Master Plan of Evangelism copy-Croatian by First Fruits Press

Djelotvorna Strategija

Djelotvorna Strategija Evangelizacije

BY Robert E. Coleman

First Fruits Press Wilmore, KY c2025

ISBN: 9781648173141

Master plan of evangelism. Czech Mistrův plán spasení

Robert E. Coleman

Digital version at http://place.asburyseminary.edu/firstfruitsheritagematerial/5/

First Fruits Press is a digital imprint of the Asbury Theological Seminary, B.L. Fisher Library. Asbury Theological Seminary is the legal owner of the material previously published by the Pentecostal Publishing Co. and reserves the right to release new editions of this material as well as new material produced by Asbury Theological Seminary. Its publications are available for noncommercial and educational uses, such as research, teaching and private study. First Fruits Press has licensed the digital version of this work under the Creative Commons Attribution Noncommercial 3.0 United States License. To view a copy of this license, visit http://creativecommons.org/licenses/by-nc/3.0/us/.

For all other uses, contact:

First Fruits Press

B.L. Fisher Library

Asbury Theological Seminary

204 N. Lexington Ave.

Wilmore, KY 40390

http://place.asburyseminary.edu/firstfruits

Coleman, Robert E., 1928-

1 online resource 141 pages : digital.

ISBN: 9781648173134 (paperback)

ISBN: 9781648173141 (uPDF)

ISBN: 9781648173158 (Mobi)

OCLC: 1541832073

1. Evangelistic work. I. Title.

BT590.E8 C61275 2025eb 269/.2

Cover design by Amanda Kessinger

First Fruits Press

Te Academic Open Press of Asbury Teological Seminary 204 N. Lexington Ave., Wilmore, KY 40390 859-858-2236

frst.fruits@asburyseminary.edu asbury.to/frstfruits

Croatian

Master Plan of Evangelism

Robert E. Coleman

Djelotvorna Strategija Evangelizacij e

Prijevod raden prema 63. izdanju knjige (1993.),nakladnika Fleming H. Revell Company, kao dijelu Baker Book House Company, Grand Rapids, Michigan, SAD. Prvo izdanje knjige 1963. godine, od is tog nakladnika.

Nositelji prava pismenim su putem odobrili Kristovoj crkvi Betaniji, Zagreb, Republika Hrvatska, a putem Skyline Wesleyan Church, San Diego, SAD, prevesti, tiskati i distribuirati hrvatsko izdanje knjige.

Prijevod: Tomislav Jonke

Lektura: Zlatko Vidacic

Za izdavaca hrvatskog izdanja: Kristova crkva Betanija Gajeva 9a, Zagreb

Naklada: 1.000 komada

Tisak: Graficka Galanterija ''Casni" 51329 Severin na Kupi 25a

predstavlja temeljito istrazivanje evandeoskih zapisa, otkrivajuci nam kako cilj Kristove sluzbe tako i njegovu strategiju u provedbi iste. Robert E. Coleman se usredotocuje naglasiti tek osnovne principe, one koji su uvijek iznova i u svakoj situaciji odredivali Isusovo djelovanje. I vi cete, povodeci se za njegovim nacinom, biti u stanju sluziti odredenim potrebama ljudi koje vam Bog postavi na zivotni put. Mozete biti sigurni da ce se vase evangelizacijsko djelovanje, uz pomoc knjige Djelotvorna strategija evangelizacije, dobro uklopiti u Bozji sveobuhvatni plan Velikog poslanja. Svaki krscanin koji je naumio slijediti Isusa Krista i svjedociti ga drugima, ovu bi znacajnu i relevantnu knjigu trebao procitati.

Robert E. Coleman je direktor ucilista World Mission and Evangelism (Skola za misioniranje i evangelizaciju svijeta) i profesor na Trinity Evangelical Divinity School u Deerfieldu, Illinois, SAD. Nadalje, rukovodi ustanovom Insitute of Evangelism at the Billy Graham Center u Wheatonu, Illinois, gdje je i dekan katedre International Schools of Evangelism.

Dr. Colemanjedanje od osnivaca Lausanne Committee for World Evangelization (Lausanneski odbor za evangelizaciju svijeta), bivsi je predsjednik Academy for Evangelism in Theological Education. Diplomirao je na sveucilistima

Southwestern University, Asbury Theological Seminary i Princeton Theological Seminary, a doktorirao na University of Iowa.

Napisao je stotine clanaka i dvadesetak knjiga. Prijevod jedne iii vise njegovih knjiga dozivjele su izdanja na blizu devedeset jezika. Primjerci Colemanovih knjiga samo na engleskomjeziku broje skoro 5 miliona primjeraka.

Ova je mala knjiga ostvarila neizbrisiv trag na danasnje krscanstvo po citavom svijetu. Izasavsi prvi puta 1%3. godine, prevedena na nekoliko desetaka jezika, knjiga je svojom jednostavnom biblijskom porukom utjecala na zivote miliona ljudi.

Krscanski vode su za ovo jubilarno izdanje (trideset godina od prvog izdanja na engleskom jeziku) napi,sali rijec divljenja tom suvremenom krscanskom klasicnom djelu~izrazili su kako je knjiga utjecala na njih i njihovu sluzbu i kako je Bog to djelo koristio glede utvrdi vanja puta ucenistva i evangeliziranja u posljednjim desetljecima dvadesetog stoljeca.

Za mnoge od nas cije srce kuca za evangelizacijom, knjiga Roberta Colemana - Djelotvorna strategija evangelizacije - predstavlja prekretnicu. Ona je, po pitanju evangelizacije, doista oblikovala stav evandeoske zajednice, kako u Sjedinjenim Drzavama, tako i drugdje u svijetu.

Tek ce vrijeme otkriti broj onih koji su povjerovali u Isusa Krista, a zbog knjige Roberta Colemana i njezinog utjecaja.

Joe C. Alclrkh, predsjednik, Multnomah School of the Bible

Ova je knjiga, od svih napisanih na temu evangelizacije, pravi klasik. Zelite Ii osobno utjecati na svijet oko sebe, ovo je najbolji nacin koji mozete izabrati.

Ann Kiemel Anderson, spisateljica djela "And with the Gift Came Laughter"

Djelotvorna strategija evangelizacije

I potrebe i prilike za svesvjetsku evangelizaciju rijetko su iii nikada bile ovako velike. Djelotvorna strategija evangelizacije tome je trudu doprinijela, a i dalje doprinasa. Pastori i ostali djelatnici koji ce skupinu zainteresiranih provesti kroz poduku ove knjige biti ceobilno nagradeni.

Sve cestitke za ovo jubilarno, tridesetogodisnje izdanje. Neka bi slijedecih trideset godina ocitovalo jos vece zanimanje i angaziranje za misioniranje svijeta.

Win Arn, Church Growth 2000

Djelotvorna strategija evangelizacije osposobila je milione krscana za uistinu djelotvorno navjescivanje Radosne vijesti milosti Bozje. Nase je vrijeme doba tzv. globalnog sela i pluralistickog drustva. Stoga trebamo upute za zivljenje i djelovanje iznaci iz samoga Isusa -ta on je ne samo nas Otkupitelj nego i nas Ucitelj.

Myron Augsburger, predsjednik,Christian College Coalition

Dr. Robert Coleman jedan je od najznacajnijih djelatnih zagovornika evangeliziranja u nasem vremenu. Coleman je Bozji covjek, vjest poduci, propovijedanju i primjenjenom ucenistvu. Njegova knjiga, Djelatna strategija evangelizacije, vec je postala klasik, a on sam neka vrsta zivuce legende. Ovu knjigu jednostavno moraju procitati svi koji zele biti ucenicima Isusa Krista. Bill Bright, osnivac i predsjednik, Campus Crusade for Christ

Robert Colemanova knjiga-klasik podsjeca sve nas da je Gospodin Isus nastojao od ljudi oko sebe prije svega uciniti ucenike koji ce biti u stanju druge uciniti ucenicima i tako dalje. Radi se o vrlo jednostavnom pristupu, onom kojeg bi danasnja crkva trebala iznova otkriti. Taj je nacin, naime, i danas djelatan.

D. Stuart Briscoe, glavni pastor, Elmbrook Church

Ova je knjiga smiona, vrsna i uravnotezena. Idealan je prirucnik za krscanske radnike.

Tony Campolo, pisac knjige, "Wake Up, America!"

Rijeci preporuke

Ne znam ni za jednu knjigu, izuzev Biblije, koja je toliko utjecala na oblikovanje mog zivota i sluzbe kao Djelotvoma strategija evangelizacije ... ponosim se cinjenicom da mi je njezin autor brat.

Lyman Coleman, predsjednik,Serendipi!YHouse

Knjigu Djelotvoma strategija evangelizacije prvi puta sam procitao prije skoro petnaest godina. Ona je promijenila moje poimanje sluzbe i pomogla mi ustanoviti biblijsko razumijevanje Isusovog Velikog poslanja. Ovo velebno djelo obvezno citaju moji studenti na katedri za evangelizaciju. Preporucam je svakome koji zeli biti vjeran sljedbenik Isusa Krista.

Lyle W. Dorsett, profesor obrazovnih sluzbi i evangelizacije, Wheaton College

Djelotvorna strategija evangelizacije pravi je klasik. Iako je djelo prvi puta izaslo 1963. godine, cini se da je jos primjerenije nasem vremenu, u kojemu se crkve i evangelizacijski pokreti ujedinjuju, na jos nevidene nacine, sa svrhom da se Veliko poslanje doslovno ispuni u nasem pokoljenju. Sa velikimje zadovoljstvom preporucam svim vjernicima.

Dick Eastman, medunarodni predsjednik, Every Home for Christ

Djelotvorna strategija evangelizacije istinski je klasik naseg vremena. Kadgod me krscanski vode po svijetu pitaju sto preporucam kao izvor saznavanja pravog znacenja ucenistva, ova je knjiga prva na popisu. Tek je nekoliko knjiga u posljednjih nekoliko stoljeca ostvarilo utjecaj jednak ovom djelu!

James F. Engle, izvanredni profesor za trziste, istrazivanje i strategiju, Eastern College

Najveca su saznanja uvijek jednostavna. Djelotvorna strategija evangelizacije sadrzi upavo takva saznanja i uvide. U tom je djelu Robert Coleman prikazao Isusov pristup dragocjenim ljudima, te nas poziva da i mi cinimo tako.

Richard J. Foster, pisac knjige "Celebration of Discipline"

Djelotvoma strategija evangelizacije

Knjigu Djelotvorna strategija evangelizacije sam koristio poducavajuci studentske vode i krscanske radnike medu studentima vise od dvadeset i pet godina. Ona i dalje ostaje "mora-se-procitati" na popisu knjiga koje preporucam svima koji se ukljucuju u ucenistvo. Ono sto Robert Colemanov pristup razlikuje od svih drugih "planova" evangeliziranja sastoji se u tome sto je u tekstu Pisma iznasao ne samo Uciteljeve metode nego i Uciteljevo srce. Stephen A. Hayner, predsjednik, InterVarsity Christian Fellowship

Djelotvorna strategija evangelizacije bolje od bilo koje druge knjige razjasnjava Isusovu metodu, te je oblikovala i sadrzaj mog ucenja po pitanju evangelizacije u Isusovom zivotu. Svaki ozbiljni student evangelizacije mora prouciti ovu knjigu, dok svaki, pa i povrsni student, moze s njome zapoceti.

Joel D. Heck, izdavac, "Evangelism"

Nema te knjige o evandeoskoj evangelizaciji koja bi zavrijedila sezdesetak izdanja sa ukupno yreko milion primjeraka ukoliko nema nesto neodgodivo i vazno za reci. Citatelji Djelotvorne strategije evangelizacije znaju u cemu je tajna.

Carl F. H. Henry, evandeoski teolog i pisac

Nazvati ovo djelo "velikom knjigom" lako je, ali i istinito. Izrazaj zivota Isusa iz Nazareta slikovito i tocno prenosi u bilo koje kultumo okruzenje. Za vrijeme nasega rada u lndiji ustanovili smo da je knjiga vrlo djelatan prirucnik, kao i nedavno u Istocnoj Europi. Ovo kombinirano izdanje teksta i lekcija cini mi se vrlo korisnim. Knjiga je obvezna i na podrucju metodologije, jer je i Bog, prema Novom zavjetu, evangelizator.

Samuel Kamaleson, dopredsjednik, World Vision International

Knjigu Djelotvorna strategija evangelizacije otkrio sam u vrijeme razrade programa poduke za Youth for Christ, to jest, za medunarodne djelatnike .te organizacije. 0d tog je vremena ona nasa sredisnja knjiga. Ne znam ni za koju drugu knjigu o metodama evangeliziranja koja bi bila vjernija biblijskom izvoru. Ova mala knjiga uvelike ce pomoci da gorljivi, motivirani evangelizatori izbjegnu zamku po kojoj ce nacin prezentiranja prilagoditi razarajucoj modemoj i potrosacki orijentiranoj kulturi danasnjice. Njezina

Rijeci preporuke

svuda priznata popularnost, pa i broj prodanih primjeraka, ocituju posvemasnju pouzdanost glede biblijske utemeljenosti sadrzaja i metode, necega sto nadilazi metode poticanja osjecaja krivnje, razne tehnike prisiljavanja, kao i Madison Avenue.

Jay Kesler, predsjednik, Taylor University

Colemanova je knjiga klasik kako po pitanju njezine novozavjetne teologije tako i glede novozavjetne strategije.

Bruce Larson, dopastor, The Crystal Cathedral

Robert Colemanova knjiga mogla bi se nasloviti i Gospodinova strategija evangelizacije. Coleman, ostajuci blizu Rijeci i prenoseci motivaciju Duba, pomaze krscanima otkriti radost pridobijanja ljudi za Isusove sljedbenike.

David L. McKenna, predsjednik, Asbury Theological Seminary

Ova je divna knjiga bila od presudne vaznosti glede oblikovanja mog poimanja duhovne sluzbe. Kako sam se za nju dobrano zagrijao, na citanje djela potaknuo sam sve clanove pastoralnog odbora Lake Avenue Congregational crkve. Zatim smo, promisljeno i svrhovito, sadrzaj knjige prosli sa cijelom zajednicom. Ann i ja smo, kao supruznici, dobili nov poticaj za poducavanje u malim kucnim skupinama, sto do sada uspjesno i bez prestanka cinimo.

Raymond C. Ortlund, predsjednik, Renewal Ministries; predsjednik, Haven of Rest Radio broadcast

Na knjigu Djelotvorna strategija evangelizacije prvi sam put naisao za vrijeme misioniranja i evangeliziranja u Latinskoj Americi. Bio sam pocascen napisati predgovor za izdanje na spanjolskom jeziku, namijenjenom desecima miliona krscana toga govomog podrucja, koji zive rasprseni medu dvadeset i pet naroda. Ovom prilikom, kada se slavi tridesetogodisnjica prvog izdanja Colemanove knjige, pridruzujem se tisucama krscanskih voda koji su knjigu preporucili, koji su je koristili, te vidjeli i plod ovog novozavjetnog strateskog plana, koji svoje izvoriste ima u samome Gospodinu. Luis Palau, predsjednik, Luis Palau Evangelistic Association

Djelotvorna strategija evangelizacije

Djelotvorna strategija evangelizacije za mene je, a na temelju utjecaja koji je imala na moj zivot, druga knjiga po vaznos!i, odmah iza Biblije. Pokusavam svakih sest mjeseci ponovno procitati Colemanovu knjigu, a sa svrhom raspirivanja vatre i odrzavanja pravilnog poretka stvari, to jest, stavljanja najvaznije stvari na prvo mjesto. U mojoj se biblioteci obicno nalaze dva iii tri primjerka ove knjige; dajem ih, naime, onima koje smatram ozbiljnim radnicima na podrucju evangelizacije.

John M. Parkins, predsjednik i izdavac casopisa "Urban Family"

Djelotvorna strategija evangelizacije je poticala, poducavala i ohrabrivala tisuce krscana posvuda po svijetu. A to zato sto je knjiga i biblijska i prakticna. Djelo Roberta Colemana i nadalje ce biti na blagoslov Bozjem narodu te biti sredstvo po kojem ce se izgradivati Kristova crkva.

Jim Reapsome, izdavac, "Evangelical Missions Quarterly"

Divno je biti evandelista koji tisuce ljudi dovodi Isusu. Jos je veca stvar ciniti tisuce ljudi evangelizatorima. A upravo to Dr. Coleman postize svojim epohalnim predstavljanjem Isusa kao Najboljeg "ribara ljudi."

Don Richardson, pisac "Peace Child" i "Eternity in Their Hearts"

Djelotvorna strategija evangelizacij_e_pravi je klasik -jedna od onih knjiga koje se tek tu i tamo pojavljuju -koji privlaci nasu pozornost, izaziva nas na novo promisljanje i potice na djelovanje. Od prvih mojih dana u Youth for Christ knjiga Dr. Colemana je mene i tisuce krscana potsticala na svjedocenje nase vjere na nacin koji Krista proslavlja.

Doug Ross, izvrsni direktor, Evangelical Christian Publishing Association

Evangelizacija je vanvremenska. Ova je knjiga takva. Prvi puta sam je procitala kao student, prije dvadeset i osam godina. Potakla me svjedociti svoju vjeru u crnackom dijelu Chicaga, kao i medu siromasnim radnicama, s kojima sam zajedno radila zaradujuci za kruh. Robert Colemanovi principi su doista djelatni.

Rijeci preporuke

Nedavno mi je, posto sam zavrsila s predavanjem, pristupio student biblijske skole, i rekao: "Ruth, znate Ii koja je knjiga najvise utjecala na moj zivot? Djelotvoma strategija evangeliz.acije!" Principi Roberta Colemana zive i dalje.

Ruth Senter, pisac i izdavac, "Campus Life Magazin"

Robert Coleman jasno i korak po korak obznanjuje biblijsku namisao i nacin kako je mr mozemo ostvariti . Ovu knjigu obvezno trebaju procitati pastori, ali i svi ostali Kristovi sljedbenici.

George Sweeting, pocasni rektor, Moody Bible Institute

Kroz mnoge sam godine ovu izvrsnu knjigu Roberta Colemana koristio i drugima preporucivao. Ne poznajem ni jednu drugu knjigu glede sljedbenistva a koja bi se ovoliko temeljila na Isusovom ucenju i vjezbanju Dvanaestorice kao ova. Svi z.ainteresirani z.a evangeliziranje i oni svjesni vaznosti osobnog zajednistva ucitelj - ucenik ustanoviti ce da knjiga Djelotvoma strategija evangelizacije nudi obilje uvida i korisnih savjeta.

Chuck Swindoll, pastor, pisac, voditelj krscanskih radio programa

Rijetka je prednost, i tek nekolicine ljudi, za svog zivota osobno uzivati u bliskom prijateljstvu sa piscem pravog klasicnog literamog djela. Nadam se da ce se naci netko koji ce djeci mojih praunuka, kada ce citati knjigu Djelotvorna strategija evangelizacije, reci da je njihov pradjeda osobno poznavao i prijateljeveo s Robertom Colemanom, te da ga je cak zvao "Clem."

C. Peter Wagner, profesor za crkveni rast, Fuller Theological Seminary

Bitna znacajka uspjeha Navigatora glede rasta jasno se naucava u knjizi Djelotvoma strategija evangelizacije. Ovo djelo treba procitati svaki ozbiljniji vjemik.

Dr. Jerry E. White, medunarodni predsjednik, Navigatori

PREDGOVOR

Tekje nekoliko knjiga imalo tako veliki utjecaj na svesvjetsku evangelizaciju kao Robert Colemanova Djelotvoma strategija evangelizacije. Ovaj je klasik posljednjih trideset godina bio istinski izazov i izvor pcxlukenebrojenom mnostvu pojedinaca, au svezi s nastojanjem da se ljudi posvuda po svijetu pridobiju za sljedbovanje Krista. Raduje me da je sada ponovno izasla, i to kao jubilamo, tridesetogodisnje izdanje.

Tajna velikog utjecaja ove knjige lako se otkriva Dr. Coleman se, umjesto da nastoji navesti ljude na najnoviju populamu metodu iii im "prodati" ''tehniku" koja se trenutno najbolje "prodaje", vratio do Biblije, i pritom postavio jedno kljucno pitanje: Koju je strategiju glede evangelizacije koristio sam Isus Krist? Na taj nam je nacin pokazao nepromjenjive, jednostavne (ali duboke i temeljite) biblijske principe, one koji moraju biti sastavnim dijelom svakog istinskog evandeoskog evangeliziranja

Otuda neprolazna vrijednost ove knjige. Zato ona zavrijeduje daje, na nacin kako je poducavala ljude kroz tri desetljeca, otkrije i novo pokoljenje krscana, oni u ovom pokoljenju koji su osjetili kako i danas srce njihova Gospodina kuca za navjescivanjem Radosne vijesti.

Neka bi Bog nastavio koristiti ovo djelo u pozivanju svakoga od nas na ono Bogu najvaznije glede njegova naroda - na ljubamo navjescivanje dobre i radosne vijesti o Bozjem oprastanju i miru i nadi po Isusu Kristu - ljudima u ovom nesredenom i umirucem svijetu.

Billy Graham

"Filozofi su," pisao je Karl Marx, "svijet tek tumacili drugacije~bitno je, pak, promijeniti ga."

Krscansko evandelje i komunizam u ovome se slazu, koliko god se medus.obno iskljucuju u svojim osnovnim postavkama. Ali to slaganje tu i prestaje. Crkva, naime, navjescuje izmijenjeni svijet na temelju promijenjenih ljudi. Misaoni covjek stvara nove filozofije~ samo novi covjek, pak, moze stvarati novo drustvo.

To uvjerenje, utemeljeno na dobroj vijesti da je ''Bog u Kristu pomirio svijet sa sobom," cini da je evangelizacija neizrecivo vise od puke teorije iii slogana. Ono evangelizaciju postavlja za nuznost, i to u samo srediste svega. No, na ovome se mjestu postavlja pitanje: Kako neprestano, uspjesno i presvjedocujuce evangelizirati, to jest, kako prosirivati krug vjere tako da je sve vise i vise izmijenjenih ljudi, izmijenjenih jer su se pouzdali u Krista kao Spasitelja?

Robert E. Coleman je predstavio listu principa te ukazao nacin po kojemu se, prouce Ii se isti pazljivo, pojam evangelizacije ne treba povezivati s pojmovima kao sto su "specijalno" i "slucajno." Evangelizacija spada, a to je Dr. Coleman u svojoj knjizi uspjesno ocitovao, u samu srz sredisnjeg i neprestanog zivota i svjedocanstva zajednice vjernika.

U stranicama koje slijede nema nicega sto bi umanjivalo

ono sto je Duh Bozji ostvario, i nastavlja ostvarivati, kroz izvanredne, zdruzene, ovovremenske poduhvate takvih evangelizacijskih "specijalaca" kao sto su Moody, Sunday ili Graham. S druge strane, mnogo je toga sto nas privlaci ovom pridobijanju ljudi za istinsko sljedbenistvo, koje djeluje kroz male grupe i koje raste kroz svjedocanstvo cijele zajednice vjernika - sve se to zdruz.uje da bi se pokazala veza izmedu

Evandelja koje mi svjedocimo i vrste z.ivota za koju nas to Evandelje osposobljava z.ivjeti.

Colemanovo je djelo natopljeno Pismom, jer se usredotocuje na princip vidljiv u nasem Gospodinu i njegovim ucenicima. Njegov je stil neukrasen. Jednostavan je i neposredan. Nepogresivo ocituje lako uocljivu iskrenost uma koji je mnogo razmisljao o temi u koju je svojski "zagrizao."

Bas sam jutros, slusajuci neki radio program, cuo naputak da se ljudi, u vecini zivotnih pitanja, krecu iii od rijeci ka stvarima ili od stvari ka rijecima. Drugim rijecima, ne ostvarimo li pomak iz podrucja pukih teorija i ideala na podrucje sasvim odredenih situacija, te ce se stvarne situacije izgubiti pod oblakom nagomilanih i nikome razumljivih rijeci.

Vjerujem da nas ovo gorljivo pisano djelo moze spasiti upadanja u tu pogresku. Stoga ga preporucujem s velikim zadovoljstvom.

Paul S. Rees

UVODNACRTICA

GOSPODIN I NJEGOVASTRATEGIJA

Problem metoda u evandeoskoj tradiciji

Cilj i reievantnost -to su giavne postavke s kojima se suocavamo u nasem djeiovanju. One su i medusobno povezane, pa mjera njihove uskiadenosti uvelike odreduje znacaj nase svekoiike djeiatnosti. Biti predan nekom posiu, pa cak i znati ga vjesto raditi, ne znaci da nesto i postizemo. Uvijek moramo postavijati pitanje: Ispiati Ii se to sto radimo? I dalje: Da Ii djeiatnostima koje poduzimamo odredeni zadatak uspjesno privodimo kraju?

Ta su pitanja neprestano aktualna giede evangelizacijske djeiatnosti crkve. Ispunjavaju Ii nasa nastojanja da se stvari "krecu" ka Kristovom Velikom poslanju? Stvaramo Ii svojom sluzbom jednu uvijek rastucu skupinu predanih Ijudi koji su u stanju svijetu donijeti evandelje? Ne moze se nijekati da smo u nasim crkvama dobrano zaposleni provodenjem citavog niza evangelizacijskih programa. No, pitanje je postizemo li zadani nam cilj.

N acin slijedi funkcionalnost

U ovom nas trenutku zanima imamo Ii dobro promisljenu strategiju evangeliziranja u nasem svakodnevnom zivljenju, onako ''korak po korak", a provodenjem koje bismo "na dugu

Djelotvorna strategija evangelizacije

prugu" postigli cilj . Moramo znati kako se slijed nasih djelatnosti uklapa u Bozji sveobuhvatni plan za nase zivote~ ta ce spoznaja, naime, nasa srca zagrijati osjecajem vjecne vrijednosti naseg djelovanja. To je istinito za svaku od mnogih tehnika iii nacina postupanja u procesu evangeliziranja. Sve sto radimo mora imati odredenu svrhu, bas kao sto se neka gradevina gradi prema njezinoj namjeni. U protivnom, nasa ce se djelatnost izgubiti u besciljnosti i zbrci.

Proucavanje principa

Otuda i ova knjiga. Ona nastoji uvidjeti glavne principe po kojima je nas Gospodin organizirao svoja kretanja. Nadam se da ce se i nasa nastojanja oblikovati prema njegovom. Knjiga kao takva ne nastoji ustanoviti odredene Isusove metode glede osobnog ili masovnog evangeliziranja.1 Ona prije proucava

(1) Mnogo je knjiga koje nastoje proniknuti u Isusovu evangelizacijsku poruku i metodologiju. Evo popisa knjiga koje pruzaju mnoge korisne uvide: Raymond Calkins, How Jesus Dealt with Man, Nashville, SAD, AbingdonCokesbury Press, 1942.; Allan Knight Chalmers, As He passed By, New York, SAD, The Abingdon Press, 1939.; Ozora Davis, Meeting the Master, New York, SAD, Association Press, 1917.; F. V. Mcfatridge, The Personal Evangelism of Jesus, Grand Rapids, SAD, Zondervan, 1939.; G. Campbell Morgan, The Great Physician, New York, SAD, Heming H. Revell Co., 1937.; L. R. Scarborough, How Jesus Won Men, New York, SAD, George H. Doran Co., 1926.; John Calhoun Sligh, Christfs Way of Winning Souls, Nashville, SAD, Publishing House of the M.E.Church, South, 1909.; John Smith, The Magnetism of Christ, London, Hodder and Stoughton, 1904.; Mack Stokes, The Evangelism of Jesus, Nashville, SAD, Methodist Evangelistic Materials, 1960.; Earnest Clyde Wareing, The Evangelism of Jesus, New York, SAD, The Abingdon Press, 1918., i Faris D. Whitesell, Basic New Testament Evangelism, Grand Rapids, SAD, Zondervan, 1949. Ovim knjigama, koje se sasvim odredeno have pitanjem Isusovih evangelizacijskih metoda, treba dodati citav niz knjiga koje tome pridaju jedno iii dva poglavlja. Evo nekoliko

principe na kojima je njegova sluzba pocivala -principe koji su oblikovali njegove metode. Mogla bi se oznaciti i kao proucavanje njegove strategije evangeliziranja, strategije oko koje se je njegov zivot odvijao za njegova zivljenja na zemlji.

Potreba daljnjeg istraiivanja

Cudno je kako je malo materijala napisano glede ovoga, iako se vecina knjiga koje se have metodama evangelizacije ovoga harem usputno doticu. Isto se moze reci i za istrazivanje Isusovih metoda u poducavanju ucenika,2 bas kao i za mnoge opce povijesne zapise glede Kristovog zivota i djela.3

takvih: R. W. Cooper, Modern Evangelism, New York, SAD, Fleming H. Revell, 1929.; Charles G. Trumbull, Taking Men Alive, New York, SAD, Fleming H. Revell, 1927., i S. A. Whitmer, Galilean Fisherman, Berne, Indiana, SAD, Life and Hope Publications, 1940. Treba napomenuti da u nekom smislu svaka knjiga koja se bavi Kristovim zivotom iii ucenjem govori i o njegovim evangelizacijskim metodama. Stovise, mnogi od tih vecih djela imaju najpotpuniji prikaz pojedinacnih slucajeva svjedocenja, kakvi se u drugim djelima ne mogu naci. Vjerojatno i nije potrebno reci da je materijala dovoljno, i da ga svaki uporni trazitelj maze naci. (Mnoge od ovdje, iii u tekstu djela, spomenutih knjiga nisu vise dostupne u slobodnoj prodaji, te se mogu nabaviti samo u raznim bibliotekama. Sretnici koji do njih dodu biti ce bogato nagradeni proucavajuci uvide i razmisljanja ovih postovanih strucnjaka.)

(2) Eva nekoliko relevantnih djela: Walter Albeon Squires, The Pedagogy of Jesus, Philadelphia, SAD, Westminster, 1927., str. 67-168; Norman E. Richardson, The Christ of the Class Room, New York, SAD, Macmillan, 1931., str. 121-182; J.M. Price, Jesus the Teacher, Nashville, SAD, Convention Press, 1954., str. 31-60.

(3) Korisne informacije glede Isusove strategije mogu se naci u djelima kao sto su: Samuel J. Andrews, The Life of Our Lord, ponovljeno izdanje od izv. 1891., Grand Rapids, SAD, Zondervan, 1954., str. 121-122; J.P. Lange, The Life of the Lord Jesus Christ, Grand Rapids, SAD, Zondervan, 1958., sv. I, str.

Djelotvorna strategija evangelizacije

Cini mi se da je najtemeljitije istrazivanje Uciteljevog plana evangeliziranja -au svezi s podukom dvanaestoriceizlozeno u knjizi A. B. Brucea 'The Training of the Twelve."4 Prvi puta izdana jos 1871. i potom ponovno 1899., ta knjiga prikazuje rast ucenika ostvaren u prisutnosti njihova Ucitelja. U tom je pogledu -zbog bogatstva i dubine uvida u predmetona do danasnjega dana nenadmasena. Knjiga Henry Lathama "Pastor Pastorum", napisana 1890., skrece paznju na Isusov nacin poducavanja i vjezbanja ljudi, no, u analizi nije dovoljno temeljita.5 Od vremena izdavanja ovih dviju knjiga pa do danas (1963., prim. prev.) pojavilo se nekoliko manjih knjiga koje pruzaju koristan poticaj na ovu temu.6 Sve te novije

393-410; sv. II, str. 182-197; Alfred Edersheim, The Life and Times of Jesus the Messiah, New Yorlc, SAD, E. R. Herrick & Co., 1886., sv. I, str. 472-477; David Smith, The Days of His Flesh, London, V. Britanija, Hodder & Stoughton, 1905., str. 157-167; i A. T. Robertson, Epochs in the Life of Jesus, New York, SAD, Charles Scribneris Sons, 1921., str. 98-119.

(4) A. B. Bruce, The Training of the Twelve, 3.izd., New York, SAD, Richard R. Smith, Inc., 1930.

(5) Henry Latham, Pastor Pastorum, Cambridge, V. Britanija, Deighton Bell and Co., 1910.

(6) Nije mi bilo lako donijeti odluku glede davanja ovog popisa knjiga, buduci se znacaj njihova doprinosa temi o kojoj raspravljamo medusobno jako razlikuje. Ipak, evo nekoliko: Edwin A. Schell, Traits of the Twelve, Cincinnati, SAD, Jennings and Graham, 1911.; Carl A. Glover, With the Twelve, Nashville, SAD, Cokesbury Press, 1939.; F. Noel Palmer, Christis Way With People, London, V. Britanija, Marshall, Morgan & Scott, Ltd., 1943.; i T. Ralph Morton, The Twelve Together, Glasgow, V. Britanija, The Iona Community, 1956.; Po nekoliko stranica u sljedecim djelima: Alexander C. Purdy, Jesusi Way With People, New York, SAD, The Womanis Press, 1926., str. 101-115; Alexander Rattray Hay, The New Testament Order for Church and Missionary, Audubon, N.J., SAD, New Testament Missionary Union, 1947., str. 36-43. Glede bibliografije knjiga na podrucju ucenistva potrazite izvanredan i tek nedavno napravljen popis, kako strucnih tako i

knjige nemaju evandeoski teoloski nazor~ zanimljivo je, pak, da se sve one slazu glede vrednovanja sredisnjeg Isusovog posla, to jest, njegova rada sa ucenicima.

Isto se moze reci i za mnogobrojne nedavno izdane, vise prakticne zapise o raznim razdobljima crkvenog zivota i sluzbe. Ti su usmjereni vise ka rastucim manjim skupinama i evangelizacijskom djelovanju laika u crkvi. lako svjesni da ti pisci nisu pisali prvenstveno sa stajalista strategije evangelizacije, svejedno im moramo izraziti svoju zaduzbu, jer su u mnogocemu prepoznali temeljne principe u sluzbi i poslanju nasega Gospodina.

