Sadržaj
I Palčica II Škola
III
Društvo
Noviteti
Današnji školarci nikada nijesu vidjeli tele, kravu, svinju, piliće. Većina stanovnika planete 1900. godine bavila se zemljoradnjom i stočarstvom. Do 2011. u Francuskoj i sličnim zemljama tek jedan posto ukupnog stanovništva bavio se poljoprivredom. Ovo je jedna od najvećih revolucija u istoriji od neolitskog perioda. Naše kulture, nekada vezane za pastirsku praksu, naglo su se promijenile. Dabome, ono što jedemo i dalje dolazi iz zemlje.
Djeca koju ovdje prikazujem ne žive okružena životinjama, ne naseljavaju istu zemlju, nemaju isti odnos prema svijetu. Priroda kojoj se dive je arkadijska: za odmor i turizam.
Oni žive u gradu. Više od polovine njihovih direktnih predaka boravilo je na poljima. Ipak, bivajući svjesni okruženja, ovi razboriti i smjerni školarci zagađuju manje od nas, nesvjesnih i narcisoidnih odraslih.
Više ne žive istim fizičkim životom, niti u svijetu sa istim brojem stanovnika. Tokom jednog ljudskog života, svjetska populacija je porasla sa dvije na skoro sedam milijardi ljudskih bića. Oni žive u prenatrpanom svijetu.
Njihov životni vijek je sada skoro 80 godina. Njihovi pradjedovi i prababe su na dan vjenčanja obećali da će biti vjerni jedno drugom možda deceniju. Ako današnja djeca odluče da žive zajedno, da li će se zakleti na 65 godina vjernosti? Njihovi roditelji su dobili nasljedstvo
oko tridesete, dok će oni morati da čekaju do poznih godina. Oni više nemaju isti životni vijek, ni isti brak, ni isti prenos nasljedstva.
Odlazeći u rat sa cvijetom zadjenutim za oružje, njihovi su preci često žrtvovali svoj kratki životni vijek za otadžbinu. Da li će i ova djeca sebe tretirati na isti način ako je pred njima još šest decenija?
Posljednjih 60 godina (što je period kakav ne pamti istorija Zapada) ova djeca nijesu vidjela rat iz prve ruke, kao ni njihovi učitelji.
Statistički gledano, mnogo manje su stradali od svojih prethodnika, iskoristivši blagodati ljekova koji su konačno postali djelotvorni, a posebno razvojem analgetika i anestetika. Jesu li bili gladni? I vjerski i svjetovni moral bio je oličen u naporima usmjerenim na suočavanje s neizbježnim i svakodnevnim bolom: bolešću, glađu, surovošću svijeta.
Oni više nemaju isto tijelo ni isto ponašanje; odrasli su odustali od nade da će im usaditi ikakav običajni moral.
Njihovi roditelji su začeti naslijepo, dok je njihovo rođenje programirano. Pošto se prosječna starost prvorotkinje povećala za 10 do 15 godina, roditelji ovih školaraca dolaze iz druge generacije. Roditelji više od polovine ove djece su razvedeni. Neki su i napustili djecu, zar ne?
Oni više nemaju istu genealogiju.
Njihovi preci su se okupljali u kulturalno homogenim učionicama i predavaonicama, dok oni uče i druže se s pripadnicima različitih religija, jezika, porijekla i običaja. Za njih i njihove učitelje multikulturalnost je pravilo.
Dokle će još moći da pjevaju u Francuskoj o gadnoj „nečistoj krvi”* tuđina?
Oni ne naseljavaju isti globalni svijet, oni ne naseljavaju ni isti ljudski svijet. Svuda oko sebe nailaze na sinove i kćeri imigranata iz manje imućnih zemalja, koji su proživjeli iskustva suprotna njihovim.
Privremena procjena: srećni su. Koju će književnost ili istoriju, tako srećni, moći da razumiju, ne znavši ništa o seoskom životu, domaćim životinjama i ljetnjoj žetvi... ne preživjevši desetine ratova, ranjenike, glad, otadžbinu, krvave zastave, groblja, spomenike mrtvima, niti kroz svoju patnju iskusivši životnu važnost morala?
* Referenca na refren Marseljeze, himne Francuske: „Na oružje građani / Oformite vaše bataljone / Marširajmo, marširajmo / Neka nečista krv napoji naše brazde”. Ili u rimovanom prepjevu Laze Kostića: „Za mač, braćo, za mač! / U red, u bojni red! / Napred, napred, nek skotska krv zaliva svaki gred!” – sve napomene u tekstu su prevoditeljkine.
Od tijela do znanja
Kultura njihovih predaka utemeljena je u višemilenijumskom vremenskom horizontu, okićenom grčko-latinskom antikom, jevrejskom Biblijom, klinastim pločama i kratkom praistorijom. Ovaj vremenski horizont je sada proširen na milijarde godina i seže do Plankove ere* , prolazeći kroz akrecije planete, evolucije vrsta i paleontologije koja se proteže milionima godina.
Ne žive više isto vrijeme, žive potpuno drugačiju istoriju.
