanja papira do uskog prolaza i ondje ugledala Penn kako s naporom drži kutiju u naručju. Danielov dosje pridržavala je bradom. „Tako je tanak,“ rekla je pomaknuvši malo bradu da bi ga Luce mogla uzeti. „Obično su puno deblji, hmm...“ Pogledala je Luce i ugrizla se za usnu. „Dobro, sada ja zvučim kao suluda uhoda.Hajdemo vidjeti što piše.“ U Danielovu školskom dosjeu nalazio se samo jedan list papira. U gornjem desnom kutu papira nalazila se crno-bijela fotografija vjerojatno preslika iz njegove učeničke osobne iskaznice. Gledao je ravno u fotoaparat, u Luce, s blagim osmijehom na usnama. Nije se mogla suspregnuti i ne uzvratiti mu osmijeh. Izgledao je upravo kao one noći kada... zapravo, nije se mogla sjetiti. Taj izraz njegova lica bio joj je toliko poznat, jasan u njezinu sjećanju, ali Luce nije znala odakle. „Bože, ne izgleda li potpuno jednako?“ Penn je prekinula Luceine misli. „Pogledaj datum! Ova slika stara je tri godine. Tada je prvi put došao u Mač i križ.“ 93


MIN@

Vjerojatno je to i Luce mislila... da Daniel sada izgleda jednako kao i tri godine prije. Ali, osjećala je kao da joj je na umu bilo nešto drugo, nagovještaj nekih drugih misli, kojih se više nije mogla sjetiti. „Roditelji: nepoznati,“ Penn je pročitala, dok joj je Luce virila preko ramena. „Skrbnik: Sirotište grada Los Angelesa. „Sirotište?“ Luce je upitno ponovila, pritisnuvši srce. „To je sve što piše. Sve ostalo popisano ovdje je..... popis njegovih kaznenih djela,“ Luce je završila, pročitavši zajedno s Penn. ’Zadržavanje na gradskoj plaži poslije dopuštenog vremena... razbijanje kolica za kupnju... kršenje pješačkih prometnih propisa.’ Penn je razrogačila oči gledajući Luce i zatomila smijeh. „Osvajač ženskih srca, Grigori, bio je uhićen zbog kršenja pješačkih prometnih propisa. Priznaj, ovo je zbilja smiješno.“ Luce se nije sviđalo zamišljati Daniela uhićenog za bilo što. Još manje joj se sviđalo što se, prema kartoteci Mača i križa, cijeli njegov život svodio na kratak popis sitnih prekršaja. Pored toliko kutija s dosjeima, to je bilo sve što je pisalo o Danielu. „Mora biti još,“ rekla je. Iznad njih začuo se zvuk koraka. Luce i Penn brzo su pogledale u strop. „Glavni ured,“ Penn je prošaptala, izvukla papirnati rupčić iz rukava i ispuhala nos. „Može biti bilo tko. Ali ovamo nitko ne silazi, vjeruj mi.“ Trenutak potom, vrata smještena duboko u prostoriji odškrinula su se i svjetlo iz predvorja osvijetlilo je stube. Čuo se zvuk lupanja cipela po stubama. Luce je osjetila kako je Penn vuče za majicu prema zidu iza police s knjigama. Čekale su i zadržavajući dah stezale u rukama Danielov ukradeni dosje. Bile su totalno uhvaćene na djelu. Luce je sklopila oči, očekujući nagore, kada je prostoriju ispunila ugodna melodija. Netko je pjevušio. „Dooo da da da doooo,“ ženski glas pjevao je opušteno i sentimentalno. Luce je istegnula vrat između dviju kutija i ugledala vitku stariju ženu s malom džepnom svjetiljkom zavezanom na čelo, poput rudara. Gospođica Sophia. Nosila je dvije velike kutije, jednu na drugoj, koje su joj zaklanjale gotovo cijelo lice i tijelo, sve osim blistavog čela. Njezini prozračni koraci ostavljali su dojam da su teške kutije u njezinu naručju zapravo lake poput pera. Penn je zgrabila Luceinu ruku dok su zurile u gospođicu Sophiju koja je kutije spremala na praznu policu. Izvadila je olovku i zapisala nešto u bilježnicu. 94


MIN@

Samo još nekoliko, rekla je promrmljavši još nešto, što Luce nije uspjela razabrati. Trenutak potom, gospođica Sophia već je jedrila prema stubama, nestavši iza vrata jednako brzo kao što se pojavila. Melodija koju je pjevušila zadržala se u zraku još trenutak nakon što je otišla. Kada su se vrata zatvorila, Penn je duboko izdahnula. „Rekla je da ih ima još. Vjerojatno će se vratiti.“ „Što ćemo sada?“ upitala je Luce. „Odšuljaj se uza stube,“ Penn je rekla, pokazujući prstom. „Kad se uspneš, drži se lijeve strane i doći ćeš do glavnog ureda. Ako te netko vidi, reci da si tražila toalet.“ „A što ćeš ti?“ „Spremit ću Danielov dosje i naći se s tobom kod tribina. Gospođica Sophia neće posumnjati ako ovdje nađe samo mene. Ovaj podrum je poput moje druge sobe.“ Luce je s blagim razočarenjem pogledala ovlaš Danielov dosje. Nije bila spremna otići. Kada je odlučila poslušati Penn i tajno pregledati Danielov dosje, počela je razmišljati i o Camovu. Daniel je bio tako zagonetan i nažalost, takav je bio i njegov dosje. Cam, s druge strane, činio se otvoren, jednostavan, očit, i to ju je zainteresiralo. Pitala se bi li mogla doznati o njemu još štogod što ne bi s njom rado podijelio. Ali, jedan pogled na Penn rekao joj je da vremena za to nema i da su već previše riskirale. „Ako postoji još kakav dosje o Danielu, naći ćemo ga,“ Penn ju je uvjeravala. „Nastavit ćemo tražiti.“ Pogurala je Luce blago prema vratima. „Idi sada!“ Luce je hitro prošla kroz smrdljivi hodnik, zatim otvorila vrata i izašla na stube. Zrak u podnožju stuba još je bio vlažan i vruć, ali se svakim narednim korakom postupno raščišćavao. Kada je napokon zaobišla ugao na vrhu stuba, morala je trepnuti i protrljati oči neprilagođene na blještavu svjedost koja je obasjala vežu. Posrćući zašla je za ugao, prošla kroz bijelo obojena vrata i ušla u glavno predvorje. Zatim se smrznula. Dvije, poput bodeža tanke potpetice crnih visokih čizama, prekrižene u gležnjevima i dignute u zrak, poput nogu Zle vještice s Juga, virile su iz telefonske govornice. Luce je požurila prema ulaznim vratima, nadajući se da će proći nezamijećena, kada je shvatila da su čizme spojene s parom tajica zmijskog uzorka, a one s namrgođenom Molly. Mali srebrni fotoaparat držala je u ruci. Podigla je pogled prema Luce, stavila slušalicu pod uho i, ritnuvši se, spustila noge na pod. 95


MIN@

„Zašto tvoj izraz odaje krivnju, Mesna Štruco?“ pitala je i ustajući se podbočila. „Pretpostavit ću da još uvijek ne namjeravaš poslušati moj prijedlog da se kloniš Daniela.“ Sigurno je samo glumila takvo zlo čudovište. Molly nije mogla znati gdje je Luce upravo bila. Nije znala ništa o Luce. Nije imala razloga biti tako zločesta. Luce nije učinila Molly ništa nažao, osim što je se, od prvog dana škole, pokušavala kloniti. „Zar si zaboravila kakva se paklena katastrofa dogodila kada si se zadnji put pokušala nametnuti tipu kojeg nisi zanimala?“ Mollyn glas bio je oštar poput noža. „Kako mu je bilo ime? Taylor? Truman? Trevor.“ Kako je Molly mogla znati za Trevora? On je bio njezina najdublja, najmračnija tajna. Sve što je Luce željela, ono što je morala, bilo je zadržati ono što se dogodilo s Trevorom tajnom dok je odrađivala svoje vrijeme u Maču i križu. A sada, samo Utjelovljenje Zla, ne samo da je znalo za to, nego je bestidno, okrutno i nonšalantno o tome govorilo posred glavne školske porte. Zar je bilo moguće da joj je Penn lagala i da nije samo s Luce dijelila službene tajne? Zar je postojalo neko logičnije objašnjenje ? Luce je stezala ruke preko grudiju, osjećajući mučninu i izloženost i... neobjašnjivu krivnju kao i one vatrene noći. Molly je nakrivila glavu. „Napokon,“ rekla je s olakšanjem u glasu. Nešto si ipak shvatila. Okrenula je leđa Luce i širom otvorila vrata. No prije nego što je ležerno išetala u dvorište, izvila je glavu i snishodljivo pogledala Luce. „Dakle, nemoj dobrom starom Danielu učiniti isto što i onome, kako-mu-je-ime. Kužiš?“ Luce je pošla nekoliko koraka za Molly, slijedeći je kroz vrata, no tada je shvatila da bi se vjerojatno prije slomila nego što bi joj uspjela uzvratiti. Djevojka je bila suviše podmukla. Zatim je, poput soli na ranu, Gabbe došetala s tribina i prišla Molly na sredini travnjaka. Nekoliko trenutaka potom obje su se osvrnule i pogledale u nju, dovoljno daleko da im se izrazi ne mogu razabrati. Plavokosa glava s repom izvila se prema crnoj, kratkoj frizuri, bio je to najogavniji prizor povjerljivog razgovora koji je Luce ikada vidjela. Ispreplela je oznojene prste i zamislila Molly kako blebeće Gabbe sve što zna o Trevoru, nakon čega će Gabbe odmah otrčati i novosti prenijeti Danielu. Osjetila je kako joj iz vrhova prstiju, kroz ruke, u grudi dotječe mučna bol. Daniel je bio uhićen zbog kršenja prometnih propisa, i što 96


MIN@

onda? To nije bilo ništa u usporedbi s onim što je Luce učinila da završi tu. Glavu gore! glas je viknuo. To je bila jedna od Luceinih najmrskijih fraza. Sportski rekviziti, svih vrsta, uvijek bi nekako našli put do Luce. Žmirnula je, gledajući ravno u sunce. Zaslijepljena, nije uspjela zaštititi lice prije nego što ju je nešto bolno udarilo u glavu i lice. U ušima joj je glasno zazvonilo. Joj! Rolandova nogometna lopta. „Odlično!“ Roland je uskliknuo kada se lopta otklizala ravno prema njemu. Kao da je to učinila namjerno. Protrljala je čelo i učinila nekoliko nesigurnih koraka. Ruka oko njezina zapešća! Iskra topline što ostavlja bez daha. Prvo je pogledala dolje, u preplanule prste oko svoje ruke, zatim gore u Danielove duboke, sive oči. „Jesi li dobro?“ želio je znati. Kada je kimnula, digao je obrvu. „Ako si željela igrati nogomet, trebala si reći, rekao je. Rado bih ti objasnio neka istančanija pravila igre. Većina ljudi, naprimjer, radije uzvraća udarce manje osjedjivim dijelovima tijela.“ Pustio je njezino zapešće i Luce je pomislila da će sada ispružiti ruku i nježno dodirnuti obraz koji ju je bolio. Na trenutak se ukočila, iščekujući, suspregnuta daha. Zatim je osjetila iznemoglost u grudima, jer Daniel je rukom micao kosu iz svojih očiju. Tek tada, Luce je shvatila da joj se Daniel rugao. A zašto i ne bi? Vjerojatno je na obrazu imala otisak nogometne lopte. Molly i Gabbe još uvijek su zurile u nju, a sada i Daniel, s rukama prekriženim na prsima. „Mislim da tvoja djevojka postaje ljubomorna,“ rekla je Luce i pokazala rukom prema djevojkama. „Koja od njih?“ upitao je. „Nisam znala da su obje tvoje djevojke.“ „Nijedna od njih nije moja djevojka,“ rekao je jednostavno. „Nemam djevojku. Želio sam znati koju si smatrala mojom djevojkom.“ Luce je bila zapanjena. A što je značilo ono šaputanje s Gabbe? Zašto su ga djevojke upravo sada na takav način promatrale? Zar je lagao? Čudno ju je promatrao. „Možda si udarila glavom jače nego što sam mislio,“ rekao je. „Dođi, prošetajmo, potrebno ti je malo zraka.“ Luce je pokušala otkriti zlobnu šalu u njegovu posljednjem prijedlogu. Zar je pokušavao reći da njezina šuplja glava treba malo zraka? Ne, to 97


MIN@

nije imalo smisla. Gledala ga je. Kako je mogao izgledati tako nepatvoreno iskren? Baš kada se počela privikavati na tipično grigorijevsko odbijanje. „Kamo?“ Luce je oprezno upitala. Bilo bi odviše neoprezno prepustiti se veselju zbog činjenice da Daniel nema djevojku, i da je želi nekamo odvesti. Tu je negdje bila zamka. Daniel je virnuo prema djevojkama s druge strane travnjaka. „Nekamo gdje nas neće promatrati.“ Luce se dogovorila s Penn da će je čekati kod tribina, ali objasnit će joj poslije, i naravno, Penn će shvatiti. Luce je dopustila Danielu da je odvede iz ispitivačkog vidokruga dviju djevojaka. Prošli su pored malog voćnjaka s polugnjilim breskvama sa stražnje strane crkve, sadašnje gimnastičke dvorane. Približavali su se gaju prekrasnih, izvijenih stabala američke crnike, za koju Luce nije ni slutila da se tu nalazi. Daniel se okrenuo, provjerivši uspijeva li ga pratiti. Nasmiješila se, kao da joj slijediti ga nije pričinjavalo napor, ali dok je ubrzavala preko kvrgavog starog korijenja, nije mogla ne pomisliti na sjene. Sada je ušla u sjenoviti gaj, mračan pod gustim lišćem kroz koji su se tek mjestimično probijale tanke zrake sunca. Neugodan miris vlage, miris dubokog blata ispunio je zrak i Luce je odjednom shvatila da se nalaze u blizini vode. Da je bila osoba koja se moli, sada bi se molila da je sjene ostave na miru, barem toliko koliko će biti s Danielom. Nije željela da Daniel vidi koliko suluda zna biti. Ali, Luce se nikada nije molila. Nije znala kako. Umjesto toga, prekrižila je prste iza leđa. „Šuma ovdje postaje rjeđa.“ Daniel je rekao. Našli su se na čistini i Luce je ostala bez daha. Nešto se promijenilo dok su ona i Daniel hodali kroz šumu. Nije se radilo samo o promjeni okoline, toliko različite od kampusa Mača i križa, boje iskašljane sluzi. Kada su izašli ispod krošnji i stali na visoku, crvenu stijenu, osjetila se kao posred razglednice, poput onih na pokretnim metalnim policama u provincijskim dućanima i sanjarski prikazivale idiličan američki Jug, koji više nije postojao. Svaka boja na koju je njezin pogled pao, blještala je i postajala svakim trenutkom sve sjajnija, od kristalno plavog jezera ispod njih, do guste smaragdne šume što ga je okruživala. Dva galeba jedrila su vedrim nebom. Kada se propela na prste, razabrala je u daljini obris žutosmeđe slane močvare na koju se, znala je, na nevidljivom obzoru, nastavljala bijela pjena oceana. 98


MIN@

Podigla je pogled prema Danielu. I on je sjajio. Njegova koža na toj svjedosti bila je zlatna, a oči gotovo poput kiše. Osjećati ih na svojem licu bilo je za nju nešto teško i nesvakidašnje. „O čemu razmišljaš?“ upitao je. Izgledao je mnogo opuštenije sada kada su se udaljili od ostalih. „Nikada nisam vidjela nešto toliko lijepo,“ rekla je, prelazeći pogledom po netaknutoj površini jezera, osjećajući kako je obuzima želja da zaroni. Petnaestak metara dalje, iz vode je izvirivala velika, plosnata stijena prekrivena mahovinom. „Što je to?“ „Pokazat ću ti,“ Daniel je rekao i izuo cipele. Luce se neuspješno trudila ne zuriti dok je svlačio majicu preko glave i izlagao njezinu pogledu mišićavi torzo. „Dođi,“ rekao joj je, ukočenoj i ukopanoj u mjesto. „Možeš u tome plivati,“ dodao je, pokazujući na njezinu sivu majicu i kratke hlače. „Čak ću ti ovaj put dopustiti da pobijediš.“ Nasmijala se. „Ovaj put?Za promjenu od onda kada sam ja tebi dopustila da pobijediš?“ Daniel je gotovo kimnuo, međutim naglo je obustavio tu kretnju glavom. „Ne. Za promjenu od poraza na bazenu neki dan.“ Na trenutak, Luce mu je poželjela objasniti zašto je izgubila. Možda bi se zajedno nasmijali njezinog zabludi o Gabbe i njemu. Ali, Danielove ruke već su bile u zraku, njegovo tijelo opisalo je luk i zatim uronilo okomito u jezero sa savršenim, malim pljuskom. Bio je to jedan od najljepših prizora koje je Luce ikada vidjela. Takvoj eleganciji Luce nikada do tada nije imala priliku svjedočiti. Čak je zvuk njegova uranjanja u njezinim ušima dražesno odjekivao. Željela je biti ondje s njim. Izula je cipele i ostavila ih ispod stabla magnolije, pored Danielovih, zatim stala na rub stijene. Bio je to skok od dvadesetak metara, pad od kojeg je Luce zastajalo srce u grudima. Na dobar način. Trenutak poslije, njegova glava pojavila se na površini. Široko se smiješio, dodirujući rukama površinu vode. „Nemoj da se predomislim i ne pustim te pobijediti!“ viknuo je. Duboko je udahnula, usmjerila vrhove prstiju preko Danielove glave i odrazila se visoko u zrak, zatim izvila u labuđi skok. Pad je trajao tek djelić sekunde, ali za nju, to je bio najslađi osjećaj: kliziti kroz sunčani zrak, sve niže, i niže i niže. Buć! Voda je isprva bila iznenađujuće hladna, trenutak potom, savršena. Luce je izronila, udahnula i pogledala Daniela prije nego što je zaplivala leptirovim stilom. Trudila se iz petnih žila, i izgubila ga iz vida. Šepirila 99


MIN@

se i nadala se da je Daniel prati pogledom dok se pribliţavala stijeni. Udarila je rukom o stijenu samo trenutak prije Daniela. Oboje su soptali dok su se izvlačili iz vode na ravnu, suncem ugrijanu površinu. Rubovi stijene bili su skliski zbog mahovine, i Luce je teško nalazila uporište. Daniel se s lakoćom uspeo uz stijenu, zatim pružio ruku Luce i povukao je do mjesta gdje je mogla prebaciti nogu i izaći iz vode. Kada se uspela uz stijenu, on je već ležao na leđima, gotovo suh. Jedino su kratke hlače odavale da je upravo izašao iz jezera. Luceina mokra odjeća, zalijepila se za tijelo, a iz kose posvuda je kapala voda. Većina mladića iskoristila bi takvu priliku i željno odmjerila pogledom potpuno mokru djevojku, ali Daniel je samo ležao na leđima, sklopljenih očiju, kao da joj je davao vrijeme da na miru ocijedi odjeću, iz ljubaznosti ili nedostatka zanimanja. Iz ljubaznosti. Luce je zaključila, znajući da je beznadno romantična. A Daniel je, sa svojom inače nevjerojatnom moći zapažanja, zacijelo naslućivao barem djelić onoga što je ona osjećala. Nije to bila samo privlačnost, ili potreba da bude u njegovoj blizini, iako su joj svi govorili da ga se kloni, nego dojam da su se poznavali, uistinu poznavali, odnekle. Daniel je naglo otvorio oči i nasmiješio se, osmijehom sa slike iz dosjea. Preplavio ju je snažan deja vu, tako snažno da je morala leći. „Što je?“ upitao je razdražljivo. „Ništa.“ „Luce.“ „Ne mogu izbaciti iz glave,“ rekla je, okrenuvši se na bok a njemu licem u lice. Nije se osjećala dovoljno čvrstom da se uspravi i sjedne. „Taj osjećaj... da te znam. Da te već neko vrijeme znam.“ Voda je zapljusnula stijenu i poprskala Luceine nožne prste koji su visjeli s ruba. Koža na njezinim listovima naježila se. Voda je bila hladna. Naposljetku, Daniel je progovorio. „Nismo li već razgovarali o tome?“ Ton njegova glasa promijenio se. Kao da ju je želio ismijati. Zvučao je poput tipičnog mladića iz Dovera, vječnog izraza dosade na licu, uobražen. „Polaskan sam, uistinu, zbog povezanosti koju osjećaš prema meni. Ali da bi zadobila pažnju mladića, nije potrebno da izmišljaš priču o zaboravljenoj prošlosti. Nemoguće!“ Smatrao je da laže o tom čudnom osjećaju kojeg se nije mogla osloboditi i da mu se na taj način želi približiti?! Zaškrgutala je zubima, užasnuta. „Zašto bih izmišljala?“ pitala je, žmireći na suncu. „Reci ti meni.“ Daniel je rekao. „Ne, zapravo, nemoj. Ništa dobro neće proizaći iz toga.“ Uzdahnuo je. „Gledaj, trebao sam ti ovo reći prije, čim 100


MIN@

sam primijetio znakove.“ Luce se uspravila u sjedeći položaj. Srce joj je lupalo u grudima. Zar je i Daniel vidio znakove? „Bio sam grub prema tebi u gimnastičkoj dvorani,“ govorio je polako. Luce se nagnula bliže, kao da želi izvući brže riječi iz njega. „Ali trebao sam ti odmah reći istinu.“ Luce je čekala. „Imao sam vezu s jednom djevojkom. I opekao se.“ Ruku je zavukao u vodu i otrgnuo list lopoča, zatim ga zdrobio u ruci. „Djevojku sam uistinu volio. Nije bilo davno. Ne želim da misliš da te ignoriram, nemam ništa protiv tebe.“ Pogledao ju je, a zraka sunca bljesnula je kroz kapljicu vode u njegovoj kosi. „Također ne želim da pomisliš da postoji nada. Jednostavno, ne želim vezu, ni sa kim.“ „Ah.“ Skrenula je pogled na mirnu, ponoćno plavu vodu u kojoj su se još nekoliko minuta prije smijali i prskali. Jezero više nije pokazivalo znakove takve zabave. Ni Danielovo lice. Pa, Luce se također opekla. Pomislila je da bi mu trebala ispričati cijelu, groznu priču o Trevoru, i Daniel bi se možda otvorio. No, istodobno je znala da ne bi mogla podnijeti slušati o njegovoj prošlosti s nekom drugom djevojkom. Pokušala ga je zamisliti s djevojkom, poput Gabbe, Molly... pred očima joj se izmjenjivao kolaž nasmiješenih lica, krupnih očiju, dugih kosa. Osjetila je mučninu. Njegova tužna priča o prekidu s djevojkom trebala je biti opravdanje za sve. Ali nije. Daniel se prema njoj od početka čudno ponašao. Nisu se ni upoznali, već joj je pokazao srednji prst, a dan nakon toga, na groblju, zaštitio ju je od kipa koji se srušio. Sada ju je odveo na jezero, samu. Njegovo ponašanje nije imalo smisla. Daniel je pognuo glavu, no njegove oči netremice su je gledale. „Misliš da to nije dovoljno dobar razlog? Gotovo kao da joj je čitao misli.“ „Još uvijek mislim da nešto tajiš od mene,“ rekla je. Luce je znala da se sve ono što se između njih dogodilo nije moglo objasniti teškim prekidom i slomljenim srcem. Imala je iskustva u tome. Okrenuo joj je leđa i uperio pogled u stazu kojom su došli do jezera. Nakon nekog vremena gorko se nasmijao. „Naravno da ti nisam sve rekao. Jedva te poznajem. Ne razumijem zašto misliš da ti dugujem objašnjenja.“ Ustao je. „Kamo ćeš?“ „Moram natrag,“ rekao je. „Nemoj ići,“ šapnula je, ali on je nije čuo, ili se tako doimao. 101


MIN@

S boli u grudima promatrala je kako skače u vodu, izranja već daleko na jezeru i pliva prema obali. Negdje na polovini jezera okrenuo se, letimično je pogledao i mahnuo joj rukom u znak pozdrava. Zatim je rukama počeo savršeno uzmahivati u leptirovom stilu, a njezine grudi stale su se nadimati. Premda prazna iznutra, nije mogla suspregnuti divljenje. Njegovi pokreti kao da nisu iziskivali ni najmanji napor, izvedeni bez greške, kao da nisu ni bili plivački pokreti. Domogao se obale nevjerojatno brzo; zbog čega je razdaljina među njima izgledala kraća nego što se to činilo Luce. Doimao se kao da pliva s lakoćom i ležerno, ali domoći se obale tako brzo ne bi bilo moguće da nije jurio kroz vodu. Zar mu je toliko stalo pobjeći od nje? Promatrala je Daniela kako izlazi na obalu, istodobno zbunjena svojim osjećajima, snažnim sramom i još snažnijim iskušenjem. Zraka svjetla našla je put kroz gusto lišće i obrubila njegovu siluetu blještavim sjajem, da je Luce morala zažmiriti na prizor pred očima. Pitala se je li na njezin vid utjecao udarac nogometne lopte u glavu. Je li to bilo tek priviđenje? Ili varka kasnog popodnevnog sunca? Stajala je na stijeni, nastojeći jasnije vidjeti. Nije činio ništa drugo do otresao vodu iz kose, ali te kapljice, kroz koje je prosijavala svjetlost, kao da su lebdjele, oko njega, iznad njega, u širokom luku između njegovih ramena poričući zakon gravitacije. Kapi vode svjetlucale su na sunčevu svjedu i gotovo opisivale oblik... krila.

102


MIN@

Deveto poglavlje

STANJE NEVINOSTI

U ponedjeljak navečer, u najvećoj učionici u zgradi Augustine, stojeći iza podija sa svjedosnom kutijom, gospođica Sophia nastojala je rukama izvesti predstavu sa sjenama. U posljednji trenutak organizirala je sat pripremanja za sutrašnji test iz religijskog seminara, a Luce, koja je propustila prvih mjesec dana predavanja, imala je štošta nadoknaditi. Što je objašnjavalo zašto se nitko osim nje nije ni pretvarao da bilježi. Osim nje nitko nije ni primijetio da je večernje svjetlo, povremeno prosijavajući kroz zapadne prozore, smanjivalo efekt ručno sklepanog podija sa svjedosnom kutijom. No, nije željela privlačiti pažnju na svoju revnost i navući prašnjave zastore. Kada joj je zraka sunca dodirnula vrat, Luce je s čuđenjem ustanovila da se u toj prostoriji nalazi već veoma dugo. Ujutro, na satu povijesti, odande je promatrala kako istočno sunce od proćelave glave profesora Colea čini svjetleću grivu. Za vrijeme pasje poslijepodnevne žege imala je ondje biologiju kod Albatrosice. Sada se bližila večer. Sunce je obišlo cijelu školu, a Luce gotovo da se nije maknula iz klupe. Tijelo joj je bilo ukočeno poput metalne stolice na kojoj je sjedila, a um tup poput olovke kojom je odustala bilježiti predavanje. Čemu je služila ta predstava sa sjenama? Nisu više bili petogodišnjaci. Odmah je osjetila krivnju zbog takvih misli. Od svih profesora u ovoj školi, gospođica Sophia bila je daleko najljubaznija, čak je neki dan obzirno odvela Luce u stranu želeći s njom prodiskutirati slabo napredovanje njezina članka o obiteljskom stablu. Gospođica Sophia provela je sat vremena još jednom joj objašnjavajući osnove korištenja baza podataka, na što je Luce odgovorila odglumljenim čuđenjem i zahvalnošću. Bilo ju je sram zbog toga, ali pretvarati se glupom koje je trebala posvetiti znanstvenim istraživanjima, provodila opsesivno razmišljajući o izvjesnom učeniku te škole. Gospođica Sophia, odjevena u dugu, tanku haljinu, upravo je elegantno ispreplela palce, podigla ruke u zrak i pripremila se za sljedeću pozu. Oblak je zaklonio sunce i Luce se ponovo usredotočila na predavanja primijetivši da se na zidu iza gospođice Sophie napokon razaznaje sjena. „Kao što se sjećate iz svoje prošlogodišnje lektire, Izgubljeni raj, kada je Bog dao svojim anđelima slobodnu volju,“ gospođica Sophia govorila je u mikrofon pričvršćen uz suvratak boje slonovače, i mahala svojim tankim 103


MIN@

prstima, oponašajući savršena anđeoska krila „no, jedan od njih je zbilja pretjerao.“ Savila je kažiprste i preobrazila anđeoska krila u vražje rogove, dramatično spustivši glas. Netko iza Luce promrmljao je „Strašna stvar. To je stari štos.“ Od trenutka kada je gospođica Sophia započela predavanje, barem jedna osoba u prostoriji ozbiljno je shvaćala svaku riječ koju je izgovorila. Da li zbog toga što nije bila odgojena u vjeri, ili zato što joj je bilo žao gospođice Sophie, u Luce je rasla želja da se okrene i ušutka one koji su ometali nastavu. Bila je razdražljiva. Umorna. Gladna. Umjesto da siđu u kantinu na večeru, dvadeset učenika, koji su pohađali religijski seminar gospođice Sophie, bilo je obaviješteno da će im, budu li prisustvovali neobaveznom, radilo se o upotrebi neispravnog izraza, Penn joj je objasnila, satu utvrđivanja gradiva, njihov obrok biti poslužen u učionici, kako bi uštedjeli na vremenu. Taj obrok, ni večera ni ručak, tek kasnoposlijepodnevno utaživanje gladi, za Luce, koja je u kantini opskrbljenoj mesom jedva pronalazila nešto za jelo, bilo je čudno iskustvo. Randy je dovezla kolica natrpana sendvičima depresivna izgleda s nekoliko vrčeva mlake vode. U svim sendvičima nalazila se misteriozna salama, majoneza i sir, i Luce je sa zavišću promatrala Penn kako s tekom odgriza zalogaj za zalogajem, ostavljajući na korici kruha otisak zuba. Gotovo je odlučila izbaciti parizer iz sendviča i pojesti ostalo, kada se uz nju stvorio Cam. Rastvorio je šaku i otkrio nekoliko svježih smokava. Tamnoljubičaste smokve u njegovoj ruci izgledale su poput dragulja. „Što je to?“ upitala je susprežući osmijeh. „Ne možeš jesti samo kruh, zar ne?“ odgovorio je. „Nemoj to jesti!“ Gabbe se obrušila, zgrabila smokve iz Luceine ruke, bacila ih u smeće i usula joj u dlan pregršt bombona M&M's od kikirikija, iz vrećice iz automata. To je bio već drugi privatan Lucein razgovor koji je Gabbe prekinula. Gabbe je u kosi imala rubac u duginim bojama. Luce je zamislila kako joj ga naglim pokretom trga iz kose i baca u smeće. „Ima pravo Luce,“ Arriane se pojavila promatrajući mrko Cama. „Tko zna kakva se opojna sredstva nalaze u njima.“ Luce se nasmijala, jer naravno, Arriane se samo šalila, no kada na njezin smijeh nitko nije odgovorio ni osmijehom, zašutjela je. Gospođica Sophia 104


MIN@

pozvala je učenike da zauzmu mjesta i Luce je spremila bombone M&M's u džep. Činilo se kao da su već satima zarobljeni u učionici, a gospođica Sophia tek je obradila Stvaranje i Rat u Raju. Nisu još stigli ni do Adama i Eve. Luceina crijeva zakrčala su prosvjedujući. „Znamo li svi tko je bio zli anđeo koji se usprotivio Bogu?“ Gospođica Sophia je pitala učenike, kao da gomili djece čita iz slikovnice. Luce je djelomično očekivala da će razred djetinjasto zapjevati. ’Da, gospođice Sophia.’ „Itko?“ gospođica Sophia je ponovila. „Roland!“ Arriane je poluglasno dobacila. „Da, tako je.“ rekla je gospođica Sophia, svetački kimajući glavom. Bila je pomalo nagluha. „Sada ga zovemo Sotona, ali tijekom godina koristio je mnoga imena, bio je poznat kao Mefistofeles, Belial, a neki su ga zvali Luceifer.“ Molly, koja je sjedila u klupi ispred Luce i već se cijeli sat ljuljala u stolici izluđujući Luce ritmičkim udarima stolice o Lucein stol, spremno je prebacila komad papira preko ramena pred Luce. Luce... Luceifer.. . zar ne zvuči poznato? Njezin rukopis bio je mračan, ljutit i mahnit. Luce je vidjela kako se Mollyne visoke jagodice podižu u prezirnu osmijehu. U trenutku slabosti i gladi, Luce je stala gnjevno pisati odgovor na poleđini Mollyne poruke. Pisala je da je dobila ime po Luceindi Williams, najvećoj živućoj kantautorskoj legendi, na čijem su se koncertu, dok je lijevalo kao iz kabla, upoznali njezini roditelji. Da je njezina mama, nakon što se poskliznula na plastičnu čašu, zateturala u blatu i završila u naručju njezina oca, koje nije napustila sljedećih dvadeset godina. Da je njezino ime sinonim za romantiku, što Molly pogana jezika nije mogla reći za sebe. U svakom slučaju, nije ona kojoj je poruka namijenjena podsjećala na Sotonu, nego ona koja ju je poslala. Pogledom je svrdlala Mollyn zatiljak i njezinu sada grimizno obojenu kratku kosu. U trenutku kada se spremala pogoditi Molly ceduljicom u zatiljak i riskirati provalu njezine naprašite naravi, gospođica Sophia privukla je Luceinu pažnju. Obje ruke digla je iznad glave, dlanove skupila i zaoblila. Dok ih je polako spuštala, sjene njezinih prstiju na zidu čudnovato su nalikovale na ruke i noge koje mlatare zrakom, kao kada netko skoči s 105


MIN@

mosta ili zgrade. Prizor je bio toliko bizaran i mračan, i istodobno tako stvaran, da je Luce izgubila volju. Nije mogla skrenuti pogled. „Devet dana i devet noći,“ govorila je gospođica Sophia, „Sotona i njegovi anđeli padali su iz raja, sve dublje i dublje.“ Njezine riječi probudile su u Luce nejasno sjećanje. Pogledala je u Daniela, dva reda dalje. Zadržao je njezin pogled tek djelić trenutka i potom ga spustio u bilježnicu. No taj letimičan pogled, iako ne dulji od sekunde, bio je dovoljan da iz njezina sjećanja izmami san protekle noći. Bilo je to ponavljanje događaja na jezeru. Ali u snu, kada je Daniel mahnuo u znak pozdrava i ponovo zaronio u vodu, Luce je smogla hrabrosti krenuti za njim. Voda je bila topla, tako ugodna, kao da uopće nije bila mokra, a oko Luce plivalo je jato ljubičastih riba. Plivala je najbrže što je mogla, isprva joj se činilo da joj ribe pomažu, guraju je prema Danielu na obali. No, ubrzo je jato riba počelo tamnjeti i magliti joj vid. Više nije vidjela Daniela. A ribe su počinjale sličiti zlokobnim sjenama koje su se sve više približavale dok više ništa nije vidjela, tonula je, sve dublje i dublje u muljevito dno jezera. Nije mogla disati, ali problem nije bio u tome, više se nije mogla vratiti na površinu, zauvijek je gubila Daniela. No, Daniel se uzdigao s dna jezera, ruku raširenih poput jedara. Njegove ruke raspršile su ribe sjene i obujmile Luce, zatim su se zajedno vinuli prema površini. Izronili su iz vode i nastavili letjeti sve više i više, iznad stijene sa stablom magnolije gdje su ostavili cipele. Trenutak poslije, bili su toliko visoko da Luce nije vidjela do. „I spustili se, rekla je gospođica Sophia, spustivši ruke na podij, „u ognjene ponore pakla.“ Luce je sklopila oči i izdahnula. To je bio samo san. A ovo je, nažalost, stvarnost. Uzdahnula je i poduprla rukama bradu, sjetivši se da je namjeravala odgovoriti na Mollynu poruku. U ruci je držala preklopljen papirić. Sada joj se to činilo glupim i nepromišljenim. Bolje ne odgovoriti i tako joj ne dati do znanja da ju je svojim riječima povrijedila. Na lijevu podlakticu sletio joj je papirni avion. Pogledala je u lijevi kut učionice, gdje je sjedila Arriane i napadno joj namigivala. Pretpostavit ću da ne sanjariš o Sotoni. Kamo ste ti i DG odjurili u subotu popodne? Luce nije imala priliku popričati nasamo s Arriane cijeli dan. Ali, kako je Arriane znala za njezin subotnji odlazak s Danielom? Dok je gospođica Sophia bila zauzeta predstavljanjem devet krugova pakla na suprotnom 106


MIN@

zidu, Luce je promatrala kako joj Arrianein papirni avion savršeno ciljano slijeće na stol. To isto činila je i Molly. Ispružila je ruku uhvativši Lucein avion među prste s crno nalakiranim noktima, no Luce joj ovaj put nije namjeravala prepustiti pobjedu. Istrgnula je avion iz Mollyne ruke, rasporivši mu pritom krilo popola. Imala tek toliko vremena da spremi razderani papir u džep, prije nego što se gospođica Sophia munjevito okrenula. „Luceinda i Molly,“ rekla je stisnuvši usne i spustivši ruke na podij. „Nadam se da ono što ste vas dvije smatrale da trebate prodiskutirati na tako neuljudan način, porukama za vrijeme nastave, možete raspraviti sada pred cijelim razredom.“ Lucein mozak vrtio je mogućnosti za izgovor. Ako se ubrzo ne snađe i ne smisli nešto, Molly će je preduhitriti, a to bi moglo biti nezamislivo neugodno. „M-Molly je željela reći,“ Luce je zamuckivala, „da se ne slaže s vašom teorijom o podjeli Pakla. Ona ima svoj pogled na to.“ „Pa, Molly, svakako bih željela čuti o alternativnoj mapi podzemlja.“ „Dovraga,“ Molly je promrmljala. Pročistila je grlo i ustala. „Pa, vi opisujete Luceiferov ulaz kao najniže mjesto u paklu, zbog čega ondje završavaju izdajnici. Ali ja smatram,“ rekla je potpuno samouvjereno, kao da se unaprijed pripremila, „da najmučniji dio pakla,“ odmjerila je Luce dugim pogledom, „ne bi trebao biti rezerviran za izdajnike, nego za kukavice. Najtraljavije beskičmenjačke gubitnike. Jer, čini mi se da su izdajnici barem odabrali stranu. A kukavice? Oni samo bezglavo jure grizući nokte, suviše preplašeni da išta poduzmu. Što je mnogo gore.“ Hinjenim kašljem prikrila je sljedeću riječ, „Luceinda!“ i pročistila grlo. „No, to je samo moje mišljenje.“ Sjela je. „Hvala, Molly,“ gospođica Sophia rekla je oprezno. „Sigurna sam da se nakon ovoga svi osjećamo vrlo prosvijetljeno.“ Ali, ne Luce. Negdje na polovici Mollyna teatralnog govora, kada je osjetila sablasnu, mučnu bol u trbuhu, Luce je prestala slušati. Sjene. Prije nego što ih je ugledala kako naviru poput katrana s poda, Luce je osjetila njihovu prisutnost. S užasom je gledala kako se tamni pipak ovija oko njezina zapešća. Pokušavao je doprijeti do njezina džepa. Do Arrianeine poruke na papirnom avionu, koju još nije pročitala! Šaku je strpala duboko u džep i s dva prsta i svom snagom svoje volje uštipnula sjenu najjače što je mogla. 107


MIN@

Zatim se dogodilo nešto nevjerojatno. Sjena je ustuknula i povukla se poput ranjena psa. Bilo je to prvi put da je Luce uspjelo nešto takvo. Susrela se s Arrianeinim pogledom s druge strane prostorije. Zurila je u Luce nakrivljene glave i otvorenih usta. Poruka, sigurno je još uvijek čekala da Luce pročita poruku. Gospođica Sophia ugasila je svjedosnu kutiju. „Mislim da je moj artritis prošao kroz dovoljno paklenih muka za večeras,“ zasmijuljila se, ohrabrujući svoje otupjele učenike da joj uzvrate na jednak način. „Ako ponovo pročitate sedmi kritički esej o Izgubljenom raju, bit ćete više nego spremni za sutrašnji test.“ Učenici su pokupili svoje torbe i napustili prostoriju, a Luce je razmotala Arrianeinu poruku: Samo mi reci da ti nije prodao onu jadnu foru, već sam se opekao... Jao! Definitivno mora razgovarati s Arriane i izvući iz nje sve što zna o Danielu. Ali prvo... On je stajao pred njom. Srebrna kopča njegova remena svjetlucala joj je pred očima. Duboko je udahnula i pogledala ga u lice. Danielove ljubičastim prošarane oči izgledale su odmorno. Dva dana nije razgovarala s njim, otkad ju je ostavio samu na jezeru. Izgledao je kao da ga je vrijeme koje je proveo bez nje pomladilo. Luce je shvatila da na njezinoj klupi još uvijek stoji razmotana Arrianeina raskrinkavajuća poruka. Progutala je knedlu i spremila papirić natrag u džep. „Želim ti se ispričati što sam te onako naglo ostavio samu neki dan,“ Daniel je rekao. Zvučao je neobično službeno. Luce nije znala treba li ispriku prihvatiti ili ne, no nije joj dao priliku da odgovori. „Pretpostavljam da si se uspjela domoći kopna bez problema?“ Pokušala se nasmiješiti. Na trenutak je osjetila poriv da ispriča Danielu svoj san, ali nasreću, na vrijeme je shvatila koliko bi to čudno zvučalo. „Što misliš o današnjem satu utvrđivanja gradiva?“ Daniel se držao rezervirano, ukočeno, kao da joj se tada prvi put obraćao. „Možda je to bila neka šala.“ „Mučenje!“ Luce je odgovorila. Uvijek ju je živciralo kada su se pametne djevojke pretvarale da ih nešto zanima samo zato što su pretpostavljale da bi dotični mladić to želio čuti. Ali Luce se nije pretvarala; za nju je današnji sat bio pravo mučenje. „Dobro,“ rekao je Daniel bolje volje. „I ti si se tako osjećao?“ 108


MIN@

„Ne,“ rekao je zagonetno a Luce je poželjela da se maločas pretvarala ipak malo više zainteresiranom nego što je bila. „Dakle... predavanje ti se svidjelo,“ rekla je tek da nešto kaže, produži njihov razgovor. „Što točno ti se svidjelo?“ „Ne mogu reći da mi se svidjelo,“ odgovorio je nakon dulje stanke. „Dio moje obiteljske tradicije je... je proučavanje takvih stvari. Mislim da ne mogu ne osjetiti povezanost.“ Trebao joj je trenutak da u dokraja shvati njegove riječi. U mislima se vratila u pljesnivi, stari podrum u kojem je načas vidjela Danielov kratki dosje. Dosje koji je tvrdio da je Daniel Grigori većinu života proveo u sirotištu u Los Angelesu. „Nisam znala da imaš obitelj,“ rekla je. „Zašto bi to znala?“ podrugljivo je rekao. „Ne znam... želiš reći da imaš?“ „Pitam se zašto pretpostavljaš da znaš išta o mojoj obitelji ili meni?“ Luce je osjetila kako joj se utroba okreće. U Danielovim uznemirenim očima vidjela je upozorenje ’Pazi, uhoda’. Znala je da je ponovo ugrozila svoj odnos s njim. „D!“ Roland mu je prišao s leđa i položio mu ruku na rame. „Želiš li slušati još jedno predavanje od godinu dana, ili brišemo odavde?“ „Idemo,“ rekao je tiho, pogledavši Luce još jednom iskosa. „Hajdemo odavde.“ Naravno da je trebala izjuriti odatle već prije nekoliko minuta. Poslušati svoj prvi poriv, jednak onome koji je imala kada je Penn predložila da tajno pregledaju Danielov dosje. Normalna, pametna osoba odbila bi razgovor, ili bi skrenula temu na nešto manje bizarno. Ili bi svoj dugi jezik držala za zubima. Ali. Luce je iz dana u dan dokazivala da je, naročito kada je bio posrijedi Daniel, nesposobna za išta imalo normalno ili pametno. Promatrala je Daniela kako odlazi s Rolandom. Nije se osvrnuo. Kako se udaljavao, tako se Luce osjećala sve čudnije i osamljenije.

109


MIN@

Deseto poglavlje

GDJE IMA DIMA...

„Što čekaš?“ Trenutak nakon što je Daniel otišao s Rolandom, Penn je zahtijevala odgovor. „Hajdemo!“ Povukla je Luce za ruku. „Kamo?“ pitala je Luce. Srce joj je još uvijek je lupalo zbog razgovora s Danielom i zbog pogleda na njega dok je odlazio. Obris koji su njegova lijepa ramena oblikovala u hodniku, doimao se većim od Daniela samog. Penn je lagano lupnula Luce po glavi. „Halo! Knjižnica! Pa pisala sam ti o tome u poruci.“ Luce ju je tupo gledala. „Zar nisi dobila nijednu moju poruku!?“ Udarila se rukom po bedru, Ijutita. „Ali, dodala sam ih Toddu, da ih doda Camu, a on tebi.“ „Poni ekspres.“ Cam se ramenom progurao ispred Penn i pružio Luce dva preklopljena papira zataknuta između kažiprsta i srednjeg prsta. „Ma daj, poštedi me! Zar je poni od iscrpljenosti uginuo na cesti?“ prasnula je Penn, istrgnuvši mu poruke iz ruke. „Dala sam ti ih prije sat vremena. Zašto ti je toliko dugo trebalo? Nisi ih valjda pročitao!“ „Naravno da nisam.“ Cam je položio ruku na svoja široka prsa, uvrijeđen. Na srednjem prstu nosio je velik crn prsten. „Vjerojatno se sjećaš da je Luce gotovo upala u nevolju zbog razmjenjivanja poruka s Molly.“ „Nisam razmjenjivala poruke s Molly.“ „Bez obzira, rekao je,“ uzeo papiriće iz Pennine ruke i uručio ih Luce. „Napokon. Samo sam mislio na tvoje dobro i čekao pravi trenutak.“ „Pa, hvala ti.“ Luce je spremila poruke u džep, pogledala Penn i slegnula ramenima kao da želi reći, ah, što-se-moţe. „Što se tiče pravog trenutka...“ nastavio je. „Neki dan sam bio vani i vidio ovo.“ Izvadio je malu, crvenu, baršunastu kutiju i otvorio je pred Luce. Penn se progurala iza Luceinih ramena da bolje vidi. U kutiji je ležao zlatan lančić s malim okruglim privjeskom, a po sredini bila je ugravirana brazda s malom zmijskom glavom na vrhu. Luce ga je pogledala. Zar joj se rugao? Dodirnuo je privjesak. „Mislio sam da bih ti nakon onog dana... trebao pomoći suočiti se sa strahovima,“ rekao je. Zvučao je gotovo napeto, kao da je zabrinut da Luce možda neće prihvatiti dar. Je li ga trebala prihvatiti? „Samo se šalim. Jednostavno mi se svidio. Jedinstven je, podsjetio me na tebe.“ Uistinu je bio jedinstven. I veoma lijep. Luce se odjednom osjetila neobično nedostojnom. 110


MIN@

„Bio si vani, u kupnji?“ čula se kako pita. Bilo joj je lakše raspravljati o tome kako je Camu uspjelo napustiti ustanovu, nego pitati zašto ja? Mislila sam da je smisao popravne škole da ne možemo odavde. Cam je neznatno podigao bradu i nasmiješio se očima. „Postoje načini,“ rekao je tiho. „Pokazat ću ti jednom. Mogao bih ti pokazati večeras?“ „Came, dušo,“ rekao je glas iza njih. Bila je to Gabbe. Tapšala je Cama po ramenu. Njezina kosa bila je iznad čela upletena u tanku pletenicu, pričvršćenu iza uha. Poput savršene vrpce za kosu. Luce je ljubomorno zurila u Gabbeinu kosu. „Bit će mi potrebna tvoja pomoć,“ Gabbe je prela. Luce se osvrnula i shvatila da je osim njih četvero, učionica bila prazna. „Priređujem mali tulum poslije u svojoj sobi,“ Gabbe je rekla, naslanjajući se bradom na Camovo rame, kako bi se mogla obratiti Luce i Penn. „Dolazite, zar ne?“ Gabbe s usnama vječno ljepljivim od sjajila i plavom kosom koja bi nepogrešivo zavodljivo zalepršala u istom trenutku kada bi se Luce obratio neki mladić. Iako je Daniel zanijekao da između njih dvoje postoji nešto, Luce je znala da joj ta djevojka nikada neće biti prijateljica. Ali, nije joj se nužno morala sviđati domaćica tuluma ako će se ondje, vjerojatno, naći ljudi koji su joj se doista sviđali. Ili bi trebala prihvatiti Camovu ponudu? Zar je uistinu predlagao da se iskradu? Jučer, kada se Jules i Phillip, par s probušenim jezicima, nisu pojavili na satu gospođice Sophie, učionicom su počele kolati glasine. Navodno su noću pokušali napustiti ustanovu, ali tajni plan nije uspio i sada su se nalazili u nekoj vrsti samice, čiju lokaciju ni Penn nije znala. Najčudnija od svega bila je gospođica Sophia, iako na svojim predavanjima obično nije tolerirala šaptanje, jučer se nije trudila ušutkati sumanuta govorkanja. Moţda su profesori željeli da se školom prošire najgore moguće glasine o kaznama za nepoštovanje njihovih diktatorskih pravila. Luce je progutala knedlu i pogledala Cama. Ponudio joj je lakat, potpuno ignorirajući Gabbe i Penn. „Što misliš o tome, mala?“ rekao je toliko šarmantno, oponašajući stil holivudskih klasika, da je Luce u trenu zaboravila na priče o Jules i Phillipu. „Oprosti,“ Penn se umiješala, odgovarajući umjesto Luce i vukući je za lakat. „Ali imamo druge planove.“ Cam je zurio u Penn kao da je pala s neba. Uz Cama se Luce uvijek osjećala kao svoja bolja verzija. Neobično kako bi naišla na njega upravo 111


MIN@

nakon što bi Daniel na nju utjecao upravo suprotno. Ali, Gabbe se nije micala od njega, a Penn je sva jače potezala, pa je naposljetku Luce mahnula rukom u kojoj je držala Camov dar i rekla. „Hmm, možda drugi put! Hvala na ogrlici!“ Ostavivši Cama i Gabbe zbunjene u učionici, Penn i Luce krenule su prema izlazu. Bile su same u zgradi tako kasno navečer! Od te pomisli Luce je podišla jeza, a po užurbanom lupanju Penninih sandala po stubama pred sobom, mogla je zaključiti da se Penn osjeća jednako. Vani je bilo vjetrovito. S palme je hukala sova. Dok su prolazile ispod hrastova uz zgradu, razgranata sivkasta biljka očešala ih je dugim, zamršenim vlatima nalik na kosu. „Možda drugi put?“ Penn je oponašala Lucein glas. „Što je to trebalo značiti?“ „Ništa... ne znam.“ Luce je željela promijeniti temu. „Zbog tebe izgledamo vrlo otmjeno, Penn,“ rekla je nasmijavši se dok su klipsale dvorištem. „Drugi planovi... mislila sam da si se na prošlotjednom tulumu zabavljala. Ako ikada uspiješ pročitati moja najnovija pisamca, vidjet ćeš zašto imamo važnija posla.“ Luce je ispraznila džepove, otkrila pet nepojedenih bombona M&M's i podijelila ih s Penn, koja je na svoj specifičan način izrazila nadu da dolaze s higijenskog mjesta, ali ih je ipak pojela. Potom je razmotala prvu Penninu poruku, vrlo nalik fotokopiranoj stranici iz dosjea iz podzemne arhive. Gabrielle Givens Cameron Briel Luceinda Price 138 Todd Hammond Prethodno prebivalište: Sjeveroistok države, osim T. Hammonda prethodno lociranog u Orlandu, Florida Arriane Alter Daniel Grigori Mary Margaret Zane Prethodno prebivalište: Los Angeles, Kalifornya Luceindina grupa stigla je ovamo 15. rujna ove godine. Druga grupa došla je 15. ožujka tri godine prije. „Tko je Mary Margaret Zane?“ upitala je Luce upirući prstom u ime na papiru. „To je naša vrlo kreposna Molly,“ Penn je odgovorila. „Molly se zapravo zove Mary Margaret? Ne čudim se što je tako bijesna na cijeli svijet,“ Luce je rekla. „Odakle ti sve to?“ 112