Ipak, ostaje cinjenica da se temi o Isusovoj temeljnoj strategiji nije pridavala dostatna paznja. Cijenimo napore onih koji su to nastojali izmijeniti, i u razmatranje uzimamo i njihova iznasca. Ne smijemo, pak, izgubiti iz vida da ta tema zahtijeva uvijek nova istrazivanja i pojasnjenja, posebno kada proucavamo bas same izvore.

Nas plan proucavanja

Zelimo Ii doista vidjeti Isusovu strategiju, trebamo zapoceti s Novim zavjetom, posebno s Cetiri evandelja. Te su knjige zapisali jedini svjedoci koje imamo glede Ucitelja i njegova rada (Luka 1,2-3~Ivan 21,24~ 1 Ivanova 1,1). Drzim potrebnim naglasiti da su knjige evandelja napisane prvenstveno da bi nam pokazale Krista, Sina Bozjega, i da vjerom imamo zivot u njegovom imenu (Ivan 20,31). Ipak, ponekad smetnemo s uma cinjenicu da objava tog zivota u Kristu sadrzi i prikaz zivota populamih knjiga, kojeg je pripremio Michael J. Wilkins u djelu Following the Master: Discipleship in the Steps of Jesus, Grand Rapids, SAD, Zondervan, 1992., str. 361-384.

Djelotvoma strategija evangelizacije

kojim je zivio i prema kojem je druge poducavao zivjeti. Moramo se podsjecati da svjedoci koji su napisali ta izvjesca nisu istinu tek poznavali~ ona ih je izmijenila. Iz tog razloga oni su nedvojbeno bitno iznasali one stvari koje su ih najvise dojmile i zbog kojih su oni, kao i drugi oko njih, ostavili sve i poceli slijediti Ucitelja. Niti su zapisali bas sve. Poput svakog povjesnog izvjestitelja, i pisci evandelja su prikazali cijelu sliku usredotocujuci se na tek nekoliko karakteristicnih osoba i dogadaja, pri cemu su nastojali izbrati bas ona zbivanja koja su oznacavala tijek i razvoj dogadanja. Mozemo biti sigurni da su sve te pazljivo odabrane stvari, zapisane u potpunoj iskrenosti i pod nadahucem Svetoga Duha, zapisane s namjerom da nas poduce kako hoditi stopama nasega Ucitelja. Bas zbog toga pisamski zapisi o Isusu predstavljaju nas najbolji, i jedini nepogresivi, izvor-materijal za proucavanje evangelizacije.

Otuda pak i ovaj plan proucavanja. Nastojao sam iznaci Kristove nacine postupanja i ucenja na temelju zapisa u cetiri evandelja, a da pritom nepotrebno ne obracamo paznju na ostale materijale. U tom su nastojanju mnogi ljudi i mnogo puta proucavali nadahnuta izvjesca o njegovu zi votu i djelu, s ciljem iznalazenja motiva s kojim je izvrsavao svoje poslanje. Njegova se taktika analizirala sa stajalista cjeline njegove sluzbe, sa svrhom da se otkrije siri smisao i razlog njegova postupanja s ljudima. Taj posao nije bio lak, te sam prvi koji cu priznati da se uvijek moze nauciti nesto novo u tom smislu. Bezgranicne dimenzije Gospodina Slave ne mogu se sabrati u tumacenje njegova savrsenstva od strane bilo kojeg ljudskog bica. Sto ga vise gledamo, to vise uocavamo istinitost te ustvrde.

Krist, savrseni primjer

Nema ljepseg proucavanja od proucavanja Isusa Krista posto smo ustvrdili tu cinjenicu. Mi znamo da u Gospodinu, bez obzira koliko bile ogranicene nase sposobnosti zapaz.anja, imamo savrsenog Ucitelja. Nikada nije pogresio. Iako je sudjelovao u nasem zivotu, i iako je bio kusan u svemu bas kao i mi, on nije bio vezan ogranicenjima tijela, kojega je za nasu dobrobit i primio. Njegov je um savrseno djelovao i onda kada je odlucio ne posegnuti za ocitovanjem svoje bozanske svemoci. Uvijek je znao sto je pravo i dobro, te je, kao savrseni covjek. zivio kako bi Bog zivio medu ljudima.

Njegov mu je cilj bio jasan

Dani koje je proveo u tijelu bili su objavljivanje -unutar vremena -Bozjega plana od iskona. To nikada nije smetnuo s uma. Namislio je iz svijeta spasiti ljude za sebe te sagraditi crkvu Duha koja nece moci propasti. Upro je pogled na dan kada cenjegovo Kraljevstvo doci u slavi i silnoj moci. Ovaj je svijet bio njegov jer ga je on stvorio, ali ga svejedno nije htio napraviti svojim stalnim boravistem. Njegovi su dvori bili na nebu. Namislio je svojim ljudima pripraviti stanove ciji su temelji od iskona, na nebesima.

U toj njegovoj namisli bilo je mjesta za svakog covjekanikoga nije iskljucivao! Njegova je ljubav bila sveobuhvatna. Glede ovoga ne smijemo grijesiti. On je bio "Spasitelj svijeta" (Ivan 4,42). Bog zeli da se svi ljudi spase i spoznaju istinu. S tim se ciljem Isus i predao -da omoguci spasenje od svakog grijeha za sve ljude. Umro je za sve, bas kao sto je umro za jednoga, za pojednicna. Za razliku od naseg povrsnog poimanja, on u svojem umu nikada nije pravio razliku izmedu domace i inozemne misije. Za Isusa je sve to bilo evangeliziranje svijeta.

Djelotvorna

strategija evangelizacije

Planirao je uspjeti

Postavljeni mu je cilj odredivao njegov zivot. Sve sto je radio i govorio bilo je dijelom sveobuhvatne sheme spasenja svijeta. Sve je imalo svoj znacaj jer je u nekoj mjeri doprinasalo ispunjenju krajnje namisli njegova zi votaotkupiti svijet za Boga! Taj je cilj nadahnjivao i upravljao njegovo ponasanje. Svoje je korake upravio prema tome. Uocite to! Ni najedan trenutak nije Isus taj cilj gubio iz vida. Zato je tako vazno promatrati Isusa, te posebno sto je i kako radio da bi ostvario svoj cilj. Ucitelj je obznanio Bozju strategiju pridobijanja svijeta. Vjerovao je u buducnost jer je zivio prema tom planu u sadasnjosti. U njegovom zivotu nista nije bilo slucajno. Nije uzalud trosio energiju, niti je ,_govorio isprazno. Sav se predao poslu za Boga (Luka 2,49). Zivio je, umro i uskrsnuo prema zadanom programu. Poput generala koji promislja tijek bitke, i Sin je Bozji promisljao i planirao kako uspjeti, kako pobijediti. Rizik si jednostavno nije mogao priustiti. Uzimajuci u obzir sve moguce alternative i promjenjive cimbenike ljudskog iskustva, stvorio je plan koji ga nije mogao izdati.

Vrijednost pomnog proucavanja

Proucavati njegov plan vrlo je nagradivo! Ozbiljno razmatranje dovesti ce Kristovog ucenika do temeljitih pa i sokantnih zakljucaka, iako ce put do· toga shvacanja vjerojatno biti polagan i naporan. Naime, na prvi ce se pogled ciniti da Isus i nije imao plan. Drugi bi pristup na povrsinu mozda iznio neke metode, poneku tehniku, ali ne i onaj osnovni princip koji se provlaci ispod svekolikog njegovog djelovanja. A to je ono zacudujuce u njegovoj strategiji. Ta je stvar toliko neuocljiva i

skrovita, tiha, da ne cudi da je zajapureni crkveni djelatnik nece uociti. No, kada ce Kristov ucenik otvorenog srca i uma za ucenje konacno razabrati i razumjeti ovu njegovu upravljajucu i nad-svime-kontrolirajucu metodu, nece moci doli se diviti njezinoj jednostavnosti, niti ce se moci dostatno nacuditi da je nije ranije uocio. lpak, osnovna filozofija koja proizlazi iz njegova plana toliko se razlikuje od osnovnih postavki suvremene crkve da primjenu iste mozemo oznaciti re volucijom.

Slijedece ce stranice pokusati pojasniti osam vodecih principa Uciteljeve strategije. No, moram reci da se ti principi (iii koraci) ne moraju uzimati po slijedu po kojem su prikazani, to jest, bilo bi pogresno razumjeti da se posljednja dva ne mogu shvatiti dok se ne razumije prvih sest. Stovise, svi su koraci prisutni u svakom pojedinom, te svaki, na neki nacin, pocinje s prvim. Prikaz u glavnim crtama sluzi samo laksem uocavanju strukture njegove metode, kao i da ocituje progresivnu logiku njegove strategije, napredovanje njegova plana. Zapaziti cemo to kako ce se vec razvijati sluzba Isusa Krista, te kako ce koraci biti sve istaknutiji i slijed lakse uocljiv.

... te izmedu njih izabra dvanaestoricu.

Luka 6,13

Ljudi su bili njegova metoda

Sve je zapocelo kada je Isus pozvao nekolicinu ljudi da ga slijede. To je istovremeno odmah ocitovalo kojim cesmjerom krenuti njegova strategija evangelizacije. Nije mario za programe po kojima bi dosegao mnostva, vec je brinuo o ljudima koje ce mnostva slijediti. Isus je zapoceo s prikupljanjem tih ljudi prije poduzimanja svoje prve evangelizacije, cak i prije svoje prve javne propovijedi, a to je vrlo zanimlji vo i znacajno. Ljudi su, dakle, trebali biti njegova metoda pridobijanja svijeta za Boga.

Prvotni cilj Isusova plana bio je sastaviti popis ljudi koji ce iz prve ruke, kao ocevici, moci svjedociti glede njegova zivota, i koji cemoci nastaviti njegovo djelo nakon njegova povratka Ocu. Isus je po krstenju u rijeci Jordan nedaleko Betanije kao prve pozvao Ivana i Andriju (Ivan 1,35-40). Andrija je potom pozvao svoga brata Petra (Ivan 1,41-42). Slijedeceg je dana Isus, putujuci prema Galileji, nasao i pozvao Filipa, a taj je odmah pozvao Natanaela (Ivan 1,43-51). Prilikom izabiranja

ovih ucenika nije bilo zurbe; zamjetljiva je tek odlucnost.

Jakov se, Ivanov brat, ne spominje kao pripadnik ove skupine sve do ponovnog pozivanja cetvorice ribara nekoliko mjeseci kasnije, na obali Galilejskog mora (Marko 1,19; Matej 4,21).

Odmah potom Isus je, prolazeci Kaf amaumom, pozvao Mateja na sljedbenistvo (Marko 2,13-14; Matej 9,9; Luka 5,27-28).

Situacije u kojima su pozvani ostali ucenici u evandeljima nisu zapisani, ali se opcenito vjeruje da su sva dvanaestorica bila pozvana u prvoj godini Gospodinove sluzbe. l

Ovi pocetni napori glede pridobijanja ljudi nisu, kako se moze i ocekivati, imali veci i trenutni odjek na religiozni zivot u ondasnjoj Palestini. Jer, kako se kasnije ocitovalo, ovih nekoliko prvih Gospodinovih obracenika bili su predvideni za ulogu voda njegove crkve, koja je pak trebala pronijeti Evandelje po citavom svijetu. Sa stajalista njegovog krajnjeg cilja, znacaj njihovih zivota osjecati ce se i u vjecnosti. A to je jedino sto uistinu vrijedi.

Ljudi spremni uciti

Vrlo je znakovito u svezi s ovim ljudima da nam na prvi pogled ne ostavljaju dojam kljucnih, vodecih osoba. Ni jedan od njih nije zauzimao istaknuto mjesto u sinagogi, niti je itko od njih pripadao Levijevskom svecenstvu. Vecina su bili

(1) Jedan od uvjeta glede apostolstva spominje se u Djelirna t21-22, a svodi se na to da je doticni trebao biti s Isusorn, 'pocevsi od krstenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas.' Iako nam se time ne veli od kojeg tocno dana unutar razdoblja Ivanova krstavanja (zasigumo ne od samoga pocetka niti od dana kada je krstio Gospodina), tekst govori o relativno ranom druzenju svih apostola s Isusom, mozda od vremena lvanova utamnicenja. Vidi Samuel J. Andrews, op.cit., str. 268; usp. Alfred Edersheim, op.cit., sv. I, str. 521.

Djelotvorna strategija evangelizacije

obicni ljudi koji su naporno radili priskrbljujuci za svakodnevni zivot, pri cemu je vjerojatno da nisu zavrsili nekakve prave skole~ imali su tek osnovno znanje potrebno za obavljanje njihova zanata. Mozebit je nekoliko njih doslo iz malo bolje stojecih obitelji, primjerice, Zebedejevi sinovi. lpak, ni jednoga od njih se nije moglo smatrati bogatasem. Nisu diplomirali na umjetnickim iii filozofskim skolama svoga vremena. Njihovo se skolovanje, bas kao i skolovanje njihova Ucitelja, svodilo tek na pohadanje skole u sinagogama. Vecina ucenika odrasla je na siromasnom predjelu zemlje oko Galilejskog mora. Cini se da je samo jedan od dvanaestoriceJuda lskariotski - dosao iz nesto razvijenijeg podrucja, to jest, iz Judeje. Prema bilo kojim kriterijima sofisticirane kulture onda i danas, ljudi bi ucenike zasigumo smatrali prilicno "sirovim" drustvom. Skoro da se covjek pita nije Ii Isus pogrijesio, to jest, hoce Ii ih uopce moci koristiti! Bili su nagle naravi, temperamentni, lako uvredljivi, te imali sve moguce predrasude svoje okoline i svoga vremena. Ukratko, ti ljudi koje je Gospodin izabrao bili su nekakav uzorak drustva tog vremena.2 No, malotko bi za njih rekao -na temelju uobicajenih kriterija -da su ljudi koji bi bili u stanju zadobiti svijet za Isusa Krista.

(2) Mnogi su se pisci trudili prikazati narn dvanaest apostola. Evo nekoliko populamo pisanih djela koje prikazuju svih dvanaest apostola, a koja ranije nisarn spornenuo: George Matheson, The Representative Men of the New Testament, New York, SAD, Eaton & Mains, 1905.; Edward Augustus George, The Twelve, New York, SAD, Fleming H. Revell, 1916.; W. Mackintosh Mackay, The Men Whom Jesus Made, New York, SAD, George H. Doran Co., 1924.; J. W. G. Ward, The Master and the Twelve, New York, SAD, George H. Doran Co., 1924.; Charles R. Brown, The Twelve, New York, SAD, Harper, 1926.; Francis Witherspoon, The Glorious Company, New York, SAD, Harcourt, Brace and Co., 1928.; Asburz Smith, The Twelve

Ipak. Isus je u tim jednostavnim ljudima vidio potencijalne vode Kraljevstva. Oni su. prema standardima svijeta. doista bili ''ljudi nepismeni i neuki" (Djela 4.13). Ali su posjedovali jednu karakteristiku: bili su voljni pouciti se! Iako cesto pogresnog rasudivanja. i iako spori za razumijevanje duhovnih stvari. oni su bili cestiti ljudi. iskreni. spremni priznati svoje nedostatke. Njihovo je ponasanje mozebit bilo cudno i njihove mogucnosti ogranicene. ali su im srca. izuzev izdajnika. bila velika. Njihova mozda najznacajnija karakteristika bila je iskreno trazenje Boga i stvamosti zivota koje su u njemu vidjeli. Religijski zivot oko njih bio je umjetan i povrsan. ali to u njima nije wnanjilo nadu glede dolaska Mesije (Ivan 1.41. 45. 49~ 6,69). Gadilo im se licemjerje vladajuce elite iii aristokracije. Neki od njih su se vec pridruzili pokretu duhovne probude kojeg je pokrenuo Ivan Krstitelj (Ivan 1.35). Ti su ljudi trazili nekoga tko ceih voditi na putu spasenja. Takvi se ljudi. podatljivi u rukama Ucitelja. mogu oblikovati u nove ljude. Drugim rijecima. lsus moze koristiti sve koji zele da ih se koristi.

Usredotocenost na nekolicinu

Ne namjeravamo. dok isticemo ovu cinjenicu. zanemariti svu prakticnost nacina na koji je Isus to cinio. Mudrost njegove metode svodi se ponovno na osnovni princip

Christ Chose, New York, SAD, Harper, 1958.; William Barclay, The Masteris Men, London, V. Britanija, SCM Press, 1959.; William Sandford LaSor, Great Personalities of the New Testament, Westwood, N.J., SAD, Fleming H. Revell, 1961.; J. Stuart Holden, London, V. Britanija, Marshall, Morgan & Scott, 1953.; i Ronald Brownrigg, The Twelve Apostles, New York, SAD, Macmillan, 1974.

Djelotvorna strategija evangelizacije

usredotocenja na nekolicinu koju je namjeravao koristiti.

Svijet se moze mijenjati samo ako se mijenjaju pojedinci u njemu, a pojedinci se mogu mijenjati samo ako se daju preoblikovati u rukama Ucitelja. A to namece ne samo potrebu odabira nekolicine pomagaca, nego i to da njihov broj mora ostati dostatno mali a da bi posao preoblikovanja u kojem oni sudjeluju uspjesno napredovao.

Dakle, kako se je skupina sljedbenika oko Isusa povecavala, pokazalo se potrebnim -negdje u polovini druge godine sluzbe -odabrati jednu uzu skupinu ljudi, s kojom ce se svekoliki posao lakse provoditi. Zato Isus "dozva k sebi ucenike te izmedu njih izabra Dvanaestoricu, koje prozva apostolima" (Luka 6,13-17~ usp. Marko 3,13-19). Bez obzira koje simbolicno znacenje netko pridaje brojci dvanaest,3 ocigledno je da je Isus ovoj uzoj skupini namijenio posebne prednosti i posebne odgovomosti u radu za Kraljevstvo.

(3) Mnoga su se i razna misljenja pojavljivala glede zasto su bas ta dvanaestorica bila izabrana za apostole. Mogao je, naime izabrati i vise ljudi, a jednako je mogao sve postici i sa manje. Mozda je najvjerojatnija teorija ona koja tom odredenom broju -dvanaest -pripisuje duhovni znacaj, stavljajuci u odnos apostolsku druzinu sa Mesijanskim Kraljevstvom Bozjim. Kako je to rekao Edwin Schell: 'Dvanaest je broj duhovnog Izraela. Promatra Ii se dvanaest patrijarha, dvanaest plemena iii dvanaest temelja za dvanaest vrata nebeskog Jeruzalema, broj dvanaest u svim tim slucajevima simbolizira Bozje prebivanje medu ljudima -uplitanje bozanskog u svijet.' (Schell, op. cit., str. 26; usp. Bruce, op. cit., str. 32). Sasvim je moguce da su apostoli znacenje broja shvacali doslovno, dodajuci mu prve naivne nade glede obnove Izraela u politickom smislu. Zasigumo su bili svjesni cinjenice da su pripadnici grupe Dvanaest, te da su pazljivo dopunili mjesto ispraznjeno Judinom smrcu (Djela 1,15-26; Matej 19,28). Jedna je, pale, stvar siguma, a ta je da je broj trebao posluziti dvanaestorici da shvate vaznost kako izabranja, tako i buduceg rada Kraljevstva.

To sto je Isus izabrao dvanaest apostola ne znaci da je ostale ucenike iskljucio iz sljedbenistva, jer, kao sto znamo, mnogi drugi su navedeni kao njemu bliski ljudi, pri cemu su neki od njih postali i vrlo uspjesni djelatnici crkve. Sedamdesetorica (Luka 10,1), Marko, pisac evandelja, Jakov, brat Isusov (1. Kor. 15,7; Gal. 2,9, 12; usp. Ivan 2,12 i 7,2-10) su zapazeni primjeri gore recenog. lpak, trebamo priznati da je Isus paznju i prednost sve vise ukazivao Dvanaestorici, a manje onima izvan.

Isto se pravilo moze primijeniti i u drugom smjeru, to jest, unutar izabrane apostolske skupine cini se da su Petar, Jakov i I van imali bliskiji odnos sa Uciteljem od preostalih devet. Samo je ta privilegirana trojka bila pozvana u sobu bolesne Jairove kceri (Marko 5,37; Luka 8,51); samo su oni otisli s Uciteljem na Goru Preobrazenja da bi promatrali njegovu slavu (Marko 9,2; Matej 17,1; Luka 9,28); usred maslinovog drveca u Getsemanskom vrtu, dok je puni mjesec na Pashalnu noc bacao jasne sjene, opet su ta trojica iz uzeg kruga bili najblizi Gospodinu za njegove molitve (Marko 14,33; Matej 26,37). Ta posebna paznja koju im je Isus pokazivao mogla je potstaci zavist i osjecaje odbojnosti kod preostalih devet apostola; da se to nije dogodilo zasluzno je utjelovljenje ne-ja principa u Kristovoj osobi. Cinjenica da se nigdje ne spominje prigovaranje devetorice zbog privilegiranosti trojice, iako su mrmljali u vezi mnogih drugih stvari, pokazuje da se osjecaji zavisti ne moraju pojaviti kada se osobita naklonost prema nekolicini ocituje u pravom duhu i iz opravdanog razloga.4

(4) Henry Latham smatra daje izbor ove trojice trebao posluziti tome da citava skupina sbvati da bi trebali biti 'samozatajni.' Njegova analiza sluzi pokazivanju teze da je 'Krist davao zadatke kako je kome mogao; da je glede sluzbe Bogu zadobivanje bilo kojeg posla znak casti, kao i da nikoga ne treba obeshrabriti cinjenica da je netko drugi dobio zadatak koji mu se cini visim i vecim od njegovog' (Latham, op.cit, str. 325).

Djelotvoma strategija evangelizacije

lstaknuti princip

Covjek koji je sve ovo pazljivo promotrio ne moze se oteti dojmu glede nacina na koji je Isus uredio svoj zivot, to jest, kako ga je prilagodio prema onima koje je vjezbao, mijenjao. Takoder pokazuje temeljni princip poducavanja: sto je manja skupina koju se poducava, to je veca mogucnost da ucenje bude djelotvomo.5

Isus je veci dio svog preostalog zivota na zemlji posvetio toj nekolicini ucenika. Odlucio je da cjelokupna njegova sluzba ovisi o njima. Svijet njegovu strategiju nije mogao pobjediti, makar za njega i ne mario. Nije se jako zabrinuo ni kada su neki njegovi sljedbenici, oni na rubu, odustali slijediti ga, po suocenju sa pravim znacenjem Kraljevstva (Ivan 6,66). No, ono sto ne bi mogao podnijeti bilo je da njegovi najblizi ucenici ne razumiju na sto on smjera. Trebali su razumijeti istinu i ona ihje trebala posvetiti (Ivan 17,17). Sve bi propalo kada oni ne bi razumijeli. Zato nije molio ''za svijet," vec za nekolicinu koju mu je Bog dao "iz svijeta" (Ivan 17,6 i 9).6 Hoce Ii "po njihovoj rijeci" (Ivan 17,20) svijet vjerovati u Isusa ovisilo je o njihovoj vjemosti.

(5) Princip usredotocenosti, to jest, rada s nekolicinom, kojeg je lsus ocitovao u svojoj sluzbi, nije nesto novo, sto je on otkrio. Ono je dijelom 'Bozje strategije od pocetka. Stari zavjet ocituje kako je Bog izabrao relativno mali narod Izrael da bi kroz njega ostvario svoju otkupljujucu namisao za covjecanstvo. Pa cak je i zadatak vodenja tog naroda Bog predao nekim obiteljima, posebno Davidovskoj lozi unutar Judina plemena.

(6) Isusova Velikosvecenicka molitva zapisana u sedamnaestom poglavlju Ivana posebno je znacajna ovom prigodom. Od dvadeset i sest redaka te molitve, cetmaest se odnose neposredno na dvanaest ucenika (Ivan 17,6-19).

Ne zanemarujuci mnostva

Pogrijesili bismo kada bi na temelju svega dosad recenog i istaknutog zakljucili da je Isus zanemarivao mnostva. To jednostavno nije bio slucaj. Isus je cinio sve sto je kao covjek mogao ciniti, pa i vise od toga, da bi svojom porukom i djelima zahvatio i mnostva. Prvu stvar koju je poduzeo odmah na pocetku svoje sluzbe bilo je da se smiono poistovjetio sa masovnim pokretom probude onoga vremena, i to primanjem Ivanovog krstenja (Marko 1,9-11; Matej 3,13-17; Luka 3,21 i 22). Kasnije se od Ivana Krstitelja odvojio, ali je nastavio hvaliti to djelo velikog proroka (Matej 11,7-15; Luka 7,24-28). Neprestano je i neumorno propovijedao mnostvu koje je pratilo njegovu cudesima popracenu sluzbu. Ucio ihje. Hranio ih je kada su bili gladni. Ozdravljao je bolesne medu njima i istjerivao zloduhe iz opsjednutih medu njima. Blagoslivljao je njihovu djecu. Katkad bi citav clan proveo brinuci za njihove potrebe, cak do mjere da on i ucenici "nisu imali vremena ni za jelo" (Marko 6,31). Isus je na sve moguce nacine ocitovao iskrenu brigu za okupljena mnostva. Ta to su bili ljudi koje je dosao spasiti -volio ih je, plakao nad njima i naposljetku i umro da bi ih spasio od njihova grijeha. Nitko nije mogao ni pomisliti da je Isus izbjegavao evangeliziranje mnostva ljudi odjednom, tzv. masovnu evangelizaciju.

Razbudena mnostva

U stvari, Isusova sposobnost da utjece na mnostvo ljudi vremenom mu je pocela stvarati probleme. Bio je toliko uspjesan u ocitovanju svoje ljubavi prema njima da su ga jednom prilikom htjeli "na silu uhvatiti i uciniti kraljem" (Ivan

Djelotvorna strategija evangelizacije

6, 15). Jedan je izvjestitelj Ivana Krstitelja rekao da su "svi ljudi" zudjeli ici k njemu (Ivan 3,26). Cak su i farizeji izmedu sebe primali da je citav svijet otisao za njim (Ivan 12,19). S tom su se konstatacijom, koliko god im je tesko pala, slozili i svecenicke glavesine (Ivan 11,47 i 48). Kako god tko na to gledao, evandeoska izvjesca govore da su lsusa slijedile mase ljudi, da je kod naroda, usprkos njihove promjenjive v_i,ernosti, bio popularan, te da je tako bilo do samoga kraja. Stovise, strah od tog prema lsusu prijateljski raspolozenog mnostva ljudi naveo je lsusove tuzitelje na ideju da ga ne hapse pred ljudima (Marko 12,12; Matej 21,26; Luka 20,19).

Da je lsus i u najmanjoj mjeri pristajao i ohrabrivao taj prevladavajuci osjecaj masa, lako je do svojih nogu mogao imati sva ovozemaljska kraljevstva. Sve sto je trebao ciniti bilo je da svojim nadnaravnim mocima i sposobnostima udovoljava apetite i znatizelju ljudi. Tim ga je izazovom kusao Sotona u pustinji; poticao gaje, naime, da iz kamenja nacini kruh i da se baci sa vrha hrama, pri cemu bi ga Bog pridrzao (Matej 4,1-7; Luka 4,1-4 i 9-13). Nema sumnje da bi takva spektakularna cuda izmamila odusevljeni pljesak mnostva. Sotona lsusu u stvari nista nije nudio kada mu je rekao da ce mu dati sva kraljevstva svijeta ako muse Gospodin samo pokloni stujuci ga (Matej 4,8-10). Taj je lazac i zavodnik ljudi itekako dobro znao da bi lsus sve to imao onog trenutka kada bi svoju usredotocenost maknuo sa stvari koje su bile od znacaja za vjecno Kraljevstvo.7

(7) Ovime se ne zeli reci <laje to sve sto je kusnja sadrzavala. Zeli se samo istaci da se kusnja ticala bitno Isusove strategije glede evangelizacije svijeta, kao i duhovne svrhe njegove misije. Drugo tumacenje ovog iskustva kusnje, a sa evangelizacijskog stajalista, je ono koje daje Colin W. Williams u svojoj knjizi Where in the World? (New York, SAD, National Council of Churches of Christ, str. 24-27).

No, Isus nije davao predstave za publiku. Naprotiv! ltekako se trudio, uvijek ponovno, stisati povrsnu i umjetnu populamu podrsku mnostva koje je bilo zaneseno njegovim cudesnim sposobnostima i mocima (vidi, primjerice, Ivan 2,23 - 3.3~ 6,26 i 17). Cesto je ljude koje je iscijelio molio da o tome ne pricaju, jer je zelio sprijeciti pojave masovnih demonstracija lako okupljenih mnostava.8 Isto tako je ucenicima koji su prisustvovali njegovu preobrazenju na gori "nalozio da nikomu ne pripovijedaju sto su vidjeli" sve dok on ne uskrsne od mrtvih (Marko 9,9~ Matej 17,9). Jednom je prilikom Isus, kada mu je mnostvo odusevljeno klicalo i pljeskalo, pobjegao sa svojim ucenicima na drugo mjesto i tamo nastavio svoju sluzbu.9

Ta je njegova praksa znala ozlovoljiti one njegove sljedbenike koji njegovu strategiju nisu razumijeli. Cak su ga i njegova braca i njegove sestre, koji jos nisu vjerovali u njega, poticali da prekine s takvom "promidzbenom politikom", te da se svijetu javno ocituje. Isus je njihov prijedlog odbio (Ivan 7,2-9).

Nekolicinaje razumijela

Ne cudi nas da se, imajuci u vidu takvu promidzbenu politiku, relativno mali broj ljudi obratio, barem onako jasno i

(8) Slucajevi ovoga su, primjerice, slucaj ociscenog gubavca (Marko 1,44-45; Matej 8,4; Luka 5,14-16); slucaj oslobodenih od necistih duhova uz Galilejsko jezero (Marko 3, 11-12); slucaj J aira posto je dozivio uskrsnuce svoje kceri (Marko 5,42-43; Luka 8,55-56); slucaj dvojice slijepaca koje je lsus oz.dravio, davsi im vid (Matej 9,30), i slucaj slijepca iz Betsaide (Marko 8,25-26).

(9) Neki primjeri ovoga nalaze se zapisani u lvanu 1,29-43; 6,14-15; Marko 4,35-36; 6,1.45-46; 7,24-8,30; Matej 8,18.23; 14,22-23; 15,21.39; 16,4; Luka 5,16; 8,22, kao i na drugim mjestima.

Djelotvoma strategija evangelizacije

ocigledno, za Kristove sluzbe. Svakako, mnogi su iz mnostva vjerovali u Krista u smislu da im se njegova bozanska sluzba cinila prihvatljivom.10 lpak ostaje cinjenica da je tek nekoiicina shvatiia i prihvatiia znacenje evandelja. Mozda je broj njegovih vjernih sljedbenika na kraju njegove zemaljske sluzbe iznosio tek nesto malo vise od pet stotina, sto odgovara broju brace kojima se ocitovao po uskrsnucu (1. Korincanima 15,6). Samo je sto i dvadeset osoba cekalo u Jeruzalemu da bi primiii Duha Svetoga (Djela 1,15). lako taj broj i nije tako mali uzme Ii se u obzir da je njegova aktivna javna sluzba trajala samo tri godine, cinjenica je da Isusa ne bismo, mjereci djelotvomost njegova evangeliziranja prema broju obracenika, svrstali medu najdjeiotvornije masovne evangelizatore crkve.

Njegova strategija

Zasto? Zasto je Isus dragovoljno usredotocio svoj zivot na relativno mali broj ljudi? Nije Ii dosao spasiti svijet? Ucitelj je Iako i brzo mogao imati tisuce sijedbenika da ih je zelio, posebno posto ga je Ivan Krstitelj glasno i jasno navijestio mnostvima Ijudi. Zasto nije zgrabio priiiku i na brzinu s.astavio mocnu vojsku vjernika koja bi poput oiuje poharala i osvojiia svijet? Sin Bozji je van svake sumnje mogao primjeniti zamamniji program regrutiranja masa. Nije Ii razocaravajuce da taj Jedini koji raspoiaze svekoiikim mocima svemira, a koji zivi i umire da bi spasio svijet, na kraju za rezuitat tog svog truda moze pokazati tek nekoiiko ucenika, i to 'poderanaca'?

(10) Primjeri su: Ivan 2,23-43; 6,30-60; 7,31-44; 11,45-46; 12,11. 17-19; Luka 14,25-35; 19,36-38; Matej 21,8-11.14-17; Marko 11,8-11.

