Petar Segedin - Krug sto skamenjuje by antun aljinovic

BIBLIOTEKA GLOBUS

Urednica ALEMKA KRALJ ŠTIH

PETAR ŠEGEDIN

KRUG ŠTO SKAMENJUJE

GLOBUS/ZAGREB

Recenzenti DUBRAVKO JELĆIĆ BRUNO POPOVIĆ

Izdavanje ove knjige financijski je pomogla Republička samoupravna zajednica kulture SR Hrvatske

SADRŽAJ

I. dio: ZLO-ČINILAC — ZLOČINAC Poglavlje 1. Stari gospodin i lijepo kameno sjedište . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 Poglavlje 2. Diskretni uznemiritelj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 Poglavlje 3. Crnina i njezine ralje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Poglavlje 4. Regulisati, regulisati čovjeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Poglavlje 5. Gluhi hod stvari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 Poglavlje 6. Mitološki lik čovjeka o sebi samome . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 Poglavlje 7. Kakvo otkriće! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 Poglavlje 8. Svijete, ni vidio te ne bih, kada i sam ne bih bio ti . . . . . . . . . . . . . . . 50 Poglavlje 9. I »zagonetka-attrapa« u crtežu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 Poglavlje 10. Zlo-činilac i zločinac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 Poglavlje 11. Kad puše jugo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Poglavlje 12. Pojedinac u povijesti i ona, povijest u njemu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80

II.

dio: RAZGOVORI

Poglavlje 13. Panorama sudbine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Poglavlje 14. U službi magnetske igle . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 6

Poglavlje 15. Dakle: jedina ljubav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Poglavlje 16. Dva, ili tri bolesnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Poglavlje 17. Joško . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 Poglavlje 18. Pukovnik Šok . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 Poglavlje 19. Piotr — i previše sam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 Poglavlje 20. Put razumskih perspektiva — ugrožen . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 Poglavlje 21. Povijest i vrlina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158 Poglavlje 22. Ljudi, ljudi su moj pejzaž . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169

III.

dio: USTA JAKOVLJEVA

Poglavlje 23. Odgovornost i »oko vodopadno« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177 Poglavlje 24. Usta Jakovljeva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199 Poglavlje 25. Mladi Augustin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219 Poglavlje 26. Balada o nožu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 226 Poglavlje 27. Poraz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 236 Poglavlje 28. Riječ: tijelo duha našega . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 246 Poglavlje 29. U mraku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 254 Poglavlje 30. To je sve, ptico moja! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 262 Poglavlje 31. Mefisto, đavle sami, gdje me vodiš? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271

IV. dio: OVDJE LEŽI KORISNA BUDALA Poglavlje 32. Piotr sam, u vjetrini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283 7

Poglavlje 33. Sprovod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 291 Poglavlje 34. Treći, treći, moj pukovniče! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 298 Poglavlje 35. Verenin argument . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 304 Poglavlje 36. Tko-ona! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 314 Poglavlje 37. »Belle ame«, ali gdje je brigadir? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 317 Poglavlje 38. Piotrov ozbiljni pokušaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 327 Poglavlje 39. Duše opremljene, oboružane ideologijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 337 Poglavlje 40. Gospodin Barbaro-Jakas povraća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 344 Poglavlje 41. Šok je, možda, i svetac jedne ideologije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 354 Poglavlje 42. Epilog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 359

I. dio

ZLO - ČINILAC — ZLOČINAC

STARI GOSPODIN I LIJEPO KAMENO SJEDIŠTE

Poglavlje 1 . u kojemu se priča kako je gospodin Barbaro-Jakas, već star, poražen, ogorčen i osamljen, napuštajući veliki svijet — kamo je bio dospio sticajem sretnih okolnosti, ali i nošen nekim svojim sposobnostima — bio prisiljen skloniti se u zabitno neko mjestance te kako tu, u tišini osame, pokušava dovršiti svoj fatalni »Obračun«, obračun sa »svima i svačim«. Poglavlje otkriva prve njegove susrete s novom, malom i zabačenom sredinom, koja ga ukazuje nama, a pomalo i njemu samome, onakvim kakav sam nije nikada ni pomislio da jest. I snašao se odmah u tom starom zdanju. Ta on, gospodin Jakas, s nadimkom Barbaro, i nije bio stranac ovdje. A već je nekoliko dana tu, na odmoru, kako se uobičajilo govoriti, iako se on, zapravo, tako vječno »odmara«, bolje reći »umara«. Odmah je i zavolio taj svoj starinski, pomalo nagnjili, gotovo crvotočan ambijent, gdje se smjestio. I činilo mu se da je, eto, upravo skrivajući se, došao u posjete svojoj mladosti. Jer, tu, u blizini, i rodio se gospodin Barbaro Jakas. No, to je bilo tako davno da su ga i sami mještani rodnog mjestanca posve zaboravili. A star je, star i. . . i jest, već par godina sakuplja materijal za svoj »Obračun«, konačni obrač u n sa svima! Takav, prolazio je on, izlazeći i ulazeći, kućnim vrtom, zapravo uskom, vrtnom stazom, posve zaraslom travom, dodirujući nesvjesno raznovrsno raslinje i zastajkujući redovito, u uskom dvorištu, natkritom odrinom te, ulazeći, prilazio vratima kuće ispunjen nekim nejasnim strahom. Ukućani su to, dakako, odmah i zamijetili. A taj strah gotovo mu je i prijao: oživljavao je raspoloženje iz davnog doba njegova djetinjstva. Pa ipak, izlazeći iz kuće, opazio je — napuštajući to staro zdanje — oslobađa se, eto, i neke mutne težine, stoga se, vjerojatno, tako olakšan, i obraćao domaćici, gospođi Aniti, raznim doskočicama. Jutros ju je tako saletjeo nekim pučkim stihovima, što mu ih je upravo dan prije ona sama, usput, rekla: — Kako, kako ono, gospođo Anita? »Nedija, nedija — dica kruha ne jila... « A gospođa Anita, vrzeći se vrtom, okretala mu se zbunjeno nasmijana, velikih oči, ne znajući ni sama što bi odgovorila. No, on, gospodin 10

Barbaro-Jakas, iskorištavajući njezino nesnalaženje, odmah je dodavao daljnje stihove iste pjesme: — U pepelu sidila, došla zmija. . . — Aaa. . . »pa ih popila!. . . « — odgovarala je tihim, nesigurnim glasom gospođa Anita, snalazeći se, te, zadovoljna od tog svog snalaženja, sva pocrvenjela. — »Pa ih popila!« Da: »pa ih popila. . . « — ponavljao je gospodin Barbaro-Jakas, sad gotovo nekako i uvrijeđeno, odvraćajući se od gospođe Anite i nastavljajući svoj put stazicom kroz vrt, dakako, dodirujući, kao i obično, raslinje prstima desne ruke. To, »pa ih popila« utrnulo je posvema tek iskrslo njegovo olakšanje, što se pri izlazu iz kuće budilo u njemu. — A jeste li poznavali starog Šukru? — dobacila je gospođa Anita za njim. On se zaustavio, razmislio malo, pa se okrenuo prema njoj, gledajući je šutljivo, kao da čeka još neka objašnjenja. — Objesio se jučer. . . dodala odmah gospođa Anita postavši odjednom ozbiljna — Jest, jest, jučer su ga našli obješena u kuhinji, uz samo ognjište. — Šukre?! — čudio se gospodin Barbaro-Jakas. — Šukre, Šukre! Pa vi biste ga morali poznavati. Vaših je godina, a i rođen je tamo, u mjestu gdje ste i vi rođeni. — Nikada nisam čuo za Šukra, — mrmljao je gospodin Barbaro-Jakas. — Onoga od Paladinih, što mu je stric bio pop, dun Jure. . . — Od Paladinih! Da nije Ante, Ante Paladin? — E, e, on, baš Ante Paladin, samo smo ga mi zvali Šukre! — I objesio se! On... Ante Paladin?! Kako?!. . . — Zatečen viješću nije se snalazio, pa, ne znajući ni sam što bi rekao, vratio se natrag do gospođe Anite te neposredno pred njom stao: — Onaj što je na nogama imao po šest prsti? Gospođa Anita gledala ga šutljivo, pa on opet ponovi: — Onaj Paladin što je na nogama imao po šest prsti?. . . A i na rukama ih je imao, samo su mu, u ranom djetinjstvu, otkinuli po jedan na svakoj ruci? — Šest prsti?!... Ne znam... Gospodin Barbaro-Jakas se ubrzo snašao i vidjevši da govori ženi mnogo mlađoj od sebe, koja ni rođena nije u mjestancu gdje se on rodio, zašuti, potone u sebi samome, pa, okrećući se prema izlazu, rekne: — Bogamu! Objesio se. . . — I krene. 11

— Govore da je bio dobar čovjek, — dodala je za njim gospođa Anita. — A zna li se zašto? — Upita gospodin Barbaro-Jakas zaustavivši se, no ne osvrćući se više prema gospođi Aniti. — Nisu mi znali pravo reći... Sumnja se na bolest. Rak... — Hm... Jasno! Rak!. . . I objesio se... — mrmljao je gospodin Barbaro-Jakas krenuvši pognut prema izlazu iz vrta. No, pred samim izlazom, prolazeći cestom, naišao je mjesni milicionar te znatiželjno pogledao starog gospodina. Starac naglo zastane, pa se stane i vraćati natrag. Ušao je čak i u dvorište, prošetao njim, pa opet pošao prema izlazu iz vrta. Iznenađena, gospođa Anita, promatrala ga je znatiželjno za čitavo to vrijeme — sve čak dok se nije izgubio cestom što je prolazila odmah uz sam vrt — predavajući se svojim mislima: tako star gospodin, pa sam... Govore da je ugledan, ali Bože moj, posve izgubljen čovjek. To se odmah vidi. I boji se, eto, i samog milicionera. Čudno!... Šetnja je vodila gospodina Barbaro-Jakasa najprije kroz borovu šumicu, zatim na brežuljak, odakle se moglo vidjeti i mjestance i njegova okolina, tamo gdje je bio već pronašao lijepo kameno sjedište za »odmor« i promatranje. Mala je to bila visoravan obraštena vrijesom i planikom, a on, on je, zapravo, i volio to takvo svoje promatranje. Ono je značilo ne samo gledanje mjestanca i okolice njegove, nego i nešto mnogo važnije: prepuštanje tijeku svojih misli-uspomenama, pa i inače, njemu sada već tako dragih, slobodnih, nevezanih razmišljanja. Sjedeći tako na svom »Lijepom kamenom sjedištu« živio je neku vrst lebdenja, da, lebdenja u ovom prostoru i vremenskom tijeku, pa, eto, i u čudnoj slobodi misli samih, gotovo bi se moglo reći, »kao takvih«. Imao je pravo na to, on starac: zar čitavo njegovo iskustvo životno nije uvjerljiva osnova za takvu slobodu? A mjestance, pružajući se uz more, što se zasijano otočićima i zatvoreno dijelovima dvaju velikih otoka, širilo pred njim — zaista se lijepo smjestilo. Otvorena pučina morska stoga se gotovo nije ni mogla vidjeti. Velim gotovo, jer se između otočića ipak nazirala, a to napominjem zato, jer je gospodin Barbaro-Jakas, sjedeći na svom »lijepom sjedištu«, znao pasti i u razmišljanja o onoj »teoriji« po kojoj ovdje, uz more, treba razlikovati ljude i po tome, gledaju li od svog rođenja pučinu morsku, ili ne. Vide li je, i njihovi misaoni horizonti, kao i životno vladanje, široki su; ne vide li je, bivaju uski, zatvoreni, a on je tu zatvorenost znao i izraziti: ljudi zanatlijski ograničeni! Ali, mora se priznati, tom svom naziranju ni sam nije pridavao neko osobito značenje. Danas, upravo zbog tog samoubojstva Malog Paladina i pučkih stihova gospođe Anite, ta teorija o pučini ukazivala mu se i zanimljivom. Paladin je bio zaista čovjek pučine, kao i on sam. . . I te ga misli okrenuše onamo, prema bregovima otoka s kojih se mogla jasno vidjeti široka pučina morska i, zatvarajući oči, 12

gubio se... , gubio se u nejasnim slikama, među nestalim licima i to uvijek s nekom sladostrasnom sentimentalnošću, nadahnutom ljepotom ovoga kraja, pa jest, sve se i otkrivalo u sentimentalnotragičnoj sudbini ljudi, ljudi mladih i smirenih, a l i i ljudi smionih i kadikad izobličenih, propalih, izgubljenih, pa i opasnih, no nerijetko i ljudi strastveno poduzetnih, upornih, ljudi uspjeha. . . Iz svega toga on se izgubio: bio, bivao tu, nestao zatim, kao i mnoštvo ostalih, živeći, dakle, svoju osobnu sudbinu. Upravo te sudbine bile su ono što ga je ponajviše zaokupljalo i sada, sjedeći na svom »lijepom kamenom sjedištu«. Naravno: on, njegova sudbina, bila je ogledalo svih. I kako se, eto, našao ovdje, poslije mnogo godina, taj ambijent, tako živo i neposredno prisutan pred njim, omogućavao mu je na poseban način da se gleda i da se vidi, pa se on i sladostrasno ogledao i vidio, uvijek: lebdeći u prostoru i vremenskom tijeku, ozračen sentimentalnom sjetom čovjeka, koji se vratio, poslije dugih godina, svome ishodištu. Zaista prošlo je bilo nekoliko desetaka godina da ovdje nije bio, pa je svaki djelić okoline, što ga je gledao, izazivao u tom njegovom lebdenju mnoštvo raznoraznih osjećaja, što su se vezivali uz put njegove sudbine. A sebi samome ukazivao se već završenom sudbinom: mogao ju je jasno, gotovo ispred sebe, vidjeti i na njoj očigledno razabrati »ključne čvorove« svoga razvoja. Gledao je tamo među brežuljcima, na suprotnom otoku, jedva vidljive kuće mjestanca gdje je rođen i ukazala mu se jasno mitološka klima njegova djetinjstva, dakle jedna od onih »ključnih točaka« njegove sudbine, zatim taj mali gradić tu, tako neposredno pred njim, gdje se mitološka svijest sublimirala u shvaćanja jedne civilizacije i gdje su ga prva znanstvena spoznan ja posvađala s Bogom, konačno, put tim morem, što se sada tako plavi, u svijet, svijet velikog grada i bezgraničnih perspektiva, pa i u poraz i pad, da bi se sada, eto, našao opet tu, u blizini svoga ishodišta, bježeći i skrivajući se od realizacija upravo onoga što je sam htio. Taj put! Put, kojemu je vrhunac bio otkriće društva i sebe samoga u društvu, gdje su mu se otkrivale vlastite slabosti, nemogućnosti kao osobe, a vjerojatno upravo zbog tih slabosti i Pravda kao božanstvo, kojemu treba sve žrtvovati. U njoj treba izgorjeti. I tek tu, otkriva se značenje žrtve!... Vrhunska »ključna točka«! Ona je otkrivala ne samo slabost, nedovoljnost njega samoga, nego, u tom ogledalu, i bijedu društva u kojemu je živio. Otkrivala se svijest o uvjetovanosti životnog puta, svijest o važnosti posjedovanja, o vlasnosti, o »imovinskom stanju« i odmah poslije potonuća u praksi životnoj, s tog dna života, ona, Pravda, uputila ga je lijevo, među siromahe, a čitanje, učenje, saznavanje i doznavanje, među ljude, koji su smatrali da je život moguće izmijeniti, učiniti boljim, pravednijim, pa stoga i sretnijim. Znanost, upravo znanost sociološka, bila je tada poluga kojom se diže svijet. Ta »znanstvenost«, da, to je bila, možda, najodlučnija od svih »ključnih točaka« njegove sudbine. 13

A oko njega je sada mirno, blago sunčano poslije podne. I tu, na tom »lijepom, kamenom sjedištu« danas se uplitalo u njegovo lebdenje i to samoubojstvo Malog Paladina, njegova prijatelja iz djetinjstva, kojemu je on, dolazeći iz daleka grada tumačio svijet. Vrijeme prvih saznanja o povijesti, o povijesnom razvoju društva i »zakonitostima« njegovim. Živjela je simbioza Pravde i Povijesti! Jeste, danas mu je jasno: tada je njegova Pravda gledala objektivnu Pravdu u povjesnim zakonitostima, a Proletarijat, s kojim se on pokušavao izjednačiti bio je nosilac toga, te Pravde zapravo. I tada, kako se dobro sjeća toga: Mali Paladin!... Ostao je bio Mali Paladin uz zemlju, uz glad, uz opće poniženje, ali bio je čovjek koji čita, pa ga je on snabdijevao »literaturom«, kako se onda govorilo, čovjek kojemu je žeđa za Pravdom upaljivala žeđ za znanjem. Ta mo, na onom puteljku za grad, što se sada tek nazire, vodio se onda i njihov sudbonosni razgovor; — Ali, kako to, ako se povijest odvija po svojim dijalektičkim zakonitostima, ovisnim isključivo o razvoju sredstava proizvodnje, onda smo ja i moja volja i svijest suvišni, ili barem nevažni... Sve će biti i bez mene, pa, možda, čak i protiv mene. — Da, tako je . . . — odgovarao je cinično, ubitačno. — Hm, tako je... Čudno! Sve će se zbiti: doći će i revolucija, bez obzira na ono što ljudi misle... — Razvoj sredstava proizvodnje uvjetuje odnose među ljudima, a sve to skupa određuje idejni s v i j e t ljudi, što znači: vodi i njihove misli... — A ja? — pitao je bespomoćno mali Paladin. — Ja! Ih. . . Ja: ono može biti smiješna, reakcionarna, antipovijesna bijeda, ili energija koja podupire hod Povijesti! — Hod Povijesti! A sloboda ?. . . — Sloboda je jasna svijest o tome! Prilazi, šumeći, k njemu maistral, što je dolje prošao kroz borove krošnje, kao i onda, pa, kao i onda, gleda gospodin Barbaro-Jakas, kako nabire plavu površinu mora. Da, sve je gotovo kao i onda, samo Malog Paladina, koji se bio toliko zabrinuo za osobu ljudsku i njenu slobodu, više nema, a on sam tako cinično jak, samouvjerljiv, tada došao je, evo, ovdje kao bjegunac pred tim svojim vlastitim »znanstvenim« cinizmom i gleda svoje staračke ruke, što mu trenutno počivaju na koljenima, već prilično zasijane staračkim pjegama, jest, jest, to su te ruke što sada pišu riječi, čitave spletove rečenica, stranice optužbe i obračuna s tim »znanstvenim« cinizmom... No, tu je i prekidao svoje već mu tako dobro znane misli, odustajao čak i od gledanja njih, tih svojih ruku, pa i kraja tu, oko njega, te ustajao i vraćao se natrag, istina drugim putem, ali 14

poznatom cilju: svojoj sobici, svom okviru... Svom skloništu. Zapravo, on i mora izbjegavati taj krajolik, koji u njemu budi sentimentalnu, samoljubivu ljepotu, neprijateljsku jasnosti viđenja toliko mu potrebnog. Prezir prema sebi samome što se bio zacario u njemu — a od kojega je bio jedini spas u »Obračunu« sa svim i svima, pa i s tim njim, tom svojom vlastitom sudbinom, — ugrožavao je tu samoljubivu ljepotu.

DISKRETNI UZNEMIRITELJ

Poglavlje 2. U novoj sredini gospodin Barbaro-Jakas otkriva jednu malenkost, koja ga je, iako se ukazala slučajnom, neslučajno osvojila. Otkrila se čak vrlo značajnom za karakter starčeve osamljenosti. Soba, na drugom katu, u kojoj se smjestio, bila je jednostavna, ali udobna. Jedini prozor njezin gledao je prema moru zasijanom, tamo na horizontu, nizom zelenkasto-plavih otočića. Uvjerena da je gospodin Barbaro-Jakas vrlo ugledan i dobro stojeći gospodin, gospoda Anita, još mlada žena, plaha i vječno zaposlena, nastojala mu je u svemu ugoditi, pa mu se stoga često i obraćala pitanjima oko gotovo beznačajnih stvari. A on je, doista, odmah, prvi dan, izazvao neko osobito poštovanje, moglo bi se čak reći i neko udivljenje, ne samo nje, nego isto tako njezine djece. Pa ni odmarao se nije on kao drugi gosti: gotovo čitavo vrijeme boravio je u sobi, čitajući i bilježeći, posve nerazumljivim rukopisom nešto, na papirima što su ostajali razbacani po stolu i krevetu. Žena je to odmah riješila: profesor! Pravi, stari profesor. U svojoj mladosti otišao je odavde, zaboravio na sve svoje, a sada sam, star i bez ikoga, vraća se natrag kao čisti tuđinac Žalosno, dakako, ali može još i brige zadati! — pomislila je već treći dan gospođa Anita. Razgovarajući s njom gospodin Barbaro-Jakas raspitivao se, usput, i tu, dakle, kao da bježi, o starom pokućstvu i to, čudno, ne kakvo je — to kao da ga nije zanimalo — već uvijek čije je bilo, zašto je služilo vlasniku, pa naklapao čak i o vrtnom raslinju, a sinove njezine volio je slušati u igri, davao se učiti od njih, ispitujući ih o najbanalnijim sitnicama, na što su oni spremno i veselo odgovarali, iako, uvijek, s nekom sumnjičavošću, sluteći da starom gospodinu i nije toliko stalo do njihova objašnjenja koliko do nečega drugog što nisu mogli dokučiti. To je i budilo u njima još veće poštovanje prema njemu, starom gospodinu. Ali, najčešći povod takvim razgovorima, i s vlasnicom i s njezinim sinovima, bio je on: Tin-Tin. Da, Tin-Tin, čudan neki predmet što je visio na kućnom 16

zidu, odmah iza vrata kuće. Već prvog dana opazio ga je gospodin BarbaroJakas, pa je, vjerojatno, drugi dan, i smjestio svoj naslonjač tako blizu njemu da bi ga mogao promatrati kad god je zaželio, a večerom i noću osluškivati njegovo oglasivanje. Jer, — on se i oglašavao. Djeca su mu dali ime Tin-Tina, a donio ga je davno, vele, njihov djed, kapetan iz Hong-Konga, pa se uvriježilo bilo promatrati ga kao nekog tajanstvenog glasnika iz dalekih, jako dalekih krajeva, koji se, ali već udomaćio te postao domaće, kućno božanstvo neko. Muž gospođe Anite, također kapetan, izbivao je po više mjeseci iz mjesta, naročito je poštovao tog glasnika, pa to poštovanje prenijelo se stoga i na ženu i djecu. Tin-Tin bio je, zapravo, vrlo jednostavno složen predmet od bambusove trstike. Predmet?! Maska zapravo, složena od dijelova bambusove trstike. Visjela je o tankoj niti, privezanoj za čavlić, pribijen u vanjskom zidu kuće, neposredno uz vrata. Jedino što na njoj nije bilo od trstike krupne su crvene oči, uokvirene kolutima kratko i lijepo izrezana bambusa. Čitava maska podsjećala je, katkada, na neka od onih kinesko-japanskih slova, koja nam izgledaju više slika nego određeni znakovi. Imala je i dugu bradu, koju su predstavljala četiri para bambusovih štapića obješenih na jedva vidljivoj niti, pa su se, stoga, i pomicali pri svakom dodiru najblažeg daška vjetra. Pomičući se, štapići su se dodirivali te, zbog toga, i oglašavali raznoraznim drvenim zvukovima. Odmah, druge večeri, čim se smjestio u naslonjač, također od bambusa, zaokupiše oni gospodina Barbaro-Jakasa. A sredina je rujna i večeri su blage, mirne, pa i nešto već prohladne. Dan prije njegova dolaska pala je ovdje bila i obilna kiša. Osjetno se stoga ublažila vrućina kasnih ljetnih dana, zato mu se jasnoća i neka prozirna trodimenzionalnost i harmoničnost prostora, u tim večerima, odmah tako nametnula da im se sav podavao. Činilo mu se kao da je to jasno viđenje bila priprema za njegovo nijemo razgovaranje sa stvarima. »Nijemo razgovaranje sa stvarima«, kažemo mi, ali on bi se tome odlučno odupro, ispravljajući nas: on, rekao bi, ne razgovara, on jedva da i jest neki subjekt, on, eto, sluša i prati svoje misli, koje su sam taj prostor i to vrijeme, š t o ga neposredno živi. Tome se i prepušta s najvećim zadovoljstvom. Katkad, istina, ukazivalo mu se k a k o se stvari i pojave izdvajaju od njega te mu se počin j u suprotstavljati, ali čim bi jače zanoćalo one su se opet predavale te posve postajale njegove misli, njegovim sluhom. U takvu stanju i otkrivao mu se taj Tin-Tin svojim drvenim glasom. Iznenađivalo je to gospodina Barbaro-Jakasa upravo tim što su jedva čujni glasovi maske bili takorekuć samosvojni: javljali su se kao govor tuđinca nekog ovdje prisutnog, glasovi izuzetni, svojevoljni, ali i nekako blagi: oglašavanje koje osvaja i prisvaja. I posvećivao im je 17

dosta pažnje: pokušavao ih porediti sa šumovima vjetra što se večerom, gotovo redovito, spuštao s planine, tu odmah nad mjestom, lutao, ševrdao dvorištem i vrtom, no sve je bilo uzalud: tuđinac je ostajao nešto posebno. I ustao, odmah te prve večeri, gospodin Barbaro-Jakas, pokušao se i približiti, razabrati u mraku, tko je taj diskretni uznemiritelj njegov, ali tama i vlastita kratkovidnost mu to nisu dozvoljavale. Tek u jutro, kada se spustio da doručkuje, upoznao se bolje s njim, Njim, eto, koji se ukazao kao jednostavna maska, složena od bambusovih drvca. Ali, tada se maska i nije oglašavala. Dan, mnoštvo životnih glasova u prostoru oko njega, nisu joj, vjerojatno, dozvoljavali da svojim glasovima dopre do uha njegova, kako se to događalo sinoć. Da, ali oči, njezine crvene oči, su ga nešto naročito promatrale. Vidjevši kako stari gospodin gleda njihovu masku, stariji dječak, sin gospođe Anite, i sam se stao zanimati za nju, približi se stoga neposredno gospodinu Barbaro-Jakasu. On ga nije odmah primijetio, ali dodirnuvši masku rukom i zanjihavši tako štapiće, okrene se, osjetivši kako radi nešto što, možda, i ne bi trebalo. Susreo se tako s pogledom dječakovim. Osmjehnuvši mu se, gotovo u neprilici, rekne: — Govori, an? — To je Tin-Tin . . . — dahne dječak pocrvenjevši od uzbuđenja. — Tin-Tin?! — Tako ga mi zovemo. Tada se javila i gospođa Anita iz kuće: — Ah, to je još njihov djed donio iz Hon-Konga. Moj ga suprug voli, pa ga i djeca prihvatiše, a ja se kadikad i bojim njega.. . — Zašto, gospođo Anita? — Ne bih vam znala reći. Tako . . . — Tin-Tin... Dakle, i Tin-Tin je tu. I noću i danju? I po kiši i. . . — Jest, gospodine, — javljao se još uvijek glas gospođe Anite iz kuhinje. — Dobro, upoznali smo ga. Upoznali smo se! Lijepo! A kako se ti zoveš? — obrati se gospodin Barbaro-Jakas dječaku. — Joško, a moj brat Davor. — I ti, Joško, slušaš Tin-Tina? Dječak je šutio u neprilici.. — Dobro, Joško, sad se poznamo svi. Više nema nikoga koga bi trebalo upoznati ovdje? 18

— Ne! — odgovori dječak i njegovo se lice prelilo rumenilom od zadovoljstva. Gospodin Barbaro-Jakas prišao mu neposredno, pogladio ga po plavoj kosi i upitao, ni sam, vjerojatno, ne znajući kako i zašto: — A crtaš dobro u školi? — Ne. . . — šapnuo dječak. — Pa i to je dobro! — odvratio dobrohotno stari gospodin te još jednom pogladio dječaka po kosi, krenuo, zatim, ne rekavši više ni riječi. Tada se pojavila na vratima kuće sama gospođa Anita, želeći, valjda, još nešto objasniti svome gostu, ali on je već izlazio iz vrta. Gledajući ga, pomisli gospođa Anita: kakav čudak postaje čovjek sam. Ali, ni on, gospodin Barbaro-Jakas, hodajući pognuto cestom, uz more, nije mogao odmah zaboraviti ni Tin-Tina, ni dječaka. I jedan i drugi su ga živo zaokupili, možda čak jedan bez drugo ga ni zanimljivi mu ne bi bili, ali, eto, slučaj, da, uhvatio se starac za tu riječ: slučaj!. . . No, odjednom, stao se suprotstavljati tim mislima: što će njemu ti slučajevi, ta on je ovdje radi konkretnog posla svog »Obračuna«, sva je težina, tragičnost i tragikomičnost njegova života tu, u tom »obračunavanju« pa, konačno, i ona, sama njegova smrt. A on se igra s Tin-Tinom i Joškom! Jest: nije posve ozbiljno to kako se ponaša... Starost! — zaključi i nastavi, pognut, svojom uobičajenom šetnjom. Hoda on tako, sav potonuo u sebi i sve bliži zemlij, pa, gle, opet: kao da su same njegove misli htjele izložiti, pokazati jednu fatalnu misao, u njemu iskrsne jasno, očigledno: ti, takav starac, ti takav osamljeni šetač ovdje, uz more, ti si čovjek ovog, dvadesetog stoljeća, rođen si na njegovu početku i traješ, evo, do sada, kada su tri četvrtine njegove već prošle, a ono, to stoljeće, vijek je najmasovnijih ubojstava. . . u ime znanosti i čovjeka. . . Zastane i, zureći u cestu, šapne: — Misao!. . . Čudno. Možda me i vara. . . To je i uzrok svemu: sudjelovao si, istina, na svoj način, ali sudjelovao jesi. . . Krene zatim i osmjehne se, pa opet šapne: — Misao!. . . Čudno. Možda me, zaista, i vara. . . Ali sudjelovao jesam, pa odakle to da, bježeći od velikih stvari, predajem se sada »govoru« TinTin-a? A to, zar i to nije bijeg? 19

CRNINA I NJEZINE RALJE

Poglavlje 3. opisuje kako u svijesti starog gospodina i same beznačajnosti mogu izazvali njegovu prošlost te uvjetovati njezino čudno stiliziranje na bezizlaznim putovima. Eto, riječ »slučajnost« navela ga je na misao da o sebi samome šapuće kao o »skupu slučajnosti«, što je otvorilo vrata jednom nekadašnjem viđenju lica nekog na novinskoj fotografiji, a ono odmah izazvalo mnoštvo novih slika, koje ga počeše vući svojom logikom uvjetujući gubljenje svijesti o svome ja, tako da sam postaje čisto, bezlično misaono, zbivanje. Pa tako, u mnoštvu priviđenja, iskrsava osobnost gospođe Brentano i njezin crni ovčar, koji se pretvara u apsolutnu crninu, da bi ta crnina, odjednom, rastvorila na njega svoje zubato žarko ždrijelo. Gubi se tako gospodin Barbaro-Jakas misaonim tijekom od »slučajnosti«, od »smiješka« na usnama i susreće crninu iz koje izviru zubate ralje pseće. Uskrsli strah budi njegovo ja, koje bježi nepoznatim putovima, među najčudnije misaone veze, tamo u sukob između »smiješka« na usnama i crnine iskešenih ralja te otkriva kako se tu negdje otvaraju mogućnosti gajenja sistematske, industrijske smrti ljudske na krilima znanosti. I jedini spas od svega toga postaje nametijivost same realnosti, koja se suprotstavlja njegovoj bespomoćnoj misaonosti. Da, i on prihvaća to spasonosno čudo-užas, koje nazivamo realnošću. A treći dan, rano u jutro — tako mu je pričala ona sama, njegova stanodavka — pojavila se neka žena, u crnini, već prilično sijede kose, te donijela »za gospodina Barbaro-Jakasa«, u tegli, lijepu, visoko izraslu stabljiku. Vitka i nježna, s tankim, zelenim lišćem, isticala se još nerazvijenim pupovima. Gospođa Anita je htjela odmah pozvati njega, gospodina Barbaro-Jakasa, ali, gospođa, u crnini, to nije dozvoljavala, pa čak ni imena svoga nije htjela reći, 20

jer, veli, gospodin će znati i sam tko mu je to donio. I otišla je. Gospođa Anita se čak zabrinula zbog toga: zašto takav poklon i odmah tajnovitost? Stari gospodin primio je i dar i neobičnu vijest uozbiljivši se nešto malo, ali vidljivo, nije htio dati tome neko osobito značenje. A i sama gospođa Anita ostajala je posve diskretna: niti je ispitivala tko je ta žena u crnom, niti je svojim ponašanjem davala naslutiti da stvar i nije bez interesa za nju. Tegla je ostajala u dvorištu. Joško ju je smjestio odmah ispod Tin-Tina, kao da je time i želio pokazati kako sudjeluje u onome što starog gospodina zanima. On sam, gospodin Barbaro-Jakas, isplivao je iz svega toga jednim gotovo superiornim smiješkom ne rekavši više ni riječi o tome. Jedino, da, to: obratio se dječaku široko se smješkajući, kratkom napomenom: — Misao!. . . Čudno. Možda me i vara. . . To je i uzrok svemu: sudjelovao si, istina, na svoj način, ali sudjelovao jesi. . . — A ti znaš, zar ne? U pepelu sidila Došla zmija, Pa ih popila... — Znam. . . — rekao je Joško zbunjeno, ali kako mu se stari gospodin više nije obraćao, već krenuo iz dvorišta, pa prošao vrtom te nestao cestom, on se i sam predao svom jutarnjem poslu: pripremama za poslijepodnevnu školu. Nego, da, stabljika je već mogla sutradan i procvjetati velikim cvjetovima, žarko crvene boje, kako je upozorila gospođa u crnom, na što je domaćica i htjela svrnuti pažnju starog gospodina, pa ga, zaista, i upozorila na takvu radosnu mogućnost, čim se vratio te opet našao u dvorištu. — Nikada niste vidjeli kako cvate japanska ruža? — upitao ju je on posve mirno, gotovo ledeno. — Ne! Prvi put vidim takav cvijet. . . — odgovorila je gospođa Anita ponešto zbunjena. Nije očekivala takvu hladnoću uz tu vijest. — Arogantan cvijet, zar ne? — upita on gotovo neprijateljski. Gospođa Anita nije znala što bi odgovorila, pa, gledajući ispitljivo gospodina Barbaro-Jakasa, slegnula ramenima i povukla se u kuću, a on, približivši se cvijetu, dodirnuo ga staračkom svojom rukom, zatim se okrenuo, namjeravajući vratiti se u svoju sobu, ali, odjednom, stao, 21

obratio se pogledom Tin-Tinu i odmah njemu, cvijetu, koji je trebao procvjetati žarko crveno. Palo mu na um: gle, našli su se. . . Tin-Tin, i ona, japanska ruža! Uspinjući se, potom, stepenicama, pomisli: ha, pa i ne samo »našli su se«, nego i »našli smo se«. . . Opet slučajnosti?!. . . Ušavši u sobu ugleda mnoštvo svojih papira i namršti se. Slučajnosti?!. . . Sjedne za stol te uzme prevrtati listove, koji su bili neposredno pred njim, ali nije mogao čitati, pa primi olovku i na margini lista, što se tu našao ispred njega, ispiše: Slučajnosti! Što je to što nazivam slučajnostima? Ma što to bilo, protiv njih se mora boriti, ne prepuštati im se, jer one me vode, zapravo odvode, od mene samoga, koji jesam i koji moram biti, ako »Obračun« želim završiti. Da: ali ako sam ja više slučajnost nego?. . . Recimo: skup, čak, samih slučajnosti? Ta misao o njemu kao »skupu samih slučajnosti« zabrinula ga. Odloži olovčicu, ustane i počne šetkati sobicom od ugla, tamo uz vrata, do onog uz koji je bio smješten pisaći stol. A sve mu navire na usta ta nesretna misao-riječ: slučajnost! Pa i šaputao ju je, no dolje, ispod nje — tako je to osjećao! — plelo se mnoštvo nejasnih misli, koje su ga uznemirivale. Konačno se morao i prepustiti tom »nerođenom« tijeku misli, misli-riječi, jedva ih i bivajući svjestan, kada je samo mislio, a kada ih je i šaptao, činilo mu se kako on već i nije on, već sama misao-riječ: — ... slučajnost, slučajnost. . . Jasno: važno! Slučajnost! Uz tihi hod stvari. . . Ali tko ima snage i kako da se suprotstavi tom požaru takve misaonosti — šapuće on, šećući, sad obim rukama u svojoj rijetkoj, sijedoj kosi, sad desnom stišćući svoja usta. — Ali, što, svijet se shvaća smisaono samo racionalnom povezanošću, ulančanošću, zar ne? Kako inače osmisliti zbivanja?. . . To lice! Jest, na primjer, njezino lice na onoj novinskoj fotografiji što ga je bio slučajno zapazio u kavanici. . . i gledajući ga, odjednom osjetio strah, čisti strah, upravo od toga lica, jer su mu se, ni sam, dakako, ne zna kako, nametla usta, zubi, dvije nosne rupe, oči i to, da, taj smiješak, koji ostvaruju usne i zubalo, da, da, sve mu se to odjednom otkrilo bilo u neposrednoj službi biološkog života: zubi da se grize, proždire, usnice da se ždrijelo zatvori, dvije nosne rupe da se omogući asimilacija kisika iz zraka, a oči, da oči, za orijentaciju bića. . . Prišao je tada gospodin Barbaro-Jakas, ne zna se po koji put, svom stolu, ali, eto, tada se zaustavio, izgubivši na čas svoje misli. Otišle, 22

nestale. . . Ostalo sve prazno, gluho, pa on zatekao odjednom sebe kako zuri u svoje papire ne shvaćajući zapravo što je to, ti njegovi papiri, ali ubrzo se snašao te uzeo opet hodati dijagonalno, iz jednog u drugi kut, svoje sobice, a slika razdraženog, crnog psa iskrsla u njegovoj svijesti: postala živa, očigledna, tu, tu... slika razjapljenih crvenih čeljusti ispunjenih redovima bijelih, sjajnih i oštrih zubi, sve to na crnini golema tijela ovčara uzdrhtala, bijesna sa strastvenom težnjom da zarije oštre svoje zube u moje meso... Jest, jest, to golemo crno tijelo što drhti sve se usredotočilo u te crvene ralje i da gospođa Brentano nije stezala uzicom tu razbješnjelu životnost... no, dobro, dobro, ali zašto je ta »biološka životnost« tako raspoložena prema meni?... Slučaj, vele, ali mnogi misle da psi raspoznaju instinktivno tko je dobar, a tko zao čovjek, pa bi, po tome, on sam sebe morao smatrati nevaljalim čovjekom, što, ako se pravo uzme, i jest, jer kako bi inače pisao taj svoj »Obračun« u kojemu obračunava i sa samim sobom kao zlom, zato jer pripada životu... nego, da se ipak ne izgubim u ovom moru misaonih nizova, dakle da se vratimo tom crvenom, zubatom ždrijelu psećem, koje mu se kadikad objavi usred noći, te postaje sve, obuhvati sve, kao da se sama crnina ustremila svojim raljama na mene, prijeteći mi, i ako ga gospođa Brentano jednom pusti, zaista će poletjeti ta crnina na mene i njezini će se zubi zariti u moje meso, razderati me, no, dobro, to je svakako važno, ali mi se ne manje važnim čini i to da se život uopće javlja u takvu obliku, pa čak i da je takav oblik posve svojstven njemu, životu, jer, eto, pogledao sam i samo lice gospođe Brentano (ah, to nesretno ime: Brentano, Brentano!... ), lice pergamentsko, žuto, obraz istočnjačke maske neke, obrazina stegnutih usnica i crta lica, ali kada je opazila da je gledam, pun strepnje zbog njezina psa, nasmiješila mi se te tako otkrila niz žutih, dugih, staračkih zubi i ja sam tada vidio da zapravo i nema razlike između tih pasjih ralja i njezina lica, oba su ona život, sam izraz njegov, što znači: živjeti se mora od života, pa se od tada počeo i javljati strah u meni od svih lica, da, da, upravo od svih lica... Gospodin Barbaro-Jakas odjednom stane i udari se desnicom po čelu, uzviknuvši: — Ha, boga mu, gle, kako sam zamijenio jedno lice drugim, lice gospođe Brentano i lice njezino, one... Da, one, a vidio sam ga bio u onoj novini... Slučajno? Ili: sve zbog tog smiješka?. . . — I taj smiješak ga opet proguta, pa nastavi šetati kao da je »stvar« riješio, prepuštajući se svojim mislima:... jedino, ipak, da, u tom njezinom licu, onom što sam ga bio otkrio u novinama, u tom titravom smiješku na njezinim usnicama i, mislim, onaj, dakle, smiješak 23

udaljavao me od ždrijela usta, od otvora tijela uopće, a zavodio u posebno neko značenje, kao da želi reći: ili-ili!, ili, dakle, živjeti možeš od života te tako oživljavati strah pred svim licima, ili ćeš se dati osvojiti od tog titravog smiješka, koji vodi... da, da, vodi opet (tada mu je to bilo posve jasno!), u samu smrt. Smrt se, dakle, smiješila u tom titranju usnica, jer zar taj smiješak usana ne skriva zubato ždrijelo?! Slučajnost?! Opet će netko reći i uvesti đavla u misaono tkivo, a ja sam nasuprot svemu tome želio biti vođen jasnom praktičnom ulančenošću uzroka i posljedice, dakako, stoga i vođen jasnoćom praktično-znanstvene metode, a, eto, pobjegla odjednom znanstvenost kao smiješnost, kao ozbiljna prevara (sad je dobro došla konačno riječ »ozbiljna«!), kao okrutnost i zločin, koji ne može stvoriti ništa drugo nego bijeg od osobe, od lica, od persone, od mene, pa na taj način stvoriti odnos prema smrti sasvim drugi, gotovo indiferentan, rekao bih, banalan, i odmah mogućnost stoga gajenja sistematske smrti, masovnih ubojstava kao nečega nužnog, ali nevažnog, jest, nebitnog, jednakog svim drugim znanstvenim objektima. Ah... Slučajnost?!... Pa što će mi onda ta »super i infra struktra«, što će mi ta »ovisnost odnosa međuljudskih od razvoja proizvodnih sredstava«, š t o ? . . . Što ako se sreća ljudska izgubila a smrt postala industrijska... roba! Učinilo se gospodinu Barbaro-Jakasu kao da se, tako misleći, odjednom negdje nasukao naletjevši na podvodnu neku hrid, pa zastane i osjeti kako je postao svjestan sebe samoga, postao subjekt, pa mu se sve to dosadanje prepuštanje mislima ukaže ponešto tuđe, čak van njega, tu pokraj njega. Svemu tome može čak i leđa okrenuti. . . Osluhne: nije li se zbivalo nešto izuzetno oko njega, dok se tako prepuštao samim mislima? Ništa, sama tišina... Baci se na krevet i potone u mutnosti umora, slabosti. I jedino što je kadikad u njemu oživljavalo bila je ta misao o titravosti smiješka na usnicama, koji vodi u smrt. . . A sve slučajno, zar ne, zbog ždrijela opće crnine. Nešto kasnije, odlučio je izaći i prošetati: bila je to, zapravo, namjera da se vrati, da bude u životu i. silazeći niz stepenice, osjeti: eto, to on može posve jednostavno ući i, zar ne, već ulazi u svakidašnjost! Ohrabren tim, postane gotovo razmetljiv i tada mu padne na um kako je bio i previše hladan jutros s gospođom Anitom, odluči stoga pokucati na vrata kuhinje, rastvoriti ih te joj, široko nasmijan, dobaciti: Nedija, nedija, Dica kruha ne jila... 24

I kada je sve to bilo učinjeno, uvjeravao je sebe: zar ne, to on opet živi kao i ostali ljudi! — Da, da... — odvraćala je spremno gospođa Anita na dobačene stihove, — Ali, došla zmija. . . — što je zazvučalo kao prijetnja.Gospodin Barbaro-Jakas osjeti žalac i povuče se bez riječi, smrknut.Upravo tada pojavio se na kućnim vratima, neposredno pred njim, visok, mršav gospodin, srednjih godina. Pozdravi kimanjem glave i, ušavši u kuću, uz iznenađenog starog gospodina, obrati se gospođi Aniti: — Nadam se da je sve u redu? — 0 to ste vi, doktore!... — Dakle?! — Ne, više nema temperature, — odgovorila je veselo gospođa Anita — Hoćete li sjesti, popiti čaj? — Žurim, drugi put. . . — Čeka me Sander, moram s njim nekom bolesniku. — Okrenuo se, opet se blago naklonio starom gospodinu, i žurno izašao. Gospodin Barbaro-Jakas odmah shvati da je to mjesni liječnik i pažljivo stane promatrati čovjeka koji je odlazio: to kako se u hodu sagiba naprijed, kako nekako nepotrebno razmahuje rukama, ali oštar, ptičji pogled došljakov zasjekao se duboko u njegovu svijest. Nego, gle, tamo, na samom ulazu u vrt, ugledao je onoga što je očekivao liječnika, i osupnuo s e . . . Lice tog čovjeka tamo podsjetilo ga neobično, upravo, da, očigledno na gospođu Brentano, zato se, u strahu, i okrenuo od njega, obraćajući se Tin-Tinu. Pa ni onda, kada su oba ta lica nestala, ono, lice čovjeka što je čekalo doktora i kojega je doktor nazvao Sander, nije moglo nestati iz njegove svijesti. Zaista: lice, koje je u njemu razbuktalo strah. Nekako spljošteno, žuto, zbrčkano, s malim, potkresanim brčićima, pogledalo ga nemarno, a njemu se ukazalo licem iz njegovih mučnih snova, lice tako blizu onom gospođe Brentano, pa mu se i učinilo kako bi još večeras moglo doći k njemu i poigrati se s njim ovako: »Čuj, stari, što je ovo što radiš? Ne seri, brate, nego pamet u glavu i ako me drugi put prisiliš da dođem ovdje, bit će prilično gadno... « I gospodin Barbaro Jakas shvati da nikamo nije pobjegao: eto, opet se javilo to lice gospođe Brentano, lice... A štapići u Tin-Tinovoj bradi su se pomicali na zamasima vjetra što je lutao dvorištem i njemu se učinilo na čas kako mu ona, ta maska, želi odgovoriti nešto u vezi tih njegovih misli, pa je stao i pažljivo osluškivati. Ali, ipak, ne, ne, ništa, ništa nije... Smiješno! Čemu se on 25

to predaje? Dobro, super i infra struktura, dobro, povezanost ljudskih odnosa i razvoja proizvodnih snaga, jest i taj znanstveni apsolutizam, sve usko, nedovoljno, zapravo napuštanje onog ljudskog, ali ipak: ne može se predati, odjednom, takvim mistifikacijama kao, e t o , tom »govoru« maske iz bambusove trstike...

REGULISATI, REGULISATI ČOVJEKA

Poglavlje 4. Prikazuje nam kako se stari gospodin Barbaro-Jakas sreo s predstavnicima vlasti lamo gdje se najmanje nadao. Poglavlje prikazuje dvije karakteristike toga stanja: onu aktivnu, koja osvaja i onu pasivnu k o j a se brani. — Reci ti, konačno, otvoreno i pošteno, tko si ti! Tako je: tko si ti? — »uzvikivao« je u sebi, sebi samome, pun ogorčenja, gospodin Barbaro-Jakas izlazeći iz vrta i stupajući cestom što je vodila uz obalu morsku. — Tko sam ja?!. . . Ne znam... odgovarao je sebi. — Ne znaš! Ne vjerujem. . . Ipak, ti negdje u sebi znaš i to podmuklo znaš! — ... — Šutiš?! — Šutim. Jest, podmuklo šutim... — A, zapravo, i kad bi htio ne možeš reći! — Podmuklo ne mogu! — Znam... Eto: ni sebi samome podmuklo ne mogu reći! — Najmanje sebi samome! Kretao je to, svađajući se sa samim sobom, prema »lijepom, kamenom sjedištu« kao što je običavao gotovo svako poslije podne nakon čaja. A bili su to oni časovi kada se u sebi razračunavao tako hrabro i otvoreno da je već i prezirao sama sebe. Tada je i energičnije stupao, pa i glavu neobično uzdizao. Ali, čim se našao na samoj cesti »bezobzirni prezir« se odmah gasio i on, zaboravljajući ubrzo na sve, okretao se desno i lijevo želeći se dobro obavijestiti tko ga gleda, tko slijedi, koga bi mogao sresti prigodom takva izlaganja sebe sama na cesti. Nego, i kada je bio siguran da je sam, slobodan, osjećao je ipak ovdje, iza sebe, to malo mjestance i njegove ljude kao neprijatelje, pa stoga i moguće progonitelje. Izbjegavati ih, pod svaku cijenu, smatrao je odlučujućim uvjetom svoga mirnog života, eto, i tu gdje se skrio. A boraveći ovdje sve što je zapravo sretao, promatrao je sa zanimanjem, osim njih, ljudi... Naravno, i Tin-Tin, posve razumljivo i japanska ruža, pa i oblici, ali i vjetar i daljine, daljine svakako, samo ne oni, ti ljudi! A već drugi dan boravka u ovom mjestancu sreo je, upravo na ovom putu, i nekog psa lutalicu, pa ga, razumljivo, odmah i zaželio privući k sebi, sprijateljiti se s njim, pogledati se i oglednuti kadikad u njegovim očima, da bi osjetio kako ga kroz to oko »živi svemir« vidi, ali. pas je bio nepovjerljiv, zaobišao ga te, poskakujući tu i tamo na tri noge, nestajao u 27

grmlju. Trenutno pomislio je bio kako je to neki zalutali čagalj — tako je bilo neugledno to stvorenje! — i, da, jest, dobro se sjeća: časovito je bilo zaustavilo svoj pogled na meni, no, odmah ga, ispunjena strahom, i odvratilo od mene, te nestalo. A, kasnije više ga n i sretao n i j e , no, gotovo uvijek, čim bi se našao na cesti, pomišljao je na njega, očekujući novi susret, s njim. — !Bojiš se mene? — pitao je on i sada tog psa što ga je gledao u svojoj mašti. — ... — Šutiš. Ni zalajati ne ćeš? Dođi, dođi bliže da ti se zagledam u oči, možda. . . Ah, znam: bojiš me se... — ... — Jasno, bojiš se ljudi. . . I ja, i ja! — ... — Ded, lani nešto! . . . — ... Pognut, rukama prekriženim na leđima, ide tako gospodin Barbaro-Jakas cestom, uz sam njezin rub, gleda, dolje, kako valovi udaraju u obalu, kako se pjene, pa, eto, i misao o tom psu je već nestajala a druge, nove predavale se posve valovima, pjeni, kamenju... Vidi, zna, ta njegova misao, sve to ispred njega, ali nekako se ne vlada po svojoj misaonoj naravi — ne sudi, ne usmjeruje! — nego tek samo gleda, zna, čudeći se... jer, on je i uz te takve svoje misli pun nejasnosti, slutnja, bojazni, koje mu i življenje tog valovlja, tog kamenja, pa, gle, gle, i življenje tog psa omogućuje samo kao bijeg, jer zar nije i taj njegov Tin-Tin, to otkrivanje »slučajnosti« također jedino to: bijeg, bijeg — od čovjeka. I čim mu to postane očigledno odvraća pogled od tog mora i tih hridi, a svrće ga na borovu šumicu, te »gleda«, »mjeri« koliko je još do njegova »lijepog, kamenog sjedišta«, pa kreće i odlučnije i brže, a ta žustrina izdiže opet staro pitanje: — Zaista, reci već jednom sebi otvoreno i pošteno: tko si ti? — Bijeg... — Bijeg?! Hm. . . Skrivaš s e . . . — Skrivam podmuklo . . . — Govoriš istinu ma kako se skrivao u duhovitosti. . . Ali, gle, tada mu se zaista i posve neočekivano ukazao on taj pas: izlazio je upravo iz borove šumice. Zadovoljstvo što je tada iskrslo u njemu pobrisalo je 28

sve dotadanje misli. A pas, ugledavši gospodina Barbaro-Jakasa, na čas se zaustavio, zatim krenuo natrag. — Bježi! — šapne starac ogorčen, ali ubrzo i zaboravi na njega prepuštajući se hodu: odmjerenom stupanju bez i jedne misli. No već pri samom vrhu brežuljka oglasio se lavež. Za tren se našao pred njim opet on, pas. Lajao je odstupajući lagano ispred njega kao da je odlučio braniti vrh brežuljka od nepoželjna gosta. Gospodin Barbaro-Jakas obraćao mu se blagim, umirujućim dozivanjem, sve je bilo uzaludno: pas je, istina, i dalje odstupao, ali je neprestano lajao. I tek kada je stari gospodin, popevši se već gotovo na sam vrh brežuljka, otkrio svoje »lijepo, kameno sjedište« i na njemu čovjeka, shvati: ha, gle, pa to je tu gospodar psa, zato on i laje. Odmah i prepozna čovjeka na sjedištu: Sander! Zar nije to lice jučer čekalo mjesnog liječnika dok je posjećivao gospođu Anitu? I neugodno se iznenadi: opet je u njemu prepoznao lice gospođe Brentano... Eto, bježeći, nabasao je upravo na ono od čega bježi! A lice na »lijepom, kamenom sjedištu« osmjehivalo mu se: — Ne plašite se, ne... Cezar! Cezar! Dosta, dosta. . . Amo dođi! — A zove se Cezar? — upita stari gospodin razvukavši svoje usne u prijazno cerekanje. — Pa ja ga ;već i znam. Hajde, hajde, Cezare, hodi Cezare, budi dobar, Cezare, ta ja nisam Galija, Cezare. . . Ja sam, ja sam. . . — I ne znajući što bi rekao stari se gospodin obrati čovjeku na kamenom sjedištu iznenadnim i gotovo posve iskrenim priznanjem: — Ja, he, he, he ja i ne znam što sam. . . — Shvativši odmah da je ta iskrenost neprikladna, on se i dalje glasno smijao. Čovjek, na kamenom sjedištu, i sam se dalje smješkao, ali ništa nije govorio. A Cezar se smirio. . . Gospodin Barbaro-Jakas osjeti da mora riječima zatrpati svoje nesnalaženje, pa odmah i dometne: — Mislio sam da za ovo sjedište nitko u mjestu ne zna, a, eto, vidi: i drugi ga cijene... Lijepo je ovdje, zar ne? Sve se vidi. . . — gospodin Barbaro-Jakas baci pogled u daljinu, pa zaokruži horizontom, želeći time pokazati kako je velika panorama, koja se pruža oko njih. — Ovdje mi, lovci, obično čekamo zečeve. . . — odgovori čovjek ne dižući se sa sjedišta. Starac primijeti i pušku uz kameno sjedište. — Zečeve?!. . . — čudio se, tobože, stari gospodin zaokupljen zapravo promatranjem puške. — Jest, zečeve. . . A što bi drugo? — Da, da, i što bi drugo!. . . — ponovi starac i osmjehne se gledajući sada pažljivije čovjeka na sjedištu. — Hajduka nema više. . . — dobaci čovjek sa sjedišta. 29

— Jest, jest, i to što kažete. . . hajduka više nema. . . — I stari gospodin odmah ušuti: razbuktao se u njemu znani mu već strah i oprez. — A vi ste odsjeli kod Anite? — upita zatim Sander već gotovo hladno. — Da, u gospođe Anite... Jest: odsjeo sam. . . — potvrdi starac. — Hm, da, gospođe!. . . Nestale su »gospoje« i »gospođe«, moj šjor, a n i »šjora« više nema... He, he, he.. Vi ste odavde, an? — Da... Zapravo od tamo... — potvrdi starac pokazavši glavom prema otoku što se pružao horizontom. Osjetio je da bi razgovor mogao ubrzo postati neugodan, pa se uputio prema drugoj strani male visoravni želeći sići puteljkom s druge strane brežuljka. — Znam, znam, poznato mi je... — govorio je sada već superiorno Sander, naglašavajući ono »poznato mi je« kao da se radi o nekom njemu podređenom — Eto, i ja sam čekao ovdje zeca, ali nikoga sem vas... Ha, ha, ha... — Ha, ha, ha... — nasmijao se odjednom i sam gospodin BarbaroJakas, pa to ispalo prilično izazovno u očima Sanderovim. — Jest, istina, sem v a s . . . — odvrati Sander smrknuvši se, ali se odmah i glasno nasmijao osjetivši da je dobro i pravo odgovorio. — Imate posve pravo! Jest, jest, ja sam zec... Ha, ha, ha. . . — smijao se stari gospodin i dugo i glasno, shvativši da je taj smijeh njegov spas, da se iza njega može i pobjeći i skriti, no čim mu se učinilo da njegov smijeh počinje vrijeđati Sandera on se naglo i prestane smijati, a obrati se psu kao novom spasu: — Gle, gle, a Cezar se smirio... Bravo, Cezare, konačno si ipak uvidio da nisam n i G ali ja, n i zec, zar ne? — A vi ste pisac... Poznato mi je. . . V i ste ono, ono... — Da, imate pravo, ja sam ono, zaista: ONO... — Ali ne šalim se ja, prijatelju! Znam ja vrlo dobro tko ste i što ste vi... Ovdje kod nas nema šale s onim, s onim. . . Lijepo mi znamo s o n i m a. .. — S onima, dobro, kao i s ovima zar ne?. . . — primijeti starac, ali odmah i skrene razgovor: — I kako je lijepo ovdje, zar ne? — Lijepo, lijepo. . . Da, i vi ste rođeni ovdje? — Prihvati Sander novi ton u razgovoru, shvativši i sam da bi se moglo dogoditi neželjeno. — Lijepo, lijepo, a i vi ste rođeni ovdje, zar ne? Mlad ste, pa vas se ne mogu sjetiti. . . — Kako bi se, druže, sjetio... Ta nisam tako mator... Jeste, jeste...

— Jest, jest, niste vi tako star, ili kako vi kažete mator... Jest, jest, ali ne sjećam se, eto, ni da je ta riječ »mator« ikada prije izgovarana ovdje! — Pa? — ustane Sander i dohvati pušku. — Ne, nije se, druže, govorila, a sada se, evo, govori. Smeta vas to? Gospodin Barbaro-Jakas ga pogleda i nanovo prepozna u njegovu licu gospođu Brentano. — Ja volim ovaj svoj kraj ovdje, prijatelju, ali ga ne gledam samo: i slušam ga i njušim i pipam, ja ga živim... — Pa slušajte ga, njušite, živite, samo. . . — Što samo? — ne izdrža stari gospodin. — Samo mi znamo dobro tko ste vi!...

GLUHI HOD STVARI

Poglavlje 5. Gospodin Barbaro-Jakas, zamjenjujući nekadanja svoja shvaćanja velikih i sudbonosnih zbivanja, »slučajnostima i sitnicama«, počinje bivati bliz »govoru stvari«, pa, konačno, počinje i osluškivati gluhi njihov »hod«! A ukućani su već dobro znali kada se gost diže i dolazi na doručak, kada odlazi na objed u obližnju gostionicu, kada na poslijepodnevnu šetnju i ono najvažnije, ono: večerom gospodin voli sam sjediti u naslonjaču, piti čaj te slušati Tin-Tina. Stari, željezni stolić što je stajao u zabačenu kutu dvorišta približio je, upravo jutros naslonjaču i na njemu odložio svoj blok, pa i sitnu, tanku olovčicu — da mu posluži ako ustreba. Mala obitelj mu nije dosađivala, a on ih je i sam rijetko uznemirivao. Odvijao se tako smireno i nepromjenljivo njegov »odmor - umor«. Jedino ta mala, tanka olovčica pobudila je naročitu znatiželju Joška i stari je gospodin shvatio odmah kako bi je dječak želio imati. No upravo zbog »konvencionalnog vladanja« nije tome htio dati neko značenje. Nego, taj jučerašnji, neočekivani susret s liječnikom pomutio je njegov jedva stečeni mir ovdje. Sve mu se činilo kao da ga je upoznao negdje, da, negdje, tamo, odakle je pobjegao. Čim se sunce približavalo zapadu on se spuštao u dvorište, zauzimao svoj naslonjač te šutke promatrao dvorište, vrt, odrinu i slušao, zatvarajući kadikad svoje oči. Moglo bi se čak reći da je padao i u neko gotovo besvjesno stanje vrlo blisko snu, ali san ga nije ipak nikada posve osvojio. Znao je da je to starost i nije se više tome ni opirao. Kako je rujan bio miran, a i samo dvorište zaštićeno od vjetra, osjećao je prostor u kojemu se nalazio prozirno-jasnim, kristalno trodimenzionalnim i to ga je uzbuđivalo, osobito onda kada je iskrsavao iz tih svojih besvjesnih stanja: otkrivao je tada nanovo svijet. I sređivale se odmah njegove misli, čitavo njegovo stanje, pa se moglo prepuštati i zvukovima i šumovima kao nečemu što se neprestano mijenja: eto, prilazi mu, odvodi njegove misli, gradeći njemu već drage sadržaje, što je on smatrao: biti dostojan života. Takav je, eto, bio on, gospodin Barbaro-Jakas: bježeći i skrivajući se od ljudi, on se sve više približavao stvarima i. . . slučajnostima! Starost mu je u tome bila od pomoći. Nego, da, i skrio se ovdje nadajući se da ga ne će pronaći, a, eto, ta žena se već treći dan našla ovdje, pa i on, doktor... Misleći o tome gledao je već gotovo rastvoreni pup, darovanog mu cvijeta, ali mu se nije htio prepuštati, pa je 32

sklopio oči i predavao se vjetru. Kadikad je i šaputao stihove što ih je ovdje čuo poslije gotovo pola stoljeća, jest, jest: pola stoljeća i više je prošlo od onog vremena njegova djetinjstva. A i pomagali su mu ti stihovi: uspijevao je zaboraviti već procrvenjeli pup i cvijet što će živjet i samo jedan dan. Palo mu čak na um da bi ti stihovi mogli biti značajni za shvaćanje sudbine njegove, pa i uopće vremena u kojemu je živio. Gle, pomisli: stihovi, koji me ne odvode od mene, koji me čak vraćaju meni. Uzbudi ga to i ponuka da uzme olovčicu te zabilježi tu svoju misao. Odmah se našao i blok i olovčica u njegovim rukama. S naporom, ali ipak, bilježio je jedva čitljivim rukopisom: Značajno, neobično značajno! U pepelu sidila, došla zmija, pa ih popila. Sirotinjstvo, apsolutna bijeda, koja se može uspoređivati s onom životinja u ovim predjelima. To je ono: u pepelu sidila .. . Pepeo je znak blizine vatre, koja je već učinila svoje i nestala. Ostao pepeo, što znači ništavilo. Kako to iskazuje duh puka! No, ne smije ga se iskrivljavati pretvarajući ga intelektualistički u bilokakvu konstrukciju. I onda odjednom: došla zmija, pa ih popila. Zmija! Znak, simbol apsolutnog zla ovdje. Zaista: zmija je zlo, ali i podmuklost, podmuklo dosizanje, shvaćanje. Zmija ima nešto izvornije u sebi od jednostavnog protivljenja dobru. Moglo bi se čak reći da je ukorijenjeni je u životu od dobra. N i biblijski Bog je nije mogao uništiti. I taj se simbol odjednom javlja da bi bijedu učinio još bjednijom, da bi gladnu, promrzlu djecu popio! Ha! Kozmos. . . Ali zmija je nešto drugo, ona nije đavao? Vrlo, vrlo značajno: sve je moje u tome, tu je moj izvor, izvor moje sudbine... Počinje bijedom u dan sveti, a završava zmijom, simbolom prokletim i to posve u irealnom, nadrealnom, fantastičnom smislu. Jest: u početku "sjede gladna djeca u pepelu da bi na koncu sudbine došla zmija t e ih ispila. Smisao »Obračuna«? Pišući sve više je osjećao kako mu smisao protječe između rečenica i kako ga ne može realizirati posvema u njima, u tim svojim rečenicama, toliko se, konačno, udaljio od smisla svog napora da je odjednom čuo kako u njegovu svijest ulaze jasni udari štapića »brade« Tin-Tinove. To ga iznenadi, pa uzme pažljivo osluškivati te zvukove. Odloži blok i olovčicu na stolić te se posve prepusti osluškivanju: u početku su mu se ukazivali ti sitni udari posve ba33

nalnim, ali što je bio pažljiviji sve više je otkrivao njihovu raznolikost, neko bogatstvo i u jačini i u ritmu, pa mu se »stvar«, konačno, otkrila i značajnom. Da, vjetar, to vjetar pomiče štapiće, oni se međusobno sudaraju i oglasuju. Jest! Pa? ... Ništa! Ali, zar se to oglasivanje ne pretvara u neku dikciju. Kao... Eto, on će sada iskoristiti poređenje: kao da netko govori... A maska! Da, kao govor maske! ... I odjednom osjeti potrebu da se razgleda po dvorištu: to je već skok, skok u antropomorfno... Maska iz Hong-Konga! Suton, čisti suton je vladao oko njega. Lozovo lišće na odrini miruje. Tri zrela grozda su još tu. Vise. Rumeni. A gore je nebo. Nepregledno. I oblak se jedan nadnio nad dvorište. Kako se rumeni i žuti! A Tin-Tin je ušutio. Jest, i on, Tin-Tin, u tom je neizmjernom prostoru. I vrijeme... Gle, opet vjetar u odrini, pa se i Tin-Tin oglasuje. Ha. Iz Hong-Konga. Daljine! A njegove rečenice, što ih je čas prije napisao, mrtve su i zaista proizvod pospanosti senilne. Sentimentalnost i banalnost. Koliko je zanimljivija dikcija te maske! Čuj, kako to stvari idu vremenom! Tako, kao i Tin-Tinovi udarci: jedva čujna ritmika. Pa, u ovom prostoru sve ide jedva čujno: tiho, gluho, samo kadikad se razmahnu katastrofe. Gdje? Kada? Ovo što on sada živi i nije ništa drugo nego tihi, »gluhi hod stvari«. Poveseli se tom izrazu: gluhi hod stvari! Opet se maši svog bloka i zabilježi: Gluhi hod stvari! To može osvijetliti mnogo. Treba samo. . . Ali nemojmo padati u banalnosti! Sve treba podrediti »Obračunu«. I takav je, eto, bio, ili još možda točnije: takav je postao gospodin Barbaro-Jakas! Otišavši od velikih, značajnih, čak, jest, i revolucionarnih pojava, zbivanja, on se gubio gotovo u ništavnostima. Tada se oglasila gospođa Anita iz kuhinje. Glasovi jaki, strogi: upućivala je svoje sinove — vjerojatno zato da čuje i sam uvaženi njen gost — kako se treba vladati za stolom. A u gospodinu BarbaroJakasu odmah iskrsne: gle, oni ne sjede u pepelu, oni, jest, oni tako, ali... I ne dovrši svoju misao, prekinula ju je jasna slika, iskrsla u njemu, vizija malog Paladina, što ga sada zovu Šukre. Kao da je u njemu odjeknuo mutni gong neki, postane neobično jasno svjestan vijesti što mu je bila rekla gospoda Anita: objesio se mali Paladin! Kako je to bio zaboravio? Zašto? Ta oni su zajednički rasli u djetinjstvu, pa da, i vrlo često stajali u pepelu, on je i vidio da Ante Paladin, onaj mali, široke glave, ima na nogama šest prsti. Tada mu se to učinilo đavoljim znakom. I krio je to mali Paladin, ali sirotinja, 34

što može bijeda skriti? U pepelu?... Tu, svugdje ima zmija. Zar ne, za njega sam i ja bio neka zmija: vidio sam ono što ga je izuzimalo tako da ga ponižava. Kako se samo tiho, gluho otkrila ta »stvar« i njemu i meni. Išla je pamučnim hodom kao i mnoštvo vidljivih i nevidljivih stvari što pokreću svijet. Nešto je palo u kuhinji i treskom se razbilo. Gospodin BarbaroJakas se preplaši: gle, kako neočeki vano i glasno, a on misli o »gluhom hodu stvari«. Postane samo očekivanje, ali ništa: tišina, gluhoća, koju pomuti dubok uzdah gospođe Anite, a zatim uznemirene riječi: — A donio ga je iz Brindisija!... Bože! Zatim tišina. Prekide ih zamah vjetra u odrini. I Tin-Tin se oglasio sada jače, raznolikije i mnogo dulje potraja njegova dikcija. Gospodin Barbaro-Jakas osjeti njegovo oglasivanje kao govor, koji nije uspijevao razumjeti, pa mu se odmah i ukaza ta Tin-Tinova riječ odgovorom na tresak u kuhinji, čak i na ono oglašavanje u odrini. Sve oko njega postane mu jedinstvo neko: saživljeno u gluhom, nečujnom hodu »stvari«. I gotovo se preplaši toga. Sve, sve je povezano! — ponavljao je već gotovo u panici. Da, da: i onih šest prsta na nogama i rukama... Jest, s njegovom smrću to je moralo biti povezano, da, u vezi baš s takvom smrću. Vele da se objesio u kuhinji, nad samim ognjištem, nad pepelom dakle. I, konačno, ipak: zmija, koja pije... Gospodin BarbaroJakas osluhne: bi mu kao da tu, netko iza njega može i objasniti tu povezanost. Ne: nikoga! Samo on, taj Tin-Tin, ali on je tuđinac iz Hon-Konga, koji govori nerazumljivim jezikom. Eto, čak se i glasnije oglašava. Vrši to, možda, napore da ga uvjeri u nešto, ali uzalud, pa se gospodin Barbaro-Jakas i okrene od njega: pokuša zatvoriti trenutačno oči da ga ne vidi i, tada, čim je otvorio oči, opazi kako se oblak, nadvijajući se nad vrtom, još jače zarumenio, postao veći čak se i nešto spustio niže. Ne želi li to sići k njemu? Sunce je već zašlo i rumeni sada oblačje u visinama. Rumenilo oblaka je toliko jako, neobično, da se on uzbudi: ne, to već ispada iz običnog reda stvari, to, to takvo rumenilo! Nekada su ljudi u ovakovim prikazanjima gledali znak nečega, nekoga; javljali im se glasovi, otkrivala navještenja... I gospodin Barbaro-Jakas se posve preda oblaku ozbiljno očekujući znak... Pa da, zar se to ne bi mogao javiti sada, iz oblaka, i on, mali Paladin sa šest prsti na nogama i rukama?! I objasniti mu »sve ovo«. Da, da, to prokleto »sve ovo« zbog čega i piše svoj »Obračun«... Čas, ali samo čas i, eto, oblak se počinje gasiti, tamniti, blijedjeti, umirati... Ništa, dakle! ... Obuzme ga ogorčenje i on se ponovo maši svoje olovčice, privuče blok i zabilježi: 35

Sve je to zamka: i taj »gluhi hod stvari« i to rumeno oblačje. Čitav svoj život nisam slušao taj »gluhi hod stvari«, nego sam hodao barbarskim hodom svoje samouvjerene i čak revolucionarne racionalnosti. Tu, takvu sudbinu svoju treba razobličiti. To razobličenje mora biti kazna za zločin, ako je život bio zločin... Sve prekine gospođa Anita. Pojavila se odjednom na vratima kuće. Gospodin Barbaro-Jakas se okrene prema njoj u nedoumici: očekivao je nešto važno, biblijsko, ta i javila se ta žena na pragu kuće, zaista biblijski. Pa i glas je njezin bio takav: — Oprostite, gospodine, ali zaboravila sam vam reći... Gospođa u crnu je rekla da će cvijet brzo nanovo procvasti. Otvorit će se samo jedan cvijet i potrajati tek jedan dan. Gospodin Barbaro-Jakas ostade bez riječi. Kako je to moguće u ovom času? — pomisli. Da, kako je moguće govoriti tako naturalno u ovom času. I ništa nije odgovarao, pa se gospođa Anita opet javila: — Doktor Baldo mi je rekao da pozna gospođu. . . Ali, gospodin Barbaro-Jakas je i nadalje šutio: nije se mogao prenijeti u svijet, koji je svojom riječi otkrivala gospođa Anita. Gledali su se uzajamno iščekujući nekoliko trenutaka, no kako se stari gospodin nije još uvijek snalazio, gospođa Anita, opravdavajući se, rekne: — Ništa, ništa, mislila sam da vam to treba reći. Nego, da, ušavši prije pola sata u vrt našla sam i ovo pismo za vas. . . Izvolite. Gospodin Barbaro-Jakas primi pismo — plavu omotnicu na kojoj je strojem bilo ispisano njegovo ime — okrenuo je oprezno nekoliko puta, pa je, konačno, metne na željezni stolić i ne otvorivši je. Čudeći se takvu vladanju gospođa Anita se povuče bez riječi.

MITOLOŠKI LIK ČOVJEKA O SEBI SAMOME

Poglavlje 6. Razgovor između starog gospodina Barbaro-Jakasa sa slučajnim poznanikom iz, mjestanca. Iskrsava prošlost i javlja se u čovjeku mitski ljudski lik o čovjeku, o sebi samome. Fatalna je uloga znanosti: da bi spoznala ona mora pretvoriti čovjeka u svoj objekt, a time i razbiti ljudski mit o sebi u njemu samome. Rušeći u sebi mit o sebi samome i pretvarajući tako čovjeka u čisti objekt spoznaje, ruši čovjek i samoga Boga. Čovjek i Bog dva su lica istog fenomena... Razgovor se ne završava, jer ga prekida gospođa Anita. Već drugo jutro, poslije slučajnog susreta doktora Balda s gospodinom Barbaro-Jakasom, došao je on, liječnik, do gospođe Anite i zamolio je da zatraži od starog gospodina jedan razgovor »u njegovo ime«. Doktor Baldo je, zaista, rekao tako »u njegovo ime«, pa se to gospođi Aniti učinilo toliko službenim da se i preplašila toga: — U vaše ime?! — upitala ona ne snalazeći se. — Da, recite mu kako bih volio s njim porazgovoriti, jer se mi već i znamo, samo je on to zaboravio. — Ah, tako. . . — sa smirenim zadovoljstvom odvratila gospođa Anita, i, dakako, odmah, pri doručku, obavijestila svoga gosta o želji mjesnog li ječnika, doktora Balda. U prvom trenutku to je neugodno iznenadilo starca, ali odmah se on i skupio te, istina nevoljko, ali ipak pristao. — Baldo S.?!. . . Dugo već boravi ovdje? — Tako, četiri, pet godina. — Oženjen? — Ne, ovdje živi s majkom. — Baldo S., Baldo S. — mrmljao je gospodin Barbaro-Jakas. — Da, ime mi je poznato. — Rekla sam vam, on pozna ženu, koja vam je poslala cvijet. Starac pogleda gospođu Anitu pomnjivije i ne odgovori ništa u prvi čas, ali konačno se i odluči: — Pa dobro, ja sam svaku večer ovdje, u vrtu, pa neka dođe. . . 37

— Reći ću mu. — Uvažavan je ovdje? — upita iznenadno starac. Gospođa Anita se vidljivo začudi pitanju. — Kako?! — Mislim, dobar liječnik i ljudi ga uvažavaju? — Dobar, jako dobar liječnik i čovjek, — odgovori odlučno gospođa Anita. Šećući, zatim, cestom uz more, gospodin Barbaro-Jakas nastojao se sjetiti tko je taj doktor Baldo S., ali nije uspijevao. I kada ga je tog istog dana, u večer, posjetio, zapravo našao u dvorištu, gdje je obično provodio svoje večernje vrijeme, sreli su se kao potpuni neznanci. Liječnikova mršava i visoka pojava otkrila se na vrtnoj stazi, i, prije nego se gospodin Barbaro-Jakas snašao, zvučni bariton liječnikov uznemirio je njegovu neposrednu blizinu: — Dobar večer, vi ste me sigurno zaboravili, ali ja vas nisam... Baldo S. — predstavio se liječnik sasvim po domaću, upravo zbog te ležernosti ispalo ponešto superiorno. Gospodin Barbaro-Jakas se zbunio, pa predao svoju staračku ruku u čvrstu doktorovu kao da je to prisiljen učiniti, te zbunjeno i promrmlje: — Ne, ne mogu se sjetiti... Star sam. — Bilo je to davno, a i kratko je trajao naš susret. Ja sam onda, kao student vodio »Tribinu mladih« i bio sam s vama u dogovoru za jedan niz predavanja. Održali ste, nažalost samo jedno. Bili ste onda prilično uvažena ličnost. — Da, da, bio sam, nažalost, bio sam. . . — Ponavljao je zbunjeno gospodin Barbaro-Jakas. — Jest, tako je... Što ćemo? ... Već dugo se o vama ništa ne čuje, ali, ali... — Ili se samo zlo čuje, zar ne? — Pa nekako, zaista, tako... No odmah se pojavila i gospođa Anita s poslužavnikom: — Evo čašicu prošeka. . . Da skuham kavu? — Meni ne, to znate! — branio se starac, — a gospodinu, vjerojatno treba. Ja sam, naime, već pio čaj... Nego, dajte stolicu gospodinu doktoru. — Čuo sam da ste tu i mislim da vam ne će biti čudno što sam poželio razgovarati s vama. Prvo, da vam kažem kako su mi i neka pitanja ostala neriješena još od onog vremena, a i inače, znate, ovdje, u zabiti, čovjek se izgubi u svakodnevnim poslovima i, i potone nekako. . . A vi, vi ste barem nekada dizal i i otvarali probleme... Sjećam se još onog predavanja. . . — zapljuskivao je doktor Baldo gospodina Barbaro-Jakasa bujicom riječi tako da starac nije znao što bi počeo. Snalazeći se, dohvatio je bocu s prošekom i nalijevao njemu i sebi. 38

— Eto, pijmo, u zdravlje mladih i starih, zapravo susreta njihova! — Neka bude! — prihvatio doktor čašicu i ispio. — Dobro je to »susreta mladih i starih«, iako ja više i nisam mlad... Ne, gospodine, nisam mlad, a, vidite, dobro se sjećam nekih vaših, recimo, eto, riječi iz predavanja koje sam slušao. Pa, zato sam i htio s vama porazgovarati. . . Gospodin Barbaro-Jakas ga je slušao, ali još pomnjivije promatrao, bojeći se ovakva posjeta i tako lake rječitosti ovog čovjeka. Riđa, čekinjasta kosa i jaka donja čeljust njegova posebno su ga uz-nemiravale. Ljudi koji tako brzo govore i brzo vuku zaključke, vjerojatno skrivaju prave namjere. I čim je doktor časkom zastao on je odmah uskočio: — Ah, ja se toga više i ne sjećam, a ni namjera više nemam biti prisutan, ja, znate, više ne pripadam suvremenosti... — Zašto, zašto? Gospodin Barbaro-Jakas se samo osmjehne. — Bolesni ste?! Bude li vam potrebno, molim, tu smo. . . — Hvala, hvala. . . Vrlo ste ljubazni! Toj bolesti nitko više ne može pomoći. . . — odvratio je gospodin Barbaro-Jakas nekako i previše kitnjasto. — Ipak! Možda. . . Ali, ja se tako dobro sjećam kako ste uvjerljivo govorili kao ateist. . . To je mene, vjernika, iznenadilo, upravo fasciniralo. Prvi put sam osjetio čovjeka, koji misli živo o tome. — Vi, izgleda, ozbiljno. . . Ali ja, ja ne mislim o sebi, da, jest: ne mislim reći kako ne mislim ozbiljno, ali... — Ali, ne biste htjeli ozbiljno razgovarati, eto, sa mnom... Žao mi je. Bilo je to vrijeme kada se sistematski, organizirano i praktično rušio Bog u nama... Jedna vrst znanosti ga je bila ionako već uzdrmala, ali sada se organizirano sama socijalistička država ustremila na njega u nama i meni se činilo, dakako, uzalud. Jest, pljeva je otpadala, ali naša čežnja za smislom postojanja učvršćivala ga je. Organizirane budalaštine su upravo omogućavale i učvršćivale naše uvjerenje da je On neuništiv... Onda ste došli vi... — ušutio je kao da očekuje neku riječ gospodina Barbaro-Jakasa, ali stari je gospodin šutio, pa je doktor nastavio: — Da, vi ste došli, sjećam se toga jako dobro! Bog je mit, rekli ste, kojega je racionalna znanost razbila, ali bilo bi od nas maloumno, ako bismo tu zastali. Jer, stvari su lančano vezane i lančano se odvijaju... Upravo tako ste rekli: 39

lančano vezane i lančano odvijaju... Rušeći Boga, rušimo, moramo srušiti mit čovjeka kao osobe... Što poslije toga? — Govorio sam tako? — upita iznenađen gospodin BarbaroJakas. — Da, upravo tako! — odgovori doktor. — i otvorili ste praznu ljudsku perspektivu, perspektivu ljudske sudbine u kozmosu bez čovječjeg mitskog lika o sebi. Važno: bez mitskog lika čovjeka u čovjeku samome. To me je dirnulo! — Dosta, dosta, znam, znam: čovjek ukorijenjen u znanosti... — Da, rekoste dalje: čovjek bez mita o sebi kao Čovjeku, dakle: čovjek znanosti ostaje čovjek bez sebe... Jer jedino čovjek-mit sebi samome omogućuje najviše smislove čovjeka, a najveći smisao i jest on sebi samome... Opet je ušutio očekujući neki odgovor gospodina Barbaro-Jakasa, ali on je šutio nekako pokunjen, izgubljen. — Šutite?. . . A, vidite, ja sam sve to zadržao u svojoj svijesti. — Zadržali ste u svijesti! I što?... — I što? Evo, vidite, čim sam čuo da ste ovdje zaželio sam se razgovora s vama, da vidim, da čujem gdje smo sada. . . — Bog je tek tada bio pokoleban u vama? Ubio sam, takoreći, Boga u vama? — Ostavimo to na čas. Zanima me sada onaj vaš put u bespuće čovjeka-besmisla o kojemu ste govorili poneseno, nadahnuto... Mislio sam onda romantično. Taj vaš čovjek, ukorijenjen u znanstvenoj svijesti, digao je sebe do Boga i putujući sam, božanski sam, u vječnosti... Sjećate se: izjednačavali ste tada tog čovjeka s čovjekom socijalizma. Niste zaboravili: čovjek bez svog, ljudskog smisla, pretvorio se znanstvenim putem u čovjeka socijalizma... — Sjećam se, sjećam se! Mislio sam da je to palo posve u zaborav, a, gle, sada, ovdje, iskrsava opet, kao avet... — Kao avet?! — Čudite se? — Iznenađujem se... Danas... — Pa, eto, ja bih i htio, htio bih da mi kažete što mislite danas! — Danas?... Naravno, ne možete zastati... Kako smo ono rekli »stvari se lančano vezuju i odvijaju«! Znanost... Vidite, jer je čovjek od subjekta postao objekt, objekt ma i znanosti, pa kao objekt... 40

— Ha, ha, ha... To i jest ono! Tu sam i sam došao... Kako će to čovjek moći izdržati kao objekt? Uspoređivao sam to uvijek s čovjekom koji sebe sama guši. Može li se čovjek sam ugušiti? Tada se pojavila gospođa Anita: — Možda želite, zaista, kavu, ili čaj? — Ne, ne, mnogo vam hvala, ja ću ionako morati otići odmah... Eto, vidite, — Obraćao se on gospodinu Barbaro-Jakasu — ušli smo u ono što sam htio objasniti sebi, jer, znate, ja sam često s ljudima, onima koji se boje, koji umiru... Gospođa je Anita stajala nepomično slušajući, pa to zbuni doktora, ali posebno gospodina Barbaro-Jakasa. I nije se micala. Doktor ustane te pruži ruku starom gospodinu: — Hvala vam, hvala... Ali tek smo započeli i moramo nastaviti... — Smetam možda?! — sjetila se odjednom gospođa Anita da je bila gotovo nepristojna i odmah se povukla u kuću. — Ništa, ništa vi ne smetate, gospođo Anita — govorio je liječnik za njom. — Sve je slušala! Znam je ja. . . — Obraćao se sada doktor gospodinu BarbaroJakasu. — A, eto, već se i posve zanoćilo. Ne ću vam smetati, ako nastavimo naš razgovor drugom prilikom. Doći ću, ili ako šetate pratio bih vas na šetnji. — Molim, molim. . . — odgovarao je ne baš oduševljeno gospodin Barbaro-Jakas ne ustajući sa svoje ljuljačke. Pozdraviše se još jednom i doktor Baldo napusti starog gospodina ponešto zbunjen, pa i s nekom nelagodom u srcu: starac ga ipak nije srdačno primio! Izlazio je već iz vrta kada je čuo krhki, starački glas gospodina Barbaro-Jakasa, koji ga je zvao natrag. Vrativši se on se s čuđenjem u očima približi starom gospodinu. — Oprostite, doktore, što vas uznemirujem, htio bih vam pokazati jedno pismo koje sam jučer primio, ali ne poštom... Gospođa Anita veli da ga je našla na vrtnoj stazi, odmah iza vrata. — Istarac mu pruži plavu omotnicu, koju doktor Baldo odmah rastvori, izvuče bijeli papir i za čas preleti pismo, pa ga, uz smiješak, vrati starom gospodinu. — No? — upita gospodin Barbaro-Jakas. — Ne znam.... . . Budući me se u njemu prikazuje kao primjer dobra ne smijem ništa reći... — odvrati doktor promatrajući sumnjičavo gospodina Barbaro-Jakasa. — Ne volim anonimna pisma... — doda stari gospodin smrknuvši se. — Ni ja... Ali, vidite, gotovo bih se složio sa sadržajem. . . 41

— Eto, to je već nešto... Hvala vam. To je sve. . . — razvedrivši se mrmljao je starac. — Rekao sam vam: tek smo započeli i moramo nastaviti razgovor! — gotovo uzvikne doktor osjetivši da je starac ipak prekinuo svoju rezerviranost. Kada je doktor, izlazeći, već bio zatvorio vrata za sobom, gospodin Barbaro-Jakas uzeo je nanovo pismo sa stola i počeo ga još jednom čitati: Gospodine! Saznali smo da ste ovdje i smatramo svojom dužnosti obavijestiti Vas o stanju u ovoj našoj sredini. Tko smo mi, to za sada i nije važno, ali mi znamo tko ste vi, znamo Vaš put i Vaša uvjerenja. Ona i nama mnogo znače. Zašto ste izabrali baš ovo mjesto za svoj odmor ne znamo, ali budite oprezni! N e znamo tko je neka gospođa, što se nastanila u jednoj vili ovdje, ali to ćemo ubrzo saznati i onda ćemo Vas obavijestiti o n j o j . Čovjek, u kojega možete imati posve povjerenje, jest naš liječnik doktor Baldo. Oni, koji su slobodni! Pročitavši pismo gospodin Barbaro-Jakas složi ga nanovo kao što je bilo složeno te ponovno metne u omotnicu, pa lagano ustane, priđe TinTinu, dirne njegovu bradu, a zatim se stepenicama počne penjai u svoju sobicu.

KAKVO OTKRIĆE!

Poglavlje 7. Osamijenost još dublje istražuje »svoje snalaženje« i otkriva kako i ne-razumijevanje može postati razumijevanje, a povezanost, u prostoru i vremenu, ljudskih sudbina neobična, pa i svi dodiri među bićima zagonetni. Govor Tin-Tin-ov, udaljenost zvijezde, riječ-značenje — sve ima svoju »perspektivu« — atrapu. Svijet postaje: nečujni hod stvari, a gospodin Barbaro-Jakas se osjeća središtem tog svijeta. Eto, i takav je bio gospodin Barbaro-Jakas. A sutradan sc pup i nije rascvjetao: tek preksutradan rastvorio se velik, mliječno-crvcn s dugačkim tučkom, što je stršio iz čaške, okružen pri samom vrhu skupinom žutih prašnika. Iznenadio je gospodina Barbaro Jakasa sam cvijet svojom veličinom i rastvorenošću, ali i tučak duljinom i arogantnošću. Eto. sav se ukazuje upravo bestidno — pomisli. Da, i tješio se: ali, trajat će tek jedan dan! Skupa s u ga promatrali: on i gospođa Anita. Čudno, i izbjegavali su pogledati jedno drugo, a kada su se ipak njihove oči srele, bude im kao da su krivi zbog nečega. I sjeo, konačno, gospodin Barbaro Jakas, bez riječi, u naslonjač hoteći time reći kako je tu da doručkuje. I za čas je bio pred njim poslužavnik s uobičajenom šalicom čaja, pekmezom i dvopekom. Nego, eto, gospođa Anita nije ni riječi progovorila. A kada je nestala u kućnim vratima oglasio se jedva čujno Tin-Tin. Gospodin Barbaro Jakas samo časkom svrne pogled na njega, zatim odmah na cvijet. Ni osmjehnuo se nije. Zaposlio se nešto žurnije oko premazivan ja kruha pekmezom. Gricnuo kruh i srknuo dva tri gutljaja čaja, no nikako nije uspijevao predati se jelu. Napokon odloži sve, ustane te izađe iz vrta. Ubrzo se pojavila gospođa Anita na vratima kuće, zagledala se u doručak, gotovo netaknut, ogledala se dvorištem i vrtom, zaustavila trenutno pogled na velikom, crvenom cvijetu, pa krenula da bi vidjela ne će li se gospodin BarbaroJakas vratiti. No, on je zaista otišao: ugledala ga je kako odmjereno ide cestom uz more. Na povratku, u samom dvorištu, dočekao ju je sin Joško već pripre43

man za školu. Razgledavao je tanku, malu olovčicu, što je bila ostala na stoliću, uz blok gospodina Barbaro-Jakasa. — Sviđa ti se? — upita gospođa Anita. — A zašto nije ništa jeo? — Ne znam. Zabrinut je. . . Ostavi olovku tu gdje je bila i kreni. Kasno je. — Kako grubo piše! Možeš li ti čitati ovo? No, gospođa Anita je već ulazila u kuću i Joško nije dočekao odgovor. Položio je pomnjivo olovčicu uz sam blok kako je i bila te krenuo, ali se odmah ponovno okrenuo olovčici. Trenutak samo. A gospodin Barbaro-Jakas vratio se tek kasno poslije podne. Osmjehnuo se domaćici, kao obično, i popeo se na kat. Gospođa Anita je čula kako se vrata sobe otvaraju i odmah zatvaraju. To ju je smirilo. Ne, taj gost joj ipak nije bio jasan. Izazivao je već u njoj nelagodnost. Slušala ga je noću kako po nekoliko puta izlazi u nužnik, pa ju je i to zabrinjavalo: sigurno je i bolestan. Pred sam suton pojavio se sasvim obično u dvorištu, sjeo u fotelju kao da se ništa ni dogodilo nije. Još se jasno vidjelo, ali on je bio ispunjen težinom nekom toliko da mu se činilo najboljim zatvoriti oči te se prepustiti ništavilu što se širio u njemu. Ni Tin-Tin, koji se nešto življe javljao, nije ga dirao. Ostajao je tako prilično dugo, pa ni gospođi Aniti, koja je u dva maha prošla dvorištem, nije se obraćao. Od onog »sukoba« pred rastvorenim cvijetom nije se želio susresti s njezinim pogledom. Nužan, banalan susret — dobro, ali u ovakvim slučajevima značilo bi opet: ogledati se... I što? Osjetio se bespomoćno dalek svemu. To raspoloženje oživjelo u njemu opet samoubojstvo čovjeka, da, njega, malog Paladina, onoga sa šest prsti. I opet ga taj slučaj ozbiljno zaokupi, pa kako se nije imao kome obratiti za razgovor, dohvati svoj blok i tanku olovčicu. Znao je već da suvislije misli, ako i bilježi svoje misli: Ah, da, već samo to što sam pomislio da tih njegovih šest prsti moraju biti prauzrok konačnog prestanka njegova i znači: izjednačio sam se s njim. Zar ne, i ja bih se ubio.. . Ne, to je glupo. Ja sam drugi čovjek: ja se ne bih ubio ni zato, ni tako, ali ubiti. . . Sigurno! Pa ja bih morao zapravo ispitati, istražiti zašto se do sada nisam ubio! To i jest pravo pitanje za m o j »Obračun«. Nezadovoljan s onim što je pisao odbaci, gospodin Barbaro-Jakas, svoj blok na stolić i zabrine se. . . Da, tako slabo mislim, a gotov sam 44

na sudbonosne odluke! Ali, tada mu se otkrije, spašavajući ga, TinTin: javljao se sada nešto užurbanije. Ne, ja se sigurno ni ubio ne bih! — šapne gospodin Barbaro-Jakas suprotstavljajući se Tin-Tinu te, po nekom nesvjesnom, unutarnjem mehanizmu, okrene se prema cvijetu. Žario se on, sav rastvoren, svojim crvenilom. Osjeti gospodin Barbaro-Jakas mekoću, lomnost tog oblika. No, tada posve plaho uđe u njegove misli oglasivanje Tin-Tin-a: ukazalo se to gospodinu Barbaro-Jakasu, čudno, sada, kao smijeh neki. Ovrati stoga pogled od cvijeta i zagleda se gore, u odrinu, da bi tako pobjegao svemu onome što ga ovdje, u prizemlju, dira. Eto, sad čak i smijeh te maske! I ništa. Mir. No, gle, javila se prva zvijezda gore, među lišćem odrine. Znači: već se smrkava, a to on ni opazio nije. Još je blijeda i jedva se nazire. Neka utješljiva radost razlije se njim: jest, jest, samo tamo treba obratiti svoj pogled. No, Tin.Tin ipak nije prestajao. Istina, nije ga pravo razumio, ali se jasno osjećalo TinTinovo nezadovoljstvo. Pa da, ima pravo, zar nije smiješno to »... tamo, tamo, obrati pogled... « zvijezdi! Zvijezdama! Ali ono zašto je on slomljen, ono što ga je slomilo?!... I gospodin Barbaro-Jakas se snuždi, no ipak nije prestajao gledati u blijedu zvijezdu gore, među lozovim lišćem. Pričekavši trenutak on se čak maši svog bloka, olovčice te stane bilježiti: Bespomoćnost. Strah od misli i riječi. Ali kako prestati! Zašutjeti? Tko ima snage ne biti?... A zvijezda. Blijeda još. I daljina. I veličina. Š'.o ima strašnije od toga. Kako to da je tako sitna prema meni, a tamo tako neizmjerno golema. Daljina! Perspektiva. . . Ha! Kolike zadovoljava perspektivno objašnjenje. A što? Čista... No, nađi riječi!... Vidiš, a on je ipak prestao postojati. Našao snage. Od šest prsti u pepelu do uzice nad pepelom ognjišta. Kakva daljina. Opet: perspektiva! I sve što znamo o t o j daljini jest praznina. Ništa! Da, i kako tih i gluh hod stvari između tih krajnosti. Tihi hod stvari! A gdje je mene doveo t a j gluhi hod?... Do »Sloma« i »Obračuna«. I sada: sam sa svojim »Obračunom«. I tu ga zaustavi Tin-Tin svojim govorom. Osluhne zaprepašteno, jer sada, eto, pred tom riječi »sam«, što ju je zabilježio gotovo nesvjesno u svoj blok, ukazalo mu se posve jasno da bi ta maska mogla zaista i progovoriti. Između mene i nje, njezina govora, kao između mene i zvijezde, koliko nejasnosti, a čujemo se, a gledamo se i vidimo: znamo!... On pogleda življe, neposrednije 45

zvijezdu, neprestano osluškujući Tin-Tin-a i šumor lišća u lozi, na odrini, te se osjeti ponesen. Same zgodne varke, koje treba tek perspektivno razumjeti! I takav je, eto, bio gospodin Barbaro-Jakas! Ali, gle, u polumraku dvorišta iskrsla žena neka. Toliko se preplaši toga da se obim rukama dohvati naslona naslonjače. Ona! — bio je uvjeren, da je to ona, gospođa u crnom, ali žena priđe, pozdravi, prođe vrlo jednostavno pokraj njega te uđe u kuću. Toplina se razbukta čitavim njegovim tijelom. I klone u naslonjač. Kao da se brani, ili osigurava od nekoga, pogleda u cvijet: sada se nazirao kao tamna mrlja neka, što se njiše. Da, pomisli, to je taj cvijet dirnula žena u prolazu i on se zanjihao. Opet: praznina. Tišina. Ni on, Tin-Tin, nije se javljao. Ali zvijezda je postajala jasnija. Uz n j u se vide već i druge. Tada počeše dopirati do njega glasovi razgovora između dviju žena tamo, iz kuhinje, pa se čak, kadikad, umiješao i govor dječaka. No, ništa nije uspijevao razumjeti. Ha, nerazumijevanje je ipak razumijevanje neko! Zgrabi naglo blok i olovčicu, pa, iako više nije dobro vidio, bilježio je: Kakvo otkriće! I nerazumijevanje je razumijevanje neko! Sve mi se više čini da ću početi razumijevati nju, masku, tuđinca toga, kojemu su djeca dala ime Tin-Tin. Ta ja već i razumijem tu riječ Tin-Tin! Ali: kakav bijeg! Bijeg od naturalnog hoda svoje samouvjerene racionalnosti, od razobličavanja vlastite sudbine, dakle: od zločina i kazne! Odloži blok i olovčicu, a još uvijek je dopirao do njega razgovor iz kuće. Primjećivao je samo glasove i ritam; zapravo: tijek neke neznane zvučne energije, koja se oblikovala u šumove, usklike, uzdahe, brzace neke, monotoniju zatim i učinilo mu se da se približuje gore, k zvijezdi, zvijezdama zapravo, ali, čim je jedna od žena izgovorila riječ Šukre, on se skupi: zaboravi i zvijezde i Tin-Tina, suzi se u sebi te stane otkrivati niz koji organizira njegove misli u ono, svakodnevno razumijevanje, shvaćanje: — Tako ti je to, moja Anita, tako! — jasno je razabirao misao. — Ne bi čovjek rekao... — I govoriš sve tamo od rata. — Od rata, od rata, moja draga. Dobro se i ja spominjem toga. Napustilo se bilo mjesto. Kuće ostale bez ljudi, ali su stvari ostajale! He! 46

— Znam, znam, stvari su morale ostati!. . . i taj, veliš, ukrao? Što? Hlače, košulju? — Ne, nego čitavo odijelo i poslao ga bratu tamo odakle je i došao. A oni, boga mi, saznali i osudili ga na smrt. Tako ti je to bilo tada, moja sele! — Odma na smrt, odma na smrt! Bože moj, znam, znam... — I vezali ga? — I vezali ga njegovim, Šukretovim konopcem. Ruke naopako, pa preko ramena i s njim onamo, na groblje. — Ma kako njegov konop? — Kako? Nisu imali pri ruci konop i jedan je od njih došao k njemu, Šukretu, i veli mu tako i tako, moramo ga vezati, ukrao je vestit, a mi i za šaku šljiva narodnih u ovom vremenu.Daj brzo!... Što? Ti ne daš?!. . . — Takvo je bilo ono vrijeme! — A, a, a, moja ženo, i za šaku pustih šljiva, veliš? — I za šaku šljiva narodnih! A Šukre ga gleda i gleda... Strah, boga ti, strah i Šukre će njemu: »Eno ti tamo konop od imbrića, što pujem vodu, drugog nemam. — I onaj uzeo konop od imbrića, an? — A što? Ne će uzeti! — I vezali ga s tim konopom? — S tim konopcem i na groblju strijeljali... Šutnja. — Ubili čovjeka za vestit! — Za šaku šljiva narodnih, moja ženo! Vrijeme... — I onda Šukretu vratili konopac? — Vratili, vratili konopac još krvav, a on ga, boga ti, opet vezao za imbrić. . . — I s njim opet puo vodu? — Puo, puo, moja ženo, sve do časa kad se i on sam o njega objesio! Eto, sudbina... — Oslobodi, Bože! U ime Oca i Sina i Duha svetoga! Tko zna što se vrtilo u njegovoj glavi za sve to vrijeme!. . . A oni, da se bio umislio kako ima rak... — Eto, sad znaš sve... Konop, konop od imbrića, kojim su ga vezali kada su strijeljali! — Opet mu ga vratili i, Bože prosti, opet bio vezan za imbrić, a onda, eto, Bože moj, o njegovo grlo... Baš nad kominom. 47

— Eto, to ti je život... Sudbina konopca i sudbina čovjeka! Šutnja. Dugo. I gospodinu Barbaro-Jakasu se učini da čuje tiho TinTinovo mrmorenje isprekidano smijehom. Ali, opet se počeo razvezivati razgovor u kuhinji: — A ona što ti je donijela onaj cvijet? — Što? — Koji ti je to kampiun, sestro moja! — Doktor Baldo mi je rekao da je on zna. — Zna, zna, a kako je ne bi zna! Opet šutnja. Zatim: — I njegova je bila žena. — Žena doktora Balda? Boga ti! Ili je on bio oženjen? — Vrag zna koliko se puta udavala! Dvoje djece joj je umrlo. — A odakle je? — Odakle i ovaj tvoj stari Jakas... — Aaaa... Boga ti! — To nije žena, to je štringa... Da sam na t v o m mistu ja bih se dobro pazila. Svak ko je s n j o m imao posla slabo je završi... Vidiš kako gre o n a j doktor Baldo. A Organizacija sve prati, sve! — A što ja mogu? — Znan, ništa, samo pripazi... Gospodin Barbaro-Jakas osjeti tada udarac straha: ustane, ali ne znajući što bi, opet sjedne. Automatski posegne za blokom. Bio je to zapravo protestni impuls, kojim se htio suprotstaviti onome što je čuo, ali ubrzo se snađe: već je toliki mrak da ni pisati ne bi mogao. Nego i što bi napisao? I zašto? Ta, sve je to isto: i šest prsta i konop imbrića za crpljenje vode i perspektiva i daljina i veličina. Obrati se gore, nebu, no zvijezde više nije bilo. Čitavo se nebo zasijalo zvijezdama. A iz kuhinje se sada oglašavalo šaputanje, koje više nije uspijevao razumjeti, pa ga to vrati onom njegovu nastojanju da sluša samo zvučno zbivanje bez razumijevanja i otkri: ha, jest, tako tiho, gluho idu stvari. Ta i ona, njena ruža, živi gluho... Gospodin Barbaro-Jakas ustane i, pipajući, od naslonjača dođe do vrata, pa odmah i napipa japansku ružu. Ubere je, zatim uđe u kuću i krene hodnikom prema stepenicama. Gospođa ga je Anita vjerojatno čula i rastvorila je vrata kuhinje tako da je svjetlo ispunilo hodnik te jasno osvijetlilo starog gospodina s japanskom ružom u ruci kako pogrbljen uzlazi stepenicama. Pozdravio je mrmljajući gospođu Anitu, ali i nastavio penjati se uz stepenice. Dižući lagano, teško sad jednu, sad drugu nogu on je, 48

činilo mu se, i odlazio od jednog svijeta, koji više i nije bio njegov, u drugi, u onaj kojega se i bojao. Gospođa Anita zastane osluškujući. Samo teški koraci koji se uspinju gore, na prvi kat. I mrmljanje. . . Prvi put je čula to, takvo njegovo mrmljanje, a kada su se otvorila i odmah zatvorila vrata sobe, gore na katu, okrenula se u kuhinju i šaptom rekla: — Otrgao je onaj veliki, crveni cvijet i ponio ga u sobu... — A koliko će ti još ostati? — šapnuo je drugi glas. — Ne znam... — A zašto nije, boga ti, pošao u svoje misto? — istim šaptom odgovorio je drugi glas. — Tako... Ko zna?. . . — A sada idem. Učinit ćeš to što ti je poručio Piotr. — A što mogu?...