MIN@

„Iskopala sam ovaj papir iz jedne od onih kutija koje je gospođica Sophia donijela neki dan,“ Penn je rekla. „To je njezin rukopis.“ Luce je pogledala Penn. „Što to treba značiti? Zašto je vodila evidenciju? Mislila sam da su datumi naših dolazaka zabilježeni odvojeno, u pojedinačnim dosjeima.“ „To je istina. Ni ja ne shvaćam,“ Penn je rekla. „Vaše pojavljivanje na ovom mjestu u isto vrijeme ne znači nužno da ste na neki način povezani.“ „Ni najmanje nismo povezani,“ rekla je Luce zamislivši pred sobom Gabbe sa smjernim izrazom vječno nalijepljenim posred lica. Penn je počešala bradu. „Ali, Arriane, Molly i Daniel poznavali su se otprije. Mislim da su došli iz istog centra za preodgoj u Los Angelesu.“ Tu se negdje nalazio ključ Danielove priče. Sigurno se o njemu moglo doznalo više od centra za preodgoj u Kaliforniji, gdje je boravio prije nego što je došao ovamo. Ali, kada se prisjetila njegove reakcije na mogućnost da bi Luce mogla o njemu doznati nešto više, smetenosti i zatim užasa na njegovu licu, sav trud koji su ona i Penn upravo ulagale učinio joj se uzaludnim i djetinjastim. „U čemu je smisao svega ovoga?“ Luce je upitala naglo ozlojeđena. „Ne mogu shvatiti zašto bi gospođica Sophia uspoređivala te informacije. Znaš, gospođica Sophia došla je u Mač i križ isti dan kada i Arriane, Daniel i Molly...“ Penn je izgubila nit. „Tko zna? Možda to nema posebno značenje. U arhivi ima toliko malo informacija o Danielu, pa sam ti željela pokazati sve čega sam se uspjela dočepati. Dakle, izložak B.“ Prstom je uprla u drugu poruku u Luceinoj ruci. Luce je uzdahnula. Dio nje želio je prekinuti tu potragu za podacima o Danielu i riješiti se neugode koju je zbog toga osjećala. No, uporniji dio nje još uvijek je čeznuo da ga bolje upozna... što je bilo mnogo lakše kada nije bila u njegovoj prisutnosti, zbog koje je osjećala sram. Spustila je pogled na poruku, fotokopiju staromodne kartice iz knjižničnog kataloga. Grigori, D. - Promatrači: srednjovjekovni europski mit. Seraphim Press, Rim, 1755, signatura: R999.318GRI „Čini se da je jedan od Danielovih predaka bio učenjak,“ Penn je rekla, čitajući preko Luceina ramena. „Sigurno je na to mislio,“ Luce je rekla sebi u bradu. Pogledala je Penn. „Rekao mi je da je proučavanje religije dio njegove obiteljske tradicije. Vjerojatno je mislio na to.“ 113


MIN@

„Mislila sam da je siroče.“ „Ne pitaj,“ Luce je mahnula rukom. „Osjetjiva tema.“ Prstima je prešla preko naslova knjige. „Što znači promatrač?“ „Postoji samo jedan način da doznamo,“ Penn je rekla. „Iako ćemo možda požaliti, jer se vjerojatno radi o najdosadnijoj knjizi na svijetu. Hoću reći,“ dodala je obrisavši prašinu s prstiju o majicu, „pretražila sam katalog. Knjiga bi trebala biti dostupna. Možeš mi zahvaliti poslije.“ „Izvrsna si,“ Luce se nasmiješila, poletno očekujući odlazak u knjižnicu. Netko iz Danielove obitelji napisao je knjigu i samo zbog te činjenice ona nije mogla biti dosadna. Barem ne Luce. Zatim joj je pogled pao na njezinu drugu ruku, u kojoj je stezala nešto. Baršunastu kutiju za nakit od Cama. „Što je ovo trebalo značiti?“ upitala je Penn dok su se uspinjale prema knjižnici. Penn je slegnula ramenima. „Što osjećaš prema zmijama?“ „Mržnju, tjeskobu, krajnju paranoju i gađenje,“ Luce je nabrajala. „Možda sam imala slično iskustvo... dobro, nekada sam se užasavala kaktusa. Nisam im se mogla ni približiti, nemoj se smijati, jesi li se ikada ubola na kaktus? Ostanu ti u koži danima. U svakom slučaju, jednom sam za rođendan od tate dobila jedanaest kaktusa. Poželjela sam mu ih baciti u lice. No, nakon nekog vremena naviknula sam se na njih. Više se nisam izbezumljivala u njihovoj blizini. Na kraju je upalilo.“ „Pokušavaš mi reći da je Camov poklon zapravo zbilja sladak?“ Luce je rekla. „Vjerojatno,“ rekla je Penn. „No, da sam znala da se pali na tebe, ne bih mu povjerila našu privatnu prepisku.Oprosti zbog toga.“ „Ne pali se na mene,“ Luce je počela, dodirujući zlatni lanac i zamišljajući ga uz svoju kožu. Nije ispričala Penn o izletu s Camom, iako nije doista znala zašto. Zbog Daniela, i zbog toga što još uvijek nije bila sigurna kako stoje stvari, ili kako bi ona željela da stvari stoje između nje i ta dva mladića. „Ha!“ Penn je zakokodakala. „Znači da ti se Cam na neki način sviđa! Već si počela varati Daniela. Više nisam u stanju pratiti tebe i tvoje dečke!“ „Kao da se nešto događa s ijednim od njih,“ Luce je rekla sumorno. „Misliš li da je Cam pročitao tvoje poruke?“ „Ako ih je pročitao i nakon toga ti dao ogrlicu,“ Penn je rekla, „onda mu se zbilja sviđaš.“ 114


MIN@

Ušle u knjižnicu i velika dvostruka vrata zalupila su se za njima. Zvuk je odjeknuo prostorijom. Gospođica Sophia podigla je pogled s hrpe papira koji su pokrivali njezin stol osvijedjen stolnom svjetiljkom. „Ah, bok djevojke!“ rekla je smiješeći se široko i srdačno. Luce je iznova osjetila krivnju jer nije pozorno slušala njezino večerašnje predavanje. „Nadam se da ste uživale u mojem kratkom ponavljanju građe,“ gotovo je pjevala. „Veoma.“ Luce je kimala glavom, iako se njezino predavanje nikako nije moglo nazvati kratkim. „Došle smo ponoviti još neke stvari prije ispita.“ „Tako je,“ Penn je upala u riječ. „Nadahnuli ste nas.“ „Baš lijepo!“ gospođica Sophia prebirala je po svojim papirima. „Tu negdje imam popis dodatnih knjiga. Rado ću vam ga kopirati.“ „Super!“ prijetvorno je rekla Penn, gurnuvši lagano Luce prema hrpama knjiga. „Javit ćemo vam ako nam bude trebalo.“ U knjižnici je bilo tiho. Luce i Penn pregledavale su signature na knjigama u dijelu s religijskom literaturom. Radi uštede struje, svjetla u knjižnici imala su detektor pokreta, no barem polovica nije funkcionirala. Luce je postala svjesna da je Penn još uvijek drži za ruku, i shvatila da joj to zapravo odgovara. Djevojke su ušle u knjižničnu učionicu, obično punu, no večeras je samo jedna svjetiljka svijetlila. Vjerojatno su svi bih na Gabbeinu tulumu. Svi, osim Todda. Stopala je držao na stolici nasuprot, i pretvarao se da čita atlas svijeta veličine stolića za kavu. Kada su djevojke prolazile mimo njega, podigao je pogled i s iscrpljenim izrazom lica, koji se mogao protumačiti kao osamljenost ili razdraženost zbog smetnje, bezizražajno rekao: „Kasno je a vi ste tu.“ „I ti, također,“ Penn je odgovorila, dramatično isplazivši jezik. Kada su se udaljile od Todda nekoliko polica, Luce je podigla obrvu i pogledala Penn. „Što je ono trebalo značiti?“ „Što!“ Penn je cvilila. „On očijuka sa mnom!“ Prekrižila je ruke na grudima i otpuhala smeđi uvojak iz oka. „Kako se usuđuje!“ „Zar smo ponovo u četvrtom razredu?“ Luce ju je zadirkivala. Penn je uperila kažiprst u Luce sa žestinom od koje bi poskočila da se mogla prestati hihotati. „Poznaješ li možda nekoga osim mene tko bi rovao s tobom po prošlosti Daniela Grigorija? Ne? Nisam ni mislila. A sad me pusti na miru!“ 115


MIN@

Za to vrijeme stigle su do najudaljenijeg dijela knjižnice, gdje se na jednoj jedinoj kositrenoj polici nalazilo 999 knjiga. Penn je čučnula i prelazila prstom hrptovima. Luce je zadrhtala. Osjetila je lagan dodir na vratu, kao da ju je netko prstom ovlaš dodirnuo. Izvila je glavu i ugledala siv pramen. Ne crn, kako je to obično bivalo, već svjetliji i tanji. Jednako nedobrodošao. Razrogačenih je očiju promatrala kako se sjena iznad Pennine glave rasteže u dugu, kovrčavu izmaglicu. Spuštala se polako, poput igle za šivanje s nadjenutim koncem. Luce nije željela ni pomisliti što bi se moglo dogoditi ako dodirne njezinu prijateljicu. Prvi tjelesni kontakt sa sjenama doživjela je prošlog tjedna u gimnastičkoj dvorani. Od tog dodira još uvijek se osjećala oskvrnuto, gotovo prljavo. Nije znala što sve su sposobne učiniti. Uplašena i teturajući, Luce je duboko uzdahnula i zamahnula rukom kao bejzbol palicom. Zadrhtala je od jeze od ledenog dodira i odbacujući sjenu u stranu, odalamila Penn po glavi. Penn se rukama čvrsto uhvatila za bolno mjesto i zapanjeno pogledala Luce. „Što je tebi?!“ Luce je klonula uz nju i pomilovala je po kosi. „Oprosti, ondje je bila... Mislim da sam vidjela pčelu... na tvojoj glavi. Uspaničila sam se. Nisam željela da te ubode.“ Znala je da je njezina izlika potpuno neuvjerljiva. Očekivala je da će je prijateljica prvo proglasiti ludom, što bi pčela radila u knjižnici? zatim napustiti prostoriju. Ali Pennino okruglo lice raznježilo se. Uzela je Luceine ruke u svoje i snažno ih protresla. „I mene pčele užasavaju. Smrtonosno sam alergična. Upravo si mi spasila život.“ To je mogao biti trenutak njihova zbližavanja, ali nije, jer je Luce bila potpuno obuzeta sjenama. Da ih je barem mogla izbaciti iz glave, zbaciti sa sebe taj teret i istodobno ne odbaciti od sebe Penn. Luce je ozbiljno zabrinjavalo pojavljivanje svjetlije, sive sjene. Na njihovu crnu, nimalo utješnu prisutnost bila je donekle naviknuta. Ali, te nove varijacije su je mnogo više uznemiravale. Je li to značilo da su je pronašle nove vrste sjena? Ili ih je samo sada bolje raspoznavala? Ali, kako je trebala protumačiti onaj čudnovati trenutak za vrijeme predavanja gospođice Sophie, kada je uspjela uštipnuti sjenu i otjerati je iz džepa? Učinila je to bez razmišljanja, jer, zapravo, nije smatrala da su se njezina 116


MIN@

dva prsta mogla mjeriti s mogućnostima jedne sjene, ali, mogla su, pogledom je obuhvatila police, barem privremeno. Pitala se je li time učinila presedan u odnosu sa sjenama. Premda se ono što je učinila sjeni iznad Pennine glave nije moglo nazvati »odnosom«, čak je i Luce znala da je to eufemizam. Hladan i mučan osjećaj stao je rasti u njezinu trbuhu kada je shvatila da je ono što im je počela činiti, sve više nalikovalo borbi. „Nevjerojatno,“ Penn se javila s poda. „Trebala se nalaziti točno između Anđeoskog rječnika i ovog užasnog djela Billyja Grahama o paklenom ognju koji čeka grešnike.“ Pogledala je Luce. „Ali, nema je.“ „Mislila sam da si rekla...“ „Jesam. Popodne sam na kompjutoru vidjela da se nalazi na policama, a sada je prekasno za internet i ponovnu provjeru.“ „Pitaj Todda,“ predložila je Luce. „Možda se njome koristi da sakrije Playboye koje čita.“ „Odvratno!“ Penn ju je udarila po bedru. Luce je bila svjesna da je šalom samo prikrivala razočaranje. Bila je frustrirana. Svako njezino nastojanje da dozna nešto o Danielu završilo bi slijepom ulicom. Nije mogla pretpostaviti što piše u knjizi koju je napisao njegov pra-pra- nešto, ali barem bi doznala nešto o Danielu. Uvijek je bolje išta nego ništa. „Ostani tu,“ Penn je rekla i ustala. „Pitat ću gospođicu Sophiju je li je tko danas posudio.“ Luce je promatrala Penn kako klipsa dugim prolazom prema stolu gospođice Sophije. Nasmijala se kada je Penn ubrzala pored mjesta gdje je sjedio Todd. Ostavši sama u najudaljenijem dijelu knjižnice, Luce je dodirivala knjige na policama. U mislima je prelazila učenicima Mača i križa, ali nije se mogla dosjetiti nijednog potencijalno zainteresiranog za knjigu o religiji. Možda ju je gospođica Sophia upotrijebila za svoj sat ponavljanja maloprije. Luce se pitala kako se osjećao Daniel dok je slušao knjižničarkin govor o nečemu što je vjerojatno bila svakodnevna tema dok je odrastao. Luce se pitala kakvo mu je bilo djetinjstvo. Što se dogodilo njegovoj obitelj? Jesu li ga u sirotištu odgajali u vjerskom duhu? Je li njegovo djetinjstvo bilo imalo nalik njezinu, gdje su se s vjerskim zanosom vrednovale jedino dobre ocjene i visoko obrazovanje? Željela je znati je li Daniel pročitao tu knjigu koju je napisao njegov predak i što je o njoj mislio. Je li i sam volio pisati? Željela je znati što radi upravo sada na Gabbeinom tulumu, kada mu je rođendan, koju veličinu cipela nosi, i je li ikada razmišljao o njoj dulje od sekunde. 117


MIN@

Odmahnula je glavom. Te misli vode samo u grad samosažaljenja, i odlučila je promijeniti im pravac. Izvukla je najbližu knjigu, Anđeoski rječnik, vrlo neprivlačno uvezan u platno, i odlučila odvratiti misli čitanjem, dok se Penn ne vrati. Čitala je dio o palom anđelu Abbadonu, koji je požalio i neprestano oplakivao odluku da stane na Sotoninu stranu, zijev, kada je nešto počelo treštati prostorijom. Luce je podigla glavu i ugledala upozoravajuće svjedo požarnog alarma. „Pažnja. Pažnja,“ monoton, robotski glas objavio je preko zvučnika. „Požarni alarm je aktiviran. Napustite zgradu.“ Luce je vratila knjigu na policu i uspravila se. Takve vježbe bile su česte u Doveru. Došlo je do toga da su čak i profesori prestali mariti za mjesečne vježbe u slučaju požara, pa je ogranak zadužen za protupožarnu zaštitu počeo aktivirati alarm, i tako natjerao ljude reagirati. Možda su upravitelji Mača i križa upravo izvodili sličnu predstavu. No, približivši se izlazu, iznenadila se kada je počela kašljati. U knjižnici je bilo dima! „Penn?“ pozvala je. Njezin glas odjekivao joj je u ušima. Znala je da je Penn ne može čuti od zaglušujuće buke alarma. Trpak miris dima smjesta ju je vratio u plamteću noć s Trevorom. Slike i zvuči preplavili su joj misli, potisnuta sjećanja, sve do tada gotovo izbrisana, vratila su se. Trevorove bjeloočnice okružene narančastim sjajem, šokantno su se bijeljele. Njegovi prsti pretvorili su se u razdvojene plamenove kako je vatra napredovala. Prodoran vrisak kojem nije bilo kraja poput sirene je odzvanjao u njezinim ušima dugo nakon što je Trevor posustao. Cijelo vrijeme stajala je ondje i zurila, nesposobna skrenuti pogled, smrznuta u neizdrživo vrućoj kupelji. Nije se mogla pomaknuti. Nije mu mogla nikako pomoći. Tako je poginuo. Osjetila je ruku kako je grabi za lijevo zapešće i okrenula se očekujući vidjeti Penn. Todd. I njegove bjeloočnice bile su ogromne. I on je kašljao. „Moramo odavde,“ rekao je ubrzano dišući. „Mislim da je izlaz na drugoj strani.“ „Što ćemo s Penn i gospođicom Sophijom?“ upitala je Luce. Osjećala je slabost i vrtoglavicu. Protrljala je oči. „Bile su ondje.“ Pokazala je prema prolazu na ulazu u prostoriju gdje je, shvatila je, dim bio mnogo gušći. Todd je na trenutak izgledao kao da se nećka, zatim je kimnuo. „U redu“ rekao je držeći je za zapešće. 118


MIN@

Sagnuli su se i potrčali prema ulaznim vratima. Jedan od prolaza između polica bio je vrlo zadimljen, pa su skrenuli desno i našli se pred zidom knjiga. Nisu imali pojma kuda dalje. Zastali su, oboje zgranuti. Dim koji je još prije nekoliko trenutaka lebdio nad njihovim glavama, sada im je dopirao do ramena. Čak i kad su spustili glave, dim ih je gušio. Nisu mogli vidjeti više od nekoliko metara pred sobom. Pažljivo, ne želeći ispustiti Toddovu ruku, Luce se okrenula oko sebe. Više nije bila sigurna otkuda su došli. Ispružila je ruku i pod prstima osjetila užarenu metalnu policu. Pokušala je dodirom odgonetnuti slova na hrptovima knjiga. Jesu li se nalazili u odjeljku s knjigama koje su napisali pisci čija su prezimena počinjala na D ili O ? Penn i gospođici Sophiji nije bilo ni traga, niti je imala pojma gdje se nalazi izlaz. Luce je osjetila kako je preplavljuje val panike i dodatno joj otežava disanje. „Vjerojatno su već odavno izašle!“ Todd je vikao, tek djelomično uvjeren u svoje vlastite riječi. „Moramo natrag.“ Luce se ugrizla za usnu. „Ako se nešto dogodi Pen...“ Iako je Todd stajao pred njom, jedva ga je vidjela. Imao je pravo, ali gdje se nalazilo to natrag? Luce je nijemo kimnula i osjetila kako je vuče za ruku. Potrčali su. Neko vrijeme nije znala kuda idu, ali malo po malo dim je postajao sve rjeđi i Luce je konačno ugledala svjetleći znak za izlaz. Osjetila je olakšanje dok je Todd napipavao kvaku na vratima. Kada je otvorio vrata, našli su se u predvorju u kojem Luce još nije bila. Todd je zalupio vrata za njima. Gladno su hvatali zrak, željno punili pluća. Disati svjež zrak, kako dobar osjećaj! Željela ga je zagristi, popiti ga na litre, kupati se u njemu. Iskašljavali su dim sve dok se nisu počeli smijati, tjeskobno, tek djelomično mirni. Zatim je Luce zaplakala. Čak i kada je prestala plakati i kašljati, oči su nastavile suziti. Kako je mogla disati taj zrak a ne znati što se dogodilo s Penn! Ako Penn nije uspjela izaći, ako je ležala bez svijesti negdje unutra, onda je Luce ponovo iznevjerila nekoga do koga joj je uistinu bilo stalo. Ne, ovaj put bilo bi još gore! Obrisala je oči i promatrala kako se kroz prag dim izvija prema gore. Nisu bili na sigurnom. Na drugom kraju predvorja nalazila su se vrata. Kroz stakleni prozorčić na njima Luce je nazirala grane kako se njišu u noći. Ispustila je uzdah. Za nekoliko trenutaka bit će vani, daleko od dima koji guši. Ako se požure, mogli bi zaobići zgradu i provjeriti glavni ulaz, uvjeriti se da su Penn i gospođica Sophia izašle na vrijeme i da su dobro. „Dođi,“ Luce je rekla Toddu, koji je hripao presamićen. „Moramo dalje.“ 119


MIN@

Uspravio se, ali bilo je očito da ga je dim svladao. Lice mu je bilo crveno, oči vlažne i mahnite. Morala ga je vući prema vratima. Usredotočena na vrata, dugo nije shvatila što predstavlja teška, pištava, zaglušujuća buka koja je postupno prekrivala zvuk alarma i obrušavala se na njih. Podigla je pogled i ugledala vrtlog sjena. U svim nijansama sive do najtamnije crne. Činilo joj se da sjene ne dopiru samo do stropa nego još više i dalje, do čudnoga i skrivenog neba. Zapletene jedna u drugu, no istodobno vrlo jasne i različite. Među njima nalazila se jedna, svjetlija, sivkasta, koju je prije primijetila. Više nije izgledala poput igle, nego gotovo poput plamena šibice. Kao da je poskakivala hodnikom pred njima. Zar je doista uspjela odgurnuti tu bezobličnu tamu kada je prijetila dodirnuti Penn? Od tog sjećanja zasvrbjeli su je dlanovi i nožni se prsti skvrčili. Toddovo tijelo počelo se sudarati sa zidovima, kao da ih predvorje zatvara u sebe. Luce je znala da se nalaze blizu vratima. Posegnula je za njegovom rukom, ali njihovi znojni dlanovi skliznuli se jedan s drugoga. Čvrsto mu je prstima obujmila zapešće. Bio je bijel poput duha, sagnut, gotovo zguren. Jauk užasa pobjegao mu je s usana. Zbog toga što je dim ispunio predvorje? Ili zato što je naslućivao prisutnost sjena? Nemoguće! No, njegovo lice bilo je izobličeno i užasnuto. Naročito sada, kada su im sjene lebdjele nad glavama. „Luce?“ glas mu je drhtao. Još jedna horda sjena krenula je prema njima. Taman i crn prekrivač razastro se zidovima skrivajući vrata od Luceina pogleda. Pogledala je Todda, je li ih on mogao vidjeti? „Bježi!“ viknula je. Je li uopće bio u stanju trčati? Lice mu je bilo sivo, kapci spušteni. Bio je na rubu nesvijesti. No, odjednom joj se učinilo da je nosi. Ne, nešto je nosilo njih oboje. „Do vraga, što je to?“ kriknuo je Todd. Njihova stopala okrznula su pod tek na trenutak. Osjećala se kao da je nošena velikim valom, kao da stoji na samu njegovu vrhu koji je uzdiže sve više i više i ispunja njezina pluća zrakom. Nije znala kuda idu, više nije mogla vidjeti vrata, tek zapletene sjene, crne poput tinte, posvuda. Lebdjele su oko nje, ali nisu je dodirivale. Nije bila prestrašena, premda je trebala biti. Osjećala se zaštićenom od njih nečim glatkim i nepropusnim. Nečim sablasno poznatim. Nečim istodobno snažnim i nježnim. Nečim… 120


MIN@

Gotovo prebrzo, Luce i Todd našli su se pred vratima. Čim su njezina stopala osjetila pod sobom, odgurnula je prečku za izlaz u slučaju uzbune. Hroptala je. Gušila se. Hvatala zrak. Osjetila da će povratiti. Još jedan alarm je zvečao. No ovaj put iz daljine. Osjetila je oštar udar vjetra na vratu. Bili su vani! Stajali su na maloj izbočini. Niz stuba vodio je prema dvorištu, a iako su joj pluća još bila puna dima a oči suza, Luce se učinilo da čuje glasove u blizini. Osvrnula se pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Kako se Todd i ona uspjeli provući kroz tu najdeblju, najcrnju, najneprozirniju sjenu? Što ih je to spasilo, to čiju je odsutnost jasno osjećala? Gotovo je poželjela vratiti se i potražiti tu silu koja ih je spasila. No, predvorje je bilo tamno, a njezine oči još su suzile. Nije mogla razabrati vijugave sjene oko sebe. Možda su nestale. Zatim je ugledala nepravilan bljesak, pa nešto što je podsjećalo na deblo s granama, ne, na torzo, s dugim, širokim udovima. Pulsirajuća, gotovo ljubičasta svjetlost lebdjela je oko njih. Luce je budalasto pomislila na Daniela. Priviđalo joj se. Duboko je udahnula i pokušala treptanjem otjerati dimne suze iz očiju. Ali, svejedno je vidjela svjetlost. Osjećala je kako je doziva, smiruje, poput uspavanke posred ratne zone. Zato nije primijetila sjenu koja se približavala. Udarila je u Todda i nju, razdvojivši ih silovito i odbacivši Luce u zrak. Sletjela je na hrpu u podnožju stuba. Bolan i tjeskoban jecaj oteo joj se s usana. Jedan dug trenutak osjećala je bolno kucanje u glavi. Nikada nije osjetila bol toliko duboku i žestoku. Jauknula je u noć, prema borbi svjetla i sjene iznad sebe. No, bilo je to previše za nju i Luce, svladana, sklopila je oči.

121


MIN@

Jedanaesto poglavlje

OTREŽNJENJE

„Bojiš li se?“ Daniel je pitao. Glava mu je bila nagnuta u stranu, a plava kosa raskuštrana od blagog povjetarca. Držao ju je čvrsto oko struka, a istodobno nježno i meko poput svilenog rupca. Njezine ruke ovijale su njegov goli vrat. Da li se bojala? Naravno da nije. Bila je s Danielom. Napokon. U njegovu naručju. Drugo pitanje nametalo se: Zar se trebala bojati? Nije bila sigurna. Nije znala ni gdje se nalazi. U nosnicama je osjećala miris kiše. Ali oboje, i ona i Daniel, bili su suhi. Oko njezinih gležnjeva lepršala je duga bijela haljina. Ostalo je tek malo danje svjetlosti. Luce je osjetila kako je obuzima žaljenje zbog zalaska sunca, kao da je na neki način mogla zaustaviti vrijeme. Nekako je osjećala da su ove zrake sunca jednako dragocjene kao i posljednje kapi meda u staklenci. „Hoćeš li ostati uz mene?“ pitala je. Njezin glas bio je nečujan šapat, zaglušen dubokom grmljavinom. Vjetar je vijorio oko njih, nanoseći joj pramenove kose u oči. Daniel ju je grlio sve čvršće, sve dok nije udisala njegov dah i osjećala miris njegove kože na svojoj. „Zauvijek,“ šapnuo je. Slatkoća njegova glasa ispunjavala ju je. Na lijevoj strani njegova čela nalazila se mala ogrebotina, no Luce ju je smetnula s uma kada je Daniel obujmio njezin obraz dlanom i približio njezino lice svojem. Nagnula je glavu i osjetila kako joj se cijelo tijelo prepušta očekivanju. Napokon, napokon, njegove usne dodirnule su njezine sa žurbom i žudnjom koja joj je oduzela dah. Ljubio ju je kao da mu pripada, kao da je izgubljeni dio njega koji je napokon pronašao. Zatim je pala kiša. Natopila im je kosu, oblila lica i usta. Kiša je bila topla i opojna, poput poljupca. Luce ga je obgrlila rukama, želeći ga približiti. Ali, njezine ruke naišle su na nešto baršunasto. Jednom, pa drugom rukom dodirivala je taj baršun, vireći iza Danielova blistavog lica, pokušavajući otkriti što je to. Iza njegovih leđa nešto se razmotavalo. Krila. Blistava. U duginim bojama. Mahala su sporo, bez imalo napora, sjajeći na kiši. Vidjela ih je već negdje. Ili nešto poput njih. 122


MIN@

„Daniele,“ rekla je bez daha. Krila su potpuno zaokupila njezin um i vid. Prelijevala su se u milijun boja, od tog pogleda zavrtjelo joj se u glavi. Pokušala je gledati drugamo, bilo kamo, ali sve što je mogla vidjeti, osim Daniela, bio je beskrajan ružičasto-plav zalazak sunca. Zatim je pogledala dolje i shvatila. Zemlja. Stotinama metara udaljena. Kada je otvorila oči, svjetlost je blještala. Koža joj je bila neugodno zategnuta, u glavi je osjećala neizdrživu bol. Nije više bilo neba. Ni Daniela. Bio je to tek još jedan san. Ali, ovaj je ostavio u njoj gotovo mučnu čežnju. Prostorija u kojoj se nalazila bila je bijelo oličena. Ležala je u bolničkom krevetu. Papirni paravan slijeva dijelio je sobu popola i zastirao komešanje s druge strane. Oprezno je dodirnula bolnu točku na vratu i zacvilila. Pokušala se orijentirati. Nije znala gdje se nalazi, ali osjećala je da nije više u Maču i križu. Njezina lelujava bijela haljina, dodirnula je bedra, bila je vrećasta bolnička halja. Osjećala je kako se i najmanji djelić sna polako raspršuje, sve, osim onih krila. Tako stvarnih! Baršunastih i glatkih pod rukom. Želudac joj se okrenuo. Stezala je i opuštala šake, previše svjesna da u njima nema ničega. Netko je ščepao njezinu desnu ruku i stisnuo je. Luce je hitro okrenula glavu i trgnula se. Pretpostavljala je da je sama. Gabbe je uspravno sjedila na rubu plave, izblijedjele stolice na kotačiće koja je isticala boju njezinih očiju. To ju je zasmetalo! Luce je željela istrgnuti ruku, ili barem je očekivala da će takvo što željeti, ali tada joj se Gabbe najtoplije nasmiješila, zbog čega se Luce osjetila nekako sigurnom, i sretnom što nije sama. „Koliko od toga je bio samo san?“ promrmljala je. Gabbe se nasmijala. Na stolu pored stajala je bočica sredstva za omekšavanje kožice oko noktiju i Gabbe je stala utrljavati bijelu kremu koja je mirisala na limun u Luceine nokte. „Sve ovisi,“ rekla je masirajući Luceine prste. „No, zaboravi na snove. Kada se moj život iz nekog razloga okreće naopako, ništa me ne smiruje bolje od manikure.“ Luce je pogledala dolje. Nije bila osoba koja je lakirala nokte, ali Gabbeine riječi podsjetile su je na majku, koja je, kad god je Luce imala loš dan, predlagala da si priušte manikuru. Dok su joj Gabbeine ruke 123


MIN@

polaganim pokretima masirale prste, Luce se pitala koliko je propustila tih ovih godina. „Gdje se nalazimo?“ upitala je. „U bolnici Lullwater.“ Prvi put kada je napustila popravnu ustanovu, završila je u bolnici, udaljenoj od njezine roditeljske kuće tek pet minuta vožnje. Posljednji put bila je tu nakon što je pala s bicikla i zaradila tri šava na laktu. Tada je otac nije ostavljao ni na trenutak. Sada ga nije bilo na vidiku. „Koliko dugo sam tu?“ pitala je. Gabbe je pogledala na bijeli sat na zidu i rekla: „Našli su te onesviještenu od dima sinoć oko jedanaest. Kada učenika popravne škole nađu bez svijesti, pozovu hitnu kao dio standardne procedure, no ne brini, Randy je rekla da će te ubrzo pustiti. Čim tvoji roditelji dadnu suglasnost...“ „Moji roditelji su tu?“ „I zabrinuti za svoju kćer sve do rascvjetalih vrhova kemijski tretirane kose tvoje mame. U predvorju su, preplavljeni papirima i dokumentacijom. Rekla sam im da ću pripaziti na tebe.“ Luce je zastenjala i utisnula lice u jastuk, no ta kretnja izazvala je u njezinoj glavi bol. „Ako ih ne želiš vidjeti...“ Ali, nije Luce stenjala zbog svojih roditelja. Umirala je od želje da ih vidi. Sjetila se knjižnice, požara i nove vrste sjena koje su sa svakim pojavljivanjem postajale sve strasnije. Sjene su oduvijek bile mračne i ružne i izazivale su tjeskobu, ali sinoć joj se činilo da su željele nešto od nje. Nakon toga pojavila se ta druga stvar, levitirajuća sila koja ju je oslobodila. „Kakav je to izraz lica?“ Gabbe je upitala nakrivivši glavu i mahnuvši rukom Luce pred licem. „O čemu ti sad razmišljaš?“ Luce nije znala što je trebala misliti o Gabbeinoj iznenadnoj ljubaznosti. Nije pretpostavljala da bi Gabbe volontirala kao pomoćnica medicinske sestre, pogotovo zato što u blizini nije bilo frajera čiju bi pažnju monopolizirala. Luce nije imala dojam da joj je Gabbe sklona. Zar bi se pojavila tu svojom voljom, bez skrivenih namjera? No, Gabbeinu ljubaznost na stranu, nije mogla objasniti što se prošla noći dogodilo. Jezovito okupljanje u predvorju. Nadrealnu snagu koja ju je gurala naprijed, kroz tminu sjena. Zatim taj neobični svjedosni lik. „Gdje je Todd?“ Luce je upitala, sjetivši se straha u mladićevu pogledu. Nešto ih je razdvojilo, zatim je ona odletjela i... 124


MIN@

Papirni paravan naglo se razmaknuo i propustio Arriane, odjevenu u crveno-bijelo prugasto odijelo bolničkih volontera, na koturaljkama. Njezina kratka crna kosa bila je uvijena u niz čvorova na vrhu glave. Dokoturala se u prostoriju noseći u rukama tacnu s tri kokosove ljuske iz kojih su virili ukrasni suncobrani i slamke. „Da pojasnim,“ rekla je dubokim, nazalnim glasom. „U kokos stavite sok limete i popijete ga. Hej, čemu tako tuţna lica? Zar prekidam nešto?“ Zaustavila se uz Lucein krevet. Pružila joj je kokos s ružičastim suncobranom koji je poskakivao. Gabe je skočila, zgrabila kokosovu ljusku i prinijela je k nosu. „Arriane, Luce je doživjela šok,“ grdila ju je. „Ako te zanima, baš si prekinula razgovor o Toddu.“ Arriane se uspravila. „Upravo zato ju je potrebno trgnuti,“ umovala je, posesivno držeći tacnu i zureći u Gabbe, koja joj je istom mjerom uzvraćala. „U redu,“ rekla je Arriane skrećući pogled s Gabbe. „Dat ću joj tvoje dosadno, staro piće,“ dodala je Luce kokos s plavom slamkom. Luce se vjerojatno nalazila u nekoj vrsti posttraumatske omamljenosti. Kako su sve to nabavile? Kokosove orahe? Suncobrančiće? Zar se onesvijestila u popravnoj školi, a probudila u luksuznom ljetovalištu?! „Kako ste sve to nabavile?“ rekla je. „Hoću reći, hvala vam, ali...“ „Udružujemo se kada je potrebno,“ Arriane je rekla. „Roland je pomogao.“ Nekoliko trenutaka tri djevojke sjedile su i srkale ledena, slatka pića, dok Luce nije prekipjelo. „Dakle, vratimo se Toddu...“ „Todd je,“ Gabbe je počela, pročistivši grlo, „udahnuo mnogo više dima od tebe, dušo...“ „Ne, nije, Arriane je bijesno rekla. „Slomio je vrat.“ Luce je zaprepašteno udahnula, a Gabbe je pogodila Arriane svojim ukrasnim suncobranom. „Što je?! Luce je u stanju podnijeti istinu. Doznat će ovako ili onako, pa čemu uljepšavati?“ „Još nema pravih dokaza.“ Gabbe je rekla, naglašavajući svaku riječ. Arriane je slegnula ramenima. „Luce je bila ondje, sigurno je vidjela...“ „Nisam vidjela što mu se dogodilo,“ Luce je rekla. „Bili smo zajedno sve dok nas nešto nije razdvojilo. Imala sam loš predosjećaj, ali nisam znala.“ šapnula je. „On je...“ 125


MIN@

„Napustio ovaj svijet,“ Gabbe je rekla tiho. Luce je sklopila oči. Osjetila je trnce koji nisu imali veze s pićem. Sjetila se Toddova mahnita sudaranja sa zidovima, njegove znojne ruke kako stišće njezinu kada su sjene zagrmjele prema njima, strahovitog razdvajanja i svoje omamljenosti i prevelike slabosti da ode k njemu nakon toga. Vidio je sjene. Sada je Luce bila sigurna u to. Nakon toga je umro. Nakon Trevorove smrti, barem bi jednom tjedno pismo mržnje pronašlo put do njezina sandučića. Njezini roditelji počeli su pregledavati poštu prije nje, pokušavajući je poštedjeti otrovnih pisama, no još uvijek je mnogo toga dopiralo do nje. Neka pisma bila su napisana rukom, druga tiskana, neka slovima izrezanim iz novina, poput zahtjeva za otkupninu nakon otmice. Ubojico! Vještice! Nadjenuli su joj previše okrutnih nadimaka, dovoljno da njima ispuni album s uspomenama i da, tjeskobna i očajna, ne napusti sigurnost doma cijelo ljeto. Mislila je da je učinila već mnogo toga da nadraste tu noćnu moru, da je dolaskom u Mač i križ ostavila prošlost iza sebe i usredotočila se na nastavu, prijatelje... oh, Bože! Zastao joj je dah. „Što se dogodilo s Penn?“ upitala je, grizući usnu. „Penn je u redu,“ Arriane je rekla. „U centru pažnje, svjedokinja požara. Ona i gospođica Sophia izašle su mirišući poput dimljenih šunki, ali nastradala im je samo odjeća.“ Luce je izdahnula s olakšanjem. Barem jedna dobra vijest. Ali ispod papirno tankih bolničkih plahti, drhtala je. Pretpostavljala je da je očekuju posjeti sličnih ljudi kao nakon Trevorove smrti. Ne samo onih koji su pisali ogorčena pisma. Nego Dr. Sanford. Socijalni radnik zadužen za nju. Policija. Kao i prije, od nje će se očekivati da im ispriča cijelu priču. Da se sjeća svakog pojedinog detalja. Naravno, kao i prije, ona to neće moći. U jednom trenutku bio je uz nju. U sljedećem... „Luce!“ Penn je nahrupila u sobu držeći velik, smeđ helijski balon u obliku flastera na kojem je plavim kurzivom bilo napisano ’Zalijepi si ga!’ „Što je ovo?“ Upitala je promatrajući ih kritički. „Tulum u pidžamama?“ Arriane je odvezala koturaljke i sjela na uski krevet uz Luce. Kokosovo piće držala je objema rukama, glavu je naslonila na Luceino rame. Gabbe je stavljala na nokte jedne Luceine ruke proziran lak. U drugoj ruci Luce je držala kokosov orah. 126


MIN@

„Upravo tako!“ Arriane je zakokodakala. „Pridruži nam se, dangubo Penny! Baš se spremamo igrati igru istine. Ti možeš započeti.“ Slabašnim, lažnim kihanjem Gabbe je pokušala prikriti smijeh. Penn se podbočila. Luce je suosjećala s Penn, no istodobno je se malo bojala. Činilo joj se da je Penn prilično bijesna. „Jedan od učenika naše škole, mladić kojeg smo poznavale, umro je sinoć“ Penn je pažljivo artikulirala. „Luce je također mogla nastradati.“ Odmahnula je glavom. „Kako možete zbijati šale u ovakvim trenucima?!“ frknula je nosom „Je li to alkohol?!“ „Ohhh,“ Arriane je rekla, gledajući Penn ozbiljna lica. „Sviđao ti se, zar ne?“ Penn je zgrabila jastuk sa stolice iza i bacila ga na Arriane. Ali... imala je Penn pravo. Luce se čudila gotovo... nehajnom načinu kojim su Gabbe i Arriane govorile o Toddovoj smrti. Kao da su oguglale, jer su odviše često svjedočile sličnim prizorima. Kao da ih njegova smrt nije kosnula kao što je kosnula Luce. Ali, one nisu znale ono što je Luce znala o njegovim posljednjim trenucima. Nisu znale zašto joj je toliko mučno. Potapšala je podnožje kreveta, nudeći Penn da sjedne i pružila joj ostatak svojeg ledenog pića. „Uspjeli smo izaći kroz izlaz u slučaju opasnosti i nakon toga...“ Luce nije mogla dalje. „Što se dogodilo s tobom i gospođicom Sophijom?“ Penn je nesigurno okrznula pogledom Arriane i Gabbe, ali nijedna se nije držala bahato ili odbojno. Penn se opustila i udobnije smjestila na rub kreveta. „Prišla sam joj želeći joj postaviti,“ ponovo je okrznula pogledom dvije djevojke, zatim pogledala Luce suučesnički, „pitanje koje sam imala. Nije znala odgovor, ali mi je htjela pokazati drugu knjigu.“ Luce je potpuno smetnula s uma Penninu sinoćnju potragu. Nakon svega što se dogodilo, njihova potraga bila joj je tako daleka i besmislena. „Nismo se udaljile ni dva koraka od stola gospođice Sophije,“ Penn je nastavila, „kada sam krajičkom oka vidjela kako se na stolu stvara ogroman plamsaj, niotkuda. Hoću reći, čitala sam o spontanim samozapaljenjima, ali to je bilo...“ Sve tri djevojke naginjale su se napeto naprijed. Pennina priča uistinu je bila udarna vijest. „Sigurno ju je nešto prouzročilo.“ Luce je rekla, pokušavajući zamisliti stol gospođice Sophie. „Ali, mislim da nitko osim nas nije bio u knjižnici.“ Penn je odmahnula glavom. 127


MIN@

„Nije bilo nikoga. Gospođica Sophia misli da se u svjetiljki dogodio kratki spoj. Što god ju je uzrokovalo, tu vatru je nešto obilno raspirivalo. Sve njezine dokumente progutala je u trenu.“ Pucnula je prstima. „Ali, sada je dobro?“ Luce je pitala, dodirujući rub papirne bolničke halje. „Izvan sebe, ali dobro,“ Penn je rekla. „Kasnije su se uključile prskalice s vodom, ali mislim da je mnogo svojih osobnih stvari nepovratno izgubila. Rekli su joj što se dogodilo Toddu, ali doimala se odviše traumatiziranom da bi mogla shvatiti.“ „Možda smo svi previše traumatizirani da bismo mogli shvatiti.“ Luce je rekla. Ovaj put, Arriane i Gabbe, Luce sa strane, kimnule su. „Jesu li obavijestili Toddove roditelje?“ Pitala je, pitajući se kako će sada, zaboga, svojim roditeljima objasniti što se dogodilo. Zamišljala ih je kako ispunjavaju dokumentaciju u predvorju. Žele li je uopće vidjeti? Hoće li povezati Toddovu smrt s Trevorovom... i naposljetku, s njom? „Slučajno sam čula Randy kada je telefonom razgovarala s Toddovim roditeljima,“ Penn je rekla. „Mislim da će ići na sud. Njegovi ostaci bit će danas poslani u Floridu.“ „To je bilo to?“ Luce je progutala. „Mač i križ priređuje u četvrtak komemoraciju za Todda“ Gabbe je tiho rekla. „Daniel i ja ćemo pomoći u organizaciji.“ „Daniel?“ Luce je ponovila prije nego što se mogla suspregnuti. Krajičkom oka pogledala je Gabbe. Premda vrlo ožalošćena, nije mogla ne sjetiti se svoje prvotne procjene Gabbe, plavokosa zavodnica ruţičastih usana. „On vas je pronašao sinoć,“ Gabbe je rekla. „Donio vas je iz knjižnice u Randyn ured.“ Daniel ju je nosio? Njegove ruke grlile su njezino tijelo? Sjećanje na san nahrupilo je i osjećaj letenja, ne lebdenja, preplavio ju je. Osjećala se sputanom, privezanom uz krevet. Čeznula je za onim nebom i kišom, za njegovim usnama, zubima, jezikom koji se stapao s njezinim. Lice joj je počelo gorjeti, isprva od želje, zatim od bolne nemogućnosti da se san pretoči u javu. Nisu samo krila, veličanstvena i zasljepljujuća, bila dio njezine mašte. Stvarni Daniel odnio ju je do medicinske sestre. I to je sve. Nikada je neće željeti, grliti, ne na takav način. „Oh, Luce, jesi li dobro?“ Penn je upitala bojažljivo. Hladila je Luceine užarene obraze suncobranom iz pića kao lepezom. 128


MIN@

„Da,“ rekla je Luce. Nije mogla izbaciti ona krila iz glave. Zaboraviti kako se osjećala kada je njegovo lice dodirivalo njezino. „Još se oporavljam, valjda.“ Gabbe ju je potapšala po ruci. „Kada smo čule što se dogodilo, nagovorile smo Randy da nam dopusti da te posjetimo,“ rekla je kolutajući očima. „Nismo željele da budeš sama kad se probudiš.“ Netko je pokucao na vrata. Luce je očekivala da će kroz njih proviriti ustrašena lica njezinih roditelja, ali nitko nije ušao. Gabbe je ustala i pogledala Arriane, koja je ostala nepomična. „Ostanite tu. Ja ću to riješiti.“ Luce je bila svladana spoznajom o tome što je Daniel učinio. Potpuno besmisleno poželjela je da je sada tu, ispred vrata. „Kako je?“ netko je pitao šaptom. Ali Luce je prepoznala glas. Bio je to on. Gabbe je promrmljala odgovor. „Kakvo je to okupljanje!“ Randy je režala u predvorju. Luce je znala, razočarana, da je s posjetima gotovo. „Tko god me nagovorio da vas huligane povedem sa sobom, bit će kažnjen. Ne, Grigori, nećeš me podmititi cvijećem. Svi van i u kombi!“ Na Randyn glas, Arriane i Penn isprva su se šćućurile od straha, zatim pohitale skriti kokosove orahe pod krevet. Penn je spremila ukrasne suncobrane u svoju pernicu, a Arriane je namirisala prostoriju snažnim parfemom od vanilije i mošusa. Luce je hitro dodala žvakaću gumu od peperminta. Penn je potisnula poriv za povraćanjem na oblak parfema u zraku, zatim se hitro priklonila Luce i šapnula. „Čim se oporaviš, naći ćemo knjigu. Mislim da je za obje važno da zaposlimo um nečim, ne mislimo previše na druge stvari. „ Luce je stisnula Penninu ruku u znak zahvalnosti i nasmiješila se Arriane, koja je izgledala previše zaposlena vezanjem koturaljki da bi mogla čuti njihov razgovor. Tada je u sobu upala Randy. „Još okupljanja!“ viknula je. „Nevjerojatno!“ „Mi smo...“ Penn je počela. „Na odlasku,“ Randy je završila umjesto nje. Držala je u ruci buket divljih bijelih božura. Čudno. Bijeli božuri bili su Luceino omiljeno cvijeće. Bilo ih je teško naći u cvatu u to doba godine.

129


MIN@

Randy je otvorila ormarić ispod umivaonika, kopala po njemu minutu i izvukla malu, prasnu vazu. Napunila ju je mutnom vodom iz umivaonika, u nju grubo ugurala božure i stavila ih na stol pored Luce. „Od tvojih prijatelja,“ rekla je, „koji će sada otići.“ Kroz širom otvorena vrata Luce je vidjela Daniela, naslonjenog na dovratak, uzdignute brade i pogleda zasjenjena brigom. Uzvratio joj je pogled i ovlaš se nasmiješio. Zatim je rukom odmaknuo pramen kose iz očiju i otkrio malu crvenu ogrebotinu na čelu. Randy je upravo gurala kroz vrata Penn, Arriane i Gabbe. Ali, Luce nije mogla skinuti pogled s Daniela. Podigao je ruku u zrak i ustima nijemo oblikovao riječi: Žao mi je, trenutak prije nego što ih je Randy izbacila. „Nadam se da te nisu gnjavili.“ Randy je rekla bezosjećajno, namrgođeno vireći s dovratka. „Oh, ne!“ Luce je odmahnula glavom, shvaćajući koliko se oslanjala na Penninu lojalnost i Arrianein osebujan način kojim ju je mogla razvedriti čak i kad je bila uistinu tužna i ozlojeđena. Gabbe je također bila ljubazna prema njoj. A Daniel, iako ga je jedva vidjela, pomogao joj je vratiti unutarnji mir više nego što je mogao naslutiti. Posjetio ju je. To znači da je mislio na nju. „Dobro,“ Randy je rekla. „Zato što posjetima još nije kraj.“ Luceino srce ponovo je ubrzalo; očekivala je roditelje. Začulo se živahno lupkanje potpetica o linoleumski pod, a trenutak potom u sobu je ušlo sitno tijelo gospođice Sophie. Oko mršavih ramena omotala je šarenu pasminu u jesenjim tonovima, usne namazala tamnocrvenim ružem, nijansom usklađenim s bojama pasmine. Nakon nje u prostoriju je ušao nizak, ćelav muškarac u odijelu, zatim dva policajca, jedan debeljuškast, drugi vitak, obojica proćelavi s rukama prekriženim na grudima. Bucmasti policajac bio je mlađi. Sjeo na stolicu pored Luce, zatim, primijetivši da nitko nema namjeru sjesti, ustao i ponovo prekrižio ruke. Ćelavi muškarac prišao je bliže i pružio Luce ruku. „Ja sam gospodin Schultz, odvjetnik popravne ustanove Mač i križ.“ Luce se ukočeno rukovala. „Policajci će vam postaviti nekoliko pitanja. Ništa od toga neće biti upotrijebljeno na sudu, sve što žele jest usporediti podatke o nesreći.“ „Inzistirala sam da prisustvujem ispitivanju,“ Luceinda, dodala je gospođica Sophia, prišavši bliže i pogladivši Luce po kosi. „Kako se 130


MIN@

„osjećaš, drago dijete?“ šapnula je. „Toliko traumatizirana da si izgubila pamćenje?“ „Dobro sam...“ počela je Luce i prekinula se, pogledom obuhvativši još dvije figure na dovratku. Kada je vidjela majčine tamne kovrče i očeve velike naočale s okvirom od kornjačevine, gotovo je zaplakala. „Mama,“ šapnula je nečujno. „Tata.“ Žurno su prišli njezinu krevetu, zagrlili je i suosjećajno joj stisnuli ruke. Očajnički ih je željela zagrliti, ali bila je previše slaba, pa je samo nepomično primala njihove utješne dodire. U njihovim pogledima zrcalio se strah, koji je i sama osjećala. „Dušo, što se dogodilo?“ upitala ju je mama. Nije mogla odgovoriti. „Rekla sam im da si nedužna,“ rekla je gospođica Sophia, okrećući se prema policajcima. „Sve zbog te proklete sablasne sličnosti!“ Naravno da su imali kod sebe podatke o Trevorovoj smrti... i naravno da su ih smatrali iznimno važnim za razjašnjenje Toddove smrti. Luce je imala dovoljno iskustva s policijom da zna kako će ih ono što je imala reći samo ozlojediti i naljutiti. Mršavi policajac imao je duge prosijede zaliske. Njezin dosje u njegovim rukama potpuno ga je zaokupio, tako se barem činilo, jer je nijednom nije pogledao. „Gospodična Price,“ rekao je s južnjačkim otezanjem. „Zašto ste vi i gospodin Hammond bili sami u knjižnici u tako kasne sate, dok su svi ostali učenici bili na zabavi?“ Luce je pogledom okrznula roditelje. Mama je grizla ruž s usne. Očevo lice bilo je bijelo poput plahte. „Nisam ondje bila s Toddom,“ rekla je ne shvaćajući pitanje. „Došla sam u knjižnicu s Penn, mojom prijateljicom. Gospođica Sophia također je ondje bila. Todd je bio sam i čitao, a kada je nastao požar, izgubila sam Penn iz vida i našla samo Todda.“ „Samo njega ste našli... zbog čega vam je trebao?“ „Čekajte trenutak, gospodin Schultz zakoračio je naprijed i prekinuo policajca. „Mogu li vas podsjetiti da se radi o nesreći? Gospodična nije osumnjičena i nije je potrebno ispitivati na takav način.“ „Ne. Želim odgovoriti,“ rekla je Luce. U tako maloj prostoriji s tako mnogo ljudi nije znala kamo pogledati. Prodorno se zagledala u policajca. „Što ste htjeli reći?“ „Imate li problema s kontroliranjem ljutnje, gospodična Price?“ Grčevito je držao fascikl. „Možete li za sebe reći da ste osamljena osoba?“ 131


MIN@

„Dosta!“ njezin otac prekinuo je policajca. „Da, Luceinda je ozbiljna učenica,“ dodala je gospođica Sophia. „Nije imala zle namjere prema Toddu Hammondu. Ono što se dogodilo bila je nesreća, ništa više.“ Policajac je ovlaš pogledao kroz otvorena vrata, kao da je želio da gospođica Sophia kroz njih napusti prostoriju. „Da, gospođo. Vidite, učenicima popravnih škola nije uvijek najpametnije vjerovati...“ „Reći ću vam sve što znam,“ rekla je Luce stegnuvši šake. „Nemam što skrivati.“ Ispričala im je cijeli događaj najbolje što je mogla. Govorila je polako i jasno, ne želeći svojim riječima pobuditi sumnje i nove nedoumice svojih roditelja. Nije dopustila osjećajima da je svladaju, jer činilo joj se kako su svi očekivali da će joj se to dogoditi. Izostavivši sjene, njezina priča imala je smisla. Istrčali su na stražnja vrata. Našli su izlaz na kraju dugog hodnika. Izjurivši kroz vrata, trčeći prebrzo da bi se mogli zaustaviti, skotrljali su se niza strme stube, koje nisu znali da se ondje nalaze. Izgubila ga je iz vida, udarila snažno glavom i probudila se u ovoj sobi dvanaest sati poslije. To je sve čega se sjećala. Njezina priča nije ostavila mnogo nejasnoća o kojima je trebalo raspravljati. A njoj je preostalo u samoći se suočiti sa stvarnim sjećanjem na tu noć. Kada je sve bilo gotovo, gospodin Schultz kimnuo je policajcima kao da ih želi pitati jesu li sada zadovoljni, a gospođica Sophia nasmiješila se Luce širokim, blještavim osmijehom, kao da su uspjele u nečem nemogućem. Luceina majka duboko je uzdahnula. „Razmislit ćemo o ovome u postaji.“ rekao je mršavi policajac i rezignirano sklopio Lucein dosje. Doimao se kao da je očekivao da mu treba zahvaliti za usluge. Zatim je njih četvero napustilo prostoriju i Luce je ostala sama s roditeljima. Njezin pogled preklinjao je vodite me kući! Majčine usne zadrhtale su, a tata je progutao knedlu. „Randy će te vratiti u Mač i križ danas popodne,“ rekao je. „Zašto si tako šokirana, dušo? Liječnik je rekao da je s tobom sve u redu.“ „Više nego u redu,“ mama je dodala, nekako nesigurno. Otac ju je potapšao po ruci. „Vidjet ćemo se u subotu. Za nekoliko dana.“ 132


MIN@

U subotu. Sklopila je oči. Dan roditelja. Radovala se tom danu otkad je došla u Mač i križ, ali sada je sve okaljala Toddova smrt. Njezini roditelji jedva su čekali da je ostave ondje. Nisu zapravo znali kako se ophoditi s kćeri iz popravne ustanove. Jer oni su bili savršeno normalni. Nije ih mogla okrivljavati zbog toga. „Odmori se, Luce,“ njezin tata je rekao, sagnuo se i poljubio joj čelo. „Imala si tešku i dugu noć.“ „Ali...“ Uistinu je bila iscrpljena. Na trenutak je sklopila oči, a kad ih je otvorila, roditelji su joj mahali s dovratka. Izvukla je jedar bijel cvijet iz vaze i prinijela ga polako licu, diveći se duboko urezanim listovima i krhkim laticama i još uvijek vlažnim kapima nektara u samom središtu. Udahnula je mek, papren miris. Pokušala je zamisliti to cvijeće u Danielovim rukama. Pokušala se dosjetiti gdje ga je nabavio i o čem je pritom razmišljao. Bio je to vrlo neobičan izbor. Divlji božuri nisu rasli u močvarnom du Georgije. Nisu uspijevali ni u vrtu njezina oca u Thunderboltu. Štoviše, nisu nalikovali tipičnim božurima kakve je Luce poznavala. Cvjetovi su bili veliki poput sklopljenih dlanova, a njihov miris budio je u njoj nejasna sjećanja. „Žao mi je,“ Daniel je rekao. Luce nije shvaćala zbog čega.