Odgovor na ovo pitanje odmah nas upucuje na stvamu namisao njegova plana evangeliziranja. Isus nije nastojao ostaviti dojam na masu; on je u svijet uvodio Kraljevstvo. To, pale, znaci da je trebao ljude koji cemnostva predvoditi. Sto bi doista napravio da je kao svoj cilj imao podizanje i:nase ljudi kao svoje sljedbenike, a da im u isto vrijeme nije osigurao nadgledanje iii daljnje upute na Putu? Mnogo se je puta pokazalo da je "gomila" podlozna prevarama i da lalco postaje z.rtvom laznih bogova ukoliko je prepustena sama sebi, to jest, bez prikladne skrbi i vodstva. Masa nalikuje bespomocnim ovcama koje bez pastira besciljno lutaju (Marko 6,34; Matej 9,36; 14,14). Voljni su spremno slijediti svalcoga, prijatelja iii neprijatelja, tko im daje obecanja glede njihovog blagostanja i dobrobiti. U ovome je i bila tragedija toga vremena - inace hvalevrijedna ocekivanja ljudi Isus je lalco, ialco nenamjemo, potstakao. Zatim bi te iste aspiracije prijevami religiozni autoriteti okrenuli u nesto drugo. Duhovno slijepe vode Izraela su (Ivan 8,44; 9,39-41; 12,40; usp. Matej 23,1-39), ialco brojcano relativno neznatni,11 vodile i potpuno kontrolirale

(11) Farizeji i saduceji su bili glavni vode Izraela, uz vladare koje su postavile rimske vojne snage. Farizeji i saduceji su odredivali svekoliki religiozni, drustveni, obrazovni, i u ogranicenom smislu, politicki zivot otprilike dva miliona zitelja Palestine. No, broj ljudi koji su pripadali farizejskoj sljedbi, sazdanoj uglavnom od rabina i dobrostojecih ljudi, nije bio veci od 6.000 (prema procjeni Josipa Aavija, Ant., XVII,2.4); ukupni broj saduceja, grupi sazdanoj uglavnom od vodecih svecenika i clanova obitelji ciji su poglavari bili u Sanhedrinu u Jeruzalemu, vjerojatno nije premasivao brojku od nekoliko stotina. Vidi Anthony C. Deane, The World Christ Knew (London, V. Britanija, Guild Books, 1944., str. 57.60); Eclersheim, op. cit., sv. I, str. 311. Kada se u obzir uzme da je ta mala privilegirana skupina -ukupno manja od 7.000 ljudi, sto znaci da je predstavljala tek jednu trecinu jednog postotka stanovnistva Izraela -odredivala i kontrolirala duhovnu sudbinu naroda, onda

Djelotvorna strategija evangelizacije

zbi vanja u narodu. Zbog toga su Isusovi obracenici trebali provjerene ljude Bozje koji ceih voditi i cuvati u istini. Bez njih bi obracenici ubrzo ocajavali, upali u svakt1 vrstu zbrke, te bi njihovo posljednje stanje bilo gore od prvoga. Zato je trebalo, a da bi se svijetu moglo trajno pomoci, podici skupinu ljudi koji ce mnostva voditi u stvari Boz.je. Isus je bio istinski realist. Savrseno je poznavao prevrtljivost pale ljudske naravi kao i sotonske sile ovoga svijeta, sabrane u velikom mnostvu protiv fovjecanstva. Na tom je znanju temeljio svoju strategiju evangelizacije, plan koji ce moci odrfati se i konacno uspjeti, usprkos i jednog i drugog. Mnostvo neuskladenih i zbunjenih dusa potencijalno ga je bilo spremno slijediti, ali im Isus pojedinacno, svakome posebno, nije mogao pridati osobnu paznju koje su oni bili potrebiti. Jedini nacin da ih jednom sve za to pripravi bio je da si nade vode koji ce, nadahnuti njegovim z.ivotom, taj posao sa pojedincima -osobno -napraviti umjesto njega. Stoga se je usredotocio na onu nekolicinu koji su trebali biti pocetak tog vodstva. Iako je, dakle, radio sve sto je mogao da bi i mnostvima pomogao, Isus se je doista trebao posvetiti prije svega tom malom broju ljudi, a ne masama, iako bas poradi spasenja masa. U tome je bila genijalnost njegove strategije.

Primjena tog principa danas

Cudi da se danas ovaj princip, koliko god kao strategija evangelizacije bio uspjesan u lsusovo vrijeme, niti dostatno razumije niti primjenjuje. Vecina evangelizacijskih napora

nije tesko razumijeti zasto je Isus toliko mnogo govorio o njima, i istovremeno, bas na njihovom primjeru, ucenicima govorio o strateskoj potrebi za boljim vodstvom.

crkve zapocinje sa sluzbom mnostvima, pri cemu crkva pretpostavlja da je kvalificirana i u stanju ocuvati dobro koje ce iz te sluzbe proizaci. Rezultat je nase spektakularno isticanje broja obracenika, kandidata za krstenje, porasta broja crkvenih clanova. Pri tome se mala iii nikakva pa'!nja ne posvecuje utvrdivanju tih ljudi u ljubavi i sili Bozjoj, a jos manje ocuvanju i nastavljanju djelovanja.

Ako, pak, Isusov nacin i princip rada glede ovoga ista znaci, onda nas ono uci da je prva obveza crkvenog vodstva osigurati postavljanje temelja, na kojemu ce se moci graditi djelotvorna i trajna sluz.ba evangelizacije mnostava. To ce iziski vati vise usredotocenosti, vremenske i po pitanju darovitosti, na manji broj ljudi unutar crkve. Pri tom se, dakako, nece zanemarivati ljubav prema svijetu. Radi se o podizanju izvjez.banih ljudi "za djelo sluz.be" zajedno sa pastorima i ostalim vodecim ljudima crkve (Efez.anima 4,12).12 Nekoliko tako predanih i revnih ljudi u pravo ce vrijeme potresti svijet za Boga. Pobjeda se nikada nece zadobiti sa masama.

(12) Ova se misao jasno vidi u New English Bible prijevodu teksta Efezanima 4,11-12, jer tamo stoji: 'I ovo su bili njegovi darovi: Neki da budu apostoli, neki proroci, neki evandelisti, neki pastiri i ucitelji, da bi opremio Bozji narod za djelo u njegovoj sluzbi, na izgradivanje Kristova tijela.' I drugi suvremeni prijevodi na engleskom jezikom iskazuju ovaj sredisnji smisao (Weymouth, Phillips, Wuest, Berkeley, Williams i Amplified New Testament). Tri u niz poredane rijeci u retku 12 ocituju da svaka slijedeca pociva i ovisi o prethodnoj, pri cemu je posljednja vrhunac. Prema tom tumacenju, Krist je dao neke posebne darove nekim djelatnicima crkve sa svrhom da usavrse svete za obavljanje sluzbe koju svaki treba obnasati, pri cemu je krajnji i sveobuhvatni cilj izgradivanje Kristova tijela. Sluzba crkve se ovime ocituje kao djelovanje svih udova tijela (usporedi l. Korincanima 12,18 i 2. Korincanima 9,8). Luther je bas tu stvar naglasio u svom komentaru knjige Efezanima. Isto cine i Weiss, Meier, DeWitte i Salmond.,Dobro razlaganje

Djelotvoma strategija evangelizacije

Neki bi ovoj strategiji mogli prigovoriti da se, kada je "na terenu" prakticira krscanski radnik, sve pocinje "vrtiti" oko "elitne" grupe "izabranih." Ako i ima istine u tome, princip je ipak Isusov. On je radu s nekolicinom posvetio svoj zivot. Tak.avje rad nuzan z.eli Ii se uvjezbati trajno vodstvo. Gdje se takav rad s nekolicinom ljudi obavlja iz iskrene ljubavi za cijelu crkvu, i gdje se dostatna paznja poklanja ostalim potrebama ostalih ljudi, primjedbe te vrste ce prestati, jer ce svima biti bjelodano da se poslanje crkve ispunjava. Dakako, krscanski radnik mora biti svjestan krajnjeg cilja, te u svojim odnosima prema svima ne smije ocitovati ni tracak neke osobne i sebicne pristranosti. Sve sto se radi sa nekolicinom radi se za spasenje sviju.

Suvremena ocitovanja principa

Ovaj princip izbora nekolicine i usredotocenosti na nju utisnut je u svemiru. Svaki ce korisnik te metode ostvariti rezultate, vjeruje Ii u nju crkva iii ne. Pogledajte bilo koji uspjesni program stvaranja rukovodilaca, bilo na podrucju businessa, industrije, vladinih i vojnih ljudi.

ovih redaka, a sa ove tocke gledista, pogledajte u komentaru Efezanima poslanice, The Expositoris Greek Testament (Grand Rapids, SAD, Wm. B. Eerdmans Publishing Co., str. 330-331). Druga tumacenja vrlo sposobno razlaze Abbott u 'Ephesians and Colossians,' u International Critical Commentary (Edinburgh, V. Britanija, T. T. Clark, 1897., str. 119-120); i Lange, 'Galatians-Colossians,' Commentary on the Holy Scriptures (Grand Rapids, SAD, Zondervan, str. 150-151). Prakticno razlaganje ove ideje moze se naci u knjizi Gaines S. Dobbins-a, A Ministering Church (Nashville, SAD, Broadman Press, 1960., pogl. II, 'A Church Needs Many Ministers,' str. 1529, te, s druge tocke gledista, Watchman Nee, Normal Christian Church Life (Washington, D.C., SAD, International Students Press, 1962.).

Zanimljivo je na ovome mjestu primjetiti da su prvi komunisticki vode, uvijek budni glede uocavanja metoda koje bi im mogle koristiti, u velikoj mjeri koristili ovu Gospodinovu metodu kao njihovu vlastitu.13 Koristeci je za svoje mutne ciljeve oni su se od sacice revnitelja razvili u siroku frontu pobornika koji SU donedavno u ropstvu drzali skoro pola covjecanstva. Oni su moderan primjer onoga sto je Isus pokazao tako jasno u svom vremenu: mnostva ce se lako pridobiti kada im nadete vode koje ceslijediti.14

Vrijeme je za djelovanje

Vrijeme je da se crkva realisticno suoci sa situacijom. Dani naseg neozbiljnog ponasanja isticu. Evangelizacijski program crkve zaglibio je na skoro svakom frontu, posebno u bogatunskom Zapadnom svijetu. U mnogim se zemljama slaba i pokleknula crkva nije svojim rastom u stanju mjeriti ni s rastom pucanstva. A sotonske sile ovoga svijeta za to vrijeme postaju sve zivlje i drskije u svojim napadima. Zalosno je sto se dogada! U vremenu kada su tehnicke mogucnosti glede brzog komuniciranja Evandelja dostupne crkvi kao nikada ranije, broj ljudi na zemlji koji nisu evangelizirani veci je danas nego Ii je bio prije otkrica zeljeznice!1s

(13) Kolaps komunizma na kraju dvadesetog stoljeca nije rezultat njegove strategije, vec njegovog moralnog i duhovnog bankrota. Ljudi jednostavno ne mogu trajno prihvatiti zivotni put koji degradira njihovu osobu stvorenu po oblicju Bozjem.

(14) Glede uvida u vjezbovne programe komunistickog pokreta, pogledajte djelo Douglas-a Hyde, Dedication and Leadership South Bend, SAD, University of Notre Dame Press, 1966.).

(15) Broj ljudi koji se makar formalno ocituju krscanima stalno je u porastu, iako manjem od onog kojeg biljezi nekrscanska populacija. No, slika nije

Djelotvorna strategija evangelizacije

Dok sagledavamo danasnje tragicno stanje ne smijemo upasti u zamku po kojoj bismo stvari nastojali promijeniti preko noci. Mozda je u tome i bio nas problem! U nasem nastojanju da promijenimo smjer tih kretanja, mi smo kao po tekucoj vrpci izmjenji vali programe, nastojeci sa njima spasonosnom Bozjom Rjecju zahvatiti sto veci broj ljudi, sto veca mnostva. No, u toj smo frustriranosti previcljeli da pravi problem nije u masi - sto ona vjeruje, kako i tko je upravlja, jedu Ii ljudi u masi zdravu hranu ili ne! Sve smote stvari drzali vrlo znacajnima, ali su ih drugi koristili da bi nas pretekli, jer prije no sto bi bili u stanju rjesavati pitanja izrabljivanja naroda, moramo <locido onih ljudi koje te mase slijede.

To, pak, stavlja naglasak na predobivanju i vjezbanju onih koji SU vec u odgovornim vodecim polofajima. Ne mozemo Ii, pak, poceti od vrha, pocnimo od mjesta na kojem jesmo, te vjezbajmo ovu nekolicinu neznatnih da bi postali veliki. Sjetimo se, takoder, da covjek ne mora biti velik u ocima svijeta da bi bio obilato koristen u Kraljevstvu Bozjem. Svatko tko je spreman slijediti Krista moze postati covjek od velikog utjecaja na svijet prode Ii, dakako, prikladno "vjezbaliste."

toliko obeshrabrujuca. Dok broj neevangeliziranih naroda u svijetu raste, postotak krscana u odnosu na sveukupno stanovnistvo raste. Dakle, gledajuci sa svjetlije tocke gledista, crkva bi se trebala ohrabriti, te odlucnije, s vecim osjecajem za hitnost, izvrsiti mandat Velikog poslanja. Povijesno sagledavanje brojcanog rasta krscana u odnosu na svjetsko stanovnistvo dobro je pokazao David B. Barrett u World Christian Encyclopedia (Oxford, V. Britanija, Oxford University Press, 1982., str. 3-19). Glede razlozne analize statitistickih pokazatelja rasta, pogledajte clanak Ralpha Winter, 'When Feelings Bend Statistics,' International Journal of Frontier Missions, 1991., iii, nesto novijeg datuma, a od istog autora, 'Are We Losing the Battle? How to Kill Vision with Statistics,' Missions Frontiers, svibanj -lipanj, 1992., 14,5-6, str. 40-44.

I u tome trebamo poceti poput Isusa. Biti ce to poiagan, dosadan, boian i mozda u pocetku od Ijudi nezamjecen proces, ali ce zato krajnji rezultat biti siavan, makar ga mi sami i ne vidjeli za zivota. Gledamo Ii na to na ovaj nacin, postaje nam jasno da se, glede nase sluzbe, radio velikoj odiuci. Moramo, naime, odiuciti gdje zelimo da nam siuzba bude od znacaja -u trenutnom pijesku popuiarnog javnog odobravanja i priznavanja iii u prenosenju nasih zi vota na nekoiicinu izabranih Ijudi koji cenas posao nastaviti i kad nas tu vise ne bude. U krajnjoj Iiniji, radi se o siijedecem pitanju: za koje pokoljenje zivimo?

Kako biio, mi jednostavno moramo nastaviti. Vaz.no je vidjeti kako je Isus odgajao i vjezbao svoje izabranike za rad na njegovom posiu. Cijeli je posao samo dio iste metode, te ne mozemo, zelimo Ii odrzati djeiotvomost cjelokupne strategije, odijeijivati razne njezine dijeiove iii razvojne jedinice.

I evo, ja sam s vama u sve dane.

Matej 28,20

DRUZENJE

Zivio je s njima

Isus je, posto je izabrao svoje ljude, s njima i zivio. Zajednicko zivljenje s ucenicima bilo je bitno za njegov program poduke; na taj je nacin, naime, svojim ucenicima ciao priliku da ga slijede.

Razmislimo Ii na trenutak, ustanoviti cemo da se radi o vrlo jednostavnom nacinu postizavanja cilja. Isus nije ustanovio nekakvu redovnu skolu, niti je odrzavao kakve seminare, nije zapoceo nekakvu dopisnu skolu niti povremene razrede u koje bi uclanji vao svoje sljedbenike. Nista od danasnjih do u sitne detalje organiziranih postupaka glede skolovanja, koji se danas drze nuznima i nezamjenjivima, nije postalo dio njegove strategije iii sluzbe. Koliko god to bilo cudno, sve sto je Isus radio glede poducavanja tih ljudi bilo je da ih priblizi k sebi. On sam bio je skola i nastavni program. Prirodna neformalnost takve Isusove metode poducavanja stoji u izricitoj suprotnosti sa formalnim, skoro skolastickim pristupom skolovanju ondasnjih pismoznavaca. Ti su

religiozni ucitelji inzistirali da njihovi ucenici obdrzavaju odredene rituale, kao i da se drze strogo odredenih definicija i formula znanja, po cemu cese razlikovati od ucenika drugih skola. Isus je, pak, od svojih ucenika trazio samo da ga slijede. Ucitelj im znanje nije predavao u obliku formula, 'zakona i dogmi, vec u zivoj osobi Onoga koji je medu njima hodio. Njegovi su se ucenici razlikovali od drugih po tome sto su sa svojim uciteljem zivjeli, a ne po izvanjskom obdrzavanju odredenih obreda. Oni su, ziveci s njime, ucestvovali i u njegovom ucenju ("nauci", Ivan 18,19).

Znati - znacilo je biti s nfime

Ucenici su upravo zbog tog zajednistva s njime imali prednost "znati otajstva kraljevstva Bozjega" (Luka 8,10).

Znanje su dobili druzenjem prije no sto su ga razumijeli kroz dano im objasnjenje. To se najbolje ocitovalo kada je jedan od ucenika, ne razumijevajuci Trojstvo, pomalo frustriran pitao: ''Kalm ... mozemo put znati ?" lsus je odgovorio: "Ja sam Put i Istina i Zivot" (Ivan 14,5 i 6). Time je zapravo rekao da je na postavljeno pitanje odgovor vec dan, te da ucenici trebaju samo otvoriti svoje oci i zapaziti duhovnu stvarnost utjelovljenu bas u njihovoj sredini.

Ova se jednostavna metodologija ocitovala i na samom pocetku Isusove sluzbe, kada je ljudima koje je zelio povesti na Put uputio poziv. lsus je Ivana i Andriju pozvao da "dodu i vide" mjesto gdje on zivi (Ivan 1,39). Nista drugo nije rekao. No, sto Ii se je drugo i trebalo reci? Prebivajuci sa lsusom u njegovu "stanu" ucenici su mogli slusati i pitati, raspravljati, te u skrovitosti uocavati njegovu narav i njegovo djelovanje. Filipaje pozvao na slican nacin: "Slijedi me" (Ivan 1A3). Filip je. ocito impresioniran ovakvim jednostavnim i neposrednim

Djelotvorna strategija evangelizacije

nastupom, pozvao Natanaela da "<lode i vidi" Ucitelja (Ivan 1,46). Jedna ziva propovijed vrijedi stotine objasnjenja. Isus je, kada je sreo Jakova, Ivana, Petra i Andriju kako krpaju svoje mreze, upotrijebio iste rijeci: "Hajdete za mnom", samo sto je ovoga puta dodao i razlog zbog kojeg ih zove slijediti, "i ucinit cuvas ribarima ljudi" (Marko 1,17 i dalje; Matej 4,19; Luka 5,10). Na isti je nacin pozvao i Mateja iz njegove carinarnice: "Podi za mnom" (Marko 2,14; Matej 9,9; Luka 5,27).

Uocavanje principa

Uocite u tom pristupu izvanrednu strategiju. Odgovarajuci na taj prvi poziv ucenici su se zapravo ''upisali" u Uciteljevu skolu na temelju koje ce se njihovo razumijevanje prosiriti i njihova vjera uspostaviti i utvrditi. Zasigurno je bilo mnogocega sto ti ljudi nisu razumjeli -stvari koje su, hodajuci sa njim, sasvim slobodno priznavali da ne razumiju. No, sve su te probleme mogli rjesavati onako u toku, slijedeci Isusa. U njegovoj su prisutnosti mogli nauciti sve sto su trebali znati.

Ovaj je princip, koji se primjenjivao od samog pocetka, kasnije dobio i verbalni izricaj. Isus je, naime, kasnije pozvao skupinu siru od Dvanaestorice, a sa ciljem da "budu s njime" (Marko 3,14 i dalje; Luka 6,13). Dodao je, svakako, dace ih potom poslati "propovijedati s vlascu da izgone davle." .Mi, pak, cesto zaboravljamo sto je Isus stavio na prvo mjesto. Isus je jasno ocitovao da prije no sto ce ti ljudi "propovijedati" ili "izgoniti davle" oni morati biti "s njime." Drugim rijecima, ovaj osobni pozi v da se neprestano druz.e s njime bio je takoder dijelom njihova "zaredenja" i "poslanja" kao i vlast da evangeliziraju. Stovise, u tom je trenutku to bilo i vaznije, jer je to druzenje s njim bila nuzna priprema onom potonjem.

Blili kalw se "ilwla" privodila kraju

Odlucnost s kojom je Isus nastojao ispuniti ovo poslanje sve je ociglednije kako citamo izvjesca zapisana u cetiri evandelja. Protivno onome sto bismo mogli ocekivati, Isus je, kako je njegova sluzba ulazila u drugu i trecu godinu, svojim izabranim ucenicima posvecivao sve vise vremena, a ne manje.1

Cesto ih je vodio u osamu da bi na nekom planinskom gorju bili sami s njime, na mjesta gdje nije bio dobro poznat, izbjegavajuci publicitet koliko je to bilo moguce. Tako -su putovali na sjeverozapad sve do Tira i Sidona (Marko 7 ,24; Matej 15,21); do "krajeva dekapolskih" (Marko 7,31; usp. Matej 15,29) i do "kraja dalmanutskog" najugoistoku Galileje (Marko 8,10; usp. Matej 15,39), te na sjeveroistoku sve do "sela Cezareje Filipove" (Marko 8,27; usp. Matej 16,13). Ova je putovanja Isus djelomicno poduzeo zbog protivljenja farizeja i neprijateljskog stava Heroda, ali ipak prije svega zbog spoznaje da sa svojim ucenicima treba provesti dosta vremena nasamo. Kasnije je s njima proveo nekoliko mjeseci u Pereji, istocno od rijeke Jordan (Luka 13,22 -19,28; Ivan 10,40 -11,54; Matej 19,1 -20,34; Marko 10,1-52). Kako je i tamo raslo neprijateljsko raspolozenje, "Isus se vise nije javno (1) Neki strucnjaci, Herny Latham, primjerice, smatraju da je Isus na pocetku vecu paznju posvecivao mnostvu, a ne ucenicima. No, to se je, vremenom, promijenilo, jer da je Isus kasnije vecu paznjuposvecivao ucenicima, posebno Dvanaestorici (Heniy Latham, op. cit., str. 188-269). Drugo je pitanje mozemo li na temelju dostupnih nam izvjesca praviti takvu ostru podjelu glede kome je i koliko Isus posvecivao paznje. Ostaje, pak, cinjenica da je Isus sve vise svoga vremena i svoje paznje, kako je vrijeme odmicalo, poklanjao apostolskoj druzini.

Djelotvoma strategija evangeli:zacije

kretao medu Zidovima, nego je odatle otisao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadrzavao s ucenicima" (Ivan 11,54). Kadaje, pak, konacno doslo njegovo vrijeme da ode u Jeruzalem, on je znakovito "uzeo Dvanaestoricu nasamo", dalje od ostalih, te se s njima polako priblizavao gradu (Marko 20,17; usp. Marko 10,32).

Ne iznenaduje nas da Isus, imajuci to u vidu, svoje ucenike nije ispustao iz vida tijekom Velikog tjedna. Cak i kadaje sam molio u Getsemanskom vrtu, ucenici su bili blizu, koliko se je moglo kamenom dobaciti (Luka 22,41). Ne nalikuje Ii to ponasanju obitelji koja zna da je rastanak blizu? Posebno se cijeni svaki ma i najmanji trenutak proveden zajedno, jer raste saznanje da takvih druzenja, za zemaljskog zivota, uskoro vise nece biti. Rijeci koje se izgovaraju u tim trenucima vise se cijene i pazljivije biraju. Doista, Kristovi su ucenici mnoga dublja znacenja njegove nazocnosti medu njima bili spremni shvatiti tek pri kraju njihova druzenja s njime (Ivan 16,4). To nesumnjivo objasnjava zasto su pisci cetiriju evandelja smatrali da veci dio svoje paznje trebaju posvetiti tim posljednjim danima. Polovina svega sto je o Isusu zapisano tice se zbivanja koja su se desila u posljednjim mjesecima njegova zivota, a veci dio toga upravo na njegov posljednji tjedan.

Strategija kojuje Isus slijedio tijekom zivota izvanredno se ocitovala u danima nakon njegova uskrsnuca. Zanimnljivo je da se Isus za svakog od deset svojih ukazanja po uskrsnucu ocitovao svojim sljedbenicima, posebno izabranim apostolima.2 Prema biblijskim izvjescima, niti jednoj

(2) Ucenici su tu cinjenicu vrlo dobro zapazili; ta, Petar je kasnije rekao: 'Bog ga uskrisi treci dan i dade mu da se ocituje -ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodredenima -nama koji smo s njime zajedno jeli i pili, posto uskrsnu od mrtvih' (Djela 10,40-41).

nevjerujucoj osobi nije bilo dopusteno vidjeti proslavljenog

Gospodina. No, to i ne cudi. Nije, naime, bilo potrebno uzbudivati mase s njegovim spektakularnim objavljivanjima. Sto bi se njima zapravo postiglo? Sto bi te mase mogle zbog toga napraviti? Ali su ucenici, koji su se poslije raspeca

Gospodina u ocaju rasprsili, trebali dozivjeti oz.ivljenje i obnovu vjere, kao i potvrdu da ih Gospodin salje svijetu.

Citava se njegova sluzba odvijala i razvijala oko njih.

Tako je i bilo. Isus je daleko vise vremena ulagao u tu nekolicinu ucenika no sto ga je poklanjao drugima; razlika je toliko ocigledna da se ne moze ne vidjeti kao namjerno izabrana strategija. Vise je vremena proveo sa svojim ucenicima nego Ii sa svim drugim ljudima u svijetu zajedno. S njima je jeo, stalno razgovarao, cak su i spavali u istoj prostoriji. Veci dio njegove djelatne sluzbe svodio se na zajednicko zivljenje. Hodali su zajedno pustim stazama, posjeci vali su napucene gradove i sela, plovili barkama i ribarili na Galilejskom jezeru, molili su zajedno u pustinjama i na planinskim vrhovima i zajedno stovali u sinagogama i Hramu.

Isus je ipak sluzio i masama

Ne smijemo previdjeti da su ucenici bili sa Isusom i kada je sluzio drugima. Kada se obracao masama koje su navaljivale, kada je razgovarao sa pismoznavcima i farizejima koji su ga htjeli "uhvatiti u rijeci", to jest, dovesti u stupicu, kada je razgovarao sa usamljenim prosjakom negdje uz cestu, ucenici su bili blizu, dovoljno blizu da bi promatrali, zapazali i slusali. Isusovo je vrijeme na taj nacin bilo dvostruko iskoristeno. Ne zanemarujuci svoju stalnu sluzbu potrebitima, Isus je vrsio i stalnu sluzbu prema svojim ucenicima, jer su stalno bili uz

50 Djelotvorna strategija evangelizacije njega. Na taj su nacin iskoristavali sve sto je govorio i cinio drugima, a sto je, svakako, bilo praceno savjetima i objasnjenjima koja je davao njima osobno.

Za to je potrebno vrijeme

Tako blisko i stalno drustvo oko Isusa znacilo je da on sam svojega vremena, vremena za sebe, jednostavno nije imao. Ucenici su, poput djece koja se trude zadobiti paznju svoga oca, stalno bili do Uciteljevih nogu. Ucenici su ga prekidali i u trenucima koje je izdvojio za zadovoljavanje svojih osobnih poboznosti (Marko 6,46-48; usp. Luka 11,1). No, lsus je na to pristajao; nije htio da bude drugacije. Zelio je biti s njima. Oni su bili njegova duhovna djeca (Marko 10,24; Ivan 13,33; 21,5), a jedini nacin na koji otac moze pravilno podizati svoju obitelj je da bude s njom i uz nju.

Temelj sljedbenistva

Nista nije ociglednije i istovremeno zanemarenije no sto je primjena ovog principa. Isti, naime, zbog same svoje prirode, ne priziva paznju na sebe. Osim toga, covjek je sklon previdjeti uobicajeno, obicno i ocigledno. No, Isus je sve poduzeo da njegovi ucenici princip uvide i prihvate. Ucitelj je, posebno za posljednjih dana svoga putovanja, osjecao da im treba dostatno pojasniti sto, zasto i kako radi. Primjerice, kada se jednom prilikom obratio onima koji su ga slijedili posljednje tri godine, Isus je rekao: "Vi cete svjedociti jer ste od pocetka sa mnom" (I van 15,27). Isus je, bez ikakve pompe i nezapazen od svijeta, izjavio da je vjezbao ljude da svjedoce za njega kada on vise nece biti tu na zemlji, a nacin na koji je to radio bio je da je jednostavno bio "sa njima." Doista, kako

je rekao jednom drugom prilikom, ucenike je, zato sto su "ustrajali" s njim u njegovim kusnjama, uspostavio da budu vode u njegovom vjecnom Kraljevstvu, gdje ce jesti i piti 1.a njegovim stolom, te sjediti na prijestoljima, sudeci dvanaest plemena lzraelovih (Luka 22,28-30).

• Smatrati da je lsus taj princip osobnog sljedbenistva primjenjivao samo na apostolsku skupinu bilo bi pogresno. Isus se usredotocio na tu nekolicinu izabranih ljudi, ali je ocitovao skrb i 1.a druge koji su ga slijedili. Primjerice, otisao je sa Zakejom njegovoj kuci, posto se ovaj obratio na ulicama

Jerihona (Luka 19,7), te je kod njega proveo neko vrijeme prije no sto je napustio grad. Po obracenju zene na studencu u Samariji Isus je proveo jos dva dana u Siharu uceci tamosnje ljude koji su "povjerovali u njega zbog rijeci zene koja je svjedocila", i zbog tog osobnog druzenja s njime ''jos je mnogo vise (ljudi) povjerovalo", i to ne zbog zeninog svjedocanstva, nego jer su sami culi Ucitelja (I van 4,39--42).

Cesto se je pojedincima kojima je Isus pomogao dopustalo pridruziti se procesiji koja ga je slijedila. Medu njima su, primjerice, bili Bartimej (Marko 10,52; Matej 20,34; Luka 18,43). Na taj su se nacin mnogi prikljucili apostolskoj druzini, o cemu svjedoce i Sedamdesetorica, skupina koja mu se prikljucila u kasnijoj sluzbi u Judeji (Luka 10,1 i 17). Svi su ti vjemici primili odredenu osobnu paznju, iako se ona ne moze usporediti sa paznjom koju je posvetio Dvanaestorici. Treba, nadalje, spomenuti i nemalu skupinu vjemih zena koje su mu sluzile dajuci od onoga sto su imale, medu kojima su bile Marija i Marta (Luka 10,38-42), Marija Magdalena, Ivana, Suzana, "i mnoge druge" (Luka 8,1-3). Neke od tih zena bile su s njime do kraja. On sasvim sigumo nije odbio njihovu sluzbu, vec im je, stovise, pomagao u njihovoj vjeri. Isus je rado prihvacao njihovu porno<;,ali nije nastojao oko

Djelotvorna strategija evangelizacije

toga da te zene ukljuci u izabranu skupinu svojih odabranih apostola.

Isus nije imao vremena svim tim sljedbenic}ma, bilo muskarcima bilo zenama, posvetiti stalnu paznju. Cinio je to koliko je mogao, sto je zasigumo na ucenike ostavilo dojam da i oni trebaju posvetiti dostatnu i osobnu paznju novoobracenicima. Ipak, sam se Isus trebao posvetiti prvenstveno zadaci razvijanja nekolicine voda koji cetu vrstu osobne paznje, zauzvrat, posvetiti drugima.

Crkva kao neprestano zajedniitvo

Uistinu se cijeli problem davanja osobne paznje i skrbi svakome vjemiku moze rjesiti samo ako se i kada se razumije priroda i poslanje crkve. Dobro je ovom prilikom zapaziti daje nastajanje crkvenog principa oko Isusa, po kojem se vjernik pojedinac ukljucuje u zajednistvo sa drugima, bilo prakticiranje, u sirim razmjerima, istog onog principa kojeg je Isus provodio sa Dvanaestoricom.3 U stvamosti je crkva to

(3) Ne mozemo ne zapaziti s ovime u svezi da se u cetiri evandelja vise spominje izraz 'ucenici,' a manje izraz 'ucenik'; drugim rijecima, naglasava se ucenistvo u mnozini, a ne ucenik-pojedinac. T. Ralph Morton tu cinjenicu tumaci i nesto sire, dodajuci, naime, da se spominjanje ucenika-pojedinaca vecim dijelom tice njihoovih neuspjeha, dok se spominjanje ucenika kao skupine veze uglavnom s njihovom radosti, uspjehom iii razumijevanjem. Sjetimo Ii se da su ta izvjesca pisali ucenici pod nadahnucem, a ne Isus, onda gore spomenuto dobiva na znacaju. Ta, zanimljivo je da su svoje vrijednosti prikazivali kao vrijednosti cjeline, a ne kao pojedinacne. Pogledajte T. Ralph Morton, op. cit., str. 24-30, 103. Na temelju ovoga ne smijemo zakljuciti da su ucenici kao pojedinci bili nevazni, jer to ne bi odgovaralo istini. Treba nam pomoci razumijeti da su ucenici shvatili da ih Gospodin gleda kao cjelinu, kao skupinu vjernika koju zajedno vjezba za provedbu zajednickog poslanja. Ucenici su sebe kroz Krista prvo vidjeli kao crkvu, a tek potom kao pojedince unutar tog tijela.

sredstvo pruzanja paznje i skrbi svima onima koji ga slijede. Drugim rijecima, skupina vjernika je postala tijelo Kristovo, te je kao takva sluzila jedan drugome pojedinacno i svima skupno.

Svaki pripadnik zajednice vjernih ima u toj sluzbi 'ispuniti svoju ulogu. A to mogu ciniti samo ako je netko njima posluzio, ako ih je netko za to izvjezbao i nadahnuo. Tako dugo dok je Isus bio s njima u tijelu, on je bio Voda. No po njegovu odlasku bilo je potrebno da neki u crkvi preuzmu tu ulogu vodenja. A to ponovno znaci da je Isus nekolicinu trebao izvjezbati za tu sluzbu, sto je podrazumijevalo da se stalno i osobno druzio s nekolicinom izabranih ljudi.