SVIJETE, NI VIDIO TE NE BIH KADA I SAM NE BIH BIO TI

Poglavlje 8. Bespomoćna stanja vode gospodina Barbaro-Jakasa od samoubilačkih impulsa u crninu svijeta, upravo preko ilustracija u njegovu »Obračunu«. Zlo-činilac se otkriva kao zločinac. S ružom u ruci ušao je u sobu, zatvorio lijevom rukom vrata i odmah se bacio na krevet, odloživši cvijet na noćni ormarić. Zatvorio je oči i prepuštao se tami: uobičajenom »ronjenju«, »tonjenju« u bezdan mraka. Tonuti, to je značilo ostavljati, napuštati sve i postajati jasna svijest o neposrednoj blizini nje, smrti. Pružen posve na krevetu smještao je ruke uz tijelo, ili ih polagao u znaku križa na prsima. A misli, one su tada sve pretvarale u pitanje: što ja to hoću tim svojim pisanjem, tim svojim sukobom, obračunom, a jedva se sagibam u pasu i prve kapi krvi uriniram? Bivam sve slabiji, bespomoćniji, sve više trebam podršku okoline, a ona mi sve više biva neprijateljem. Zar nisam već u panici pred svim i svačim? A oni: ili me ne poznaju, ili ne uvažavaju... »Oni«, značio je to: čitav svijet! Jedino ona, ta luda žena, nešto hoće. Ah, kada bi ona znala samo koliko je i kako prisutna u mom »Obračunu«. I on se tada maši rukom za cvijetom na noćnom ormariću. Odmah ga i napipa: osjeti hladnoću i mekoću njegovu među prstima. Ganulo ga to... I počeo se dizati iz dubine, širiti, se, živjeti, zaista živjeti; ona, ona može sve oživjeti, ona u tom jednom danu, nestalom tamo u neizmjernoj daljini vremena. Taj jedan jedini dan! Zapravo jedno jutro, jedan sat upravo — kada je ušla u njegovu sobu. . . Spavao je skupa s njim, sa Šukrom, ali tada njega, Šukra, i nije bilo u sobi. Kako se to dogodilo on ni sam ne zna više, ali stvorila se u toj sobi sva nasmijana u lakoj, plavkastoj haljini. Pitala ga za knjigu neku, koju također ne zna više. Ali taj smijeh: usta, zubi, grlo, ta svježina mladosti, tih šesnaest godina njenih, da: to zna, to živi u njemu uvijek istom snagom. Zbunjeno joj je brbljao nešto, a ona mu se približavala posve slobodno kao starom znancu. Uz prozor, pun svjetla, on nije znao kako, ali njegova se ruka pružila prema njenim prsima, pod mliječno-plavičastom haljinom, dirnula ih i njihovi su se pogledi sreli. Kakva promjena! Oči se njene raširiše trenutno i čitavo se lice svelo u ozbiljnu grimasu. Da, ali samo na čas, da bi, zatim, prsla u smijeh. Odstupila je odmah od njega te sva okupana smijehom pobjegla iz sobe. A sada, poslije više od trideset godina, punih mraka, užasa, šalje mu taj cvijet. Bezumno, perverzno, glupo! I on opet osjeti među svojim prstima mekoću materije cvijeta, što je danas još živio, a sada, evo, mrtav, gotovo gnjio, nalazi se među 50

njegovim prstima. Padne mu trenutno na um da ga prinese ustima, ali to: da je mrtav, da već gnjije, utrne odmah tu želju. Osjeti pod prstima njegov uveli tučak, pet njegovih glavica, pa i grupu prašnika, što su okruživali vrh, ali sve je bilo meko, uvelo, pa kao da u ruci ima nešto, što treba odbaciti, pruži ruku da odloži cvijet na noćni ormarić. I opet počne tonuti u dubinu mraka praćen mislima: Tonem, tonem, a sve bivam dalji od tog dana, sata, prozora puna svjetlosti, sve dalji od te žive kretnje svoje, koja je označavala smjer, put, mogućnost jedne perspektive. A ona? Koliko susreta s njom i koliko daljina!... Onda muk, praznina, gluhost tri desetljeća. Tko je ona i što je bila prolazeći tim desetljećima? ... Ha, i tu: perspektiva-atrapa! Više od trideset godina, šapće on, i sve više, sve dalje od njega, sve više u... I nije htio imenovati taj njezin život. A fakta, činjenice je skupljao, bilježio iz tog strašnog života uklapajući ih u svoj »Obračun«, povezivao ih sa svim onim što ga je ranjavalo i konačno dotuklo, a sada, odjednom, eto je tu, neposredno iza mojih leđa i prijeti, jer što je drugo taj cvijet nego prijetnja? Ugasiše se misli i bi sam izjednačen s čistom tamom. Oživješe ga glasovi dolje iz kuhinje i vjetar što se šuljao dvorištem i vrtom. Gospodin Barbaro-Jakas ne izdrži više u krevetu. S naporom ustane te htjede upaliti lampu, ali padne mu na um kako on više, zapravo, i nema što vidjeti. A zašto i vidjeti? On se ionako udaljio od svega. Kako? Koliko? Reći će to njegov »Obračun«. Osjeti se u tom mraku kao sred pravog svog elementa. Uzme ploviti sobicom pruženih ruku, doticati zidove, predmete i bi, na čas, zadovoljan time, ali, obišavši sve, zaustavi se na sredini sobe osluškujući. Nikoga. Ne... Ipak! Učini mu se da je netko iza vrata: ne prelazi li to neznanac rukom preko njih? I pod je škripnuo. Da rekne riječ?... Ne, ne. Svejedno. Neka osluškuju, ta i on to radi. Ali, kako je ono mislio? Perspektiva »od danas, od časa kada se mali Paladin objesio, do onog dana hladnog, surog i gladnog, kada su mu se ukazale noge njegove sa šest prsti — atrapa«, atrapa uvijek ista... Eh... Što?! Ta sve je gluhi mrak — on zagrabi rukama oko sebe. Krene odmah prema noćnom ormariću: oživio je odjednom njezin cvijet u njegovoj svijesti! Smrt onoga tu, prije dva dana, njezin cvijet, što cvate samo jedan dan, jest, nanovo: perspektiva-attrapa?!. . . Ali nije išao u pravom smjeru: umjesto noćnog ormarića napipao je vrata. Osluhne. Ne, nikoga... Dirne rukom krevet i došulja se do noćnog ormarića. Da, tu je još uvijek bio taj mrtvi cvijet: hladan, mekan, već nagnjio. Prinese ga usnama. Učinio je to ozbiljno, najozbiljnije — u mraku! Opipa svoj vrat i jasna mu se misao otkri: sad bi bilo najbolje! Jednostavno, posve jednostavno: niz malih kretnja, i, i sasvim čisto: zatvorismo vrata zauvijek! Ali ni konopčića, ni čavla o koji bi pri vezao konopčić... O prozorsku kvaku?... Mali Paladin! Zapravo bi i trebalo slijediti njega, jer zar on sam, 51

Barbaro-Jakas, nema u sebi mnoštvo takvih šest prsti, koje skriva igrajući uvijek nešto, ili nekoga. Taj »Obračun« na primjer!... I ne razmišljajući napipa lampu na noćnom stoliću. Bljesne svjetlo i zaslijepi ga kao udarac neki. Prekrije dlanovima oči i sačeka nekoliko trenutaka. Razgleda se, zatim, sobom: iznenadi ga mnoštvo stvari oko njega. I kako su najednom prisutne, — živne u njemu. Papiri, vidi, papiri su njegovi tu. Sve je njegovo u njima: konačni i definitivni obračun s licemjerstvom ljudskim na svim područjima, s čovjekom kao takvim! Ali konopčić, špaga, konop, remen... No, sve mu se to učini sada bespredmetnim: ni sama hladnoća mrtvog cvijeta u ruci ne otkriva mu nužnost da zaroni tamo, dolje, u bezdan. Ne, ne... I ne dovršivši svoju misao odloži cvijet na noćni ormarić, pa sjedne za stol prekrit razbacanim papirima. Svjetlo ga je opet otkrilo njemu samome kao glumca-igrača: — Harlekin, stari harlekin, lažac, najobičniji lažac sebi samome — šaptao je u svoje ruke. — On je sam svoja životna perspektiva, inkarnacija je onoga što je nazvao tuđom riječi »atrapa«. Fuj, fuj, treba se, zaista, odvratiti od sebe sama takva kakav jest... Rastati se zauvijek od tog sebe, te lažne lešine-maske. Približava se sedamdesetoj, nosi sudbonosni »Obračun«, a, eto, kakve jadne misli misli: on, on, ali s kojim pravom isključuje sebe od te »strahote« života. Pronašao je i »atrapu«! Kakva lakrdija!. . . — Digne glavu i zagleda se u kvaku prozorsku: ne, ali ne, eto, on to ne može, on glumi samo tu mogućnost, on će, ovako star, dosađivati svojoj okolini, mrcvariti je, igrajući veličinu neku. Fuj. . . Pa to i jest njegov obračun: razračunati se s takvim sobom i sa svim ljudima njemu sličnim. I koliko već dokumenata ima! Gotovo se neopazice zaposli dokumentacijom, zaboravivši, posve ozbiljno, na konop, kvaku, remen. I koliko toga već ima!. . . — šapuće tako sebi samome ispunjen i srećom nekom, pa počne, konačno, prevrtati listove, zaustavljajući se na onim papirima gdje su bili izlijepljeni isječci novina. — Ovaj, gle, ovaj! — čudio se. — Ih, a ovaj, ovaj najnoviji, mora još jednom i pročitati. Položi obje šake na stol tako da su palac i kažiprst pritisli krajeve papira, te počne pomnjivo čitati: U vili Paradis, smještenoj u rezidencijalnoj četvrti Marseille-a, prethodila je seansa mučenja, koja je trajala više od tri sata. Tekst optužnice što ju je predsjednik optužbe čitao 24. veljače, za vrijeme procesa protiv Đandubia, govori tim povodom: »Udarao ju je štapom po glavi, remenom po čitavom tijelu; pekao ju je cigaretom posebno po dojkama i po seksu; uvlačio joj štap u 52

vaginu i u anus prisiljavajući je, zatim, da siše taj štap. Kako je ona tražila piti, on je urinirao u čašu i prisilio ju je da sadržaj čaše ispije. Poslao je Anu da iz njegova automobila donese bidon s benzinom i jedan dio je prelio preko njena trbuha upalivši ga zatim šibicama.« Hamida Đandubi sreo je gđicu Bousquet, t.j. svoju žrtvu, mnogo dana prije nego ju je ubio. Godinu dana prije. Pokušao ju je prisiliti da se prostituira. Mlada žena (21 godinu) uspjela je pobjeći i prijaviti ga policiji. Ali 3. srpnja 1974. za vrijeme jednog slučajnog susreta u Marseille-u... Gospodin Barbaro-Jakas ustane sa stolice, priđe noćnom ormariću i utrne svjetlo. Ostane uspravan i nepomičan dulje vremena. Zatim uze šaputati: — Mali Paladine, sa šest prsti na rukama i nogama, ti si napustio scenu, ali ja, koji pišem »Obračun«, zapravo »Optužbu« protiv čovjeka, ja, ja, to više ne mogu, stvar se mora završiti i dokazati apsurdnost toga bića, užasan apsurd upravo u ime onoga što sam, taj apsurd, smatra najboljim, najvrednijim: čovjek! Mora! Kakva glupost tražiti razloge izvan sebe... Ne, ne, primjer malog Paladina je smiješnost, greška, tako je: greška! Svijest mora živjeti sve dok ne uvidi što je postigla na svom znanstvenom putu likvidacije mita čovjeka o njemu samome, a otvarajući put znanstvenog bespuća. Ta svijest se mora upitati: Što je Đandubi nama, a š t o mi njemu? Opet priđe noćnom ormariću i uzme gotovo već smrvljen cvijet te legne u krevet ne skinuvši se. Držeći cvijet među prstima desne ruke, on se posve ispruži u krevetu ispunjen nekim gorkim, ozbiljnim zadovoljstvom od pobjede nad nekim, ili nečim. Zaista, poslije čitanja te bilješke i neočekivane misli o »znanstvenom bespuću« na koju ga je podsjetio doktor Baldo u posljednjem razgovoru, osjetio se pobjednikom uvjerenim u opravdanost svoga djela. Ali nad kim, nad čim, nije mu ipak bilo jasno. I osjećao se u čitavu tijelu kao da se nešto smirilo, sleglo. Osjeti posebno noge, zatim trbuh, ruke, glavu kao mrtve. Činilo mu se, zaista, kako i ne bi trebalo nekog naročita napora da bi se sam, svjesno, snagom same svijesti ubio. Ležao je tako dugo vremena gubeći se i opet se nalazeći, posve pružen, pripreman na smrt, i uvijek, kada bi iskrsnuo u svijesti, javljala mu se misao: ali, kako ćeš ti osuditi čovjeka u ime onoga što je najbolje u njemu? Osuditi Đandubija?... U ime čovjeka? A čovjek?... Ali, ponor ništavila, koji je otvarao u njemu umor tijela, progutao ga je te on stane lagano nestajati u snu. Sati je bio dubok, no ni u njemu se nije mogao posve smiriti. Oživio je opet upravo u njemu, samom snu, strašnom 53

snu: nalazi se, eto, u dvorištu zatvora nekog. I jutro je rano. Još se ne vidi posve jasno, a stoji uz samu giljotinu, koja će, za čas, odrubiti glavu Đandubiju. Tamni je čovjek neki uz osuđenika i drži ga za desnu nadlakticu. Osuđenik je posve sličan onom razbojniku što ga je Hieronymus Bosch prikazao na tabli: Raspinjanje Krista. A on, gospodin Barbaro-Jakas, želi pobjeći, nestati, no to ne može. Tamni ga čovjek promatra sitnim očima ispod gust i h obrva. A Hamid Đandubi je već položio svoj vrat na onaj ovalni prostor u drvu na koji pada sječivo giljotine i za trenutak će se ono spustiti, a glava će se otkotrljati u košaru s pilovinom. I, eto, krv... Njegova je dužnost da krvavu glavu Đandubia izdigne, uhvativši je desnicom za kosu te pokaže svijetu, onako kako je to vidio u onoj ilustriranoj povijesti Francuske, gdje krvnik pokazuje glavu Luja XVI. Eto, sječivo je već palo i glava se otkotrljala u košaru, ali sad, odjednom, krvi nema. On hvata glavu desnicom za kosu. Nego, čudno, glava se odjednom našla među njegovim dlanovima tako da je lice Đandubija okrenuto njegovu licu. Tako: oči u oči, usta u usta. . . Oči Đandubijeve zakrvavljene, napol zatvorene, a modre mu usne šapću: »Vidiš, ubijaju što ne mogu ubiti... Da bi ubili mene, morali bi ubiti čitavo čovječanstvo! Pročitajte na stranici 145. vaše »Optužbe«, ili »Obračuna« dokument pod latinskim brojem LV. . . « Ali tada je priskočio tamni čovjek, zgrabio glavu za kosu, pokazao je nevidljivim nekim licima i odbacio opet u koš... To ga i probudi. Trgnuo se i ispravio u krevetu: bio je sav oznojan. Još uvijek tama u sobi. Opipa noćni ormarić. Nikako nije uspijevao pronaći lampu. Panika oživi još jače u njemu. Kako? Ta lampa je ostala sinoć na noćnom ormariću... Netko se, možda, uvukao noću u njegovu sobu. Skoči iz kreveta i pipajući dođe do upaljivača, što se nalazio odmah uz vrata, te upali svjetlo. Pričeka časak: ne, ne, nikoga nije bilo! A lampa je i bila na noćnom ormariću, samo nekako gurnuta uz sam rub njegov. Panika ubrzo počne jenjavati; ali, gle, javila se bol, jasna bol, dolje u predjelu donjeg dijela trbuha. Ha, da: to je ono. . . Bio je još uvijek obučen. Otvori lagano vrata sobe te krene u nužnik. Da, opet je prokrvavio. I kada se vratio u sobu, hladan, miran, gotovo bez ikakve misli, počne se skidati sam te, kao i obično, pomnjivo smještati svoje odijelo i rublje tako da mu ne bi palo na pod i da se ne bi morao sagibati. Živjela je u njemu, sada, jedna jedina misao: to se ukazuje ona, smrt, posve realno, a ono: konopčić, kvaka, uzica, remen, ah. . . Jest, krv: to je znak, koji nikakva misao ne može ni izmijeniti, ni pretvoriti u nešto što ne bi bilo to: realno kucanje smrti na njegovim vratima. Smješkajući se hladno sebi samome on je, legavši u krevet, pogledao na sat: tri sata i dvadeset i sedam minuta! Pruživši ruke uz svoje tijelo lagano je šaptao: tako, skinuta mi je, konačno, maska. Tin-Tin ima pravo: hod svijeta je gluh. Tišina i gluhoća pripremaju 54

dramu. Ležao je tako u tami, hladan i posve prazan, dok se nije neopazice prokrala u njegovu svijest opet glava Hamida Đandubija. Učini mu se čak, da čuje i njezin glas: »Da bi ubili mene morali bi ubiti čitavo čovječanstvo. Pročitajte na strani 145 vaše »Optužbe«. A glava je postajala sve realnija. . . Gospodin Barbaro-Jakas uzdrhta čitavim tijelom i gotovo krikne, no, čudno, krik se pretvorio u neko grcavo jecanje. Okrene se i zarije glavu u jastuk. Ostane tako dugo vremena, ali, kao spas neki, iskrsne u njegovoj svijesti misao o cvijetu: taj uveli, već sagnjili cvijet na noćnom ormariću! I on se okrene te ga stane rukom tražiti. Našavši ga bi mu kao da je našao nekoga prisna, sebi blizu... Ona! Da, ona da je ovdje... Značilo bi spas. Upali svjetlo i ustane. U svjetlu bi mu kao da se čitav svijet izmijenio. Šaptao je: — Neka dođe, neka samo stigne... Sve su predrasude pobrisane. Samoća svemirska: ona i ja. Sjedne za stol namjeravajući joj pisati pismo: to, š t o još preostaje od života, od tog objekta njegove »Optužbe-Obračuna«, trebalo bi vratiti onamo, onamo gdje se počelo! Iskustvo — to može samo posvet i t i ! Negdje u blizini oglasili su se jutarnji pjetlovi: slušao ih je pomnjivo. Da, sada nestaju sve noćne utvare i počinje dan — objavi mu se jasno u svijesti. Ustane i priđe prozoru: prozirno, rano jutro, bez oblačka na nebu. A vjetar se igra površinom mora, prekrivajući ga pjegama plavetnila. Osjeti se gotovo preporođenim. I okrene se u sobu... Da, što je ono htio? Ah, jest, jest, 145. stranu njegova »Obračuna«, Sjedne za stol i uze prevrtati svoje papire da bi pronašao tu stranicu. Eto, tu je... Poseban, žuti papir nalazio se ispred njega, jedini takav među svim listovima njegova »Obračuna«. Stranica s brojem 145, pa, evo, i poglavlja LV. Ispod tog latinski ispisanog broja, u zagradama, pisalo je: Izvadak iz dnevnika doktora Fuchsa, ginekologa. Našao se netko, ah koliko takvih »Netkova« ima, koji mi je taj fragment poslao, znajući, dakako, za moj odnos prema njoj. »Doktor Fuchs je mrtav«, napisano je u istom, anonimnom pismu u kojemu mi je poslana i ova stranica iz dnevnika. Uvijek, kada je čitao ovaj odlomak, gospodin Barbaro-Jakas, osmjehivao se, prelazeći desnom rukom preko njega, kao da želi očistiti prašinu i s v e ono što bi moglo zapriječiti, zamagliti jasnost teksta, a onda je čitao retke lagano, pomnjivo, znajući uvijek g d je će stati časak te, zatim, krenuti dalje: 23. ožujka. Veče je. U ovoj mojoj ambulanti-sobi sve je kao i obično. Pusto. Čisto. Sređeno. Sve na svom mjestu. Gleda me ta 55

čistoća i red, kao što i ja gledam njih. Naravno, hemunzi su oživjeli. Pisati, ili ne pisati? Ali — napisat ću. Znam. Moram. Zavidim često onim ljudima, koji znaju zakopavati sve u zaboravu. Jakov. To je grob. Lice-grob. Tamo se njihova zbivanja utapaju i nestaju apsolutno, I to je jedno zanimljivo pitanje: koji to događaji nestaju apsolutno, a koji i zašto iskrsavaju. A ja, evo, pišem dnevnik. Ne govorim, ali pišem. Jučer se je zbilo i nisam htio pisati, no, evo, večeras, moram. Sam sam sa samim sobom, a ipak mi se čini da sam sitno ogledalo u kojemu se ogleda svijet. Svijete, ni vidio te ne bih, kada ti ne bi bio ja! Ali, eto, došla je: Došla je, a skanjivala se dugo. Molila me za tu uslugu, ali se ipak nije pojavljivala. Bio sam čak uvjeren da je i odustala, a to sam i očekivao, želio upravo. Ne volim taj gadan posao. Morala je znati da njezin smijeh volim: tu igru mekih usana i bljesak zubi. A znao sam da joj je moje lice, moj izraz, ponašanje, neka i meni samom neugodna arogantnost moja, u govoru, tuđa, pa stoga i ja sam, kao čovjek, nesimpatičan. Bojala me se. Znam. Čak i mrzila. Naš međusobni odnos bio je neprestano u nekoj vrsti napetosti. Poznavali smo se dulje vremena, jer su se i naše obitelji poznavale. Pa ipak, eto, došla je, kada je već bio pri kraju treći mjesec trudnoće. U ženi to mora biti užas; užas, ako je barem donekle saživljena s vrijednostima živim u društvu gdje živi. Kad se odluči na to prezrela je, ili morala je prezreti, mnogo toga. I hrabrosti tu treba, a Verena je žena hrabrosti i prezira. Osjećao sam uvijek njezin prezir i suprotstavio mu se. Čudna mješavina raspoloženja u meni kada se o n j o j radilo. No, sve bi to bilo i prošlo, kao i mnoge druge pojave koje živim i d o ž i v l j a j e m , da n i j e stigla. Ali, pojavila se u t o j m o j o j sobi-ambulanti. I bio sam hladan. — Dakle, odlučili ste. . . — rekao sam. — Hrabar čovjek. — Ili bijedna kukavica. . . — odvratila je gledajući me zamračenim pogledom. — Smeta vam mnogo svjetlosti? — Smeta. Hvala vam. . . Vi znate biti i dobar. . . — Verena, moram vam reći, po nekoj dužnosti, i ovo: bilo bi bolje da to ne radite.

Šutjela je. Utrnuo sam stoga veliko svjetlo i ostavio za čas samo pobočno. Pri poslu osvjetljujem tek donji dio tijela. Kako nije odgovarala promrmljao sam: — Skinite se, a ja ću prirediti i dizinficirati instrumente. Zanat je preuzeo mene i ja sam vršio posao. Da to opisujem? Ne. To je zanat, to je posao. Vrši se uglavnom podjednako u svim slučajevima. Ali moram govoriti o onome što se u meni zbivalo. Barem u meni, jer mi je nemoguće govoriti o onome što se zbivalo u njoj. Toliko samo: ona je postala objekt. Da, i to je ono najbitnije. U početku se sama podredila, ali nije mogla znati sve konzekvence, zatim su je nepredviđene sitnice postepeno lišavale i onog subjektiviteta, koji se u nama javlja uvijek u nepredviđenim situacijama te je pretvarali u objekt do kraja. To je dno pakla — mislim. Ali ja? Ja sam se vladao kao subjekt! Ah, to je ono strašno, jer to, samo tako izgleda. Tko sagleda, progleda takvu situaciju shvatit će kako je upleten u neku strašnu igru gdje nitko više nije subjekt, gdje je nemoguće izdignuti se do subjekta. Ne: pokoravamo se nečemu znanom i neznanom, jačem od nas. Ipak, meni se činilo da sam subjekt u poslu... A, znam, nisam bio, niti mogao biti samo »subjekt u poslu«. Ona, koja za mene nije bila ni neznanac, ni indiferentan čovjek, stajala je na mom liječničkom stolu polugola, u strašnom položaju. . . Ono što u meni nije bio samo posao nije oživjelo tu nego je od prije živjelo, a tu, tu se razvilo, razbujalo i nosilo me. Ta njena vagina tako anatomski prisutna, oživjela je kao krvava rana i bol, koji sam povremeno poslovno budio u njoj, izazivao je drhtanje čitava njezina tijela, glasove njezine mukle i to, to me je ukopčavalo u »ono«, s onim izvorima moga bića, koje bi nepotpuno odredio riječju seks. Kad sam već bio pri kraju posla, »ono« što je neprestano, za čitavo to vrijeme posla, živjelo u meni — njezin smijeh, njezine meke, svilene usne, ono što me je uvijek provociralo, izazivajući čežnju praćenu nježnošću — da, sve je to živjelo u meni, ali kako je nekada posjedovanje tih usta bilo skopčano s prevladavanjem teških i neugodnih zapreka, uz tu nježnost živjela je uvijek, pa i tu, uz posao, živo oživjela i sadistička potreba, koja je rađala i jednu svoju posebnu granu — prezir. Tko može pratiti i prevladavati svoje izvore? T a j vrtlog je živio u men i i prevladao me. I kada je posao bio završen, tamo u polusvjetlu, kamo se m o j pogled morao obratiti, vidio sam njezino lice puno drhtaja, grčeva, preobraženo u bol, lice posve drugo od onoga što sam ga poznavao i ja sam, nošen vihorom, pristupio tom licu, pogladio ga i rupcem obrisao zn o j , ali znao sam da više nisam 57

vlastan sebe, da sam nošen vrtlogom, no, znam i to pouzdano: htio sam se braniti od njega, nepoznatog, dlakavog mračnjaka, ali bilo je uzaludno. . . Lice preobličeno u bol privuklo je moje lice! No, ja više nisam znao što je u meni živjelo: nježnost, mržnja, ili prezir, prezir prema nekome koji se pretvorio u objekt i mene sama povukao tamo, predavajući me onome dlakavom čudu. Ljubio sam ta drhtava usta nježno i ogorčeno, s ljubavlju i bolom, šiban od nekoga što se bezuman razulario te budio svu crninu u meni, pa i nju, mržnju, pa i prezir i kako je vatra rasla, a udovoljavanje tom požaru nije bilo moguće drukčije ja sam... Velim ja. Kakve li zablude!... Ja sam, da, to uradio: ubacio sam njega, svoje udo, u ta usta surovo, besramno... Tu je samo tijelo živjelo svoje do kraja. Tko je tu bio objekt? Znam: oboje, svaki na svoj način. O, svijete, ni vidio te ne bih kada t i n e bi bio ja! Ali: sada? Kako ćemo se gledati i kako susretati? Z a sebe znam da nikada više ta nekada tako zamamna usta ne ću vidjeti, a da ne zaželim opet t o ... No, i s prezirom, možda i s mržnjom sadističkom. Kako ona mene vidi? Prepustimo to n j o j . Gospodin Barbaro-Jakas digne glavu i zagleda se u prozor: svjetlost je sada bila već mnogo jasnija, ali on to nije ni opazio, kao što, vjerojatno, ni znao nije da ide k prozoru. U njemu je opet oživjela s l i ka iz njegova sna: drži među svojim dlanovima odsječenu glavu Đandubijevu, koja mu šapće: »Da b i ubili mene morali bi ubiti čitavo čovječanstvo«. Nasloni glavu na prozorsko staklo šapćući: — O, svijete, ni vidio te ne bih kada ti ne bi b i o ja! Ali tada se oglasilo lagano kucanje na njegovim vratima. Iznenađen, osluhne. Kucanje se ponovi. — Samo čas, molim. . . — uzvikne mrzovoljno. Navukavši na brzinu kratku kućnu haljinu, otvori vrata. Neposredno pred njim stajao je Joško i gledao ga preplašeno širom rastvorenim očima. Gospodin Barbaro-Jakas odmah shvati da je dječaka preplašio njegov surov glas, pa se nasmiješi: — O, Joško, to si ti? Tako rano? — pa i ne znajući zašto doda: — Ti, veliki Ti? — Gospodin doktor Baldo vam je poslao ovo. —-I dječak mu pruži pisamce. — Hvala ti, hvala. . . — govorio je gospodin Barbaro-Jakas nešto i previše slatkastim glasom, no, dječak ga nije slušao: bez riječi, trčao je već niz stepenice. 58

Zatvorivši vrata odmah je otvorio pismo. Doktor Baldo m u je javljao: sutra poslije podne bit će slobodan i bilo bi mu neobično drago kada bi mogao prošetati s njim. Razgovor su prekinuli na njemu najzanimljivijem mjestu i on bi želio što prije nastaviti ga, a i posjetit će jednog zanimljivog čovjeka, pa ako mu se da, on će proći oko sedam sati pokraj vrta... Gospodin Barbaro-Jakas se namršti i odluči mu javiti da je bolestan. . . Da, sjeti se odmah: upravo tada će on htjeti doći do njega. Ipak, bit će zauzet — odluči.

I »ZAGONETKA — ATTRAPA« U CRTEŽU

Poglavlje 9. Priča o tome kako je dječji crtež upozorio gospodina Barbaro-Jakasa na zagonetku čitanja-prepoznavanjaznačenja i kako bi njezino razriješenje moglo otkriti i druge zagonetke-atrape ljudske svijesti. On se tako našao u svom svijetu, medu samim neshvatljivim odnosima objekta s objektom. I odnos njegov prema »sijedoj gospođi« postao je opasnost. . . Atrapa! Slijedećeg jutra gospodin Barbaro-Jakas nije ni sišao na doručak kao i obično. Gospođa Anita ga je čekala pola sata, pa, zatim, pokucala na vrata njegove sobe upozoravajući svoga gosta da ga doručak čeka. On se zahvali, ali nije silazio, ona, stoga, odnese doručak u kuhinju da mu se ne ohladi. Nego, gospodin BarbaroJakas nije silazio ni da bi došao na objed, a to je već zabrinulo gospođu Anitu. Sišao je ipak, ali tek oko pet sati: smjestio se, kao i obično, u naslonjač položivši na mali stolić svoj blok i tanku olovčicu. Ostajao je tako posve nepomičan, zatvorivši oči, dok mu gospođa Anita nije donijela na poslužavniku čaj. Tada je otvorio oči, osmjehnuo joj se zahvalno, pa se odmah i zaposlio oko čaja. Želeći biti ljubazna gospođa Anita ga upozori: — Eno, pogledajte, novi je procvjetao. — D a... Gle, zaista, i procvjetao. . . — potvrdi blagim glasom gospodin Barbaro-Jakas te samo trenutno svrne pogled prema cvijetu. — I trajat će cigli jedan dan! On se zagleda u nju, bez riječi, i kada je opazio da je to zbunjuje rekne: — Došla zmija, pa ih popila.. . Gospođa se Anita nasmije tome kao da je njezin gost izrekao neku posebnu duhovitost, ali odmah se i pokupila, gotovo preplašena. Uspjela je samo reći: — Oprostite, ne želim smetati. Gledao je za njom bez ikakve misli. Zapazio je samo njezinu sjenu na zidu kuće: to je — iskrsne u njemu — sunce zalazilo i bacalo duge, 60

tamne, sjenate pjege dvorištem, pa uzme, da bi zaboravio na to, ispijati čaj. U čaju se osjećao jako limun i to mu je prijalo. Stvaralo je atmosferu i, posve slučajno, otkrila mu se tada misao o večerašnjem susretu s doktorom Baldom — ako se ne odrekne namjere da ga izbjegne. Ukazao se odjednom i Joško u dvorištu. Obišao je gospodina Barbaro-Jakasa te htio ući u kuhinju, ali starac se zainteresirao za njega i odmah mu se obratio: — Dakle, Joško, ti ono dobro crtaš? Dječak se zbuni i ništa ne odgovori. — I voliš ovu moju olovčicu, zar ne? Smiješak se pojavi na dječakovu licu, no odmah i rumenilo pline po njemu. — Kad odem ostavit ću ti je. Sad ti je ne mogu dati, potrebna mi je. A zbilja, dobro crtaš? Dječak se uozbilji: smatrao je da mu se gospodin Barbaro-Jakas izruguje: ta već mu je kazao kako n i je dobarcrtač. — Znam, sada želiš da što prije odem, zar ne? — upita starac i sam zbunjen zbog dječakove šutnje. — Ne... — šapne dječak. Starac se vidljivo tome poveselio, ali se odmah i poplaši te svoje naivnosti. Ipak, diskretno, sramežljivo vladanje dječaka ulije mu neku hrabrost, stvori ugodno raspoloženje u njemu i obrati se dječaku neposrednije: — No, dođi k meni. Evo ti olovčice i nacrtaj mi nešto u ovaj moj mali blok. Dječaka oblije još jače rumenilo, ali se nije usudio prići starom gospodinu. Tek kada ga je ovaj još jednom pozvao prišao mu je, no olovčicu nije uzimao. Starac mu je gotovo tutne u ruku, pruži zatim pred njim, na malom stoliću, svoj blok s novim, čistim listom papira. — Hajde, nacrtaj ono što najbolje znaš. — Ali ja sam vam rekao da ne znam crtati! — šapne dječak. — Kako?! Rekao si. . . A ja sam shvatio kao da si dobar crtač. Ništa, ništa, ja volim mnogo i takve, koji ne znaju crtati, pa ipak crtaju. Ni ja sam ne znam crtati, pa i pišem loše. Pogledaj!. . . — gospodin Barbaro-Jakas već se prepuštao slobodnom razgovoru s dječakom kao spasu nekom: da zaboravi sebe. I stao mu pokazivati stranice bloka ispisane zaista vrlo lošim rukopisom. — Pa, valjda, ipak znaš nacrtati nešto, recimo, eto, glavu dječaka, onako samo s par poteza?. . . Hajde! Crtaj! Ti si dobar dječak, vidim, pa daj: neka mi u 61

bloku ostane od tebe znak neki. . . — Starac se posve zaboravio i iskreno se predavao razgovoru s dječakom. Dječak, konačno, i uzme olovku, napravi krug na čistom listu papira, zatim metne dvije točkice, između njih okomitu crtu, a ispod nje vodoravnu, pa zastane te pogleda gospodina Barbaro-Jakasa. On se osmjehne, ne krijući radost i rekne: — Dobro. Bolje svakako od mene. . . Daj olovčicu meni, da i ja pokušam — Zaista: kružnica je njegova ispala posve nepravilna, linija drhtava, pa se to isto ponovilo s dvjema crtama. — Eto, vidiš, crtaš bolje od mene! A sada, gledaj i tvoj crtež stoji u mom bloku pokraj moga! Ohrabren dječak sada uzme nanovo olovčicu i nacrta na glavi vrat, zatim trup, ruke i noge, pa se tome glasno nasmije. Gospodin Barbaro-Jakas ga pogleda ozbiljno i rekne: — Zaista, bolje crtaš od mene, pa ćeš možda znati i nešto drugo bolje od mene! — Lice gospodina Barbaro-Jakasa postajalo je sve ozbiljnije, stoga se i dječakovo uozbiljilo. — Vidiš, ono što ja ne mogu shvatiti jest to: mi, ljudi, u ovim dvjema ravnim crtama, dvjema točkama u ovom krugu vidimo lice čovjeka. . . Shvaćaš?. . . Pa, pogledaj što smo: ja i ti! — starac dirne svojom rukom njegovo i svoje lice — Možemo se opipati, zaobići, rukom, uštipnuti. . . Da, da, da, to je to, a tu je taj papir, na njemu, papiru, par crta, točaka i odmah vidimo lice čovjeka. . . Shvaćaš? U samim tim crtama i točkama! . . . — I gospodin Barbaro-Jakas dirne kažiprstom crtež na papiru. — Eto, to ja ne razumijem. . . Tako: papir s nekim crnim znakovima, a ovamo: živo, mesnato biće, pa. . . — Htio je gospodin Barbaro-Jakas reći: — Pa kakva je to đavolja perspektiva tamo, od papira i nekih crta, do ovdje, nas živih bića... No, shvati da bi to zamrsilo toliko njihov razgovor, pa naglo ušuti. Dječak ga je pomnjivo promatrao, ali se odmah vidjelo da mu stari gospodin govori neshvatljive stvari. — Pa to, to su oči, t o je nos, t o su usta, a sve skupa glava... — rekao je dječak već ohrabren. Čudio se: on je znao, a gospodin ne. . . — Da, Joško, to i jest to: točka, pa odmah oči za nas; crta, samo crna crta, pa, veliš, nos. . . U tom trenutku oglasila se gospođa Anita: — Ali zato je on vrlo dobar u računanju, gospodine! — Stajala je na vratima kuće i promatrala svoga sina i starog gospodina zadovoljno. 62

Iznenadi to gospodina Barbaro-Jakasa. On se ne okrene, ali se smrkne. I dječak se zbuni. Konačno se stari gospodin ipak okrene i nevoljko rekne: — Znam, znam, ali vidim da i crta bolje od mene. — Davor, Davor crta mnogo bolje od njega. . . — odgovori samouvjerljivo gospođa Anita. — Ali to, što on radi, to je vrlo dobro! — odgovori starac smješkajući se sebi samome. Gospodin Barbaro-Jakas osjeti da je razgovor razbijen i krene drugim smjerom: zaposli se ispijanjem čaja. Nastane neugodna šutnja. Osjeti to i gospođa Anita, pa, da bi se stanje olakšalo, rekne: — Ajde, Joško, gospodin mora raditi. . . Pusti ga na miru i ne smetaj mu. Dječak se zbunjeno udalji, priđe majci, pa oboje uđu, bez riječi, u kuću. Oneraspoložen gospodin Barbaro-Jakas, nastavi ispijati čaj. Jedna jedina m i sao lepršala je u njemu: zašto se upustio u razgovor s dječakom o tome kako se raspoznaje ljudski li k tamo na papiru, na osnovu samo jedne kružnice, dvije točkice i dvije kratke crtice? Zašto je tim svojim vlastitim neshvaćanjem otpočeo razgovor s djetetom, a znao je: dječak ne može to shvatiti! — Ha!.—.smiješio se gorko — on je to htio otkriti sebi još jednu perspektivu, ali i nešto drugo, z a r n e? Pohvaliti se pred sobom samim. I okrene se prema Tin-Tinu. Maska iz bambusove trstike bila je posve mirna. Ni ćuha vjetra nije bilo. Padne mu odmah na um: ne stoji li on prema oglasivanju te maske kao Joško prema njegovu pitanju? Da: kao shematski crtež prema realnosti?. . . Atrapa! Osmjehne se i opet se vrati šalici čaja. Opazi kako i na malom stoliću šalica baca dugačku sjenu te zaključi: naravno, ;ta sunce je već na zalazu. Gledajući kako se sjena na stoliću prelama preko njegova bloka, iznenadi se: gle, gle, jedna ruka Joškova crteža ima šest prsti! Dječak je to, vjerojatno, namjerno učinio. . . I to uzbudi gospodina Barbaro-Jakasa toliko da se okrene vratima kuće i pozove: — Joško, Joško! Nitko nije odgovorio, ali, za čas, dječak se stvori pred njim začuđen, gotovo uplašen i ostane bez riječi. Gospodin Barbaro-Jakas se i sam zbuni: ispalo kao da želi pozvati dječaka na neku odgovornost. On ga, stoga pogladi po kosi i rekne: — Sviđa mi se ovaj tvoj crtež. Jako. . . Ali, gle . . . Da, koliko imaš prsta na svojoj ruci? 63

Dječak, u nedoumici, pogleda svoje ruke i ne odgovori. — No? Dječak ga je i dalje gledao ne snalazeći se. — Pogledaj svoj crtež i izbroji prste na njegovim rukama. Joško se približi stolu i pogleda ruku na kojoj je bilo šest prsti. Shvati, ali bez riječi obrati svoj pogled starom gospodinu. — Htio si nacrtati šest prsti? Poslije kratkog razmišljanja dječak rekne: — Ne... — A tako. . . Dobro. . . — zadovoljno odvrati gospodin Barbaro-Jakas, pa odmah i doda: — A. ti: volio bi imati šest prsta na svojim rukama? Dječak se uozbilji, pogleda ruke i gotovo poplašeno rekne: — Kako?! — Je li bi htio imati šest prsti na rukama? Dječak se posve zbuni i okrene se prema kući kao da želi dozvati majku u pomoć. — Jasno. Ne! Joško, zar ne? Gotovo na rubu plača dječak odgovori: — Ne . . . — i krene prema vratima kuće. Za čas je i nestao u njoj Gospodin Barbaro-Jakas se odjednom osjeti krivim: učinio je nešto što nije smio. Čak se i pobojao gospođe Anite. Obratio se vratima kuće čekajući da se ona i pojavi na njima. Ipak: ne, nitko se nije javljao... Koliko nesporazuma u ovom razgovoru! — otkrije se odjednom starom gospodinu i on se preplaši toga: ne, nikako da ljudi dođu jedan do drugoga. . . Eto, zašto je on čas prije rekao gospođi Aniti: »Došla zmija, pa ih popila?« I u njoj je probudio, sigurno, mnoštvo raznih predpostavka. Nije uspijevao naći odgovora, pa se nanovo prihvati čaja. Opet je osjetio izuzetno jak okus i miris limuna i to mu je godilo. Stvaralo atmosferu. Eto, i ta misao o atmosferi tu, nad šalicom čaja vratila mu je sada u svijest misao o onom rumenom oblaku, što se prije nekoliko dana bio pojavio nad dvorištem: silazio je k njemu kao da mu želi navijestiti nešto. Smiješno; da, ali se njemu tako, zaista, ukazivalo. Ipak — nije sišao nitko! Ne, zaista, nije sišao... Pa?! A zvijezda?... Najprije blijeda, pa zatim svijetla, konačno se okružila drugim zvijezdama... Tada se sa strane oglasio Tin-Tin — kao da se podruguje. Obrati mu se pogledom: štapići su se pokretali na lakom lahoru što je taj čas posjetio dvorište i vrt, a novi, veliki cvijet bio je upravo nasuprot njemu. Da, Tin-Tin se mora podrugivati, ta japanska ruža je nasuprot njemu posve rastvorena. Njezin dugi, petoglavi pestić, sav crven, okružen žutim prašnicima, uperen je prema njemu. 64

Smrkne se. Obuzela ga misao: eto, taj tuđinac, dakle, sve zna. I ono čega se noćas sjetio, ili što je sanjao! Zna i to da je Šukre bio egzibioionist i djevojčicama pokazivao, s prozora, svoje... Pa i njoj tako: rastvarao se kao i ovaj cvijet te uperio pestić prema maski, prema. . . tuđincu iz Hong-Konga. Stari gospodin se iznenadi sam putu svojih misli te širom rastvori oči. T k o je to, t a j njegov mali Paladin sa šest prsti?. . . Energično, braneći se od nekih nejasnih slutnja, dohvati svoj blok i olovčicu, pa stane užurbano bilježiti: Gospođo, tako bi bilo dobro da me već jednom pustite na miru. Ne budite opaka, podmukla zvijer. Vi znate da sam nesposoban braniti se, mrziti, prelaziti prijeko, prolaziti mimo. Nesreća je moja što sve moram uzimati u obzir. To je bolest, pa stoga snaga jača od mene. I to vi iskorištavate već pet posljednjih godina. Ono što se dogodilo prije trideset godina živi još u meni i vlada mnome tako da mu se moram pokoravati. Jest, onda sam imao 36, a vi 16 godina. Taj čas ostao je živa svjetlost moja! Zašto da to oživljujemo sada u međusobnom odnosu, sada kada smo postali drugi, treći i sve bi moglo uprljati naš život posljednjih trideset godina, koje su od tada prošle. I taj naš život je argument protiv čovjeka u nama, zar ne? Dakle: zašto ovo vaše obilaženje puno tajanstva, ova japanska ruža, čiji cvijet cvate samo jedan dan? Znači li to da taj naš jedan dan nosite isto tako kao i ja sam na dnu svih neljudskosti koje smo stvarali? Ali, vi ste krenuli za svemoći, koju omogućuje ljepota žene. Kakva je ta svemoć? Nego, zar ima smisla pitati vas to o smislu? Crna sjena paničnog straha otkriva se u meni kada na t a j prag stanem. To je naše tijelo pakao. Pakao-snaga. Pakao-moć vašeg tijela i danas me zapahnjuje sumpornim smudom. Niste to zaboravili, ništa, znam, kako biste to i mogli zaboraviti! Došli ste u moju sobu toliko godina kasnije s jednom vašom prijateljicom . . . Gospodin Barbaro-Jakas odloži blok pun negodovanja, gađenja upravo. Napisao je to sve u jednom dahu, a gle, kako je bljutavo! I govori više o njegovoj staračkoj bijedi nego o njoj, o njihovim uzajamnim odnosima. Sve što se zbivalo u tih trideset godina nemoguće je izreći, a izrečeno bilo bi svakako bjednije od one priče o malom Paladinu, što ju je slušao tu, jučer kako mu prilazi iz kuhinje. Ali, podjednako daleko od realnosti. Svugdje atrape! 65

Pa i mračiti se već stalo oko njega i Tin-Tin se javljao jače. Čudno, njemu se čini kao da ga taj tuđinac neprestano prekorava, izvrće naopako njegovu misao, pa mu se, eto, jasno ukazuje kako ona, misao njegova, već i ide drugim putem: ah, ne, ne, ona, ta crna, prosijeda žena uzela je ono pravo, ono živo, kao vihor užareni, uzela je sve što tijelo može i traži, ona je munja tjelesna i ti si danas sve više obuzet tom njenom razularenosti mesnatom, mnogo više nego vašim prvim susretom, pa i tu, danas, bježeći od nje, čekaš je onakvu, već prosijedu, u crnini, bezglasnu, gotovu da te zanjiše kao dijete, da ti šapne kako je sav život sama, čista strahota iz koje ima samo jedan jedini put, jedini izlaz!... Da, i taj jedini izlaz ona želi proći s tobom... Uspravio se pun bijesa, ali, gle, Tin-Tin, taj tuđinac iz Hong-Konga, oglasi mu se odjednom razumljivom riječju: — To-to, ti-ti, to sa-mo-u-boj-stvo i to-to i ti-ti i o-na i on što se ta-ko obje-sio, zar-ne, o-na je o-nog is-tog da-na ka-da se prvi put sre-la gle-da-la, samoubojicu kako joj u prozoru otkriva svoje... Zato je i ušla k tebi u sobu... — I on, on. . . — prekinuo je gospodin Barbaro-Jakas riječ maske — Da, i on je kasnije bivao njen... — I on, i on . . . — brbljao je Tin-Tin iz Hong-Konga. Gospodin Barbaro-Jakas prekrije lice rukama. Stalo mu se otkrivati kako je on sebi samome isto tako dalek kao i ona zvijezda, nepoznata, blijeda i svijetla. Da, između tog jednog i drugog njega živi atrapa-perspektiva. A Tin-Tin je prestajao, tek kadikad mogao se razabrati njegov šapat, kao: — Tin-Tin... I on, i o n ... Skine, konačno, ruke s lica gospodin Barbaro-Jakas te pogleda u odrinu nad sobom kao da želi nestati, dići se iz ovog dvorišta, a, gore, ukazala mu se, zaista, ona, sama, blijeda zvijezda. Tiho šapne: — Da, tihi, gluhi hod stvari. . . Tako malena i blijeda, a tako neizmjerno daleka i velika... Ništa, ne, ništa ne znamo. Jer što je to što ja znaim o njoj, a tu je, moja je. . . Moja?! Tada se opet javio vjetar u odrini i odmah zatim Tin-Tin tu, uz njega. Ogledao se po vrtu i, gle, zaista, t o je netko u vrtu, tamo... Promiče stazom i približava mu se. Jest! Ona! Ah!. . . Sve postane sama čista prisutnost. Zaustavila se pred njim. bez riječi: prosijeda, blijeda, u crnom. I on ustane. Tišina. Ni riječi nema. Ne, ni Tin-Tin se nije javljao... — Vi odlazite? — javio se glas gospođe Anite iz kuhinje. A gospodin Barbaro-Jakas stajao je i dalje nepomično, uspravno, pa, odjednom, uhvatio se obim rukama za srce te odteturao prema zidu dvorišta 66

kao da želi otići... Došavši do izlaza posrne: dohvativši se desnicom zida nasloni se na nj kao da se prelomio, kao da ga je zapravo netko izdigao te prelomio preko dvorišnog zida. Gospođa Anita dotrča odmah, uzdigla mu glavu, ali, kako se nije jasno vidjelo, okrenula se bespomoćno zovući svoga starijeg sina: — Joško, Joško. No, stenjući, i gospodin Barbaro-Jakas se uspravljao pridržavajući se zida. — Samo čas, samo čas, gospođo, i bit će bolje... Do naslonjača... Tako. . . — Išli su teturajući i kada se gospodin Barbaro-Jakas našao u njemu uzdahne duboko, teško, pa se opet uhvati rukama za prsi. — Da, da... Kako ste ono vi rekli?... Došla zmija. . . Gospođa Anita poleti u kuhinju po čašu vode i gotovo izbezumljena pošalje sina po liječnika. A kada se vratila našla je gospodina Barbaro-Jakasa posve mirna i nekako čudno upala u naslonjaču. Okrećući se, u panici, ona na čas, ni sama ne pomišljajući zašto, zaustavi pogled na Tin-Tin-u. Panika bukne u njoj živim plamenom, pa ne znajući što bi uradila digne ruke u vis duboko uzdišući.

ZLO-ČINILAC I ZLOČINAC

Poglavlje 10. Neslučajni razgovor otkriva važne slučajnosti u sudbini onih, koji ga vode, kao i u sredini u koj oj i sami žive. Doktor Baldo se pojavio još iste večeri. Ležeći u krevetu, čitavim gornjim dijelom tijela iznad pokrivača, bolesnik mu se smješkao i zbunjeno i prijazno. A još na samim vratima pokušao je viknuti: — Eto, umjesto šetnje, bolest! — Nadamo se da je to samo umor. . . — Naravno, zar ne? Umor na odmoru. . . — upao mu je u riječ gospodin Barbaro-Jakas. — Tako se ja odmaram! — Jest, jest, ali, eto, mnogi se ne znaju, ili ne mogu odmarati. . . Vidjet ćemo, uostalom, — govorio je doktor približavajući se krevetu i hvatajući odmah bolesnikovu lijevu ruku. — Gospođa Anita veli da se dogodilo odjednom? Stari gospodin se nevoljko prepuštao liječničkim pregledima, ali ovaj mladi čovjek ulijevao mu je povjerenje. I išlo je sve kao i obično: najprije treba vidjeti temperaturu, pa srce i pluća te, konačno, tlak. Sve je bilo relativno dobro, onako kako već u tim godinama i može biti. Pregledavajući bolesnika, doktor Baldo je vodio jedan od onih banalnih razgovora kao što liječnici obično rade: — Dobro! Eto, temperature nema, srce prilično dobro... Pluća, ah, takva bih pluća želio i sam imati. . . A tlak, jest, tlak je nešto poremećen, ali sve u svemu dobro. . . A, velite, nesvjestica? I pali ste? — Da, izgleda... Pao sam na zid... Ne sjećam se svega... Ali prije toga... — Da, da, to i jest važno, to prije toga? Gospodin Barbaro-Jakas pogleda liječnika želeći odgonetnuti zašto ga je prekinuo. Lice mu se liječnikovo učinilo odjednom zagonetnim: kao da ima neku posebnu namjeru... 68

— Sam, sam ste vi čovjek, gospodine Barbaro-Jakas. . . — otpočeo doktor zaboravljajući, vjerojatno, na ono što je pacijent htio reći i posve se predao svojoj misli: — Godine su, godine i morali biste imati nekog uz vas. Ne ide to tako ovako sam putovati i sam boraviti... Nije više vrijeme da se bude sam. . . — govorio je samouvjerljivo doktor, kao da razgovara s nekim mlađim od sebe. — Tu, u mjestu, imam nekog pacijenta posve sama i, boga mi, nije, nije mu dobro... Kad ustanete i prošećemo posjetit ćemo ga, nije nezanimljivo... — Dakle, sve je u redu? — uleti nestrpljivo stari gospodin: neprijatna mu je bivala glumljena liječnikova familijarnost. — Da, ali oči smo zaboravili, — doda liječnik i odmah pristupi ispitivanju oči služeći se pri tome malom električnom lampicom. — Hm, oči bi trebalo bolje ispitati. — Da, imate pravo, jer ja gledam, ali ne vidim, zar ne? Ne čini li vam se da liječnici uvijek nekako ponizuju svog pacijenta? Doktor Baldo ga pogleda, ali ništa ne rekne, odgovarao je samo dobrohotnim smiješkom. — Naravno, sve je to nužno, potrebno — nastavljao je gospodin BarbaroJakas — pa čak i to: poniženje. Čovjeka treba neprestano opominjati da ne misli o sebi bolje nego što u stvari jest. — Pa, vidite, ima nešto u tome... Pacijent se uvijek pretvara u, u, u... teško je i reći u što, ali moj ovdašnji osamljenik, pri pregledu, uvijek me grdi. Prezire liječnički zanat i tako se brani. A ja, naviknuo sam se i na to. I tako, eto, moram vršiti svoju dužnost konvencionalno, jer čim bih počeo misliti o tome kako je vršim, onda bih se spleo... — A on se, velite, brani napadajući? Kršćanin je? — Po rođenju da, ali... Nego, što vi toliko naglasujete to kršćanstvo u razgovoru sa mnom? Netko lagano pokuca na vratima sobe. — Izvolite! — oglasi se doktor. Uđe gospođa Anita. — Htjela sam samo pitati je li išta potrebno, — i obraćajući se bolesniku šapne: — Gospođa, koja je donijela cvijet, bila je dolje i pitala za vaše zdravlje. Doći će opet večeras. Nastane zbunjena šutnja, no doktor Baldo se prvi snađe i odmah svrne razgovor na bolesnikovu bolest:

— Ništa opasno, gospođo Anita, nadam se da će gospodin Barbaro-Jakas biti već sutra u vrtu. I gospođi recite da ništa nije opasno. — Okrećući se bolesniku nadoda: — Trebalo bi pregledati urin, zato sutra u jutro... — Pa, doktore, ja, kadikad već i uriniram krv. Znam, znam... Vrijeme je da nastavimo razgovor o Bogu, zar ne? Koliko još? Znate, imam ja i neke poslove, koje bi trebalo završiti, pa kada bi ih završio više ni važno ne bi bilo. Vi ste još uvijek dobar katolik? — Da, ja sam katolik... Iako, naravno, govoriti o dobrom. . . — Znam, znam, mi, koji više nismo. . . — Prije nego što me počnete napadati, — odvrati doktor Baldo pogledavajući lukavo bolesnika: — morali bismo završiti neke praktične stvari. Dakle: zaista trebalo bi sutra prije nego što doručkujete pripremiti urin. Ovdje nemamo laboratorija, ali poslat ćemo... Subjektivno ste, naravno, superiorni... — Odakle znate gospođu i od kada? — iznenadno i neposredno upita gospodin Barbaro-Jakas doktora. — Upoznao sam je odmah kada sam stigao ovdje. Upravo kod tog svog bolesnika. — Tog vašeg bolesnika, osamljenika? — upita gospodin Barbaro-Jakas već ponešto uznemiren. — Upravo kod njega. Čudite se? Eto, vidite, i ovdje ima ljudi, koji, recimo, traže... — I ne nalaze... — odreže bolesnik ozlojeđeno — Ali ih policija, pardon, milicija, ipak nalazi, zar ne? Htio sam vas upravo to i pitati: gospođa, ona, ona nije u vezi s policijom?... Čudite se mom pitanju? — Pa da vam pravo reknem ne znam, ali to me i ne zanima. Ako i jest, onda jest! — Kako, kako?! Ako i jest, onda jest. . ? — Tako, eto, oni znaju sve što mislim, jer ja to i govorim, govorim upravo njima kada god to mogu. Ali ja se i ne bavim politikom. — Tako! Pravi kršćanin: znam što je zlo, ali se ne borim protiv njega, zar ne? — Ne, obratno, ja govorim neprestano zlu da je zlo. . . Zar to nije borba? — Najkarakterističnija intelektualistička misao! Što znači najlicemjernija. Pa i ja sam zlo, ja sam čak i zlo-činilac, da ne upotrijebim mitologiziranu već riječ zločinac, ali meni ne govorite u lice! — Pričekajte, tek smo se počeli zbližavati, ako se ne varam. Ali vi se i ljutite nešto? Nego sviđa mi se ovo vaše razlikovanje riječi zločinilac i zločinac, zlo-činilac je racionalizirani pojam, a zločinac mitologiziran je upotrebom. Povijest te riječi!. . . No, još nešto, ako smo tako precizni. Zaveli ste me vašom 70

riječi »zlo«. Rekli ste: »Znam što je zlo, ali se ne borim protiv njega.« Zapravo, ja ne govorim zlu da je zlo, ja govorim čovjeku, koji zlo radi da radi zlo, a to je razlika, zar ne? — Ah, igramo se, a bilo bi važno za mene da znam nešto o toj ženi, koju nisam... — Vi znate o njoj više nego ja! — ubaci značajno doktor Baldo, prekidajući svog pacijenta. — Barem ona tako govori. Zašutješe. Doktor Baldo ode do prozora i zagleda se u tamu, ali i ne izdrža dugo, pa, ne okrećući se, rekne: — Zlo-činilac?! Kako to razumjeti? Vi to sebe sami osuđujete, a onaj moj ovdašnji osamljenik neprestano se bori protiv toga što ga drugi optužuju da je zločinac. Bio je on, zaista, i sudski optuživan. On, vidite, ne razlikuje racionalizirane, analitičke sudove i pojmove od onih mitologiziranih. I napisao je čak jednu dramu. Zanimljiva ideja. Zbiva se. . . Ali, bilo bi dobro da ga upoznate i da vam pročita tu svoju dramu. — Ovdje, dakle, i pisaca ima? — Gdje danas sve nema pisaca! — odgovori hladno doktor Baldo. — Ima svega, pa i ovakovih licemjera kao što sam ja. A vi mislite da bi ona mogla biti u vezi s nekim službenim organima? — upita doktor Baldo zagledavši se nanovo u tamu prozorsku zasijanu tu i tamo ponekim svjetlom. — Hm. . . Ja sam zlo-činilac i upravo kao takav osjećam se krivim. Bježim stoga i skrivam se, ali, evo, uzalud sam se i ovdje skrio... Tako je to: bježeći i skrivajući se postajem sumnjičav, pa u svakom čovjeku gledam mogućeg doušnika. — Onoga pred kojim ste kriv? — zaskoči doktor Baldo bolesnika. — Da, da, bravo, upravo tako: pred kojim sam kriv! — To znači da se i kajete? — I to čak, na vaše zaprepaštenje. Ali, vidite, opet i nije tako! Može se biti kriv pred sobom samim, ili pred sudom društvenim. . . Ja se, zapravo, osjećam krivim pred sobom samim, pred jednom instancom u sebi i prilično sam nepovjerljiv prema društvenom sudu, ali nisam čovjek, opet, koji može tako dijeliti svoje društveno djelovanje kao vi. . . — Kako?! — Eto, tako, vi zlu čovjeku velite što je zlo u njegovu djelu i time smatrate svoj posao završenim, a ja mislim da je potrebno boriti se protiv takva zla. Ne radi li se tako, onda je najbolje šutjeti. . . Pa, konačno, i ne biti! Eto, tu smo! — Imate, možda, i pravo. Sam često dolazim do takvih misli... To i jest razlog da sam htio razgovarati s vama. 71

— Pa, čovjek koji ima Boga ima rješenje za sve! — Nisam očekivao takvo pojednostavljenje od vas! — odgovorio je doktor Baldo okrećući se prema gospodinu Barbaro-Jakasu. — Pojednostavljujem, dakako da pojedostavnjujem, pojednostavnjujem čak do te granice da mislim: ako i ne vjerujemo u njegovo postojanje dobro je igrati kao da vjerujemo. — Propovjednik ste, dakle, onoga što meni zamjeravate: licemjerstva! Upravo gotovo kršćanskog licemjerstva! — I doktor Baldo se sada neposredno obrati svom pacijentu. Pogledaše se, a gospodin Barbaro-Jakas se čak i nasmiješi: — Vidite, to i ne bi bila prava licemjernost. — Ugodno je to čuti, ali u »lančanom smo odvijanju«, kako ste ono jučer rekli, zar ne? I još: »Mit-osoba je i stvorila Boga«. — I onda sam otvorio, zar ne, praznu ljudsku perspektivu u kozmosu bez mitskog lika čovjeka o čovjeku samome, zar ne? Čovjek besmisla pretvorio se u čovjeka socijalizma, ili, što je svejedno, čovjek socijalizma pretvorio se u čovjeka besmisla. . . — govorio je gotovo izazovno gospodin Barbaro-Jakas ne skrivajući smiješak što je podrhtavao na njegovim usnicama. — Ono o pretvaranju čovjeka subjekta u čovjeka-objekt mnogo je fatalnije za mene, jer znanost je bio moj put i tu se bolje snalazim. — Doktor Baldo se nanovo okrene prozoru, kao da želi pobjeći upravo od tog smiješka. Zatim, poslije dulje šutnje, rekne: — Došao sam do one misli o čovjeku, koji sebe sama guši... — I ne može se ugušiti. . . Pa vi dobro poznajete te moje misli. Ugodno je to čuti, ali i. . . — Znam, znam: stvara neprilike, odgovornost. — Hvala vam. . . Ta misao o samo-gušenju mi se svidjela bila, pa i zapisao sam nešto... Poznavali ste onog Paladina što se objesio? — To nije to! Njega je ugušilo nešto van njega. . . Ja ovdje mislim na čovjeka, koji, recimo, leži posve mirno u krevetu i čeka da ga uguši sama nje gova svijest, njegova spoznaja. . . Čovjek-objekt... Važna misao! — Doktor Baldo se tu okrene prema svom pacijentu i zagleda se u njega kao da mu želi reći: tako, eto, ležeći u krevetu kao vi sada. — Ako ste do kraja i zaista prihvatili tu svoju misao, — nastavi — kako ste onda ostali živi, kako ste prešli iz objekta u subjekt?

— Tako da sam ograničio znanost i pretvorio je u čisto sredstvo, dakle u objekt, a ogrnuo se mitom. Drugog izlaza nema. Mit je jedini spas čovjeka, bez njega i nema čovjeka! Na tom putu čovjek ponovo prepoznaje. . , — Boga! Ha, ha, ha. . . Prepoznaje! To je dobro. . . — Ili nalazi. . . Na svom ljudskom putu čovjek je našao Boga, kao što je našao kotač, vatru. . . I vas to toliko zanima? — Neobično. Nego, vidite, vatru, kotač i t.d. zar nije pronašla znanost u čovjeku? — Istina, ali ona koja je još bila sluga mitu. — Ne znači li to da čovjek socijalizma više ni čovjek biti ne će. — Ne, više biti ne će onaj čovjek-subjekt! Bit će čovjek-objekt što zapravo znači ne-čovjek. Njega modeliraju tehnokrati raznih društvenih uređenja, pa i socijalizma. Htio bih da me dobro shvatite, ponavljam: i tehnokrati socijalizma. Zato i jesam pred sobom samim zlo-činilac, pa, vidite, zato i bježim i na onim papirima tamo ispisujem optužbu — pokazivao je stari gospodin na svoj stol gdje su ležali raspršeni papiri — opću, generalnu optužbu, ili »Obračun« sa svim, a to znači u prvom redu sa samim sobom. Nego, što da o tome govorimo. Da, da, ali ipak, vidite, taj čovjek, koji je napisao obranu sebe sama u obliku drame neobično me zanima. Kako se to može braniti sebe zaista me zanima i jako zanima... Jer ja prezirem sebe! I zapravo ovaj moj »Obračun« sa svima u osnovi je obračun sa samim sobom. — Kao subjektom? — Bravo, bravo! Sad vidim da shvaćate. Upravo iako: kao subjektom! A onaj vaš osamljenik. . . — Ne, ne, ne smijemo ovdje zaključiti ovo naše slučajno raspravljanje, treba čuti... — Da... ali, — prekine odjednom gospodin Barbaro-Jakas doktora Balda — morao bih znati, morao!. . . Ih, kako sam smiješan. . . Želio bih svakako saznati nije li ona gospođa bila sinoć dolje, u vrtu? — Gospođa?! — iznenadi se doktor Baldo. — Gospođa, koja gospođa? — Gospođa, koja njeguje vašeg osamljenika. — Kako?! Ne razumijem... — Tu se i nema što razumjeti, moralo bi se znati je li ona bila sinoć dolje, u vrtu, ili, ili. . . 73

Doktor Baldo je šutio i gledao bolesnika očekujući objašnjenje, koje njegov sugovornik nije mogao nikako izgovoriti, ali utoliko se opet javilo kucanje na vratima. Obojica osluhnuše i kada se nanovo javilo bojažljivo kucanje i obojica uzviknu: — Da! Vrata su se lagano otvarala, a u rastvoru pojavila se preplašena glava Joška: — Zvali su dolje gospodina doktora. . . Da je žurno... — Sići ću odmah! — dobaci nervozno doktor Baldo i obraćajući se zatim bolesniku doda: — O, svemu, samo ne o bolesti, bilo je riječi, no ionako ništa ne bi trebalo poduzimati prije nalaza urina. Joškova glava nestane iz rastvora vrata. — Doktore, hvala vam, sve to s nalazima i nije tako važno. Bit će što mora biti. Nego, molio bih vas, saznajte je l i gospođa bila sinoć u vrtu. Važno je to. — Večeras ću proći ovuda i poviriti, a onda. eto... Nego, sada moram zaista ići — i osmjehnuvši se, kao krivac, krene posve nespretno prema vratima. — Znate, kako god to izgledalo smiješno, ovaj razgovor je meni važan. . . — Otvarajući vrata još se jednom obrati bolesniku: — Odvest ću vas onom svom osamijeniku i možda ću ga nagovoriti da vam pročita svoju kratku dramu. — Kratku?! — upita gospodin Barbaro-Jakas glasno se smijući. — Jest, jest, kratku. . . — Doviđenja! — neprestano se smijući doviknuo je stari gospodin, ali kada su vrata sobe već bila zatvorena odjednom se smrknuo i spustio posve u krevet okrenuvši se licem prema zidu.

KAD PUŠE JUGO

Poglavlje 11. U površnom razgovoru mogu se ispričati i nepotrebne »potrebnosti«. Ovladala tako njim misao o »smisaonom čovjeku« i čovjeku »bez smisla«: čovjek kao »smisaono biće« stvorio je mit, a kao naučni objekt postao je čovjek »bez smisla«. Kao što mu je često bivalo, eto, tako se i ovaj put dogodilo: poslije razgovora u kojemu se doticalo važna i za njega takorekuć odlučna pitanja, osjetio se gospodin Barbaro-Jakas neposredno ugroženim. A znao je: opasnost ta dolazi iz njega samoga. Okrenut prema zidu ni u što nije zapravo gledao: osluškivao je udarce svog srca. Eto: da ono prestane samo čas sve bi bilo svršeno, sve ovo što ga besmisleno muči. Da, da bi samo prestalo... Tako, jednostavno: prestalo! Bljeskale su takve misli u njegovoj svijesti. I dugo potrajale. No, osjeti odjednom da je već noć. Nikoga čuti nije. Dolje se kadikad javi neki šum, udarac i riječ gospođe Anite. Inače: ništa i nikoga. Čak se ni brod nikakav nije čuo tamo, morem. Mir. Dubok. I on uistinu zaželi nestati. Ali: trajalo se ipak... Neopazice, posve nekako samovoljno, uvukla se i zavladala njegovom sviješću misao o njoj: u vrtu, morala je to biti zaista ona, jer. . . zar je moguće da on ima priviđenja? Ali, ako je bila samo njegovo priviđenje, onda se on već raspada i njegov će »Obračun« morati ostati nedovršen, a nedovršen više ni biti ne će ono što on hoće. Bit će: ništa! Dakle: on sam ni bio nije ovdje. Jest, jest: i tu je misao znao, pa se i stidio nje nekako, no ona je bila jača od njega. Takav, bespomoćan pred svojim mislima, ostajao je i dalje okrenut prema zidu. Sve prekine graja neka što je izvirala i opet se gasila dolje negdje sa ceste, uz sam vrt. I glas, eto, čudno, javlja se iza njegovih vrata: — Spavate li?... Ja sam, ja sam... oglašavala se gospođa Anita. — Može li se? — Izvolite, samo izvolite . . . — odgovarao je on okrećući se i izdižući nanovo u krevetu. Gospođa Anita uđe i ostavi poluotvorena vrata, što on primijeti, ali ništa ne rekne. 75

— Došla sam vidjeti nije li što potrebno. Osjećate se već bolje? Doktor Baldo misli da će sve biti u redu, samo sutra u jutro ne bi trebalo zaboraviti urin, ja ću vam prirediti bočicu. . . — rekne i pogleda ispitljivo gospodina Barbaro-Jakasa, pa odmah i produlji: — Nego, možda bi bilo dobro popiti čaj prije spavanja? Ili toplo mlijeko? — I odjednom stala gospođa Anita govoriti neobično slobodno i mnogo, kao da se oslobodila nečega što ju je do sada sputavalo, a on, zabrinut zbog toga, promatrao ju je šutke, pa je ona nastavljala, ispunjajući sobicu svojim glasnim naklapanjem: — A doktor Baldo će se pojaviti još jednom večeras, pa ako mislite kako bi bilo dobro da dođe i do vas, samo vi recite, on se jako zauzeo za vas. I da: kako ćemo za objed? Sutra? Jednu juhu i meso lešo, to vam mogu dati, a mislim da bi nešto tako i trebalo pojesti. Ribe nema.Možete imati povjerenja u doktora Balda, kad se on zauzme za nekoga, onda... Znate! Gospodinu Barbaro-Jakasu po prvi put se ukaza to lice neugodnim. — Hvala vam gospođo! — Izgovorio je samo »gospođo« ne dodavajući ono »Anita« da bi naglasio nefamilijarnost. — Možda i ništa ne bi trebalo. Ja se najbolje liječim ne jedući. Za jedan-dva dana ne ću propasti. — A nije, nije to dobro, ne, nije to dobro, jesti se mora. . . Ja ću vam donijeti, pa vi kako hoćete. . . Doktor Baldo mi je preporučio ... Tada se u pritvorenim vratima pojavilo znatiželjno lice Joška. — Evo i Joška! — poveseli se gospodin Barbaro-Jakas. — Dat ću ja tebi svakako olovčicu. To ne ću zaboraviti. — Došla je ona gospođa dolje. . . — šapne bojažl j i v o Joško. Oboje se uozbiljiše. — Koja gospođa? — obrati se majka sinu, pa i ne sačekavši odgovor izađe iz sobe te se odmah spus t i u prizemlje. Joško je promatrao znatiželjno bolesnika na krevetu, ali on više nije svrtao pažnju na njega: sjedio je zatvorenih oči na krevetu. Ubrzo se i Joškova glav a izgubi iz pritvorenih vrata. Sad je sve već gotovo! Otkrili su me... Treba sel i t i ! — Posebnom snagom ispuniše njegovu svijest ove misli, a zatim se stale nizati riječi, slike iz razgovora s liječnikom. Isticala se uvijek jedna te ista, ona o čovjeku-besmisla, o čovjeku-socijalizma. . . Naravno, te njegove misli liječnik će svima objavit i . . . No, prekine sve kucanje na vratima i glas gospođe Anite: — Ja sam ja, evo me opet. . . — Ušla je gospođa Anita ozbiljna, nekako zatvorena lica i odmah mu se obratila: — Bila je... Jest, ona je bila, ona gospođa što je donijela cvijet. Raspitala se... Govorila sam joj da vas posjeti, ali nije htjela. Glavno da ste bolje, veli, i odmah otišla... 76

— I sinoć je bila, zar ne? — upita odjednom gospodin Barbaro-Jakas. — Sinoć?! Ne. . . Ja je nisam vidjela. — U vrtu, u vrtu? — U vrtu?! — čudila se gospođa Anita. — A nije li se još tko za mene zanimao? — upitao je stari gospodin gledajući uporno svoju domaćicu. — Ne. . . — Možda, ipak? Gospođa se Anita zagleda u njegovo lice oštrim, ispitujućim pogledom, pa, konačno, rekne: — Vi meni ne vjerujete? Bolesnik je šutio, a gospođi Aniti se učini kao da se ljuti, pa se povukla iz sobe zatvarajući nekako neodlučno vrata. I tek što ih je zatvorila, opet ih otvorila te ušla u sobu, pa uzela, držeći još uvijek kvaku desnom rukom, šaptati: — Da, jest... Eto, i reći ću... Olga, moja prijateljica, dolazi često k meni i ona je bila jutros ovdje. To sam vam ja i htjela reći... Bila je i rekla mi da se milicionar raspitao kako ste i tko sve dolazi k vama. Ja sam rekla da nitko ne dolazi, osim nje, one što je donijela cvijet i, eto, sad doktor Baldo. Jest, rekla je Olga, da ju je milicioner pitao jeste li vi to ozbiljno bolesni, ili... Eto, to. . . Rekla sam da ste vi star čovjek i bolestan uopće, a da sam i sama vidjela kako ste pali u nesvijest, — brzala je go spođa Anita sad već uznemireno i povišenim glasom kao da odgovara na neke uvrede. — Hvala vam, rekli ste istinu. I unaprijed, molim vas, ako bude netko pitao recite samo istinu. Ja nemam što kriti. . . A nitko nije bio u sobi dok sam ja bio na šetnji? — Ne! Bože, pa nikada se to meni nije događalo. . . Ah... — Gospođo Anita, nemate se čega bojati i nemate što kriti. Govorite uvijek istinu. — Nemam se radi čega bojati! He, he, he... Moj gospodine, ali vi ne znate kakvo je ovo mjesto i kakvi su ovdje ljudi! Ne, ne znate vi to. . . Moj muž je na brodu i, znate, on je član, pa ipak. . . I moja su djeca pioniri. Pošteno živimo, zato mi i nije drago da se djeca odgajaju bez Boga. . . Ja ne znam koja je ona gospođa što vam je donijela cvijet, ali mi nije draga, oprostite, mene se to ne tiče, samo, eto, moram reći: nije mi draga. A vidjeli su je u našem mjestu i prije, ona je iz onog mjesta tamo, prijeko. Blizu vašeg mjesta... Samo i ona je 77

bila otišla davno. Znam da posjećuje onog našeg bolesnika, što izlazi vani samo kada puše jugo... — Kad puše jugo?! — E, a govore ovdje da uzima neke. . . Nego, ja sam se zabrbljala, ako ovo sazna moj muž, jao meni... Prokleti svijet svega govori. Drži mačke i, i... ali ostavimo to... — Kada puše jugo, velite?! — Liječi ga doktor Baldo, samo on je neizlječiv. Rekla bih vam da ga izbjegavate, jer ga ni milicioner ne gleda dobro, a i cijelo mjesto... Cijelo mjesto, bože moj! Zna se, oni što su sada glavni, a moj muž iako je član, znate, on se ne pača niušto i meni je napreporučio da šutim i. . . Vi ni ne znate kako je to ovdje. Sve se čuje i sve se zna. Ne moraš ni reći, a oni već znaju... Oni znaju! Sve znaju ovdje što tko misli... — Gospođo Anita, recite vi vašoj Olgi sve što je istina, ja nemam ništa ni protiv toga da pogledaju i u ove moje papire, samo neka mi ih ne odnose, jer nemam kopije! Gospođa Anita ostavi vrata i priđe bliže bolesniku, pa šapne: — Ništa, ništa nemojte vjerovati nikome ovdje. Oni što se zovu borci, oni, oni... , koji je to svit, moj gospodine! Sve je njihovo! I ubije vas ko ništa! A govore da imaju i neke aparate, kojima mogu čuti iz daljine sve, sve, pa i ovo što mi sada govorimo. Olga mi je rekla da je sama vidjela te aparate. . . — Mama, mama! — javio se glas Joška iza vrata. — Opet!... Evo me odmah. . . — oglasila se gospođa Anita, pa zatim utihla kao da očekuje nešto važno, opasno. — I nemojte nikome reći da sam vam ovo govorila, ni doktoru Baldu, ne, ne, ni njemu! — Ni njemu?! — Ni njemu, ni njemu. . . Ubio bi me muž da zna da sam vam ovo rekla. Ili vi znate kakav je ovdje svijet! — Mama, mama! — Opet se javljao glas Joška. — Oho! Danas je krenulo. . . Što je? Brod tone!. . . — uzviknuo je gospodin Barbaro-Jakas. — Odmah, Joško? — gotovo šapnula gospođa Anita te stavila prst na svoja usta osluškujući. Bolesnik opazi tada kako su se ta usta ružno skupila. . . No, gospođa Anita je već i zatvarala vrata za sobom. Bolesnik se tek tada snašao i htio joj se obratiti novim pitanjem. Ostavši sam stari gospodin nije se više spuštao u krevet. Nepomično je ostao ležati naslonjen gornjim dijelom tijela na uzglavlje. Obuzimalo ga ono poznato mu već raspoloženje tupe bespomoćnosti, stanje izazivano 78

neočekivanim pojavama. Kako se samo izmijenila ta povučena žena, tiha domaćica, o kojoj je bio već stvorio gotovo svetačku sliku, a gle, koliko se to biće za čas izmijenilo. Ta ružna, načubena usta su slika svega toga našeg stanja — otkri mu se odjednom. I odmah zatim: ta on je najvećim dijelom svoga života doprinosio tome da se ovakovi ljudi ovako vladaju. Nigdje on u svom »Obračunu« ne će moći prikazati tu sitnicu i njen »tihi hod«. Ali time kao da se i zadovoljila njegova svijest te se nekako ispraznila, a on postane samo, čisto postojanje. Tupo. Zatvorio je oči i ništa u njemu više nije postojalo: samo disanje i mučna težina ostarjela tijela. To stanje se otkrije u njemu kao gluhoća tišine te stane osluškivati. Ha, pomisli, ta Joško bi mogao biti iza vrata! I on pozove: — Joško! Nitko ne odgovori. Sama tišina, ali njemu se odjednom i ushtjelo da tamo bude on, taj dječak Joško, koji želi njegovu malu olovčicu, pa šapne: — Joško, ti si budući čovjek, čovjek jasnog besmisla, zar ne?. . . Ta to što se događa sa svima oko tebe, pa i s njom, tvojom mamom, zar je i to bio čovjek-smisla?... Odjednom mu se učini da bi ga Joško mogao zaista slušati. Pa, što će misliti o njem u ? Ha! Jasno! Mislit će: bezumnik... Eto, eto, a ona sinoć, je li to bila ona u vrtu, ili sam ja, doista, već bolestan? I to ga oživi, probudi u njemu odlučnu volju: mora to riješiti! Ta, jasno ju je vidio... Dobro, pa i da ju je vidio, ali: zašto se tako vladao? I učini mu se odjednom kako mora provjeriti je li Joško zaista iza vrata, ili nije, pa glasno pozove: — Joško! Nitko se nije javljao. Ustane i teturajući ode do vrata, pa ih naglo otvori: ne, nikoga nije bilo.

POJEDINAC U POVIJESTI I ONA, POVIJEST, U NJEMU

Poglavlje 12. ukazuje kako ni sam pristup njegovu »Obračunu«, zapravo kako ni riječ sama nije prikladna da bi se dohvatilo »ono« — živo, istinito, realno — u čemu se živi, pa i nije li, stoga, čovjek, zapravo mitološka slika njegova o njemu samome, nešto nerealno u realnosti, koja se otkriva nedohvatljivom, ali i smrtonosnom po njega. Eto, ta i sama bogata i raznolika dokumentacija njegova »Obračuna«, ne vodi ga zamišljenom cilju, jer, što je slučaj hajdučkog generalissimusa IslamaIbrahima de Gerani?! A stari gospodin je upravo tim slučajem htio objasniti beznadnu ulogu i vlasti i državnika! To, zapravo, nije bio ni san ni java u čemu je gospodin BarbaroJakas plutao, ležeći u krevetu, naslonivši se na uzglavlje čitavim gornjim dijelom svoga tijela. Zaista, bila je to neka vrst plutanja u kojemu se sad iskrsavalo u nejasnu svijest, sad opet tonulo u neznanje, gotovo besvjesnost, a to, što je bila besvjesnost, teško bi bilo i objasniti. Znao je da je već duboka noć, noć tiha i vlažna, da je to noć nekog malog mjestanca uz more, gdje se sklonio »da nikome više ne dosađuje svojom prisutnošću«, da, u toj zabiti, završi to, tu svoju staračku opsesiju, koju je nazvao »Obračunom«. I bivao je svjestan, sad jasnije, sad mutnije, kako se nikako ne može izdignuti dovoljno visoko iznad tog »materijala« što ga je imenovao »moj život u tom općem življenju«, da bi mu moglo postati sve jasno što radi, pišući taj svoj »Obračun«. Ta, takva svijest toliko ga je obeshrabrivala, da je i svjesno želio potonuti u neznanje, pa iz takva mutnog bez-znanja prepuštati se neposredno živim situacijama iskrsnulim u dodiru s njegovim osjetilima — sluhu, sluhu ponajviše, ali i vidu i opipu i njuhu — kao nekom spasu. A osjećati noćnu tamu i glasove u njoj bilo je ponajviše i naj-smirivajućije, pa se tome i prepuštao gotovo kao sreći nekoj. Da, ali mračno dno njegove svijesti, nije dugo moglo podnositi takva stanja, stanja jedva mogućeg blaženstva nekog, pa je to crno dno i razbijalo nju, tu smirujuću lakoću, izbacujući uznemirujuća pitanja, 80

pitanja-prijetnje, koja bi za čas razbucala njegovo blaženo osluškivanje tijela tame-noći i glasova što su se rojili u njoj. Da, tako, eto: kako se, na primjer, samo mogao toliko usplahiriti pred njezinom pojavom, dolje, u vrtu? Njezinom pojavom!.. Zaista, bila je pojava?! Dakle: java-fantazma... Što je to? On više i nije sam sebi pouzdan svjedok, on je prešao onu, neku, određenu granicu... Sve su to bila takva i slična sudbonosna pitanja-prijetnje. Ali i onda to njegovo srce tako gluho, taj njegov nesvjestan, uporan hod! A takve misli, misli-pitanja, misli-prijetnje, otvarale su odmah vrata panici iz koje se opet moralo bježati nekamo, u neko negdje, a to tamo-negdje, bilo je već toliko puta nađeno i poznato: kao polu-svjesno, ili kao nesvjesno stanje. I čim bi to uspijevao postići bilo je dobro, rađalo se opet ono njegovo dobro, dobro što se moglo nazvati i omogućavanjem trajanja, ili čak zaboravom iz kojega će sigurno iskrsnuti neka njegova draga sitnica, malenkost što je ostajala živa, a li zatrpana u njegovu sjećanju, to, da, kao upravo, eto, sada, tu, tu je, obuhvata ga i odvodi, jer iskrsava već jasno ono, to, kako je bio vreo, ljetni dan bez vjetra, ispunjen gluhim žarom nekim nad malim, kamenim gradićem, tamo, uz more, a on je izlazio iz javne neke zgrade, odakle je slao pisma znancima, jest, izlazio je iz hladovitog prostora zdanja u vruć kotao ljetnog dana, na ulicu, koja je vodila pokraj kamena mostića što je povezivao vrata starog, mrtvog grada, s onim novim, a čitav most je bio kameno stepenište i ono, sada, posve oblito suncem, ali nikoga tu, upravo nikoga do njega samoga, koji izlazi iz hladnog prostora javne zgrade gdje je izmijenio nekoliko grubih riječi s jednim licem kojemu je desno oko bilo zamagljeno mliječnim sivilom i gledalo ga, poput kukca nekog, prilično zlokobno, i što? — ništa, ništa — sad je, eto, sam pred tim stepeništem u vrelom suncu, a svaki svoj korak osjeća kao udaljavanje od sebe, jednog od onih sebe, koji se više nikada vratiti neće, jer je nestao već iza njegovih leđa, s tek nestalim trenutcima, približavajući se sve više i više onom nekom sebi što je stigao kraju, iza kojega više ga ni biti ne će, on to hoda tim smjerom uporno i nepovratno, tako mu je to jasno, ma što radio, ma što mislio i usporujući svoje korake zađe, konačno, iza kamene balustrade, koja je obrubljivala stepenište mosta, kada je čuo hod, korak čovjeka kojega više ne može vidjeti, jer je, koračajući i sam, zašao iza kamene balustrade što skriva neznanca, da, zaista, ne vidi ga, ali čuje iza svojih leđa kako se lagano spušta tim kamenim stepenicama, što vode iz grada okružena kamenim zidinama i čuje, pa sada već i hoće slušati to silaženje neznančevo, jer mu se otkriva kao silaženje čovjeka iste njegove sudbine. . . kada se oglasilo muklo bam-bam, taman buk zvona, dubok jek sa zvonika tamo. negdje iz središta starog grada, zvon-gong, koji je uzburkao vrućinu slegnutu i nepomičnu do sada nad svim što živi ovdje, pa gle, gle, taj mukli bam-bam je zaustavio korak onoga što se 81

spuštao niz kamene stepenice mosta te tako nestali, odjednom, i njegovi, neznančevi, ali, zbog toga, i njegovi vlastiti koraci, a ostao živ sam mukli udar zvona, ne onog zvona i zvonjave njemu poznate, podnevne, one bim-bam zvonjave što upozorava, u slavi svog znanja životnog, da je sunce na vrhuncu dana te da će sada otpočeti i ono silaziti, ne, ne, nije to taj zvon, ne, već mračni bam-bam što prekida dan crnom opomenom, viješću gluhom o prestanku života nekog, dakle, mrtvi zvon, i odjednom je opet čuo korake onog što se od njega neviđen spušta niz stepenište mosta, jest, jasno čuje osamljene korake silaženja, koje, ali sada pratila je riječ samotnička i gluha, riječ neznanca, koju, slušajući, razumjeo je kao »A, moj Onofrio, eto, ti si popio svoju, a ja, ja... da, mene moja još čeka!...« i ostala ta riječ iza njegovih, neznančevih koraka, koji nastaviše spuštanje te ubrzo nestadoše ostavivši meni njega, nepoznatog, u tim riječima, pa ušao i on, taj nestali, već mrtvi Onofrio u moj svijet, on koji je, eto, već popio svoju i o kojemu govori, opominjući muklo, taj bam-bam sa zvonika iz starog grada, nego, eto, nestadoše posve koraci neznančevi, a ja 'koračam opet sam, noseći i jednog i drugog, obojicu njih, nepoznatih, kao sliku svoju, kao mene u njima, u tom žaru gluhe zvonjave te koračam brojeći korake na putu prema onom sebi kada ću i sam ispijati svoju i kada će zvon sa starog zvonika opominjati muklim bam-bam, kao što i sada radi, evo, u ovom žarkom danu, pa i nastavljam koračati pločnikom, stupati lagano, odmjereno dok nije i mukli zvon, pun mračne opomene, zamukao mukom, ostavljajući me meni samome s mojim koracima, s tim mrtvim Onofrijem i s njim, onim nepoznatim, upravo s koracima njegova silaženja, koji me od tada više i ne napuštaju, iskorištavajući svaku nepriliku moga potonuća da iskrsnu kao sitnica, a razvijaju se u mukli, posmrtni bam-bam, što ispunja sve: i dan i noć i misao i biće čitavo moje... ali, eto i tu mračnu, dragom već postalu malenkost, koja je ispunila čitavu ovu noć, stala je razbijati nova misao-pitanje, pitanjeprijetnja: pa što ti to hoćeš živeći u svojim posljednjim godinama tako, da si »ostavio«, »objesio« sve na taj svoj »Obračun«, obračun s »njima«, sa sobom, kojim to sobom i gdje su ti kriteriji u ime kojih to radiš tako da ne uspijevaš i otkriti konačni cilj, dakle smisao takva posla... A već je jasno jutro bilo u prozoru. Pogledao ga je i osmjehnuo se jednostavnosti te činjenice: gleda u prozor, a tamo jutro bistro i jasno... Ne bi li morao tako sve gledati? Nego, onda bi trebao prestati i pisati, upravo ovaj svoj »Obračun« prekinuti, uništiti ga. Ali, time ne će prestati postojati Đandubi i sve moguće varijacije njegove... Što će mu čistoća jutra u prozoru, ako postoje životi užasa ljudskog potonuća? I gonjen tom misli on se opet obrati tekstu, prelista nekoliko stranica te se gotovo mehanički zaustavi na listovima gdje su bili izlijepljeni isječci iz nekih francuskih ilustracija, obilježeni na marginama 82

crvenom olovkom, a, odmah pri kraju, prilijepljen je bio i njihov prijevod, ispisan olovkom na zelenkastom papiru. Sve rađeno očigledno u brzini, što se jasno vidjelo i po rukopisu i po načinu kako su isječci bili izlijepljeni. Znao je dobro te dijelove »Obračuna« ali danas ih je htio vidjeti u onom svjetlu što mu ga je omogućavalo shvaćanje izazvano tek završenim čitanjem. Dakle: kroz onu apstraktnu algebru tog uvoda u »Obračun«. Želio je vidjeti kako tamo, dolje, u realnosti živoj, djeluje jedna nova subjekt-karika uključena u te mi-vi koji se suprotstavljaju njegovom ja. Čitao je s izvjesnim nepovjerenjem, pa i strahom: Ako nas ova zemlja podsjeća na neke kutove Afrike još više nas sjeća na Srednji vijek. Njemačka i dolina Rajne u XII. stoljeću, s njenim burgovima, koje je osvajao Barbarossa, imali su i oni također svoje »kule«, svoje tvrđave pljačkaša. Sami mi, u XIV. vijeku imali smo svoje Albance u ljudima velikih kompanija, ovi »jadni pljačkaši«, kako ih je nazivao Froissard, jedan od prethodnika turskih valija. Oni su također otimali putnike, pljačkali prolaznike, izdavali novac, propusnice, stavljali gradove i sela pod zakup, naručivali mirodije za svoje kuhinje... Ne, nije loše zapaženo! — pomisli gospodin Barbaro-Jakas. »ova zemlja«, dobro: a koja to zemlja nije »ova zemlja«? I gospodin Barbaro-Jakas osjeti se nekako ugroženim, pa preskoči nestrpljivo neke pasuse i zaustavi se na početku novog poglavlja: Nalazim ih ovdje te »siromašne pljačkaše«. Umjesto da nose čeličnu kacigu, oni nose čuturu, bijelu kalotu, a njihova se arbaleta pretvorila u brzometnu pušku; ali to su drugorazredne razlike. Postupci su isti i rezultati također, a upravo jedan takav subrat Alaine Taillecol-a, Brisebarre-a, Guillanpot-a i drugih njihovih sudrugova, koje je Duguesclin progonio, isti su kao i užasni Islam Umbaši, strašni gulikoža iz Krupe. Islam, s nadimkom Umbaši — Le Caporal — nekadanji je zaptija. I ne bi se trebalo čuditi ako bi ga jednog dana našli u žandarmeriji; ali, tamo bi ga se moglo naći samo kao odlikovana kapetana. Zaptijski kaporal sprovodio je u Monastir nekog bega, uglednog Albanca, uhapšena zbog nekog zlodjela. Kako je uhapšenih htio putem pobjeći, Islam je napravio jednu i previše živu gest u t e ga ubio. Kada se ponesenost stišala Islam shvati da je stvar ozbiljna. Iako uhapšen, jedan beg je osoba k o j o j skromni kaporal ne može tako jednostavno oduzeti život. Islam j e izračunao da bi mogao dobiti petnaest godina 83

tamnice, pa pobjegne u šumu. Od tada, iako protiv svoje vol j e , prisiljen je, da hi živio, tražiti od prolaznika novac kojega više n i je dobivao od Uzvišene Port e . To se dogodilo p r i j e deset godina... Kao i uvijek sudbina Islama, na rečenog Umbaši, obuzela je gospodina Barbaro-Jakasa. Jest, postoje razlozi jasni i opravdani da se on izdvoji iz onih m i , jer on će osvijetliti mnoge stvari, razne sudbine-perspektive. . . Eto, francuski putopisac već opaža kako između »siromašnih pljačkaša« iz doline Rajne u XII. stoljeću, pa ljudi francuskih velikih kompanija u XIV. Vijeku i Islama Umbaši nema razlike, osim u odijelu i oružju kojim se služe, pa, mora se nametnuti pitanje: jesu li takvi »siromašni pljačkaši« nestali s ovakvim Islamima Umbašama, generalissimusima hajdučkim, kako su se sami nazivali?. . . Ne, tu nema zamke, atrape, sve je jasno, kao i »jasno jutro u prozoru«. Sa zadovoljstvom se nanovo prepusti čitanju: To se dogodilo prije deset godina. Islamove potrebe bile su u početku skromne. Ali težnja za udobnosti dolazi s godinama. Desetero djece ima danas, osim toga kuću u Blacama, zapadno od Dibra, u brdima, jednu dobro utvrđenu kulu, podignutu kuću, jedno čitavo osoblje, pedeset osoba koje neprestano odlaze i dolaze i kojima se mora dati kave, duhana, hrane. Sve to zapada! I da bi se moglo omogućiti život tolikom svijetu treba dobro raditi. Preuzimam ton i neke detalje iz jednog pisma što sam ga imao u rukama nema ni jedan sat. Upućeno je bilo od njega, u lipnju mjesecu 1901, jednom konzulu s molbom da posreduje za njega kod sultana: mislio je aman — amnestiju — i ono od čega bi mogao živjeti. Evo, međutim, sitnice koju je trebalo oprostiti: U deset godina Islam je ubio: po kršćanskim statistikama 200 kršćana i 60 muslimana; po službenim statistikama 40 muslimana i 200 kršćana! Uostalom, ako su mrtvi sami su krivi, jer nisu mogli ili nisu htjeti platiti ucjenu. Islam ih bez toga ne bi zlostavljao. On se hvali da je pristojan s onima koje mu Alah šalje. »Dobar dan, svate! — moj uzvaniče, moj goste.« Uvijek s ovakvim riječima i sa smiješkom na ustima obraća se onima, koje je uhapsio, zatim odmah počinje razgovor o imovini pozvanoga. Kada se obavijestio, ako mu ucjena izgleda građanska, Islam šalje pozvanoga pod stražom u svoju kulu 84

na Blacama. Bačen u verige, na nogama i rukama, tamo će pozvani ostati u ćeliji sve dok ne isplati ucjenu. Izjavi li zatočenik da je u nemogućnosti bilošto platiti, Islam će reći: »Ah, moj goste, kako me ti rastužuješ! Kakva te muka prati u životu. Bez novaca kakvu bijedu trpiš! Ja te jedva znam, ali osjećam prema tebi duboku simpatiju, pa ne mogu dozvoliti da ostaneš takva bijeda!« I ovo se završava jednim puščanim hicem. Aman nije došao. Islam je stoga prisiljen nastaviti svoj posao: »Desetero djece i pedeset osoba, koje neprestano odlaze i dolaze čitav dan i kojima treba dati kave, duhana i hranu!« Ali on se ne upušta više samo u manje akcije vještog pljačkaša. On se sada bavi čitavim selima. To traži brojno osoblje koje on uposluje; u pravom času on će poput poduzetnika nekog imati i svoje radnike s određenom stalnom plaćom. — Eto ga na putu da stvori svoju, recimo, malu, feudalnu državicu! — šapne gospodin Barbaro-Jakas te ustane i priđe prozoru: gledao je kroz prozor, ali je vidio, zapravo kroz algebarske sheme svoga »razuma« — tamo, daleko, u realnosti, jednog od onih mi, imenom Islam Umbaši, vidio je kako živi, kako mora živjeti takav On, stvarajući realnost. Realnost!. . . On živi u XII, XIV, XIX stoljeću, a danas, zar ga se danas doista ne bi moglo naći? I ne uspjeva li se jedan takav Islam, kadikad, ipak domoći države? A tada... Sakriti iza interesa države, naroda, kulture, ljudskosti, da ljudskosti. . . tada, jest, tada, kako zvuči njihova lijepa riječ: »Dobar dan svate! — moj pozvaniče, moj goste!. . . Ah, moj goste, kako me ti rastužuješ! Kakva te muka prati u životu. . . Ja te jedva znam, ali osjećam prema tebi duboku simpatiju, pa ne mogu dozvoliti da ostaneš takva bijeda!... « I koliko će On, Islam, novih Islama Umbaša moći plaćati da mu služe! »Nisam li i sam pobjegao pred takvim Islamima Umbašama?. . . « — šapne gospodin Barbaro-Jakas. Bez odgovora zurio je u prozor, ali više nije mogao vidjeti jasno jutro u njemu. Odjednom ga saleti misao: da, nego, što je to bez-svjesno, biološko, mineralno odakle polazi neznano ta karika — Islam Umbaša na putu svoje sudbine?... Ostajući još jednom bez odgovora, smrknut, okrene se od prozora, zagleda se u svoje papire, pa mu se istrgne i gotovo glasan smijeh iz grla: — 0, moj mali Paladine!. . . — ali odmah se nanovo natmuri, priđe krevetu, uzme svoje papire i, sjevši za stol, nastavi čitati: 85

Evo pisma što su ga 15. srpnja stanovnici Cera, sela okružja Porječkog, primili od Islama Umbaši kada su saznali za trojicu otetih njihovih sumještana. Imao sam dokumenat u svojim rukama i bio je pred mojim očima preveden: »Od mene, Islama, tebi, kodobaši — načelniče Cera; svim uglednicima, svim stanovnicima velikim i malim, pozdrav. »Prošle godine, nakon što sam vam oteo šesnaestoro ljudi, tražio sam od vas 200 lira. Poslali ste mi po Stojanu 48 francuskih franaka i zatražili od mene rok od tri dana. Vaše sam ljude oslobodio. Za preostalih 150 lira poslao sam vam čovjeka s pismom i ništa mi niste odgovorili. Stoga sam ponovo došao i oteo vam trojicu ljudi. Želite li da ostanemo u dobrim odnosima u kojima smo do sada bili, tražim od vas 156 lira od prošle godine i osim toga 20 napoleona za tekuću godinu. »Ne pošaljete li mi od sada za četiri sata, neka Dobri Bog bude milostiv dušama trojice vaših ljudi. Ovdje molim Gospodina da mi dade živjeti još nekoliko dana i ni jedan pastir, ni jedan muškarac, ni jedan od vas, stanovnika Cera, bio muškarac ili žena, ne će ostati živ. Pojeo ja sebe kao krastavac ne budem li održao obećanje! Učinit ću stvari koje će iznenaditi čitav svijet, sve nacije, sve kraljeve i sve kamenje. Ne varajte se: pošaljite mi novac, ako želite biti časni i slobodni ljudi. Bez ikakva odgovora pošaljite mi novac. »Osim toga pošaljite dvije oke duhana, pet pari cipela, devet prsluka, deset pari košulja i čarapa, jednu kutiju za duhan, jedan cigaršpic iz ambre. Islam-lbrahim de Garani Musireki (generalissimus hajdučki) Seljaci Cera morali su platiti! Gospodin Barbaro-Jakas zatvori svoje papire, otkloni ih od sebe tako da ih je rukom gurnuo u sam kut stola i zagleda se u prozorska stakla: da, što je on htio s tim tekstom iz francuskog ilustriranog lista?. . . Ali, čudno, odmah i zaboravi to pitanje: ispunjen nekom nejasnom težinom uzme šetati sobicom od zida do zida. — Tako! — šapne on sebi, — vrlo jednostavno: dođeš do zida, okreneš se i pođeš do drugog zida, pa se opet okreneš... Jest, uistinu: 86

tako... Jedan zid ispriječio se kao nemogućnost spoznaje realnosti, a drugi: i ono što spoznaješ otkriva ti se kao Đandubi i sve njegove varijacije, kao Islam Umbaši i sva njegova preobličenja tijekom stoljeća. . . — Tu se i prekinu njegove misli, a on postane samo tupo šetanje od jednog do drugog zida. I dugo tako; ali, misli opet iskrsnuše te on stane nanovo šaputati: — U biti jedini je i konačni kriterij ubojstvo. Pitanje je tko može mirno ubiti i ubijati. . . Mirno, da, mirno, to je jako važno. . . I ubija se na razne načine, jer, zar manipuliranje nije također neka vrst ubojstva? Čovjeka se ubija kada ga se pretvara u objekt... Možda i nije posve tako, ali vrlo smo blizu. . . — Misli se opet na čas utrnu, ali on nije prestajao šetati od zida do zida. I, eto, misli opet iskrsnuše, a s njima i njegov šapat: — Islam nije uspio stvoriti državu i podrediti je sebi, učiniti je svojim sredstvom, jer nije našao svoga Platona, ali mnogi Islami su ipak uspjeli, iskoristivši vrlo spretno neke Platoniće te postati knezovi, kraljevi. . . I onda, umjesto da govore kao Islam: »Pošaljite mi novac ako želite biti časni i slobodni ljudi«, govore: »Izvršavajte, moji narodi, zakone moje, ili još gore — moju, jedino moju volju! — ako želite biti časni i slobodni ljudi!« »Časni i slobodni ljudi«?! Zaista: što je to? Je li to moguće spoznati? »Časni i slobodni ljudi«?!. . . — Jedan zid mu je odgovarao: ne!, a drugi ga je dočekivao razvaljenih ralja, ulijevajući mu užas. Jednom, davno, on je, zapravo, bio pomislio da je otkrio tajnu formulu za »časne i slobodne« ljude, zar ne? I on se sav bio angažirao za to. Osmjehne se tome i zatvori oči kao da želi sve pobrisati što mu na um pada, ali njegovo se lice ubrzo smrkne i on se nanovo obrati stolu te priđe svojim papirima. Otvori istu, 145. stranu: dolje, pri uglu, nađe rečenicu ispisanu njegovim nezgrapnim rukopisom na francuskom jeziku: »La biographie etant a la personnalite ce qu est l'histoire a la societe.« I odmah uz tu frazu olovkom ispisano: Pazi, dokumenat broj 4 na strani 234. Gospodin Barbaro-Jakas uzme mehanički prevrtati listove i na strani 234. nađe nekoliko žutih, zgužvanih listova. Bile su to tri tužbe Okružnom sudu u N. N.-u. Tužili su: Vinko Vuković, Antun Brko i Ivan Uskoković. Sve studenti nekog sveučilišta, a optužena je bila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, odnosno Socijalistička Republika Hrvatska. Gospodin Barbaro-Jakas se ukoči na trenutak. Optužen je dakle i on, jer... No, tu se i prekinuše njegove misli. Bi mu kao da je pao u neki apsolutno gluh i prazan prostor, ali, čim je njegova svijest počela 87

nanovo svjetlucati, ukaže se sebi samome, čudno, kao netko drugi, kao neki, istina, on, ali nestao tamo, u daljini, u prošlom, ili, čak, pretprošlom stoljeću. I to, taj takav on nalazi se sada u nekom arhivu, posve osamljen, istražuje neke dokumente... Da, netko se to bio tada usudio tužiti državu, njene sudove, njenu tajnu policiju. Jest, državu, ali već nestalu... Nego, optužujući tu državu, njene sudove, policiju, zar ne, tuže odmah i onaj intelektualni sloj, koji je takvu državu vodio, podržavao... On se opet izgubi: zurio je u dokumente ispred sebe, ali nije ih uspijevao čitati, no poslije nekog vremena učini mu se da same te rečenice s tih dokumenata ulaze u n j i da ga one, njihov smisao, stvaraju: one su bivale on. Tako: Dana 5. V I 1965. godine oko 23 sata, na putu iz kina »Kozara« prema svom stanu prisilno sam, od tri nepoznate muške osobe, strpan u kola u Nazorovoj ulici u Zagrebu. Na grub način vezane su mi ruke na leđa i povezane oči, zatim sam bačen na pod kola i pokriven dekom. Poslije duže vožnje uveden sam u nekakvu zatvorsku prostoriju gdje su mi skinute lisice s ruku kao i povez s oči. Vidio sam dva čovjeka četrdesetih godina, a jedan od njih mi je oduzeo stvari, koje sam imao pri sebi, poslije čega su obojica izišla zaključavši vrata. Malo iza toga došao je čovjek, otprilike istih godina, kod koga sam pokušao protestirati zbog načina hapšenja i zbog hapšenja uopće. Njegov odgovor je glasio: »Bando, nalaziš se u rukama UDB-e.«. Pokušavam i dalje protestirati, izjavljujući da se ni za što ne osjećam krivim, našto mi je ovaj rekao da nisam uhapšen već KIDNAPIRAN. Iza toga su slijedile najgrublje psovke i prijetnje. Svezao mi je ruke na leđa i počeo me tući; redali su se on i drugi, tukli su me i psovali tražeći priznanje o nekakvoj ilegalnoj organizaciji i lecima. S obzirom da o svemu tome ništa nisam znao, nisam ništa o tome mogao ni reći. Tako su s menom postupali oko tri dana s manjim prekidima. Nakon tri dana, svezanih ruku i povezanih oči, prebačen sam u neku potkrovnu prostoriju iste zgrade. Tu su mučenja nastavljena na taj način da su mi ruke vezane na leđa i tako me vješali o strop. U takvu stanju postavljali su mi različita pitanja, koja su se svodila na to da su me okrivljavali za skoro sva krivična djela protiv naroda i države. Satima i danima sam visio, dok su me oni gušili mokrim ručnikom, udarali me po cijelom tijelu, čupali kosu i drugo. Često su ponavljali da će me brzo LEGALIZIRATI, ako potpišem zapisnik, ili sam dadem izjavu koja će njih 88

zanimati, a u protivnom ću biti L I K V I D I RAN. Ovakva tortura trajala j e oko trideset dana iza »kidnapiranja«, a za to vrijeme nisam skoro ništa ni jeo ni spavao. Oslabio sam i padao u agoniju, pa se svega ne mogu sjetiti, odnosno na ovaj način ne mogu biti detaljniji. Još u početku su mi rekli da će me svojim prokušanim metodama dovesti u stanje u kakvom čovjek nije gospodar svoje volje, jer da na taj način najlakše razgovaraju sa svojim »pacijentima«. Odatle sam prevezen, na isti način kao i prilikom »kidnapiranja«, u neki drugi zatvor. Ruke su mi bile potpuno oduzete, bio sam klonuo i nepomično ležao na podu ćelije ne znam koliko dugo. Povremeno me je jedan od čuvara hranio. Nakon izvjesnog vremena ruke su mi se ugnojile i tada su me počeli liječiti, odnosno previjati, da bi me oko 3. V I I I 1965., na poznati način prebacili u neki dalji zatvor. Rečenice su odjednom prestale ulaziti u njegovu svijest i gospodin Barbaro-Jakas sjedne, pa prekrivši lice rukama nasloni glavu na pisaći stol. I dugo je ostajao tako, sve dok se nije stao pretvarati u šapat: — I ti si, dakle, to... To! ČASTAN I SLOBODAN ČOVJEK IslamIbrahima de Garani — Muserskog (generalissimusa hajdučkog). . . I ti si taj pojedinac u povijesti i ona, povijest u tebi. . . — Bio sam . . . — suprostavi se on sebi samome. — Bio si! . . . A sada? — Sada sam »Obračun« . . . — Dokaz?! — Pa zar si zaboravio što si prije nekoliko trenutaka čitao? — Ah, da, da, hoćeš reći poneki je idealizam atrapa? — Poneki?! — Kako? Ne misliš, valjda, da je svaki? — Šutiš? — Šutim . . . — Ali živjeti se mora! — uzviknu gotovo bijesno stari gospodin i ustane. Nikoga. Tama. Sjedne. I... učini mu se u jednom-trenutku da se netko tamo, u prozoru, smije.