Oblikuju ih mediji koje emituju odrasli, potpuno uništavajući njihovu sposobnost pažnje i smanjujući trajanje slika na 7 sekundi, a vrijeme odgovora na pitanja na 15 – kažu zvanične brojke. „Smrt” je riječ koja se najčešće ponavlja u medijima, a najviše su zastupljene slike leševa. Odrasli će ih natjerati da u prvih 12 godina života vide više od 20 hiljada ubistava.
Oblikuju ih reklame. Kako naučiti djecu da se francuska riječ „relais” piše sa „-ais” kad na svakoj željezničkoj stanici stoji „-ay”? Kako ih naučiti metričkom sistemu kada SNCF**, francuski nacionalni željeznički sistem, na najgluplji mogući način podmeće naziv „S’Miles”?
* Plankova era ili epoha naziv je za najstariji vremenski period u istoriji univerzuma. Naziv je nastao prema njemačkom teorijskom fizičaru Maksu Planku (Max Planck, 1858–1947).
** Skraćenica za Société Nationale des Chemins de fer Français.
Mi odrasli smo pretvorili svoje društvo spektakla u pedagoško društvo, čija je ogromna neznavena konkurencija zasijenila školu i univerzitet. Mediji su odavno preuzeli funkciju podučavanja – vrijeme kad se sluša i gleda, vrijeme zavođenja i vrijednosti.
Naši profesori – izvrgnuti kritici, nepovjerenju i ruganju jer su siromašni i tihi, iako drže svjetski rekord po broju Nobelovih nagrada i Fildsovih medalja u odnosu na broj stanovnika – postali su neuporedivo manje uticajni od ovih dominantnih, bučnih i bogatih „učitelja” iz medija.
Ova djeca žive u virtuelnom svijetu. Kognitivne nauke su nam pokazale da korišćenje interneta, čitanje i pisanje poruke (palcem) ili konsultovanje Vikipedije i Fejsbuka ne stimuliše iste neurone i kortikalne zone kao upotreba knjige, table i sveske. Oni mogu da obrađuju nekoliko informacija u isto vrijeme, a da ih ne razumiju, ne integrišu, ne sintetišu kao mi, njihovi preci.
Nemaju više istu glavu.
Zahvaljujući mobilnom telefonu imaju pristup svim ljudima, preko GPS-a dolaze na sva mjesta, preko interneta do svih saznanja. Naseljavaju topološki prostor susjedstva, dok mi živimo u metričkom prostoru, koordinisanom udaljenošću.
Oni više ne naseljavaju isti prostor.
Nova vrsta ljudskog bića rođena je u kratkom vremenskom periodu koji nas dijeli od sedamdesetih godina prošlog vijeka, a da to nijesmo ni primijetili.
Oni više nemaju isto tijelo, isti procijenjeni životni vijek. Više ne komuniciraju na isti način, ne opažaju isti svijet, ne žive u istoj prirodi, niti naseljavaju isti prostor.
Rođeni putem programirane trudnoće ili epiduralom, oni se, sa svim svojim palijativima, više ne plaše iste smrti.
Nemaju više istu glavu kao njihovi roditelji, drugačije razmišljaju.
Pišu drugačije. Posmatrajući ih kako šalju poruke neuporedivo brže nego što bih ikada mogao svojim nespretnim prstima, nazvao sam ih, djedovskom nježnošću, Palčica i Palčić. Ovo su njihova prava imena, mnogo ljepša od stare pseudonaučne riječi „daktilograf”.
Oni više ne govore istim jezikom. Od Rišeljeovog vremena, Francuska akademija je svakih dvadesetak godina objavljivala Rječnik kao referentno djelo. U prethodnim stoljećima, svako novo izdanje stalno je dopunjavano sa četiri do pet hiljada riječi. Između sadašnjeg i sljedećeg Rječnika, razlika će biti oko 35 hiljada riječi.
Ovim tempom, može se pretpostaviti da će naši potomci uskoro biti udaljeni od našeg jezika kao što smo mi danas udaljeni od starofrancuskog, kojim su se služili Kretjen de Troa ili Žan de Žoanvil*. Ovaj gradijent pruža gotovo fotografski indeks promjena koje opisujem.
Ta ogromna razlika što utiče na većinu jezika djelimično proizlazi iz promjene poslova koji se danas obavljaju, u poređenju s nekadašnjim. Palčica i njen prijatelj više neće tražiti iste poslove.
Jezik se promijenio, rad je mutirao.
* Kretjen de Troa (Chrétien de Troyes, oko 1130–1180/1190), francuski srednjovjekovni pisac, pisao romane u stihovima na arturovske teme; Žan de Žoanvil (Jean de Joinville, 1224–1317), veliki hroničar srednjovjekovne Francuske.
Mišel Ser
Palčica Izdavač Atelje A22
Za izdavača Milica Janković
Urednik Milovan Novaković
Lektura Nevena Brkuljan
Dizajn i prelom Atelje A22
Ilustracija na korici Srđa Dragović
Posebnu zahvalnost dugujemo
Ministarstvu kulture i medija Crne Gore koje je podržalo ovaj projekat i omogućilo njegovu realizaciju.