133


MIN@

Dvanaesto poglavlje

U PRAH ĆEŠ SE VRATITI

Strvinar je kružio maglovitim predvečerjem iznad groblja. Posljednja dva dana, od Toddove smrti, Luce nije mogla ni jesti ni spavati. Stajala je u dnu groblja u crnoj haljini bez rukava, zajedno s ostatkom Mača i križa i odavala posljednju počast Toddu. Kao da je jedna hladna jednosatna komemoracija dovoljna za to! Naročito zato što je jedina crkva u cijeloj ustanovi bila pretvorena u bazen, pa je obred morao biti održan na sumornom, močvarnom du groblja. Od nesreće, nakon nastave učenici su se zatvarali u svoje sobe, a profesori su odbijali davati bilo kakve izjave. Posljednja dva dana Luce je provela izbjegavajući uporne poglede učenika u kojima se, u različitom intenzitetu, ogledala sumnja. U očima onih koje nije pobliže poznavala čitala je strah. Ostali, poput Rolanda i Molly, promatrali su na drukčiji, mnogo besramniji način, kao da je njezino preživljavanje bilo na neki način mračno i fascinantno. Nosila se s ispitujućim pogledima za vrijeme nastave najbolje što je mogla, a navečer, kada bi navratila Penn i donijela joj šalicu vrelog čaja od đumbira, ili kada bi Arriane progurala prljavi papirić s igrom riječi ispod njezinih vrata, osjetila bi nešto poput zadovoljstva. Očajno je trebala nešto da joj odvrati pažnju s tog neugodnog osjećaja štoće-se-sljedeće-dogoditi, koji ju je neprestano pratio. Ali, znala je što joj se sprema. Nov posjet, policije ili sjena... ili oboje. Učenici su tog jutra bili obaviješteni da će društvena večer biti otkazana iz poštovanja prema preminulom Toddu, a nastava završena sat ranije, kako bi im se dalo dovoljno vremena da se presvuku u prikladnu odjeću i dođu na groblje u tri sata. Kao da nisu cijelo vrijeme bili odjeveni kao za sprovod! Otkad je pohađala tu školu, Luce nije vidjela toliko ljudi na okupu. U središtu je stajala Randy, u sivoj plisiranoj suknji i crnim cipelama s gumenim potplatima. Iza nje, u crnini, stajali su gospođica Sophia orošenih očiju i profesor Cole s rupčićem koji je neprekidno išao amotamo. Profesorica Tross i trenerica Diante pridružile su se grupici profesora i upravitelja u crnini, koje Luce nije prije vidjela. Učenici su bili raspoređeni u klupe prema abecedi. U prvom redu sjedio je Joel Bland, mladić koji je pobijedio u prošlotjednoj plivačkoj utrci. Puhao je nos u prljav rupčić. Luce se nalazila u zaleđu, u redu slova P, a Daniel 134


MIN@

je sjedio, što je Luce zasmetalo, uz Gabbe, dva reda ispred. Bio je odjeven u crn, prugast, po mjeri sašiven sako, i izgledao savršeno, no njegova glava bila je pognutija od ostalih. Čak i s leđa, Daniel se doimao kao da ga razdire tuga. Luce je razmišljala o bijelim božurima koje joj je donio. Randy joj nije dopustila ponijeti sa sobom vazu iz bolničke sobe, tako da ih je, kada je došla u svoju sobu, stavila u plastičnu bocu čiji je vrh, vrlo domišljato, odrezala škaricama za nokte. Cvjetovi su bili mirisni i umirujući, ali poruku koju su nosili Luce nije mogla odgonetnuti. Obično, kada bi mladić djevojci donio cvijeće, nije bilo dvojbe o njegovim osjećajima. Ali, pretpostavljati da se to moglo odnositi na Daniela, bila je loša zamisao. Vjerojatno je trebala pretpostaviti da je cvijeće dobila u znak pažnje nakon proživjele traume, kao što je bio običaj. No ipak: dobila je od njega cvijeće! Ako se nagne naprijed u svojoj stolici na rasklapanje i pogleda prema spavaonicama i rešetkama prekrivenom trećem prozoru slijeva, gotovo ga je mogla vidjeti. „U znoju lica svoga, kruh svoj ćeš jesti,“ svećenik plaćen po satu cvrkutao je pred gomilom ljudi, „dok se u zemlju ne vratiš: tu iz zemlje si uzet bio, prah si, u prah ćeš se vratiti.“ Bio je vitak muškarac, od oko sedamdeset godina, gotovo nestao u velikoj crnoj jakni. Njegove teniske i vezice na njima bile su izlizane, a lice kvrgavo i opaljeno suncem. Govorio je u mikrofon pričvršćen uz stari plastični kasetofon, koji je izgledao kao da potječe iz osamdesetih. Zvuk je bio pun smetnji, njegov iskrivljeni glas teško je dopirao do ljudi. Cijeli obred bio je nedostatan i potpuno pogrešan. Ti ljudi samim svojim dolaskom nisu odali posljednju počast Toddu. Kao da je smisao komemoracije bio naučiti učenike koliko život može biti nepravedan. Njegova tijela nije bilo, što je govorilo o odnosu tih ljudi s mladićem. Bolje rečeno, o nepostojanju odnosa. Nitko od njih nije ga poznavao, niti će ga ikada upoznati. Bilo je nečeg neiskrenog u tom okupljanju, a to što su neki plakali, samo je pogoršavalo stvari i Todda činilo u Luceinim očima većim strancem nego što je uistinu bio. Pustite Todda da počiva u miru! I nastavite sa svojim životima! Bjeloroga sova zahukala je u visokim hrastovim granama iznad njihovih glava. Luce je znala da se ondje nalazi gnijezdo s mladim, tek izleglim sovama. Svake noći čula bi ustrašen majčin pjev, a potom mahnito spuštanje očevih krila po povratku iz noćnog lova.

135


MIN@

Obred je završio. Luce je ustala, vrtjelo joj se od nepravednosti cijele situacije. Todd je bio nevin jednako koliko je ona bila kriva... iako nije znala za što. Slijedila je povorku prema takozvanom prijamu, kada je ruka obgrlila njezin struk i povukla je natrag. Daniel? Ne, bio je Cam. Njegove zelene oči potražile su njezine i u njima prepoznale razočaranje, zbog čega je još snažnije osjetila krivnju. Ugrizla se za usnu želeći spriječiti jecaje. Nije plakala zbog Cama, bila je emotivno iscijeđena, teturala je na rubu onesvještavanja. Ugrizla je usnu toliko snažno da je osjetila okus krvi, zatim obrisala usta o podlakticu. „Hej,“ Cam je rekao i pogladio je po kosi. Lecnula se. Još je imala kvrgu na glavi od pada sa stuba. „Želiš li da odemo nekamo i popričamo na miru?“ Koračali su preko travnjaka zajedno s ostalima, prema prijemu koji se održavao u sjeni crnike. Stolice su bile naslagane jedna na drugu, a stol za kartanje na rasklapanje bio je prekriven hrpama kolačića koji više nisu izgledali svježe. Bili su izvađeni iz originalnih pakiranja no još su bili obavijeni folijom. Jeftina plastična zdjela za punč, koju su muhe oblijetale kao da je mrtvac, bila je ispunjena crvenom, gustom, slatkom tekućinom. Bio je to zbilja jadan prijem, tek se nekoliko učenika udostojalo prisustvovati mu. Luce je ugledala Penn u crnoj suknji s jednakim sakoom. Rukovala se sa svećenikom. Daniel je gledao na drugu stranu i šaptao nešto Gabbe. Luce je okrenula Camu leđa, a on je prstom nježno prešao preko njezine ključne kosti do udubine na vratu, gdje je zadržao ruku. Udahnula je i osjetila trnce pod kožom. Ako ti se ne sviđa ogrlica, rekao je nagnuvši se bliže, kupit ću ti nešto drugo. Njegove usne gotovo su dodirnule njezin vrat, ali Luce se naglo odgurnula od njegova ramena i koraknula natrag. „Sviđa mi se,“ rekla je razmišljajući o kutiji koja je stajala na njezinu stolu, pored Danielova cvijeća. Zbog tih dviju stvari na svojem stolu provela je pola noći budna, uspoređujući njih i namjere iza njih. Camove namjere bile su mnogo jasnije, bilo ih je lakše shvatiti. On je bio poput algebre, a Daniel poput diferencijalnog računa. A ona je uvijek voljela diferencijalni račun, voljela je to što je rješavanje jednog zadatka znalo trajati sat vremena. 136


MIN@

„Ogrlica je prelijepa.“ rekla je Camu. „Jedino je nisam još imala prilike nositi.“ „Oprosti.“ rekao je stisnuvši usne. „Ne bih te trebao siliti.“ Njegova tamna kosa bila je zalizana, otkrivala je više lica nego obično. Izgledao je starije, zrelije. I promatrao ju je gorljivo. Krupnim zelenim očima kao da je vidio kroz nju, i pružao podršku svemu što je čuvala u sebi. „Gospođica Sophia uporno mi je govorila da te ostavim na miru. Ima pravo, znam. Mnogo toga si prošla. Ali, moraš znati koliko sam mislio na tebe. Cijelo vrijeme. Želio sam te vidjeti.“ Pomilovao je nadlanicom njezin obraz i Luce je osjetila kako joj se oči pune suzama. Uistinu je prošla mnogo toga. Osjećala se još gore, jer upravo se spremala zaplakati, ne zbog Todda, čija ju je smrt uistinu potresla, nego zbog onog što ju je diralo još više, zbog svojih sebičnih razloga. Zbog boli koja joj se vratila, boli zbog Trevora i života koji je vodila prije nego što su je premjestili u tu ustanovu, zbog stvari s kojima je mislila da se pomirila, a koje nikada nikome neće moći objasniti. Zbog novih sjena koje je morala iznaći načina odgurnuti. Cam kao da je osjetio što je posrijedi, ili barem dio toga, jer ju je uzeo u naručje, privukao njezinu glavu na široka, snažna prsa, i njihao amo-tamo poput djeteta. „U redu je,“ rekao je. „Sve će biti u redu.“ Ali, možda njemu nisu bila potrebna objašnjenja. Što se osjećala emocionalno nestabilnije i poremećenije, to je Cam bio bliži i pristupačniji. Možda je zagrljaj osobe kojoj je stalo do nje bilo sve što joj je trebalo, možda ju je ta jednostavna pažnja i podrška mogla vratiti u ravnotežu, barem nakratko. Osjećala se tako ugodno u njegovu zagrljaju. Luce nije znala kako se odmaknuti od Cama. Uvijek je bio tako dobar prema njoj. Sviđao joj se, zbilja, no počeo joj je dodijavati i zbog toga je osjećala krivnju. Bio je uslužan, tako savršen. Bio je upravo ono što je trebala u tom trenutku. Ali... nije bio Daniel. Preko njezina ramena približavao joj se kolačić u obliku anđela. Luce je odmah prepoznala manikiranu ruku koja joj ga je pružala. „Ondje ima punča koji valja popiti,“ Gabbe je rekla pruživši jednak kolačić Camu. Bijesno je zurio u glazuru. „Jesi li u redu?“ Gabbe je pitala Luce.

137


MIN@

Luce je kimnula. Po prvi put Gabbe se pojavila baš kada je Luce trebalo spašavanje. Nasmiješile su se jedna drugoj i Luce je u znak zahvale podigla kolačić. Odgrizla je malen, sladak zalogaj. „Punč, zvuči dobro,“ Cam je rekao kroz stisnute zube. „Zašto nam ne doneseš koju čašu, Gabbe?“ Gabbe je zakolutala očima i obratila se Luce. „Učiniš čovjeku jednu uslugu, i on te počne tretirati kao roba.“ Luce se nasmijala. Cam je pretjerao, ali njoj je bilo jasno što je htio. „Ja ću otići po piće,“ Luce je rekla, spremna udahnuti malo svježeg zraka. Uputila se prema stolu za kartanje i zdjeli s punčom. Tjerala je muhu s površine punča kada joj je netko šapnuo u uho: „Bi li željela otići odavde?“ Luce se osvrtala, pripremajući ispriku za Cama, ne, ne može otići, ne sada i ne s njim. Ali nije Cam bio onaj koji je posegnuo za njezinom rukom, i svojim palcem doticao udubinu njezina zapešća. Bio je Daniel. Osjetila je ganuće. Bila je srijeda, za deset minuta bio je njezin red na telefonski razgovor. Očajnički je željela čuti Callie ili svoje roditelje i razgovarati o nečem što se događalo s druge strane vrata od kovanog željeza, svemu osim o pustoši posljednja dva dana. Ali, otići odavde? I to s Danielom? Gotovo nesvjesno je kimnula. Ako je vidi kako odlazi s Danielom, Cam će je zamrziti. A naravno da će je vidjeti. Promatra je. Osjećala je pogled njegovih zelenih očiju na zatiljku. Ali, morala je otići. Njezin dlan skliznuo je u Danielov. „Molim te.“ Njihovi prijašnji dodiri bili su ili slučajni ili bi jedno od njih naglo ustuknulo, obično Daniel, prije nego što bi mlaz topline, koji bi uvijek osjetila, prerastao u vrućinu. Danas tako nije bilo. Luce je spustila pogled na Danielovu ruku koja je čvrsto prianjala uz njezinu. Cijelo njezino tijelo željno je preklinjalo, još! Topline, trnaca, Daniela. Osjećala se gotovo kao u snu, ali ipak ne toliko dobro. Tlo pod nogama gotovo nije osjećala. Njegov dodir ju je nosio. Nije ni trepnula, a već su se uspinjali prema vratima groblja. Daleko ispod njih prijem je klizio iz fokusa dok su se udaljavali. Naglo, bez upozorenja, Daniel se zaustavio i ispustio njezinu ruku. Zadrhtala je, hladnoća se vratila. „Ti i Cam,“ pustio je riječi da vise nedorečeno u zraku, poput pitanja. „Provodite li vas dvoje mnogo vremena zajedno?“ 138


MIN@

„Zvučiš kao da ti se to ne sviđa.“ izrekla je i pokajala se. Bila je glupa. Pretvarala se naivnom. Željela je izazvati barem malo ljubomore, no njegovo lice i glas bili su ozbiljni. „On nije...“ Daniel je počeo. Promatrao je crvenorepog sokola kako slijeće na hrast iznad njihovih glava. „Nije dovoljno dobar za tebe.“ Već tisuću puta Luce je čula te riječi. To su svi ponavljali. Nije dovoljno dobar. Ali kada je Daniel te riječi izgovorio odjednom su zadobile važnost, postale istinite i nepatvorene, ne nejasne i isprazne kako su joj u prošlosti zvučale. „Dobro.“ tiho je govorila. „Ali, tko jest?“ Daniel se podbočio. Dugo vremena se smijao sam sebi. „Ne znam,“ rekao je naposljetku. „Izvrsno pitanje.“ Nije to bio odgovor koji je Luce očekivala. „Nije tako teško,“ rekla je stavljajući ruke u džepove da ih ne bi pružila prema njemu, „biti dovoljno dobar za mene.“ Danielove oči izgledale su kao da poniru, još trenutak prije ljubičaste, sada su bile tamne i duboko sive. „Jest.“ rekao je. „Teško je.“ Protrljao je čelo i samo na trenutak odmaknuo kosu. Dovoljno dugo da Luce primijeti ogrebotinu na čelu. Cijeljela je, ali Luce je znala da je nastala nedavno. „Što ti se dogodilo s čelom?“ pitala je pružajući ruku prema njemu. „Ne znam,“ ispalio je i odgurnuo njezinu ruku tako snažno da je zateturala. „Ne znam odakle mi je taj ožiljak“. Doimao se uznemirenijim nego sama Luce, što ju je iznenadilo. Bila je to tek ogrebotina, a on nije mogao znati za njezin san. Na šljunku iza njih začuli su se koraci. Oboje su se okrenuli. „Rekla sam ti da je nisam vidjela,“ Molly je rekla zbacivši s ramena Camovu ruku. Uspinjali su se brežuljkom. „Hajdemo!“ rekao je Daniel, pročitavši njezine misli, bila je gotovo sigurna da je to mogao, prije nego što mu je uputila pogled pun tjeskobe. Čim je krenula za njim, postalo joj je jasno kamo idu. Pored crkve, gimnastičke dvorane prema šumi. Kao onda u dvorani, kada je, prije nego što ga je ikada vidjela da vježba, znala da se priprema preskakati uže. Kao što je znala za ogrebotinu na čelu prije nego što ju je vidjela. Hodali su jednakom brzinom, koracima jednake duljine. Svaki put, njihova stopala istodobno su gazila travu, sve dok nisu ušli u šumu. 139


MIN@

„Ako s istom osobom dođeš na isto mjesto više nego jednom, to znači da više ne pripada samo tebi,“ rekao je Daniel kao da govori sebi. Luce se nasmiješila, počašćena onime što su joj Danielove riječi otkrile. Nikoga nije doveo na to jezero, osim nje. Dok su hodali sjenovitom šumom osjetila je hladnoću u ramenima. Šuma je mirisala poput većine obalnih šuma Georgije, na vlažno lišće crnike. Bio je to miris koji je Luce obično povezivala sa sjenama, no sve ju je više podsjećao na Daniela. Nije bilo mjesta na kojem se mogla osjećati sigurno nakon onoga što se dogodilo Toddu, ali sada, pored Daniela, napokon je s lakoćom disala. Nije mogla ne pomisliti da je dovodi ovamo zato što ju je prošli put onako naglo napustio. Vjerojatno su trebali još jednom pokušati. Ono što je započelo gotovo kao sastanak, pretvorilo se u sažaljenja vrijedno odbijanje. Daniel, vjerojatno svjestan toga, žalio je zbog burnog odlaska. Približili su se stablu magnolije, mjestu s kojeg se vidjelo jezero. Sunce je obrubljivalo šumu na zapadu i ostavljalo zlatan trag na površini vode. Sada je sve izgledalo drukčije. Cijeli svijet je blistao. Daniel se naslonio na drvo i promatrao je kako zuri u jezero. Pomaknula se, stala uz njega pod voštane listove i cvjetove, nevjerojatno rijetke u to doba godine, tako čiste i svježe kao u proljeće. Udahnula je mošusni miris i osjetila bliskost prema Danielu, premda za to nije bilo razloga. Uživala je u tom osjećaju koji se stvorio niotkuda. „Danas nismo odjeveni prikladno za plivanje.“ rekao je pokazavši na Luceinu crnu haljinu. Dotaknula je meki porub uz koljena, zamislivši šok na maminom licu ako bi uništila savršeno dobru haljinu samo zato što su se ona i mladić željeli okupati u jezeru. „Možda bismo mogli barem umočiti stopala?“ Daniel je kretnjom pokazao prema strmoj stazi u crvenoj stijeni koja je vodila do jezera. Preskakali su čvrst, žutosmeđ šaš i slatkovodnu travu, a ravnotežu održavali pridržavajući se za čvornovate grane crnike. Obala je postajala šljunčana. Površina jezera bila je mirna. Luce se činilo da bi mogla hodati po vodi. Odbacila je svoje crne balerinke i dotaknula vrhovima nožnih prstiju površinu po kojoj su plivali lopoči. Voda je bila hladnija nego nekoliko dana prije. Daniel je ubrao busen slatkovodne trave i stao upletati čvrste vlati. Pogledao ju je. „Razmišljaš li ikada o odlasku?“ 140


MIN@

„Neprestano, odgovorila je uz glasan uzdah,“ pretpostavljajući da i on misli jednako. Naravno, željela je otići iz Mača i križa najdalje što je mogla. Svatko bi to želio. Ali, barem je uspijevala kontrolirati svoje misli i spriječiti da nahrupe fantazije o tome kako ona i Daniel zajednički planiraju bijeg. „Ne,“ Daniel je rekao. „Hoću reći, jesi li ikada uistinu razmotrila zamisao da odeš odavde? Da zamoliš roditelje da te prebace u neku drugu školu? Mač i križ... nije najbolje mjesto za tebe.“ Sjela je na stijenu nasuprot Danielu i obgrlila koljena. Ako joj je pokušavao dati do znanja da je otpadnik medu otpadnicima, nije mogla suspregnuti blagu uvrijeđenost. Pročistila je grlo. „Ne mogu si priuštiti luksuz razmatranja odlaska odavde. Mač i križ je,“ zastala je na tren, „u punom smislu riječi posljednja od posljednjih prilika za mene.“ „Ma daj...“ rekao je Daniel. „Ne znaš ništa o tome.“ „Znam.“ Uzdahnuo je. „Uvijek postoji druga mogućnost, Luce.“ „Vrlo proročki od tebe, Daniele.“ odgovorila je. Čula je svoj glas kako se diže. „Ako te toliko zanima riješiti me se, što onda radimo ovdje? Nitko te nije tjerao da me dovedeš ovamo.“ „Ne,��� rekao je. „Imaš pravo. Pokušavao sam reći da nisi poput ostalih. Sigurno postoji neko bolje mjesto za tebe.“ Luceino srce ubrzalo je, što je bila uobičajena posljedica Danielove blizine. Ali sada je bilo drukčije. Od cijele situacije počela se preznojavati. „Kada sam došla,“ rekla je, „obećala sam sama sebi da nikome neću otkriti svoju prošlost, razlog zbog kojeg sam završila na ovome mjestu.“ Daniel je spustio glavu među ruke. „Ono o čemu govorim nema nikakve veze s onim tipom...“ „Ti znaš za njega?“ Luceino lice se zgrčilo. Ne! Kako je saznao?! „Što god ti je Molly ispričala...“ Ali, bilo je prekasno. Nju i Todda one je noći našao Daniel. Ako mu je Molly spomenula da je Luce upletena u još jednu zagonetnu smrt u plamenu, nije znala gdje ni kako započeti s opravdanjima. „Slušaj,“ rekao je zgrabivši joj ruke. „Ovo o čemu govorim nema nikakve veze s tvojom prošlošću.“ Nije mogla povjerovati. „Ima li, onda, veze s Toddom?“ Odmahnuo je glavom. „Ne, povezano je s ovim mjestom. Sa stvarima...“ 141


MIN@

Danielov dodir probudio je u njoj sjećanja. Stala je razmišljati o neobuzdanim sjenama koje je te noći vidjela. Otkad je došla u tu školu, promijenile su se. Od podmuklih, uznemirujućih prijetnji prerasle su u sada gotovo neprestan teror u svojem najgorem obliku. Luda je, sigurno je Daniel tako mislio o njoj. Možda ju je smatrao lijepom, ali je istodobno znao da je ozbiljno duševno poremećena. Zato je htio da ode, da ne dođe u priliku uplesti se u vezu s nekim poput nje. Ako je na takav način razmišljao, nije ni znao koliko ima pravo. „Je li povezano, možda, sa zlokobnim, crnim sjenama koje sam vidjela one noći kada je Todd poginuo?“ rekla je, nadajući se da će ga njezine riječi šokirati. Ali, čim ih je izrekla znala je da nije željela tek uplašiti Daniela još više...željela se napokon nekome povjeriti. Više nije imala mnogo toga izgubiti. „Što si rekla?“ polako je upitao. „Ah, znaš,“ rekla je slegnuvši ramenima, pokušavajući ublažiti silinu svoje izjave od maločas. „Otprilike jednom na dan posjećuju me mračne stvari koje nazivam sjenama.“ „Ne pravi se blesava,“ rekao je izravno. Iako ju je zabolio njegov ton, znala je da ima pravo. Zvučala je lažno ležerno i to je mrzila, jer zapravo je bila izvan sebe. Je li mu trebala reći? Je li mu mogla reći? Kimnuo je, ohrabrujući je da nastavi. Kao da je pogledom dopirao do riječi u njoj i vukao ih van. „To traje već dvanaest godina,“ priznala je naposljetku, i sva se stresla. Obično su se pojavljivale samo noću, u blizini vode ili drveća, ali sada... Ruke su joj drhtale. „Pojavljuju se gotovo neprestano.“ „Što čine?“ Da mu glas nije ogrubio a lice izgubilo boju, pomislila bi da udovoljava nekom njezinu hiru ili da je pokušava ismijati. „Obično se počnu vrzmati ovuda,“ ispružila je ruku iza Danielova vrata i poškakljala ga. Prvi put nije joj bila namjera približiti mu se, jedino tako mu je mogla objasniti. Naročito otkad su sjene počele dirati u njezino tijelo na tako opipljiv, tjelesan način. Daniel nije ni trepnuo, pa je nastavila. „Ponekad se odvaže,“ rekla je i kleknula oslonivši se rukama o Danielova prsa, „i gurnu me ovako.“ Bili su okrenuti licem i lice. Njezina usna zadrhtala je. Gotovo nije vjerovala da je napokon nekome govorila, kamoli Danielu, o tim odvratnim stvarima koje je vidjela. Glas joj se pretvorio u šapat kada je rekla: „U posljednje vrijeme čini se da im nije 142


MIN@

dosta dok“ progutala je „ne uzmu nečiji život ili me ne sruše na leđa.“ Blago mu je odgurnula ramena, bez ikakve namjere, ali od najblažeg dodira njezinih jagodica Daniel se prevalio na leđa. Njegov pad iznenadio ju je, toliko da je i sama izgubila ravnotežu i nespretno pala na njegova prsa. Daniel je ležao na leđima i promatrao je razrogačenih očiju. Nije mu trebala reći. A sada je ležala na njemu, i to upravo nakon što mu je povjerila svoju najveću tajnu, koja ju je uistinu klasificirala u duševno poremećene. Kako je u takvom trenutku mogla tako snažno željeti poljubiti ga? Njezino srce lupalo je nemogućom brzinom. Tada je shvatila: bio je to zvuk dvaju srdaca. Njihova srca kao da su se utrkivala. Vodila očajničku konverzaciju koju nisu mogla pretočiti u riječi. „Uistinu ih možeš vidjeti?“ šapnuo je. „Da,“ šapnula je želeći se uspraviti i povući sve što je rekla. No, nije se mogla pomaknuti s Danielovih grudi. Pokušala je pročitati njegove misli, pokušala procijeniti što bi netko normalan mislio o njezinu priznanju. „Pretpostavit ću,“ rekla je sumorno, „kako si sada siguran da se trebam premjestiti. Na psihijatriju.“ Odgurnuo ju je sa sebe i ustao, ostavivši je da leži doslovno licem na kamenu. Pogledom je prelazila od njegovih stopala, pa nogu i torza do lica. Zurio je u šumu. „Ovo se nikada prije nije dogodilo,“ rekao je. Luce se osovila na noge. Bilo je previše ponižavajuće ležati ondje sama. Osim toga, on kao da nije čuo što mu je govorila. „Što se nikada nije dogodilo? Prije čega?“ Okrenuo se prema njoj i obujmio joj obraze obraze dlanovima. Suspregnula je dah. Bio je tako blizu. Njegove usne tik uz njezine. Luce se uštinula za bedro, želeći se uvjeriti da ovaj put ne sanja. Bila je potpuno budna. Zatim se otrgnuo od nje, gotovo silovito. Stajao je pred njom, disao ubrzano, ruku ukočenih uz tijelo. „Ponovi mi što si vidjela.“ Luce se okrenula prema jezeru. Prozirna plava voda nježno je zapljuskivala obalu. Poželjela je zaroniti u nju. To je učinio Daniel prošli put, kada su stvari za njega postale neizdržive. Zašto to sada ne bi učinila? „Možda će te moje riječi iznenaditi,“ rekla je. „Ali ne pričinjava mi zadovoljstvo govoriti o svojem ludilu. Naročito ne tebi.“ Daniel nije odgovorio, ali osjećala je njegov pogled na licu. Kada je skupila snagu i kradomice ga pogledala, promatrao ju je neobičnim, 143


MIN@

uznemirujućim, žalobnim pogledom, kutovi njegovih očiju kao da su se svinuli nadolje, a sivilo zjenica bilo je nešto najtužnije što je Luce ikada vidjela. Osjećala se kao da ga je na neki način iznevjerila. Ali, to je bila njezina strahovita ispovijed. Zašto je onda Daniel izgledao toliko potresen? Koraknuo je prema njoj i naginjao se sve dok njegove oči nisu gledale ravno u njezine. Luce je to bilo gotovo neizdrživo, ali nije se mogla pomaknuti s mjesta. Nije mogla prekinuti taj trans, morat će to učiniti Daniel, čija se glava nastavila približavati i naginjati prema njezinoj. Sklopio je oči. Njegove su se usne razdvojile. Luce je dah zastao u grlu. I ona je sklopila oči. Nagnula glavu prema njegovoj. Razdvojila usne. I čekala. Poljubac za kojim je venula nije došao. Ničega nije bilo, osim šuma grančica. Luce je otvorila oči. Daniel je nestao. Uzdahnula je razočarana, ali ne iznenađena. Činilo joj se da vidi put kojim se vratio, to je bilo ono što je bilo neobično. Osjećala se poput lovca koji zna odgonetnuti tragove u lišću. Osim što nije bila lovac, a trag koji je ostao iza Daniela bio je veći, jasniji i istodobno neuhvadjiviji. Ljubičast sjaj osvjetljivao je put kojim je Daniel prošao. Bio je upravo poput ljubičaste svjetlosti koju je vidjela za vrijeme požara u knjižnici. Priviđalo joj se. Pridržala se za kamen i na trenutak skrenula pogled i protrljala oči. Zatim ponovo pogledala prema šumi i vidjela isto. Kao da je gledala kroz nečije bifokalne naočale s nevjerojatnom dioptrijom, stabla crnike, vlažno lišće u podnožju, čak pjev ptica u granama, poskakivalo je iz fokusa. Ne samo poskakivalo, okupano blijedom, ljubičastom svjedosti nego, uz to, emitiralo tiho, jedva čujno brujanje. Osvrnula se, prestrašena. Od toga što je to značilo. Od suočavanja s time. S njom se događalo nešto što nikome nije mogla povjeriti. Pokušala je pažnju usmjeriti na jezero, ali i ono je tamnjelo i sve se slabije vidjelo. Bila je sama. Daniel je ostavio Luce, i za sobom taj put kojim se nije znala, niti htjela vratiti. Sunce je zašlo za planine, jezero je postalo crno poput ugljena. Zatim se usudila ponovo proviriti prema šumi. Udahnula je i zadržala dah, nesigurna treba li osjetiti olakšanje ili razočaranje. Gledala je šumu poput svake druge, bez drhtave svjetlosti i ljubičastog brujanja. A Daniel, kao da nikada njome nije prošao.

144


MIN@

Trinaesto poglavlje

DIRNUTA U SRCE

Luceine tenisice Converse zvučno su koračale pločnikom. Osjećala je kako je vlažan vjetar povlači za majicu. Gotovo je osjećala okus katrana s nedavno popločenog dijela parkirališta. Ali kada se bacila u zagrljaj dvama zgrčenim bićima koja su stajala pred ulazom u Mač i križ, zaboravila je na sve drugo. Bila je subota ujutro. Nikada u životu nije bila toliko sretna što može zagrliti roditelje. Već danima je osjećala krivnju zbog njihova susreta u bolnici, koji je završio hladno i rezervirano. Nije željela ponoviti istu grešku. Oboje su zateturali kada se bacila na njih. Majka se počela hihotati, tata ju je tapšao dlanom po leđima na svoj tipičan način čvrstog momka. Oko vrata je nosio ogroman fotoaparat. Uspravili su se i izvukli iz zagrljaja, udaljivši je od sebe, želeći vidjeti svoju kćer. Trudili su se dobro joj se zagledati u lice, ali čim im je to pošlo za rukom, lica su im se izdužila. Luce je plakala. „Zlato, što je?“ otac joj je poloţio ruku na glavu. Mama je kopala po svojoj golemoj torbi, tražeći zalihu papirnih rupčića. Širom otvorenih očiju mahnula je rupčićem Luce pred nosom i rekla: „Sad smo tu. Sve će biti u redu, zar ne?“ Ne, neće biti u redu. „Zašto me onaj dan niste odveli kući?“ Luce je zahtijevala odgovor, iznova ljutita i povrijeđena. „Zašto ste im dopustili da me vrate ovamo?“ Otac je problijedio. „Razgovarali smo s ravnateljem nekoliko puta i on nas je svaki put uvjerio da ti ide super, da redovno pohađaš nastavu, da si odlična učenica kakvu smo i odgojili. Malo si promukla od dima i imaš kvrgu na glavi, mislili smo da je to cijeli problem.“ Oblizao je usne. „Zar ima još nešto?“ pitala je mama. Pogledali su se i Luce je znala da su se već prepirali oko toga. Mama bi zaklinjala da je posjete već mnogo prije, ali Lucein nepopusdjivi otac odlučno bi odbio. Bilo je nemoguće objasniti im što se dogodilo one noći i kroza što je od tada prolazila. Smjesta se vratila na nastavu, iako ne svojevoljno. Zdravstveno je bila u redu, to je bila istina. Ali u svakom drugom pogledu, emocionalno, psihički, sentimentalno, nije mogla biti skršenija. „Samo se ravnamo po pravilima.“ objasnio je Lucein otac i velikom šakom stisnuo joj vrat. Iako joj težina njegove ruke nije bila ugodna, 145


MIN@

otežavala joj je stajanje i pomicala je iz ravnoteže, nije se željela odmaknuti. Toliko dugo nije bila okružena ljudima koje je voljela. „Mi samo želimo ono što je za tebe najbolje,“ dodao je tata. „Moramo imati povjerenja u te ljude.“ mahnuo je rukom prema golemim zgradama, kao da one predstavljaju Randy, ravnatelja Udella i ostale profesore i upravitelje. „Moramo vjerovati da znaju što govore.“ „Ne znaju!“ rekla je Luce, letimično pogledavši ružne zgrade i prazno dvorište. Do tada, ništa u vezi s tom ustanovom nije imalo smisla. Roditeljski dan bio je tipičan primjer. Digli su toliko buke oko toga koliko bi učenici trebali biti sretni i privilegirani što imaju priliku vidjeti rodbinu. Sada je bilo deset minuta prije ručka, a na parkiralištu je stajao auto Luceinih roditelja, sam samcat. „Ovo mjesto je totalan promašaj,“ rekla je, zvučeći toliko cinično da su roditelji razmijenili zabrinute poglede. „Luce, dušo,“ rekla je mama milujući je po kosi. Po pokretima, Luce je znala da se još uvijek nije naviknula na njezinu kratkoću. Njezini su prsti majčinskim instinktom milovali duh njezine bivše kose sve do polovice Luceinih leda. „Sve što želimo jest provesti jedan ugodan dan s tobom. Tata je donio tvoje omiljene slatkiše.“ Otac je smeteno uzeo šareni pokrivač načinjen od raznoraznih komadića platna i veliku košaru u obliku aktovke od pletena pruća, koju Luce nikada do tada nije vidjela. Kada su odlazili na izlete, sve je bilo mnogo opuštenije: nosili bi sa sobom papirne vrećice iz dućana i sjedili na poderanoj plahti bačenoj na travu pored prikolice za kanu, u blizini kuće. „Ukiseljenu bamiju?“ pitala je Luce djetinjastim glasom. Nitko nije mogao reći da se njezini roditelji nisu trudili. Tata je kimnuo. „I zaslađeni čaj i pecivo za bijeli umak. Komadiće sira začinjene ljutim papričicama, baš onako kako ti voliš. I,“ rekao je, „još nešto.“ Mama je posegnula u torbu, izvukla debelu, zapečaćenu omotnicu i pružila je Luce. Na djelić trenutka Lucein trbuh probola je oštra bol. Pismo ju je podsjetilo na poštu koju je dobivala. Psihotični ubojico! Ti si Djevojka koja sije smrti Potom je prepoznala rukopis na omotnici i lice joj se raširilo u najširi osmijeh. Callie. Poderala je omotnicu i izvukla razglednicu na kojoj su u stilu staromodne crno-bijele fotografije dvije starice jedna drugoj uređivale frizuru. Svaki centimetar razglednice bio je ispunjen Callieinim oblim rukopisom. U 146


MIN@

omotnici se nalazilo još nekoliko načrčkanih listova papira, jer na razglednici više nije bilo mjesta. Draga Luce, s obzirom na to da je naš telefonski razgovor bio smiješno nedostatan (možeš li, molim te, podnijeti molbu da ti dopuste više vremena na telefonu? Ono je bilo doslovno nepravedno), vratit ću se staromodnim običajima i pisati ti pisma epskih razmjera. U nastavku ćeš čitati o svakoj i najmanjoj sitnici koja mi se dogodila u posljednja dva tjedna. Sviđalo se tebi ili ne... Luce je čvrsto privinula pismo na grudi, još uvijek se cereći, nestrpljiva progutati Callieino pismo čim roditelji odu kući. Callie nije odustala od nje. A njezini roditelji upravo su stajali pored nje. Već dugo se Luce nije osjećala toliko voljeno. Posegnula je za očevom rukom i stisnula je. Zatreštala je zviždaljka, i roditelji su poskočili. „To je zvono za ručavanje,“ objasnila je, a oni su izgledali kao da im je laknulo. „Dođite, željela bih da nekoga upoznate.“ Dok su koračali vrelim, magličavim parkiralištem prema dijelu dvorišta na kojem se održavalo otvaranje Roditeljskog dana, Luce je to mjesto stala promatrati njihovim očima. Uleknuti krov glavne zgrade, mučan miris prezrelih i natrulih breskvi iz voćnjaka iza gimnastičke dvorane, vrata groblja od kovanog željeza narančasta od hrđe. Shvatila je da se u samo nekoliko tjedana naviknula na mnoge mane Mača i križa. Na licima njezinih roditelja iščitavala je uglavnom užasnutost. Otac je pokazao rukom prema umirućoj vinovoj lozi koja se iznemoglo ovijala oko dvorišne ograde s pukotinama. „To je chardonnay,“ rekao je lecnuvši se, jer kada je biljka patila, i sam je osjećao bol. Majka je čvrsto, objema rukama, stezala torbu na prsima. Njezini su laktovi stršali, bio je to stav koji je zauzimala kada bi se našla u četvrtima u kojima se bojala da bi je mogli orobiti. A crvene još nisu ni vidjeli. Luceini roditelji, koji su odlučno odbili Luceinu molbu da nabavi tu malu stvarčicu, internetsku kameru, vjerojatno bi osuđivali neprestan nadzor u Luceinoj školi. Luce ih je željela poštedjeti svih grozota Mača i križa, najviše zato što je počinjala shvaćati da je moguće nositi se s ovdašnjim sustavom, ili čak ga nadmudriti. Prije nekoliko dana Arriane ju je sprovela dvorištem, priuštila joj jedno trčanje sa zaprekama i pritom pokazala gdje se nalaze crknuti crveni, čije su baterije potrošene ili su lukavo zamijenjene kako bi se stvorili mrtvi kutovi škole. Njezini roditelji 147


MIN@

za to nisu morali znati, sve što je njima trebalo bio je jedan ugodan dan s kćeri. Penn je sjedila na tribinama i mahala nogama. Ondje je, u podne, imala sastanak s Luce. U rukama je držala lonac s krizantemom. „Penn, da te upoznam s mojim roditeljima. Harry i Doreen Price,“ rekla je Luce i pokazala na njih rukom. „Mama, tata, ovo je ..“ „Pennyweather Van Syckle-Lockwood,“ Penn je rekla i objema rukama svečano pružila krizantemu Luceinoj mami. ���Hvala vam što ste mi dopustili da vam se pridružim uz objed.“ Uvijek ljubazni, Luceini roditelji učtivo su gukali i smješkali se, ne zapitkujući o Penninoj obitelji i boravištu, o čemu im Luce nije stigla ispričati. Bio je to još jedan topao, vedar dan. Otrovno zelene žalosne vrbe pred knjižnicom lagano su se njihale na povjetarcu, a Luce je povela roditelje tako da su vrbe zaklanjale većinu čađavih mrlja na zidovima te prozore uništene vatrom. Željela je roditelje poštedjeti takvih prizora. Dok su prostirali pokrivač na travu, Luce je odvukla Penn na stranu. „Kako si?“ Luce je upitala. Da se sama našla u Penninoj situaciji, pozvana provesti cijeli dan s tuđim roditeljima umjesto sa svojim, bilo bi joj potrebno mnogo podrške. Na njezino iznenađenje, Pennina glava sretno je kimala. „Već sada je mnogo bolje nego prošle godine,“ rekla je. „I to samo zbog tebe. Da ti nisi došla, ne bih imala s kim provesti ovaj dan.“ Pennin kompliment iznenadio je Luce toliko da je okrenula glavu i pogledala oko sebe da vidi kako drugi provode taj dan. Iako je parkiralište još uvijek bilo napola prazno, činilo se da Roditeljski dan polako počinje. Molly je sjedila na deki u blizini, između muškarca i žene s licima poput mopsa i pohlepno žvakala pureći batak. Arriane je čučala na tribinama i šaptala na uho starijoj pankerici s hipnotički ružičastom kosom. Najvjerojatnije joj je to bila starija sestra. Dvije djevojke uhvatile se Lucein pogled, našto se Arriane nasmiješila i mahnula, zatim se okrenula drugoj djevojci i nastavila šaptati. Roland je sjedio na ogromnoj plahti okružen velikim brojem ljudi koji su postavljali izletni ručak. Smijali su se i šalili, a nekoliko mlađe djece gađalo se hranom. Činilo se da se zabavljaju dok dvorištem nije poletio projektil u obliku klipa kukuruza i gotovo pogodio nespremnu Gabbe, koja je pod rukom vodila muškarca dovoljno starog da joj bude djed. Uputila je Rolandu mrk pogled i potapšala starca po laktu dok su prilazili stolicama postavljenim za tu prigodu na igralište. 148


MIN@

Daniela i Cama vrlo očito nije bilo, a Luce je zanimalo kako izgledaju njihove obitelji. Iako je bila ljutita i posramljena zbog Danielova ponašanja na jezeru, drugi put zaredom napustio ju je bez riječi, žarko je željela vidjeti kako mu izgleda rodbina. No, sjetivši se njegova dosjea iz podruma, Luce se zapitala je li i sa kime ostao u dodiru. Luceina majka podijelila je sir na četiri tanjura, a tata ih je posuo svježe nasjeckanim ljutim papričicama. Nakon prvog zalogaja Luceina su usta gorjela, baš onako kako je voljela. Penn nije bila upoznata s tipičnom ondašnjom hranom na kojoj je Luce odrasla. Činilo se da je naročito užasava ukiseljena bamija, no nakon prvog zalogaja nasmiješila se Luce, iznenađeno i s odobravanjem. Luceini roditelji donijeli su sa sobom sve što je Luce voljela jesti, čak i praline od pekana iz obiteljskog dućana u njihovoj ulici. Zadovoljno su žvakali dok je njihova kći sjedila između njih, sretni što mogu koristiti usta za nešto drugo, ne za razgovor o smrti. Trebala je uživati u tom vremenu koje je imala s njima, zalijevati ga svojim omiljenim slatkim, džordžijskim čajem, ali nije mogla. Osjećala se poput varalice, lažne kćeri koja se trudi epikurejski ručak u Maču i križu prikazati svojim roditeljima kao dio svakodnevnice. Cijeli dan bio je takva prevara! Na zvuk mlakog pljeskanja Luce se okrenula prema tribinama. Ondje su stajali Randy i ravnatelj Udell, kojeg je Luce sada prvi put vidjela uživo. Prepoznala ga je s neobično nejasnog portreta koji je visio u glavnom predvorju škole, no sada je mogla utvrditi da je umjetnik bio velikodušan. Od Penn je doznala da se ravnatelj pojavljivao u školi samo jednom na godinu. Na Roditeljski dan, bez iznimke. Bio je to samotnjak kojeg ni smrt učenika njegove škole nije mogla natjerati da napusti svoju palaču na otoku Tybeeu. Brada mu je nestajala u podbratku a goveđe oči zurile su neusredotočeno u okupljene ljude. Uz njega je stajala Randy, podbočena rukama, u bijelim čarapama. Na licu je imala nalijepljen široki, bezusni osmijeh, a ravnatelj je brisao čelo rupcem. Njihovi izrazi lica bili su neprirodno ljubazni, ali bilo je očito da ih pretvaranje iscrpljuje. „Dobrodošli u Mač i križ, na stopedesetu godišnjicu Roditeljskog dana,“ ravnatelj Udell govorio je u mikrofon. „Je li on to ozbiljno?“ Luce je šapnula Penn. „Roditeljski dan u vrijeme prije Građanskog rata?“ Penn je zakolutala očima. „Sigurno je pogrešno pročitao. Rekla sam im da mu nabave nove naočale za čitanje.“ 149


MIN@

„Pred nama je dan ispunjen zabavom i ugodnim vremenom koje ćete provesti sa svojim obiteljima, počevši s ovim izletnim ručkom.“ „Koji obično traje devetnaest minuta,“ Penn je rekla, a Luceini se roditelji ukočili. Luce se nasmiješila preko Pennine glave i usnama oblikovala riječi Šali se. „Zatim ćete moći izabrati iz sljedeće ponude aktivnosti: Naša biologinja, gospođa Yolanda Tross, u knjižnici će održati fascinantno predavanje o mjesnoj flori, kakvu nalazimo u okolici naše škole. Trenerica Diante nadgledat će niz obiteljskih i međuobiteljskih prijateljskih utrka, koje će se održati ovdje na našem igralištu. A gospodin Stanley Cole nudi vam povijesno razgledavanje našeg cijenjenog groblja palih heroja. Bit će to jedan vrlo ispunjen dan. I napominjem, ravnatelj Udell rekao je s vulgarnim, zubatim osmijehom, imat ćete to na testu.“ Bila je to otrcana i neutralna šala koja od okupljenih obitelji nije mogla izmamiti više od malo uljudna smijeha. Luce je pogledala Penn i zakolutala očima. Takvo depresivno oponašanje dobroćudna smijuljenja previše je jasno govorilo da su svi prisutni došli u nastojanju da ublaže grižnju savjesti što su vlastitu djecu ostavili u rukama tih ljudi. Obitelj Price također se nasmijala, iščitavajući s Luceina lica upute za daljnje ponašanje. Nakon objeda, obitelji su pospremile ostatke hrane i povukle se. Luce je imala dojam da se vrlo malo njih uključilo u obvezne aktivnosti. Nitko nije slijedio profesoricu Tross u knjižnicu, a osim Gabbe i njezina djeda na drugoj strani igrališta, nitko se nije uvukao u vreću za krumpir. Nije znala kamo su se Molly, Arriane i Roland odšuljale sa svojim obiteljima, a Daniela nije vidjela cijeli dan. Ne bude li ih povela u razgledavanje i pristala na sudjelovanje u jednoj od aktivnosti, Luce je znala da će razočarati roditelje. Budući da je razgledavanje groblja smatrala najmanjim zlom, Luce je predložila da spakiraju ostatke i pridruže se gospodinu Coleu na ulazu u groblje. Arriane se zaljuljala s vrha tribina i poput gimnastičarke koja silazi s ruče prizemljila se tik pred Luceine roditelje na putu prema groblju. „Booookić!“ pjevušila je, oponašajući luđakinju najbolje što je znala. „Mama, tata,“ Luce je rekla, zagrlivši roditelje. „Ovo je moja dobra prijateljica Arriane.“ „A ovo je,“ Arriane je rukom pokazala na visoku djevojku kričavo ružičaste kose koja se sporo spuštala stubama na tribinama, „moja sestra Annabelle.“ 150


MIN@

Annabelle je ignorirala Luceinu ispruženu ruku i povukla Luce u prisan, odulji zagrljaj. Luce je osjećala kako im se kosti sudaraju. Zagrljaj je trajao toliko da se Luce počela pitati o čemu je zapravo riječ, ali čim je Luce osjetila nelagodu, Annabelle ju je pustila. „Tako mi je drago što smo se upoznale,“ rekla je i uzela Luceinu ruku. „Također,“ rekla je Luce, iskosa pogledavajući Arriane. „Hoćete li biti na obilasku groblja s profesorom Coleom?“ Luce je pitala Arriane, koja je također gledala Annabelle kao da je poludjela. Annabelle je zinula da odgovori, ali Arriane ju je pretekla. „Ne, zaboga! Takve aktivnosti priliče totalnim jadnicima.“ Ovlaš je pogledala Luceine roditelje. „Bez uvrede.“ Annabelle je slegnula ramenima. „Možda ćemo poslije imati priliku bolje se upoznati,“ rekla je Luce trenutak prije nego što ju je Arriane odvukla sa sobom. „Doimaju se kao drage djevojke,“ Luceina majka rekla je prodornim glasom, kakvim je obično zahtijevala objašnjenja od Luce. „Hmm, zašto si se toliko svidjela onoj djevojci?“ Penn je pitala. Luce je pogledala Penn, zatim svoje roditelje. Zar je morala opravdavati činjenicu što se nekome sviđa i to pred njima? „Luceinda!“ profesor Cole ju je pozvao, mašući s ulaza u groblje, mjesta susreta zainteresiranih za obilazak. Bio je sam. „Ovamo!“ Profesor Cole srdačno je objema rukama obuhvatio ruke njezinih roditelja, čak je i Penn čvrsto prigrlio. Luce je pokušavala odvagnuti treba li biti iznervirana sudjelovanjem profesora Colea u programu Roditeljskog dana ili impresionirana njegovim lažnim elanom. No kada je progovorio, iznenadila se. „Cijelu godinu pripremam se za ovaj dan,“ šapnuo je. „Za priliku da odvedem učenike na svjež zrak i uputim ih u mnoga čudesa ovoga mjesta, oh, zbilja jedva čekam! Razgledavanje tog tipa najbolje je što učitelj popravne škole može organizirati svojim učenicima umjesto školskog izleta. Naravno, nitko se nikada do sada nije pojavio na mojem razgledavanju, što današnji dan čini inauguralnim.“ „Pa, počašćeni smo,“ zagrmio je Lucein otac, osmjehnuvši se gospodinu Coleu. Iz očeva nastupa Luce je zaključila da nije riječ tek o očevu muškom zanimanju za topništvo Građanskog rata i umijeće ratovanja. Njezin otac jasno je osjećao iskrenost profesora Colea, a ljudske naravi čitao je bolje od ikoga koga je Luce poznavala. Dva muškarca već su se žurno spuštala strmom padinom iza ulaza. Luceina majka ostavila je izletnu košaru na ulazu i nasmiješila se Luce i 151