II. dio

RAZGOVORI

PANORAMA SUDBINE

Poglavlje 13. Prikazuje kako se stari gospodin Barbaro Jakas, odmarajući se u dvorištu, upravo umarao. U tu atmosferu upao je doktor Baldo i predložio mu susret s nekim izuzetnim čovjekom... Otkriva tako jednu novu sudbinu ovdje... Stari gospodin se pušta osvajati od te sudbine, koja mu približuje i njegovu vlastitu. Gledajući krajolik oko sebe on otkriva mnoštvo sudbina — Panoramu sudbina! A sve su vezane uz njegovu vlastitu i sve mu se ukazuju »veličanstvenim«, sarkastično »veličanstvenim«. Ispovijeda se doktoru Baldu »veličanstveno«... i nalazi da bi svoju sudbinu mogao uporediti s onom Lava Trockog. Pojavljuje se nova sudbina fra Onofrije, koji zainteresira starog gospodina »veličanstveno.« Tri su već dana bila prošla od posljednjeg neobičnog razgovora s gospođom Anitom i gospodin Barbaro-Jakas se »odmarao« u dvorištu kao da se ništa ni dogodilo nije. Istina, gospođa Anita, izbjegavala je od tada neposrednije razgovore s njim, pa i njezin se Joško zaustavljao, susretajući ga, krijući se zapravo od mame. Ostade tako gospodinu Barbaro-Jakasu stranac Tin-Tin i on, cvijet, cvijet kojega se sada počimao i bojati, pa se stoga obraćao gotovo isključivo tom Tin-Tinu. Slušajući večernje šumove već ga je stao i razumijevati, istina, pun straha i od tog razumijevanja. A stabljika je zaista cvjetala svakim danom novim cvijetom... »Odmarajući« se tako, tu u dvorištu, stari gospodin se doista umarao, ali — sve je spašavao doktor Baldo, koji je svaki dan navraćao da bi se obavijestio. Nego, upravo obavještavajući se, on se sve više nametao gospodinu Barbaro-Jakasu gotovo kao netko tko raspolaže njegovim vremenom. Ispadalo sve, dakako, kao briga za zdravlje, kao zabrinutost za život starog, uvaženog gospodina. A starac je ostajao bespomoćan: znao je sve što se s njim zbiva, ali nije imao energije da se tome suprotstavi. I sada, upravo je popio svoj poslijepodnevni čaj, eto, te čeka liječnikov posjet, pa možda čak i izlet — ako je doktor Baldo uspio za taj podhvat organizirati svoje vrijeme. On ima auto, mali, neugledni Fiat, ali dobro mu dolazi i zaželio je odvesti bolesnika gore, pred samostan, zapravo na samostansku terasu, odakle se lijepo vidi i more i sva njegova širina i gotovo svi zaljevi njegovi te, što je, možda, najzanimljivije, susjedni otok — kao na dlanu. Doktor Baldo voli to mjesto i vrlo rado, kadikad tamo proboravi kasne poslijepodnevne časove odmarajući se. Svidjet će se tamo i njemu, starom gospodinu, smatrao je doktor Baldo, pa ga je i uvjeravao u to, a i potrebna mu 91

je, naglašavao je, takva promjena ambijenta, tu će se osloboditi svojih samotničkih opsesija, da, upravo mu je tako i rekao: osloboditi samotničkih opsesija... I sada, dok Tin-Tin brblja ono što stari gospodin ne želi čuti — a sunčana se svjetlost igra na stoliću pokraj njega s ostatkom čaja u šalici — on ga čeka i, zanimljivo, nekako je i zadovoljan upravo zbog tog čekanja, koje ga brani od podavanja svojim mislima. I prošlo je pet sati, ali doktor Baldo se nije pojavljivao, a, eto, stari gospodin čuje kako taj Tin-Tin upravo o tome i govori. Tako: kao da je to smiješno vjerovati liječnicima uopće, a ovom ovdje posebno, ovom čovjeku Baldu, Baldu, zar samo ime ne govori dovoljno: Bal-do... No, eto, i doktor Baldo se ubrzo pojavio, dakako, kao i uvijek u žurbi te navalio: treba krenuti dok još ima sunca, jer on voli upravo tu sunčanu panoramu i sunce na toj terasi. Ali, odmah se tu stvorila i gospođa Anita, nudeći čaj, prošek... Ne, ne, kasno je već i moraju se žuriti, uzvikivao je liječnik. Prilično teško ustao je gospodin Barbaro-Jakas iz naslonjača, pa pomažući se crnim štapom krenuše stazicom kroz vrt, ne uzevši ništa od gospođe Anite, a pred ulazom čekao ih je mali automobil doktora Balda. Gospođa Anita, zabrinuta, pratila ih je pogledom. Kada je vidjela kako se njen gost jedva ugurao u auto prekriži se, zatim odmah i uđe u kuću. Doktor Baldo je vozio nervozno, ali ni cesta nije bila u pravom smislu cesta: bio je to puteljak nešto proširen, pun rupa, kamenja, pa je auto poskakivao toliko da se i sam doktor Baldo pobojao za svog suputnika. No, prošavši kroz borovu šumicu i popevši se pristrankom padine visoka brda, što se nadvijao nad mjestanem, stigoše ubrzo do zemljana puta, prilično ravnog i podnošljivog, koji ih je doveo, konačno, do samostanske terase. A čitavim putom, kada bi auto najjače poskakivao, gospodin Barbaro-Jakas bi šaptao, kao da ga to spašava. »Panorama, panorama, veličanstvena!« Pucao je odatle zaista lijep, da ne kažemo veličanstven, pogled na morski kanal, što je dijelio obalu mjestanca od susjednog otoka. Oslobodivši se auta odahnuše obojica te krenuše uza zid terase do kamenog sjedišta gdje se obično odmarao doktor Baldo. I sjedoše. Sve bez riječi. Doktor Baldo je šutio smatrajući da su ovdje riječi suvišne: panorama je morala govoriti sama, a gospodin Barbaro-Jakas bio je nekako oprezniji: nije znao što ga na ovom putu čeka... Doktor je kadikad krajičkom oka samo pogledavao svog pacijenta želeći provjeriti je li utisak onakav kakav je i očekivao, a stari je gospodin bio još prilično razdešen od drndave vožnje, pa se skupljao i snalazio, puštajući da umjesto njega govori njegov štap nervoznim poskakivanjem i udaranjem o kameni pločnik. Konačno, smatrajući da svom vođi mora nešto ugodno reći, izgovori: — Da!. . . Sjećam se, sjećam se: sve je kao i nekada... Panorama, da, panorama veličanstvena... — ali osjećalo se da govori ipak po nekoj dužnosti i s lakom sjenom sarkazma. — Sve je ostalo isto? — upita doktor Baldo znatiželjno. — I naselja, i putevi, staze i brda, da, sve je ostalo isto... — prestavši kucati svojim štapom o pločnik obrati se zatim neposrednije svom vođi: — A zavolili ste ovaj kraj ? 92

— Zavolio sam; možda čak i više nego »zavolio«. . . A vi, vi ste ga napustili?... Rođeni ste tamo, na otoku, u onom mjestancu što se, zar ne, jedva i nazire, odmah iznad gradića tu, uz more?... Vidite, ovdje sam često mislio o vama i sudbinama koje ovdje, u ovom kraju, niču i kreću, kako se to baš tamo i kaže, »u svit«... — Mislili ste! Hvala vam... Da, tamo sam rođen prije gotovo sedamdeset godina! Pa svi smo ovako, negdje rođeni i svi smo sudbine neke. Da, dobro ste rekli: sudbine! To se i ne može racionalizirati posve, pa se izražavamo mitologiziranom riječi sud-bi-na. — Kakva panorama: — šapne doktor Baldo. — Mislite na sudbine? — Pa i na njih. . . — Da, nije ni loše... Samo ne možemo reći ve-li-čan-stve-ne. A ja se- eto, i obračunavam sa svojom »panoramom«... — Gospodin Barbaro-Jakas ušuti, osjetivši da previše neposredno ulazi u svoje područje. Ni njegov sugovornik nije se više javljao: gledao je u krajolik i ni opazio nije kako ga stari gospodin pozorno promatra. Konačno, rekne doktor Baldo i ne osvrćući se na svog sugovornika: — Panorama, jest, zaista, panorama... Ove širine mi pomažu kadikad da i samo vrijeme obuhvatim u širim amplitudama. Sedamdeset godina, velite... Ja imam nešto preko četrdeset, a onaj moj bolesnik dolje, kao i vi, blizu sedamdeset. I on se obračunava s onim što se zove naša suvremenost, u stvari sa svojim životom, a svaki dan može nestati, tako je slab, bolestan. — I obrativši se starom gospodinu gotovo šapne: — Znate, govorio sam mu o vama... Ne voli v a s . . . Čak vas optužuje... — Ne poznam g a . . . Možda ima i pravo. Ta, ne optužujem li i ja sam sebe? — Optužuje vas zbog neznalaštva... Jaše, veli on za vas, na tuđim konjima... Koristi slavu mučenika... Bjegunci iz svog vlastitog naroda. — Krupno! — Ali cijeni neka vaša... — Djela!. . . Nemojte samo to reći! — S ogorčenjem prekine gospodin Barbaro-Jakas doktora Balda. Opet se raširi među njima šutnja, ali gospodin Barbaro-Jakas ne izdrža dugo: bio je povrijeđen. — Neznalaštvo. Koristi slavu mrtvih mučenika! Znam. Jasno... A v i ste me doveli ovdje, pred ovu panoramu, da b i h obuhvatio... Panoramu! Široke, vremenske amplitude! I obuhvatiti... Veličanstveno! Dovodite sve to u vezu, kako mi se čini, po nekom planu, a vidite, ja gledam tamo, na onu jedva vidljivu 93

cestu što spaja, spuštajući se, moje rodno mjesto sa samim gradićem, koji se sada tako jasno vidi tu, odmah ispod nas, uz rub mora... Ta cesta! Ti puteljci! Oni, zaista, mogu predstavljati sudbine. Seoce i mali gradić: sociologija! Ali vi to i ne razumijete... A on, vaš bolesnik, gdje je rođen? — Pa tu, u našem mjestancu gdje ste se i vi i ja skrili... — Kako?!... Dakle, i vi se skrivate? — Ne tako i ne zbog istih razloga kao i vi, ali ipak. . . Moj bolesnik je nekada bio bogat, redovito se školovao... Obitelj Kapetanović. — Eto, eto, to je to. . . I, velite, ne voli me? A ja, vidite, ne volim ni njega, ni sebe... Sudbina! — Želio bih da se sretnete... — Zato ste me doveli ovdje? Dobar meneđer... Ili intrigant? Što vam to treba? — Meni ne treba mnogo, ali vama možda... Vi pišete »Obračun«. A on jedno je ne beznačajno lice, ili još bolje: ne beznačajna sudbina i može nestati svaki čas. A rijetki su takvi ljudi... No, eto, ubrzo će i zaći sunce. Hoćete li da posjetimo samostan i groblje? To je odmah iza crkve? — Samostan? Groblje? Ta zar nije dovoljno ovo što gledamo? Meni i previše. Imate pravo, ovdje se obuhvata. . . veličanstveno! A tog vašeg bolesnika zaista ne volim: to je jedan od onih koji su pomračili moju mladost. Iskoristio sam, veli, mučeničku krv. Bježim iz svog naroda. Pa, ako hoćete i jesam takav, ali njemu nije bilo potrebno ništa iskorištavati, jer su za njega njegovi djedovi to učinili. Kapetanovići. . . — Vi se ljutite! A ja bih želio da se v i di, obuhvat i ... — rekao je gotovo šapćući doktor Baldo. Gospodin Barbaro-Jakas ga trenutno vrlo pomnjivo pogleda, a zatim rekne: — Vi morate, čini mi se, biti uvijek liječnik? Po svemu, i za vas su vaši preci sticali? — Možda. . . i sam pomnjivo pogleda svoga sugovornika. — Možda. Dakle: jesu!. . . — Rekli ste sami: sudbina! Ja prihvaćam tu mitologiziranu riječ. — Vidite li ona brda tamo, iznad mjestanca gdje sam rođen? Iza njih postoje druga, niža, koja se strmo spuštaju u more. Obrasla su gustom borovom šumom. . . Da, gustom šumom borova. Kako jednostavna riječ! A ovdje, sada, oko nas je lijep, proziran, sunčan dan. Da upotrijebimo riječ veličanstven? Govorili ste mi da vaš bolesnik voli jugovine, zar ne? 94

— On zapravo i živi u pravom smislu samo dok traju jugovine, inače je bolestan. . . — Da, da... Jest, i ja volim jugovine, jugovine na tim putovima, na tim tamo stazama, u borovim šumama! — i gospodin Barbaro-Jakas zašuti, šutnja dugo potraja, pa kao da se budi iz sna, nastavi: — Sjećam se... A ne volim o tome ni govoriti? Samo, eto, iskorištavam tuđu, mučeničku krv, zar ne? — Upeklo vas to? — Jedne takve jugovine — nastavljao je stari gospodin kao da i ne čuje primjedbu — onda, kada sam imao jedva sedam godina. Majka i ja... Ih, kako je to odurno braniti se! Ali, sad je svejedno. . . Ta žena, moja mati, imala je mene jedinog i n i j e bila navikla seoskom životu. U tridesetoj svojoj godini morala se tome podvrći. I, velim, jugovina! Živo je sve to u meni kao da se sada zbiva: bila je sredina travnja mjeseca, onda, dakle, kada te jugovine znaju biti strašne. Zamislite tu ženu na onim brdovitim stazama sa sinom od sedam godina kako ispred sebe gone mazgu i neko sirotinjsko stado koza. Moraju poći preko onih brda tamo i doći do borovih šuma što se iza njih nalaze. Hodaju čitav sat i pol vremena dok stignu u te borove šume... — Zastane na čas gospodin Barbaro-Jakas te pogleda liječnika, koji ga je začuđen promatrao: ne, nije očekivao tako otvorenu riječ starog gospodina. A on, stari gospodin, osmjehnuvši se bolećivo nastavi tako da se nije moglo razaznati šali li se, ili govori ozbiljno: — Oblaci nad njima gotovo dotiču krošnje, a huk vjetrine... Znam: govorim same gole, nemoćne riječi! Ali, svejedno, predajmo im se. Zastali smo sred šume da se nabere granja, koje treba donijeti u selo i tada, jest, sjećam se, otpočela je kiša, ona jugovinska kiša, koja lijeva u mlazovima. Skutrili smo se uz neku stijenu dok pljusak ne stane... Sedam godina! I dok smo tako stajali koze se izgubile, nestale... — Gospodin Barbaro-Jakas stade jače udarati svojim štapom o pločnik kao da želi tim udarcima naglasiti svoje riječi: — A travanj je mjesec kad loza baca svoje mladice. Gdje su koze mogle poći nego u obližnje vinograde? Tada je otpočimala ona strahota bježanja po gustoj šumi, svoj zaraštenoj makijom, koja ti se zapliće o noge, ruke, u potrazi za njima, tim kozama. Tražeći tako koze. izgubili smo i koze i jedno drugo. A kiša lijeva nošena tom vašom jugovinom. Da kažemo veličanstvenom?. . . Ah! Veličanstvenom. . . A mi dozivamo jedan drugoga, dozivamo koze, no ta jugovina... Sve odnosi ta jugovina i sve davi svojim hukom tako da se uzalud viče i doziva. He, he, znam, što se to vas tiče i zašto bi to vas zanimalo? Ali sedam godina! 95

Doktor Baldo je netremice gledao svog sugovornika i kada je ovaj shvatio da ga sluša sa zanimanjem nastavi: — Čini mi se da me slušate? Jest: htio bih vam reći što je ta jugovina za mene. Sedam godinal Zapleten u makiji, sam, zovem, dozivam, plačem, ali nikoga, samo ona, ta vaša jugovina, zapravo ta njegova jugovina, koja kao pobješnjela odnosi slabi glas dječaka. I ne prestaje tako brzo ona, ona zna trajati danima. Vidite, kadikad mi se učini da sam stvoren, satkan sav od tih jugovina. Biti u njoj značilo je za mene biti u raljama zvijeri. Istina: veličanstvene zvijeri. Izmjerio sam ja tu njegovu jugovinu. . . — Zašutio, zatim, gospodin Barbaro-Jakas činilo se čak od nekog ogorčenja. — Vi ste se uzbudili i branite se? — ubaci jedva čujno doktor Baldo i gospodin Barbaro-Jakas osjeti kako je njegova dramatizacija jugovine promašena: nije dala rezultata! — Branim se?! Ah... Živim od tuđe mučeničke krvi! I ta njegova jugovina! Ali, osim te jugovine postoji i taj put: selo — mali primorski gradić, put sirotinje prema gradu. Niste to iskusili? Naravno, ja se uzbuđujem. . . A, vidite, kad gledam te staze tamo, razumijem i Tomu Müntzera i Pugačova. . . No, to je već sve tako daleko od mene, daleko tamo u jednoj prošlosti mračnoj, koju ne bih htio više doživjeti, ona i jest podloga, korijen moga »Obračuna«. Eto, tako, vidite, odgovaram t o m vašem osamljenom bolesniku, koji me ne vol i . . . — A vi kao da biste htjeli da vas on voli? Gospodin Barbaro-Jakas gotovo zaprepašteno pogleda svog sugovornika i plane: — Ništa ja ne bih htio, ali da to nije bilo tako kako je bilo. . . — Mislio sam da ćete reći kako se dopunjujete, kako se, zapravo, vaše sudbine dopunjuju, jer one se zaista i dopunjuju, a vi se razljutili! — Hvala. . . Vi nekako kao da ste i zlobniji nego što sam predpostavljao. . . — rekne gospodin Barbaro-Jakas i njegov štap opet počne lupkati o pločnik. — Samo ipak, bilo bi dobro shvatiti čovjeka kojega ste doveli pred ovu, kako vi kažete, panoramu, i koja, da, dobro kažete, omogućuje sagledavanje. Ali, zar ne, to ja sada stojim živ još pred tom panoramom, bolje: sunčanom panoramom? U suncu što zalazi, a. on, on voli jugovinu... Ta jugovina, koju on voli i, velite, rado izlazi vani kada ona puše. . . I ja, i ja je volim, jer kako bih inače bio saznao taj užas bića sama i napuštena i bespomoćna, da nije bilo te kiše, tog bijesa jugovine u borovoj šumi?... Tko to doživi ne spašava se više nikada od tog sjećanja i tog osjećaja. Branim se . . . Ali davno nisam stajao tako pred ovom panoramom, pa sada stojim možda i posljednji put, gledajući i taj mali 96

grad, gradić. . . I to sam izmjerio. Ista dubina shvaćanja svoga stanja: to si što jesi i nikada ne možeš doseći njih, te gradske ljude. Crnac prema bijelcu. . . A on, što voli jugovinu, on je gradski čovjek, bijelac, zar ne? — I to, dakle? Pretjerujete! — I to i to! Ne, to se ne može shvatiti, to se doživijuje, živi... Dječaci koji vas okružuju i viču vam da ste crnac, ili, svejedno, da ste on, seljak. . . I ništa ne možete učiniti da biste se od toga spasili. Bio sam i još sam uvijek crnac, pa sad više ni želio ne bih biti išta drugo nego crnac!... Branim se?! A možda se i varate. . . Pa dobro, možda moj »Obračun« i nije ništa drugo nego obrana. I neka bude! — Htio bih vam reći kako mi se čini da zaboravljate na mene. . . — Jest, imate pravo. Sav sam obuzet tim »Obračunom«. Ta vidjeli ste da i na sebe sama zaboravljam. Živim još samo za taj »Obračun«! — i odjednom opet zašuti gospodin Barbaro-Jakas: osjetio je kako govori naivno, previše otvoreno, pa se i razljuti na sebe sama: — Govorili ste s njima, o meni? A, vidite, ja ne znam zašto, no, čini mi se, da i znam tog čovjeka. Vidio sam ga jednom i zapamtio za sva vremena. Postao je za mene tip... Predstavnik! Predstavnik bjelaca prema meni crncu. Dobro, pa što ste govorili? — upita gotovo surovo stari gospodin. — Ne mnogo, on i nije htio govoriti. Ja sam onaj, koji je nastojao biti otvoreniji. Od početka mi se činilo da se dopunjavate. On živi sam u jednom jadnom stanu. Stanu?! Sobici s hodnikom gdje sve već zaudara. Strašan zapravo prostor, a u njemu žive misli, meni se čak čini i značajne misli. Grade se i ruše svjetovi. . . Rođen je tu, a vi tamo. . . — i doktor Baldo pokaže prema otoku. — Ja, koji nisam odavde, ali zanima me sudbina ljudi stvaralaca duhovne sfere, ako tako smijem govoriti pred vama. Ta duhovna sfera ogledalo je sudbine, reći ću čak sudbine naroda, u našem slučaju jednog malog naroda. Vi se čudite?. . . I mislite: ali, što ovaj provincijski liječnik od mene hoće? Doveo me pred ovu panoramu da me iskušava kao đavao Krista. Evo, veli đavao-provincijski liječnik! — to ti je to tvoje bogatstvo, pa što si učinio od njega i za njega? Znam: ne, nije tako, palo mi samo trenutno na um to poređenje, ali — priznajte! — i moglo bi biti nešto tome slično. Nego, što sam ono htio reći? Da, ne bih se ni bio upustio u takve misli da me taj bolesni osamljenik ne gura. Pa i to vam moram reći: strašno bi bilo meni ovdje da nema njega. On je otvoren, a ne kao vi. . . — Zatvoren . . . uskoči gospodin Barbaro-Jakas.

— Zatvoren? Hermetski zatvoren! Govorio sam mu i o vašem »Obračunu«, iako ja, naravno, još ništa ne znam o njemu. Samo toliko da vas to još jedino drži. . . — Drži! Dobro . . . A i on piše? — Ne. Moglo bi se čak reći da u tome i leži stvar. On govori! I govori, kako on kaže, u vjetar... Mrzi tu pretenziju ljudsku da se ostane živ u budućnosti. Jugo zato i voli. Ono ga potiče na govor. Govoriti ljudima to je pravi put, ali ostavljati znakove za vječnost to je životna bolest, život od toga i boluje. — Prezire me i zato što pišem? — Možda... Krupna je riječ: prezire! Riješio sam to stanje njegovo kao zavidnost bolesnog, bespomoćnog i propalog čovjeka, koji je zavolio tu svoju propalost. To su ti klesari, zidari, ljudi kamena — govori vrlo često — a mi, a mi, mi smo ljudi jedara i vjetra. Sve je naše u vjetru... Dakle, romantično! — Ha, ha, ha. . . — smijao se gospodin Barbaro-Jakas. — To čak i nije loše izmišljeno. Svak izmišlja svoje teorije da bi opravdao sebe, svoje zablude. He, he, he... Mi smo ljudi jedara, sve je naše u vjetru, a zapravo: sve je naše u škrinji, čuvarici cekina, koje smo s vjetrom stjecali. Trebalo bi reći: mi smo ljudi cekina! — Niste pravedni. . . — I nisam, znam, ali vi mislite da je pravedno optuživati me kako živim od tuđe, mučeničke smrti? Recite vi njemu, da je onamo — pokaže gospodin Barbaro-Jakas prema mjestancu gdje je rođen — jedan dječak htio žrtvovati sebe za sve ljude, pa čak i za životinje, dok... — To je i bio povod za njegov bijes protiv pisane riječi. Veli, lagao je, jer se pisanom riječi i može tako krupno lagati. Lagao je iako je to u igri htio, ali prava laž je nastala u onome što se naziva literaturom. Merde! — kako je već rekao netko. — Doktor Baldo zašuti i odjednom postane ozbiljan. Šutnja dugo potraje. On se poboja toga, pa rekne: — Uvrijedio sam vas? — Vidite, dragi prijatelju, mene zapravo sve ovo što ste vi danas poduzeli sa mnom, vrijeđa. Izmanipuliran sam od vas prilično bezobzirno. Dobro, neka sam... Prepustiti se uvredi bilo bi najlakše, ali »Obračun« sam ja, a ne ova časovita moja svijest i raspoloženje. Stidno je, zaista, o tome i govoriti, pa da, on čak ima i pravo, jer iskorištavam eto, ne samo tuđe mučeništvo, nego... Ha, ha, ha... — nasmije se odjednom gospodin Barbaro-Jakas, rišući sada svojim štapom neke oblike po pločniku. — Sve mi se više čini da je ono lice ipak bio on, onaj tip, ona tipičnost! Prilično 98

njegovan! Visok! Dobro građen i s Eden šeširom na glavi, a još nije bio ni maturirao... — S Eden šeširom?! — Na onom brodu — nastavljao je bolesni starac i ne osvrćući se na svog sugovornika — što je prevozio mene i moju majku sa svim našim siromaštvom iz tog gradića tamo u Dubrovnik. Jugo, jest, puhalo je jako jugo, moja je majka i povraćala, a ja sam stajao uz jedan složeni, željezni krevet, dvije drvene škrinje, dvije stolice i kovčeg. Nije kišilo, ali su se sitne kapljice, vjetrom nošene, lijepile o nas. A on je bio gore, s kapetanom, razgovarao je s njim i smijao se. Pogledavao je na mene, na nas, to jest ne samo na mene i moju majku, nego i na te sirotinjske stvari koje vučemo sobom. Shvaćate li? I to je jugovina!. . . I kada se brod ljuljao on se smijao i govorio kapetanu, držeći se za svoj smeđi Eden šešir, kako on voli, voli ovo veličanstveno jugo. To je on, on je to sigurno. Vjetar i jedra, veli, razumljivo, taj vaš veličanstveni osamljenik, koji moralizira nada mnom... Da, i trebalo je biti uz majku koja ide na rad, da služi, poslužuje, da bi mogla školovati svog sina. I u Dubrovniku su bacili i nas i to naše sirotinjstvo na obalu... U tom Dubrovniku! — U tom Dubrovniku? Zašto sad »u tom« Dubrovniku? — Da, da, u tom Dubrovniku! Baš tako: u tom Dubrovniku! Jer taj Dubrovnik je za mene to i ništa drugo: biti na obali sam s majkom, s dva svoja madraca, s jednim složenim, željeznim krevetom, s dvije stolice, dva drvena sanduka, slamnati kovčeg i mnoštvo sitnih zamotuljaka. Bez ikoga svoga... A on je krenuo s fakinom, koji mu je nosio kožnati i kovčeg! Vidite: cesta od onog seoceta do gradića i dubrovačke obale: ja uz prnje, a on u Eden šeširu... Zato on i voli »veličanstvenu« jugovinu i »veličanstveni« Dubrovnik. Znam, rekli smo već: mitološka sudbina... — Štap gospodina Barbaro-Jakasa više nije šarao po pločniku nego se posve smirio u njegovim staračkim šakama. Zašutio je na časak i kako se njegov sugovornik nije javljao nastavio je:— Neki fakini, više, vjerojatno, iz milosrđa nego radi zarade prenijeli su nam te stvari na Pile i tu ih ostavili. Te Pile, gospodske Pile, s gospodskom kavanom Dubravkom! Čekao sam tu, na tim Pilama, uz te naše stvari majku, koja je otišla na neku adresu, tako se govorilo »na neku adresu«, koja bi joj mogla dati zaposlenje, a kiša je već bila počela padati i jugo se čulo i buk valovlja se oglašavao grohotanjem dolje, ispod Lovrijenca. Da, kiša što kiši po meni, po našim madracima, stolicama, kovčezima i zamotcima. . . A majku su vratili, »adresa« joj nije dala zaposlenja, jer je bila i previše fino odjevena. Našli smo privremeno neku sobicu gdje smo smjestili i stvari i sebe. Te noći sam opet izmjerio to jugo... Mrzim to jugo kao 99

kugu, to nisko oblačje, tu prokletu kišicu, što se lijepi o vas, o vaše lice. . . I sada vidim iznad sebe t a j vlažni, prljavi strop sobice u koji sam zurio čitavu, neprospavanu noć kao u svoje jedino nebo... Jugo! I vi meni jugo. . . Ušutio je gospodin Barbaro-Jakas, ali ni njegov pratilac se nije javljao. Suton je već potapao »panoramu«, pa kada je šutnja postala i previše teška, doktor Baldo se javi gluhim nekim glasom: — On predbacuje svima, koji su u svojim duhovnim dostignućima uvjetovani isključivo vlastitim siromaštvom, subjektivizam, onaj za koji objektivna logika ne postoji. . . — A zašto bi i postojala kada postoji ona druga: logika uniženog, potopljenog bića ljudskoga? — On poštuje samo one, koji su krenuli vašim putem, a nisu bili uvjetovani subjektivnom bijedom. Trocki je njegov primjer pravog angažmana. . . — Trocki?! — Da, Trocki, sin posjednika. Čovjek suosjećanja, da, tako on veli: suosjećanja! Biti uvjetovan samo bijedom znači biti toliko uzak, ograničen da se uključuješ u naturalnu zakonitost. Suosjećanje je ljudska dimenzija... Marxov kult proletarijata je vjerodostojnosti apsurd. Da, tako on veli. — Trocki je i moj primjer! Vidiš, vidiš, možda se još i sretnemo. . . — govorio je stari gospodin neočekivano smireno kao da sebi samome objašnjava nešto. — Nego, evo, suton se već dobrano spustio . . . — Trocki, Trocki! — ponavljao je gospodin Barbaro-Jakas. — Nisam očekivao da ću ga baš ovdje sresti. Čudno. . . — I obraćajući se svom sugovorniku: — Da je istina to što vam govorim, pokazat ću vam, zapravo pročitat ću vam. . . A, gle, panorama počinje, zaista, pomalo nestajati. I nestat će u tami. — Ne, ne će nestati, pojavit će se ubrzo i mjesec. Računao sam s tim. — Mjesečinu ne želim vidjeti!.. — uzvikne gospodin Barbaro-Jakas i pomažući se štapom ustane. Hoteći, rek bi, zaključiti razgovor doda: — Eto, kao da se naši razgovori moraju kretati uvijek oko nekih sudbonosnih »veličanstvenih« tema, a ja vas trebam za jednostavne malenkosti. — Idemo? Nadam se da se ne ljutite? — Pa i ljutim se, gospodine doktore, ali to nije toliko važno, nego, sjećate se, bio sam vas zamolio da... gle, bojim se, sada, i reći što želim!. . . Ono, znate, jeste li provjerili? 100

Doktor Baldo se zbuni: nije se mogao sjetiti što je to trebao provjeriti, pa starac odmah objasni: — To: je li ona gospođa bila one večeri, kada sam pao u nesvijest, u vrtu? — Ah, da: ne, nije bila. Sreo sam je u sobi mog bolesnika. — I pitali ste je izravno? — Ne baš tako... On je kazao da je bila čitavu večer uz njega. Bilo mu je slabo. — Tako? E, onda bismo morali ozbiljno razgovarati... — Sada? — Ne, ne, ali ipak što prije. . . — Evo, gle, k nama i pater Onofrije... — prekine doktor Baldo gospodina Barbaro-Jakasa klanjajući se prema samostanu odakle je dolazio visok, mršav franjevac i došavši neposredno blizu nakloni se te rekne gotovo šaputavim glasom: — Vi na svom starom mjestu, doktore? Želite li k nama na čašicu? — Ne, hvala, ali drago mi je što vas mogu upoznati s gospodinom Barbaro-Jakasom. — Jako sam počašćen, gospodine! — šaptao je pater Onofrije klanjajući se i čekajući da mu stari gospodin pruži ruku, a kad mu ju je starac pružio, on je srdačno prihvati s obje ruke te je zadrži dugo u njima, šapćući: — Čuo sam da ste stigli ovdje. . . Zovu me Onofrije... Naša kuća vam je uvijek otvorena. — Drago mi je, fra Onofrije... Dakle, čuli ste i vi da sam ovdje? — Naša biblioteka nije ništa izuzetno, ako vam može poslužiti, molim, izvolite samo poručiti. — Hvala vam, ali sada moramo odlaziti. Doktor Baldo me je izveo na zrak, pa smo se i posvađali, gotovo »veličanstveno« posvađali, ipak bilo je korisno... Ponizio sam sebe, oče, svojom iskrenošću, a to biste vi, kršćani, znali cijeniti, za mog prijatelja doktora, nisam siguran... Krenuše sva trojica prema autu gdje su se rukovali, pozdravljajući se, s ocem Onofrijem. Krenuše šutke. Spuštanje je bilo nešto teže nego uspinjanje, ali i to je prošlo sretno. Doktor Baldo je pomogao starom gospodinu da se izvuče iz auta i držeći ga ispod ruke pratio ga kroz vrt do kuće u kojoj je stanovao. Upravo na sredini vrta gospodin Barbaro-Jakas se zaustavi i zapita: — Doktore, taj glas oca Onofrija? — Imao je tešku operaciju u grlu. 101

— Da, čudno... Jer, vidite, taj glas mi je djelovao kao glas sjene... Ništa, ništa, sad mi je jasno...Bilo je... — Kako?! — čudio se doktor Baldo. — Razgovarat ćemo... — šapnuo je i sam stari gospodin te povukao svoga pratioca prema dvorištu. Tamo ih dočeka gospođa Anita sa svjetlom u ruci. — Dugo ste ostali! — rekne gotovo prijekorno. — Evo, stigosmo živi i zdravi. Bilo je lijepo, zar ne? — govorio je liječnik, obraćajući se sav nasmijan u licu, starom gospodinu. — Hoćete s nama večerati? — upita gospođa Anita. — Ne, hvala, moram se požuriti... — Na referat svom »veličanstvenom« osamljenom bolesniku! — dobaci zajedljivo stari gospodin. — Ne, ne, ali želio bih da tamo budemo »veličanstveno« zajedno... — odgovarao je doktor Baldo odlazeći.

102

U SLUŽBI MAGNETSKE IGLE

Poglavlje 14. U šutljivom razgovoru s Tin-Tinom stari Barbaro-Jakas otkriva vrijeme kao »tihi hod stvari«, a sebe kao sudbinu kojom vlada neka u njemu stvorena »magnetska igla«. Povlači se u svoju sobu i predaje se »Dokumentaciji«. Čita pasuse koji govore o njegovu »Ja« kao već zatvorenom krugu čija je površina, njegov život-sam zlo-čin. »Okreneš li se i sagledaš li taj krug svijeta — života, u kojemu Ja živi od drugih života... Slika se toga kruga ukazuje tako strašnom da je nemoguće ne skameniti se. »Gospodin Barbaro-Jakas se iznenađuje tim od njega napisanim rečenicama. Nalazi u dokumentaciji Obračuna opisane neke slučajeve koji mu ilustrirajući život, potvrđuju tu misao... Konačan zaključak: ideja je magnetska igla... atrapa... Sjedeći u svom naslonjaču ostao je gospodin Barbaro-Jakas. poslije povratka s izleta, neko vrijeme u dvorištu, osjećajući se sav poražen od tog razgovora pred »veličanstvenom« panoramom. Zamjeravao je sebi lakomislenost, naivnost i toliko još živo njegovo samoljublje da se sav zgrčio u tom naslonjaču. Ne, nije on dostojan sebe! Tako je. To ga najbolje karakterizira: nedostojstvo sebe samoga. Jer, čovjek mora biti dostojan svojih najboljih misli i uvjerenja. A i taj njegov doktor nije ni tako dobronamjeran kako izgleda: vodi ga i iskorištava. Zar ne? Ali u koje svrhe?. . . Sve je moje u tom »Obračunu« i, gle, kako sam se samo povrijedio te tom povrijeđenošću opet povezao s njima, onima iz onog vi, što ga stvara vatreni krug života: ja-mi-vi-ja. Kako sam se samo srednjoškolski branio. Zatim, ona bijedna zajedljivost s »veličanstvenim«. A kako sam samo bio prihvatio, prije nekoliko dana, upravo razgovarajući s tim liječnikom, misao o smrti koju donosi sama, pasivna misao... Nedostojno, posve nedostojno njega bilo je sve to na toj sunčanoj terasi. I, misleći tako, ni u jednom trenutku gospodin Barbaro-Jakas nije pomislio kako je upravo to, takvo njegovo stanje, najočigledniji izraz njegova samoljublja. Bio je uvjeren u svoju objektivnost. 103

A ni Tin-Tin se nije javljao. Tišina večernja ga je ušutkala. Jedino on, cvijet ostajao je rastvoren tu i neposredno prisutan. Nazirao ga je u mraku... Gospođa Anita se pojavila samo »na čas« da upita kako će s večerom. Od bolesti uobičajilo se bilo da stari gospodin dobiva hranu u kući. — Želite li odmah, ili kasnije večerati? — Po običaju, gospođo Anita. Nitko nije pitao za mene? — Bila je ona... — šapnula je tajanstveno njegova domaćica. — Nitko drugi? — Ne, nitko drugi... — Pater Onofrije, gospođo Anita, je dobar čo vjek? — Aaa... Jako dobar, samo je teško bolestan. — A vi poznajete te Kapetanoviće? — Kapetanoviće?! — namrštila se ona i odmah dodala: — Ništa vam ja ne znam... Onda ćete večerati kasnije? Gore, u sobi? — Da, najbolje je tako... Gospođa se Anita odmah izgubila u kuhinji, a on je gledao u vrt već dobrano ispunjen tamom: htio je provjeriti ne će li mu se, možda, opet javiti ona kao i onu večer kada je bio izgubio svijest. Kako se to moglo dogoditi? Eto, sad zna pouzdano da nije bila tu, dakle: ili, zaista, ima halucinacije, ili je imao temperaturu, ali, zar ne bi osjetio temperaturu? Ipak: dogodilo se... Eto, a sada se ne pojavljuje. I neprestano posjećuje tog Kapetanovića. Zašto je toliko uporna, zašto me toliko obilazi? Ostajući bez odgovora i dalje je gledao u tamu vrta, ali ne: nitko se nije javljao. Konačno ustane i uđe u kuću. — Idete u sobu? — oglasila se gospođa Anita. — Da, umoran sam. — Znala sam ja da je to previše za vas. Vidite l i ? — Vidim, vidim. Hvala... I tada su se mogli čuti teški, spori udarci koraka uz stepenice. Gospođa Anita ih je pažljivo pratila i smirila se tek kada su se vrata njegove sobe zatvorila. Ušavši u sobu odmah je sjeo za stol. Progonila ga i dalje misao o nedostojnom vladanju gore, na samostanskoj terasi. Čitav je njegov »Obračun« građen na optužbi sebe samoga, a, eto, gore se branio i napadao toga čovjeka, kojega, vjerojatno, nikada ni vidio nije: taj »Eden« šešir i ta scena na brodu, sve je to istina, ali odakle zna da je to bio upravo on, Kapetanović?! I odmah se stane ljutiti: dobro, pa iako nije, što? Bio je jedan od njih!... jedan od njih! Ali, zar i sam nije 104

optuživao sebe da j e otišao od svog naroda, da se izgubio radi dekorativnih razloga u općeljudskom i da je upravo iskorištavao mučeništvo drugih? Tu krv... Taj njegov životni uspjeh, zar nije sve to išlo na krilima organizacije, kojoj je pripadao? Dakle?! Što se toliko uzbuđivao gore... Ali, taj njegov liječnik ima nesumnjivo svoju misao i svoj neki račun, pa, izgleda, i ta žena također! Našli su ga i stisli u kut, imajući svoje jasne ciljeve, a on se vlada, zaista, kao muha bez glave. Glavu mu je popio taj »Obračun«! Eto, gospođa Anita ga izbjegava i nešto zna što mu reći ne želi. Kaje se zbog svoje iskrenosti one večeri? Osluškivao je. Činilo mu se, zaista, da će se netko pojaviti, netko koji jasno zna što je s njim i što hoće od njega. Ne, nije bilo nikoga. Obrati se zatim svojim papirima. I padne mu odmah na u m , kako je to čudno bilo s tim Trockijem. Slučajnost, ili?... U »Obračunu« on ilustrira sebe njegovom sudbinom i to iz njegove autobiografske knjige. To ga raspoloži. Nađe snopić listova i uzme č i t at i: Tako se, eto, i zatvara krug. I sav je krug, čitava njegova površina zločin, nedostojstvo ljudsko, ali sve to ne može se sagledati kroz sudbinu jednog Ja. Moraju se naći i drugi, kojima će se moći ilustrirati to svoje Ja, svoje, dakle, najautentičnije Ja, ili, mitološki govoreno, sudbinu svoga Ja. Samo tako približuje se istini, ali u ovom slučaju i pravednosti, a Pravednost, u logici bića ljudskoga, jest čista ljudskost, dok se u logici kozmosa otkriva kao apsolutna logika-znanost. Kada biće, Ja, dakle, sazna, ili još bolje, spozna da je zlo-činilac, pa stoga i zločinac, onda se u njemu mora javiti pitanje odgovornosti za zlo-čin, a t o znači i pitanje kazne. Da, i kazne, iako bi se moglo reći, gledajući s gledišta Znanosti-logike, da nema ni zlo-čina, ni kazne; logika bića, dakle Pravednost, je traži. Ako se čovjek ne može osloboditi logike svog vlastitog bića, onda je zlo-čin i kazna osnovni konstituens Ja-a u krugu onoga JA-MI-VI-JA. Okreneš li se i sagledaš li taj krug svijeta-života, u kojemu Ja živi od drugog života, pa, dakle, i od drugih Ja, slika se tog kruga ukazuje tako strašnom da je nemoguće ne skameniti se. Tako je strašan zlo-čin i zlo-činstvo kruga u koji si upleten ti i tvoja sudbina kao osobe, kao JA! Što je stoga ovaj »Obračun«? Spoznaja, a kao spoznaja i odgovornost, pa stoga i kazna. »Obračun« je ilustracija jednog J A

105

toga pakla, pakla sebe u općem paklu. Može se shvatiti i kao ispovijed, a ispovijed je, već sama po sebi, dovoljna kazna. Čitajući on se gotovo osjećao zadovoljnim, ali u to zadovoljstvo, po nekoj čudnoj mehanici njegove svijesti, uvukla se odjednom misao o njemu, onom Kapetanoviću, koji ne želi pisati i ostavljati se za budućnost, živjeti u budućnosti, jer on govori u vjetar... Ta ga misao i digne od stola, pa, ne znajući ni sam što bi radio, ode do prozora. Gusta tama se u prozorskim okvirima ukazivala rastrgana tu i tamo, žmirkavim svijetlima što su se nizala uz rub ceste. Nasloni glavu na prozorsko staklo: jest, on n a to i nije mislio. U takvom Kapetanovićevskom osvjetljenju njegov »Obračun« se javlja kao bol e st, zapravo bolest nad svim bolestima. Bolest... To je novo ogledalo o kojemu on nije vodio dovoljn o računa. Svijest o tome najstrašnija je k a zna, kazna kao spoznaja uzaludnosti i takva posla o kojemu ovisi za njega sve, pa i samo njegovo postojanje. Želeći pobjeći od te misli i želeći da u daljnjem tekstu nađe neki demanti te svoje spoznaje, on se vrati stolu: Dakle, iz tog ognjenog kruga Ja-mi, vi-Ja, koji uvjetuje skamenjenje bića, odabrati treba neke značajne sudbine — Ja, koje će kao neko konveksno ogledalo naglasili one elemente što ispredaju biće ljudsko, a u običnoj životnoj praksi se gotovo i ne vide. »Obračun« će time opravdati i dokazati sebe sama. Život, koji od života živi, ne može biti drugo. U ovom povjesnom času sudbina i mog Ja, onoga, dakle, koji piše ovaj »Obračun«, može se ogledati u mnogočemu na sudbini njega, Trockog. Ne po širini i intenzitetu značenja u ognjenom krugu života, ali svakako po onim senzibilnostima koje su ga odvele prema sudbini popravljača života ljudskog. Drugo konveksno ogledalo — da ne uzimam već toliko istrošen primjer Marquis de Sade-a! — uzimam ono J a — Hamida Đandubija kao primjer infrastrukture sadističkog, koje živi u svim bićima na razne načine. Dodao sam još Ja-Islam-Ibrahima d e Garanija kao očigledan primjer sudbine J a — vlasti i organiziranja države kao nasilja. — Kucanje na vratima prekine njegovo čitanje. Izvolite... — oglasi se, okrećući se prema vratima. Ušla je gospođa Anita noseći na pladnju t a n ju r zelja i dvije pečene

106

ribice, čašu, vodu te dva komadića kruha. On raspremi papire na stolu i, oslobodivši tako jedan dio stola, dade gospođi Aniti znak da pladanj položi na stol. — Ove vam dvije ribice ne će naškoditi. Ako žel it e vina razrijeđenog s vodom mogu vam odmah donijeti. Doktor Baldo je izričito zabranio alkohol. — Hvala, gospođo... — promrmlja stari gospod i n i pogleda ispitijivo gospođu Anitu, pa doda: — Ona gospođa ništa nije osobito rekla? — Donijet će vam, veli, ove dane nešto, ali što, ni je rekla. Ja se, gospodine, bojim svega toga... — rekne i ne čekajući odgovor izađe iz sobe kao da i lakvim izlaženjem želi pokazati kako je već vrlo zabrinuta. Gospodin Barbaro-Jakas pratio ju je pogledom i kada su se za njom zatvorila vrata on je i nadalje zurio u njih, misleći kako bi možda, i jedan takav Ja trebao ući u njegov krug Ja-mi - vi-Ja. Ali nije bio uvjeren, nije naime mogao otkriti kakve bi njene crte, konveksnost ogledala mogla otkriti i istaći. Gotovo da ih nije ni bilo. Strah?. . . Šaputanje ispunjeno mimikrijom? Da, mimikrija, možda! Ili: kao netko, ili neka od podanika J a — Islam-Ibrahima de Garanija? Podanik — Ja, objekt, koji može iskrsnuti u subjekt samo kao mizerija. A to bi bilo jako važno: iskrsavanje J a — objekta — J a — sub je k t, ili kao J a — bijeda, mizerija. Ali Ja — Joško bi se morao uzeti u obzir. Začetak sudbine! I, konačno, on, Kapetanović, on kao završena sudbina, podjednako kao i J a sam. Jesam li dobro ilustrirao t o svoje J a u tekstu »Jakovljeva usta«? I on stan e tražiti t a j tekst, ali se osjeti umornim, pa odbaci papire i približi pladanj s hranom. Nije odmah mogao i otpočeti s hranjenjem. Zurio je dugo vremena u dvije male pečene ribice, posve skrućene, i prelite uljem, a mislio je: zaista, morao bih uvesti toga Kapetanovića u »Obračun«. Taj »Eden« šešir za ove predjele nije beznačajan... Da ga ipak posjetim? Bilo bi to potrebno. Ima pravo on, doktor Baldo, upravo radi »Obračuna«. Kao da je riješio nešto vrlo važno on uzme jednu od ribica, odmah opazi da ona nema oči, pa je stoga odloži. Dohvati se kruha i zeleni. Jeo je dugo i lagano osjećajući gotovo sreću neku u tome što, vršeći taj posao, nije uspijevao misliti do kraja svoje misli. Dopre do njega glasan govor dolje iz prizemlja. Gospođa Anita je razgovarala s nekim u kuhinji. Osluhne. Glasovi su postali tiši i konačno se izgubili, ali učini mu se ipak: prepoznao je glas one žene, koja je pričala priču o tome kako se mali Peladin objesio. Ah, došla je ispitati gdje sam bio poslije podne... Ali odmah ta misao i nestane, a nametne mu se nova: on je posve zaboravio malog Paladina u svom »Obračunu«, a slučaj šest prsti i nije tako beznačajan... Slučaj šest prsti... Da! Zar to nije tihi hod stvari?. . . To ga posve obuzme: zaista, treba osluškivati tom nečujnom hodu stvari! A gle, tamo iz njegova rukopisa ukazuju mu se jasno rečenice: 107

»Izvršio sam zadatak. Smirenost i zadovoljstvo?! Ne! N e! Olakšanje samo. Ali, u svemu je bilo prisutno to viđenje.. .« To viđenje! Jest, on je nekada izvršavao zadatke. Pomagao hodu stvari. Vrijeme, vrijeme kada je njegova magnetska igla nepogrešivo ukazivala gdje je dobro, a gdje je zlo, pa ga je ona i dovela do pobjede... Da, da, do ove objektivne pobjede, ali i do svog vlastitog poraza! Sve, sve do ovog njegova stanja gdje se sada nalazi... I sada, odjednom, to viđenje! Ne sjeća se. Gospodin Barbaro-Jakas se iznenadi tim rečenicama, pa i tim svojim mislima i da bi objasnio sebi o čemu se radi počne čitati već gotovo zaboravljeni tekst: »... Ali, u svemu je bilo prisutno to viđenje. Ne, dakle, gledanje nego viđenje. Vidjeti, znači gledati, ali i saznati, pa i u saznanome živjeti sebe. Vozio sam se tramvajem sjedeći na sjedalu u lijevom redu, a u desnom, dva sjedala ispred mene, smjestila se bila mršava žena neka plave strogo počešljane kose povezane u »konjski rep« na zatiljku. U naručju je držala dijete od nekih pet do šest mjeseci. Nije pokazivala svoga lica, ali dijete se kadikad okretalo preko njena ramena i gledalo me. Lijepo oblikovano lice, posve smireno, pogledavalo me s dva velika, crna oka i ja sam mu se pokušavao osmjehnuli, ali ono nije odgovaralo, ne, ostajalo je smireno, samo dva velika, crna oka su me i dalje kadikad pogledavala. Obuzet poslom koji sam trebao izvršiti, zadatkom dakle, ubrzo sam ga i zaboravio. Zadatak je bio važan... U borbi sam. Postavljeni cilj opravdava moje postojanje. Tako je: opravdava! Je li to prava riječ? Osuda moja svega ovoga oko mene tako mi je jasna samome da o tome više i ne mislim, misao je zauzeta samo načinom kojim bih mogao što bolje i lakše postići svoj cilj: pomaganja izmjene tog stanja. U službi sam tog cilja sav: Marko će šetati gornjim dijelom Hercegovačke ulice, a ja ću doći od Ilice i ako se on zaustavi, zaustavit ću se i ja. Odredit će mi mjesto gdje ću dobiti kutiju bomba. Sve se mora obaviti u 12 sati još danas. Živim u svemu tome i prirodno je: dječje je lice posve nestalo iz mog viđenja. Na uglu Frankopanske i Ilice sišao sam. I kada sam trebao prijeći s jedne strane Frankopanske na drugu, majka s djetetom se našla uz mene: zajednički smo prelazili ulicu. I tada sam s nešto više zanimanja pogledao u nju i dijete. Pogledao i 108

vidio: mršavo lice žene, blijedo i upalo, približavalo se dječjem i doticalo ga tankim usnama, koje su se, jedva uzdrhtale, osmjehivale. Ona nije mene vidjela i nije to bio onaj smiješak majke, koja se pokazuje pred publikom svojim materinstvom: bilo je to samo, neposredno, u sebi zatvoreno, sjedinjavanje majke i djeteta. Nitko drugi nije postojao za njih u tom trenutku. Upalilo se to odjednom u meni: lice s licem, biće s bićem, prelijevanje jednog u drugo, onog što rađa, stvara u ono što je bilo stvoreno. Ljubav! Svete ljubavi nisam ni vidio ni doživio, ali ovaj odnos užario se tada u meni zaista do svetosti. Ne izvire li... N e , bolje možda ovako: zar u takvu odnosu ne bi trebalo vidjeti ljubav medu lju dima? Biće s bićem, lice s licem... Naivnost! Sve samo bljesak! Prešao sam prije nje ulicu i izgubio se nošen svojim zadatkom: u službi onoga što mi je moja magnetska igla ukazivala kao dobro. Ali, na čitavom mom putu tog dana, 23. ožujka 1943., javi jat će se povremeno to viđenje ljubavi. I Marko se zaustavio: uz školu, na svetom Duhu, susrest ću kolica natovarena nekim starudijama i čovjeka koji će kupovati stare flaše i »krpati lonce i rajngle«. Reći će mi je li»stvar«uređena i ako jest kako. Pred školom na Sv. Duhu moram biti u četiri sata poslije podne. Čovjeka ću pitati »za svoja dva kišobrana... Gospodin BarbaroJakas odvrati pogled s teksta ispred njega, ali mu se za čas opet obrati: ne, nije mogao izdražti tu naivnost: biće s bićem... Iako je sad već znao što je tu ispisao ipak osjeti jasnu potrebu da tekst pročita do kraja: U četiri sata poslije podne bio sam pred školom na Svetom Duhu. I sreo sam čovjeka s kolicima te ga upitao za »dva kišobrana«. Odgovorio mi je: — Otto - domobran je hulja i kukavica, ali, mislim, više hulja nego kukavica... Ništa nije učinio. Brbljavac... I prošao je prljav sa svojim izlinjalim, rasklimanim kolicima pokraj mene, a ja sam ostao na uglu jedne od onih poprečnih ulica, ogorčen. Čekao sam ni sam ne znam što, ali tada je iskrsla u meni slika lica mršave mame sa svojim lijepim djetetom, njenih uzdrhtalih usnica što se priblizuju licu dječjem. I opet: jasno spoznan j e svetosti tog časa, te slike. Zašto baš tako u tom času, ne znam. J e li to zbog iznakaženog lica starca s rasklimanim kolicima, ili zbog propalog pokušaja da se postigne određeni, važni cilj, ili je, konačno, čitavo moje biće — u času kada sam se odlučio da 109

prenesem, dostavim kištru bomba, koje će ubijati, razdirati, mrcvariti bića ljudska — rodilo, kao opomena, lice te majke i njena djeteta, zaista ne znam, ali moram priznati da sam upravo, gledajući to mršavo lice zene kako se predaje svom djetetu, osjetio i olakšanje, da, upravo stoga što je Olto - domobran, kukavica i hulja, zakazao. Zbunjen, čak postiđen zbog takva svog stanja, ostao sam dugo na uglu ulice naslonjen na nekakve tarabe, posve predan tom zbunjujućem stanju, kada su se otvorila vrata škole tu, ispred mene, i oglasilo se dozivanje: » M a t e ! . . . Stipe!. . Joža, J o ž a ! . . .« Trgnuo sam se i u strahu razgledao se okolinom. N e . Ništa. Samo t a vrata... Školska!Kroz njih su izlazili ranjenici... Truplo bez ruku i donjeg dijela noga jašilo je na slijepcu, koji se, teturajući, spuštao niz par stepenica. Odmah sam shvatio: slijepca je vodilo truplo bez udova. Iza njih išla su trojica prekrita šinjelima preko glave ostavljajući samo uzak otvor da bi mogli vidjeti kuda se kreću, za njima je izlazio niz bijednika na štakama. Posljednji je nosio nekoga bez obje noge, a sam imao izmrcvareno, strašno lice. T a j je i dozivao vičući: »Stipe!. . . M a t e ! . . . Joža, Joža!. . . « Gdje su išli ne znam. Zaobišli su zgradu izgubivši se iza ugla kao paklensko priviđenje neko. Stajao sam kao ukopan u zemlju. Pomicati se nisam mogao. Sjećam se: i sam mi se grad učinio tada nagnut nekako, kao da tetura i z a čas bi moglo sve, sve iz njega ispasti... Da, to je početak izbezumljenja... Gle! A ja, ja još imam važno pismo dostaviti. Sve u službi... Da, tako je: U SLUŽBI! Stari gospodin ustane, priđe prozoru. Tama. Opet nekoliko rijetkih svjetala cestom, uz more. Odvrati se i od prozora te uzme šetati sobom od ugla do ugla neprestano šapćući. — U službi... U službi... Da: u službi... — Da, u službi koga?. . . — upita sebe glasno stari gospodin i zaustavi se. — U službi ideje! — Dobra?! — Nije moglo, a da ne bude dobro. — Dobro, koje je dovelo do »Obračuna«, do tu, gdje sam sada? — Atrapa, atrapa... — šaptao je sada gospodin Barbaro-Jakas nastavivši hoditi iz kuta u kut. 110

DAKLE: JEDINA LJUBAV

Poglavlje 15. Ovo poglavlje otkriva nam vezu između doktora Balda i Verene. Ona upada posve neznana u ovaj ambijent. Posjećuje doktora Balda u njegovoj ambulanti i tu se otkriva kakva, je veza među njima. On podliježe šarmu Verene, i sam se sebi samome otkriva pred njom. Verena je bila vezana uz doktora Balda, ali ona. ne može postati ženom... Verena otkriva svoju jedinu ljubav: starog gospodina Barbaro Jakasa. Doktor Baldo nije, zaista, svrnuo te večeri do svog osamljenog bolesnika kako se bio pobojao gospodin Barbaro-Jakas. Krenuo je odmah u ambulantu da pregleda poštu, koja je stizala kasno poslije podne, ali da se i snađe nakon razgovora na samostanskoj terasi. Tu, u ambulanti, na onom bolesničkom ležaju, prekrivenom bijelom plahtom, najradije se odmarao. Činilo mu se da je tu jedino svoj. Svi ti aparati, svi t i mirisi, boce i flaše, posebni stolci, svjetiljke raznih vrsta, da, sve je to bilo podređeno nekoj neposrednoj svrsi i jednostavno i nepretenciozno, možda i ružno u s v o jo j jednostavnoj svrsishodnosti, ali — odgovaralo je njemu, on se u tome najbolje ogledao. U s v o jo j najintimnijoj intimnosti smatrao se čovjekom bez naročite darovitosti: osrednjost koja može b i ti korisna. Pa, zaključivao je on: budimo korisni... Volio je čak i misliti o takvu sebi samome u ovom prostoru, ležeći upravo na tom bolesničkom ležaju, prekritom bijelom plahtom, ali ne zadugo: toliko da ne zaboravi ono što o sebi misli. . . I odmah se zatim predavao poslu, kojega je zaista bilo dosta. Ali večeras, jest, večeras nije bio najbolje volje: iznenadio ga je stari gospodin Barbaro-Jakas. Ipak: narcis... Postao je manji u njegovim očima. Kako se nije mogao izdignuti iznad sebe sama!. . . A došli su, eto, i nalazi za njega i nisu bili dobri. Šećer i prilično eritrocita. Trebalo bi se pobrinuli da starac ozbiljno uzme svoje stanje. Nego, ta njegova slabost na terasi vjerojatno je posljedica takva stanja. Kako se samo lako uzbudio i povrijedio. Brani se čak kolerično. Sve sami loši simptomi... A doktorova namjera bila je da ga spoji s Kapetanovićem, da vidi mogu li se 111

pomiriti te dvije krajnosti izrasle na ovom području. A sve mu se čini morat će rezignirati na to. Onaj osamljenik je, istina, bliži smrti, ali je otvoreniji, širi, luđi možda, no sve svoje razdaje, a ovaj starac sve uvjetuje svojim vlastitim bićem. Misleći tako, upadne mu neočekivano u oči omotnica što je, po svemu, morala danas stići poštom iz zagrebačke klinike. Poznaje dobro omotnice te ustanove. Bila je okomito postavljena na stolu i naslonjena na neku tamnu čašicu. Čistačica ju je sigurno tako izložila da bi je opazio čim dođe. Gledajući je, čudio se kako je nije odmah primijetio pri razgledavanju pošte i upravo se htio ustati te je otvoriti, kada se oglasilo kucanje na vratima. Tiho, ali je dugo potrajalo. Iznenadio se tome, jer nije bilo uobičajeno da u ovo doba netko dolazi u ambulantu. Kucanje se ponovilo i to podjednako tiho i dugo. Ustane i mrzovoljno upita: — Tko je? Javio se ženski glas, ali nije uspio razabrati izgovorene riječi. Priđe vratima i otključa ih. U polumraku otvora vrata ukazala se žena u crnom, glatko počešljane kose, crno-prosijede, tako glatko počešljane da se čak i u ovoj polutmini jasno razabirao razdjelak tjemenom. Doktor Baldo se iznenadi: — Ooo... Kakvoj sreći, ili nesreći, moram zahvaliti ovaj neočekivani posjet? Žena uđe bez riječi, a doktor Baldo zatvori vrata, pa ih čak i zaključa, što se neobično jasno čulo u tišini, poslije glasno izgovorenih njegovih riječi. — Sjedni. Eto, tu za stol. . . — rekne, konačno, gledajući pažljivo ženu što se tako neočekivano pojavila u njegovoj ambulanti, a kako ona ništa nije govorila, njegova se pažnja sve više pretvarala u zabrinutost, pa, ne izdržavši dulje, upita: — No, reci odmah. . . Slabo je Igoru?. . . Ili?! Sjevši, žena se ogleda po ambulanti i rekne: — Ništa se nije promijenilo. Jedino. . . — Naravno: ja . . . Ona je šutjela i promatrala ga. — Dakle, nikakvu zlu vijest mi ne donosiš? — upita doktor s nesigurnim olakšanjem. — Ništa alarmantno? — Ne, ništa alarmantno. Htjela sam nanovo obići ovo mučilište... Tako! Možda je to za tebe alarmantno? On sjedne na otoman, gdje je do njena dolaska ležao, i promatrajući je ništa ne rekne. — Verena... Još jednom: Ve-re-na! ... — izdeklamira žena. — Još uvijek mi u ušima zvuči to moje ime izgovarano ovdje tako čeznutljivo. —Ve-re-na! On ju je i dalje gledao bez riječi. 112

— Zločinci se uvijek, vele, vraćaju na mjesto zločina. . . Zaista, ovdje je sve isto, osim, naravno, tebe . Znaš, ovakav ambijent sam onda i zaželjela bila. Mučilište!. . . Izreci već jednom moje ime! — Verena, Igor je dobro? — D a . . . Ali večeras to tvoje »Verena« ne zvuči onako. . . Jest, on je dobro, kako on već može biti dobro, a onaj?... Kako on? — Bolje, mogu reći čak dobro. . . — Bilo bi dobro da si rekao: Verena, dobro... Ali! — Ali? — Reci: Verena. . . — Verena... Onog dana kada se stari razbolio, ti si bila čitavo vrijeme uz bolesnika? Uz svog bolesnika? Verena ga je šutljivo promatrala. — Jako se zanima on za to. Čini mi se da mu je to neobično važno. Kad sam mu rekao da nisi bila bio je jako iznenađen i rekao mi je kako bismo morali razgovarati. O čemu? Ti znaš nešto o tome? Ona je i dalje šutjela. — Ti šutiš? — Da. . . Ovdje je zločinac na mjestu zločina. — Verena, ti svojem bolesniku dobavljaš kokai n? — Kakav kokain? — Juče mi je postalo jasno da ga on uzima. . . Gledala ga je šutljivo. — Verena! — Ne, to sadašnje »Verena« je prilično mrtvo... Gledali su se dulje vremena šutljivo. On, konačno, šapne: — Želiš k zločincu? Ona ustane i priđe mu neposredno blizu. On je obuhvati i nasloni glavu na njen bok. — Skini se. . . — šapne. — Skini se. . . — šapne ona. — Nitko se ne će pojaviti? — I ona se počne skidati.Gledat ću. . . — rekne on i legne na otoman. — Zločinac! Zločinac! — šaptala je ona skidajući se. — Još uvijek si lijepa kao Artemida, Verena!. . . Savršene kretnje: i stid i bezočnost. . . Odakle to? Bože! . . .

113

— Ti si katolik, a ne poganin. . . Svejedno. To »Verena« sada, bilo je opet dobro! — govorila je ona ostavši gotovo naga. Crna svila je prekrivala najintimnije dijelove njena tijela. — Zašto Artemida? — Da, katolik . . . Ostavi to svileno, crno rublje, Verena, to ću sam skidati. Ona mu se posve približi i on, ustavši, svu je obuhvati, pa skidajući njezin prsnik stade je obasipati poljupcima od čela, preko lica, vrata, ramena do prsi, šapćući: — Skidaj, skidaj i mene, skidaj, skidaj i mene... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . — Tamo jedna, onamo druga smrt, tamo govor u vjetar, onamo obračun, tamo obrana sebe pred poviješću, onamo obračun sobom... — govorio je doktor Baldo ležeći gol na otomanu s obim rukama ispod glave. — Daaa?. . . — šapnu ona pružena gola uz njega, prekrivši lice rukama. — Da! — I nema nade da ćeš oživjeti više? — šapne ona. — Ne! — Tužno. . . — Tužno mi je, glupo mi je, gadno mi je, odvratno mi je. . . Ona ustane i počne se oblačiti, pa i sama počne šaputati: — Gadno mi je, odvratno mi je, užasno mi je. . . smiješno mi je. . . — Naime! — Naime?! — Naime, odvratno mi je moje držanje pred tim starcem, kojemu i ne želeći glumim čovjeka druge vrsti nego što jesam. Ja sam ovo sada... — Odvratno mi je ovdje ne biti ono što jesam, odvratno mi je to pred čovjekom, kojemu je žao biti ono što jest. — Verena, ti nisi glupa, ali si ograničena strašnim granicama. Što znači onaj cvijet, što znači ono tvoje perverzno samaritanstvo uz onog drugog bolesnika, prema ovome što si ovdje bila do sada i što si još uvijek? — Doktore, ne znači ništa drugo nego ono što jesam. Taj starac, kojemu sam poslala cvijet, prvi me je dirnuo. . . Ne mogu to zaboraviti, jer me je dirnuo čitavim svojim bićem. Znam: ni on sam nikada nije taj dodir zaboravio, a onaj drugi, luđački bolesnik erotizirao je sve svoje velike misli uz mene, s mnome, da ne kažem... — Na meni. . . To si htjela reći! I koliko još? — Ne budi glup i ne vrijeđaj sebe. Koliki?... N e znam, ali ni sebe, ni druge nisam štedjela. . . — I uvijek si bila ti, zlo-činilac? — Ne, samo uz tebe sam se takvom osjetila. I t o je dobro. Novi kvalitet. 114

— I svugdje si bila ti? — ponovi on kao da nije ni čuo njezin odgovor. — Nastojala sam biti!. . . — već je bila posve obučena i sjedila je za stolom te sasvim mehanički uzela omotnicu zagrebačke klinike te stala lupkali njom o stol: — Čuj, nije pristojno biti gol uz obučenu damu... — Imaš pravo, ja ću se obući, a ti pročitaj mi što piše u tom pismu. Da, još nešto: donosiš Igoru kokain? — Pismo ćeš sam pročitati, a kokain sam i sama tamo otkrila. Nego, vidiš, posjedujem jedan rukopis Igora još od prvih naših susreta, mislim i jedini njegov rukopis. Uvjerena sam da ga je već i zaboravio. — Da. Pa? — pitao je oblačeći se doktor Baldo. — Namjeravam ga pokloniti starome, on će imati razumijevanja za takve bolesti. — Razumijevanja?! Ta oni se mrze međusobno. — Igor će brzo nestati, a tim će se i mržnja staroga ishlapiti. Što bih inače mogla uraditi s njim? — Verena, i nikada stari nije bio s tobom? — Ne. Ne. Nije htio, odbijao me je uvijek. — Čudno . . . — Ljubav. — Misliš ozbiljno? — Najozbiljnije. — Dakle: jedina ljubav? — Mislim i ne krijem: želim da to tako bude, da tako jest. Jedina. . . Ali zato najstrašnija!...Bojim se i ponoviti onu riječ, koju sam čas prije tako lako i olako izustila. To su oni, koji se, da i ne znaju, izjednačuju s čitavim kozmosom, Bogom. . . Za nas, žene, »stvar« nije nezanimljiva i nije bez uzbuđenja. Posebno kada te anđele vidimo, konačno, bez krila, na zemlji, bespomoćne, da: onda se čak i ohrabrimo, pa sebe same počnemo prezirati, što u našem jeziku znači: cijeniti. . . Nego, dosta ove muteži! Gotov si? Pročitaj pismo. Doktor Baldo uzme omotnicu i otvori je. Za čas se njegovo lice smrknulo; ona to odmah i primijeti. — Ozbiljno nešto? — Strašno. . . Po svemu, onaj mali dečko... Da, onaj Joško ima leukemiju. — Joško?! Koji Joško? — Onaj dečko, onaj mali dečko. . . — On ne izdrži, strpa pismo u džep i, okrenuvši se zbunjeno oko sebe, rekne: — Idemo, idemo... — K majci? 115

On zastane na sredini sobe. Pogleda je uporno, ail njoj se činilo da gleda u nešto drugo, tamo, iza nje. — Ne, ne! Samo, ipak: vani, vani... — Čas, samo čas! — Zaustavi ga ona pruživši ruku. — Postaje ti nesnosan ovaj odnos s mnome? Doktor Baldo je pogleda rastvorenim očima ostajući bez riječi. — Budi iskren! — šapne ona. — Samo vani, ipak, vani! — odgovori šapatom, poletjevši k vratima.

116

DVA, ILI TRI BOLESNIKA

Poglavlje 16. Otkriva se Piotr. U šetnji, razgovarajući doktor Baldo i Piotr love jedan drugoga, ali Piotr je sklon ispovijedanju: sam je i traži nekoga kome bi mogao vjerovati... Razgovor se završava ipak prijetnjom. Doktor Baldo se odvaja od Piotr a te kreće prema stanu bolesnog Igora. . . Nailazi na Verenu. Razgovor između Verene i Piotra pokraj bolesnog Igora, koji spava. . . Igor se budi. Razgovor u kojemu se konačno otkriva Igor i njegova sudbina... Pri odlasku doktor Baldo prima od Verene veliku žutu omotnicu. Zatvorivši za sobom vrata ambulante doktor Baldo se obrati Vereni uznemirenim šapatom: — Bilo bi ipak dobro da izađeš ti nešto prije mene. — Zašto?! — odvrati ona hladno. — Sutra će se već širiti mjestom . . . — Glupo je izaći prije, ili poslije, a pametno je ne davati tome važnosti. Što tu treba kriti? Bila sam u prijatelja liječnika. . . Bez riječi siđoše s prvog kata kuće i ubrzo se nađoše u uskoj uličici punoj tame. Nikoga. Krenuše lagano smjerom prema obali, pa došavši do ceste, koja je išla uz rub obale, zastaše. — Ti ćeš Igoru? — upita doktor Baldo. — A ti ga večeras ne ćeš posjetiti? — Nisam mislio, ali ako treba onda idem. Ovaj me je nalaz zagrebačke klinike posve smutio. Htio sam se prošetati. . . Doći ću kasnije. . . Rastaše se: ona lijevo, a on desno. Sve to što se događalo između Verene i njega postajalo mu je pomalo nesnosno, ali nije uspijevao naći pravi način da »stvar« prekine. I ovo što se večeras zbilo nije bilo po njegovoj volji, ali, eto, morao je prihvatiti. Verena se uplela u ono tkivo od kojega je intelektualno živio; pa, sve bi to i bilo čak dobro, zanimljivo, potrebno, da se ona nije vladala prema njemu kao prema izabraniku nekom svoga tijela, a duh svoj poklanjala drugima. Taj superiorni ton njezin, ta sloboda njezina: sve nekako nedostižno, a on, on mora igrati 117

ulogu pristojna, mlada čovjeka, koji, slušajući pokorno, divi se svom nedohvatnom tiraninu, tiraninu koji mu je potreban, nužan upravo, i koji, on to, misli ona, valjda, vidi! — doprinosi svoj obol u jednom javnom, višem poslu. I što bi on trebao uraditi? — pitao se neprestano doktor Baldo. Slušati... Eto, on nije mislio biti večeras uz tog svog bolesnika, a, gle, njezino pitanje postalo je poziv na koji se ne bi smio oglušiti. . . I sad, opet, sigurna i skora smrt tog dječaka obuzela ga i potresla, a ona, ona se jedva i osvrnula na to. Čudno. Išao je cestom uz more od jednog do drugog javnog svjetla, neprestano misleći da će, čim dođe do slijedećeg, stati i vratiti se natrag, ali nezadovoljstvo sa samim sobom tjeralo ga je naprijed i tako se našao izvan mjestanca te stigao gotovo do borove šumice što je zaokruživala naselje. A more se jedva oglašavalo. Jedna od onih tjeskobnih tišina, koje su nagoviještavale oluju, gutala je sve. Pod prvim krošnjama borove šumice iskrsnuo je pred njim, neočekivano, čovjek i on se doista uplašio. — Doktore, to ste vi? Kamo za boga? — oglasio se neznanac. Ništa nije odgovorio. Čekao je. — Preplašili ste se? — Preplašio? Pa. . . i jesam. . . — Naravno, naravno. Čovjek sam, potonuo u mislima, a ono odjednom. . . Razumijem ja to dobro, čak vrlo dobro! — govorio je neznanac približivši se posve doktoru Baldu tako da ga je ovaj uspio i prepoznati: — A, Piotr, to ste vi!... Pa što vi ovuda u ovo gluho doba noći? Lovite nekoga, ili neku? — E, he, he, he, moj doktore, čovjek sam... — Kako sam! Majka, brat, rodbina, pa onda drugovi. . . Ja, ja, moj Piotr, ja sam sam, a ne vi! — Jest, jest, tako izgleda, a, vidite, čovjek može biti sam, posve sam, iako je okružen čitavim rojem rodbine i drugova. Vi, na primjer, niste sam, vi imate svoje bolesnike, a ja... — Tako?! Ne razumijem. . . Zar vi nemate također, ne ću reći bolesnike, ali... — Pa i imam, imam bolesnike druge vrsti od kojih sam već dugo i dobrano bolestan. . . — Ne shvaćam, Piotr, ne shvaćam! — Možda ne shvaćate, a možda se i pravite da ne shvaćate. Dobro, ostavimo to . . . Idete li natrag, u mjesto, ili? . . . Ako se vraćate, pratit ću vas. — Vraćam se. Moram posjetiti jednog bolesnika, dakle možemo zajedno.

118

I krenuše ostavši neko vrijeme bez riječi. Rijedak grgot mora nadomiještao im je razgovor. — Kakva tišina! — javi se konačno Piotr. — Takva depresija da mi se čini jugo će. . . Vidite, zbog toga sam i izašao iz kuće. Kadikad više ne izdržim. . . Malo mjesto i njegova tjeskoba . . . — Postali ste osjetljiv u posljednje vrijeme? — I istina je. . . Zapravo uvijek sam vam ja bio osjetljiv, ali u posljednje vrijeme... Sve imam, moj doktore, a ipak, ipak. . . Eto, moram vam priznati, htio sam vas posjetiti i posavjetovati se s vama. — Kad god hoćete, samo večeras sam zauzet, a i sam sam nekako neraspoložen. Primio sam neke nalaze koji nisu dobri. — Mislite na starog Barbaro-Jakasa? — I o njemu, Piotr, i o njemu, ali i druge. — Eto, vidite! Što je, na primjer, vama taj starac? Pa, recimo, i taj drugi vaš bolesnik? Ništa! A ipak, eto vas, zabrinuti ste. To znači suosjećate s tim ljudima. Ljudi vas vole, trebate im, a ja. . . — Što v i ? Svaki na svom području. Vi ste vlast! Vas. . . — Vlast! Kakav je to odnos između mene i mojih znanaca? Strah je, moj doktore, ono što među nama struji, strah... Smješka mi se u lice, a znam kako bi mu srce zaigralo u prsima da me na neki način đavao odnese. — Piotr, ali vi predstavljate jednu, jednu... — Jednu?! Što? Pa i znam što ćete reći. I imate pravo. Naša vlast je »i otac i majka!« A ipak, vidite, hodam vam ja, kadikad, ovako noću, uz samo more, i mislim: svaki čas bi mogao skoknuti netko i baciti me u more, pa i ne samo baciti me, nego me i zadaviti u moru... Misli on, taj nenadani đavao: držat će svi da sam se sam utopio, pijan. . . Pa i n e izlazim... Ušutio Piotr, a ni doktor Baldo se nije javljao. Hodali su tako, pritisnuti od tjeskobnih misli Piotrovih, dugo, pa kada je šutnja postala zaista nepodnošljiva Piotr se opet javi: — Ozbiljno, doktore, htio sam s vama razgovarati... Vi ste čovjek, a ja imam ozbiljnih nekih smetnja... — Razgovarati! — Da, razgovarati... — Kako da ne razgovarate sa svojim drugovima o tome? — Drugovi! — Ne biste smjeli piti, Piotr. — Jest, popijem kadikad. . . — Ali to je posljedica, mislite, zar ne, a ne uzrok. Imate pravo. 119

— Posljedica! Lijepa riječ. Kadikad dugo o njoj mislim, doktore. Vražja riječ! Nije samo vino, pa posljedica, nego tako sve oko mene sami neki vražji uzroci. Još sam u školi mislio o toj zaista vražjoj stvari: uzrok i posljedica. To me je i zavelo... Kad ja sagledam uzroke i posljedice, mislio sam, sve ću savladati. Kako sam ja te uzroke tražio i, i nalazio!. . . A sada tražim upravo spas od toga. Zato, eto, vidite, i trebam dobra čovjeka, a vi ste i pametan... Nego, zašto vi odmah: ne biste smjeli piti, Piotr! Ah, doktore, ja imam iluzije, iluzije, koje su imale svoje osnovane razloge! — Hvala vam na tome što me smatrate dobrim čovjekom, samo ne znam zaslužujem li ja to. — Nemate vremena večeras, znam. . . — Posjetio bih, kao i obično, večeras Kapetanovića. — Igora, mislite? — Da, njega. Umrijet će uskoro... — Znam. Ah, i taj Kapetanović! Umrijet će, vel i t e brzo... Ja bih vam morao odgovoriti, doktore, n a to: neka ga đavo nosi! Ja, v la st... Znate li vi tko je on i što je sve bio? — Ne znam, Piotr, a i ne želim znati, on je za mene čovjek koji umire, a ja sam liječnik. — Dakle, i ne želite znati? — Ne, Piotr, želim znati samo kako bih ti mogao pomoći. — H m.. . I opet su išli šuteći uz more, pa kada su se već bili približili samom središtu mjesta, Piotr se zaustavi i zapita: — Doktore, ali zašto vi ne volite našu vlast? — Prvo, Piotr, tko vam kaže da je ja ne volim, drugo, ako je i ne volim, ne volim je, jer sam nepovjerljiv prema svakoj vlasti. — Ah, doktore, znam, znam, vi se mene bojite. . . a, vidite, ja se zapravo vas bojim, bojim se toga... — Ostavimo to, Piotr. I ja bih se morao bojati toga što me se vi bojite. — Ali ne, ne, ja se bojim toga vašeg znanja nekog, kojega ja ne poznajem, a ono, znam ja, ono je t o š t o vam n e dozvoljava da nas volite... — Je li to ona vaša teškoća? — upita doktor Baldo nekako i previše otvoreno podmuklo. — Jedna od... , doktore! 120

— Meni izgleda da vi mislite o meni nešto što se ne poklapa s onim što ja jesam, a v i , dozvolite mi da budem iskren, sami ne vjerujete sebi, dakle, bojite se sebe takvog... — A li, ja bih vam mogao i naškoditi doktore! — odvrati hladno Piotr. — Nema s u m n j e.. . — Pa, eto, kako vidim vi mi ne želite pomoći, a Verena... — Verena! Što Verena? A pomoći vam možda i mogu, samo ima ljudi koji misle da im se može pomoći tako da im se poslužuju njihove bolesti... — Vidi, vidi... — Piotr, moram otići, a čini mi se da smo ti i ja kao oni koji trče u krugu krijući nož iza leđa, misleći svaki, pri tom, da je nož tako dobro skrio te ga onaj, kojega progoni, ne vidi. Savjest... — He, he, he... Znam, poznam sliku tog kruga... Ta ja sam se šalio, a vi već o savjesti! — Pa, mi se uopće šalimo, zar ne, trčeći u krugu? Addio! — Ali, ja bih vam mogao doista i naškoditi, doktore!. . . Nego, on ima i pravo: trčimo u krugu držeći nož iza leđa. Žurnim korakom, bez ikakve misli, ispunjen osjećajem gadljivosti neke, išao je doktor Baldo, već izrovanim puteljkom, prema osamljenoj jednokatnici gdje je stanovao Kapetanović. Staro je to bilo zdanje, koje se sada jedva i naziralo, no osvijetljen je bio jedan prozorčić i to je bio znak da još uvijek može ući. Našao se pred napol rastvorenim vratima, dobrano starim i rasklimanim. Otvori ih i ona se oglasiše poznatim mu škripanjem. Ušavši, zatvorio ih je posve, izvadio zatim kutiju šibica, upalio jednu da bi se što bolje snašao. Plamičak osvijetli nedugi, uski hodnik iz kojega su vodile strme stepeninice na kat. Čuo je tada, gore, korake. I znao je da su to koraci Verene... Još gorućom šibicom peo se uz drvene, nagnjile stepenice i kada se ona utrnula, on se dohvati rukom zida, nastavljajući se ipak peti. No, odmah su se otvorila i vrata sobe na katu, pa slabašno svjetlo otkrije gornji dio stepenica te zamrljane, trošne zidove gornjeg kata. I njezin se glas javi: — Doktore! — Ja sam... Na katu već, našao se opet u uskom hodniku s jednim vratima lijevo, neposredno blizu stepenica, iz njih je dopiralo slabašno svjetlo. Verena se odmah ukazala na vratima. On zastane pred njom i upita: — Spava? 121

Verena se ukloni bez riječi, a on se nađe u poznatom mu prostoru: stara, zapuštena sobica s dotrajalim krevetom u kutu, nasuprot njemu, prema moru, vrata balkona i s desne strane prozorčić, onaj koji je svijetlio kada je kretao ovamo. Između vrata i kreveta stara neka škrinja, uz krevet stolić umjesto noćnog ormarića i nasred sobe stol s dvije stolice. Sa stropa osvjetljavala sve zamusana i nakrivo pomaknuta žaruljica. Staro, prašnjavo i prljavo. Dugo tu nije bilo onoga tko bi pravio red. Zahvaljujući rasklimanosti i prozora i vrata, pirio je — i pored njihove zatvorenosti — svjež zrak u sobu, pa je, stoga, težak, ustajali zadah ovog prostora bio razrijeđen, i zato se, ipak, moglo slobodno disati. Pokriven zgužvanom plahtom ležao je u krevetu on — Kapetanović. Samo mršava, bradata glava, s jako naglašenim nosom, rijetkim kosama i upalim, zaklopljenim očima, izvirivala je ispod pokrivača. — Prekrila sam ga tako kad je zaspao, inače nije dao. Doktor Baldo sjedne za stol bez riječi. Ni ona se više nije javljala, a ni on, u krevetu, micao se nije. Disao je teško, jedva čujno, a tamo, kroz vrata balkona, dopirao je rijedak grgot mora. Doktor Baldo se ispuni čitav tim oglašavanjem: kao da se ono htjelo uskladiti s disanjem bolesnika. — Uvijek mi se čini: to se, tim grgotom, javlja ona, tišina. To je njezin pravi govor... — promrmlja. Verena ništa ne odgovori. Krene prema krevetu, zastane časkom nad bolesnikom. Okrenuvši se, zatim, doktoru Baldu zagleda se u njega i šapne: — Tu, za tim stolom jučer sam igrala Vrlinu, a prije tvoga dolaska Smrt, još moram naučiti ulogu Povijesti... — Uvijek isto. — Uvijek ista drama i uvijek ista lica, ali riječi nijesu uvijek iste, č ak ... — Verena, ti mu ipak nabavljaš kokain? — Ne, ali kad bi od mene to tražio, nabavila bih mu. — Vrlino! — Da, uradila bih to, upravo kao Vrlina. Bolesnik se pomakne u krevetu, izvuče duge mršave ruke ispod pokrivača, zijevne i ostane dulje vremena rastvorenih usta. — Kad tebe nema — šapne doktor Baldo — ostaje posve sam? — Najveći dio vremena. Starica neka, ona k o ju ti znaš, stanuje dolje, u prizemlju, sa svojim sinom, donosi mu kadikad hranu, pa i drugi se povremeno javljaju iz mjestanca... Čudno, postao je bolesnik mjesta... Iz zgužvanih plahta izmigoljila se riđa, velika mačka razgledala se po sobi, pa lagano sišla s kreveta i skočila odmah na škrinju te se tu nanovo skupila u klupko. Pratili su je i jedan i drugi šutke. Verena se osmjehne, a doktor Baldo 122

svrne pogled s nje na veliku reprodukciju u boji, što se nalazila na škrinji. Van Goghov autoportret iz bečkog Kunsthistorisches Museuma. Mačka se upravo uz nju i skupila. Dobro je poznavao tu reprodukciju: promatrao ju je pri svakom svom posjetu bolesniku. Postajala mu je sve više pravi izraz ovog stanja ovdje, kadikad mu se čak činilo da je ona portret samog bolesnika, iako mu lik čovjeka sa slike ni malo nije bio sličan. Odmah zapazi kako je i mačka isto tako plameno-riđa kao i taj čovjek na slici. Kapetanović je sliku sam donio iz Beča još prije mnogo godina, na samom početku Drugog svjetskog rata. Trebalo je trenutno svrnuti pažnju bolesnika na tu sliku i bolesnik se odmah zanosio: — Gospodine, to nije samo slika, to je tajnoviti znak svemira... Duha njegova! Misao o božanskom silasku na zemlju, o božanskoj inkarnaciji od Ozirisa, Melkisedeka do Krista i tu je dala svoj znak... Jer sav je Rembrandt još uvijek kreator u samom svemiru, pa stoga i u zakonitostima njegovim, a ovdje se raspukla zakonitost, ovdje je nadvišena spoznaja, ovdje se ukazalo nešto kvalitetno novo... Znak! Zovu to i ludilom... I svaki put kada bi se našao ovdje, doktor Baldo je morao gledati taj autoportret, misliti o tim Kapetanovićevim riječima, a to je zapravo značilo misliti o sebi kao čovjeku, koji ne dosiže tog značenja, pa, eto, i sada se prepuštao njima, takvim mislima. Odakle mu taj Melkisadek za kojega on nikada nije čuo? Nije se čak usuđivao ni pitati samog bolesnika za to ime. Sada opet ta mačka, tu, odmah ispod njega: kao da i ona hoće — slika zakonitosti svemirske! — naglasiti razliku... — Šutiš? — rekne Verena i sama sjevši za stol. — Gledam ovaj autoportret Van Goghov... i neprestano mi se javlja misao o onom malom dečku, Jošku, koji će već za godinu dana nestati, pa onda o tebi i sebi u ambulanti... Da, i, konačno, o tom Piotru, koji me je pratio večeras gotovo do ovdje. Zamisli, tražio je od mene pomoć, ali i prijeteći mi... — Pa? — Pa? Ništa... Pomoći ću? Tako se uvijek pitam. Bolesnik digne ruke u vis i one se ukazaše strašno duge, tanke. Okrene se zatim u stranu položivši obje šake ispod lica. Njih oboje su ga promatrali šutljivo i to njegovo okretanje ukaza im se kao neki znak udaljavanja, odlaženja njegova od njih. Bolesnik se javi mrmljanjem: — I vele smijeh... I vele plač... I š ut n ja... Ali čiji je čovjek? — jedva razumiješe te riječi iz tog mrmljanja. — Kokain? — šapne doktor Baldo. — N e z na m.. . — dometne odmah Verena. — Ništa, ništa! — uzvikivao je glasno bolesnik. 123

Promatrali su ga oboje očekujući što će dalje reći, ali on se više nije javljao. Doktor Baldo se obrati Vereni: — Čiji je čovjek?! — To je iz drame... To se pitanje postavlja i Vrlini i Smrti. Kao smrt moram se na to pitanje cinično smijati i reći nagorjelim, kako on kaže, kontraaltom: »Ha, ha, ha. .. Tko postavlja takvo pitanje znači da još nije zreo!« — I ti sve to vršiš? — Zašto ne?. . . Možda je i zanimljivije nego onaj ceremonijal u tvojoj ordinaciji... A on želi da se to i snimi, pa i snimio je već s e b e.. . — Znam da snima. A veliš zanimljivije od onoga u ordinaciji? Pa, možda... Nego, mene zanima onaj njegov tekst o kojemu si govorila. — Tu je, u mojoj torbi. Uzmi ga i daj ga ti starome. Htjela sam to iskoristiti kao povod za susret, ali sve više mi se čini glupim... — A ja sam pomišljao da ih susretnem ovdje... Uzet ću ga i predati, možda to i otvori mogućnost. — Čiji je čovjek to? — Oglasio se opet bolesnik. — Povijesti? I oni se nanovo pogledaše bez riječi. Mačka se probudi, skoči sa škrinje, priđe Vereni i stane se umiljavati oko njenih nogu, pa, konačno, skoči na njena koljena. Smiri se u njenu skutu. — Idem... — šapne doktor Baldo. — Idi. Ja ću još ostati neko vrijeme. Možda se ubrzo i probudi, a to mi izgleda najstrašnijim časom za njega: probuditi se tako da uđeš u takav svoj svijet... — Zaista, probuditi s e .. . — Meni je to uvijek značilo: nanovo se roditi. — Verena, da sutra i sam padnem u krevet ti bi i pokraj mene tako sjedila? Gledala ga je šutljivo. — Znam, sjedila b i... Bolesnik se javi nerazumljivim mrmljanjem. Oboje se okrenu prema njemu pažljivo očekujući. A on je gotovo više hroptao nego govorio: — D a... Tu ste, znam, ali i to znam, da sam nisam tu, s vama... Kakve su to zavjese kroz koje prolazim? Ili : tonem, tonem... Čujem sve, a ipak, razumljivo čujem samo ono: das E s.. . — Ispunilo to rogoborenje sav prostor sobice i pretvaralo ga u novu neku sredinu, onu iz mračne priče neke. — Igore! — Oglasi se Verena i doktoru Baldu se učini: to je strah iz nje progovorio. A bolesnik je nastavljao: — Ve-re-na... A-ne-rev... Svejedno. Budeš li igrala Povijest misli na nju, kojoj dolazi On, anđeo, donoseći radosnu vijest. Povijest je Ona, Marija. I 124

Povijest je ljudski tijek... Ah, kako glupi izraz: tijek! Tijek prirodnih zakonitosti! Ali što? Tako: čovjek je zatvoren u kutiji jezika što ga je naučio. Sramota!... Htio sam reći: tijek prirodne zakonitosti svemira. Ta prirodnost, ta zakonitost njezino je lice: zakonito, ali zgužvano lice... — govorio je sada nešto jasnijim glasom, još uvijek hrapavim, isprekidanim, teškim disanjem. Konačno ušuti. Iznenađujućom lakoćom se ispravi u krevetu tako da se gornji dio tijela ukazao sablasno mršavim, u prljavoj košulji, rastvorenoj na prsima, pa su se otkrivale uske, dlakave grudi. Gledao je prisutne netremice dugo vremena i konačno dahnuo: — Objasniti treba onom vašem prijatelju što je bestijalizacija misli... On to ne shvaća. Verena uzme mačku sa svog skuta, ustane i s mačkom na rukama priđe krevetu, odloži mačku na krevet, a njega primi za ramena i opet položi u krevet te ga prekrije plahtom. Prepuštao se posve njenoj brizi. — Da skuham čaj? — upita ga ona tiho. — Jak, crn ča j. .. — dahne on. Uz krevet, na stoliću, nalazila se alkoholna grijalica. Tu je odmah bila i posve razlomljena k u ti ja šibica. Uzevši ih, okrene se Verena, tražeći lončić, ali nigdje ga nije bilo. Morala je izaći iz sobe i otići u kuhinju, koja se nalazila odmah do sobice. Za čas se vratila s lončićem vode. Upali grijalicu, po loži na nju lončić s vodom i odmah se obrati bolesn i k u : — Bez šećera? — Kao i obično... — odgovorio je sada neočekivano dubokim glasom. Obraćajući se doktoru Baldu odmah i nastavi: — Gospodine Prirodo, vi i ne znate što se ovdje, uz ovu vatru, sprema. Drama! Ali ne znam kako da je nazovem. Ili »Čiji je čovjek?«, ili »Bestijalizacija misli«. — Kako se osjećate, Igore? — prekine ga doktor Baldo želeći svrnuti razgovor na drugu temu. — Nedostojno pitanje. Tražite odgovor koji već i sami znate. Nisam ja važan... Bestijalizacija misli je važna. A, vidite, mislio sam kako biste vi mogli igrati Smrt. Liječnik je uvijek u dosluhu s njom. — Ja bih radije igrao Život... — Ah... Kako lijep i kako ružan put! Budete li igrali Smrt morat ćete objašnjavati Povijesti što je to bestijalizacija misli i za primjer uzeti njega, vašeg prijatelja Barbaro-Jakasa... Tko mu je dao to nad-ime Barbaro?... Netko mi je govorio kako se poređuje s Trockim. Nažalost, nažalost, nije on to... — Bilo bi najbolje da napišete to. 125

— Provocirate, doktore?... Ne čujete li kako se more oglasuje gušće? E, he, he... Kapetani smo mi! Jedra, jedra i vjetar... Zaista kroz balkonska vrata nije više dopirao samo rijedak grgot mora, javljalo se sada gusto njegovo mrmorenje. — Jugo... — rekne Verena. — Ne, ne, još nije ono pravo jugo... Voda vrije, Verena. Prirodo, vi ne ćete piti s nama crni č a j ? — Ovaj put ne. Odlazim. Vi ste dobro i ne treb a t e pomoći... — odgovori doktor Baldo te ustane, priđe bolesniku i uzme mu ruku. — Priroda, kapetane, stoji vam na raspolaganju. Nego, možda, ja i nisam Priroda! — Evocirate veliko Možda. Dobro, ali s tim atributom možda ste i sama Smrt... — Ne bih htio biti ni jedno ni drugo! — odgovori doktor Baldo i spusti mršavu ruku bolesnikovu. Bolesnik se osmjehnuo, ali ništa nije odgovorio. Doktor Baldo se nakloni Vereni i izađe iz sobe, ostavljajući vrata otvorena da bi mogao vidjeti stepenice. Odmah za njim izađe i Verena vadeći iz svoje torbe veliku, žutu omotnicu: — Zaboravili ste... Pregledaj i d a j starom, ali od mene. Ne zaboravi: od mene! — Ah, da, uistinu, zaboravio sam. Predat ću. Složi omotnicu u džep, pa, spuštajući se niz stepenice, zapali šibicu i, držeći je ispred sebe upaljenu, spusti se u prizemni hodnik gdje mu se ona i ugasi. U mraku stigne do vrata te napipa ključanicu i otvori ih. Da, kao i obično: nisu bila zaključana. A vani dočekao ga vjetar. Jugo, jest, jugo: krpe tamnih oblaka vukle su se nebesima.