Nas problem

Kada ce crkva nauciti ovu lekciju? Propovijedanje masama, koliko god bilo potrebno, nikada nece moci izvrsiti djelo stvaranja i pripremanja evangelizacijskih voda. Taj posao ne mogu napraviti ni povremeni molitveni sastanci i seminari za krscanske djelatnike. Izgradivanje ljudi i zena nije lak posao. Ono zahtjeva stalnu osobnu paznju, bas kao sto otac pridaje pafoju svojoj djeci. Radi se o necemu sto nikakva organizacija iii seminar ne mogu postici. Djecu ne podizu zastupnici iii opunomocenici. Isusov primjer nas treba nauciti da taj posao izgradivanja ljudi mogu uspjesno obaviti samo oni ljudi koji blisko zive sa onima koje zele voditi. Crkva u tome ocigledno nije uspjela. Stovise, taj je neuspjeh tragicno veliki. U crkvi se mnogo govori o evangelizaciji, o krscanskom odgoju, ali se malo paznje pridaje osobnom druzenju, posebno kada postaje ocitim da bi takav osobni rad ukljucivao i zrtvovanje osobne. ugode. Dakako, vecina crkava inzistira da se novi clanovi provedu

Djelotvorna strategija evangelizacije

kroz neku vrstu utvrdujuceg razreda, seminarske vrste, koji se uobicajeno sastaje jedanput tjedno kroz mjesec ili dva. No, preostalo vrijeme taj mladi obracenik ne provodi u nekom odredenom krscanskom programu, izuzev posjecivanja crkvenih sastanaka i Nedjeljne skole. Ukoliko novi krscani, pod pretpostavkom da su uistinu spaseni, nemaju krscanske roditelje iii prijatelje koji bi ispunili vremensku prazninu na neki pravi ispunjavajuci krscanski nacin, oni SU prepusteni sami sebi po pitanju iznalazenja rjesenja na nebrojene prakticne probleme s kojima se u svom zi votu suocavaju, od koji svaki moze znaciti pravu katastrofu za njihovu novu vjeru. Ne cudi, buduci se tako traljavo postupa glede prvih koraka novih vjemika, da polovina onih koji obznane svoju vjeru i koji se prikljuce crkvi naposljeth.'Uotpadnu iii izgube radost i sjaj krscanskog iskustva. Ne cudi, nadalje, da tek manji broj od one polovine koja se odrzala uzraste do dostatne spoznaje i milosti, dakle, do uzrasta s kojim bi mogli biti od stvame sluzbe Kraljevstvu. Ukoliko su nedjeljne crkvene sluzbe i utvrdujuci vjerouciteljski razredi sve sto crkva ima na raspolaganju glede razvijanja mladih obracenika u zrele ucenike i sljedbenike, onda te sluzbe i ti razredi imaju kontraproduktivnu ulogu jer daju laznu sigumost. Ukoliko, nadalje, mladi obracenik slijedi taj isti lijeni primjer, on ce mu, na kraju, vise stetiti no koristiti. Nista ne moze zamijeniti druzenje s ljudima, to da krscanski vode budu s njima. Glupo je z.amisljati da ce bilo sto osim pravoga cuda razviti snazno krscansko vodstvo. Naposljetku, ako je sam Isus, Sin Bozji, smatrao nuznim zivjeti sa svojih nekoliko ucenika u razdoblju od tri godine, pri cemu se jedan ipak izgubio, kako moze crkva ocekivati dace taj posao uspjesno obaviti samo na temelju sastanaka zajednice koji se odrzavaju nekoliko dana godisnje?

Primjena principa danas

Nema dvojbe da nam Isusov nacin pripreme i izgradivanja ljudi za sluzbu predstavlja primjer. Koju god metodu crkva prihvatila, ona mora u svojoj osnovi sadrfavati' osobno druzenje i paznju prema onima koji su joj predani na skrb. Postupati drugacije u osnovi bi znacilo nove vjernike prepustiti davlu.

To, pak, znaci da se mora iznaci neki nacin po kojem bi svakom novom obraceniku bio dodijeljen neki krscanski prijatelj koji bi se s njime bavio, kojega bi obracenik mogao slijediti, pitati, o svacemu raspravljati i tome slicno, a sve do trenutka kada bi on sam mogao tako prijateljevati i voditi nekog novog vjernika. Taj bi savjetnik trebao sa novim vjernikom provoditi vremena koliko samo moze, proucavati s njime Bibliju, moliti, i istovremeno odgovarati na mnoga pitanja, pojasnjavati istinu, te ga prakticno uvoditi u pomaganje drugima. Ukoliko crkva nema takve savjetnike koji bi revno vrsili tu sluzbu, najbolje sto moze napraviti je da ih pocne stvarati. A jedini nacin da ih se stvori i uvjezba je da im se da voda kojega bi slijedili.

Ovime smo odgovorili glede kako bi se stvari trebale ciniti, no sada je nuzno i spoznati da ova metoda moze ispuniti svoju svrhu samo ukoliko sljedbenici prakticiraju ono sto uce. Otuda potreba da se razumije jos jedan osnovni princip Uciteljeve strategije.

Uzmite jaram moj na sebe.'

Matej 11,29

POSVECENJE

Trazio je poslusnost

Isus je od ljudi koji su bili oko njega trazio da ga slusaju. Nisu trebali biti pametni, trebali su biti vjemi i odani. Po toj su ih odanosti ljudi vremenom prepoznavali. Zvali su ih njegovim "ucenicima" iii "sljedbenicima", pod cime su doista mislili da su Uciteljevi ucenici. Tek dosta kasnije su ih ljudi poceli nazivati "krscanima" (Djela 11,26). Taj se je naziv mogao ocekivati~ nije se, naime, moglo izbjeci da poslusni i vjerni sljedbenici ne poprime karakter i ime svog vode.

Cudesna je, skoro zapanjujuca, jednostavnost ovog pristupa. Ni od jednog ucenika se u pocetku nije trazilo da sc ocituje po pitanju izjave vjere iii da prihvati dobro i pazljivo srocen kredo (osnove vjerovanja), iako su, van svake sumnje, prepoznavali i priznavali Isusa za Mesiju (Krista) (I van 1,41.45.49~Luka 5,8). Sve sto se od njih u pocetku trazilo bilo je da slijede Isusa. Svakako, njihov je prvi poziv na naslijedivanje Isusa podrazumijevao poziv na vjeru u Kristovu osobu i poslusnost njegovoj Rijeci. Ako sljedbenici to nisu

razumijeli na samom pocetku, zasigumo su to brzo spoznali slijedeci Ucitelja. Nitko ne bi slijedio osobu u koju nema povjerenja, niti bi iskreno poduzeo korak vjere ukoliko ne bi bio voljan slusati i vrsiti sto voda govori.

Put krifa

Slijedi ti Isusa na pocetku je izgledalo vrlo jednostvnim. Tako se cinilo jer ga nisu slijedili dovoljno daleko i dovoljno dugo. Brzo se je ocitovalo da slijediti Krista podrazumijeva mnogo vise od radosnog prihvacanja Mesijanskog obecanja.

Slijediti ga znacilo je Ucitelju podrediti cijeli svoj zivot, pri cemu je to podredi vanje njegovoj suverenosti trebalo biti potpuno. Za kompromise nije bilo mjesta. "Nijedan sluga ne moze sluziti dvojici gospodara," rekao je Isus. "Ili ce jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; iii ce uzjednoga prijanjati, a drugoga prezirati. Ne mozete sluziti Bogu i bogatstvu" (Luka 16,13).

Grijeh je trebalo potpuno odbaciti. Stare nacine, navike i razne ugode svijeta trebalo je zamijeniti novoj disciplini Bozjega kraljevstva (Matej 5,1 - 7,29; Luka 6,20-49). Savrsena ljubav postala je jedini kriterij ponasanja i ophodenja (Matej 5,48), i ta se je ljubav trebala ocitovati u poslusnosti Kristu (Ivan 14,21.23) i predanju onima za koje je Isus umro, sa ciljem da ih spasi (Matej 25,31-36). Sljedbenistvo je podrazumijevalo kriz - dragovoljno odricanje sebe za dobrobit drugih (Marko 8,34-38; 10,32-45; Matej 16,24-26; 20,17-28; Luka 9,23-25; Ivan 12,25-26; 13,1-20).

Ucenje je bilo jako, tvrdo. Mnogi ga nisu mogli podnijeti. Zeljeli su se ubrojiti medu njegove ucenike dok im je zeludac punio kruhom i ribom. No, kada je Isus poceo iznasati pravu duhovnu kvalitetu Kraljevstva i govoriti o zrtvi koju je potrebno podnijeti da bi se ta duhovna kvaliteta postigla (Ivan

Djelotvoma strategija evangelizacije 6,25-59), mnogi su njegovi ucenici "odstupili, (i) vise nisu isli s njime" (Ivan 6,66). Sarni su to izrazili ovim rijecima: "Tvrda je to besjeda! Tko je moze slusati?" (Ivan 6,60). Ono cudno u tome je da Isus nije •trcao za njima nastojeci ih zadrfati na popisu svojih sljedbenika ili clanova. On je stvarao i vjezbao vode za Kraljevstvo, i morali su, ukoliko su htjeli biti prikladne posude za sluzbu, platiti cijenu.

Odmjeravanje cijene

Tako su vremenom otpali oni koji nisu htjeli ici do kraja. Zbog svoje su se sebicnosti odijelili od izabrane skupine. Juda se, za kogaje receno daje davao (Ivan 6,70), medu izabranima odrzao skoro do kraja, ali ga je njegova pohlepa na kraju ipak iskljucila iz skupine (Marko 14,10.11.43.44; Matej 26,1416.47-50; Luka 22,3-6.47-49; Ivan 18,2-9). Covjek

jednostavno nije mogao slijediti Isusa neko duze razdoblje ukoliko se nije odrekao svijeta. Oni, pak, koji su htjeli i slijediti Isusa i uzivati u svijetu na svjetovni nacin na kraju su svojim dusama donijeli samo tragediju i tjeskobu (Matej 27,310; Djela 1,18-19).

Vjerojatno je bas zato Isus tako ostro govorio pismoznancu koji je dosao i rekao; "Ucitelju, za tobom cu kamo god ti posao." Isus je otvoreno tom izglednom dragovoljcu za sluzbu rekao da to nece biti lako. "Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin covjecji nema gdje bi glavu naslonio" (Matej 8,19-20; Luka 9,57-58). Jedan se drugi ucenik htio osloboditi neposredne obveze i poslusnosti koja spada uz nasljedivanje Isusa jer je zelio dohraniti staroga oca. lsus mu

pak tu odgodu nije odobrio. ''Hajde za mnom," rekao je Isus, "i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve" (Matej 8,21-22; Luka 9,59-60). Jedan drugi je, pak, dao do znanja da bi volio slijediti Isusa, ali pod svojim uvjetima. Zelio se prvo oprostiti od· svoje obitelji, vjerojatno podrazumijevajuci dobranu gozbu koja bi to pratila. No, Isus mu je jasno rekao: ''Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Bozje" (Luka 9,62). Isus nije imao ni vremena ni volje dati se onima koji su zeljeli slijediti ga pod svojim uvjetima.

Otuda se ocitovala potreba da izgledni sljedbenik najprije izracuna cijenu sljedbenistva. 'Tko od vas, nakan graditi kulu, nece prije sjesti i proracunati troskove, ima li cime dovrsiti?" (Luka 14,28). Ne postupiti tako znacilo je kasnije se izvrgnuti ruglu svijeta. Jednako je trebao postupiti kralj pripremajuci se za rat. Jos prije pocetka neprijateljstava treba izracunati ima Ii dovoljno snage za pobjedu. Isus je, da bi tu stvar sasvim pojasnio, cak grubo rekao: 'Tako, dakle, nijedan od vas koji se ne odrece svega sto posjeduje, ne moze biti moj ucenik" (Luka 14,33; usp. Marko 10,21; Matej 19,21: Luka 18,22).

Tek je nekolicina spremna platiti cijenu

Kada su oportunisti kod Kafarnauma napustili Isusa jer nije ispunio njihova popularna iscekivanja, pratiJa ga je tek sacica sljedbenika. Isus se tada obratio Dvanaestorici: "Da mozda i vi ne kanite otici?" (Ivan 6,67). Bilo je to kljucno pitanje. Daje i ta sacica ljudi odlucila ne slijediti ga, sto bi od njegove sluzbe ostalo? No, Simun Petar je odgovorio: "Gospodine, kome da idemo? Ti imas rijeci zivota vjecnoga! I mi vjerujemo i

Djelotvorna strategija evangelizacije

znamo: ti si Svetac Bozji" (Ivan 6,68-69). Ove su rijeci

Ucitelja zasigumo ohrabrile, jer je od tog trenutka lsus svojim ucenicima sve vise, i sve otvorenije, poceo govoriti o svom trpljenju i smrti.1

(1) Isus je harem sesnaest puta prije no sto su ga vojnici uhitili govorio o svojem trpljenju i smrti. Prva ta navjesca su bila jos ponesto tajnovita, iako su stvari koje je svojom smrcu kanio ostvariti bile jasne -usporedivanje njegova tijela sa unistenjem hrama (Ivan 2, 19); to da ce Sin covjecji biti uzdignut kao mjedena zmija u pustinji (Ivan 3, 14); usputna napomena da ce ga, kao zarucnika, jednoga dana ugrabiti (Marko 2,20; Matej 9, 15; Luka 5,35); prispodobljujuci se zivotnom kruhu, kojeg treba slomiti i jesti (Ivan 6,51-58), i mozda cak i spominjanje proroka Jone kao znaka (Matej 16,4). Isus je, nakon Petrove smione ustvrde kod Filipove Cezareje, svojim ucenicima sve jasnije i hrabrije govorio 'kako Sin covjecji treba da mnogo pretrpi, da ga starjesine, glavari svecenicki i pismoznanci odbace, da bude odbijen i nakon tri dana da ustane' (Marko 8,31; Matej 16,21; Luka 9,22). Potom je predskazao svoju smrt i svoje uskrsnuce obilazeci Galileju sa svojim ucenicima (Marko 9,30-32; Matej 17,22-23; Luka 9,43-45). Ponovno na svom posljednjem putovanju u Jeruzalem, nakon sto je sluzio u Pereji (Markol0,33-34; Matej 20,18-19; Luka 18,32-33 ). 0 svojoj je smrti razgovarao sa Mojsijem i Ilijom na Gori preobrazenja (Luka 9,31). Nadalje, na svoju smrt je mislio kada je rekao da proroku ne prilici poginuti izvan Jeruzalema (Luka 13,33), kao i kada je rekao da ce trpjeti i da ce ga ljudi odbaciti prije no sto se vrati u slavu (Luka 17,25). Prispodobio se Dobrom Pastiru koji 'zivot svoj polaze za ovce' (Ivan 10,11.18), kao i psenicnom sjemenu koje pada na zemlju i umire da bi donijelo roda (Ivan 12,24). Isus je nekoliko dana prije Pashe svoje ucenike ponovo podsjetio da ce 'Sina covjecjeg predati da se razapne' (Matej 26,2), a istoga je dana, za vrijeme vecere u kuci Simuna gubavca objasnio da je dragocijena pomast kojom ga je Marija pomazala u stvari pomazanje za njegov ukop (Marko 14,8; Matej 26,12). Konacno, Isus je na posljednjoj veceri sa svojim ucenicima ponovno govorio o skorom trpljenju (Luka 22, 15), i potom uspostavio lomljenje kruha i ispijanje case kao spomen na njegovu smrt (Marko 14,22-25; Matej 26,26-29; Luka 22,17-22).

S lusati znaci uciti

To, pak, nije znacilo da su ucenici brzo razumijevali sve sto je Gospodin govorio. Cak naprotiv! Njihova sposobnost razumijevanja dubljih istina Gospodinove zastupnicke i zamjenicke sluzbe bila je opterecena svim ogranicenostima ljudske slabosti. Kadaje Isus svojim ucenicima, nakon Petrove slavne ustvrde kod Cezareje Filipove, rekao da cega religozni vode u Jeruzalemu ubiti, Petar ga je cak i ukorio, rekavsi: ''Boze sacuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!" (Matej 16,22; usp. Marko 8,32). Na to je Isus velikom ribaru trebao reci da ga je po tom pitanju Sotona zaveo: "Nije ti na pameti sto je Bozje, nego sto je ljudsko!" (Matej 16,23; Marko 8,33). No, na tome nije ostalo. Isus se osjecao potaknutim uvijek iznova im govoriti o svojoj smrti, o tome sto ona ima njima znaciti, ali ga oni nisu razumijeli sve do dana kada je Isus bio izdan u ruke svojih neprijatelja. Ucenici su se, ne razumijevajuci jasno poruku kriza, poceli baviti pitanjem njihova polozaja u Kraljevstvu. Tesko su prihvacali ucenje o poniznom sluzenju drugima (Luka 22,2430; Ivan 13,1-20). Rjeckali su se medusobno o tome tko ceod .njih biti najveci u Kraljevstvu (Marko 9,33-37; Matej 18,1-5; Luka 9,46-48). Jakov i Ivan su htjeli imati istaknuta mjesta (Marko 10,35-37; Matej 20,20), dok su ostala desetorica, ocitujuci zavist, prosvjedovala (Marko 10,41; Matej 20,24). Bili su u svojim prosudbama nepotrebno ostri prema onima koji se s njima nisu slagali (Luka 9,51-54). Zabranjivali su roditeljima pristupati k Isusu, onima koji su zeljeli da im Ucitelj blagoslovi djecu (Marko 10,13). Ocigledno je da ucenici nisu niti razumijeli niti zivjeli na temelju svega onoga sto imje nasljedivanje Krista u praksi trebalo donijeti.

Djelotvoma strategija evangelizacije

Isus se, pak, vrlo strpljivo nosio sa tim ljudskim slabostima svojih izabranih ucenika, jer su oni, usprkos svih svojih nedostataka, bili voljni slijediti ga. Jedno su se kratko vrijeme po prvom pozivu na nasljedivanje Isusa vratili svom starom ribarskom poslu (Marko 1,16; Matej 4,18; Luka 5,2-5; usp. Ivan 1,35-42). Cini se da to vracanje nije predstavljalo neki cin neposlusnosti s njihove strane. Vjerojatno jos nisu razumijeli njegovu volju za njihove zivote, to jest, da od njih zeli stvoriti buduce vode. Ili im to jos nije rekao. Kako bilo, od trenutka kada ih je zatekao kako obavljaju svoj uobicajeni posao, te pozvao da postanu ribarima ljudi, oni "ostavise sve i podos~ za njim" (Luka 5,11; usp. Matej 4,22; Marko 1,20). Kasnije su, iako su toliko toga trebali uciti, mogli ustvrditi da je njihova odanost Kristu jos uvijek bila istinita i iskrena (Marko 10,28; Matej 19,27; Luka 18,28). Isus je s takvim ljudima bio voljan i spreman podnijeti mnogo toga sto je proizlazilo iz njihove duhovne nezrelosti. Znao je da ce ti ljudi, kako ce rasti u milosti i spoznaji, biti u stanju nadvladati te nedostatke. Njihov ce kapacitet za primanje otkrivenja i objava rasti; morali su samo zivjeti po istini koju su dotad vec razumjeli. Nacin po kojem su oni u njegovoj druzini ucili nove istine bila je poslusnost Kristu. Od svojih ucenika nije trazio da slijede stvari za koje jos nisu spoznali da su istinite. Ali je cinjenica i to da nitko nije mogao slijediti Isusa a da istovremeno ne uci sto je istina (Ivan 7,17). lsus stoga svoje ucenike nije poticao da svoje zivote predaju doktrini nego • osobi koja je bila doktrina. Oni su, pak, istinu mogli znati samo ustrajanjem u njegovoj Rijeci (Ivan 8,31-32).

Dokaz ljubavi

Poslusnost se tumacila kao izraz ljubavi. Ta se je poduka naglaseno istakla u vremenu koje je prethodilo njegovoj smrti.

Isus je ucenicima. sabranima oko njega poslije Pashalne veceri u gornjoj sobi. rekao: "Ako me ljubite. zapovijedi cete moje cuvati ... Tko ima moje zapovijedi i cuva ih. taj me ljubi; a tko mene ljubi. njega ce ljubiti moj Otac, i ja cu ljubiti njega i njemu se ocitovati ... Ako me tko ljubi. cuvat ce moju rijec, pa ce i Otac moj ljubiti njega. i k njemu cemo doci i kod njega se nastaniti. Tim mene ne ljubi, rijeci mojih ne cuva. A rijec koju slusate nije moja. nego Oca koji me posla ... Budete Ii cuvali moje zapovijedi, ostat cete u mojoj ljubavi ... Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao sto sam ja vas ljubio! ... Vi ste prijatelji moji ako cinite sto vam zapovijedam" (Ivan 14, 15.21.23.24; 15,10 i 12).

I sus je ljubav ocitovao

Prevladavajuci princip Uciteljeva vlastitog z.ivota bio je potpuno se podrediti i do kraja poslusati Bozju volju. U svojoj je ljudskoj naravi neprestano pristajao podrediti se volji svoga Oca, sto je pak Bogu omogucilo korisiti njegov zivot u provedbi zamisljene i odredene svrhe. Isus je to neprestano i rijecima potvrdivao: ''Jelo je moje vrsiti volju onoga koji me posla i dovrsiti djelo njegovo" (Ivan 4,34); ''Ne trazim svoje volje. nego volju onoga koji me posla" (Ivan 5,30; usp. 6,38); "Ja sam cuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj" (Ivan 15,10; usp. 17,4). Sve to bi se moglo sazeto izraziti njegovim povikom u Getsemanskom vrtu: "Ne moja volja, nego tvoja neka bude!" (Luka 22,42; usp. Marko 14,36; Matej 26,39.42.44).

Kriz je bio kruna na lsusovu svekoliku predanost vrsenju Bozje volje. Zauvijek je pokazao da poslusnost, po definiciji, mora biti potpuna; nju se ne moze kompromizirati. Poslusnost je uvijek predanje i to do smrti.

Djelotvoma strategija evangelizacije

Svjetovno usmjereni religiozni vode rekli su istinu kada su cinicno ustvrdili: "Druge je spasio, sebe ne moze spasiti" (Marko 15.3C Matej 27,42; Luka 23.35). Svakako da se nije mogao spasiti. Nije dosao da bi sebe spasio. Dosao je spasiti svijet. Nije dosao "da bude sluzen, nego da sluzi i zivot svoj <lade kao otkupninu za mnoge" (Marko 10,45; Matej 20,28). Dosao je "potraziti i spasiti izgubljeno" (Luka 19,10). Dosao je dati sebe na zrtvu Bogu, a za grijehe svekolikog covjecanstva. Dosao je umrijeti. Nije bilo drugoga nacina da se zadovolji Bozji sveti zakon.

Taj je kriz, unaprijed prihvacen (Otkrivenje 13,8; usp. Djela 2.32), svaki korak kojeg je Krist poduzimao na zemlji, cinio svjesnim prihvacanjem Bozje vjecne namisli za njegov zivot. Ucenici su, dakle, kadgod je Isus govorio o poslusnosti, istu mogli vidjeti utjelovljenu u ljudskom liku. Kako je to Isus izrazio: "Primjer sam vam dao da i vi cinite kao sto ja vama ucinih. Zaista, zaista, kazem vam: nije sluga veci od gospodara, niti poslanik od onoga koji ga posla. Ako to znate, blago vama, budete Ii tako i cinili" (Ivan 13,15-16). Nitko tu poduku nije mogao ne razumjeti iii previdjeti. Sljedbenici Isusa Krista naci cesvoje blazenstvo na nacin na koji je i Isus nasao svoju blazenost, a on ju je nasao u izvrsavanju volje svoga Oca. To je jedina duznost sluge. Bila je to istina za Isusa, i nista se manje ne moze ocekivati od njegova ucenika (Luka 17,6-10; usp. 8,2t Marko 3,35; Matej 12,50).

Sredisnji princip

Gledajuci sa stajalista strategije, bio je to jedini nacin po kojem je Isus svojom rijeci mogao oblikovati njihove zivote. Bez toga nije moglo <locido razvoja karaktera iii napredovanja ostvarivanja njegove namisli u ucenicima. Otac mora svoju djecu poduciti i nauciti poslusnosti ocekuje Ii da postanu njemu nalik.

Moramo se na ovom mjestu podsjetiti da je Isus stvarao ljude koji ce njegovu crkvu predvoditi u osvajackom pohodu, te da nitko ne moze biti voda ukoliko prije toga sam nije naucio slijediti nekog vodu. Tako je Isus pozvao svoje buduce zapovjednike iz svojih postrojbi, usadujuci u njih, onako usput, svijest o nuznosti discipline i postivanja autoriteta. U njegovoj zapovijedi nije bilo ni traga neposluhu iii nepokomosti. Nitko nije bolje od Isusa znao da su sotonske sile zla, njima protivne, dobro organizirane i opremljene, kako bi svako polovicno i mlako nastojanje evangelizacije ucinile nedjelotvornim. Ni u kojem slucaju ne bi ucenici mogli prevladati te davolske sile ovoga svijeta sami od sebe; trebali su, da bi bili uspjesni, vrlo pazljivo slusati onoga koji je jedini znao strategiju pobjede. To je, pak, podrazumijevalo potpunu poslusnost i podredenost Uciteljevoj volji, sto je, pak, znacilo potpuno odustajanje od provodenja njihove vlastite volje.

Primjena principa danas

Danas moramo ponovno uciti tu lekciju. Nema oklijevanja glede Kristovih zapovijedi. U ratu smo, i to ratu u kojem se radio zivotu i smrti. Svaki dan koji prozivimo nezainteresirani za provedbu nasih odgovornosti je, glede Kristove stvari, izgubljen dan. Moramo znati da smo, ako smo naucili onu najelementarniju istinu u svezi sa ucenistvom, pozvani biti slugama nasega Gospodina i slusati njegovu Rijec. Nije na nama raspravljati o tome zasto govori to sto govori; na namaje provoditi njegove zapovijedi. Nemamo Ii te predanosti za provedbu svega sto namje poznato da od nas sada trazi, koliko god nezrelo bilo nase sadasnje znanje i razumijevanje, upitno je hocemo Ii ikada napredovati u njegovom zivotu i poslanju. U Kraljevstvu nema mjesta zabusantima, jer takav stav ne samo da ometa bilo kakvo napredovanje u milosti i spoznaji,

Djelotvorna strategija evangelizacije

vec jednako razara potencijalnu upotrebljivost na svjetskom evangelizacijskom bojistu.

Moramo se zapitati zasto je danas tako mnogo krscana koji ne napreduju u spoznaji i cije je svjedocenje tako ocigledno nedjelotvomo? Iii, da postavim to pitanje u siri kontekst, zasto je sadasnja crkva tako frustrirana glede svog svjedocenja u svijetu? Ne lezi li odgovor u cinjenici da i svecenici i laici jednako ocituju opcenitu ravnodusnost prema Bozjim zapovijedima? Ili sto, u boljem slucaju, ocituju samozadovoljstvo i spokojstvo sa osrednjoscu? Gdje Ii je poslusnost krizu? Doista, cini se da je Kristovo ucenje o samoodricanju i potpunom predanju zamijenjeno nekom vrstom popularne "cini-kako-hoces" filozofije, s naglaskom na probitacnost, to jest, osobnu korist.

Velika je tragedija nadalje u tome da se malo cini da bi se stanje popravilo. Ne cine mnogo cak i oni koji su svjesni stanja. Istina, nije vrijeme za ocajavanje, jer od toga nema koristi. Vrijeme je za djelovanje. Vrijeme je da se zahtjevi koji se postavljaju u svezi sa clanstvom u crkvi (pripadnistvom zajednistvu) iznova protumace i poostre u smislu istinskog krscanskog ucenistva i sljedbenistva. No, samo to djelovanje nece biti dovoljno. Sljedbenici trebaju vode koje ce slijediti. Drugim rijecima, prije no sto se nesto znacajnije moze napraviti sa crkvenim clanovima, mora se poduzeti sve potrebno glede crkvenih voda i duznosnika. Ako nam se ovaj zadatak cini prevelikim, onda trebamo zapoceti kako je Isus zapoceo. Trebamo se udruziti s nekoliko odabranika i u njih usadivati stvarnost i pravo znacenje poslusnosti. Tek po prihvacanju ovoga principa i njegova ozivotvorenja u svakodnevnom zivotu mozemo napraviti slijedeci korak u Gospodinovoj osvajackoj strategiji.

Primite Duha Svetoga.

Ivan 20,22

DAVANJE

Isus je dao samoga sebe

Isus je zelio da ga sljedbenici slusaju. Shvatio je, prepoznajuci znacaj te istine, da ce ucenici otkriti dublja iskustva njegova Duba. Primajuci njegov Duh oni ceotkriti i spoznati ljubav Bozju za izgubljeni svijet. Zato se njegovim zahtjevima nije prigovaralo. Ucenici su shvatili da nisu pozvani tek obdrzavati neki zakon i pravila, vec da odgovaraju Jednome koji ih je volio, i koji je bio voljan dati samoga sebe za njih.

Njegov je zivot bio zivot davanja, a davao je ono sto mu je dao Otac (Ivan 15,15; 17,4;8,14). Dao imje svoj mir, mir zbog kojeg se je odrzao u nevolji (Ivan 16,33; usp. Matej 11,28). Dao im je svoju radost, onu s kojom je radio usred trpljenja i tuge (Ivan 15,11;17,13). Dao imje kljuceve svog Kraljevstva, kojeg sile pakla ne mogu nadvladati (Matej 16,19; usp. Luka 12,32). Stovise, dao im je svoju slavu, onu koju je imao prije postanka svijetova, da bi svi oni mogli biti jedno, bas kao sto je on bio jedno s Ocem (Ivan 17,22.24). Dao je sve sto je imao

Djelotvoma strategija evangelizacije

- nista nije ostavio za sebe, cak ni svoj vlastiti zivot.

Ljubav je, naime, bas takva. Uvijek se daje, daruje. Drzi Ii je se za sebe, ne mozemo govoriti o pravoj ljubavi. U tom je smislu Isus svojim ucenicima vrlo jasno naglasio na sto misli kada veli 'da je Bog tako ljubio svijet' (Ivan 3,16). Znacilo je, naime, da je Bog ciao sve sto je imao onima koje voli, cak i svog 'Sina Jedinorodenca.' Ta je ljubav, sto se pak Sina tice, dakle, onoga koji je tu ljubav utjelovio, znacila cxlreci se prava na svoj zivot, te davanje zivota za svijet. Tek se u tom svjetlukada se Sina stavlja na mjesto svijeta - moze poceti razumijevati kriz. Kristov je kriz, pak, neminovnost, jer se savrsena ljubav Bozja moze ocitovati samo savrseno, neograniceno. Bas kao sto je covjek zbog svog grijeha trebao umrijeti, tako je Bog zbog svoje ljubavi trebao poslati svog Sina da umre umjesto nas. 'Vece ljubavi nitko nema od ove: da tko zivot svoj polozi za svoje prijatelje' (Ivan 15,13).

Revnost glede evangeliziranja

Isus je koristio svaku prigodu da u svoje ucenike utisne duboku revnost i gorljivost vlastite duse glede Bozje ljubavi za izgubljenim svijetom. Sve sto je radio i govorio nosilo je znak te gorljive revnosti. Njegov je zivot bio ocitovanje Bozje vjecne namisli da za sebe spasi narod, ocitovanje u vremenu i prostoru. Upravo su to ucenici trebali nauciti, i to ne samo teoretski, nego prije svega u praksi.

Oni su tu ljubav gledali u njezinu prakticnu ocitovanju iz dana u clan. Ucenici nisu mogli, kolikogod su ta ocitovanja cesto tesko prihvacali, kao kada im je, primjerice, oprao noge (Ivan 13,1-20), pogresno razumijeti bit onoga sto im je pokazivao. Vidjeli su kako se je njihov Gospodin odrekao

mnogih ugoda i zadovoljstava svijeta, te kako je medu njima bio sluga. Vidjeli su da je stvari koje su oni cijenili -tjelesno zadovoljstvo, odobravanje mnostva, prestiz -on odbio. Stvari koje su oni nastojali izbjeci - siromastvo, ponizenje, tugu, pa i samu smrt -on je rado, zbog njihove dobrobiti, prihvatio. Dok su ga promatrali kako pomaze bolesnima, tjesi tuzne i propovijeda Evandelje siromasnima, shvatili su da Gospodin nikakvu sluzbu nije smatrao premalenom i nikakvu zrtvu prevelikom, ukoliko se je vrsila Bogu na slavu. Takvo ponasanje nisu uvijek mogli razumijeti,jos manje objasniti, ali ga nisu mogli ne zapaziti.

Njegovo posvecenje

Neprestano obnavljanje njegova posvecivanja Bogu kroz sluzbu ljubavi drugima srz je Isusova posvecenja. To je posebno jasno izrijekom ustvrdio u svojoj velikosvecenickoj molitvi: 'Kao sto ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvecujem samog sebe, da i oni budu posveceni u istini' (Ivan 17,18-19). Zapazite da se ovo njegovo predavanje Bogu, na koje ukazuje rijec posvecujem, ne odnosi na za ljude uobicajeno i nuzno 'ciscenje', jer je on uvijek cist. Niti se odnosi na potrebu primanja snage za sluzbu, jer je Isus vec posjedovao svu silu koju je mogao koristiti. Njegovo se posvecenje prije odnosi, a prema okruzenju teksta, na predanje zadatku zbog kojega ga je Otac 'poslao u svijet. '1 Toj predanoj evangelizaciji on je stalno - a 'za njih' -davao svoj zivot.

(1) Posvecenje se koristi u odoosu na Isusa i u Ivanu 10,36, gdje je ideja, sto se primjene tice, po svojoj prirodi, u osnovi evangelizacijska.

Djelotvorna strategija evangelizacije

Njegovo posvecivanje nije dakle nesto sto je njemu koristilo, vec njegovim ucenicima, da bi oni bili 'posveceni u istini. '2 Drugim rijecima, lsus je, dajuci sebe Bogu, sebe dao onima oko sebe, a sa ciljem da oni, gledajuci njegov zivot, pocnu ocitovati slicnu predanost misiji zbog koje je on i dosao u svijet. Citav njegov plan evangelizacije visio je na tom predanju, i obratno, na vjemosti s kojom ce se njegovi ucenici, u ljubavi, predati svijetu oko njih.