MIN@

Penn svojim znanim iscrpljenim osmijehom. Gospodin Cole mahnuo im je, pokušavajući privući njihovu paţnju. „Počet ćemo s malo trivijalnosti. Možete li pogoditi,“ digao je obrve, „koji je dio groblja najstariji?“ Dok su Luce i Penn spuštale poglede i izbjegavale kontakt, upravo kao i za vrijeme nastave, Lucein otac se propinjao na prste kako bi pogledom mogao obuhvatiti sve veće kipove. „To je trik pitanje,“ urlikao je profesor Cole, tapšući bogato ukrašena vrata od kovanog željeza. „Prednji dio ograde dao je izgraditi prvi vlasnik još davne 1831. Kažu da je njegova supruga Ellamena imala prekrasan vrt, no trebala je nešto što bi držalo zamorce dalje od njezinih nasada rajčica.“ Nasmijao se ispod glasa. „To je bilo prije rata. I prije vrtača. Krenimo dalje.“ Dok su koračali grobljem profesor Cole sipao je činjenicu za činjenicom, o gradnji, povijesnoj pozadini, o umjetniku, čak je i on slobodno koristio taj termin, koji je načinio kip zvijeri s krilima na vrhu spomenika u samom središtu groblja. Lucein otac obasipao ga je pitanjima a majka je nježno rukom prelazila po najljepšim spomenicima, mrmljajući „O Bože!“ svaki put kada bi zastala pročitati natpis. Penn se vukla iza Luceine majke, vjerojatno žaleći što se nije prikrpala drugoj obitelji. A Luce je zaostajala zamišljajući reakcije svojih roditelja na njezinu priču o tom groblju. Ovdje sam odrađivala prvu kaznu... Gdje me kip anđela gotovo ubio... Na ovo isto mjesto doveo me mladić iz popravnog doma, kojeg mi nikada ne biste dopustili da viđam, na najneobilniji izlet... „Cam,“ gospodin Cole pozvao je kada je zaokrenuo iza spomenika. Cam je stajao pored visoka muškarca tamne kose, odjevena u crno poslovno odijelo po mjeri. Nisu čuli profesora Colea ili zamijetili družbu koju je vodio u obilazak. Stajali su u podnožju crnike, potiho razgovarali i vrlo živo gestikulirali. Njihovi pokreti rukama podsjetili su Luce na njezina učitelja glume kada bi tko od učenika zapriječio pogled na pozornicu. „Jeste li tvoj otac i ti zakasnjele pridošlice na našem razgledavanju?“ Gospodin Cole ponovio je pitanje Camu, ovaj put glasnije. „Mnogo ste propustili, no siguran sam da postoji još koja zanimljivost u koju bih vas mogao uputiti.“ Cam je polako okrenuo glavu prema njima, zatim natrag prema svojem sudrugu, koji je podsmješljivo promatrao cijeli prizor. Luce je smatrala da visok i klasično privlačan muškarac s golemim zlatnim satom nije 152


MIN@

dovoljno star da bude Camov otac. Ili je možda dobro stario. Cam je pogledom dotaknuo Lucein vrat, nakon čega mu se na licu, na djelić trenutka, vidjelo razočaranje. Luce se zarumenjela, svjesna da njezina majka upija pogledom cijelu situaciju i pita se što se zapravo događa. Cam se nije obazirao na profesora Colea, prišao je Luceinoj majci i privukao njezinu ruku usnama, prije nego što ih je tko mogao predstaviti jedno drugome. „Vi ste zacijelo Luceina starija sestra,“ laskao je. Penn, Luce slijeva prekrila je usta rukom kao da će povratiti i šapnula Luce: „Molim te, reci mi da nije samo meni zlo.“ Luceina majka izgledala je smeteno, zbog čega su se Luce i njezin otac osjećali vrlo očito, nelagodno. „Ne, ne možemo biti na razgledavanju,“ Cam je izjavio,“ namignuvši Luce i povukavši se natrag upravo kada je Lucein otac prišao. „No, bilo mi je pravo zadovoljstvo,“ pogledavši letimično sve troje, izostavivši Penn, „sresti vas ovdje. Tata, hajdemo.“ „Tko je to bio?“ Luceina majka šapnula je kada su Cam i njegov otac, ili tko god to bio, nestali uz padinu. „Oh, samo jedan od Luceinih obožavatelja,“ Penn je rekla u namjeri da ih razvedri, no pošlo joj je za rukom upravo suprotno. „Jedan od?“ Lucein otac zurio je u Penn. Na poslijepodnevnoj svjetlosti Luce je prvi put zamijetila nekoliko sijedih u očevoj bradi. Nije željela provesti posljednje trenutke tog dana uvjeravajući ga da ne treba brinuti zbog mladića iz popravnog doma. „Nije to ništa, tata. Penn se šali.“ „Želimo da budeš oprezna, Luceinda,“ rekao je. Luce se sjetila Danielova prijedloga otprije neki dan, njegova usrdna nagovaranja. Možda nije bilo dobro za nju ostati u Maču i križu. Najednom je to žarko poželjela predložiti svojim roditeljima, i moliti ih i preklinjati da je odvedu odade. Ali, zbog istog sjećanja na Daniela, suzdržala se. Kada ga je gurnula one večeri na jezeru zadrhtala je od dodira njegove kože na svojoj, a njegove oči nekada su poprimale najtužniji izraz koji je vidjela. Bila je istodobno svjesna sve ludosti, ali i potpune istinitosti, u pomisli da je pakao koji je prolazila u Maču i križu bio vrijedan još kojeg trenutka s Danielom. Da vidi hoće li biti što od njih. 153


MIN@

„Mrzim rastanke.“ Luceina majka dahnula je i privinula kćer u čvrst zagrljaj, prekinuvši joj misli. Luce je pogledala na sat i ražalostila se. Nije joj bilo jasno kako je poslijepodne tako brzo proteklo, zar je došlo vrijeme za njihov odlazak!? „Hoćeš li nas nazvati u srijedu?“ upitao je njezin tata i poljubio je u oba obraza, kao što je to činio dio njegove obitelji francuskog podrijetla. Hodali su prema parkiralištu držeći Luce za ruke. Zatim su je još jednom snažno zagrlili i izljubili. Dok su se rukovali s Penn zaželjevši joj svako dobro, Luce je na nadstrešnici od opeke, koja je natklanjala neispravnu telefonsku govornicu na izlazu iz zgrade, zamijetila videokameru. Okretala se oko osi, što je značilo da je imala ugrađen detektor. Nije bila na Arrianeinu obilasku, a bilo je sigurno da to nije bila crvena. Luceini roditelji nisu ništa primijetili, možda je tako bilo bolje. Odlazili su, dvaput se osvrnuvši prema djevojkama koje su stajale na glavnom ulazu. Tata je upalio stari crni Chrysler New Yorker i spustio prozor. „Volimo te,“ glasno je povikao, zbog čega bi Luce u normalnim okolnostima bilo neugodno, da nije bila odviše ožalošćena njihovim odlaskom. Luce je uzvratila mahanjem. „Hvala vam,“ šapnula je, na pralinama i bamiji. Na današnjem danu. Na prihvaćanju Penn pod svoje okrilje, bez suvišnih pitanja. Na ljubavi koju mi pružate usprkos tome što vas plašim. Kada su stražnja svjetla auta nestala iza zavoja, Penn je potapšala Luce po leđima. „Željela bih posjetiti svojeg tatu,“ odgrnula je zemlju čizmom i plaho pogledala Luce. „Bi li mi se željela pridružiti? Ako ne, shvaćam, jer morala bi se vratiti onamo,“ palcem je trgnula prema dubinama groblja. „Naravno,“ Luce je rekla. Hodale su vanjskim, visokim rubom groblja, sve dok nisu dospjele na njegov krajnji istočni dio, gdje se Penn zaustavila pred jednim grobom. Bio je bijel i skroman, prekriven žućkastim slojem borovih iglica. Penn je kleknula i stala ih čistiti rukom. Na jednostavnom spomeniku pisalo je samo STANFORD LOCKWOOD, NAJBOLJI OTAC NA SVIJETU. Iza tog natpisa Luce je mogla čuti Pennin žaloban glas, i suze su joj navrle na oči. Nije željela da ih Penn vidi, napokon, Luce je još uvijek imala roditelje. Ako je netko trebao plakati, bila je to... Penn je plakala. 154


MIN@

Prikrivala je plač tihim šmrcanjem i potajnim otiranjem suza narezuckanim rubom džempera. Luce je kleknula uz Penn i pomogla joj pomesti iglice. Zatim ju je zagrlila i privinula uza se najčvršće što je mogla. Zatim se Penn povukla iz zagrljaja, zahvalila Luce i izvukla iz džepa pismo. „Obično mu nešto napišem,“ objasnila je. Luce je odlučila ostaviti Penn nasamo s ocem, ustala, povukla se korak natrag i zatim se okrenula prema padini koja je vodila u središte groblja. Kroz suze učinilo joj se da na vrhu velikog monolita netko sjedi. Upravo tako. Mladić. Rukama je grlio koljena. Kako je dospio onamo, nije mogla ni zamisliti, ali ondje se nalazio. Doimao se ukočeno i osamljeno, kao da je na tome mjestu proveo cijeli dan. Nije primijetio Luce ili Penn. Činilo se kao da ništa nije primjećivao. A Luce se nije morala približiti i vidjeti te ljubičasto sive oči da ga prepozna. Cijelo to vrijeme Luce je tragala za objašnjenjima u vezi s Danielom, zašto je njegov dosje tako oskudan, kakve obiteljske tajne skriva knjiga nestala iz knjižnice, kamo su mu odlutale misli onoga dana kada ga je pitala za obitelj. Zašto je s njom malo topao, malo hladan... uvijek. Nakon toliko emotivnog dana koji je provela s roditeljima, tuga pri pomisli na to da je Daniel sam na svijetu, Luce je gotovo oborila na koljena.

155


MIN@

Četrnaesto poglavlje

U DOKOLICI

Cijeli utorak je kišilo. Sa zapada su se kotrljali oblaci crni kao noć, i izlijevali se nad kampusom, ne pomažući Luce da razvedri misli. Kiša je padala u nejednakim naletima, rominjala, pa pljuštala, zatim je padala tuča, a nakon toga nevrijeme bi se nakratko primirilo. Zatim bi sve krenulo iznova. Za vrijeme odmora učenicima nije bilo dopušteno izlaziti u dvorište, i što se više bližio kraj sata matematike, Luce je sve više ludjela. To je shvatila kada su njezine bilješke počele skretati s kompliciranih teorema i počinjale izgledati ovako: 15. rujna: Srednji prst umjesto upoznavanja. 16. rujna: Kip se rušio, zaštitio me rukom položenom na glavu (ili je sebe pokušavao spasiti). Odmah nakon toga je otišao. 17. rujna. Moguća pogrešna interpretacija D-ova kimanja da trebam prihvatiti Camov poziv na tulum. Neugodno otkriće da su D&G u vezi (greška?). Crno na bijelom, izgledalo je kao početak popisa neugodnih događaja. Bio je naizmjence tako gorljiv, zatim leden. Postojala je mogućnost da joj uzvraća osjećaje, a ako bi se od nje tražilo da o tome nešto kaže, tvrdila bi da je svako njezino čudno ponašanje bilo reakcija na njegovo čudno ponašanje. Ne. U takvu raspravu bez glave i repa nije se željela upuštati. Nije željela igrati igre. Nikakve. Samo je željela biti s njim. Iako, nije imala pojma zašto. Ili kako to postići. Ili što bi to, zapravo, za nju značilo. Sve što je sa sigurnošću mogla ustvrditi bilo je da, usprkos svemu, samo o njemu razmišlja. Samo do njega joj je stalo. Ako bi otkrila što ga je povezivalo s njom a što od nje odbijalo, pomislila je da bi mogla doznati razlog njegova nepredvidljivog ponašanja. Ali njezin ju je popis samo deprimirao. Zgužvala je papir. Kada je posljednje zvono toga dana odzvonilo, Luce je požurila iz učionice. Obično bi pričekala Arriane ili Penn, užasnuta od trenutka kada će se im se putevi razdvojiti i prepustiti je na milost i nemilost njezinim mislima. Ali danas, začudo, nije imala volje ni za koga. Radovala se samoći. Imala je ideju, jedinu za koju je bila sigurna da će upaliti, kako pročistiti misli od Daniela, dugim, samotnim plivanjem. 156


MIN@

Dok su se ostali vukli prema svojim sobama, Luce je prebacila kapuljaču i izjurila na kišu, žureći prema zgradi s bazenom. Jurnula je stubama zgrade Augustine, i naletjela na nešto visoko i crno. Cam. Od sudara, hrpa se knjiga u njegovim rukama zaljuljala i bučno, jedna po jedna, srušila na pločnik. Na glavi je imao kapuljaču, a iz slušalica u ušima treštala je glazba. Vjerojatno ni on nju nije primijetio. Oboje su bili zaokupljeni svojim mislima. „Jesi li dobro?“ upitao ju je dodirnuvši joj leđa. „Jesam,“ Luce je rekla. Tek je blago posrnula. Nastradale su Camove knjige. „Sada kada smo si slučajno srušili knjige na pločnik, ne bismo li sada trebali posegnuti za njima i pritom dopustiti našim rukama da se slučajno dodirnu?“ Luce se nasmijala. Podigla je jednu od knjiga i dodala mu je, a on je zadržao njezinu ruku, čvrsto je stisnuvši. Kosa mu je bila natopljena vodom, a u dugim, gustim trepavicama zadržale su se blistave, velike kapi. Izgledao je zbilja dobro. „Kako se na francuskom kaže zbunjen?“ upitao je. „Hmm... gene…“ započela je Luce, osjetivši se i samom ponešto genee. Cam je još uvijek stezao njezinu ruku. „Čekaj, zar nisi ti jučer dobio pet na testu iz francuskog?“ „Primijetila si?“ upitao je. Glas mu je zvučao neobično. „Came,“ rekla je, „je li sve u redu?“ Nagnuo se prema njoj i obrisao kap koja joj je tekla niz nos. Od dodira njegova kažiprsta zadrhtala je, ne mogavši suspregnuti sjećanje i čežnju za njegovim toplim i čudesnim zagrljajem, kao nakon Toddove komemoracije. „Mislio sam na tebe,“ rekao je. „Želio sam te vidjeti. Čekao sam te na prijemu onaj dan, ali netko mi je rekao da si otišla.“ Luce je znala da je znao s kime je otišla. I da je želio da ona to zna. „Žao mi je,“ viknula je pokušavajući nadglasati grmljavinu. Oboje su bili potpuno mokri. „Dođi, sklonimo se s kiše.“ Cam ju je povukao prema natkrivenom ulazu u zgradu Augustine. Luce je pogledala preko ramena prema ulazu u gimnastičku dvoranu. Ondje je željela biti, a ne ovdje ili negdje drugdje s Camom. Barem ne sada. Glavom su joj kolale proturječne, zbunjujuće ideje i želje. Morala se maknuti od svega i raščistiti misli. „Ne mogu,“ rekla je. 157


MIN@

„Možda kasnije? Večeras?“ „Kasnije, može.“ Široko se nasmiješio. „Doći ću po tebe, do tvoje sobe.“ Iznenadio ju je privukavši je posve kratko k sebi da je nježno poljubi u čelo. U istom trenutku preplavilo ju je olakšanje i mir, gotovo kao da joj je dao kakvu injekciju. Prije nego što je mogla još nešto osjetiti, pustio ju je iz zagrljaja i žurno krenuo prema spavaonicama. Luce je odmahnula glavom i polako krenula šljapkajući mokrim pločnikom prema gimnastičkoj dvorani. Morala je srediti misli, i to ne samo one o Danielu. Možda je to bila dobra zamisao, možda bi bilo zabavno provesti dio večeri s Camom. Ako ne bude kiše, vjerojatno bi je odveo u kakav tajni kut kampusa i bio karizmatičan i lijep na svoj hladnokrvan način koji ju je zbunjivao. Uz njega se osjećala posebnom. Nasmiješila se. Otkad je zadnji put kročila u Našu Gospu od Fitnesa, kako je Arriane prekrstila gimnastičku dvoranu, školski domari započeli su borbu protiv puzavica. S većine zgrade zeleni prekrivač bio je skinut, no posao je bio tek napola završen jer su zelene loze visjele preko ulaznih vrata poput kakvih pipaka. Luce se pri ulasku morala duboko sagnuti. Gimnastička dvorana bila je prazna, U usporedbi s olujom koja je bješnjela vani, unutra je bilo tako tiho da se mogla čuti muha u letu. Većina svjetala bila je ugašena. Nije pitala je li dopušteno koristiti dvoranu u večernjim satima, ali vrata su bila otključana i unutra nije bilo nikoga tko bi je mogao spriječiti. U slabo osvijetljenom predvorju prošla je pored pergamenata na latinskom jeziku pod staklom i minijaturne mramorne reprodukcije Marijina primanja Kristova tijela. Zastala je na vratima teretane, gdje je onomad zatekla Daniela kako preskače uže. Uzdahnula je. Bio bi to sjajan dodatak njezinom popisu. 18. rujna: D. me optužio da ga uhodim. Nakon dva dana: Penn me nagovara da ga uistinu počnem uhoditi. Pristajem. Uf! Nalazila se u crnoj rupi samoprezira. Ali, nije se mogla zaustaviti. Kad je došla do sredine predvorja, ukočila se. Odjednom je shvatila zašto je cijeli dan bila toliko zaokupljena mislima o Danielu, a prema Camu se osjećala još proturječnije nego inače. Sinoć ih je obojicu sanjala. 158


MIN@

Lutala je prašnom izmaglicom držeći nekoga za ruku. Osvrnula se misleći da je to Daniel. Ali, usne pritisnute uz njezine, iako ugodne i nježne, nisu bile njegove. Ljubila je Cama. Ljubio ju je bezbrojnim mekim poljupcima, ali svaki put kad bi Luce malo virnula, njegove olujno zelene oči bile su otvorene, probadale su je ispitujući je o nečemu čemu nije znala odgovor. Zatim je Cam nestao, nestala je i magla, a Luce se našla u čvrstom Danielovu naručju. Bila je upravo ondje gdje je željela biti. Nagnuo ju je i silovito poljubio, gotovo ljutito, i svaki put kada bi se njegove usne odvojile od njezinih, makar na djelić sekunde, Luce bi proparala neizdrživa žeđ zbog koje ne bi mogla obuzdati krik. Ovaj put je znala da su ono krila. Dopustila mu je da je njima obgrli poput pokrivača. Željela ih je dodirnuti, omotati njima sebe i Daniela, ali baršunasti dodir ubrzo se povukao, uvukao u sebe. Prestao ju je ljubiti i stao je promatrati njezino lice, tražio na njemu reakciju. U početku nije razumjela čudan, vreo strah koji joj se širio utrobom. Ali ondje je bio, neugodno je grijao, potom prerastao u vrelinu koja ju je pekla sve više, dok više nije mogla podnositi. Naglo se probudila. San je završio Luceinim samozapaljenjem, prvo se raspala na dijelove, zatim nestala u pepelu. Probudila se sva u znoju, kosa, jastuk, pidžama, sve je bio mokro i njoj je odjednom postalo tako, tako hladno. Ležala je dršćući u samoći, sve do prvih jutarnjih zraka svjedosti. Luce je protrljala kišom natopljene rukave jedan o drugi pokušavajući se ugrijati. Naravno! San je u njezinu srcu ostavio vatru, a u kostima jezu s kojom se cijeli dan borila. Zato je došla ovamo, da pokuša plivanjem izbaciti to sve iz organizma. Danas joj je njezin kupaći kostim Speedo pristajao, a sa sobom je ponijela i naočale za ronjenje. Odgurnula je vrata i stala na dasku za skakanje, udišući vlažan zrak i tup miris klora. Nije bilo drugih učenika koji bi joj odvraćali pažnju ili prodornog zvuka zviždaljke trenerice Diante, bila je sama, no osjećala je prisutnost. Nečega gotovo svetog. Možda je to bio plod njezine mašte, jer je prostor u kojem se nalazio bazen bio prekrasan, čak i uz kišu koja je lupala po napuklim prozorima. Čak i bez upaljenih svijeća na bočnim oltarima, Luce je pokušala zamisliti kako je to mjesto izgledalo prije nego što su klupe za sjedenje zamijenjene ogromnim bazenom i nasmiješila se. Svidjelo joj se zamišljati da pliva pod svim tim glavama pognutim u molitvi. 159


MIN@

Spustila je naočale na oči i skočila u vodu. Voda je bila topla, mnogo toplija od kiše, a grmljavina tako bezopasna i daleka kada je glavu uronila ispod površine. Odgurnula se i počela zagrijavati sporim kraulom. Njezino tijelo ubrzo se opustilo, a nekoliko zamaha poslije ubrzala je i zaplivala leptirovim stilom. Osjećala je kako je udovi peku, ali je nastavila plivati sve dok bol nije nestala. Taj je osjećaj trebala! Bila je u elementu. Da je barem mogla razgovarati s Danielom! Razgovarati, bez njegovih upadica o tome kako bi za nju bilo bolje da se premjesti u drugu školu, bez njegova bježanja od nje prije nego što je mogla objasniti. Možda bi to pomoglo. Ali bi zacijelo zahtijevalo vezanje njegovih ruku i lijepljenje usta samoljepljivom vrpcom, samo dok ne sasluša što mu želi reći. Ali, što bi mu mogla reći? Za osjećaj koji se javljao kad mu je bila u blizini, koji, kad je o tome bolje razmislila, nije imao veze s njihovim odnosom? Što ako bi ga mogla nekako nagovoriti da se vrate na jezero? Sam je natuknuo da je jezero postalo njihovo mjesto. Ovaj put ona bi njega odvela onamo, jako pazeći da ne izusti nijednu riječ koja bi ga mogla uzrujati. Neće ići. Sranje. Ponovo je počinjala. Došla je ovamo plivati. Sve dok ne bude previše umorna da misli o ičemu, ponajmanje o Danielu. Sada će nastaviti plivati sve dok... „Luce!“ ... je netko ne prekine. Penn je stajala uz bazen. „Što ćeš ti tu?“ pitala je Luce pljujući vodu. „Što ćeš ti tu?“ Penn je odvratila. „Otkad ti rado vježbaš? Ne sviđa mi se ova nova strana tebe.“ „Kako si me našla?“ Sve dok ih nije izrekla, Luce nije znala da bi njezine riječi mogle zvučati grubo, da bi Penn mogla pomisliti da izbjegava njezino društvo. „Cam mi je rekao.“ Penn je odgovorila. „Imali smo dug razgovor. Bilo je to vrlo neobično. Želio je znati je li s tobom sve u redu.“ „Uistinu neobično,“ Luce se složila „Ne,“ Penn je rekla, „ono što je neobično jest činjenica da je Cam prišao meni i razgovarao sa mnom. Gospodin Popularni... i ja. Trebam li nastaviti naglašavati koliko sam iznenađena? Zapravo, bio je zbilja dobar.“ „Pa, on jest ljubazan.“ Luce je skinula naočale s glave. 160


MIN@

„Prema tebi,“ Penn je rekla. „Prema tebi je toliko dobar, da se iskrao iz škole kako bi ti kupio ogrlicu, koju nikada ne nosiš.“ „Jednom sam je stavila,“ Luce je rekla. Bila je to istina. Prije pet noći, nakon što ju je Daniel drugi put ostavio samu na jezeru; samu pored staze kojom je kročio kroz šumu, a koja je svijetlila u noći. Taj prizor tjerao joj je san s očiju. Pa je isprobala ogrlicu. Zaspala je držeći je uz ključnu kost, a probudila se s vrelim privjeskom u ruci. Pennina tri prsta mahala su pred Luceinim licem, kao da želi reći, Halo! „Što želiš reći...?“ „Želim reći,“ Luce je napokon odgovorila, „da nisam toliko površna da bi me mladić zanimao samo zbog darova.“ „Nisi toliko površna, ha?“ Penn je upitala. „Onda ću se usuditi sastaviti nepovršan popis razloga zbog kojih ti se Daniel toliko sviđa. Išlo bi ovako: Ima najljepše sive oči ili ooh, njegove miške izgledaju taaako napeto na danjem svjetlu.“ Luce se morala nasmijati na Pennin falset i ruke sklopljene na srcu. „On me razumije,“ rekla je izbjegavajući Pennin pogled. „Ne mogu to objasniti.“ „On razumije da zaslužuješ da se ne obazire na tebe?“ Penn je odmahivala glavom. Luce nije povjerila Penn da je nekoliko puta bila nasamo s Danielom, i da je u nekoliko prigoda naslutila da mu je ipak stalo do nje. Penn prema tome nije mogla razumjeti njezine osjećaje. A bili su previše osobni, previše zamršeni za objasniti. Penn je kleknula pred Luce. „Gledaj, došla sam po tebe da te odvučem u knjižnicu na nastavak istraživačke misiju o Danielu.“ „Našla si knjigu?“ „Pa, ne baš,“ Penn je rekla, „pružajući joj ruku i pomažući joj da izađe iz bazena. „Remek-djelo gospodina Grigorija još uvijek tajanstveno nedostaje, ali sam moda nekako hakirala trailicu gospođice Sophie na koju je pretplaćena i pojavilo se nekoliko stvari. Pomislila sam da bi te moglo zanimati.“ „Hvala,“ Luce je rekla, izlazeći uz Penninu pomoć. „Pokušat ću ne biti tako nametljivo ushićena u vezi s Danielom.“ „Kako god,“ Penn je rekla. „Požuri se osušiti. Trenutačno ne pada kiša, ali suho razdoblje neće dugo trajati, a ja nemam kišobran.“ Većinom suha, odjevena u školsku uniformu, Luce je pošla za Penn u knjižnicu. Prednji dio knjižnice bio je ograđen žutom policijskom vrpcom, pa su se djevojke morale provući kroz uzak prostor između kataloga i 161


MIN@

priručne knjižnice. Prostorija je mirisala kao nakon vatrometa, a sada je, zahvaljujući prskalicama i kiši, zadobila pljesniv ton. Prvi put nakon požara Luce je mogla vidjeti mjesto na kojem je običavala sjediti gospođica Sophia: pougljenjen, gotovo savršen krug na starom podu s pločicama u središtu knjižnice. Sve u krugu od pet metara bilo je ispražnjeno. Sve osim tog mjesta bilo je neobično neoštećeno. Pored požarom uništenog dijela nalazio se stol na rasklapanje, ali knjižničarka nije bila na svome mjestu. Stol je bio depresivno prazan; osim nove svjetiljke, posude za olovke i sivog bloka za bilješke, na njemu nije bilo ničega. Luce i Penn pogledale su se i napravile grimase koje su govorile koma! prije nego što su nastavile prema stražnjem dijelu knjižnice s kompjutorima. Kada su prošle učionicu u kojoj su posljednji put vidjele Todda, Luce je kriomice pogledala prijateljicu. Penn je gledala ravno, no kada ju je Luce snažno uhvatila za ruku, Penn je uzvratila vrlo čvrstim stiskom. Privukle su dvije stolice uz jedno kompjutorsko mjesto, i nakon toga je Penn utipkala svoje korisničko ime. Luce je pogledom obuhvatila prostoriju, želeći se uvjeriti da u blizini nema nikoga. Pogreška, na zaslonu je bljeskalo crvenim slovima. Penn je zastenjala. „Što je?“ Luce je pitala. „Poslije četiri potrebno je imati posebnu dozvolu za pristup internetu. „Zato ovdje nema nikoga navečer,“ Penn je kopala po svojoj naprtnjači. „Gdje sam samo spremila tu dekodiranu lozinku?“ promrmljala je. „Eno, gospođice Sophije.“ Luce je rekla mahnuvši knjižničarki koja je prolazila između polica odjevena u crnu, po mjeri šivanu bluzu i jarko zelene kapri hlače. Blještave naušnice dodirivale su joj ramena, iz kose je virila olovka onamo nemarno zataknuta. „Ovamo!“ Luce je glasno šapnula. Gospođica Sophia zaškiljila je prema njima. Pod miškom je nosila teške knjige, a bifokalne naočale klizile su joj niz nos. „Tko je to?“ rekla je prilazeći im. „Oh, Luceinda. Pennyweather,“ rekla je umornim glasom. „Bok, djevojke.“ „Nadale smo se da bismo mogle od vas dobiti lozinku, da možemo koristiti kompjutor.“ Luce je upitala pokazujući zaslon na kojem je svjeducalo pogreška. „Ne koristite valjda društvene mreže? Takve stvari djelo su vražje.“ „Ne, ozbiljno istražujemo,“ Penn je rekla. „Ovaj projekt zacijelo bi dobio vašu privolu.“ 162


MIN@

Gospođica Sophia nagnula se nad djevojke i približila kompjutoru kako bi ga osposobila za korištenje. Prstima jedva dotičući tipke, upisala je najdulju zaporku koju je Luce ikada vidjela. „Imate dvadeset minuta,“ rekla je glatko i udaljila se. „To bi nam trebalo dostajati,“ Penn je šapnula. „Našla sam kritički esej o Promatračima, iz kojeg možemo, dok ne nađemo knjigu, barem doznati o čemu se u njoj radi.“ Luce je osjetila nečiju prisutnost iza sebe i okrenula se, otkrivši da se gospođica Sophia vratila. Luce se trgnula. „Oprostite,“ rekla je. „Ne znam zašto, ali uplašili ste me.“ „Ne, ja se ispričavam,“ rekla je gospođica Sophia. Njezine oči gotovo su nestale kada se nasmiješila. „U posljednje vrijeme, nakon požara, tako je teško. Ali, moja tuga nije razlog da počnem zapostavljati svoje dvije najbolje učenice.“ Ni Luce ni Penn nisu znale što reći. Jedno je bilo tješiti se međusobno. Tješiti školsku knjižničarku bilo je za njih nešto novo, a s time se nisu znale nositi. „Pokušavala sam radom liječiti rane, ali...“ gospođica Sophia je zašutjela. Penn je uzrujano pogledala Luce. „Pa, pomoć bi nam dobrodošla, to jest, ako biste...“ „Naravno, pomoći ću vam!“ gospođica Sophia privukla je treću stolicu. „Vidim da vas zanima knjiga Promatrači,“ rekla je pročitavši preko njihovih ramena. „Klan Grigori bio je vrlo utjecajan. Upravo slučajno poznajem papinsku bazu podataka. Sada ćemo vidjeti što mogu izvući.“ Luce je gotovo ugušila olovka koju je grizla. „Oprostite, jeste li rekli Klan Grigori?“ „Oh, da, povjesničari su im ušli u trag sve do srednjeg vijeka. Bili su...“ zastala je tragajući za prikladnim riječima, „skupina istraživača, nazovimo ih suvremenim laičkim nazivom. Specijalizirali su se u narodnoj predaji o palim anđelima.“ Ispružila je ruke između djevojaka i Luce je s čuđenjem promatrala kako joj prsti lete po tipkovnici. Tražilica se trudila održati tempo, izvlačeći članak za člankom, sve primarne izvore o Grigorijima. Danielovo prezime ispunilo je ekran, nalazilo se posvuda. Luce se zavrtjelo u glavi. U Luceine misli vratio se prizor iz sna: krila što se skupljaju, potom njezino tijelo koje se zagrijava sve dok ne počne gorjeti i pretvori se u pepeo. „Postoje različite vrste anđela za koje se treba specijalizirati?“ Penn je upitala. 163


MIN@

„Naravno, mnogo toga zapisano je o tome,“ rekla je gospođica Sophia dok je tipkala. „Neki su postali demoni. Drugi su se pridružili Bogu. A neki su općili sa smrtnim ženama.“ Njezini prsti konačno su se umirili. „Što je vrlo opasna navika.“ „Jesu li ti Grigoriji u nekoj vezi s Danielom Grigorijem iz ove škole?“ Penn je rekla. Gospođica Sophia dotaknula je svoje svijetloljubičaste usne. „To je vrlo moguće. I sama sam razmišljala o tome, ali mislim da nam nije dano pravo raspitivati se o nečijim privatnim stvarima, slažete se?“ Njezino blijedo lice namrštilo se kada je pogledala na sat. „Pa, nadam se da sam vam ovim dala dovoljno informacija da otpočnete sa svojim projektom. Neću vam oduzimati više vremena.“ Pokazala je na sat na kompjutorskom zaslonu. „Imate još samo devet minuta.“ Dok je koračala prema prednjem dijelu knjižnice, Luce je promatrala njezino savršeno držanje. Mogla je hodati s knjigom na glavi. Činilo se da ju je pomaganje djevojkama malo oraspoložilo, no Luce nije imala pojma što s informacijama koje je upravo dobila o Danielu. Ali, Penn je znala. Žustrim pokretima žvrljala je bilješke. „Osam i pol minuta,“ obavijestila je Luce, dodavši joj olovku i papir. „Ovdje ima previše toga za obraditi u osam i pol minuta. Počni zapisivati!“ Luce je uzdahnula i učinila kako joj je bilo rečeno. Internetska stranica bila je dizajnirana akademski nezanimljivo: bež pozadinu obrubljivao je tanak, plav rub. Na vrhu je okrutno velikim tiskanim slovima bio napisan naslov: KLAN GRIGORI. Samo je pročitala naslov i Luceinim se tijelom raširio mlaz topline. Penn je kucnula olovkom po ekranu skrećući Luceinu pažnju na zadatak. Grigoriji ne spavaju. Činilo se mogućim. Daniel je uvijek izgledao umorno. Obično su tihi. Istina. Ponekad je razgovarati s njim bilo poput vađenja zubiju. U dekretu iz osmog stoljeća... Ekran se zacrnio. Vrijeme je isteklo. „Koliko si uspjela zapisati?“ pitala je Penn. Luce je podigla papir. Bijedno. Sve što se na papiru nalazilo, bila je skica pernatog ruba krila. Luce se nije sjećala kada je to nacrtala. Penn ju je iskosa pogledala. „Vidim da ćeš mi biti savršena asistentica za istraţivačke projekte,“ rekla je, ali se smijala. „Možda se poslije možemo igrati predviđanja budućnosti.“ Podigla je svoj papir s mnogo opseţnijim bilješkama. „No, u redu je. Ja imam dovoljno da nas provedem drugim izvorima.“ Luce je 164


MIN@

strpala papir u džep pored zgužvanog popisa njezinih i Danielovih interakcija. Počinjala je sve više sličiti ocu, koji nije volio biti daleko od svojega stroja za uništavanje papira. Sagnula se, tražeći kantu za recikliranje i primijetila da im se približava par nogu. Način hoda bio joj je neobično poznat, kao i vlastiti. Uspravila se, odnosno, pokušala se uspraviti u svojoj stolici i tresnula glavom o stol. „Au!“ jauknula je, trljajući mjesto još uvijek bolno od požara u knjižnici. Pola metra dalje mirno je stajao Daniel. Njegov izraz lica jasno je govorio da je ona posljednja stvar na koju je tada želio naići. Barem se pojavio nakon što se kompjutor ugasio, pomislila je s olakšanjem. Nije željela da stekne dojam kako je njezino uhođenje aktivnije nego što je mislio. Ali, Daniel kao da je gledao kroz nju. Njegove ljubičasto-sive oči uporno su zurile u nešto ili nekoga iznad njezinih ramena. Penn je potapšala Luce po ramenu, zatim palcem trznula prema osobi koja je stajala iza nje. Cam se naginjao preko Luceine stolice i smiješio joj se. Od bljeska munje izvana Luce je doslovno skočila Penn u naručje. To je samo oluja, rekao je Cam nakrivivši glavu. Brzo će proći. Šteta jer si baš slatka kada si uplašena. Cam je ispružio ruku. Dodirno je njezino rame i nastavio kliziti prstima po njezinoj ruci sve do prstiju. Njezine oči zatreperile su, njegov dodir tako joj je godio, a kad ih je otvorila, u ruci joj se nalazila baršunasta kutijica. Cam ju je otvorio, samo na trenutak, da do Luce dopre zlatan blijesak. „Otvori je kasnije,“ rekao je. „Kada budeš sama.“ „Came...“ „Svratio sam do tvoje sobe.“ „Možemo li...“ Luce je pogledala Penn, koja je otvoreno i napeto zurila u njih kao da gleda film. Zatim je, naglo se trgnuvši kao nakon transa, zamahala rukama. „Želite da odem. Razumijem.“ „Ne, ostani.“ rekao je Cam, glasom slađim nego što je Luce očekivala. Okrenuo se prema Luce. „Idem. Ali kasnije, obećavaš?“ „Može,“ osjetila je kako crveni. Cam je uzeo njezinu ruku i ugurao je, zajedno s kutijicom, u lijevi džep njezinih traperica. Bile su uske, i Luce je zadrhtala od njegovih prstiju raširenih na njezinu boku. Zatim je namignuo i okrenuo se na peti. Prije nego što je imala priliku udahnuti, požurio je natrag. „Samo još jedna stvar,“ provukao je ruku iza Luceina vrata i primaknuo joj se. 165


MIN@

Nagnula je glavu natrag, a on svoju naprijed. Spojio je usne s njezinima. Njegove usne bile su meke poput baršuna kao što je zamišljala da će biti dok je mnogo puta zurila u njih. Nije to bio dubok poljubac, tek površan dodir, ali Luce se činilo da je ipak mnogo više od toga. Prestala je disati, uzbuđena zbog takvog, javnog, dugog i neočekivanog... „Što dovraga... !“ Camova glava naglo se zavrtjela, zatim se zgrbio i stisnuo vilicu. Iza njega stajao je Daniel i trljao zapešće. „Miči ruke s nje!“ „Nisam te dobro čuo,“ Cam je rekao, polako se približavajući. Oh! Isuse! Bože! Oni se tuku. U knjižnici. Zbog nje! U sljedećem trenutku Cam je naglo nasrnuo na Luce, čvrsto je obujmivši rukama. Vrisnula je. Ali, Danielove ruke bile su brže. Snažno je udario Cama i gurnuo ga na kompjutorski stol. Čvrsto je zgrabio Cama za kosu i pritisnuo ga licem o stol. Cam je zaroktao. „Rekao sam ti da držiš svoje prljave ruke dalje od nje, ti pokvareni gade!“ Penn je zacičala, žurno zgrabila pernicu i na prstima se približila zidu. Luce ju je promatrala kako svoju zamrljanu pernicu baca jednom, dvaput, triput u zrak. Četvrti put pernica je odletjela dovoljno visoko da pogodi malenu crnu kameru pričvršćenu u zid. Udarac je okrenuo kameru tako da je sada gledala na vrlo mirnu hrpu publicistike u krajnjem lijevom kutu. Za to vrijeme Cam je zbacio Daniela sa sebe i sada su kružili jedan oko drugog, dok su im cipele škripale na uglačanom podu. Cam još nije zamahnuo kada se Daniel počeo sagibati. Svejedno, nije se sagnuo dovoljno brzo. Cam ga je udario ispod oka tako snažno, da se činilo da će ga nokautirati. Daniel se zavrtio od siline udarca i sudario s Luce i Penn gurnuvši ih na kompjutorski stol. Okrenuo se prema djevojkama i omamljeno promucao ispriku prije nego što se zanjihao prema Camu. „Ah, zaboga prestanite!“ Luce je kriknula trenutak prije nego što je krenuo na Camovu glavu. Daniel je blokirao Cama, izudaravši mu ramena i obraze zbrkanom vrevom udaraca. „Baš se dobro osjećam,“ Cam je stenjao dok mu je vrat naglo praskao s jedne na drugu stranu kao kod boksača. Daniel je, ne gubeći snagu, ščepao Cama za vrat. I stisnuo. Cam je uzvratio, odbacio je Daniela sa sebe na visoku policu s knjigama. Udarac je odjeknuo knjižnicom glasnije od grmljavine koja je tutnjala vani. Daniel je zastenjao i pustio ga. Srušio se na pod s glasnim štropotom. 166


MIN@

„Što još znaš, Grigori?“ Luce se zavrtjelo u glavi kada je pomislila da možda neće ustati. Ali, Daniel se hitro uspravio. „Pokazat ću ti,“ zasiktao je. „Van!“ Koraknuo je prema Luce, zatim natrag. „Ti ostaješ tu.“ Zatim su oba mladića glasnim koracima izašla iz knjižnice kroz stražnji izlaz kojim se Luce poslužila one noći kada je izbio požar. Ona i Penn stajale su ukočeno na svojim mjestima. Zurile su jedna u drugu otvorenih usta. „Dođi,“ Penn je rekla i povukla Luce prema prozoru koji je gledao na dvorište. Prislonile su lica uz staklo, brišući maglu koja se stvarala od njihova daha. Kiša je lijevala kao iz kabla. Osim svjetla koje je prodiralo kroz prozor knjižnice, igralište je bilo u tami. Bilo je sklisko, blatno i jedva da se išta vidjelo. Zatim su dvije figure istrčale na središte igrališta. Oboje je kiša gotovo odmah promočila do kože. Trenutak su se svađali, zatim stali kružiti jedan oko drugog. Njihove šake ponovo su bile podignute. Luce je čvrsto stezala prozorsku dasku i promatrala Cama kako udara prvi i nalijeće na Daniela srazivši se u njegovo rame. Zatim ga udara brzim kružnim udarcima u rebra. Daniel se prevrnuo na stranu, čvrsto se uhvativši za rebra. Ustani! Luce mu je u mislima naredila. Osjećala se kao da je sama primila taj udarac. Svaki put kad bi Cam nasrnuo na Daniela, osjećala bi to u svojim kostima. Više nije mogla podnijeti pogled na njihovu borbu. „Daniel je na trenutak posrnuo,“ objavila je Penn nakon što je Luce skrenula pogled. „Ali se odmah uspravio i odalamio Cama u lice. Fino!“ „Zar ti uživaš u tome?“ pitala je Luce užasnuto. „Tata i ja smo voljeli zajedno gledati UFC borbe,“ odgovorila je Penn. „Čini mi se da su obojica ozbiljno trenirali razne borilačke vještine. Savršen kroše, Daniele!“ Zastenjala je. „Oooh, čovječe!“ „Što je?“ Luce je ponovo provirila. „Je li ozlijeđen?“ „Opusti se,“ Penn je rekla. „Netko dolazi da prekine borbu. Baš sada kada se Daniel oporavio.“ Penn je imala pravo. Činilo se da profesor Cole trči preko dvorišta. Kada se približio mladićima koji su se borili, na trenutak je zastao, promatrajući ih gotovo hipnotizirano. Učini nešto! Luce je šaptala, osjećajući mučninu. Zatim je gospodin Cole pograbio obojicu za vratove. 167


MIN@

Još trenutak sva trojica su se hrvali, nakon čega se Daniel otrgnuo. Protresao je desnu ruku zatim brzim koracima napravio krug i pljunuo nekoliko puta u blato. „Vrlo privlačno, Daniele,“ rekla je Luce sarkastično. Ali istinu govoreći, bilo je privlačno. Sada je slijedio ukor od profesora Colea. Obojica su stajala spuštenih glava dok je profesor Cole mahnito mahao rukama. Cam je prvi bio otpravljen. Otrčao je igralištem prema spavaonicama i nestao. Profesor Cole položio je ruku na Danielovo rame. Luce je umirala od želje da dozna o čemu razgovaraju, i hoće li Daniel biti kažnjen. Željela mu je prići, ali Penn ju je zaustavila. „Sve to zbog komada nakita! Što si uopće dobila od Cama?“ Profesor Cole se udaljio i Daniel je ostao sam. Stajao je i gledao u kišu, osvijetljen visokom svjetiljkom. „Ne znam, Luce je rekla Penn, maknuvši se od prozora. Ne želim njegov dar, što god bio. Naročito ne nakon ovoga.“ Približila se stolu s kompjutorom i izvadila kutijicu iz džepa. Ako ti nećeš, ja ću, Penn je rekla. Otvorila je kutijicu, zatim pogledala Luce, zbunjena. Zlatni bljesak koji su vidjele nije bio od nakita. U kutijici su bile dvije stvari: još jedna zelena trzalica za gitaru i komad zlatnog papira. Nađimo se sutra nakon nastave. Čekam te na izlazu. C.