126

JOŠKO

Poglavlje 17. Priča o Jošku, koji je odjednom bolestan i o tome kako doktor Baldo liječi dječaka. Doktor Baldo je sada često kod gospode Anite radi Joškove bolesti. Sreta se sa starim Barbaro-Jakasom i predaje mu veliku žutu kovertu. Već drugi dan puše vlažno, mutno jugo. More tako bijesno udara o obalu da su se valovi prelijevali i preko ceste što vodi uz more. I samo se mjestance nekako skupilo, gotovo bih rekao, skutrilo, prignulo pred naletom surog vjetra. A doktor Baldo nije ni izlazio iz ordinacije. Previše se toga skupilo u njemu za ovih nekoliko posljednjih dana, pa je tražio mir i koncentraciju. Ipak, odmah sutradan, poslije primitka nalaza, otišao je do gospođe Anite i rekao joj kako bi Joška trebalo povesti u Zagreb na podrobnije preglede, jer nije dovoljno ono što je on ovdje mogao učiniti. Naravno, majci nije rekao sve, ali njoj je bilo dovoljno i to što je saznala: kako u Zagreb, a ne u Dubrovn i k? Bože moj, to mora biti nešto o p a sn o !. .. A n je zi n Joško jest, istina, slabunjav, ali ništa inače, t a i stariji je bio u početku takav. Odmah je brzojavila m u žu, jer, bez njega, ona ništa odlučiti ne može. Od toga trenutka sve se u kući izmijenilo: postala ona šutljiva, stala zaboravljati najosnovnije kućne potrebe, a starom se gospodinu Barbaro-Jakasu približila kao nekom svome, domaćem. Činilo joj se: on bi mogao i pomoći. Ali i strah, da, onaj strah od mještana, susjeda, ono nepovjerenje jednih ljudi prema drugima, osobito nasuprot onima s kojima dugo žive u neposrednoj blizini, a za koje smatraju da ih dobro poznavaju, jest, i za koje znaju da će se poveseliti njihovoj nesreći. Naravno: pred tim ljudima je trebalo sve skrivati, pa stoga gospođa Anita i nije htjela nikome reći što joj je liječnik rekao, no on, taj starac, slobodan je od svih zavisti, pa i zavolio je Joška... Skoknuo je tada doktor Baldo, prirodno, i do samog gospodina BarbaroJakasa, koji upravo zbog vremena i nije bio sišao u dvorište, ni poduzeo uobičajenu dnevnu šetnju. Našao ga je u sobi, za stolom gdje prevrće svoje papire. Pokucao, i odmah se najavio: 127

— Doktor Baldo, smijem li? — Molim, izvolite. . . — oglasio se lomnim glasom starac. Ušao je, zatvorio vrata i obratio se odmah starom gospodinu, koji, okrenuvši se prema vratima, nije ni ustajao. U kućnoj haljini, nepočešljan, sav nekako utonuo u sebe, zurio je rastvorenih očiju u došljaka. — Nije dobro!... Zato me i evo ovako nenadno k vama. — Što?!... Umro vaš osamljenik? — Ne, ne, nalazi za Joška nisu dobri. . . — šaptao je doktor Baldo prilazeći mu. — Nalazi! Zašto tako tajanstveno? — Po nalazima morala bi biti. . . — šaptao je doktor Baldo — leukemija! — Nije dobro!... Zato me i evo ovako nenadno k vama. — Kako? Nije mi jasno. O kome se radi?.—.jedva se snalazio stari gospodin — Ali zašto ne sjednete? Ja nisam upućen. — Gospođa Anita vam nije govorila o bolesti njezina sina? — Ne. Zašto bi mi i rekla? Ja sam za nju stranac, gost. . . — Da, jest. . . A ja sam mislio da ste upućeni' Ta vidio sam kako se igrate, šalite s njim, njezinim Joškom... Liječim ga već dulje vremena od slabokrvnosti, ali bez pravog uspjeha i konačno sam se odlučio te poslao krv na analizu u zagrebačku kliniku. — Doktor Baldo ušuti, pođe k vratima i otvori ih. Uvjeri se da u hodniku nema nikoga, pa ih ponovo i zatvori. — Da, eto, jučer sam dobio nalaz. . . — Leukemija? Joško? — Psss, molim vas, tiho. . . Po svemu, a što to znači jasno vam je! — odgovarao je doktor Baldo još uvijek stojeći na nogama. — Joško?! Onaj što crta? — Gospodin Barbaro-Jakas ustane te uznemireno počne po stolu tražiti svoj blok. — Tu je bio, tu. . . Tu mora biti. . . Eto, sad ga nema... Ah, evo, evo ga! — I on uze prevrtati svoj blok, pa kada je pronašao ono što je tražio, zagleda se u crtež i drhćućim glasom uzvikne: — Gospodine doktore, to je njegov crtež! I pogledajte, ruka ima šest prsti. . . — Pruži svoj blok iznenađenom doktoru Baldi, i gledajući ga s uznemirenim iščekivanjem, turao mu ga gotovo u lice. Doktor Baldo je ostajao bez riječi, pa gledajući sad u papir, sad u uznemireno lice starog gospodina, nije znao što bi učinio. — I to vam ništa ne kaže? Ta, zar ste zaboravili da je i onaj Paladin, Šukre, imao šest prsti? Doktor Baldo je i dalje, s istim čuđenjem, gledao starca ne uspjevajući ništa reći. Taj šutljivi, začuđeni pogled smiri, konačno, gospodina Barbaro-Jakasa, 128

pa on povuče svoj blok, odloži ga otvorena na stol te nanovo sjedne. Kao da se probudio iz sna obrati se on liječniku: — Ah, doktore, oprostite, sve me više spopadaju neka čudna stanja, od kojih se ne mogu obraniti... Sjednite, sjednite, molim vas! Zamislite, meni se taj nalaz, odjednom, učinio jasnim povodom za moje samoubojstvo. . . Ah! Eto: Joško i samoubojstvo! Zamislite! Ali tih šest prsti me toliko progoni. A ono, eto, leukemija. I naravno, nema lijeka. . . Joško, kako ne, Joško!... Kao da ga je netko neznani osudio na smrt. I kazna... Eto, velim, kazna... Čudno, moj doktore, velim: kazna. . . A zašto? To je jako važno. Kazna! Joško!... Kazna nad Joškom od devet godina. Mislim: smrtna kazna! To je to: tu smo... — Vjerujte mi, ni sam se ne mogu snaći. To je demanti svega razumnog. Slučaj koji, kako biste vi rekli, ogoljuje svemir. — Bezumnog, umnog, mudrog, moj prijatelju... I jasno se ogoljuje svemir. Ako sam tako rekao, dobro sam rekao!. . . Nego, čini mi se da tu činjenicu mi ne možemo ni shvatit, pa ni ne vjerujemo u nju. — Zaista, ne mogu vjerovati, a znam! I u koliko privida vjerujem, a ne znam!. . . — šaptao je doktor Baldo ostajući neprestano na nogama i promatrajući starog gospodina iznenađeno: vladanje starca mu se ukazivalo ipak čudnim. Joškov slučaj, odjednom, razlog za samoubojstvo!? — Joško! Dječak! Onaj mali dječak!. . . — I gospodin Barbaro-Jakas nanovo uzme blok te stane promatrati crtež. — Znate, doktore, tražio sam od njega i objašnjenje jedne zagonetke, zagonetke perspektive. . . Jest, jest... Zagonetke, koja nije samo tu, u crtežu, nego svugdje, zagonetka misli same. I on ju je riješio tako da je;— zamislite! ni shvatio nije. . . A očekivao sam to. Sada je sve svršilo u prošlost i ja ću, kada se, od sada, budem sretao s njim, sve misliti kako to što doživijujem i nije sadašnjost, već prošlost, jer, ne čini li vam se da je on za nas, sada, već mrtav? Mrtvac, a živi pred nama? — Gotovo da je tako. . . — Gotovo? Prijatelju, ja već gledam i sebe tako: mrtav, a, gle, živi. — Znate. . . Ona će sačekati odgovor muža, a onda Joška možda i ja sam odvedem do Zagreba. Apsurd — kazna nad nevinima, to me je često zaokupljalo. Imate pravo! — mrmljao je za sebe doktor Baldo. — Naravno. Razumljivo. Bude li potrebno i ja sam mogu pisati. Poznam neke liječnike tamo. . . Joško! Eto, sad se sve mijenja!. . . I glup sam vam ja, moj doktore, glup, eto, ni takav slučaj, apsurd-kaznu, nisam predvidio za svoj »Obračun«. 129

— Ah, da ne zaboravim, a propos »Obračun«! Verena mi je dala nešto za vas... — Verena! — prekine ga gospodin Barbaro-Jakas sav smrknut. — Da, ona, Verena... Vi znate da ga ona već odavno poznaje? — Poznaje! Koga poznaje? Ja ništa ne znam! — Pa njega, Igora Kapetanovića, onog mog osamljenika, bolesnika... Rekao sam vam bio kako on prezire znak, koji ostaje fiksiran za budućnost. — Afektacija, afektacija! — Ne znam, možda... Sve je oko nas i previše tragično. — Ne, ne, kakvo tragično! Tek sada, ovo s Joškom, to je ono što je tragika, a ne afektacija. Joško, čista nevinost, osuđena je na smrt... To nije afektacija... A jedra, a vjetar, molim vas... — Rekao sam vam »možda«... Da, ali Verena je sačuvala jedan njegov rukopis još iz onog vremena mladosti njihove, pa vam ga je odlučila predati. — Predati?! Meni! Zašto? — uzrujavao se već gospodin Barbaro-Jakas. — Ja to ne mogu znati... On ga je, kako sama kaže, već i zaboravio. A htjela vam ga je već i sama donijeti, iskoristiti ga upravo kao povod za susret, a onda, veli, postalo joj je glupo... — Konačno, prava riječ! Doktor Baldo izvadi prilično nabubrelu žutu omotnicu i pruži je starom gospodinu, ali on se skanjivao primiti je. — Ja sam noćas pregledao stvar i mogu vam reći da nije nezanimljiva. Može vam i poslužiti. Pišete »Obračun«, a tu su fiksirani neki ljudi, koji vas dobro poznaju i misle o vama, a ono o »Eden« šeširu bi vas moglo i zavarati, odvesti krivim putovima. — Znam, znam, »Eden« šešir vama ništa ne znači. — Pogledajte. Svejedno, ostavit ću vam na stolu. .. — i doktor Baldo odloži omotnicu na kraj stola. — A sada moram i ći ... — Pogleda kroz prozor i rekne, želeći se osloboditi dosadašnjeg razgovora: — Gnjilo, gadno vrijeme vani. Djeluje na vas? — Djeluje, djeluje kako ne djeluje, još od djetinjstva djeluje. — Oprostite, ali ponovno moram napomenuti: budite oprezni u razgovoru s gospođom Anitom. I doviđenja. Eto, zaboravio sam i pitati kako vi? — Gospodin Barbaro-Jakas se osmjehne gorko i ništa ne odgovori. Već na hodniku i zatvarajući vrata doktor Baldo zastane, nanovo ih rastvori i upita: — Oprostite, čuli ste već izraz bestijalizacija misli? 130

— Bestijalizacija misli? Ne... — Ni ja, niti ja, ali drugi put ćemo o tome... — Još je nešto izgovorio doktor Baldo, no već iza zatvorenih vrata tako da starac nije uspio ništa razumjeti. Još dugo poslije odlaska doktora Balda gospodin Barbaro-Jakas gledao je u zatvorena vrata svoje sobe. Nije se snalazio, pa se počeo buditi u njemu i bijes neki: opet je bio glup! Što je to bilo s onih šest prsti? Starost? Potpuna senilnost:. . . Ali i on, taj njegov doktor i prijatelj već, što on to hoće s tim rukopisom »od Verene«? Koliko već vremena to ime nije izgovorio, pa ni sada ga ne želi čuti, a on odmah »od Verene«... Ustane i priđe prozoru. U staklu mu se ukaže siv, tmuran i kišovit dan, vrijeme što ga je uvijek najjednostavnije dovodilo njemu samome. Jugo: zapravo njegov vjetar... I pored onoga što je govorio na sunčanoj terasi, pred »veličanstvenom« panoramom. To stiša bijes i sve mu se jasnije stane ukazivati saznanje o skoroj i neminovnoj smrti tog dječaka, koji sada, dolje, živi svoj život, ni ne sluteći što drugi, oko njega, već znaju o njemu. To je ono strašno, to saznanje: to i to, tada i tada! Kucanje na vratima prekine njegove misli. Okrene se od prozora i rekne: — Molim... Uđe gospođa Anita i odmah mu se obrati: — Što je rekao doktor? Vama je sigurno rekao više nego meni. — Gospođo Anita, ja nisam ni znao da je bolestan... Vama, kao majci, morao je reći sve, mnogo više nego meni, čovjeku strancu. S dječakom se mora ići u Zagreb, na klinički pregled, ništa više... Da, on će ga pratiti, a bude li potrebno i ja ću napisati pismo svom dobrom znancu u toj klinici. — Zašto ne u Dubrovnik, nego odmah u Zagreb? Bože, Bože!. . . A ja moram čekati odgovor muža... Oprostite mi, zaboravljam sve... Vama objed, kao i obično? — Kao i obično, gospođo, i budite mirni, doktor Baldo zna što radi. On je izvanredan liječnik, ali ne manje i izvanredan čovjek.. . — Hvala vam. Tako je. Znam, ali razumjet ćete. . . Nego, vama ništa ne treba? — Ne, hvala vam, ništa mi ne treba... — govorio je gospodin Barbaro-Jakas i osjeti kako su mu se posljednje riječi ugušile u grlu.

131

PUKOVNIK ŠOK

Poglavlje 18. Pukovnik Šok je stari prijatelj Verene. Putujući svojim poslom posjećuje je u vili g d j e stanuje. Pukovnik je zaljubljen. Poglavlje je posvećeno tom ljubavnom odnosu, ali i nekim općim pitanjima. Gospođa Verena odsjela je bila u jednoj od onih takozvanih vikendica, izgrađenih tijekom posljednjih godina, u borovoj šumici, pruženoj uz more, zapadno od mjestanca gdje se i zbiva ovo što pričamo. Njezini prijatelji posjedovali su to zapravo skromno, ali lijepo uređeno zdanje i posve uobičajeno ponudili joj ga jednom prilikom, za odmor. Iskorištavati tako svoje znance nije bio njezin običaj, ali boravak gospodina Barbaro-Jakasa ovdje naveo ju je da »iskoristi« tu priliku. I ne zbog štednje, to njoj nije bilo potrebno, ali bolje mogućnosti za slobodan i nesmetan boravak, u ovakvom mjestancu, nije bilo. Htjela je svakako da se sastane s tim, sada već starcem, koji se čudnim slučajem upleo u njezin život, a već godinama živi on u nemilosti našeg društva, pa se čak ozbiljno govorilo kako mu n i zdravlje više nije najbolje. Nestat će, mislila je, a zar ne bi bilo glupo da se više nikada ne pogledaju oči u oči i ne reknu riječ? Previše je, možda, reći ali gospođa Verena je bila osobit čovjek. Od prvog svog muža baštinila je kuću u glavnom našem gradu, a drugi živio je s njom jedva dvije godine, no njihovi su odnosi ostali i kasnije prijateljski, pa je on pokrivao veliki dio njezinih izdataka, kada mu se ona, u teškoćama, obraćala, ali i bez traženja »sjećao« se on nje. Osigurana ekonomski posve, prepuštala se jednom životu rijetkom u nas: biti posve slobodan! No, nije voljela ni velike riječi, ni javne geste: bila je slobodna nekako tiho, bez buke, ne upadajući u oči, pa, može se čak reći, i bez ikakvih društvenih skandala. A vikendica je bila smještena uz samo more. U ovo doba godine nitko nije boravio u njoj tako da se gospođa Verena kretala slobodno u onim trima prostorijama, koje su, osim male kuhinje, zapravo bile sve u zgradi. Oko nje gotovo samo borova šuma, tek ispred, prema moru, pružala se mala terasa s 132

dvije kamene kolone, s koje se neposredno silazilo na morske hridi. Prijateljica njezina, vlasnica, zapravo, vile, trebala se također pojaviti i ona ju je svaki dan očekivala. Upravo one večeri, kada se našla u sobici bolesnog osamljenika s doktorom Baldom, vrativši se kući, istina prilično kasno, našla je uz samu ključanicu zadjenutu ceduljicu. U malom salonu, što je značilo u predsoblju, sjedeći za niskim stolićem, na kojemu je gorjela lampa sa zelenim abažurom, razrješavala je nađenu ceduljicu. Netko, njoj nepoznatim rukopisom, štampanim slovima, pisao je: »Na prolazu sam i čuh, eto, da je ona, Verena, ovdje. Teško bi mi bilo proći, a da joj se ne javim.« »On« I nije uspijevala razriješiti tko je taj »On«. Ostavivši pismo na stolu ušla je u sobu s prozorom prema moru, skinula se i u kućnoj haljini pođe u kupaonicu. Tuširala se, pa, popivši uobičajeni konjak, legla je u krevet posve prazna. Ne, ni jedna misao nije se začimala u njoj. Prepuštala se tami, moglo bi se čak reći da se tom mraku i nudila. Uzmi me, želim nestati... I ubrzo je nestala. Pred jutro diglo se jugo tako bijesno da ju je šum borovih krošnja i grohot valova probudio. I nije ustajala — kao i obično — kada se budila: ostala je ležati slušajući šum vjetrine i buk mora. Pa, odjednom, eto, iskrsnulo u njoj, posve neočekivano, ime pisca cedulje. Ah, on, pukovnik Šok... Pukovnik! I odmah se pred njom stala otkrivati jaka glavurda s čvrstom donjom čeljusti, sitnim očicama nešto ukoso usađenim, ispod nevelika čela i gustih obrva. Crni, već prosijedi zalisci, lice su pravili još širim i grubljim, a čekinjasta kosa odavala je čovjeka strogih i zauvijek određenih navika. Toliko ju je vremena opsjedao, odmah poslije rata! No, čim bi se njegovo lice približilo njenu tako bi se preplašila te maske da se odvraćala od njega s jezom nekom. A onda je došao raskid s drugim mužem i Šok se našao s njom u planinama, na snijegu, i snijeg je toj maski dao neki neposredniji, ljudski izraz. Približili se tako. A on se ukazivao priprostim, nježnim čak, pričao je tako zanimljivo da je produžila bila boravak u planinama. Dom u kojem su boravili zvao se »K bijelom jelenu« i nije imao mnogo gosti, pa su večerom dugo ostajali u trperzariji uz engleski kamin gdje je pucketala vatra. Pričao je o ratu, o inozemnim gradovima, ali u svim tim pričanjima tkala se crvena nit o neodgovornosti 133

čovjeka za svoju masku, pa čak i za svoju sudbinu. Slušala ga je promatrajući upravo tu njegovu masku i neprestano mislila kako je u stvari posve obratno i kako čovjek odgovara za svoju masku j za svoju sudbinu, što je negdje i pročitala bila. A sve joj se činilo: to on i sam zna i tim je svojim pričama provocira, ili, možda je čak nekim svojim zakukuljenim metodama tjera kao divljač u ono bezizlazje gdje će je i »nastrijeliti«. Tko je tu igrao: on ili njegova narav, nije toliko važno, ali je istina da je gospođi Vereni u jednom takvom večernjem razgovoru, pred vatrom u kaminu, palo na um: vidi, vidi, možda ne bi bilo nezanimljivo i vidjeti kako se ta maska mijenja, kako se vlada kada bude pristupala njoj, njenu tijelu. I »slučaj« nije bio nezanimljiv. Ali nije se predala: promatrala je masku i njezine »varijacije na zadatu temu«, kako se kasnije, u razgovoru, on izražavao, prihvaćajući zapravo njezin izraz. A sad se, eto, pojavio tu. Kao »On«... Nadiralo je jugo, potresalo rebrenicama njezina prozora, a more je bijesno navaljivalo na grebene, ispod vile. i čitava je zgrada nošena gustim hukom borovih krošnja. Ne, onaj uobičajeni njezin strah za ovakva vremena nije se javljao. I ona se osjećala zadovoljnom, ponesenom čak. Pa i to što je zapravo, luckasto radila ovdje, u ovom mjestancu, posjećujući te stare olupine i brinući se za njih, ukazivalo joj se opravdanije, smisaonije. Iskrslo odjednom jasno opravdanje takva postupka: zar te tragedije i njihovi intelektualni vatrometi ne znaće više od onog praznog, banalnog življenja društvenog gdje je sve postalo dekor, sve kult divljeg samoljublja. Uostalom, ona i nije mogla drukčije... A ovo jugo i sva ova drama elemenata, da, eto otkrila joj je to tako jasno Ustane, osvježi se u kupaonici i u kućnoj haljini, lagana »kao leptir«, otišla je u kuhinjicu da pristavi kavu. Popit će je kao i obično uz prozor i gledati pučinu, a zatim će krenuti Igoru. Ideja doktorova da susretne Staroga i tog njezinog bolesnika, svidjela joj se: ona bi mogla utjecati na Igora, a on na Staroga... Sve će, vjerojatno ovisiti o tome što će Stari misliti o Igorovu tekstu. Ona bi to mogla najbolje objasniti, ali poslije onog slučaja u vrtu, više se nije usuđivala pristupiti mu. Eto, sada svi misle da u vrtu nije bila, a ipak: bila je... Igor je spavao i ona je skočila na čas. Na čas?! Da je uspjela sve bi bilo drukčije, ali, ovako, sad, neka bude tako: nije bila! Dok je kava kuhala dignula je ona prozorske rebrenice otkrivajući tako svoju najmiliju panoramu: neizmjero bjesnilo morsko, ali koje se davilo u svom bjesnilu kao i svaki ljubavnik... I tada se oglasilo zvonce na vratima. Otvorila je prozor i pogledala tko je na terasi. Bio je zaista »On«. Tjeskoba se razlije njom. 134

— Samo čas, samo čas! — vikne kroz prozor, skokne zatim u sobu, brzo navuče hlače, bluzu, pa potrči otvoriti vrata: — Vi, boga mi, upadate kao iz zasjede, a ja se tek ustala... I čekam priajtelje... — Niste našli ceduljicu? — pitao je »On«, ulazeći nesigurno. Bez šešira, u lakom ogrtaču, došao je kao da ga sam udar juga unosi u kuću. — Jesam, jesam, pa ipak tako rano! Zastavši na sred malog predsoblja »On« se široko osmjehivao i gotovo šapne: — Ručicu, smijem poljubiti ručicu? Ona mu pruži ruku, a »On« je zadrža u svojima, poljubi je i šapne: — Nisam izdržao. Sami ste? — Sama, pukovniče, ali očekujem svaki čas goste. — Gore sam ostavio svoj auto. Smijem, dakle, sjesti? — Naravno, pukovniče, smijete i sjesti. — Kako razumjeti to... i sjesti? — Lijepo, pukovniče, lijepo razumjeti. On je obujmi: — Ovo je najljepše što mogu razumjeti. Ona ga lagano odgurne: — Ovdje nema snijega, pukovniče, osim u mojoj kosi. »On« sjedne neprestano je promatrajući. — Planinski snijeg me je usrećio, nadam se da taj, u vašoj kosi, ne će biti moja nesreća... Da skoknem do auta i donesem neke malenkosti? — Vi ste nosač, pukovniče!... Čim da vas ponudim? Doručkovali ste! A ja sam upravo pristavila kavu. Eto, skupa ćemo popiti kavu. No »On« se već bio ustao, otvorio vrata i nestajao je u vjetru. Gospođa Verena ode u kuhinju. Voda je već vrela i za čas kava je bila gotova. Dok je pripremala šalice za serviranje, vrata su se vile već otvarala i ona je čula njegove korake u predsoblju. Ušla je s poslužavnikom, a on je po stolu i stolicama redao, raspoređivao pakete povezane svilenim vrpcama i tri boce vina što se žutilo kao ambra. — Ah, pukovniče, vi uvijek pukovnički: morate osvajati... — Da, ima sretnika koji to ne moraju, a ja, ja mogu biti sretan samo u snijegu, to jest osvojivši snijeg osvajam... — Niste mi odgovorili: jeste li doručkovali? »On« se zagleda u nju ostajući bez riječi i smješkajući se. — Što to znači? — To, samo to, da doručak nije važan. A kada dolazi posjet? — I popiti kavu i doručkovati možemo mirno. — Hvala... — I on se opet maši njezine ruke, zadrža je dugo u svojoj bez riječi. 135

— Vi ste, pukovniče, uvijek mlad, ponesen čak i čak gotovo nevin... »On« prinese njezinu ruku svojim ustima, zatvori oči i dugo zadrži tako njezinu ruku. Verena je gledala kako njezina mala ruka nestaje u dvjema njegovim dlakavim šakama i kako se njegovo lice pretvara u smiješnu grimasu kada mu se male oči sklope. Odjednom joj se ukaza to lice, njezina i njegove ruke, pred otvorom njegovih usta, kao nešto neshvatljivo tuđe, a »On«, spustivši njezinu ruku i ne otvarajući oči, šapne: — Pred vama, Verena, uvijek sam nevin. To i jest možda ono što me osvaja, zapravo čime me osvajate. — I otvorivši oči doda: — Znam, znam, iz mojih usta to zvuči groteskno, zar ne? — Pukovniče! — Molim, pred vama sam kao posljednji redov. — Vi znate da još večeras moram otići. — Sjednite. — I ona sjedne, nalije njemu i sebi kavu. Srčući netremice ga je promatrala. — Ovdje, pukovniče, ne će vrijediti priče o maskama, ovd j e puše jugo. — Pokorit ću se, Verena, kao i uvijek, vi znate da je meni dovoljna vaša blizina, vaša riječ, pa čak i ta vaša nadmoćnost. Jugo donosi meni nesreću, pa ipak, evo me, ovdje, k vama. Rekao bih: oživljujem svoju nevinost... — Pukovniče, svi oni koje sam sretala, a iz vaše su struke, uvijek su morali odmah pokazati da su bezočni i bezobzirni, odmah su se razmetali velikim riječima, širokim znanjem, ali uvijek ih je izdavala šablona, govorili su i radili šablonski, a vi, eto, poznajete igru, pa i igrate... Ipak, čas prije kada ste onako ushićeno zatvorili oči, vaša maska. . . Smijem li to reći? — Bila je maska te struke, zar ne? — Hvala vam, pukovniče. Nemojte dovesti do toga da se razočaram. Pa, kada već toliko znate onda vas molim shvatite još ovo: ja sam obuzeta, da, rekla sam obuzeta, zar ne, a bilo bi možda bolje reći okužena dvjema svojim ljubavima, koje meni znače mnogo. — Ah, Verena, ta znam, znam, mnogo mi znamo... — Da, znam i ja da vi znate mnogo, zapravo jako mnogo od onoga što ja ne znam... — Verena, ostavite to, tu struku... Rekli ste čas prije da sam nevin. Eto, to i želim biti ovdje... — Želite biti, pukovniče, to je strašno! — Jedino što mogu... Ah, rekao sam da mi jugo donosi nesreću. Što mogu? 136

— Uvažiti ono čime sam ovdje obuzeta, ili okužena. — Sve što vi zapovijedate. Sretan sam ako tu mogu biti... Nastala šutnja. »On« je držao šalicu u desnoj ruci, gledao u nju nepomično i, odjednom, odloži šalicu kao da se odlučio na nešto osobita, ali odmah i odmahnuo rukom, srknuo iz šalice kavu te rezignirano rekao: — Struka! Velite struka! Dobro... I poslije toga više nema milosti? Ona je šutjela. — A zašto nema milosti? — obrati joj se on neposredno, gotovo tragičnim izrazom lica. — Niste me razumjeli, pukovniče. — Dakle: ima milosti? — Ima i nema milosti, ali vezivati to uz struku nije dobro... Pukovniče, vi ste, čini mi se, ogorčeni? — Ne, Verena, ja sam ovdje, kako vi kažete, nevin. — Smijem li vam postaviti jedno pitanje? — Zašto jedno, sve vi smijete. — Jeste li vi svoj, pukovniče? — Ne znam kako i što mislite, ali recite vi meni iko je od nas svoj ovdje i danas? Biti svojim! Ha... Gledala ga je i šutjela, pa se on opet javi: — Vi ste obuzeti, okuženi, zapravo, vašim ljubavima... Shvaćam. Razumljivo je. Sveto ako hoćete. Pa ipak kako je to vaše sveto nepravedno, Verena! — Oprostite, pukovniče, nisam krenula pravim putem, ovako nigdje ne ćemo stići.. . — I stigli bismo kada bismo mogli do kraja bit i pravedni. — Pukovniče, eto: vi o pravdi... Vi! — H m . . . Opet je odmahnuo rukom kao da se predomislio, ali odmah i nastavio: — Mi znamo te vaše svece, Verena. Dobro znamo sve po čemu su sveti. Taj starac, na primjer, bio je moj profesor. I učio me da budem to što sada jesam. — On sebe smatra zlo-činiocem, pukovniče, kakav svetac! To mene i izaziva. — Znamo, znamo, on je vaš sveti zlo-činilac, znamo... — Znamo, to je ono: znamo... — Verena, opet ste na onom istom putu, koji nas nigdje dovesti neće. — Znam, ali ja nikada ne mogu reći: znamo! 137

— Da. Ali, poslije svih iskustava naših, jest, NAŠIH, mi ga smatramo budalom! — Pukovniče, recite pravu vašu riječ: korisnom budalom! — Ha, ha, ha... — Ha, ha, ha... — oponašala je ona njegov smijeh, pa zatim upitala vrlo ozbiljno: — Ali što onda? — Verena, nikada do sada nisam u vama vidio političara, a vi, eto, kao da ste i to? Izgubit ću, morat ću izgubiti svoju nevinost! — Ah, pukovniče, nikada mi ni na um padalo nije da mislim politički, ali kadikad čovjeka ponese logika... Ja živim jedan slobodan, spontan život među bijedom. Sretna sam, ili: imam sreću! Eto, čak ni bolesna nisam... Ali: ne čini li vam se da ju go počinje jenjavati? — Slušam vas, a ne jugo. — Moji starci, eh, i vaše MI... — Verena, zar to nije politika? — Politika je MI, a ja, JA je očaj... »On« je pogleda nekako sa strane sitnim na koso usađenim očima. Gledajući ga ona nastavi poslije kraće stanke: — Vi navlačite masku, pukovniče... Do sada je ovdje nisam vidjela, ona je opasna po naše odnose. — Taj starac, moj profesor!... He, he, he... — »On« zastane osluškujući. — Zaista, vjetar jenjava... Rekao sam vam, čini mi se, kako onaj drugi vaš ni sam ne znam kako da ga nazovem, dakle onaj, a vi znate koji, može kadikad izazvati i moje simpatije za dosljednost, konzistentnost karaktera i shvaćanja. U tome je sličan meni, jer ne bih htio reći NAMA, zar ne?, ili svejedno: nama da ne kažem meni... Ali, Starac je čista nedosljednost i u tom smislu bijeda! Preplašio se nje, realnosti one koju nam je, učeći nas, ilustrirao kao povijest, otkrivajući njezinu zakonitost. Vidiš, Verena, učio nas je da se samo shvaćanjem povijesti, koju je, eto, on shvatio... Učio je kako ljude treba povesti, organizirati i organizirano voditi prema visinama, koje povijest obećava, štoviše: osigurava. Značilo je to graditi grad na visinama! A ništa, ništa nije znao o realnosti, a najmanje je poznavao ljude. Ljudi! Zaista: ljudi, ljudi, Verena... Tko živi tako u izoliranom prostoru kao ti, Verena? Ljudi su doista masa, melasa, kako veli jedan naš sličan starac, ljudi su materija... I kada se počelo organizirati ljude još je bio dobar, kada smo se u ratu tukli protiv zla, bio je najbolji, ali kasnije, kada se moralo vući ljude 138

i sve ostalo na vrhove, kada se vidjelo da se zadatak tako težak može ostvariti samo uz žrtve ljudi, pa i nasilno ih goniti, izmišljati prevare, jest prevare, zamke, a da bi ih se natjeralo na pravi posao — preplašio se... Izgubio svoje znanje i poznavanje, ukazao se sebi samome ono što jest: bijeda... Veliš »korisna budala«, jest koristan je bio i onda kada smo ga morali prisiljavati na pravilan put, a l i u budale je otišao sam, Verena. Kada je sebi i drugima rekao: »Pogriješio sam, nisam dovoljno znao, ni poznavao ljude«, osudio je sebe sama na budalu! Naše je pravo to prihvatiti, ili ne. Čujem da danas piše »Obračun« sa samim sobom i preko sebe s n a m a . . . Budala! Ali drugi, onaj kokainist, oh, on je nešto drugo. Više tragične časti. Ali i jedan i drugi, svaki na svoj način moraju umrijet i . . . — Umrijeti moramo svi, pukovniče. — Umrijeti da, ali ne tako da najprije u sebi ubijemo najboljeg sebe. — Za vas, pukovniče, ne postoji »pogriješio sam«! — U jednoj stvari, onoj osnovnoj: ne! Verena ga je promatrala i, kao da bježi od maske ispred sebe, rekne: — Gle, počela je kiša. Vrijeme se zaista mijenja. I smrkavati se počelo. Iz daljine se oglašavala mukla grmljavina. Oboje su je slušali, a kiša se počela spuštati zaista pljuskom. Verena ustane i ode do prozora. Vani je lijevalo. Bljesak otkrije posivjelo, razbješnjelo more što se pjenilo. — Proljetna oluja! — rekne vraćajući se. — U meni se budi neka ugodna tjeskoba, ona što sam je s najvećim užitkom doživljavala u svom djetinjstvu. — Ovdje ima dobrih stvari, Verena, otvorit ću ove zamotuljke i dok nebesa budu radila svoje i mi ćemo naše. Svaki svoje, Verena, vjeruj mi, i svi skupa u crno ništavilo... — Eto, zanimljive riječi! — prekine ga ona. — Ostavi, ostavi... A tu ima i dobra pršuta i šunke, sireva raznih, pa i kavijara, sardina, zaboravio nisam ni papriku, koju ja obožavam... A tu, tu je vino, izvrsno vino. Pošip i vugava! Ali ni običan pošip, ni obična vugava, Verena, to je čista aroma, koja uznosi i odnosi u samu čistu nevinost, Verena... — govorio je oduševljavajući se razmatanjem zamotuljaka, a ona je promatrala kako se njegovi zapravo tanki, ali dlakavi prsti neobičo vješto pokreću, brzo, gotovo nervozno. A kada je opet bljeslo ona se osjeti sama i dođe joj odjednom da vrisne, no uspije se savladati. Ustane i ode do prozora. Tresnuo je tada grom i stakla su se potresla.Osama se njezina još jače razbukta te suze stanu teći niz njezino lice. Prohtije joj se da uzvikne: »U pomoć, u pomoć!«, ali i on se oglasi: — Verena! Ja znam gdje su tanjuri u kuhinji, viljuške, čaše, sve ću ja pronaći i sve ću srediti, a ti gledaj što rade elementi... Zapravo, ni doručkovao nisam... — 139

I on se izgubio iz predsoblja. Ona pobriše suze i okrene se prema paketima s mržnjom: bilo bi najbolje da sve to razbaca, izudara nogama te pobjegne u tu kišu, vjetar i da tamo nestane... — Verena, najbolje će biti da to sve priredim ovdje, u kuhinjici, na stolu... — vikao je on tako glasno da je ona začepila uši. Eto: on je gospodar već. Shvati to i strah se njezin počne pretvarati u očaj. Skupi se sva u sebi i ne odgovori ništa glasu koji je i dalje objašnjavao što treba radit, pa nanovo sjedne na stolac. Zaista, pomisli: sve to razbacati i pobjeći, ali, neočekivano, njezin se pogled zaustavi na predmetu što se nalazio na stolici gdje je on do sada sjedio: jaki, krupni pištolj... Ispao mu slučajno iz džepa, ili ga je namjerno ostavio tako? Sve je on u stanju! I odmah misao: kakvo sredstvo! Da ga uzme i postane gospodar? Da iskoči iz ovog svog tako lijepog, udobnog života, života posve izuzetnog, da prezre ta svoja dva, tri bijednika i sve bijednike što samo u mislima žive? Ustane i dohvati pištolj. Bio je neobično težak. Ali, u tom času se i on pojavio na vratima. Zastane, bez daha. Ona ga pogleda bez riječi i opet odloži pištolj gdje je dosad bio. — Oprosti, Verena, slučajno mi je ispao. Zanos... — Priđe stolici, uzme pištolj i smjesti ga u fu trolu na desnom svom boku ispod sakoa. Zatim je stane gledati smješkajući se: — Otkrio se neugodan gost, zar ne? Oprosti! I, čudno, tada opet bljesne. Nedugo zatim udari grom. U gluhoj tišini, što je nastala poslije toga, kiša se jasno oglašavala kao šumno, gusto lijevanje. Potop. — Neugodan gost... — šapne Verena više za sebe. — Tvoji gosti ne će po ovom vremenu! — doda »On« gledajući je ispitljivo. — Dovoljan je i tvoj gost! — izgovori Verena gotovo nehotično, ali je to ispalo čudno značajno. Njegove se male oči rašire, no ništa ne odgovori. Sakupljao je rastvorene pakete, odnosio ih u kuhinju, pa se od tamo javljao: — Dobro je, ostani tamo časkom dok sve sredim... A onda... onda... — i ušuti. Verenu spopadne nanovo grč u prsima. Nije mogla zadržati suze. — Izvolite, sve je gotovo... — oglasi se on s vrata kuhinjice. Ona ustane, ode do prozora, zatim u kupaonicu odakle se javila: — Odmah ću biti tamo... »On« se povuče u kuhinjicu, jednu od onih običnih, malih prostora opskrbljenih svim modernim aparatima, s bijelim stolom na sredini, okruženim također bijelim stolicama. Stojeći i razgledavajući namješteni stol čekao je nju, ali kako se ona dugo nije javljala ode do kupaonice i pokuca: — Gotov sam vas i prenijeti, ako se nalazite u poteškoćama... Glupo govorim, znam, ali, svejedno, govorim istinu. 140

Ona se pojavi na vratima, no nije mogla skriti crvene oči od plača. Uzme u ruke njezinu glavu, poljubi je u oči, zatim, ponesen, obuhvati je svu, digne i odnese u kuhinjicu, posjedne na čelo namještenog stola. — Služit ću te. . . — šapne joj u uho ljubeći je. — Žedna sam, gladna nisam... — rekne jedva čujnim glasom. »On« natoči vino njoj i sebi. Ispiju. Gledajući ga netremice nekoliko trenutaka ona neočekivano prsne u smijeh: glasan, hihotav. Gledao ju je u početku s nepovjerenjem, ali se, konačno, i on pridruži njezinom smijehu. Ona naglo zašuti i drhtavih usnica zapita: — Znaš li, pukovniče, zašto se smijem? — Pa, smijemo se! — uzvikne on. — Ne, ne, znaš li zašto se smijem? Gledao ju je bez riječi. — Vidiš, bila sam djevojčica i dogodilo se da sam slušala, nehotično dvije seljakinje-pralje, koje su radile u nas. Razgovarale su o svojim noćima s muževima. Glupo, jasno i beznačajno, ali jedna, ona mlađa, govorila je starijoj... I to ne mogu više zaboraviti... — Verena ušuti. — No, što je govorila? — ne izdrža »On«. Vidjelo se jasno kako gospođa Verena jedva zadržava jecaje: — Lupala je rubljem, što ga je ispirala, o dasku i odjednom to isto rublje metnula sebi na glavu... — Ja, govorila je, uvijek se pokrijem plahtom po glavi, a njemu ostavim dolje, dalje od glave, da rad i što hoće... — Rekavši to Verena ne izdrži nego brizne u jecav plač, koji se odmah pretvarao u čud a n hihotav smijeh i ne mogavši se zaustaviti ustan e te pođe prema izlazu. »On« skoči za njom, obuh v a ti je, digne i ponese u spavaću sobu te položi n a krevet. Prekrivši lice rukama o n a je i dalje plakala i smijala se, a »On« klekne uz krevet i položi glavu na njene prsi: — I plač i smijeh, i plač i smijeh, i plač i smijeh. — šaptao je najsretniji napitak moj... A kiša je i dalje lijevala. No gromovi su se udaljavali: oglašavali su se već iz daljine. On skine njezine cipelice, hlačice, bluzu i počne je svu obasipati poljupcima. Ona se naglo prene i uspravi u krevetu, pogleda ga širom rastvorenim očima čitava, pa prekrivši lijevom rukom oči pokaže desnom na onaj dio njegova podtrbušja koje se posebno isticalo i i vikne: — Samo ne s tim, ne s tim!. . . I baci se zatim na krevet prekrivši obim rukama lice. . . . . . . . . . . . . . . U predsoblju, do samog prozora, dopremio je on mali stolić i na njemu razmjestio sve ono što je bilo na stolu u kuhinji. Jeli su, pili i razgovarali, 141

zapravo on je jeo obilato, pa i pio, a ona mu se samo kadikad pridruživala. Punih usta on se smijao i govorio: — Eto, i sunce će. Sve se mijenja... Ne treba plakati i tugovati, a uostalom, i plač i tuga su kadikad vrlo prijatni... Evo, ovaj komadić kruha s maslacem i kavijarom, to možeš... Otvori ustašca! Ah, ona opet hoće p i t i... Ne treba mnogo piti. Vidiš, ja volim žutu vugavu, ona me sjeća na Tizianovo nebo nad Rialtom... — Tizianovo nebo?! — Upravo Tizianovo... — A, vidiš, onaj čas kada sam ugledala tvoj pištolj na stolici, pomislila sam: evo gospodara, koji može riješiti s v e ... Pa i moje sve, svu tu moju izuzetnost, lakoću življenja, slobodu, koja mi se počela gaditi... — Ah, to i nije ništa. Znao sam ja to i odmah sam na to pomislio.... Pa to je naš svakidašnji posao. Stajati pred cijevi... Nego, sreća: ljudi su kao psi, dresirani psi. Od Mojsije dresiraju ljude petom zapovjedi božjom: ne ubij! I jedno mnoštvo se uspjelo dresirati. Svoju dresuru dižu do svetosti kulture, do svetosti najviših vrijednosti. Držeći pištolj u ruci mislila si: čas je da riješim sve... Jednostavan pokret obarača tebi je protuvrijednost za tvoje SVE. Eh, e h . . . A ipak stvar je jednostavna kao i ovaj narezak pršuta. Upravo tako. Čak još jednostavnija od toga! Potez obarača je potez obarača. Ili: smrt drugoga je potez obarača. Jednostavna jednadžba! — Zanimljivo! — Verena, ti ne bi mogla povući obarač. Čim sam vidio pištolj u tvojoj ruci odmah sam pomislio, ako ga i uperi u mene povući ne će moći. — Jer sam dresirani pas, koji... — Verena, ti si žena jedne kulture, ti zapravo predstavljaš ženu za koju se mi bijemo, za koju mi žrtvujemo i sebe i druge... — Žene. . . — Da, i žene... Naravno, t i ne vjeruješ ovome što ja govorim? — Jedan talijanski pisac je već dao ime tim ženama: luksuzni sisavac... Što sam drugo ja, a to bi trebala biti žena vaše budućnosti! — Pitigrilli! — Naravno, Pitigrilli, to je naša lektira! — Eh, Verena, Verena! uzdisao je on punih usta, pa i ne gledajući je više, a ona, promatrajući ga, mislila je: gle, kako se vlada pukovnik pobjednik i nikako joj ne može sići s uma da je prije te komedije što se ovdje odigrala, mislila kako bi bilo najbolje nogama rasturati sve to što on sada tako slasno jede i pije, dograbiti taj njegov pištolj i povući se s njim u grmljavinu i kišu, 142

ustrijelit i njega, pa i sebe. I to bi bilo zaista bolje od ovog slušanja kako se pije žuto vino (da, zašto on govori toliko o tom žutilu, kada se svugdje ovdje to vino zove bijelo vino?) i gleda Tizianovo nebo nad Rialtom. Ali on nije prestajao žvakati i govoriti, nije se prestajala izjednačavati njegova maska s tim hranjenjem: — Eto, taj tvoj Stari, on je od svog početka bio čisti reakcioner, a to se najbolje vidi i po tome kako te je... (On odjednom promjeni ton). Zaista: ono, što je to bilo među vama, to nije nezanimljivo? Svega se priča. Uklapa li se to u budućeg čovjeka? — Taj vaš budući čovjek najstrašniji je antropofag... Žderač ljudskih mozgova! — Verena, slikovitost u razračunavanju kadikad poprima vid čistog zločinstva... — Koliko je već lubanja žrtvovano tom vašem budućem čovjeku — rekne Verena sva uzrujana, ustane zatim i ode do prozora, pa gledajući kako se nebo razbistrava doda: — Ljudi, koji ne poznaju neke predjele, ne bi trebali o njima govoriti, pukovniče. — Ali, to su naši zajednički predjeli, Verena! Nego, tvoji bi se gosti mogli svaki čas pojaviti? — upita on i zažmuri malčice. — Upravo sam o tome mislila. — Gle, kako mi čak i zajedničke misli imamo! Verena, dobro, ja ću nestati. Moram još neke poslove i ovdje obaviti. Ona ga pogleda i osjeti kako klije mržnja u n jo j prema njemu. — Ne gledaš me prijazno, Verena, a ne znam zašto? — Upravo mislim kako se čitavo vrijeme branim od tvog pogleda, koji ne da nije neprijatan, nego je strašan. Zašto mi se čini da sam u raljama? — Verena, ti si zanimljiva, jer si iskrena, a iskrenost i široke amplitude ima... Eto, pokupit ću sve ove papire, prenijeti ih u kuhinju, zatim krenuti, nestati, da ustupim mjesto tvojim gostima. — Zaista, vješto pokupi sve zamotuljke, boce i čaše, smjestivši ih na pladanj, pa nestane s njima u kuhinjici: i brzo i poslovno. Ubrzo se vrati te isto tako jednostavno, poslovno pristupi njoj i uzme obje njene ruke: — Idem... Znam, ne mogu očekivati od tebe ni malo simpatije, Verena. Nije to ni ugodno, ni dobro, ali mora se znati: biti sretan i s onim što se ima. — poljubi joj obje ruke, zagleda se u njezine oči, hoteći ih poljubiti i da je ona samo mali znak neki dala po kojemu bi on mogao zaključiti kako to ona želi, on bi to bio i učinio, ali toga 143

nije bilo i on se poslovno okrenuo te nestane tiho otvorivši i zatvorivši vrata. Još dugo poslije njegova nestanka ona je gledala kroz prozor, zurila je u to čudo, čudo kako se more valja, nadire i uzaludno udara o hridi, a vjetra više nema, nema, pa su borove krošnje posve zašutjele. To joj se učini toliko značajnim da ne izdrža već vikne u pučinu pred sobom: — Prokleto bilo sve ovo i sve to.

144

PIOTR — I PREVIŠE SAM

Poglavlje 19. Opisuje Piotrovo stanje, stanje čovjeka koji je uz vlast, a intimno se boji nje i želi, na neki način, osloboditi se nje. Traži pomoć od dr. Balda. Vodi s njim ozbiljan razgovor u njegovoj ambulanti. Konačno, Piotr vadi revolver da bi pokazao kako ozbiljno misli. Nepoznati mladić prekida razgovor. Došao je po Piotra, jer neki važan drug traži Piotra. Doktor Baldo ostaje sam opterećen slučajem Piotr. Upravo onda kada se jugo počelo stišavati, a daleka grmljavina podmuklo javljala u daljini, pokucao je Piotr na vrata ambulante doktora Balda. Taj dan, izgleda, upravo zbog takva vremena, doktor Baldo i nije imao pacijenata. Kucanje ga je stoga iznenadilo, pa je sam prišao vratima te, ne pitajući tko kuca. otvorio ih. — Piotr... To ste vi?! Po ovom vremenu? — A kada bolje nego sada, ako imate vremena — odvraćao je posjetilac i crven i uznemiren. Ušao je nekako postrance, a kako nije znao gdje bi se smjestio, stao nasred ambulante ne snalazeći se. — Sjednite, Piotr, gdje god želite, ja ću još samo trenutak biti zauzet čišćenjem ovih instrumenata, a onda sam posve vaš. Niste se naljutili prošli put na mene? — Naljutio! Kako naljutio? Vi ste imali više razloga za ljutnju, doktore. — Razloga možda, ali izvjesni razlozi nisu uvijek i moji razlozi. Ja se ne običavam ljutiti, nego žalostiti... Eto, posvršavao sam čišćenje i sada, evo me, vama na raspolaganje. Doktor Baldo sjedne za svoj stol, a Piotru prepusti naslonjač, koji je inače služio za pregledavanje zubi. Piotr je bio prilično jak čovjek, čovjek pedesetih godina, ali kao da sva ta debljina i jakost nisu bili uvjerljivi: bila je to više neka vrst nabubrelosti nego žive krepkoće. Volio je sam govoriti, nametati se, ali, u ovom ambijentu, gotovo se osjetio 145

ulovljenim: sjedio je prema doktoru Baldu kao osuđenik neki. Razumio je doktor Baldo to stanje svoga gosta-pacijenta, pa odmah svrne razgovor na vrijeme: — Prokleto jugo, zar ne, i vi ste uznemireni od njega? Piotr se osmjehne i ništa ne rekne. — Vas ne smeta? A vidite, ja sam od tog gnjilog vjetra uvijek deprimiran — dodao je doktor Baldo zagledavši se u prozor: upravo u taj čas javio se tamo bljesak, koji obojici zaokupi pažnju. Očekivahu željno udar groma i čim se ubrzo tresak javio, bude im kao da se, poslije toga, mora nešto važno dogoditi. Ali, jer se ništa nije javljalo doktor Baldo osjeti potrebu da kaže nešto: — I kiša! Kakva kiša, an!. . . — gotovo šapne on. — Da! — potvrdi odlučno Piotr, kao da se ta njegova riječ mora osjetiti i ne samo ovdje, u ovom zatvorenom prostoru. — Kiša, kiša, hm, i grom... A l i , ja sam h t i o . . . Velim: i kiša i grom, dobro je t o . . . Ha, ha, h a . . . Neka je, kad je već tako, zar ne? J e r mi, š t o mi možemo he, he, h e . . . Ali od onog prošlog puta, znate, počeli smo jedan razgovor i sve mi vrag ne da mira: nisi završio i moraš, moraš nastaviti i završiti, da, završiti svakako. . . Na primjer, eto, znam ja da vi mene, recimo otvoreno, prezirete, znam to ja vrlo dobro i nemojte sad vi meni mazat nešto tamoamo, pa jest, pa nije, prezirete doktore, zar ne? — Nikoga ja ne prezirem! — odvrati doktor odlučno, iznenađen neposrednošću i bezobzirnošću Piotrovih riječi. — Eto, znao sam, upravo tako: nikoga ne prezirem... To niko-ga i jest ono pravo! Nikoga!. . . A... Doktore, doktore, a koliko ste slušali priča o meni, an? Recite, recite iskreno, doktore, a ja znam i tko vam napunja uši! Nije to ni sam jedan, ni samo jedna... Iznenađen, doktor Baldo ga je slušao raširenih oči, ali šutio je, ne snalazeći se, pa je Piotr odmah i nastavio: — Pijan sam — mislite! A nisam, nisam pijan. Trijezan sam kao bog i sad ću vam odmah reći što onaj o meni priča he, he, he... Lopov! Ali, ako je on lupež ni ja nisam mačji kašalj! — Piotr se približi doktoru Baldi te počne šaptati: — Zar vam nije govorio: član je, član i to kakav član!... Šef, šef je on, to jest ja, a doma... dolazi mu pop i majka se moli bogu za, za nesretnog sina nevjernika i člana, eto, člana... I skuplja devize, marke, franke za svaki slučaj, an, baš tako govori: za svaki slučaj! Što je taj dinar nesretni? Papir, gnjili, jadni papir, majku li mu njegovu, zar ne, tako on o meni vama, pa dalje šapće kako ja govorim: he, he, he, tko zna koji vrag se 146

sutra ovdje može dogoditi, tako, veli on, ja govorim, govorim i to da svi znaju i da svi imaju oružje, svi, i moram priznati to o oružju i govorim, ali zato, mislite vi, da ga i sam nemam: imam dva, dva i pušku sačmaricu, pa neka dođu, majku li im njihovu banditsku! Sve je u mene gotovo! I prah i olovo! Gleda doktor Baldo čovjeka ispred sebe već zajapurena u licu, a oči mu postale vlažne i nekako izgubljene, usne podrhtavaju, pa i ruke pokreće neusklađeno s onim što govori. No, Piotr i ne očekuje odgovora, već sam nastavlja: — Tako je, tako, moj doktore, sve je u mene gotovo, jer ovo mjestance ovdje... Lijepo, naše, turističko, vrag ti ga odnio, majku li mu njegovu, pa mi, ovi odavde, još nekako, ali oni što dolaze od tamo, sve je to čisti hajduk. Politički! Idite, molim vas, a ja, ja da je po mome sve bih ja u božju mater. Dinar, dinar, moj doktore, sve je dinar i za dinar bi majku svoju prodao, a ako nisam ovo što jesam, ako nisam među njima... onda, moj doktore, lako vama vi ste liječnik, vi samo uzmi ruku i pogledaj, pa beči i devize padaju, vi ste dobar, vi i možete biti dobar, ali meni će dignuti ono mizerije od penzije, eksproprirati posljednji komad očevine i onda, onda, a borio sam se i borim se, pa što, liži uzicu da ne ližeš guzicu, a što drugo, jer živjeti se mora, mora, a vidite, tri bih ja penzije dao da ne moram na te sjednice, na to ja-on, oni-mi, oni-ja, na te... , a oni drugi, moj doktore, oni, oni, eto, onom su naši ubili oca, a on danas naš, više naš nego ja, moj doktore... — Oprostite, molim vas, ali velite »oni«, pa opet »naš«, dobro... Nije mi to jasno! — Suprotstavljao se doktor Baldo, snašavši se konačno. — E, he, he, he... Vi ste, moj doktore, kao idealist, ali u životu se skače i uskače iz »naših« u »vaše«, iz »vaših« u »njihove«, ili »naše«, kako se mora, samo da je kapa na glavi, imate vi pravo kako sad smo »naši«, a sad opet »vaši«, ali vi mislite nekako gospodski dva i dva su četiri, a oni, kakvo, brate, četiri: sad si moj tri, a sutra si njegov jedan, a ja, kako ovako sam i osamljen... I to, to sam vam htio reći... Bljeslo odjednom i odmah grunuo grom takvom silinom da je Piotr zašutio i dohvatio se rukom doktora, rastvorivši svoje vodnjikave oči, pa čim se osjetio još uvijek živim, otpočeo vikati: — Eno vam onaj iz Kikinde! Ma recite pravo vi meni iz Kikinde, kakvo je to vražje ime Kikinda... Sramota: Kikinda. . . A onaj sad naš, sad vaš, neki Laso, 147

ili Leso, pa pokupio novce od raznih ljudi, pa ti se oženio, pa ti sad tamo, sad ovamo pljuj na sve oko sebe i sve u ime socijalizma, a ono stotine tisuća duga na sve strane, pa onda on ti je državotvoran, on ti je sav za vojsku, pa počeo u svojim govorima udešavati, urnisati i regulisati naše hotele za oficire i vojsku, jer sve treba da bude vojska. . . A oženio se za našu, ali dica, moj doktore, dica su njegove race... Samo nemojte vi ovo nekome reć, jer moj doktore kud ću ja s mojom jadnom materom. . . Ah, ah, jadna moja mati sada! Sva se trese od straha i misli na mene. . . A ne vonja li vam po sumporu, an? Udario je blizu, možda u zvonik. . . Nego grom, pa grom, ali zašto sam ja ono došao, moj doktore, ono s prijetnjom vama da ja mogu i drukčije, to ti je samo soli na rep, kakva prijetnja kad ja moram pomoć od vas tražiti, jer vidite, ti dolari, te marke, marke, moj doktore, bolje stoje od dolora, dobro, sve ja to i skupljam, skupljam ja, kako ne bi, jer mislite vi da oni drugi ne čine to isto! Samo oni kuco, kuco ve, a ja popijem, pa pljus tamo, hrakni amo i tako, eto, tako, ali doktore moj, kad ostanem u svojoj sobi sam, pa počnu ovi gromovi, ove strijele, onda nema više ništa, ni marke, ni dolori pod daskama od poda, nego ništa, ništa, samo toni, toni i davi se... I ja tonem, pa više ne znam ni za dolore, ni za koga više, nego mi se štampaju neprijatelji, sami oni s nožem iza leđa, kako ste vi dobro rekli, jest, jest, zapamtio sam ja to. . . I jest, boga mi, tako je, tako... Tako i mora biti, rekao je onaj što nam dođe ovdje, onaj, moj doture, s bafama i glavom kako kašeta, neka i to, ali ne govori da je svit, da je svit takav, a drugo je idealizam, a mi, mi smo materijalisti, pa ja tako toneći i daveći se u svojoj sobici sam, sam, moj doktore, pripremam svoju pušku sačmaricu, svoje revolvere i čekam, čekam i pucat ću, hoću, doktore, pucat ću pa vi rekli što hoćete... Sve sami špijuni, uhode, ko vam ovdje nije špijun, i ima vam onih s istoka i onih sa zapada, a mi smo sami i hoćemo biti samosvojni. . . nego sve je smiješno bez bomba, jer, recimo, ovdje sada, na priliku, da pokucaju na vrata i viknu legni huljo na pod, a što biste vi nego legli? Jer, oni mogu pošišati i iza zatvorenih vrata, a da imaš bombu, onda tu, uza zid, odmah uz vrata, pa kad samo malo otvori, a ti odma dum, pa se kupi i skupljaj sebe po podu, kurbo jedna banditska, a ja znam da oni hoće Piotra, koji je, koji je, eto i ovo i ono, ali što je njima potrebno znati, glavno je da se zove Piotr! Doktor Baldo ustane i već posve smiren ode do prozora da pogleda vrijeme i odahne malo od te rijeke riječi, a Piotr, iznenađen, shvativši doktorovo ustajanje kao znak bojazni i opreza, usklikne: — Ne, ne, moj doture, prozor! Vrata, vrata treba pogledati! — i on skoči do vrata, rastvori ih, pogleda lijevo i desno, pa kako nikoga nije bilo, zadovoljan se vrati na svoje mjesto: — Tako! Sad je dobro. Treba se 148

osigurati, jer se odasvuda može pojaviti on, a ovdje nema aparata za prisluškivanje, ne, nema, jer da ih ima ja bih znao, meni bi rekli, pa i nema ih ovdje nigdje. . . Vidite, ja uvijek nosim sobom ovaj mali — i on izvadi iz stražnjeg džepa na hlačama jedan od onih staromodnih revolvera na bubanj te ga stane pokazivati doktoru tako da mu je drhtavom rukom podnio uperenu cijev u samo lice. Doktor otkloni lagano njegovu ruku: — Sakrijte to, Piotr. Znam, vi ste i previše sam... — Sam, sam, moj doktore, a kako drukčije nego sam. Kome možeš više vjerovati kad trčiš u krugu s nožem iza leđa, kako ste vi dobro, dobro, dobro rekli i gledajući neprestano nož drugoga zaboraviš da ga i sam nosiš iza leđa. Nego. . . Čujte: vjetar je prestao? — Piotr, previše ste uzbuđeni. Moramo jednom mirnije razgovarati, a sada ću vam dati neke pilule za smirenje i kada počnete osjećati to tonenje, velite da tonete, da vas davi, zar ne? Dakle, kada počnete osjećati to, uzmite jednu, a poslije pola sata i drugu.,. — Tako je, moj doture, u prsima, u grlu... — Sve će biti, ne ću reći dobro, ali, u svakom slučaju, bolje. . . Tada se oglasilo kucanje na vratima. Obojica pažljivo osluhnu. Kucanje se ponovi. Doktor Baldo ode do vrata i otvori ih. Pred vratima mu se ukazao nepoznati mladić. — Tako je, moj doture, u prsima, u grlu... — Želite? — Tražim druga Piotra. Rekoše nam da je ovdje, u vas. Ćim je čuo svoje ime, Piotr poleti prema vratima i, vidjevši došljaka, usklikne: — Ha, a to si ti, Damire! Traže, tko traži? — Jedan važni je drug došao ovdje i traži vas. — Važni drug?! — Pukovnik. . . — Pukovnik . . . Dobro, sad ću odmah, ti idi, a ja ću doći. Doktor Baldo zatvori vrata i, okrećući se, nađe se licem u lice s Piotrom tako blizu da je morao povući glavu natraške. — Ha, doktore, imate li pilule tu? — Ne, nažalost, ne, ali u ljekarni. . .

149

— Apoteka! A moj doktore, to je najstrašnija burza vijesti, podvala, ovog lipog mista, sam te pilule ne ću moći dignuti, pa bih vas molio da to vi nekako učinite! — Dobro, uredit ću... Pukovnik, Piotr, pa što?. . . I on je čovjek. — Čovjek. . . Ah, zaboravio sam Damira pitati je li to onaj s bafama, onaj tatarin, pravi tatarin! Ako je taj. . . To je onaj što je govorio kako svi moramo trčati u krugu i gledati nož... Ali, moram, eto moram, moj doktore, odgovoran sam vam ja, odgovoran. . . — I on se postrance izvuče između doktora i naslonjača na kojemu je do tada sjedio te izađe iz ambulante, s rukama koje su lepršale uz njega kao polomljene. Doktor Baldo zatvori vrata i odahne, pa se smjesti u naslonjač, ali, sjetivši se da je, do čas prije, tu, u njemu sjedio on, Piotr, ustane i sjedne za svoj stol. A kiša je još uvijek rominjala. Olakšan, prepuštao se on tom šumu. Ubrzo oživi u njemu mi sao: mora otići do gospođe Anite i obavijestiti se o odgovoru njezina muža. Da, moralo se pokušali sve, mislio je, i to što prije s tim dječakom, ali ni požurivati posebno ne bi trebalo, da se ne probudi još veću sumnju u majci. Samo, da ta kiša prestane, odmah bi otišao. A njezino jednolično pljuštanje, sada već posve bez vjetra, nametalo mu se upravo svojom monotonošću, pa, obuzet tim njezinim beskrajnim mrmorenjem, otkrije odjednom kako u njemu iskrsava lice Joška, lice nešto bljedunjavo, ali vedro, znatiželjno, lice koje uvijek nešto iščekuje, pa mu se nekako prirodno nametne i to Piotrovo lice, što je prije nekoliko minuta bilo još tu te ga gledalo lijevajući pred njim slapove mutnih, gnjilih riječi, fraza, zgužvanih od straha, bijesa, očaja, opreza, volje da udari, pa i ubije. I to je lice bilo nekada kao i ono Joškovo?. . . Ne, možda i nije, a možda i jest... Vidi, mogao bi, zaista, potražiti od Piotra da mu donese neku fotografiju svoju iz djetinjstva, bilo bi to dobro sredstvo za razgovor. . . Ideja mu se svidjela i on ustane gotovo obradovan, pa se stane spremati za izlazak. Kiša je još uvijek sipila kada se pojavio na ulici. Skupljen u svom ogrtaču, žureći uza zidove kuća, kretao je prema kući gospođe Anite. A na ulici nikoga nije bilo. Sama, mukla tišina u kiši.

150

PUT RAZUMSKIH PERSPEKTIVA — UGROŽEN

Poglavlje 20. Slučajan susret u noći, između Verene i doktora Balda. On je kretao prema kući gospođe Anite radi bolesnog Joška. Sreta se sa starim Barbaro Jakasom. Razgovaraju o razumnim persprektivama, koje traži praktičan život. Stari gospodin brani dimenziju duha. Riječ je i o bolesnom Igoru. Doktor Baldo izjednačuje starca kao nekadašnjeg ljevičara s bolesnim Igorom nekadašnjim desničarom, nacionalistom. Doktor Baldo ima ideju o zbližavanju dvaju ekstrema... Hodajući tako sam, uza zidove kuća, zasipan sitnim kapljicama kiše, doktor Baldo se ipak osjećao nekako lakšim. Ta, oslobodio se tog bijednog lica. Ali, njegovo je stanje već olakšavalo i samo takvo kretanje: hodanje u gluhoći što ju je osjećao oko sebe. Pa i to muklo oglasivanje mora u susret kojemu je kretao! Bez vjetra, činilo mu se, eto, i ono kao da naglašava tu gluhoću mjestanca nadvita tamnim, razdrtim oblačinama i zapljuskivana kišom. Samo ta druga, njemu važna zbivanja, prema kojima je, u početku, s posebnom hrabrošću išao, gotovo ih izazivajući, otpočeše ga pritiskati, upravo gušiti: ne, više nije vidio izlaza, ili barem ne tako jasno. Sve se ukazivalo tragičnim. Toliko smrti oko njega. Najteži udar zadao je njegovu elanu zapravo taj nalaz zagrebačke klinike. Sad ide kući dječakovoj i što? Otići će s njim u Zagreb, a otac će ga povesti, recimo, u Paris, pa?... Uzalud. Sve je uzaludno! I zašto onda radi sve to što radi? A mora raditi. Već se kretao cestom uz more, neposredno do teških valova, što bučno, iako već mrtvi, nadiru na hridi, ili šumeći valjaju se žalom. No, on se i nije osvrtao na to: išao je rubom ceste pognute glave, sav zaokupljen uzaludnošću tolikih svojih napora. Tako je bio potonuo u neku vrst rezigniranog obračunavanja da je i prošao pokraj vrta gospođe Anite, a da to ni opazio nije. I takav, neočekivano se našao pred njom, sijedom gospođom Verenom, koja je, kao i obično, sva u crnini, išla od vile gdje je stanovala prema mjestancu. — No, ti više i ne vidiš kuda hodaš! — oglasi se ona zaustavivši se neposredno pred njim. Iznenađen, uzdigne glavu, pa i ne znajući što se zbiva, ni riječi ne rekne. 151

— Ne vjerujem da si pošao k meni? — Ne, ne... Ali, kako to? Slučaj. . . Pošao sam do gospođe Anite radi Joška. Taj slučaj me je posve dotukao. — Ah, da. . . I, zaista, spasa nema? — Nisam posve siguran, ali nalaz je takav! Vidiš, pošao sam k njemu i, eto, prošao sam kuću, moram se stoga vratiti. . . A ti imaš kišobran i ideš Igoru? Možemo skupa tih stotinjak koraka. — Da, a ti, predao si onaj rukopis? — Predao sam, Verena, ali nije ga primio s oduševljenjem. . . Poslije ću k njemu i porazgovarati s njim. — Tu je pukovnik Šok. . . — ubaci ona. — Pukovnik Šok! Ne poznam. . . Ah, da, da, bio je jutros kod mene pacijent neki, kojega je tražio važni pukovnik, možda je to taj. — Evo, tu smo, kod gospođe Anite, ako uspiješ svrati večeras do Igora. Posljednji su to dani. — Budem li mogao, skočit ću. Rastadoše se i doktor Baldo uđe u vrt, pa odmah, već iz vrta, ugleda Joška. Štapićem je dirao bradu Tin-Tin-a, nastojeći izazvati njegovo oglasivanje. Držao se pritom uz sam zid kuće da ga kiša ne bi smočila... Doktor Baldo stane, no dječak ga je odmah opazio, pa, smješkajući se, krene dozivati mamu. Ona se i pojavi na vratima. Vidjevši doktora uznemirila se, pa mu i krene u susret. — Ah, doktore, čekala sam vas. Ništa još nisam primila. Javila sam na centralu u Rijeci, oni jedino znaju gdje se nalazi brod. A Jošku sam rekla da će skupa s vama u Zagreb i on se tome jako veseli, zar ne, Joško? Joško utrči u kuću, a doktor Baldo, ne znajući ni sam što bi radio i rekao, upita: — A on dobro? — Dobro. Danas i jučer je izuzetno dobro jeo. A vi, doktore, mislite da bi svakako trebalo u Zagreb? — Tamo znam ljude, a i gospodin Barbaro-Jakas će dati pismo, pa, kad već nešto poduzimamo, zašto da ne bude u najboljem redu. Moram i sam u Zagreb. Ne dobijemo li ubrzo od vašeg muža odgovor, odvest ću ga, eto, na svoju odgovornost. — Doktore, vi znate najbolje. . . Samo. . . — Čujte, ako ga ja uzmem, onda možete biti sigurni. A stari je gore? — Gore je. I on se smrknuo više nego obično; ne izlazi, uvijek je oko tih papira. A star je, star. . . 152

— Idem na čas k njemu. — I ulazeći u kuću zovne Joška, pa kada mu je ovaj izašao u susret, pogladi ga po kosi te rekne: — Onda ćemo skupa u Zagreb. Tamo ćemo vidjeti Maksimir, a u Maksimiru i lavove i tigrove i slonove, pa i deve i tuljane. . . Dječak ga je promatrao znatiželjno, ali i s posmjehom na usnama, kao da mu želi reći: ja sam već veliki, nije potrebno tako s mnome. Okrenuvši se od njega i penjući se uz stepenice, doktoru Baldu se odjednom objasni: gle, pa to, što sam sada s njim govorio, prošlo je! Nestalo!. . . I »sada« smo bliže njegovoj smrti. Ta ga misao čak i zaustavi, pa se i okrene kao da želi vidjeti to što je, čas prije bilo tu, to ondašnje »sada«, ali, iza njega više nije bilo nikoga: prazne stepenice i prazno prizemlje. . . Tako će, mune mu glavom, uskoro ovdje biti sve: prazno, bez Joška... Smrknut, nastavi se peti, a gore na katu, zastane te počne osluškivati ni sam ne znajući što i zašto. No, odmah se snađe i uputi k vratima te pokuca lagano. Javi se poznati mu starački glas: — Izvolite! Ušavši, našao je gospodina Barbaro-Jakasa u kućnoj haljini, za stolom. Starac je tek toliko okrenuo glavu prema otvorenim vratima da bi mogao vidjeti došljaka i, ugledavši doktora, ni ustajao nije, već nekako ugašenim glasom rekao: — Vi, doktore!... Drago mi je. Sjednite. Nisam dobro, a ove gomile papira stoje preda mnom i bivaju sve veće. One rastu, a ja postajem manji i manji. Sve očitije mi biva: ne ću prevladati ja njih, nego one mene... No, to više i nije važno, nego Joško. . . Ostaje ono što je tu? Ništa se nije promijenilo? — Nažalost, ništa. — Vi ne vjerujete u čuda? A katolik ste! Ja, ja se počinjem kolebati. . . Smiješno! Zar ne? Ne odgovorivši ništa sjeo je doktor Baldo na stolicu, uz prozor, tako da je mogao vidjeti i vrt i staroga. Zaista, pomisli, Stari se nekako urušio u sebe i postao manji. — Pitam vas to, prijatelju, jer upravo ja, kojemu je čitav život tekao putovima razumskih perspektiva sada, odjednom, smatra da je takav put ipak toliko ograničen da me ono tamo, nekadašnje i takvo moje životno držanje ukazuje glupim. Šutite? Imate pravo. Ovo moje vječno dizanje predmeta razgovora na drugu, treću potenciju, u čiste apstrakcije — ako sam se dobro izrazio — mora živu i praktičnu čovjeku postati smiješnim te ići na živce. Znam. Toliko sam već posumnjao u sve svoje da mi se čini kako me svi oko mene promatraju kao čudo sitne pameti i vladaju se prema meni kao prema djetetu. Ali što mogu sa sobom? No, dosta... Recite, Joško?. . Kako sam prošli 153

p u t bio glup!.. . Tako je: osuda je pala i ništa, ostaje sama osuda. Toliko bubnjamo, a gle, ništa: stojimo ovako bespomoćni jedan pokraj drugoga, a on mora umrijeti! — Ništa drugo ne znam, nego ono što sam naučio učeći. — Da. . . Dobro, ali, zaista, kako da vi ne uzimate u obzir čudo? Ja nisam »Svetu knjigu« čitao dugo, dugo, ali sjećam se. . . — Vi se šalite, zar ne? — Ah, doktore, sve se šali s mnome i s nama uopće, a ja sam toliko se ne šalim, da sam noćas — to vama kažem! — pomišljao... Hm, noćas! A i jutros, dok su ovi glupi nebeski gromovi tukli, jest i jutros sam pomišljao kako bi najbolje bilo pljunuti i otići. Sramota je i vjerujte, nije dostojno čovjeka, živjeti! A kadikad mi se učini da bi vama moralo biti više sramota, nego meni, jer ja, dobro, znamo... Vi, ipak, imate Njega, prauzrok svemu, zar ne? — Dozvolit ćete mi jednu primjedbu i nadam se da vas ne će povrijediti: vi o patnji i nesreći kao bitnoj strani života ništa ne želite znati, vi ih jednostavno mrzite, ili, možda, još bolje: ne podnosite ih... A to je... No, ja nisam ni filozofski, ni teološki dovoljno obrazovan. — Doktore, sav moj slom i jest u tome što ja ne nalazim njihova smisla. Zašto pakao kada može biti blaženstvo raja? Objasnite, kome je ta patnja i to zlo potrebno i zašto ova tako glupa smrt Joška?... Zašto se i vi sami zgražate nad njom? Ali, znam, znam: nema smisla ni ovo moje nastojanje i to uporno nastojanje... No, tu smrt, što se tako nenadno našla ovdje, u ovoj kući, uzet ću kao jedan od kriterija za svoj »Obračun«. — Biti! Vidite, moja misao je doprla, što se toga tiče, samo do ove točke: biti nije samo spoznavati, nije samo osjećati, biti ima više dimenzija, biti krije u sebi i jednu izuzetnu sreću, sreću bivanja u duhu. . . To vi, dakako, otklanjate, vi se obračunavate s vašim perspektivama, koje su vas zavele. . . — Biti krije u sebi izuzetnu s r e ć u . . . Molim vas! Kakva je to sreća biti tu, pokraj ove glupe i tupe smrti? Nezvan i ne svojom voljom doći, pa biti i odmah biti kažnjen — smrću! Ali, ostavimo. Pogledao sam i onaj vaš rukopis, velim vaš, samo tako. Dobro i zanimljivo, ali što ću ja ako tako počnem gomilati materijal. Smrt je to mojoj misli, želji da jednog dana zatvorim zgradu »Obračuna«. Divota je to Dante, ta ideja, rekao bih arhitektonska!, a sve će moje ostati samo krhotine, inventar. Evo, tu, te gomile papira, materijala, a zgrade nema i nema! — Možda upravo zato, jer Duha nema... Gospodin Barbaro-Jakas ga pogleda širom rastvorenim očima. Odgovor ga je iznenadio, pogodio... 154

— Vi ćete mi oprostiti ako sam prešao dopušteno. Želim biti iskren. — Pređimo, doktore! Nego, sva ta lica u onom njegovom tekstu, vi ih poznate? — Djelomično. Piotra znam. Ali tekst sam pogledao površno, jer sam želio da ga vi što prije dobijete. Priznajem, imao sam i jednu svoju misao pri tome, pa što ću vam je tajiti: želio sam,, naime, da se sretnete s tim Kapetanovićem... — A zašto vi to želite? — upita već natmureno gospodin Barbaro-Jakas. — Pa, ako hoćete i reći ću vam. Vi ste Hrvat i on je Hrvat, vi ste jedna, a on druga sudbina, sudbine našeg puka ovog vremena. One inkarniraju i opću sudbinu našu ovog časa. Dvije, dakle, sudbine koje se kreću, čini mi se, raznim, možda čak obratnim smjerovima, pa se stoga moraju i. . . Da, možda i sresti, sukobiti. Na tom putu mogu se mimoići, ali i sresti, iz takva mogućeg susreta, kada se već mijenjaju epohe mogli bi proizići i neki korisni zaključci za ovaj narod... Gospodin Barbaro-Jakas se zaprepasti i tek poslije snalaženja promrmlje: — Gospodine! Odakle vam takve misli? — Ja se smatram također Hrvatom, jednim od onih koji su živjeli u sjeni vaših i njegovih misli i djelovanja, sada, kada i on, a i vi odlazite, osjećam, čak mogu reći, osjećam potrebu da sam i doprinesem nešto najboljem mogućem rješenju sudbine. — Naroda! — Da... — Sigurni ste da on postoji? — Upravo zato, jer osjećam i shvaćam onu dimenziju Duha o kojoj sam vam čas prije govorio... Vidite, jutros je kod mene bio Piotr, onaj iz teksta Kapetanovića, i to me lice muči gotovo podjednako kao i ova sudbina tu, u ovoj kući, taj Joško!... Živjeti! Dobro, ali ako već živiš, zašto živiš? A vi i Kapetanović dvije ste značajne sudbine ovoga puka. . . Doktor Baldo ušutje, a Stari ga je još uvijek gledao rastvorenim očima i nije se moglo znati ljuti li se, ili se boji. Odjednom on ustane, pa pognut i zgužvan, priđe prozoru, nasloni se na nj i, gledajući postrance u doktora Balda, rekne: — Ja bježim, gospodine, i sve mi je jasnije da samo uzmičem, uzmičem prema onoj crnoj rupi, grobu, pred nesavladivim. Jedino još što me zadržavalo bio je taj »Obračun«, a sada znam da je i to iluzija, a vi, što vi to odjednom hoćete od mene? Da se vratim: Budala, koja je pokazala svojom životnom praksom da je umjela biti 155

samo sredstvom, ta, takva budala, da sada počne nešto iznova i da nekoga nešto uči? S kakvim pravom? Evo vam i njegov rukopis, sve je već kasno! Snalazite se, dragi doktore... Možda, vođeni Duhom, imat ćete više sreće od mene, koji sam imao iluzija da sam vođen naukom, znanošću zapravo... — Na to, takvo vaše iskustvo, i mislim. Njega treba jasno izložiti da bi ga drugi mogli što bolje sagledati, zato »Obračun«... Velite, sve je već kasno. Da, možda vama, ali nama?. . . Snalazite se. Dobro, i snalazit ćemo se, ali zar nam u tome ne biste mogli pomoći? Zbog toga i taj sastanak... Gospodin Barbaro-Jakas je gledao kroz prozor i činilo se da i ne sluša ono što je doktor Baldo govorio, pa doktor Baldo zapita: — A zašto nju ne želite primiti? — Nju? Koga? — upita starac i dalje gledajući kroz prozor. — Verenu?! — Rahabu?! — Verenu, Verenu! — Što se to vas tiče, gospodine? — odvrati gospodin Barbaro-Jakas gotovo kriještavo i okrene se prema svom gostu. — Oprostite... — No, dobro, oprostite i vi, ali ostavimo to.. ipak vas moram nešto upitati: vi shvaćate i razumijete patnju? Patnja... — Ne bih htio ulaziti u razgovor s vama o tome... — Tako... Sada razumijem barem nešto. — Nego, tu se pojavio pukovnik Šok, ne znam poznajete li ga? — Pukovnik Šok?! — Da. Toliko, samo da znate. Čini mi se da je to neka važna osoba. Svi ga se boje ovdje. — Pa naravno. Svi ga se boje... Kako drukčije? Eto, on može postati vašim prijateljem, on je, sigurno jedan od onih, koji proizvode patnju na veliko i rasipaju je svijetom... Tim se strašnim zadahom vlada. To opija i uništuje najbolje duhove! — A vi ga se ne bojite? — On je i moj otrov od kojega ću i umrijeti... Kolektivizirati u infrastrukturi da bi se u superstrukturi omogućio ljudski odnos među ljudima! To, to je, vidite, mene zavaralo. Da, a što se postiglo? Sistematska, organizirana proizvodnja patnje-straha na veliko! 156

Recite to vašem osamljenom »Eden«-šeširu, doktore i on će se jako radovati tome. Sve što ja mogu učiniti jest: nestati! — Sve! Uvijek sve! Sve ide svojim tijekom, svojim putovima... — i ustavši stao je pred gospodina Barabro-Jakasa čekajući da mu ovaj pruži ruku. — Vi idete, a ja sam mislio da vas još zamolim za nešto. Izgledat će patetično, a ne bi trebalo. Vi ste, vjerojatno, posljednji čovjek s kojim razgovaram o sebi, pa bih vas htio zamoliti da mi posvetite jednu večer. Htio bih pročitati nešto kao odgovor na neka vaša pitanja, a i inače... Evo, ova gomila će nestati, — pokazivao je papire na svom stolu — jer nisam arhitekt ideje, nego sakupljač materijala. Dakle: ako vam se dade, ako ne, ni važno nije tako. Spasite Joška! — Spasite Joška? — ponovi doktor Baldo iznenađen. — Da, što drugo? Htjeli ste, možda, zapitati me: a zašto? Ili: za koga? Znam. To vi ipak ne smijete... U redu! Dakle, ako budete mogli... — I on mu pruži ruku. — Prihvaćajući ruku doktor Baldo šapne: — Doći ću. Znanost Joška ne može, barem za sada, spasiti, ali vas bih htio i, čini mi se, može se spasiti. — Znanstveno?! Doktor Baldo ništa ne rekne: gledao je netremice u starca ispred sebe. — Doktore, dakle prihvaćate! Hvala vam i doviđenja. — Rekne nekako neobično odlučno za uobičajeno držanje gospodina BarbaroJakasa. Izlazeći, doktor Baldo je lagano zatvarao vrata sve čekajući da će ga stari gospodin pozvati natrag, ali — to se nije dogodilo. A spuštajući se niz stepenice neprestano je šaptao: kolektivizacija u infrastrukturi i sistematska proizvodnja patnje i straha na veliko... u superstrukturi! Strašno, strašno. . . Bez njega, Duha, dovoljan razlog za samoubojstvo...