Vjerodajnice slufbe

To je, naime, trebao biti kriterij po kojem ce ucenici vrednovati svoju vlastitu sluzbu u njegovo ime. Trebali su dati besplatno, kako su i primili (Matej 10,8). Trebali su se voljeti

(2) Glagolska vremena rijeci posvecuje otkrivaju vaznu razliku izmedu Isusova posvecenja i posvecenja njegovih ucenika. Rijec koja se koristi za Uciteljevo posvecenje je u indikativu prezenta, cime ukazuje na stalnu radnju, to jest, stalno stanje - 'Nastavljam se neprestano posvecivati.' S druge strane, kada Isus u slijedecoj recenici govori o svojim ucenicima, onda uz glagol 'biti' koristi pasivni particip, cime pravi konstrukciju koja ukazuje da se glede posvecivanja ucenika radi o sasvim odredenom kriznom trenutku predanja, bez obzira sto je naglasak ipak na trajnim posljedicama te krize. Slobodno i prosireno citanje ovog odlomka u Ivanu 17, 19 moglo bi glasiti ovako: 'Za njihovu dobrobit ja iz trenutka u trenutak obnavljam svoje predanje djelu evangelizacije, i spreman sam podnijeti svaku potrebQu zrtvu da bi se ispunila ta Bozja namisao za moj zivot. I buduci znam da nista drugo nece dostajati zeli Ii se vidjeti ispunjenje tog Bozjeg djela u buducnosti, isto molim i za vas. Izabrao sam vas da idete i radite moj posao. No, prije no sto cete moci osjetiti svo moje predanje i svu moju ljubav za izgubljeni svijet, morati cete sve sto jeste i sve sto imate u potpunosti predati Bogu a glede ispunjenja Bozjeg plana evangelizacije svijeta, te taj cilj svakoga dana drzati prvim ciljem vasih zivota' Smatram da bi takvo predanje, davanje citavog covjeka za ispunjenje tog cilja, za evangelizaciju svijeta znacilo vise od bilo cega drugoga. Ta dimenzija posvecenog zivota potrebuje veci naglasak.

kako je on njih volio (Ivan 13,34.35). Na temelju toga su mogli biti njegovi ucenici (Ivan 15,9.10). To je bit svih njegovih zapovijedi (Ivan 15,12.17; usp. Matej 22,37-40; Marko 12,30.31; Luka 10,27). Ljubav -Golgotska ljubav -je kriterij, mjera. Ucenici su se trebali predati nesebicnom sluzenju onima koje je Bog ljubio i za koje je njihov Gospodin umro, predati se onako kako se je Isus predao, a sto su oni promatrali tri godine (Ivan 17,23).

Takvo je ocitovanje ljubavi kroz njih trebao svijetu biti jasan pokazatelj da je Evandelje istinito. Sto bi mnostva inace moglo presvjedociti? Samo je ljubav sposobna podstaci slobodan pozitivan odgovor ljudi na Evandelje. A ona ce se u njima ocitovati samo zbog i po prisutnosti Krista u njihovim srcima. Stoga je Isus molio: 'Oce pravedni! Svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznase da si me ti poslao. Njima sam ocitovao tvoje Ime, i jos cu ocitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima - i ja u njima' (Ivan 17,25-26).

Djelo Svetoga Duba

No, evo jednog vaznog upozorenja. Nitko neka i ne pomislja da ovo iskustvo sa Kristom moze pobuditi iskrenost ljudskog nastojanja. Isus je vrlo jasno dao do znanja da se njegov zivot posreduje samo po Svetome Duhu. 'Duh je onaj koji ozivljuje: tijelo ne koristi nista' (Ivan 6,63). Otuda i potreba po kojoj covjek, da bi i poceo zivjeti u Kristu, treba biti nanovoroden (Ivan 3,3-9). Duh Bozji treba preporoditi pokvarenu ljudsku narav, a da bi se ona mogla uskladi ti sa njezinom od iskona zamisljenom stvarnom svrhom po bozanskom oblicju. Nadalje, Duh je ponovno taj koji odrzava i hrani izmijenjeni zivot ucenika u spoznanju i milosti (Ivan

Djelotvorna strategija evangelizacije 4,14; 7,38.39). Po istom Duhu covjek postaje cist po Rijeci i odijeljen za Boga za svetu sluzbu (Ivan 15,3; 17,17; usp. Ef. 5,26). Dozivljavati zivoga Krista na bilo koji osobni nacin od pocetka do kraja djelo je Svetoga Duha.

Samo Duh Sveti moze covjeka osposobiti za vrsenje otkupljujuceg poslanja evangeliziranja. Isus je tu istinu spoznao rano u odnosu na svoju vlastitu sluzbu, ustvrdom da sve sto radi cini u suradnji s 'Duhom Gospodnjim.'

Zahvaljujuci tome Isus je propovijedao evandelje siromasima, iscjelji vao bolesne, proglasio oslobodenje suznjima, davao vid slijepima, istjeri vao demone i pus tao na slobodu potlacene (Luka 4,18; Matej 12,28). Isus je bio objavljeni Bog, Bog u objavi; no, Duhje bio Bog u djelovanju. Onje bio Bozji Agent koji je kroz ljude zbiljski odjelotvorio vjecni plan spasenja. Zato je Isus svojim ucenicima objasnio da ceDuh pripremiti okolnosti za odvijanje njihove sluzbe. On ce im davati rijeci koje ce govoriti (Matej 10,19.20; Marko 13,11; Luka 12,12). Once svijetu dokazati stanje 'glede grijeha, glede pravednosti, i glede osude' (Ivan 16,8). Prosvjetljivati ceistinu da bi ljudi mogli upoznati Gospodina (Matej 22,43; usp. Marko 12,36; Ivan 16,14). Ucenicima je obecano da ce njegovom snagom vrsiti djela koja je radio njihov Gospodin (Ivan 14,12).3

(3) Ovaj redak u Ivanu 14,12 ima svoju primjenu u evangelizaciji, jer se ne veli samo da ce svi vjernici 'ciniti Kristova djela,' nego i da ce 'ciniti veca djela' jer ce Isus otici svom Ocu. Shvatimo Ii odlomak onako kako on stoji, onda nam on veli da su ucenici kao skupina u sili Svetoga Duha mogli i trebali ciniti sve ODO sto je cinio njihov Gospodin -a sto nije bas malo -pa i vise od toga Isus nije objasnio na sto se ta 'veca djela' odnose; no, na temelju izvjesca koja nalazimo u Djelima apostolskim, ocigledno je da se odnose na djela iz podrucja evangelizacije. U krajnjoj liniji, crkva je uistinu vidjela vece rezultate negoli Isus. U stvari, vise je ljudi bilo pridodano crkvi na clan Duhova nego Ii ih se sakupilo za vrijeme Isusove sluzbe od tri i po godine.

Evangelizacija se. dakle. u svjetlu svega recenog. nije twnacila kao 'ljudsko poduzetnistvo'. vec kao bozanski projekt koji se odvijao od pocetka i koji ce se odvijati sve do ispunjenja Bolje namisli. Sve od pocetka do kraja posao je Duba. Sve sto se od ucenika trazilo bilo je da Svetome Duhu dopuste potpunu upravu nad njihovim zivotima.

Drugi Branitelj

Ucenici su. sa stajalista osobnog zadovoljstva. trebali na jos dublji nacin spoznati odnos izmedu Duha i osobe njihova

Gospodina. Isus je. naravno. uocio tu potrebu. pa je o tome otvorenije i vise govrio kako se je vrijeme koje je imao provesti u tijelu pribliz.avalokraju. Naime. dotadaje stalno bio sa njima. On je bio njihov Tjesitelj. njihov Ucitelj i njihov Voda. Ucenici su u zajednistvu s njime dobivali hrabrost I snagu; osjecali su da je. dok je on s njima. sve moguce. A sada je nastupilo vrijeme nevolje. jer se Isus spremao vratiti na nebo. Ne cudi stoga da je Isus. u tim okolnostima. smatrao nuznim ucenicima objasniti kako ce nastaviti kada njega -u tijelu - vise nece biti medu njima.

Tom im je prilikom Isus poceo govoriti o 'Drugom Branitelju,'4 iii Tjesitelju, koji ce stajati uz njih. osoba koja

(4) Rijec drugi ima u grckom izvorniku na ovom mjestu posebni znacaj. Ta se rijec nije koristila za usporedivanje dviju stvari nejednake kvalitete, vec za usporedivanje dviju stvari iste sustinske kvalitete, pri cemu je, u ovome slucaju, razlika bila samo u osobi. Stoga posebna vrijednost ove rijeci lezi u cinjenici da ona izjednacava kvalitetu Duba s kvalitetom utjelovljenog Sina, tako da je Duh, makar je druga osoba, u svemu jednak Isusu u njegovoj sluzbi ucenicima. Pogledajte G. Campbell Morgan, The Teaching of Christ, New York, SAD, Revell, 1913., str. 65. lzvanrednu analizu Isusova ucenja o djelovanju Duba moze se naci u djelima Louis Burton Cranea, The Teaching

Djelotvoma strategija evangelizacije

ce, glede njih, u nevidljivom svijetu zauzeti potpuno isti polozaj onom kojega je Isus imao u vidljivom svijetu u tijelu (Ivan 14,16). Sada ce ih Duh uvoditi u svu istinu, na nacin na koji im je Isus sluzio tri godine (Ivan 14,13). Pokazat ce im stvari koje se imaju dogoditi (Ivan 14,13). Nauciti ce ih stvari koje trebaju znati (Ivan 14,26). Pomoci ce im moliti (Ivan 14,12.13; 16,23.24). Ukratko, proslaviti ce Sina jer ce od Krista uzeti i njegovim sljedbenicima taj sadrzaj uciniti stvarnim (Ivan 16,14.15). Svijet tu istinu ne moze primiti jer ne poznaje Isusa; no, ucenici su ga poznavali, jer je bio sa njima, i jer ce -u Duhu -s njima biti zauvijek (Ivan 14,17).

Nije se radilo o nekakvoj teoriji, kredu (osnovi vjerovanja), niti o nekakvoj privremenoj, improviziranoj zamjeni. Isus je obecao stvarno nadoknaditi gubitak kojeg ce ucenici morati pretrpjeti. 'Drugi Branitelj' ce ih - bas kao Isus -ispuniti samom prisutnoscu Gospodina. Uistinu, prednosti koje ce ucenici uzivati u tom dubljem odnosu sa Duhom biti ce vece od onih koje su dozivljavali dok su hodili sa Isusom putevima Galileje. Isus je, naime, za svog boravka u tijelu, bio ogranicen na boravak u tom jednom tijelu, te na prisustvo na jednom mjestu; u Duhu su, pak, sva ta ogranicenja nestala. Sada je, s njima mogao biti stalno, te doslovno izvrsiti obecanje da ih nikada nece ostaviti (Matej 28,20; usp. Ivan 14,16). Gledajuci s te tocke gledista, uistinu je Isusu bilo bolje, posto je zavrsio svoj posao, vratiti se Ocu te poslati drugog Branitelja da <lodei zauzme njegovo mjesto (Ivan 16,7).

of Jesus Concerning the Holy Spirit, New York, SAD, American Tract Society, 1905., i J. Ritchie Smith, The Holy Spirit in the Gospels, New York, SAD, Macmillan, 1926.

Tajna pobjedonosnog fivota

Zato je lako razumijeti zasto je Isus od svojih ucenika trazio da cekaju dok se njegovo obecanje ne ispuni (Luka 24,49; Djela 1,4.5.8; 2,33). Kako bi inace mogli izvrsiti poslanje njihova Gospodina s radoscu i unutarnjom smirenoscu? Trebalo im je jedno posebno, stvamo iskustvo s Kristom, po kojemu ce njihovi zivoti biti ispunjeni njegovom prisutnoscu. Nista manje od osobnog krstenja Svetoga Duha ne bi dostajalo. Posao koji nadilazi ljudske mogucnosti, a na koji su bili pozvani, zahtjevao je nadnaravnu pomocsnabdjevenost snagom odozgo! To je znacilo dace ucenici, na temelju priznavanja njihova duboko ukorijenjena ponosa i neprijateljskog stava, te potpunog predanja i podredenosti Kristu, vjerom uci u novo i prociscavajuce iskustvo ispunjenja Duhom.(5)

(5) Ovo se je obecanje ucenicima obistinilo na dan Duhova (Djela 2,4). lpak, ono nije time prestalo. Luka uvijek iznova nasu paznju skrece na cinjeaicu da je ispunjavanje Duhom Svetim bilo stalno i obdrzavajuce iskustvo prve crkve (Djela 4,8.31; 6,3.5; 7,55; 9,17; 11,24; 13,9.52). Iz ovoga bi trebalo zakljuciti da je Duhom ispunjen zivot bio postavljen kao standard krscanskog iskustva, iako ono nije bilo stvarnost svakoga vjemika. Zato Pavao, primjerice, potice vjemike u Efezu rijecima: 'Punite se Duhom!' (Efezanima 5,18). S ovime u svezi bilo bi dobro procitati slijedeca djela: William Arthur, The Tongue of Fire, London, V. Britanija, The Epworth Press, 1956.; John Wesley, A Plain Account of Christian Perfection, London, V. Britanija, Epworth Press, nepoznate godine; Samuel Chadwick, The Way to Pentecost, New Yorlc, SAD, Fleming H. Revell, 1932.; Charles G. Finney, 'Be Filled with the Spirit,' u Revival Lectures, New York, SAD, Fleming H. Revell, 1958.; Andrew Murray, The Full Blessing of Pentecost, London, V. Britanija, Oliphants Ltd, 1954.; Samuel Logan Brengle, When the Holy Ghost Is Come, New York, SAD, Salvation Army Printing and Publishing House, 1911.; R. A. Torrey,

Djelotvorna

strategija evangelizacije

Cinjenica da su ti ljudi pripadali prosjeku covjecanstva tome ni najmanje nije smetala. Stovise, bas nas ta cinjenica mora podsjetiti na izvanrednu snagu Bozjega Duha prilikom ostvarivanja njegove namisli u ucenicima koji su mu potpuno podredeni. Na kraju krajeva, sila je u Kristovom Duhu. Ne radi se o tome tko smo mi, nego tko je Onaj koji cini tu razliku.

lstina skrivena od nevjernika

Dobro je na ovome mjestu ponovno istaknuti da su to slavno iskustvo dozivjeli samo oni koji su sa Isusom isli do kraja. Oni koji su ga slijedili iz daljine, kao mnostvo koje se spominje, kao i oni koji su tvrdoglavo odbijali hoditi u svjetlu njegove Rijeci, kao, primjerice, farizeji, nisu cak ni culi za djelovanje divnog Branitelja i Tjesitelja. Isus, naime, nije zelio bacati svoje biserje pred one koji ga nisu htjeli.(6)

The Baptism With the Holy Spirit, New York, SAD, Fleming H. Revell, 1895.; V. R. Edman, They Found the Secret, Grand Rapids, SAD, Zondervan, 1960., te propovijed Billy Grahama, 'How to be Filled with the Holy Spirit' u casopisu Revival in Our Time, Wheaton, Ill., SAD, VanKampen, 1950. Ovime smo spomenuli tek neka popularnija prezentiranja tog sadrzaja. Terminologija kojom se izrazava ovo iskustvo rnijenja se ovisno o teoloskoj perspektivi pisaca. No, proucavanje krscanske povijesti otkriti ce da su stvarnost iskustva kao takvog, kako god ga se opisuje, priznavali svi oni koje je Bog znacajno koristio u poslu propovijedanja Evandelja. (6) Dobar primjer ovoga poznata je Propovijed na gori (Matej 5,3 - 7,27; Luka 6,20-49). Isus je nije namjenio bitno mnostvu, iako ga je i ono, harem djelornicno, culo (Matej 7,28-29). Okosne izjave o moralnom i etickom ponasanju unutar Kraljevstva ticale su se bitno nekolicine bliskih sljedbenika, koji ce te postavke itekako cijeniti. 'Ugledavsi rnnostvo, uzide na goru. I kad sjede, pristupe mu ucenici. On progovori i stane ih naucavati' (Matej 5, 1-2; usp. Luka 6, 17-20). Mozda je najocigledoiji primjer Isusova nastojanja da svoja ucenja oe govori pred ooima koji ga oisu htjeli cuti onaj kada je govorio

Ta je cinjenica oznacavala njegovo ucenje kroz citav njegov zivot. Isus je one stvari po kojimaje najvise objavljivao namjemo cuvao samo za skupinu svojih izabranih ucenika, te, unutar njih, posebno samo za Dvanaestoricu (Luka 10,22; Matej 11,27; usp. 16,17). Doista, blago njihovim ocima i usima. Mlogi su proroci i kraljevi zudjeli vidjeti stvari koje su oni vidjeli, cuti ono sto su oni culi, a ipak nisu ni vidjeli ni culi (Matej 13,16-17; Luka 10,23-24; usp. Matej 13,10-11; Marko 4,10-11; Luka 8,9-10). Takva nam se praksa na prvi pogled moze ciniti cudnom. No, moramo se podsjetiti da je Isus namjemo investirao sve sto je imao u tu malu sk.'1.lpinuljudi, sa ciljem da bi oni, pravilno pripremljeni, mogli obaviti njegov posao.

Vrijednost principa danas

Citava se stvar okrece oko Uciteljeve osobe. U osnovi, njegov je nacin bio njegov zivot. Pa tako mora biti i s njegovim sljedbenicima. Moramo posjedovati njegov zivot u nama po njegovu Duhu, ako cemo raditi na njegovom djelu i ako cemo prakticirati njegovo ucenje. Ne posjeduje Ii evangelizacijsko djelovanje te karakteristike, ono je i bezzivotno i besmisleno. Ljudi ce biti privuceni Ocu samo ako i kada Kristov Duh u nama uzvisuje Sina.

stvari koje su ga povezivale sa mesijanskim obecanjem. Iako je te ustvrde svojim prijateljima obznanio skoro na pocetku svoje javne sluzbe (Ivan 4,2526.42), i iako je svojim ucenicima dozvolio potvrdivanje tih izjava na samom pocetku (Ivan 1,41.45.49), ipak nemamo ni jednog zapisa da je Isus bilo kada religioznim vodama u Jeruzalemu obznanio da je Mesija, izuzev za vrijeme saslusavanja, i to tek kada ga je veliki svecenik sasvim odredeno pitao je Ii on Krist (Marko 14,61-62; Matej 26,63-64).

Djelotvorna strategija evangelizacije

Svakako, ne mozemo dati nesto ukoliko to sami ne posjedujemo. Sama sposobnost da damo svoj z.ivot u Kristu drugima dokaz je da ga posjedujemo. No, s druge strane, ne mozemo za sebe zadrzavati ono sto posjedujemo u Kristovom Duhu, i dalje to posjedovati. Duh Bozji uvijek inzistira na obznanjivanju Krista. U tome je veliki paradoks zivotamoramo umrijeti sebi da bismo zivjeli u Kristu, i u tom nijekanju sebe moramo se dati u sluzbi i privrzenosti nasem Gospodinu. Takva je bila Isusova metoda evangelizacije, metoda koju je na pocetku promatrala tek nekolicina njegovih sljedbenika, a po kojima je ista trebala postati sila Bozja u uspjesnom zadobijanju i pobjedivanju svijeta. No, ne mozemo na tome ostati. Ljudi u nasim z.ivotima trebaju vidjeti kako se to njegov zivot prakticno zivi. Stoga moramo razumijeti jos jednu ociglednu stavku Isusove strategije rada s njegovim ucenicima.

Primjer sam vam dao.

Ivan 13, 15

PRIMJER

Pokazao im je kako zivjeti

Isus se potrudio da njegovi ucenici shvate sto znaci i kako se zivi s Bogom i covjekom. Razumio je da nije dovoljno ljude samo uvesti u njegovo duhovno zajednislvo. Njegovi su ucenici trebali nauciti kako se njegovo iskustvo moze i treba obdrfati, te s drugima dijeliti, ukoliko ga se primjenjuje prilikom evangeliziranja. Dakako, tehnicki gledajuci,. zivot prethodi djelovanju, ali, sa stajalista prakse, mi zivimo na temelju onoga sto radimo. Moramo disati, jesti, kretati se i uobicajeno raditi ukoliko zelimo rasti. Tjelesne se funkcije, mislimo li zivjeti, ne smiju zanemariti. Zato se Isusovo nastojanje da svojim sljedbenicima prenese tajne svog duhovnog utjecaja treba razumijeti kao namjemo odabrani smjer njegove djelotvorne strategije. Ta znao je sto je vaznije.

Molitva

Uzmimo, primjerice, njegov molitveni zivot. Zasigumo nije slucajnost da je Isus cesto molio pred svojim ucenicima,

Djelotvorna strategija evangelizacije

kada su ga mogli vidjeti kako razgovara s Ocem.1 Mogli su zapaziti koliku je snagu lsus crpio iz molitve, te da je molitva, iako nisu do kraja shvacali o cemu se radi, dio njegove tajne zivljenja. Isus im molitvu nije 'naguravao' on je jednostavno upomo molio, sve dok ga ucenici, ne mogavsi vise izdrzati, nisu zamolili da i njih nauci moliti. lsus je, koristeci prigodu kada se ista konacno pojavila, ucenike poducio lekciju koju su u datom trenutku mogli primiti. Objasnio im je neke osnovne principe molitve, i tada im je, prije no sto je zavrsio, a da bi ilustrirao to o cemu govori, dao model-molitvu (Luka 11,1-4~ Matej 6,9-13). Mozda bi tko mogao pomisliti da je takav pristup poduci bio

(1) Evandelja vise od dvadeset puta privlace paznju na cinjenicu da je Isus cesto molio. To da je molio posebno se istice za vrijeme dogadanja koja su imala presudnu, odlucujucu ulogu za njegov zivot -krstenje (Luka 3,21); izabranje dvanaestorice apostola (Luka 6, 12); na Gori preobrazenja (Luka 9,29); prilikom Posljednje vecere (Matej 26,27); u Getsemanskom vrtu (Luka 22,39-46, te na krifo (Luka 23,46). Oni koji su dogadanja zapisivali bili su dojmljeni cinjenicom da je Isus molio i za njihovu sluzbu -prilikom ustvrdivanja njegova mesijanstva (Luka 9, 18); kada je slusao njihova izvjesca po povratku sa evangelizacijskih putovanja na koja ih je poslao (Luka 10,2122); kada ih je ucio moliti (Luka 11,1); kada je molio velikosvecenicku molitvu prije no sto je krenuo umrijeti (Ivan 17,6-19), kada je ocitovao posebnu ljubaznost prema Petru (Luka 22,32), kao i u domu dvojice ucenika u Emausu, nakon uskrsnuca (Luka 24,30). Molitva se nadalje istice i u svezi sa silom kojom je radio cuda -ozdravljenje mnostva ljudi (Marko 1,35); hranjenje pet tisuca (Marko 6,41; Matej 14,19; Luka 9,16; Ivan 6,11); kasnije hranjenje cetiri tisuce (Marko 8,6; Matej 15,36); iscjeljenje gluhonijemog (Marko 7,34), te uskrisivanje Lazara iz mrtvih (Ivan 11,41). Stovise, molitva je na Isusovim usnama dok promatra mnostva ljudi koja je dosao spasiti -prije sukoba sa religioznim vodama (Luka 5, 16); razgovarajuci sa grcima koji su ga dosli vidjeti (Ivan 12,27); prilikom otpustanja pet tisuca ljudi, nakon sto ih je nahranio (Marko 6,46; Matej 14,23); dok je blagosivljao malu djecu (Marko 10, 16), i konacno, za one koji su ga pribili na kriz (Luka 23,34).

Primjer 81

ispod kapaciteta ucenika. Ta, u usta im je stavljao rijeci kojima im je moliti! No, Isus tako vaznu stvar jednostavno nije zelio prepustiti slucaju. Uistinu, takve su temeljne metode poducavanja cesto neizbjezne, zeli Ii se ljude privoliti da zapocnu s tom disciplinom molitve. Isus je, bez obzira na cijenu, odlucno proveo tu lekciju na svoj nacin. Po svrsetku te prve poduke glede molitve Isus je cesto isticao vaznost molitvenog zivota, pri cemu je temu uvijek iznova prosirivao, kako glede znacenja tako i glede primjene, a uvijek u mjeri u kojoj su ucenici mogli shvatiti stvarnosti njegova Duha. Bio je to nezaobilazan dio njihova skolovanja, vjezbe koju su oni trebali prenijeti drugima. Jedna je stvar siguma. Da ucenici nisu shvatili znacenje molitve, i da nisu upomo i stalno molili, njihovi zivoti ne bi bili ono sto su naposljetku bili.

Koristenje Pisma

Druga znacajka Isusova zivota koju ucenici nisu mogli ne zapaziti bila je vaznost i koristenje Svetih Pisama2 Bilo je to (2) Isus nikada nije sumnjao u vjerodostojnost i svjedocanstvo pisanih izvjesca, jer je znao da ih je Duh Sveti nadahnuo (Marko 12,36; Matej 22,43). Pisana Pisma za njega su bila 'Rijec Bozja' (Ivan 10,35; Marko 7,13; Matej 15,6; usp. Luka 8, 12). Stovise, u nekom su jedinstvenom smislu svetopisamski tekstovi bili njegova Rijec, koje je on samo tumacio i produbljivao (vidi, primjerice, Matej 5,21-22.27-28); ta, obznanio je: 'Ona (Pisma, prim.prev.) svjedoce za mene' (Ivan 5,39; usp. Matej 5,17-18). Svjestan toga, bio je itekako svjestan da je njegov zivot ispunjenje Pisama, na sto je cesto svracao pozomost ljudi (Matej 5,18; 8,17; 13,14; 26,54.56; Marko 14,49; Luka 4,21; 21,22; Ivan 13,18; 15,25; 17,12). Sasvimje prirodno daje Isus, dakle, koristio taj vec postojeci izvor pouzdanog spoznanja u svome radu. Pisma su mu bila hrana dusi (Matej 4,4), te ga ojacavala da bi izdrzao protiv kusnji (Matej 4,4.7.10; 12,3; Luka 4,4.8.12). No, iznad svega, svetopismaski je tekst bio

Djelotvoma strategija evangelizacije

ocigledno kako po pitanju obdrzavanja njegove osobne poboznosti, tako i glede pridobijanja drugih za Put. Cesto nije zalio truda da bi svojim sljedbenicima protumacio znacenje nekog odlomka Biblije. Takoder je, razgovarajuci s njima, koristio pisamski tekst. U njegovim se dijalozima s ucenicima, a koji su zapisani u evandeljima, pojavljuje harem sezdeset sest navoda iz Starog zavjeta. Vise od devedeset puta je, razgovarajuci s drugim ljudima, koristio aluzije iz Starog zavjeta.3

Sve je to trebalo pripomoci da ucenici shvate kako bi i oni trebali znati Bibliju i koristiti je u vlastitom zivotu. Principi biblijskih poticaja pred njihovim su se ocima toliko puta prakticirali da nisu mogli ne razumijeti bar neka pravi!a glede temeljnog tumacenja Pisma,kao i primjene istoga. Stovise, Isusovo umijece da tako lako navodi tekstove Staroga zavjeta mora da je na ucenike ostavilo dojam da je dobro pisamske tekstove znati napamet, te ih pustiti da autoritativno obznanjuju svoj proglas.

predlozak na temelju kojega je javno i privatno poucavao Bozju vjecnu istinu (primjerice, Luka 4, 17-21; 24,27.32.4445).

(3) Ovo su izvaci iz njegovih govora, u kojima se poziva na Stari zavjet, bilo direktnim navodima, bilo aluzijama na neke dogadaje, iii pak rjecima slicnim onima koje su se koristile u Zidovskim spisima. Uzimajuci u obzir ponavljanja u paralelnim izvjescima jednog te istog dogadaja, postoji oko 160 slucaja unutar cetiri evandelja u kojima Isus koristi Bibliju svog vremena. Nadalje, to koristenje obuhvaca dvije trecine starozavjetnih knjiga. Mozemo zakljuciti, imajuci to u vidu, da je Kristova rijec bila dobrano protkana ucenjem starih patrijarha, kraljeva i proroka. Citava se je njegova misao pojavljivala u duhu nadahnutih spisa njegova vremena. Pogledajte Harrell Home, Jesus the Master Teacher, New York, SAD, Association Press, 1920., str. 93-106, i J.M. Price, op. cit., str. ~11, 62-64. Doslovno kompletan popis tih starozavjetnih navoda u evandeljima mozemo naci u djelu A. T. Robertsona, Harmony of the Gospels for Students of the Life of Christ, New York, SAD, Harper & Brothers, 1922., str. 295-301.

Sve u svemu, bilo je vise nego jasno da rijec zapisana u Pismima ne proturijeci rijeci koju je govorio Krist. Te su se rijeci prije nadopunjivale. Isusovi su ucenici trebali prionuti uz njegovo ucenje. Otuda su Pisma, zajedno s rijecima koje im je Isus govorio, postala objektivan temelj njihove vjere u Krista. Stovise, postalo im je jasno da ce, ako im je nastaviti u njegovu zajednistvu s Duhom i nakon njegova tjelesnog odlaska, trebati ostati u njegovoj Rijeci (Ivan 15,7).

Pridobijanje ljudi

Svaka znacajka Isusove osobne zivotne discipline, kako ih je on pokazivao, ticala se bitno njegovih ucenika.4 No, ono sto je bilo najvafoije u svjetlu njegova krajnjeg cilja bila je cinjenica da ih je svo to vrijeme ucio kako pridobijati ljude u i za Kraljevstvo.

Prakticki je sve sto je Isus govorio i cinio imalo neke veze s njihovim poslom evangelizacije, bez obzira ticalo se to objasnjavanja neke duhovne istine, ifi otkrivanja kako im je postupati s ljudima. Isus nije trebao stvarati situacije koje bi (4) Ogranicenja ovog proucavanja ne dopustaju nam pozabaviti se svim Isusovim prakticiranjima obicaja i slicnog, a sto je utjecalo na njegov zivot. Spomenuli smo da je svoje ucenike upucivao moliti i koristiti Bibliju, i to samo kao primjer kako je svoje sljedbenike pazljivo pripremao za sluzbu. Zeli Ii netko podrobno prouciti tu temu, mora sagledati njegovo prakticiranje stovanja, brigu glede obdrzavanja rituala (obreda) i drustvenih zakona, kao i njegov stav glede gradanskih i drustvenih odgovomosti. Time smo spomenuli tek dio. No, u svemu tome zelimo istaknuti to da je Isus svoje ucenike poducavao kako ce u neznabozackom svijetu moci zivjeti relevantan i pobjedonosni zivot. Daljnje komentare i izvorista podataka glede Kristovih unutamjih disciplina, pogledajte u mojoj knjizi, The Mind of Christ (Revell, 1977.).

Djelotvoma strategija evangelizacije

pogodovale sadrzaju kojeg ih je namjeravao poduciti; jednostavno je koristio situacije oko sebe, pa je njegovo ucenje bilo savrseno realisticno, to jest, odgovarajuce stvarnosti. Stovise, ucenici SU u najvecem broju slucajeva 'upijali' njegovo ucenje, a da i ni-su bili svjesni da se uce pridobivati ljude za Boga, i to u istim okolnostima u kojima ih je Isus pronalazio i pridobi vao.

Ucenje na prirodan nacin

Ta se cinjenica, iako vec nekoliko puta posredno napomenuta, ne moze prenaglasiti. Isus je u tolikoj mjeri bio Ucitelj u svom ucenju da nije mogao dopustiti da mu njegove metode zasjene iii u drugi plan stave samo ucenje. Ucio je tako da je paznju privlacila istina njegova ucenja, a ne njezino predocavanje.5 Njegova metoda je po tom pitanju bila prikrivanje cinjenice da metodu uopce i posjeduje. On sam bio je svoja metoda.

To nam je tesko zamisliti u ovo vrijeme profesionalnih tehnika i unaprijed proracunatih pokreta i osmijeha. Sto se nekih krugova tice, cini nam se da ne bismo mogli nastupiti bez dobro ilustriranog prirucnika iii visebojnih slicica koje bi nam pokazivale sto nam je raditi. Najmanje cemu bismo se

(5) Mnogi su pisci pokusali analzirati Isusove tehnike ucenja. Zelite Ii ih podrobnije prouciti, pogledajte slijedeca djela: D. M. Ross, The Teaching of Jesus, Edinburgh, V. Britanija, T. & T. Clark, 1904., posebno str. 46-59; George Barker Stevens, The Teaching of Jesus, New York, SAD, Macmillan, 1918., str. 33-46; Charles Francis McKay, The Art of Jesus as a Teacher, Philadelphia, SAD, The Judson Press, 1930., i Luther Allan Weigle, Jesus and the Educational Method, New York, SAD, Abingdon, 1939. Djela Hornea, Squiresa, Richardsona i Pricea, a koja sam spomenuo u prethodnoj biljesci, takoder daju vrlo korisne uvide glede ove teme.

mogli nadati je seminar o pridobijanju ljudi. No, ma koliko se cudili, ucenici nisu imali nista od svega toga sto se danas drzi nuznim za uspjesno obnasanje duhovnog posla. Sve sto su ucenici trebali druge naucavati bilo je Ucitelj koji je zajedno s njima vrsio i zivio ono sto ih je i cemu zelio nauciti. Evangelizacija je zivjela pred njihovim ocima, kako u duhu, tako i cisto tehnicki. Promatrajuci njega ucenici su ucili sve sto je glede evangelizacije trebalo nauciti. Pomogao im je uociti potrebu ukorijenjenu duboko u svim ljudima, bez obzira na to kojem stalezu iii klasi pripadali, kao i kako im najbolje pristupiti. Promatrali su kako je ljude privlacio sebi~ kako je zadobijao njihovo povjerenje i kako je podsticao njihovu vjeru~kako im je razotkrivao put spasenja i kako ih je pozivao na donosenje odluke. Ucenici su promatrali najboljeg evangelizatora kako djeluje u svim mogucim situacijama i medu svim vrstama ljudi, medu bogatima i medu siromasnima, zdravima i bolesnima, prijateljski ali i neprijateljski raspolozenima. Te stvari nisu bile zapisane na ploci u nekakvoj prenatrpanoj ucionici, niti u nekakvom 'uradi sam' prirucniku. Njegovaje metoda bila stvarna i prakticna, pa se je tako -prirodno -i pojavila.