168


MIN@

Petnaesto poglavlje

U OSINJEM GNIJEZDU

Dugo je prošlo otkad se Luce dobro pogledala u ogledalo. Protiv svog odraza nije imala ništa, bistrih, svijetlosmedih očiju, sitnih, ravnih zuba, gustih trepavica i velikog slapa crne kose. Ali to je bilo nekada. Prije prošlog ljeta. Nakon što joj je mama odrezala kosu, Luce je počela izbjegavati ogledala. Ne samo zbog kratke kose, Luce nije bila sigurna sviđa li joj se što je postala, pa je nastojala izbjegavati dokaze o tome. Počelo je sa spuštanjem pogleda na ruke, kada bi ih prala u toaletu. Kada je prolazila pred zatamnjenih prozora, držala bi glavu ravno, a puder za lice u kutijici sa zrcalom nije koristila. Ali, dvadeset minuta prije nego što se trebala naći s Camom, Luce je stajala pred ogledalom u praznom ženskom toaletu u zgradi Augustine. Činilo joj se da izgleda okej. Kosa joj je malo izrasla, pa su se neki uvojci pod težinom vlasi opustili. Provjerila je zube, zatim ispravila ramena i pogledala se, kao da gleda Cama oči u oči. Morala mu je nešto reći, nešto važno, a željela se uvjeriti da može zauzeti stav zbog kojeg će je shvatiti ozbiljno. Cam danas nije bio na nastavi. Nije ni Daniel, pa je Luce pretpostavila da su obojica na neki način kažnjeni. Ili da vidaju rane. Ali, Luce nije sumnjala da će je Cam večeras čekati. Nije ga željela vidjeti. Ni najmanje. Od pomisli na njegove šake kako se zabijaju u Danielovo tijelo postalo joj je slabo. Ali, ona je bila kriva za njihovu tuču, bila je to njezina greška. Zavodila je Cama, zato što je bila zbunjena, polaskana ili zato što je prema njemu osjećala makar najmanje zanimanje, više nije bilo važno. Ono što je bilo važno jest da bude izravna i da mu jasno da do znanja da između njih nema ničega. Duboko je udahnula, povukla majicu na kukove i odgurnula vrata toaleta. Dok se približavala izlazu, nije ga vidjela. Bilo je teško razabrati išta iza građevinske zone na parkiralištu. Luce nije bila tu otkad su započeli s renoviranjem i sada je iznenađeno i oprezno manevrirala razrovanim parkiralištem. Pažljivo je obilazila rupe, nastojeći da se provuče parkiralištem tako da je građevinski radnici ne primijete, i odmahivala rukom asfaltne isparine koje kao da se nisu mogle raspršiti u zraku. Od Cama nije bilo ni traga. Na trenutak se osjetila glupom, pomislila je da je nasjela na neslanu šalu. 169


MIN@

S visokih metalnih vrata ljuštila se crvenkasta hrđa. Luce je provirila kroz njih prema zbijenim nasadima starih brijestova s druge strane ceste. Pucketala je zglobovima na prstima, i sjetila se Daniela. Rekao je da mrzi kada to radi. Ali, nije ga bilo u blizini. Nikoga nije bilo u blizini. Zatim je ugledala komad papira na kojem je pisalo njezino ime. Papir je bio priboden kolcem uz čvrsto, sivo deblo magnolije pored neispravne javne govornice. Večeras ću te spasiti od društvene večeri. Dok ostali učenici budu rekonstruirali Građanski rat, tužno ali istinito, ti i ja ćemo grad obojiti u crveno. Crna limuzina sa zlatnim registracijskim tablicama dovest će te k meni. Mislim da bi nam oboma dobro došlo malo svježeg zraka. C. Luce se zakašljala od isparina. Crna limuzina koja je odvozi iz popravne ustanove, nije se moglo smatrati odlaskom na svjež zrak! I dovodi je k njemu kao na zahtjev kakvog hirovita vladara! Gdje se uopće nalazio?! Nije tako planirala današnju večer. Pristala je naći se s Camom samo zato što mu je željela reći da je suviše drzak i da veza između njih dvoje zbilja nije moguća. Zato što se sinoć, premda mu to nije namjeravala priznati, sa svakim njegovim nasrtajem na Daniela u njoj nešto trgnulo i stalo ključati. Bilo je jasno da to s Camom mora srezati u začetku. Ogrlicu privjeskom u obliku zlatne zmije spremila je u džep. Bilo je vrijeme da mu je vrati. Ponovo se osjećala glupom jer je naivno pretpostavila da će Cam večeras željeti samo razgovarati. Naravno da je imao cijeli plan. Bio je takva osoba. Luce se osvrnula čuvši auto kako usporava. Pred ulazom se zaustavila crna limuzina. Zatamnjeni prozor s vozačeve strane spustio se, zatim se pojavila dlakava ruka i posegnula za slušalicom iz neispravna interfona ispred vrata. Već trenutak potom slušalica je silovito vraćena u ležište, a vozač je sjeo na trubu. Konačno su se uz škripu rastvorila velika metalna vrata i propustila limuzinu, koja se zaustavila pred Luce. Vrata auta tiho su se otključala. Zar je zbilja namjeravala ući u taj automobil i odvesti se tko zna kamo da bi se našla s Camom? Posljednji put stajala je na tome mjestu kada se opraštala od roditelja. I prije nego što su ušli u auto, nedostajali su joj; mahala im je s toga mjesta pored neispravne javne govornice i sjetila se da je tada primijetila visokotehnološku kameru sa senzorom kretnji koja je nepogrešivo bilježila i najmanji pokret. Cam nije mogao izabrati gore mjesto s kojeg ju je limuzina trebala odvesti k njemu. 170


MIN@

Odjednom je pred očima ugledala podrumsku samicu. Betonski zidovi vlažni, a žohari joj se penju uz noge. Bez danje svjetlosti. Školom su još uvijek kolale glasine o Jules i Phillipu, paru kojem nije bilo ni traga ni glasa otkad su se pokušali iskrasti. Zar je Cam smatrao da ga je Luce toliko želi vidjeti, da bi zbog toga riskirala da njezin odlazak bude zabilježen kamerama? Na kolnom prilazu, pred njom, auto je brujao. Vozač, muškarac sa sunčanim naočalama, debela vrata i proćelave kose, ispružio je ruku. I pružio joj malu bijelu omotnicu. Luce je trenutak oklijevala, zatim koraknula naprijed i uzela omotnicu iz njegove ruke. Papir s Camovim zaglavljem. U omotnici, na čvrstom papiru boje slonovače, u lijevom donjem kutu bilo je utisnuto Camovo ime, dekadentno zlatno. Trebao sam prije napomenuti, crvena je sređena samoljepivom vrpcom. Uvjeri se sama. Pobrinuo sam se za to, kao što ću se pobrinuti za tebe. Vidimo se ubrzo, nadam se. Samoljepiva vrpca? Zar je želio reći da...? Usudila se kriomice pogledati crvenu. Da. Precizno izrezan krug crne samoljepive vrpce uredno je prekrivao leću kamere. Luce nije znala kako funkcioniraju stvari s kamerama, koliko će upravi trebati da shvati, ali na neki neobičan način osjetila je olakšanje zbog toga što se Cam sjetio taj problem riješiti. Daniela nije mogla zamisliti kako planira toliko unaprijed. Callie, ali i njezini roditelji, očekivali su večerašnji telefonski poziv. Luce je već tri puta pročitala Callieino pismo na deset stranica. Zapamtila je sve zabavne i smiješne detalje s putovanja svoje prijateljice u Nantucket, ali još uvijek nije znala kako odgovoriti na Callieina pitanja o svojem životu u Maču u križu. Ako bi se sada okrenula, ušla u zgradu i podigla telefonsku slušalicu, Luce ne bi znala kako i gdje početi s objašnjavanjem novog, kompliciranog i mračnog zaokreta u svojem životu. Lakše je ne reći im ništa, barem dok ne nađe barem kakvo-takvo rješenje. Skliznula je u baršunasto stražnje sjedalo limuzine bež boje i vezala se. Vozač je bez riječi pokrenuo auto. „Kamo idemo?“ upitala ga je. „U malu zabit pored rijeke. Gospodinu Brielu sviđa je tamošnja atmosfera. Samo se opusti i uživaj, dušo. Vidjet ćeš.“ Gospodin Briek Tko je to? Luce nije podnosila kad bi joj rekli da se opusti, bilo je to poput upozorenja da je bolje za nju da prestane s pitanjima. Ali, samo je prekrižila ruke, pogledala kroz prozor i pokušala zaboraviti ton kojim joj 171


MIN@

je vozač rekao »dušo«. Kroz zatamnjene prozore drveće i siva cesta postali su smeđi. Na raskrižju, gdje je zapadna cesta vodila u Thunderbolt, vozač je skrenuo na istok. Cesta je pratila riječni tok sve do obale. Ponekad, kada bi se približili rijeci, Luce bi pogledala u slankastu smeđu vijugavu vodu pored njih. Dvadeset minuta poslije auto se polako zaustavio pred trošnim barom na rijeci. Bio je izgrađen od sivog, natrulog drveta, a iznad ulaza na natpisu nabubrenu od vode pisalo je crvenim, nazupčanim ručno pisanim slovima STYX. Niz plastičnih zastavica, reklama za pivo, bilo je zaklamano na gredu ispod tankog krova. Bio je to osrednji pokušaj stvaranja vesele atmosfere. Luce je proučavala prizore utisnute svilotiskom u plastične trokute palme i preplanule djevojke u bikinijima koje su svojim nasmiješenim usnama prinosile boce s pivom i pitala se kada je posljednji put djevojka stupila u to otrcano mjesto. Dva pankera srednjih godina sjedila su na klupi koja je gledala na rijeku. Bili su odjeveni u kožne jakne, prljave i ružne, kao da su potjecale iz vremena kada je punk bio novost, a preko sredovječnih čela padale su im neuredne irokezice. Prazni izrazi njihovih potamnjelih, ovješenih lica činili su cijeli prizor još beznadnijim. Cestu s dva kolnička traka obrubljivala je močvara, a blato i močvarno raslinje polako su preuzimali asfalt. Luce nikada nije bila tako duboko u riječnom močvarnom području. Sjedila je u autu, ne znajući što učiniti nakon što izađe iz auta, nesigurna želi li uopće izaći, kada su se vrata Styxa silovito otvorila i propustila Cama. Nemarno je išetao na verandu, ležerno se naslonio uz paravanska vrata i stao nogu pred nogu. Znala je da je iza zatamnjenih stakala ne može vidjeti, ali on je podigao ruku i pokretom je pozvao k sebi. „I sve će mu biti uzalud,“ Luce je promrmljala prije nego što je zahvalila vozaču. Kada je otvorila vrata, pozdravio ju je udar slanog vjetra. Prešla je tri stube do drvene verande. Raskuštrana kosa nemarno je obrubljivala Camovo lice, u pogledu njegovih zelenih očiju zrcalila se mirnoća. Jedan rukav njegove majice bio je navučen preko ramena, a gladak obris njegove mišice izloţen Luceinu pogledu. Dodirnula je zlatnu ogrlicu u džepu. Sjeti se zašto si tu. Na Camovu licu nisu se vidjeli tragovi sinoćnje borbe, zbog čega se istog časa zapitala vide li se na Danielovu. Cam ju je pogledao ispitivački i jezikom oblizao donju usnu. 172


MIN@

„Upravo sam računao koliko ću pića morati popiti da se utješim ako me odbiješ,“ rekao je raširivši ruke. Luce je ušla u zagrljaj. Camu je bilo veoma teško reći ne, čak i kad nije bila sasvim sigurna što od nje želi. „Ne bih te odbila,“ odgovorila je, nakon čega je osjetila krivnju, znajući da je to rekla iz pristojnosti a ne zbog romantičnih osjećaja, kao što bi Cam volio. Bila je ondje samo da mu kaže kako ne želi vezu s njim. „Kakvo je ovo mjesto? I otkad imaš auto na raspolaganju?“ „Ostani uz mene, mala,“ činilo se da je njezina pitanja shvatio kao komplimente. Možda mu je izgledala kao osoba koja voli katkad šmugnuti u bar koji zaudara na kanalizaciju. Nije se snalazila u takvim situacijama. Callie je uvijek govorila da je Luce nesposobna biti okrutno iskrena i da se zbog toga toliko puta dovela u neugodnu situaciju s mladićima kojima je jednostavno trebala reći ne. Drhtala je. Morala je to riješiti. Kopala je po džepu i izvukla ogrlicu. „Came.“ „Ah, odlično, donijela si je.„ Uzeo je ogrlicu iz njezine ruke i okrenuo je leđima k sebi. „Dopusti da ti je pomognem staviti.“ „Ne, čekaj...“ „Evo,“ rekao je. „Zbilja ti pristaje. Pogledaj.“ Odveo ju je škripavim, drvenim, podom do prozora oblijepljenog posterima glazbenih bendova. STARE BEBE, NATOPLJENI MRŽNJOM, DOMAĆI LUĐACI. Luce bi bilo draže proučavati postere nego zuriti u svoj odraz. „Vidiš?“ U blatom zamrljanom prozoru nije jasno vidjela svoj odraz, no zlatni privjesak svjetlucao je na njezinoj toploj koži. Pritisnula ga je rukom. Uistinu je bio lijep. Ručno ugravirana zmija davala mu je osebujnost. Bio je potpuno drukčiji od nakita što se nudio u dućanima na drvenoj obalnoj šetnici, gdje su mještani turistima skupo prodavali suvenire savezne države Georgije izrađene na Filipinima. U prozoru, iza njezina odraza, nebo je bilo jarko narančaste boje, poput dječjih slatkiša, prošarano tankim linijama ružičastih oblaka. „Što se tiče prošle noći...“ Cam je počeo. Nejasno je razabirala pokrete njegovih rumenih usana u prozorskom staklu. „I ja sam željela razgovarati o onome sinoć,“ Luce je rekla. Stojeći uz njega, vidjela je vrhove zraka crnog sunca istetoviranog na njegovu vratu. „Uđimo,“ rekao je vodeći je natrag, prema paravanskim vratima napola skinutim sa šarki. „Ovdje možemo razgovarati.“ 173


MIN@

Unutrašnjost bara bila je obložena drvom, osvijetljena s pomoću nekoliko mutnih narančastih svjetiljki. Po zidovima su stajali životinjski rogovi svih vrsta i oblika, a iznad bara preparirani gepard, koji je izgledao kao da se sprema svaki čas nasrnuti. Jedina dekoracija na zidu bila je izblijedjela slika složena od nekoliko dijelova, iznad koje je pisalo ČLANOVI KLUBA SJEVERNOAMERIČKOG LOSA, PULASKY OKRUG 1964. — 65. Prikazivala je stotine izduženih lica, smjerno nasmiješenih iznad pastelnih leptir mašni. Muzički automat svirao je pjesmu Ziggy Stardust, a na malom uzdignutom podiju plesao je i pjevušio stariji muškarac obrijane glave odjeven u kožne hlače. Osim njega, Luce i Cam bili su sami u baru. Cam je pokazao prema visokim barskim stolicama. Iz raspora po sredini zelene izlizane kože izvirivala je žućkasta spužva koja je podsjećala na kokice. Ispred Camove stolice nalazilo se napola popijeno piće. Bilo je svijetlosmeđe, razrijeđeno ledom i orošeno. „Što je to?“ pitala je Luce. „Džordžijska mjesečina.“ rekao je otpivši gutljaj. „Ne preporučujem za početak.“ Kada je upitno žmirnula, objasnio je. „Ovdje sam cijeli dan.“ „Šarmantno,“ Luce je rekla, dodirujući prstom zlatnu ogrlicu. „Cijeli dan sjediš sam u baru poput kakvog sedamdesetogodišnjaka ?“ Nije izgledao pijano, ali Luce se nije svidjela pomisao da je, želeći prekinuti odnose s njim, pristala doći čak ovamo, i zatekla ga suviše pijanog da shvati što mu pokušava objasniti. Počela se brinuti kako će se vratiti u školu. Nije čak znala gdje se točno nalazi. „Jao!“ Cam je protrljao grudi u visini srca. „Ljepota privremene suspenzije s nastave u tome je, Luce, što ondje nikome ne nedostaješ. Mislim da sam zaslužio da se malo oporavim.“ Nakrivio je glavu. „Što ti, zapravo, smeta? Ovo mjesto? Sinoćnja tučnjava? Ili to što još uvijek nismo posluženi?.“ Posljednje riječi izgovorio je povišenim tonom, i na taj način dozvao krepkog i golemog pipničara da se dogega iz kuhinje iza bara. Kosa mu je bila duga, stepenasto ošišana, sa šiškama, a tetovaže, poput pletenica kose, pokrivale su mu ruke uzduž i poprijeko. Bio je čisti mišić i vjerojatno je imao između 130 i 140 kilograma. Cam se okrenuo prema Luce i nasmiješio. „Koji otrov voliš ?“ „Nije važno,“ Luce je rekla. „Nemam svoj omiljeni otrov.“ „Na mom tulumu pila si šampanjac.“ Cam je rekao. „Vidiš tko je obraćao pažnju!“ Lagano ju je gurnuo ramenom. „Najbolji šampanjac koji imate,“ 174


MIN@

rekao je pipiničaru, na što je ovaj zabacio glavu i nasmijao se promuklim, arogantnim smijehom. Pipničar se sagnuo pred malen hladnjak s kliznim staklenim vratima, ni ne pokušavši zatražiti od nje osobnu iskaznicu, ili krajičkom oka pogledati kako bi ustvrdio je li punoljetna i smije li joj poslužiti alkohol. Kopao je i kopao po hladnjaku, pritom zveckao bocama. Nakon dužeg vremena uspravio se s malom bocom Freixeneta u ruci. Na dnu boce izvana kao da je raslo nešto narančasto. „Za ovo ne snosim odgovornost,“ rekao je dodavši im bocu. Cam je izvukao pluteni čep i podigao obrve. Zatim je svečano ulio Freixenet u Luceinu vinsku čašu. „Želio bih se ispričati,“ rekao je. „Znam, bio sam previše nasrtljiv. A sinoć... ono što se dogodilo s Danielom... Osjećam se loše zbog toga.“ Čekao je da Luce kimne, zatim je nastavio. „Trebao sam te poslušati, umjesto da se onako naljutim. Stalo mi je do tebe, ne do njega.“ Luce je promatrala mjehuriće u svojem vinu, razmišljala o tome kako bi trebala biti iskrena i priznati da joj je stalo do Daniela, ne do Cama. Morala je reći Camu. Sinoć je nije poslušao, i sada se kajao zbog toga, možda bi je mogao saslušati. Podigla je čašu, želeći otpiti gutljaj prije nego što počne. „Oh, čekaj,“ Cam je spustio ruku na njezinu nadlakticu. „Nemoj piti prije nego što nazdravimo.“ Podigao je čašu i pogledao je u oči. „Čemu bismo mogli nazdraviti ? Ti izaberi.“ Paravanska su se vrata zalupila. Muškarci koji su pušili na verandi ušli su unutra. Viši muškarac, masne crne kose, prćasta nosa i veoma prljavih noktiju pogledao je Luce i krenuo prema njima. „ŠSto slavimo?“ Gurnuo je njezinu uzdignutu vinsku čašu svojom običnom i požudno se zagledao u nju. Nagnuo joj se bliže, tako da je osjetila njegov bok kako se kroz košulju od flanela tiska uz njezin. „Curica je prvi put izašla? Kada mama želi da budeš doma?“ „Slavimo to što ćeš se ovog trena okrenuti i išetati van,“ rekao je Cam prijazno, kao da je upravo objavio da slave Lucein rođendan. Nepomično je zurio u muškarca, koji je pokazao svoje sitne šiljaste zube i desni. „Van, je li? Samo ako i ona ide sa mnom.“ Posegnuo je za Luceinom rukom. Nakon sinoćnje tučnjave s Danielom, Luce nije očekivala da će Camu trebati mnogo da ponovo izgubi kontrolu. Naročito ako je uistinu tu proveo cijeli dan, opijajući se. Ali, Cam je ostao neobično hladnokrvan. Samo je odgurnuo muškarčevu ruku, brzinom, gracioznošću i surovom snagom lava koji šapom gada miša. Cam je promatrao muškarca kako posrće. Zatim je protresao ruku s izrazom 175


MIN@

dosade na licu i pomilovao Luceino zapešće, ondje gdje ju je muškarac pokušao zgrabiti. „Oprosti zbog ovoga. Govorila si nešto u vezi s onim sinoć?“ „Željela sam reći...“ Luce je osjetila kako blijedi. Točno iznad Camove glave zjapila je golema crna stvar, rastezala se i razmotavala dok nije postala najveća, najcrnja sjena koju je ikada vidjela. Iz središta je širima polarnu hladnoću. Čak su i vrhovi Camovih prstiju, kojim je još uvijek dodirivao njezinu kožu, postali ledeni. „Oh, moj Bože!“ prošaptala je. Začuo se strahovit prasak. Muškarac je razbio čašu o Camovu glavu. Cam je polako ustao s barske stolice i otresao nekoliko krhotina iz kose. Okrenuo se licem prema muškarcu barem dvostruko starijem i desetak centimetara višem od sebe. Luce se zgurila u svojoj stolici, ustuknuvši od onoga što se spremalo dogoditi između Cama i drugog muškarca. I od onoga što je mogla učiniti poput noći crna sjena što je bujala iznad njihovih glava. „Prekinite,“ rekao je ravnodušno pipničar, ne potrudivši se podignuti pogled s časopisa o borilačkim vještinama. Muškarac je stao nasumično zamahivati prema Camu, koji je njegove budalaste udarce trpio kao da su dječje pljuske. Nije samo Luce bila zapanjena Camovom hladnokrvnošću: plesač u kožnim hlačama šćućurio se uz muzički automat. Nakon što je muškarac masne kose odalamio Cama nekoliko puta, zastao je i povukao se korak natrag, i ostao ondje oklijevajući, zbunjen. Za to vrijeme sjena se vukla stropom, tamni pipci rasli su poput korova i spuštali se sve bliže njihovim glavama. Luce se lecnula i sagnula glavu, dok je Cam podnosio posljednji udarac ofucanog muškarca. Zatim je odlučio uzvratiti. Bilo je to poput kvrcaja prstima, kao da otresa sa sebe suhi list. U jednom trenutku muškarac je ratoborno nasrtao na Cama, u sljedećem, Cam je prstima dodirnuo suparnikova prsa i muškarac je poletio, njegova stopala bila su u zraku, a pivske boce letjele su i praskale oko njega, dok leđima nije tresnuo o zid nasuprot muzičkom automatu. Jaukao je i trljao oči pokušavajući skupiti noge u čučanj. „Kako si to učinio?“ Luce je razrogačila oči. Cam se, ne obazrevši se na Luce, okrenuo prema nižem, zdepastijem momku i rekao: „Ti si sljedeći?“ Tip je podigao dlanove u zrak. „Ovo nije moja svađa, čovječe“ rekao je povlačeći se. Cam je slegnuo ramenima, koraknuo prema prvom muškarcu i podigao ga s poda povukavši ga za majicu na leđima. Njegovi udovi bespomoćno su 176


MIN@

se njihali u zraku, poput lutkinih. Cam je zatim, s laganim trzajem zapešća, tresnuo muškarca o zid. Tip je visio ondje, kao zalijepljen, dok ga je Cam, oslobođen svih obzira, udarao ponavljajući: „Rekao sam ti da izađeš van!“ „Dosta!“ Luce je vikala, ali nitko je nije čuo, niti obraćao paţnju na nju. Osjetila je mučninu. Željela je odvratiti pogled od muškarca pričvršćenog uza zid, njegova krvavog nosa i desni, i Camove gotovo nadnaravne snage. Željela je reći Camu da zaboravi na sve, da će sama naći put do škole. Više od toga željela je umaknuti odvratnoj sjeni koja je prekrivala strop i lagano curila niz zidove. Zgrabila je torbu i istrčala u noć, u nečije naručje. „Jesi li dobro?“ „Bio je to Daniel.“ „Kako si me pronašao?“ upitala je bestidno zagnjurivši glavu u njegovo rame. Suze, kojima se sada nije željela baviti, navirale su. „Dođi,“ rekao je. „Odvest ću te odavde.“ Ne osvrnuvši se, skliznula je svojim dlanom u njegov. Toplina je prožela njezino tijelo. Zatim su krenule suze. Nije bilo realno osjećati se tako sigurnom dok su sjene toliko blizu. Čak se i Daniel doimao napetim. Vukao ju je parkiralištem za sobom toliko brzo, da je morala trčati svom snagom kako bi ga mogla slijediti. Nije željela pogledati iza sebe čak i kada je osjetila sjene kako se izlijevaju kroz vrata bara i izvijaju u zrak. Nije ni morala. Vijorile su jednoličnim tempom nad njihovim glavama, upijajući u sebe svu svjetlost na putu. Činilo joj se kao da se cijeli svijet trga na komadiće upravo pred njezinim očima. Nije se mogla osloboditi odurnog smrada sumporne truleži, nesnosnijeg nego ikada prije. Daniel je ovlaš pogledao u zrak i namrgodio se, a Luce je pretpostavila da je to zato što se ne može sjetiti gdje je parkirao. Zatim se dogodila najneobičnija stvar. Sjena je ustuknula, zatim počela hlapjeti u crnim praskovima, koji su se potom povezali i raspršili. Luceine oči suzile su se u nevjerici. Kako mu je to uspjelo? To je Daniel učinio, nije li? „Što je?“ upitao je Daniel rastreseno. Otključao je auto sa suvozačke strane bijelog Taurusa karavana. „Nešto nije u redu?“ „Nemam vremena nabrojiti sve što nije u redu,“ Luce je rekla utonuvši u sjedalo. „Pogledaj!“

177


MIN@

Pokazala je prema ulazu u bar. Paravanska vrata zaljuljala su se i propustila Cama. Onog tipa vjerojatno je nokautirao, ali nije izgledao kao da je završio s tučnjavom. Pesnice su mu bile stisnute. Daniel se zasmijuljio i odmahnuo glavom. Luce je neuspješno pokušavala zavezati pojas, dok joj Daniel nije odmaknuo ruke. Zaustavila je dah kada su njegovi prsti dotaknuli njezin trbuh. Ima grešku. šapnuo je i gurnuo pojas u ležište. Upalio je auto, polako krenuo u rikverc i ležerno prošao pored ulaza u bar. Luce nije mogla smisliti što reći Camu, ali kad je Daniel spustio prozor i jednostavno rekao, „Laku noć, Came!“ zvučalo je savršeno prikladno. „Luce,“ Cam je pozvao, približivši se autu. „Ne čini to! Nemoj otići s njim! Završit će loše!“ Nije ga mogla pogledati u oči, znala je da je preklinju da se vrati. „Žao mi je.“ Daniel je, ne obazrevši se na Cama, ubrzao i odvezao ih na cestu. U sumraku, močvara je izgledala prilično tmurno, a šuma pred njima još tmurnije. „Nisi mi rekao kako si me ovdje našao,“ Luce je rekla. „I kako si znao da sam otišla naći se s Camom. I odakle ti auto.“ „Ovo je auto gospođice Sophije,“ Daniel je objasnio i upalio svjetla. Drveće iznad njih kao da je sraslo, pretvorivši cestu u neprozirnu sjenu. „Gospođica Sophia dopustila ti je da posudiš njezin auto?“ „Nakon toliko godina života u lošim četvrtima Los Angelesa,“ rekao je slegnuvši ramenima, „moglo bi se reći da imam čaroban dodir kada se radi o posuđivanju auta.“ „Ukrao si auto gospođice Sophie ?“ rekla je Luce podrugljivo, pitajući se kako će knjižničarka zabilježiti takav razvoj događaja u svoje dosjee. „Vratit ćemo ga,“ rekao je Daniel. „Osim toga, prilično je zaokupljena rekonstrukcijom Građanskog rata. Imam osjećaj da neće ni primijetiti da ga nema.“ Tek je tada Luce shvatila kako je Daniel odjeven. Pogledom je obuhvatila plavu unitarističku odoru i smiješni, smeđi kožni remen koji je dijagonalno obavijao njegova prsa. Bila je toliko užasnuta od sjena, od Cama, od cijelog groznog prizora, da do sada nije zastala i pogledom odmjerila Daniela. „Da se nisi nasmijala!“ Daniel je rekao, pokušavajući obuzdati smijeh. „Izvukla si se od vjerojatno najneizdrživije društvene večeri godine.“ 178


MIN@

Luce se nije mogla obuzdati, posegnula je za jednim Danielovim dugmetom. „Baš šteta,“ rekla je oponašajući otegnuti južnjački govor. „Baš sam dala izglačati svoju balsku haljinu.“ Danielove usne polako su se nasmiješile, ali zatim je uzdahnuo: „Luce. Ovo što si večeras učinila moglo je prerasti u nešto zbilja opasno. Znaš li to?“ Luce je zurila u cestu. Uzrujavalo ju je što je atmosfera u autu ponovo postala turobna. Sova je zurila u njih s drveta. „Nisam namjeravala doći ovamo,“ rekla je, osjećajući da je to istina. Gotovo kao da ju je Cam namamio. „Voljela bih da nisam,“ tiho je dodala, pitajući se što se dogodilo sa sjenom. Daniel je šakom udario upravljač, zbog čega je poskočila. Škrgutao je zubima a Luce je mrzila pomisao da je ona uzrok njegove ljutnje. „Ne mogu vjerovati da si u vezi s njim,“ rekao je. „Nisam,“ uvjeravala ga je. „Jedini razlog zašto sam pristala doći bio je da mu kažem...“ To nije imalo smisla. U vezi s Camom! Da je Daniel znao da su ona i Penn provodile većinu slobodnog vremena istražujući o njemu, njegovoj obitelji... pa, vjerojatno bi bio jednako uzrujan. „Ne moraš objašnjavati,“ Daniel je rekao, odmahnuvši rukom. „U svakom slučaju, to je moja greška.“ „Tvoja greška?“ Daniel je skrenuo s ceste i zaustavio auto uz rub pješčane obale. Ugasio je svjetla i zagledao se u ocean. Nebo je bilo sumorno, boje tamne šljive, a krijeste valova gotovo srebrne, svjetlucave. Obalno raslinje šibao je vjetar i tvorio piskutav i tužan zvuk. Uz ogradu je u nizu sjedilo jato kuštravih galebova i timarilo perje. „Jesmo li se izgubili ?“ pitala je. Daniel nije odgovorio. Izašao je iz auta, zalupio vratima i krenuo prema vodi. Deset tjeskobnih sekundi Luce je čekala, promatrala kako se njegov obris smanjuje u ljubičastom sumraku, prije nego što je iskočila iz auta i krenula za njim. Vjetar joj je nosio kosu na lice. Valovi su udarali o obalu i svojom strujom povlačili za sobom školjke i morsku travu. Zrak je bio hladniji uz ocean. Sve je odisalo snažnom aromom slane vode. „Što se događa, Daniele?“ Pitala ga je trčeći uz pješčanu dinu. Dok je koračala po pijesku, osjećala se teškom. „Gdje smo? Što si želio reći time da je sve tvoja greška?“ 179


MIN@

Okrenuo se prema njoj. Izgledao je poraženo, u plavoj zgužvanoj odori, klonulih sivih očiju. Tutnjava valova gotovo je prigušila njegov glas. „Moram razmisliti.“ Luce je osjetila kako joj se u grlu ponovo stvara knedla. Napokon je prestala plakati, ali Daniel je samo otežavao. „Zašto si me spasio? Zašto si prešao toliki put da me odvedeš odande, zatim vičeš na mene, pa me ignoriraš?“ Rubom rukava svoje crne majice obrisala je suze, ali sol s prstiju pekla joj je oči. „Većinu vremena tretiraš me jednako tako, ali...“ Daniel se okrenuo i objema rukama udario se po čelu. „Ti to ne možeš shvatiti, Luce!“ Zatresao je glavom. „U tome je problem, ti nikada nisi mogla shvatiti.“ U njegovu glasu nije bilo ljutnje ili prezira. Zapravo, bio je i odviše nježan. Zar je pokušavao reći kako je previše tupa da shvati ono što je njemu očito? Tada je pobješnjela. „Ja ne mogu shvatiti?! pitala je. Ja ne mogu shvatiti?! Reći ću ti nešto o tome što ja mogu shvatiti. Misliš da si toliko pametan? Tri godine provela sam u najboljoj gimnaziji u državi, na akademskoj stipendiji. Kada su me izbacili, morala sam pisati molbe, molbe, da ne izbrišu moje ocjene, moj prosjek 5.0.“ Daniel je ustuknuo, ali Luce ga je slijedila, koraknuvši naprijed svaki put kada bi se on, širom otvorenih očiju, povukao korak natrag. Vjerojatno ga je plašila, ali što onda? Svaki put kada se prema njoj odnosio snishodljivo, tražio je to. „Znam latinski i francuski, a u osnovnoj školi pobijedila sam na natjecanju iz prirodoslovlja tri puta zaredom.“ Sada je bio pritisnut leđima uz ogradu šetnice, a Luce se obuzdavala da ga prstom ne počne bockati u prsa. Nije završila. „Nekada riješim križaljke, zagonetke iz nedjeljnih novina, u manje od sat vremena. Imam nepogrešiv osjećaj za orijentaciju...“ iako se to ne odnosi uvijek na mladiće. Progutala je i zastala na trenutak da uhvati dah. „A jednog dana postat ću psihijatar koji uistinu sluša svoje pacijente i pomaže ljudima. Dobro? Prema tome, prestani mi se obraćati kao glupači i prestani mi predbacivati da nisam u stanju shvatiti, samo zato što ne umijem odgonetnuti tvoje nepredvidljivo, ekscentrično, toplo, hladno i iskreno rečeno.“ pogledala ga je, izdahnuvši, „zbilja bolno odnošenje prema meni.“ Otrla je suzu, ljutita na samu sebe što je izgubila kontrolu. „Prekini,“ Daniel je rekao, ali tiho i tako nježno da je Luce iznenadila i njega i sebe poslušavši. „Ne smatram te glupom,“ sklopio je oči. „Mislim 180


MIN@

da si najpametnija osoba koju znam. I najbolja. I,“ progutao je, otvorio oči i pogledao je ravno u oči, „najljepša.“ „Oprosti, što si rekao?“ Pogledao je prema oceanu. „Samo sam... toliko umoran od svega, rekao je.“ Zvučao je doista iznemoglo. „Od čega?“ Pogledao je iza nje, s najtuţnijim izrazom na licu, kao da je izgubio nešto dragocjeno. To je bio Daniel kojeg je poznavala, iako nije mogla objasniti odakle. To je bio Daniel kojeg je... voljela. „Pokaži mi,“ šapnula je. Odmahnuo je glavom. Ali, njegove su usne bile tako blizu. A pogled u njegovim očima tako zavodljiv. Gotovo kao da je želio da ona njemu prva priđe. Drhturila je dok se propinjala na prste i naginjala prema njemu. Dlanom je obuhvatila njegov obraz a on je trepnuo, ne pomaknuvši se. Primicala se polako, uplašena da će ga prenuti, i sama skamenjena od straha. A tada, kada su im oči bile tako blizu da su se gotovo križale, Luce ih je sklopila i pritisnula usne uz njegove. Usne im je spajao dodir nježan poput pera, a vatra Luce neznana, projurila je njezinim tijelom. Željela ga je, trebala, više... ne, trebala je sve. Bilo bi previše tražiti od njega da joj uzvrati osjećaje, da je zagrli kao što je učinio toliko puta u njezinim snovima, da joj na čeznudjiv poljubac odvrati jednim snažnijim. Upravo to je učinio. Mišićavim rukama obgrlio joj je struk. Privukao je k sebi. Osjetila je kako im se tijela privijaju čvršće, noge prepliću, kukovi spajaju, grudi se dižu i spuštaju u savršenom skladu. Daniel ju je naslonio na ogradu šetnice i privijao sve bliže dok se nije mogla pomaknuti, dok nije stajala onako kako je htio. Sve to je učinio nijednom ne prekinuvši strastveni poljubac. Ljubio ju je u početku obazrivo, proizvodeći meke zvuke u njezinim ušima. Zatim je produljio poljupce, još uvijek nježne i kliznuo usnama niz njezin vrat i uz čeljusnu kost, od čega je zastenjala i izvila glavu. Povukao ju je nježno za kosu, a ona je otvorila oči i na trenutak ugledala prve zvijezde na noćnom nebu. Bila je bliže raju nego ikada prije. Konačno se vratio njezinim usnama, ljubio ih takvom žestinom, upijao njezinu donju usnu, provlačio meki jezik tik iza njezinih zubi. Jače je otvorila usta, očajnički želeći više, napokon smiono pokazujući koliko žudi za njim. Koliko žudi ljubiti ga jednakom silinom. 181


MIN@

U ustima i među nožnim prstima osjećala je pijesak, od slanog povjetarca koža joj se ježila, a iz njezina srca izlijevao se najslađi, najčarobniji osjećaj. U tom trenutku mogla je umrijeti za njega. Odmaknuo se, zagledao u nju, kao da joj je želio nešto reći. Nasmiješila mu se, dodirnuvši meko njegove usne svojim, i zadržavši ih ondje. Nije poznavala riječi kojima bi bolje opisala svoje osjećaje, svoje želje. „Još uvijek si tu,“ šapnuo je. „Ništa me ne bi moglo odvući odavde,“ nasmijala se. Koraknuo je natrag, pogledao je mračnim pogledom, a njegov osmijeh nastao je bez traga. Žurno ju je obišao, protrljavši čelo. „Što nije u redu?“ upitala je vedro i povukla ga za rukav, pozivajući ga na drugi poljubac. Prstima je prešao njezinim licem, kosom, vratom. Kao da je pokušavao odagnati sumnju da je tek dio sna. Je li to bio njezin prvi pravi poljubac? Pretpostavljala je se ono s Trevorom nije moglo računati, što je značilo da je bio. Sve je bilo baš kako treba, kao da su ona i Daniel predodređeni jedno drugome. Mirisao je... prekrasno. A njegova usta bila su slatka i sočna. Bio je tako visok, snažan i..... izvlačio se iz njezina zagrljaja. „Kamo ćeš?“ upitala je. Svinuo je koljena, utonuo nekoliko centimetara, naslonivši se na drvenu ogradu i pogledavši u nebo. Činilo se kao da trpi bol. „Rekla si da te odavde ništa ne može odvući,“ rekao je prigušenim glasom. „Ali, to će se dogoditi. Možda samo kasne.“ „Oni? Tko?“ pitala je Luce, ogledajući se po napuštenoj plaži. „Cam? Mislim da smo ga se riješili.“ „Ne.“ Daniel se udaljavao šetnicom. Drhtao je. „To je nemoguće.“ „Daniele.“ „Doći će,“ šapnuo je. „Plašiš me.“ Luce ga je slijedila, pokušavajući održati korak. Jer je odjednom, iako protiv svoje volje, naslutila o čemu je govorio. Nije govorio o Camu, nego o nekoj drugoj prijetnji. Luceine misli nisu više bile jasne. Zabezeknule su je njegove riječi, jer zvučale su sablasno istinito, a razum iz pozadine samo ju je zavaravao. Bilo je to poput sna čijeg se tek djelića mogla sjetiti. „Reci mi!“ rekla je. „Reci mi što se događa!“ Okrenuo se, lica blijeda poput cvijeta boţura, ruku ne- moćno raširenih. „Ne znam kako ih zaustaviti,“ šapnuo je. „Ne znam što poduzeti.“ 182


MIN@

Šesnaesto poglavlje

NA RUBU

Luce je stajala na raskrižju dviju staza. Prva je vodila na sjever, na groblje, a druga na jug, prema jezeru. Spuštala se večer, građevinski radnici otišli su kućama. Iza gimnastičke dvorane svjetlo je prosijavalo kroz hrastove grane i na travnjak, kojim je vodila staza prema jezeru, bacalo točkaste sjene. I mamilo Luce onamo. Nije bila sigurna kamo krenuti. U rukama je držala dva pisma. Prvo je bilo od Cama. U pismu se ispričavao, kao što je i očekivala, i molio je da se nađu nakon škole i razgovaraju o svemu što se zbilo. Drugo je bilo od Daniela, u kojem je jednostavno pisalo: Nađimo se kraj jezera. Nije mogla dočekati! Njezine usne još uvijek se treperile od sinoćnjeg poljupca. Sjećanja na njegove prste u kosi, ili usne na njezinu vratu, nije se mogla otresti. Ostatka noći nije se mogla jasno sjetiti, na primjer što se dogodilo nakon što je sjela uz Daniela na plaži. Gotovo užasnuto ju je izbjegavao dodirnuti, bilo je to neusporedivo s onim što su njegove ruke činile njezinu tijelu ni deset minuta prije. Ništa ga nije moglo vratiti iz omamljenosti. Neprestano je ponavljao, Nešto se dogodilo. Nešto se promijenilo, i bolno zurio u nju, kao da se u njoj skriva odgovor, kao da zna što njegove riječi znače. Konačno ju je prevario san dok je naslonjena na njegovo rame zurila u ocean koji je izgledao nezemaljski. Kada se probudila, nekoliko sati poslije, nosio ju je stubama prema njezinoj sobi. Bila je zapanjena shvativši da je vožnju u autu prespavala, i još zapanjenija neobičnim žarom u hodniku iza njih. Danielovo svjetlo se vratilo. Nije čak ni znala može li ga on vidjeti. Sve oko njih bilo je okupano nježnom ljubičastom svjetlošću. Čak su bijele naljepnice na vratima studentskih soba imale neonsku nijansu. Tmurne linoleumske pločice plamtjele su. Prozorska okna s pogledom na groblje odašiljala su ljubičast sjaj koji se stapao s mutnom, žutom ranojutarnjom svjetlošću. Sve to, pod izravnim pogledom crvenih. „Totalno smo uhvaćeni na djelu,“ šapnula je uplašeno, još napola uspavana. „Crveni me ne brinu,“

183


MIN@

Daniel je mirno odvratio, prateći njezin pogled prema kamerama. Njegove riječi isprva su je umirile, zatim se počela pitati zašto je iz njih izvirala tjeskoba. Ako ga nisu brinuli crveni, nešto drugo jest. Polegao ju je u krevet, nježno poljubio u čelo, i duboko udahnuo. „Nemoj mi sada nestati,“ rekao je. „Za to nema izgleda.“ „Mislim ozbiljno.“ Sklopio je oči i ostao tako dugo vremena. „Odmori se sada, ali potraži me ujutro prije nastave. Moram ti nešto reći. Obećavaš?“ Stisnula je njegovu ruku i povukla ga k sebi na posljednji poljubac. Držala je njegovo lice medu dlanovima i stapala se s njim. Svaki put kad bi zatreptala, on ju je promatrao. Uživala je u tome. Naposljetku se povukao, zatim zastao na dovratku gledajući je pogledom zbog kojeg joj je bilo ubrzavalo, jednako kao zbog njegovih usana maločas. Kada se išuljao u hodnik i zatvorio vrata za sobom, Luce je upala u dubok san. Prespavala je jutarnju nastavu i probudila se rano poslije podne osjećajući se ponovo preporođenom, življom nego ikada. Nije imala ispričnicu za izbivanje s nastave, ali nije zbog toga brinula. Brinula je jer je prespavala sastanak s Danielom. Naći će ga što prije, a on će shvatiti. Oko dva, kada je konačno pomislila da bi trebala nešto pojesti i možda se pojaviti na religijskom seminaru gospođice Sophije, nevoljko se iskobeljala iz kreveta. Tek je tada primijetila dvije omotnice provučene kroz dovratak, zbog čega je odlazak iz sobe odgodila. Morat će prvo objasniti Camu da ga odbija. Ako prije groblja ode na jezero, znala je da se neće moći odvojiti od Daniela. Ako prvo ode na groblje, njezina želja za Danielom dat će joj hrabrosti da kaže Camu stvari koje mu nije mogla reći prije. Prije nego što je sve postalo tako strašno i neobuzdano, sinoć. Pokušavajući odagnati strah od susreta s njim, Luce je krenula kampusom prema groblju. Rana večer bila je topla, a zrak ljepljiv od vlage. Bit će to jedna od nepodnošljivo vrućih noći, kada ni povjetarac s obale neće smoći dovoljno snage da ohladi zrak. U školskom dvorištu nije bilo nikog, čak je lišće na drveću bilo nepomično. Luce je vjerojatno bila jedina stvar na cijelom školskom teritoriju koja se kretala. Ostali će ubrzo biti pušteni s nastave, zatim će nagrnuti u kantinu na večeru, a Penn, a vjerojatno i drugi, počet će se pitati što se dogodilo s Luce. 184


MIN@

Kada mu se približila, Cam je stajao naslonjen na vrata groblja prošarana lišajem. Laktove je oslonio na željeznu ogradu izrađenu poput vinove loze, ramena pogrbio. Metalnim vrhom svoje čvrste crne čizme udarao je glavicu maslačka. Luce se nije mogla sjetiti je li ga kada vidjela tako zadubljena u misli, obično je pokazivao živo zanimanje za svijet oko sebe. Nije podigao pogled dok nije stajala točno ispred njega. Tada je vidjela da mu je lice pepeljasto, a kosa prilijepljena uz glavu. Iznenađeno je ustanovila da se nije obrijao. Pogledom je prelazio njezinim licem, kao da se uz napor usredotočuje na svaki njegov dio. Iako se na njemu nisu vidjele posljedice sinoćnje borbe, izgledao je iznemoglo i ispijeno, kao da danima nije spavao. „Došla si,“ rekao je promuklim glasom, a usne su mu se izvile u jedva vidljiv osmijeh. Luce je pucketala zglobovima na rukama, znajući da njegov osmijeh neće potrajati. Kimnula je i podigla njegovo pismo. Posegnuo je za njezinom rukom, ali ona ju je izmaknula, pretvarajući se da miče kosu s čela. „Pretpostavio sam da ćeš se ljutiti zbog onoga sinoć,“ rekao je, odvojivši se od vrata. Prešao je nekoliko koraka prema središtu groblja, zatim sjeo na kratku klupu od sivog mramora u prvom redu nadgrobnih spomenika i prekrižio noge. Rukom je otro prašinu i suho lišće i potapšao mjesto pred sebe. „Ljutiti?“ ponovila je. „Kad netko bijesno izleti iz bara, obično je razlog tomu ljutnja.“ Sjela mu je nasuprot, i prekriţila noge. S tog mjesta vidio se vrh golemog, starog stabla crnike u središtu groblja, ispod čije je krošnje Cam priredio za nju poslijepodnevni izlet. Sada joj se činilo kao da je to bilo prije mnogo, mnogo vremena. „Ne znam.“ rekla je Luce. „Radije bih to nazvala zbunjenošću. Čuđenjem, možda. Razočaranjem.“ Zadrhtala je od sjećanja na otrcanog muškarca, njegov pogled, dodir njegove ruke, mučne nalete Camovih šaka, i sjene crne poput tmine što je prekrila krov... „Zašto si me odveo onamo? Znaš što se dogodilo Jules i Phillipu nakon što su se pokušali iskrasti.“ „Jules i Phillip su idioti. Njihov svaki pokret praćen je elektronskim narukvicama. Naravno da su ih uhvatili.“ Cam se mračno nasmiješio, ali ne njoj. „Mi nismo poput njih, Luce. Vjeruj mi. Osim toga, zbilja nisam želio uplesti se u još jednu kavgu.“ Protrljao je sljepoočnice, i koža na njima nabrala se, previše tanka i suha. „Nisam mogao podnijeti način na koji je taj tip govorio s tobom, dodirnuo te. Ti zaslužuješ nekoga tko će se 185


MIN@

brinuti za tebe do krajnjih granica.“ Njegove zelene oči raširile su se. „To želim biti ja. Samo ja.“ Kosu je zataknula iza ušiju i duboko udahnula. „Came, ti si zbilja super dečko, ali...“ „Ah, ne.“ Prekrio je rukom lice. „Ne, samo ne od-bij-ga-nježno-govor. Nadam se da nećeš sada reći da bismo trebali biti prijatelji.“ „Ne želiš biti moj prijatelj?“ „Znaš da želim biti mnogo više od tvog prijatelja,“ rekao je ispljunuvši riječ prijatelj kao da je psovka. „Grigori je tomu razlog, zar ne?“ Osjetila je kako joj se želudac steže. To nije bilo teško shvatiti, ali bila je previše zaokupljena vlastitim osjećajima da bi pretpostavila kako bi Cam mogao reagirati na nju i Daniela. „Nijednog od nas zapravo ne poznaješ,“ Cam je rekao, ustao se i povukao se natrag, „a već si spremna izabrati, je li?“ Pretpostaviti da je još uvijek dolazio u obzir, bilo je pomalo umišljeno od njega. Naročito nakon onoga sinoć. Zar je mislio da je to nekakvo natjecanje između njih dvojice? Cam je čučnuo pred nju. Kada je obujmio njezine ruke svojima, izraz njegova lica promijenio se, postao je usrdan, preklinjući. Luce je iznenađeno promatrala Cama, koji se doimao duboko povrijeđen. „Žao mi je,“ rekla je izvukavši ruke iz njegovih. „Tako se dogodilo.“ „Upravo tako! Dogodilo se. A što točno? Pretpostavit ću da te je sinoć pogledao na nov, vrlo romantičan način. Luce, brzaš s odlukom, a ne znaš ni što je posrijedi. Možda je... mnogo toga posrijedi.“ Uzdahnuo je kada ga je zbunjeno pogledala. „Ja te mogu usrećiti.“ „Daniel me čini sretnom.“ „Kako to možeš izjaviti? On te ne želi ni dodirnuti!“ Luce je sklopila oči. Sjetila se njihovih spojenih usana, sinoć na plaži. Danielovih snažnih ruku oko njezina tijela. Sinoć je cijeli svijet bio je u potpunom skladu, tako siguran, onakav kakav treba biti. Kada je otvorila oči, Daniela nije bilo. Samo Cama. Pročistila je grlo. „Da, želi. Dodiruje me.“ Osjetila je vrućinu u obrazima. Pritisnula je hladne ruke na obraze, ali Cam to nije primijetio. Stisnuo je šake. „Pojasni!“ „Ne tiče te se kako me Daniel ljubi!“ ugrizla je usnu, bijesna. Rugao joj se. Cam se zasmijuljio. 186


MIN@

„Oh? I ja te mogu tako ljubiti,“ rekao je, dohvatio njezinu ruku i poljubio joj nadlanicu, a zatim je naglo ispustio. „Ni približno,“ Luce je rekla okrenuvši se. „Ovako, možda?“ Usnama je očešao njezin obraz prije nego što ga je mogla odgurnuti. „Pogrešno.“ Cam je oblizao usne. „Želiš li reći da te Daniel Grigori poljubio onako kako zaslužuješ?“ U njegovim očima, kao ugljenom obrubljenim, počela se zrcaliti zloba. „Da,“ odgovorila je. „Bio je to najbolji poljubac u mom životu.“ Iako je to bio prvi Lucein pravi poljubac, znala je da bi jednako odgovorila i za šezdeset, i za stotinu godina. „A ti si još uvijek tu.“ Cam je rekao, odmahnuvši glavom u nevjerici. Nisu joj se svidjele njegove zloslutne insinuacije. „Ovdje sam samo da bih ti rekla istinu o sebi i Danielu. Da ti kažem da između mene i tebe...“ Cam je prasnuo u smijeh. Glasno i šuplje kreštanje odzvanjalo je praznim grobljem. Smijao se dugo i tako snažno, da je obgrlio tijelo rukama i obrisao suzu iz oka. „Što je toliko smiješno?“ rekla je Luce. „Nemaš pojma,“ odgovorio je kroz smijeh. Način na koji joj je Cam dao do znanja da ne razumije što se događa, bio je potpuno različit od Danielova sinoćnjeg. Sjećala se njegova neutješnog ponavljanja. To nije moguće. Čak i nakon što bi se Daniel ogradio od nje, osjetila bi samo još snažniju privlačnost. Čak i kada se prepirala s njim, žudjela je za njegovom blizinom, mnogo više nego što je to ikada osjećala prema Camu. Njezina reakcija na Camovo slično ponašanje bila je neusporedivo drukčija. Kada se Cam ogradio od nje, laknulo joj je. Camu se nije željela približiti. Zapravo, osjećala je da mu je već sada odviše blizu. Sad joj je bilo dosta. Škrgućući zubima ustala je i ponosno krenula prema vratima, ljutita na sebe što je izgubila i previše vremena uzalud. Cam ju je dostigao, njihao se pred njom i zaklanjao svojim tijelom izlaz. Još uvijek joj se smijao, zatim se grizao za usnu, pokušavajući obuzdati smijeh. 187


MIN@

„Nemoj ići,“ protisnuo je hihoćući se. „Pusti me na miru!“ „Ne još.“ Prije nego što ga je mogla zastaviti Cam ju je uhvatio u naručje i nagnuo natrag, tako naglo i nisko da je izgubila tlo pod nogama. Luce je kriknula, trenutak se boreći, ali on se smiješio. „Pusti me!“ „Grigori i ja borili smo se prilično pošteno do sada, zar se ne slažeš?“ Zurila je u njega, rukama se odgurujući o njegova prsa. „Idi dovraga!“ „Ne shvaćaš,“ rekao je, pribliţivši njezino lice svome. Njegove zelene oči probadale su je, a ona je mrzila to što je dio nje još uvijek trnuo od tog pogleda. „Gledaj, znam da su proteklih nekoliko dana stvari pošle vrlo čudnim tokom,“ rekao je prigušeno. „Ali Luce, stalo mi je do tebe. Veoma. Nemoj izabrati njega prije nego što mi dopustiš da te poljubim.“ Njegove ruke stezale su se oko njezina tijela. Odjednom je osjetila strah. Ondje ih nitko nije mogao vidjeti, a ona nikome nije rekla kamo ide. Ništa se neće promijeniti, rekla mu je trudeći se zvučati hladnokrvno. „Udovolji mi. Pretvaraj se da sam vojnik na samrti i da je ovo moja posljednja želja. Obećavam ti, bit će to samo jedan poljubac.“ Pomislila je na Daniela. Zamislila ga je kako je čeka na jezeru, krateći vrijeme koje su trebali provesti zagrljeni bacanjem kamenčića u jezero. Camov poljubac nije željela, ali što ako je ne pusti ? U tom slučaju poljubac bi bio najbeznačajnija stvar, najlakši način da se oslobodi i ode odade Danielu. Obećao je. „Samo jedan poljubac,“ počela je, zatim su njezine usne prekrile njegove. Njezin drugi poljubac u jednako toliko dana! Danielov poljubac bio je pohlepan, gotovo očajnički, a Camov nježan, gotovo previše savršen. Kao da se uvježbao u toj vještini na stotinama djevojaka prije nje. Istodobno, osjetila je kako se u njoj nešto budi, raspršuje ljutnju, koju je osjećala još do prije nekoliko sekundi, u ništavilo, i potiče je da uzvrati. Održavao je njezinu ravnotežu svojim koljenom, dok joj je glava čvrsto počivala u njegovu naručju. Njegove snažne, sposobne ruke grlile su je, osjećala se sigurnom u njegovu naručju. To joj je bilo potrebno. Osjećala se toliko drukčije od... od svakog drugog trenutka provedenog s njim. Znala je da iz njezina uma nešto klizi... zaboravljala je na nešto, nekoga. Koga? 188


MIN@

Više se nije mogla sjetiti. Svu njezinu pažnju zaokupljao je taj poljubac, te usne... Padala je. Pad joj je izbio dah iz pluća. Dok se pridizala na laktove, promatrala je kako tek desetak centimetara dalje Camovo lice udara o zemlju. Trgnula se nekontrolirano. Ranovečernje sunce bacalo je prasnu svjetlost na dvije osobe. „Koliko si puta uništio tu djevojku?“ Luce je čula karakteristično otezanje. Gabbe? Podigla je pogled, trepćući prema zalazećem suncu. Gabbe i Daniel. Gabbe je sunula prema Luce i pomogla joj uspraviti se, a Daniel je nije želio pogledati u oči. Luce je tiho opsovala. Nije znala što je gore, to što ju je vidio kako se ljubi s Camom ili što će se, bila je u to sigurna, ponovo s njim potući. Cam je ustao, gledao ih izazivački u oči, ne obazirući se na Luce. „Dobro, s kim ću se ovaj put tući?“ Zarežao je. Ovaj put? „Sa mnom,“ Gabbe je rekla približivši mu se s rukama na kukovima. „Taj mali, ljubavni dodir bio je moj, Came, dušo draga. I što ćeš sada?“ Luce je odmahnula glavom. Gabbe se zacijelo šalila. Vjerojatno je to bila neka igra koju Luce nije razumjela. Ali, Cam nije izgledao kao da mu je smiješno. Pokazao je zube, zasukao rukave, podigao šake i krenuo naprijed. „Zar opet, Came?“ Luce ga je korila. „Nije li ti bilo dovoljno tučnjave za ovaj tjedan?!“ Povrh svega, zar je zbilja namjeravao udariti djevojku?! Iskosa joj se osmjehnuo. „Treća sreća,“ rekao je glasom natopljenim zlobom. Okrenuo se prema Gabbe upravo kada je zamahnula rukom prema njegovoj bradi. Cam je pao, a Luce se žurno povukla natrag. Oči je čvrsto sklopio i rukama stisnuo obraz. Gabbe je stajala nad njim ni najmanje zbunjena situacijom, ležerna kao da je upravo iz pećnice izvukla savršeno pečen kolač od breskve. Letimično je pogledala svoje nokte na rukama i uzdahnula. „Baš šteta što te moram tući sada kada sam uredila nokte. Ali što se mora...“ rekla je i nastavila udarati nogom Cama u trbuh, nakon svakog udarca naslađujući se poput djeteta kad pobijedi u društvenoj igri. Posrćući Cam se preklopio u čučanj. Luce nije mogla vidjeti njegovo lice, duboko među koljenima, ali je jasno čula bolno stenjanje, kašljanje i gušenje vlastitim dahom. 189


MIN@

Luce se uspravila, pogledala Gabbe pa Cama, i obratno, pokušavajući shvatiti što se događa. Cam je bio dvostruko snažniji, ali Gabbe je bila u prednosti. Još jučer, pred Luceinim pogledom, Cam je s lakoćom premlatio onog visokog muškarca u baru. A noć prije, ispred knjižnice, odmjeravao je snagu s Danielom, koji mu je podjednako parirao. Luce se divila Gabbe, dok je kose svezane šarenom vrpcom u konjski rep pribijala Cama uz do i zavrtala mu ruku. „Priznaj poraz! rugala se. Reci čarobnu riječ, šećeru i pustit ću te.“ „Nikad.“ Cam je pljunuo na do. „Nadala sam se da ćeš to reći,“ rekla je i žestokim pokretom gurnula Camovu glavu u blato. Daniel je spustio ruku na Lucein vrat. Naslonila se na njega i pogledala natrag, odviše prestrašena od onoga što bi mogla pročitati na njegovu licu. Zacijelo ju je, u tom trenutku, mrzio. „Oprosti, prošaptala je. Cam, on je...“ „Zašto si se sastala s njim?“ Daniel je zvučao u isti mah povrijeđeno i bijesno. Naglo ju je zgrabio za bradu i natjerao je da ga pogleda u oči. Njegovi prsti na njezinoj koži bili su ledeni, a oči ljubičaste, bez trunka sive. Usne su joj zadrhtale. „Mislila sam da mogu riješiti to s njim. Reći mu sve u lice, tako da možemo biti zajedno, da se ne moramo ni o čemu brinuti.“ Prezirno je otpuhnuo. Shvatila je koliko je glupo zvučala. „Taj poljubac...“ rekla je stišćući ruke. Željela ga je ispljunuti iz usta. „Bila je to golema pogreška.“ Daniel je sklopio oči i okrenuo joj leđa. Dvaput je zaustio i oba se puta predomislio. Rukama je čvrsto uhvatio kosu i zanjihao se. Promatrala ga je zabrinuto, pomislila da će zaplakati. Naposljetku ju je zagrlio. „Ljutiš li se na mene?“ Zagnjurila je lice u njegova prsa i udisala slatki miris njegove kože. „Samo sam sretan što smo stigli na vrijeme.“ Camovo cviljenje nagnalo ih je da se osvrnu. Zatim namršte. Daniel je uhvatio Luce za ruku i pokušao je povući, dok je pomamno zurila u Gabbe, koja je pod pazuhom čvrsto stezala Camovu glavu, čak ni zadihana. Cam je izgledao bijedno, pretučeno i izmučeno. To jednostavno nije imalo smisla. „Što se ondje zbiva, Daniele?“ Luce je šapnula. „Kako je moguće da Gabbe može tako mlatiti Cama? Zašto joj to dopušta?“ 190