157

POVIJEST I VRLINA

Poglavlje 21. Doktor Baldo odlazi k bolesnom Igoru. Tamo nalazi Verenu. Igor bi želio da pred njim Verena i doktor Baldo odigraju spektakl: »Povijest i vrlina«. Verena se odupire, pa se spektakl i ne glumi, te ga teško bolesni Igor sam rastrgano pokušava recitirati. Doktor Baldo bi morao biti Vrlina, a Verena Povijest. Tešku i mračnu situaciju prekida dolazak pukovnika Šoka. U novoj situaciji bolesnik se obraća i pukovniku, koji ga je nekada, odmah poslije rata, ispitivao i kojemu je Igor »prodao dušu«. Situacija je napeta i zbunjujuća. Konačno pukovnik odlazi opraštajući se pomirljivo s Igorom. Bolesnik dobiva napad izljeva krvi iz pluća. Verenine pilule ga smiruju. Napokon Igor jedva čujnim glasom objašnjava »svoj slučaj«. Već iz daljine ugledao je doktor Baldo osvijetljen prozorčić starog zdanja Kapetanovićevih i obradovao se tome. Obećao je Vereni doći i, eto, iako je već prilično kasno, ipak nije zakasnio: svjetlo još gori. Nebo se posve razvedrilo i otkrilo mnoštvo velikih zvijezda, a istok zarumenjelo svjetlo mjeseca, skrita još iza planine. Bio je sam na stazi, što je krivudala ledinom, a preko nje je morao proći da bi što prije stigao do osamljene kuće bolesnika. Ispunjala ga neka ponesenost, pa mu se i sve ono što ga je u posljednje vrijeme mučilo ukazivalo podnošljivim. Tamo, kamo ide, naći će znano mu stanje. I, gle, kad je već bio neposredno pred kućom, čuo je škripu starih vrata, zatim muške glasove, pa zastane osluškujući. Iz kuće su izlazila dvojica ljudi. Po kretnjama jedan mu se učini jako sličnim Piotru. I, sreća je, nisu išli prečakom, kojim se on kretao, već uobičajenim putem uz more, pa se tako ni sresti nisu mogli, a on, da ga opazili ne bi, povukao se u sjenu granate masline što se tu, uz njega, bila našla. I bio je to zaista Piotrov glas: 158

— Bilo bi dobro da smo ga tu sreli, ali kad već ostajete onda i nije važno: uredit ću stvar za sutra. — Mislio sam da će se taj živi leš dokrajčiti sam, a, gle, on živi — odgovarao je drugi, njemu nepoznati, glas. — Kako dokrajčiti? — čuo je još kako Piotr pita. Drugi je govorio tiše, pa doktor Baldo više nije uspijevao razumjeti što govori. Sačeka nekoliko trenutaka da zađu za prvu kamenjaru i onda sam krene. Zaustavi se pred vratima osluškujući. Tišina — jedino mrtvi buk mora. Gurne vrata i uz njinu škripu uđe, pa, napipavši zid rukom, uspne se, u tami, stepenicama na kat. Vrata su sobice bila zatvorena, pa ni na katu se ne ukaže nikakva svjetlost, tek tanka crta svjetla ispod vrata sobice. Lupne nekoliko puta jače stopalima da bi u sobi čuli njegove korake, ali nitko nije otvarao vrata, pa se on pobojao da je Igor sam. Priđe vratima i pokuca: ona se odmah otvore i u njima se ukaže Verena. Pogledaju se trenutno, ali — prođe on uz nju bez riječi, okrenuvši odmah znatiželjno glavu bolesnik u : ležao je naslonjen na visoko položeno uzglavlje tako da je izgledalo kao i da ne leži, Zureći u došljaka širom rastvorenim očima, ni on ništa ne rekne. Doktor Baldo sjedne za stol. Verena se zadrži uz bolesnika, očekujući ne će li nešto zatražiti, ali kako je i dalje šutio sama se javi: — Sreo si ih? — Nisam. Išao sam poprečnim putem preko ledine. Bio je Piotr i... — I on, Šok... — dopuni Verena. — Komisija inkvizicije! — šapne muklim, grlenim hroptanjem bolesnik. Šutnja ispuni prostor. Za čas, opet se javi Verena. — Tražili su tebe. — Mene?! Ovdje? — Šok sutra putuje, a prije odlaska htio je susret s tobom. — Eh. — oglasi se bolesnik. — Vi se još i bojite... Još je strah gospodar vaš! — Bojim se da će se i vratiti još... — primijeti Verena. — Crni čaj... Vestalko, ovog dvora!. . . . — uzvikne neočekivano bolesnik kriještavim glasom. — Ne, nije inkvizitor! To lice nije to, to je naše, ono pravo naše, biološko naše zlo. On je mnogo naučio, ali ništa nije izmislio, stvorio... Nastane mučna šutnja. I kako se nitko nije javljao on se opet oglasi istim, kriještavim glasom: — Možda, možda je na mučilištu kreator... Naš, autentični, nacionalni plod. Takvog nisam predvidio ovdje, on se, eto, slučajno našao. Nazvat ćemo ga 159

»Nacionalni slučaj«. Nekada ih je bilo uz mene mnogo takvih. Zato je dobro ime »Nacionaln i slučaj«, zar ne? Šutjeli su i slušali ga. Bolesnik se osjeti važnim, pa nastavi istim tonom i glasom: — Ne, i nije dobro... Jer, i jest nacionalni, ali nije slučaj... Nije slučaj, nije! Doktore, Verena odustaje, ona ne želi preuzeti ulogu nje, veličanstvene dame Povijesti. A plan sam izložio i njemu, tom vašem proizvođaču straha, »Nacionalnom slučaju« tom, on se čak i zainteresirao, a Verena odustala. Sad sam bez te najstrašnije bludnice: Povijesti... I nadalje nitko nije odgovarao. Verena i sama sjedne za stol nasuprot doktoru Baldu, sklopivši ruke i zatvorivši oči, pa je bolesnik nastavljao, no sada, kao da je napustio svoje slušaoce. Udaljujući se hropće: — O vjetre, o jugo, o gdje si hujanje tamno, dugih neizmjernih krila, gdje si se izgubilo?... Tako mi je teško. Verena, zaboravila si crni čaj!... Prije, davno, u životu, glumio sam, kao i svi, da bih mogao podnošljivije živjeti, a sada, evo, istinujem, jest is-ti-nu-jem, ono što sam prije glumom skrivao. Vas priječi strah, vi se još čvrsto držite tog jadnog života, a ja, ja sam slobodan... Nego: mnogi ne bi imali ni što is-ti-no-vati... Verena ustane i ode u kuhinju po vodu za čaj, a doktor Baldo iskoristi čas njegove šutnje te upita: — Osjećate se dobro? — Zlo doktore! Juga, juga više nema. Publiko-prijatelji! Hvala vam. Odakle tolika sreća u mene? Imam prijatelje i publiku, ali ova svjetlost nije moj ambijent. Gusti mrak i jugo, jugo teško, opasno, to je moj svijet. . . I lepet jedara. . . Tada mogu govoriti, tada vidim i Nju jasno, osjećam kako me dotiče po ramenu, kako me upozorava na opasnosti. I, zamislite, ona je postala moja prijateljica. Veli mi: »Učinit ću to, no, bez bola i muke, budi siguran . . . « Ima, vele, i takvih slučajeva, takvih, koje ona želi usmrtiti, onih koji se nje više i ne boje. . . — Ona?. . . Tko je to ona? — jedva šapne doktor Baldo, ni sam ne znajući odakle mu taj šapat. — Ovdje je uz mene, leži uz samo moje tijelo, — i bolesnik se povede za doktorom te stane šaputati: — Ne vidiš je doktore? A ja je osjećam: dodirujem kadikad ja nju, a kadikad, opet, ona mene. Ti bi je morao prepoznati. Zašutješe. — Dakle, ne vidiš je? Vratila se Verena s lončićem vode i položila ga na grijalicu, pa je odmah i upali. 160

— Verena je danas opet plakala. Ja je rasplačem, ali nenadani dolazak komisije prekinuo je naše jedino suživljavanje. . . U plaču, doktore! Zašto plačeš, ženo? To on, strah, još plače u tebi... — Nije istina? Glup si, iako umireš! — Reci doktoru zašto ne možeš igrati nju, najstrašniju bludnicu: Povijest? — Kako istovremeno igrati i n j u i onu što je bezgriješno začela? — Čuli ste doktore: jer ne može igrati Mariju! Jedino bi mogla igrati nju, Povijest, zato što sebe drži svačijom ženom. I vaša je bila, doktore, zar ne?. . . — Ah. . . — otme se Vereni. — A ovo što ja sada živim, kao igru, najbolje je moje. . . Igraj Mariju, igraj nevinost. . . Budi slična meni! — Stani, ne govori više. Tako si slab. . . — govorila je Verena brinući se za čaj i ne gledajući ni u koga. — Pokloni mi »mir«, moj »mir«! — obrati joj se on posve izmijenjenim glasom. Verena pogleda doktora Balda: — Eto, doktore, vi biste trebali igrati Vrlinu, pa... no, dajte mu »mir« vi! — Ti imaš moj »mir«... Ah, kako vas je teško gledati, vas tamo, na drugoj obali. Živite jedan za drugoga, pa i za mene, a ja, evo, živim samo sebe sama. Taj, što mi ga ona ne daje, najbolje je moje društvo... Ali, uistinu, doktore, zar vi ne biste mogli odglumiti Vrlinu, vi to čak ni glumiti ne biste trebali. Malo bi vas trebalo retuširati da postanete slični Apolonu, recimo, onom Belvederskom, kad već nemamo nikoga tko bi mogao glumiti Atenu, onu koja Zeusu iz glave izlazi. — Čaj je gotov, — prekine ga Verena. — Doktore, dijelite ga s mnome, vi ste Vrlina, Verena ne želi to. Znate što ona hoće, hoće nju dignuti iz mog kreveta, hoće je odvesti od mene. — Tko je to s vama, u krevetu, Igore? — upita doktor ne snalazeći se: on nije mogao pratiti sve što je bolesnik govorio, nametale su mu se mnoge druge misli. — Tko je to? Vi ste zaista naivan kao prava Vrlina! Takva suca sebi i trebam ja!. . . Pitate: tko je to?. . . Ona, doktore! Sama, živa smrt, zar to ne vidiš Vrlino? Ja ne znam zašto je Verena zavolila tako nju, a ne mene. Nikada nije tako plakala kao danas, doktore ta Verena. Uvijek tako radi kada se kaje zbog nečega. . . Doktore, ja sam Verenu volio jako, ali ona nije nikada shvaćala što to znači. Sada, odjednom, hoće ovu moju tako vjernu supružnicu. Eh, eh. . . Vidite, kako poet. . . ali i poezija laže, laže jedan njezin... 161

Verena mu prinese čaj i on ga primi drhtavim rukama s toliko pažnje da je prestao i govoriti, a zatim s čajem u rukama, koji se prelijevao rubovima šalice, zbog drhtanja ruku, pogleda doktora i namrštivši se, hukne: — Zašto ova realnost ovdje, a ono što se s mnome zbiva izgleda irealno?. . . Recite, vi ipak prihvaćate ulogu Vrline, doktore? Sudite, kao sama čista Vrlina. Ta ne ćete me pustiti umrijeti bez suda. Moram vam pokazati tko sam, ili barem tko ste vi sami! — Uloga Apolona, Igore, Apolona kao Vrline! To je i previše smiješno. Spoznaja i Vrlina jedinstveni! Za nešto takva morao bih biti ružan smušenjak kao što je bio Sokrat! — javi se Verena želeći biti duhovita. — Smiješno ovdje nestaje i suze nastaju. . . Pa zašto ovdje nema nikoga, koji mojoj duši može vjerovati! Ja sam zgaženi crv, a vi, vi ste bogovi!... — uzvikne on zaista tragičnim glasom tako da se čaj razlio po plahti. Verena priskoči, uzme šalicu s ostatkom čaja i položi je na stolić uz krevet. Bolesnik se osjeti olakšanim i obrati se doktoru novom snagom: — Moj doktore, pitam ja vas, zašto ste vi, o Vrlino, suče vrhovni, tako nekonzistentni, zašto ste i vi svojeglavi? Ta svijetu treba istina, zar ne? Zašto u njoj ne želite sudjelovati, nego se skrivate? — Svijetu ne treba ništa, a najmanje istina, ali. . . ha, on ima svega i previše! — primijeti Verena sama za sebe. — To je mudrost žene, ali ljudska mudrost treba istinu!. . . Imam šezdeset pet godina, od tih trideset sam bio vaš vjerni sluga, apsolutni sluga, Vrlino, jer što sam drugo nego služio vrijednostima, koje vas čine tim što jeste?. . . Nisam krao, nisam mučio... branio sam svoje uvjerenje, izgrađeno slobodno, a ono, uvjerenje, govorilo mi je: tvoj narod, tvoja zemlja, tvoja domovina... Eto, strašne riječi, zar ne? Domovina... Vrlino, toliko je mrtvaca iza mene, toliko je mladosti dalo svoj život prekriveno tom starom krpom, pa zar se zbilja ona može nazvati ruglom? Reci! Rekneš li da, zašutjet ću mukom... Reci, ne skanjuj se... Jer ima domovina i domovina, kao što i ljudi raznih ima, ali ova moja domovina najsirotinjskija je, najviše popljuvana bila, ona je i danas to!.. Reci, ako nije, reci, Vrlino!... Šutiš... Mjesto domovine, vaš prijatelj je našao drugo sidrište: on je govorio u prvom redu o klasi... Eto, a ja, u prvom redu, o domovini! Vrijeme je otkrilo i jedno i drugo, jasno se sada vidi! Reci, ako je on imao pravo, zašto je sada tako kako jest?. . . A jest tako, da on sada brani neku domovinu, koja je proždrla moju... Jesam li za tu izmrcvarenu, poniženu domovinu bio dužan dignuti glas, Vrlino? Ubijao nisam, ali ja se ne mogu odreći odgovornosti i za to, ako je situacija bila ubijalačka. . . Reci! I u tvoje su ime to radili! I oni, sami su bili poubijani. . . 162

— On nije razlikovao klasu od domovine, ni domovinu od klase... — rekne tihim glasom doktor Baldo. — Ako je tako, Vrlino, zar i ja nisam bio takav, zar mnogi, koji su uz nas pali nisu bili proleteri, pa i svjesni toga bili? Ali, dobro, moram reći: Vrlino, vi savršeno igrate svoju ulogu. Evo, Verena, tako se igra... Igrajući šuti. Ne odgovara još na ono što je bitno! I to traži vrlinstvo tvoje. Vrlino! — Ne, on ne igra... — rekne Verena i prinese mu šalicu s čajem, koju je nadolila s onim što je bilo još preostalo od već skuhanog čaja. Bolesnik se zaokupi ispijanjem čaja, pa to ostavilo dojam da ga je tema prestala zanimati. Verena je stajala uz njega pazeći da mu iz drhtavih ruku ne ispadne šalica. — Oprostite, jedno pitanje — uskoči mirnim glasom doktor Baldo — jeste li vi ikada, u vašoj mladosti, nosili takozvani Edenšešir? — Eden šešir?! - iznenadi se Verena. Pitanje iznenadi i bolesnika: — Eden-šešir?! — upita konačno bolesnik. — Šešir?!... Nikada šešir ni nosio nisam. Svak zna da sam uvijek išao gologlav... Vrlino, loviti, to nije vaša uloga! — Sjećate li se, možda, jednog putovanja u Dubrovnik, starim nekim brodom, recimo prije četrdeset godina, možda prije četrdeset i pet, šest godina i nekog mladića, koji je išao u Dubrovnik na škole, kako se to onda govorilo, skupa s majkom, ona je u tom gradu trebala služiti da bi sina mogla školovati. . . I bilo je jugo, jugo, a oni su sobom nosili sve svoje: i madrace i krevete, i škrinju nek u i . . . Verena uzme šalicu iz bolesnikove ruke, pa od loživši je na stolić uz krevet sjedne za stol, promatrajući znatiželjno doktora Balda, a on, bolesnik, smrknuo se i toliko uznemirio da mu se glava počela, drhtajući, pokretati ulijevo. On više nije govorio nego rogoborio: — Četrdeset, četrdeset pet, šest godina!. . . Eden-šešir i putovanje. . . Stari brod! — Po jugu, uzavrelom jugu. . . — dopunjavao je doktor. Tišina. Osjete je svi kao gluhu prijetnju. — Odakle to? Odjednom! — čudila se Verena. — To je u vezi sa starčevim pričama. . . — Vrlino, vaša ljubav za istinite detalje, koji osvjetljuju čovjeka, hvalovrijedna je, no istina je. . . — Ali, molim vas, kakve su to šale odjednom? Jesmo li stvarno oglupavili posve? — ne izdrža Verena. — Eden-šešir tu, sada, pred mrtvacem! Igor nikada nije nosio šešir, to ja znam, a put brodom... 163

— Tko me to optužuje tako nisko?... On, vaš prijatelj?... Tužne su to šale. Vrlino, jako tužne prema onima koje bih htio iznijeti pred nju. . . tu, što me njeguje, ali ona ne želi prihvatiti uloge svoje...Vrlina je zato Vrlina da bi znala birati bitno, da bi znala sagledati onaj uzrok, koji u sebi krije tisuće uzroka. . . Doktor Baldo, sjedeći za stolom, promatrao je gotovo netremice bolesnika i činilo se da ga uopće ne dira njegova uznemirenost, pa ni ogorčenost Verene, ali lice mu je odavalo ipak neku rezigniranu tugu, i, čim je bolesnik na čas stao, on mu se obrati, braneći se, posve mirno, gotovo plaho: — Meni se čini da je ovdje nastao neki nesporazum, moja pitanja nisu ni napad, ni istraga. Niste, Igore, uopće vi u pitanju, iako to može tako izgledati, važno je nešto drugo o čemu sada nema smisla ni govoriti. . . — Vrlino, zašto ste mimoišli domovinu?... Šutite! — Zašto me tako posprdno nazivate Vrlinom? Nije lako željeti biti čist, da bi se moglo poduzeti nešto pametno! — Pametno! Gdje je ovdje pamet? Nju su istjerali kao kuju. . . U ovom jadnom narodu okužili su, osramotili, popljuvali tu riječ, ona, sva već crvljiva, zaudara, jer. . . Jer, kako bi bez toga mogli drukčije. . . I digli su Sreću kao domovinu! Gospodo, jeste li vidjeli to? Ne, niste, jer što vi i vidite! — Ali stani već! Možeš li ti uopće ne govoriti? — uzvikne prigušenim glasom nekim Verena. — Mogu, ako mi daš moj »mir«. . . Daj mi san!. . . Trideset godina prolazim kroz špalir onih koji pljuju po meni, koji me udaraju, pljuskaju... Znaš li tko je onaj što me optužuje? Reci svoj sud!... A ti, Povijesti, zar ti sve to ne vidiš? — Moje nije vidjeti,moje je djelovati... — odgovori Verena šaleći se. — Tako? Prokleta b i l a . . . Zašto ne otkriješ istinu, zašto ne razdvajaš ono što jest od onoga što nije? Ta, u tvoje ime govore o Sreći kao domovini. — Ha, ha, ha. . . Kakve li glupe zablude ljudske! — Ha, ha, ha. . . Tako je? Savršeno glumiš. Tu si i ti i on da slušate i gledate njega, onoga, Šoka, koji me je u strašnom času kupio i kao s robom raspolagao! Šutiš ti, Vrlino! Znam, morao sam se dati zaklati, mučiti, morao nestati i biti apsolutno zaboravljen, biti dublje, dalje od ništavila, postati gluhi muk, to bi bilo po tvojoj mjeri, Vrlino, zar ne? Govorio mi je taj Šok ovako: »Evo ti život, ali ćeš mi dati dušu...« I spasio sam život, ali sam zato išao kao 164

pas njušeći i dostavljajući. . . Vrlino, ako sam ja hulja, reci, kakav je tek onaj koji me je takvim učinio! Ali ti šutiš?. . . Odjednom se dolje, iz prizemlja, oglasila vika i psovke: čuo se ženski, starački, hrapavi i kriještavi glas, koji je psovao, optuživao nekoga za krađu, prevaru, a muški je glas ubacivao kadikad podmukle neke riječi, što su izazivale starački bijes. Bolesnik je prestao govoriti, a Verena ustane i ode do balkonskih vrata te ih rastvori: mjesečina se pruži podom, a i svježina se odmah osjeti u sobici. Nečujno se ušulja s balkona riđa mačka, pa, kao da sa svim ovdje gospodari, prijeđe sobom i skoči na krevet bolesniku te se smjesti u njegovu krilu, skupivši se u klupko. On je i ne primijeti: slušao je svađu, koja je sada, kroz otvorena vrata balkona, bivala jasnija i prisutnija. — Ne će dugo trajati, — oglasi se bolesnik. Doktor Baldo ustane i ode na balkon. Odmah, ispred kuće, pružalo se more gotovo već posve tiho, uokvireno tamo, na horizontu, nizom otočića — sve u jasnoj, čistoj mjesečini, nad svim se diglo prozirno, jasno nebo. Osjeti grč u prsima: odakle taj užas iza njega, taj bijes dolje i ova veličanstvenost ispred njega? Ostao je časak tako sav predan ovom dojmu, a onda mu se iza leđa približila Verena i šapnula: — Dakle?! Ti mu ne bi dao »mira« njegova? On se okrene i pogleda je zaprepašteno, bez riječi, no odmah se i prene, pa upita: — Mira? Što je to taj »mir« njegov? — Vrlo jednostavna stvar, mili, onaj zbog kojeg me optužuješ da mu ga donosim. . . — izrekla ona šaptom, pa se odmah i okrenula prema bolesniku. P r i đ e mu: ležao je sada zatvorenih oči. Buka se u prizemlju stišavala: sad je prigušeni glas muškarca vladao, ali konačno, i on prestane. Samo se ženski glas čuo potvrđujući se, objašnjavajući se. — Čujete li kako nestaje taj ženski glas? — javi se bolesnik. — Znam ga: savladan je i pobijeđen, silovan... A onaj drugi sada radi svoj posao dok smo svi mi ovdje. Eh, Vrlino, eh Povijesti, kako ja to razumijem! To silovanje, tu pobjedu... Doktor Baldo se odjednom okrene u sobu, krene do stola i rekne kao da želi sve prekinuti i objaviti nešto izuzetno: — Nema, nema smrti! 165

Ušuti bolesnik, zagleda se u njega, a i Verena mu se obrati nekako postrance. — Zar bi bilo moguće sve to tamo — pokaže doktor Baldo prema balkonu — da ima smrti? Verena se glasno nasmije: — Tako govori samo Baalamova magarica! Ali, u taj čas se oglasiše vrata u prizemlju, pa odmah zatim začuju koraci uz stepenice i ubrzo se ukazaše na vratima male sobice pukovnik Šok i Piotr. Oba ponešto zbunjeni, ali i odlučno, uđoše u sobu, pa se njezin prostor ukaže tijesnim. Verena iskoristi čas te dade bolesniku u usta jednu, zatim drugu pilulu i smirenim se glasom obrati pukovniku: — Pukovniče, vi ste od riječi. — Kad to ja nisam, gospođo? — Naglasujem samo tu vašu vrlinu, pukovniče! — Hvala... Morao sam sresti doktora Balda. — On mu pristupi i čak se nakloni. — želio sam se upoznati s vama već odavna; ja sam Š o k... Znam dobro ovo mjestance, pa sam želio i vas upoznati... — Pukovnik Šok, pukovnik Šok! Kakvo divno ime!. . . I želio bi me upoznati. . . — uzvikne bolesnik. Ah, Bože moj, kako sam ja naivan i kako se više ne znam vladati! On je pukovniče, upravo sada ustvrdio da smrti nema, a vi ste me držali već mrtvim, zar ne? Čudite se što još živi ova strvina. Nova je odluka pala! I neka je! Izvolite! Žao mi je samo što ste prekinuli moj dramatski razgovor s Vrlinom i Poviješću. Ostali smo bez zaključka... Onda, sjećate se, pukovniče, strah me je bacio niz strminu... — on se odjednom zakašlje tako silovito da su se i Verena i doktor Baldo ustali te skočili do njega. Trgnuo se on i odjednom pružio, zatim se bacio na krevet, gušeći se... Doktor Baldo ga dohvati za ramena, ali odmah ga i pusti, jer se krv javila na krevetu: curila je niz bradu bolesnikovu. Zgrčen sav, neprestano kašljući, on je jedva uspijevao osloboditi čas da udahne zrak. To mučenje dugo potraje. Pukovnik i Piotr ostajahu ukočeni i zbunjeni dok su Verena i doktor Baldo pomagali bolesniku da se smiri. Pukovnik se u jednom trenutku okrene Piotru i kimne mu glavom, ovaj mu odgovori istom gestom, ali i bolesnik se već oporavljao: stišao se kašalj, pa se on, konačno, zatvorenih oči posve ispruži na krevetu. Papirnatim rupcima Verena mu je čistila krv s usana i brade, a doktor Baldo se vraćao stolu jedva pogledavši nadošle. — Doktore! — približi mu se pukovnik — žao mi je da smo se baš ovdje i ovakvom prilikom morali sresti, ali ja se žurim. Vas sam, međutim, želio upoznati... 166

— Molim, drago mi je, ali ne znam čemu imam zahvaliti toliko zanimanje za mene? — Vi ćete još dugo ostati ovdje? — Vidite kakvo je stanje. — Ah, sad ste svi ovdje... — Oglasi se gluhim dahtanjem bolesnik. — Tako! A ja sam bespomoćan... Kapetane, riječ! Jedino riječ, pred ovima, ma i u vjetar... Gospodin »Nacionalni slučaj«, božanska Vrlina i ona, Povijest, stara Rehaba... Vičem! Optužujem! Sve vas... — On zaista i pokuša uzviknuti, ali mu ponestane daha i nanovo klone bez glasa. Prisutni se pogledaju bez riječi, no bolesnik se opet javi iznenadivši sve: — Vi ste: ili pobjednici, ili oni, koji ni kuhani, ni pečeni nisu, a ja, ja sam pobijeđeni crv... Neka! Gospodin drug »Nacionalni slučaj« kupuje duše, žive duše, žive duše!... Kako su se vremena izmijenila! Žive, da bi ih usmrtio. Ta, zar nije sve već kupljeno, pukovniče? Pustoš ste napravili, pukovniče, samu pustoš! Čestitam! Svi slušaju,jer oslobođeni sebe samih, bivaju samo sjene... Kupljen,evo,ovako izgleda čovjek,onaj kojega ste trideset i više godina pljuvali, pljuskali da biste mogli ukazivati na krivca za sve... Zašto? — Pukovnik ustane i priđe bolesniku: — Igore, ne uzrujavajte se, ne mučite se... Tako nije! Ne govorite istinu, ali budite mirni, nitko nema ništa protiv vas. Mi smo naše račune sredili i, mislim, na vaše i naše zadovoljstvo... Ne zaboravite, ipak, s kim ste se nekada združili i kome ste sami vašu domovinu prodali! Da ste i pobijedili, bili biste pobijeđeni, a tada nikada takve i tolike bijede ovdje, Igore! — I ne čekajući da mu bolesnik odgovori on se okrene Vereni, nakloni se, a zatim pristupi doktoru Baldi: — Ja ću biti s Piotrom, pa ako vam to ne bi bilo teško, molio bih vas, idući kući, svrnite do njega Piotra. Mali poslić jedan. . . Bit ćemo brzo gotovi. Oprostite — I oni obojica iziđoše iz sobe ne okrećući se. — Mefisto! — zahriplje bolesnik, ali tako da se jedva i razumjeti moglo, a onda kao da mu se krik sam iz prsi odlomio uzvikne: — Mi smo igrali s đavolima, ali vi ste... Dalje se ništa nije moglo čuti. A doktor Baldo i Verena osluškivahu još njihove korake, pa kada su se vrata u prizemlju škripanjem zatvorila, pogledaše se uzajamno, a zatim se oboje vrate bolesniku. On je sad ležao mirno zatvorenih oči. Verena mu pristupi i pogladi mu čelo. Doktor Baldo izađe nanovo na balkon. Mjesečina, razlivena morem, otocima, poprimila novi sjaj i opet se u prsima njegovim javi grč, pretvarajući se postepeno u jecanje pa on ne izdrža, već, naslonivši se na 167

balkonsku ogradu, prepusti se jecajima. Ali, čuvši iza sebe rogoborenje bolesnika s naporom prevlada to stanje i okrene se u sobu. Verena mu je prilazila šapčući: — Tebe traži! On poleti k bolesniku, koji se više nije javljao. Doktor Baldo mu uzme ruku. Bilo se jedva osjećalo lo, no kucalo je ipak odmjereno. Sačekao je još neko vrijeme, pa, kako se bolesnik više nije micao, on odstupi od njega i priđe stolu za kojim je sjedila Verena. — To već djeluje njegov »mir«? — upita on gledajući je; — Da... — Što pukovnik želi od mene? — Postao si zanimljiv... Imaš utjecaja na svijet. — Pa? — Igraš naivčinu, m i l i . . . Moraju te imati na neki način. Popa već imaju preko Piotra. Doktor Baldo ju je stao netremice promatrati i, odjednom, padne mu na um strašna misao. Rastvorivši širom oči upita: — I tebe imaju »na neki način«, zar ne? — Hm... Ne, ali... — Ali? Ipak: ali!. . . — Da, ali ja nisam opasna. . . Vidiš, njega, tamo, u krevetu, živ je samo zato što je poslije izgubljenog rata pokleknuo i predao dušu. Koprcao se kasnije »na razne načine«, a kakav je bio i jedan, onaj od »tih načina« tko će znati. — Ha, ha, ha... — uzhroptao se odjednom bolesnik. — Čuje nas? — upita doktor Baldo. — Vjerojatno. — Čuo sam, čuo sam, Vrlino... Moj pakao zaslužuje raj kada bi ga bilo, ali ostaje samo pakao: Domovina... Kako jadno zvuči ta stara riječ pred vama... Tonem. Dosta.. . Spava mi s e .. . — Zaista, to djeluje »mir« što sam mu ga dala. — I tako, jednom se više n i probuditi ne će. — Ne će. . . — odvrati Verena. Netko mora biti s njim noćas. — Znam, — odgovori Verena. — Bit ću ja... — Da idem k tom pukovniku večeras? — Poći ćeš, i eto, vidim, žuriš s e ... — Gospode! Gdje smo?... Ima li spasa? šapne i njegov se pogled zaustavi na autoportretu na staroj škrinji. Da, zaista, to je to... pomisli. 168

LJUDI, LJUDI SU MOJ PEJZAŽ

Poglavlje 22. Doktor Baldo odlazi na sastanak kod Piotra gdje ga čeka Šok i još neki mladi čovjek. Razgovara se o rukopisu starog gospodina. Trebalo bi sačuvati taj rukopis, ako se starom Barbaro-Jakasu nešto iznenadno desi... Zbunjen, doktor Baldo ne zna ništa o rukopisu i ništa ne može obećati. Pukovnik Šok moli doktora Balda da ga prati. Šećući uz more vode razgovor »širokih horizonata«. Šok predlaže doktoru Baldu: kao dobar i častan čovjek mogao bi da prestane biti nepovjerljiv prema vlasti u mjestancu.. . Razgovor se završava doktororovim odbijanjem da mijenja svoj stav, koji, dakako, i nije neprijateljski, ali on želi ostati slobodnim čovjekom. Napustio je doktor Baldo sobicu svog osamljenog bolesnika i smućen i ogorčen, a kada je za sobom zatvorio stara vrata kuće nije, kao i obično, osjetio olakšanje, što nastaje čim se oslobodimo mučnog i teškog tereta, ne, naprotiv: osjetio je kako i taj golemi prostor oko njega, natopljen čitav mjesečinom, nije ništa drugo nego ta soba, ta kuća iz koje je upravo izašao. Krenuo je istim prečacem, kojim je i došao i, što je čudno, on se zaista žurio da što prije sretne tog pukovnika. Ali ne, nije se u sebi osjećao poraženim, sluganski poslušnim, kako mu je zlobno predbacila Verena, ne, bio je uvjeren da ga tamo vuče u prvom redu znatiželja, a zatim i sama želja za nekim obračunom: on se, konačno, jednom mora i omjeriti... Starog Barbaro-Jakasa ne će uspjeti dovesti do kuće, iz koje je tek izašao, ali, poslije ovog što je večeras doživio, ne bi imalo ni pravog praktičnog smisla, a upravo to, praktičan smisao susreta, bilo je ono što ga je i podsticalo na takav pothvat. Izjednačavao se intimno s narodom kojemu pripada i to ga je obvezivalo, a slučaj, da je, u ovom malom mjestancu, susreo dvije takve osobe, kako on misli neobično važne, za sliku sudbine njegova naroda, bio je razlog da drugo nije mogao učiniti nego nastojati omogućiti njihov susret i, biti svjedokom takva susreta te iz njega izvući korisne zaključke za sebe osobno, pa i za sudbinu ovog puka. Narod! Nikada on, u razgovoru, ne bi tako jednostavno izgovorio tu toliko kompromitiranu riječ, ali, misleći, on joj se prepuštao. Jasno je vidio ugroženost tog njegova svijeta. Nije rođen ovdje, nego gore, u slavonskim ravnicama, a zaželio je ovdje služiti da bi upoznao ovaj kraj i njegov puk. U početku je osjetio i sam ono nepovjerenje uobičajeno ljudima sa 169

sjevera prema ovima s juga, ali ubrzo je i spoznao čudnu slabost ovih ljudi i snašao se. No, eto, sad je jasno: od susreta dviju karakterističnih sudbina — ništa! Ostaje: prihvatiti stanje kakvo je i tražiti drugu priliku da bi pomogao. Pomoći?! Kome? Kako? Koga on to ima? Nikoga. Sam je . .. Zašto on to ima i gaji neke iluzije o svojoj ulozi, ulozi upravo u narodu? U narodu?!... Zar ne sumnjaju mnogi već u taj mitološki pojam. Ne, nije on na čistu sa samim sobom. Da je njemu jasno što je to s njim, bio bi već raščistio i svoj odnos s Verenom. Što je to? Tijelo i ništa drugo, a ipak... Racionalizirati i sebe treba! Ulazio je već u malu dobro mu poznatu uličicu i našao se odmah među znanim mu zgradama. Slušao je noćni odjek svojih koraka i što se više približavao kući Piotrovoj njegov je nemir, zapravo razdraženost neka, bivala sve veća. A Piotrova jednokatnica nalazila se u prostoru obzidanom visokim zidom i vrt, koji se pružao oko kuće, bio je također obuhvaćen njim. U vrt, a i u kuću, ulazilo se stoga kroz velika vrata u samom visokom zidu. Od njih, do samih kućnih vrata, vodilo je lijepo popločano dvorište nadsvođeno odrinom. Doktor Baldo se zaustavio pred tim vrtnim vratima i odmah opazio da su prozori u prizemlju kuće osvijetljeni. Čekaju ga dakle. Povuče uzicu zvonca i nije čekao dugo, a na vratima vrta pojavio se Piotr. Otvarajući ih, šapne mu: — Doktore, oprez... To je guja... Doktor Baldo ništa ne odgovori. Slijedio je Piotra. Uđoše u uski hodnik kuće, zatim kroz desna vrata u sobicu »za primanje«, već i poznatu doktoru Baldu. Za velikm, čctverouglastim stolom, što je ispunjao gotovo čitavu sredinu sobe, sjedio je pukovnik i, začudo, mlad čovjek za kojega je doktor Baldo znao da »piše«. . . Novinar? Zvali su ga Mladi Augustin. Na stolu je bilo vino, pršut, naranče, ali sve već razbacano i bez reda, no vidjelo se: jelo se i pilo mnogo, pa i ostavilo dosta. Doktor Baldo pogleda u brzini lica i sjedne. — Hvala vam što ste došli, doktore. Tamo je situacija strašna, pa se, dakako, ondje i nije moglo razgovarati. Stvar je zaista pri kraju, zar ne? — Stvar, da stvar... — šapne doktor Baldo i ogleda se još jednom oko sebe. — Izvolite, poslužite se... — govorio je pukovnik, ponašajući se kao da je sam gospodar ovdje. — Ne mislite da je situacija strašna? — Mislio sam čak, u jednom trenutku, da će nastupiti kraj još večeras. — Davno je trebao nestati! — ubaci ljutito Piotr i pogleda pukovnika, pa zatim liječnika. Mladi Augustin je šutio i blago se smješkao. — Doktore, znam da se žurite. Pratit ću vas, ali ovdje bih htio par riječi progovoriti s vama u vezi s gospodinom Barbaro-Jakasom. Najbolje bi bilo otvoreno. Vi ste njegov liječnik, često ste s njim... On se ne osjeća dobro, to znamo, i mogao bi završiti neočekivano. 170

Tko je on, to vi znate i koliko je bio važan nama. Važan! Ali dobro... Jest! Ipak, ne treba pretjeravati — on se tu prekine i obrati Piotru: — Zašto doktoru ne lijevaš vino? — Piotr se trgne pa uzme natakati vino u doktorovu čašu. — On nas stoga i zanima, ali ništa manje i ono što piše. Čujemo da je to neki obračun? — U njegovoj sobi bio sam samo dva puta i to u posljednje vrijeme, ništa nisam osobita vidio... Rado razgovara s mnome o TinTinu... Znate li tko je taj njegov Tin-Tin? — upita doktor Baldo i okrene se prema Piotru i Mladom Augustinu. — Jasno, doktore, znamo mi da vi niste čovjek koji uhodi, istražuje, radi, takorekuć, s određenom svrhom... Ne, ne, ni iz daleka. Želio sam vam ovdje reći: dogodi li se nešto, to »nešto« znate što znači? Onda, ne bi trebalo bilo tko da spriječi Piotra, ili Mladom Augustinu da dođu do rukopisa. Razumljivo vam je i zašto! — Ja ništa i ne znam o rukopisu... — No, eto, bravo, tako je, to je najbolje: vi ništa ne znate o rukopisu, a za ostalo ćemo se mi pobrin u t i... Hajde da se kucnemo. Piotrovo vino je ove godine izvanredno. . . Živjeli! I svi su se kucnuli zaista kao po nekoj zapovijedi, gledajući se ozbiljno uzajamno, a onda se Piotr nekako bezrazložno glasno, ali kratko nasmije, pa se i ostali pokušaše nasmijati; ipak: nikako nije išlo od srca. Pukovnik prvi ustane, pa i krene obraćajući se doktoru: — Sad bismo mogli krenuti. Piotr ionako jedva čeka da ga ostavimo njemu samome, ili razgovoru s Mladim Augustinom. Mnogo sam ih danas gnjavio. Piotr, dakle, doviđenja sutra, mladi čovječe, addio, pobrinut ću se za o n o ... Izađoše te krenuše uskom uličicom — posve praznom, a punom mjesečine — prema cesti koja vodi uz obalu. — Doktore, vi se ne ljutite što vam oduzimam vrijeme, ali shvatit ćete m e . .. Tu sam dan, najviše dva, a puno poslova, sve sami sitni, praktični poslići. Hodajući, evo, ovako s vama, s čovjekom, mogao bih reći s pravim čovjekom, sve mi se čini kako ćete me osuditi zbog onog večeras, tamo u Igora, pa i za ovo kod Piotra... Doktor Baldo je šutio, a pukovnik je časkom očekivao ne će li on ipak nešto odgovoriti, no kako se on nije javljao pukovnik nastavi: — Tako je dakle: pogodio sam! Osuđujete me?. . . Tko šuti potvrđuje. Upravo stoga mi je i bila potrebna ova šetnja. Stigoše na cestu što je rubila obalu. Nikoga na njoj, ali i nikoga čuti u prostoru oko njih. Pukovnik se zaustavi časkom i razgleda oko 171

sebe. Kako se doktor posve zatvorio u šutnju (odjednom mu je postalo jasno da je u Piotrovu stanu izgubio jednu bitku: ono kako je pukovnik iskoristio njegovu izjavu »da ništa ne zna o rukopisu« — bila je, po sve je jasno, izgubljena bitka!), pukovnik opet nastavi, ali drugim registrom: — Doktore, vi kao da nemate smisla za pejzaž? Gledajte ovo oko nas! — Pejzaž!... Pukovniče, moj pejzaž su ljudi! — lane doktor posve slučajno i ne misleći se suprotstavljati pukovniku. Približavali su se kući gospođe Anite i u njemu oživjela misao o Jošku, o njegovoj sudbini. — Naravno, naravno i bravo! Ljudi, ljudi... — prihvaćao je gotovo oduševljeno pukovnik. — Vidite, pukovniče, ovu kuću s jednim jedinim svjetlom na prvom katu? Tu stanuje starac radi kojega ste me pozvali večeras, mislim da to i znate, ali ne znam je li vam poznato kako tu živi i jedan dječačić, Joško, koji će za godinu, godinu i pol umrijeti. Pejzaž... Večeras, prije nego ste stigli u onog nesretnika onamo, bio sam na balkonu i gledao ovo što ste i vi ovaj čas gledali: pejzaž. Nazvali ste to pejzažom. U redu!... Mene je to, vidite, što se bojim nazvati onako kako ste vi okrstili, potreslo toliko da je probudilo odjednom u meni uvjerenje kako smrti nema, ne može biti i rekao sam to glasno: »No, nema smrti!«... A sada, evo, tu sam, s vama skupa, pred jednom slikom smrti i to s m r ti... Ah, oprostite, gnjavim vas... N o, pukovniče, vidite, dakle, kako ja zaista nemam smisla za pejzaž! — Hvala vam na iskrenosti! — šapne gotovo blago, nježno pukovnik. — Ljudi gotovo nikada nisu iskreni... Ljudi! S vama sam i ja iskren... U tom i jest sve: ljudi!... Gledajte, sve ovo što radimo mi i jest to: ljudi! — Kad smo već iskreni, dozvolite mi, pukovniče, jedno pitanje: svi oko vas, pa i vi sami, igrate neku tajanstvenost, koja mi je nerazumljiva. Što vi to igrate?... Da, kao ljudi! — H m . . . Imate pravo: igram tajanstvenost, a zapravo... Znate, moj doktore, ja se bavim politikom, ili barem jednom vrsti politike, koja tu igru i traži. Širok, preširok je čovjek, rekao je već netko, treba ga ograničiti! Ograničiti, to je posao moje politike! No, to vi i znate, zar ne? Takvim pitanjem, oprostite na posvemašnjoj iskrenosti, provocirate, zar ne? Ali, nije važno... Pa, kao čovjek te vrsti politike, htio bih s vama i porazgovoriti. Budite uvjereni za politiku ove vrsti ljudi su jedini pejzaž... U ovom sam mjestancu upravo zato da vidim, da promotrim t a j ljudski pejzaž i u tom pejzažu vidjeli smo i vas, doktore, vas, gotovo pravog čovjeka... I 172

razumljivo, zanima nas to. Vele neki da ste naš neprijatelj... A ono, što bih vam htio objasniti jest: pravi čovjek ne može biti naš neprijatelj, jer bi tim postao i neprijateljem sebi samome! — izrekavši to pukovnik se zaustavi, uvjeren da je njegova riječ morala imati učinka. Počekao je časak, ali kako opet nije dobio odgovora on doda: — Zašto, doktore, sve dobro, svu ljubav što je razdajete ovdje ne radite kao naš čovjek? Sva su vam vrata otvorena! — Ne razumijem... — odvrati čudeći se doktor. — Dobro s vaše, dobro s njihove, dobro s moje strane, zar nije svejedno dobro? — Ne, doktore, ne! To su važne nijanse u ljudskom pejzažu! V i ste, čujem katolik? Svetog Augustina znate? — Malo, vrlo malo, pukovniče... — požurio se doktor da se ne složi sa sugovornikom, a i da se ne ukaže znalcem. — Eto, vidite, sveti Augustin veli: onaj koji je van crkve, bio vjernik, ili krivovjernik, a živi kao dobar i valjan čovjek, sličan je dobrom trkaču na krivoj cesti: što bolje trči, to se tim više udaljuje od prave ceste. — Riječ je tu, čini mi se, više o crkvi, a manje o dobru! — U pravu ste, ali ste i član jedne crkve! — Ne znači li to da se i sami priznajete članom neke crkve? — Riječi mogu biti pravi odraz stvari, dakle istina, ali i čisti simboli koji tek znače.. — Jasno mi je, vi kao da biste htjeli da prijeđem iz jedne crkve u drugu? — Možda ne tako, ali htio bih vam reći kako su naša vrata otvorena za svako vaše dobro, zapravo za svakog dobrog čovjeka. — Nego da se vratimo svetom Augustinu. Htio bih sada ja vama reći: Krist je učio suprotno od njega u ovom slučaju, a za mene je On mnogo veći autoritet od ovog, ili onog sveca. — Ah, to znači da niste pravi član crkve! — I nisam, pukovniče, nisam... Smatram je potrebnom, ali i branim se od njena totalitarizma... — Tim lakše. Ja vam i nisam rekao da postanete članom, ali zašto biti neprijateljem?. . . Mi ne volimo stvarati neprijatelje. — Molim vas, jedno pitanje: kojoj naciji pripadate? — I zar je to, zbilja, vama važno, vama čovjeku dobra? — Važno, jako važno, pukovniče, danas. Vidite, kad se već služimo svetim primjerima, u raju zemaljskom, gdje su sve životinje živjele u miru, razlika između janjeta i vuka bila je samo, takore ći, formalna, pa stoga te razlike i nisu bile tako važne, ali van raja, gdje jedan život živi od drugoga, razlike su se 173

ukazale prilično drastične, čak jezive, zar ne?. . . I važne stoga, pukovniče. Ja sam Hrvat, i tom svom pripadanju nisam davao nikakvo značenje, ali kada sam vidio da taj narod netko ponižava, uništava, proždire, onda sam se opredijelio, pa vas stoga i pitam: jeste li od strane onih koji gutaju, ili od onih koji su gutani, pukovniče, da ne kažem sveti Augustine! — Hvala, iako se s vama ne slažem, ipak, priznajem, nešto ste me naučili. Zar vam se nije ukazalo vrlo često kako se čovjek može prevariti u tom prosuđivanju tko koga guta? — Vi gurate na područje apstrakcija, pukovniče! Teoretski se može i to pretpostaviti, ali, čini mi se, da onaj koji je gutan najbolje zna prosuditi je li gutan i tko ga guta! Vi ste, na primjer, kako sam noćas čuo, progutali jednom onog jadnika, koji se sada hrani kokainom i umire, pukovniče. On doziva sada Vrlinu kao svjedoka svoje nevinosti, svoga prava, a zove i Povijest, optužujući je zbog prevare... — Sudbina, ili povijest, dala je nama pobjedu, pa stoga i moralno pravo, doktore! — Ali odgovorite mi jeste li vi Hrvat? — To zaista nije važno za mene, doktore. Sreća ljudska ne ovisi o tome je li netko Hrvat, ili Japanac. — Kako kada i kako gdje! — Doktore, moja je domovina sreća ljudska. — Vi ste, dakle, iz Srećkovca, vi ste stoga Srećkovljanin! — Nije to šala, doktore! — I nije, nije, znam to vrlo dobro, pukovniče. — Čudno je samo kako vi, Srećkovljanin, usrećujete ljude. Eno vam Igora, eno Barbaro-Jakasa, to su dvije krajnosti, ali i dvije značajne sudbine ovoga puka, dva pola koja ste svakog na svoj način usrećili. Piotr je vaš Srećkovljanin, Mladi Augustin je, kako vidim, na putu da to postane, pukovniče... Ali, znam, znam, ovaj način razgovora ne volim ni ja, jer to je igra dosjetkama, to je ona igra kojom se vi neprestano i čak sistematski služite kad se otvori realnost ispred vas. To je, pukovniče, put sljeparenja... — Doktore, dobro ste izabrali te dvije krajnosti kao primjere, oni su primjeri i za mene, primjerci, naime, koji nestaju, koji moraju nestati i za sobom vuku u ništavilo sve one koji ih slijede. Njihov nestanak oslobodit će svijesti naše grdnih rudimenata, a Piotr je, znam i ja, kao što i vi znate, samo nužno, ali prijelazno naše zlo, Mladi Augustin je naša budućnost, doktore, na njima mi gradimo! 174

— Budućnost, budućnost... Pukovniče, svi koji bježe od sadašnjosti u budućnost ipak bježe. Bježe, pukovniče, a vi, kao pukovnik znate što to znači bježati... I u svojoj crkvi, kojoj pripadam po rođenju, to me jako muči. — Odstupanje, pa i bježanje, doktore, u strategiji je vrlo važno i nije, ne mora uvijek biti negativno. — To su dosjetke, rekli smo već, pukovniče! — Vi ste, dakle, naš neprijatelj? — Ja, pukovniče, mislim na onaj kratak interval života što je dosuđen onom dječačiću Jošku, taj, takav interval postaje mi kriterij... — Vlast je akcija, doktore! Ona, po svojoj prirodi ograničuje čovjeka. Oni koji samo misle, to vrlo često zaboravljaju. Misao i akcija se rijetko apsolutno usklađuju, znam... No, kasno je već, doktore, hvala na razgovoru. Volim iskrene i pametne ljude. Ali, nije lako s ljudima, koji imaju, zapravo, misle služeći se bizarnim kriterijima. Priznajem, lakše se kadikad razgovara s kardinalima nego s dobrim ljudima-vjernicama. Razmislit ću svakako o našem razgovoru. Razmislite i vi, jer još nismo dotakli praksu... Tamo, u borovoj šumici je moj auto... — I neočekivano pruži ruku doktoru Baldu. Iznenađen, on je prihvati te, gledajući zatim, kako se udaljuje pukovnikova spodoba, sve više nestajući, shvati da je bio naivan i obuzme ga strah. Rekao je taj čovjek nešto o doticanju prakse... Okrene se i pognute glave laganim korakom, pođe natrag. Prolazeći pokraj kuće gospođe Anite zastane. Prozor je još uvijek bio osvijetljen na prvom katu. Odmahnuvši rukom, odmah i krene dalje. Mjesečina je bila tako jaka da je opazio na cesti i svoju sjenu. Osmjehne se tome, stane i ogleda se... Zaista, potresno, pomisli, ali odmah ga ispuni i onaj isti osjećaj što je iskrsnuo bio u njemu čim je, prije, izašao iz kuće Kapetanovićevih: da, taj golemi prostor oko njega, natopljen mjesečinom, varka je i nije ništa drugo nego ona soba, ona kuća, iz koje je tek bio izašao.

175

III. dio

USTA JAKOVLJEVA

176

ODGOVORNOST »I OKO VODOPADNO«

Poglavlje 23. Samotnički dani u vrtu ispunjeni su »Čudnim stanjima« iz kojih se stari gospodin spašava listajući materijale sakupljene za »Obračun«. Naiđe tako na priču, njegov doživljaj, o kujici i dvoje njezinih psića. Ta ga priča vraća Joškovoj bolesti. Zatim otkrije, posve slučajno, u reviji, što ju je te dane čitao, stihove, koji ilustriraju Joškov slučaj... I Tin-Tin je lice što sudjeluje u tom njegovu psihičkom zbivanju. Takvo stanje, više u budnim snovima, nego u realnosti, prekida dolazak Joška. Odmah se pojavljuje i gospođa Anita, majka dječaka. I tada gospodin Barbaro-Jakas vodi više značajni razgovor s Tin-Tinom, Joškom i njegovom mamom. I doktor Baldo se javlja konačno. Ali se stari gospodin ubrzo povlači u svoju sobu i opet se predaje dokumentaciji »Obračuna«. Čita priču o kozmičkoj hladnoći, zatim naiđe na odlomak iz De Gaulleovih memoara: scena Kada Staljin nazdravlja prisutnima. Poslije toga starac gasi svjetlo i prepušta se noći. Sve češće, u posljednje vrijeme, hvata sebe gospodin BarbaroJakas kako, posve odsutan, zuri u svoje ruke na krilu, u te njegove već isušene, staračke ruke, gledajući prste koji se sami od sebe pomiču, posebno palac i kažiprst desne, hvatajući sad srednjak, sad prstenjak, sad opet palac lijeve te m u se sve čini kao da to desna sama od sebe pretražuje lijevu: nije li još za noktom palca ostalo nečisti, je li zanoktica na srednjaku nestala, je li... da, sve češće, zaista, zatječe sebe u takvu stanju apsolutnog nestanka svijesti i čim ga opet ozrači svijest hvata ga panika neka, pa da bi se spasio od bijede tog stanja, cereka se i uklanja ruke s krila, obazire se oko sebe i biva čudno sretan što se on to doista nalazi sada opet u dvorištu, što je vrijeme ugodno, a vjetra nema, ni ćuha vjetra nema, samo se to mrtvo more javlja gluhim, muklim bukom. Sluša on tada i taj buk, ali i posebno osluškuje rijetko oglasivanje što ga stvara gospođa Anita radeći u kuhinji: sad se oglasuje udarac nekog posuđa, sad opet čuje pomak stolice, stola, pa opet njezin uzdah »Oh, pomozi, Bože, pomozi!... « i sve što dalje to sluša njegova 177

tek rođena čudna sreća postaje tanja, tamnija dok i ne nestane posve, rastvarajući se u nekoj novoj svijesti o toj Joškovoj sudbini. A zna vrlo dobro da i to »Oh, pomozi, Bože, pomozi!...« niče iz takvog izvora. I nema mira; ne može više njegova misao a da neprestano ne nailazi na tu činjenicu što se zarila ovdje, u taj prostor, sad već i njegov prostor, upravo i baš zbog toga tim više njegov prostor, zarila se, dakle, ovdje i ne će nestati dok ne sažge ono čega se dotakla. Što već nije takva njegova misao otkrila kružeći oko tog žarišta! Eto, on piše taj nesretni svoj »Obračun«, razračunava se sa svojim već iživljenim životom i sve to, što se u tom dugom intervalu zbivalo, »Obračun« će proglasiti crnim zlom, ili: bolje da ni bilo nije, pa čak i: sve je kao da ni bilo ni je... Zašto, dakle — nameće mu se bezobzirno — i žaliti tu Joškovu sudbinu, sudbinu još neokaljanu, a, eto, on je toliko uzbuđen zbog nje da se nikako osloboditi toga ne može, ne može zaista. Zašto? Što ta jedna »činjenica« u sebi nosi, krije, omogućuje? Pitanja koja iskrsavaju i na koja, zna već, odgovoriti ne će moći, obeshrabruju ga, pa se njegov pogled opet spušta na koljena kao da ga tamo čeka ono, da, ono što će ga osloboditi te bespomoćne svijesti njegove. Tada se refleksno opet nađu njegove ruke na krilu, a on, sretno uzbuđen, plazi pogledom po njima tražeći ono što je prije imao, pa izgubio, ali, eto, ne može više naći: ni onaj zaborav, ni onu samo-živost prsti, naprotiv: sve je okupano mislima njegovim što sada u rukama gledaju zločinioce, koji se posve izjednačuju s njim, njegovim zločinima i jasno iskrsava, kao posljedica, zaslužena kazna, »Kazna-Obračun« njegov, kazna za njegovu nesposobnost, nedovoljnost, za sve ono u što se uplitao samouvjereno i lakovjerno, a sve je bilo ne tako kako je on gledao, dakle: bio je smiješan! Dobro, misli on, kaznu je on zaista zaslužio, ali zašto i kaznu tom nevinom životu u kojemu se svijest tek otkrila?. . . I tada se dignuše njegove ruke s krila: desna se dohvati brade, a lijeva se izgubi, zaboravljena, spuštena uz naslonjač i, gle, gle, sad mu se, odjednom, nametnula ona mala zgodica što ju je bio negdje i zabilježio prije mnogo godina. Zabilježio? Zaista, zabilježio ju je bio na nekim zelenkastim papirima sto su se bili rasijali iz njegova bloka. A nije li ih bio priložio svom »Obračunu« ?... »Niska Dlakavica i njezin vrludavi sin«, tako je bio i naslovio tu svoju bilješku. Ponesen, ustane i popne se na pod u svoju sobicu te počne prevrtati papire tražeći zelenkaste listove. Zaista ih i pronađe na samom početku svojih bilježaka: bili su napol prelomljeni i, po svemu izgleda, odbačeni kao suvišni. Gospodin Barbaro-Jakas ih rastvori i, sjevši za stol, počne čitati: 178

Šetao sam velikom gradskom arterijom i na samom križanju s drugom prometnicom zaokrenuo sam u novu ulicu prateći travnjak. To radim uvijek na ovom mjestu. Petnaest koraka ispred mene, uz sam travnjak, također, ukazala se ona, Dugodlaka, niska mama s njim, sa svojim porodom, sitnim psetancem. Sami. On, vidi se, tek je počeo trčkarati, ali trči, vrluda i prebire nožicama uz nju, mamu svoju, a ona, sva zaokupljena njim, spustila je njušku gotovo do samog asfalta i ne vidi ništa i nikoga, jer prati svaku njegovu kretnju, gurajući ga sad desno, sad opet lijevo, kako joj se ukaže, ili kako joj naredi, mislim, materinski instikt. Šećući ulicom, i idući prema meni, vidim, opaziše ih i oni, mladić i djevojka, pa se ona i sagnula, da ga pogladi, njega tako sitna, malena, a on, on odgovara odmah najljubaznije njušeći djevojčine prste, pa i gurajući njuškicu u njezine ruke. Mama to prati pažljivo, strpljivo. No, potraje to samo časak: djevojka se uspravi, nasmije se mladiću, baci još jedan pogled na njih, tu, uz travnjak, posebno, vidi se to, na njega što vrludajući prebire svojim sitnim nožicama uz Dugodlakti mamu. Da, djevojka im čak mahne rukom te krene uz mladića ne osvrćući se više. A ja stao, pa gledam: kuda i kamo će to dvoje mladih što su se jedini od prolaznika osvrnuli na njih, takvih dvoje, dolje, uz travnjak. I gledam kako oni, i djevojka i mladić, nestaju, prelazeći ulicu, gubeći se u vrevi gradskoj. Ne našavši, dakako, odgovora, obraćam se opet njoj, Dlakavici i njemu, pa me isto pitanje zaokupi: dobro, a ono dvoje tu, tako sami na ulici, kamo ovo dvoje toliko zbliženih jedno uz drugo, u ovom velikom svijetu? Čudim se samoj toj misli o »velikom svijetu«, ali ogledavši se, vidim tu, oko nas, prostrano gradsko križanje gdje lete tramvaji i autobusi, mnoštvo automobila, sve tamo-amo, uz treštavu buku i dajem sebi pravo: pa naravno, »veliki svijet« i za mene, a tek za njih... Razgledam stoga, zabrinut, nešto pomnjivije nju, Dlakavicu, nastojeći sagledati na njoj ogrlicu, markicu, neki znak po kojemu bih prepoznao odakle dolazi i kamo bi je trebalo uputiti. To mi jedino može pomoći da ih, ovako same, izvedem iz ovog »velikog svijeta«. Ali ne: nikakve ogrlice, nikakve metalne markice, nikakva znaka. Što, dakle? A, vidiš, ono dvoje mladih mahnuli samo ručicama. . . i nikad više. Tako ugodno, tako lijepo u jednom trenutku i tako milo — pa addio... i odmah: zaborav. Otkrila mi se drama: tako se, eto, sretaju dva svijeta u jednom trenutku, uzimaju svaki svoje, pa se rastaju i addio! Ali, ipak: odgovornost?... Glupost, odgovaram sebi, braneći se: ta svaki je trenutak ispunjen mnoštvom takvih i sličnih zbivanja; tko će sudbine bića moči vidjeti, sagledati, uputiti ih, te 179

prema njima biti i odgovoran? Pa to, to bi zaista mogla biti samo božanska preuzetnost i uloga! Da, ali... Ali, misli se odjednom ugase! Jer... evo, on, vrludajući i prebirući sitno svojim nožicama, približuje se samoj cesti i za čas će se naći na njoj, a ona, Dlakavica, ga prati, gura, no ni sama ne zna kamo i kuda ga treba uputiti, jer, da, taj »veliki svijet«, što je on njoj? Ipak! Sreća, eto prave sreće: on se okrenuo i ona za njim, pa opet krenuše uz travnjak... I misli se nanovo javiše: zaista, odakle su došli i kamo to kreću? Tako sitni, sami, ukažu mi se, odjednom, kao čudni došljaci s druge neke planete. A već je i suton, pa se upališe neonska svjetla. Sad sve postane nekako prozirno, vidljivo i nevidljivo. Pratim ih pogledom, ali nestaju mi časovito, da bi se opet javili. Eno, na samom su križanju. Hvata me panika i prilazim bliže, pa me opet salijeće misao: gle, gle, vladaju se zaista kao došljaci s drugog nekog svijeta... Nego, stvar počinje bivati opet posve ozbiljna: udaljili su se od travnjaka i kreću uz sam rub trottoira i . . . i što bi trebalo učiniti? Skočiti, odvesti ih! Ali gdje? Ogledam se i ne nalazim nikakve mogućnosti zaštite, osim one trenutačne: postati i sam jedna velika Dlakavica te ih neprestano gurati u stranu, dalje od ulice. Dok tako mislim, on je već odvrludao i sišao s trottoir-a na ulicu, a ona odmah za njim, pa gle, gle, on već i poskakuje! Pratim ih i strepim: u neonskom svjetlu sad jesu, sad nisu, nego, eto, čudo, kreću se opet prema trottoiru, pa kočim svoju namjeru da potrčim prema njima, jest, ali to potraje samo trenutak, a on se opet vratio ulici... Sad ga već i ne vidim, a trčim prema njima, no, eto, da, tu, tu smo: kotači su ga otrgli od nje, a ona zastavši časak, sačeka nove kotače, koji ju smotaše... Sve gluho, bez krika, bez ikakva znaka. Ništa! Ništa: sam veliki svijet, koji bruji, huči, pa ni on, moj prigušeni krik, moj trk, ne, ništa, baš ništa... Okrenem se sav zgrčen u sebi. I!? Što je to? Božanska odgovornost u čovjeku?... Ne, ništa, ništa: okrenimo se i pozdravimo mahanjem ruke kao i ona djevojka, a njima, bogovima, ostavimo odgovornost. Idem, zatim eto, opet uz travnjak, kao i obično, a, jest, zaista: sve je kao i obično, samo, eto, ja, ni sam ne znam zašto, šapćem: ali odakle ta misao o odgovornosti? Psiholozi će riješiti: projicirano u drugome — strah i briga za sebe! Samo?! Možda. Čitam ovu bilješku tri dana poslije. Naivnost. Zašto se ne misli,kada se već misli, do kraja? Pravednost. Nepravednost. Odgovornost. Kakvi su to kriteriji? U kozmosu? I onda ih dizati do božanskog. A Feuerbach?... Pobrišimo, dakle, taj ljudski svijet i svedimo ga na ono što on jest: samoobmana! Budimo dakle crijevo, 180

koje na jednu stranu proždire, a na drugu izbacuje. Zaista: budimo konzekventni! — Da, samo budimo konzekventni! — izgovori poluglasno gospodin Barbaro-Jakas i ustane od stola te priđe prozoru, ali posve mehanički tako da ni opazio nije gdje se nalazi. — Jest, čovjek i kozmos, ili još bolje: čovjek u kozmosu i kozmos — u čovjeku. Samo, nikako da nam postane jasno što je to posebno ljudsko, naše, a što je ono kozmično. Ipak: mislim li dobro?. . . — šaptao je on gledajući u prozorska stakla. — Ne, ne mislim dobro, jer i ono što je posebno ljudsko isto je tako kozmično, a ono što je kozmičko ne mora b iti... Nego: budimo konzekventni! — uzvikne i odjednom mu se ukaže kak o se to, a da ni svjestan nije bio, nalazio pred prozorom, pa se opet vrati stolu te, uzme sređivati zelene listiće iz kojih je čitao tekst o Dugodlakoj. Sredivši ih, opazi da se upravo ispod njih nalaze drugi, isto tako zelenkasti papirići, na kojima su bili stihovi neki, a u samom vrhu lista ispisano je bilo štampanim slovima ime revije i njezin broj. Jest, sjeti se, uzeo je tu reviju sobom radi eseja o grčkoj tragediji, gdje se izlagala sudbina pojedinca kao ogledala sudbine naroda. (Kadikad mu se, naime, ukazivalo da bi i njegov slučaj mogao biti te naravi, no odmah se i toliko uplašio te arogantne misli svoje da članak ni pročitao nije!) Tu, u toj reviji, našao je bio čitavu zbirčicu pjesama pod naslovom »Pjesme mrtvom sinu«*. Uzbudio ga tekst, ali i probudio zanimanje za poetsko sublimiranje te tragike. »Žuti tulipan« bila je prva pjesma koja ga je zaokupila, a zatim odmah i »Još uvijek mislim«. Te dvije pjesme i ispisao je bio na jednom od zelenih listova. Ponovno ih pročita. Da, nije se prevario: prepisao je te pjesme i stavio ih uz svoju bilješku o »Niskoj Dugodlakoj i njenu vrludavu sinu«. Uzme i reviju i prepisane pjesme, izađe iz sobe i spusti se ponovo u dvorište. Sjevši, u svoj naslonjač, opet ih pročita, misleći da će pjesme u ovom prostoru, djelovati možda drukčije. Ne: osjeti tako neposredno, jasno i živo isto uzbuđenje, ono isto stanje puno očaja što ga je doživio one noći kada ih je prvi put čitao. Otkrila mu se tada ta neizmjerna noć, koja ga je potopila bila u svoj svojoj bezgraničnoj jezi, pa, evo, i ovdje, u ovoj kući, s tom malom obitelji ljudskom, gdje se kukolji nečujna i još neznana tragedija sitnih mrava, jest, i ovdje mu se javlja, ali tada *Vesna Krmpotić: Ljevanica za Igora 181

osjetio je bio tu svemirsku noć kao jedino što jest, tako živo da je morao ustati, vratiti se u svoju sobu, no to ga zbuni: zašto se vratio?. . . Ne nalazeći odgovora on se približi prozoru da pogleda, da opet vidi nju, tu noć! Učinilo mu se nužnim rastvoriti prozor i viknuti toj noći: stani i ostani takva, neka bude uopće noć — kad je smrt tako posvudna i svemoćna! Strah ga potopi i opet, ne znajući što bi, spusti se nanovo u dvorište. I sada, ovdje, u ovom otvorenom mraku, ne znajući što bi, krenuo je do prozora kuhinje da vidi nalazi li se još uvijek tu, onaj mrav, kojega on naziva i »gospođa Anita«, ali domaćica se odjednom pojavila na samim kućnim vratima: — Još se nisu vratili iz škole... — oglasila se, razbijajući tišinu noći i misli gospodina Barbaro-Jakasa. — Eto, nisu, nisu, gospođo Anita... — odvrati on, vraćajući se u svoj naslonjač, svjestan kako nikada prije ne bi pošao tako na njezin kuhinjski prozor, ali isto tako jasno mu je bilo da ga ni ona nikada prije ne bi pitala takve beznačajnosti. Dva vrijedna mrava u mravinjaku i među mravinjacima. I povukla se odmah gospođa Anita, pa se nanovo stali javljati glasovi iz kuhinje i ritmičko udaranje mrtvog mora što je prilazilo tamo iz tame, s daleke morske pučine. To ga uljulja u neku vrst polusvijesti, koja je omogućila da iskrsnu najčudniji i upravo, razulareni mitološki sadržaji, misli-slike, u njegovoj svijesti, pa se javila i pjesma, koju je tu, čas prije, čitao i, čudno, javljala se kao nošena udarima morskih valova. Još uvijek mislim da ćeš iz tamnine gustih šuma što šute iza kuće, izići kao da ništa bilo nije, nastavljajući rečenicu od juče. Te »guste šume iza kuće«, što se u snu javljaju, živjele su dugo u njemu i sve mu se činilo da su one »guste« i »iza kuće« zbog straha što u nama živi, pa taj strah zaokupi čitavu njegovu svijest. Braneći se od njega zaželi da se pjesma nastavi i pobriše strah s »rečenicom od juče«... I, zaista, iskrsnula je nova strofa: Vazda to mislim, pa te zato puštam da se još malo igraš vodopada, 182

u mrklim spilje, odakle veče uzlazi na nebo našeg grada. Gospodinu Barbaro-Jakasu se ukaže odjednom da su ti stihovi zamka neka, koja ga hoće zavesti i odvesti putovima, koje on već dobro zna, a uvijek ih je odbacivao, želeći ostati jasno uokviren trodimenzionalnošću jedne spoznaje, jednog zapravo praktičnog spoznavanja, jer inače... A sada, odjednom, ne zavodi li ga to vodopad-mrtvodijete, koje se igra. . . igra se vodopada »oko vodopadno«... Zna on taj put! Da krene njim?... I odjednom mu se otkrije: a to, ta poetska alkemijska sublimacija, zar ne bi mogla biti isto takva perspektiva-atrapa kao i njegova zvijezda u odrini? Ali, ipak: buk valova ulazi u njegov sluh, buk gust i šuman — igrajući se, doista, vodopada... Pa, umjesto uobičajenog unutarnjeg sukoba oko perspektive-atrape, eto, odmah se javila nova strofa: Kad hukne noć i zgrušaju se krošnje uplašim se da l Ti nije hladno, te palim malu lampu u prozoru, da ti grije oko vodopadno. — »Oko vodopadno, oko vodopadno«, šapće gospodin Barbaro-Jakas, a sve se njegova misao okreće oko tog »hukne noć« i čini mu se da se u tom »hukne noć« javljaju čudna, mitološka bića, koja će »zgrušati« krošnje, da, da, strah, strah je tu vatra, koja grije, onaj isti strah što ga je osjetio kada mu se noć učinila svemirskom, pa i onaj sada, ovdje što mu je ukazao obitelj ovu nemoćnim mravima! No, eto, i to: grijati malom lampom oko vodopadno... I, odjednom, jasna misao: zaista, sve su to neke perspektive-attrape i kako da se s tim obračuna u svom »Obračunu«? Jer što je to? Strah... Ali zar to nije i ljubav? Upravo ona: ljubav! Strah i ljubav, ili: ljubav u strahu i strah u ljubavi? Strah od smrti i ljubav za životom... Strah, dakle, ubija? Ili ljubav?. . . A, eno, tamo, u vrtu, iz tame pojavio se Joško: hoda kao i uvijek s licem nešto malo suženim u bradi, s očima i ustima što su gospodinu Barbaro-Jakasu, u posljednje vrijeme, počela izgledati nekako nerazvijena: kao da su se već stala spremati na smrt. Jest, on tu sada, vidi živa mrtvaca, koji mu se osmjehuje, kao i uvijek, a sam on, starac, također živi mrtvac, odgovara mu posmjehom. 183

»Nije li ti hladno, oko vodopadno?. . . No, gospođa Anita se već pojavljuje na vratima i odmah upita: — A Davor, gdje je Davor? Gdje ste tako kasno? — Ostao je u školi. . . Pripremaju predstavu... — odgovara Joško, potrkujući prema njoj upravo zato što ga gospodin BarbaroJakas gleda i posmjehuje mu se. — A Tin-Tina nisi ni opazio? — ubaci starac gledajući kako ga gospođa Anita obgrljuje. — Ni ćuha vjetra nema! I Tin-Tin se smirio, ostao bez riječi. Pogledaj ga! — I ni pozdravio nisi gospodina!. . . Reci gospodinu: najprije ćemo nešto pojesti, a onda razgovarati s Tin-Tin-om. — I majka i sin uđoše u kuću. Gospodin Barbaro-Jakas se smrkne: Tin-Tin je istok, a gle, stihovi, koje je upravo šaptao, nadahhnuti su indijskom misli. »Igraš vodopada«, šapne on i pogleda Tin-Tin-a na zidu: visio je u tami posve miran, nepomičan. I šutio je. A i zaboravio ga je ovih nekoliko prošlih dana, pa ni cvijet nije gledao. Okrenuo se tamo, prema mjestu gdje je obično bio cvijet. Tamo ga nije bilo. Smjestila ga je negdje gospođa Anita — pomisli. To mu otkrije i Nju, onu, koja mu ga je poslala, pa odmah i misao: gle, ona nikada ni bila nije majka... Takve stihove ni pisati ne bi mogla, a on sam, zašto je tako uzbuđen, ta ni on djece nema... Možda je upravo zbog toga i nastala njegova bilješka o »Niskoj Dlakavici i njezinu vrludavu sinu« ? Jer, zar pjesme nije priložio uz taj tekst? A nije li dobro upravo to: ne imati djece? Nitko njegov, ni njezin, ne će pisati »Obračun«, a ni sudbinu Kapetanovića ne će nositi, ni on, Šok ne će postati. Ha, nismo li rekli: budimo konzekventni! Pa? Dugodlaka... I obuzme ga neko zadovoljstvo, ali i ono počne odmah blijedjeti te se pretvarati u nešto neodređeno, mučno, gorko — a sve upravo zato što ni on, ni ona, nisu stvorili život! I gospodin Barbaro-Jakas se ozbiljno uznemiri, čak ogorči na sebe sama, na te svoje zapletenosti, nedosljednosti, nelogičnosti i iskrsne oštro pitanje: pa, dobro, s kakvim to pravom i piše on svoj »Obračun«, ako je takav kakav se sada ukazuje sebi? I da bi se oslobodio tjeskobe, pokuša zaobići to svoje stanje obraćajući se Tin-Tin-u, pa čak i šapne: — De, reci nešto Parvati!* Maska je ostajala nepomična: gledao ju je dugo, pa se u tom ogledanju i * U hinduskoj mitologiji boginja mudrosti, žena boga Šive. »Rječnik stranih riječi«. B. Klajić. 184

izgubiše njegove misli, ali ono što ga je neobično iznenadilo — kada se one opet javiše u njemu — jest to što ga otkriše njemu samome kako gleda u svoje ruke na koljenima! Jest, promatra nanovo to kako palac i kažiprst desne ispituje prste lijeve. No, koraci što su se oglasili u vrtu, prenuli su ga, pa se on obrati tamo odakle su oni dolazili: doktor se Baldo ukazao odmah neposredno pred njim i, kao uvijek, nije uspio progovoriti prvi. — Jučer nisam mogao doći. Igor je vrlo loše, svaki čas može nastupiti tragedija... — govorio je doktor Baldo sav nekako razdešen, okrećući glavu tamo-amo kao da traži nekoga. Starac ne odgovori: nametala mu se automatski misao kako se doktoru, vjerojatno, potkrala riječ »nastupiti«, pa i čitava fraza »nastupiti tragedija« i... i odbacujući odmah tu misao o načinu izražavanja kao smiješnu, glupu, u ovom času, naumi tražiti objašnjenje za to što se događa s Kapetanovićem, no — oglasila se opet, iz kuhinje, gospođa Anita: — Primili smo brzojav, doktore. Čim budete odlučili može se ići i moj muž bi sam želio biti tada u Zagrebu. — Dobro, to je dobro, gospođo, ali stvar se komplicira, jer je Igor vrlo loše... — Stvar se komplicira... — šapne za sebe gospodin Barbaro-Jakas, obraćajući se svojim rukama. Sve je perspektiva-atrapa objavi se u njegovoj svijesti. Pojavio se odmah i Joško. — Dakle, putujemo, Joško! I lavove i slonove gledat ćemo u Maksimiru, — pjevuckao je gotovo doktor Baldo približivši se vratima kuće da bi mogao pogladiti Joška po kosi: činilo mu se da je to postala njegova dužnost. A gospodin Barbaro-Jakas, gledajući uporno svoje ruke, mislio je: gle scene, gle situacije, a sve u vremenu koje teče i nestaje, žuri prema smrti našoj, smrti ovog dječaka, a onda će se za njegovu mamu sve pretvoriti u ono »da se još malo igraš vodopada« i on se uzbudi, pa stoga lupne dlanom po koljenu te rekne: — Dosta, dosta! Doktor Baldo se okrene prema starcu, ali videći da se prepustio svojim nekim mislima, ne rekne ništa, već uđe u kuću, a Joško krene odmah za njim. Gospodin Barbaro-Jakas se razgleda: nikoga nije bilo... Šutnja potraje dugo, pa se on i preplaši toga: nije li se nešto zbilo što je propustio zapaziti? Sve spasi glas gospođe Anite: — Gospodin doktor Baldo želi kavu, vi: čaj, ili kavu? 185

— Čaj, čaj, gospođo Anita! — odgovori starac glasno, gotovo veselo, kao da se tim spašava nešto važno, vrlo važno. Za čas, opet se pojavio doktor Baldo sa stolicom u ruci, smjestio ju je uz stolić gospodina Barbaro-Jakasa i odmah sjeo: — Popit ćemo skupa. Ne smetam?!. . . Sinoć sam prolazio ovuda vrlo kasno. Sinoć! Zapravo jutros oko jedan-dva sata i vidio sam svjetlo u vašem prozoru. Radite mnogo? — Ništa ne radim, doktore, ali ni spavati ne mogu. Zamislite, čak i pjesme čitam. Mogao bih vam i pročitati jednu, da sebe provjerim... Nije s mnome dobro, doktore... Eto, tu su mi te pjesme, čini mi se da su autentične i dobre, doktore, ne zanima vas? — Ako vas zanima, onda i mene zanima. — Zašto tako, doktore? — To vi znate. Vi znate da me vi zanimate... — Evo, dakle — i gospodin Barbaro-Jakas uzme slabim, drhtavim glasom recitirati: Još uvijek mislim da ćeš iz tamnine. . . No pojavila se gospođa Anita s pladnjem na kojemu je bila kava, čaj, pa tako i prekinula recitiranje starca. Bez riječi položila je ona pladanj na stolić, a doktor Baldo se odmah mašio šalice kave i stao je srkati. Starac ga je promatrao ne dodirujući svoj čaj: nije znao hoće li nastaviti recitirati, ili ne, ali doktor Baldo je već bio i zaboravio na stihove, toliko ga je zaokupljala skora smrt starog Kapetanovića, pa, konačno, i sam počne: — Bezizlazno... Nego, da, da ne zaboravim, ako noću ne spavate mogao bih i noćas skoknuti k vama. Naravno, ne dogodi li se tamo ništa... Htio bih čuti što mi mislite reći, ili pročitati. — Ah, da, jest, želio sam da mi poklonite jednu večer, a eto, sve se oko vas počelo nabijati, zgušnjavati, pa nisam siguran... — A noću, to može biti? — Zašto ne! — i starac uzme čaj te ga stane ispijati laganim, opreznim gutljajima. — Riječ će biti o smrti, upravo o ubojstvu, ili ubojstvima. Tko zapravo ubija, doktore, strah, ili ljubav? — Mržnja! — Mržnja... — Ponovi zamišljeno gospodin Barbaro-Jakas. — Da, nisam dovoljno mislio, ali ipak: ne čini li vam se da su strah i ljubav primarniji, upravo ona, ljubav... Mržnja može biti neposredno stanje pri ubijanju, a strah, ili, još više, ljubav... 186

— Vi biste, po svemu, htjeli dokazati kako je ljubav ona koja ubija? — Hrabri ste, doktore, stigli ste odmah tamo kamo bi trebalo još prokrčiti put. — Hrabar... Htio sam vam, zapravo, reći da bi ubijati mogla samo ludost, ali... — Jest, i to je misao... Nego, doktore, što mislite, čovjek, koji je u svom djetinjstvu živio život o kojem sam vam pričao gore, na samostanskoj terasi, je li sposoban ubiti i ubijati u određenim okolnostima? — Sklon sam vjerovati da bi mogao. Prilično je nesreće i nezadovoljstva u njemu nakupljeno. — Sudite, vjerojatno, po sebi? Hvala vam. — Možda i po sebi, ali nisam siguran. — Vidite, razgovarao sam s čovjekom koji je u partizanskom ratu jednom prigodom, izuzetnoj, dakako, zarobljeniku, osuđenom na smrt, odsjekao sabljom glavu i to da bi provjerio može li se to jednim zamahom učiniti kako se to često čuje u pričama i pjesmama narodnim iz prošlih ratova. Pitam se, ne bi li taj čovjek i to mogao učiniti? — Mogao bi... Mogao bi, mislim, ali ne kažem da bi i učinio. — A mučiti, mogao bi i mučiti, ako se sve uzme u obzir? — Ako može mrziti i mučiti bi mogao, a ono što ste pričali o »Eden-šeširu, znak je da bi i mrziti mogao! — Hvala vam... A ako nije ni mučio ni ubijao.... — Čini mi se da je to samo zato, jer se nije našao u situaciji. — I na tome vam hvala. A ima li uopće ljudi koji ne bi ubili? — Ima, ali ti su vrlo, vrlo rijetki. A zašto me sve ovo pitate? — Radi onoga o ljubavi, doktore. I sada jedno važno pitanje: koga prirodan čovjek najviše ljubi? — Prirodan? — Da, prirodan! — Sebe... — A jer se ljubav, dakle veže najuže uz sebe, a strah i mržnja za drugoga, ne znači li to da je ljubav primarna... Iz nje bi izvirali i strah i mržnja... Vi ste katolik? — Zašto vi uvijek tim kopljem katolicizma? — Zato, jer sam i sam odgojen tako. No, to i nije tako važno. Pričali su mi da je jedan naš političar-Iogoraš u logoru, predbacivao nekom logorskom šefu zlodjela, koja, kao kršćanin-katolik, ne bi smio vršiti, na što mu je, vele, šef logora odgovorio: »I dušu svoju 187

sam spreman dati đavlu, u p a k l u , dakle, biti — za slobodu Hrvatske.« Može l i se reći da je on volio Hrvatsku više od sebe? — Ako je to istina, onda se on apsolutno izjednačio s Hrvatskom. Ima takvih opasnih slučajeva... — Izbjegavate jasan odgovor, ali nije važno. Pitanje je ovo: nisu li zlo-čini, koje je vršio, bili iz ljubavi? — Moglo bi se reći, ali... Ali otac Onofrije u tim rekao bih teološkim stvarima je svakako kompetentniji od mene. — Hvala vam. Ne trebam odgovore mudraca, nego one prirodnih ljudi! — A nije vas posjetio otac Onofrije? — Otac Onofrije? — čudio se starac i od iznenađenja odložio šalicu s čajem. — Zar se ne sjećate, želio vas je posjetiti. Jutros sam bio s njim, došao je do mene radi grla... Sve je s njim relativno dobro... Počeo je prvi govoriti o vama. Mislio je da ćete se pojaviti gore, u u njihovoj biblioteci... Gledao je gospodin Barbaro-Jakas svog sugovornika još uvijek prilično iznenađen, pa kada je ovaj završio, srčući kavu, on ga sam dopuni: — Da, i tom ste mu prilikom rekli da ćete večeras, ili noćas, biti u mom društvu, pa ako me želi vidjeti... — A vi to ne biste željeli? Ono vaše o ljubavi, kao ubojici, njegova je tema. — Ah, doktore, vi ste »metteur en scene u živo«. . . Oca Onofrija jedva znam, ali, konačno, kad ste ga pozvali... Tišina zagospodari među njima: više se nije imalo što reći, ili svejedno: kao da je bilo mnogo toga što se nije smjelo reći. Šutnju prekine gospođa Anita iz kuhinje: — Govorite o fra Onofriju? Bio je on već ovdje i rekao mi da reknem gospodinu, bit će večeras ovdje. Obojica se pogledaju. Doktor Baldo se osjeti krivim: Ugnijezdila se opet nelagodna šutnja među njima, pa doktor Baldo ustane misleći da bi bilo najbolje oprostiti se: — Eto, moram odlaziti. Neugodno mi je to s ocem Onofrijem, ali drugi put ću biti svakako oprezniji. Dakle, doviđenja večeras. — Pa možda je i bolje tako... Dođite... — odgovarao je gospodin BarbaroJakas i sam u neprilici. 188

Odmah se pojavila na vratima kuće gospođa Anita, a uz nju i Joško. Zbunjen ponešto, doktor Baldo se opraštao od svih samo klimanjem glave i, okrenuvši se konačno, kao da se ljuti, — nestade stazicom kroz vrt. A starac je dugo gledao smjerom kojim je otišao, pa se tako, zureći u prazno, i izgubi u ništavilu nekom, no, čim je opet došao k sebi, razgledao se dvorištem, vrtom, i iznenadi ga tišina, koja je vladala u prostoru oko njega. Osluhne, pa shvati kako ga obuzima strah. A nikoga. Ne, nikoga nema; eto: ni gospođe Anite više nije čuti... Tjeskoba ovlada njime i on ne izdrži: ustane, pokupi svoje papire, popne se uz stepenice na kat te uđe u svoju sobu. Zatvorivši za sobom vrata primiri se, postade sigurniji. Razgleda sobu i učini mu se da će biti najbolje smjestiti se za stol. Zelenkaste listove papira odloži gdje su i bili, pa stane sređivati, izmiješane i raspršene stranice »Obračuna«, po rednom broju. Taj praktičan posao oduzimao ga je njemu samome, ali strah je još uvijek tinjao u njemu: osjećao ga je čak i u načinu kako je sređivao svoj rukopis. U jednom času odustane od tog posla: zaželi shvatiti što je to, taj svemoćni njegov strah. Odakle i zašto je oživio tako u njemu sada? Možda pater Onofrije?!... Jer: soba je zatvorena, vlada mir svugdje oko njega, a u prozoru se zgušnjava uobičajeni suton, da, zaista: sve je obično, svakidašnje. Dakle, zašto? Ipak, on, taj pater Onofrije, zaista ga uznemiruje... Ti, koji sebe izabiru da bi spasili čovjeka, uvijek su ga zbunjivali. I, čudno, tada, kao da ulazi k njemu iza njegova uha, objavi mu se misao: ne ništa to nije novo, nepoznato! Tjeskoba ta, taj strah, to je ono njemu već dobro poznato stanje, koje živo prati neposredno življenje sebe. Biti! Postojati! Praiskonski strah od života kada ga se neposredno gleda: oči u oči. I bi mu kao da se nalazi pred mračnim ponorom nekim. Biti, zar nije isto što i strah od ne-biti? Jer, biti i ne postoji, a da nije istovremeno ugroženo onim ne-biti. Braniti se od toga ne-biti moguće je samo proždiranjem drugih »biti«. Učini mu se da je tim mislima dosegnuo, shvatio nešto. Ali, u isti čas, iskrsne misao o perspektivi-atrapi: nije li i to taj isti fenomen? Varka?. . . Osjetivši se ugroženim tom mišlju i iz sebe sama, opet se prepusti praksi sređivanja stranica svoga rukopisa. Lebdeći tako između jednog i drugog stanja naišao je na neke stranice ispisane rukom, koje su bile zalijepljene, kao dopuna, tipkanim stranicama i sjeti se odmah njihova sadržaja, pa mu se učini da bi ga on, takav sadržaj, mogao i posve osvojiti te tako i potpuno izbrisati tjeskobu od koje je bježao. Njegovo se oko zaustavi na prvoj rečenici teksta: »Hladno, zamrzlo vrijeme živim, mili moj!«. . . Kome je on to pisao? Naravno, nikome! To je samo njegov način... Pa ipak, obraćao se to on nekome! Jest, onom nekome, koji je mogao biti gospodin Svatko. I on pročita dva, tri puta tu rečenicu, želeći joj se posve predati. Biti u tom hladnom, smrznutom vremenu! Vremenu?!... Ali, to mu nije uspijevalo, pa mu se ukaže da bi bilo najbolje 189

nastaviti čitanje, a ono će ga postepeno odnositi te, konačno, i ponijeti... I on uzme papire te počne čitati: Hladno, zamrzlo vrijeme živim, mili moj. Tek se toliko vidi da se razaznaje sura, snijegom pokrita ravnica i tamnina riječne površine, što, gotovo zamrznuta , neposredno pred mojim prozorom protiče. Jest, ipak protiče. I nikoga. A tako je hladno da sam se ogrnuo gunjem, iako iza mene, na ognjištu, pucketa vatra. Sam sam. T a k o se, eto, dogodilo: nikoga uz mene, već dugo vremena. Učiteljujem. T a osama pročišćuje, ali i strah budi neki, što se vremenom pretvara u gluhi očaj. A zima je ove godine izuzetna, pa je na ravnicu našu, prekritu snijegom i ledom, palo mnogo divljih ptica-selica raznih vrsta, tako da ih ni sami seljaci ne mogu sve razlikovati. I z dana u dan slušam njihove krikove gore, u visinama. Da, naša ravnica uobičajeno je njihovo odmaralište i hranilište na dugu putu njihovu, ali ovogodišnja neobična hladnoća onemogućila im je sve to. Slušam ih ovako sam u sobi, ogrnut gun j em i obuzet svojim, već u meni udomljenim strahom-očajem, a sve mi jasnije biva kako njihova sudbina, gore, u noćnom, ledenom lijetu, govori i o mojoj, tu, u ovoj osamljenoj sobi. J učer , moram ti i to pisati, mili moj, seljaci su mi donijeli pokazati dvije ubijene takve ptice. Mislim da su bili ždralovi. Željeli su me tako obavijestiti kako je sav njihov trud u lovu uzaludan, »jer ni jedna od tih ptičurina ne vrijedi za jesti«... Izgladnjele i iscrpljene od duga puta, pa ni tu, u našoj ravnici, ne našavši hrane, bile su, zaista, »samo kost i koža«, kako su se žalili seljaci. Uistinu, bilo je strašno gledati te mrtve ptice, gotovo posve prazne u nutrini svojoj, što su se — govore ti lovci — već same predavale, ne braneći se. Ledena smrt ih posve osvojila. Gospodin Barbaro-Jakas osjeti da je progutan: čitanje ga je obuzelo, ali, shvatio je odmah, samo kao varka, jer: nije li to nova ilustracija starog njegova stanja? A tada je to on pisao dnevnik. Sjeća se...No rečenica »Ledena smrt ih je posve osvojila« oneraspoložila ga je. Nije bila točna: ne samo ledena, već gladna smrt... Ne-biti nije nalazilo više na otpor onog biti! Ali odmah i pomisli: prepusti li se tom svom razmišljanju odvest će ga ono tamo odakle već bježi. Bježimo, bježimo, dakle, u ono, tu: njegovu staru ilustraciju! I on se nanovo prepusti tekstu: 190

Uz prozor, tako, ogrnut gunjem, čekam osluškujući kada će se opet javiti iz mračnih, hladnih nebesa njihov krik i sve mi se više čini: to time hoću još očitije predočiti sebi nemilosrdnu svemirsku stravu hladnoće i gladi, koja donosi smrt svemu živome. Ali, i ta čudna ljudska ograničenost, kojoj nikako taj, takav užas ne može postati očigledna realnost! Nemilosrdno hvataju ta bijedna bića satjerana tu od apsolutne svemirske ledenosti, kao da su oni, ti mi, ljudi, izuzeti od nje i tuže se, eto, jer je č a k, njihova lovina samo »kost i koža«. I ako im počnem objašnjavati što se to zbiva s njima, s nama zapravo, shvatit me ne će, otići će od mene misleći kako bih im se pridružio u gozbi, samo da su deblje, da nisu »kost i koža«, te žrtve hladnog svemira. Znam. Imaju pravo! Biti, znači proždirati. A ipak, evo, slušam, osluškujem njihove krikove, koji za mene ne mogu biti drugo nego zov i jauci. Zašto? Izjednačujem se?! Trajem tako, mili moj, bivajući samo takva svijest, svijest o smrti-hladnoći, o smrti-proždiranju, smrti, koja ubija sve, otkrivajući se kao neizmjeran apsolutni neprijatelj života, neprijatelj, kojemu smo slučajno izbjegli, od kojega nas je zaštitila ova svijest što je umjela sačuvati vatru, koja iza mene pucketa. Da, znala je to, ali je i znala otkriti spoznaju užasa tog stanja. Jer, što je to, to biti tako tu? Pitanja na koja odgovaraju jedino autentično ti osamljeni krikovi u hladnim visinama noćnim, jauci nastali u susretu, oči u oči, s njom, jedinom svemirskom istinom, koja se zove: smrt. A mi, ti ljudi, nismo li zaista njena ruka? I kada je već bio pao toliki mrak da se rijeka nije više mogla razlikovati od snijegom prekritih polja, opet sam čuo njihove krikove. Povukao sam se tada od prozora i prišao vatri, legao uz nju, na prostrti gunj, pritisnut osamom, hladnoćom i ledom svemirskim, bivajući sve više svjestan da je ona, ta svemirska ledena smrt, prisutna i tu, oko mene, u meni — kraj ovog malog ognjišta — kao glad, bolest, starost, kao žeđ, kao mržnja, pa i kao ljubav... U svemu što sam mislio otkrivala se ona. Bespomoćan, shvatih da se ona nalazi, krije i u samoj svijesti o takvu stanju, u tom takvom biti, pa mi se i ta takva svijest ukaže kao najperverznija kazna neka, kazna za što? Za ži v o t?. .. Ostati bez nje, ostati samo bez nje! Skriti se pred njom i u san, ako to bude 191

ikako moguće! Ka o bijedan crv prekrivam se gunjem preko glave, čekajući san-zaborav. Ali krikovi tih ptica-selica ne dozvoljavaju mi da nestanem u snu, vraćaju me neprestano onom biti, koje živi kao strah-očaj, pa neočekivano probudiše u mojoj svijesti djetinji prvi susret s istinom i ta se istina sva raskrilila mnome, prikazujući se jasnim, živim slikama od kojih i strah i očaj najslađu hranu primaju. P a , eto, tako i tu, pod gunjem, otkrio se čitav svemir. Sam tekst je prekinuo čitanje gospodina Barbaro-Jakasa: probudio je u njemu gadljivost i prema pisanju i prema tom čitanju, pa i prema samoj misli. Odjednom su mu ti seljaci-lovci postali ljudima onakvim kakvi ljudi trebaju biti ovdje: plivači u vodi, borci u borbi, pticama u zraku i ribama u moru, a sve ove njegove »mili moj misli« nekim suvišnim nuzproizvodom, koji zaudara, da, zaudara licemjerjem. Smrt! Ha, smrt, pa?... Nepravda? Smiješnost ljudskog samoljublja! Eto, Joško, eto Kapetanović, pater Onofrije, pa? I on sam, pa? Ništa... Osloboditi se straha... I on ustane od stola, pođe do prozora, ali odmah se vrati od njega i počne šetati sobom, pa tako, u šetnji, iskrsne u njegovim mislima Đandubi, pa odmah i Ibrahim, generalissimus hajdučki... Ali, ne više kao primjer užasa, nego kao dokaz da ovo, što se živi, treba uzimati objektivnim mirom: tako je to što se zove životom! Pa otupio već, opet se vrati svom rukopisu, kao da želi provjeriti sebe, svoje novo stanje na prikazima tu navedenim. I sjedne te nastavi čitati: Dobro se sjećam: Led i mokrina ledena okrvavljenim dvorištem. Ali i on: taj čovjek! Došao je u to naše dvorište ranim jutrom. Nizak, jak: čovjek, koji govori uvijek kao da sebi samome objašnjava ono što govori. Pamtim njegov dugi, oštri nož na tom dvorištu: razmahivajući rukama zadijevao ga je za pas. On i nož postadoše za mene jedinstvo. Znam: ubit će to našu svinju... I svi smo bili nekako čudno sretni. To je dan klanja, ili kolinja, dan vlažnog, krvavog dvorišta, a sred njega plavkasti bljesak čeličnog noža. Onda je netko donio »šaku kukuruza« i prosuo je sredinom dvorišta. Niski se čovjek razgledao te se odmah okrenuo onamo 192

odakle je stizalo zlovoljno roktanje naše svinje. Gonili su je u dvorište. Dobro se sjećam: Pojavila se jednostavno njišući tamo-amo svoju debelu glavu, klempavih uši, i, rokčući, sad blago, gotovo nježno, sad opet uznemireno prijeteći, a niski je čovjek stao uz prosuti kukuruz te, čučnuvši, dohvatio nekoliko zrna i pružao ih prema njoj, oglašavajući se i sam nježno: — Guc, guc, na, evo-evo, guc... Dobro, dobro se sjećam: Mršavi stric ju je tada gurnuo nogom u stražnjicu prema kukuruzu i ona se približavala, a niski čovjek se uspravio i kada je počela jesti kukuruz, prišao joj s desne strane te je jednim skokom zajašio, pa dugi nož strjelovito zario ispod lijeve plećke. Ona rikne, i padne na prve noge, a niski je čovjek okretao nož u njenu tijelu. Da, dobro se sjećam: — Ne, nije pogodio srce! — uzviknuo je stric. I ona se za čas uspravila, odbacila čovjeka te ričući htjela pobjeći. Niski, jaki čovjek se osjeti posramljenim, pa skokne na noge razmahujući se krvavim nožem. Ogleda se oko sebe na čas, pa se bijesan baci za svinjom... Jest, jest, dobro se sjećam: Tada je buknuo strah, panika u meni. Vidio sam kako je niski čovjek nanovo zajašio životinju i opet rivao nož u njeno tijelo, sjekao joj vrat, ali ona se prevrtala i branila, pa se moglo vidjeti čovjeka i životinju u bijesnom, očajničkom hrvanju dvorištem, I sve, sve je postajalo krvavo. Da, da, dobro se sjećam: To što se zbivalo ispred mene progutalo me je zauvijek. Od tada ja više i nisam ja, ja sam to... Netko me je dignuo sa zemlje i unio u kuću, ali rikanje životinje i vikanje ljudsko nije mogao odnijeti, ono se i dalje javljalo. Još jača panika me obuzme kada je rikanje životinje počelo gasnuti i otkrivati tišinu. Iz nje, te tišine, morao se netko pojaviti i reći, ili učiniti nešto. Ali ne: ostade sama gluha tišina... Majka je to bila uz mene i ja sam joj se obratio. Blijeda, rekla je: — Svršeno je... To »Svršeno je« prati me, evo, čitava života kao znak, opomena. Od tada optužujem ja nekoga i nešto što je to tako kako jest, od tada ja ne priznajem ovo biti, ne priznajem tu prevaru! I dobro se sjećam: 193

Još istu večer životinja je bila raskomadana, čitavo njezino tijelo sređeno po vrstama mesa, a ja sam, iz prikrajka, gledao strica, majku, niska čovjeka i susjede neke. Svaki je imao svoje: stric udarac nogom u stražnjicu i uzvik: »Ne, nije pogodio srce!«, majka svoje »Svršeno je. . . « susjedi svoj smijeh na račun niska čovjeka, koji nije pogodio odmah u srce, a on, niski čovjek, nož, dugu svoju šutnju i povezane obje ruke. A ja, ja sam ostao bez sebe... Tekst je tu prestajao. Ono što je još slijedilo bilo je iskrižano i precrtano tako da se nije moglo čitati, ali pri dnu papira bilo je čitljivo ispisano: »U vezi s tekstom na 180. strani!« Gospodin Barbaro-Jakas je primijetio bilješku, pročitao je, ali nije joj davao važnosti. Sav je bio obuzet ne toliko samim opisom krvavog zbivanja, koji se zbio u njegovu djetinjstvu, i, za njega, zaista bio znak oko kojega su se iskristalizirali mnogi njegovi kasniji doživljaji te, po njemu, dobivali i smisao. Od tada on više, uistinu, nije on bio, nego to, to je bio on, a majčino »Svršeno je. . . « ostala je riječ puna neshvatljivog značenja, koje je doticalo čas smrti Kristove kao trenutak apsolutne bespomoćnosti i predaje bića nečemu svemoćnom što ga je varalo, a da nikako nije mogao dokučiti zbog i radi čega. — Svršeno je... — prošaptao je gospodin Barbaro-Jakas osjetivši se prevladanim: prešao je krizu neku svoju te sada iscrpljen stoji tu zatvorenih očiju, posve predan onome nekome, ili nečemu, neizmjerno jačem od njega, ali koji se uz svoju snagu, poslužio prevarom prema njemu bijednom i slabom. Htio je ustati, pogasiti svjetlo i leći, ne svlačeći se, no opet mu pogled padne na bilješku, pa kao da želi završiti posljednje svoje večernje poslove, potraži 180. stranicu. Tu nađe, opet na zelenkastom papiru, prevedena dva odlomka iz De Gaulle-ovih »Ratnih uspomena«. I čitao ih je: Odjednom, slika se izmijenila. Došao je čas zdravica. Staljin je stao igrati jednu izvanrednu predstavu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Trideset puta je Staljin ustao pijući u zdravlje prisutnih Rusa. Spominjao je jednog za drugim. Molotov, Berija, Bulganjin, Vorošilov, Mikojan, Kaganović i.t.d. Narodni komesari bili su prvi prozvani od učitelja. Prešao je zatim na generale i funkcionere. Za svakoga od njih maršal je s ushićenjem spominjao njegove zasluge i zaduženja. Ali uvijek je potvrđivao i slavio snagu Rusije. Uzviknuo je, na primjer, nadgledniku topništva: »Voronov! U tvoje zdravlje! Tvoja je dužnost razvijati na bojnom polju sistem naših kalibara. Zahvaljujući tom sistemu neprijatelj je razbijen uzduž i poprijeko. Dođi! U 194

slavu tvojih topova!« Obraćajući se šefu generalštaba mornarice: »Admirale Kuznjecov! Ne zna se dovoljno za sve ono što radi naša mornarica. Strpljenje! Jednog dana ćemo vladati morima!« Pozivajući zrokoplovnog inženjera Jakovljeva, koji je konstruirao izvrstan zrakoplov Jak: »Pozdravljam te! Tvoji zrakoplovi čiste nebo. Ali trebamo ih još više i još boljih. Na tebi je da ih učiniš!« Kadikad je Staljin miješao prijetnju s pohvalom. Dohvatio se Novikova, šefa generalštaba zrakoplovstva: »Ti si onaj koji raspolazeš našim zrakoplovima. Budeš li ih slabo koristio znaš što te čeka.« Upirući prstom prema jednom od pomoćnika: »Evo ga! To je direktor pozadine. On mora dopremati na front materijal i ljude. Neka nastoji to uraditi kako treba! Inače, bit će obješen, kao što se radi u ovoj zemlji!. Završavajući svaku zdravicu Staljin je uzvikivao: »Dođi!« licu koje je prozvao. Napuštajući svoje mjesto ovaj bi potrčao da se kucne svojom čašom o onu maršalovu pred pogledima ostalih šutljivih i ukrućenih Rusa. Ova tragikomična scena . . . Staljin se pokazao dobrim igračem. Blagim glasom napravio mi je kompliment: »Dobro ste se držali. U dobar čas! Volim raditi s nekim tko zna što hoće, čak i ako se ne slaže s mojim pogledima.« Suprotno s predstavom, koju je odigrao nekoliko sati prije, dižući zdravice svojim suradnicima, sada je govorio o svemu slobodno kao da je gledao druge, rat, Povijest i sebe sama s nekog vrhunca vedrine. »Na koncu, govorio je, samo smrt pobjeđuje«. Žalio je Hitlera, »jadan čovjek, ne će se izvući«. Na moj poziv: »Ne biste li nas mogli posjetiti u Pariz?« odgovorio je: »Kako ću to učiniti! Star sam. Umrijet ću brzo.« Slijedila je odmah i bilješka: Dodati još scenu koju opisuje Đilas u svojim »Razgovorima sa Staljinom«. Slušaju gramofonske ploče. Na jednoj, s glazbom, miješa se vučje zavijanje. Na pitanje Staljinovo, sviđa li mu se takva ploča, Đilas odgovara negativno. »Ne, ne, dobro je to. . . « — odvraćao je Staljin. I u samom donjem, desnom uglu olovkom zabilježeno: 195

60 000 000 mrtvaca! Od te brojke do Staljinove rečenice »Na koncu, govorio je, samo smrt pobjeđuje« bio je povučen jedva vidljivi trag olovkom. Gospodin Barbaro-Jakas ustane od stola, pogasi svjetlo i legne u krevet, ne svlačeći se. Našavši se u krevetu, potonuo u tamu, osjeti drhtavicu i sve mu se činilo da bi se mogao glasno, grohotom smijati, ali — šaptao je samo: — Svršeno je... Na koncu, samo smrt pobjeđuje. . . i neočekivano nabuja u njemu bijes. Uspravi se u krevetu, pa se glasno počne svađati s nekim: — Ta zar nije glupo, bijedno prisustvovati svemu ovome ovdje?... Zašto? U ime čega? U ime smrti pobjednice?. . . Biti, postojati, da bi se moglo doživjeti tu predstavu čovjeka, koji je mogao preuzeti odgovornost za milijune mrtvih i to zato jer treba superstrukturu uskladiti s infrastrukturom, kako bi se biološki egoizam zamijenio paničnim strahom. Sve u ime čovjeka, čovjeka, koji se od tog straha odrekao sebe i predao vlasti sile. A jedina je utjeha: »Na koncu, samo smrt pobjeđuje!«. . . — Zatim još više uzbuđen vikne: — Kakav je gad i zločinac taj budući čovjek, koji bi imao hrabrosti biti sretan poslije tolikih patnja i muka za njegovu sreću? Ne, zaista, treba na sve pljunuli i otići... Oglasi se tada kucanje na vratima. Ušuti i osluhne, ali kucanje se ponovi pa, kako nitko nije odgovarao, javila se gospođa Anita: — Oprostite, gospodine, ja sam. . . Vi ste već legli, a ja sam donijela ono što sam priredila za večeras ... Imate goste! Gospodin Barbaro-Jakas prasne u glasan smijeh, što je gospođa Anita čula, pa ohrabrena time upita: — Mogu ući? — Uđite, uđite, gospođo, bez straha, samo upalite svjetlo... I gospođa Anita uđe, ali kako je imala u rukama pun poslužavnik nije mogla upaliti svjetlo. Svjetlo iz hodnika pomoglo joj je da se snađe, pa odloži poslužavnik na mali stolić uz prozor. — Tu vam je i kava i prošek, pa i kolač. . . Eto, a sad mogu i ja leći. Laku noć... Večerati ne ćete? — Ne, ne, hvala. . . Gospođa Anita nestane iz sobe, zatvarajući za sobom nečujno vrata. Ostavši sam, u mraku, gospodin Barbaro-Jakas živio je sebe kao nešto tu, po strani, nevrijedno da se ozbiljno uvaži, da bude netko, pa ipak, kada je u njegovoj svijesti iskrsla misao o 60 000 000 196

nasilnih smrti radi ljudskog dostojanstva, radi budućeg čovjeka, ne izdrži i opet prsne u grohotan smijeh, koji je prelazio u grčevito jecanje iz kojega su izvirale rastrgane riječi: — Jasno, jasno. . . Ne pljunem li i ne odem l i , što ću postati, misleći ovako kako već mislim?... Ha, da, da... mogu postati, mogu se predati Tin-Tin-u i poletjeti na krilima... Na krilima koga, čega?!. . . — Toliko se osjeti povrijeđenim od tih riječi da je izvukao ispod sebe plahtu te se pokrio njom po glavi, onako kao nekada, slušajući, pružen uz ognjište, krikove ždralova u ledenim, noćnim nebesima. Svaki od onih 60 000 000 nasilnih smrti mogao mu se tu, pod plahtom, javiti sa svojom vlastitom, jednom-jedinom sudbinom, kao Kapetanović, kao Joško, kao gospođa Anita, kao doktor Baldo, kao Isus Krist, uopće kao neki Netko, koji postaje On, jedan jedini Taj, za kojega je postojalo jedno jedino njegovo, živo užasno »Svršeno je. . . « i »Nije mu pogodio srce«, pa će i za njega netko moći, ili ne-moći govoriti, ili misliti: Još uvijek mislim da ćeš iz tamnine gustih šuma što šute iza kuće izići kao da ništa bilo nije, nastavljajući rečenicu od juče Pa?. . . Zbroj svih takvih pojedinačnih »Svršeno je... « i »Nije mu pogodio srce« zašto? A ima ljudi za koje sve to, sve te sudbine kao da ne postoje drukčije nego kao potrošni materijal povjesnog puta i tko se ne preda takvom povjesnom razvoju bez ostatka, njegovo »Svršeno je . . . « , njegovo »Nije mu pogodio srce« ne znači ništa, ni spomena dostojni nisu, vrijedni su jedino kao izazov. Od sada, kada budeš išao ulicom, promatraj ta lica ljudska i gonetaj tko je onaj koji može čovjeka potrošiti kao šibicu, kojom zapaljuje svoju cigaretu. Ti oni su sluge smrti, izvršioci njezine konačne pobjede: pobjednici! Ogorčen od tih misli, trgne se gospodin Barbaro-Jakas, zbaci plahtu sa svoje glave te ustane, pa, u tmici, gledajući tamo gdje je dosad bio, pljune, držeći sebe još uvijek tamo, na tom mjestu, u krevetu...

* Stihovi,

ovdje koriš teni su od Vesne Krmpotić, a objavljeni su u »Forumu« 197

— Pa budi već jednom dosljedan! — uzvikne i uhvati se šakom za kose — Toliko si godina i sam pomagao toj smrti! Budi dosljedan, licemjerna i glupa huljo, strvino stara, i dostojan nekih svojih saznanja... Eto, večeras će ti doći oni, koje si pozvao! Zašto? Da opet igraš mudraca-pravednika. Fuj... Svršimo jednom ovu nedostojnu komediju! I spali taj svoj »Obračun«, koji i nikakav obračun nije. Jedini, dostojni obračun je tvoje »Svršeno je... « i »Pogodi dobro srce svoje!«

198

USTA JAKOVLJEVA

Poglavlje 24. Priča o noćnom sastanku na kojemu otac Onofrije čita tekst »Jakovljeva usta«. To je priča o jami, koju je napisao sam otac Onofrije. Priču priča jedan od onih, koji se poslije više godina, iza rata, spustio u jamu s kosturima zarobljenika što su bili bačeni u nju. Njegovi su se gosti pojavili nečujno, pazeći da ne uznemire gospođu Anitu i iznenadili ga. Pokucali su na vratima sobe, ali i ne sačekavši odgovor otvorili su ih te se na prstima pojavili pred njim, osvijetljeni samo slabom svjetlošću iz hodnika. Šapćući, pružili su mu ruke. — Dobro došli... Izvolite. . . — govorio je slabim glasom, već ugrabljen od nove situacije, pa i ne misleći, igrao je sebi namijenjenu ulogu. — Oprostite... Kasno je, ali nije bilo moguće drukčije. Vi se već znate? To je pater Onofrije... Čim su se zatvorila vrata i domaćin upalio svjetlo, otkrilo se koliko je sobica mala. — Treba sjesti, bit će više zraka. . . — šaptao je doktor i sam sjeo na stolicu uz prozor, pokraj malog stolića na kojemu je bio poslužavnik gospođe Anite. — A vi, oče, od jednog umirućeg k drugom? — obrati se gospodin Barbaro-Jakas redovniku. — Bilo bi, možda, točnije reći: od umirućeg umirući dolazi, — dahne skromno pater. — Sigurna i brza smrt jednog je jedinog među nama, onog dolje, najmlađeg, koji o njoj i ne misli. . . To ja, liječnik, mogu reći. Zašutješe na čas. — Oče... oprostite, ali nekako mi je, kao starcu, smiješno reći, mnogo mlađem od sebe, »oče«, lakše mi je »padre«... Sjednite, dakle, padre! Eto, tu, gdje se još i jedino može sjesti. 199

— Znate. — šapnuo je pater sjednuvši, — možda bi bilo najbolje samo Onofrije. — Ne, ne, ostat ćemo na pater. Što se mora, mora se. . . A ono o smrti tako je kako jest: nisam rekao bez razloga, doktore, to vi znate. Vidite, pater, doktor Baldo vas je pozvao ovdje i, sada, evo, moram reći, zbunjen sam. Moj prijatelj i moj liječnik ima, kadikad, svoje neke misli i namjere, pa mi se čini da sve ovo može ispasti večeras i neki nesporazum... — Gospodine, javio se pater, — nesporazum ne može biti, jer je za mene ovaj posjet sam za sebe sporazum... Ma što se zbilo ovdje, pa čak i da se zbude samo ovo što se zbilo... — Gori, eto, sama iskrenost! Hlapi tamjan iskrenosti! — gotovo usklikne doktor Baldo obraćajući se starcu. — Bravo, ali dozvolite i meni da reknem nešto posve iskreno. Recite mi, zašto bih ovim svojim susretima s vama pridavao beznačajnost, ako osjećam obrnuto. Vi, nekako, hoćete poništiti ono, što biste i sami htjeli da bude. Vraćam se od tamo. . . Eto, moram vam reći: žao mi je što i vi niste bili tamo, što uopće ne želite biti tamo. Budite povjerljiviji... Oprostite mi da se ovako namećern. . . — govorio je doktor gledajući netremice u starca. — Tiše, tiše, prijatelju, dolje spavaju. . . Znam, vi ste ovdje gotovo jedini živ čovjek. . . A zbog smrti, ili još bolje, radi smrti sam vas i pozvao ovdje, pa mi se večeras i učinilo: dobro je što će biti prisutan i pater... Dakle, bez uzbuđenja. Odlučio sam biti žrtva. . . Ah, samo da me krivo ne shvatite, ne mislim u slavu se nečiju žrtvovati. . . Starac, s toliko iskustva, pa da postane, eto, egzibicionist. Je li podmuklost ovo što govorim? Tko je taj koji se može spasiti od podmuklosti same svoje misli!. . . Ali, idimo hrabro u sramotu. Kad je već sve bio poraz, zašto bi ovo večeras bio uspjeh! — Gospodin BarbaroJakas položi ruke na snop odijeljenih papira: — Ovaj dio »Obračuna« zove se »Usta Jakovljeva«. Trebalo bi zvučiti biblijski, stoga, eto, usta i to »Jakovljeva«. Slušajući, sami ćete riješiti priču, a i njezino značenje. I da se nije ubio onaj koji mi ju je ispričao, ne bih je ni čitao ovdje, ali to samoubojstvo se dogodilo nedavno, a njegovo pričanje meni prije mnogo godina. Riječ nije o smrti uopće, o nasilnoj smrti je riječ. Mali Paladin, Ante Paladin... — On, Ante Paladin!?. . . — uskliknuo je pater Onofrije iznenađeno. — Da, on... ispričao mi je sve ovo. Naravno, stvar sam literarizirao, dao joj jednu beletrističku strukturu, ali to je za ovu svrhu nevažno, sam fakt je važan. . . A vi, pater Onofrije, mogli biste biti i upućeni u sam čin, pa ako ste, tim bolje...