Neprestana nastava

Ucenici su Isusovu nastavu pohadali neprekidno, bez obzira je Ii Isus pristupao masama iii pak postupao sa pojedincima. Uvijek su bili prisutni, uvijek blizu, pa su mogli promatrati njegov rad i slusati njegovu poduku. Ucitelja su mogli pitati za objasnjenje kadgod im nesto nije bilo sasvim jasno, kadgod nisu razumijeli neki njegov odredeni pristup. Primjerice, ucenici SU ga, posto je Isus velikom mnostvu ljudi

Djelotvoma strategija evangelizacije

ispricao prispodobu o sijacu, 'pitali kakva bi to bila prispodoba' (Marko 4,1 i 10; vidi Matej 13,1-10; Luka 8,4-9). Isus im je tada potanko objasnio znacenje analogija koristenih u prispodobi. Stovise, sudeci prema danom nam tekstu, cini se da je Isus koristio tri puta vise vremena objasnjavajuci prispodobu ucenicima no sto ga je utrosio na izvorno izgovaranje iste mnostvu (Matej 13,10-23; Marko 4J0-25; Luka 8,9-18).6

Isus je, kada ucenici nisu htjeli priznati svoju zbunjenost i cinjenicu da im stvari nisu jasne, morao preuzeti inicijativu i rascistiti stogod je bilo za pojasniti. Prica o mladom i bogatom upravitelju tipican je incident te vrste. Isus je, naime, s doticnim mladicem porazgovarao vrlo odlucno i ostro, pa je ovaj otisao falostan jer je vise volio svoje bogatstvo no Kraljevstvo Bozje. Tada se okrenuo svojim ucenicima i rekao: 'Tesko ce bogatas u kraljevstvo nebesko' (Matej 19,23; usp. Marko 10,23; Luka 18,24). 'Ucenici ostadose zapanjeni tim njegovim rijecima' (Marko 10,24). Ta je pak zbunjenost dovela do poduzeg razgovora u kojem je Isus objasnio zasto je tom dobrom i moralnom mladicu pristupio kako je vec pristupio, pri cemu je prigodu iskoristio da bi princip primjenio i na njihovu izjavu vjere (Marko 10,24-31; Matej 19,24 - 20,16; Luka 25-30).

(6) Druge zgode koje potvrduju takvu rasporedbu vremena su, primjerice, prispodoba o kukolju (Matej 13,36 i dalje); prigovaranje farizejima da su Rijec Bozju obezvrijedili smatrajuci tradiciju vaznijom (Matej 15,15 i dalje); poduka o mladom bogatom bedaku (Luka 12,22 i dalje); prica o bogatasu i Lazaro (Luka 17,1 i dalje); rijec koju je uputio farizejima glede dolazeceg kraljevstva (Luka 17,22 i dalje), i govor o rastavi braka, a na temelju Mojsijeva zakona (Marko 10,10 i dalje; Matej 19,7 i dalje).

Usredotocenost na princip

Isusova metoda u ovom slucaju nije bila tek produzenje propovijedi~ bila je to i za njih prikazana lekcija. U tome je bila tajna njegova upliva u ucenju. Nije trazio da drugi ucine iii postanu nesto sto on prije nije ocitovao u svom vlastitom zivotu. Tim je ocitovanjem ne samo pokazao da je stvar moguca, nego je i ukazao na vaznost koju ta stvar ima u svezi njegova zivotna poziva. A to je mogao ocitovati zato sto je svo svoje vrijeme provodio sa svojim ucenicima. Svoje razrede nije raspustao. Sve sto je rekao i radio bila je osobna poduka izvedena u zbilji,-poduka koju su ucenici, jer su bili blizu, mogli zapaziti. Drugim rijecima, ucenici su naukovali prakticno svakog trenutka tijekom cijeloga dana.

Kako bi se inace i mogao nauciti taj njegov put i nacin? Dobro je ljudima objasniti sto mislimo, ali je beskrajno bolje stvar im pokazati. Ljudi, naime, traze ocitovanje i djela, a ne objasnjenja.

Primjena principa danas

Da sada zakljucimo. Oni medu nama koji zele izvjezbati ljude za sluzbu evangelizacije trebaju biti spremni omoguciti im da nas slijede u mjeri u kojoj mi slijedimo Krista (1. Kor. 11,1). Mi smo uzor (Fil. 3,17 I dalje, 1. Sol. 2,7-8~ 2. Tim. 1,13)'. Raditi ceone stvari koje od nas vide i cuju, i koje mi cinimo (Fil. 4,9). Takvim je vodstvom moguce, kroz dogledno vrijeme, nas nacin zivljenja udijeliti onima koji su stalno s nama, uz nas.

Tu istinu trebamo primijeniti u nasim zivotima. Ne mozemo izbjeci nasu osobnu odgovomost glede pokazivanja nasih nacina onima koje ucimo i vjezbamo. To objavljivanje ili

Ucinit cu vas ribarima ljudi!

Matej 4,19

DELEGIRANJE

Dodijelio im je posao

Isus je svoju sluzbu gradio na cinjenici da ce doci vrijeme kada ceposao trebati preuzeti njegovi ucenici, to jest, kada ce oni sa otkupljujucim Evandeljem ici u svijet. Taj je plan bio sve ocigledniji kako su ga ucenici slije&li.

Strpljivost s kojom je Isus ucenicima iznasao tu istinu pokazuje da je itekako vodio racuna o njihovoj sposobnosti ucenja. Nikada nije prerano zahtijevao djelovanje. Prvi poziv kojega je uputio ucenicima nije sadrfavao nikakvu uputu glede evangeliziranja svijeta, iako je ta stvar bila dio njegova plana od pocetka. Njegova je metoda bila ucenike najprije uvesti u zivotonosno iskustvo i odnos sa Bogom, kao i pokazati im nacin na koji on sam djeluje -tek im je tada govorio da to i oni tako trebaju ciniti.

Isus, s druge strane, nije obeshrabrivao njihove spontane reakcije glede svjedocenja njihove vjere; stovise, cini se da je bio odusevljen kadgod su oni nastojali druge upoznati s onim sto su oni pronasli. Andrija je pozvao Petra, Filip Natanaela,

poduzimaju na svoju ruk.71.Ovo bi nas zapazanje trebalo uciniti strpljivijima sa novoobracenicima koji nas slijede.

Isus je, zapocinjuci svoju trecu 'Galilejsku tumeju' (Marko 6,6~ Matej 9,35), uvidio da je doslo vrijeme da se ucenici neposrednije ukljuce u njegovo djelovanje. Vidjeli su dovoljno da bi mogli harem zapoceti. Trebali su prakticno isprobati ciniti ono sto su vidjeli da radi njihov Ucitelj. Tako 'dozva Dvanaestoricu te ih poce slati' (Marko 6,7~ usp. Matej 10,5~ Luka 9,1-2). Isus je, poput majke-orla koja svoje mlade uci letjeti izguravajuci ih iz gnijezda, 'gurao' svoje ucenike u svijet, ne bi Ii poceli isprobavati svoja 'krila.'

Saieto davanje uputa

Isus je ucenicima, prije no sto ih je pustio da odu, dao kratke i sazete upute glede njihove misije. Za ovo nase proucavanje od velike je vaznosti vidjeti sto im je rekao, jer ih je tom prilikom i rijecima poducio svemu onome cemu ih je ranije, i kroz duze razdoblje, ucio primjernm. Isus je, prije svega, iznova ustvrdio svoju namisao za njihove zivote. Trebali su ici i 'propovijedati kraljevstvo Bozje i lijeciti bolesnike' (Luka 9,1-2~usp.Matej 10,l~ Marko 6,7). U tom poslanju nije bilo necega novog; ono je imalo posluziti samo daljnjem pojasnjenju njihova zaduzenja. Stovise, njihove nove upute vise su naglasavale da se provedba njihova zadatka ne smije odgadati; ta, 'priblizilo se kraljevstvo nebesko' (Matej 10,7). One su, takoder,jasnije i u nesto vecem obimu utvrdile raspon njihovih ovlasti, jer ih se pozi va ne samo iscjeljivati, nego i 'cistiti gubave, izgoniti zloduhe i uskrisivati mrtve' (Matej 10,8).

No, Isus nije stao na tome. Rekao im je gdje im je najprije ici. 'K poganima ne idite i ni u koji grad samarijski ne ulazite!

Djelotvorna strategija evangelizacije

Podite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!' (Matej 10,5-6). Cini se da je Isus svojim ucenicima rekao da idu na podrucja gdje ce njihova poruka biti bolje primljena. I Isus je tako poceo svoju sluzbu, iako se, kako je vrijeme odmicalo, toga sve manje drzao. Buduci su sunarodnjaci bili ljudi iste kulturoloske i religijske pozadine, cinilo se prirodnim s njima i zapoceti. No, zanimljivo je da se nekoliko mjeseci kasnije, kada su Sedamdesetorica kretala u istu sluzbu, ta uputa ne ponavlja. Ta cinjenica vjerojatno govori da je tada vec doslo vrijeme da se sa navjescivanjem Kristovih tvrdnji krene i preko tih prirodnih granica.

Ucenici su se, glede materijalnih potreba, trebali pouzdati u Boga. Rekao im je da svoje usluge trebaju davati bez naplate, sjecajuci se da su sami od svog Gospodina besplatno primili (Matej 10,8). Dalje im je Isus, u skladu s gore spomenutim naputkom, rekao da se ne opterecuju mnogom prtljagom i opremom (Matej 10,9-10; Marko 6,8-9; Luka 9,3). Bog ce se, dok su mu oni vjerni, brinuti za njihove potrebe. 'Ta vrijedan je radnik hrane svoje' (Matej 10,10).

Slijedite njegovu metodu

Isusov plan za njegove ucenike jos je odredeniji kada im daje naputak da u svakom gradu, cim stignu, nastoje naci neku prijateljski raspolozenu osobu, te da kod nje ostanu sve dok u tom podrucju obnasaju svoje evangelizacijsko djelovanje. 'U koji god grad iii selo udete, razvidite tko je u njemu dostojan: ondje ostanite sve dok ne odete' (Matej 10,11; usp. Marko 6,10; Luka 9,4). Drugim rijecima, Isus je ucenicima rekao da svoje vrijeme, po dolasku u neki grad, posvete obecavajucim pojedincima, onima koji cebiti u stanju nastaviti njihov posao i kada oni odu drugamo. Radi se, prije svega, o pitanju

prioriteta. Stovise. sasvim im se odredeno veli da. ne uspiju Ii naci neku osobu koja bi ih primila. otresu prasinu sa svoje obuce, kao znak svjedocanstva protiv mjesta. 'Lakse ce biti zemlji sodomskoj i gomorskoj na Dan sudnji negoli gradu tomu' (Matej 10,14-15~ usp. Luka 9.5~ Marko 6.11). Ovaj princip uspostavljanja 'mostobrana' na novom mjestu djelovanja. i to na nacin da se uspostavi odnos sa potencijalnim kljucnim vodom iii rukovoditeljem daljnjega djelovanja, nije za zanemariti. Isus je taj princip provodio sa svojim ucenicima. pa je i od njih ocekivao da ga provode u zivot. Cijeli njegov plan evangelizacije ovisio je o tome. Gradovi i sela. pak. u kojima su ljudi ucenicima uskratili mogucnost provedbe ovoga principa. na sebe su prizvala osudu na krajnju tamu.

Ocekujte teskoce

Cinjenica da ce neki ljudi odbiti sluzbu i poruku koju su ucenici trebali navjescivati. nagnala je Isusa da istakne kako ce ucenici od ljudi dozivljavati i vrlo negativne reakcije i postupke. 'Cuvajte se ljudi, jer ce vas predavati vijecima i po svojim ce vas sinagogama bicevati. Pred upravitelje i kraljeve vodit ce vas poradi mene. za svjedocanstvo njima i poganima' (Matej 10.17-18). Prirodno je bilo takvo sto ocekivati.jer 'nije ucenik nad uciteljem, niti sluga nad gospodarem svojim' (Matej 10,24). Vladari su Isusa oznacili Beelzebulom, pa oni koji su bili s njime -'ukucani njegovi' -nisu mogli ocekivati manje poteskoca i neprijateljstva (Matej 10,25). Ovime je ponovno istakao da je njegov nacin protivan uobicajenu i ocekivanu nacinu svjetske mudrosti. Zbog Ucitelja ceih svi ljudi mrziti (Matej 10,22-23) Isus im. pak. svejedno veli: 'Ne bojte ih se!' Bog ih. naime, nikada nece napustiti. I iako ce im

Djelotvorna strategija evangelizacije

zivoti zbog njihova svjedocanstva biti u opasnosti, Duh Sveti ce ih u tim kriznim situacijama obdrzati (Matej 10,20-21). Isus ih je uvjeravao da ce se, bez obzira sto ce se njima dogadati, svaki koji ga prizna pred ljudima, priznati pred njegovim Ocem na nebesima (Matej 10,32).

Ne mozemo ne zamjetiti na koji je realistican nacin Isus svoje sljedbenike upozoravao da ne potcjenjuju snagu neprijatelja, kao i prirodnu snagu odbijanja koju mogu ocitovati sebeljubivi ljudi koji odluce ne prihvatiti otkupljujuce evandelje. Ucenici su se nevolja trebali kloniti koliko je to samo moguce; nisu ih trebali traziti, ali su ih trebali ocekivati. Uistinu, njegova uputa da budu 'mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi' (Matej 10,16) istice da se od njih ocekuje pristojno vladanje i takticnost. No, koliko god oni bili oprezni i takticni, ostaje cinjenica da ih svijet nece primiti blagonaklono dok god ce oni evandelje vjemo propovijedati. Ta ipak su poslani 'kao ovce medu vukove' (Matej 10,16).

Razdijeljujuce evanilelje

Nadalje je znacajno zapaziti da ih je Isus upozoravao na razdijeljujucu narav evandeoskog poziva. Evandelje, naime, uvijek ostvaruje podijele. S grijehom ne moze biti kompromisa, pa su se svi oni koji su Boga drzali na 'sigumoj udaljenosti' njihovim propovijedanjem osjecali ugrozenima. Ucenici nisu bili emisari koji bi se vrlo uljudno ponasali, sa svakime rukovali i na taj nacin podrzavali status quo, to jest, postojece stanje. Naprotiv, Isus je izjavio: 'Ne mislite da sam dosao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam dosao donijeti mir nego mac. Ta dosao sam rastaviti covjeka od oca njegova i kcer od majke njezine, i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji

ce covjeku biti ukucani njegovi. Tko ljubi oca iii majku vise nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kcer vise nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga kriza i ne pode za mnom, nije mene dostojan' (Matej 10,34-38). Ucenici poslije ovih rijeci sasvim sigurno vise nisu mogli imati neke pogresne zamisli o naravi njihova zadatka. Nisu ga, naime, mogli smatrati lakim, necim sto ce ici glatko. Trebali SU istupati s porukom revolucionarnog evandelja. Ljudi, pak, koji bi poruku prihvatili i poslusali, dozivjeli bi revolucionarnu promjenu, kako u osobnom zivotu, tako i u drustvu oko njih.

Jedno s Kristom

Ono bitno sto je Isus isticao u svim ovim uputama bilo je da se poslanje ili misija njegovih ucenika glede principa iii metode u biti ne razlikuje od njegova poslanja. Poceo je time da je ucenicima, za provedbu njegova zadatka i posla, dao svoj vlastiti autoritet i moc (Marko 6,7; Matej 10,1; Luka 9,1).

Zavrsio je uvjeravajuci ih da je ono sto su radili bilo kao da je on sam radio. 'Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji mene posla' (Matej 10,40; usp. Ivan 13,20).

Razmislite o kakvom se poistovjecivanju radi! Ucenici su trebali biti stvarni, ovlasteni predstavnici Krista kamo god isli! Ovo je poistovjecivanje bilo toliko jasno i stvarno da se veli da ce, pruzi Ii tko u ime nekog Isusovog ucenika nekom djetetu casu hladne vode, to djelo milosti biti nagradeno (Matej 10,42).

Dva po dva

Ovo su bile upute koje je Isus dao svojim ucenicima. No, Isus ih je, prije no sto su se uputili, zdruzio u parove (Marko

Djelotvorna strategija evangelizacije 6,7).2 Nema sumnje da je plan trebao udovoljiti potrebi za zajednistvom, potrebi koju su ucenici, krecuci se okolo, vrlo dobro spoznali. Mogli su se medusobno pomagati buduci su imali jedan drugoga, i u suocenju sa neprijateljstvima i protivljenjima, situacijama na koje su cesto nailazili, jedan drugom su bili zastita. Uputa jos jedanput ocituje Isusovu karakteristicnu skrb glede zajednistva.

'Oni krenuse i obilazahu po selima navjescujuci Evandelje i lijececi posvuda' (Luka 9,6; usp. Marko 6,12). Mala skupina ucenika konacno je samostalno zapocela s aktivnom sluzbom Kristovom.

Sto se, pak, Isusa tice, njihovo ga djelovanje nije ulijenilo glede provedbe vlastita zadatka. Nikada nije drugoga zamolio napraviti nesto sto sam nije zelio napraviti. Tako je Isus, posto

(2) Cini se da je, prema evandeoskim izvjescima, plan izlazenja na zadatak u parovima -dva po dva -bio rasirena pojava. Primjerice, Isus je poslao dva ucenika da mu nadu i privedu magarcica na kojem ce ujahati u Jeruzalem (Luka 19,29). Petra i Ivana salje pripraviti pashalnu veceru (Luka 22,8). Vjerojatno su Ivan i Jakov bili zajedno izaslani u Samariju prije Isusova dolaska, jer samo oni glasno negoduju glede nacina na koji su bili primljeni (Luka 9,52.54). James T. Vance u svojoj manjoj brosuri, The College of Apostles, New York, SAD, Heming H. Revell, 1896., izlaze da su svi ucenici bili podijeljeni u parove, tvoreci tako sest grupa. Pritom smjera reci da su ucenici na taj nacin nadopunjavali vrline onog drugog, kao i pokrivali njegove slabosti. On je tako Petru, koji je slovio kao ekstremista, dodijelio Andriju, konzervativca; Jakovu starijem Ivana mladarca; Filipu 'tupoglavcu' Bartolomeja 'razboritog', Tomi sumnjicavcu Mateja, fovjeka cvrstih uvjerenja, Jakovu djelatniku Judu, koji je slovio kao strucnjak za doktrinu, i Simunu, bivsem pripadniku Revnih (Zelota), Judu izdajicu. Citava se ta podjela nastoji temeljiti na Matejevom spominjanju apostolske druzine, podijeljenih u parove (Matej 10,2-4). Latham, op. cit., str. 162. Moje je misljenje da se ovakvo grupiranje apostola treba smatrati tek pretpostavkom Ipak, cinjenica je, zapisana u knjizi Djela, da su apostoli i misionari putovali u skupinama po dvoje iii vise.

je zavrsio sa upucivanjem Dvanaestoro ucenika, otisao 'odande naucavati i propovijedati po njihovim gradovima' (Matej 11,1).

Poslanje Sedanulesetorice

Nekoliko mjeseci nakon izaslavanja Dvanaestorice Isus je izaslao i 'drugu sedamdeset i dvojicu ucenika' da svjedoce njihova Gospodina, i to ponovno dva po dva (Luka 10,1; neki prijevodi, na temelju razlike u rukopisima, spominju broj od sedamdeset ucenika; prim. prev.). Nije posve sigumo o kojim se drugim ucenicima radilo, no da se naslutiti da su Dvanaestorica bila medu njima. Velicina skupine nadalje ocituje da su Dvanaestorica bili prilicno uspjesni u svom svjedocenju Krista, jer se porast ucenika spremnih za sluzbu dijeloni moze i njima pripisati.

Upute koje je Isus dao ovoj vecoj skupini ne razlikuju se od onih koje je Isus ranije dao Dvanaestorici (Luka 10,2-16). Jedina novina u ovom novom poslanju tice se podsjecanja da trebaju ici 'u svaki grad i u svako mjesto kamo je (on sam) kanio <loci' (Luka 10,1). Drugim rijecima, ucenici su bili pretece svoga Gospodina, oni koji su stvari pripremali za njegovu sluzbu. lsus je ucenicima na tu cinjenicu skrenuo paznju nekoliko tjedana ranije, jos za vrijeme njihova kretanja po Samariji (Luka 9,52), sto upucuje na zakljucak da i ta 'novina' nije bila sasvim nova. Uputa je jednostavno ponovno ukazala na to da svi oni trebaju u praksi provoditi sve sto su naucili o evangelizacijskoj strategiji njihova Ucitelja.

Zapovijedi nakon uskrsnuca

Na koji je nacin Isus svojim ucenicima predao zadatak glede evangelizacije najzornije se ocitovalo neposredno pred

Djelotvorna strategija evangelizacije

Isusovo uzasasce, a poslije raspeca i uskrsnuca. U najmanje cetiri susreta sa ucenicima u tom razdoblju, Isus im je rekao da idu i nastave provoditi njegov posao. Prvi puta je to rekao ucenicima na uskrsnu vecer, kada su se ucenici nasli u gomjoj sobi, i kada Toma nije -bio nazocan. Isus je zaprepastenim ucenicima najprije pokazao svoje cavlima probodene ruke i noge (Luka 24,38-40), nakon cega je s njima i jeo (Luka 24,41-30)~ tek potom im je Isus rekao: 'Mir vama! Kao sto mene posla Otac, ija saljem vas' (Ivan 20,21). Isus ihje potom iznova ohrabrio dajuci im -u svezi sa provedbom zadatakaobecanje i autoritet Duha Svetoga. Isus je nesto kasnije, za vrijeme dorucka na obali Tiberijadskog jezera, Petru tri puta rekao da mu je hraniti njegove 'ovce' (Ivan 21,15-17). Isus je zelio da veliki ribar te poticaje razumije kao izraz ljubavi prema svom Gospodinu. Isus je nadalje na brdu u Galileji ponovio zapovijed svojeg Velikog poslanja i to ne samo jedanaestorici ucenika (Matej 28,16), nego i cijeloj crkvi, koja je tada imala oko pet stotina brace ( 1. Kor. 15,6). Ponovno je vrlo jasno izrekao svoju strategiju glede zadobijanja svijeta. 'Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Podite dakle i ucinite mojim ucenicima sve narode krsteci ih u ime Oca i Sinai Duha Svetoga i uceci ih cuvati sve sto sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve <lane-do svrsetka svijeta' (Matej 28,18-20~usp. Marko 16,1518).

I konacno, Isus je, prije no sto je uzasao k svome Ocu, sa svojim ucenicima ponovno prosao sve te stvari, ali sada posljednji put. Pritom im je pokazao kako se sve sto se s njim prema Pismima trebalo zbiti dogodilo dok je jos bio s njima (Luka 24,44-45). Njegovo trpljenje i smrt, kao i njegovo uskrsnuce trecega dana, sve je to bilo dijelom unaprijed postavljenog rasporeda (Luka 24,46). Potom im je Isus rekao da 'ce se u njegovo Ime propovijedati obracenje i otpustenje

grijeha po svim narodima, pocevsi od Jeruzalema' (Luka 24,47). Ucenici, glede ispunjenja te bozanske namisli, nisu bili nista manje opunomoceni od svoga Gospodina. Oni su trebali biti ljudske alatke iii instrumenti za navjescivanje dobrih vijesti, dokje Duh Sveti trebao biti Bozje osobno osnazenje po kojemu ce biti u stanju provoditi svoje poslanje. 'Primit cete snagu Duha Svetoga, koji ce sici na vas, i bit cete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje'(Djela 1,8; usp. Luka 24,48-49).

Princip je jasan

lsus, dakako, posao evangeliziranja svijeta nije prepustio proizvoljnom ljudskom poimanju i tumacenju. Njegovi su ucenici razumjeli da se radi o sasvim odredenoj zapovijedi, koju SU na pocetku svog ucenistva, istina, prihvacali vise intuitivno, ali koja je, kako su ga slijedili, u njihovim mislima postajala sve jasnija, dok im nije, na kraju, izrecena tako jasno da nikakvih sumnji i nejasnoca vise nije moglo biti. Ni jedan od onih koji su slijedili Isusa nije mogao ne <loci do tog zakljucka. Tako je bilo onda; tako je i sada. Krscanski ucenici SU izaslani muzevi i zene -izaslani u provedbu istog posla evangeliziranja svijeta, posla zbog kojega je Otac izaslao Gospodina, i zbog kojega je on dao svoj zivot Evangeliziranje nije neka proizvoljna, dopunska aktivnost u tvom zivotu. Ono je srz i svrha svega onoga sto smo pozvani biti i raditi. Ono je poslanje crkve koje daje smisao svemu drugome sto se poduzima u Kristovo ime. S tom svrhom u sredistu, sve sto se cini i govori potpomaze slavnom ispunjenju Bozje namisli otkupljenja. Obrazovne institucije, drustveni programi, bolnice, crkveni sastanci bilo koje vrste -sve to sto cinimo u Kristovo ime ima svoje opravdanje u ispunjavanju tog poslanja.

Djelotvorna strategija evangelizacije

Primjena principa danas

Ovo poslanje -evangeliziranje -ne smije, pak, postati neki ideal. Ono se mora opipljivo ocitovati u zivotima onih koji siijede Spasitelja. Najbolji nacin osiguravanja zbiijske provedbe poslanja postici ce se damo Ii si prakticne zadatke, ciju provedbu onda i ocekujemo. Na taj cemo nacin pokrenuti ljude. Osim toga, nema razloga da se posao ne provede do kraja, postignemo Ii da ljudi vide i razumiju nacin na koji njihov uciteij zadatak provodi u svom zivotu. Shvati Ii crkva ovaj naputak ozbiijno, te upusti Ii se u zbiljsko evangeliziranje, oni koji inace mimo sjede u svojim crkvenim klupama uskoro cese pokrenuti i prikljuciti radu za Boga. Svakako, cinjenica da je neka odredena osoba pocela raditi na tom poslanju ne znaci da ce ista u tome i ustrajati. Potrebno je, kada se pobjedi pocetna 'pospanost' i tromost, paziti da se ljudi krecu u pravom smjeru. Sigumo da zadaci koje je Isus davao svojim ucenicima, posebno na pocetku, za svrhu nisu imali obeshrabriti ih glede pohadanja njegove vjezbovne skole. Trebali su mnogo toga nauciti a da bi ih se moglo smatrati spremnima za izlazak na 'diplomski ispit.' Isus ih je drfao blizu sebe sve dok za taj ispit nisu sazrijeli. Njegova je briga glede njihova uzrasta ka duhovno zrelim ljudima, onima koji ceposao moci nastaviti i bez njegove fizicke nazocnosti, bila toliko ocigledna, i njegova metoda postupanja s tim u svezi toliko naglasena, da je se treba razmotriti kao jos jedan korak u njegovoj strategiji osiguravanja konacne pobjede.

Zar jos ne shvacate i ne razumijete?

Marko8,17

NADZOR

Provjeravao je svoje ucenike

Isus se je sastajao sa svojim ucenicima cim bi se ovi vratili sa putovanja na koja ih je on poslao, a sa ciljem da cuje njihova izvjesca, kao i da im imese blagoslov kojeg je on dozivljavao cineci isto ono sto su i oni cinili. U tom se smislu moze reci da se Isusova sluzba kretaia od davanja uputa do izdavanja zadataka. Kojegod da je vrijeme provodio sa ucenicima, Isus im je pomagao razumijeti razlog i svrhu nekog proteklog dogadaja i djelovanja, iii ih pak pripremiti za neko novo iskustvo. Njegova pitanja, ilustracije, upozorenja imala su postici sasvim odredeni cilj, to jest, upoznati ih sa stvarima s kojima ce se suocavati dok ce raditi njegov posaoevangelizirati svijet.

Dakle, Dvanaestorica su se, nedugo nakon sto su bila izaslana, 'skupila oko Isusa i izvjestila ga o svemu sto su cinili' (Marko 6,30~ Luka 9,10). Cini se, na temelju biblijskog teksta, da je taj susret bio unaprijed dogovoren, pri cemu je

Djelotvorna strategija evangelizacije

nedvojbeno da je solo izlazak ucenika bio tek prakticna vjezba, pokazivanje saznanja 'na terenu,' to jest, daje bio sastavni dio Uciteljeva skolovanja ucenika.

Okupljanje ucenika po zavrsetku njihove evangelizacijske turneje omogucilo im je potrebiti odmor kako tijela tako i duse. Pismo nam, glede vremena koje su ucenici proveli 'na turneji,' nista ne veli. Mozda je trajala nekoliko dana, pa cak i tjedan dana. Vremenski cinilac ovdje jednostavno nije vazan. Ono sto je, pak, znacajno, a sto ocituju i svetopisamski zapisi, je da se od ucenika, nakon sto su bili izaslani raditi, ocekivalo da svoja iskustva, kasnije, iznesu pred cijelu grupu.

Isus je sedamdesetoricu, posto ih je izaslao, slicno pozvao okupiti se, te izvjestiti o tome sto su dozivjeli za vrijeme svog djelovanja. 'Vratise se zatim Sedamdesetdvojica, radosni, govoreci: 'Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje Ime!' (Luka 10,17). Nista se o spektakularnim uspjesima ne veli nakon povratka Dvanaestorice s njihove prve 'tumeje.'

Poslije ove su se ucenici vratili trijumfalno. Mozda se ocita razlika moze pripisati njihovom ranije stecenom iskustvu. Isusa nista drugo nije moglo vise obradovati. Zamisljajuci pobjedu do koje cezasigurno <loci,i to zahvaljujuci i njihovom predanom djelovanju, Isus je rekao: 'Promatrah Sotonu, kako poput munje s neba pade' (Luka 10,18). 'U taj isti cas zatitra (Isus) od veselja u Duhu Svetom', te je radosno kliktao, slaveci Boga za sve sto se dogodilo (Luka 10,21-22~Rupcicev prijevod, prim.prev.). Ta to je bilo ono oko cega je Isus radio sve protekle mjesece! A sada je vidio plodove svoga truda! No, Isus je koristio svaku prigodu da bi svoje ucenike cemu poducio, posebno kada ih je raznim istinama mogao uciti na temelju njihova iskustva. Tako ih je ovom prilikom upozorio da se ne uzohole zbog uspjesnosti svoga djelovanja. Njegovim rijecima: 'Ali, ne radujte se sto vam se duhovi pokoravaju,

nego radujte se sto su vam imena zapisana na nebesima' (Luka 10,20).

Neprestano pracenje prosloga, ka,o i primjena vec naucenog

Sto se tako jasno ocituje u ovim okupljanjima ucenika i Isusa nakon njihovih 'turneja' nesto je sto oznacava Isusovu strategiju tijekom cjelokupne njegove sluzbe. Isus je ucenicima, slusajuci sve sto SU mu pricali, nastojao pokazati kako bi svo to novo iskustvo trebali povezati s praksom, to jest. primjeniti ga u njihovim zivotima. Uzmite, primjerice, nacin na koji je Isus reagirao kada su neki njegovi ucenici bezuspjesno pokusavali oslobodi ti i izlijeciti opsjednutog i bolesnog djecaka. Dogadaj se zbio za vrijeme Isusova boravka na gori, kada se preobrazio pred Petrom, Jakovom i Ivanom. Za njegove su, dakle, odsutnosti ostali ucenici pokusavali izlijeciti opsjednutog djecaka kojega im je doveo njegov otac. Slucaj je bio pretezak za njihovu vjeru, pa je Isus o svom povratku, s ciljem da vidi kako se stvari razvijaju, naisao na ocajnog oca i njegova bolesnog djecaka. U tom se trenutku djecak ponovno poceo bacati po podu, pjeneci se. Isus se, dakako, pobrinuo za djecaka, no, istovremeno nije dopustio da prode prigoda a da frustriranim ucenicima ne veli da su se, uz vise molitve i posta, mogli uspjesno osloniti na Bozju vjemost (Marko 9,17-29; Matej 17,14-20; Luka 9,37-43).

Sjetite se, nadalje, kako je Isus podsjetio ucenike na dogadaj hranjenja mnostva s pet kruhova i dvije ribe, s ciljem da ih uvjeri da mu je sve moguce, dok ih je istovremeno poducavao vrlo vaznoj poduci glede duhovnog razlikovanja (Marko 6,30-44; 7,31 - 8,9 i 13-21; Matej 14,13-21; 15,29-38;

Djelotvorna strategija evangelizacije

Luka 9,10-17~ Ivan 6,1-13). Do poduke je doslo dok su brodicom prelazili Galilejsko jezero, nakon sto je Isus vrlo ostro napao 'kronicnu bolest' vjerskih skupina svoga vremena, to jest, njihovo trazenje nekakvog znaka (Marko 8,10-12; Matej 15,39 -16,4). Isus je, nedvojbeno jos pod teskim dojmom razgovora kojeg je malo prije vodio na drugoj strani jezera, rekao: 'Pazite, cuvajte se kvasca farizejskog.' No, duhovno tupi i tromi ucenici su, gladni kruha, i noseci uvijek samo jednu strucu kruha, mislili kako je Isus rekao da od ovih nevjernika ne smiju kupiti kruha. Vjerojatno su se cak i zabrinuli kada ce i gdje ponovno jesti. Isus je, pak, shvacajuci da su ucenici potpuno pogresno razumijeli duhovnu poduku sadrzanu u njegovim napomenama, izjavio: 'Sto ste zamisljeni, malovjerni, da kruha nemate?' 'Zar jos ne shvacate i ne razumijete? Zar vamje srce stvrdnuto? 'Oci imate, a ne vidite; usi imate, a ne cujete? Zar se ne sjecate? Kad sam ono razlomio pet kruhova na pet tisuca, koliko ulomcima punih kosara odnijeste?' Ucenici su odgovorili: 'Dvanaest' (Matej 16,8~Marko 8,17-19).

