MITOLOŠKI LIK ČOVJEKA O SEBI SAMOME
Poglavlje 6. Razgovor između starog gospodina Barbaro-Jakasa sa slučajnim poznanikom iz, mjestanca. Iskrsava prošlost i javlja se u čovjeku mitski ljudski lik o čovjeku, o sebi samome. Fatalna je uloga znanosti: da bi spoznala ona mora pretvoriti čovjeka u svoj objekt, a time i razbiti ljudski mit o sebi u njemu samome. Rušeći u sebi mit o sebi samome i pretvarajući tako čovjeka u čisti objekt spoznaje, ruši čovjek i samoga Boga. Čovjek i Bog dva su lica istog fenomena... Razgovor se ne završava, jer ga prekida gospođa Anita. Već drugo jutro, poslije slučajnog susreta doktora Balda s gospodinom Barbaro-Jakasom, došao je on, liječnik, do gospođe Anite i zamolio je da zatraži od starog gospodina jedan razgovor »u njegovo ime«. Doktor Baldo je, zaista, rekao tako »u njegovo ime«, pa se to gospođi Aniti učinilo toliko službenim da se i preplašila toga: — U vaše ime?! — upitala ona ne snalazeći se. — Da, recite mu kako bih volio s njim porazgovoriti, jer se mi već i znamo, samo je on to zaboravio. — Ah, tako. . . — sa smirenim zadovoljstvom odvratila gospođa Anita, i, dakako, odmah, pri doručku, obavijestila svoga gosta o želji mjesnog li ječnika, doktora Balda. U prvom trenutku to je neugodno iznenadilo starca, ali odmah se on i skupio te, istina nevoljko, ali ipak pristao. — Baldo S.?!. . . Dugo već boravi ovdje? — Tako, četiri, pet godina. — Oženjen? — Ne, ovdje živi s majkom. — Baldo S., Baldo S. — mrmljao je gospodin Barbaro-Jakas. — Da, ime mi je poznato. — Rekla sam vam, on pozna ženu, koja vam je poslala cvijet. Starac pogleda gospođu Anitu pomnjivije i ne odgovori ništa u prvi čas, ali konačno se i odluči: — Pa dobro, ja sam svaku večer ovdje, u vrtu, pa neka dođe. . . 37