200

Ušutio je gospodin Barbaro-Jakas, no ruke nije dizao s papira. Nikada ga do sada doktor Baldo nije vidio tako nesigurna, ali i tako ponesena. Zašutješe. I šutnja potraja prilično dugo. Konačno se starac odluči: — Tri su lica ove kratke, recimo drame: Laabi, Ahab i Habi. Kasnije se javlja i žena neka, kojoj sam dao ime jednostavno Ona. Sve se zbiva, sve se objašnjava samim njihovim riječima, van njihovih riječi i nema objašnjenja. Prvi uzima riječ Laab i . . . — Gospodin Barbaro-Jakas digne ruke s papira, okrene jedan list i, pogledavši svoja dva slušaoca, rekne: — Pater Onofrije, kad bih bio vjernik, vjerujte mi, prekrižio bih se sada i rekao: » U ime Tvoje, Gospode, oprosti mi. . . « Ali, nisam vjernik, nego mrav, sam, i što, eto, ništa drugo nego: mrav i to posve osamljeni mrav. . . — Starac sagne glav u , dohvati naočale sa stola i oboružavši se njima otpočne gotovo jedva čujnim glasom:

USTA JAKOVLJEVA LAABI: — Sad je svejedno. Treba reći sve..Ali kamo su me to samo doveli i bacili? Ipak, ipak, nije mi jasno, zašto je trebalo vezati starca ovako. Što ja mogu vama? A ni namjera nemam nikakvih, ni iluzija više. Starac. Prag je prijeđen i privid neke apsolutne slobode kruži nada mnom. Tu, g d j e sam dopro, više nema tabua, jer kao d a je sve dozvoljeno, pa stoga i sve uzaludno. H m ... Stani, stani malo i razmisli još jednom ne sanjaš li ovo, ili je to prava, živa java? I zar to nije napokon svejedno? Da, da. . . I sam im pomažem da me v e ž u . . . A vi, vi me slušate? Z a š t o t a k o uporno šutite? Z n a m . . . Opet sredstvo! A ja više i nemam sredstava. Dobro, dobro, rekao sam i govorit ću sve, sve do kraja. Drugo i ne preostaje. Na. kraju sam: i kada bih najozbiljnije htio, ne bih mogao zavaravati više nikoga. I ne pripadam više nikome, jedino njoj, možda... Da, njoj, misli, ideji? Ništa više ne znam, a htio bih biti istinit. Jedino što ne želim jest: ne biti više u odnosima! Pa i s ovim uzetima s kojima ste me vezali. Ona, ta Misao, ili Življenje u misli. . . Apsolutni su i progutat će me. Osjećam kako utječem u njih. A što je to, taj žalostan osjećaj sebe sama kao bića koje je samostalno?. . . Ah, vidim, vidim kako mrzite te moje misli! Samo ni ja ih sam ne bih želio, ali tu su, tu... Priznajem, osjećam se krivim i želim sam da me netko, ili nešto proguta definitivno, konačno. Jedino je to moj odnos.. . Samo čista jasnost saznanja može me rasteretiti. I nemojte mi više govoriti o praktičnosti. Ovaj čas istine, kojemu se obraćam 201

koji me progoni i onda kada ga i ne slutim, najveća je i najstrašnija moja praksa! I nije mi jasno zašto vas je toliko? Trojica, ili troje? Moglo bi vas biti i više. Mnoštvo! Zašto ne?... Pa dobro, recite barem: gdje sam to, gdje ste me doveli? Spilja? To je spilja?... Vidim taj crni stol i glave vaše... Čujem kadikad i šum daleke vode neke, ili šumor lišća. No?! AHAB: Zanimaju nas same činjenice. A o čemu se radi ti već i znaš. Saznali smo od ljudi, kojima si se povjerio, istina okrivljujući i sebe sama, kako te je potreslo jedno otkriće... Otkriće nekog Jakova. Vidiš, mi smo i to saznali, znamo i što ti je pričao, ali su nam potrebna točnija obavještenja. Pričao je taj Jakov o jednoj jami gdje su bačeni bili,neki ratnici iz posljednjeg rata. Čini mi se da je medu bačenima bilo i živih... Mora ti biti jasno zašto nas to zanima. Naši su te ljudi zato tražili, našli i ugrabili. Sve nam moraš otkriti što znaš. Ne učiniš li to, za tebe ne će biti izlaza iz ove spilje. Tvoje nas psihologiziranje ne zanima, tražimo samo činjenice. HABI: — I bilo bi dobro, zaista, da se oslobodiš tog privida o apsolutnoj slobodi, koja nad tobom kruži... Savjetujem ti da shvatiš kako je samo življenje ono na što se treba orijentirati. I vidiš, čak i same činjenice mogu biti isto tako glupe kao i tumačenja. Mene zanima stav! LAABI: — Rekao sam već svoje. Kriv sam... I to je najstrašnija činjenica za mene. Ali, jest, jest i stav... Sve mi se čini kao da ste me zatočili u u meni samome. Niste li vi neki moji, iz mene? Zato što sam kriv i stojim, čini mi se, pred vama, ali ne samo to, nego: zato što sam kriv vi i postojite... Ah, žao mi je što među vama ne vidim onog malog dečka. On mi treba... Recite, kako to da ga nema?... On nije mrtav, a vi, vi kao da ste zaista mrtvi? Zar ne?!... I zato je sve ovo san iz kojega ne mogu. Ti konopi, ti okovi, još, još... Ali iz sna, iz njega nikako... Pa opet, opet, tu sam pred vama, koji sjedite za stolom prekritim crnim, ili tamnolila platnom. I taj Ahab na glavi stola, a Habi s desne, kojega zanima samo stav, a ne želi čuti riječ o prividu apsolutne slobode... I vi tražite od mene? AHAB: — Treba, konačno, ozbiljno otpočeti! Gdje se to, dakle, zbilo? LAABI: — Gdje se to ne bi moglo dogoditi, to je pitanje. I k tome: jesam li ja samo ja i nitko više, a vi samo vi? Ne uzrujavajte se. 202

Mislite li da ovo nije pitanje?... A sada, evo, opet tog šuma vode, ili šumora lišća. Što je t o ? . . . Da slijedim taj šumor? Da budem kao i on bezosjećajan? Znam samo jedno: kada sam se vraćao od TAMO, razgovarao sam s jednom ženom. A to nije nevažno. Ne nalazi li se, možda i ona tu, u mraku, među vama? Neka se javi? Zar ne bi bilo bolje da ona sama priča? Šutnja... Vidite, ja u posljednje vrijeme gledam samo usta koja govore. Jest, i ta njezina usta sam gledao, usta iz kojih se otimlju riječi... Oprostite, bludim, zanosim se, jer mi je sve postalo važno, Sad svejedno. Počeli smo, pa treba i nastaviti. »Prije toga!« Jest, tako su govorila njezina usta, — »Prije toga u ovom mjestancu.. . A jeste li vi ikada vidjeli naše mjesto?. . . Tamo, znate, prije TOGA nije se znalo, da bi neki mještanin drugog mještanina ubio«. Oprostite što tako teško prodirem u t a j mrak! N e nalazim riječi, ne umijem ih vezati... Da, imao sam neki osjećaj da se to, što je ona pričala, zbivalo na nekom otoku, zabačenom tamo, daleko sred mora... Ali, zaista se ne nalazi i ta žena tamo, među vama?. . . M u k . . . Okrutni ste... Dakle, moram ja govoriti sve. J e s t , kada sam ulazio u to mjestance među hridinama, silazio je suton. N e zamjerite mi ovaj »suton«, t o je tako. Nad njim, nad mjestancem, dizala se duga. Duga?!. . . Nadvila se nad njim i zaokružila ga. Žutozelenkasta svjetlost na zapadu s čistim, zelenkastim vedrinama među oblacima. Vidite li ga? To je to mjestance. Čisto, kao na dlanu. Oprala ga je kiša. J a slikam, zar ne? — Ali, zbilja, zar ne bi bilo moguće osloboditi me ovih okova? AHAB:— Ostavimo to. Scena ne treba! LAABI:— Ali ja i ne mogu drukčije, jer t o živi u meni tako. Čini mi se da bez toga ni vidio nebih ono što sam vidio. Takvo mjestance. S čistom vedrinom zelenkastom... I kada je došla večer, našao sam se u malom nekom prostoru s vatrom na ognjištu. To, vidite, ta vatra na ognjištu! A on se zaista zvao Jakov. Sve što znam to je od njega. Samo on i sin njegov do njega. Dječak od osam godina. A radi njega i jest sve ovo, jer ne bih stajao ovdje, ispred vas, da nije bilo njega, tog dječaka. Sada ga i vidim jasnije od svih tih lica. Njega i vatru. Pjegavo, rumeno lice, s okruglim, živim očima, koje prate vas, ali i oca svoga, istražujući uvijek koliko je priča njegova oca probudila udivljenje u vama. Kakav rast u sjaju ognja s ognjišta! I u mraku te priče! HABI: — Dakle, ti govoriš u ime njega. Znači: zauzeo si stav i govoriš u ime nevinosti? Hm... Zar misliš da mi ne uvažavamo takav stav? 203

LAABI: — Ah, privid, privid samo... A sada vas više i ne vidim. Čujem jedino šum... Sve ću, sve ću reći, ali pojavite se, da vas vidim. Tako, tako, sad je lakše... Jest, vatra na ognjištu malog mjestanca. Da vi znate koliko je to samo važno za mene! A vani je noć... I Jakovljevo je lice u sjaju vatre. Dugo je pričao i ja danas ne bih znao reći kako je njegova riječ stigla do te priče zbog koje me optužujete... AHAB: — I ne radi se o optužbi, sam se ti optužuješ! Radi se o preventivi. Nama su potrebna samo fakta. LAABI: — Fakta!. . . To je ono najstrašnije. Bilo bi bolje da me zaista optužujete. Kako biste se onda izmijenili i kako bih ja bio drukčiji. AHAB: — Trebalo bi već jednom krenuti. Pio si negdje prije nego su te naši ljudi ugrabili? Dosta tih kulisa, tog bijednog povišenog tona. Još jednom: zanimaju nas samo činjenice! LAABI: —... HABI: — To je strah od činjenica? LAABI: — Istina! Strah, zaista, strah od činjenica. Kako ste dobro to rekli. A činjenice su, po vama, skrite u meni! Strah od toga da ih opet čujem izgovorene?... Dobro je to. Neka se više ne javljaju javno! A vi, vi upravo to želite?! AHAB: — Posljednji put velim: dosta je cifranja! Krenimo! LAABI: — Velite da je to cifranje, ta vatra na ognjištu i taj strah od činjenica, objavljivanja njihova? A, kadikad mi se čini da samo u ime te vatre i govorim te činjenice... Pa vi ih ne tražite samo radi njih samih. To je ono najstrašnije. Da, da, oprostite... Znam, vi se žurite, a ja propovijedam, pa ipak ta vatra i taj dječak, to i jest ono... A lice koje priča, kakav je to strašni izvor? Usta koja istaču riječ... AHAB: — Dosta već! HABI: — Pusti, pusti, poznam tu igru. Treba je uvažiti. Reći će on sve. Igra je to koju strah oživljuje. LAABI: —... HABI: — Nastavi, nastavi! LAABI: — Jest, jest, strah... Nisam kukavica, ali ipak plutam u strahu. Da nastavim? Gdje sam ono stao? Ah, jest, jest riječi, koje iz usta istječu, one jednostavne što se nižu jedna iza druge, vezuju, isprepliću, sudaraju, sljubljuju, što sve ne grade one u nama!... Da, to su bila usta Jakovljeva... Vani je noć, a vatra na ognjištu pucketa i usta 204

Jakovljeva nižu riječi. Sam, mali život... I onda: stanite, viknut ću: SAM MALI Ž I V O T ! . . . I JAMA, J A M A ! . . . Tamo, negdje iza mjestanca, prema istoku. Eto činjenice: i J A M A ! . . . Šutite?! Ni odakle riječi jedne! A Jakov pozna tu jamu, ta u njoj su se gnijezdili nekada golubovi... Ali nemojte nestajali sada opet! Želim vas gledati tu, iza tog stola, prekrita tamnolila prekrivačem. I nemojte iz mraka slušati riječi usta Jokovljevih. On ne će reći: » . . . žutozelenkasta svjetlost«, on ne govori: » . . . mjestance među hridinama«, on kazuje obične riječi, gotovo rogobatne i nespretne riječi... Ah, recite mi, je li to voda, ili vjetar što slušam i skinite mi ove okove, ove konopce kojima ste me vezali. Ta pred vama je starac... A H A B : — Tu smo, svi smo tu i jasno nas vidiš, a odriješit te ne možemo dok ne kažeš sve. Shvati: sve! H A B I : — N e zaboravi: i sam se optužuješ? Dakle?! LAABI: — Jakov! Uhvatio sam njegovo pričanje upravo tu kada je počeo govoriti o toj činjenici vašoj, o J A M I u kojoj su se nekada gnijezdili golubovi. I ne poznaje on dekor. Same činjenice oblikuju njegove riječi. Nego Jakov je i lovac i grobar. Voli pričati kako se spuštao u tu jamu, tu njihovu jamu, jamu tog mjestanca... AHAB: — Dobro, eto, krenuli smo: spustio se u jamu i zove se zaista Jakov. LAABI: — Kako bi to moglo biti jednostavno: spustio se u jamu i otkrio, jest i otkrio... A ja, vidite, ne mogu shvatiti tu jamu kao golu činjenicu, jer ne mogu zaboraviti mjestance među hridinama. Vidio sam ga u sutonu takva: s vatrom na ognjištima, sa ženama koje pričaju kako se u mjestancu nije znalo za ubojstvo... A sada je J A MA tu... Ali, ne nestajite, jer me spopada vlažan, crn strah, ako vaših lica nema. Govorit ću najbrže što budem mogao. Jest, Jakov se spustio u jamu i otkrio... Pa, što, ništa i nije otkrio novo, što se ne bi znalo. Ta bio je rat. Eto, vidite, činjenice više i nisu činjenice... A HA B: — Sve se to moralo dogoditi pred sam završetak rata. Konkretnije bi trebalo... LA AB I : — Nemojte odmah pokazivati zube i biti strašniji od samih činjenica. Do sada ste govorili o njima, samim činjenicama, a sada se već hoćete služiti njima i . . . ali ostavimo to, jer mene već stvar uzima, drži svojim pandžama. Zar ne vidite kako sam krvav od nje?... Eto, govorim: svi su već tamo znali da ih ima dvije do tri stotine! A HA B: — Konačno jedna realna činjenica! 205

LA AB I : — Konačno ja i vi, vi koji me tako gledate, vi koji ste starca vezali i optužili, a ne samo činjenice... Đavoli moji, zar ne vidite kako je sve povezano i kako smo svi jedno? H AB I : — Jeste li vi ikada ubili? LA AB I : — Kako?! H AB I : — Jeste li ikada ubili nekoga sam, svojom rukom? LA AB I : —... H AB I : — Odgovorite jednostavno. Znate zašto vas to pitam? Gospodin Barbaro-Jakas, posve neočekivano, odgurne papire od sebe, skine naočale i, pogledavši svoje goste samo trenutak mrkim pogledom, sakri lice rukama i vikne: — Dosta, dosta te budalaštine!... Pišem to i mislim čudo, a gle, odjednom, pred drugima, čudopostaje glupost... Hvala vam. Ovo mi je iskustvo trebalo, sada i sam vidim: precijenio starac sebe i od toga sve... Nastala tišina iz koje se javljao glas pater Onofrija kao sjena: — Tu gdje ste prekinuli i počinje ono što je bitno. Zaista: jeste li vi ikada sam, svojeručno, pri svijesti, ubili nekoga? Gospodin Barbaro-Jakas ga pogleda iznenađen i ništa ne odgovori u prvi čas, ali kako nitko nije uzimao riječ on upita: — Ubio?! Kako to mislite? — Tako, vidite, kako pitam: jeste li vi... — Dozvolite, ali ja sam vam čitao... — Upravo zato, jer ste čitali... — uporno je nastavljao fra Onofrije. — Čudno je da vas iznenađuje moje pitanje, a, vidite, pitam to, jer mi se čini da nikada nikoga niste ubili. Da ste ubili... — Naravno, to ne bi ni pisao! — uleti doktor Baldo. — Nije mi jasno.. — šaptao je, ne snalazeći se, gospodin Barbaro-Jakas. — Ja bih to želio dalje čitati, ako se vama ne da! — izjavi odlučno doktor Baldo. Gospodin Barbaro-Jakas se osjeti zatečen i učini mu se odjednom da je postao objekt, a ti, što su mu došli u goste, organizirani napadači. U jednom mu se trenutku čak i ukažu kao lica iz spilje: Ahab, kao Habi... I preplaši se. Njegov je pogled lutao od jednog do drugog i, želeći se opravdati, šapne: — Naravno, literatura i to slaba literatura... Doktore, poslužite nas prošekom, tu je iza vas, sve je pripremila gospođa Anita. A na vaše pitanje odgovorio bi, fra Onofriju sam tekst, kada bi bio do stojan čitanja. Dosađivat vam više ne želim, ali ostatak možete, ukoliko ste znatiželjni, sami pročitati, bolje preletjeti... 206

— Ali ja to želim pročitati ovdje, večeras. Nije mi jasno zašto ste prestali? — doktor Baldo ustane i priđe stolu želeći sam sjesti za stol. — Kako? Vi to zaista hoćete dalje čitati?! — rekne starac, ne snalazeći se od čuđenja. — Čitali ste to kao literaturu, a bojite se da to literatura nije, zar ne? — upita, šapćući, pater Onofrije i kako nitko nije odgovarao, nastavi: — A mene zanima golo pitanje, jer, vidite, ja, ja sam ubio... Gospodin Barbaro-Jakas ga pogleda i, ostajući bez riječi, posve nesvjesno ustane, a doktor Baldo sjedne na njegovo mjesto. Zbunjen, još uvijek na nogama, on se obrati patru: — Vi ste ubili?... Svojom rukom?. . . Svjesno? — O tome ćemo kasnije, a sada da čujemo vaš daljnji tekst, — oglasio se svojim jedva čujnim glasom pater Onofrije. Doktor Baldo prelista preostale listove, pogleda starca kao da mu želi reći: sjednite... Ali, gospodin Barbaro-Jakas se odjednom prene, uspravi, pa glasno rekne: — Dobro . . . Vi . . . Vi ste zaista oni iz mog teksta, zar ne? Ahab i Habi? Ili ja to haluciniram... Dolje, u vrtu, dogodilo mi se to već jednom... Ah, ah... — prekrije starac obim dlanovima svoje lice. — Sjednite... — šapne i privuče mu stolicu pater Onofrije. — Doktor dobro čita, to ja znam... Sjednite. A doktor Baldo, i ne sačekavši da starac sjedne, oglasi se čistim, ugodnim glasom: HABI: — Odgovorite jednostavno... Znate zašto vas to pitam? LAABI: — Nekoga? Ubio? Sam! Kako bih to morao shvatiti? I, zaista, ne znam zašto me to pitate. HABI: — Smatrate li vi, naime, da ste vi sami, vi kao vi, vašim bićem zaslužni za to što niste nikoga ubili? Jer tko je ubio... Ah, ostavimo to! LAABI: — . . . HABI: — Važno je to, važno! LAABI: — Nije ni važno! Kako nije važno? Nisam ubio! Eto, zato i jest važna vatra na ognjištu. I mjestance i otočić, riječ žene što sam je sreo, riječ koja priča... Eh, kada bi se samo na čas pojavila! HABI: — Dakle, vi niste ubili?. . . Glupo je samo što vrlo jednostavne stvari zavijate u tolike riječi, što moralizirate, poetizirate, a to je sve, dozvolite mi, prilično neukusno, da ne kažem odvratno. Pozicije su realnost, koje nas gutaju bez obzira na ono što mi želimo. Niste ubili, dobro, ali je doista 207

neinteligentno smatrati to svojom zaslugom i svojim karakternim kvalitetom. Koristite slučaj... LAABI: — Kako je glupo mučiti starca... Moram o toj ženi misliti i govoriti upravo ovako vezan, ovako u memljivom mraku pred vama... Ne ubij, — tamo više i nije bila zapovijed: bila. je stvarnost. I uvijek sam se pitao: koliko je potrebno stoljeća da bi se uzgojilo mjestance medu hridinama, pod dugom, u kojemu nema priča o ubojstvima, ni ubojstva medu mještanima?... Takva vatra na ognjištu! Šutite sada i nema vas. Jao, jao, kakav strah, ili kakav vjetar, ili voda crna što t e č e . . . HABI: — Treba vidjeti i bespomoćnost drugih! LAABI: — Starac sam. Jest: jama je činjenica... Jama pokraj mjestanca među hridinama. I Jakovljeva usta koja pričaju jednostavne, same činjenice: »... i prije, i prije sam se ja spuštao tamo tražeći golubove! A onda se čulo da su oni, njih dvjesta-trista dolje. I htio sam ih vidjeti... »Govore tako usta Jakovljeva, a vatra plamsa na ognjištu i njegov dječak sluša, upija svaku riječ... Ukažite se, ukažite tamo iza crnog stola! Ne čujete li kako sve govorim? I miran je Jakov kada to priča, miran tako da sam pomišljao, slušajući ga: javlja se to, možda, iz zemlje hrušt, životinja neka, biće koje je tamo, onkraj čovjeka, pa priča ljudima neku čudnu, ali posve ljudsku priču. AHAB: — Spustio se, velite, dolje? LAABI: — Nestrpljivi ste. A ja se zaista bojim činjenica. Spustio se i vidio činjenicu, golu, samu... Kosturnica! Kostur do kostura, kostur na kosturu. Mnoštvo. Tako izgovoriše usta Jakovljeva: mnoštvo! Eto, redaju se same činjenice. Slušajte! I prići će činjenice k vama na samim prstima... Eto vam ih! Neka vam progovore!...i opet muk, tamo, iza tame u koju ste se sakrili. A Jakovljeva usta su to izgovorila posve jednostavno: »Umirali su mnogi dolje. Živi, jest, živi medu mrtvacima dolje... « AHAB: — Stanite! Kako je to mogao ustanoviti? To je jako važno! LAABI: — Važno. Strpite se, sve ću reći. Dopuzat će ovdje k vama sve činjenice: » . . . našao sam remen, opasač, vezan o šiljak neke hridi i odmah tu, do njega kostur... Znak je t o očit da je htio gore se uzverati! Ali ne samo to, našao sam i dva niza po tri kostura pravilno poredana... Zašto opet šutite? Dva reda pravilno poredanih kostura: lubanja u trbušnoj zdjelici, a prsni koševi među bedrenim kostima. »Zašto šutite? Strah? Ne, ne priznajete vi strah. Umirali su tako poredani. Eto još jedne činjenice. Neka vikne ta činjenica sama!... Muk, opet goli muk odasvud... A, vidite, ja ipak mislim da je strašnije ono što se zbilo gore, nad jamom, od onoga dolje u jami. Gore: živi ljudi, koji se uništavaju, a dolje živi mrtvaci... Sada nas, eto, među samim činjenicama. 208

AHAB: — I ništa nije govorio o znakovima za prepoznavanje? I to je jako važno. LAABI: — Ah, znam, znam, vas zanima to kome pripadaju. HABI: — Razumljivo. Ali znakovi za prepoznavanje i nisu važni. Koliko ih je bilo bez ikakvih znakova! LAABI: — Kome pripadaju kosturi? Zar vam to ne izgleda glupim? U jami, mnogi su živi ubačeni, u jami, odmah do mjestanca... S dugom... Već me i vlaga osvaja i voda kaplje od negdje po meni... A ja. sam smetnuo s uma to vaše pitanje, vjerujte mi. Gledajući vatru na ognjištu javljala mi se misao: vrijeme, vrijeme, da je zaustaviti vrijeme, sve bi se dalo spasiti uništenjem. Jer ima časova kada mislim kako se život ne opravdava, kako bi bilo bolje da ga nema... Ali u takvu mišljenju ne mogu izdržati. Vraćam se stoga: da, evo me opet tamo. Vrijeme i usta Jakovljeva. Vidite, vrijeme gore nad jamom i ono dolje u jami. Kada bi se tamo t a dva vremena mogla sresti i pogledati jedno drugome u oči! Jest, ta su me vremena zanimala.Ali: izgara sve... I neka izgori! Zar ne: i smiješnost, velim smiješnost čak bijede može se ukazati tu! AHAB: — Smiješnost? Ili ste lud, ili perverzno okrutan! Očevi i žene, djeca i majke njihove traže ih. Zato i jesmo tu! HABI: — Rekao sam da ga treba pustiti, sam će pasti u klopku! Eto, gdje je stigao! Bježao je amo-tamo i stigao u ništavilo. Ali mi ostajemo i priznajemo one što ostaju. Mi smo njihovi. Činjenice nam daju smisao. Vatra? Ostavi vatru i vremena... Kako ti se hoće tako bježati? Odgovori mi: jesi li zaista nekoga ubio? Činjenice odaju smisao. LAABI: — ... HABI: — Šutiš?! LAABI: — Ah,da, da, pala je prava riječ: smisao! I velite da činjenice odaju smisao? AHAB: — Kome, dakle, pripadaju t i kosturi? LAABI: — Pričajući bježim u — ništavilo... Pametna riječ. Pa ipak. Mene, zaista, spopada strah... Rekao sam vam da sam to, kome pripadaju bio smetnuo s uma. No ostavimo. Svejedno. Čovjek mora neprestano gutati svoja vlastita pitanja. Eto, vidite, vi velite: činjenice odaju smisao. Čudno, čudno! Mjestance što ga je duga. . . činjenica. Vatra na ognjištu — činjenica. Smisao?!. . . .A onda sam gledao lice Jakovljeva sina i pomislio neočekivano: ha, ako ikome pripadaju ti kosturi, onda pripadaju njemu i djeci tog mjestanca. Tada mi se javila sama od sebe neka molitva, molitva njima, kosturima... Htio sam da mimoiđu tu djecu. Glupo, dakako, glupo i oprostite... Bježeći, eto, i tu sam dolutao!

209

AHAB: — Ostavimo lošu literaturu! Jasno je: prijadaju nama! Ta konac je rata! Ali zašto se osjećati krivim? Ubili ste, možda, ipak nekoga? HABI: — Pričajte, pričajte samo dalje... Kako je to tužno slušati čovjeka pametna gdje se sapliće, zamrsuje, odmrsuje i bježi. LAABI: — Ne, ne, nikoga nisam ubio. Zašto je to važno? Ta vi ste ubili?! To nas dijeli, ili spaja? Čini mi se najstrašnijim to što mi pada na um, gledajući vas tamo, u tami: vi smatrate kako se mora i dalje ubijati!... Gdje ste nestali? I ostavili me opet sama. . . A na ovom poslu podjednako sudjelujemo. Ta gadna, crna osama, vlažna i teška. S kim da razgovaram? S tim okovima, s tom boli i s tom strašću jadnom? Eto, digli toliko teških pitanja, optužili me, uvjerili, a sada bježe, nestaju. . . Vratite se, vratite, mučitelji! Evo, govorim, pričam sve: Gledao sam Jakovljeva usta dok je pričao i sve mi se činilo kako taj jednostavni čovjek raste u tome što priča. Učinio je nešto što se drugi ne bi usudio: spustio se duboko, u jamu, među kosture, sam, posve sam... Ha, sad se opet javljate iz tmine i opet ste jednaki kao i prije, opet nad stolom prekritim tamnoljubičastim platnom. Što sada želite? Nove mjere? Ah, ah. . . I što ste ono vi mene pitali? Jesam li ubio? Ne, nisam ubio, ali ta činjenica ništa ne govori sama za sebe. . . Stanite, stanite, zaboravio sam nešto vrlo važno! Sina njegova sam zaboravio od straha pred činjenicama. . . Sjedio je pokraj Jakova, koji je pričao. To je ono najvažnije! Sada, eto, mogu dalje, samo ta voda i taj vjetar... Jest, t a činjenica, da nisam ubio, ništa ne govori sama za sebe. Vidite, rat je bio, krvava bitka posvuda i ja sam želio smrt, veselio sam se pobjedama, dakle, nad smrću mnogih... Možda bih se bio poveselio i nad smrću ovih u jami, ako su bili među onima koje sam smatrao neprijateljima. A nisam ubio! Ha, što velite na to? Mogu li se, dakle, braniti od toga što nisam ubio?!... Ubio sam i ubijao! To je strašno. I činjenica je to, zar ne? AHAB: — Vratimo se trodimenzionalnim činjenicama. Jasna je nama ta tvoja igra. Ti nas mrziš LAABI: — Mrzio sam! Samo ne znam jesam li tebe ikada mrzio, ali to ni važno nije. Mrzio sam. HABI: — Kako je to značajno za njega! Sve on ima iz druge ruke. Eto, i ubijao je iz druge ruke. Nigdje živog dodira. Sve je to »privid neke apsolutne slobode što kruži nad njim«. A mrziti se mora vrlo često, mržnja se pretvara u svetost, u slavu čovjeka. Uvijek je 210

pitanje stava. Koga si mrzio, to je važno. Slušam te i, priznajem, zbunjuje me tvoja naivnost. Ne znam, je li to nedostatak inteligencije, ili je to varka neka tvoja. Koliko riječi, a sve zašto? Da bi se iskočilo iz zgloba životnoga u kojemu smo sudbinski usađeni. Jama, tri stotine mrtvaca, kosturi do kostura. Dobro. Tragedija. Užas. Ali, koliko je takvih jama, takvih i mnogo dubljih, groznijih jama, posijano ovom našom Atlantidom? I zašto baš toj davati takvo značenje? U toj smo krvi do grla. Rastrgnuti treba velove iluzija. Ako si ovdje, onda si u krvi, ako nisi u krvi, onda te i nema. Odgovori, dakle, koga si mrzio? Time ćeš pokazati svoje opredjeljenje, a nama je potrebno znati to opredjeljenje tvoje. LAABI: — Neprijatelja sam mrzio. HABI: — A tko je bio tvoj neprijatelj? Želiš li, zaista, da te ovako ispitujemo? LAABI: — Eto, to je ono: mrzio sam zlo. HABI: — Zašto opet bježiš i izbjegavaš? Zlo je relativno, zlo i nije uvijek zlo. LAABI: — Čujete li vaša pitanja? Kako to, da vas ne zbunjuju? Zlo je relativno. Možda. Ali ja znam da se zlo skiće svijetom kao bolest, kao kužne bolesti i da ne bira. . . AHAB: — Vratimo s e . . . Činjenice su jedina sidra! LAABI: — Sve su to činjenice, kao što je i činjenica da me ne želite osloboditi. Znam! Ali to nije ni važno za mene više, za mene je važan »neprijatelj«, zapravo moj neprijatelj. No gdje sam ono stao? Ah, da, čovjek. . . Naivnost: čovjek. . . Oprostite, ne, ne, ne ću govoriti o tome. Evo me opet k Jakovu i njegovim riječima. Raste on u svojoj priči i hrabrosti, a kraj njega je njegov sin. I kakvo lice, oči. . . Ah, to vas ne zanima! Promatrao sam kako i on raste u očevoj hrabrosti i kada je otac prestao, smatrajući da je rekao sve... AHAB: — Kako?! Rekao s v e . . . LAABI: — Da, sve. . . Zar je rekao malo? AHAB: — N e radi se o tome: malo, ili mnogo, nego da li je rekao sve. Mi još nemamo pouzdanih dokaza tko su bili ti ljudi. L A A B I : — Rekao sam već: to me i n i j e zanimalo. Netko je među vama ustvrdio: činjenice govore! AHAB: — Samo ako otkrijemo t k o su bili t i kosturi, otkrit ćemo zvijer ljudsku, koja je t o uradila. HABI: — Ona je poznata... Zvijer ljudska i nije za njega neki argumenat, on će odmah naći tu zvijer i u sebi... Zar ne? 211

LAABI: — Optužili ste me da poetizirajući moraliziram. Kako smiješno i glupo! Ništa ne mrzim tako kao one polutanske poete, koji su inkasirali mučenike u svoju poetsku torbu... Kakav je to užas Mučenicima odgajati ljude za nove jame... Ali, zaista, tko si ti? Pitam to, jer mi se čini da sam te negdje već sreo. Da, istina je, čak i u sebi samome... Recite, zaista, tko ste vi? AHAB: — Tvoji smo protivnici; to je ono što je najvažnije i za tebe i za nas. Zato si i vezan. Životna praksa... LAABI: — Ah, rekao sam vam da mi ne govorite više o toj strašnoj riječi. Zar i ja nemam svoju praksu? Znam, znam, ja trujem, opijam... Jest, jest, vežite me još čvršće, jače, okrutnije. Pa ipak, moram i to reći: kakogod me vezali, prividi mog pijanstva živjet će u meni. AHAB: — Odgovori jednostavno: čiji su to mrtvaci? LAABI: — Zar me niste čuli? Jedino što mogu jest još jednom ponoviti: njegovi, dječakovi. . . Što se čudite? I ne uzhuđujte se. . . To je moje opredjeljenje. Objasnit ću, objasniti... Gdje sam ono bio stao? Da, i kada je otac smatrao da je rekao sve, on, njegov sin, htio je još rasti i rekao je:. . . »i, i moj otac je sakupljao u jami njihove zube zlatne... Trgao ih je iz čeljusti. Punu ih je šaku sakupio. . . « Čujete li ga? To više nije strah od činjenica, to više uopće nije strah! Moja činjenica svlači svoje užasavajuće ruho i postaje gola običnost. Važno je to, važno. A. smiješak stida prelio se Jakovljevim licem i odmah je ustima njegovim potekla riječ rumenkasta od srama: »Nije, sine moj, tvoj tata ništa uzeo, ostavio je sve dolje, u škrapici jednoj, upravo pokraj onoga što se htio uzverati gore, van. Samo je iz cokula nekih istresao kosti nožne i uzeo ih, nego... Jest, obukao sam ih nekoliko puta, ali su mi se odmah na nogama pojavile rane neke i zato sam ih bacio u more«. Vidite, čak je i tim svojim izjavama pokušao rasti, a sin je njegov gledao i bio sretan svojim ocem.. . Eto, šio su te kosti do sada učinile, ali iskrsava i: što će raditi dalje! — Treba stati na trenutak! — Dahnuo je pater Onofrije te ustao sa svog stolca. Pogledao je i doktora i starca, pošao do prozora i odmah se vratio natrag šuteći. Vidjevši da obojica očekuju od njega nešto, on sjedne te prošapće sam za sebe: — Ništa, ništa, samo sam htio odahnuti. . . Ja sam ubio... Raširila se tišina puna tjeskobe i nesnalaženja, pa se doktor Baldo, kao da traži spas neki, opet obratio tekstu. Glas je njegov već bio umoran i postajao sve više tup: 212

HABI: — Ti nikada ne ćeš razumjeti zašto su te kosti naše. Neka smo u krvi, ali ne bježimo od odgovornosti. M i prihvaćamo smrt i za sebe! To naše stanje ima više smisla od te šarlatanije tvoje i od privida nad tobom. LAABI: — Jest, jest, njegovi su to mrtvaci. Vatru na ognjištu niste razumjeli, dva vremena također, ali ovo bi, konačno, morali shvatiti. V i se borite za te mrtvace, vi osvajate kosture njihove, a čim mene nestane poklat ćete se zbog njih. . . AHAB i H A B I ! : ... Zašto osvajate t e kosti? Za njega, dječaka, za sve dječake mjestanca među hridinama, to i nije nikakvo pitanje, oni ih prisvajaju kao kišu, svjetlost, zemlju, kruh. Njihovi su to mrtvaci ma što vi o njima govorili. Njihovi, jer ih jedino oni i mogu osvojiti bez vaših predrasuda. Napučili su već njihovo djetinjstvo.. . AHAB: — T a j je mauzolej naš! Što znači njihov, djece naše! Vječnu vatru i himnu ćemo rasplamsavati nad tom kosturnicom. H A B I : — Tiše, tiše i vi, ljubitelju činjenica. . . Više me zanima ovo njegovo opredjeljenje za neopredjeljenje. K o j i je smisao toga? Obrana, ili opet bijeg? N a j p e r f i d n i j a obrana: d j e č a k e šal j e u prve redove!... Kamo ga je odvelo šarlatanstvo njegovo! Jednom se prirodno opredijelio, bio je naš, a danas bježi od svog opredjeljen j a opredjeljujući se za šarlatanstvo. LAABI: — Ali t k o ste vi tako mudri? Čujete li: jedino njihovi, djece ovog mjestanca, mogu biti ovi mrtvaci. To i jest ono najstrašnije: ovdje, u ovom mjestancu, generacije su za generacijama dječaka dolazile i njihova su djetinjstva bila napučena raznim pričama, legendama s mnoštvom luckastih činjenica, ali u svemu tome nije bilo ubojstava nasilnih, rođenih u ovom mjestancu. A gledajte sada: usta Jakovljeva i dječaka uz njih, njegove oči i uši u z n j i h ! . . . Od sada Jakovljeva usta k u ž e sva djetinjstva ovdje, napučujući ih sablastima crnih kostura iz Jame, sablastima umorstava i živih smrti. Nema više čiste mjesečine nad mjestancem! A ja se ne opredjeljujem, velite! Nova optužba. Z a r se nisam opredijelio i radovao ubojstvima, i, eto, što sam postigao kao pobjednik! Takvu priču za dječje oči i uši... Čujete li?... To su činjenice! ONA: — Jao, jao nama... Kužno nas prokletstvo saletjelo. LAABI: — Ha, tko to jauče?... Nije li to ona? Čujete li, crna žena? AHAB: — Treba ga zaista jače svezati, treba ga zatvoriti, zazidati u ovoj spilji! Neka zamukne mukom! 213

LAABI: — Prijetnje? Čujte t a j njen glas!... A vi odgovorite, zašto osvajate te kosture? Radi kojih ciljeva? Braneći ideale ne branite li samo sebe sama? ONA: — Naše mjestance više i nije ukleto, prokleto je ono. Jao, jao nama. . . HABI: — Vrijeme je, treba poduzeti nešto! LAABI: — Ovakove smrti osvajaju samo nevinu djecu i bit će još tako da nisu oni, ti kosturi, ni dječja svojina, već obratno: djeca su postala njihova... Opredijelio sam se za njih! Kako da se ne opredijelim za njih? Čak i pod cijenu nekadanjeg svoga opredjeljenja! AHAB: — Tiho! Sve je t o zato, š t o se od smrti napravio užas. Životinjski užas. A smrt je himna, posvećenje čovjeka, ako... LAABI: — Kako, kako to odjednom? Napustite, dakle, ove kosti i bježite od njih. Zar ne čujete njen glas? G d j e ste je skrili? AHAB: — Dostojna smrt posvećuje čovjeka. LAABI: — G d j e smo to doputovali od samih činjenica! Istina, potonuli smo u užasu od smrti, ali ako njega nestane, onda? Kakva budućnost? H a , ha, ha. . . Do čega je potrebno doputovati da bi se opravdala ludost, koja je postala našim suncem. Užas od smrti, crni strah od ništavila treba uništiti, a smrt pretvoriti u sreću i blaženstvo. Pa zar se to već nije i radilo? Svjetlost će naša tada biti: koljimo se što brže i što bjesnije! ONA: — Jao nama, jao nama, smrti strašne, žive smrti naše u prokletstvu mjesta našega... Noći naše, mir nad snom djece naše!... Jao, jao nama... Tko će nas zaštititi od noćnih posjeta njihovih? HABI: — Dostojna smrt posvećuje čovjeka i opravdava život. To su jednostavne istine za onoga koji poznaje život i ne bježi od njegovih čudesa. Smrt je samo jedno od njih. AHAB: — Smrt je život! LAABI: — Ah, ostavite to dostojanstvo, tu smrt-život. . . Vi dižete životu najživotniju obranu njegovu: strah, užas od ništavila. Vi želite smrt učiniti. . . HABI: — Ha, ha, ha.. . Pusti ga, eto gdje je stigao! Brani strah, to naše najbolje sredstvo! Ha, ha, ha. . . AHAB: — Dosta već.. . Opet pitam: nije li Jakov dolje pronašao znakove neke po kojima bi se moglo odrediti kojoj su vojsci pripadali. . . ONA: — Na pragovima našim kucat će noću crni kosturi, vrebati oči dječje, slijediti igru njihovu... Tko će ih zaštititi od njih? Ne će li nakaze djeca naša postati od priča o njima, od noćnih susreta s 214

njima? Koliko ljeta, koliko života, koliko pokoljenja tako, da bi se opet stiglo do mirna ognjišta? LAABI: — Čujete li je? Kako da se ne opredijelim za nju? HABI: — Treba da nestane, treba da ga proguta tama i s njim šarlatanstvo njegovo. Zar misliš da se mi nismo opredijelili za njih, za djecu našu, ženu crnu, ali mi se ne odričemo šarlatanski odgovornosti za sve nužnosti života. Stid se ne javlja na tvom licu? LAABI: — Vi ste se opredijelili za smrt, koja N A KONCU, POBJEĐUJE! ONA: Jao, jao nama!... Ta sablast ide vremenom i nitko ne zna gdje će se zaustaviti i kužiti. Otvorite oči i uši svoje, da vas naše zlo i užas naš ne bi zadesio! LAABI: — Zazidat ćete me u ovoj spilji, znam ja to i što je najgluplje s pravom nekim. . . Ne dižite se još i ne mašajte se kamenja. I oružje vam moram dati, razlog vam moram osvijetliti, jer se zaista već kosturi dižu noću i dolaze u posjete djeci našoj. AHAB: — Treba početi! Ustanite... LAABI: — Stanite na čas! U z to ognjište seosko, uz te krovove mjestanca među klisurama, pod samom dugom, vidio sam sve već to. Ali što će mi sva ta moja mudrost kada sam sam, onda, nekada, morao poveseliti se takvoj smrti ljudskoj. Opredijelio se dakle. I zato, možda, i nema većeg krivca od mene... Tko sam to ja, koji toliko govori? San, ili java? Ah!... HABI: — Zaista, drugog izlaza nema! LAABI: — Krenite! Vrijeme je. . . Ali usta Jakovljeva će ostati, jauk ćete žena slušati i večerom i jutrom. . . Eto, već i ne vidim. Pitanje je jedno strašno: koliko će još vremena trebati da usta Jakovljeva izgovore. . . Ali »Čovjek je crno dostojanstvo, koje nije dostojno sebe!« AHAB: — Jače, jače, neka ušuti već jednom! LAABI: — Bacajte, bacajte!... I moje su to ruke, koje bacaju kamenje na mene! A ipak, čudno, zašto se opet javlja to svjetlo?. . . Ha, zar se to iz vaše ludosti ne javlja opet moj glas? HABI: — Znamo, znamo mi da ćeš se opet javiti, ali, čim se opet javiš, kamenjem ćemo zasuti šarlatanstvo tvoje . . . ONA: — Jao, jao nama, kakve nas strašne noći čekaju! LAABI: — Eto, eto nestajem, ali nad vama vidim ipak mjestance među hridinama s dugom što se nadvija vrh njega, sa zelenkastim 215

nebom iza rastrganih oblaka i jasno čujem šum voda i lišća, ali nad vama, što ste me zatrpali, eto, gle, privida jedne apsolutne slobode! Završivši obrati doktor Baldo pogled prema gospodinu BarbaroJakasu. Uz sam prozor smjestio se bio starac upravo na onoj stolici gdje je prije sjedio on, doktor. Spuštene glave na prsima, zatvorenih oči ostajao je on i dalje nepomičan, šutljiv. Očekujući da će otvoriti svoje oči te reći nešto, doktor Baldo je sačekao par trenutaka, no kako se starac nije javljao obrati pogled, pater Onofriju. On ga dočeka rastvorenih oči, tražeći i sam riječ objašnjenja nekog. — Merde!. . . — oglasi se odjednom starac ne podižući glavu i ne otvarajući oči. — Sad smo posve u dreku. I to nije loše. Jasno je barem. Da nije literarne pretenzije još nekako, ali tim... — I s njom i bez nje, laž je tu, bez nje se uopće ne može! — oglasio se dahtavo pater Onofrije te svojim riječima otvorio opet tišinu. Ona, ta noćna tišina, otkrila je šumove, korake i šapat dolje u prizemlju. Sva trojica svrnuše pažnju na to, ali dok toru se Baldu i učinilo da je sve krenulo, poslije čitanja, krivim putom, pa prilično glasno uzvikne: — Što je? Laž! Ostavite, molim vas, potrebno je biti ozbiljniji. Laž! Kakva laž?... Stotinu pitanja i, eto, čuli smo jedno,živo rješenje. Dobro, pitanje znamo više-manje svi, ali ovo konkretno rješenje što smo ga večeras čuli za nas je vrlo važno, oče Onofrije, zar ne? Dakle: kriv si, jer moraš biti kriv! Ili ćeš živjeti kao vječni krivac, ili ćeš nestati, morati, zapravo, nestati. Ali zar nije tu dignut i most između krajnosti? — To pitanje vječne krivnje je već riješeno. I dobro ime ima: istočni grijeh! — javio se pater Onofrije, pa opet ponovio: — Istočni grijeh! Gospodin Barbaro-Jakas podigne glavu te pogleda obojicu kao da se probudio iz sna: — Tko danas misli o legendama?.. Znanost, znanost, he, he, he treba da pruži rješenje, ha, ha, ha... — Roditi, ili ubiti? Ubiti, ili roditi? Ili ono što svi radimo: rađamo i ubijamo! Ma kakogod htjeli prići tome: na krilima legende, il znanosti, tamo, na horizontima spoznanja uvijek se otkriva zatamnjenje, koje uvjetuje bespomoćnost. . . — dahtao je pater Onofrije. — Ali od nas ovdje nitko nije rodio, zar ne? — upita veselo starac, kao da nastavlja smijati se. — Pa ni ubio nije neposredno, — dodade doktor Baldo. — Nego, drugo je nešto važno... 216

— Ja sam i rodio i ubio... šapnuo je pater gledajući uporno i jednog i drugog. — Prije nego sam obukao ovaj habit, još mlad, vrlo mlad. . . Ona je još živa. . . Preplašili smo se i ubili... Da, učinili da bude i zatim htjeli da ne bude. Prostor i misterija! Iz života sada se mora gledati u rođenje i u smrt. S obje stranegranice!. . . Znam, to nije ubojstvo o kojemu je večeras bilo riječi, ali, svejedno, ipak je isti korijen: nasilno oduzimanje postojanja. — U krvi smo do grla i tko u krvi nije i nema ga!... — uzvikne gospodin Barbaro-Jakas opet kao da se šali, ali tada se oglasilo kucanje na vratima. Kucanje se opet ponovi. Doktor Baldo ustane i ode do vrata. Otvorivši ih ugleda gospođu Anitu uzrujanu i zaplakanu. Izađe u hodnik, zatvorivši za sobom vrata. Pater i starac ostadoše šutljivo očekujući, ali kako se doktor Baldo nije dugo vraćao, obojica se uznemiriše: — Nije, valjda, nešto ozbiljno? — šapne pater Onofrije. — Ne znam, ali spustio se, izgleda, dolje. Oglasi se odmah i plač dječaka. — Joško!. . . — šapne gospodin Barbaro-Jakas. Obojica stadoše pažljivo osluškivati: plač potraja neko vrijeme, ali je bivao sve tiši i tiši dok se konačno nije i ugasio. Tada se javi starac zabrinutim glasom: — Joško! Da, da i imate pravo, moj pater, stvoriti i uništiti... Ali ova dječačka svijest što se tek otvara i mora živjeti to glupo nestajanje!... Ah!. . . Nego, da, i to: glupo je što smo skloni optuživati sebe kao uzročnike, a zapravo smo objekti u svakom slučaju. Precjenjujemo sebe i tu jadnu svijest svoju... Što za nas nije sve naše ja! — Ne, ne, gospodine, to je bijeg. Znamo, znamo! Biti, ili ne biti, zaista, to je naše pitanje. Naše! Mora se osjetiti odgovornost! — Hrabri ste, pater, ali ne čini li vam se to ohološću? — Ili oholost, ili bijeg... Ja se borim podjednako s Bogom kao i s đavlom, gospodine. Gospodin Barbaro-Jakas ga pogleda živo i znatiželjno te posve nehotično rekne: — A tako?! Tada se otvoriše vrata i u sobu uđe doktor Baldo prilično uzbuđen. Zatvorivši za sobom vrata ode do prozora i, gledajući u tamu, rekne: — Glasno smo govorili. Barem ja. . . — Okrenuvši se, zatim, u sobu šapne: — Joško je čuo ono što sam rekao pri dolasku... »... jer umirujući je upravo jedan jedini, onaj dolje, ispod nas, to ja kao liječnik mogu reći...« Slušao je, dakako, i sve ovo što se ovdje čitalo, pa i ono o dječaku, o kosturima te shvatio 217

sve kao govor o njemu... Probudio je brata, majku sav u panici. Vodimo ga u Zagreb da tamo umre... Šutnja se ukaže kao gluha neka trpnja. — Trebalo bi prestati... — javio se pater i ustane. — Skočit ću dolje... — Možda bolje ne... Žao mi je. Valjda će se i smiriti, — a obraćajući se starcu rekne: — Vi biste morali sutra nekako djelovati. A naš razgovor, koji mene posebno zanima, možemo nastaviti gore, u vas, pater, na terasi. Starac nije ustajao. Priđoše mu obojica i on im bez riječi pruži ruku, a oni, zatim, šutljivo, na prstima, izađoše iz sobe i spustiše se niz stepenice. Starac je još čuo neko šaputanje dolje, u prizemlju, a onda lupnuše kućna vrata. Javiše se odmah i tihi koraci dvorištem, a zatim ništa: ostadoše on i tišina. Otkrije odmah i mali stolić s poslužavnikom. Sve netaknuto.

218

MLADI AUGUSTIN

Poglavlje 25.

Poslije čitanja »Jakovljevih usta« stari se gospodin prepušta sebi samome. Noć i njezini glasovi iz vani, a on sam u nutrini sobe. . . Spašava se ustajanjem. Prilazi prozoru kroz koji gleda noćno more. I odjednom čuje, od te mračne pučine, dozivanje neko. Ubrzo razabire kako to netko iz noćne daljine morske doziva njega. Povlači se u krevet i pokriva po glavi. Slab i umoran ubrzo tone u san. Sniva o dječaku, koji ga zove da mu dođe u pomoć, a on se ne može maknuti u krevetu. Slijedeći dan vodi s Mladim Augustinom razgovor. Pri koncu razgovora pojavljuje se doktor Baldo. On će pratiti Joška u zagrebačku bolnicu gdje će ga dočekati otac. Razvija se razgovor o bolesti i literaturi. Ostavši sam gospodin Barbaro-Jakas osjetio se tako i toliko napuštenim da se ni micao nije sa svog sjedišta: zurio je zapravo u prazno, a gledao zatvorena vrata svoje sobice iza kojih su nestali njegovi gosti. Ukazivahu mu se sada, ta dvojica nestalih ljudi, gotovo nepoznati, daleki: došljaci od neke nepoznate mu strane. Što su to htjeli? Kakav to ljudski oblik nose? Pa, gle, i to vrijeme koje ih je dovelo, te, zatim, odvelo... A on sam, tu, na stolici?... Neshvatljivo! I što sada? Da ustane? Pa, što o n d a ? . . . Svrne mehanički pogled na stol te ugleda svoje papire. Zgade mu se... I, čudno, to ga uzbuđenje gotovo sredi, organizira: vratilo ga ono u realan svijet. Postao je sebi onaj znani mu on, pa se odmah stane razračunavati sa samim sobom: jest, još uvijek je naivan, još ga uvijek nose iluzije. Ne, ne, treba se odlučiti: ili prilagoditi se, pa teći kao što svi teku, ili otići i nestati! Samo najprije to, taj prokleti balast, treba odbaciti, taj »Obračun«, to ukletstvo njegovo, koje ga ukazuje bijedom njemu samome i drugima. Zašto ga to tako drži i ždere? 219

Tada mu se učini kao da od tamo, od tog mračnog mora, dopire do njegova uha šapćući neki zov: — Goooospoodiiineee Baaaarbaaarrrooo... Gooospooodiiineee Baaarbaaarrrooo... Osluhne i sledi se. Ne, ništa se više nije javljalo: to mu se već najozbiljnije ukazuju halucinacije! I ne potraja dugo, a on opet jasno čuje svilen, daleki, šaputav glas s mora: — Gooospooodiiineee Baaaarbaaaarrrrooo... Jest. Doista. To je more. Jasno je čuo taj zov tamo, s mora... Ustane da bi bolje čuo, ali više se ništa nije javljalo, jedino: prvi jutarnji lahor vjetra, gore, s planine. Pretvoren sav u osluškivanje ostajao je nepomičan uz prozor. I tada, gle čuda, dopre do njega jasan glas gospođe Anite: molila je... Otvoreni prozor dozvoljavao mu je da je čuje. Posve se razgovjetno čula molitva, u kojoj se spominjala ona, Djevica, koja će je razumjeti, jer je i ona imala sina. To ga potrese i on ustane, pa zatvori prozor. Spašavao se. U tami se i skine te legne u krevet kao u znani mu već grob. Posve se pruži, složivši ruke uz tijelo. Tako, sad samo da nestane... I onda mu se u uhu opet javi zov: »Baaarbaaarrrooo, gooospooodiiineee Baaarbaaarrrooo...« More?! Ne, ne, to su njegove halucinacije... Digne desnu ruku, namjeravajući se prekrižiti od straha što je u njemu planuo, ali ruka mu se sama zaustavi na usnama. Ostajao je tako nepomičan i bespomoćan dok se nisu javili, iz daljine, prvi pijetli, pa, tada, kao da, zaista, očekuje nekoga od onih neznanaca, što ih je njegova misao vrlo često u tajnosti pretpostavljala, ali nikada ih nije jasno uočila, da, pratio je gotovo svaki udar svog srca. No, ne, ne: oni nisu dolazili... Stao se javljati samo umor i uvjetovati onu svijestnesvijest što je vodila u nesvijest-san, isprekidan čudnim slikama, posve nepovezanim, pa mu se tako nametnula i ta noć tamna, zvjezdana, što ga je prije gledala tu, u prozoru: sve kao da to on leži među samim zvijezdama, koje oko njega plutaju, a, eto, i on, konačno, to pluta, horizontalno pružen, on to čak i teče nošen strujom nekom, ali nikako ne uspijeva shvatiti zašto i kako se to zbiva, jer ga jasno nebo s velikim zviježđem Oriona ispunja nesigurnošću, — kada odjednom osjeti: ispod njega je olovno, mrtvo more i on više nije u horizontalnom stanju, ne teče više, uspravio se to on te hodajući, desnom svojom može dotaći Sirius, što svjetluca zelenkasto-rumeno, jest, hodajući vrh mora tako, pun je užasna straha od dubine tih olovnih voda i gle, gle, tamo, u daljini, naslućuje se sitni dječačić Joško. Luta dječačić površinom mora posve sam, pružajući ruke ispred sebe kao da je slijep, a on dotičući desnom Sirius, pokušava ga dozivati istim onim svilenim šaptom, kojim 220

je njega dozivalo more: »Joooššškooo, Joooššškooo... Gdje je tvoje oko vodopadno?. . . « I zna on da ga dečko ne čuje, ne čuje on njega starca, ali on sam, starac, čuje dječaka, koji u potpunom mraku pru ža ruke i šapće: »Mama, mama, zašto si me prevarila?« Vrši sada najveće staračke napore da dosegne tog malog, sitnog, slijepog putnika u tom svemirskom bespuću, želeći mu reći kako je svejedno što radi, jer... ali i nije našao odmah odgovora na to svoje »jer«, pa mu se odjednom ukazalo jasnim, jasnim kao odgovor, to: mora Jošku objasniti kako je sve što se zbiva podjednako jasno-nejasno kao i ona kružnica s dvije točkice, okomitom crticom među njima i crticom ispod te crtice, a sve se ukazuje kao lice ljudsko... Da, onako kako mu je to pokazivao u dvorištu. Sve je to, to!. . . No, ne, ne može mu prići, ne, samo čuje jasno kako dječačić, pružajući ruke, šapće: » Mama, mama, zašto si me prevarila?...« I, eto, sada, umjesto da mu se približuje sve se više udaljuje od njega, nestajući nad crnim, gluhim i beskrajnim morem, udaljuje se i nestaje Joško, a zašto i kako to opet, odjednom umjesto odgovora ukazuje mu se voštano lice dječakovo kako pluta neposredno ispod površine beskrajnog mora i otkriva mu se to kao kružnica s dvije točkice, među njima okomita crtica, a ispod nje horizontalna... I od muke se probudi. Ležao je još uvijek s desnom rukom na usnama. Htio se okrenuti, kao što je uvijek radio kada su ga spopadale ovakove more, ali nije uspijevao. Sav iscrpljen ležao je tako dok se nije pojavio dan u njegovu prozoru. Dan! Da, toga se jasno sjeća, ali onda je izgubio opet svijest i probudio se kasno kada se oglasilo podne sa župske crkve. Odmah i ustane. Nikoga u prizemlju nije bilo čuti i to ga uznemiri, te kada je opazio da na malom stoliću više nema pladnja s prošekom i čašama, već njegov doručak, shvati: gospođa Ani ta je već bila u sobi, a, jer je morala nekamo otići, ostavila mu je doručak tu, na stoliću. Tek oko dva sata pojavila se gospođa Anita i obavijestila gospodina BarbaroJakasa da je doktor Baldo odlučio sutra otputovati u Zagreb s Joškom, no starac je bio toliko slab i smućen da mu čak ni bilo nije posve jasno što je to značilo za nju, gospođu Anitu, a posebno za njega, Joška. Pokušao je doručkovati, no uspio je popiti tek nekoliko žličica mlijeka. A ni sama gospođa Anita mu nije posvećivala mnogo pažnje: sva je bila u poslu! Barem je ona tako mislila. Trčkarala je gore-dolje po kući, posjećivala susjede, glasno razgovarala sa samom sobom, sve u misli kako »nešto« posluje, a, zapravo, jedva da je išta radila: bježala je tako od sebe ne uspijevajući, dakako, pobjeći sebi. A Joška nije bilo. Osluškivao je starac u više navrata, želeći ga čuti, ali uzalud. Oko četiri sata ušla je opet k njemu gospođa Anita i najavila mu posjet Mladog Augustina — kako su ga svi u mjestu nazivali! — mladića od nekih dvadesetak godina za kojega se govorilo da je novinar. Stari se gospodin 221

iznenadio i u prvi čas energično odbio primiti bilo koga. Nije sposoban, bolestan je, a i ne želi... No, gospođa Anita ga je molila da ga ipak primi »ako ikako može« i s njim porazgovori, jer je znanac kuće, pa bi joj teško bilo ako bi ga odbio... Ona mu je već i dala mnogo nade da će biti primljen, ali i Joško ga njen voli. Taj posljednji argumenat »slomio je starog gospodina«, pa je obećao da će oko pet sati biti u dvorištu i tu će, uz uobičajeni čaj, porazgovarati snjim. I tako se dogodilo: u pet sati našao se stari gospodin za malim stolićem skupa s Mladim Augustinom. Pristupio mu je pristao mladić nekako staromodno, ali brižljivo odjeven i glatke svijetloplave kose, počešljane na desnu stranu. Nešto podulja kosa spajala se s rijetkom zapuštenom bradom tako da su uokvirivale nešto podulje lice. Usne je imao nabub-rele i nešto izbačene. Ali odmah se primjećivalo da mu je desna noga nešto kraća. Naklonio mu se »skladno«, čekao spuštenih ruku uz tijelo, da mu starac pruži ruku, pa kada mu ju je starac i pružio, on je prihvati te prošapuće: — Hvala vam što ste me primili. Ime moje vam je rekla gospođa Anita, a ja vaše znam već davno... — Pa, hvala i vama, što pokazujete zanimanje za mene, starca... Sjednite, popit ćemo čaj... Pijete li čaj ? — Rado, hvala vam, — odvrati mladić rascvavši se sav u širok smijeh te se lagano i oprezno spusti na stolicu. — Lijevajte sami, meni ruke podrhtavaju... Pa, možete i meni naliti. To »pa možete i meni naliti« otvorilo je vrata neposrednosti i mladić živne, ustane te uzme nalijevati čaj starcu i sebi. Gospodin Barbaro-Jakas shvati da je prebrzo »otvorio vrata« neposrednosti, pa se namrgodi, ali ništa ne rekne. Mladić mu čak metne šećer, pa i promiješa žličicom čaj, zatim opet sjedne te stane, nešto nespretno od ushićenja ispijati svoj čaj. Gospodin Barbaro-Jakas otkrije u svemu tome prikrivenu arogantnost, pa ga prilično hladno zapita: — Vi ste željeli nešto od mene, mladiću, zar ne? — Da, želio sam... — šapne mladić i zašuti iznenadivši se od tako neposrednog pitanja. Gdje će doputovati još ovo lice na toj stazi! — pomisli gospodin BarbaroJakas i ispuni hladno nastalu šutnju novim pitanjem: — Čujem: vi pišete? — Da, eto, pišem... — šapne mladić pogledavši kradom starca, ali odmah i spusti pogled. — Pokušavam, zapravo, već dugo... Ali, znate, ovdje nemam nikoga tko bi mi rekao vrijedi li to išta što radim... — Izrekavši ove rečenice on ispije dva gutljaja čaja, pa odloži šalicu i obrati svoje široko nasmijano lice gospodinu Barbaro-Jakasu. 222

Starac ga nije gledao, promatrao je staračke svoje ruke i pratio kako će se razviti mukla bol što mu se javljala u donjem dijelu utrobe. Čim se bol razišla on pogleda mladića pomnjivije u lice i odmah mu postane jasno: jedan je od onih za koje pisanje znači društveno priznanje, karijera, ali se odmah sjeti svoje mladosti i prekori se: budi ne-zlo-činilac! — Ne bih želio da me krivo shvatite, mladiću, ali nisam vam ja dobar za pravilno prosuđivanje. Toliko sam se puta u životu prevario da mi se čini: najbolje je šutjeti. Ja i mislim da se na takvu putu, kojim i vi želite poći, ne može mnogo reći... Čovjek se peče sam! A vi pišete prozu, ili poeziju? — Poeziju, poeziju, ali kadikad i prozu... — ubrza mladić, a stari gospodin opazi kako mu rijetka bradica podrhtava. — Eto, vidite, pitao sam vas nešto praktično, a u stvari glupo, jer danas se misli kako i nema prave razlike... No, u taj čas se pojavio u vrtu doktor Baldo vodeći za ruku Joška. Uđoše žurno u dvorište i doktor se Baldo javi odmah poneseno: — Evo nas. Tu smo. Putujemo... Putujemo, gospođo, sutra u Zagreb, a tamo će nas dočekati, ili tamo ćemo sami dočekati tatu... Trebat će i vaše pismo da nas što bolje prime u bolnici. Obećali ste. . . — Povišen i pjevuckav ton doktora Balda, vidjelo se to odmah, bio je takav samo radi Joška, koji je stajao uz doktora Balda nešto izgubljen, ali čim se na vratima pojavila njegova mama on odmah napusti doktora te poleti k njoj. Prigrlivši sina gospođa Anita digne ton: — Jest, jest, tamo će ih naći tata. — A i vi ste ovdje, Mladi Augustine, naravno, kako se ono veli »po literarnoj liniji«... Mladić se smješkao i, spustivši glavu, ništa ne rekne. — I vi ćete čaj? — upita gospođa Anita doktora. — Hoću, sjest ću na čas, ali odmah i bježim. Stotinu me stvari još čeka. Došao bih večeras po pismo, — obraćao se on gospodinu Barbaro-Jakasu. — Mi krećemo rano i ne bih vas želio buditi. — Izvolite doći kad hoćete. Sjeo je i doktor za mali stolić, a gospođa Anita odmah je donijela i šalicu. Kako je starac sjedio, ne gledajući ni u koga, te šutio, doktor Baldo zagospodari. — Dakle, po literarnoj liniji? A što veli pukovnik Šok? Ne će tako uskoro ovdje? Gospodin Barbaro-Jakas digne glavu te pogleda znatiželjno doktora i mladića, koji je naglo još više pocrvenjeo, pa, zbunjen, ne 223

odgovori odmah, nego se zaposli ispijanjem čaja, no kako je nastala šutnja tražila njegov odgovor, on, smješkajući se, jedva šapne: — Što bih ja znao kada će taj čovjek ovdje, on. . . — Završetak rečenice izgubi se u njegovoj bradi i u čaju. — Pa ja sam mislio da vi to jedini i znate! — ubaci hladno doktor. — Hajte, hajte, doktore, vi ste zlobni... — šapne mladić i nastavi piti čaj. Gospodin Barbaro-Jakas uzme u drhtave ruke šalicu, napregne sve snage da bi mogao mirno piti čaj, ali mu to nije uspijevalo, pa, odlažući šalicu i prolije ga. Mladić odmah ustane te mu pomogne smjestiti šalicu na stolić. — Popio sam čaj, hvala vam. Večeras ću biti u v a s... — rekne doktor obraćajući se starcu. — Do-viđenja, Joško! — vikne i ode brzim korakom, ali Joško se nije javljao. Doktor Baldo ostavi iza svojih riječi mučnu šutnju, koju prekine starac: — Dakle i stihove i prozu pišete već dulje vremena? — Da... — dahne nekako povrijeđeno mladić. — A pukovnika Šoka poznajete? — Ali, to me doktor Baldo jednom vidio s njim u Piotra... Ništa ne znam o njemu, a Piotr mu je rekao da pišem, pa se on i zainteresirao. Meni bi bilo stalo da vi vidite ono što radim... — Pukovnik Šok! . . . — šapne starac, pa obraćajući se neposredno mladiću rekne: — Dobro, kad želite i pogledat ću, ali unaprijed vam velim nisam kompetentan. — Hvala vam. Priredit ću i donijeti vam. — Čujem da je stigao i doktor Faktić! — oglasila se neočekivano s vrata gospođa Anita. Obojica je pogledaše. — Da, došao je... — odgovori mladić, — već nervozno gladeći svoju rijetku bradu. — Doktor Faktić!. . . Ah, da, da, sjećam s e . .. On je t u ? — Da, naša veličina! — primijeti gospođa Anita ozbiljno. — Mnogo vam hvala! — rekne mladić i ustane. — Zadržao sam vas mnogo, oprostite... Donijet ću vam svoje stvari za koji dan... A doktor Baldo nije pravedan, no pustimo to... — Dobro, dobro, — prihvati starac i pruži odmah ruku mladiću. On je i prihvati, pa ode nesigurno se njišući vrtnom stazicom. Starac se okrene svojoj domaćici i upita. 224

— Doktor Baldo ga ne voli? — Ne znam... — odvrati nesigurno gospođa Anita. Pojavio se tada uz nju Joško, što oživi gospodina Barbaro-Jakasa: — O Joško, dugo se nismo vidjeli! Čujem da smo te noćas preplašili? Hajde, hajde, pa ti si, ti si pravi dečko, zar ne? To ti je sve bilo neko smiješno čitanje. Čitanje, moj Joško, nije ništa ozbiljno... Vidjet ćeš... A Tin-Tin-a dugo nismo slušali. . . Nego, ti ćeš u Zagreb, u Maksimir! Ha, he, he,... Tamo su lavovi, tigrovi, medvjedi... Što je naš Tin-Tin prema tome. Žao mi je da i ja ne mogu s vama, moj Joško... — Ali i tata će mu doći! — Vidiš i tata će biti u Zagrebu!. . . lice se gospodina BarbaroJakasa odjednom zgrči i on se pri mi obim rukama za donji dio svoga trbuha. — Oprostite, gospođo, nije mi dobro... Moram, moram gore... — I odtetura prema vratima kuće. Gospođa ga Anita propusti, pa krene za njim uz stepenice.

225

BALADA O NOŽU

Poglavlje 26. Prikazuje jednu posebnu vrst izobličenosti ljudske, onu, ljudi u, ili blizu vlasti. Piolr je vezan uz vlast neraskidivim vezama, ali, jer ne vjeruje u nju sam, vidi je intimno bez vjerničko-mitološke maske kao uzajamno ljudsko biološko-hajkačko progonjen je, kao lov čovjeka na čovjeka, koji se odvija u -fatalnom krugu, što »skamenjuje«, on smatra sebe jedinim čovjekom u opisanoj maloj sredini, koji je prokljuvao bit života vlasti, pa to hoće otkriti mladiću-poeti da bi tako sebe ukazao vrijednim, zapravo i jedino vrijednim medu ljudima mjestanca. — Dakle?! — Što dakle? Nema nikakva »dakle«. Sve je jednostavno: upoznao sam je kod Igora. — A i tamo si »dakle«?. . . Jasno: Verena i Igor! — ubaci Piotr gledajući podmuklo mladića. — Pa ti to već znaš. Igor je ne samo moj znanac, nego i neki rod. — I to još?! — Da. i to još... — dobacio je mladić sav rascvjetan u crvenom, oduljenom licu. Sjedili su za malenim stolićem u zatvorenom dvorištu krčmice »Burin«. Sami. A skupljao se već suton. U samoj krčmici nalazila se za šankom i pospano brisala suđe starica neka. Zamjenjivala je gazdaricu Ritu, koja se morala svaki čas pojaviti. Vrijeme je kada preuzima dužnost. Piotr je već ispio treće pivo, a mladić drugi konjak. Pognute glave i zureći u čašu, što ju je gladio prstima desne ruke, Piotr je povrijeđeno mrmljao: — Tako, »dakle«! Ti više nisi moj učenik? Odletio tić... — Učenik! Tako ti svetega, sad opet učenik!. . . Ja učim od svakoga. — Od svakoga?! Šutnja. — Dobro, dobro, to ćemo i zapisati, — proslijedio je Piotr. 226

— Piši!. . . Tako ti svetega! — I hoću, mladiću, jer je to važno. Ti, zeleni moj nekadašnji učeniče, misliš: gazda Šok je jači od ovog pijanog Piotra!. . . He, he, he... Ali Šok nije monoperspektivan, on je, moj tulume, poliperspektivan... A ti, ti i ne znaš što je to mono, ili poli-perspektivan! — Znam! — Objasni! — Ne ću! — Znao sam... A znaš li ti što to znači poletjet ćeš »inperaria«? — Odletjet ćeš u zrak. — Eto, kad znaš i odgovoriš, a kad ne znaš, onda... — Što, što onda? — Onda ono, mili, što radi svako dijete: »Ne ću objasniti!« »E, e«, »ne ću objasniti!!« Zato ćeš otići inperaria... Pisati, moj mladiću, pisati... — Piotr prekine svoje uvjeravanje i obrati se starici za šankom: — Još jedno pivo i jedan konjak. — Ne, za mene ne, ne smijem... — odbije mladić. — Odgovarat ćeš, moj mladiću, ti odgovarati! — Kome? Tako ti svetega... — Meni! Jer kome bi drugome odgovarao, ako ne meni? Ja sam vlast i, ne zaboravi, čovjek ugledan. Odgovarat ćeš... — Vlast?! Tako ti svetega... Odgovarat ću! A zašto? — Zašto? Mladi Augustine, to je najgluplje što se može raditi, to jest pitati mene: zašto? Zato, jer moraš, moja je dužnost pitati, a tvoja odgovarati. Ja sam tu, pokraj tebe, iz dana u dan, a Šok, Šok je daleko na putovima poliperspektivnim. Sad si naš! Znaš li što to znači? — Tako ti svetega! . . . — E baš tako: tako ti svetega,.. — Opet ista stvar: svi se krećemo u krugu, držeći skriven nož za leđima i svi vidimo tuđi nož, a svoj, tobože, skrivamo i svi znamo što radimo, pa opet radimo, s nožem skritim iza leđa... — Dobro si naučio moj katekizam, dobro. I da te pitam, tko sve u našem mjestu trči u krugu, s nožem sakritim iza leđa, odgovorio bi? — Svi! — Istina, a, vidiš, opet i nije istina. Pod stanovitim uvjetima da, i pod stanovitim ne. Tko, na primjer, ne trči? — Doktor Baldo! — Još? 227

— Pater Onofrije, Igor... — Ne! Eto, vidiš: ne znaš... Dobro, pater Onofrije ne trči, ali je Igor trčao... — Sad ne trči! — Sad umire, a ti od njega, umirućeg, učiš, zar ne? Dobro, ne moraš ni odgovoriti, to znamo, nego, recimo, trče li tvoja i moja majka, ili gospođa Anita? — Ne, ne trče, ali bi mogle trčati. — Ha, ha, ha. . . Dobro! Eto, to je dobro. Trčale bi. Ali, ipak, mora se razlikovati one koji znaju da trče od onih koji ne znaju i trče. Kaži: koji znaju i trče? — Ti na primjer. — Ha, ha, ha. . . Odlično, ali još? — Svi u Hunti. . . — Hunti?! . . . Odakle to? — Pa tako vas zovu u mjestu. Oni koji vladaju, to je Hunta! — Ha, vidiš to nisam znao, a vrlo je važno. Hunta, dakle? — Hunta. Tako! I Adum i Bukor i Sander i Julišić. . . Ili: oni! ONI! — Dosta, dosta, ne smije se glasno govoriti sve. Halo! — Okrene se Piotr prema starici: — Pivo i konjak. Ženo, što spavaš? Starica za šankom trgne se i pripremi pivo, konjak, vodu te ih na poslužavniku donese za njihov stol. Piotr ispije čašu, a mladić dirne samo usnicama svoju čašicu. — Vidiš, umjesto nabrajanja imena rekne se samo: Organizacija. No, dobro je. . . Reći ćeš i tko to sve govori Hunta! — O, tako ti svetega!. . . To govore svi! — Od koga si čuo?... Ali, to drugi put, a sad: ona tvoja Verena, trči li ona? — Trči... — E, ne trči. . . — Trči! Piotr ga omjeri pogledom: — Siguran si? — Siguran. . . — To je važno za mene. Pazi što govoriš! A već si je prevrnuo? Mladić ne odgovori: gledao je svog sugovornika dignuvši visoko glavu, sledivši na svojim debelim usnama zagonetan smiješak. — Dakle?!. . . Dobro se vozi? — Dakle? — odgovori mladić i dalje se smješkajući. 228

— Odgovarat ćeš već. . . — zaprijeti mu kažiprstom Piotr. — Ali, sada jedno od najvažnijih pitanja. Eto, velimo, nož za leđima! No dobro, a što je to taj nož? Uozbiljivši se mladić ga pogleda namršteno. Ostade dugo vremena bez riječi, a zatim, udarivši šakom po stolu, izvali: — Prijetnja! Simbol prijetnje! — Hm, hm... Nije loše, ali ni dobro nije, nije ono pravo! Prijetnja, pa čak i simbol prijetnje! — Prijetnje; prijetnja, koja znači: ubit ću te! — Ubit ću te! Dobro, ali nije ono najvažnije. Ubiti? Dobro, ali. . . Mladić ne odgovori ništa. Gledao je Piotra i dalje smrknuto. — Eto, znaš, a ipak ne znaš. Vidiš, Piotr će ti objasniti, razložiti, Piotr je onaj koji zna, jer, na primjer, lako je reći: »inperaria« znači poletjeti u zrak! Ali, mora se razumjeti odakle dolazi takva riječ. Vidiš, što znači ono »per«? Ako to znaš sve će ti postati jasno. Što znači, dakle, ono »per«? Ne znaš, znam. Znači pero, eto, vidiš pe-ro. . . Jedno je ciglo »o« nestalo i ti ne shvaćaš što znači, ali naučenjaci: hop... i znaju! Kad znaš da u riječci »inperaria« ono »per« znači pero, a aria znamo da je zrak, onda je stvar posve jasna: poletjet ćeš u zrak kao pero!. . . A nož, jest, prijetnja: ubit ću te! I ubit ću te, treba li, ali i mnogo više znači. Taj nož za tvojim leđima, a u mojoj ruci nož za mojim leđima, kojega ti vidiš i znaš što je on, iako se praviš da ga ne vidiš. . . He, he, he, vidiš, to praviti se, to je ono važno! Praviti se, mudrost je... Najmudrije! Znači: ne vidim što vidim, slušam, poznajem što? No, reci, što? Mladić ga je gledao rastvorenih oči bez riječi. — Tako! Eto, Piotr će tebi reći: slušam, znam ono što moram kao organiziran znati, a to što moram znati reći će mi oni, gore, koji sve znaju. — Šok! — Šok?! Šok, ali ima i onih iznad Šoka. Poći ćeš kući i razmisliti o ovome, zar ne? — Hoću . . . — šapne mladić, a da ni mislio nije odgovoriti, toliko je na njega djelovala Piotrova riječ. — He, he, he. . . Ali ni to nije sve? Piotr će ti još objasniti nešto da ne bi tako mlad poletjeo »in-peraria«. Taj nož, oštri, šiljasti nož, plavi, čisti čeliknož, znači još: ubio sam sve ono što sam do sada mislio da vrijedi, samo radi one, jedne, jedine vrijednosti, koju će mi ukazati Organizacija. Ona! I to dobro upamti, a kod kuće razmisli o tome. Ponavljam: sve što vrijedi! Mladić je šutio, ali ga više nije gledao. — Dakle?! — upita Piotr s visoka. — Ništa, ništa. . . — šaptao je mladić. 229

— Eto, dobra riječ: ništa! A nešto, to je Organizacija! Što znači, mladiću: predao sam se drugome. . . Eto: to je istina! Ali! — Ali, moram se praviti da je ne vidim... nju, tu istinu! — Tako je, sine!. . . To »praviti se« jedino ostaje tvoje, jedino si ti! Upamti. Piotr govori! To ti ne će reći tvoj Šok, jer je on poliperspektivan, a ja sam Piotr! To, vidiš, ne zna ni doktor Faktić, ma kako bio mudar i velik. Da, a propos Faktić, što misliš, trči li on u krugu? — Trči. — Dobro,ali. . . — ?!... — Ali, noža nema. . . To je posebna vrsta ljudskih sisavaca. No, dosta, barem za danas . . . — I ubiti, veliš, ali onda ne vidjeti, ne znati... Glumiti! — Ih, ih, ih. . . Ne diraj to sada! A, evo, i Rita. Pogledaj kako trči Rita. . . — Vikne prema njoj: — Rita! Čekam te. Platiti. . . Četiri pive i — obrati se mladiću — koliko konjaka: dva, ili tri? — Tri. . . — dobaci mladić. Piotr izvadi superiorno iz prsnog džepa novčanicu, zahvaćenu kažiprstom i srednjakom, te je pruži Riti: — Nemam sitnoga, a ako ni ti nemaš, ostavi, vratit ćeš mi kasnije... Ustadoše i krenuše obalom uz more. Piotr teškim dugim korakom, a mladić brzim korakom naginjući se ritmički na desnu stranu. Suton je već carevao, ali svjetla još nisu bila upaljena. Piotr zastane, prekriži ruke na prsima i sagne glavu kao da razmišlja, pa, pogledavši značajno mladića, rekne: — Taj doktor Faktić! Ima, ima i on nož, samo je jedva upotrebljiv. A onaj starac Barbaro-Jakas!. . . E, he, he, he... To ti je čudno. Iskočio, brate, i hoće vidjeti ono što gleda... — Bio sam sinoć s njim. — Bio si sinoć s njim?! — Po pitanju literature. . . — izleti mladiću. — Bravo! »Po pitanju literature«, to je jako dobro, dokazuješ već da primaš rješenja centra! Jezična je strana to. Još ti i ne znaš što je to. Mladić ušuti, ali ni Piotr se više nije javljao. Hodali su uz obalu: Piotr uživajući u svom sveznadarstvu, a mladić nikako ne shvaćajući da je Piotr onakav kakav mu se, evo, ukazao večeras... Ta, pozna on njega, tako ti svetega!. . . A i more, uz njih, bilo je posve tiho, tek kadikad se oglašavalo pljuskom vala. No, kasnosutonjim nebom, 230

tamo, s juga, javljali su se rijetki, tamni, oblaci. Piotr zastane i gledajući ih rekne: — Jugo će. . . — Mladić ne odgovori, pa Piotr krene dalje mrmljajući za sebe: — Jugo će, jugo. . . Da. »Po literarnoj liniji«. . . Samo, ne znam što će tebi ta stara lešina? — Ta, barem on, tako ti svetega, zna što je literatura! Piotr zastane i zagleda se u mladića, koji je pošao dva koraka naprijed, ali se ipak zaustavio i okrenuo prema svom sugovorniku. — Kako si, zeleni Tulume, brzo zaboravio na nož za leđima! — predbacivao mu je Piotr. — Nema vrijednosti, ako je ona, Organizacija, ne priznaje. Valjda ti je to i Šok rekao? Mladić je šutio. — Organizacija će od tebe učiniti pisca, pjesnika, ako i malo talenta imaš i, pazi dobro, ako tvoje pisanje bude smatrala svojim, što znači valjanim za svoje svrhe! Augustine, Augustine, uči od Piotra ii bit ćeš pjesnik. A bivalo je sve mračnije. Prve su se zvijezde javljale i rijetka se svjetla palila uz obalu. Pred njima se tamnila ona skupina kuća što je na jednom mjestu dijelila cestu od mora. Niz od četiri-pet kuća. Kada se stizalo do tih zgrada, ulazilo se u »Prostor šutnje«. Tako su, u mjestu, nazivali taj predjel. Zgrade su bile posve prazne, tek u jednoj, onoj srednjoj, stanovala je jedna obitelj: starac i starica. Piotr je, izgleda, i računao s tim ambijentom, pa, kada ih je progutao »Prostor šutnje«, zaustavio se, dignuo glavu te se zagledao u zatvorene prozore lica kuća. I mladić je stao uz njega, pa i sam dignuo pogled tražeći ono što Piotr gleda. — Vidiš onaj prozor iznad vrata druge kuće, to je prozor samo-ubojice. Ti se i ne sjećaš njegove smrti. Kuzma, zvali su ga Kuzma. Mlad si. . . Samoubojica Kuzma! I tu ti Piotr može mnogo reći,, ali to ćemo ostaviti za drugi put. . . Prekinuše ga, nenadno, brzi koraci iza njihovih leđa. Obojica se obazriješe i ugledaše neposredno iza sebe, crnu pojavu gospode Verene. Žurila se i, prošavši pokraj njih, prišla vratima, odmah do ulaza, uz kojega su i sami stajali, izvadila ključ, pa ih otvorila te ušla u kuću, ali mladi Augustin je još imao vremena pozdraviti je: — Dobar večer, gospođo! — nego, iznenađen, uzviknuo je tako da mu se glas prekinuo. — Dobar večer, — odgovorila je hladno, zatvarajući za sobom vrata. Časak tišine ih zaokupi obojicu, ali Piotr se odmah javio pitanjem: 231

— Stanuje tu? — Ne, u vili »Orfea«, onamo, u borovoj šumi — objasni voljko mladić. — Ah... Šok! Sad mi je jasno!. . . Imaš pravo: trče, trče i ona. . . — usklikne Piotr prilično glasno. — I ti si, dakle, noćni gost vile? — Psss. . . Govoriš i previše glasno. — A vozi dobro? — Savršeno. . . — odgovorio je mladić uz prigušeni smijeh i udaljujući se malko od Piotra. Krenuše, zatim, šutke. I tek kada su izašli iz »Prostora šutnje« opet se javi Piotr: — A sada krećemo prema kući mrtvaca. Tamo je Igor. . . O Kapetanovići, o Kapetanovići!. . . On ti je, veliš, neki rod? I ti si, dakle, hrvatski nacionalist? Mladić ušuti. — To nisam nikada mogao razumjeti. Ja sam hedonist, a nikada nacionalist! — Poliperspektivist? — zapita mladić. — Bravo! Ali do tu još nismo doprli, mladiću! — Tako ti svetega, koliko još ima do tih poliperspektivista? — Znaš li što znači hedonist? — Ne. — Bravo! Tako te hoću: tko priznaje, pola mu se oprašta. Naučit ću te. . . Nego, prije no što okrenemo stranicu, htio bih ti još nešto reći. Zanimljivo je s Piotrom, an?. . . A ti mislio Piotr je kurvar i pijanica! E, he, he, ne znaš ti što je Piotr. . . Ne zna se: je li Piotr Piotr zato što je pijanica i kurvar, ili je pijanica i kurvar zato što je Piotr!. . . Vidiš, tamo, preko mora, ono brdo, što se još uvijek nazire u ovom sutonu? — Vidim. — Pod tim brdom nalazi se jama jedna. Hm, jedna... Nikada tamo nisam bio, ali su mi pričali... — On opet zastane i rukom zadrži mladića. —Da. Vidiš, u tu je jamu, u ratu, bačeno oko dvije-tri stotine zarobljenika. Ubijenih, ali i živih... Znaš li što to znači? Mladić ga je promatrao i šutio. — Nestali su. Dobro. Bijes. Ali, vele, i razumljivo. . . Razumljivo, shvaćaš li? Mladić ga je i dalje gledao šuteći. — Dakle?! — Govoriš li istinu, ili glumiš? 232

— Bravo! Dobro pitanje. . . Ali govorit ćemo kasnije. Nego, vidiš, onaj samoubojica tamo, u »Prostoru šutnje«. . . Šutiš? I dobro je što šutiš. Njegovo ti je samoubojstvo i odgovor glumim li, ili govorim li istinu. Eto. . . — podigne on značajno glas te uperi kažiprst u mladićeva prsa — a sada bismo mogli okrenuti stranicu! — Zašuti, krene i povuče za sobom mladića. Hodali su dugo, uz more, bez riječi, a ono, more, javljalo se valovljem s pučine. No Piotr nanovo zastane i osluhne. — Rekao sam: jugo. . . — i okrenuvši se naglo mladiću rekne: — Pišeš! Opasno, opasno, mladiću. . . Rekli smo da ćemo okrenuti stranicu. Nije sve, nije sve ono što sam do sada govorio: treba okrenuti medalju, sine! Stani na čas. Tako. A sad me pogledaj. Dobro me pogledaj. Tako! Vidiš, ti znaš da kupujem u švercu devize? Zar ne? Šutiš? Zašto šutiš? Kupujem li, ili ne? Skupljam li ih, ili ne? Reci, reci slobodno! — Znam. . . Skupljaš. . . I držiš ih ispod jedne daske u podu. . . — šaputao je gotovo za sebe mladić. — Znaš! I da se to ne smije znaš, da to ne bismo smjeli upravo mi, organizirani, mi vlast? Mladić je šutio. — I?... Dakle?! — Ne znam! — šapne istim glasom mladić. — Bravo! Ne znaš! To je odgovor: znaš, a ne znaš. Glumiš, dakle? Bravo, bravo. . . Dobro već trčemo. Vidimo nož, ali ga ne vidimo! To je, kako se ono veli, pravilno hrvatski ha, ha, ha, sustav. Sustav. . . Svi mi smo takovi: vidimo, a ne vidimo, znamo, a ne znamo. . . I, vidiš, mladiću, to je naša najjača snaga, snaga glumačkog licemjerstva, koja je moćnija od istine! — Tako ti svetega!. . . — čudio se mladić »glumački licemjerno« i to primjeti Piotr, pa se nekako ražesti: — Dalje od poštenih! Dalje od pravednih! Dalje od iskrenih! Oni su rušioci, razorni elementi! Shvati, mladiću, i bit ćeš sretan. . . Inače, jao! Vidiš, taj nesretni Barbaro-Jakas, koji piše i od kojega želiš naučiti, on je prišao svim svojim naivnim i poštenim srcem Organizaciji, nošen vizijom pravde, pravednosti i ne želi nevidjeti, nečuti, ne će laž. . . Ah, jadnog li elementa, jadnog li elementa! — Elementa?! — Elementa, elementa, ništa drugo nego elemenat! Bježi od tog elementa, sinko, kao od kuge! — I kao ti, tako Adum, tako Bukor, tako Sander? 233

— Tako svi! Piotr je ženskar i onaj koji pije, pa zaostaje za njima, ali. . . — Ali! . . . To znači? — To znači da ništa ne znači, samo znači pod uvjetom!. . . — Tako ti svetega! — Tako ti svetega, tako ti svetega. . . — Onda je doktor Baldo svetac! — Zato je i opasan i propast će, mladiću. To ti je ona druga strana medalje! — Tako ti svetega!. . . I ti si se tome prilagodio?! — Iskustvo, iskustvo, koje me je naučilo: nema izlaza! Izlaz je gluma, igra. . . Ispod maske ćemo skriti sebe kako znamo i umijemo! Zgrči se, skupi u glumi, budi ispod maske manji od makova zrna, ako želiš opstati i, i — smijem li ti reći? — čekaj čas. Ali ovo odmah zaboravi! Tada su se iza njih opet oglasili koraci. Obojica se okrenu. — Bojiš se? — upita Piotr. — Ne. Zašto? — A, vidiš, ja se bojim . . . Neznanac se ubrzo pojavio pred njima. Prepoznaše odmah Verenu. Mladić je prvi prepozna i gotovo usklikne: — O, to ste vi!. . . Vi k Igoru?. . . Verena pristupi neposredno do njih i zaustavi se: — Slušala sam vas dok sam iznutra zatvarala vrata i čula sve što ste govorili o meni. . . — šapćući bijesno opali ćušku mladiću, a, obraćajući se Piotru, sikne: — Vi ne zaslužujete niti da vam čovjek pljune u lice. . . — Okrenula se od njih i odlučno proslijedila dalje. Obojica ostadoše zabezeknuti i od zaprepašten ja se ni snašli nisu, tek kada je ona bila već poodmakla Piotr se skupi i vikne za njom: — Kurvetino! Ona zastane i okrenuvši se odvrati: — Takve krastave kurvetine kao što si ti treba tražiti širom svijeta! Ali, imat ćemo prilike još razgovarati. . . Pred forumom! Šutnja, ispunjena udaljavanjem njezinih koraka, objavila se među njima kao znak panike. — Kreten! — vikne odjednom Piotr obraćajući se mladiću, pa čak od razbuktala bijesa i pljune na njega. — Ti si svemu kriv, tulume zeleni!... S kim se to ja družim!. . . — Od bijesa baci kapu na zemlju, okrene se i potrkujući pođe natrag u mjestance. 234

— Tako ti svetega!. . . — dahne mladić i sam, ne snalazeći se. Hodao je pognute glave i nagibajući se sada vidljivo na desnu stranu za njim. Ne, nije se snalazio, ali u toj zbunjenosti nametala mu se neprestano misao: eto, to i sada trčimo jedan iza drugoga, u krugu, s nožem iza leđa. A jugo je već nailazilo: čuo se njegov šum površinom mora, pa i ono more, udarajući o obale, već se pjenilo.