Ta je napomena van svake sumnje ucenike podsjetila na dogadaj u kojem su oni., po njegovoj rijeci, posjedali mnostvo ljudi na travu, a potom promatrali Isusa kako cini cudo sa kruhovima. t Sjetili su se, takoder, kako im je Isus dao zadatak da kosarice s kruhom razdijele ljudima, pazeci da svi imaju koliko im treba, kao i da poslije sakupe preostale ulomke kruha. Ucenici su se te slike -kada je svatko od njih Dvanaest

(1) Isus je od svojih ucenika, prije no sto je nahranio pet tisuca ljudi, trazio da ljudima dadnu jesti. To je ucinio namjemo, da bi im pokazao da im je vjera mala (Ivan 6,6), kao i da im ukaze na nastali problem. Isus je intervenirao tek kada su ucenici spoznali da su potpuno bespomocni, pri cemu je, rjesavajuci problem, koristio svoje ucenike.

nosio po jednu kosaricu punu preostalih ulomaka kruha -lako prisjetili. Sigumo su se sjetili i dogadaja kada je Isus nahranio cetiri tisuce ljudi, te kada je ostalo sedam kosarica kruha. Ucenici, imajuci u vidu ova ocitovanja Isusove cudotvorne moci, nisu vise mogli sumnjati u to da je Isus u stanju nahraniti ih is timjednim kruhom kojeg su imali. 'Tada razumjese kako im ne rece da se cuvaju kvasca krusnoga, nego nauka farizejskog i saducejskoga' (Matej 16,12).

Poduke o strpljivosti

Isus je ucenike cesto morao ispravljati glede njihova stava prema onima koji su se ukljucivali u sluzbu a koji inace nisu bili s njima, to jest, koji se nisu ubrajali u apostolsku druzinu. Obicno ih je glede ovoga korio kada bi se vratili s puta na koji ih je poslao. Ta je poduka mozda jedna od najupecatljivijih Isusovih poduka uopce. Cini se da su ucenici na svojim putovanjima nailazili na neke ljude koji su u Isusovo ime izgonili demone, sto su im ucenici najstroze branili, jer isti nisu bili u njihovoj sljedbi (Marko 9,38~Luka 9,49). Isusovi su ucenici mislili da tako radeci cine ispravnu stvar. Kada je, pak, Ucitelj cuo taj dio izvjesca, osjecao se ponukanim podrobno im objasniti kako nije uputno prijeciti bilo koji iskreni rad koji se poduzima u njegovo ime (Marko 9,39-50~ Matej 18,6-14). 'Ne branite! Ta tko nije protiv vas, za vas je!' (Luka 9,50). Nakon toga je Isus, nastojeci pokazati kako se ta napomena odnosi opcenito na sve ljude, posebno djecu, izjavio slijedece: 'Onome naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih sto vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bacenu more' (Marko 9,42). 'Tako ni Otac vas, koji je na nebesima, nece da propadne i jedan od ovih malenih' (Matej 18,14).

Djelotvoma strategija evangelizacije

Jednom su drugom prilikom, putujuci kroz Samariju i obnasajuci zadatak na koji ih je poslao njihov Gospodin, ucenici naisli na protivljenje. Ucenici su reagirali bumo, pa su, zeleci propast tim ljudima, na njih htjeli prizvati oganj s neba (Luka 9,51-54). No, Isus se, jer je stajao nedaleko, 'okrenu i prekori,' dodajuci: 'Ne znate cijeg ste duha. Sin covjecji nije dosao da upropasti duse, nego da ih spasi' (prema nekim rukopisima, prim. prev.; Luka 9,55-56; tako Saricev prijevod). Potom su, pokazjuci ucenicima kako mogu rijesiti tu vrstu problema, otisli 'u drugo selo.'

Uocavanje principa

U stanju smo pokazati mnoge druge ilustracije na temelju kojih bi vidjeli da je, i kako je, Isus promatrao i nadzirao akcije i reakcije svojih ucenika, kako su oni nailazili na rame teske situacije. Staino je isao za njima, pridajuci im sve vecu paznju, kako se je njegova ovozemaljska sluzba priblizavala kraju. Nije im dopustao odmarati se kako u uspjehu tako i u promasajima. Uvijek je bilo jos toga za napraviti i nauciti, bez obzira koliko su vec ostvarili. Isus se radovao njihovu uspjehu, ali je pred ocima stalno imao krajnji cilj, a taj je osvajanje cijeloga svijeta. Njihova je nastojanja uvijek usmjeravao prema tom cilju.2

Ucenici su, drugim rijecima, ucili radeci. Isus bi svojim sljedbenicima dopustio stjecanje nekakvih iskustava iii donosenje nekakvih vlastitih zapazanja. Potom bi ta iskustva i zapafanja koristio kao pocetnu tocku za poducavanje o

(2) Znacajno je da je Isus svojim ucenicima vrlo jasno govorio da ce Sveti Duh nadzirati iii nadgledati njihov rad nakon sto ce ih on, tjelesno, ostaviti. Krscanski radnik nikada ne ostaje bez potrebitog osobnog nadzora.

ucenistvu. Ucenici SU nastojali raditi njegov posao. sto ih je. iako u tome cesto i nisu uspjevali, cinilo svjesnijima glede vlastitih nedostataka. To uocavanje ih je, pak, cinilo otvorenijima za primanje Uciteljevih ispravaka. Stovise, Isus je bio u stanju svoje ucenje. jer su ucenici nailazili na razne ali stvarne zivotne situacije. usredotociti na sasvim odredene potrebe te ih izraziti sasvim jasno, to jest, rijecima koje su odgovarale prakticnom iskustvu. I mi daljnju poduku cijenimo ,vise <lodeIi nam ona nakon sto smo imali priliku primjeniti i isprobati nase dotadasnje znanje.

Vazna stvar u svezi s tim Isusovim nadziranjem ucenika je da ih je na taj nacin drzao revnima za provedbu cilja kojeg im je postavio. Od svojih ucenika nije ocekivao vise no sto su oni mogli uciniti, ali je ocekivao njihovo najbolje od onoga sto jesu mogli. Osim toga. ocekivao je da ce se i to njihovo najbolje poboljsavati, kako ce vec rasti u spoznaji i milosti. Njegov je plan ucenja -davanjem primjera, zadataka i neprestanim nadzorom -bio tako postavljen da je iz njih mogao izvuci najbolje i najvise.

Primjena principa danas

Danas nam medu ljudima koji nastoje druge izvjezbati za e,vangeliziranje treba jednako strpljivo ali i odlucno provodenje nadzora. Ne usudujemo se ni pretpostaviti da ce posao biti izvrsen samo zato sto smo nekom voljnom radniku pokazali kako bi se isti trebao raditi, te ga poslali, ocekujuci velike rezultate. Bezbroj se stvari moze dogoditi pa da posao krene krivim putem iii potpuno stane. S tim se stvarima treba postupati s osjecajem za stvarnost i 'u hodu. • Trebaju ih rjesavati kompetenetni ljudi s razumijevanjem. Tada radnik kojega smo poslali nece dozi vjeti obeshrabrenje i nece posustati. Na slican ce nacin izaslanom radniku trebati pojasniti i produbiti mnoga milosna iskustva koja ce, radeci,

108

Djelotvoma strategija evangelizacije

stjecati, pri cemu mu ista treba uvijek pokazivati u svjetlu cjelokupnog i globalnog Kristovog poslanja. Stoga je od kljucne vaznosti da oni koji SU angazirani u djelu evangeliziranja osobno nadziru i predvode radnike sve do vremena kada ce ovi posao moci sami provoditi i druge u nj uvoditi.

Nadalje, neprestano se moramo podsjecati da je krajnji cilj da se Evandeljem osvoji citavi svijet. Ne usudujemo se ni za trenutak postaviti neki manji cilj. Precesto se dogada da se covjeka dovede na mjesto na kojem bi trebao sluziti, te ga se tamo ostavi bez ikakve daljnje poduke, nadzora iii daljnjih poticaja i ohrabrivanja. Rezultat je da djelovanje postaje dio groznicavog kruga ovisnog o uzbudenju. Nema rasta. Potencijalna sposobnost prikrivena u radniku ne razvija se, i za kratko se vrijeme, zbog nedostatka nadzora, jedan potencijalni, obecavajuci voda kvari, i, naposljetku, nestaje. Uspjeh je izgubljen u samo predvecerje pobjede. Sto je nekada izgledalo vrlo dobro postalo je prepreka najboljem.

Nema sumnje da je preveliki dio naseg truda za Kraljevstvo rastepeno i izgubljeno iz tog razloga. Ne uspijevamo, ali ne zato sto ne nastojimo nesto raditi, vec zbog toga sto dopustamo da nam nasi mali poslovi za Kraljevstvo postaju isprikom da ne cinimo vise. Rezultat tog propustanja najboljeg su izgubljene godine napornog rada i teskih, a nepotrebnih, zrtava. Mnogo se je vise -za isti trud i zrtvemoglo postici.

Kada cemo nauciti Kristovu lekciju da se ne zadovoljavamo tek prvim plodovima onih koje smo izaslali kao svjedoke? Ucenici se moraju dovesti do zrelosti. Nista ne moze zamijeniti potpunu pobjedu. Nase je polje svijet. Isus Krist nas nije pozvao braniti nekakvu tvrdavu, vec osvojiti visine ! U svjetlu ovoga moci cemo razumijeti posljednju tocku Isusove strategije evangeliziranja

... da idete i rod donosite ...

Ivan 15,16

RAST

Ocekivao je da ce se mnoziti

Isus je zamislio da ucenici proizvedu njegov lik - u smislu njegovih osobina - u crkvi i kroz crkvu, dakle, od ljudi sabranih iz svijeta. Tako ce njegova sluzba u Duhu biti mnogostruko umnozena kroz njegovu sluzbu u zivotima njegovih ucenika. Kroz njih i druge poput njih doseg te sluz.be nastaviti ce se siriti u sve vecim krugovima sve dok mnostva ljudi nece biti u prigodi spoznati Gospodina i Ucitelja, i to na isti nacin na koji su upoznali i ucenici. Tom je strategijom osvajanje svijeta postalo tek stvar vremena i njihove vjemosti njegovom planu.

Isus je u svoje ucenike ugradio strukturu crkve koja ce izazvati i pobjediti sve sile smrti i pakla. Zapocelo je malim nalik na gorusicinu sjemenku, ali ce zavrsiti 'vece od svega povrca' (Matej 13,32~usp. Marko 4,32~ Luka 13,18-19). Isus nije ocekivao da ce se svi ljudi spasiti (realisticno je sagledao ljudsku pobunu i usprkos svekolikoj ponudenoj milosti), ali je predvidio dan kada ce se svakom stvorenju presvjedocujuce

Djelotvorna strategija evangelizacije

navjescivati evandelje spasenja po njegovom imenu. Po tom ce svjedocanstvu njegova mala i na boj spremna crkva jednoga dana prerasti kako u svesvjetsku crkvu tako i u pobjedonosnu crkvu.

No, do pobjede nece <locilako. Mnogi ce u toj borbi trpjeti progonstva, razna mucenistva, pa i smrt. Bez obzira, pak, na velicinu trpljenja kroz koja ce njegovi ljudi prolaziti, i koliko ce se manjih okrsaja i bitaka u tom ratu izgubiti, konacna je pobjeda osigurana. Njegova ce crkva u konacnici zasigurno pobjediti. I Nista je ne moze trajno poraziti; ni 'vrata paklena nece je nadvladati' (Matej 16,18).

Pobjeda se ostvaruje navjescivanjem

Ovo se nevjerojatno pouzdanje glede buducnosti osnivalo na njegovom sagledavanju i poznavanju onih koji ga stuju u sadasnjosti. Znao je da su njegovi ucenici spoznali harem bit iii srz njegove slave. Petar je, kao glasnogovornik skupine, ustvrdio upravo to kada je rekao: 'Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga zivoga' (Matej. 16,16; usp. Marko 8,29; Luka 9,20). Izrecena je neunistiva istina, i na toj je ustvrdenoj istini Isus namislio ostvariti svoju pobjedu. Rekao je, naime: 'Ti si PetarStijena i na toj stijeni sagraditi cu Crkvu svoju' (Matej 16,18).

(1) Da netko ne bi ovaj optimizam pogresno koristio za donosenje zakljucka kako evangelizacija svijeta nijece potrebu, iii cinjenicu, Kristova slavnog Drugog dolaska, dopustite mi iznova naglasiti da propovijedanje evandelja samo priprema put Gospodinova povratka (Matej 24, 14). Ono niti nijece Kristovu osobnu intervenciju na kraju vremena, niti podrazumijeva da ce Kraljevstvo doci kao razultat ljudske domisljatosti. I ovo je istina bez obzira kojeg Ii se milenijalnog gledista mogli drzati.

Snaga tih rijeci odrazava svu vaznost ljudske inicijative

glede provedbe obecanog. Bez obzira na uzbudenje koje su u ljudima potstakli eklesijalisticki tonovi u odlomku, moramo se sloziti da su Isusove rijeci upucene covjeku koji je osobno ustvrdio da vjeruje u svog Go.spodina.2 Stovise, ovo spoznanje

(2) Osobnu narav ovih rijeci ponekad ne vide oni koji apriomo odbijaju vidjeti da je Isus Petru dao neko prvenstvo u crkvi. Takva briga nije potrebna jer u odlomku, kao i u citavoj Bibliji, nema nicega sto bi Rimskoj Katolickoj crkvi davalo podlogu za uspostavu papinstva. Kada bismo i rekli da se izraz 'stijena' odnosi na Petra, sto mnogi egzegeticari i cine, onda bi time samo podvukli njegovo prvenstvo i vodstvo glede utvrdivanja vjere u Krista. Pogledajte ovo glediste.u djelima A. B. Bruce, The Expositons Greek Testament, izd. Nicoll, pon.izd, Grand Rapids, SAD, Eerdmans, str. 224-225, i Philip Vollmer, The Modem Life of Christ, New York, SAD, Revell, 1912., str. 162-163; takoder komentare gospode Meyera, Alforda, Browna i Bengela. No, drugi strucnjaci radije odijeljuju Petra od 'stijene' na kojoj ce se, prema tekstu odlomka, graditi Crkva. Oni slijede nekoliko tumacenja, posebno ono po kojem 'stijena' predstavlja Petrovu vjeroispovijest ('Ti si Krist-Pomazanik'). Ovo glediste mozete pronaci u djelu A. T. Robertsona, Word Pictures in the New Testament, sv. I, New York, SAD, 1930., str. 131-133; takoder u komentarima Luthera i Clarka, kao i u Pilgrim Bible. Blisko ovom gledistu, i s njime cesto pomijesano, je misljenje da je 'stijena' sam Krist. Primjerice, biljeske u Berkley i Scofield Biblijama zagovaraju to stajaliste; isto misle Augustin i Jeronim. Drugi pak smatraju da se 'stijena' odnosi na Petra samo kao predstavnika svih vjernika. John Calvin je drzao to glediste (].Calvin, Commentary on a Harmony of the Evangelists, sv. II, pon.izd., Grand Rapids, SAD, Eerdmans, 1949., str. 291). Poveliki broj tih strucnjaka mnogo polaze na cinjenicu da je u grckom izvomiku rijec Petar (petros) muskoga roda, dok je rijec prevedena kao 'stijena' (petra) zenskoga roda. Ovo razlikovanje omogucuje da se Petra tumaci kao 'komad kamenog temelja', a ne kao 'sam kameni temelj' na kojem bi Crkva trebala pocivati. Kako bilo, bez obzira na bilo cije stajaliste glede ovoga, ostaje cinjenica da se Krist osobno obratio Petru, kao i to da se Petra ne bi moglo smatrati ni komadicem stijene da nije osobno ustvrdio svoju vjeru u Kristovo bozanstvo. Ovaj zakljucak, po mojem misljenju, stoji sam po sebi kao ocigledna istina, bez obzira koje od gore spomenutih tumacenja pridavali rijeci 'stijena.'

Djelotvoma strategija evangelizacije

da je njegov Gospodin i Ucitelj zapravo Sin Bozji i nije toliko stvar do koje je Petar dosao sam, sto mu je Isus, uostalom, sasvim odredeno i rekao (Matej 16,17). Kako bilo, iskustvo te objave u njegovu zivotu bilo je sasvim sigumo smjesteno u njegovom 'ovdje i sada,' ili, drugim rijecima, 'u njemu koji je od krvi i mesa.' A kroz vjeran izrazaj te cinjenice drugim ljudima, Kristova je crkva predodredena pobjediti.3 Kako Ii moze propasti? Vjera apostola u zi voga Krista bila je u njegovu zivotu toliko duboko i cvrsto usadena da se o njoj moze govoriti kao o okamenjenoj. Taj je kamen Petar prepoznao kao svog Gospodina, 'ugaoni kamen' na kojem su svi vjernici u zdanju njegove crkve nazidani kao 'zivo kamenje' (1. Petrova 2,4-8~usp. Efezanima 2,20-22).4

Moramo paziti da nam ne promakne ova povezanost izmedu navjescivanja Krista kao Sina Bozjega i konacne pobjede nad svijetom. Potonje se ne moze ostvariti bez prvoga.

Zdruzi vanjem ta dva dinamicna cimbenika po sili Svetoga Duha predstavlja vrhunac genijalnosti Isusove evangelizacijske strategije.

(3) Pogledajte-djelo Petera Lange glede zanimljive analize kako se Petrova vje~ost priznanja smatra tocnim tumacenjem znacenja rijeci 'stijena,' cime se, u stvari, daje jos jedno, i to novo, misljenje. Peter Lange, Commentary on the Holy Scriptures, Matthew, pon.izd., Grand Rapids, SAD, Zondervan, str. 298. Glediste izneseno ovdje u ovom mom tekstu temelji se na sagledavanju sireg konteksta, a ne na bilo koju odredenu rijec.

(4) Vrijedno je zapaziti da sam Petar daje tu analogiju. Stovise, nepostojanje bilo kakvih zahtjeva glede njegove superiomosti nad drugima, glede osobnog prvenstva, u njegovim poslanicama, prilicno uvjerljivo zagovara misljenje da i sam Petar nije smatrao da mu je njegov Gospodin dao bilo kakav posebni crkveni iii duhovni autoritet.

Djelotvorna strategija evangelizacije

strpljivo odgajati. Njegova sluzba sa ucenicima sve te godine vrlo bi se brzo ocitovala promasenom da ucenici nisu uspjeli njegova Duha i metode prenijeti drugima koji su bili u stanju taj posao nastaviti.

Ne cudi da je Isus svojim ucenicima na tako upecatljiv nacin ukazivao da je za zivot nuzno i neminovno da se mnozi, da nastavlja proizvoditi svoje vlastite vrste. Ilustraciju ovoga mozemo vidjeti u prispodobi trsa i loze (Ivan 15,1-17). Radi se o mozda najjednostavnijoj i istovremeno najtemeljnijoj prispodobi nasega Gospodina. Krist je tom prispodobom objasnio kako svrhu trsa (sebe), tako i loze (onih koji u njega vjeruju) -svrha je, naime, donositi rod! Dakle, vinogradar sjece svaku lozu koja ne donasa roda, jer je takva loza beskorisna. Stovise, vinogradar cisti loze koje donasaju roda da bi donasale jos vise uroda (Ivan 15,2). Ocigledno je da se ne predvida neprestano trosenje zivotnih sokova na bezzivotne grane. Svaka loza koja zivi na trsu treba, misli Ii prezivjeti, donositi rod, jer je donosenje ploda u nju i za nju pritodno ugradena svrha. Isus je prispodobu potom primjenio na svoje ucenike. Bas kao sto je sigumo da oni ucestvuju u njegovu zivotu, tako je sigumo dace, drze Ii se njega, donositi njegov rod (Ivan 15,5.8). Stovise, njihov cerod ostati (Ivan 15,16).5 Krscanin koji ne donosi ploda proturijeci i samom imenu krscanin. Stablo se. naime, poznaje po plodu.

Isus je taj princip za cijelo vrijeme svoje sluzbe uvijek iznova naglasavao. Na nj se gledalo kao na neizbjeznu nagradu za njegovo samozrtvovanje za svijet (Ivan 12,24~usp. 17,19).

Donosenje roda je postalo karakteristican posao onih koji su provodili volju njegova Ocana nebesima (Matej 7,16-23~

(5) Zanimljivo je, takoder, da je u odlomku, kad god se spominje donosenje roda, rijec u sadasnjem vremenu, sto prema grckom izvomiku znaci da je donosenje roda stalni proces - nesto sto se samo nastavlja reproducirati.

Luka 6,43-45). Ono se tumacilo kao placa njegovim radnicima za djelo zetve (Ivan 4,36-38). Smatralo se placom koju ne dobivaju oni koji su 'brigama vremenitim, zavodljivom bogatstvu i ostalim poz.udama' dopustili gusenje Rijeci Bozje, posadene u njihovim srcima (Marko 4,18-20; Matej 13,22-23; Luka 8,14-15). To je ono sto je manjkalo u zivotima saduceja i farizeja, zbog cega ihje smatrao zlima (Matej 3,7-8; 12,33-34; Luka 13,6-9). Isus je na razne nacine i unutar svih raznih sin1pinapozivao ljude da procijene rodove zivljenja. Na taj su nacin oni sami mogli spoznati tko su i kakvi su. U stvari, kad god se donosenje roda promatra u sirem kontekstu kao ostvarivanje Kristova zivota u ljudima, prvo u nama samima i potom u drugima, onda je prakticki sve sto je Gospodin govorio i cinio ukazivalo na taj princip.

Veliko poslanje

Krist je crkvi u zadatak ostavio Veliko poslanje; ono se moze sazeti u zapovijedi (parafrazirano): 'ucinite svakog covjeka mojim ucenikom' (Matej 28,19). Isus je u stvari rekao da ucenici trebaju krenuti u svijet i evandeljem pridobiti ljude koji ceu biti i raditi ono sto su oni sami bili: ucenici Kristovi. Naglasak na poslanju je jos veci kada se tekst prouci u izvomom grckomjeziku. Tada, naime, uocavamo da su glagoli podite, krstite i ucite participi koji svoju snagu dobivaju od jednog glagola, koji ove druge kontrolira, a taj je: 'ucinite mojim ucenicima.' 6 A to znaci da se Veliko poslanje ne

(6) Zahvalan sam Dr. Rolandu G. Leavellu sto mi je na to prvi skrenuo paznju, pokazujuci mi svoju knjigu, Evangelism, Christfs Imperative Commission, Nashville, SAD, Broadman Press, 1951., str. 3. Particip 'podite' ne stoji u koordiniranom odnosu sa glagolom, sto ga takoder cini imperativom. Zacudilo

Djelotvoma strategija evangelizacije

odnosi bitno na odlazenje do svih krajeva zemlje propovijedajuci evandelje (Marko16,15), niti na krstavanje obracenika u ime trojedinoga Boga, kao ni na to da ih se poducava Kristovim nacelima. Poslanje se bitno odnosi na stvaranje ucenika! 'Ucinite mojim ucenicima ...' -podignite i izgradite takve ljude koje ce Kristovo poslanje nagnati ne samo na to da slijede Krista, nego da i druge vode da ga slijede. Ostale djelatnosti Velikog poslanja moci ce izvrsavati tek kada se ljudi ucine ucenicima.

Molite za feteoce

Naglasakje nedvojbeno bio na ljudima-vodama. Isusje vec svojom osobnom sluzbom ocitovao da su mnostva zrela za zetvu, kao i to da, ukoliko nema duhovnih pastira koji cemase voditi, mase nece biti pridobivene na pravi nacin za pravu stvar. Isus je svoje ucenike pozvao moliti: 'Molite, dakle, gospodara zetve da posalje radnike u zetvu svoju' (Matej 9;3738; usp. Luka 10,2). Ove rijeci kao da sadrze prizvuk ocajaocaja koji proizlazi iz svijesti o neizrecivoj i hitnoj potrebi svijeta za radnike kojima bi bilo stalo do ljudi koji u njem zive. Za svijet ne treba moliti. Sto bi se tim molitvama postiglo?

Bog zitelje svijeta vec ionako ljubi, i za njih je dao svog Sina da ih spasi. Doista, nema nikakva smisla moliti opcenito za svijet Svijet je izgubljen i slijep u svom grijehu. Jedina nada svijeta lezi u radnicima koji ce ziteljima svijeta <loci sa evandeljem spasenja, i koji ih nece, kada neke pridobiju za Spasitelja, ostaviti, vec ce s njima raditi vjemo, strpljivo,

me je da se ni u jednom komentaru kojega sam glede ovoga pogledao ne uocava ta cinjenica, to jest, da gramatika grckog jezika opravdava naglasavanje gore spomenutih participa.

marno i korak po korak, sve dok ovi nece postati plodonosni krscani koji ce u svijetu u kojem zive siriti okus i miris Otkupiteljeve ljubavi.

Primjena principa u nasim zivotima

Na ovome mjestu svi moramo zastati i procijeniti koliko nas zivot i nase svjedocenje doprinosi ostvarenju k:rajnje svrhe i namisli Spasitelja svijeta. Da Ii ljudi koje smo doveli do Krista sada druge dovode k njemu, uceci te druge da postanu ucenicima nama nalik? Zapazite, nije dovoljno ljude izbaviti, iako je to prvi imperativ~ niti je dostatno nove 'hebe' u Kristu podici na njihove noge glede vjere u Krista, kolikogod i to bilo vazno zelimo Ii da nasi prvi plodovi opstanu. U stvari, nije dovoljno da ih privolimo da krenu pridobivati druge ljude, kolikogod to samo po sebi bilo hvalevrijedno. Ono sto je doista vazno glede naseg posla, ono sto ce nas trud ovjekovjeciti, je vjernost s kojom ce nasi obracenici ici i stvarati vode, a ne tek sljedbenike, medu svojim ucenicima. Sigurno zelimo nase pokoljenje zadobiti za Krista, i to ovdje i sada. No to jednostavno nije dovoljno. Nas posao nije gotov sve dok ne osiguramo njegovo nastavljanje u zivotima onih koje je Evandelje otkupilo.

Test bilo kojeg rada na evangeliziranju svijeta ne ocituje se, dakle, u onome sto se trenutacno vidi, niti u izvjescu s nekakvog krscanskog skupa, vec u djelovanju s kojim ce sljedece pokoljenje vjernika nastaviti posao. Slicno se i kriterij po kojem neka crkva mjeri svoju uspjesnost ne ustanovljuje na temelju broja novih imena na popisu clanova, niti na povecanju prikupljenih priloga, vec na osnovu toga koliki se broj djelatno prikljucio zadobijanju ljudi za Krista i njihovoj obucenosti glede pridobijanja mnostva. Krajnji domet naseg

Djelotvoma strategija evangelizacije

svjedocenja je ono sto je vazno, i zbog toga se vrednovanje moze mjeriti tek u vjecnosti.

Nije li sada vrijeme da svi ponovno, sa ovog stajalista, sagledamo svoje zivote i sluzbe? Kako bi Dawson Trotman rekao: 'Gdje su nasi ljudi?'7 Sto li rade za Boga? Razmislite sto bi za buducnost crkve znacilo da imamo harem jednog istinskog ucenika za pokazati kao rezultat naseg truda. Ne bi li i taj jedan zapravo udvostrucio nas utjecaj? Pretpostavimo da smo barem jos jednog covjeka ucinili ucenikom sebi nalik, nalik prvome? Ne bi li se nas zivot ucetverostrucio? Teoretski gledajuci, takvim nacinom reprodukcije, nasa bi sluzba evandeljem uskoro dosegla mnostva ljudi. Ako, dakako, fovjek koga smo pozvali postati ucenikom istinski koraca stopama Gospodina i Ucitelja.

Ocitovanje principa u crkvi

Zahvalimo Bogu da se onim prvim ucenicima to dogodilo. Oni su evandelje predali mnostvu, ali su istovremeno, propovjedajuci ga, izgradivali zajednicu vjemika. Kako je Gospodin dnevno dod~vao crkvi one koji su se spasavali, apostoli su, kako je to radio i njihov Gospodin i Ucitelj, izgradivali i obucavali ljude da svoju sluzbu sire sve do krajeva svijeta. Knjiga Djela apostolska razotkriva nam, a na temelju zivota rastuce crkve, sve principe evangelizacije koje smo u ovoj knjizi vec naveli, gledajuci ih u Kristovom zivotu.8

(7) Dawson Trotman, Born to Reproduce, Lincoln, Nebraska, SAD, Back to Bible Publishers, 1959., str. 42. Osnivac Navigatora smatra da tu mali knjizicu trebaju procitati svi koji su zainteresirani za ovaj predmet.

(8) Jedna analiza tih principa u Djelima nalazi se u mojoj knjizi, The Master Plan of Discipleship, Revell, 1987.

Mozda i nije potrebno spomenuti da je prva crkva ocitovala da je Gospodinova strategija evangelizacije svijeta izvediva i djelatna. Toliko je velik bio utjecaj njihova svjedocenja da je neznabofacko drustvo vec na kraju prvog stoljeca bilo do temelja uzdrmano, i da su se u svim ondasnjim vecim gradovima ustanovile rastuce crkve. Da se je zamah evangelizacijskih nastojanja crkve nastavio istom kvalitetom i snagom, dakle, kako je bilo na samom pocetku, mnostva ljudi iz svijeta iskusili bi preobrafaj Gospodinova dodira vec unutar prvih nekoliko stoljeca.

Precice nisu uspjele

No, vremena su se mijenjala, i Kristov jednostavan nacin evangeliziranja postepeno se, kako je vrijeme odmicalo, mijenjao u nesto drugo. Svakako, prilagodba principa u svjetlu novonastalih okolnosti uvijek je nuzna~ no, na ovaj iii onaj nacin, u zelji da se Evandelju da neki novi izgled, doslo je do mijenjanja samog sadrzaja principa. Skupocjeni i zahtjevni principi razvijanja vodstva i njegove reprodukcije zamijenjeni su laksom strategijom regrutiranja mnostva. Blizi. i laksi cilj pridobivanja masa odavanjem tek izvanjskog i popularnog pristajanja zamijenilo je nastojanja glede dugotrajnog cilja pridobijanja svijeta. I crkva u cjelini i pojedinci poceli su koristiti metode evangelizacije koje su odrazavale tu temeljnu promjenu. Tek tu i tamo, primjerice, u razdobljima velikih duhovnih probuda, principi Isusove metode su ponovno dolazili do izrafaja. Meni se, pak, cini da su ta razdoblja kratko trajala, kao i da ih vecina crkvenih ljudi ni u kojem vremenskom razdoblju nije prepoznala i prihvatila. Isusov se plan nije odbacio~ ljudi su ga jednostavno zanemarili i ignorirali. Njega su se sjecali kada su velicali proslost, ali ga

Djelotvoma strategija evangelizacije

nisu ozbiljno uzimali kao pravilo ponasanja i obtlasanja zadaca u sadasnjosti.

Pitanje principa danas

Ovo je i nas metodoloski problem danas. U najboljoj namjeri postavljeni obredi, programi, uspostavljene organizacije, komisije, i sve vrste kampanje kojih se ljudski um moze sjetiti, sve to hrabro nastoji izvrsiti djelo koje uspjesno mogu obaviti samo ljudi u sili Duha Svetoga. Ne zelimo obezvrijediti sva ta plemenita nastojanja, jer crkva bez njih ne bi mogla djelovati kako danas djeluje. lpak, crkva nece moci funkcionirati kako bi trebala, ako se osobna misija Gospodina i Ucitelja zivotonosno ne utjelovi u sadrfaj i oblik svih tih planova.

Kaela Ii cemo konacno spoznati da evangelizirati ne moze nesto, vec samo netko? Evandelje je izraz Bozje ljubavi, a Bog je osoba. Njegova se priroda, buduci je osoba, moze ocitovati samo osobnoscu, najprije u potpunosti objavljenoj u Kristu, a sada ocitovanoj -po njegovom Duhu -u zivotima njemu predanih ljudi. Komisije, vijeca i odbori mogu pripomoci glede organiziranja •i usmjeravanja tog ocitovanja, i u tom su smislu •te organizacione strukture i potrebne. No, sam posao mogu obaviti samo ljudi koji druge pridobijaju za Krista. Zato moramo zajedno sa E. M. Boundsom ustvrditi: 'Ljudi su Bozja metoda!'9 Ni jedna nasa metoda nece biti uspjesna

(9) E. M. Bounds, Power Through Prayer, pon. izd., Grand Rapids, Baker Book House, str. 7. Zapis bilo kojeg velikog probudenja i misionarskog pokreta u povijesti crkve potvrditi ce istinitost ove tvrdnje. Zato smatram dace citanje krscanskih biografija, osim citanja same Biblije, najvise potstaci evangelizaciju. Bilo bi uputno glede toga citanja napraviti promisljeni plan.

sve dok te metode nece provoditi ljudi prozeti njegovim Duhom i predani za provedbu njegova plana.