MIN@

Daniel je uzdahnuo i istodobno se nasmijao. „Ne dopušta on Gabbe ništa. Ovo što vidiš samo je dio onoga što ta cura umije.“ Odmahnula je glavom. „Ne razumijem, kako...“ Daniel joj je pomilovao obraz. „Hoćeš li se prošetati sa mnom?“ upitao je. „Pokušat ću ti objasniti što se događa, ali mislim da bi prvo trebala sjesti.“ I sama je željela raščistiti s njim nekoliko stvari. Ako ne raščistiti, onda ih barem spomenuti u razgovoru, i procijeniti smatra li je potpuno i provjereno duševno poremećenom. Spomenut će, na primjer, ljubičastu svjetlost. I snove koje nije mogla, niti željela, zaustaviti. Odveo ju je na čistinu posred groblja na kojoj još nije bila, pored dva srasla breskvina drveta. Njihova stabla svijala su se jedno prema drugom, tvoreći oblik srca. Odveo ju je pod neobično spojene kvrgave grane i uzeo njezinu ruku u svoju, prstima dodirujući njezine prste. U tihoj večeri čula se pjesma zrikavaca. Luce je pomislila na učenike koji sada u kantini trpaju u tanjure pire od krumpira i srču kroz slamke gusto mlijeko sobne temperature. Odjednom se osjetila nemoguće udaljenom od njih, kao da se ona i Daniel nalaze na drugom planetu. Sve osim njegove ruke oko njezine, njegove kose, blistave na zalazećem suncu, njegovih toplih sivih očiju, sve drugo kao da nije postojalo. „Ne znam kako započeti,“ rekao je stisnuvši joj prste koje je trljao svojima kao da moţe istisnuti odgovore. „Mnogo toga ti moram reći, ali na pravi način.“ Željela je od njega slušati ljubavne izjave, ali znala je da nije riječ o tome. Daniel joj je želio reći nešto teško i zakučasto, nešto čime će joj otkriti mnogo toga o sebi, nešto što će Luce možda teško podnijeti. „Kako bi bilo da to što mi želiš reći rasporediš u dobre i loše vijesti?“ predložila je. „Dobra zamisao. Koje želiš prvo čuti?“ „Većina ljudi želi prvo čuti dobre vijesti.“ „Možda je tako,“ rekao je. „Ali, ti se razlikuješ od većine ljudi, kao da dolaziš s drugog planeta.“ „Dobro, onda želim prvo čuti loše.“ Otići nije namjeravala. Kako bi sada mogla otići, kada je više nije odgurivao od sebe? 191


MIN@

Kako bi mogla otići sada, kada se spremao odgovoriti na neka pitanja s njezina golema popisa koja su je već tjednima opsjedala? Povukao je njezinu ruku na svoje srce. „Reći ću ti istinu,“ rekao je. „Nećeš mi vjerovati, ali zaslužuješ znati. Čak i ako te ubije.“ „U redu.“ Njezinu utrobu u tom trenutku probola je čista bol, a koljena su joj klecnula. Bila je sretna kad ju je Daniel posjeo. Hodao je jedno vrijeme naprijed-natrag, zatim duboko udahnuo. „U Bibliji...“ Luce je jauknula. Nije si mogla pomoći, vjeronauk ju je automatski odbijao. Osim toga, željela je razgovarati o njima dvoma, ne o nekim moralnim poukama. Biblija ne sadrži odgovor na nijedno od pitanja o Danielu! „Slušaj me,“ rekao je strijeljajući je pogledom. „Sjećaš li se dijela Biblije, gdje Bog pravi veliku stvar od toga da ga svi moraju voljeti svom svojom dušom? Bezuvjetno i bez premca?“ Luce je slegnula ramenima. „Pa, da, valjda.“ „Pa...“ Daniel je tragao za pravim riječima. „Taj zahtjev ne odnosi se samo na ljude.“ „Što želiš reći? Na koga još? Životinje?“ „Ponekad, da,“ Daniel je rekao. „Zmije, naprimjer.“ Zmija je prokleta nakon što je Evu navela na grijeh. Osuđena da zauvijek gmiže po tlu. Sjetila se Cama i zadrhtala. Zmija. Njihov izlet. Ogrlica. Protrljala je vrat, sretna što je se riješila. Prstom je kliznuo niz njezinu kosu, niz čeljusnu kost, u udubinu na vratu. Udahnula je blaženo. „Pokušavam reći... moglo bi se reći da sam i ja proklet, Luce. Već jako dugo.“ Riječi u njegovim ustima bile su gorke. „Jednom davno odabrao sam, onako kako sam tada vjerovao i kako još uvijek vjerujem, iako...“ „Ne razumijem,“ rekla je odmahujući glavom. „Naravno da ne razumiješ,“ rekao je spustivši se na do pored nje. „Ali, ne znam kako da ti objasnim.“ Počešao se po glavi i spustio glas, kao da govori sam sebi. “Sve što mogu jest pokušati. Čak i ako bude uzalud.“ „U redu,“ rekla je. Zbunjivao ju je premda još ništa nije rekao. Pokušala se držati manje izgubljenom nego što se osjećala. 192


MIN@

„Zaljubljujem se,“ objasnio je, čvrsto stisnuvši njezine ruke. „Svaki put iznova. I uvijek završi katastrofalno.“ Svaki put iznova, od tih riječi joj je pozlilo. Luce je sklopila oči i povukla ruke iz njegovih. To joj je već rekao. Onaj dan na jezeru. Prolazio je kroz bolne prekide. Opekao se, mnogo puta. Zašto joj sada spominje sve te djevojke? Njegove riječi boljele su je onda, a sada još više, zabadale se oštro u njezina rebra. Stisnuo joj je prste. „Pogledaj me,“ preklinjao je. „Sada slijedi najteži dio.“ Otvorila je oči. „Osoba u koji se svaki put iznova zaljubljujem, si ti.“ Zadržavala je dah, i sada, umjesto izdaha, oteo joj se bridak, podsmješljiv smijeh. „U redu, Daniele,“ rekla je uspravljajući se. „Zbilja si proklet. Ovo zvuči užasno.“ „Slušaj!“ Povukao ju je s takvom žestinom da su joj ramena bolno zadrhtala. Njegove oči blještale su ljubičastim sjajem. Znala je da u njemu raste ljutnja. Ali, i u njoj. Daniel se zagledao u krošnju breskve kao da je moli za pomoć. „Preklinjem te, dopusti mi da objasnim.“ Glas mu je podrhtavao. „Nije problem voljeti te.“ Duboko je udahnula. „Što je onda problem?“ Krajnjom voljom ostala je slušati ga, pokušala je biti snažna i nadvladati osjećaj povrijeđenosti. Daniel je izgledao dovoljno skršeno za oboje. „Dano mi je da živim vječno.“ Oko njih je šuštalo drveće. Krajičkom oka Luce je uhvatila najbljeđi tračak sjene. Nije bila nalik onome morbidnom, gigantskom vrtlogu od sinoć, bilo je to tek upozorenje. Sjena je održavala razmak, zibala se odašiljući hladne valove i čekala. Čekala na Luce. Luce je osjetila kako joj kosti potresa duboka jeza. Slutila je da se približava nešto kolosalno, crno poput noći, konačno. „Žao mi je,“ rekla je, vraćajući s naporom pogled na Daniela. „Možeš li, hmmm, to ponoviti?“ „Dan mi je vječni život,“ ponovio je. Luce se još uvijek nije snalazila, ali iz njega je potekla bujica riječi. „Dano mi je da živim, gledam kako se djeca rađaju, odrastaju, zaljubljuju, stare. Dano mi je da ih gledam kako umiru. Osuđen sam da tome svjedočim opetovano, i tako zauvijek, Luce. 193


MIN@

Svima, osim tebi.“ Oči su mu bile staklaste, glas se pretvorio u šapat. „Tebi nije dano da se zaljubiš...“ „Ali...“ šapatom je odgovorila. „Već sam se zaljubila.“ „Nije ti dano da rodiš djecu i ostariš, Luce.“ „Zašto ne?“ „Vraćaš se svakih sedamnaest godina.“ „Molim te...“ „Srećemo se. Uvijek se srećemo, nešto nam ukrsti puteve, bez obzira na to kamo otišao, bez obzira na to koliko te se trudio kloniti. To mi nikada ne uspije. Uvijek me nađeš.“ Sada je zurio u svoje stisnute šake kao da želi nekoga udariti, nemoćan podići pogled. „Svaki put kada se sretnemo, zaljubiš se u mene.“ „Daniele...“ „Odolijevam ti, bježim od tebe, trudim se svim snagama da ti ne uzvratim osjećaje, ali uzalud. Ti se zaljubiš u mene, i ja u tebe.“ „Zar je to tako strašno?“ „To te ubije.“ „Prestani!“ viknula je. „Što pokušavaš učiniti? Uplašiti me i otjerati od sebe?“ „Ne,“ prezirno je rekao. „To ne bi uspjelo.“ „Ako ne želiš biti sa mnom...“ rekla je, nadajući se da je cijela ta priča neslana šala, vrhunac svih govora kojim želi prekinuti s njom, sve samo ne istina. To ne može biti istina... „Sigurna sam da mi to možeš dati do znanja izgovorom u koji bih mogla povjerovati.“ „Znam da mi ne možeš vjerovati. Zato ti, sve do sada, nisam mogao reći, ali sada moram. Mislio sam da razumijem pravila ove igre... ali poljubili smo se i sada... više ništa ne razumijem.“ Njegove sinoćnje riječi zazvonile su joj u ušima. Ne znam kako to spriječiti. Ne znam što učiniti. „Zato što si me poljubio?“ Kimnuo je. „Nakon što smo se poljubili, bio si iznenađen...“ Ponovo je kimnuo, dovoljno dostojanstven da ne skriva smetenost na licu. „Poljubio si me,“ Luce je nastavila, tragajući za najboljim izrazom „i mislio si da neću preživjeti?“ „Utemeljeno na prijašnjim iskustvima,“ rekao je promuklo. „Da.“ „To je suludo,“ rekla je. 194


MIN@

„Nije se radilo samo o poljupcu, nego o tome što on znači. U nekim se životima možemo poljubiti, ali u većini života ne možemo.“ Pomilovao je njezin obraz, a ona se pokušavala ne prepustiti tom predivnom osjećaju. „Moram priznati da su mi draži životi u kojima se možemo poljubiti,“ spustio je pogled. „Iako je izgubiti te nakon toga... neusporedivo teže.“ Željela je biti bijesna. Jer joj je pričao tu bizarnu izmišljotinu umjesto da je grli i ljubi. Ali, neka podsvjesna slutnja nije joj dala da pobjegne, prikivala ju je na mjesto i zahtijevala od nje da ga sasluša. „A kada me izgubiš,“ riječi je izgovarala kao da su strani predmeti u njezinim ustima, „kako se to dogodi? Zašto?“ „Ovisi i o tebi, o tome koliko znaš o našoj prošlosti, koliko si me dobro upoznala, znaš li tko sam.“ Zabacio je ruke i slegnuo ramenima. „Znam da zvuči nevjerojatno...“ „Suludo?“ Nasmiješio se. „Želio sam reći, nejasno. Ali, ne želim ništa više skrivati od tebe, iako se radi o vrlo, vrlo osjetljivoj temi. Nekada, u prošlosti, razgovor poput ovoga mogao je ...“ Iščekivala je riječi zureći nepomično u njegove usne, ali on je šutio. „Ubiti me?“ „Želio sam reći, »slomiti mi srce«.“ Bilo je očito koliko je patio. Poželjela ga je utješiti, osjetila je kako je nešto vuče, kako je nešto u njezinim grudima privlači k njemu. Ali, nije se pomaknula. Tada je shvatila da Daniel zna za ljubičastu svjetlost. I sve ostalo vezano uz nju. „Što si ti?“ pitala je. „Neka vrsta...“ „Lutam zemljom svjestan da ćeš doći. Nekada sam te tražio. Ali, ubrzo sam se počeo skrivati od tebe, od duboke, neizbježne boli, ali onda si ti počela tražiti mene. Nije dugo trebalo da shvatim kako se pojavljuješ svakih sedamnaest godina.“ Luce je proslavila sedamnaesti rođendan krajem kolovoza, dva tjedna prije nego što se upisala u Mač i križ. Bila je to tužna proslava, Luce, njezini roditelji i kupovna torta. Nije bilo svijeća: nikad dosta opreza. A kakva je bila sudbina njezine obitelji? Jesu li i oni dolazili na ovaj svijet svakih sedamnaest godina? „Sedamnaest godina nije dovoljno vremena da te prebolim,“ rekao je. „Tek da prestanem biti oprezan.“ „Dakle, znao si da ću doći?“ upitala je sumnjičavo. 195


MIN@

Doimalo se da je iskren, ali nije mu mogla vjerovati. Nije mu željela vjerovati. Daniel je odmahnuo glavom. „Onaj dan kada si se pojavila, nisam znao. Ne događa se to tako. Zar se ne sjećaš moje reakcije kada sam te prvi put vidio?“ Podigao je pogled, zamišljen. „Prvih nekoliko trenutaka osjećam zanos. Potpuno se izgubim u ushićenju. Nakon toga se sjetim. Uvijek je tako.“ „Da.“ rekla je polako. „Nasmiješio si se, i... jesi li mi zato pokazao srednji prst?“ Namrštio se. „Ako se to ponavlja svakih sedamnaest godina, kao što tvrdiš,“ rekla je,“ morao si znati da ću se pojaviti. Na neki način si znao.“ „Zamršeno je, Luce.“ „Vidjela sam te onaj dan prije nego što si me uočio. Smijao si se s Rolandom ispred zgrade Augustine. Smijao si se toliko, da sam postala ljubomorna. Ako si sve to znao, Daniele, ako si toliko pametan da možeš pretkazati kada ću se pojaviti i kada ću umrijeti i koliko ćeš zbog toga patiti, kako si se onda mogao tako smijati? Ne vjerujem ti,“ rekla je drhtavim glasom. „Ne vjerujem ti ni riječ.“ Daniel je palcem nježno otro suzu iz njezina oka. „To je predivno pitanje, Luce. Divim ti se zbog njega i volio bih da mogu bolje objasniti. Ali, sve što mogu reći jest ovo: jedini način da preživiš vječnost jest da možeš cijeniti svaki trenutak. Upravo to sam tada činio.“ „Vječnost,“ Luce je ponovila. „Još jedna stvar koju ne razumijem.“ „Ne mari. Više se ne mogu smijati na takav način. Čim se pojaviš, ja postajem obuzet.“ „Tvoje riječi nemaju smisla,“ rekla je, želeći otići prije nego što se spusti mrak. Ali, Danielova priča bila je mnogo više nego besmislena. Otkad se nalazila u Maču i križu, potajno je vjerovala da je možda poremećena. Ali, njezina poremećenost nije se mogla mjeriti s Danielovom. „Ne postoji pravi način kojim se ovo može objasniti... djevojci koju voliš“ zaklinjao ju je, sklanjajući joj kosu s lica. „Dajem sve od sebe. Želim da mi povjeruješ, Luce. Što trebam učiniti da mi povjeruješ ?“ „Ispričaj mi drugu priču,“ rekla je ogorčeno. „Izmisli smisleniji izgovor.“ „Sama si rekla da naslućuješ kako se otprije poznajemo. Nijekao sam, znao sam što će se dogoditi.“ „Da, naslućivala sam da te poznajem otprije,“ rekla je. Sada joj je glas bio obojen strahom. „Iz trgovačkog centra, ljetnog kampa ili nečeg sličnog. Ne iz prošlog života,“ zatresla je glavom. „Ne... ne mogu!“ Rukama je pokrila uši. Daniel ih je maknuo. 196


MIN@

„Ali, u srcu znaš da govorim istinu.“ Obujmio je njezina koljena i pogledao je duboko u oči. „Znala si kada sam te pratio u Corcovado u Riju, jer si željela vidjeti kip izbliza. Znala si dok sam te nosio tri i pol kilometra, mokar od znoja, na rijeku Jordan nakon što si se razboljela kada smo izašli iz Jeruzalema. A rekao sam ti da ne pojedeš sve one datulje. Znala si kada si bila medicinska sestra u bolnici u Italiji za vrijeme Prvog svjetskog rata, i prije toga kada sam te sakrio u podrum za vrijeme carske čistke u Petrogradu. Kada sam se penjao uz toranj tvog zamka u Škotskoj za vrijeme reformacije i kada smo plesali i plesali na krunidbenom balu u Versaillesu. Bila si jedina žena odjevena u crno. Kad bi se mogla sjetiti umjetničke kolonije u Quintana Roou ili prosvjednog marša u Cape Townu, nakon čega smo oboje proveli noć u zatvoru! Ili otvorenja kazališta Globe u Londonu! Imali smo najbolja mjesta u gledalištu. Bila si na Tahitiju, kada sam ondje preživio brodolom, bila si u Melbourneu kada sam ondje odveden kao kažnjenik. U Nimesu, u osamnaestom stoljeću, kada sam preživljavao džepareći, na Tibetu, gdje sam bio redovnik. Pojaviš se uvijek, gdje god se nalazio, i prije ili poslije naslutiš ovo o čemu ti sada govorim.“ „Ali, nikada ne možeš prihvatiti da je ono što slutiš, istina.“ Daniel je zastao da udahne i pogledao kroz nju. Zatim joj je stegnuo koljeno a njezinom tijelom šiknuo je ponovo vreo mlaz. Sklopila je oči, a kada ih otvorila, Daniel je u ruci držao najsavršeniji bijeli božur. Blistao je. Osvrnula se, pokušala otkriti gdje ga je ubrao, zapanjena da ga nije prije primijetila. No, bili su okruženi samo korovom i breskvama što su trulile na tlu. Sada su zajedno pridržavali božur. “Znala si onog ljeta u Helstonu kada si svaki dan, cijeli mjesec, brala božure. Sjećaš li se?“ zurio je u nju, kao da želi vidjeti njezine misli. „Ne. uzdahnuo je trenutak potom. Naravno da se ne sjećaš. Zavidim ti na tome.“ Dok je govorio, Luceina koža postajala je sve toplija, kao da je uzvraćala na Danielove riječi, s kojima se njezin razum nije mogao nositi. Sve što je smatrala da zna, sada je postalo upitno. „Činim sve ovo,“ Daniel je rekao nagnuvši se prema njoj i dotaknuvši čelom njezino, „jer ti si, Luceinda, moja ljubav. Za mene, ti si sve.“ Luce je donja usna drhtala, a ruke u njegovim omlitavjele su. Latice božura pale su na tlo kroz njezine prste. 197


MIN@

„Zbog čega si onda toliko tužan?“ Bilo je to previše za nju. Odmaknula se od Daniela i ustala, otresavši s traperica lišće i travu. U glavi joj se vrtjelo. Živjela je, prije ovog života? „Luce.“ Odmahnula je rukom. „Mislim da moram otići, prileći.“ Cijelom težinom naslonila se na breskvu. Osjetila je slabost. „Nije ti dobro,“ ustao je i uhvatio je za ruku. „Ne.“ „Oprosti.“ Daniel je uzdahnuo. „Ne znam što sam očekivao da će se dogoditi kada ti kažem...“ Nije mislila da je moguće da će se ikada željeti odvojiti od Daniela, ali sada je morala otići. Promatrao ju je, kao da će joj upravo reći nađimo se poslije, nastavimo razgovarati, ali Luce nije bila sigurna da je to dobra zamisao. Što joj je više otkrivao, to se u njoj nešto sve više komešalo, budilo, nešto na što nije bila spremna. Ne još. Više nije mislila da je luda, niti je bila sigurna misli li to o Danielu. Da je tu priču ispričao bilo kome osim nje, njegove riječi bi se smatrale budalastim. A Luce... nije mogla biti sigurna, ali što ako joj je Daniel upravo dao odgovore, objašnjenje cijelog njezina života? Nije znala što misliti. Bila je uplašenija nego ikada prije. Otresla je njegovu ruku i uputila se prema spavaonicama. Nakon nekoliko velikih koraka, zaustavila se i polako okrenula. Daniel se nije pomaknuo „Što je?“ upitao je, podigavši bradu. Stajala je ondje, a između njih zjapio je razmak. „Obećala sam da neću otići prije nego što čujem dobre vijesti.“ Danielovo lice opustilo su u nešto slično osmijehu. Ali, u njegovu izrazu zadržalo se nešto poput tjeskobe. „Dobra vijest je...“ zastao je pažljivo birajući riječi, „poljubio sam te, a ti si još uvijek tu.“

198


MIN@

Sedamnaesto poglavlje

OTVORENA KNJIGA

Trošne opruge lagano su odbacile Luceino tijelo kada se srušila u krevet. Nakon što je pobjegla s groblja i od Daniela, trčala je sve dok se nije domogla svoje sobe. Upaliti svjetlo se nije ni potrudila, zbog čega se spotaknula o stolicu i povrijedila nožni palac. Skvrčila se i zgrabila bolno stopalo. Tjelesna bol barem je bila stvarna, svakodnevna, ovozemaljska, s njom se umjela nositi. Bila je sretna što je napokon sama. Zatim je netko pokucao na njezina vrata. Zar je nisu mogli ostaviti na miru?! Nije se obazirala na kucanje. Ničije društvo nije željela, a tkogod je sada kucao, valjda će shvatiti. Kucanje se ponovilo. Kroz vrata čula je teško disanje i pročišćavanje grla punog sluzi od alergije. Penn. Nije bila u stanju razgovarati sada s Penn. Ako joj pokuša objasniti što joj se sve zbilo u protekla dvadeset i četiri sata, zvučat će suludo, a ako se pokuša pričiniti normalnom i zadrži za sebe svoje doživljaje zbilja će poludjeti. Naposljetku je čula Pennine korake. Udaljavala se hodnikom. Umjesto uzdaha olakšanja oteo joj se dug, samotan, plačan zvuk. Željela je Daniela okriviti za ovaj osjećaj koji je divljao njome nekontrolirano. Na trenutak je pokušala zamisliti život bez Daniela. Ali to je bilo nemoguće. Bilo je to kao da se pokušava prisjetiti prvog dojma o kući u kojoj je provela godine. Toliko joj se uvukao pod kožu. Sada je morala iznaći način da obradi sve te bizarne informacije koje joj je večeras otkrio. U mislima se neprestano vraćala na ono što je rekao o njihovim prošlim životima. Luce se možda nije mogla sjetiti trenutaka koje joj je opisao, ili mjesta koje je spomenuo, ali, njegove je riječi nisu ni najmanje šokirale. Ono što joj je ispričao odjekivalo je njome kao nešto poznato. Primjerice, oduvijek je neobjašnjivo mrzila datulje. Sam pogled na datulje izazivao bi u njoj mučninu. Počela je tvrditi da je alergična, kako bi prisilila majku da ih prestane potajno dodavati kolačima koje je pekla. Osim toga gotovo cijeli život preklinjala je roditelje da je odvedu u Brazil, iako ni sama nije znala zašto. Zatim, bijeli božuri. Nakon požara u knjižnici Daniel joj je darovao buket božura. Božuri su za nju bili nešto čudesno, istovremeno tako prisno. 199


MIN@

Kroz prozor njezine sobe nebo je bilo ugljeno crno, tek ponegdje prekriveno bijelim, vatastim oblačićima. Soba je bila u mraku a blijedi, punašni cvjetovi na prozorskoj dasci, isticali su se u tami. Stajali su u vazi već cijeli tjedan, ali latice nisu ni počele venuti. Luce se uspravila u krevetu i udahnula njihov miomiris. Nije ga mogla kriviti. Da, ispričao joj je jednu suludu priču, ali bio je u pravu, ona je opetovano prilazila njemu, i nametala pomisao da se poznaju otprije. Bilo je tomu još. Ona je mogla vidjeti sjene, i bila je umiješana u smrt nevinih ljudi. Kada je Daniel počeo govoriti o njezinim smrtima, o tome koliko ju je puta već gledao dok umire, pokušala je ne pomisliti na Trevora ili Todda. Ako je uopće bila sposobna shvatiti njegove riječi, željela je pitati Daniela je li se ikada osjetio odgovornim. Za njezinu smrt. Je li njegova svakodnevnica bila imalo nalik užasnom, nametljivom osjećaju krivnje s kojim se svakodnevno suočavala? Utonula je u stolicu, koja se nekako našla posred sobe. Jao! Posegnula je rukom pod sebe, pipajući tu čvrstu stvar na koju je sjela. Bila je to debela knjiga. Luce se primaknula zidu i rukom dohvatila prekidač, i zaškiljila od fluorescentne svjetlosti. Nikada prije nije vidjela knjigu koju je sada držala u rukama. Korice su bile izblijedjele, sive, s izlizanim rubovima, oblijepljene smeđom samoljepljivom trakom koja se mrvila pri dnu hrpta. Promatrači: Srednjovjekovni europski mit. Knjiga Danielova pretka. Bila je teška i mirisala na dim. Izvukla je komadić papira koji je virio iz korica. Da! Našla sam rezervni ključ i nezakonito ušla u tvoju sobu. Oprosti! Ali ovo je HITNO! A ja te nigdje ne mogu naći! Gdje si? Moraš pregledati ovu knjigu, a nakon toga ćemo vijećati. Navratit ću za sat. Nastavi s oprezom. Ljubi te i grli Penn Luce je odložila poruku uz vazu s cvijećem i ponijela knjigu sa sobom u krevet. Sjela je a noge pustila da vise s ruba. Držala je knjigu u rukama i osjećala kako joj neobična toplina struji pod kožom. Knjiga u njezinim rukama kao da je oživjela. Počela je otvarati knjigu, očekujući će morati odgonetnuti nesmiljeno akademski napisan sadržaj, ili proučiti kazalo na kraju, kako bi otkrila gdje se nalazi išta što se imalo odnosilo na Daniela. Nije stigla ni do prve stranice. 200


MIN@

Na unutrašnju stranu korica bila je zalijepljena fotografija u sepija tehnici. Bila je to vrlo stara fotografija, urađena u stilu i veličini tadašnjih posjetnica, tiskana u albume tehnici na požutjelom papiru. Pri dnu netko je napisao: Helston, 1854. Vrućina joj je udarila u obraze. Preko glave je svukla svoj crni džemper i ostala u potkošulji, međutim još uvijek joj je bilo vruće. U ušima joj je šuplje odjekivao Danielov glas. Dan mi je vječan život. rekao je. Pojavljuješ se svakih sedamnaest godina. Zaljubiš se u mene i ja u tebe. I to te ubije. U glavi joj je stalo snažno udarati Ti si moja ljubav Luceinda. Za mene, ti si sve. Dodirnula je rub fotografije zalijepljen za knjigu. Lucein tata, koji je amaterski proučavao fotografiju, divio bi se očuvanosti ove slike kao i njezinoj velikoj vrijednosti. Ali Luceinu pažnju zaokupljale su osobe na slici. Ova slika imala je smisla jedino ako je Daniel govorio istinu. Mlad muškarac, sa svijetlom, kratko ošišanom kosom i još svjetlijim očima, pozirao je elegantno u crnom kaputu. Njegova podignuta brada i jagodice, kao isklesane, činile su njegovu figuru još otmjenijom, ali te usne... prenerazile su Luce. Taj osmijeh, i pogled u očima... Luce je vidjela u snovima koje je sanjala proteklih nekoliko tjedana. Gledala uživo proteklih nekoliko dana. Muškarac bio je pljunuti Daniel! Daniel koji joj je upravo rekao da je voli, da ju je volio u svim njezinim prošlim reinkarnacijama. Daniel, koji joj je otkrio mnoštvo drugih stvari a koje ona nije bila u stanju podnijeti, pa je pobjegla. Daniel, kojeg je ostavila na groblju, pod stablom breskve. Možda se radilo o nevjerojatnoj sličnosti. Možda je muškarac sa slike bio Danielov daleki rođak, ili pisac ove knjige, čiji su se geni čudesno prenijeli na Daniela. Ali, taj mladi muškarac stajao je pored mlade žene uznemirujuće poznatog izgleda. Luce je približila sliku nosu i zurila u ženu. Bila je odjevena u nabranu crnu svilenu haljinu, koja joj je prianjala uz tijelo do struka, zatim se nadimala u široke crne volane. Njezina zapešća obavijale su crne čipkaste manšete iz kojih su virili bijeli prsti. Sitni bijeli zubi blistali su između 201


MIN@

usana razdvojenih u vedru osmijehu. Njezina prozirna koža bila je nekoliko tonova svjetlija od muškarčeve. Duboko smještene oči obrubljivale su guste trepavice, a slapovi crne kose padali su u debelim uvojcima do struka. Nesposobna otrgnuti prenapregnuti pogled sa slike, Luce je na trenutak zaboravila disati. Žena na slici? Je ona. Ili je Luce imala pravo i sjećala se Daniela sa zaboravljenog putovanja u trgovački centar u Savannahi, gdje su u Vašoj staroj fotografskoj kabini pozirali za tu namještenu fotografiju. Na što je također potpuno zaboravila. Ili je Daniel govorio istinu. Poznavali su se otprije. Iz potpuno različitih života. Nije mogla doći do daha. Cijeli njezin život kao da je bio bačen u uzburkano more i sve je postalo upitno, nestrpljive, mračne sjene koje su je proganjale, strašna Trevorova smrt, njezini snovi... Smjesta je morala naći Penn. Ako je tko mogao ponuditi objašnjenje za takvu, neobjašnjivu slučajnost, bila je to Penn. Tajanstvenu staru knjigu tutnula je pod ruku i napustila sobu, požurivši prema knjižnici. Knjižnica je bila topla i prazna, ali nagovještaj koji je osjetila u visokom stropu i beskrajnim redovima knjiga plašio je Luce. Projurila je pored novog knjižničarkinog stola, koji je još uvijek izgledao sterilno i neupotrijebljeno, pored golemog kataloga kojim se nitko nije koristio i dijela s priručnicima kojem se nije nazirao kraj, dok se nije našla pred dugačkim stolovima u grupnoj učionici. Umjesto Penn, zatekla je ondje Arriane. Igrala je šah s Rolandom. Noge je podigla na stol, a na glavi je imala prugastu konduktersku kapu. Kosu je uvukla pod kapu i otkrila vrat i svoj blistavi mramorni ožiljak. Prvi put nakon što ju je u školskom dvorištu ošišala, Luce ga je imala priliku vidjeti. Arriane je bila usredotočena na igru, razmišljala je o svojem sljedećem potezu, dok joj je među usnama poskakivala čokoladna cigara. Roland je svoje dreadse zamotao u dva debela čvora na vrhu glave. Promatrao je Arriane sokolovim pogledom, lupkajući malim prstom jednog od svojih pijuna. „Šah mat, beštijo!“ Arriane je pobjednički uzviknula i srušila Rolandova kralja, upravo kada se Luce bučno zaustavila pred njima. 202


MIN@

„Lululucinda,“ pjevušila je Arriane podignuvši pogled. „Skrivala si se od mene.“ „Nisam.“ „Svašta sam čula o tebi,“ rekla je Arriane, na što je Roland naćulio uši. „Namigujem ti i gurkam te laktom, što znači, sjedaj i pjevaj. Smjesta!“ Luce je snažno zagrlila knjigu na grudima. Nije željela sjesti. Željela je pretražiti knjižnicu i naći Penn. Nije joj se čavrljalo s Arriane, naročito ne pred Rolandom, koji je upravo raščišćavao stolicu pored sebe. „Pridruži nam se,“ rekao je. Luce se nevoljko spustila na rub stolice. Ostat će samo nekoliko minuta. Arriane nije vidjela već danima, to je bila istina, a u normalnim bi joj okolnostima njezino bizarno ponašanje počelo nedostajati. Ali, sadašnje okolnosti nisu bile normalne. Luce nije mogla prestati misliti na fotografiju. „S obzirom na to da sam upravo obrisala šahovsku ploču Rolandovim dupetom, igrajmo novu igru. Recimo, tko je neki dan vidio Luceinu inkriminirajuću fotografiju?“ rekla je Arriane i prekrižila ruke na stolu. „Što?“ Luce je poskočila. Rukama je čvrsto stezala knjigu, sigurna da je napeto lice odaje. Nije je trebala donijeti ovamo. „Pogađaj tri puta!“ Arriane je rekla kolutajući očima. „Molly te uslikala kada si ulazila u veliki crni auto jučer nakon škole.“ „Oh!“ Luce je uzdahnula. „Htjela te prijaviti Randy,“ Arriane je nastavila. dok joj nisam dala ono što je zaslužila. „Mmm-hmm,“ pucnula je prstima. „Sada, u znak zahvalnosti, priznaj mi, jesi li se iskrala kako bi posjetila psihijatra?“ spustila je glas i prstima lagano udarila po stolu. „Ili si našla ljubavnika?“ Luce je krajičkom oka pogledala Rolanda, koji je u nju otvoreno i nepomično zurio. „Nijedno,“ rekla je. „Otišla sam samo nakratko, morala sam nešto raščistiti s Camom. Nisam željela otići...“ „Bum! Plaćaj, Arri!“ Roland je rekao cereći se. „Duguješ mi deset dolara.“ Luce se zabezeknula. Arriane je potapšala Luceinu ruku. „Ništa naročito, samo smo se malo kladili kako bi nam bilo zanimljivije. Ja sam pretpostavila da si otišla s Danielom. Roland je pretpostavio da si otišla s Camom. Zbog tebe me pljačkaju, Luce. To mi se ne sviđa.“

203


MIN@

„Ali, bila sam s Danielom,“ rekla je, ne znajući zašto je osjetila potrebu da ih ispravlja. Zar nisu imali pametnija posla nego razbijati glavu čime se ona bavi u svoje slobodno vrijeme? „Oh.“ Roland je zvučao razočarano. „Priča se zapleće.“ „Rolande,“ Luce se okrenula prema njemu. „Želim te nešto pitati.“ „Samo reci.“ Izvukao je blok za bilješke i olovku iz svojeg kaputića na crno-bijele pruge. Olovku je prinio papiru poput konobara kada prima narudžbu. „Što bi željela? Kavu? Alkohol? Samo petkom mogu dobiti žesticu. Proste časopise?“ „Cigare?“ predložila je Arriane, šušljajući kroz čokoladnu cigaru u svojim ustima. „Ne.“ Luce je odmahnula glavom. „Ništa od toga.“ „Dakle, posebna narudžba. Popis sam ostavio u sobi.“ Roland je slegnuo ramenima. „Možeš svratiti kasnije.“ „Ne želim ništa naručiti. Samo želim znati...“ progutala je s naporom. „Ti i Daniel ste prijatelji, zar ne?“ On je slegnuo ramenima. „Ne mrzim momka.“ „Ali, vjeruješ li mu?“ pitala je. „Hoću reći, ako bi ti ispričao nešto što zvuči suludo, bi li mu mogao vjerovati?“ Roland je zaškiljio na nju, trenutačno zbunjen, ali Arriane je hitro skočila na stol i spustila noge prema Luce. „O čemu točno govorimo?“ Luce je ustala. „Zaboravi.“ Nije trebala načeti tu temu. Cijela zbrka detalja survala joj se na glavu. Zgrabila je knjigu sa stola. „Moram ići.“ rekla je. „Oprostite.“ Uvukla je stolicu i udaljila se, nogu teških i tromih, preopterećenog uma. Dašak vjetra zalepršao je kosom na njezinu vratu. Naglo se okrenula, pogledom preletjevši knjižnicu. Tražila je sjene. Nije ih bilo. Tek otvoren prozor uz krovnu gredu. U kutu odškrinuta prozora nalazilo se ptičje gnijezdo. Još jednom je pogledom pretražila svaki kut knjižnice, ne vjerujući vlastitim očima. Zbilja im nije bilo ni traga, crnim pipcima, ili sivom, navoranom nevremenu od kojeg joj se ledila krv u žilama, ali Luce je osjećala njihovu blizinu, a u nosnicama slan, sumporan miris. Što bi mogle činiti ako ne proganjati je? Smatrala je da joj pripadaju. Do sada nikada nije ni pomislila da bi mogle otići od nje, i mučiti koga drugoga. Zar ih je i Daniel mogao vidjeti? 204


MIN@

Skrenula je za ugao, prema stražnjem dijelu knjižnice, kompjutorskom odjelu, gdje je očekivala naći Penn. Luce se sudarila s gospođicom Sophijom. Obje su zateturale, a gospođica Sophia zgrabila je Luce da je vrati u ravnotežu. Bila je odjevena u moderne traperice i dugu bijelu bluzu, preko ramena prebacila je crvenu vestu s ukrasnim perlicama. Metalno zelene naočale visjele su joj oko vrata na šarenom lancu. Luce je iznenadila njezina snaga. „Oprostite,“ promrmljala je Luce. „Zaboga, Luceinda, što se s tobom događa?“ gospođica Sophia stavila je dlan na Luceino čelo. Luceine nosnice ispunio je miris dječjeg pudera. „Ne izgledaš dobro.“ Luce je progutala, svom snagom se trudila ne zaplakati samo zato što se ljubazna knjižničarka sažalila nad njom. „Nije mi dobro.“ „Znala sam,“ rekla je gospođica Sophia. „Danas si propustila nastavu, a sinoć nisi bila na društvenoj večeri. Trebaš li liječniku? Da nisam u požaru izgubila svoj pribor za prvu pomoć, sada bih ti izmjerila temperaturu.“ „Ne, ne znam...“ Luce je digla knjigu i pokazala je gospođici Sophiji. Poželjela je ispričati joj sve, cijelu priču od početka. Ali, gdje je bio početak? Izgleda da to nije bilo potrebno. Gospođica Sophia tek je okrznula pogledom knjigu, pa uzdahnula i značajno pogledala Luce. „Dakle, konačno si je našla. Dođi, moramo razgovarati.“ Čak je i knjižničarka znala više od Luce o njezinu životu. Životima? Nije znala kako je to bilo moguće, ili što je to uopće trebalo značiti. Slijedila je gospođicu Sophiju do stola u kutu učionice. Krajičkom oka vidjela je Arriane i Rolanda. Činilo se da ne mogu čuti što govore. „Kako si se uspjela domoći te knjige?“ gospođica Sophia potapšala je Luceinu ruku i stavila naočale. Njezine sitne oči blistale su poput crnih bisera iza bifokalnih okvira. Ne brini se. Nisi u nevolji, drago dijete. „Ne znam. Penn i ja smo je tražile. Bilo je to glupo od nas. Mislile smo da je pisac u rodu s Danielom, ali nismo mogle sa sigurnošću znati. Kad god smo je pokušale posuditi, nije je bilo. Ali kada sam se večeras vratila u svoju sobu, knjiga je bila ondje. Penn ju je ostavila...“ „Dakle, Pennyweather također poznaje sadržaj te knjige?“ „Ne znam,“ rekla je Luce i zatresla glavom. 205


MIN@

Znala je da govori nesuvislo, ali nije mogla zašutjeti. Gospođica Sophia bila je poput otkvačene, simpatične bake koju nije imala. Njezina baka smatrala je odlazak u trgovinu velikim društvenim događajem. U svakom slučaju, bilo je tako dobro povjeriti se nekomu. „Nisam je našla, jer sam bila s Danielom, koji je obično tako čudan prema meni, ali sinoć me poljubio i ostali smo...“ „Oprosti, dušo,“ rekla je gospođica Sophia, malo previše glasno. „Jesi li ti to upravo rekla da te Daniel Grigori poljubio?“ Luce je prekrila usta objema rukama. Nije mogla vjerovati da se izbrbljala pred gospođicom Sophijom. Vjerojatno je gubila razum. „Oprostite, to je potpuno nevažno. Vrlo mi je neugodno zbog toga. Ne znam kako mi je izletjelo.“ Rukama je hladila obraze, koji su gorjeli. Prekasno. S druge strane prostorije Arriane je zagrmjela na Luce. „Hvala što si mi rekla!“ Izgledala je preneraženo. Gospođica Sophia privukla je Luceinu pažnju uzevši joj knjigu iz ruku. „Poljubac između tebe i Daniela nije nešto nevažno, drago dijete, nego nešto što je obično nemoguće.“ Pogladila je bradu i pogledala u strop. „Što znači... nije moguće da znači...“ Prsti gospođice Sophije počeli su nevjerojatnom brzinom letjeti stranicama. „Kako to mislite, obično?“ Luce se nikada nije osjećala manje upućenom u vlastiti život. „Zaboravi poljubac,“ gospođica Sophia mahnula je rukom Luce pred nosom, zapanjivši je. „To nije ni pola priče. Poljubac ne znači ništa ako nije...“ mrmljala je sebi u bradu i nastavila listati knjigu. Što je to znala gospođica Sophia? Danielov poljubac značio je sve. Luce je neodlučno promatrala gospođicu Sophiju kako lista knjigu, dok joj jedna stranica nije upala u oči. „Vratite se,“ Luce je rekla, položivši dlan na njezinu ruku. Gospođica Sophia polako se naslanjala, dok je Luce okretala tanke, prozirne stranice. Tu. Ruku je položila na srce. Na margini se nalazio niz skica u najcrnjoj tinti. Bile su nacrtane brzim, elegantnim, znalačkim potezima prilično darovite ruke. Luce je prstom prelazila skicama, kao da ih želi upiti u sebe. Oval ženina ramena, skiciran odostraga, kosa svezana u nisku punđu. Meka gola koljena prekriţena jedno preko drugog, koja vode prema tajanstvenom struku. 206


MIN@

Dug, tanak zglavak širio se prema otvorenom dlanu u kojem je ležao velik, punašan božur. Luceini su prsti podrhtavali. Grlo joj se stisnulo. Nije znala zašto joj je, nakon svega što se danas dogodilo, suze izmamio taj prizor, istodobno prelijep i tragičan. Rame, koljeno, zglavak... bili su njezini. I nacrtani Danielovom rukom, toliko je znala. „Lucinda.“ Gospođica Sophia izgledala je uznemireno. Polako je odmicala stolicu od stola. „Jesi li... jesi li dobro?“ „Oh, Daniel,“ Luce je prošaptala, očajnički čeznući za njegovom blizinom. Otrla je suzu. „On je proklet Lucinda,“ rekla je gospođica Sophia iznenađujuće hladnim glasom. „Oboje ste prokleti.“ Proklet. Daniel je spomenuo nešto o tome. To je bila riječ kojom je opisao sve to. Ali govorio je samo o sebi. Ne o njoj. „Prokleti?“ Luce je ponovila. Ali, nije željela više o tome slušati. Sve što je sada željela, bilo je naći ga. Gospođica Sophia pucnula je prstima pred Luceinim licem. Luce je tromo dizala pogled prema njezinom, ošamućeno se smješkajući. „Nisi budna,“ promrmljala je gospođica Sophia. S treskom je sklopila knjigu, na taj način prekinuvši Lucein trans. Zatim je spustila ruke na stol. „Je li ti nešto rekao? Nakon što te poljubio, možda?“ „Rekao mi je...“ Luce je počela. „Zvuči suludo...“ „Takve stvari tako obično zvuče.“ „Rekao je da smo on i ja... nešto poput ukletih ljubavnika.“ Luce je sklopila oči, sjećajući se dugog popisa prijašnjih života. U početku, njegova priča činila joj se potpuno nevjerojatnom. Sada se polako privikavala na nju i, pomislila je da je to, vjerojatno najromantičnija priča u povijesti svijeta. „Pričao je o našoj ljubavi u prošlosti, u Riju, Jeruzalemu, Tahitiju...“ „To zbilja zvuči prilično suludo,“ rekla gospođica Sophia. „Ti mu, naravno, ne vjeruješ?“ „Isprva nisam,“ rekla je Luce sjećajući se njihove burne rasprave pod breskvom. „Započeo je spominjanjem Biblije, na što ja reagiram isključivanjem.“ Ugrizla se za jezik. „Ne bih vas željela uvrijediti. Hoću reći da je vaš seminar zbilja zanimljiv.“ „Nisam to shvatila kao uvredu. Mladi ljudi tvojih godina često se srame svojeg vjerskog odgoja. Nije to ništa novo.“ 207


MIN@

„Oh.“ Luce je pucnula zglobovima na prstima. „Moji roditelju nisu vjernici, prema tome...“ „Svi vjeruju u nešto. Sigurno si krštena?“ „Ne, ako ne mislite na kupanje u bazenu ugrađenom u crkveni pod, gdje su se nekada nalazile klupe za sjedenje.“ Luce je stidljivo odvratila i palcem pokazala u pravcu gimnastičke dvorane. Božić je slavila, u crkvi je bila nekoliko puta, ali iako je njezin život bacao nju i njezinu okolinu u očaj, nije prestala vjerovati da postoji nešto ili netko u koga vrijedi vjerovati. To joj je bilo dovoljno. S drugog kraja sobe dopro je glasan štropot. Pogledala je onamo upravo kada je Roland pao sa svoje stolice. Zadnji put kad ga je okrznula pogledom, ljuljao se na dvjema stražnjim nogama, ali čini se da je gravitacija pobijedila. Arriane mu je pomagala dok se posrćući podizao. Pogledala je prema Luce i žurno mahnula. „Dobro je!“ viknula je vedro. „Diži se!“ glasno je šapnula Rolandu. Gospođica Sophia još uvijek je mirno sjedila, s rukama u krilu ispod stola. Nekoliko puta pročistila je grlo, zatim se vratila na početak knjige, dodirnula fotografiju i rekla. „Je li ti još štogod otkrio? Znaš li tko je Daniel?“ Sjedeći veoma uspravno u svojoj stolici, Luce je polako upitala. „A vi?“ Knjižničarka se ukočila. „Ja proučavam takve stvari. Ja sam znanstvenik. Ne bavim se trivijalnostima poput ljudskih osjećaja.“ Tim se riječima izrazila, ali ono što je Luce pritom vidjela, pulsirajuću žilu na njezinu vratu, gotovo neprimjetnim znojem orošeno čelo, Luce je reklo da je odgovor potvrdan. Iznad njih, gigantski crni, antikni sat otkucao je jedanaest. U trenutku kada je kazaljka drhtavo škljocnula na svoje mjesto, cijela naprava počela je zvoniti toliko glasno, da je prekinula njihov razgovor. Luce nikada do tada nije primijetila koliko je glasan taj sat. Sada ju je od prodorne zvonjave boljelo cijelo tijelo. Toliko dugo bila je odvojena od Daniela... „Daniel je mislio...“ Luce je počela. „Sinoć, kada smo se prvi put poljubili, mislio je da ću umrijeti.“ Njezine riječi nisu iznenadile gospođicu Sophiju, kao što je priželjkivala. Luce je pucnula zglobovima. „Ali to je suludo, zar ne? Nisam nestala.“ 208


MIN@

Gospođica Sophia skinula je svoje bifokalne naočale i protrljala sićušne oči. „Za sada.“ „Oh, Bože!“ šapnula je Luce. Ponovo ju je svladavao isti strah zbog kojeg je od Daniela pobjegla s groblja. Ali, zašto? Nešto joj je tajio, nešto zbog čega bi se njezin strah mogao naglo povećati ili naglo smanjiti. Nešto što je već sama znala, ali nije željela povjerovati. Ne prije nego što ga ponovo vidi. Knjiga je bila otvorena na fotografiji. Okrenut naopako, Danielov osmijeh izgledao je kao briga, kao da je znao, kao što je rekao, što ih očekuje. Nije mogla ni zamisliti kako se upravo osjećao. Otvorio joj se, otkrio joj sablasnu povijest koju dijele, a ona ga je napustila. Mora ga naći. Zatvorila je knjigu i tutnula je natrag pod pazuho. Zatim je ustala i odgurnula stolicu. „Kamo ćeš?“ uznemireno je pitala gospođica Sophia. „Naći Daniela.“ „Idem s tobom.“ „Ne,“ Luce je rekla, zamišljajući kako pada Danielu u zagrljaj, a iza nje stoji knjižničarka. „Nije potrebno. Zbilja.“ Gospođica Sophia vrlo je usredotočeno vezala svoje udobne cipele. Uspravila se i stavila ruku na Luceino rame. „Vjeruj mi,“ rekla je, „potrebno je. Mač i križ mora očuvati svoju reputaciju. Ne misliš valjda da dopuštamo svojim učenicima da se noću vrzmaju amo-tamo, kako im se prohtije?“ Srećom, othrvala se porivu da se povjeri gospođici Sophiji o svojoj najnovijoj pustolovini izvan škole. U sebi je zastenjala. Zašto ne povede sve učenike škole pa da svi uživaju u njezinoj drami?! Molly bi mogla fotografirati, a Cam izazvati još jednu tučnjavu. Zašto ne počnu već sada, pozovu Arriane i Rolanda da im se pridruže, koji su, Luce je iznenađeno shvatila, već nestali. Gospođica Sophia, već je krenula prema prednjem ulazu. Da bi je sustigla, Luce je morala potrčati, prošavši pored kataloga, osmuđena perzijskog saga i staklom prekrivenih relikvija iz Građanskog rata u Specijalnoj zbirki u istočnom krilu, gdje je Daniel, njezine prve večeri, skicirao groblje. Izašle su u vlažnu noć. Oblak je zaklonio mjesec, a dvorište je utonulo u tamnoplavu tamu. U tom trenutku, kao da se vodila kompasom u ruci, Luce je osjetila da ide ususret sjenama. Znala je gdje se nalaze. Ne u knjižnici, ali nedaleko. 209


MIN@

Nije ih vidjela, ali ih je osjećala, što je bilo mnogo gore. Poput kiseline, odvratna jeza prodirala je kroz njezinu kožu, sve do kostiju i krvi. Skupljale su se i grušale, od njih je groblje, i još dalje, zaudaralo neizdrživim sumpornim smradom. Bile su mnogo veće nego prije; zagadile su zrak oko škole svojim odurnim smradom truljenja. „Gdje je Daniel?“ pitala je gospođica Sophia. Knjižničarka je možda znala nešto o njezinoj prošlosti, ali Luce se činilo da sjene ne vidi. Luce je preplavila groza i osjećaj usamljenosti; sada je samo ona odgovorna za ono što su se spremale učiniti. „Ne znam, rekla je.“ U gustoj, močvarnoj noći nije bilo dovoljno kisika. Nije ţeljela izgovoriti riječi kojim bi se pribliţila, previše, svemu od čega je strahovala. Ali, morala je naći Daniela. „Ostavila sam ga na groblju.“ Požurile su dvorištem, izbjegavajući blatne lokve od nedavnog pljuska. U spavaonicama, njima zdesna, gorjelo je tek nekoliko svjetala. Kroz rešetke jednog od osvijetljenih prozora Luce je vidjela djevojku, nagnutu nad knjigom. Jutarnju nastavu pohađale su zajedno, ali nije ju dobro poznavala. Bila je to žilava djevojka, s probušenom nosnicom i najnježnijim kihanjem koje je Luce čula. Luce ju nikada nije čula govoriti. Nije imala pojma je li nesretna ili uživa u životu. Tada se zapitala, da je mogla zamijeniti mjesto s tom djevojkom, koja nije trebala brinuti zbog svojih prošlih života ili apokaliptičnih sjena ili smrti dvojice nevinih mladića, koje je Luce nosila na duši, bi li to učinila? Danielovo lice, kakvo je bilo tog jutra kada ju je nosio u sobu, okupano ljubičastom svjetlošću, pojavilo joj se pred očima. Njegova svjetlucava plava kosa. Nježne oči pune razumijevanja. Jedan dodir njegovih usana imao je moć otpremiti je daleko od crnila. Za njega prepatila bi sve ovo, i više. Kad bi samo znala koliko je toga bilo. Protrčala je zajedno s gospođicom Sophiom pored škripavih tribina koje su okruživale dvorište, zatim nogometnim igralištem. Gospođica Sophia bila je u formi! Luce bi se zabrinula zbog brzine kojom su se kretale, da knjižničarka nije bila nekoliko koraka u prednosti. Luce je počela zaostajati. Njezin strah od sjena bio je poput uragana koji joj je puhao u lice i usporavao je. Ali, nastavila je. Teška mučnina govorila joj je kako ni ne sluti na što su spremne te crne stvari. Zastale su na vratima groblja. Luce se tresla, obgrlila se rukama neuspješno skrivajući drhtaje. Djevojka njima okrenuta leđima zurila je dolje u središte groblja. 210