235

PORAZ

Poglavlje 27. Otkriva dno kamo, konačno, sudbinski pada stari Barbaro-Jakas. Izgubivši životnu bitku gubi sve vrijednosti, koje su ga nosile Životom. Sjedeći tu, na zahodskoj školjci, vodi on razgovor s paukom, koji mu predstavlja ogoljeli biološki život. To mjesto, u ovom času, pravo je njegovo nalazište: tu se on, čovjek, osjeća samim, na samom dnu Svemira! I — jedino što mu preostaje jest prepustiti se grcajima nad sobom samim, koji se, konačno, vjerno ogleda u zahodskom papiru izmrljanom vlastitom pogani. Ne jednom, kao što već znamo, stari je gospodin nastojao i ovdje, na odmoru-umoru, sjesti uz svoj stol te pokušati pisati, zapravo — pišući — otpočeti organizirati sav taj skupljeni materijal svoga »Obračuna«, ali, ne, nije uspijevao, ili još bolje: nedostajao mu je »kamen temeljac« njegova monumenta, monumenta doista, jer, ma kako se on branio od toga, »Obračun« je njegov morao biti monument. Kadikad mu se ukazivalo posve jasnim da bi to, taj »kamen temeljac«, mogla biti »misao o slučajnosti — suprotnost racionalnoj ulančenosti«, misao zamamna za njega, jer je bio sklon shvaćanju da je čovjek otjelovljenje tragike-slobode, odnosno tragične slobode, a sukob slučaj-razložnost ukazivao mu se najprikladnijom strukturom »Obračuna« u kojemu se razračunavao, poznato nam je već, sa slomom bića ljudskog; kadikad, opet, nametala mu se ideja o »sili i nasilju«, kozmičko-društvenom principu, kojemu se tragično suprotstavlja moralitet, što je značilo gledati svoju temu manje objektivno, recimo znanstveno, a više antropomorfno; ili, čak, kao »biološki razvoj bića ljudskog«, što nužno uključuje u sebi pad, slom, neku vrst žive smrti bića, dakle: njegov tragični put životni, koji se otkriva čovjeku samom kao vlastita sudbina. Ali, sva su ga ta shvaćanja, moglo bi se reći, odmah obeshrabrivala svojom neobuhvatnošću i apstraktnošću, te se otkrivala, upravo zbog toga, gotovo ne prijateljem stvaralačkog, 236

integracionog posla, pa, konačno, govoreći istinu, ni vjerovao nije tim velikim riječima posve: ukazivale su mu se nerijetko: kao da sam sebe obmanjuje tako »zamudrenim« frazama. Priklanjao se sve više stoga skromnijoj misli o jednostavnom sukobu »osobe i društva«, ili »subjekta i društva«. Društvena, dakle, sudbina osobe. Gledajući tako tragičnu sudbinu bića-osobe u društvu, određivao je odlučne točke razvoja života-sudbine, pa, dakako i one, koje su za njega bile značajne, a koje bi se mogle nazvati: pad, slom, poraz, ali i živasmrt. Toliko živih mrtvaca ide svijetom! Ali, u ime čega to obračunavanje i zašto? Znači li to pravdati nešto vrijedno, ali promašeno, il i jedino to: shvaćati sebe sama kao vrijednost, pa stoga i u ime poraza sebe-vrijednosti optuživati!. . . Jer, taj nesretni njegov »Obračun« i jest optužba neka, samo on doista nije jasno razabirao koga. I ne misleći dublje o svemu tome, gospodin Barbaro-Jakas držao je svoj »Obračun«, ipak, značajnim i to čak monumentalno značajnim, pa stoga i slučajem, koji više nije bio slučaj, već primjer u kojemu se ogledaju mnoge sudbine. I tu se krila, može se zaista reći, živa opasnost njegova novog, ali njemu samome još jasno neotkrivenog, sloma. Rastavši se s doktorom Baldom i oslobodivši se Mladog Augustina jedva se popeo uz stepenice. Bolovi u donjem dijelu trbuha bili su neuobičajeno jaki, pa je stoga bio prisiljen svratiti odmah u nužnik. No, to ga nije oslobodilo bolova. Vratio se u sobu i bacio na krevet. Nakon nekog vremena bolovi su jenjali i on je zaspao, no bio je to vrlo tanak san i oglašavanje s ulice-ceste ubrzo ga je probudilo. Ustao je, prišao prozoru, pa zatim stolu, ali za čitavo vrijeme nije ga napuštala misao o »Ustima Jakovljevim«, zapravo i probudio se već obuzet njom. To noćno čitanje nije lako nestajalo iz njegove svijesti. I, sjevši za stol, osjeti, — postane mu jasno, upravo očigledno: sad je čas, onaj koji će ga uputiti pravim putem i omogućiti mu prve, odlučne rečenice. Jakovljev slučaj, da, upravo to, što je nazivao Jakovljevim slučajem i jeste ono: slučaj-tragika i, apsolutna sloboda! Jest, ta duga »apsolutne slobode« znak je spasa i početak ostvarivanja monumenta. Već je držao pero, pa čak i zapisao prvu rečenicu: Ma kako počeo i gdjegod uperio prstom bit će dobro, jer u tom moru odasvud se može početi. . . Ali tada je opet osjetio bol u donjem dijelu trbuha, istina ne tako jaku, ipak, prilično uznemirujuću. To je to. . . početak kraja! — pomisli. Prekine pisanje i uzme iščekivati, gotovo osluškivati tu bol. Mala, grickava, ali uporna bol. 237

Štakorčić, koji grickajući daje znakove: tu sam, nemam iluzija, ozbiljno nastavljam svoj posao! Ne zaboravi. . . A on je htio upravo to: zaboraviti i tu bol i to tijelo svoje u ime »Obračuna«. Pokuša se opet vratiti onim mislima, koje su ga dovele do već napisane rečenice, ali mu se nikako nije vraćalo više ono isto stanje. Odjednom mu se nametne misao o potrebi što jače i veće objektivnosti u izvođenju njegova monumenta. Samo objektivna znanstvenost, šapne sebi, može osigurati monumentalnu strukturu posla, pa mu se odmah objavi i »skromna« misao: »subjekt-osoba i društvo« kao najsolidniji »kamen temeljac« njegova pothvata. Na to se, zaista mora osloniti i odatle početi, pa je stoga i ta njegova početna rečenica, to »Ma kako počeo. . . « neprikladna, ali ni nove misli nije bilo. . . Uzme oštriti olovčicu, čistit i pero i tako čekati nju, pravu misao... Otpočne čak nanovo pisati već napisanu rečenicu pokušavajući kroz nju prodrijeti do onog što je želio, ali, eto, bilo je još jednom sve uzaludno: otkrije, čak, da njegova misao ne traži, zapravo, ništa drugo nego da mimoiđe daljnje nastojanje, da zaboravi i olovčicu i pero, a, eto, zabavlja se samim beznačajnostima oko njega: govorom što je dopirao iz prizemlja, smrknutim licem fra Onofrija što mu se odjednom počeo nametati, pa, konačno, nagomilanošću papira na njegovu uskom stolu. . . i, da, eto, uhvatila se ona, misao, i dosad neprimjećene sitnice tu, ispod njegova kreveta: porculanske noćne posude! Gle, kako je samo ukrašena stiliziranim lišćem i cvijećem. Čudno, nikada je do sada nije vidio! Morala je gospođa Anita zapaziti kako noću više puta izlazi u nužnik, pa mu tim htjela pomoći. I ta neočekivana malenkost upravo ražari njegove misli pretvarajući ih u bujicu koju nije mogao zadržati tako da su svi oni mogući kameni temeljci njegova monumenta posve nestali, a neočekivana inicijativa njegove domaćice širom rastvorila vrata svakojakih sjećanja. I ništa nije bilo naivno, ništa, čak, slučajno: . . . eto, eto, vidiš, kako ona na sve misli, sve osluškuje, promatra te odmah praktično zaključuje. Ta praksa ženska. . . Pa jest, jest i ono njihovo zajedničko gledanje japanske ruže, onaj njezin, ružin, petoglavi pestić oštro uperen. . . Petoglavi pestić! Da, da, kako su se ono pogledali onda. . . I sad, opet bez riječi ta noćna posuda... Misli, misli te majke, te gospođe, te prave čuvarice doma, kuće! Ali, bolje je o tome i ne misliti. Ipak: gle, kako se i tu otkriva on: tihi hod stvari... Iskrsne pred njim ozbiljna, čak stroga maska gospođe Anite, praćene mišlju: a zapravo, čovjek je čovjek, svi smo podjednako građeni, svi imamo oči 238

koje gledaju, pa i vide kadikad, uši što slušaju i čuju, pa usta, naravno, usta za mnoge potrebe. . . Ruke, noge. . . pa, zašto ne?, i njoj, uzornoj toj majci moraju se nametati, vrzmati, plesti njezinom sviješću uhode-misli svakojake... No, tu se počne ukazivati sebi odvratnim gadom, koji prebacuje na druge svoje vlastite misli i želje. Jest, oživljuju tako gospodina Barbaro-Jakasa misli njegove, a on gleda tu noćnu posudu ukrašenu stiliziranim lišćem i cvijećem, osjećajući se zaista pritisnut, upravo podređen njima i odjednom mu one otkriju da bi, zaista, morao i urinirati, pa, eto, prekinuše se sve misli, a on, mehanički, usprkos svim velikim, važnim, čak i sudbonosnim svojim mislima, ustane te krene prema krevetu da bi uzeo porculansku noćnu posudu, ali, ne, ne, odmah se javi u njemu i otpor: to on ne će tu učiniti!... Gospođa Anita... Zastane nasred sobe, razmišljajući, i, konačno, odluči krenuti tamo gdje se na kraju hodnika, nalazio neugledan, uzak prostor, ali relativno čisto držan za tu svrhu. Zahod. Čim se više približavalo tom prostoru osjećalo se kako vas obliva lagan, ali neugodan zadah. Otvori uska, raspucala vrata, pa, ušavši, i brižljivo ih zatvori te zaključa prilično velikim ključem, uloženim u staru, zahrđalu bravu. I ta starinska brava, sa svojim već nakrivim ključem, i ta raspucala vrata, pa i neuglađeni, navorani zidovi, svježe obojeni mliječno-zelenkastom bojom, sve je to ostavljalo u njemu dojam nečega u prvom redu zapuštenog, ali odmah i skritog, tajnog, nedostojnog. Zaista: nedostojnog! A istina je: on je u ovom prostoru bio uvijek žrtva tih osjećaja, no nužda i njezina praksa ih je odmah prevladavala, da, praksa, koja mu je otkrivala i samome vlastite intimnosti, ali, eto, zbog nečega nedostojne, jest: nedostojne i njega samoga: njega, gospodina, starog, uvaženog Barbara-Jakasa! Najobičnije se prepuštao mehanički tim praktičnim radnjama, ali, eto, danas, danas ta noćna posuda, tako bogato ukrašena, te misli o gđi Aniti, pa taj prekid napora da već jednom krene u izgradnju svog »Obračuna« i. . . da, da, on mehanički počne otkopčavati remen, hlače, ali još uvijek obuzet negdje u dubini svojoj, mislima što su ga do tada zaokupljale i, kada je već sjedio na zahodskoj školjci, sjeti se kako je on sjeo, a, zapravo, i nije trebao vršiti ono, ono što se naziva »velikom nuždom«, no urin je već lagano curio iz njega ublažavajući težinu koja se, već dulje vremena, nagomilavala u donjem dijelu trbuha. Ukaže mu se tada da bi mogao i »veliku nuždu« izvršiti. Taj izraz »velika nužda« nametnuo mu se i on se osmjehne tome. »Velika nužda!« Kako patetično i gotovo sveobuhvatno, ali i istinito, jer taj posao i jest velik, na svoj način. A što sve nije nužda! Pa i velika!. . . I živjeti je nužda, zar ne, i to, zaista velika. . . a, a ovaj posao što ga sada vrši, ili što će ga ubrzo izvršiti, morao bi biti nevidljiva, ponižavajuća neka »velika nužda«, kao, kao, recimo, no, da: taj stari ključ i ta zahrđala brava. Zatvarati i otvarati. . . Posveti 239

tom bizarnom poređenju čas mirne pažnje, ali i gledajući, usput, dolje, po uskom prostoru tla, opazi, tamo, ispletenu paukovu mrežu, pa i njega, samog pauka, u njoj. Vidi, pomisli, zapušta gospođa Anita, ipak, svoju kuću. . . a, možda, isto tako i kutove svoga tijela. . . He, he, he. . . Nego, u njegovo vidno polje ušla, nenadno, i sitna neka životinjica sive boje što se na mahove, trzavo pomicala po emajliranim pločicama poda, zatim primijeti i drugu, eno: gle, gle, kako nestaju u gotovo nevidljivoj rupici između emajliranih pločica. Život, život! — pomisli i šapne: »Ha, tako malene, a kako »velika nužda« i gotovo se glasno nasmije tome, pa, zaokupljen tim, zaboravi posve da sjedi i gdje sjedi: promatrao je znatiželjno ne će li se sitna životinjica zaplesti u paukovu mrežu i stvoriti prizor velike tragedije, zapravo »velike nužde«: smrti! Ali ne, ne, ni približiti joj se ne će. . . On, eto, sve to gleda, ispituje, a što, što on to hoće sa svojim »Obračunom« tako već star i bolestan, pa i s takvim istraživanjem oko sebe? Na što je to spao on, onaj on, koji je nekada gledao sudbinske perspektive puka, društva i za kojega bi ovakovo promatranje, nekada, bila gnjila, subjektivistička izgubljenost. . . No, tada osjeti kako, zaista, stoji neposredno pred vršenjem »velike nužde« i obuzme ga neka brižljiva radost: sav se prepuštao tome, pomažući čak poslu napornim nadimanjem. No, ni taj posao nije išao, pa opet oživi misao: eto, što je on! On je »brižljiva radost« pri izbacivanju nečisti iz svog jadnog tijela, u tom zaturenom prostoru, a onamo, vani. . . vani se živi tragedije, ruše se i grade vrijednosti, biva se »velika, čista, tragična nužda«. I ta »velika, tragična nužda« uvukla u njegovu svijest misao o Malom Paladinu, što se objesio (»velika nužda!«) u kuhinji, odmah uz ognjište. . . a on, eto, gle, mjesto takve geste, recimo, ovdje, u ovom zaturenom prostoru, on, on. . . nego, gledaj, tamo, u kutu, pauk se pomiče, pa i mala, sivkasta životinjica, što se trzavo pokreće, ne, oni se ne će objesiti. . . Jest, ne će se objesiti, ali on, starac, što ovako bijedno sjedi na zahodskoj školjci, može pružiti nogu i ubiti sivu životinjicu kojoj ni imena ne zna, pa i pauka i. . . da, on, onaj što je imao šest prsti, on se sam dokrajčio. . . Život, egzistencija?!. . . Ha, pa to je, to je Bog. . . Najbolja definicija božanstva jest: Bog je Egzistencija. On je, dakle, to Biti, Bitnost, Biće, ali onda čovjek. . . Da, čovjek nije više slika i prilika njegova, jer iako čovjek jest egzistencija, ipak nije totalna, zar ne? Istina? Ne, ne: tu se jasno otkriva nedovoljnost misli, nedovoljnost misaonosti same. . . Tada se javi oštra bol u trbuhu i on se zgrči, zatvori oči te se osjeti jadno, bolno, staračko tijelo, koje će ubrzo prestati proizvoditi misli, osjećaje, prestati podržavati duh, dakle: tog njega takva i njegovu svijest. No bol počela ubrzo jenjavati. »Ah, eto, jenjava!. ..« — on uzdahne od zadovoljstva, zaboravivši trenutno na sve. Ne, više nije ništa postojalo do takva sjedenja i to potraje prilično dugo. Mir. Besvijest. Ali, u tu besvijest uskoro uđe opet on, 240

pauk. Penjao se lagano, oprezno po mreži. Pratio ga je starac pažljivo nekoliko trenutaka, kad mu se nametnula misao o mreži. Da. Mreža! Organizacija, struktura. . . a on za svoj »Obračun« nema strukture, ne može je otkriti, pa ni pronaći onu »ključnu točku« njegove sudbine, koja je uvjetovala slom, krizu, poraz, pa i sve ono poslije toga. Jer, sav taj materijal. . . a, gle, pauk od samih niti, jednostavnih niti, pa, vidi, što radi. . . Što? A njegov Poraz i sve ono što je uvjetovalo taj slom i obrat u njegovoj sudbini! Nije li to, što mu je ispričao Mali Paladin, upravo ono, ONO. . . A cilj, a nauka-znanost?. . . Nisu li u borbi sva sredstva dozvoljena, ne nameće li neprijatelj i svoja sredstva?. . . On se toliko uzbudio da je prekrio lice rukama. Tada osjeti posve neočekivano da bi trebalo samo malo napora i nečist bi izašla, pa on počne i vršiti taj napor ali — ne, ne: opet nije bilo uspjeha. I nehotice rezignirano uzdahne, čak, na svoje iznenađenje, izgovori: »Ah, Bože moj!. . . « Trgne se stoga. Ali ta misao o Bogu, koja se pojavila prije kao riječ, a tek zatim kao misao, otkri mu se zanimljivom. Ne, nije to beznačajno: Bog = Egzistencija! Nije li to put od onog mitološkog Boga, posredstvom znanosti, koja ga je svojim bićem zanijekala, do novog Njegova uskrsnuća, upravo zato što je taj interval vlasti znanosti, zakazao? Uskrsnuo je, dakle, On, ali sada kao Egzistencija-Užas! Misao je to koja je ostavila znanost iza sebe, a predala se jednoj »velikoj nuždi: očuvanju čovjeka«. Jer, Bog = Egzistencija znači i ovo: Egzistencija = Užas. . . To uzajamno klanje i mučenje svega živog. . . Jest, to klanje svinje iz njegova djetinjstva, taj Đandubi, to neizmjerno mnoštvo Đandubija svih varijacija, te sve mogućnosti najraznovrsnijih generalissimusa hajdučkih, ti zubi, ta ždrijela, t a j kozmos i život u njemu, jame, jame i opet jame . . . To, dakle, jest Bog. . . Ne, ne, u sjeni znanosti više ničega nema, pa ni čovjeka samog. On je postao znanstveni proces . . . Starac se osjeti poraženim, pa, kao zvjerka, stisnuta u kutu pred ubilačkim bljeskom noža, osjeti potrebu da se obrati Njemu, onom starom, ljudskom Njemu, Bogu, mitološkom Ocu, kojemu se kadikad obraćao u svom djetinjstvu: — Ti, Veliko Oko, što sve vidi i sve zna, Ti, i Svemoćni Ti, i Svedobri, kojemu je sve podređeno, Ti, Oče, potreba si moja. . . — šaptao je starac grčeći prste na koljenima — ja, crv ovaj, ovdje, starački, iznemogli, bolesni ja, vidiš, sve moje se buni protiv ovoga tu sveopćeg proždiranja uzajamnog. . . Bio sam Ti doista potreban ja ovakav? Gospode, gle te naše sudbine: to živo zalaganje i ulaganje života svega za ono što nam se ukazivalo kao rješenje našeg užasnog stanja, pa i ta gotovost da prihvatimo prevaru, ubojstvo, laž i mučenje, da bi bilo bolje, a gle, eto: onaj koji je na tom putu pobijedio uz užasne žrtve, objavljuje: samo smrt pobjeđuje! Zašto ti to treba? Govore neki, savjetujući jedini način spasa: otiđi! Otiđi sam s ove scene, ta to nije tako teško. 241

Odgovaram: jest, i nije tako teško, ali ako sam jednom vidio i spoznao ovo, kao apsurd-užas, pakao, zar bi išta moja samo-smrt riješila objektivno. Ništa. Šutiš. Kao i onda, kada je još srce i duša bila čista. Što, dakle, preostaje čovjeku? Skameniti s e . . . I tada je, doista, sama, bez ikakva napora izašla iz njega nečist pa ga odmah obuzelo olakšanje neko i on opet zaboravi sve, iščekujući da i ostala nečist izađe iz njega, ali — to se nije dogodilo, n i uz poseban njegov napor, »a tako bi bilo dobro« — bljesne u njemu samotna misao jedna — »jer već dva dana nisam uspijevao imati stolicu... « Zatim ovlada njim neka vrst mira-zaborava, gluhoće u koju se uvlačio i opet nastanjivao pauk, onaj tamo, iz kuta, što je do čas prije bio posve nepomičan. Pa i u toj gluhoći uma iskrsla, odjednom, nova mala, sitna misao: pauk — mitologizirana podmuklost! A onih sivih životinjica, što se trzavo pomiču, nema?. . . Ne, zaista nema! Samo, eto, on, pauk, i ja. . . Ja?! A i on, pauk, je neko ja, kada je već i »on«. Ali zar nije to već čisti formalitet riječi, samo riječovlje? No, tada, uz to riječovlje, odjednom, iskrsne Mali Paladin, zapravo ono, ja, Malog Paladina. . . I što? Ništa! To je sve on sam: čisto misaono kombiniranje na zahodskoj školjci, a tu, prije nekoliko mjeseci, pročitao je značajno znanstveno-psihološko-filozofsku raspravu, koja, dakako, znanstveno, dokazuje kako korijeni osobe nisu u njoj samoj, u onome što se manifestira kao ja, jer je i to ja i sva njegova personalnost neka vrst iluzije, upravo mitomanskog privida, a znanstvena sociološka svijest jasno otkriva kako je sidrište personalnosti u društvu, životu društva u svim njegovim dimenzijama, koji stvara i oblikuje individualno ja-osobu. I, ako se to ima na umu postaje jasno: tko vlada društvom stvara, na svoj način, osobuja. . . Ne leži li tu drugi uzrok mog poraza? Gospodin Barbaro-Jakas se uzbudi: novo se neko svjetlo upalilo u njegovoj svijesti. Jest: u bitci za čovjeka, za neotuđenog čovjeka, neprijatelj nam je nametnuo svoja sredstva, a kada smo pobijedili naša vlast nam je nametnula jednu tehniku vladanja, koja mora uvažavati shvaćanje da je osoba objekt i sredstvo, koje se mora oblikovati... Dvije »velike nužde«!. . . Gospodin Barbaro-Jakas se osmjehne tim svojim mislima ali neprestano gledajući pauka, pa konačno i šapne: »Ti, crni pauče, nemaš društvene svijesti ni zericu, ti si dakle autentičniji ja, persona, osobniji, dakle, od mene! U svijesti gospodina Barbaro-Jakasa oživjelo posebno neko stanje: razna shvaćanja koja su se u njemu sukobljavala, nalazila su odmah i lica što ih zastupaju i brane, pa su i počimala živjeti te stvarati, situacije, a on, stari gospodin, pretvarao se u začuđenog gledaoca i slušaoca koji bespomoćan sjedi na zahodskoj školjci i. . . i otkrilo mu se tako, odjednom, da je taj crni, mučaljivi pauk, tamo u kutu, imao braniti tu 242

koncepciju o društvenoj svijesti, kao stvaraocu persone — nepersone, jer on, budući nije zainteresiran, može biti objektivan. . . Nego, odmah se javio i Mali Paladin: odgurnuo, takoreći, pauka, te sam stupio na scenu, a scena se ukazivala kao neka biblioteka s velikim stolom za kojim se odmah i smjestio Mali Paladin te, sad, odjednom, sa sedam prsti na desnoj ruci, uzeo promatrati starca na zahodskoj školjci optuženički, pa otpoče i prijeteći šaputati: Jest, jest, zastupali ste mišljenje da je Povijest pokretana dijalektičkim, recimo, eto, privremeno, zakonima i, dakako, posebno samouvjerljivo-naivno i okrutno, jašili ste na formuli: uskladiti super i infra strukturu, sve, naravno, ovisno o razvoju proizvodnih sredstava, zar ne? — šaptao je još mračnije Mali Paladin lupkajući sedmim svojim prstom, kao kažiprstom, po stolu, zapravo po nekoj širokoj mapi. — I što se sada čudite, ako ja, to mitološko ja, više nije autonomno, već je ovisni derivat, funkcija društva, a kao svijest ukorijenjen u društvenoj svijesti, odnosno biću... He, he, he, dakako, učitelju, nekadanji, ja sam to uvijek osjećao, to vaše protivurječje, tu vašu slabost, to: ateist, a... — i sedmi se prst na njegovoj ruci pruži, uspravi okrenuvši se gore, prema plafonu. — Svi su proroci takvi: ili se smatraju bogovima, ili moraju govoriti u njihovo ime... Primjer kako njiovo ja raste do kozmičke veličine. — A neizbježna varka, gdje je ona? — javio se pauk. — Varka?!. . . Varka je u mitu, zapravo u mitomanskom procesu koji se javlja kao »velika nužda«. — Možda. . . — prihvati hladno pauk. — Razmislit ću. . . — A onda Poraz, Prelom u sudbini, zar ne, i.o je ono bitno! A biva samo onda važno, ako je osoba, persona, krenula mitomanskim putovima gutanja egzistencije, no shvati li se da je ja — persona samo šarafčić-proces, onda preloma, poraza i nema, onda ste sredstvo, funkcija... Evo, tu smo za stolom, pred jezerom društva našega, jezerom s jasne tri dimenzije: prostor, vrijemepovijest i društvo-vrijednosti. Sada treba samo jasno gledati i sagledati sudbine. Sve ih možete vidjeti kao u akvariju, sve pa i njihovo kretanje uzročnoposljedično, da ne kažem dijalektično... Pogledajte, recimo, mene sve tamo od onih šest prsti na nogama i rukama, pa do odlučujućeg čina noću, u kuhinji... Nije važno. Znam! Ali pogledajte sudbine raznih vrsta Đandubija, eto, recimo, doktora Fuchsa. Ili ovo vrvljenje raznih Ibrahima de Garani, generalissimusa hajdučkih... Vrhunske veličine i nisu važne. Ove, još beznačajne, pune potencijalnih mogućnosti, one, one su zanimljive... — Slažem se. Da, veličine ne, to je toliko očigledno, pa već i tragično — dosadno. Razumijem.. — prihvaćao je mudro pauk. 243

— Ali objasnite mi ovdje gdje se vide polja svih tih dimenzija, zašto sam se ja ubio! Šest, sedam prsti? Ajte, molim vas!. . . Egzibicionist? Budimo, ipak. ozbiljni. . . Priča o konopcu romjenče, krvavom konopcu?... — Ne! Ne-ne. . . — oglasio se pauk prekinuvši Malog Paladina. — A možda ipak!. . . Ja, šarafić-proces, pa još krvavi konopčić. . . Shvaćate li? — šapnuo je starac sa zahodske školjke. — I ne želim shvatiti! Vidim vas tu na zahodskoj školjci, a ovdje, u jezeru, otkrivam... Misao misao!. . . Ne, još bolje: vlastita misao! Pazite: vlastita misao! Odbacite to i bit će sve jednostavno. Ona je ona, koja može sebe samu ubiti, bez vlastite misli se najčešće ubija po sugestiji, naređenju drugoga. . . — Ali misao je misao jedino ako je vlastita, inače je transmisija, dakle, umjesto misli samo misija... — He, he, he. . . Otkrili ste nešto! A misao kao perspektiva-attrapa! Zaboravili ste. . . — cerekao se pauk. Mali Paladin počne nestrpljivo udarati sedmim prstom-kažiprstom o rastrtu prozirnu materiju po stolu što se ukazivala jezerom: — A vi, vi? — obraćao se starom gospodinu zgužvanom na zahodskoj školjci. — Pogledajte se dolje, u dubini. Slijedite nit vaše prošlosti i u širini društvenog života, pa u sukobima s vrijednostima, to se sve ovdje jasno može vidjeti. Eto, tu ste se slomili, poslije moje priče o jami. Mislim, konačno slomili, inače, jasno. . . Prekretnica! — Posve jasno, ta on se ne će moći zadovoljiti da je sredstvo svoje vlasti, dakle: šarafčić. . . — primjećivao je zlobno pauk. — Samo još malo više muke i starosti i eto vas na pragu onoga što su jezuiti zvali »visio dei«, taj pojam, nadam se, poznajete! — nastavljao je Mali Paladin sad već gotovo blago, očinski. — Jer ono što smo čas prije slušali od vas bila je zapravo molitva, a to znamo što je! A ja, ja sam prezreo sve to kao, kao. . . ali ni sjetiti se ne mogu. Da, eto: ili biti Bog, ili Zero! Zero znači u konačnici šarafčić onih koji vode društvo, šarafčić njihove tehnike vlasti, što znači opet sredstvo nekih Ibrahima de Garani, generalissimusa hajdučkih, naravno, u novim transpozicijama i izdanjima. To ja kao ni vi ne želim biti. Samouništavajući se bivam Bogom, čak više od Njega! — Atrapa, jer to i jest samo to: perspektiva atrapa! — doda pauk. — Otkriće šarafića i »velike nužde« tehnike vlasti, drugi je vaš poraz, koji se zove »NE, NE, TO NISAM USPIJEVAO OTKRITI«, ali sada kada i to znate... Tada je osjetio gospodin Barbaro-Jakas kako nečist izlazi iz njega curkom i panika ovlada njime: pomislio je da to sama krv curi, pa se ukočio. . . Sve što se do sada takorekuć veličanstveno zbivalo u njemu, prekrije zaborav. A čim je 244

izlijevanje prestalo on se maši desnom rukom papira što je bio složen u crnoj, plastičnoj kutiji obješenoj na zidu i izvuče dva listića te ih počne mehanički gužvati već ne misleći ništa, ali, — počelo se javljati u njemu i neko mutno olakšanje, koje je svaki čas morala prekinuti neka nova misao-uhoda, pa i potreba da obriše anus i da se tako obavijesti je li doista iz njega izlazila krv, oduzimala mu je svjesnost i predavala poslu posve pažljivog brisanja tog dijela tijela, pa kada je završio prvo brisanje, ispunjen panikom, pogleda papir umrljan nečistoćom, ali. . . ne, nije bilo krvi. . . Gotovo ga ponese radost. Držao je onečišćeni papir u desnoj ruci ispred sebe i, gledajući ga, osjećao je kako radost naglo nestaje, a on, papir i nečistoća, ukazahu mu se nekim neobičnim važnim, takoreći, kontra-punktom jednog njegova svijeta, svijeta svetih, uzvišenih, ljudskih vrijednosti. A zašto? Doista: zašto? Gadljivost, prljavost, odvratnost, sramnost, odurnost — s jedne strane, a s druge. . . Šapne: »Kako se možeš moliti Egzistenciji? Ubijanju, mučenju, pobjediteljima? Moli, moli se njemu radije, tom umrljanom papiru, jer ti si funkcija, šarafić one društvene svijesti koju si sam pomagao... Svijesti koju su preuzeli razni Ibrahimi de Garani... tvoji sudruzi! I u tom času sve se te misli ukazaše starom gospodinu čistom pljevom. Zurio je u onečišćeni papir što ga je još uvijek držao ispred sebe osjećajući čitav svoj život kao neshvatljivo zbivanje, zbivanje zamršeno, mutno, prevareno, zgužvano, lažljivo s toliko propalih naivnih nastojanja, s toliko sramotnih, bespomoćnih, kukavičkih djela. Odjednom shvati da on to sjedi na zahodskoj školjci i plače, cmizdri, da mu se čitavo tijelo trese u očajnom grču, ali i on, umrljani papir, tresao se pred njim u staračkoj mu ruci.

245

RIJEČ: TIJELO DUHA NAŠEGA

Poglavlje 28. .U kojemu se priča kako je Verena, na putu k Igoru, naišla na Mladog Augustina i kako je obračunala s njim za one riječi što ih je izgovorio o njoj u razgovoru s Piotrom. Sva uzrujana stigla je u kuću Kapetanovića i našla tamo fra Onofrija kako se moli nad Igorom, u agoniji. Bolesnik još uvijek izgovara neke riječi, rečenice, koje oni oboje ne mogu razumjeti... Jer govori o jeziku kao o »tijelu duha našega«. Pater Onofrije mu kadi-kad odgovara i nastaje razgovor između njih. Razgovor kratak, ali značajan za čovjeka koji umire. Žurila je Verena prema staroj, osamljenoj kući Kapetanovićevih drhteći od bijesa i podmukle razdraženosti, a već se dobrano i zamračilo bilo. Jugo je vuklo nebom tamne oblačine, sav je prostor bio ispunjen šumorom i bukom valovlja, što se tu, u neposrednoj blizini, razbijalo o hridi. Hitala je onim popriječnim puteljkom kojim je uvijek išao i doktor Baldo, on joj je, zapravo, taj puteIjak i pokazao. Sebi nije mogla objasniti zašto je uradila ono čas prije. U posljednje vrijeme sve joj se više događa da se prepušta nekim svojim nepoznatim joj porivima. Kome je to bilo potrebno? — sijevalo je na mahove u njezinoj svijesti. Njenoj histeriji — možda, inače — nikome drugome. Zar je bilo potrebno prljati ruke o tog Piotra i tog nedozrelog mladića, koji joj se u restaurantu »Burin« sam, zapravo, predstavio, pomažući joj skinuti ogrtač u garderobi. Srela ga je i tu, u Igora: mladić se ukazivao uvijek prijatan, čak ju je jedne večeri pratio do same vile gdje stanuje. Nikada ništa neprijatna. Ali, odmah je izazvao u njoj neku odbojnost: to, zapravo, kako je bio uslužan pri skidanju ogrtača, uslužan posve bezrazložno, jer ga nikada prije ni vidjela nije. Glupa, banalna i konvencionalna gesta ljudi u provinciji, koji smatraju da je biti uljudan isto što i biti lakaj. I sada, odjednom, gle: vozi. . . on s njom i to savršeno!... Pa i sada, eto, na tu pomisao, bijes se u njoj počeo pretvarati u neko zadovoljstvo, slast zbog te pljuske. Osjeti to tako jako da je zastala, pa se i nasmijala. Kratko. Glasno. Zatim krene opet žurno. Ali, ono »kurvetino« ujelo ju je oštro za srce i u njoj se opet razbuktala nesavladiva mržnja na tog »krastavog« pijanca, tako i toliko nesavladiva da je, neočekivano i za nju samu 246

neshvatljivo, pljunula pokraj sebe kao da na njega samog pljuva. Olakšavši tako sebe nanovo zastane želeći prevladati tu nepoznatu joj do sada uzbuđenost. No, sve to prekine trk, koji se javljao iza njezinih leđa, istina još u daljini, ali na puteljku kojim je ona već prošla. Osluhne pažljivo ne mičući se. Još nije bilo daleko do kuće Kapetanovića: prozor je bio osvijetljen, i, požuri li, mogla je stići do nje prije nego je neznanac sustigne, te tako izbjeći novi sudar, a slutila je da bi to mogao biti jedan od one dvojice. Tko bi drugi mogao biti? Ali, u njoj bukne neočekivana želja da mu se suprotstavi i da ga izazove, naročito ako je to ona krastava, pijana žaba, Piotr. Ta je želja zadrži na mjestu: takva — ukazivala se nepoznatoj i sebi samoj. A trk, približavajući joj se, bivao je sve sporiji, pa ponešto dalje od nje i prešao u korak. Trkač je nešto nepravilno poskakivao i dahtao. Očekujući ga ona mu se i okrene ispunjena onim bijesom, koji je izvirao i iz straha. Za čas, pred njom se našao mladić sav zadihan: — Gospođo!. . . — hakne on, ali kako mu je odmah ponestalo daha, dalje nije uspijevao izgovoriti ni jedne jedine riječi. — Gospođo! Što? Želite još jednu?. . . — Gospođo, molim vas... To, to mora biti neki. . . — Nesporazum! Zar ne? Znam. Čisti nesporazum, glupane! — prekine ga ona povišenim glasom. — Osim toga. . . Da... Piotr je uvažena osoba, on je, on. . . da, i moglo bi doći. . . — Moglo bi, osim toga, što bi moglo doći, osim toga, od te, krastave mizerije i, osim toga, od takva glupana kakav si ti! — Približila mu se neposredno kao da želi što bolje vidjeti onaj dio lica gdje se njezin dlan bio prilijepio, pa, unoseći mu se posve u lice, šapne siktavo: — No, dakle, osim toga, što vi hoćete? Mladić se povuče korak natrag, no Verena ga je slijedila držeći se podjednako prijeteći, pa istim siktavim glasom šapne: — Odgovarajte, što hoćete? — Objasniti, samo... Da, objasniti, gospođo!... — govorio je mladić odbijajući se od njezina lica odmicanjem glave, ali ostajući na istom mjestu. — Što hulje mogu objasniti?. . . — I ona odjednom dohvati rukom njegovo uho, povuče desno, pa k sebi njegovu glavu. Iznenađen, mladić primi njezinu podlakticu obim šakama ispuštajući bolni krik i, da bi smanjio bol. sagne glavu prema njoj toliko da ju je naslonio na njeno rame. Tada ona drugom rukom zgrabi njegovu kosu, pritisne mu glavu prema zemlji, dolje, duboko, pa je s nekom strašću, punom nenadane mržnje, provuče među svoje noge, stiskajući je koljenima. Mladić se od iznenađenja gotovo posve prepustio, pa i pao na 247

zemlju kleknuvši i, da bi se nekako držao, ispusti njezinu podlakticu te se obim rukama spusti na zemlju, a ona, tada, u bijesnom nekom zanosu poskoči i sjedne mu na leđa, pa i uzvikne: — Jaši, jaši sada. . . savršeno!... Kao omamljen, mladić se posve prepustio ne braneći se, a ona, osjetivši da njezina žrtva nikakav otpor ne daje, zastane, sjaše s njega, no kako se on ni tada nije uspravljao, prigne se do njega šapćući zajedljivo: — Odgovarajte, što hoćete? — Mizerijo, ustani! Mladić tada, kao na zapovijed, ustane, ali glavu nije dizao: plakao je tako da su mu suze kvasile bradu, a ramena podrhtavala. — Gle!. . . On to plače i to plače... savršeno! Savršeno! — Uzme tada njegovu glavu među svoja dva dlana i izdigne je: — Mali! Mali. . . pa on zaista, savršeno plače... Mama je bila i previše stroga s njim, zar ne? Tako je, bila je i previše stroga, a dečko se pravio važan, ali. . . — I ona povuče njegovu glavu k sebi, zagrize u njegove usne i osjetivši nabubrelost, sluzavost odbije se od njega: — Hajde, hajde, smiri se, smiri, dakako, savršeno. . . Onako savršeno, osim toga, kao što znaš savršeno. . . voziti. . . — No mladić se opustio kao omamljen i nije se pomicao, pa ga ona prodrma, pogladi njegovu kosu i bradu: — Mali, hajde de, bila sam s tobom i previše stroga, oprosti, hajde, hajde, oživi, budi, budi mladić, pravi bradati mladić, kako ono? Ah, da: Mladi Augustin. . . Lijepog li imena: Augustin August... Auguste, mama ti može dati, osim toga, i cice... No, što je? Ili jesi, ili nisi?... Nemam vremena! Tamo me čeka smrt jedna i nemam, zaista, vremena. . . Da, zaboravila sam na nju! — Ona ga lagano odgurne i uzvikne: — Idi do vraga! Moram požuriti. . . — Okrene se, pa zabrza prema kući Kapetanovića. Prozor je tamo još uvijek svijetlio. Gorko, sluzavo, nešto tugaljivo, vladalo je njom pa još ni do kuće nije bila stigla, a grč je stisne u grlu tako jako da je morala stati. I plač brižne iz nje, plač i drhtavica čitavim tijelom. I nije uspijevala savladati to stanje. Da, da: što se to zbiva s njom?... Priđe vratima i nasloni se na njih pokušavajući se smiriti, pa to joj zaista i uspije, barem donekle. Otvori tek pritvorena vrata i uđe u mračni hodnik. Tu, u mraku, opet je spopadne grč plača. Nasloni glavu na hladni zid i prepusti se mislima: sve gore i gore biva s njom, sve beznadnije i gdje, gdje će to završiti... Eto, ide, posjećuje svakoga, ali k nikome ne može doći, k nikome ne može prići... Sve je samo njezina samotnost, sve više luda samotnost, koja teče sa seksom i ničim, ničim drugim. . . Prepušta se tako mislima i tucka čelom o zid, a jugo otvara i zatvara vrata kuće, kao da joj želi dati znakove neke. . . Na katu, gore, otvorila su se također vrata sobe, čula je to vrlo dobro i učini joj se odjednom da ih je i gore otvorilo jugo, pa, gle, opet zatvorilo. . . To znači: nikoga nema s n j i m . . . Trgne je to: požuri mrakom uz stepenice i tek kada se 248

našla pred vratima sobice čula je monotono mrmljanje u sobi. Dakle, ipak nije sam. Otvori lagano vrata: stolna lampa bila je prekrivena zelenim rupcem tako da se čitava soba ispunila prigušenim zelenkastim svjetlom. Balkon je bio otvoren i dah se juga odmah osjetio, a šum i buk njegov morem, napučio je čitavu sobu. Shvati što se zbiva: pater Onofrije sjedio je uz krevet bolesnika i molio, ili čitao: na njegovim koljenima nalazili su se neki papiri. Osjetivši je, pater Onofrije mahne samo desnom rukom u znak pozdrava i nastavi mirno moliti. Jest: nije čitao, molio je... Ali što će mu ti papiri?. . . Ode do balkona, izloži lice jugu na kratak čas. Učinilo joj se: vjetar će joj pobrisati sve s njega, zatim se vrati u sobu i odmah opazi da otac Onofrije ima na koljenima snop papira. Časkom to zaokupi njezinu pažnju. Priđe bolesnikovu krevetu. On rastvori oči, duboko uzdahne, ali odmah mu i padnu očni kapci, a disanje postane gotovo neprimjetljivo. Pater Onofrije prestane moliti, pogleda Verenu i šapne: — Uzrujani ste? Plakali ste, ako se ne varam? — I plakala sam. A što mi drugo preostaje, oče? Bolesnik otvori oči i na upalu, žutu licu ocrta se kratkotrajan smiješak. — Pljusnula sam jednog mladića, a, ovdje, uvaženoj osobi nekoj, rekla sam da je krastava hulja, ili tako nešto slično, zaboravila sam već... Eto! — Pljusnuti mladića nije tako strašno za jednu ženu, ali uvaženoj osobi, ovdje, reći to što ste j o j vi rekli, opasno je. Ona ne odgovori, priđe bliže bolesniku i položi mu dlan na čelo. — Bio je miran? — Pa prilično. Ali, ja i nisam dugo ovdje: zamijenio sam prije dva sata stanare iz prizemlja. Oni se ipak brinu... — Žao mi je što je doktor Baldo odsutan. Sutra će, vjerojatno, biti tu, zar ne? A vi čitate, ili molite? — upita svraćajući pogled na papire što su ležali na koljenima pater Onofrija. — Jugo. . . — oglasi se dubokim, hrapavim glasom, posve neočekivano bolesnik. — Zašto ne čitate, oče Onofrije?. . . I Verena i pater Onofrije pogledaju najprije balkon, a zatim bolesnika očekujući nešto, ali ne, ništa, ništa se nije dogodilo: svu je sobu i nadalje ispunjao huk i šumor vjetra i valovlja. Verena opazi tada kako zelenkasti rubac, što je prekrivao svjetiljku, podrhtava. 249

— Nestali su... — javi se opet bolesnik. Oni se oboje pogledaju i šutke sačekaju. — Ona, ona, Povijest i Vrlina. . . — oglašavao se, rogoboreći, glas s kreveta. — Jedino je ona tu, uz mene. . . U krevetu je... Šutjeli su i dalje očekujući, ali on se sada dulje vremena nije javljao. Konačno iskrsne opet hrapavo dahtanje s kreveta: — Tako. . . Ni ona, Riječ, više ne dolazi tamo kroz balkonska vrata. Samo oni, bukači morski... Ali neka!. . . I oni su neka riječ. . . — Da, ali ona, hladna, neljudska. Riječ kozmosa! — odvrati gotovo prijeteći pater Onofrije, skupljajući i dižući papire sa svojih koljena. — A Nje nema više, riječi naše stare. . . Nje, tijela duha našega, oče? — Tu sam. . . — dahne pater Onofrije. — Vi znate što je to: tijelo duha našega. . . Onoga koji živi vječno. U kojemu i sami živimo. . . Danju i noću sam je slušao kako od puka dolazi kroz balkonska vrata. Bila je jedina utjeha. — I ostaje jedinom utjehom! — potvrdi pater Onofrije, držeći skupljene papire u ruci kao da se sprema nestati i otići, — Za budućnost!. . . A Barbaro nema ni za nju milosti. Žrtvovao ju je trbuhu. . . — Ne znam. . . Umire sam. . . — odgovori tako tiho pater Onofrije da je Verena pomislila kako je počeo nanovo moliti. — Čitajte, čitajte, oče Onofrije. . . — opet se javio hrapavi glas s kreveta i poslije kratke stanke nastavio: — Ali ne više o mučenjima, n e . . . Ono o idili. . . Pater Onofrije prinese papire bliže licu i nevoljko, kašljucnuvši nekoliko puta, počne čitati: — Kad su me doveli. . . — Ali o kome se tu radi? — upita uzbuđeno i glasno Verena. — Zar je to važno, Verena? — odvrati pater Onofrije. — Jest, važno mi je. . . Eto, ne ćete o mučenju, znači: o mučenjima se radi, a osoba ona, ona koja je mučena, za mene je važna! — uzvikne Verena. — Zovu se Mnoštvo. . . — primijeti tiho pater. — Nastavite, nastavite, pater Onofrije, sad se moramo približiti idili. Tako je: idili. . . — javljao se jedva razumljivi glas s kreveta. A pater Onofrije već je i čitao blagim, promuklim glasom:

250

Kad su me doveli do blizine zatvora pas je počeo l a j a t i . . . Prelazili smo preko tračnica. Visoko smo se morali uspinjali do ćelije. Ćelija je nova, s novim parketima, puno d u l j a nego šira, a u n j o j se nalazio vrč za vodu s brojem 2 9 . . . — Da. . . Tako je to bilo. Volim to. Idila. . . I lavež psa i tračnice i ćelija i vrč broj 29. . . — rogoboreći više nego izričući jasne riječi prekinuo je bolesnik pater Onofrija. On ga pogleda i sačeka, pa, poslije dulje stanke, nastavi: Pod prozorom su se igrala djeca: njihova me vika zabavljala. Po crkvama sam mogao nekako odrediti i vrijeme, jer je oko tri puta, u roku od nekoliko minuta, zvonilo podne... — Dosta! Dosta!. . . Jednostavno, banalno, a ipak. . . Ipak! Jest!. . . Ah, to je i previše za mene. . . — dizalo se rogoborenje s kreveta. — Idila?! — ote se Vereni. — Ah. . . Tko to može i shvatiti što znači vika dječja pod jednim takvim prozorom! Takvim. . . Poslije dvadeset dana mučenja. . . I, ne pod mučenjem, nego u toj idili ja sam se predao i prihvatio pobjednika. . . Kad su. . . — Riječi se više nisu razumjele, ali odjednom izdigao se bolesnikov kriješ tavi glas: — Ruku!... Pristupi. . . — no glas se odmah i slomio, a oglasio se šapat: — Treba braniti tijelo Duha našega: Riječ, ako, ako hoćemo da Duh naš živi... Verena pristupi i pruži mu ruku, on je prihvati, cerekajući se bolno. — Idila je od mene stvorila izdajicu, pater Onofrije, ali... — Strašno bi bilo umrijeti kao izdajica! — dahne pater Onofrije, pa i sam dohvati bolesnikovu ruku. Verena ne izdrži, izvuče svoju ruku iz hladne Igorove, ode do balkona i nasloni glavu na pobočni prag. Gledala je kako se dugi nizovi tamnih oblačina vuku mrklim nebom, a ono, more, tu, neposredno ispod kuće, oglašavalo se bijesnim udaranjem o hridi. Nabuja u njoj neko neshvatljivo joj ogorčenje. Okrene se i vikne: — Oče Onofrije, i vi, dakle, pred licem božjim, morate biti patetični, poneseni? — Nikada se nisam odrekao molitve, a ona je uvijek ponesena, gospođo. — Ah... Riječ se i rodila u ponesenosti... Nije li ponesenost znak Duha. . . — mrmljao je jedva razumljivo bolesnik.

251

— Sve je protiv vas! Vas!?. . . Protiv nas! I ona, smrt sama, leži u vama... Spopada me panika i očaj zbog vaše naivnosti. . . — uzvikne gotovo plačući Verena. — Smrt je iznajmila legije protiv nas. . . — Mnogo je naivnih svijetlih duša u našoj zemlji — odvrati pater Onofrije. — Htjeli ste reći bespomoćnih! — I bespomoćnih! Dobro... Ali, zar i bespomoćnost nije sila, gospođo, pa čak i takva vaša očajna riječ je snaga... Znak te snage je i pljuska i brutalna riječ, i plač, jest i plač, gospođo! — I još nešto mogli bismo dodati, oče, o čemu vam ovdje ne mogu govoriti. . . — ogorčeno i sarkastično-nervozno nadoda Verena. — Nadam se da me razumijete! Zašutješe. Sobica bijaše ispunjena prigušenim svjetlom. Otkri se kao sitna igračka u sveobuhvatnosti vjetra i bijesne huke mora. Šutnja dugo potraje, pa Verena počne šetati od bolesnika do balkonskih vrata. I to potraje dugo, ali odjednom se opet javi šaputav glas bolesnika: — Jugo!. . . Jugo i jedra... Okrenuše se oboje prema bolesniku. Verena opazi krv na njegovim usnicama, pa odmah i skoči do njega. Bolesnik se nije micao: učinilo se, čudno, kao da se sarkastično smije. A krv se doista cijedila niz desni ugao usta. Priđe mu bliže i pater Onofrije te stane ukočen, bespomoćan uz krevet. Verena ga pogleda prijekorno i u tom času bolesnik otvori usta, propne se sav, kao da želi poletjeti iz kreveta, a mlaz crne krvi brizne iz njegovih usta. Širom mu se rastvore oči. Verena ga uhvati za ramena da bi ga zadržala u sjedećem položaju, ali to nije uspijevala, pa uzvikne: — Pomozite, pomozite, pater... inače će se zagušiti... Pater Onofrije priskoči i zajednički ga zadrže, ali krv nije prestajala liptati, pa ni njegovi trzaji nisu jenjavali, no, odjednom, se počne smirivati: činilo se kao da tone u sebe. — Ja ću ga držati! — vikne Verena — a vi dajte ubrus da mu se krv pobriše s usta. — No, čim ga je pater Onofrije pustio, on se sruši u krevet. — Konac?! — dahne Verena, gledajući raširenih oči sad u iznakaženo lice bolesnika, sad opet u pater Onofrija. Pater Onofrije dohvati ruku bolesnika, opipa bilo, pa položi svoju na bolesnikovo srce i tada osjeti kako udarci bivaju sve smireniji ali i nepravilniji dok se i ne ugasiše posvema. Tada se i blaženi osmijeh neki otkrije na bolesnikovim usnama. — Konac?! — dahne opet Verena, gledajući još uvijek široko raširenih oči. 252

— Konac, konac... Bože, budi mu milostiv! — šapne otac Onofrije, pa prekriži bolesnika i sebe. Neočekivano, bolesnik još jednom zijevne, ali više nije uspijevao zatvoriti usta. Verena i on, pater Onofrije, stajahu nepomični, bez riječi. Tada, otvore se vrata sobice: u noćnoj košulji ušla je uznemirena žena iz prizemlja, a za njom odmah i Mladi Augustin.

253

U MRAKU

Poglavlje 29.

Prateći bolesnog Joška u Zagreb, doktor Baldo je bio tri dana odsutan. Vrativši se, odmah je došao do gospođe Anite da je obavijesti o stanju, pa je tako sreo i starog gospodina. Stanje njegovo bilo je uznemirujuće. Navikao se bio na doktora i na razgovor s njim, pa ga je jedva dočekao. Stari se gospodin ispovijeda doktoru o svim svojim bolestima, ali najviše zbunjuje starog gospodina glas što se javljao iz mrkline morske pučine. Čini mu se da ga je netko zvao u pomoć, a on se nije mogao maći. I odlučio je ići na sprovod Igoru, iako je njegov protivnik. Doktor napušta starca, jer žuri da vidi kako je stanje u kući mrtvaca. Tamo nalazi Verenu i Mladog Augustina. Razgovor se vodi oko poslova za pogreb. Doktor savjetuje da Verena ode, a on će ostati do deset sati i bdjeti uz mrtvaca. Odlaze i Verena i mladić. Doktor ostaje sam s mrtvacem s kojim »razgovara«. Javljaju se ljudi iz okolice, koji bi htjeli pomoći pri ukopu. Jugo biva sve bješnje i konačno rastvara balkonska vrata, razmahujući se čitavim prostorom. Tri dana izbivao je doktor Baldo iz mjestanca; ali, da nije drugi dan, po njihovu dolasku, stigao u Zagreb i otac Joškov, bilo bi potrebno da ostane još neko vrijeme u tom gradu, no, eto, taj dolazak kapetana Šunje oslobodio ga je mnogo čega, pa se tako odmah i vratio. Stigao je poslijepodnevnim autobusom. Pri dolasku odmah je i obaviješten o smrti Igora. Naravno, bio je to udarac, jer je uvjeren bio da će bolesnik izdržati barem još kojih desetak dana. Tek što se oprao, popio čaj, odmah je krenuo gospođi Aniti da bi je izvijestio o svemu. I, prirodno, nije joj htio govoriti o teškoćama, a bilo ih je poprilično, koje je imao s dječakom na putu, u bolnici; sve je svoje izvještavanje sveo na susret s ocem, brizi oca za dječaka, njihovom uzajamnom razumijevanju. O nalazima klinike 254

još ništa nije mogao reći, jer će ispitivanje potrajati, možda, tjedan dana, ali sad je otac tamo, on će saznati i učiniti sve što je potrebno. Nisam znao, govorio je, da je to tako dobar čovjek! Gospođa Anita, naravno, to zna isto tako dobro kao i on. Treba dakle sačekati. . . A ona, sama gospođa Anita, bila je, dakako, jako znatiželjna te tražila pojedinosti i on je toj želji udovoljavao koliko je mogao, ali jasno je vidio kako ona ostaje prilično nezadovoljna njegovim riječima, pa se, na koncu, od tog nezadovoljstva i gotovo uvrijeđena povukla u sebe, zatvorila. — .A stari? — upita doktor Baldo iznenađen što ga nije u to vrijeme bilo, kao i obično, u dvorištu, za malim stolićem, ali i zato da bi svrnuo razgovor s predmeta o kojemu se bojao mnogo govoriti. — Ne izlazi. Smrt Igorova ga je prilično pogodila. Čudno, držala sam, da se oni mrze toliko. . . — I odjednom se prekinula gospođa Anita osluškujući, pa se povjerljivo obrati liječniku: — Gledat će svakoga tko bude išao za Igorovim sprovodom! — Sačekavši trenutak objasni: — Mislila sam da me Stari upravo zove. Ako želite možete k njemu. . . Bože, Bože, ipak sam mirnija kada je otac s njim! — Ali, nanovo se obrati doktoru Baldu: — Hoćete gore, s njim, popiti čaj, ili ovdje?... Jučer je bio tu dugo vremena Mladi Augustin. — Idem, idem na čas k njemu, pa gore i popiti čaj mogu. . . — progunđa prilično smrknuto doktor Baldo, zatim odmah i krene prema stepenicama. Na katu, pred vratima sobice, zaustavio se osluškujući, ali ništa nije mogao čuti. Odjednom se oglasi starački glas iz sobe: — Hajte, hajte, ulazite, čuo sam vas! Uđe, lagano otvarajući vrata, ispunjen nekim strahom ni sam ne znajući zašto. A gospodin Barbaro-Jakas sjedio je za svojim stolom i samo je glavu okrenuo prema vratima da bi, smješkajući se, dočekao svoga liječnika, pa sad već i prijatelja. Ukazao se doktoru Baldu, začudo, ostarjelim, gotovo izmijenjenim za ova tri dana. — Stigao sam prije dva sata i evo me odmah k vama. Dobro ste? To jasno vidim. . . Pismo je vaše dobro došlo. Profesor Tušković se jako zanimao za vas. Obećao sam mu i pisati o vama. — Sjednite, prijatelju moj, moram reći da mi je bilo prilično teško bez vas. Razmazili ste me. . . I navikao sam se. Eto, čim ste nestali, osjetio sam to. A on, vaš prijatelj, i umro upravo kao da je čekao da odete. Igračke smo, igračke. . . A Joško? — Nalazi još nisu gotovi. Sve sam to prepustio ocu. Pred njim nisam ništa krio. I, znate, dječak je odmah rekao ocu da će umrijeti. . . — Tako! I to. . . A, velite, djeca. . . — naglo zašuti, odmahne zatim rukom i nastavi: — Meni oči naglo popuštaju. . . Što bi trebalo uraditi? Eto! — pokaže on 255

na svoj stol zatrpan papirima — Uništavati, uništavati ovu gomilu ispisana papira. — Ušla je tada gospoda Anita i na poslužavniku donijela čaj. Ostavila ga na stoliću i htjela se bez riječi vratiti natrag, ali Stari nije htio to dopustiti: — Časak, časak, gospođo Anita. Dakle, mirniji ste sada? Otac je ostao s njim? — Pa jest, jest, ali ipak, znate kako je... — Nadajmo se najboljem, gospođo! — odmah doda Stari. — Ponavljam joj to i ja, ali ona je ona, uvijek ista. — Mati! — odvrati gotovo plačući gospođa Anita. — Naravno. . . Sve mi razumijemo. . . potvrdi doktor Baldo. Gospođa Anita se odmah i izgubi, a oni, obojica, uz čaj, osluškivahu njezino spuštanje niz stepenice i kada su prestali koraci te oni bili uvjereni da se već nalazi u kuhinji, pogledaše se, kao da jedan drugome žele nešto objasniti u vezi s tim spuštanjem; ali, gospodin Barbaro-Jakas, ne izdrži te otpočne kao da je već pripremio svoju tužaljku. Doktor je Baldo i bio jedini kojemu se on mogao neposredno, iskreno obratiti: — Naravno, naravno, doktore, znam što se tiče dječaka, sve ostaje kao što ste rekli, an?. . . I ne sačekavši odgovor starac nastavi: — Okruženi smo samo činjenicama, koje se ne mijenjaju, ne mogu, zapravo, izmijeniti. Nepromjenljive činjenice! A ima ih mnogo, jako mnogo. . . Sve me više zaokuplja to: Joško! Da, Joško, a sada opet smrt tog vašeg Igora. . . Vidite, ipak, udarilo me i to. Zašto? Jer sam glup. . . Nepromjenljiva činjenica! Ah, kako nisam pametan ja. Doktore moj, čitav ovaj »Obračun« je ustao protiv mene. Zašto nisam htio susret s njim. s tim žalosnim čovjekom? Blokiranost svijesti. Skleroza. Ponos. Samoljublje. Strah, da, i strah i, konačno, predrasude. Pa onda i ta moja bolest. Oči, oči. Sve same nepromjenljive činjenice, eto, i to odjednom: više nisam siguran u realnost onoga što vidim i čujem. O tome vam moram govoriti. Preksinoć, na primjer, stojim uz prozor. Vani noć i vjetar, povjetarac neki. . A ja čujem kako me netko tamo, s pučine morske doziva: »Baarbaarrrooo . . . Baaarrbaarrrooo . . . « Eto, čak i sada, slušajući njezino spuštanje niz stepenice. . . Smijem li vam o tome govoriti? Ah, svejedno je već, posve svejedno: slušajući je kako silazi niz stepenice bilo mi je kao da ona to vječno silazi i vječno će silaziti. . . Što je to, doktore?. . . — Osama, osama. . . Previše ste sami! Ne provjeravate se u dodirima, u praksi. . . Pobjegli ste iz života! — Istina, istina: osama, bijeg iz života. . . — Pijte čaj. Dobar je. Poslije one večeri niste razgovarali s pater Onofrijem? 256

— Nije ga bilo, nije bilo nikoga. Jučer je bio onaj mladić i, zamislite, ja sam već toliko slab da sam mu govorio o »Obračunu« i to iskreno. . . Ah, starost. . . Ne, dugo to više ne će moći trajati sa mnom. . . A sprovod, kad će biti sprovod? Zamislite, gospođa Anita veli da ga ne će imati tko ni na groblje odnijeti.Strah. . . — Ništa još ne znam, ni s kim nisam razgovarao. . . — Zastavši na časak zamišljeno, doktor Baldo upita: — Onaj vaš tekst, mislio sam o njemu dugo na putu i zapravo ne shvaćam što ste htjeli s njim? — Ah, prijatelju, jednostavno, vrlo jednostavno: ne izuzimam se! — Primate na sebe krivnju za sve? — Da! Doktor Baldo ne odgovori: ispijao je čaj, po svemu, da bi sakrio nesnalaženje. — Znate, ja sam odlučio ići na sprovod. — Kiša će. Puše njegovo jugo. . . Ne bih vam savjetovao. Slabi ste. . . A sada moram ići. Da, još jedno pitanje: ona vam se nije javljala? — Ona?! Tko? — upita smrknuto gospodin Barbaro-Jakas. — Ništa, ništa. . . A onog mladića, čuvajte se! — I doktor Baldo ustane, pa i ne čekajući da mu Starac pruži ruku izađe iz sobice. Čim su se vrata njezina zatvorila gospodin Barbaro-Jakas, sav ukočen, osluškivao je i pratio silaženje doktorovo: silazi, sad silazi, eto ga, još uvijek silazi. . . Jest, konačno, sišao je!. . . Kako je to dobro: vječno silaženje nije se javilo! A doktor Baldo je odmah požurio prema staroj kući Kapetanovića. Htio se što prije o svemu obavijestiti. Kao i obično krenuo je prečacem. Vrata kuće su bila otvorena i vjetar je nadirao u kuću tako da ga je i uz stepenice zanašao. To mu se učini tako opasnim da se vratio natrag te zatvorio vrata. A gore, u sobici, našao je mladića uz mrtvaca, Verenu za stolom: sjedila je i gledala u balkonska vrata. Prišao je odmah k njoj, a ona mu se toliko obradovala da je skočila na noge i gotovo briznula u plač. — Mimoišlo vas je najgore. Pater Onofrije... - no nije mogla dalje nastaviti. On joj je ni sam ne znajući zašto, u dva maha čvrsto stisnuo ruke, a zatim se okrenuo mrtvacu. Na krevetu, posve uređeno tijelo mrtvačevo, bilo je prekriveno crnom plahtom: čekalo je da ga smjeste u odar. Doktor Baldo otkloni pokrivač: otkrilo mu se upalo, žuto, skamenjeno lice velika nosa, čela i usta. Smireno zaista: kameno i tuđe nekako. Daleko. Nedokučivo. I mršave ruke bile su na prsima prekrižene, ali, čudno, sve mu se ukazivalo daleko, prošlo, tako kao neprisutno... Obrati se mladiću pogledom: uhvati njegove 257

žmirkave, zaplakane oči. Ispitivali su se uzajamno nekoliko trenutaka, a onda mladić rekne: — Doktore, on je moja rodbina... — A kada će biti pogreb? — Sutra poslije podne. — Sve je već uređeno? — Sve ne. Znate, nemamo još one koji bi ga nosili. Ja ću svakako biti jedan od nosača. — Nema novaca, an? — Pa, donekle, i to, ali. . . — Ubrojite i mene među nosače. . . — prekine ga doktor Baldo i odmah se nanovo vrati Vereni. Sjedne uz nju za stol. Gledao ju je, a i ona je njega promatrala: — Izmijenili ste se, oslabili. Ne spavate i svemu ste prisustvovali? Šutjela je. — Ja letim po poslu i sve mi se čini da me to spašava od onog prisustva kojemu se vi prepuštate. Nije to dobro! — mrmljao je doktor Baldo. — Posao! Dobro je to, dobro, a sudjelovati ovako znači gubiti pamet. — Znam, ali opet ovako bježati znači ne biti više čovjek... — Prekine se i obrati nanovo mladiću. — Augustine, vi ste izgleda preuzeli brigu za sve? Mladić ustane sa stolice i priđe stolu: — Savjetujem se s gospođom. Ona sve i plać a ... — i pogledavši je doda: — Nadam se da više nismo neprijatelji! — Vršite dobro svoju dužnost? — upita, gledajući ga prodorno, doktor Baldo. Mladić ga je promatrao i ništa nije odgovarao. — Kod gospodina Barbaro-Jakasa vršite je već zdušno. — Doktore, možda se i varate. — Svejedno. Sad je najvažnije pokopati ga u redu, zar ne? Okolni seljaci znaju za njegovu smrt? — Ne znam. Tada su se otvorila vrata sobice i na njima se pojavila ona ista žena, iz prizemlja koja se bila stvorila ovdje prilikom Igorova umiranja. Nije ulazila, rekla je s vrata: — Zašto ne upalite svjetlo? Ovdje se jedva raspoznaju stvari... Poručio je pater Onofrije da večeras neće moći doći. Sutra ujutro će biti ovdje. Večeras, poslije deset, mogu i ja zamijeniti nekoga, ako bude trebalo. — Hvala vam, gospođo, — javila se Verena. — Bude li potrebno zvat ćemo vas... A svjetlo bi se zaista moglo upaliti, — i ona okrene upaljivač na stolnoj lampi. Prigušeno, zelenkasto svjetlo ispuni prostor. 258

Žena iz prizemlja se povuče i zatvori vrata. Svjetlo ukaže sobicu i njih same u njoj nekako novima jedan drugome: kao da su sačekali ovaj čas radi odluke neke. — Verena, ti bi se morala odmoriti... Ja ću ostati večeras do deset, a zatim će doći ova žena, vi, Augustine, ste zauzeti? — javi se doktor Baldo kao da želi potvrditi osjećaj što ga je u njima ostavilo svjetlo. — Mogao bih od pola noći, pa dok ne dođe pater Onofrije... — odgovori tiho mladić. — Tako. Sad je sve u redu, zar ne?... Verena. vi možete ići i odmoriti se do sutra, a ja ću ostati do deset sati i pozvati ženu kada budem odlazio. Uostalom, Verena, možete joj to odmah, izlazeći, i reći. Mladić ustane i ogleda se: čekao je da vidi što će učiniti Verena. Ona ustane i rekne krenuvši prema balkonu: — Budem li mogla spavati, spavat ću, inače ću se vratiti ovdje. Nemam gdje biti, — Verena, Verena! — uzdahne doktor Baldo. Izlazeći za mladićem ona mahne rukom doktoru Baldu, a da ga i ne pogleda. Ostavši sam doktor Baldo, ode do balkonskih vrata i rastvori ih: neka u ovu sobicu uđe vjetrina, pomisli, kad ju je on toliko volio. Odmah se i vrati te otkrije mrtvaca. U prigušenom, zelenkastom svjetlu on mu se ukaže nešto bliži, čak, u jednom trenutku, otkrio se i smiješak na mrtvačevu licu. To je, možda, radi juga — sjevne časkom u njegovoj misli — i okrene se opet balkonskim vratima, tada opazi kako rubac, kojim je bila prekrivena svjetiljka, podrhtava na vjetru mijenjajući kadikad gustoću svjetla. Ha, gle, to i jest razlog smješku na njegovu licu... Ode odmah do stola i utrne svjetlo. — Budi dalek... Budi kamen... To je najbolje! — Šaptao je tako, u polutmini. Približi se krevetu, pa rukom dotakne čelo mrtvaca. —Hladno. Kameno. Dobro! — izgovori glasno, a zatim ode do stola i sjedne. Spusti glavu na ploču stola te tako ostane nepomičan. Slušao je vjetar, šumor i buk valova, a misli njegove stadoše teći nekim svojim putovima otkrivajući i njemu samome neznane mu sadržaje. Vjetar je tada tako prodro u sobu da je rastvorio vrata sobice i doktor Baldo se uspravi osluškujući. Ali nitko se nije javljao. Upali svjetlo. Otkri mu se sama crnina otvorenih vrata. Ode do njih da ih zatvori, zatim prolazeći uz krevet, vrati se za stol i nanovo ugasi svjetlo. I opet se preda vjetru i buku valovlja, a i misao se stala javljati: Govorio je i mislio o narodu. Svom! A što je to bio njegov narod? Čudno, čudno... Onaj drugi isticao je klasu... Čudno, čudno... Pa, eto, i onaj drugi je 259

poražen. Sam se porazio... Dvije sudbine istog lica narodnog, zar ne?... Što je taj narod danas? Čisti poraz? I s jedne i s druge strane! Tone u ponor nestanka?! Izgleda... pukovnik Šok bi se suprotstavljao. Iskreno?!. . . Ah, njemu je sve sredstvo. Za što... A ja? Što sam u svemu tome? — Nikoga nema? — javio se tada, posve neočekivano, jasan muškarčev glas iz mraka. Doktor Baldo se trgne ispunjen nabujalim strahom. U prvi čas pomisli na mrtvaca, ali ne prođe dugo, a glas se opet javi: — Boga mu, ostaviše ga sama... I štakori bi ga mogli pojesti prije pokopa! — Ja sam tu! — vikne doktor Baldo neobičnim glasom i za sebe samoga. — Liječnik! — A vi ste, doktore! — javi se isti glas blažim tonom. Doktor Baldo napipa upaljivač na lampi i upali svjetlo. Soba oživi u zelenkastom svjetlu te otkrije na vratima čovjeka šezdesetih godina obrasla u gustu bradu. I nije se pomicao s vrata. — Uđite! — obrati mu se liječnik. — I zatvorite vrata. — I vi u mraku? A nije vas strah? — Ne. Zašto? — Tako. Mene bi, priznajem, bilo strah. Tu sam iz sela. Znali smo se, pa sam ga došao vidjeti, oprostiti se... — Ovako, u noći? — Da... — to, tu je, pogledajte i oprostite se... Došljak uđe oprezno i priđe krevetu te tu ostane prilično dugo. Prekriži i mrtvaca i sebe, pa se okrene doktoru: — Došli bi i drugi, ali nisu znali... A kada je sprovod? — Sutra poslije podne. Zašto se boje? — Zašto? Pitanje! — Okrene se zatim mrtvacu: — Eto, više, moj doktore, ni njega nema. Ja sam se tukao protiv njega, a sada, evo, me tu... Život! Čuo sam i za vas, doktore... — Što ste čuli? — Što sam čuo?!. . . A, eto, čuo sam... — Hoćete li sjesti? — I hoću, barem malo. Nego, možemo li pomoći što? — Bilo bi dobro da ga pomognete nositi. Ovdje, izgleda, nema tko... — Doći ćemo sutra, ako ne spriječe. Sjedio je za stolom nespretno i predao se šutnji, ali ni doktor se nije javljao, pa se šutnja pružila i raširila sobicom ispunivši je svu. Došljak konačno rekne: 260

— Tako, tako... Hm... Vi sami ovdje. Da sam znao bio bih donio vina, ili rakije... — Pa i nije potrebno, ja ne pijem... I, velite, tukli ste se protiv njega? — Podijelio se svijet, gospodine, pa tako jedni na jednu, drugi na drugu stranu, ispalo tako te ja i pobijedio... Pobijedio?! Tako! Ispalo... A sad, eto me ovdje, uz njega, pobijeđenog i ne znam, ja sam ne znam. . . Znate, gospodine, bogati i siromasi. Gadno je to i čovjek se ne može osloboditi misli o pravdi. Čovjek, to vam je pravda! Pravda me i ponijela prema onima što su branili siromahe... A on, znam, vidio neku drugu pravdu... Razumijem sada više nego prije, pa me evo, ovdje, gospodine. — I svijet je i danas protiv njega? — Svijet je svijet... Uzeše drugi ono protiv čega smo bili... Postali na svoj način bogati, moćni, samovoljni... Mijenja se svijet, gospodine, ali sila. . . Nego, vidi, vidi svijet... I oca sam mu poznavao... Doći ćemo, možda, sutra. Došljak ustane nespretno, priđe krevetu, pokloni se, prekriži mrtvaca, pa sebe i naklonivši se liječniku otvori vrata te s njih rekne: — Doći ćemo, velim, ako budemo mogli. Čim su se vrata zatvorila doktor Baldo ponovo utrne svjetlo, nasloni glavu na ploču stola i zaželi se vratiti svojim mislima, ali one se nisu javljale. Jedino riječ došljaka o dvije pravde usadila se u njegovu svijest i nije mogla nestati iz nje, pa ni vjetar, ni buk mora nisu je mogli pobrisati. Dvije Pravde! Pa danas bi mogle, poslije svih iskustava, postati jedna... Eto, to bi on želio, to bi morala biti i njegova misao... Čudna se radost neka objavi u njemu. Ta ga radost i digne te stane hodati sobom: od balkonskih vrata do kreveta gdje se kadikad zaustavljao kao da želi osluhnuti taj mir, tu daljinu, tu kamenitost što se u krevetu pružila. Ali jugo, razbješnjelo more orilo se prostorom i on se opet okretao balkonskim vratima. U deset sati ušla je žena iz prizemlja s još jednom ženom u mračnu sobu te uplašeno šapnula: — Gospodine doktore, vi u mraku? — Da: u mraku... — Upalite svjetlo, zaboga! Kako možete ovako! Svjetlo bljesne.

261

TO JE SVE, PTICO MOJA

Poglavlje 30. Doživjevši smrt Igora Kapetanovića kao karakterističnu sudbinu svog naroda, doktor se Baldo vraća do druge jedne »narodne sudbine«, do starog Barbaro-Jakasa sav potonuo u kob tih dviju personalnosti. Tamo, u vrtu kuće, gdje je starac boravio našao je Verenu skritu u tami vrta. Tu vodi on »značajan« razgovor s njom, koju prati zatim prema njezinoj vili. Pred vilom ga ona zamoli da uđe, u vilu, pročitat će mu prijevod jedne za nju značajne pjesme neke francuske pjesnikinje... On je sluša nevoljko. Tu mu je pročitala tekst: »Dakle, to je ta majčina ljubav«. Odlazeći od mrtvaca mislio je doktor Baldo odmah krenuti kući, leći i otpočinuti, ali taj njegov mrtvac, sobica i mrak u kojemu je proboravio puna tri sata nisu ga napuštali. Bio je sav ispunjen tom atmosferom, pa se nije ni vraćao već uobičajenim prečacem, nego je krenuo putem uz more kao da i ne žuri kući odmoriti se i osloboditi od svega toga u sebi, zapravo prevladati tjeskobu nekim neznanim mu još rješenjem, što je tražilo, sada, čitavo njegovo biće. Jer, zaista, bila je to tamna, mutna tjeskoba i jedino što je svjetlucalo iz tog mraka, pa se na mahove ukazivalo kao put k rješenju, bila je misao, koja mu se večeras, čak i tamo, pred mrtvacem, ukazala posve jasnom: misao o porazu s jedne i s druge strane. Sama narodna podloga na kojoj su se razvile dvije sudbine, dva moguća povijesna puta bila je poražena. Taj mrtvac od kojega je otišao i onaj drugi starac, što se već sprema na smrt, simboli su tih dviju sudbina. I ponijelo ga je to saznanje, ta svijest o stanju zemlje, naroda, nacije, a iz takva spoznanja morala bi se roditi i otkriti perspektiva mogućnosti novog puta. Shvatio je to jasno i izjednačio se s tim. Otkrivao mu se tako i njegov poziv, poziv koji bi davao smisao i njegovu životu. Nošen tom misli prepuštao se jugu, urnebesu valovlja, zastajao, gledao tu neizmjernu vodu, svu uzavrelu, prijeteću i nemilosrdnu. Život! — mislio je. Da, to je život. U njemu se mora snalaziti onako kako to čine galebovi, ptice što ih je često gledao danju kako sav taj bijes elemenata iskorištavaju da bi bili, da bi opstali. Od kada se spustio ovdje iz slavonskih svojih ravnica gledao je ovo široko more i neprestano mu se činilo 262

kako bi ga trebalo poređivati s plodnim ravnicama njegova rodnog kraja, ali nikada nije uspijevao posve uvjeriti sebe u to. Ta voda je u sebi nepredvidiva opasnost. Ovi ljudi ovdje i suživjeli su se s tim spoznanjem, pa se čak njome i hranila njihova svijest, ona kao da i čini osnovnu sastojnicu njihova karaktera. Kadikad mu se ukazivalo kako ta crta uvjetuje određenu nepouzdanost u te ljude, ali čim bi se sjetio Barbaro-Jakasa, pa i njega, Kapetanovića, odmah je takva misao nestajala i iskrsavao je taj Piotr kao očigledna potvrda njezina, pa i on, mladić, pa ... ah: koliki drugi! Ulazio je već u naselje, hodao uskim, krivudavim uličicama te kao i obično, po ovakovu vremenu i u ovo doba noći, nikoga nije bilo. Došao je tako i do kuće gdje je sam stanovao, ali nije mu se dalo ulaziti: sve je u njemu bilo još uzburkano. Krene stoga dalje. Prošetat će do borove šumice, na kraju mjestanca, vratiti se i onda leći, uzeti neko sredstvo za spavanje i zaboraviti sve. A sutra, da, sutra ga čeka strašan dan, dan sprovoda. Tek kada se našao pred kućom, u kojoj je stanovao gospodin Barbaro-Jakas, postalo mu je jasno: pa to je on i nesvjesno htio od kuće mrtvaca krenuti do ovog drugog »mrtvaca«, što ga je podjednako zaokupljao. I starčev je prozor, kao i uvijek, bio osvijetljen. Bdije, dakle... Zaustavio se uza zid vrta, gledao u tamu pod krošnjama, otkrivajući puteljke kojima je obično išao do dvorišta. Gospođa je Anita već davno legla i, zna on to, ne spava, njezina misao je u Zagrebu, s njima... Da pozove starca i da ga pozdravi? Da vidi, ovako u noći, živi simbol druge sudbine ovog naroda, kojemu pripada i s kojim se njegova svijest izjednačuje. »Obračunava« se ta staračka već sudbina sa svojim životom, a ne vidi kako ga to »obračunavanje« proždire i uništava... Ili vidi, ali ne nalazi izlaza?. . . I upravo je htio otići, napustiti to nesvjesno ročište, ove noći, shvativši kako bi susret sa starcem značilo izgubiti još i ovu noć, kad se na vrtnoj stazici, pod krošnjama, ukazala tamna pojava neka i kretala prema njemu. Neugodna hladnoća ga obuzme. Nije se još ni snaći uspio, a pojava je izdigla ruku na pozdrav te se oglasila šaptom: — .Da, to sam ja ... Ne, spavati ne mogu. — Ah! Verena... — usklikne s olakšanjem doktor Baldo. — Pa, zašto baš ovdje? — A gdje drugdje nego ovdje, kada nisam tamo odakle sam otišla?. . . — Prišla je do vrata vrt a i izašla na cestu. — Pa i ti si ovdje... Zašto? — Jest, jest i pravo imaš... — Kad si već tu, prati me do kuće, opet ću pokušati zaspati... Prekinuo si me u mojim glupim i tajnovitim pothvatima. Udvaram Starom kao kakav srednjevjekovni vitez svojoj dragoj. Čudno, zar ne!... 263

On ništa ne odgovori. Krenuše uz more prema vili gdje je Verena odsjela. — Šutiš?!... Smatraš me ludom. — Suditi tebi? Dovoljno si i pametna i iskusna... — Pametna i iskusna, veliš. Mudro. O tko je taj, reci mi, kojemu je pamet i iskustvo apsolutno određivalo put? Gledaj ovo more, ovaj vjetar, koliko iskustva, pa? — Hm... Ti elementi nemaju svijesti! — rekne i odmah mu bude žao što se dao zavesti u »diskusiju«. — I tvoj Igor i tvoj Barbaro, pa i Šok, zar nemaju i jedno i drugo? — Eto, potvrđuješ, Verena, samo ono što sam rekao: pametna si. Kadikad ipak... — Kadikad ipak! Ipak, dakle, kadikad misliš da bi mi trebalo nešto kazati, savjetovati, an? — Da, Verena, ali se odmah i obeshrabrujem... Nejasna si mi. Nekada mislim da si već posve određena, da sve što radiš znaš i da je uzaludan svaki napor upozoravanja, a kadikad opet pričinjaš mi se neodgovornom djevojčicom... — Svakako ostarjelom djevojčicom! — Možda! — Pa? — Ništa, ništa... Nejasno mi je. Što je to s tobom? Gdje si ti? Što si ti? Eto, tako često mislim. — Zar ne bih i ja tebi takva pitanja mogla postaviti? — Naravno, naravno, Verena, ali ja, eto, mislim da bih ti mogao i odgovoriti. Glupo, možda, ali ipak... Ne vidim, po onome što radiš, kako bi mi ti mogla odgovoriti. Oprosti! Šutjela je. Konačno se i zaustavila, okrenula se prema moru kao da se želi predati tom surom, noćnom vjetru. Zaustavio se i on uz nju. Obuzimalo ga neugodno raspoloženje neko: ne, nije bio voljan ulaziti sada u sudbonosne razgovore s ovom ženom, dosta mu je bilo i sebe sama, a ona, ta njegova Verena, nikakva smisla za granice nema, mjere nema, mora nametati svoj svijet onome s kojim je u prijateljstvu i to nametanje joj se čini prirodnim, a njezine teškoće teškoćama čitava svijeta. Umor i nestrpljenje ga je već dovelo do ruba i odlučivao se reći nešto neprijatno, pa otići, ali se ona javila: — Opraštam ti... Zašto ne bih tebi oprostila kada i drugima redom opraštam sve, ali vidiš, meni nitko ništa ne oprašta! Sjedila sam tu, u tom vrtu, na jednoj staroj klupi, posve već izagnjiloj i bilo mi je ugodno. Noć, vjetar, stari vrt. Nikoga... Samo, gore, svjetlo u njegovoj sobi. Znam da bdije, misli, živi, ali i 264

umire... Bože, kako sam luda. Tko će meni tu ludost oprostiti? Eto, znam, čak ni ti!... Svršio je svoj život, mislim tako, jedan, a ovaj drugi će ubrzo... A ja? Što onda?... — I te misli, Verena, nisu originalne! — Govorim što mislim: ovaj drugi, što mu svjetlo gori u sobici... pred više od četiri desetljeća došla sam k njemu... — Verena! — oglasi se doktor Baldo prijekorno. — Verena! Znam! Gdje si to, Verena? Što si?. . . Znam, glupo je i te su misli samo za mene, a ne za drugoga. I znam: to moje pričanje nije odgovor na tvoja pitanja. Naročito ne tebi, mom ljubavniku, oprosti. Ima nešto prostačkoga u tome, zar ne? Ali onda kome reći? Gutati sama svoja vlastita pitanja. Dobro, dobro... Nego, eto, ovdje, u ovom vrtu i ta me žena, što ima dva svoja sina, muža kojemu je vjerna, kojega čeka, žena kuću što drži, i ta me, velim, žena privukla, žena kao ja, a opet neizmjerno daleka od mene. Tu je, dakle, ona, takva ona, kakva sam mogla, pa možda i morala biti ja, biti takva s njim gore, u sobici što čitavu noć svijetli... Šutiš? — Šutim, Verena. — Šutiš, a vidiš: vičeš, znam da vičeš: gdje si to ti, Verena! Što si to ti, Verena? Sjedim tako na toj staroj klupi prepuštena njima, svojim mislima, pa me tako i jedna podmukla, gadljiva, krastava misao obuzme: vidiš, veli ta misao, ona, ta takva uzor-žena, ima dva sina, muža, živi savršeno, a, gle, ipak je kažnjena, kažnjena je, možda, teže od mene za koju se ne zna ni što je, ni gdje je. . . Tko je to kažnjava, uzoritu takvu? Uskoro će saznati ono što ti već znaš: nježnost će njezina, sin njezin, njezina najnježnija patnja-ljubav morati nestati. Otet će joj ga njezina nespretnost, aljkavost, ne njezina nebriga i ludost, ne... I u tom vrtu plačem zbog toga, ja koja nisam ona-žena, nego ja-žena, ali negdje u meni i tješi me to: da si majka... Velim: krastava, pogana misao... — Verena! — Čas. Strpi se... Očajnici misle, možda, i plemenitije od onih koji to nisu, pa čak i onda kada zlo misle... Strpi se i pomogni mi. Našla sam nedavno u nekim francuskim novinama jedan tekst, koji može samo žena napisati, pod naslovom: »Dakle, to je majčina ljubav«. Svidjelo mi se i prevela sam ga. Čitam ga kadikad sama... — Verena, molim te, umoran sam i sam. — Naravno, meni nitko ništa ne oprašta. I ti si umoran, a ja sam već umorna od umora... Tu me je prije dva dana neko ugledno lice iz ovog uvaženog mjestanca, nazvalo »kurvetinom«, a onog mladića za kojega sam kadikad i pomislila da bi mogao biti on, onaj on, što sam ga zamišljala čitajući i 265

prevodeći onaj francuski tekst. Onaj, što »frenetično maše krilima — radosti znakom. Na trbuhu leži u nestalnoj ravnoteži, vozi svojim rukama, vozi svojim nogama, ali ne razumije da njegova mala zadnjica i moja prisutnost priječe ga uvijek da poleti«. Eto, tako ja o tom mladiću. Mati. Tako, vidiš, prevodim, čitam i plačem... Šutiš? Ili ne razumiješ? — Šutim, Verena! — A znaš li tko je od svih vas najljudskiji prema meni? — Ne znam, Verena, ali jedino što me zanima to je tvoj mir, ti kao ti! — Pukovnik Šok! Jest, jest, on se jedini ljudski odnosi prema meni, a ja, ja ga prezirem i ubiti sam ga mogla, pa i htjela... Što?. . . Istina je: ubiti sam ga mogla vlastitim njegovim pištoljem, pa i htjela, on je čak i sačekao da me iskuša. . . A ja, ipak, sjedim u tom vrtu, gledam u osvijetljeni prozor i zovem svoju mladost zovući njega: Baaarbaaarrrooo... — To ti njega zoveš? — oživi, čudeći se, doktor Baldo. — Zovem, zovem, ali uzaludno... Zovem ga ja, ona koju ti pitaš: gdje si to ti, što si to ti, Verena? — A on čuje i misli da ga to pučina morska zove... Krasno. I traži pomoć od mene, liječnika, jer sumnja da su to halucinacije. — Čuje, dakle?! Ah, pa to je utješljivo! Moram ga zaista preuzeti, služiti mu, brinuti se za njega. Bit će to i moj spas... Pučina morska ga zove! Ili što? Ubiti nekoga?. . . — Idemo, Verena, kasno je. Sve samo prenapeti nervi. — Ipak, eto, pučina sam morska postala. Krasno: stara, neostvarena ljubav vraća se kao pučina morska. Romantično. Živjela romantika! Tko je to rekao da u svakoj kurvetini spava nježna, nevina djevojčica? No, nije važno. Tu je, tu... Izvrsna priča doktore, zar ne? Pučina morska koja zove! Eto, jedna barem utjeha... Vidite, sve se zadržava, ostaje, živi, u drugim oblicima i ništa se ne gubi! Ja sam panteist. Ne, to moje ostajanje u vrtu, pod njegovim prozorom, ne može propasti. Sad, kad je jedan otišao, drugi ostaje, sijeda damo, priđite i budite mu majka... — gotovo je bez predaha govorila Verena, ne želeći krenuti. — Idemo, idemo... — pospješivao je doktor Baldo nestrpljivo. — Idemo, idemo, ali gdje? Ta zar nije najbolje ovdje, pred pučinom, koja zove? Da odemo do mene? Znam, to ti ne želiš. Dakle?. . . Umorni prijatelju, vrati se kući, legni, odmori se, sutra te čekaju teški poslovi, možda ćeš morati i nositi mrtvaca, a ja, ja ću već negdje naći mjesto za sebe. Gdje si? Što si ti? — veliš. Pa i u tom vrtu, pod krošnjama, na staroj klupi, i tu sam negdje i tu sam nešto, zar ne? — Verena, ja te jedva prepoznajem. 266

— Ha! Pa znaš, zapravo, koga ja čekam? Onog uvaženog mještanina, koji me je nazvao kurvetinom i kojemu sam odgovorila da je krastava protuha, kojoj ni u lice ne bih htjela pljunuti. Da, gospodine doktore, zaželjela sam pljusnuti njega, ali, zamislite, moj prijatelju, i njega, onog dječaka, dječaka sad već iz moje prevedene priče, njega, koji je toj krastavoj protuhi rekao, čula sam to jasno, zamisli, da se ja s njim savršeno vozim. Krasno, zar ne, doktore! Ja čitam, prevodim tu majčinsku ljubav i njega zamišljam kao moguće nekada moje dijete, koje treba da poleti, a on, eto, sa svojom mamom, veli, »savršeno se vozi«. . . Sjećate se, prevela sam: »Na trbuhu, u nestaloj ravnoteži voziš svojim nogama, ali ne razumiješ da ti tvoja mala stražnjica i moja prisutnost, uvijek priječe da poletiš«. A on, toj krastavoj hulji veli kako on »savršeno vozi sa mnom«... Misliš, pijana sam, zar ne? Pa, možda i jesam. Samo ne znam od čega. Od svog beznađa?. . . I kako sam tu malu, glupu beštiju sinoć povukla za uho, kose i zajašila je... Vozi, velim, sada savršeno! A on zaplakao, zaista, zaplakao. To me iznenadilo, prijatelju. I oprostila sam mu, jer ja svima opraštam. Našao si me s njim pokraj tvog mrtvaca. Kasnije me pratio vrlo fino, fino-fino, do kuće i napustio me pred kućom u strahu, a da ni ruku moju nije sačekao. Zatvorivši za sobom vrata bacila sam se na krevet: zaspat ću, mislim, ta već dvije noći nisam zaspala, ali sna nikako i sve mi se nametala ona nesretna slika razgovora s fra Onofrijem i njega, umirućeg. — Ah, ah, Verena! — Kako patetično, naivno, prijatelju! Bože! Riječ je tijelo duha... Stara hrvatska riječ kao tijelo duha našega, sudbine naše, kao utjelovljenje... Ah, Bože, Bože moj, kako je sve to naivno i tužno, ta zar vi ne vidite da nas nema, da smo potonuli? Kakvo je to vječno obnavljanje naših Sigeta, vječnih, isukanih mačeva da bi se slavno, tako je: slavno — poginulo. . . I nije vam jasno da će vas Šok jednog dana sve pokupiti, pobrisati, otpuhnuti, a da nitko na ovom bijelom svijetu ne će reći — kako se ono kaže? — ni bijedno, početničko »a!«. I vidiš, prijatelju, ja sam htjela i u tome, u toj naivnosti biti. . . — Dobro, Verena, pravo imaš, ali sada bi trebalo leći i usnuti, nestati u duboku snu, odmoriti se od svih naših Sigeta privatnih i javnih... — Privatnih i javnih! Bravo! Doktore, vi znate biti i podmukao. . . Pa, neka, neka, to oporavlja. . . — Sutra je sprovod, sprovod i tvoje pružene ruke čovjeku jedne sudbine i ne želim reći čije još... — Čije, čije, reci! — Verena, daj smiri se i krenimo kući. — On je obuhvati oko ramena i nježno povuče naprijed, a ona mu se i prepusti predavši se odjednom plaču. Išli 267

su tako, bez riječi, dok se nisu našli pod borovim krošnjama gdje su i šumor vjetra i huk valovlja, pa i sama tama bili gušći. On osjeti da je njezin plač jenjao, pa se sagne prema njoj i poljubi je u kosu. — Sad je lakše, zar ne? — Ništa, ništa nije lakše, moj doktore. Govorom se bježi otvarajući sva vrata, ali šutnja nas usidruje sve dublje u osamljeničkom bezizlazju. . . On ju je promatrao u mraku i gotovo zabezeknut slušao ne progovorivši riječi. — Ah! A ti to, možda, i ne razumiješ! Riječ tijelo Duha! — Mora se uzeti nešto za spavanje, Verena. Evo ti, i ja sam uzimao ovaj preparat, koji sam na klinici dobio. Uzmi, bit će ti lakše. A i tu smo pred tvojom kućom. . . Ulaziti ne ću. — Samo još nešto da ti reknem. Muči me dijete. Da ga imam bilo bi, mislim često, lakše, a onda me ta nesretna Francuskinja i utješila strahotno. — Zatim naglo ušutje, Doktor Baldo ju je držao za ruke i slušao, pa kada je utihla zabrinuto zapita: — No, dakle, pročitala si? Prevela si? — I znaš što? Uđi na čas, pročitat ću ti, pa onda idi. Prevela sam. Svidjelo mi se, ali kasnije mi postalo i odvratno. Pomoć ćeš mi prosuditi. To je važno. Uđoše. Upalivši slolnu lampu donijela je zatim svoj mali blok te sjela za stol: — Sjedni, sjedni, ne će dugo trajati. Naslov već i znaš: »Dakle, to je ta majčinska ljubav«. Tražim spas, prijatelju i nije čudo što i ovako mislim. Dakle, slušaj: Tu si ti, pružena preda mnom, na sagu. Izdignute glave smješkaš mi se malim, bezubim ustima. Frenetično krilima mašeš — radosti znakom. Na trbuhu, u nestalnoj ravnoteži, voziš svojim rukama, voziš svojim nogama, ali ne razumiješ da ti tvoja mala zadnjica i moja prisutnost, uvijek priječe uzlet. Ptico-lutko, već osam mjeseci od kada postojiš najmanji tvoj podvig ne prestaje me uzbuđivati. Tu si, nježnosti moja. Utapljam se lagano, u ovoj ljubavi kamo me uvodiš iz dana u dan. Snagom ljubavi trošim se i umirem u slatkoći. I od straha da ću i tebe utopiti šutim. Gledam te i tonem šutljivo u tebi. Dakle, to je ta materinska ljubav? Trebalo mi je dvadeset i šest godina da bih otkrila ovu... bol. 268

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Čekajući te, ptico-bebo, pomirila sam se sa sobom samim, ali tvoje me rođenje na smrt posvađalo sa životom. Nekoliko sati poslije tvog prvog krika, shvatila sam to. No, bilo je kasno. Između mene i života otpočela je nemilosrdna bitka. I odmah sam se osjetila pobijeđenom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ali sada ona me drži. Neprestanom i iscrpljujućom ucjenom. S tobom i po tebi. Svaka patnja koja te čeka... Zamišljajući je ja vičem u sebi. Zbog tebe osjećam se majkom djece čitava svijeta. U kavanama, ulicama, kinima, metrou, ti si ona koju vidim u svim malim licima bez radosti, utrnulih oči, praznih pogleda. Pred tim beznadnim vapajima, tim skvrčenim tijelima, stidim se i strah me hvata. . . Zbog njih, zbog tebe. Kćerkice mala, samo gledajući tebe rekla sam svijetu ne. Bebo-ptico moja, ti mi se smješkaš s povjerenjem, a da te ni jedne sekunde ne čudi moj muk. Tebi je sve prirodno: nježnost, strpljivost, toplina, ljubav koja te okružuje. Sigurna si u sebi, sigurna u mene. Ipak, ne znaš ti to, ali vrlo često me spopada faustovska napast. Žudim, moj anđele, urotiti se s đavlom. Prodat ću mu m o j u dušu, m o j život za vječnost. Da bih u zam j enu osigurala sreću tvoju. Mefisto, čekam te. Kao oslobođenje neko. Dan kada ćeš me ti odnijeti, moja će ptica, možda, i uzletjeti. — To je sve, ptico moja. . . — pogleda ga na čas i ušuti. Ni on se nije javljao. Šutnja potraja dugo, neizdrživo dugo, pa se ona javi: — Ne znam, jesi li me pratio i razumio, ali nesreća je moja što mi se čini da bih tek, imajući nju, tebe-pticu, mogla pomiriti se sa sobom samom i pobjeći, odletjeti ma i sa samim Mefistom-đavlom. . . Ali ti šutiš! — Da! — šapne on. — Znam. . . Da, ali ja te nemam, pa kako onda da se spasim? Bez tebe nigdje i ništa ne mogu biti, pa čak ni u onoj naivnosti »Riječ — tijelo Duha«. Šutiš! Znam, znam. . . A sada idi, odmori se i ne velim ti da o ovom misliš. 269

Nemoj ni govoriti ništa, jer bi sve bilo bježanje i mimoilaženje, nego ustani i kreni, kreni što prij . . . — Ona ustane i otvori mu vrata. Doktor Baldo se nije micao. Sjedio je ne snalazeći se: sad ju je bespomoćno promatrao, sad se opet šutljivo zagledavao u stol. — Doktore! — oglasi se ona dubokim, izmijenjenim glasom — Molim vas, učinite mi tu uslugu, krenite što prije. On ustane, priđe joj, obujmi je. Zagledaše jedno drugome u oči i, odjednom, ona ga lagano odgurne, dovede do vrata i šapne: — Ne, ne, luda sam, ti ne možeš biti moja ptica. . . A sada, pođi, što brže pođi! On joj se okrene, ali ona energično zatvori vrata i zaključa ih. Odmah i pogasi svjetlo. Tada posve zavlada čitavom okolinom gust šumor krošnja i buk uzavrelog valovlja.

270

MEFISTO, ĐAVLE SAMI, KAMO ME VODIŠ?

Poglavlje 31.