Trebamo tu novu vrstu evangelizacije. Ne trebaju nam bolje metode. vec bolji muzevi i zene koji na temelju osobnog iskustva poznaju svog Otkupitelja. ljude i zene koji vide njegovu viziju i koji osjecaju njegovu ljubav za svijet. ljude i zene koji su voljni biti nitko i nista da bi on bio sve. ljude i zene koji zele da samo Krist u njima i kroz njih ocituje svoj zivot. i to onako kako on to hoce. Na taj je nacin Gospodin i Ucitelj namjerio ostvariti svoju namisao na zemlji. i gdjegod se ona provodi na njegov nacin - koristeci njegovu strategijuni vrata pakla nece uspjeti poremetiti. a kamoli zaustaviti. evangeliziranje svijeta.

Postoji mnostvo knjiga te vrste, ali medu njima ima nekih koje svakako treba procitati: Jonathan Edwards, Life and Diary of David Brainerd, Chicago, SAD, Moody Press, 1949.; Dr. i Gda Howard Taylor (prikaz zivota njihova oca), Hudson Tayloris Spiritual Secret, London, V. Britanija, China Inland Mission, 1950.; Memoirs of Rev. Charles G. Finney, New York, SAD, Fleming H. Revell Co., 1873.; Clarence Wilbur Hall-ova pripovjest o posvecenom Brengelu, Portrait of a Prophet, New York, SAD, Salvation Army, 1933., i prikaz discipliniranog zivota Jima Elliota, kojeg je sastavila njegova supruga, a na temelju njegovih pisama i zapisa dnevnika, Under the Shadow of the Almighty, New York, SAD, Harper & Brothers, 1958. Ove knjige i mnoge druge slicne istinite zivotne price o zivotima ljudi s vizijom i predanjem, mogunas potstaknuti da vise, bolje i predanije, radimo za Boga

Ja sam Alfa i Omega.

Otkrivenje 1,8

EPILOG

Ucitelji Vasastrategija

Zivot ima neki plan

Koji je plan tvog zivota? Svatko mora zivjeti prema nekoru planu. Plan je organizirajuci princip oko kojega se provodi ·zivotni cilj. Mozda tog plana nismo svjesni u svakom svom djelovanju, mozda cak i ne znamo da imamo neki plan; kako bilo, nase akcije ipak nedvojbeno otkrivaju neku vrstu organiziranosti, neki plan u sredistu stvari. Kada se pak usredotocimo ustanoviti taj plan, i kada uznastojimo sagledati nascilj, kao i kako ga mislimo ostvariti, otkriti cemo nesto cime necemo biti zadovoljni. No, iskreno sagledavanje te cinjenice trebalo bi nas podstaknuti da se vise brinemo glede ostvarivanja naseg osnovnog cilja, posebno nas koji vjerujemo da je lsusov nacin rada pravilo i test prema kojem bi svako djelovanje trebalo provesti.

Vrlo je vjerojatno da cemo neke nase planove morati preispitati, ispraviti, a mozda i posve odbaciti. Jednako bolno moze biti i novo ustrojavanje zajednica vjemih, a prema Uciteljevom poimanju obnasanja sluzbe. Takoder je vjerojatno da cemo morati iznova provesti vrednovanje naseg poimanja uspjeha. Kako bilo, ovdje spomenute principe moramo smatrati uputama za bilo koje nase djelovanje, dr~o Ii da isti imaju ikakvu vrijednost. Ti ce principi imati stvarnog znacaja u nasim zivotima tek kada se primjene u svakodnevnom zivotnom djelovanju. Smatrati ih istinitima znaci drzati ih relevantnima.

Metode nece uvijek biti iste

Svatko od nas bi trebao istrazivati na koji bi nacin mudrost Isusove strategije mogli utjeloviti u nasu vlastitu metodu evangeliziranja.1 Nece svi biti vodeni primijeniti isti obred iii istu organizaciju postupka, niti bisll\o trebali stremiti ka tome da svi rade po samo jednom obrascu. Raznolikost je prisutna u samoj strukturi svemira, i bilo koja metoda koju Bog zeli (1) Mnogo se znacajnih knjiga po pitanju ucenistva stampalo u posljednjih tridesetak godina. Medu njima su djela slijedecih autora: Allan Coppedge, Matt Friedman, Bill Hull, Keith Phillips, Walter Henrichsen, Carl Wilson, William A. Shell, Leroy Eims, Christopher Adsit, Myron Augsburger, Howard Belben, Michael Wilkins, Francis Cosgrove, David Dawson, Ajith Fernando, Leighton Ford, Doug Hartman, Ernest Best, Ron Kincaid, Gary Kuhne, Carole Mayhall, Dwight Pentecost, Allan Hadidian, Fernando Segovia, Scott McKnight i D. Stuart Briscoe. Ovaj popis pisaca, iako zasigumo nepotpun, govori o rastucem interesu glede ove teme. Sve vece zanimanje ocituje i cinjenica da se posvuda pojavljuju prograrni za ucenistvo, unutar denorninacija i van njih, kao i da su mnoge izdavacke kuce zatrpane ponudama te vsrte. Svatko od vas lako moze doci do tih materijala.

Djelotvorna strategija evangelizacije

koristiti dobraje metoda. To, pak, ne znaci da metode ne smiju biti, u provedbenom smislu, podlozne poboljsavanju. Ucitelj nam daje smjemice kojih se trebamo drzati, ali on svejedno ocekuje da sami izradimo pojedinosti, u skladu s nasim lokalnim okolnostima, posebnostima i tradicijama. A to zahtjeva svu nasu usredotocenost. Nove i smione pristupe trebati ce isprobati u uvijek novim situacijama, pri cemu se sve sto probamo nece pokazati uspjesnim. Covjek koji se zbog moguceg neuspjeha u tom probanju ne odlucuje s istim i zapoceti, nece napredovati. Bogu trebaju ljudi koji ce uvijek iznova istrazivati i pokusavati.

Ljudi su o<Jprvenstvene vafnosti

Isusov nas zivot uci da, bez obzira koji smo posebni oblik metodologije izabrali, iznalazenje i uvjezbavanje ljudi glede pridobijanja drugih ljudi uvijek ima prvenstvo. Mnostva nece znati za evandelje ukoliko nema zivucih svjedoka. Nece dostajati dati im tek nekakvo, koliko god dobro, objasnjenje. Lutajuca mnostva svijeta moraju moci vidjeti ocitovanje onoga na sto ih se poziva vjerovati -moraju, dakle, imati mentora koji ce biti •medu njima i koji cereci: 'Slijedite me, ja znam put.' Na to se moraju usredotociti svi nasi planovi. Trajna relevantnost svega sto radimo i govorimo ovisiti ce, bez obzira na to koliko nam je naglasak produhovljen, o mjeri u kojoj uspjesno obnasamo tu nasu sluzbu.

S druge strane, moramo spoznati da se vrsta energije koju Krist treba ne iznalazi slucajno. Nju je potrebno svjesno planirati; potrebno je usredotociti nase napore glede njezina iznalazenja. Ljude moramo uciti i vjezbati, zelimo li za njih raditi. Moramo ih traziti. Trebamo ih pridobiti i osvojiti. Iznad svega, za njih trebamo moliti. Neki vec zauzimaju odredene

Epilog 125

polozaje u strukturi crkve. Neki tek cekaju da im se uputi poziv da dodu Kristu. Gdjegod bili, mora ih se pronaci i potom izv.jezbatida postanu uspjesni svjedoci nasega Gospodina

Zapocnite s nekolicinom

Nije uputno zapoceti s velikim brojem ljudi, niti bismo trebali zeljeti zapoceti s velikim brojem. Najbolji se rezultati uvijek postizu s nekolicinom. Bolje je odvojiti godinu dvije za jednog ·covjeka iii tek nekoliko koji ce nauciti sto znaci osvajati za Krista, nego Ii provesti cijeli zivotni vijek u crkvenoj zajednici, pomazuci odvijanju programa Nije vazno da Ii nam je pocetak mali i obiluje li nepovoljnsotima iii ne; vazno je samo to da oni kojima smo prvenstveno posvetili svoje zivote nauce drugima davati sve ono sto mi dajemo njima.

Time nismo rekli da smo jedini ljudi ukljuceni u proces poducavanja i vjezbanja ucenika. I mnogi drugi ljudi utjecu na njihove zivote -majke, ocevi, supruge, muzevi, djeca, crkveni djelatnici, ucitelji, prijatelji svih vrsta -i njihovo ce se svjedocanstvo, bilo pozitivno iii negativno, isto tako odraziti na ucenicima. No, u odredenom vremenskom razdoblju mi mozemo biti onaj odlucujuci utjecaj glede njihova krscanskog sazrijevanja.

U nekom je dubljem smislu Krist pravi voda svakom tom uceniku, a ne netko od nas. Vaz.no je da ovo bude sasvim jasno. U procesu ucenistva nema mjesta za autoritativne, nepogresive gurue i kultne vode. Drzite svoju paznju usredotocenu na Isusa. On zapovjeda i vodi po Duhu i po Rijeci. I ucenik i onaj koji ga uci zajedno sjede do Uciteljevih nogu, slusajuci ga, podredujuci mu se.

Djelotvorna

strategija evangelizacije

Druf.enje

Jedini realistican nacin glede provedbe takve poduke je medusobno druzenje. Ako oni koji nas nasljeduju trebaju u nama vidjeti ono sto cejednom oni postati, onda moramo biti s njima. U ovome je, naime, bit Isusova plana -da nas nasi ucenici vide u djelovanju, u akciji, tako da oni sami osjete nasu viziju, te da znaju u kakvom je ona odnosu sa svakodnevnim zivljenjem. Evangeliziranje za njih tada postaje nesto vrlo prakticno, a u isto vrijeme i nesto sto postaje sastavnim dijelom svega ostaloga. Ono postaje nacin zivljenja, a ne teoloski naputak, dogma. Stovise, oni nece moci, druze Ii se s nama, ne ukljuciti se u posao.

Dajte im svoje vrijeme

Provedba ovoga plana, dakako, potrebuje vremena. Za sve hvalevrijedno treba vremena. No, uz malo planiranja unaprijed, mozemo odrediti mnoge stvari koje cemo poduzeti zajedno s njima. Primjerice, s njima mozemo posjecivati ljude koje bi ionako trebali posjetiti, odlaziti na razne skupove iii konferencije, izlete j slicno, pa cak s njima provoditi vrijeme vlastite-poboznosti. Na taj nacin vrijeme koje trebamo provesti s njima ne mora biti pretjerano opterecenje. Isto tako, uz samo malo paznje, veci dio vremena kojeg nasi ucenici mogu biti s nama moze biti vrijeme koje provodimo sluzeci drugima~ stovise, u tome nam mogu cak i pomoci.

Sastanci u manjim skupinama

Da bismo tom druzenju dali i odredenu stabilnost, moze biti nuzno da se sa svojom skupinom ucenika, iii dijelom te skupine, nademo na posebnim sastancima. Za vrijeme takvog

neformalnog druzenja mozemo s njima proucavati Bibliju, moliti, kao i medusobno otvoreno govoriti o najdubljim problemima i zeljama. Ljudi izvan skupine ne trebaju znati sto mi to radimo, niti bi sami polaznici odmah na pocetku nuzno trebali znati sve glede naseg krajnjeg cilja. Dopustite da se takvi sastanci spontano razvijaju iz svima znane i uobicajene potrebe ljudi za zajednistvom. S druge strane, sama skupina moze uspostaviti i neku odredeniju formu unutar crkvenog zajednistva.

Danas se ova ideja o sastajanju u manjim skupinama ponovno otkriva manje vise posvuda. Ona predstavlja mozda najocitiji znak nade glede strategije evangelizacije. Unutar svih crkava i raznolikih zivotnih grupacija ljudi pojavljuju se mali duhovni organizmi, skupine ljudi koji mozda jos traze smjer kojim krenuti, i koji tek tangentno dodiruju duhovne stvari. No, u cjelini gledajuci, pokreti te vrste, to jest, spontano stvaranje takvih malih sk"llpina,ocituje duboku ceznju u srcima ljudi za stvarnostima krscanskog iskustva. Buduci te skupine nisu ogranicene raznim tradicijama iii nekim drugim cvrstim pravilima izvana, one se razvijaju neovisno, pa prema tome i u raznim smjerovima, sa raznolikim naglascima i oblicima. Zajednicki im je princip bliskog ali i discipliniranog druzenja unutar grupe. A taj je princip sredisnji princip metode uzrasta, i stoga cemo svi dobro napraviti uklopimo Ii ga u nasu sluzbu s ljudima i zenama.2

S time u svezi od velikog je znacaja da i vodeci evangelizator danasnjice, Billy Graham, prepoznaje

(2) Infonnacija u svezi sa funkcijom i radom malih kucnih grupa ne nedostaje. Mnogi i razni aspekti tog pristupa krscanskom zajednistvu prikazuju se u knjigama slijedecih pisaca: Samuel Shoemaker, Elton Trueblood, Harry C. Munro, Harold Freer, Francis B. Hall, John Casteel, Paul Miller, Richard Peace, Steve Barker, Ron Nicholas, Howard Snyder, David Prior, Jimmy

Djelotvorna strategija evangelizacije

nevjerojatan potencijal ovoga plana, ukoliko se isti u crkvi pravilno koristi. Gosp. Grahamu su, naime, postavli sljedece pitanje: 'Koji bi akcioni plan nastojali provesti da ste voda ili pastor neke velike crkve u velikom gradskom sredistu?'

Odgovorio je: 'Mi slim da bi prva stvar koju bi poduzeo bila da oko sebe okupim nekih osam ili deset ili dvanaest ljudi, da se s njima sastajem nekoliko sati tjedno, i to programski vrlo ispunjeno, sto bi nas sve kostalo! Kostalo bi ih kako glede vremena tako i glede truda. S njima bih u razdoblju od nekoliko godina dijelio sve sto imam. Potom bih imao dvanaest djelatnih slugu koji bi radili medu laicima, sakupljajuci oko sebe osam iii deset iii dvanaest ljudi, te ih ucili kako sam ja njih ucio. Znam za nekoliko crkava koje su tako radile, i poznato mi je da je ta praksa te crkve revolucionizirala. Mislim da je Krist postavio to nacelo. Veci dio svog vremena Isus je proveo sa samo dvanaest ljudi. Nije ga proveo sa mnostvom. U stvari, cini mi se da nekih velikih rezultata nije bilo kadgod je bio s mnostvom. ~ogi su i veliki rezultati proizlazili iz njegovih osobnih razgovora, kao i iz njegova druzenja s njegovom Dvanaestoricom. '3 Gosp. Graham je ovime samo ponovio mudrost Isusove metode.

Long, Judy Hamlin, Jeffrey Arnold, Em Griffin, Neal F. McBride, Carl George, Howard Ball, Ralph Neighbor, Paul Y. Cho, itd. Ovoj se literaturi moze dodati i citava jedna druga skupina knjiga, ona koja govori o skupnim proucavanjima Pisma, o skupnim molitvama, o tome kako voditi ta proucavarya, diskusije i molitve. A sve je to dostupno u svakoj krscanskoj knjizari. Zelite Ii vidjeti kako takvi grupni sastanci mogu ljude pokrenuti i zagrijati za pravi krscanski zivot, proucite materijal kojeg je pripremio Lyman Coleman, u izdanju Serendipity, P.O. Box 1012, Littleton, CO 80160, USA. Izvanredan pregled njegova pristupa nalazi se u Serendipity Bible for Groups (1989.).

(3) Tekst sam preuzeo iz eksluzivnog interviewa Dr. Billy Grahama, 'Billy Graham Speaks: The Evangelical World Prospect,' Christianity Today, sv. III, br. 1, 13. listopada 1958., str. 5. Uz pismenu dozvolu.

Ocekujte nesto od nfih

Nije dostatno ljude samo ukljuciti u neku vrstu skupnog druzenja, cega je crkva tek siri izrazaj. Mora im se omoguciti irrazavanje i prakticiranje onoga sto su naucili. Grupa, naime, moze, ukoliko joj se ne pruzi prilika da se ocituje prema van, stagnirati u nekom samozadovoljstvu, u bavljenju same sa sobom. Fosilizirati cese u staticno drustvance u kojem cese jedni drugoma samo diviti. Cilj moramo neprestano imati pred ocima Razdoblje odvojenosti od svijeta ne oznacava prestanak vodenja borbe, nego samo strateski manevar prikupljanja nove snage za nastavak borbe, iii, bolje receno, napad.

Na nama je, dakle, da onima koji su s nama omogucimo raditi nesto sto ce ih potstaci dati od sebe ono najbolje i najvise. Svatko moze nesto raditi.4 Prvi zadaci mogu biti uobicajeni, rutinski poslovi, kao sto je slanje pisama, postavljanje ozvucenja za sastanke na <,tvorenom.Mozda cak i organiziranje nasih zajednickih sastanaka u njihovim domovima. No, te ce odgovomosti vremenom biti vece i ozbiljnije, jer ce oni i biti u stanju obnasati ih. Ljude koji

(4) Mnogo se govori o obnavljanju laickih sluzbi, no, ni jedna knjiga temu ne obraduje tako dobro kao djelo Paul Reesa, Stir Up the Gift, Grand Rapids, SAD, Zondervan, 1952. Druga djela, koja obraduju vise primjenu te ideje, su: J. E. Conant, Every Member Evangelism, New York, SAD, Harper & Brothers, 1922.; Tom Allan, The Face of My Parish, New York, SAD, Harper & Brothers, 1953.; Elton Trueblood, The Company of the Committed, New York, SAD, Harper & Brothers, 1961., kao i udivljujuca i uzbudljiva misionarska prica pod nazivom Evangelism-in-Depth, Chicago, SAD, Moody Press, 1961. Djelo koje afirmativno govori o tome, ali iz jedne druge perspektive, i koje je imalo velikog utjecaja na pokoljenje prije naseg, je knjiga Roland Allena, Missionary Methods: St PauHs or Ours, London, V. Britanija, World Dominion Press, 1953., kao i prateci svezak, The Spontaneous Expansion of the Church, London, V. Britanija, World Dominion Press, 1949.

130

Djelotvoma strategija evangelizacije

ocituju uciteljski dar mozemo angazirati unutar Nedjeljne skole (vjeronauka). Za kratko cemo vrijeme biti u mogucnosti nekima od njih dati i neke pastoralne zadace, i to u skladu sa njihovim sposobnostima. Vecina ce biti u stanju posjecivati bolesne u njihovim kucama iii bolnicama. Neke cemo moci ohrabriti da se okusaju u govornistvu, iii kracem propovijedanju, cime ce popuniti propovjedaonice. Naposljetku, svakome treba dati neki odredeni zadatak na polju osobne evangelizacije.5

Mozebit najveci i najznacajniji doprinos mogu ti nasi ucenici dati sluzbi crkve na podrucju pracenja rasta novopridoslih krscana.6 U toj sluzbi mogu biti nezamjenjivi. Te 'bebe' u Kristu mogu, naime, voditi putem i nacinom na koji je netko do malo prije njih same vodio. Oni koje vjezbamo za taj posao postaju kljucnim cimbenicima ocuvanja

(5) Materijala koji se bave metodama osobne evangelizacije ima u pravom izobilju, i vecina ih je lako dostupna. Buduci inia toliko raznolikih pristupa tom predmetu, najbolje ce biti spomenem Ii nekolicinu koja je te razne pristupe zapocela. Medu njima su: James Kennedy, S. L. Brengel, F. D. Whitesell, Joseph Aldrich, L. R. Scarborough, Bill Bright, Horace F. Dean, Leroy Eims, William Evans, Tom L. Eisenman, Ann Kiemel, Gene Edwards, Leighton Ford, E. M. Harrison, Billy Hanks, Jr., Nate Krupp, Howard Hendricks, Paul Littfe;-Lorne C. Sanny, R. A. Torrey, Walton L. Wilson, Beth Mainhood, J. 0. Sanders, Mark McCloskey, G. Campbell Morgan, Stephen Olford, Jim Peterson, S. A. Witmer, Donald Paterski, Charles Kingsley, Matthew Prince, William G. Schweer, Charles Shaver, John R. W. Stott, Stanley Tom, Jill Briscoe, Oscar Thompson, Charles Trumbull, Robert Tuttle, Jack Voelkel i H. Clay Trumbull. A i time smo spomenuli tek nekolicinu. Jednostavan uvod u tu temu pruza kompilacijska knjiga dvanaestorice osobnih dijeljitelja evandelja, u izdanju Joel D. Hecka, The Art of Sharing Your Faith, Tarrytown, Heming H. Revell, 1991. (6) Prvi korak ucenistva je tzv .. follow-up, to jest, pracenje napredovanja novobracenika. Oni koji zele upute glede ove odredene sluzbe, korisni ce materijal naci u djelima slijedecih autora: Charles Riggs, David Dawson, Gene i Erma Warr, Lorne Sanny, Hal Brooks, Arthur C. Archibald, Winkie Pratney,

evangelizacijskih napora crkve,7 i tone samo u vidu ocuvanja kretanja prema naprijed, nego i u osiguravanju da ce crkva nastaviti s evangeliziranjem.

Drf.ati ih u pokretu

Sve gore spomenuto zahtjevati ce dosta nadzora, kako glede osobnog razvoja tih ljudi, tako i glede njihova rada s drugima. Trebati cemo se s njima cesto sastajati, te saslusati kako im ide. To ce, pak, znaciti traziti ih na mjestima na kojima se nalaze, iii pricati i savjetovati ih dok nas prate u nekom nasem djelovanju. Pitanja do kojih ce <loci tijekom njihova rada trebati ce odgovoriti brzo, dok su im okolnosti u kojima su nastalajos dovoljno bliska. Krive stavove i pogresne reakcije trebamo uociti na pocetku, kao i s njima odlucno postupiti. Nadalje, kod svojih cemo 'naucnika' trebati zamijetiti neke osobne navike iii ponasanje koje drugim

Frances M. Cosgrove, Roy Robertson, Gary Kuhne, Roy Fish, Charles Shaver i Billy Hanks, Jr. Glede uvoda u temu, pogledajte Waylon B. Moore, New Testament Folloow-Up for Pastors and Laymen, Grand Rapids, SAD, Wm. B. Eerdmans, 1972.

(7) Kako je slucaj i za podrucje osobnog djelovanja, tako je i za podrucje prakticnog djelovanja crkve, posebno crkvenog evangeliziranja, i crkvenog rasta, napisano mnostvo knjiga. Evo popisa znacajnijih autora na tom podrucju: Leith Anderson, George Sweagey, Charles i Win Am, C. E. Autrey, Andrew Blackwood, John Bisagno, William B. Riley, J.E. Conant, Roy Fish, Elmer Towns, Michael Green, Sterling Huston, Ralph Neighbor, Bailey Smith, Paul Y. Cho, George Hunter, Donald McGavran, Charles Shumate, Roy H. Short, Bernardi Marjorie Palmer, Myron Augsburger, John S. Stam, Louis Drummond, Mendal Taylor, Peter Wagner, Carl George, John Wimber, Jack Hyles, Charles L. Goodell, George Barna, James Engel, Kent Hunter, Larry Lewis, Greg Ogden, Calvin Ratz, Roland G. Leavell, W. E. Sangster i Samuel A. Shoemaker. Vecina denominacijskih izdavackih kuca takoder posjeduje materijale proizvedene sa svrhom da crkvama pomognu razviti programe evangelizacije.

Djelotvoma strategija evangelizacije

ljudima mogu biti kamen spoticanja, te im na iste u ljubavi skrenuti paznju. Isto vrijedi i za neke njihove pogresne predrasude, kao i za sve ono sto moze omesti njihovo svecenicko nastojanje kako sa Bogom tako i sa drugim ljudima.

Osnovno je pomoci im da nastave rasti u milosti i spoznaji. Cini mi se uputnim i mudrim da si, zbog naseg slabijeg pamcenja, zapisemo popis stvari koje bi s njima trebali proci tijekom njihova 'skolovanja,' te da vodimo evidenciju kako glede njihova napredovanja, tako i glede naseg nepropustanja stvari s popisa. Takav popis moze biti od velike pomoci posebno kada radimo s nekoliko ljudi istovremeno, i to ljudi cija se iskustva i druge osobine medusobno izricito razlikuju. Nama ce pak sve to koristiti jer cemo biti prisiljeni vjezbati strpljivost. Vrlo je vjerojatno, naime, da ce razvoj i rast ljudi za koje skrbimo biti polagan i mnogocime ometan, kao i dace katkada nazadovati. No, tako dugo dok oni iskreno zele znati i uciti istinu, kao i istu s voljom slijediti, mozemo biti sigurni da ce se nas trud isplatiti. Jednoga ce dana, naime, uzrasti do zrelosti u Kristu.

Pomozite im nositi njihove terete

Mozda je najtezi dio cijelog ovog postupka ucenja i vjezbanja prihvacanje njihovih problema, kao i pripremiti ih za ono sto ih, glede nevolja, ocekuje. To je posebno tesko,jer sve ukljucene u proces moze razdraziti. Nadalje, to znaci da cemo na njih neprestano misliti. Cak i kada cemo privatno proucavati Pismo i moliti, nasi ce nam ucenici biti u mislima i snovima. No, hoce li roditelj koji voli svoju djecu i htjeti nesto drugo? Trebamo prihvatiti nositi teret njihove nezrelosti sve dok ih oni sami nece moci valjano nositi. Pretpostaviti, harem u prvim koracima njihova razvoja, da su oni u stanju nositi se sa svime sto ce ih zadesiti, znaci prizivati propast Trebamo postupati s nuznom osjetljivoscu. Odgovorni smo, naime, kao

njihovi mentori i savjetnici, poducavati svoju duhovnu djecu kako zivjeti za Gospodina i Ucitelja.

Pustite ih da nastave sami

Ove bi izabrane ljude i zene trebalo voditi sve do onoga dana kada ce oni biti u stanju sami obnasati sluzbu na podrucju za koje su pozvani, to jest, djelovati u onim sluzbama u kojima se ocituje njihov utjecaj. Svaki od njih bi, kako se priblizava taj clan,trebao predvoditi neku svoju skupinu, sazdanu od ljudi koje su za vrijeme svog 'skolovanja' oni sami priveli Kristu, iii im bili dodijeljeni kao oni koje ce nadzirati u njihovim prvim koracima vjere. Nasa ce strategija vec postati dio njihove .prakse, a da oni toga jos i nece biti svjesni. Svakako da cemo im tu strategiju, kao i cinjenicu da smo je bili svjesni od samoga pocetka rada s njima, do kraja objasniti prije no sto ih prestanemo predvoditi i nadzirati. Strategiju moraju razumijeti i prihvatiti,jer ce po njoj moci vrednovati svoje vlastite zivote, kao i prenijeti je drugima kojima nastoje pomoci.

Duhovno iskustvo knad svega

Bitna stvar je, dakako, stjecanje njihovog vlastitog duhovnog iskustva. Oni moraju, prije no sto ih oslobodimo naseg nadzora, biti dobrano utvrdeni u vjeri koja pobjeduje svijet. Davao ce, potpomognut demonima iz pakla, pokusati sve da ih porazi, pri cemu ce se koristiti svakom vrstom prijevare. Svijet kojemu idu pomoci lezi pod vlascu njegove zle kletve. Borba jednostavno nece prestati. Svaki ce korak prema naprijed trebati borbom osvojiti, jer se neprijatelj nece dragovoljno predati i povuci. Samo ce ispunjenost Kristovim Duhom biti dostatna u suocenju sa izazovom. Ne zive li nasi 'puleni' u tom zajednistvu s njime, i ne krecu Ii se naprijed u njegovoj cistoci i sili, sile koje im se protive mogle bi ih prevladati, pace se i nas rad s njima ocitovati kao promasaj.

Djelotvorna strategija evangelizacije

Drugim rijecima, sve ono sto smo radili ovisi o vjemosti tih radnika. Nije bitno koliko smo ljudi mi stavili na popis, vec koliko su ljudi oni pridobili za Krista. Stoga cijelo vrijeme treba isticati kvalitetu zivota. Postignemo Ii pravu razinu kvalitete vodstva, mozemo biti spokojniji - ta, ostalo ce, naime, slijediti samo po sebi. Ne uspostavimo li ga, ono sto ce slijediti nece biti vrijedno spomena.

Skupocjena pobjeda

Nemojmo se varati, takav visoki standard ocekivanja kosta. Mozda ce mnogi od onih s kojima pocinjemo vremenom, zbog toga sto misle da ce cijena na kraju biti previsoka, odustati i otpasti. S time nam je bolje sada se suociti. Krscanska je sluzba zahtjevna, i ukoliko ljudi ocekuju biti Bogu od ikakve koristi, onda moraju nauciti najprije traziti Kraljevstvo. Da, biti ce i razocaranja. Oni, pak, koji ce sve to proci, i krenuti nas zivot preslikati na zetvena polja, biti ce nam u godinama koje dolaze izvorom velike radosti.

Ne zivimo prvenstveno za sadasnjost. Nase je zadovoljstvo u spoznaji da ce u nadolazecim pokoljenjima nase svjedocanstvo za Krista i dalje donositi rod, kroz nase ucenike i ucenike nasih ucenika, u sve sirem krugu, sve do kraja zemlje i kraja vremena.

Je Ii to i vasa vizija ?

Svijet ocajnicki trazi koga bi slijedio. Sigumo je da ce naposljetku nekoga slijediti; no, hoce Ii ta osoba biti covjek koji poznaje Krista i njegov put, iii ce biti netko izgubljen poput njih, koji ce one koji ga slijede odvesti u jos vecu tamu?

Ovo je kljucno, presudno pitanje glede naseg zivotnog plana. Relevantnost svega sto cinimo pociva na ovoj odluci. No, jednako tako pociva i sudbina mnostva ljudi koji, i ne znajuci, ovise o nasoj odluci.

POPISIZABRANIHDIJELA GLEDE EVANGELIZACIJE I UCENISTVA

(prerna prezimenu pisca)

Bright, Bill i suradnici: Deset temeljnih koraka prema krscanskoj zrelosti, Life-center, Crikvenica, 1994.

Broadbent, E. H.: Jedna povijest crkve, Betanija, Zagreb, 1989.

Clark, E. Dennis: Zivot i ucenje lsusa iz Nazareta, Mesije, Duhovna stvarnost, Zagreb, 1986.

Faivre, Alexandre: Laici u pocecima Crkve, Svijetla tocka, Krscanska sadasnjost i Provincijalat franjevacatrecoredaca, Zagreb, 1988.

Ferguson, B. Sinclair: Krscanska vjera i fivot, Izvori, Osijek, 1986.

Forster, Roger T.: Vjera u svakodnevnom fivotu, Betanija, Zagreb, 1988.

Djelotvorna strategija evangelizacije

Green, Michael: Kako reci Rijec: Evangelizacija sada i onda, lzvori, Osijek, 1986.

Gschwind, Walter i drugi: Putokaz ta krscanski fivot, Udruzenje za sirenje krscanske literature, Rijeka, 1991.

Hallesby, 0.: 7.asto sam postao krscanin, Duhovna stvarnost, Zagreb, 1975.

Hamman, A. G.: Svagdasnji zlvot prvih krscana, Svijetla tocka, Provincijalat franjevaca-trecoredaca, Zagreb, 1983.

Little, Paul: Kako svjedociti, lzvori, Osijek.

Little, Paul: Kako svjedociti - radna biljeznica, Izvori, Osijek.

Olford, Stephen F.: Mole Ii danas doci do duhovnog pr(!budenja, Duhovna stvarnost, Zagreb, 1973.

Sanders, J. Oswald: Vodi narod moj - biblijski lik duhovnog vode, Izvori, Zagreb, 1981.

Tippit, Sammy: Molitva - faktor duhovnog probudenja, Duhovna stvarnost, Zagreb, 1991.

Smith, Chuck: Djelotvorna molitva, Betanija, Zagreb, 1993.

White, John: Bitka - Praktican prirucnik za krscanski zivot, • Dobra vijest, Novi Sad - Zagreb, 1986.

Wiersbe, W. Warren: Budi mudar, Duhovna stvarnost, Zagreb, 1989.

ZIVJETI NA KRISTOV NACIN

Knjiga koja je zavrijedila lezdesetak izdanja sa ukupno preko milijun primjeraka sigumo ima nelto neodgodivo i va!no za redi.

Postavli klasikom u posljednjih je trideset godina izvrlila bitan utjecaj na mnoge poznate i nepoznate krlalnst.e djelatnike ..Ovo je djelo natopljeno Pismom jer se usredotofuje na princip vidljiv u •••cm Gospodinu, te na pomno odabranu strateaiju.

Na taj nam nafin pokazuje nepromjcnjive,. jednostavne ali duboke i temeljite bibliJsko principe. koji moraju biti dijelovi svakog istinskog evandeoskog evangeliziranja.

Hodimo i ljubazno navjelfujmo dobru i radosnu vijest o Bofjem opraltanju i mint i nadi po lsusu Kristo -ljudima u ovom nesredenom i umirufem svijetu.

About First Fruits Press

Under the auspices of B. L. Fisher Library, First Fruits Press is an online publishing arm of Asbury eological Seminary. e goal is to make academic material freely available to scholars worldwide, and to share rare and valuable resources that would not otherwise be available for research. First Fruits publishes in ve distinct areas: heritage materials, academic books, papers, books, and journals.

In the Journals section, back issues of The Asbury Journal will be digitized and so made available to a global audience. At the same time, we are excited to be working with several faculty members on developing professional, peer-reviewed, online journals that would be made freely available.

Much of this endeavor is made possible by the recent gift of the Kabis III scanner, one of the best available. The scanner can produce more than 2,900 pages an hour and features a special book cradle that is speci cally designed to protect rare and fragile materials. The materials it produces will be available in ebook format, easy to download and search.

First Fruits Press will enable the library to share scholarly resources throughout the world, provide faculty with a platform to share their own work and engage scholars without the di culties often encountered by print publishing. All the material will be freely available for online users, while those who wish to purchase a print copy for their libraries will be able to do so. First Fruits Press is just one way the B. L. Fisher Library is ful lling the global vision of Asbury Theological Seminary to spread scriptural holiness throughout the world.