MIN@

„Penn!“ Luce je pozvala, tako sretna što vidi prijateljicu. Kada je Penn okrenula glavu, lice joj je bilo pepeljasto. Unatoč vrućini, bila je odjevena u crnu vjetrovku, a naočale su joj bile zamagljene od vlage. Tresla se koliko i Luce. Luce se zgranula. „Što se dogodilo?“ „Tražila sam tebe i dospjela tu.“ Penn je rekla. „Zatim je gomila ljudi protrčala ovim putem. Otišli su amo dolje.“ Pokazala je prema vratima. „Ali, ja nnn-nisam mogla.“ „Zašto? Luce je pitala. Što je ondje?“ Ali, dok je to govorila znala je da Penn nikada neće moći vidjeti stvar što se sada nalazi ondje. Crna, zgrušana sjena mamila je Luce onamo, samo Luce. Penn je velikom brzinom treptala. Izgledala je prestrašeno. „Ne znam,“ rekla je naposljetku. „Isprva sam mislila da je vatromet. Ali, ništa se nije uzdiglo prema nebu.“ Stresla se. „Dogodit će se nešto loše. Ne znam što.“ Luce se zakašljala od sumpornog dima. „Kako, Penn? Kako to znaš?“ Kada je uperila prst u duboku udubinu u središtu groblja, Pennina je ruka drhtala. „Vidiš li to?“ rekla je. „Nešto treperi ondje dolje.“

211


MIN@

Osamnaesto poglavlje

TAJNI RAT NA GROBLJU

Luce je pogledala prema drhtavom svjetlu u dnu groblja i pojurila onamo. Jurila je mimo oronulih mauzoleja, ostavivši Penn i gospođicu Sophiju daleko iza sebe. Nije se obazirala na oštre, vijugave grane stabala crnike što su joj grebale ruke i lice ili na busene korova golemog i čvrstog korijenja o koje se sapletala. Morala je stići onamo. Blijedi trak mjeseca davao je premalo svjetla, ali iz dna groblja širio se drugi izvor svjetlosti. Bilo je to njezino odredište. Nalik čudovišnoj, tmurnoj oluji s munjama. Koja se zbivala na tlu. Sjene su je upozoravale, shvatila je to, već danima. Njihova mračna predstava sada se pretvarala u nešto što je čak i Penn mogla vidjeti. Zacijelo i ostali učenici koji su onamo pohrlili. Što je to trebalo značiti, Luce nije mogla odgonetnuti. Ali, ako je Daniel bio ondje dolje, posred tog zlokobnog svjetlucanja... bila je to njezina greška. Toliko je znala. Pluća su joj gorjela, ali pomisao na njega kako stoji pod breskvom, davala joj je snage. Neće stati dok ga ne nađe, jer krenula je k njemu, da mu gurne knjigu pod nos i usklikne da mu vjeruje, da mu je dio nje cijelo vrijeme vjerovao, ali je bila previše uplašena prihvatiti njegovu nedokučivu priču kao istinu. Reći će mu da neće dopustiti strahu da je otjera, ne ovaj put, niti ikada više. Jer znala je nešto, napokon je razumjela nešto, za što joj je trebalo dugo. Nešto divlje i neobično, zbog čega su njihova zajednička iskustva iz prošlosti bila istodobno više i manje vjerojatna. Znala je tko je Daniel. Bolje rečeno, što je on. Dio nje sam je shvatio da je možda živjela prije, voljela ga prije ovog života. Ali, neodoljivu privlačnost koju je osjećala prema njemu i svoje snove, sve do tada nije umjela protumačiti. Ništa od toga neće biti važno ako ne stigne na vrijeme i obrani ga od sjena. Ništa od toga neće biti važno ako se sjene domognu Daniela prije nego što dođe. Hrlila je strmim prolazima između grobova, ali ravnina u središtu još uvijek je bila vrlo daleko. Iza nje su se začuli mukli koraci. Zatim prodoran glas. „Pennyweather!“ bila je to gospođica Sophia. Sustizala je Luce, i dozivala Penn preko ramena. Luce je razabrala Pennin obris kako oprezno preskače srušeni spomenik. „Božić dolazi brže nego ti!“ 212


MIN@

„Ne!“ Luce je viknula. „Penn, gospođice Sophia, nemojte silaziti ovamo!“ Ako jedna od njih stane na put sjenama, Luce nije mogla preuzeti odgovornost za ono što bi moglo uslijediti. Gospođica Sophia ukipila se na srušenoj bijeloj grobnici i stala zuriti u nebo, kao da nije čula Luce. Podigla je mršave ruke u zrak, kao da se želi zaštititi od nečega. Luce je žmirnula u noć i zadržala dah. Nešto je napredovalo prema njima, raspirivalo leden zrak. Isprva je pomislila da su posrijedi sjene, ali to iznad njih bilo je drukčije, strašnije, poput bodljikavog zastora nepravilnih rubova punog mračnih džepova kroz koje su mjestimice prosijavale mrlje tamnog neba. Ta sjena bila je načinjena od milijuna malenih crnih dijelova. Bila je to raspojasana klepetava oluja tame, što se protezala u svim pravcima. „Jesu li to skakavci?“ viknula je Penn. Luce je zadrhtala. Gusti roj još je bio udaljen, ali je duboko, podmuklo brujanje svakom sekundom postajalo sve glasnije. Poput lepršanja krila tisuća ptica. Poput zloguke, porazne tmine što je temeljito pretraživala zemlju. Približavalo se velikom brzinom. Udarit će na nju, možda i sve njih, i to večeras. „To nije dobro,“ gospođica Sophia teatralno je objavila promatrajući nebo. „Trebalo bi biti nekog reda!“ Penn je zadihano sustigla Luce, nakon čega su izmijenile izbezumljene poglede. Nad Penninom gornjom usnom izbijale su graške znoja, a ljubičaste naočale klizile niz nos od vlage i vrućine. „Gubi razum,“ Penn je šapnula, trznuvši palcem prema gospođici Sophiji. „Ne,“ Luce je odmahnula glavom. „Ona zna neke stvari. I ako je gospođica Sophia zbog nečega zabrinuta, ti, Penn, ne bi trebala biti tu.“ „Ja?“ Penn je preneraženo zapitala. Vjerojatno zato što je od prvog dana škole ona je davala savjete Luce. „Mislim da nijedna od nas ne bi trebala biti tu.“ Luce je osjetila oštru bol u grudima. Tako se osjećala kada se opraštala od Callie. Odvratila je pogled s Penn. Sada je njih dvije dijelio jaz, dubok raskol koji je stvorila Luceina prošlost. Mrzila je što ga mora prihvatiti, što na njega mora upozoriti Penn, ali sada su se morale rastati, tako je bilo bolje, štoviše sigurnije, znala je. „Ja moram ostati,“ rekla je, duboko udahnuvši. „Moram naći Daniela. A ti se, Penn, moraš vratiti u učenički dom. Molim te.“ „Ali ti i ja...“ Penn je promuklo promucala. „Mi smo jedine...“ 213


MIN@

Ne saslušavši je, Luce se okrenula i sunula prema središtu groblja. Prema mauzoleju, na kojem je Daniel, zamišljen i tužan, proveo večer Roditeljskog dana. Prešla je granicu posljednjih nadgrobnih spomenika, zatim se otklizala padinom niz mokro i hladno lišće do čistine. Zaustavila se pred divovskom crnikom u samom dnu groblja. Uzavrela, nemoćna i prestrašena, naslonila se uz deblo. Tada ga je ugledala kroz grane drveta. Daniel! Ispustila je zrak iz pluća i osjetila slabost u koljenima. Jedan pogled na njegov mračan profil u daljini, tako predivan i uzvišen, rekao joj je sve što joj je Daniel toga dana dao naslutiti, čak i onu jednu činjenicu koju je sama uspjela shvatiti. Sve, baš sve je bila istina. Stajao je na vrhu mauzoleja, prekriženih ruku, gledajući u uskovitlani oblak skakavaca koji se upravo kretao nebom iznad njih. Blijeda mjesečeva svjetlost bacala je njegovu sjenu na sjenu širokog i plosnatog krova kripte, u obliku tamnog polumjeseca. Potrčala je prema njemu, boreći se sa sivkastim, zamršenim krakovima puzavica, tražeći put među nagnutim starim kipovima. „Luce!“ opazio ju je kada se približila podnožju mauzoleja. „Što ćeš tu?“ Njegov glas nije odavao sreću što je vidi, nego šok i grozu. Sve je to moja greška, željela je uskliknuti dok se približavala podnožju mauzoleja. I vjerujem ti, vjerujem tvojoj priči. Oprosti mi što sam te ostavila, neće se ponoviti. Još jednu stvar mu je željela reći. Ali, bio je daleko iznad nje, a strahovita buka sjena odviše zaglušujuća i zrak gust poput juhe. Grobnica je bila isklesana od mramora, ali Luce je iskoristila krhotinu u reljefu koji je prikazivao pauna u podnožju mauzoleja kao početno uporište, Obično hladan kamen sada je bio topao. Njezini skliski i znojni dlanovi poskliznuli su se nekoliko puta dok se pokušavala domoći vrha. Pokušavala se domoći Daniela. Morao joj je oprostiti. Uspjela se uspeti tek desetak centimetara kada ju je netko potapšao po ramenu. Okrenula se i ugledala Daniela. Zabezeknuta, izgubila je oslonac, ali prije nego što je spuznula na tlo, Danielove su joj ruke obgrlile struk. Tek sekundu prije nalazio se cijeli kat iznad nje! Zagnjurila je lice u njegovo rame i, premda ju je istina još uvijek plašila, u njegovu zagrljaju Luce se osjećala poput mora koje nalazi obalu, poput putnika koji se nakon naporna i duga putovanja konačno vraća kući. 214


MIN@

Izabrala si izvrsno vrijeme za povratak, rekao je. Smiješak na njegovim usnama popuštao je pod teretom brige. Pogled nije skidao s neba iza nje. „I ti ih vidiš ?“ pitala je. Daniel ju je pogledao, nesposoban odgovoriti. Usne su mu zadrhtale. „Naravno da možeš,“ šapnula je, jer sada se sve uklapalo. Sjene, njegova priča, njihova prošlost. Plač ju je gušio „Kako me možeš voljeti?“ jecala je. „Kako me možeš podnijeti?“ Rukom joj je obujmio lice. „O čemu govoriš? Kako to možeš reći?“ Srce joj. je gorjelo od nekontrolirana lupanja. „Jer...“ progutala je... „ti si anđeo.“ Njegove ruke su omlitavjele. „Što si rekla?“ „Ti si anđeo, Daniele. Ja to znam.“ Osjetila je kako u njoj raste bujica, navire sve snažnije i provaljuje svom silinom. „Nemoj mi reći da sam luda. Sanjam te, a ti su snovi previše stvarni da bih ih zaboravila. Zbog njih sam te zavoljela prije nego što si mi rekao ijednu lijepu riječ.“ Danielove su je oči gledale, ali ništa nisu odavale. „U snovima imaš krila i odnosiš me visoko u nebo koje ne prepoznajem, ali istodobno znam da sam ondje bila, u tvom naručju, već tisućama puta.“ Čelo je naslonila na njegovo. „Sada razumijem mnogo toga. Zašto se primjerice krećeš tako graciozno, ili knjigu koju je napisao tvoj predak. Znam zašto te nitko nije posjetio na Roditeljski dan i zašto tvoje tijelo lebdi dok pliva. I zašto se, kada me ljubiš, osjećam kao u raju.“ Zastala je uhvatiti dah. „Sada razumijem zašto živiš vječno. Jedino što ne razumijem jest što, zaboga, radiš sa mnom?! Jer ja sam samo... ja.“ Crne čini sjena privukle su joj pogled u nebo. „A toliko sam toga skrivila!“ S njegova lica nestalo je boje, iz čega je Luce izvukla samo jedan zaključak. „Ni ti ne razumiješ zašto... Ne razumijem što još uvijek radiš tu?“ Luce je trepnula i kimnula nesretno, zatim se počela okretati. „Ne!“ povukao ju je natrag. „Ne odlazi! Nikada nisi... nikada nismo došli ovako daleko, ti i ja.“ Sklopio je oči. „Bi li ono ponovila?“ upitao ju je gotovo srameţljivo. „Reci mi... što sam?“ „Ti si anđeo,“ polako je ponovila, iznenađeno promatrajući Daniela kako sklapa oči i uzdiše od zadovoljstva, kao kad je ljubi. „Zaljubljena sam u 215


MIN@

anđela.“ Sada je ona željela sklopiti oči i uzdisati. Nagnula je glavu. „Ali u mojim snovima, tvoja krila...“ Vreo, zavijajući vjetar nagrnuo je bočno, preko njih, gotovo izbacivši Luce iz Danielova naručja. Daniel ju je zaštitio svojim tijelom. Oblak sjena, skakavaca smjestio se u krošnju stabla iza groblja odašiljući eksplozivno cvrčanje. Sada se golemo jato uzdizalo. „Oh, Bože!“ šapnula je Luce. „Moram nešto učiniti! Moram ih zaustaviti!“ „Luce!“ Daniel joj je pomilovao obraz. „Pogledaj me! Nisi učinila ništa loše. I ne možeš učiniti ništa u vezi,“ pokazao je, „s tim.“ Odmahnuo je glavom. „Odakle ti pomisao da si ti na neki način kriva?“ „Zato što,“ rekla je, „cijeli život vidim sjene...“ „Trebao sam nešto poduzeti kada sam to shvatio prošlog tjedna na jezeru. Ovo je tvoj prvi život u kojem ih možeš vidjeti, i to me plaši.“ „Kako znaš da nije moja krivica?“ pitala je, misleći na Todda i Trevora. Sjene su joj dolazile uvijek prije nego što se dogodilo nešto strašno. Poljubio ju je u kosu. „Sjene koje vidiš zovu se navjestitelji. Izgledaju strašno ali ne mogu ti nauditi. Sve što mogu jest promatrati, nakon čega izvješćuju o tome nekoga drugoga. One su raznosioci glasina. Demonska inačica srednjoškolskih tračerica.“ „A ove sjene?“ pokazala je prema drveću koje je obrubljivalo groblje. Grane su se povijale pod težinom tmine, guste i ljepljive poput blata. Daniel ih je mirno promatrao. „To su sjene koje su navjestitelji pozvali. U bitku.“ Luceini udovi ohladili su se od straha. „Kakvu... kakvu bitku?“ „Veliku,“ rekao je jednostavno, podižući bradu. „Ali, za sada se samo razmeću. Još imamo vremena.“ Netko iza njih blago se nakašljao, našto je Luce poskočila od iznenađenja. U znak pozdrava gospođici Sophiji, koja je stajala u sjeni mauzoleja, Daniel se naklonio. Kosa joj se oslobodila ukosnica; bila je raščupana i izgledala je divlje i neukrotivo poput pogleda u njezinim očima. Zatim je iza gospođice Sophije još netko istupio naprijed. Penn. Ruke je ugurala u džepove jakne. Lice joj je bilo crveno, razdjeljak vlažan od znoja. Pogledala je Luce i slegnula ramenima kao da želi reći, Nemam ni najblažeg pojma o čemu se tu radi, ali nisam te mogla tek tako napustiti. Sebi usprkos, Luce se nasmiješila. Gospođica Sophia prišla je korak bliže i podigla knjigu u zrak. 216


MIN@

„Naša Lucinda malo je istraživala.“ Daniel je protrljao bradu. „Čitala si tu staru knjigu? Nisam je trebao napisati...“ Zvučao je gotovo sramežljivo, a u Luceinu slagalicu upravo se uklopio još jedan dio. „Ti si to napisao,“ rekla je. „Skice na marginama su tvoje. Ti si zalijepio našu fotografiju na korice.“ „Našla si fotografiju.“ Daniel se nasmiješio i privinuo je bliže kao da je dirnut uspomenama probuđenim na spomen njihove slike. „Naravno.“ „Nisam odmah shvatila, ali kada sam vidjela koliko smo bili sretni, u meni se nešto prelomilo. I tada sam znala.“ Rukom je obgrlila njegov vrat i približila njegovo lice svojem, ne mareći za Penn i gospođicu Sophiju. Kada su se Danielove usne spustile na njezine, sve je nestalo; grozovito i mračno groblje, oronuli spomenici i vrećaste sjene ukopane u krošnjama drveća, čak i mjesec i zvijezde nad njima. Prvi put kada je vidjela sliku iz Helstona, uplašila se. Pomisao da je u prošlosti živjelo toliko preslika same nje, bilo joj je to previše. Ali sada, kada se nalazila u Danielovu naručju, oživjela je, oživio je i udružio se sav golemi konzorcij Lucindi koje su se od davne prošlosti opetovano zaljubljivale u Daniela. Iz njezina srca, duše i tijela izlilo se more ljubavi i ispunilo prostor među njima. Napokon je čula njegove riječi, napokon je razumjela ono što joj je rekao dok su promatrali sjene, nije učinila ništa loše. Je li to mogla biti istina? Da nije skrivila Toddovu i Trevorovu smrt kao što je vjerovala? Kada se prvi put zapitala je li to moguće, znala je da je Daniel govorio istinu. Bilo je to poput buđenja iz dugog košmara. Više nije bila tek djevojka ostrižene kose, u vrećastoj crnoj odjeći, više nije bila tek vječna izgrednica, prestrašena od gnjileži groblja, koja se s pravom nalazi u popravnom domu. „Daniele,“ rekla je nježno mu odgurujući ramena kako bi mu vidjela oči. „Zašto mi nisi prije priznao da si anđeo? Čemu taj govor o prokletstvu?“ Daniel ju je uznemireno promatrao. „Nisam luda, uvjerila ga je. Samo se pitam.“ „Nisam mogao,“ rekao je. „Sve je povezano, zamršeno. Sve do sada nisam znao da ćeš moći sama otkriti. Da sam ti se razotkrio prerano, ili u pogrešno vrijeme, pobjegla bi i ja bih opet morao čekati. Već sam predugo čekao.“ „Koliko?“ Luce je željela znati. 217


MIN@

„Ne toliko da bih zaboravio kako si vrijedna svakog napora. Svake žrtve i patnje.“ Na trenutak je sklopio oči. Zatim je pogledao Penn i gospođicu Sophiju. Penn je sjedila naslonjena na mahovinom obraslu crnu grobnicu. Njezina brada počivala je na koljenima, lakomo je grizla nokte. Gospođica Sophia stajala je s rukama na bokovima i izgledala kao da želi nešto reći. Daniel se povukao korak natrag, a Luce je osjetila kako među njima struji leden zrak. „Još uvijek se bojim da bi svaki tren mogla...“ „Daniele!“ gospođica Sophia viknula je prijekorno. On je odmahnuo rukom na njezine riječi. „Naša veza nije tako jednostavna kao što bi ti željela da bude.“ „Naravno da nije,“ rekla je Luce. „Hoću reći, ti si anđeo, i sada kada to znam...“ „Lucinda Price!“ Ovaj put Luce je bila predmet ljutnje gospođice Sophije. „Ono što ti Daniel ima reći, ti ne želiš znati!“ upozorila ju je. „A ti, Daniele, nemaš na to pravo. To će je ubiti.“ Luce je odmahnula glavom, zbunjena zahtjevom gospođice Sophije. „Mislim da mogu preživjeti malo istine.“ „Ovo nije malo istine.“ rekla je gospođica Sophia, prišavši naprijed i postavivši se između njih. „A ti je nećeš preživjeti. Jer je nisi preživjela nijednom tijekom tolikih tisućljeća od Pada.“ „Daniel, o čemu ona govori?“ Luce je posegnula iza leđa gospođice Sophije za njegovim zapešćem, ali knjižničarka joj je odgurnula ruku. „Mogu to podnijeti,“ Luce je rekla osjetivši kako joj se u dnu trbuha živci stežu u čvor. „Dosta mi je tajni. Volim ga.“ Sada je prvi put izrekla te riječi naglas. Jedino je žalila što je te tri najvažnije riječi koje je znala uputila gospođici Sophiji umjesto Danielu. Okrenula se prema njemu. Oči su mu blistale. „To je istina,“ rekla je. „Volim te.“ Klap. Klap. Klap. Klap. Klap. Klap. Klap. Polagan, ali glasan pljesak odzvanjao je iz drveća iza njih. Daniel se prenuo i vidno ukočio, okrenuvši se prema šumi, a Luce je preplavljivao stari, poznati strah, groza od onoga što je prije nje razaznao u tmini. „Oh, bravo! Bravo! Uistinu. Dirnut sam u dušu, a ovih dana to nije česta pojava, žalosno priznajem.“ 218


MIN@

Cam je stupio na čistinu. Njegove oči bile su obrubljene gustim i svjetlucavim zlatnim sjenilom, od čega mu je lice svijetlilo poput mjesečine i zadobilo izgled divlje mačke. „To je bilo tako nevjerojatno slatko,“ rekao je. „I on tebe jednako voli, zar ne, osvajaču ženskih srca? Zar ne, Daniele?“ „Came,“ Daniel ga je upozorio. „Ne čini to.“ „Što?“ Cam je upitao podigavši lijevu ruku u zrak. Jednom je pucnuo prstima i malen plamen, veličine zapaljene šibice, zapalio se u zraku nad njegovim dlanom. „Misliš ovo?“ Odjek pucketanja prstima kao da se zadržao u zraku, odbijao se o nadgrobne spomenike, postajao sve glasniji, umnažao se odjekujući. Isprva je Luce mislila da je zvuk nastavak pljeskanja, kao da demonska publika iz tmine plješće i ruga se Luceinoj i Danielovoj ljubavi, poput Cama maločas. Zatim se sjetila gromoglasna klepetanja tisuća krila od maloprije. Zvuk je polako zadobivao oblik, pretvarao se u tisuće djelića lepršave tame. Luce je prestala disati. Roj sjena u obliku skakavaca, što je nestao u šumi, još se jednom izdizao u zrak, iznad njihovih glava. Njihovo bubnjanje postajalo je neizdrživo, i Luce je pokrila uši rukama. U podnožju mauzoleja Penn se zgurila zabivši glavu među koljena. Daniel i gospođica Sophia stoički su promatrali nebo dok je kakofonija postajala sve glasnije i mijenjala se. Sada je sve više podsjećala na vrlo glasne prskalice za vodu, ili... na siktaje tisuća zmija. „Ili ovo?“ Cam je upitao, slegnuvši ramenima dok se stravična tama slijegala oko njega. Kukci su stali rasti, odmatati se, razvijati, povećavati do nemogućih razmjera, u jednom trenutku bili su kao natopljeni gustom, sluzavom tvari poput ljepila, a potom izrasli u crna, segmentirana tijela. Tada su se, kao da se privikavaju na sablasne udove koje su stvarali, tromo digli na noge i prišli bliže, poput bogomoljki u ljudskoj veličini. Okupili su se oko Cama, i on im je zaželio dobrodošlicu. Ubrzo su se rasporedili u čvrste vojne redove, vojsku utjelovljene tmine, i stali iza Cama. „Oprosti,“ rekao je udarivši se dlanom po čelu, „jesi li mi rekao da to ne učinim?“ „Daniele,“ prošaptala je Luce. „Što se događa?“ „Zašto si prekinuo primirje?“ viknuo je Camu.

219


MIN@

„Oh. Dakle. Znaš što se kaže za očajničke mjere,“ Cam se podrugljivo smijao „Gledajući tebe kako ljubiš njezino tijelo tim svojim savršenim, anđeoskim poljupcima... postao sam tako očajan.“ „Prekini, Came!“ Luce je viknula, kajući se što mu je dopustila da je makar dodirne. „U pravo vrijeme.“ Camove oči okrenule su se ka njoj. „Oh, da, borit ćemo se, dušo. Za tebe. Još jednom.“ Pogladio je bradu i stisnuo oči. „Ovaj put ozbiljnije, rekao bih. Bit će više žrtava. Pomiri se s time.“ Daniel je zagrlio Luce. „Reci mi zašto, Came! Toliko mi duguješ.“ „Dobro znaš zašto!“ zagrmio je Cam, pokazujući Luce. „Ona je još uvijek tu. Ali ne zadugo.“ Rukama se podbočio, a nekoliko neprozirnih crnih sjena poprimilo je oblik golemih, beskrajnih, debelih zmija koje su stale gmizati njegovim tijelom i zatim obgrlile njegove ruke poput narukvica. Najveću od njih Cam je nježno potapšao po glavi. „Ovaj put, kada vaša ljubav nestane u toj tragično maloj hrpi pepela, bit će to zauvijek! Vidiš, ovaj put, sve je drukčije.“ Camovo lice bilo je razvučeno u širok osmijeh, a Luce se učinilo da je osjetila kako Danielovo tijelo, na trenutak, potresa drhtaj. „Jedna stvar nije se promijenila, a ja sam jako slab na tvoju predvidljivost, Grigori.“ Cam je koraknuo korak naprijed, za njim i cijela njegova vojska sjena zbog čega su Luce, Daniel, Penn i gospođica Sophia na tren malo ustuknuli. „Ti se bojiš,“ rekao je dramatično upirući prst u Daniela. „A ja ne.“ „Jer nemaš što izgubiti,“ Daniel je ispljunuo riječi. „Nikada se ne bih mijenjao s tobom.“ „Hmmm,“ rekao je Cam, kuckajući prstom po bradi. „To ćemo još vidjeti.“ Pogledao je oko sebe, cereći se. „Moram li ti nacrtati? Da. Čujem da ćeš ovaj put izgubiti više nego prije. Nešto zbog čega će njezino uništenje biti utoliko slađe.“ „O čemu govoriš?“ pitao je Daniel. Luce slijeva, gospođica Sophia otvorila je usta i ispustila niz zavijajućih, životinjskih urlika. Rukama je mahnito i trzovito mahala iznad glave, kao da pleše kakav neobičan ples, očiju gotovo prozirnih u nekoj vrsti transa. Usne su joj se zgrčile i Luce je zabezeknuto shvatila da iz gospođice Sophije provaljuje bujica besmislenih riječi. Daniel je zgrabio ruku gospođice Sophije i protresao je. 220


MIN@

„Ne, imate potpuno pravo, to nema smisla,“ šapnuo je, i Luce je shvatila da je Daniel razumio neobičan jezik gospođice Sophije. „Ti razumiješ što je rekla?“ pitala je Luce. „Dopusti nam da prevedemo,“ poznat glas zavikao je s krova mauzoleja. Arriane. Pored nje je stajala Gabbe. Obje je straga osvjetljavalo neobično svjetlo, a njihova tijela bila su obavijena čudesnim srebrnim sjajem. Skočile su dolje, na kriptu, prizemljivši se potpuno nečujno. „Cam ima pravo, Daniele.“ Gabbe je brzo rekla. „Ovaj put, nešto je drukčije... nešto u vezi s Luce. Krug bi se mogao prekinuti, ali ne onako kako bismo mi to željeli. Hoću reći... sve bi moglo završiti.“ „Hoće li mi netko reći o čemu govorite!“ rekla je Luce umiješavši se. „Što je drukčije? Prekinuti se, kako? Što je uopće na kocki u ovoj bitki?“ Daniel, Arriane i Gabbe zurili su trenutak u nju, kao da pokušavaju shvatiti tko je i što tu radi, kao da su je nekad poznavali, ali se u međuvremenu toliko promijenila da joj lice nisu prepoznavali. Napokon se oglasila Arriane. „Na kocki?“ protrljala je ožiljak na vratu. „Pobijede li oni, zemlja će se pretvoriti u pakao. Bit će to kraj ovoga svijeta, kakvoga znamo.“ Crni oblici oko Cama ispuštali su krikove, hrvali se i grizli, poneseni morbidnim, paklenim zagrijavanjem. „Pobijedimo li mi?“ Luce je s mukom protisnula. Gabbe je progutala, zatim smrtno ozbiljno izjavila. „Još ne znamo.“ Daniel je naglo zateturao, odmaknuvši se od Luce i uperivši u nju prst. „O-o-ona nije...“ zamucao je, prekrivši usta. „Poljubac,“ prišao je naprijed i zgrabio Luceinu ruku. „Knjiga! Zato možeš...“ „Kreni na drugi dio,“ Daniele, Arriane je požurivala. „Brzo razmišljaj! Strpljenje je vrlina, to je istina, ali znaš što Cam misli o vrlinama.“ Daniel je stisnuo Luceinu ruku. „Moraš ići! Moraš otići odavde!“ „Što? Zašto?“ Pogledala je prvo Arriane pa Gabbe, očekujući da će joj ponuditi pomoć, pa ustuknula nakon što je mnoštvo srebrnih bljeskova sunulo s krova mauzoleja. Bilo je to poput beskrajne rijeke krijesnica oslobođenih iz goleme staklenke. Blještave pahuljice zasule su Arriane i Gabbe, čije su oči jednako sjajile i podsjetile Luce na vatromet na državni praznik 4. srpnja.

221


MIN@

Jedne godine bio je to posebno lijep vatromet; rasprskavajuće, srebrnkaste odsjaje plamsaja promatrala je u majčinim šarenicama, kao da su njezine oči zrcala. Ali, večerašnji plamsaji nisu presušivali u oblake dima, poput vatrometa. Kada su dotaknuli travu, rascvali su se u graciozna bića, okružena svjetlošću u duginim bojama. Njihova tijela nisu bila ljudskog oblika, obrisi su se tek nejasno razaznavali. Bile su to prekrasne, presijavajuće zrake svjetla. Bila je to divna, anđeoska vojska, Luce je znala, brojem i snagom jednaka Camovim legijama. Tako je izgledala istinska dobrota i ljepota, svjetlucava stvorenja boje dugina spektra, toliko čista da je pogled na njih izazivao bol, kao kada se gleda u najdivniju pomrčinu ili samo nebo. Očekivala je da će je preplaviti zadovoljstvo, olakšanje, jer stajala je na strani onoga što je moralo prevagnuti u toj borbi. Ali, postalo joj je mučno. Daniel je prislonio nadlanicu uz njezin obraz. „Vruća je.“ Gabbe je potapšala Luce po ruci i široko se nasmiješila. „U redu je, dušo,“ rekla je, odmaknuvši Danielovu ruku. Njezino otezanje bilo je na neki način umirujuće. „Mi ćemo nastaviti odavde. Ali, ti moraš otići.“ Ovlaš je pogledala preko ramena, u hordu mraka iza Cama. „Smjesta.“ Daniel je privukao Luce u posljednji zagrljaj. „Ja ću je odvesti,“ uskliknula je gospođica Sophia. Još uvijek je pod rukom držala knjigu. „Znam sigurno mjesto.“ „Idi!“ Daniel je rekao. „Potražit ću te čim budem mogao. Samo mi obećaj da se nećeš osvrnuti.“ U Luceinoj glavi rojila su se pitanja. „Ne želim te napustiti.“ Arriane se progurala između njih i grubo gurnula Luce prema vratima groblja. „Oprosti Luce,“ rekla je. „Vrijeme je da ovu bitku prepustiš nama. Mi smo na neki način stručnjaci u ovakvim stvarima.“ Pennina ruka kliznula je u njezinu, potrčale su. Sada su toptale prema izlazu jednako brzo kao što su još nedavno silazile u potrazi za Danielom. Jurile su natrag, istom skliskom padinom, kroz oštre grane crnike i ruševne ostatke nadgrobnih spomenika. Preskočile su odlomljeno kamenje i žurile uz padinu, približavajući se željeznom luku vrata. Vreo vjetar mrsio joj je kosu, močvarni zrak taložio se u plućima. Mjesecom se nisu mogle voditi, nije se vidio na nebu, svjedost iz središta groblja 222


MIN@

nestala je. Nije shvaćala što se događalo. Nimalo. Također joj se nimalo nije sviđalo što je u tome bila jedina. Strijela sila mraka udarila je u do ispred Luce i raskolila zemlju pred djevojkama u širok nazupčan kanjon. Luce i Penn spasile su se u zadnji čas. Gudura pred njima bila je široka koliko je Luce bila visoka, a duboka... mračno dno nije se moglo ni nazrijeti. Nepravilni rubovi pušili su se i cvrčali od vreline. Penn je rekla bez daha. „Luce, bojim se!“ „Djevojke, za mnom,“ viknula je gospođica Sophia. Povela ih je desnom stranom, vijugala između mračnih grobova, dok su iza njih odjekivale eksplozije. „To su samo zvuci borbe,“ rekla je zadihano, poput kakva nesvakidašnjeg turističkog vodiča. „Bojim se da će se trajati neko vrijeme.“ Luce se na svaki udar lecnula, ali nastavila je dalje, sve dok joj listovi nisu počeli gorjeti i dok Penn, iza nje, nije jauknula. Luce se okrenula i ugledala prijateljicu kako posrće, okrećući očima unatrag. „Penn!“ Luce je vrisnula, ispruživši ruke da je uhvati prije nego što padne. Pažljivo ju je položila na tlo i okrenula na leđa. Gotovo je poželjela da nije. Pennino rame bilo je razrezano nečim crnim i nazupčanim. Zasjeklo je kožu duboko i ostavilo pougljenjenu ranu i miris zagorjelog mesa. „Je li opasno?“ Penn je hrapavo šapnula. Ubrzano je treptala, očito uzrujana činjenicom što ne može podići glavu i sama pogledati. „Ne,“ Luce je slagala, odmahujući glavom. „Tek ogrebotina.“ Progutala je, pokušavajući potisnuti mučninu koja je rasla u njoj dok je povlačila Pennin rasječen rukav pokušavajući ga sastaviti. „Boli li te kada te dodirujem?“ „Ne znam,“ Penn je hriptala. „Ništa ne osjećam.“ „Djevojke, kakvo je to zadržavanje?“ gospođica Sophia požurila je natrag. Luce je digla pogled prema gospođici Sophiji, zahtijevajući da ne otkrije Penn koliko je ozbiljno ozlijeđena. I nije. Hitro je kimnula Luce, zatim provukla ruke ispod Pennina tijela i podigla je poput roditelja koji nosi dijete u krevet. „Imam te,“ rekla je. „Još malo.“ „Hej,“ Luce je pratila gospođicu Sophiju koja je nosila Penn kao da se radi o vreći perja. „Kako možete...“ „Bez pitanja dok se ne maknemo daleko od ovoga svega,“ rekla je gospođica Sophia. 223


MIN@

„Daleko...“ Luce ništa nije manje željela nego biti daleko od Daniela. Kada su prešle prag groblja, i stajale na ravnom tlu školskog dvorišta, nije se mogla suzdržati. Osvrnula se. Odmah je shvatila zašto joj je Daniel rekao da to ne čini. Spiralan srebrno-zlatni vatreni stup rasprsnuo se iz mračnog središta groblja. Svjetlosni obrub širine samog groblja uzdizao se u zrak desetke metara i palio oblake. Tamne sjene nasrnule su na svjetlost, ponegdje bi se koji pipak odvojio i sjena bi uz urlik odletjela u noć. Kako su se vijugavi nizovi pomicali, tako je zrak ispunilo još srebra i zlata i zvuk jednostavna akorda, glasnog poput moćna vodopada, kojem nije bilo kraja. Duboki tonovi grmjeli su u noći, visoki odzvanjali i širili se prostorom. Bila je to veličanstvena, savršeno harmonična, nebeska glazba, nečuvena na zemlji. Prizor kojem je svjedočila bio je istodobno zadivljujuć i jezovit, a sve je zaudaralo na sumpor. Ljudi, kilometrima uokolo, vjerojatno su mislili da je došao kraj svijeta. Luce nije znala što misliti. Srce joj je ubrzalo. Daniel ju je upozorio da se ne osvrće, jer znao je da bi mu se zbog takva prizora poželjela vratiti. „Oh, ne, to nećeš učiniti!“ rekla je gospođica Sophia, zgrabila Luce za ovratnik i povukla je za sobom. Tek kada su se približile gimnastičkoj dvorani, Luce je shvatila da gospođica Sophia cijelo vrijeme nosi Penn, i to samo jednom rukom. „Što ste vi?“ Luce je upitala kada ju je gospođica Sophia gurnula kroz dvostruka vrata. Iz džepa svoje perlicama ukrašene veste izvadila je velik ključ i uvukla ga u udubinu u zidu od opeke, koja nimalo nije sličila vratima. Vrata su se tiho otvorila. Vodila su na dugo stubište, i gospođica Sophia pozvala je Luce da krene prva. Pennine oči bile su sklopljene. Bila je u nesvijesti ili je trpjela previše boli. Što god, bila je nevjerojatno tiha. „Kamo idemo?“ Luce je upitala. „Moramo odavde.“ „Gdje je vaš auto?“ Nije željela plašiti Penn, ali trebale su liječnika. Hitno.

224


MIN@

„Tiho, ako znaš što je dobro za tebe!“ gospođica Sophia letimično je pogledala Penninu ranu i uzdahnula. „Idemo u jedinu odaju koja nije obeščašćena opremom za vježbanje. Ondje možemo biti na miru.“ Uto je Penn, u naručju gospođice Sophie, stala stenjati. Krv je tekla iz ramena i ostavljala na mramornom podu gust i taman trag. Luce je pogledala strme stube. Nije im se vidio kraj. „Za Pennino dobro, mislim da bismo trebale ostati tu dolje. Ubrzo će nam trebati pomoć.“ Gospođica Sophia je uzdahnula, polegla Penn na kameni pod i hitro zaključala vrata kroz koja su upravo ušle. Luce se srušila na koljena pored svoje prijateljice. Penn je izgledala tako mala, tako krhka. Na mutnoj svjetlosti što je dolazila iz profinjenog lustera od kovanog željeza, i Luce je napokon shvatila koliko je teško Penn ozlijeđena. Penn je bila jedina Luceina prijateljica u Maču i križu s kojom se mogla poistovjetiti i koje se nije bojala. Nakon što je Luce vidjela što su sve sposobni učiniti Arriane, Gabbe i Cam, malo toga joj je bilo jasno. Osim jednoga, Penn je bila jedina učenica Mača i križa poput Luce. Povrh toga, Penn je bila snažnija osoba od Luce. Pametnija, veselija, ljubaznija. Samo uz Penninu pomoć Luce je prebrodila prve tjedne u popravnom domu. Bez Penn, tko zna što bi bilo s Luce. „Oh, Penn!“ Luce je uzdahnula. „Sve će biti u redu. Zarast će.“ Penn je promrmljala nešto nerazumljivo zbog čega se Luce uznemirila. Okrenula se prema gospođici Sophiji, koja je redom zatvarala sve prozore u zgradi. „Penn gubi snagu,“ Luce je rekla. „Moramo pozvati liječnika.“ „Da, da,“ mrmljala je gospođica Sophia, činilo se da je bila zaokupljena mislima o nečemu drugome. Zatvarala je prozore kao da sjene s groblja upravo sada hrle k njima. „Luce?“ Penn je šapnula. „Bojim se.“ „Nemoj se bojati.“ Luce joj je stisnula ruku. „Ti si tako hrabra. Cijelo ovo vrijeme bila si moj oslonac, moj stup snage.“ „Dosta s glupostima!“ iza njih začuo se neobično ogrubio glas gospođice Sophije, kojim je Luce još nije čula govoriti. „Ona je stup soli!“ „Što?“ Luce je zbunjeno upitala. „Što to znači?“ Oči gospođice Sophije, poput crnih bisera, suzile su se u crne proreze. Lice joj se izobličilo, nabralo, dok je ogorčeno odmahivala glavom. Zatim je vrlo sporom kretnjom izvukla iz veste dug, srebrn bodež. „Ta nas djevojka samo usporava.“ 225


MIN@

Luce je razrogačenim očima promatrala gospođicu Sophiju kako podiže bodež iznad glave. Penn, ošamućena, nije shvatila što se zbiva, ali Luce jest. „Ne!“ vrisnula je, ispruživši ruke da zaustavi ruku gospođice Sophije i odgurne bodež. Ali, gospođica Sophia dobro je znala što radi. Spretno je odbila Luceinu ruku i odgurnula je u stranu slobodnom rukom istodobno povlačeći oštricom noža preko Pennina grla. Penn je zagrgljala, zagrcnula se, zatim joj je disanje postalo isprekidano. Njezine oči prevrnule su se unatrag, kao da usredotočeno razmišlja. No, sada nije razmišljala, umirala je. Naposljetku se njezine pogled sreo s Luceinim. Postupno se maglio, disanje se smirivalo. „Prljav posao, ali nužan.“ rekla je gospođica Sophia, obrisavši oštricu o Pennin crni džemper. Luce je zateturala natrag, pokrivši usta, nesposobna vrištati, nesposobna odmaknuti pogled sa svoje prijateljice na samrti, nesposobna pogledati ženu za koju je do tada smatrala da je na njezinoj strani. Odjednom joj je sinulo zašto je gospođica Sophia zakračunala prozore i vrata u predvorju. Ne zato da nitko ne bi ušao. Nego zato da Luce ne bi izašla.

226


MIN@

Devetnaesto poglavlje

IZVAN VIDOKRUGA

Na vrhu stuba nalazio se zid od opeke. Luce se oduvijek osjećala klaustrofobično u slijepim ulicama bilo kakve vrste, ali ovo je bilo mnogo gore, jer joj je uz grlo bio prislonjen nož. Usudila se virnuti natrag, prema strmom stubištu kojim su se uspele. Bio bi to veoma dug i bolan pad. Gospođica Sophia opet je nesuvislo brbljala, mrmljala potiho dok je spretno otključavala još jedna tajna vrata. Gurnula je Luce u malenu crkvu, i nakon što je ušla za njom, zaključala vrata. U kapeli je bilo ledeno, i mirisalo snažno na prašinu od krede. Borila se s disanjem, pokušavala je progutati kiselinu koja joj se skupljala u ustima. Nije moguće da je Penn mrtva! Taj cijeli događaj sigurno se nije dogodio! Nemoguće je da je gospođica Sophia toliko zla. Daniel joj je rekao da može imati povjerenja u gospođicu Sophiju. Rekao joj da ode s njom, dok on ne mogne doći... Gospođica Sophia nije obraćala paţnju na Luce, koračala je prostorijom, paleći svijeću za svijećom, prigibajući koljeno ispred svake, govoreći na jeziku koji Luce nije poznavala. Svijeće su blistale na zavjetnim pločama i otkrivale čistu, dobro održavanu crkvu, što je značilo da je još nedavno netko bio ondje. Ali, ključ tih tajnih vrata zacijelo je jedino gospođica Sophia imala? Tko bi drugi mogao znati za to mjesto? Strop od crvenih pločica bio je kos. Zidove su prekrivale široke, izblijedjele tapiserije, s prizorima strahovitih likova, poput bića dijelom čovjeka dijelom ribe, koje se bori s uzburkanim morem. Ispred se nalazio bijel oltar, a uz sivi kameni zid nekoliko redova jednostavnih drvenih klupa. Luce je mahnitim pogledom tražila izlaz, ali ondje nije bilo vrata ili prozora. Noge su joj drhtale od bijesa i straha. Bila je u agoniji zbog Penn, koja je izdana i sama, ležala u podnožju stuba. „Zašto to činite?“ rekla je, povukavši se prema predsvođenim vratima kapele. „Vjerovala sam vam!“ „To je tvoja greška, drago dijete,“ rekla je gospođica Sophia, grubo uvrnuvši Luceinu ruku. Zatim je bodež ponovo prionuo uz njezin vrat, a Luce odvedena u prolaz među sjedalima. „Povjerenje je u najboljem slučaju put prema nedovoljnom oprezu. U najgorem, dobar način da izgubiš život.“ Gospođica Sophia gurnula je Luce prema oltaru. „Sada budi dobra i lezi, hoćeš li?“ Nož je bio previše blizu njezinu grlu, pa je Luce poslušala. Na vratu je osjetila hladnoću i dodirnula ga je vrhovima prstiju. Kada ih je 227


MIN@

odmaknula, bili su crveni od točkastog traga krvi gdje je prislonjena oštrica probila kožu. Gospođica Sophia pljesnula ju je po ruci, odgurnuvši je od vrata. „Misliš li da je ovo grozno, trebala bi vidjeti što propuštaš van.“ rekla je, a Luce je zadrhtala. Vani je bio Daniel. Oltar je bio četvrtast podij, komad kamena ne mnogo veći od Luce. Stajala je na njemu i osjećala hladnoću i očajničku izloženost, zamišljajući u klupama sjenovite obrise koji željno očekuju da mučenje otpočne. Pogledala je točno iznad sebe i u stropu te špilje ugledala prozor, veliku rozetu od obojenog stakla što je svijetlila poput nebeske svjedosti. Motiv je bio složen, geometrijski, cvjetni, crvene i ljubičaste ruže na tamnoplavoj pozadini. Da je mogla vidjeti kroz njega, bio bi joj mnogo ljepši. „Pogledajmo, gdje sam ono... ah, da!“ gospođica Sophia posegnula je rukom pod oltar i vratila se s debelim užetom. „Nemoj mi se sada migoljiti,“ rekla je, mašući nožem prema Luce. Zatim je pomno vezala Luce uz oltar, provlačeći uže kroz četiri rupe izbušene u površini oltara. Prvo je svezak gležnjeve, zatim zapešća. Pokušavala je obuzdati grčenje od boli, vezana kao da ju se priprema na kakvo žrtvovanje. „Savršeno!“ rekla je gospođica Sophia, čvrsto pritegnuvši komplicirane čvorove. „Planirali ste ovo!“ Luce je shvatila zaprepašteno. Gospođica Sophia nasmiješila se simpatično, kao i onda kada je, u školskoj knjižnici, Luce prvi put na nju naišla. „Željela sam reći da ovo nije ništa osobno,“ Lucinda, „ali zapravo, jest.“ zakokodakala je. „Dugo sam čekala na ovaj trenutak s tobom.“ „Zašto?“ Luce je upitala. „Što želite od mene?!“ „Tebe želim eliminirati,“ rekla je, „vidjeti Daniela oslobođena.“ Ostavila je Luce privezanu uz oltar i primaknula se stalku za Bibliju, pored Luceinih stopala. Postavila je Grigorijevu knjigu na stalak i počela naglim pokretima listati stranice. Luce se prisjetila trenutka kada je prvi put otvorila tu knjigu i ugledala svoje lice uz Danielovo. I kada joj je, konačno, sinulo da je Daniel anđeo. Tada još nije znala gotovo ništa, no bila je sigurna kako je ta fotografija značila da je njihova veza moguća. Sada joj se činila nemogućom. „Po cijele dane sjediš i uzdišeš za njim, zar ne?“ Upitala je gospođica Sophia. Silovito je sklopila knjigu i šakom udarila korice. „Upravo u tome je problem.“ 228


MIN@

„Što je vama?“ Luce se napinjala pod uzetima koja su je prikivala uz oltar. „Što je vas briga što Daniel i ja osjećamo jedno prema drugome, ili s kime se itko od nas viđa?“ Ta luđakinja nije imala veze s njima! „Voljela bih popričati s onim tko je odlučio staviti sudbinu svih naših vječnih duša u ruke dvoje zaljubljene djece i smatrao to briljantnom idejom!“ Podigla je drhtavu ruku u zrak. „Oni bi sada da se ravnoteža naruši. Pokazat ću im ja što će prevagnuti!“ Vrh bodeža zasvijedio je na svjetlosti svijeća. Luce je skrenula pogled s oštrice. „Vi ste ludi!“ „Ako sam zbog prinošenja posljednje žrtve u najdužem, najvažnijem ratu koji se ikada vodio, luda,“ ton gospođice Sophije davao je do znanja da Luce smatra ograničeno inteligentnom, jer sve to nije do tada znala, „onda neka tako bude!“ Pomisao da je gospođica Sophia imala moć završiti rat, nije bila logična Luce. Daniel je vani ratovao. A ono što se događalo tu, unutra, nije se s time moglo mjeriti. Unatoč tome što je gospođica Sophia prešla na drugu stranu. „Rekli su da će zemljom zavladati pakao,“ rekla je Luce šaptom. „Bit će to kraj svijeta.“ Gospođica Sophia počela se smijati. „Tako ti to sada izgleda. Sigurno te iznenađuje što sam ja na strani dobra, zar ne, Lucinda?“ „Ako ste vi na strani dobra,“ Luce je bijesno rekla, „tada ovaj rat nije vrijedan borbe.“ Gospođica Sophia nasmiješila se kao da od Luce nije ni očekivala ništa drugo nego takve riječi. „Tvoja smrt bit će poticaj koji Danielu treba. Malen poticaj u pravom smjeru.“ Luce se vrpoljila na oltaru. „Nećete mi valjda doista nauditi?!“ Gospođica Sophia prišla joj je i unijela joj se u lice. Miris poput pudera za bebe, miris starih žena, ispunio je Luceine nosnice i izazvao mučninu. „Naravno da hoću,“ rekla je gospođica Sophia tresući divljom, raščupanom srebrnom kosom. „Ti si ljudsko biće, zvano glavobolja.“ „Ali, ja ću se vratiti. Daniel mi je rekao.“ Luce je progutala. „Za sedamnaest godina.“ „Ah, ne, nećeš. Ne ovaj put,“ rekla je gospođica Sophia. „Kada si prvi put ušla u moju knjižnicu vidjela sam nešto u tvojim očima, nešto drukčije, ali nisam znala o čemu je riječ.“ 229


MIN@

Smiješila se Luce. „Mnogo puta sam te srela, Lucinda, i uglavnom si bila doslovno neizdrživo dosadna.“ Luce se ukočila, osjećala se tako izloženom, kao da na tom oltaru leži gola. Daniel ju je poznavao u prošlim životima, to je bila jedna stvar, ali zar je moguće da su je poznavali i drugi? „Ovaj put,“ nastavila je gospođica Sophia, „imala si neku vrstu pronicljivosti. Nepatvorenu bistrinu. Ali, do večeras nisam shvatila o čemu se radi... ah, ta predivna omaška tvojih agnostičkih roditelja!“ „Zašto spominjete moje roditelje?“ Luce je prosiktala. „Pa, drago dijete, sve do sada si se vraćala samo zato što si u svakom životu bila odgojena u vjerskom duhu. Ovaj put, odlukom svojih roditelja nisi krštena, i zato tvoju malu dušu svatko ima pravo pokušati pridobiti. Ona je svačija i ničija.“ Dramatično je slegnula ramenima. „A bez ritualnog primitka u religiju, nema više reinkarnacija za Luce. To je jedna mala, ali ključna omaška u tvom ciklusu.“ Zar su to Arriane i Gabbe pokušale natuknuti večeras na groblju? U Luceinoj glavi stalo je bolno kucati. Veo crvenih mrlja spustio joj se na oči, u ušima joj je počelo šumjeti. Polako je treptala, svaki dodir vjeđa osjećala je poput eksplozije u glavi. Bilo joj je gotovo drago što leži na podu. U suprotnom, vjerojatno bi se onesvijestila. Ako je ovo zbilja kraj... ne, to nije moguće. Gospođica Sophia nagnula se nad Luceino lice, pijuckajući slinu dok je izgovarala sljedeće riječi. „Kada večeras umreš, tvoj život je gotov. To je kraj. Kaput. U ovom životu nisi ništa više od onoga kako se doimaš, glupa, sebična, razmažena neznalica, djevojčica koja misli da svijet ovisi o tome hoće li izaći s kakvim zgodnim dečkom iz škole. Čak i kada tvoja smrt ne bi donijela ništa tako dugo očekivano, slavno i veličanstveno, svejedno bih uživala ubijajući te.“ Luce je promatrala gospođicu Sophiju kako podiže nož i vrhom prsta dotiče oštricu. Lucein um mahnito je radio. Danas je doznala toliko stvari, od toliko ljudi, a većinu toga nije stigla ni obraditi. Vrh bodeža sada je počivao na koži iznad njezina srca, i Luceine oči ponovo je prekrila magla. Osjećala je pritisak oštrice na svojim grudima, prste gospođice Sophije kako joj dotiču prsnu kost i prostor među rebrima, i pomislila da je u luđačkom govoru gospođice Sophije ipak bilo istine. Polagati toliko nade u moć istinske ljubavi, koju je tek počela naslućivati u sebi, nije li to bilo 230


MIN@

naivno? Naposljetku, istinska ljubav nije mogla pobijediti u bitki koja se vani vodila. Možda je neće moći spasiti ni od smrti na ovome oltaru. Ali, morala je! Njezino srce još uvijek je kucalo za Daniela i sve dok ne stane, Luce će duboko u sebi vjerovati u tu ljubav, u moć te ljubavi da je pretvori u bolju osobu, da nju i Daniela pretvori u nešto veličanstveno i pozitivno... Bodež joj je probio kožu i Luce je kriknula, zatim još jedanput zaprepašteno, jer je izgledalo da se prozor od obojenog stakla upravo razbija u tisuće komadića, i propušta svjetlost i brujanje u unutrašnjost crkve. Muklo, prekrasno brujanje. Zasljepljujuću svjetlost. Dakle, umrla je. Bodež je probio njezino tijelo dublje nego što je osjetila. Odlazila je na sljedeće mjesto. Kako drukčije objasniti svjetleće oblike što su lebdjeli iznad nje, prelijevali se u raznim bojama i spuštali s neba u bliještećim kaskadama nebeskog sjaja? Bilo je teško razaznati išta kroz toplu srebrnu svjedost. Svjetleća bića klizila su njezinom kožom, osjećala ih je na svome tijelu kao najmekši baršun, poput puslica na torti. Užad koja joj je sapinjala ruke i noge opustila se, zatim odriješila, a njezino tijelo, možda je to bila njezina duša, bilo je slobodno odletjeti u nebo. Čula je meketavi glas gospođice Sophije. „Ne još! Sve se događa prebrzo.“ Stara žena nevoljko je odmaknula nož s Luceinih grudi. Luce je ubrzano treptala. Njezina zapešća. Odvezana. Njezini gležnjevi. Slobodni. Malene krhotine plavog, crvenog, zelenog i zlatnog stakla prekrivale su joj tijelo, oltar i pod. Otirala ih je s tijela a one su je bole i iza sebe ostavljale tanke krvave tragove. Zaškiljila je prema rupi što je zjapila u stropu. Ne, nije bila mrtva. Spasili su je. Anđeli. Daniel je došao po nju. Gdje je bio? Jedva je vidjela oko sebe. Pokušala je pipati kroz svjetlost dok ga njezine ruke ne pronađu, sklope se iza njegova vrata i nikada, nikada, nikada ga ne ostave. Ali, oko sebe je vidjela samo presijavajuća bića što su lebdjela i klizila prema i oko Luceina tijela poput svjetlucava perja. Vrvjela su prema njoj, njegujući ona mjesta na tijelu gdje su joj krhotine razbijena prozora porezale kožu. Zavoji prozirne svjetlosti brisali su krv s njezinih ruku i s plitkog ureza u grudima, dok sve nije posve zacijeljelo. 231


MIN@

Gospođica Sophia potrčala je prema najdaljem zidu i stala mahnito tapkati dlanovima po opekama, tražeći tajna vrata. Luce ju je poželjela zaustaviti, natjerati je da odgovara za ono što je učinila i za ono što je umalo učinila, ali uto je dio srebrnog, bliještećeg svjetla zadobio najnježniji ljubičast ton i stalo dobivati obris. Svjetlosno pulsiranje potresalo je prostoriju. Od svjetlosti toliko veličanstvene, snažnije od sunca, tresli su se zidovi i svijeće njihale i treperile u visokim, brončanim svijećnjacima. Sablasne tapiserije klepetale su o kamene zidove. Gospođica Sophia zgurila se dok je Luce osjećala kako joj podrhtavajuća svjetlost dopire do kostiju, poput dubinske masaže. Zatim se svjetlost zgusnula, stala širiti toplinu, i konačno oblikovala u tijelo koje je Luce znala i obožavala. Pred oltarom, pred njom, stajao je Daniel. Bio je bos i gol do pasa, odjeven samo u bijele lanene hlače. Nasmiješio joj se, zatim sklopio oči i raširio ruke. Pažljivo i vrlo nježno, da je ne zaprepasti, duboko je izdahnuo i njegova krila počela su rasti. Pojavljivala su se postupno: dva bijela izrasta nicala su iz vrha njegovih ramena i niz njegova leđa, rasla u visinu, širinu, širila se na sve strane i očvršćivala. Luce je zurila u narezuckane rubove, čeznući da ih dodirne svojim prstima, obrazima, usnama. Unutrašnjost njegovih krila počela je svijetliti mekim, duginim spektrom. Upravo kao što je vidjela u snu. Ali sada, kada se san pretočio u stvarnost, bila je u stanju gledati u ta krila bez vrtoglavice, bez potrebe da skrene pogled. Sada je mogla upijati pogledom Danielovu veličanstvenost. Još uvijek je zračio svjetlost, kao iznutra osvijetljen. Jasno je vidjela njegove ljubičasto sive oči i pune usne. Njegove snažne ruke i široka ramena. Mogla je ispružiti ruke i privinuti se uz svjetlost svoje ljubavi. Posegnuo je za njom. Na njegov dodir Luce je sklopila oči, očekujući da će je zagrliti nešto drugo, a ne njegovo zemaljsko tijelo. Ali, ne. Bio je to, jednostavno i nedvojbeno, Daniel. Rukom je ovila njegov vrat i vrhovima prstiju, napeto, dotaknula njegova krila, bojeći se da bi se mogla opeći. Ali ona su se vila oko njezinih prstiju, mekša od najglatkijeg baršuna ili najraskošnijeg saga. Bila su onakva kakvim ih je voljela zamišljati, poput pahuljasta, suncem okupana oblaka, kad bi ga mogla skupiti rukama. 232


MIN@

„Tako si... lijep,“ šapnula je u njegova prsa. „Hoću reći, uvijek si lijep, ali sada...“ „Plaše li te?“ šapnuo je. „Je li ti bolno gledati?“ Odmahnula je glavom. „Mislila sam da će biti,“ rekla je, sjećajući se svojih snova. „Ali jedino što boli jest ne gledati.“ Uzdahnuo je s olakšanjem. „Želim da se sa mnom osjećaš sigurno.“ Dok su ih svjetleće čestice zasipale poput konfeta, Daniel ju je privukao bliže. „To je možda previše za tebe.“ Nagnula je glavu i razdvojila usne, čeznudjivo želeći upravo to, još više. Prekinuo ih je glasan tresak vratima. Gospođica Sophia pronašla je stube. Daniel je lagano kimnuo i svjetlosno biće sijevnulo je kroz tajna vrata za ženom. „Što je to bilo?“ pitala je Luce zureći za svjetlosnim tragom koji se gubio kroz otvorena vrata. „Pomagač.“ Daniel je podigao Luceinu bradu. Tada se, usprkos Danielu, njegovoj ljubavi i zaštiti, sjetila svih mračnih događaja koji su se upravo zbili, Cama i njegovih gromovitih i crnih mezimaca i osjetila oštar ubod nesigurnosti. Glavom joj se rojilo tisuće pitanja na koje nije bilo odgovora, toliko jezovitih događaja koje nikada neće shvatiti. Poput smrti jadne, drage, nevine Penn. Njezina besmislenog, nasilnog svršetka. Sjećanje na Penn svladalo je Luce i usne su joj zadrhtale. „Penn je mrtva, Daniele.“ rekla je. „Ubila ju je gospođica Sophia. Jedan trenutak mislila sam da je i mene ubila.“ „Nikada ne bih dopustio da se to dogodi.“ „Kako si znao da sam tu? Kako uvijek znaš kako me spasiti?“ Odmahnula je glavom. „Oh, moj Bože!“ Polako je šaptala dok joj se spoznaja obrušavala na glavu. „Ti si moj anđeo čuvar!“ Daniel se zasmijuljio. „Ne baš. Ali, hvala na komplimentu.“ Luce se zarumenjela. „Pa, kakav si ti onda anđeo?“ „Trenutačno nezaposlen.“ rekao je Daniel. Ostatak srebrne svjedosti iza njega počeo se razdvajati. Luce se okrenula i zagledala u svjetlost koja se skupljala i zgušnjavala, kao oko Daniela maločas, i stvarala obrise dvaju poznatih tijela, dok joj je srce poskakivalo u grudima. Arriane i Gabbe. 233


MIN@

Gabbeina krila već su bila razmotana. Široka i baršunasta, tri puta veća od njezina tijela, pernata, nježno nazubljenih rubova, upravo kao na čestitkama i u filmovima, s naznakom blijedoružičaste boje na vrhovima. Luce je primijetila da mašu vrlo lagano i meko, a da Gabbeina stopala lebde nekoliko centimetara iznad tla. Arrianeina krila bila su glatkija, mekša, s oštrijim rubovima, gotovo poput krila divovskog leptira. Kroz njih je djelomično prosijavala svjetlost; sjajila su i odašiljala na kameni pod prizme svjetlosti u duginim bojama što su se neprestano mijenjale. Poput same Arriane, bila su neobična i zavodljiva i totalno otkvačena. „Trebala sam pretpostaviti,“ rekla je Luce, dok joj se licem širio osmijeh. Gabbe je uzvratila osmijehom, a Arriane se lagano naklonila i prignula koljeno. „Što se događa ondje?“ pitao je Daniel primijetivši brigu na Gabbeinu licu. „Moramo odvesti Luce odavde!“ Bitka, zar još nije završena? Ako su Daniel, Gabbe i Arriane tu, to zacijelo znači da su pobijedili, zar ne? Luceine oči sijevnule su prema Danielu. Ali, njegov izraz lica ništa nije odavao. „Netko mora krenuti za gospođicom Sophijom,“ rekla je Arriane. „Sigurno nije sama u ovome.“ Luce je progutala. „Zar je gospođica Sophia na Camovoj strani? Zar je i ona demon? Pali anđeo?“ Taj izraz zapamtila je s predavanja gospođice Sophije. Daniel je stisnuo zube. Čak su i njegova krila bila ukočena od bijesa. „Nije demon,“ promrmljao je, „ali ni anđeo, to je sigurno. Mislili smo da je na našoj strani. Nismo je smjeli pripustiti ovako blizu.“ „Bila je jedna od dvadeset i četiri starješine,“ Gabbe je dodala. Spustila je stopala na tlo i blijedoružičasta krila ugurala iza sebe kako bi mogla sjesti na oltar. „To je vrlo utjecajan položaj. Ali, ovaj dio sebe dobro je skrivala.“ „Čim smo stigle ovamo, ona kao da je poludjela „ Luce je rekla. Protrljala je vrat ondje gdje ju je okrznula bodežom. „Oni jesu ludi,“ Gabbe je rekla. „Ali i vrlo ambiciozni. Gospođica Sophia pripada tajnoj sekti. Sada su mi jasni svi znakovi. Da sam barem prije shvatila! Nazivaju se Zhsmaelim. Odijevaju se jednako i sve ih krasi jednaka... elegancija. Oduvijek sam ih smatrala samo razmetljivcima. Nitko u raju nije ih shvaćao odveć ozbiljno,“ nastavila je upućivati Luce, 234


MIN@

„ali odsad hoće. Ono što je noćas učinila kažnjivo je progonstvom. Sada će viđati Cama i Molly mnogo više nego što je mislila.“ „Dakle, Molly je također pali anđeo,“ Luce je polako upitala. Nakon svega što je večeras doznala, taj je podatak imao najviše smisla. „Luce, svi mi smo pali anđeli,“ Daniel je rekao. „Riječ je o tome da smo se opredijelili za dvije različite strane.“ „Je li još tko iz ove škole na,“ progutala je, „drugoj strani?“ „Roland,“ rekla je Gabbe. „Roland?“ Luce se zabezeknuta. „Ali, ti si se družio s njim! Uvijek je tako karizmatičan i zabavan.“ Daniel je slegnuo ramenima. Ali, Arriane je izgledala zabrinuto. Njezina krila mahala su žalobno i uzrujano, i podizala prašinu s poda. „Jednog dana pridobit ćemo ga natrag,“ rekla je tiho. „A što je bila Penn?“ pitala je Luce. U grlu joj se stvarao čvor, na oči navirale suze. Daniel je odmahnuo glavom i stisnuo joj ruku. „Penn je bila smrtnica. Nevina žrtva ovog dugog i besmislenog rata. Tako mi je žao, Luce.“ „Dakle, cijela ta okrutna bitka što se večeras vodila...?“ pitala je Luce. Gušila se. Nije još bila u stanju govoriti o Penn... „…samo je jedna od mnogih bitaka protiv demona,“ Gabbe je dovršila. „Pa tko je pobijedio?“ „Nitko,“ Daniel je gorko rekao. Podigao je s poda veliku krhotinu obojenog stakla i zavitlao je preko prostorije. Prsnula je u tisuće komadića, ali nije ga uspjela osloboditi ljutnje. „Nitko ne pobjeđuje. Jednom anđelu gotovo je nemoguće uništiti drugoga. Naše se bitke svode na mnogo tučnjave dok se svi ne umore i netko objavi kraj.“ Luceinom glavom prohujala je neobična slika, i ona je poskočila kao udarena strujom. Dugom, crnom strijelom, kakvom je pogođena Penn, ravno u rame bio je ranjen i Daniel. Otvorila je oči, pogled joj je pao na njegovo desno rame. Na njegovim prsima bilo je krvi. „Ozlijeđen si,“ šapnula je. „Ne.“ Daniel je rekao. „Njega se ne može ozlijediti, on je...“ „Daniele, što ti je to na ruci?“ pitala je Arriane, upirući prstom u njegova prsa. „Je li to krv?“ 235


MIN@

„To je Pennina krv,“ Daniel je odgovorio otresito. „Našao sam je u podnožju stuba.“ Luceino srce se stegnulo. „Moramo je pokopati. Uz njezina oca.“ „Luce, dušo,“ rekla je Gabbe ustajući. „Voljela bih da imamo vremena za to, ali moramo ići, i to odmah.“ „Ne mogu je napustiti. Osim mene, ona nema nikog.“ „Luce,“ Daniel je počeo protrljavši čelo. „Umrla mi je na rukama, Daniele. Zato što nisam bila pametnija, nego sam dopustila gospođici Sophiji da nas dovede u ovu tamnicu za mučenje.“ Luce ih je redom pogledala. „Jer mi nijedno od vas ništa nije reklo.“ „U redu,“ rekao je Daniel. „Učinit ćemo za Penn ono što je ispravno, koliko god možemo. Ali, nakon toga moramo te odvesti što dalje.“ Nalet vjetra provukao se kroz pukotinu na stropu; svijeće su zatreperile, zatresle su se krhotine stakla zaostale u razbijenom prozoru. Zatim su pale poput kiše ivera. Gabbe je na vrijeme kliznula s oltara i približila se Luce. Nije se doimala nimalo zbunjenom. „Ima Daniel pravo,“ rekla je. „Primirje vrijedi samo za anđele. A sada kada mnogi znaju,“ zastala je, pročišćavajući grlo, „za promjenu u tvom smrtnom statusu, za tebe će se zainteresirati pripadnici druge strane.“ Arrianeina krila odigla su se s tla. „A mnogi s naše strane pomagat će ti pri obrani.“ rekla je lebdeći prema Luce i smještajući se s njezine druge strane, kao da joj svojom prisutnošću želi otkloniti sumnje. „Još uvijek ne shvaćam,“ rekla je Luce. „Zašto je to toliko važno? Zašto sam ja toliko važna? Zato što me Daniel voli?“ Daniel je uzdahnuo. „Djelomično, premda zvuči zbilja nevino.“ „Znaš i sama kako svi obožavaju mrziti sreću zaljubljenih ptičica.“ Arriane je upala u riječ. „Dušo, ovo je jedna vrlo duga priča,“ Gabbe joj je rekla razborito. „Možemo ti je otkrivati jedino postupno, poglavlje po poglavlje.“ „Jednako kao za moja krila,“ Daniel je dodao, „morat ćeš mnogo toga sama osvijestiti.“ „Ali, zašto?“ Luce je zahtijevala odgovor. Razgovor ju je toliko frustrirao. Osjećala se poput djeteta kojem je rečeno da će željeni predmet dobiti kad odraste. „Zašto mi ne možete pomoći da shvatim?“ 236


MIN@

„Možemo pomoći.“ Arriane je rekla, „ali ne smijemo te preopteretiti odjednom. Jednako kao što mjesečara ne smijemo naglo pobuditi. Suviše je opasno.“ Luce se obgrlila rukama. „Ubilo bi me,“ izrekla je riječi koje su ostali izbjegavali. Daniel ju je zagrlio. „Tako je bilo u prošlosti. Osim toga, za jednu noć imala si dovoljno bliskih susreta sa smrću.“ „I što sada? Morat ću napustiti školu?“ Okrenula se prema Danielu. „Kamo ćeš me odvesti?“ Namrštio se i skrenuo pogled. „Ja te nikamo ne mogu odvesti. Privukao bih preveliku pozornost. Morat ćemo se osloniti na nekoga drugog. Postoji jedan smrtnik kojemu možemo vjerovati.“ Pogledao je Arriane. „Otići ću po njega,“ rekla je i ustala. „Ne želim te ostaviti,“ Luce je rekla Danielu. Usne su joj drhtale. „Tek sam te dobila natrag.“ Daniel joj je poljubio čelo, probudivši u njoj vatru koja joj se proširila tijelom. „Na sreću, imamo još malo vremena.“

237


MIN@

Dvadeseto poglavlje

U ZORU

Zora. Posljednje svitanje koje će vidjeti u Maču i križu na... tko zna koliko dugo. Dok je Luce izlazila kroz vrata gimnastičke dvorane zagrnuta puzavicama, nebom boje šafrana odzvanjalo je gukanje divlje golubice. Daniel i Luce držali su se za ruke i polako približavali groblju, nijemo gazeći mirnu travu školskog dvorišta. Neposredno prije nego što su napustili crkvu, jedan za drugim uvukli su krila. Proces vraćanja u ljudski oblik bio je otrežnjujuć i naporan, i nakon toga još bi se neko vrijeme osjećali tromi, otupjeli. Luce je s nevjericom promatrala njihove preobrazbe, pitajući se kako su ta golema, sjajna krila mogla postati tako malena i krhka i nakon toga nestati u anđeoskoj koži. Nakon preobrazbe, rukom je kliznula Danielovim golim leđima. Tada je prvi put na njemu vidjela nešto poput skromnosti i osjetljivosti na njezin dodir. Njegova koža bila je glatka i savršena poput dječje. A u njihovim licima Luce je još uvijek vidjela srebrnu svjetlost što se u njima stvarala i širila na sve strane. Naposljetku su Pennino tijelo donijeli strmim stubama, očistili oltar od stakla i ostavili je ondje ležati. Nisu je mogli pokopati toga jutra, ne dok je groblje vrvjelo smrtnicima, kao što ju je Daniel uvjeravao da će biti. Luce se nije mogla pomiriti s time da svoj posljednji pozdrav prijateljici mora prošaptati sada u crkvi. Sve što je bila u stanju smisliti bilo je: Sada si sa svojim ocem. Sretan je što te ponovo ima. Daniel će dolično pokopati Penn čim se smiri gungula u školi, a Luce će mu prije toga pokazati gdje se nalazi grob Pennina oca, tako da Penn može biti pokopana uz njega. Bilo je to najmanje što je mogla učiniti. Teška srca prelazila je kampus. Njezine traperice i majica bez rukava bili su rastegnuti i prljavi. Njezinim noktima bilo je potrebno čišćenje, bila je sretna što u blizini nema ogledala jer nije željela znati na što joj sliči kosa. Svim srcem željela je moći vratiti vrijeme, poništiti dio prošle noći, spasiti Penn... ali najljepše dijelove zadržati. Oduševljenje i protrnulost kada je shvatila Danielov pravi identitet. Trenutak kada se pojavio pred njom u svoj svojoj veličanstvenosti. Pogled na Arrianeina i Gabbeina krila. Mnogo toga bilo je tako lijepo. I mnogo toga donijelo je potpuno, krajnje uništenje. Osjetila je to u zraku, poput zaraze. Čitala na licima učenika koji su se vrzmali dvorištem. Bilo je suviše rano da bi učenici bili svojom voljom budni, što je značilo da su čuli, vidjeli ili osjetili nešto od noćašnje bitke. 238


MIN@

Što su mogli znati? Zar su već počeli tragati za Penn? Ili za gospođicom Sophijom? Što su mislili, što im se dogodilo? Stajali su u parovima i šaptali. Luce je bila u iskušenju ostati blizu i prisluškivati. „Ne brini,“ Daniel joj je stisnuo ruku. „Samo oponašaj njihova zbunjena lica. Nitko neće ništa posumnjati.“ Premda se osjećala upadljivom, Daniel je imao pravo. Ničiji pogled nije se zadržao na njima dulje nego na kome drugome. Plavo-bijela policijska svjetla bljeskala su na ulazu u groblje i odbijala se o hrastovo lišće iznad njihovih glava. Ulaz je bio obilježen žutom vrpcom. Ispred sunca što je izlazilo na obzoru, Luce je ugledala crno obrubljenu Randynu siluetu. Koračala je amo-tamo, pred ulazom u groblje i vikala u Bluetooth, pričvršćen uz ovratnik njezine bezoblične polo majice. „Mislim da biste ga morali probuditi,“ vikala je na spravu. „U školi se dogodio incident. Neprestano vam govorim.... ne znam.“ „Trebao bih te upozoriti,“ Daniel ju je skrenuo s Randyna puta i blještavih svjetala policijskih vozila, prema nasadima hrastova što su obrubljivali groblje s tri strane. „Primijetit ćeš nešto čudno ondje dolje. Camov način ratovanja mnogo je neuredniji, ne krvaviji... samo drukčiji od našeg.“ Luce nije mislila da je u tom trenutku nešto može još više uznemiriti. Zbog nekoliko srušenih kipova sigurno se neće uzrujati. Ubrzali su kroz šumu, a krhko jesenje lišće šuštalo je pod njihovim nogama. Luce je razmišljala o gromovitom oblaku skakavaca, sjena koji su prošle noći zaposjeli ovo drveće. Sada im nije bilo ni traga. Ubrzo je Daniel pokazao prema dijelu ograde od kovanog željeza, neobično svinutom. „Ovdje možemo ući da nas nitko ne vidi. Moramo požuriti.“ Iskoračivši iz zaklona krošnji, Luce je počela shvaćati što je Daniel mislio kada je rekao da groblje izgleda drukčije. Stajali su na rubu groblja, u istočnom kutu, nedaleko od groba Pennina oca, ali Luce nije vidjela pred sobom dalje od nekoliko metara. Zrak je bio mutan; nije to više bio zrak, nego siva, zrnata, gusta masa koju je Luce morala tjerati mahanjem kako bi išta vidjela. Protrljala je prste. „Je li ovo...“ „Prah.“ Daniel je rekao posegnuvši za njezinom rukom dok su hodali. On je mogao vidjeti kroz tu gustu maglu, nije se gušio niti ju je morao iskašljavati iz pluća, poput Luce. „Anđeli ne umiru u međusobnom ratu. Ali iza njihovih bitaka ostaje takav debeli tepih prašine.“ „Što će biti s njim?“ 239


MIN@

„Ništa osobito, osim što zbunjuje smrtnike. Slegnut će se naposljetku, a zatim će doći ljudi i natovariti puna kola i odnijeti na proučavanje. U Pasadeni živi sulud znanstvenik koji smatra da potječe od NLO-a.“ Luce se s drhtajem sjetila neidentificiranog letećeg crnog oblaka insektolikih bića. Zaključak tog znanstvenika nije bio daleko od istine. „Tu je pokopan Pennin otac,“ pokazala je prstom u kut groblja prema kojem su koračali. Jednako sablasni kao i prah, grobovi, kipovi i drveće što je raslo na groblju, činili su se netaknutim, Luce je s olakšanjem primijetila. Spustila se na koljena i obrisala hrpicu prašine s groba Pennina oca. Njezini drhtavi prsti otirali su prašinu sve dok slova nisu postala posve jasna, a Luce gotovo zaplakala. STANFORD LOCKWOOD NAJBOLJI OTAC NA SVIJETU Mjesto pored g. Lockwooda bilo je prazno. Luce se uspravila i udarila nogom o tlo, očajna zbog toga što će mu se njezina prijateljica ubrzo pridružiti. Očajna zbog toga što neće moći prisustvovati Penninoj komemoraciji i dolično joj odati poštovanje. Ljudi su običavali s određenom sigurnošću spominjati raj kao mjesto kamo odlazi onaj tko je umro. Luce nikada nije smatrala da poznaje pravila, ali sada se osjećala još manje kvalificiranom nagađati što bi moglo ili ne bi moglo biti. Sa suzama u očima okrenula se prema Danielu. Lice mu se snuždilo kada je vidio njezinu tugu. „Pobrinut ću se za nju, Luce,“ rekao je. „Znam da nije ono što si ti željela, ali učinit ćemo najbolje što možemo.“ Suze su nagrnule. Luce je šmrcala, jecala i toliko snažno željela da se Penn vrati, da je mislila da će se onesvijestiti. „Ne mogu je napustiti, Daniele. Kako bih to mogla učiniti ?“ Daniel je nadlanicom nježno obrisao suze s njezina lica. „Strašno je to što se dogodilo Penn. Golema greška. Ali, svojim odlaskom odavde nećeš je napustiti.“ Prislonio je dlan iznad Luceina srca. „Ona je s tobom.“ „Svejedno, ne mogu...“ „Možeš, Luce,“ glas mu je bio čvrst. „Vjeruj mi. Ni sama ne znaš za kakve si snažne i zahtjevne stvari sposobna.“ Odvratio je pogled od nje, i pogledao drveće. „Ako je na ovome svijetu ostalo imalo dobrote... ubrzo ćeš doznati.“

240


MIN@

Sirena policijskog auta oglasila se samo jedanput. Luce i Daniel iznenađeno su poskočili. Nedaleko od njih zalupila su se vrata automobila i začulo čvrsto koračanje čizama po šljunku. „Za ime svijeta, što je... Ronnie, zovi centralu! Reci šerifu da dođe ovamo.“ „Idemo,“ rekao je Daniel i primio je za ruku. Njezin dlan skliznuo je u njegov. Tužno je potapšala nadgrobni spomenik gospodina Lockwooda, zatim su krenuli natrag, istim putem, istočnom stranom groblja. Dosegli su svinuti dio kićene ograde od kovanog željeza, zatim su se naglo sagnuli i nastavili nasadima hrastova. Dok su koračali drvoredom, Luce je osjetila ledeno strujanje. U krošnjama iznad njih nalazile su se tri male, uzbibane sjene. Visjele su naglavce, poput šišmiša. „Požuri,“ Daniel je naredio. Prošli su ispod sjena a one su ustuknule, sikćući, nekako osjećajući da im je bolje kloniti se Luce kada je Daniel uz nju. „Kamo sada?“ pitala je Luce kada su dosegli rub hrastovih nasada. „Zažmiri,“ odvratio je. Poslušala je. Danielove ruke obgrlile su njezin struk odostraga, ramenima se naslanjala na njegova snažna prsa. Podizao ju je sa zemlje. Isprva desetak centimetara, zatim sve više, dok meko lišće na vrhu drveta nije doticalo njezina ramena, škakljalo joj vrat. Još više, sve dok nije osjetila da se dižu iz šume, obasjani jarkim jutarnjim suncem. Premda je bila u iskušenju otvoriti oči, nije to učinila. Intuitivno je osjećala da bi to bilo previše. Nije bila sigurna je li za to spremna. Osim toga, osjetiti svjež zrak na licu ili vihor u kosi, bilo je dovoljno. Više nego dovoljno. Nebesko iskustvo. Jednako se osjećala kada ju je nezemaljska sila spasila od požara u knjižnici, kao da jaši na valovima oceana. Sada je znala da je i to bio Daniel. „Sada možeš otvoriti oči, tiho je rekao. Luce je osjetila do pod nogama i vidjela da se nalaze na jedinom mjestu na kojem je željela biti. Pod stablom magnolije uz rub jezera. Daniel ju je čvrsto grlio. „Doveo sam te amo jer sam na ovome mjestu, tek jednom od mnogih, žudio da te poljubim. Onaj dan kada si skočila u vodu, gotovo sam izgubio glavu.“ Luce je stajala na vrhovima prstiju, naginjući glavu, približavajući se njegovim usnama. I ona je tog dana žudjela za njegovim poljupcem, a sada ga je upravo nužno trebala. Njegov poljubac bio je jedina ispravna stvar, jedino što ju je moglo utješiti i podsjetiti da nastavi dalje, usprkos tome što to Penn nije mogla. Nježan pritisak njegovih usana na njezinim 241


MIN@

umirivao ju je, bio je poput toplog pića u cičoj zimi, i grijao joj svaki dio tijela. Odvojio se od nje, prerano i pogledao je silno tužnim pogledom. „Postoji još jedan razlog zašto smo sada tu. Iza ove stijene nalazi se staza kojom moramo krenuti kako bismo te premjestili na sigurno mjesto.“ Luce je spustila pogled. „Oh.“ „Ne opraštamo se zauvijek, Luce. Nadam se ne čak ni zadugo. Moramo prvo vidjeti kako će se stvari... razvijati.“ Pomilovao joj je kosu. „Molim te, ne brini. Uvijek ću te naći. Neću te pustiti da odeš dok to ne shvatiš.“ „Onda odbijam shvatiti,“ rekla je. Nasmijao se sebi u bradu. „Vidiš li onu čistinu ondje?“ pokazao je preko jezera, otprilike nešto manje od kilometra dalje, gdje se mali dio šume pretvarao u ravnu, travnatu, okruglu čistinu. Luce je prije nije zamijetila, ali sada je ondje jasno vidjela malen zrakoplov s crvenim svjetlima na krilima što su bljeskala u daljini. „Je li to za mene?“ upitala je. Nakon svega što se dogodilo, pogled na zrakoplov nije je smeo. „Kamo idem?“ Nije mogla vjerovati da napušta ovo mjesto, koje je mrzila, ali na kojem je, istodobno, u tek nekoliko tjedana doživjela nezaboravna iskustva. Što li će biti od Mača i križa? „Što se će se dogoditi s ovom ustanovom? Što ću reći svojim roditeljima?“ „Za sada, pokušaj ne brinuti. Čim budeš na sigurnom, pozabavit ćemo se svim drugim stvarima. Profesor Cole može nazvati tvoje roditelje.“ „Profesor Cole?“ „On je na našoj strani, Luce. Možeš mu vjerovati.“ Ali, ona je vjerovala i gospođici Sophiji. Profesora Colea jedva je poznavala. Izgledao je tako prevrtljivo. A ti brkovi... Zar je trebala napustiti Daniela da bi je njezin profesor povijesti odveo nekamo svojim zrakoplovom? U glavi joj bubnjalo. „Ona staza vodi uz jezero.“ Daniel je nastavio. „Ondje dolje pripojit ćemo se.“ Rukom joj je obgrlio struk. „Ili predložio je, možemo plivati.“ Držeći se za ruke, stali su na rubu crvene stijene. Cipele su ostavili ispod stabla magnolije, ali povratka, ovaj put, neće biti. Luce nije mislila da će se toliko radovati uranjanju u hladno jezero, odjevena u traperice i majicu, ali sve što je činila dok je uz nju bilo Danielovo nasmiješeno lice, bilo je za nju poput jedine mogućnosti. 242


MIN@

Ruke su digli iznad glava, Daniel je brojio do tri. Odigli su se od tla u istom trenutku, njihova tijela opisala su luk posve jednakog oblika, ali umjesto da se strmoglave dolje, kao što je Luce instinktivno očekivala, Daniel ju je povukao u zrak, pridržavajući njezinu ruku tek vrhovima prstiju. Letjeli su. Luce je držala za ruku anđela i letjela. Vrhovi krošanja kao da su se ugibala pred njima. Njezino tijelo bilo je lakše od zraka. Ranojutarnji mjesec što je virio iznad krošanja potonuo je dublje pred Luce i Danielom, kao da sa sobom donose plimu. Voda pod njima bila je lagano uzburkana, srebrna i zamamna. „Jesi li spremna?“ pitao je Daniel. „Spremna sam.“ Prepustili su se i padali prema dubokom, hladnom jezeru. Površinu su razbili prstima i tako završili najdulji labuđi skok ikada izveden. Izronila je iz hladne vode hvatajući zrak, zatim prasnula u smijeh. Danielova ruka ponovo je posegnula za njezinom. Kretnjom ju je pozvao da mu se pridruži na stijeni. Prvi je izašao iz vode, zatim se pognuo i podigao je. Ispružili su se na mahovinu, nježnu i meku poput saga. Danielova crna majica pripijala mu se uz prsa. Ležali su postrance, nalakćeni, licem u lice. Ruku joj je stavio na struk. „Profesor Cole čekat će nas kod zrakoplova.“ rekao je. „Ovo nam je posljednja prilika da budemo sami. Mislim da bismo se ovdje trebali oprostiti. Dat ću ti nešto,“ nastavio je. Posegnuo je pod majicu i izvukao srebrn medaljon. Sjećala se da ga je nosio. Utisnuo ga je Luce u dlan. Na prednjoj strani medaljona bila je ugravirana ruža. „Ovo je nekada pripadalo tebi,“ rekao je. „Nekad davno.“ Luce ga je otvorila i otkrila unutra malu fotografiju pričvršćenu staklenom pločom. Bila je to slika njih dvoje. Nisu gledali u fotoaparat nego jedno drugome duboko u oči i smijali se. Luceina kosa bila je kratka, kao što je bila i sada, a Daniel je nosio leptir mašnu. „Kada je ovo slikano?“ pitala je podiţući medaljon. „Gdje smo tada bili?“ „Ispričat ću ti sljedeći put kada te vidim“ rekao je. Prebacio je lanac preko njezine glave i namjestio joj medaljon oko vrata. Kada je medaljon dotaknuo ključnu kost, prožela ju je pulsirajuća toplina, grijala joj hladnu, mokru kožu. „Predivan je“ rekla je dodirnuvši lanac. „Znam da ti je Cam dao onu zlatnu ogrlicu,“ Daniel je rekao. 243


MIN@

Luce je zaboravila na tu ogrlicu još otkad ju je gotovo protiv njezine volje Cam pričvrstio oko njezina vrata. Nije mogla vjerovati da je to bilo još jučer. Od pomisli da ju je nosila na sebi postalo joj je mučno. Nije znala što je bilo s ogrlicom, nije ni željela znati. „On mi ju je stavio oko vrata,“ rekla je osjećajući krivnju. „Ja nisam...“ „Znam,“ Daniel je rekao. „Što god se dogodilo između tebe i Cama, nije tvoja greška. Iako je pao, nekako je uspio zadržati mnogo svojeg anđeoskog šarma. Ali, izgled vara.“ „Nadam se da ga nikada više neću vidjeti,“ zadrhtala je. „Bojim se da hoćeš. Ima ih još poput Cama. Morat ćeš vjerovati svojoj intuiciji,“ Daniel je rekao. „Ne znam koliko će ti trebati da se sjetiš svega što nam se dogodilo u prošlosti, no do tada, vjeruj svojem unutarnjem osjećaju, čak i kad misliš da ne trebaš. I vjerojatno ćeš postupiti ispravno.“ „Dakle, kada ne mogu vjerovati onima oko sebe, trebam vjerovati sebi?“ pitala je, osjećajući da joj je, dijelom i to želio poručiti. „Pokušat ću biti uz tebe, pomoći ti. Dok sam daleko, slat ću ti poruke koliko god često budem mogao,“ Daniel je rekao. „Luce, ti posjeduješ sjećanja na svoje prošle živote... čak i ako ih još uvijek ne možeš osvijestiti. Osjetiš li da nešto nije u redu, udalji se.“ „Kamo ćeš ti?“ Daniel je pogledao u nebo. „Naći Cama,“ rekao je. „Moramo raščistiti još nekoliko stvari.“ Zlovolja u njegovu glasu uznemirila je Luce. Sjetila se debelog sloja prašine na groblju, posljedice Camove borbe. „Ali, nakon toga,“ rekla je, „vratit ćeš se po mene? Obećavaš?“ „Ja... ja ne mogu živjeti bez tebe Luce. Volim te. Važna si ne samo meni, nego...“ Oklijevao je, zatim odmahnuo glavom. „Ne brini oko toga. Samo znaj da ću se vratiti po tebe.“ Polako su i nevoljko ustali. Sunce je izvirivalo iznad krošnji i odbijalo se o uzburkanu vodu poput malenih zvjezdolikih krhotina. Do blatne obale kojom je vodila staza prema zrakoplovu, preostala im je kratka dionica za preplivati. Luce je poželjela da se rasteže kilometrima. Mogla bi plivati uz Daniela dok ne padne mrak. I tako svake zore i sumraka. Uronili su u vodu i zaplivali. Luce nije zaboravila ugurati medaljon u svoju majicu. Ako je morala vjerovati svojim instinktima, tada je znala se od tog medaljona nikada ne smije odvojiti. Promatrala je, iznova zadivljeno, Daniela dok je plivao na svoj spor i elegantan način. Ovaj put znala je da njegova krila, koja su se na 244


MIN@

mjesečini prelijevala u duginim bojama, obrubljena kapljicama vode, nisu tek plod njezine mašte. Bila su stvarna. Plivala je za njim, režući vodu zamasima. Gotovo prebrzo njezini prsti dotaknuli su obalu. Mrzila je zvuk avionskog motora koji se čuo s čistine nedaleko. Dosegli su mjesto na kojem su se trebali rastati i Daniel ju je doslovno izvukao iz vode. Do maločas bila je mokra i sretna, a sada je bila mokra i smrzavala se. Dok su hodali prema zrakoplovu, Danielova ruka bila je na njezinim leđima. Na Luceino iznenađenje, profesor Cole iskočio je iz pilotske kabine i pružio joj je velik bijel ručnik. „Jedan mali anđeo rekao mi je da će ti ovo biti potrebno,“ rekao je i rastvorio ručnik za Luce, koja ga je zahvalno primila. „Koga ste nazvali malim?“ Arriane je iskočila iza drveta. Gabbe se pojavila za njom, noseći u ruci knjigu Promatrači. „Došle smo ti poželjeti bon voyage,“ rekla je Gabbe i pružila knjigu Luce. „Ponesi ovo,“ rekla je vedro, ali njezin smiješak sličio je mrštenju. „Sada joj daj fine stvari,“ rekla je Arriane i laktom gurnula Gabbe. Gabbe je iz naprtnjače izvukla termosicu. Luce ju je odvrnula poklopac i iz termosice se izvio nevjerojatno dobar miris. Vruća čokolada. Luce je uzela termosicu i knjigu u ručnikom osušene ruke i nenadano se osjetila bogato darovanom, premda je bila svjesna da će se, čim uđe u zrakoplov osjetiti praznom i osamljenom. Naslonila se na Danielovo rame, uživajući u njegovoj blizini dok je još mogla. Gabbein pogled bio je jasan i čvrst. „Vidimo se ubrzo, dobro?“ „Ali,“ Arrianeine oči poletjele su u stranu; izbjegavala je pogledati Luce. „Nemoj učiniti kakvu glupost, naprimjer, pretvoriti se u hrpu pepela,“ strugala je nogama po zemlji. „Trebamo te.“ „Vi trebate mene?“ pitala je Luce. Kada joj je trebalo objasniti osnove življenja u Maču i križu, tu je bila Arriane. Gabbe joj je bila potrebna onaj dan u ambulanti. Ali, zašto bi one trebale nju? Djevojke su odgovorile tmurnim osmijesima i povukle se natrag u šumu. Luce se okrenula Danielu, pokušavajući zaboraviti da profesor Cole stoji tek metar-dva dalje. „Ostavit ću vas same na trenutak,“ rekao je, shvaćajući poruku. „Luce, kada upalim, znat ćeš da imaš tri minute do polijetanja. Vidimo se u pilotskoj kabini.“ 245


MIN@

Daniel ju je snažno zagrlio i naslonio čelo uz njezino. Dok su im se usne spajale, Luce se trudila utisnuti u pamćenje svaki djelić njihovog poljupca. Trebat će joj uspomene na njihove poljupce jednako kao što joj treba zrak. Jer što ako se sve pretvori u san, kada se rastane od Daniela? Djelomično u noćnu moru, ali svejedno san. Zar je bilo moguće da je gajila duboke osjećaje prema nekomu tko nije bio čak ni ljudsko biće? „To je to.“ Daniel je rekao. „Budi oprezna. Dopusti profesoru Coleu da te vodi dok mene nema.“ Iz zrakoplova se začuo prodoran zvuk zviždaljkem profesor Cole davao im je do znanja da moraju požuriti. „Nemoj zaboraviti ono što sam ti rekao.“ „Što točno?“ Luce je upitala, pomalo uspaničena. „Sve, ali ono najvažnije jest, da te volim.“ Luce je šmrcnula. Ako sada pokuša nešto reći, glas će joj puknuti. Bilo je vrijeme da ode. Potrčala je prema otvorenim vratima pilotske kabine. Vreli udari zraka iz propelera gotovo su je srušili na do. Na vratima su se nalazile ljestve s tri prečke, a profesor Cole ispružio je ruku i pomogao joj uspeti se. Zatim je pritisnuo dugme i ljestve su se povukle u zrakoplov. Vrata su se zatvorila. Letimično je pogledala zamršenu ploču s instrumentima. Nikada još nije bila u tako malome zrakoplovu. Zapravo, nikada nije bila u pilotskoj kabini. Posvuda se nalazila dugmad i bljeskava svjetla. Pogledala je gospodina Colea. „Vi znate upravljati ovom letjelicom?“ upitala je, otirući oči ručnikom. „Ratno zrakoplovstvo SAD-a, pedeset deveta divizija, vama na usluzi,“ odgovorio je salutirajući. Luce je nespretno uzvratila. „Moja žena uvijek upozori moje sugovornike kako je bolje da me ne navode na razgovor o mojim letačkim danima u Vijetnamu,“ rekao je, lagano povlačeći širok, srebrn mjenjač. Zrakoplov se s drhtajem pokrenuo. „Ali, pred nama je dug let i dovoljno vremena da svojoj publici zarobim pažnju.“ „Upravo tako, vaša publika je zarobljena,“ dopustila je da joj izleti. „Dobar štos,“ profesor Cole ju je gurnuo laktom. „Šalim se. Ne bih te tome izložio.“ Nasmijao se od srca, okrenuo se prema njoj i neodoljivo je podsjetio na oca, koji se jednako smijao kada su, primjerice, zajedno gledali kakav dobar film. Zbog toga se malo razvedrila. Kotači su se okretali sve brže, a pista pred njima postajala je sve kraća. Morat će uzletjeti što prije, u suprotnom će završiti ravno u jezeru. 246


MIN@

„Znam što ti je na umu,“ vikao je nadglasavajući buku motora. „Ali, ne brini. Imam iskustva u ovome!“ Upravo kada je blatna obala nestala iz vidokruga, snažno je povukao polugu između njih i nos zrakoplova podigao se u nebo. Obzor je na trenutak nestao iz vida, a Lucein želudac okrenuo se zajedno s zrakoplovom. Zatim se zrakoplov izravnao, a pred njima se otvorio pogled na drveće i vedro, zvjezdano nebo. Jezero ispod njih svjetlucalo je, svakim trenutkom sve udaljenije. Isprva su krenuli na zapad, ali zrakoplov je opisao krug, i prozor s Luceine strane sada je gledao na šumu kojom je maločas letjela s Danielom. Zurila je, prislonivši lice na staklo, tražeći ga pogledom. Trenutak prije nego što se zrakoplov ponovo izravnao, pomislila je da je krajičkom oka uhvatila vrlo slab ljubičasti odbljesak. Zgrabila je medaljon i prinijela ga usnama. Letjeli su nad kampusom, ostavivši iza sebe zamagljeno groblje gdje će ubrzo ležati Penn. Što su se više uspinjali, to je popravna ustanova pod njima bivala sve vidljivija, ovdje je na vidjelo izašla njezina najdublja tajna, i to na način još nedavno joj potpuno nezamisliv. „Kakvu su predstavu napravili ondje!“ profesor Cole odmahivao je glavom. Luce nije mogla procijeniti koliko je znao o sinoćnjim događajima. Doimao se tako normalnim, a istodobno se činilo da je prihvaćao sva ta zbivanja bez prevelikih teškoća. „Kamo idemo?“ „Na malen otok blizu obale,“ rekao je pokazavši kretnjom u daljinu, prema moru, gdje je obzor nestajao u tami. „Ne suviše daleko.“ „Profesore Cole,“ rekla je, „upoznali ste moje roditelje...“ „Fini ljudi.“ „Da li bih mogla... željela bih razgovarati s njima.“ „Naravno. Smislit ćemo nešto.“ „Nikada neće moći povjerovati u sve ovo.“ „Možeš li ti?“ upitao ju je i kiselo se nasmiješio, nastavivši uzdizati zrakoplov i izravnavati ga. U tome je bila stvar! U sve što se zbilo, Luce je morala vjerovati. U tamne, treperave sjene, Danielove usne na svojima, Penn, mrtvu i položenu na mramorni oltar tajne crkve. To je sve moralo biti stvarno. Jer kako će drukčije izdržati sve to vrijeme bez Daniela?

247


MIN@

Čvrsto je stisnula medaljon; sadržavao je cijeli vijek uspomena. Njezinih uspomena, na koje ju je Daniel samo podsjetio, a na njoj je bilo da ih probudi u sebi. Nije znala što su skrivale, jednako kao što nije znala kamo je profesor Cole vodi. Ali jutros u crkvi, kada je stajala uz Arriane, Gabbe i Daniela, osjećala je kao da pripada nečemu. Nije bila uplašena, izgubljena ni samodopadna... naslućivala je da njezin život ima vrijednost, i to ne samo za Daniela. Pogledala je kroz prednje staklo. Već su prešli slane močvare i cestu koja je vodila prema onom groznom baru kamo ju je Cam dao dovesti. Prešli su i dugo pješčano žalo gdje je prvi put poljubila Daniela. Letjeli su nad otvorenim morem, koje je negdje u sebi sadržavalo Luceino sljedeće boravište. Nitko joj otvoreno nije rekao da će biti još bitaka koje će trebati izvojevati, ali Luce je naslućivala istinu, nalazili su se tek na početku nečeg dugog, važnog, okrutnog. Zajedno. Budu li bitke jezive i bešćutne ili im budu nudile spas i otkupljenje, ili oboje, svejedno, Luce više nije željela biti pijun. Njezinim tijelom širio se neobičan osjećaj, bio je zajednički svim njezinim prošlim životima, ljubav prema Danielu, previše puta nasilno ugašena. Zato je poželjela stati i boriti se rame uz rame s njim. Boriti se da ostane živa i provede ovaj život uz njega. Boriti se za jedinu stvar koja je bila dovoljno vrijedna, plemenita i moćna da zbog nje riskira sve. Za ljubav.

248


MIN@

EPILOG

DVA VELIČANSTVENA SVJETLA

Promatrao ju je cijelu noć, dok je spavala nemirno, u uskoj, visećoj, platnenoj ležaljci. Obris njezina tijela osvjetljavao je zeleni vojnički fenjer obješen o nisku drvenu gredu, jedini izvor svjetlosti u drvenoj kolibi. Na mekome svjetlu njezina crna kosa rasuta na jastuku sjajila je, a glatki obrazi rumenili se od kupanja. Svaki put kada bi more zatutnjalo prema pustoj plaži, okrenula bi se na stranu. Potkošulja joj je prijanjala uz tijelo, a kada bi se tanki pokrivač pomaknuo, izvirilo bi lijevo rame na kojem je mogao vidjeti malenu udubinu. Koju je toliko puta poljubio. Vrtjela se na ležaju i uzdisala, zatim bi joj se disanje nakratko ujednačilo, no ubrzo bi zastenjala, sanjala je. Je li to bio uzdah užitka ili boli, nije mogao procijeniti. Dva puta je zazvala njegovo ime. Daniel je poželio dolebdjeti do nje, maknuti se s prašne kutije sa streljivom, gdje je sjedio, visoko u potkrovlju od greda u drvenoj kućici na plaži. Nije znala da je ondje. Nije ni naslućivala da joj je blizu. Ili što će joj donijeti idućih nekoliko dana. Kroz solju zamrljano klizno prozorsko krilo iza sebe, načas je krajičkom oka opazio sjenu. Zatim je nešto jedva čujno zakucalo na staklo. S naporom je odvratio pogled s njezina tijela, primaknuo se prozoru i otvorio ga. Vani je pljuštalo, kiša se spajala s oceanom. Crn oblak prekrio je mjesec, koji nije mogao obasjati lice gosta. „Mogu li ući?“ Cam je kasnio. Iako je imao moć stvoriti se niotkuda, Daniel je odgurivao prozor kako bi Cam mogao ući. Mnogo toga u posljednje vrijeme bilo je velika pompa i ceremonija. Sada je obojici bilo važno da bude neupitno jasno kako je Cama ovamo pozvao Daniel. Iako je Camovo lice još uvijek bilo zasjenjeno, nije pokazivalo tragove putovanja tisućama kilometara po kiši. Njegova koža i tamna kosa bile su suhe. Od cijelog njegova tijela sjajila su samo zlatna krila, sada čvrsta i kruta. Kao da su bila načinjena od dvadeset i četiri karatnog zlata. Iako ih je, kada je sjeo pored Daniela na drvenu kutiju punu ivera, ugurao uredno iza sebe, Camova krila gravitirala su prema Danielovim, koja su se srebrnasto prelijevala u duginim bojama. Bila je to prirodna stvar, neobjašnjiva privlačnost. A Daniel se nije mogao pomaknuti ni centimetar da ne izgubi nesmetan pogled na Luce. „Tako je lijepa dok spava“ Cam je blago rekao. 249


MIN@

„Jesi li je zato želio uspavati na cijelu vječnost?“ „Ja?. Nikada. Ja bih, za razliku od tebe, ubio Sophiju, ne bih je pustio da pobjegne u noć, kao što si ti učinio.“ Cam se nagnuo naprijed, naslonivši laktove na ogradu potkrovlja. Ispod njih, Luce je povlačila pokrivač čvršće oko sebe. „Jednostavno je želim. Znaš zašto.“ „Žalim te zbog toga. Razočarat ćeš se.“ Cam je zadržao Danielov pogled i protrljao bradu, smijuljeći se bešćutno i tiho. „Oh, Daniele, iznenađuje me tvoja kratkovidnost. Ona još nije tvoja.“ Oteo mu se još jedan dug pogled na Luce. „Možda misli da jest. Ali obojica znamo koliko malo ona zapravo razumije.“ Danielova krila napeto su se stegnula prema ramenima, ali vrhovi su stršali. Prema Camovim. To nije mogao spriječiti. „Primirje će trajati osamnaest dana,“ rekao je Cam. „Premda mislim da ćemo jedan drugoga zatrebati i prije.“ Potom se uspravio i odgurnuo nogama kutiju. Na zvuk struganja iz potkrovlja Luceine oči zatreperile su, ali oba anđela utonula su u sjene prije nego što ih je pogledom mogla otkriti. Okrenuli su se jedan prema drugome, licem u lice, iscrpljeni od borbe, svjesni da je sve to do tada bio tek nagovještaj onoga što je slijedilo. Polako je Cam pružao svoju blijedu desnu ruku. Daniel je ispružio svoju. Dok je Luce u prizemlju sanjala najveličanstvenija krila, kakva nikada još nije vidjela, dva su se anđela u potkrovlju rukovala.

KRAJ Prve knjige

250


MIN@

Mojoj obitelji, sa zahvalnošću i ljubavlju ZAHVALE Golemo hvala svima iz Random Housea i Delacorte Pressa, obavili su toliko toga, tako brzo i kvalitetno. Zahvaljujem Wendy Loggia, koja me od samog početka poticala leţernom širokogrudnošću i poletom. Kristi Vitola, za silnu pomoć iza kulisa. Brendi Schildgen iz UC Davisa, za pozadinu priče i nadahnuće. Nadiji Cornie, koja mi je cijelu ovu stvar pomogla postaviti na noge. Tedu Malaweru, na oštrim, šarmantnim i šaljivim uredničkim uputama. Michaelu Stearnsu, bivšem šefu, sadašnjem pouzdanom kolegi i prijatelju. Ti si, jednostavno rečeno, genij. Mojim roditeljima, baki i djedu, Robby, Kim i Jordan, te mojoj novoj obitelji u Arkansasu. Kada se sjetim vaše nepokolebljive podrške, ne mogu naći prave riječi. Sve vas volim. I Jasonu, koji mi likove opisuje kao da se radi o stvarnim osobama, sve dok ih ne shvatim. Ti si moja inspiracija, moj izazov, zbog tebe se smijem svaki dan. Moje srce pripada tebi.

251


1 pali anđeo