Mladi Augustin se boji slražariti pokraj mrtvog Igora i moli Piotra da bude s njim. Piotr se koleba, ali, konačno, ipak pristaje. Otac prati Mladog Augustina prema kući Kapetanovića. I nađoše se upravo pred kućom Kapetanovića kada je udaralo pola noći. Otac se tada vraća, a Mladi Augustin ulazi u kuću mrtvačevu i nalazi uz mrtvog Igora Ženu što je stanovala u prizemlju i uz nju Verenu. Žena iz prizemlja odlazi, a on ostaje sam, s Verenom, uz mrtvaca. Vodi se dijalog objašnjenja. U razgovoru dolazi do evokacije teksta francuske poetesse i razvija gotovo intimno raspoloženje, ali uz stepenice se oglašavaju Piotr i Šok. Nastaje razgovor-igra između Verene i Piotra. Sve što se više približavalo veče, a naročito kada se spustila noć, u Mladom Augustinu rasla je, upravo bujala već panika od tog noćnog bdijenja uz mrtvaca. Obećao je olako da će, poslije pola noći, zamijeniti ženu iz prizemlja, a sada ni sam ne zna što bi učinio. Sam ne će izdržati, pa se već ozbiljno kolebao da li uopće i da pođe stražariti. Premišljao je dugo koga bi zamolio da bude s njim; dakako, sjetio se i Piotra, ali posljednji njihov rastanak bio je svađa te on, taj Piotr, kakav je već, ne će ga htjeti poslušati. Pa i taj mrtvac, tko je za Piotra taj mrtvac?A koga bi drugog mogao zamoliti? Pater Onofrija? Možda, ali on se već i opravdao. Da zamoli seljake? No, to bi ga tek kompromitiralo pred službenim ljudima u mjestu. Jedino bi mogao zamoliti svog oca, ali to mu se opet nije dalo zbog mnogih razloga, a najvažniji je: ismijali bi ga... Odlučio je stoga ipak zamoliti Piotra. I bio je već dva puta pred njegovim vratima, ali nije se usuđivao ući. Pritisnut očajem, našao se on i treći put pred njegovim vratima. I tada, gore, s prozora, na katu, oglasio se on, sam Piotr: — Mizerijo! Što obilaziš oko moje kuće? — O, tu si!. . . — čudio se, tobože, mladić. — Tu sam, tu sam, a ti se čudiš što sam tu gdje jedino i mogu biti, jadniče. Hajde još jednom moliti oproštenje onoj kurvetini! 271

— Ostavi! Trebam te... Izađi na čas. — Dođi gore, sramoto mjesta našega! Ne oklijevajući mladić je ušao u vrt i sačekao u dvorištu da mu Piotr otvori kućna vrata. I čekao je dugo. Znao je da ga Piotr namjerno muči t i m čekanjem: čekaj i znaj da to ja radim, da to ja mogu raditi!... Konačno se Piotr i pojavio na vratima kuće, napol ih otvorio i propustio mladića u kuću tako da je morao nakoso uz njega prolaziti te se posve približi njegovu licu. Zaključavši vrata Piotr tek tada upali svjetlo u hodniku. Krenuše lagano, nesigurno, obojica gore, na kat, u Piotrovu sobu. Željezni krevet uz desni zid, stolić do prozora i dvije jednostavne stolice — takva se otkrivala njegova soba. Po krevetu i stolu mnoštvo ilustriranih revija: sve razbacano, zbrčkano bez ikakva reda. I odasvud je izbijao zadah gnjileži neke. — Sjedni, sjedni, izdajico!. . . A ti bi mogao i biti spija nekoga, an?. . . — govorio je Piotr gledajući sumnjičavo mladića, ispruživši se posve na krevetu. — Hajde, hajde, opet ćeš početi. . . — branio se mladić. — Opet ću početi! A kako drukčije nego opet... Kako drukčije može pametan čovjek? Ne trče, glupi sinko, samo pojedinci u krugu s nožem za leđima, nego i organizacije za organizacijom, čak i države. . . Što!? Upravo države najočiglednije. To ti još ne znaš: jedna prijeti drugoj! Koja te je već osvojila? — Čuj, Piotr, ja večeras, zapravo od pola noći, pa do jutra, moram čuvati mrtvaca... — Igora? — Da, Igora. Priznajem: mislio sam da me ne će biti strah, a sad me počela hvatati panika, pa. . . — Pa si došao k meni da ti pravim društvo, an? — Da. Ne ćeš mi to odbiti! — Odbit ću, dakako da ću odbiti! Zar ne znaš, mizerijo, da je on narodni neprijatelj? — Pa?! — Pa? Pa ni sam nisi trebao to prihvatiti. — Ali on je moj rođak i... — I što, što maloumniče?... Vidiš, kako lijepa riječ: malo-uman! Nego, da, to bi moglo biti i korisno... Čuj, da, dobro, ti idi, a ja ću ti poslati 272

nekoga, ili ću sam doći... Ha, a strah te od onog ljudskog strašila? I mora te biti od njega strah. A tko će ga nositi? — Vidjet ćemo. . . Ja moram, a i doktor Baldo se ponudio... — Ponudio se... Ne će dobro svršiti!... Čekam Šoka... »Trčat« će, ili će leći nosom u zemlju t a j dotur. Nepomično...A s njom si bio? Voziš dalje? Eh, zašto nisi nju zvao. Mrtvac u krevetu, jugo, valovi, a što možeš bolje... — Piotr se pruži i rastegne raširivši ruke čitavim krevetom, pa zatim stane zijevati i govoriti: — Jesi li joj sve već vidio? Ja gledam, najprije gledam, ispitujem, sine moj, što sve ja ne ispitujem. Ih, kako bih je ja pretražio! Nju, nju osobito! ... I onda bih je pljunuo. Nikada ni na koga ne bih s takvom slašću pljunuo kao na nju. Pljuvao bih joj dolje, među noge, u samu nju, preuzvišenu rupu smrdeću! U usta, jest u usta, pa u oči. . . Vidi! — on potraži među revijama fotografiju neke gole žene, pa, našavši je, pokaže je mladiću. — Pogledaj, njoj sliči... Gledao sam noćas tu fotografiju i mislio što bih učinio. . . Ti i ja mogli bismo je srediti zajednički, an?. . . Pred mrtvacem! Ha?... — Gledao ga je svojim malim, masnim očicama dugo bez riječi. — Mrtvac je bio njezin ljubavnik?... — Piotr! Ti si lud... Ta, ispod, u prizemlju stanuju ljudi! — Ha, na to nisam mislio. . . Ali, onamo, u njenoj vili, među borovima, nitko ne bi čuo... — Piotr, ostavi ludosti. Hoćeš li doći, ili ne? — Rekao sam ti, mizerijo, budi tamo. . . Šok će tebe odgajati posebno i zaboravit ćeš svog starog učitelja... Pozovi i nju i tamo ćemo se pomiriti. Pred mrtvacem. Mladić ga je promatrao i po prvi put mu se ukazao jasno ludim, ali strah ga je primoravao da šuti. Konačno primijeti: — Nemoj govoriti ludosti, nego dođi, jako se bojim, a bilo bi dobro i da Organizacija pripazi... — Bit će netko. A ovo što si čuo, nisi čuo, to je jasno? — Sad mogu ići, an? — Možeš, ali ne moraš. Jesi li bio s doktorom? Mislim da Šok ima vražje misli, ali ja sam sam, tugo moja, sam... Ubit će me jednog dana, ili će me javno osramotiti odričući se mene. Znam, ja sam govneno sredstvo... Metode! A ja, kadikad, pred tobom glasno mislim... Đavo me odnio, ne mogu a da se pred nekim ne hvalim svojom lukavošću i znanjem. Rekneš li nekome ovo što sam ti večeras govorio izmislit ću strahote o tebi... I ono da si sa starim, 273

pijanim Zobom vozio kozu! Čuvaj se... Spijo! Čuvaj se, već te imam i svima govorim da si spi ja... — Dođi večeras, a sada idem. — Idi! Nemoj misliti da te nemam u svojoj šaci, a sve ovo govorim da bih te iskušao. . . Zucni nekome i Sodoma i Gomora će pasti na tebe. Znaš li šta je Sodoma i Gomora? — Pusti me, moram ići. . . — Sodomist, ti si Sodomist!. . . Piotr ustane i isprati mladića. Spuštajući se niz stepenice Piotr je neprestano prijetio: — Imam te, imam, spijo, sodomitska. Mrdneš li zemlja će se pod tobom prosesti... Ovo je zemlja gdje je laž postala najplemenitije sredstvo. Čuvaj se i zapamti: laž igra... Da bi se obranio od laži, moraš naći zaštitnika, a tko je on, taj tvoj zaštitnik? Ili oni, ili ja, što je svejedno! Ali, tebi je korisnije meni biti vjeran, jer ja sam njima još vjerniji! Addio, kokote moj... I kukuriči ako se bojiš. Tko se mrtvaca boji taj je dobar plijen onima koji raspolažu sredstvima za buđenje straha... Strah, strah i amen! Rastali su se na vratima vrta tako da ga mladić nije mogao pogledati u oči, a kada su se željezna vrata zatvorila Mladi Augustin krene brzim korakom kući toliko uzbuđen da je, pred svojim kućnim vratima, gotovo zaplakao. I po prvi put mu padne misao na um: trebalo bi pobjeći odavde. Otac ga je doista dopratio do osamljene kuće Kapetanovićevih. Upravo kada je s tornja crkve odbilo dvanaest plašljivih udaraca starog sata, zatekli su se oni pred vratima kuće. Svjetlo je gorjelo u prozoru, a vrata je otvarao i zatvarao vjetar, pa je i to na mladića djelovalo panično. Otac ga sačeka, pred vratima, dok je on skoknuo gore da vidi je li žena iz prizemlja još uvijek u sobi. Na svoje iznenađenje našao je u sobi ženu iz prizemlja, ali i nju, sijedu gospođu Verenu. To ga je i uplašilo i obradovalo. Dakle, sam biti ne će. . . Javio se ocu sa stepenica, obavijestivši ga da bude bez brige, jer ima društvo. Vrativši se u sobu, sjeo je odmah za stol gdje su već i obje žene sjedile te razgovarale. Prestale nisu šaputati ni onda kada im se on pridružio da, kao da već dugo sjedi s njima. — Tako vam je to, moja gospođo, ali što se tu može? Rodila sam ih petero: tri sina i dvije kćeri, pa što? Živim tako da se svaki dan 274

svađam s onim mojim starim vragom. I vi ovdje čujete, kadikad, naše svađe, a djeca su pošla svaki svojim putem. Jedan je i poginuo, eno mu ime onamo na spomeniku, u parku. Mirovinu zbog toga i imamo... A onaj tamo čovjek — pokazivala je rukom prema mrtvacu — i nije bio loš čovjek, samo nesreća, kad te nesreća stane slijediti onda je gotovo... I koliko ih je još sličnih. . . — A vi ste u ovoj kući odavno? — Ne, ne, prije pet godina. Dali su nam zbog onog što je poginuo... A drugi moj sin bio je na strani onoga tamo — i opet je pokazala prema mrtvacu. — Gdje je sada i ne znam. Jednom se bio i javio, pa zašutio... Ne valja, ne valja... Ali, eto, došla mi je zamjena i ja ću poći, a vi kako znate... — Ustane te krene ne osvrćući se više, tek na vratima se okrene: — Bude li vam što potrebno, a vi zovnite. Udarite tri puta nogom o pod. Čut ću... Bolje da ste dvoje... Laku noć. Ostavši sami, pogledaju se na čas, ali mladić se zbuni: nije izdržao njezin pogled, pa se obratio mrtvacu, u krevetu. Da bi stanje učinila podnošljivijim Verena rekne: — Vas ne bi bilo strah ovdje ostati sam? — Bilo bi me. . . Dopratio me otac i da vas nisam našao ostao bi on ovdje, dok se netko ne pojavi. . . — Rekao je »netko« da ne bi morao reći Piotr i to ga zbunilo, pa je ispitljivo pogledao Verenu: — A i on, Piotr, bi mogao doći. . . Ne bi bilo dobro da se sretnete. Ali, možda dođe i drugi netko. . . — Pa što, neka dođe. . . Mizerija je to! — odvrati Verena smrknuto. — Ne bi bilo dobro. . . Zašutješe. Tada se oglasi lupkanje balkonskih vrata na koja je udarao vjetar. Verena ustane, ode do njih i zastane tamo časak, zatim krene do mrtvaca. Bio je otkriven, pa ga ona opet pokrije crnom plahtom. — Bolje tako, zar ne? — obrati se ona mladiću. On je pogleda i, ne shvativši o čemu se radi, šutio je. — Čula sam da pišete? . . . Mladić je zbunjeno šutio. — Ja se tih lica toliko bojim. Ne znam što je to? Ta neočekivana nepomičnost, hladnoća, daljina. . . — Da, pa zato i ne sliče više na sebe žive, podsjećaju na nekoga drugoga, ali i ne može se znati na kog . . . Volite li maske? 275

— Ne, oduvijek sam se bojala njih. Najstrašnija mi je bila brza izmjena maske-lica. Staviti i dignuti masku! Ta izmjena, to je ono najstrašnije. . . Nego, to, mladiću, radimo svi. Zar ne mijenjamo svoj izraz kako od nas situacija traži. . . — Jest, ali ipak ne tako oštro. Ona se vrati od mrtvaca k stolu i sjedne nasuprot mladiću. — Evo i nas ovako: dvije maske! Gledamo jedna drugu, pa ipak vas nije strah? — Ne. . . rekne on tiho. — A meni se čini ipak. . . Šutio je. — Da se pojavi taj vaš Piotr i da gledam njega ovako kako vas gledam, što bi on uradio? — Ne znam... Ali se bojim da bi on, zaista, nešto uradio. Jer, kadikad mislim da je on lud... Možda bi vas i pljunuo... Tako je i rekao.., — Tako je i rekao! Vidiš, vidiš! Baš me zanima. Voljela bih da dođe. Naročito, ako je, kako vi kažete, lud. — Uzbudila se ona i uzšetala te krenula do balkonskih vrata, zastala uz njih slušajući udarce vjetra, a zatim se javila i ne okrećući se: — Dakle, vi ne volite jugo, vjetar, uzburkano more? — Pa nisam to rekao. — A vi, po svemu, i mene smatrate ludom, zar ne? Ono jučer, tu, ispred kuće, radi samo luda žena... Šutio je i gledao u mrtvaca. Ona pristupi stolu i ne sjedne, nego tako, stojeći, zapita: — Recite, zašto ste lagali »da savršeno vozim s vama«? — Gospođo, već sam vam pokušao objasniti... On je takav čovjek, on traži da mu se laže, to jest, da mu se govori ono što on hoće. Njemu se mora lagati, jer ste inače bijeda. Razumijete li? Morate dopunjati njegove misli i želje, a nekima, opet, morate govoriti istinu... Oprostite. . . Mene je i sama kadikad stid od toga... — Od toga, od čega? — Pa od toga što sam opet ja takav da volim zadovoljiti drugoga, pa i ne namećem svoje misli. . . I znam, kada opet budem s njim neću moći izbjeći, a da ne lažem. Znate: laž i strah su vrlo blizu jedan drugome. — Vrlo blizu jedan drugome. Bravo! 276

— On je vlast ovdje. — I zato što je vlast lažete? — Jest, jest, gospođo, njega vlast treba i on treba takvu vlast, ali i ne samo radi toga. . . Ima još nešto! On traži od vas da budete važni, ako to niste onda ste bijeda... Jer bijeda, tko želi biti bijeda? — Ipak, ipak, vlast... — rekne ona blaže i sjedne za stol te je tako razgovor dobio neku intimnost. — On, vidite, ima svoje teorije. Veli: u nas se mora lagati, laž je u nas državna sila... — I vi u to vjerujete? — Vjerujem?!. . . Mnogi lažu, gospođo! Svi nekako traže da se laže, očekuju laž. Onaj tamo, u krevetu nije lagao, zato mi je bio nekako zanimljiv i bliz... Ali Piotr ga je mrzio, prezirao... — Zaista?! — Hm. . . I ja sam kadikad mislio: je li on to, zaista, njega mrzi, ili se samo pravi radi potrebe, gotovo dužnosti... On je glumac... — I luđaka glumi, znam, to mnogi rade. — Da, i to oni smatraju svojom mudrošću... — Snagom, snagom... — Snagom, jest i snagom, ali se i prave od toga mudri. On voli, gospođo, i učiti, objašnjavati... Strah i laž, vidite, on to objašnjava ovako: vlast se u nas... — prekinuo se on naglo i gledajući je nepomično u oči, šapne: — Možda bolje da o tome i ne govorimo? — Zašto, zašto? Govorimo pred mrtvacem... A, vidite, ugodno je s vama i razgovarati. Mladić se ogleda po sobi i onda upita: — A vi, vi ste organizirani? — Sinko, ja sam sigurno starija od tvoje matere. Možeš govoriti bez straha istinu.. Mladić slegne ramenima, pa se sagne prema njoj i otpočne gotovo šapćući: — U nas. . . To on govori! Svi ljudi kao da trču u krugu i svaki drži nož iza leđa skriven... Svaki, dakle, vidi svakome iza leđa skriveni nož, ali se pravi kao da ga ne vidi. Piotr to tumači: nož je, veli, prijetnja, dakle, strah, ali ne samo strah, nego i laž, jer nitko ne želi reći drugome: nosiš nož iza leđa, da me... Tako! Razumijete? Svi smo se zakleli na laž i ona je stoga, veli on, najveća naša snaga. Od straha lažeš, lažeš govoreći ono što moraš, a moraš ono što ti zapovjede, a zapovjedaju oni koji imaju sve u svojim rukama od tvog kruha do tvoje misli... 277

— Krasno! I tako, ti sinko, njemu lažeš od straha i to da si sa mnom »savršeno vozio«. . . A ne izgleda li to kao da si kazao kako sa svojom mamom »voziš savršeno«? To, to mu sigurno ne bi potvrdio, da bi ga zadovoljio? Šutio je i promatrao Verenu posve izmijenjenim licem. Njoj se učinilo kao da će opet zaplakati, pa stoga ustane i krećući prema mrtvacu gotovo usklikne: — Mefisto, ostavi me! Došavši do mrtvaca ona ga nanovo otkrije i zagleda se dugo u njegovo lice. — Što ste ono vi rekli? Da su mrtvaci daleko, ili da vam izgledaju daleko? — Ne, rekao sam: tih se lica toliko bojim da o njima ni misliti ne mogu. — Tako! . . . — rekne i okrene se prema mladiću, pa nekako neodlučno i pođe prema njemu: — Ah, kako je, zapravo, drago to mrtvo lice. Sve je tu daleko, izgubilo se u nedogledu i nestalo. Jest, jest: sve nestaje, sve se gubi. A, vidite, mladiću, to mrtvo lice tamo, mene je vozilo i to možda čak savršeno... Jest, jest: sve nestaje, sve se gubi... I što ćete sada vi tu? Mogla sam vas i roditi, mogli ste biti i moja beba, beba-ptica, kako ono veli neka francuska majka. Čujte, ona veli: »Na trbuhu, u nestalnoj ravnoteži, voziš svojim rukama, voziš svojim nogama, ali ne razumiješ da ti tvoja mala zadnjica i moja prisutnost uvijek priječe uzlet«. He, he, he... Moja ptico, mogla sam te i roditi, dakle, gledati te kako voziš ručicama, kako voziš nožicama, kako rasteš kako trčiš, nožem iza leđa, ispred, ili iza nekoga, pa i iza mene, koja nosim također nož iza leđa... O francuska majko, nikakav te Mefisto, đavao ne može spasiti od te ludosti, koja se zove roditi!. . . Ili živjeti! Razumiješ li ti ovo što govorim sinko-ptico? Mladić ju je gledao i šutio: živ strah je buknuo u njemu od nje. — Bojiš me se, vidim... Reci mi što si jučer osjetio kada sam te ujela za punačne tvoje usne. Mladić je i dalje šutio gledajući je netremice. — I da te ja... Ah, reci: kad si i s kim si vozio. Pa i ne bilo savršeno, an? — Nisam nikada... — šapnuo on od straha, kao da se ispovijeda. — Ah.. . Mefisto, đavle sami, gdje me vodiš, guraš? No, dakle? — obrati se ona mladiću, koji se ukočio te zurio u nju, zatim se naglo okrene prema balkonskim vratima i rastvori ih. Jugo prodre u sobu, a rubac, kojim je bila prekrita lampa na stolu, uzdrhti, pa se i atmosfera sva uzbiba. Stojeći na vratima, u vjetru, ona mu šapne: — Pa, nevina ptico, nevina laži, nevini strahu, dođi, priđi i vozi, vozeći udavi me, ubij me ptico-bebo... Mladić je ostajao nepomičan, ukočen, posve savladan panikom. Videći ga tako zaprepaštena ona krene prema njemu, no u taj čas se oglasiše koraci uz stepenice i za čas rastvoriše se vrata sobice, a u njima se ukazaše pukovnik Šok, 278

odmah iza njega on, Piotr. Sav ozaren smiješkom ušao je pukovnik u sobu, obraćajući se Piotru nekako preko ramena: — Brzo zatvori vrata, jer su balkonska otvorena! — Ali odmah se i obrati Vereni: — Verena! Gle, nisam očekivao, ali veseli me... — Priđe joj, uzme je za obje ruke te ih poljubi. Piotr se smrkne, ali već je bio u sobici i zatvarao je vrata za sobom. Mladić je ustao, zbunio se kao da je ulovljen u nekom zlom, nečasnom djelu. — Gle, kako je dobro što sam ovdje došao! — mrmljao je pukovnik puštajući Verenine ruke i obraćajući se svima: — Nezgodno je samo što je tu prisutan onaj tamo, ali ništa zato, živi uvijek pobjeđuju mrtvace, zar ne? — Zaista? — upita Verena ostajući još uvijek uz balkonska vrata. Pukovnik je pogleda i osmjehne se, a zatim upita: — Svi se znate? Nastala je kratka šutnja i uzajamno obilaženje pogledima. — Piotr, ti znaš gospođu Verenu? — upita pukovnik. — Da... — Samo tako: da? — dometne pukovnik s visoka. — Da, jer drugarica zna i pljuskati, a to nisu naši običaji... — promrmlja Piotr ne gledajući nikoga. — I ne samo to! — oglasi se Verena. — Oni su posvađeni... primijeti preplašeno i naivno mladić. — Ali to bi se vrlo lako moglo urediti, popraviti, ako... — Piotr, dolje, u mom automobilu ima dobrog Courvoisier-a. Donesi za pomirenje. I zbunjen i ljut Piotr ustane te se izgubi. — No, što je to bilo? — obrati se pukovnik mladiću. — Želim da se o tome više ne govori! — izjavi energično i neočekivano Verena. — Pa dobro, neka bude tako. — Odluči pukovnik: odmah se i osjetilo da zna vladati. — Popit, ipak, možemo čašicu. — Popiti se uvijek može! — odgovori mladić hrabro i otvoreno pogleda Verenu, no ona mu i ne vrati pogled. To ga zbuni, pa da bi se snašao ustane i izjavi: — Nespretan je Piotr, idem mu pomoći... — I ne gledajući ostale za čas nestane iz sobice. Pukovnik pogleda Verenu tražeći objašnjenje, a!i ona je bila odsutna: promatrala je mrtvaca. — Ovdje miriše barut! — oglasi se pukovnik. — Kao i uvijek, pukovniče, imate dobar nos, ali poštedimo ovaj prostor ovdje. 279

— Htjeli ste reći svetište? Šutjela je, ali upravo su se i vrata otvarala: i Piotr i mladić su ulazili u sobu prilično kisela lica. Piotr položi bocu na stol, bez riječi. — Ali čašica nema, gospodo! — uzvikne pukovnik. Verena ustane bez riječi i izgubi se, odlazeći u kuhinju. Šok iskoristi priliku i obrati se obojici upitnim pogledom. — Ženska posla, ako smijem tako reći... — promrmlja Piotr. Vrata se sobice u taj čas opet rastvore i Verena vikne: — Znala sam... Ne ženska posla, nego rabota krastavih protuha! — Ponovo zatvori vrata i nestane. Pukovnik se smrkne i obrati se jednom, pa drugom oštrim pogledom. Nitko ništa nije odgovarao, no i ona se ubrzo pojavila s četiri čašice. Položi ih, bez riječi, na stol. — Čuo sam teške riječi, pa, Verena, kako da pijemo? — Ja i ne moram piti... — Bit će najbolje, pukovniče, da ja odem. Čekat ću vas u svom domu. To »u svom domu« bilo je rečeno tako da se pukovnik osmjehnuo. — A ne, otići ne ćete! Poigrat ćemo se ovdje, u našem krugu, trčeći nožem skritim iza leđa... Pukovniče, ovdje svaki svoj nož skriva iza leđa i trči za drugim, drugi za trećim, treći za... i tako dalje. Tako, eto, krećemo u krugu trčeći jedan za drugim. Svaki je od nas drugome prijetnja: pazi, ubit te mogu! To je, pukovniče, naše stanje, tako priča, zar ne, mladiću, uvažena naša veličina, drug Piotr?. . . Tako, veli on, svira orkestar naše vlasti, a mi moramo plesati! Ha, zar ne? Ali taj nož za leđima nije samo prijetnja-strah, nego, on je upravo stoga i, kako da reknem, apologija laži. Laž je naša baza, laž je naša atmosfera u kojoj dišemo, laž je naš kruh svagdašnji, laž i strah najsvetije su sredstvo naših ljudi! To je misao naših uglednih ljudi, drugova, ovdje o njima — drugovima, o nama, o... A onome tko noža nema za leđima njemu se mirno može reći da je kurvetina, kao što je ta uvažena hulja, s nožem za leđima, izvoljela dobaciti meni, jer sam pljusnula njegova učenika, učenika takva nožlaž-strah evanđelja, što je besramno lagao, udovoljavajući, lažući, tom svom učitelju, koji se ponosi drugarskom aureolom svojom, lagao je mizerno da je sa mnom »savršeno vozio«... Ha, pukovniče, to je vaše društvo ovdje... — siktala je Verena već kao izbezumljena, a Piotr je stajao uspravno gledajući je netremice. Mladić se obraćao sad njoj, sad pukovniku i konačno, čim je spomenula njega, sjeo, oborio pogled te ga više nije ni dignuo. — Da, treba vas roditi, drhtati nad vama, dušu i život prodavati đavlu — vlasti da biste sretni bili i onda evo vas To su ti ljudi!. . . Fuj, fuj! 280

Pukovnik, konačno, ustane, priđe joj želeći je uhvatiti za ruke da bi je smirio, ali ona odstupi i opet se obrati Piotru: — Sad možete ići, krastava protuho, u »svoj dom«... I u lice bih vam mogla pljunuti, ali to ne zaslužujete, mizerijo! — Tada su se lagano stala otvarati vrata sobice i u njima se otkriše dva odrasla čovjeka: jedan dugih brkova, a drugi šiljate, žute bradice. Zastadoše, ne snalazeći se. To i prekine Verenin bijes, a i ostale posve iznenadi. — Oprostite, mi smo iz obližnjeg sela. . . Poznavali smo i oca i djeda umrlog, pa i njega samoga, došli smo oprostiti se... — Izvolite — prihvati pukovnik. — A mi ćemo se povući. Verena, molim vas, smirite se, još ćemo morati razgovarati... Zaista, oni se povukoše, jedan za drugim, tako zbunjeno da se Vereni to učinilo i komičnim, pa se zlurado i iskesi. Mladić se na vratima i okrenuo u nedoumici: učinilo mu se da bi trebalo, možda, i ostati, ali kako ga Verena ni pogledala nije, on se izgubi. Seljaci su ostajali uz vrata dok se nisu našli sami sa sijedom gospođom. Zbunjeni i sami, nisu znali što bi trebalo uraditi. — Gospođo, nismo željeli smetati... Eto, došli smo... — U pravi čas... — ubaci ona i isceri se njezino lice u smiješak. — Došli smo oprostiti se... — ponovio je tiho onaj žute, šiljaste bradice. — Pa izvolite! I ja sam slučajno ovdje. Čekam oca Onofrija. Oba došljaka se približe mrtvacu, prekriže ga, pa se i sami prekriže te ostanu šutljivo gledajući u mrtvaca. Konačno se okrene čovjek šiljaste bradice i, uzdahnuvši, rekne: — Sudbina. Tako je. Sudbina... — Sjednite na čas, — ponudi ih ona. — Pa i ne ćemo, odmah idemo natrag, ali htjeli bismo reći da će neki od nas doći i pomoći odnijeti ga na groblje. — Okrenuo se opet mrtvacu i prekrižio ga. To učini i drugi, pa, ne znajući ni sami kako bi to uradili, poklone se sijedoj gospođi i izađu. Ostavši sama priđe ona mrtvacu, dotakne mu čelo, prekrije ga i ode do balkonskih vrata. Usput opazi na stolu netaknutu bocu konjaka i, gledajući je časkom osmjehne se. Okrenuvši se, zatim, u sobu gledala je dugo u krevet: tamo, gdje je, pod crnim pokrivačem, ležao on, mrtvac i nije se mogla oteti šaptu: — Ali Duh taj, tvoj taj Duh, što se u riječi otjelovljuje, gdje, gdje je to?

281

IV. dio

OVDJE LEŽI KORISNA BUDALA

282

PIOTR SAM, U VJETRINI

Poglavlje 32. Iz kuće mrtvog Igora pukovnik Šok, Piotr i mladić izađoše zajedno te se ubrzo nađoše na cesti što vodi uz more. Tu se mladić i Šok rastaju od Piotra, koji odlazi u mjesto, a oni dvojica nastavljaju put uz more. Mladić priča priču o sukobu između njega i Verene. I mladić se, konačno, rastaje od Šoka, pa, konačno, i ostaje sam, na cesti, uz more, te vodi dugi, poluglasni razgovor sa samim sobom. U tom monologu se zapravo samoispovijeda... Iznenada ga osvijetle farovi automobila. To je pukovnik, koji se zaustavlja pred njim, uzima ga k sebi u automobil i, razgovarajući, dovodi ga do kuće. Razgovor je važan. Izašavši iz kuće i pukovnik, a za njim i Piotr i mladić, krenuli su prema cesti što je vodila uz more. Noć! Mrklinu njezinu povećavali su niski oblaci gonjeni nebom sve jačom vjetrinom. Rijetka svjetla, uz cestu, omogućavala su im snalaženje. Hodali su bez riječi. Pukovnik se zaustavio na mjestu gdje je bio parkirao auto, pa zastadoše tu i oni: Piotr i mladić. — Želiš li sa mnom u mjesto, ili ćeš pješice? — upita Šok hladno, obraćajući se Piotru. — Pješice ću ja, auto i onako teško može do moje kuće, — odgovori smrknuto Piotr. — Ti ćeš sa mnom? — upita pukovnik, a zapravo naređujući mladiću da uđe. — Mogu. . . — šapne on poslušno. — Piotr, sutra u jedanaest sati je sastanak. . . — mrmljao je pukovnik paleći motor. — Znam, sve će biti u redu. Mladić uđe u auto, pa odmah i krenu, neposredno pokraj Piotra, koji se stiskao uz rub ceste, odmah do zida, što je pratio cestu. Gledao je časkom za njima, obuzet nestajanjem crvenog, automobilskog svjetla u mraku, a zatim sagne glavu te pođe cestom ne primjećujući ni buku valova, ni bijesne zamahe vjetra. A pukovnik, on je vozio šuteći. No, kada su već bili na kraju mjestanca, zaustavi auto uz rub ceste i obrati se mladiću: — Eto, moj Augustine... Tako! A zovu te ovdje Augustin? 283

— Zovu me i tako. . . — šapne mladić. — I tako, dakle... — Jest. — O mein lieber Augustin! — otpjevuši pukovnik, pa zašuti časak, zatim uzdahne i rekne: — Dakle, Augustine, morao bi mi ispričati što je to bilo. . . Ali sve, i zaista, čistu, pravu istinu. Mladić ne odgovori odmah. Pomisli: što bi Piotr sada odgovorio? Laž, ili istinu?. . . Zar i sada to ne trči pukovnik iza mene s nožem iza leđa, a ja, ja... Ali, slagati?!... Kako? I što bi mogao slagati? Najbolje je, dakle, a i najlakše govoriti istinu: — Pa, da vam pravo kažem n i sam ne znam kako se to zbilo. Šetali smo, Piotr i ja, uz obalu i, znate njega, on uvijek poučava, on sve zna najbolje i baš onamo, uz one kuće do mora, što ih mi zovemo »Prostor šutnje« stigla nas je ona, gospođa Verena. Od kada je ovdje, priča se mnogo i svašta o njoj. Upoznao sam je u restaurantu »Burin« i što sam mogao drugo nego je pozdraviti. Išla je k onim starcima te ušla tu, u jedan od onih ulaza skupine »Prostora šutnje«. A on, Piotr, znate ga vi, odmah meni, čim je ona zatvorila vrata za sobom: »A ti, voziš ti nju?« Što bih ja vozio nju? Jedva je i znam, ali njemu se mora odgovarati ono što on želi, jer inače... Ah!... Pa tako ja i prihvatio te izlanuo hvaleći se: »Vozim; vozi i ona savršeno!« Možda ne baš tako, ali svakako nešto jako slično tome. Eto, glupost, a ona osluškivala iza vrata, kao i večeras tamo, sjećate se? te sve čula, pa kada nas je, za kojih dvadesetak minuta, opet stigla, opalila meni šamar, a njemu tresla kako nije dostojan ni da mu pljune u lice. Pukovnik nije izdržao: prasnuo je u glasan smijeh: — He, he, he i tako ti zaradio prvi ljubavni šamar, an? — Zaradio. . . Dobro! Ali on, znate ga vi, čim se snašao, viknuo za njom: »Kurvetino!« Eto, zbog toga je sve ovo i bilo. — E, »kurvetino«, to, boga mi, nije dobro. . . Ne vlada se tako organizirani i odgovoran čovjek. — Organiziran! Odgovoran? Ali, to je on, Piotr, on ne može drukčije. . . Znate, ja kadikad mislim da je on lud. . . — A odakle ono njoj o nožu za leđima, o strahu-laži? — To sam ja kriv! Eto! Kriv sam. . . — Kako?! Pa to je već vrlo ozbiljno! — Kako? Eto, tako: bili smo sami tamo, noću, uz mrtvog Igora. On je, znate, neki moj d al jn ji rođak, a ona, svetega mi, znate, i ona je n a s vo j n a čin. . . — Luda? 284

— Pljusla me, a kasnije, sinko, veli ona meni: sinko!. . . A noć, a sami, a vjetar, pa i ja se, svetega mi, volim pokazati, znate kako je, te ja ispričao priču o trku u krugu s nožem za leđima, opravdavajući zapravo Piotra kao malo nastrana čovjeka. I, vidite, ona, pola sata kasnije, puf, sve istresla i to kako, a obećala mi da nikome reći ne će. Sinko, veli, ti znaš. . . — Tako, dakle, sinko, opet on: Piotr! — Piotr!... Ma nije on, ja sam kriv! Sad znate sve. — Baš sve? — upita, gledajući značajno mladića. — Sve! Bitno, ono bitno! — Dobro, dobro, to on, jadnik, uvijek priča kada je malo pripit... — E, da, to sam i zaboravio reći: pili smo! — A vas je, izgleda, i uvjerio u to da je naša vlast takva i da smo mi pripadnici takve organizacije? — Svi, svi!... Ne samo organizirani! — uletje mladić. — I to? Bravo! Uvjerio vas dakle? Mladić je šutio. — Uvjerio, ipak. . . — mrmljao je pukovnik za sebe. — Ali, istina je, strah je u svima nama, a iz toga i laž... — Vlada se, mladiću, zahvaljujući tom strahu i toj laži. Strah i laž su najmoćnija sredstva vlasti. Ali, naravno, Piotr sve izobličuje. Ne zna on sve... — A vi, vi se ipak ne bojite i ne lažete, a vladate? — uletje mladić neočekivano naivno. — Hm... Dobro pitanje! Vidiš, i bojim se, ali — sebe sama. . . — Sebe?! — Da, morat ćeš to naučiti. Kad Piotr gleda čovjeka on vidi samo zvijer, vidi zube očnjake, zadnjicu, seks, a to, zar ne, ipak nije čitav čovjek?. . . — govorio je sada pukovnik slatko i gotovo se smješkajući. — Ne, nije čitav čovjek. . . — uvjerljivo potvrdi mladić. — To ti, kao pjesnik, najbolje znaš. Toga je i naša organizacija vrlo dobro svjesna, zato i cijeni umjetnost, a poeziju posebno. Zapamti mladiću, jednom zauvijek: naša je vlast, vlast elite, naučne elite! Težnja je svih nas da se približimo vrhu elite, dakle da stignemo do onih najmudrijih gdje je samo žarište jedinstva misliriječi-djela. Učiti, učiti, shvaćati i dokučivati... Dokučiti ono što naša elita naučno-politički hoće, jer to jest najplemenitiji ljudski napor. Vidiš, ja se bojim kada to propustim raditi, ili kada sumnjam da ne radim onako kako elitno jedinstvo misli-riječi-djela traži i hoće. Ne 285

vjeruj onima koji samo misle, kao ni onima koji samo govore... Raditi i misliti, a govoriti samo ono što je bitno... — Hm... — Tako je... — govorio je pukovnik tiho, gotovo pobožno i osjećalo se zadovoljstvo u njegovu tonu. — Da. . . Pa i Piotr, na koncu, govori slično: nož, onaj što je skrit iza leđa, veli, ubio je sve v r i jed nosti, osim one jedne i jedine, koju n am u ka zu je organizacija... — To on veli? — Tako kaže. — Ali nije spominjao nauku, znanost? — Ne, znanost, n i elitu n i je spominjao. — Eto, preostaje ti da shvatiš što je to nauka, posebno sociološki nauk i što je ne manje važno shvatiti tehniku vlasti, koja je također vođena znanstveno. Jer, sine, najviše znanstvene istine sociologije dosižu samo elitni mozgovi, elitne svijesti, stoga naša vlast i jest elitna. Razmisli o tome. Svaki drugi elitizam, koji ne vodi računa o elitnosti naše vlasti, opasan je, a i nije zapravo elitan, nego je bolest, bolest zato, jer mu nedostaje jedinstva misli-vlasti-akcije. I o tome razmisli. Sama elitnost misli najopasnija je zabluda i bolest, prava bolest, koja se zove intelektualizam... Ali, za večeras je dosta. 0 svemu tome razmišljaj. Da te odvezem kući? — Pa, mogli bi... Pukovnik upali motor i oni krenuše te za čas stigoše do male prizemnice u gusto obraslom vrtu. — A ljubavna pljuska još uvijek peče? — upita, šaleći se, pukovnik mladića, koji je već bio otvorio vrata auta i izlazio. — Pa i peče. . . — odgovori mladić zastajući trenutno. No pukovnik je već odlazio. A Piotr je hodao cestom, uz more, pognute glave, ne opažajući ni uzburkano bjesnilo valovlja, ni huk vjetrine, pa ni samu tminu noćnu, istina, ublaženu rijetkim svjetlima javne rasvjete. Sav je potonuo u sebe. Nije znao koga više treba optuživati: njega, pukovnika, ili tog bijednika, učenika svoga. Nju, Verenu, pretvorio je u mizerno, ogavno žensko ništavilo nedostojno uopće ozbiljne pažnje. Ali sebe? O sebi?... Nastojao je o tome ne misliti, no živo ogorčenje prema sebi samo je prodiralo i on tako sam, prepušten noći i bijesu valovlja i vjetrine, morao se optuživati: — Pijana sam budala ja i ništa drugo! Zašto se ja sam odmah lijepim uz tog pukovnika? »Znam, sve će biti u redu!«... Kako sam to 286

samo bijednički i pokornički izgovorio! Što, što će meni taj maloumni Augustin? Pisac!... Zašto se meni, Piotru, može jednostavno reći: »Piotr, dolje, u mom autu je nekakav kur... kurv... kurvinski konjak, idi i donesi ga!. . . Adumu to, drug pukovnik, ne bi rekao! Da, ali Adum zna što radi, on se povukao i kao hrčak skuplja, gradi, a on sam, on, Piotr, pravi se važan i to pred kim? Pred Augustinom!... Pred pjesnikom!... Ha, ha, ha, moj Piotr, moj Piotr!. . . A Sander? Milijun i dvije stotine tisuća mirovine! Kuća uz more, vinograd, koji njeguje kao cvijeće, pa i kuća u vinogradu... Borac! Komunist! E, he, he, he, moj mili Piotr, kakva si ti budala! A, eto, i tebe računaju članom nekakve Hunte! E, he, he, he... U Sandera će se na vino, sir, pršut i to rijetko, što rjeđe, a mene, mene se šalje po kur... kur... Ma kako se ono zove taj kurvinski konjak?! ... — I on zastane da bi se sjetio imena tog konjaka, ali bilo je sve uzalud: ne, nikako se nije mogao sjetiti! To ga tako razbijesni, pa se okrene kući odakle je dolazio i videći tamo još uvijek osvijetljen prozor, pljune tim smjerom vičući: »Kurvetino jedna, kako znaš zamiješati puru!...« Vjetar je odnio i raznio to njegovo izvikivanje, pa odjednom postane svjestan smiješnosti. Udarajući se dlanom po čelu prepuštao se svojim mislima: nego, sreća, što Šok zna sve o meni i mojim noževima za leđima, o mojim strah-nož principima i sredstvima. Gangster jedan, misli on još gore od mene, ali igra, igra, majku li mu njegovu... Glumac kakva treba tražiti! — Takvo ga saznanje opet uzbudi, a krivac opet svemu postane ona: — Ali, kurvetino, kurvetino ti, tamo, što ližeš mrtvace, vratit ću se ja još tebi. . . — I kao da je time izvršio obavezu neku, okrenuo se prema mjestancu te pošao laganim korakom ponešto smiren; ipak: dugo nije potrajalo takvo njegovo stanje, opet bukne u njemu bijes: — Dobro te je opalila ona kurvetina, ali malo, malo je to tebi! Evo, evo ti još jedna, druga, treća, četvrta. . . Reci zašto ne obriješ tu jarčevu bradu? Neka znaš kako se vlada među ljudima!... Ljudima?! Ha, ha, ha, spijo kurvinska i pukovnikova. . . Da, sad mu sve pričaš što sam ti govorio, kurvo špijunska. Evo ti na i ova noga u guzicu. . . Zakopat ću ti još jednu, dvije. . . da bi bolje krivao! Handaš na desnu nogu, a ubrzo ćeš i na lijevu. — I on se razmahao tako nogama, rukama, vičući čak sve glasnije svoje bijesne misli u vjetar, u buku valova. — Ajde sad materi svojoj i ocu nacionalistu jednom, pa im reci: »To je mene tako moj učitelj Piotr naučio i poučio kad me to vi niste znali uputiti«. . . — Sav zadihan, pljujući, uz cestu, kretao je 287

zatim samim rubom puta i odjednom mu bi žao tog mladića, pa se zaustavi, nasloni na zid ceste. I neočekivano mu se otkrije more, vjetar, uze ih opažati, ali bez ikakve misli: osjeti tek kako ga to odmara. Gledati i slušati... Postoji, tako, oslonjen o zid, pa lagano počeše i to more i taj vjetar, nestajati iz njegove svijesti, a nanovo iskrsnuše misli, tužne misli, o njemu samome, misli koje su ga žalile: Ne, ne, on je smiješan, naivan, eto, već ima pedeset godina, a što, što je učinio? Ništa, ništa... I Adum i Bukor i Sander, majku li im njihovu, svi se već naplaćuju, svi skupo prodaju svoje organizirano stanje, a jedino on... Adum vilu, Bukor restaurant, a za svijet je Sander »kupio« mali hotelčić! Kupio, kupio, majku li mu njegovu!. . . A ja tu mizernu mirovinu! I što, što još? Ništa... Nek idu u materinu! Izaći ću, izaći iz organizacije, pa nek se je... Samo, onda će mi nacionalizirati onaj teren... Ili će mi izgraditi transformator na njemu, pa sad hodi ti prodaj takav teren... Jebem ti mrtvu silu, a glavu u torbi nosim, jer oni, tamo, pod brdom, čekaju samo čas da se nešto promijeni... Ali, majku li vani vašu, imam ja dva pištolja i pušku sačmaricu. . . — Od bijesa zastaje i pljuje sad na cestu, sad na zid i sad u samo more: — Jebem ti svetoga Roka tvoga dođi, dođi, milu ti majku tvoju!. . . — I bijes ovlada posve njime: — Zabarikadirat ću se ja u svoju kuću, pa čim te vidim, bez i jedne riječi: tres-tres--tres... Nema u mene razgovora, nego ravno u prsi: tres-tres-tres. . . Samo bombe moram nabaviti, zapravo svi mi moramo i bombe imati da skupo naplatimo svoju smrt, ako je već suđeno da ginemo. . . Bombe, bombe, to Šoku moram reći, on će to razumjeti: »Šok, oštija, mi ovdje moramo svaki barem po pet bomba imati, takva je situacija! I zalihu hrane! Sardine, gulaši! Tako...« Ali i on, taj Šok, ide, oštija, s tom kurvetinom, a vodi visoku, elitnu politiku! Tumači tehniku vlasti-elite... Ajde, ajde, boga ti, a što radiš nego govoriš na svakom koraku: »Kuš, kuš, kurvo neprijateljska, vidiš da sve imam u rukama svojim, sve: i tvoj kruh, i tvoj krov nad glavom, i tvoju sadašnjost, i tvoju prošlost i budućnost, tvoju misao i tvoju riječ. . . Sve! Mrdni sad, ako možeš!... Ha, ha, ha... Bravo, pukovniče, tako i treba: sve u svoje ruke, pa neka miga repom, čovjek... Kurva, a ne čovjek! Kao da ne znamo da svak sere, ždere, piša, jebe i da, majku li mu njegovu, da. . . samo, u ime koga govori?... Ah, vidiš!... Jest! — trgne se on naglo: — Sad sam se sjetio: onaj kurvinski njegov konjak se zove kurvoazie. Jest, kurvoazie! Ahan, sad mi je jasno: kurvo Azije! Bravo Piotr! Iako sam pijanica, glup ipak nisam!. . . — Oduševilo ga to što se sjetio imena konjaka i pronašao smisao imena: kurvo iz Azije!, pa se slobodnije prepustiti visokim mislima:-—Da,elita! Znanstvena još! Ha, ha, ha. . . I slušati još kao kapetana broda! I ono, ono brate moj mili, veli on: vidiš jasno da kapetan griješi, ali šuti, ni mrdac, ni prdac, jer 288

je bolje da kapetan i pogriješi nego da se pobuniš, da kritiziraš, jer ti svojim kurvinskim mišljenjem otvaraš vrata najstrašnijoj sili: anarhiji!... He, he, he, ali, moj pukovniče, stradat ćeš, hoćeš, hoćeš, stradat ćeš. . . Pijani Piotr njuši bolje od tebe! Znam ja to, zna to Piotr!... Ti, o svemu i previše dobro misliš! A to, moja kurvo iz Azije, nosi smrt. . . — Kao da ga je ta posljednja misao i iznenadila, pritisla, on zastane te se opet okrene moru i vjetru: spasit će ga taj bijes od njegovih prokletih misli. I gleda on bjesomučno valovlje kako se pjeni u noći, sluša buku i huk vjetra te postaje sve tužniji, pa kao da želi pobjeći od te tuge, okreće se opet cesti i žurnije krene: sad mu je već svega dosta! Zavući će se u svoju sobu i nikoga vidjeti ne će! Ali. . . Da, ali to, ta soba, to je stotinu puta strašnije: osama njegova u sobi! Užas! Zbog toga je i bio kod doktora Balda, a i opet će morati ići, ili k njemu, ili k. . . Bogu!. . . — Tako mu se neočekivano nametnula ta misao da je zastao preplašen. Nešto slično mu se već nekoliko puta dogodilo. Uvijek na isti način: najprije bijes, zatim umor i žalost, onda liječnik te, konačno, eto, i ta misao o Njemu, Bogu. . . I tada po prvi put osjeti jasno da je posve utopljen u noći, u vjetru, u buku i grohotu razbješnjela mora. Obuzme ga neobičan strah, uzbuđenje, čak i neki zanos te on vikne u tu noć, u taj vjetar i grohotanje mora: Bog, Bog! A ha, ha, ha... Bog!... No, u tom času ga osvijetliše automobilski farovi, pa, zaslijepljen njima, stane. Auto je za čas bio uz njega. Odmah je prepoznao Šoka, koji mu je, otvarajući vrata, dovikivao: — Čekao sam te pred kućom, osamljeniče! Što radiš, siroto, ovdje na cesti sam? — J . . . sebe u mozak! — Mislio sam da tako nešto moraš raditi. Očekivao sam od tebe ipak nešto bolje. Recimo: voziti Verenu... Uđi, moramo se dogovoriti za sutra. Piotr nevoljko uđe u auto i sjedne uz pukovnika. — Dakle, što nam je raditi? Kući, k tebi, ili prošetati? — upita pukovnik. — Kući, dosta mi je šetnje i ovih misli. Uzet ću nešto za spavanje. — Sutra je u jedanaest sastanak. Važne teme: proslava borca, i Jelušić. . . — Jelušić je falsificirao svoje dokumente, ali gdje bismo mi došli kada bismo sve ljude, koji su za nas spremni život dati sudili po nekom malograđanskom moralu... Najbolje je pustiti da se ponešto rekne, ali ne donositi nikakav zaključak, a poslije ćemo vidjeti. To je moje mišljenje. . . — govorio je sada posve mirno Piotr. — Slažem se... On nije ipak bandit, neprijatelj. Ti nemaš nikakvih novih obavijesti? Ovdje Jelušića nitko ne može spasiti, mora odlaziti, drugdje bi još uvijek mogao biti dobar. . . A što se kurvetine tiče bilo bi bolje da si je vozio 289

nego psovao. Kadikad ne znaš razlikovati scenu od realnosti, miješaš jedno s drugim. — Možda. . . — A sad hajde i ispavaj se... — gurne ga pukovnik otvarajući vrata svog auta. I čim je Piotr izašao, on krene ne čekajući da Piotr otvori vrata svoga vrta.

290

SPROVOD

Poglavlje 33. Opisuje se sprovod Igora Kapetanovića. I stari se Barbaro-Jakas, konačno, odlučuje da ode za sprovodom. Kada povorka prolazi pokraj njegove kuće, on krene, ali sa zakašnjenjem. Sam, prilično zaostao iza sprovoda, pada na cesti u nesvijest. Pater Onofrije vodi sprovod i završava pjesmom: Knjige će se otvoriti. U kojim će se sve viditi Kako će se svijet suditi. Odmah, od samog jutra, gospodin Barbaro-Jakas počeo se pripremati za taj sprovod, pa stoga ni izlazio nije kao što je bio naumio. Noćas je »čvrsto« zaključio da isprati umrla čovjeka. Pri donošenju te odluke najvažnija je bila spoznaja, koja se u njemu već posve udomaćila: sve, svi naši napori, bili su posve uzaludni. Ovim sprovodom, baš u ovako jednom malom, gotovo beznačajnom mjestancu, počinje pogreb naše generacije. Ali, sipila je sitna kišica, a on se osjećao posve shrvan, pa se počeo bojati da ni iz kuće ne će moći izaći. Uzeo je, po običaju, pilule za srce i na trenutak se osjetio bolje, no, oko podne, opet je bilo gotovo onako kao i jutros. Sjeo je uz prozor i kroz krošnje, pune kapljica kiše, gledao prolaznike što su potrkivali cestom uza sam zid vrta. To ga je uvijek zabavljalo. I tim se nastojao spašavati od sebe sama, od tih razornih stanja u sebi. Pa i to mu je već padalo teško. Ustao je stoga i, zatvorivši oči, prilegao na krevet, prepuštajući se, kao pobijeđena žrtva, svojim mislima: . . . dobro, dobro, ali zašto se ja tako uzbuđujem, zašto hoću tih stotinu koraka pratiti takva mrtvaca, onog baš s nekadanjim »Eden« šeširom, koji, evo, i danas, mrtav, izaziva vlast? Želim li to prkosno odati priznanje nečemu što sam i sam osuđivao, ili to: prihvatiti misao njega, liječnika, o dvije sudbine izrasle u ovom narodu, sudbine koje su doživjele poraz? Ali, salijetala ga i misao: nije li njihov poraz i poraz samog naroda? Taj sprovod i nije, možda, 291

sprovod naših generacija, nego pokop svijesti naroda!. . . Zar nije to strasnije i od onoga što sam mislim? Jer, poraz jednog shvaćanja je strašan, ali kada on znači i poraz čitava jednog naroda, onda. . . Ah!... Eto, ako je to i takav poraz, onda treba ići, nestajati... Nismo li to i sami željeli — u ime čovjeka? Te ga misli nanovo usprave i ne našavši drugo čim bi se zaposlio uze se presvlačiti i pripremati za sprovod: obući će svečano odijelo, crnu kravatu, crni šešir. . . I taj posao potraje dulje vremena, a padao mu je teško, pa se čak i oznojio. Morao je sjesti, odmarati se, ali, tada i dopre do njega glas zvona: da, podne, shvati i odmah se sjeti gospođe Anite, koja bi ga mogla svaki čas, kucanjem, upozoriti da je objed gotov, a njemu se ne jede. Bit će najbolje ako se sam spusti dolje, u prizemlje, .da joj kaže kako ne namjerava ništa jesti. Ustane i, hodajući sobom, provjeravao je koliko je čvrst za taj pothvat i učini mu se, doista da je osjećaj težine nestao. Dakle! Kravata je crna, sako također i sada može silaziti, zar ne?... On, uistinu, i posve ozbiljno, postavi sebi to pitanje. Silazio je, moglo bi se čak reći, u nekom ponesenom stanju. Odluka da barem stotinjak koraka prati lijes danas tako i toliko omražena čovjeka, službeno osuđena, bila je razlog tome. I tako, eto, za čas se našao u prizemlju, sam. Nikoga nije bilo: ni gospođe Anite, ni njezina starijeg sina. To ga iznenadi, pa odluči izaći i u dvorište. Vlažan vjetar nosio je sitne kapljice u njegovo lice, ali on je »prkosio«: provjeravao je i tu sebe, dokazujući sebi kako je sposoban izvršiti svoj naum. A već nekoliko dana nije bio u dvorištu, pa prošeta njime, uz samo ziđe zgrade, i kada je opet htio ući u kuću zapazi TinTin-a uz vrata, pa nehotice osluhne. Priča li išta? Vjetar je njihao Tin-Tin-ovom bradom, ali kako je kiša natopila trstiku, udari su ostajali nečujni, gluhi. Iznenadi ga to. Jer, onda, još prvih dana njegova boravka ovdje, što nije čuo i što nije očekivao od njega, tog stranca iz dalekih, istočnih zemalja! Ušao je u kuhinju, dovukao stolicu te je smjestio u prostor između vrata i stepenica, pa se i spusti na nju namjeravajući tako sačekati gospođu Anitu. Odatle je vidio dio dvorišta, vrata, pa i prolaznike cestom, a kišica ga nije zasipala sitnim kapljicama. Ugodno, dakle. Sjedeći tako, osluškivao je ne će li se ipak Tin-Tin oglasiti i ispričati mu nešto. Ali, ne, njegova se »riječ« nije javljala. I tada, gle, gle, vidi li to on jasno? Čudno... Na vrtnoj stazi, prema njemu, ukazala se ona... Da, ona: sijeda gospoda, u crnini! Kao i onda... Pogledala ga trenutno čak netremice, a zatim se okrenula i udaljila bez riječi. Gospodin Barbaru-Jakas se osjeti kao gromom ošinut. Ostao je i dalje sjediti, ali sve se u njemu uzburkalo: što je to?... Ne, ne, to već biva ozbiljno. Zaista: pa 292

i nije realno to viđenje njegovo. Sve osobine halucinacije ima: nije ju vidio kada je ušla, pojavila se odjednom sred vrta, a eto, ni ne sjeća se da je izašla iz vrta. Nestala je... Okretao se oko sebe, ispunjen sad već strahom, ne će li se opet tu, iza njega, na stepenicama, što vode na kat, ukazati ona. Ali, tada se u vrtu, na stazi, pojavila gospođa Anita u pratnji svog starijeg sina. On odahne. A ona je bila nervozna i smrknuta. Vidjevši ga tu, na stolici, iznenadi se, no nekako kao da nije imala ni vremena čuditi se, zastala časak, jedva ga pogledala i rekla: — Vi ste tu? Čekate me... Ah, sva sam smućena. Primila sam pismo iz Zagreba. Muž mi piše zabrinuto pismo. Tražila sam stoga doktora Balda i jedva ga pronašla. Sav je zauzet tim sprovodom. Rekla sam vam: ne će imati tko ni sprovoditi ga. . . A vi čekate objed? Oprostite. . . — I prošla je pokraj njega te nestala u kuhinji. — A taj sprovod, gospođo Anita? — Da, bit će u četiri poslije podne. Za nesreću došao je i onaj pukovnik Šok. Ljudi se boje... Znate kako je... — odgovarala je ona iz kuhinje, pa, konačno, i teško uzdahla da bi naglasila kako ona ima i drugih briga. — Samo čas, gospođo Anita, da vas nešto upitam. I ona i sin se pojaviše na vratima. — Jeste li nekoga sreli na cesti dolazeći ovamo? — Na cesti?! Ne... Ne, nikoga. Ili je netko bio ovdje? — Ne, ne... Tako, pitam. . . — odgovori on i ustane. — Znate, ja ću ići za sprovodom! — Po ovoj kiši? — upita gospođa Anita. — Pa nikoga ni biti ne će za tim sprovodom. — Baš zato! — odgovori gospodin Barbaro-Jakas te se stane uspinjati uz stepenice. Pratila ga je neku vrijeme gospođa Anita zabrinutim pogledom, ali zatim i odmahnula obim rukama povlačeći i sebe i sina u kuhinju. U sobici bacio se gospodin Barbaro-Jakas na krevet obuzet sav panikom: što je to on postao? Čisto sredstvo neznanih mu sila, koje vode njegove misli i, sad je jasno, upravljaju čitavim njegovim životom. Ne, nije to samo starost, isušenje živih izvora, biologija, nije to ni sama njegova osama, kako to hoće doktor Baldo, to se u njemu i oko njega jasno očituje netko, onaj, taj, ili bezlično ono, ONO, koje njime vlada. Sva ta njegova umna dostignuća, njegova shvaćanja, njegovi životni stavovi, sve je to neka vrst perspektive-attrape. . . Eto: njegov moralizam, aktivnost Pravde i pravednika, njegova ljudskost, nije li to varka, zaista: perspektiva-attrapa... Čitav je život bio on u toj atrapi, prevari i 293

jest, jest, sve je bila prevara i naivnost. Taj njegov »Obračun« dokaz je tome. Optužuje svijet, sebe, a sve je samo posljedica perspektive-atrape. . . Ta njezina pojava, nje, sijede, crne žene u vrtu, dozivanje pučine i danas opet njezina jasna pojava, ne, to nije slučaj, bolest je to, prava bolest! Ali što znači to bolest? Tolike ga bolesti već napadaju. . . I sljepilo mu prijeti. Halucinacije sluha!. . . A tako je jasno vidio njezin lik tu, u vrtu! Ni onda kada je gospođa Anita donijela, na široku pladnju, njegov objed nije se micao s kreveta, pa ni oči otvarao nije. — Slabo vam je? — pitala je gospođa Anita odlažući pladanj. — Slabo, jako slabo. . . Ali, ipak ću poći na sprovod. — Kako hoćete. Ja vam ne bih savjetovala. . . — odlazeći mrmljala je tiho gospođa Anita, i, zatvarajući jedva čujno vrata sobice, uzdahla. A gospodin Barbaro-Jakas više je nije ni slušao, ni zapažao, gledao je svoje papire na stolu i pun straha mislio: gle, kako smiješno i jadno izgleda ta moja posljednja prevara sebe sama. . . Oko četiri sata on je već bio opet u vrtu i čekao da naiđe sprovod: tada će mu se i on pridružiti. Živi mrtvac onom doista mrtvom mrtvacu! A bio je toliko izgubljen i već tako obeshrabren! Taj takav izlazak i to praćenje sprovoda nametalo mu je čitavo njegovo dotučeno biće gotovo mehanički, kao jedini njegov autentični čin u posljednje vrijeme, čin koji ga je ponio i bivao on sam: gospodin Barbaro-Jakas, što je značilo: utjelovljenje prevare. Da, sav je on — uvjeren je već u to samo sredstvo Onoga, Neznanog, što ga je, eto, posve prevladalo. Sipi sveudilj sitna kišica, a s krošnja stabala, u vrtu, rune se krupne, rijetke kapljice, no on sve to i ne osjeća, nazire samo, kadikad, njega, Davora, starijeg sina gospođe Anite, kako ga gdjekad pogleda kroz prozor. Opaža, s nekom radošću, i to posve jasno: jer, zar se njegov vid ne gasi već iz dana u dan, i naviknuo se tako na to da tome više ne želi dati značenje, a njega, Davora, ipak, eto, vidi... Ono isto nesretno stanje živi u njemu, koje ga je držalo odmah poslije prvog, nenadanog ukazivanja te žene u tom vrtu. Shvaća jasno: brzi kraj je tu, ali, ipak, ići će za sprovodom... Pratit će taj »Eden« šešir, simbol onoga što mu se ukazivalo nekada nakinđurenom ljudskom nepravdom, a što je bila, jasno mu je sada, ona: perspektiva-atrapa. I tada mu se učinilo da čuje glas sitnog zvonca nekog, srebrni onaj glasić što ga je slušao, davno, u svom djetinjstvu kao tajanstveni navještaj božanskog glasa. Pođe prema izlazu iz vrta i razgleda se: da, jest, dolazili s u . . . Dječačić neki, u bijeloj koti, nosio je ispred križ, iza njega je išao fra Onofrije, također u bijeloj koti, sa stolom oko vrata i knjigom u ruci. Molio je čitajući, ili mu se to samo pričinilo?. . . Glas je fra Onofrija dopirao kadikad i do njega. A, za njim, nosili su crni, stari odar. Odmah je prepoznao prva dva nosača: mladića i doktora Balda. Izašao je iz 294

vrta, stao uz sam njegov zid, te sačekao da prođu pokraj njega i da im se pridruži. Ali, iza odra više nije bilo nikoga do nje, sijede gospođe u crnu i to pod kišobranom! Svrnula je samo trenutačno pogled na njega. Da, to... Osjeti se odjednom slab. Što?! Ni pomicati se ne može. . . Otići će, otići će mu oni, a on. . . — pomisli u strahu — on će izostati! Izvrši očajni napor te krene, pa, da bi ih mogao sustići, čak pokuša požuriti, i zaista ih sustigne, ali nije htio ići uporedo s njom. Išao je odmah iza nje, njišući se. Pratio ih je tako dvadesetak koraka kada mu se stalo magliti pred očima. I morao je zastati. . . Pružio je postrance ruke, kao da se želi dotaknuti nečega, zatim obim rukama prekrije lice i ne, ne, no: više ga ni bilo nije... Da je gospodin Barbaro-Jakas pao onesviješten opazila je samo, u skupini, koja je sačinjavala sprovod, ona, Verena, i to ne odmah, tek poslije nekoliko časaka, kada je osjetila da više nema njegovih koraka iza nje. Okrenula se mehanički i vidjevši ga pružena na cesti pohitala je, u panici, odmah k njemu, Nikoga nije bilo u neposrednoj blizini, a zaustavljati sprovod joj se učinilo nedoličnim, potrčala je stoga do kuće gospođe Anite, pozvala je, obavijestila, a zatim su obje potražile pomoć u susjeda i tako se skupilo ubrzo nekoliko ljudi i žena, pa i djece, koji su starca odnijeli u njegovu sobicu te smjestili u krevet. Nije dolazio k svijesti. Vidjevši da će briga oko onesviještenoga starca dulje potrajati, prepustila ga je gospođi Aniti, a sama potrčala za sprovodom da bude prisutna barem kada ga polože u staru grobnicu Kapetanovićevih. To joj se učinilo važnim i toliko potrebnim. . . U trku, naišla je sred ceste na svoj, zaboravljeni, još uvijek otvoreni, kišobran, i začudila se tome, ali ga i pokupila, tražeći pogledom gdje je već stigao sprovod. I, nigdje ga više nije mogla nazrijeti. Poskakujući razrovanim puteljkom žurila je Verena, kroz makiju i borovu šumicu, braneći se kišobranom od kiše koja je bivala sve jača, da bi prečacem stigla sprovod prije nego što dođe do groblja. I uspjelo joj je doći do uzvisine na kojoj se nalazilo groblje, odmah uz samostansku crkvu, prije samog sprovoda. Istina, za čas, i sprovod je već bio tu, a do groblja još je preostajalo kojih par stotina koraka. Iznenadilo ju je što je sada iza lijesa bilo već nekoliko ljudi. Ni doktor Baldo, ni mladić više nisu nosili lijes, zamijenili su ih drugi. To su, pomisli ona seljaci, koji su se dolazili oprostiti, upriličili. Otkrila je čak i ženu iz prizemlja kuće mrtvačeve. Ušli su, konačno, u staro groblje, položili lijes uz posve zapuštenu grobnicu Kapetanovićevih, što se nalazila gotovo do samog ulaza u groblje. Kamena ploča groba bila je već podignuta i grob je bio pripremljen da primi mrtvaca. Kako je glavna crkvena ceremonija bila već izvršena u samoj mještanskoj crkvi, ovdje je preostajalo ono posljednje. Nešto zbunjeni stajali su ljudi uz otvoren grob izloženi kiši, kao da čekaju nekoga, ili 295

nešto, i žure se. . . No, nitko se nije javljao, ništa poduzimao, pa fra Onofrije izvadi svoju knjigu te, sklonivši se pod kišobran svoga susjeda, otpočne uobičajenu molitvu nad grobom. Kiša i njegov jedva čujni glas otkrivali su još jače tjeskobu i prazninu neku: kao da se jasno otkrivala suvišnost ovog zbivanja ovdje, pa kada je i to bilo završeno, a trebalo otvoriti odar te mrtvaca, zamotana u bijelu plahtu, položiti u jedan od tri pretinca ugrađenih postrance u grobu, istupio je, neočekivano, doktor Baldo obraćajući se fra Onofriju: — Oče Onofrije, ne znam jeste li zaboravili, ili to ne spada u vaš pogrebni obred, ali meni se čini da bi ovdje bilo potrebno otpjevati. . . — zbunio se, odjednom, i on sam, pa umjesto da zaključi svoju misao odmahne rukom te počne pjevati: Knjige će se otvoriti U kojim će se sve viditi Kako će se svit suditi... Uz oca Onofrija i neki drugi prihvatiše psalam, ali sve ispalo nekako razdešeno, bez snage, bez suglasja, pa i završi samim jednim, jedinim glasom doktora Balda. On, u nekom izuzetnom uzbuđenju, nije ni osjetio neskladnost pjevanja, ili, možda, osjećajući ga, još se više uzbuđivao, pa, na koncu, uzdrhtalim glasom i rekao: — Htio sam da i to bude izgovoreno ovdje, baš u ovom času. Fra Onofrije dade znak da se otvori lijes. Onaj seljak sa žutom, šiljastom bradicom, koji se noću bio došao oprostiti od mrtvaca, uz pomoć mladića, otvore lijes: ukazalo se tijelo zamotano u bijelu tkaninu. Verena uzdrhti: vidjela je kako kiša nesmetano rosi platno, prekrito lice mrtvačevo i to tako da se čak tkanina počela lijepiti uz lice i ruke prekrižene na prsima. Odstupi iz svog zaklona pod velikim čempresom te priđe otvorenom lijesu. Dva su čovjeka već bila u grobu, a druga dva stajala su uz otvoreni lijes. Jedan je dohvatio ramena mrtvačeva, a drugi noge. Da glava ne bi padala ona odbaci kišobran i svojim rukama dohvati glavu. Izvukoše tijelo iz lijesa te ga, teturajući, prinesoše do otvorena groba, pa ga, nespretno, predaše onoj dvojici u grobu. Morala je pri tom Verena ispustiti glavu, stoga se ona, zaista, i izvrne te se djelomice otkrije čelo, čak, eto, ukazalo se i oko jedno mrtvačevo, koje se njoj učinilo otvorenim, otvorenim, pomisli, kao da traži pomoć... Ona krikne i prekrije lice rukama. Kada je nanovo otkrila lice, mrtvac je već bio položen u srednji pretinac, a grobar je prekrivao plahtom njegovu glavu, zatim se i on, grobar, izvuče iz groba. Ostali oprezno polože nanovo staru kamenu ploču na grob 296

— Svršeno je. . . — reče netko. Fra Onofrije poškropi svetom vodom grob, pa se i sam prekriži. I drugi su slijedili njegov primjer. Zatim pozove on prisutne u samostan dok kiša ne prestane. I svi krenuše za njim. Verena pristupi doktoru Baldu, povuče ga u stranu i obavijesti o slučaju sa starim Barbaro-Jakasom. Iznenađen, on poleti za pater Onofrijem i šapne mu što se dogodilo, pa se vrati Vereni. Ona je još uvijek bila u groblju: promatrala je kako kiša mirno, jednostavno pada po toj kamenoj ploči groba, a dolje — nije se mogla oteti slici, ostaje njegovo oko otvoreno pod bijelom plahtom. . . Ne, nikako to nije mogla smetnuti s uma. I odjednom joj ta kiša i njezin tihi šum postadoše mrski, odvratni. Doktor Baldo uzme njezin odbačeni kišobran, približi joj se te dirne njenu ruku šapćući: — Idemo, moramo požuriti, učiniti što se još može. I krenuše. Pa, za čas, na malom, osamljenom groblju više nije bilo nikoga, tek kiša, jedino ona, sama kiša.

297

TREĆI, TREĆI, MOJ PUKOVNIČE!

Poglavlje 34. Pukovnik Šok nije bio zadovoljan sa svojima. Ni oni, također, s njim. Šok mora posjetiti Piotra. Osjeća to kao dužnost. Pred Piotrovom kućom sreta Mladog Augustina, koji ga obavještava o lošem stanju Piotra. Odlazi mladić, a Šok pozvoni na vratima Piotrovim. Otvara mu nepoznat čovjek. Razgovor o Piotru: bolestan je i ne želi čuti nikoga. A Šok mora razgovarati s njim! Razgovor je polemičan. . . Piotr postaje iskren i otkriva svoje intimno mišljenje, k o j e je za Šoka strašno. Piotr otkriva: treći, treći je m o j užas. Piotr se na koncu izbezumljuje. Šok ga napušta. Razgovarat će s njim kada se smiri. I da bi se nekako utješio traži Verenu. I d e do njezine vile, ali n j e nema. Š e t a i vraća se vili, no opet je nema. Odlazeći nabasa na n j u i doktora Balda. Zaželi biti s njima.. . Šok se rastao od svojih nešto i previše nesiguran, gotovo smućen. Ne, nije bio zadovoljan. Sve mu se činilo da nije dobro funkcionirao, upravo tako: funkcionirao! Ne, ne, ne. . . Radio je i previše brzo, a neprestano mu se nametala misao: jest, kada bih bio sam određen da takva, odnosno ovakva sebe promatram u funkcioniranju među njima, među tim članovima Hunte, bio bih uvjeren da takav ja, tamo, ne vjeruje u ono što govorim. Pa?!... Tako i mora biti! Ipak, što je to? Umor? Starost? Svejedno... Ne osjeća li i već dugo neku vrst dosade, koja se uvlači u njega i širi čitavim njegovim bićem. Pa i ovo njegovo lutanje po provinciji, nije li to neka vrst bježanja od onih gore? Odmahne rukom: to su one misli, koje već pozna iz rane mladosti i koje je praksa uništavala, zapravo praksom ih je spaljivao. Treba pobjeđivati u praksi i ta će volja, uspjeti sama po sebi trijebiti, uništavati takve misli-nametnice. Sad je zadatak Piotr, treba ga izvršiti i to, dakako, uspješno! Padala je kiša, a on čak ni ogrtač nije imao, zaboravio ga je u autu, pa se sada morao pokriti kišobranom posuđenim od Aduma. To, da on 298

ide u Piotra, znali su oni od Organizacije, ni krio nije to od njih, i dakako, morali su pretpostavljati najgore: Piotr će njemu, pukovniku dati najporaznije informacije, jer takve, i može dati. I kaju se nesumnjivo što ga nisu pozvali na ručak. Gonjen takvim mislima našao se ispred Piotrove kuće, a da ni sam nije znao kako, pa, gle, gle, tu, pred samom kućom, sreo je Mladog Augustina. Mladić se upravo vraćao od Piotra, mrk i zabrinut. Pozdravivši se s pukovnikom odmah mu je i rekao: — Gadno, gadno... Zapao je opet u neku očajničku depresiju. Jedva i govoriti hoće, a kada i progovori samo psuje. I zaplakao je... Jest! Plače! Plakao je zbog Kapetanovića. Sve sam očekivao, samo to ne. Pričao sam mu kako je bilo za sprovodom i on, odjednom, opet zaplakao... — Gle, a bili ste za sprovodom? — upita pukovnik ljubopitno. — On je moja rodbina... Bojali smo se da ga ne će imati tko ni pokopati, a onda su došli seljaci i znate, boga mi, skupilo se nešto ljudi, žena i djece. . . — Dakle, ipak!. . . — Jest, jest, a vi k Piotru? — Da. — Idete u ne baš zgodno vrijeme. Ali, vi ste vi!. . . Mene je, konačno, i istjerao. — Morali biste mi ispričati kako je bilo za sprovodom. — Ah, da, znate da se stari Barbaro-Jakas htio priključiti sprovodu i odmah se, na cesti, srušio onesviješten. Sada leži u nesvijesti. . . I on će brzo. . . — Što? I to?... Gle, gle, moramo se vidjeti! Niste zaboravili što sam vam bio rekao? Mogli biste doći po mene, za sat dva vremena, ovdje, u Piotra. — Ne, ne, to će njemu biti jako sumnjivo. A već sam i sav pokisao. Idem, ali ja ću vas još večeras naći. . . — Potrčao je i ne čekajući odgovora. Pukovnik se osjeti povrijeđenim: usudio se otići od njega taj šmrkavac, a da ga on nije pustio... Zbog kiše i kišobrana?!... He, he!. . . Ali mladić se za čas opet vratio, pa uhvativši pukovnika za ruku, šapnuo: — Zaboravio sam vam reći: znate što mi je u plaču rekao? Zašto, zašto ja nisam kao doktor Baldo?... Onda se zagledao u mene i preplašio se onoga što mi je rekao, pa se naljutio i istjerao me. Eto! A sad idem... Zamislite: istjerao me! 299

Gledajući ga kako nestaje, pukovnik se osmjehivao: da, to je izvanredan podatak za naše stanje. Razraditi ga treba... No, odmah se i trgne te pozvoni na vrtnim vratima. Otvorio mu je njemu nepoznat čovjek. — Drug Piotr je doma? — upitao je nepoznatog. — Da. . . — odgovorio mu je nepoznati i propustio pukovnika bez riječi u vrt. Pukovnik shvati odmah da su ga prepoznali. — Izvolite, on je gore, u sobi, ne osjeća se najbolje. Ušli su u kuću i nepoznati ga je uveo u njemu već poznatu »sobu za primanje«. — Hoćete li ovdje pričekati, ili ćete k njemu, gore? — Pa, ako se ne osjeća dobro mogu i gore. . . — odgovori pukovnik te odmah i izađe iz sobe: krene za nepoznatim čovjekom uz uske stepenice na kat. Sve se ukazalo pukovniku i tijesno i mračno. Nepoznati mu je otvorio vrata sobice i on se odjednom našao u tijesnoj, zamračenoj prostoriji s jednim prozorom što gleda u vrt, pred razbacanim krevetom, punim novina i revija, na kojemu je ležao Piotr okrenut licem prema zidu. Pukovnik odmah pomisli: eto, to je on. . . A ipak nije očekivao ni takav nered, ni tako težak zadah, pa u čudu uzvikne: — Piotr! Piotr se nije ni okretao ni odgovarao. — Boga mu, pa šta je tebi? Okreni se. — Pustite me na miru! — Ja sam Šok. . . Koji ti je đavao? Pukovnik opazi da se trgnuo kada je čuo njegovo ime, ali okretao se nije. Oglasio se gotovo jecajući: — Bolestan sam... — Okreni se već jednom i ustani, k o j i t i je đavao? Moramo razgovarati! Kakva bolest! Prekrivši lice rukama Piotr se zaista okrene, pa, konačno, i sjedne na krevet: — Tko te je uveo ovdje? Onaj ludi moj brat... I d i dolje, u sobu za primanje i ja ću odmah sići... — Ne, ne, ostat ću ovdje u tvom brlogu. Moramo razgovarati! Piotr otkrije lice i pukovnik odmah vidi da je umrljano od suza. Zurili su zbunjeno jedan u drugoga nekoliko trenutaka, no, konačno, se javi Piotr neobičnim šaptom: — Sami smo? Nema trećega?. . . Onda. . . — On raširi neobično svoje oči — onda, ubit će te. . . Moraju te ubiti! 300

I šutjeli su. Pukovnik poprimi smrknut izraz, ali ubrzo se njegovo lice ozari superiornim smiješkom. Očekivao je što će Piotr još reći. Piotr spusti glavu i zagleda se u svoje ruke, ali i nastavi šaputati: — Pa dobro, jest, ovo je brlog. . . Ovo sam ja! Ali, zapravo, ja tebe nekako i volim, pouzdajem se u tebe, zato ti ovo i govorim. . . Ubit će te!. . . — Zastane, digne glavu i osluhne. — Ne, trećeg nema!. . . Onda možemo. Zar n e ? . . . Čuj: organizacija nas proždire kao Moloh i čim joj nismo više potrebni izbijuje nas. Jest, izbljuje, a zatim se hrani novim, nevinim ljudskim mesom. Jedan je jedini zakon takve organizacije: biti s njom pod svaku cijenu do kraja! A ti, ti to ne ćeš moći, znam ja to, znam: i previše razumiješ, shvaćaš, a to je najopasnije! Ja se raspadam, ti to znaš, svi, uostalom, znaju, zato ćete me uskoro odbaciti kao krpu, odbacit ćete me s gađenjem i s prezirom, optužujući me za pijanstvo, ženskarstvo i tko zna još zašto, ali tebe, tebe moraju ubiti. . . Nema, nema izlaza! — Ostavi Piotr to, ostavi... Koji te đavo tjera u takve odvratne misli! Nije ni važno tko sam ja, ni što će od mene biti, nego ono zašto sam ovdje. Hoću znati tvoje mišljenje o Organizaciji. Ti znaš da vas ovdje nazivaju Hunta. . . Važno je to, k vragu, za Organizaciju, zar ne?. . . — pukovnik zastane promatrajući neprestano Piotra, koji je i njega sam promatrao netremice, trzavo se smješkajući, ali i suze su tekle njegovim zgužvanim licem. — Piotr-Šok, Šok-Piotr, Šok i Šok. . . — šaptao je Piotr. — Ja ne mogu biti vi, a ti ne možeš biti oni... Ne, nisi oni... Čuvaj se! Bit ćeš pojeden! Govorim ti to, jer znam da i pokraj toga što sam ovakav, imaš neke simpatije prema meni. . . Ha, ali znam: ubio bi me kad bi bilo potrebno, zar ne? Odgovori! — Piotr, prestani i reci mi što je to Hunta? Tko je Adum, Bukor, Sander i onaj Beppo? — Toliko smo mislili i govorili o novom čovjeku, Šok! Eto, to su ti, ti novi ljudi. . . Ljudi kao ljudi! Pa što se to dogodilo, Šok?... Zar ne vidiš da ih mi, naša organizacija i njezine potrebe, pravi takvima : lašcima, licemjerima, pa i. . . — I?! — I šuti! Šuti!... Adum će izdati, Bukor propasti, a Sander je rob, ali on bi nas sve mogao poubijati, Beppo zec... Hunta, vlast Hunte je rezultat naših napora! Šok, ti znaš bolje od mene što je Hunta!... Bukor jedini je naivan, ali će propasti kao i ti. Zar ne, dosadno ti je već? Ha, ha, ha... Tako je i sa mnom počelo. Dosadno! Dosadno m i je biti licejmjer. Šok! I ono, ono, što ne smijemo jedan drugome reći. Šok! Reci: misliš li kadikad o sebi, pitaš li se: što sam to ja

301

postao?. . . — Os-luhne, i gledajući netremice Šoka, šapne: — Treći. . . Treći, to je užas... Treći! Ili zavjera, ili izdaja! Pukovnik ga je promatrao, pa se konačno i zbunio: nije znao što bi počeo. Ta nesigurnost njegova ohrabrila je Piotra i on je nastavljao: — Šok, kolektivna, zajednička, državna, društvena vlasnost je iluzija. Vlasnost na kraju krajeva i ne može biti institucije, vlast mora biti nekog subjekta. Oslobodili smo pojedince vlasnosti da bismo je bili prisiljeni dati vrlim pojedincima, Šok! — Piotr, ti si zaista poludio . . . — Tako je, pukovniče, poludio sam, jer sam izgubio sebe, jer su mi oduzeli mene. . . Zato sve i postaje sve više i više ludnica. . . Ti ne vidiš sebe kako si lud. . . Onaj sastanak, ona tvoja riječ, onaj Olrajt, onaj ja. . . A Adum? Pa on je pravi vlasnik! On ne može a da ne prisvaja, on stiče, on vara društvo, tebe, mene, sve, jer drukčije on, on čovjek, ne može živjeti. On jedini i nije lud, jer ima sebe posjedujući, pukovniče. . . Ti još imaš sebe negdje u kutu, još te drži tanka, paučja nit za već gotovo nestao cilj, ali kada govoriš na sastancima, onda luduješ. . . Aduma će te srušiti, jer ne može poludjeti, ali ga luđaci mogu ubiti! Zato će Adum izdati, a znaš li Šok što će on izdati? Ludost! Tako je: ludost će izdati. . . — Piotr ušuti, ali zurio je u pukovnika netremice, pa, odjednom, kao da ga je spopala neka nova misao, odnio neki novi vjetar, vikne: — Meni trebaju bombe, svi mi moramo imati neku količinu bomba da se možemo braniti od njih, jer nije moguće da oni tamo, iz puka ne vide, da ne će uvidjeti jednom kako smo ludi... Kome ti služiš, kome si predao svoju pamet i svoje srce, pukovniče? Tehnici vlasti!... Ha, ha, ha... Zamisli: tehnici vlasti! U koju svrhu? To, koja ti je svrha? To! Oni su imali Boga, Žrtvu, Slobodu, a mi smo se konačno zatvorili u tehniku... obrani sebe. Zamisli? Pa zar ne vidiš da je to ludo? Dati se pojesti od tehnike vlasti nizašto? Kako to možeš podnijeti, ako nisi glup, Šok! Ti nemaš ono što ima doktor Baldo, jer smo u ime znanosti ubili to. Što? Ti si već zadovoljan svojim ludilom?!... Ha, ha, ha . . . To je genijalno ludilo, pukovniče, ha, ha, ha . . . Pukovnik osjeti kako ga hvata panika od tog izbezumljenog zaplakanog lica i ode do prozora da bi se barem na trenutak oslobodio te more ispred sebe. Vani je ujednačeno kišilo. Odjednom mu se jasno objasni kako je sam, posve sam u ovom mjestancu. Da, a treba svakako otići od ovog luđaka, da, treba otići, ali gdje?... Sudarivši se s tim beznađem on se i okrene namjeravajući izletjeti iz ove sobe, ali, gle, Piotra više nije bilo na krevetu. Razgleda se uznemireno, gotovo u panici, i opazivši otvorena vrata, krene prema njima. Upravo tu, na samim vratima, sretne Piotra. Vraćao se iz hodnika. — Treći... Treći moj pukovniče. . . — šapnuo mu je u lice.

302

— Kakav treći! Nek te đavo odnese s tvojim trećim i četvrtim. Odlazim, a ti se što prije smiri i sredi da bismo mogli razgovarati! — uzvikivao je gotovo pukovnik i ne gledajući ga. Prošao je uz njega i stao se spuštati niz stepenice. Sašavši zastane i osluhne. Nikoga. Tišina. Okrene se i pogleda uz stepenice. Ali ne, nikoga nije bilo. Bacio se sigurno opet na krevet i plače, pomisli. Krene prema izlazu. Uz vrata je bio ostavio kišobran. Dohvati ga i, otvorivši napol zatvorena vrata kuće, izađe u dvorište. Za čas je bio na ulici. I gle, ni tu, na ulici, nije bilo nikoga. Kiša, sama, lagana kiša sve je ispunjala. Osjećaj osamljenosti ga nije napuštao, no on se u ovom času spašavao odgovarajući tom svom osjećaju bjesnilom ljutnje na sebe sama: ne će se valjda dati impresionirati od tog Piotra! U blizini Doma bio je parkirao svoj auto. Tek k a d se našao u njemu, shvati kako zapravo sada i nema gdje otići. Sanderu? Bukoru? Adumu? Ne... Možda tom njemu, zagonetnom Beppu, tako gizdelinski odjevenom. Posebno zadovoljstvo bi bilo promatrati tog plašljivog zeca u njegovu vlastitom domu, jer, eto, i on ima svoj dom... Od straha je postao član organizacije, od straha će bježati iz nje i od straha će negdje poginuti, da, možda upravo u svom domu. Pukovnik se gorko osmjehne. Da, zaista, možda bi bilo dobro otići k njemu. Gizdelin bi se izbezumio od straha... Ali, tada mu se javila misao o Vereni. Da, kako se samo prije nije sjetio nje! Za čas bio je tamo, no iz kuće se nitko nije javljao. Kako je kiša bila već prestala prošetao se šumicom, pa se opet vratio do vile, no opet: nikoga! Uđe u auto i nakani pronaći Mladog Augustina, ali, izašavši iz šume, nabasao je na njih, na Verenu i doktora Balda. Hodali su bez riječi jedan uz drugoga. Zaustavio je auto i sačekao da mu se posve približe. — Htio sam vas posjetiti! — vikne kroz prozorčić. — Bili ste tamo, u kući? — iznenadi se Verena. — U kuću nisam mogao, ali sam bio na terasi. Smetam li? Mogu li s vama: ... Izgubio sam se u ovom malom mjestancu... — Izgubio? Lijepo! To je tako slatko čuti. . . od vas, pukovniče! — odvraćala je Verena. — Ali doktor šuti! — Ja?... Jest, jest, šutim. . . Pa ja i ne odlučujem... Niste bili u mene. . . — govorio je doktor Baldo ne snalazeći se. — Pa... ako želite, bit će mi, naravno, drago spasiti jednog takvog izgubljenika! — prihvatila je Verena. — Odmorit ćemo se malo... Umorni smo! Zar ne? Svi...

303

VERENIN ARGUMENT

Poglavlje 35 I tako se nađoše u Vereninoj vili njih troje. Razvija se diskusija: doktor Baldo s jedne strane, a pukovnik Šok s druge. Predmet je osoba i ljudska vlast. . . Verena šuti, ali u jednom Času predlaže da se pročita jedan dokumenat kojega ona sasvim slučajno ima. Dokument-argument je izjava jednog od uhapšenih studenata. Pri čitanju izjave Verena je prekidana diskusijom između doktora Balda i Šoka. Verenin argument ne uvjerava Šoka, on iznosi kao protu argument svoje historijsko viđenje. Polemiku prekida zvono. Mladi Augustin ulazi sav izvan sebe: Piotr se otrovao. Dogodilo se, eto, tako da su se u vili, gdje je boravila Verena, našli oni, sve troje, iako nitko od njih nije želio takav susret. I Verena i doktor Baldo bili su nošeni očajem (možda je najbolje tako reći!) što ga je ostavio u njima sprovod dragog im i za njih značajnog čovjeka, ali i nenadani slučaj sa starim BarbaroJakasom, pa su osjetili u pukovniku nasilnika, koji ne zna kako je nepoželjan u ovom času među njima, no i pukovnik je bio sam pokoleban u svojoj monolitnoj superiornosti čovjeka vlasti, da, zaista, ozbiljno pokoleban iskustvima od današnjeg sastanka u Domu do zabrinjavajućeg razgovora s Piotrom, stoga je i sam tražio neki neposredniji, recimo, njemu podnošljiviji krug ljudi gdje bi mogao zaboraviti što je danas morao doživjeti. Takvo stanje i stvaralo je nelagodu neku među njima, tjeskobu, upravo, koja se u pukovniku ocrtavala kao slutnja: bilo bi, možda, najbolje ukloniti se i odavde što prije. No, Verena je bila čovjek koji je budio u njemu izazov, neku zaslijepljujuću težnju da je savlada, pobijedi, stoga se, eto, i zadržao među njima usprkos očiglednosti da društvo nije naročito sretno što se on nalazi tu. Takvo raspoloženje bilo je, međutim, izvor neprestane napetosti i zajedljivosti u razgovoru. — Eto, pukovniče, vi stigoste ovdje na neobične karmine. Pokapamo mrtve, recimo čak i naše mrtve, a vi... — A ja, eto, izgubivši se, stigao na karmine svojih neprijatelja, zar ne? Postao kršćanin... Nego, svi, uostalom imamo svoje mrtve... — Vi mrtve? Kako, a ja sam bio uvjeren da vi živite samo od živih! — primijeti doktor Baldo i ne gledajući ga. — Mrtve prepuštate nama... 304

— Hoćete reći da ja mislim kako vi živite samo od mrtvih, gotovo među mrtvima? — Tako mi se bilo učinilo u jednom razgovoru s vama... — Karmine! — prekine ih Verena, želeći izbjegnuti sukob odmah na samom početku razgovora. — A ja nemam što ni da vam ponudim. Skuhat ću kavu, evo i konjak, ali ništa za »pod zub«... — — I bolje, i bolje, Verena, danas sam zaista izgubljen... — Pukovniče, nikada vas nisam čula da priznajete svoje slabosti, to je novost! — Niste dobro čuli, bolje: niste dobro slušali... — Događa mi se i to... Doktore, vi ste zašutjeli mukom! Pukovnik nije samo moj gost, nego i vaš. Sjedili su u predsoblju, za niskim stolićem, u udobnim foteljama pukovnik i doktor Baldo, a Verena se vrzla sad predsobljem, sad kuhinjom, noseći flaše, čaše i brinući se za kavu, što se već kuhala u kuhinji. — A vi, doktore, jako ste pogođeni tom smrću? — Da. Ne mogu reći da sam veseo, ali i umoran sam... A vi ste nešto češće ovdje: postaje vam zanimljivo ovo naše životarenje ovdje? — Vjerujte, doktore, same slučajnosti, kako već biva u životu. — Pukovniče, zaista, baš na karmine vi! — uzviknula Verena došavši iz kuhinje. — Sumnjivo mi je to. Niste li ovdje, možda, zbog onog mog ispada, znam, znam, prilično glupog ispada? — Ja se uvijek moram pred vama braniti, Verena. Za vas sam ja neprestano u funkciji, zar ne? Vaš ispad, kako vi kažete, dočekao me ovdje, a vi biste ipak... — Ne, ne, pukovniče, nemojte iskorištavati taj »ipak«, ja se ovdje počinjem »ipak« osjećati kao čovjek, koji trči u krugu s nožem iza leđa... — Verena, Piotr je zaista bolestan... — primijeti pukovnik. — Kad vi to kažete to nije samo istina, to ima i izvjesnu funkciju! — Kad baš hoćete, pa i ima: želio bih da shvatite kako se suprotstavljati bolesniku... — Piotr je zaista bolestan... — primijeti tiho doktor Baldo. — Što, dakle, da mu idem pitati oproštenjc? — uozbilji se Verena. — Pređite preko tog slučaja, Verena. — Kad bi to bio samo slučaj... — A to sa starim Barbaro-Jakasom je stvar ozbiljna? Doktor Baldo ga pogleda sumnjičavo i, okrećući se prozoru, da bi izbjegao pukovnikov pogled, odgovori gotovo šaptom, što iznenadi pukovnika. 305

— Stvar sama po sebi i ne bi bila tako ozbiljna da nisu godine. Eto, moj pukovniče, oni koji po vama treba da odu i odlaze. . . Sjećate se našeg posljednjeg razgovora? Blago vama, vi ste zaista iz Srećkovca. Jedna je, eto, sudbina mrtva, a druga je na putu da nestane i onda će biti. . . — Doktor Baldo se okrene i pogleda pukovnika. — Da, i onda će perspekive biti još čistije, a vi još sretniji, zar ne? — Vidim, nisam, izgleda, dobro došao: vi kao da želite nastaviti naš jednom započeti razgovor, doktore? Ništa ne bih imao protiv toga. Naprotiv, naprotiv! Ali, nisam u najboljoj kondiciji sada ni sam. Ušla je Verena i tako omogućila šutnju. Kava još nije bila gotova, pa ona ode do prozora i zadržavši se samo časak tamo, okrene se svojim gostima: — Kiša, opet kiša... — Kiša, kiša... — ponavljao je doktor Baldo i, ne mogavši odoljeti nekom svom unutarnjem naboju, obrati se pukovniku: — Čudno, čudno: uvijek me je zanimalo što je to što vi želite postići, što je to što vi vidite tamo, na kraju perspektive? — Jedan drugi put, jedan drugi put, doktore. 1 ja sam umoran, pa čak i od takvih pitanja. Ali ako ste za razgovor koji razveseljuje, mogao bih sudjelovati... — Danas, baš danas, ovdje, razgovor koji razveseljuje?! — Vi hoćete da postanemo neprijatelji, doktore, a ja bih želio susret ljudi, koji se uvažavaju. — Oh, bože moj! — uzvikne Verena s vrata kuhinje. — Kava će biti brzo gotova. Lijevajte konjak... — Ne mogu zaboraviti, pukovniče, onaj naš razgovor kod Piotra! Pukovnik je šutio i smješkao se nekako žalostivo. Verena se izgubila opet u kuhinji, a doktor ne izdrži: — Velite, ljudi koji se uvažuju!. . . — Pukovniče, pa vi niste tako naivan da biste mislili kako ljudi u vašoj prisutnosti ne znaju da su promatrani kao objekti. — Znam biti i toliko naivan... Doktor Baldo ga je promatrao dugo vremena bez riječi. Pukovnik napuni čašice konjakom i, kucnuvši se s doktorom, rekne: — Doktore, dajte da se razumijemo. — Pukovniče, ali to znači pristati na jednu nedostojnu glumu, glumu-igru s vama, a to... Vidite, najčešće, u posljednje vrijeme, mislim na razliku između vas i starog Barbaro-Jakasa. — I?! — I biva Imi jasna sva njegova tragika, pukovniče. 306

— I?! — I sva besmislenost tako velikog i skupog napora vašeg... — I?! — I u našem razgovoru, znam, moje su riječi meni sve, sve moje, a vaše su sredstvo, ali ne vas, već one sile kojoj ste predali sebe. Ono što ja vama govorim, sam sam ja, a ono što vi meni govorite jest magla i prijetnja, magla koja skriva vaše namjere, prijetnja kao posljednji argumenat, a , eto, hoćete da se uvažavamo... Pukovniče! — Doktore, nije uvijek tako... — Možda, ali ja, čim se radi o vama, nikada ne mogu znati kada jest a kada nije tako? Što ja, na primjer, mogu vama učiniti? Jedino nositi mrtvaca, jer ga nema tko nositi, a nema ga tko nosit od straha... — Doktore, stavi mač u korice svoje, jer tko mačem bije od mača će i poginuti!. . . — javila se odjednom Verena iz kuhinje. — Hvala, Verena! — Eh, moj pukovniče, ne mogu sebi oprostiti onu bijednu večer kod Piotra kada sam kukavički rekao da ne znam što radi stari Barbaro-Jakas, ne mogu zaboraviti kako ste to vi odmah prihvatili, iskoristili. Tada sam se zaista ponio kao Petar, zatajivši Krista... Pukovnik nije odgovarao. Gledao je u vrata kuhinje očekujući kavu i kada se Verena pojavila on je ustao i pošao joj u susret da bi pomogao: — Verena, doktor me napada i što je najgore ima pravo, ali ja nisam kriv što je njemu tako kako mu je, a meni ovako, samo za ovo svoje ovako, tukao sam se. Biologija nije nevažna u životu, doktore! Pukovnik je osjetio da je upotrijebio nova, teška sredstva u borbi, pa hotjevši umanjiti dojam svojih riječi rekne smješkajući se blago: — Doktor je tragičan, pa i razumljivo je: pokopao je prijatelja, pa i više nego prijatelja: pokopao je simbol jedne sudbine, kako on veli. . . I ne bi to bilo tako tragično kada ne bi podizao odmah stvar na razinu visoke politike. — No, no, a vi to ne radite, pukovniče! — dobaci Verena. — Pukovnik je blažen, on zaboravlja kako njegova ideologija zapravo shvaća biologiju, on je iz Srećkovca. — A vi, doktore? — A mi?. . . Ili barem ja, ja sam iz Zlosela, moj pukovniče... — Doktore, malo šećera u kavu? — dobaci mu nudeći mu šećer. — Hvala, moj pukovniče, u zemlji gdje vi vladate šećer se vrlo često pretvara u gorku sol! — Ali i sol u šećer... — Onda se ova zemlja ne bi zvala Zloselo, pukovniče. 307

— Verena, opet tražim tvoju zaštitu! — Evo pomoći obojici! — uzvikne Verena i ustane, priđe stoliću što se nalazio uz prozor i uzme s njega neke požutjele i zgužvane papire. Pokazujući ih obojici objasni: — Preuzela sam ih s noćnog ormarića Igorova, pročitala sam ih čini mi se da bi vas mogli zanimati. Da pročitam? — Ako pomažu i njemu i meni! — smiješeći se dobaci pukovnik. Verena ih pogleda šutljivo, pa kako se ni jedan ni drugi više nisu javljali, ona sjedne za stol i otpočne, mirnim, sigurnim glasom, čitati: Uhvatili su me u nedjelju oko 16 sati na križanju Gajeve i Ulice 8. svibnja. Prije toga bacili su pripadnici Hrvatskog oslobodilačkog pokreta letke po Zagrebu. Nisam pripadao nikakvoj političkoj grupaciji, ni znao nisam za njezino postojanje. Unatoč tome bio sam na pomenutorn mjestu zaustavljen i strpan u osobna kola. Sjećam se da su mi prišli iza leđa dva čovjeka u civilnoj odjeći; jedan od njih bio je ćelav, velika rasta, star oko 46 godina. Stegli su me za mišice i povikali: »Ne mrdaj! Ulazi unutra;« Pomislio sam da je to ili zabuna, ili neosnovana sumnja, pa sam bio uvjeren da će me brzo pustiti. Čim sam ušao u kola vezali su mi ruke na leđa, zavezali oči rupcem, a onda mi stavili glavu na svoja koljena i prekrili me dekom. Vozili su me tako oko sat vremena. Putem su mi govorili: »Gotov si! Sad te imamo! Propjevat ćeš brzo!. . . Verena zastane i pomnjivo pogleda i jednog i drugog svog gosta. Oni su obojica šutljivo slušali i zurili u stol. Vidjevši da je pozorno slušaju ona nastavi: Nakon sat vremena vožnje kola su se zaustavila, izveli su me iz njih i poveli, držeći me sa strane za ruke, jer nisam ništa vidio. Uveli su me zavezanih oči u ćeliju i tek tada mi skinuli povez s oči, poprativši sve to prijetnjama i psovkama. U sobi se nalazio telefon, stol, dvije stolice, ormar i željezni krevet. Za stolom je sjedio visok muškarac, star oko 35 do 45 godina kratke, kovrčave kose, plavih očiju. Ponudio mi je da sjednem, što sam ja i učinio. Upitao me kako se zovem. Odgovorio sam. Zatim su slijedila pitanja: s kim se družim i o čemu razgovaramo u društvu. Smatrao sam ovo povredom svojih Ustavom zajamčenih prava pa sam prosvjedovao protiv takva načina ispitivanja. On me je nazvao banditom i rekao da ne će 308

dozvoliti da se neprijatelji države pozivaju na Ustav i zakone kako bi rušili temelje države. Tom prilikom me je ošamario. Istog trenutka ušao je u sobu drugi muškarac, nižeg rasta, izrazito crn, crne kose sa zaliscima, s dubokom brazdom iznad oka. Dok je prvi sjedio mirno i govorio odmjereno, drugi je bio kudikamo dinamičniji i počeo je skakutati oko mene stavljajući mi pred usta pesnice i šamarajući me. Zabranio mi je sjediti i ja sam morao u pozornom stavu stajati na nogama. Zatražio sam da mi dadu pismeno rješenje o pritvoru da znam zbog čega sam uhićen, a oni su jednoglasno odgovorili: »Otići ćeš odavde ili kao lešina, ili kao zatvorenik!« Ispitivanje je trajalo neprekidno danju i noću, a ja sam stajao na nogama, ruku vezanih na leđima. Osim ove dvojice bilo ih je još četvorica koji su se neprestano izmjenjivali. Tri dana tako. Za to vrijeme nisam ni oka stisnuo, niti išta jeo. Već drugu noć počeo sam od drijema i umora padati na pod. Tukući me, dizali su me s poda. Da bi me razdrijemao glavni se služio ovom metodom: uhvatio bi me za lisice i dizao mi ruke nad glavu tako visoko da su mi samo nožni prsti ostajali na podu... Nakon što bi me prestali ispitivati zapovijedili bi mi da buljim u određenu točku na zemljopisnoj karti, koja je visjela na zidu, kada bih prestao gledati u tu točku od iznemoglosti te skretati pogled na stranu, dotrčao bi k meni moj čuvar i obasipao me šamarima, prijeteći mi da će me ubiti, a da za to nitko ne će biti odgovoran budući da za mene nitko ne zna osim nekoliko službenika Uprave državne sigurnosti. Iduća tri dana ponavljalo se ono što sam proživio na početku. Ispitivanje i stajanje na nogama trajalo je i sada neprestano u kombinaciji s novim metodama mučenja. Stavili bi na krevet stolicu, a s mene svukli kaput i košulju te me tako položili na rub kreveta i stolice. Ležao sam dakle golim leđima na krevetu i stolici, a oni bi me hvatali za lisice i preko toga vukli. Krevet i stolica su mi odirali kožu s leđa. I tako su prolazila po dva dana i dvije noći, a da nisam ni jeo ni spavao. A kada bi dopustili da spavam ostavljali bi svjetlo, što mi je remetilo san i upropaštavalo vid... Ugasio se odjednom Verenin glas: činilo se kao da se prelomio. Otkrila se tišina i šumor valova. U neprilici Verena ustane, približi se prozoru i zagleda se u pučinu. Bez riječi. — Nastavite, nastavite, Verena! — poticao ju je pukovnik ne dižući pogleda sa stola, kao da se raduje njenom čitanju. 309

Bez riječi Verena se i vrati te nastavi čitati: Ali glavni službenik, koji je bio zadužen za mene, čovjek s kratkom, plavom kosom, bio je nenadmašiv u izmišljanju sredstava za mučenje. Valja mu priznati majstorstvo i rutinu u tim stvarima. Nabavio je tanki, tvrdi konopac, prebacio ga preko cijevi za centralno grijanje, koja je provedena visoko ispod stropa. Objesio me o taj konopac tako da mi je ruke prije vezao na leđa, a onda lisice privezao za konopac. Samo sam se nožnim palcima dodirivao poda. Ovo su bile najteže muke, teže od svih prijašnjih. Ruke su mi pucale u ramenima, bile su otekle i nabuhle kao žaba, a lisice su se duboko upijale u meso, napravivši velike rane. Da ne bi ostajali tragovi mučenja na rukama zamatali su mi ruke krpom, a zatim ih vezivali. No to je bilo bezuspješno, jer je željezo i kroz krpu zadiralo u meso. Jaukao sam, a inkvizitori... — Ah, to je dobro, vrlo dobro! To, naime: inkvizitori! — uzviknuo je pukovnik, ali nastavite, molim vas, nastavite! I doktor Baldo i Verena se zagledaše u njega bez riječi, pa Verena nekako gotovo zbunjeno nastavi: Jaukao sam, a inkvizitori su mi stavljali krpu neku u usta da mi je ponestajalo daha. Počeo sam se gušiti. Dok sam ja visio o konopcu glavni istražitelj, koji je i podigao ova vješala, mirno je promatrao kako se mučim, a čovjek s ožiljkom iznad oka hodao je ispred mene, potezao me za kosu, lupao mi glavom o zid i cinički pjevao pjesmu: »Puška puca, a top riče...« Svaki dan su me na isti način vješali u toku deset dana po sedam, osam sati. Zadnji put su me objesili u 21 sat, a skinuli s vješala u 9 sati ujutro. Punih dvanaest sati visio sam o konopcu. Tada sam počeo »priznavati«. . . Govorio sam sve što su tražili od mene: bio sam ne predsjednik, nego poglavnik tajne organizacije, tajne sam sastanke vodio s doglavnicima, optužio sam ljude, k o j e su mi podmetali... — Dosta, ne mogu više! — uzviknula je odjednom Verena i nanovo ustala te krenula prema prozoru, — Verena, znate li vi što je to Sveta inkvizicija? — upitao je pukovnik. Šutjela je. 310

— Doktor je katolik, on će to možda bolje znati od vas. . . Vi znate doktore, Magnasca, slikara te inkvizicije?. . . Zbog te inkvizicije, svete dakako, vi se niste odrekli ni Boga, ni svete matere crkve, zar ne? — Ozbiljno pukovniče, recite mi jednom već, jeste li vi Hrvat, ili ste druge neke narodnosti? — pitao je doktor Baldo gledajući hladno pukovnika kao da nastavlja razgovor što ga je Verena prekinula svojim čitanjem. — Odgovorio sam vam već jednom, doktore. — Odgovorili ste mi ne odgovarajući, ali ja sam Hrvat u hrvatskoj zemlji, kojom vi vladate, pukovniče, kao čovjek, koji ne želi biti ili se ne priznaje Hrvatom. Kako to možete raditi? Kako opravdavate vaše ponašanje? Pravom inkvizitora jedne ideje? — Zar nismo jednaki, doktore — kao inkvizitori jedne ideje — kako vi kažete? — Ne, nismo jednaki... — Kada pobijedite, ako pobijedite, morat ćete biti! — Ne, pukovniče, ne ću morati biti. Primjera za to ima... Ali odakle vama pravo da mene, u mojoj zemlji lišavate prava brige za svoju zemlju, ljubavi za njezin jezik?... Jedino pravom osvajača, zar ne? Onim biološkim pravom, koje ste mi malo prije gurnuli pod nos! — Ako vam kažem da sam Hrvat? — smješkao se već ozbiljno pukovnik. — Samo čas! — javi se opet Verena neobično ozbiljnim glasom. — Sve što sam pročitala kao da vas nije dirnulo. Ali pukovnik me sjetio. Bitno sam zaboravila pročitati. Evo, ovo: Kad je ispitivanje poprimilo pomirljiviji ton, počela se u meni opet javljati vjera u život. Da, u život... U mislima sam ga čitava proživljavao, a posebno ovo vrijeme od 6. lipnja. Neprestano sam se pitao: u čemu je moj grijeh da sam dopao u ruke ovakovim zvijerima. I nisam našao pametnog odgovora na to pitanje, osim činjenice da sam svjestan pripadnosti hrvatskom narodu. Druge političke djelatnosti kod mene nije bilo. Pa zar je u ovom vremenu toliki zločin biti Hrvat, d a se čovjeka stavi izvan zakona? — Je li taj vaš dokument potpisan i autentičan? — upita odjednom mrko pukovnik. — Ne samo što je potpisan, nego je upućen najvišim forumima vlasti. Vi biste to čak morali i znati. 311

— Ali pukovnika to ne zanima, on drži da je svaka vlast prisiljena služiti se takvim metodama u određenim uvjetima, zar ne? — Vi mislite da nije tako? — Mislim, pukovniče. Kad su jednoj vlasti potrebne takve metode, onda, onda. . . — Onda se ona njima služi. . . Nego, doktore, vi se sve više otkrivate kao zagriženi neprijatelj! — odvrati pukovnik gurnuvši šalicu s kavom. — Eto, preostaje vam prijetnja, pukovniče. . . Zar ni toliko fantazije nemate da ne vidite kako se posvuda krećete kao prijetnja pred kojom ljudi bježe i skrivaju se. Proždrli ste sve ono protiv čega ste se dizali i sada sami proizvodite isti mrak, ili čak još mračniju bijedu. Vi možete učiniti sve što hoćete, jer ste se predali organizaciji, koja je osvojila svu vlast, za sva vremena, vlast nad svim materijalnim i svim duhovnim dobrima. Vi ste njezina ruka, njezina misao, njezina mržnja, postajete, zaista, noćna mitološka sablast, koja može pokoriti, uniziti, ubiti, dakle sve što hoće od svakoga bića. . . I riječ i misao ste oduzeli ljudima, sve je u vašim rukama i što će vajm sve to? Pretvorili ste nas u objekte, u materijal za nešto, ali više nitko ne zna za što! Jedino, zaista, da, za to da biste svima ljudima dali jesti, piti, da biste ih obukli i omogućili im krov nad glavom? — No, pa zar je to malo? — odgovorio je pukovnik ustavši bijesan. — Ne samo da je malo, nego je zločin, najstrašniji zločin nad ljudstvom. Govorili ste o vraćanju čovjeka njemu samome, o dokidanju otuđenja, a što u stvari radite? Oduzeli ste čovjeka čovjeku i pretvorili ga u bijednu mizeriju više sličnu psu na lancu nego čovjeku. Ali čovjek ne može zaboraviti sebe. . . Jest, pukovniče, ne želim licemjeriti od straha pred vama, ne. . . Idite do đavola i vi i vaša Historija, kojoj, po vama, pomažete da izvrši svoje. . . Tada se oglasilo zvono na vratima i jako lupanje. Verena skoči do prozora, otvori ga i proviri na terasu. Mladi Augustin se nalazio pred vratima. Okrenu vši se u sobu ona šapne: — Mladi Augustin... Pukovnik poleti k vratima i otvori ih. Ulazeći i gledajući ih jednog za drugim, mladić šapne raširivši ruke: — Piotr se otrovao... Doktore, bilo bi potrebno da što prije skočite tamo. Možda se još nešto može i učiniti. Doktor Baldo potrči van, a za njim odmah pukovnik i mladić. Verena je slušala njihov trk, zatim tišinu, a onda se odmah otkrio 312

bruj motora i jednolični šum valovlja. Stojeći još uvijek nepomično uz prozor gledala je, bez i jedne jedine misli, u otvorena vrata kao da očekuje nekoga, nečije korake, nečiju riječ.

313

TKO — ONA

Poglavlje 36.

Poslije događaja na cesti, prigodom Kapetanovićeva sprovoda, (Barbaro-Jakas pada u nesvijest!) sjedila je gospođa Verena kod njega gotovo čitavo jutro, čekajući da se probudi. Starac se na mahove budio, ali opet nestajao u nesvijesti. Produžilo se to stanje i drugi dan. Prisutna je i sestra pomoćnica... Kasno poslije podne bolesnik je otvorio oči, ali se ne snalazi. Verena ostaje uz njega i naginje se nad njim šapćući:— Ona je tu, uz vas. . . Tako dolazi do susreta »crne gospođe« i starog BarbaroJakasa. I drugi dan, poslije događaja, koji se zbio na cesti, za sprovodom, gospodin Barbaro-Jakas ležao je u nesvijesti. Kadikad je iskrsavao u svijest, ali ubrzo opet tonuo u mrak ništavila. A čitavo je malo mjestance odmah saznalo što se dogodilo i bilo uzbuđeno zbog toga. Naravno, gospođa Anita posebno. Od časa nesreće njezina uznemirenost nije ni prestajala: nevolja se sručila na nju, na nju samu! i . Što će ona, što, sada, sama, s tim starcem! Tek, kada se i drugog dana pojavila ona, »sijeda gospođa u crnom«, odahnula je i sama: konačno, eto, pojavio se netko, koji će je osloboditi i muke i odgovornosti za tog gosta — dobrog i simpatičnog, istina! — a l i , da, ali ipak. . . A sijeda gospođa, u crnom, pokazala se upravo onakvom kakvu je i željela gospođa Anita. Odmah se raspitala o svemu, uvjerila domaćicu da će gospodin biti prenesen u bolnicu čim se bar donekle oporavi, a i za sve ostalo ona preuzima i brigu i odgovornost. Pravi anđeo! — bljesne u svijesti gospođe Anite. Sjedila je »sijeda gospođa Verena« i čitavo drugo jutro, promatrala bolesnika, čekajući da pokaže barem neke znakove boljitka, a ustajala je samo kadikad da bi sredila stvari, papire i knjige po sobi, ali sve nekako u strahu, kao da joj sve to može postati opasno, brzo bi napuštala posao. A gospođa Anita joj je donijela i njegov blok i olovčicu, koji su, eto, ostali bili zaboravljeni na 314

stoliću, u dvorištu, želeći joj i tim pokazati kako je prihvaća jedino odgovornom za starca. Istina, njen Davor objašnjavala je gospođa Anita — unio je u kuću taj blok istu večer poslije nesretnog događaja, ali sutradan ga opet stavio na stolić, misleći da će se stari gospodin pojaviti u dvorištu, no nesreća je, eto, veća nego su mislili. . . Pružila se tako prigoda gospođi Vereni da pročita i »pismo« što je bilo ispisano u bloku, istina, ne kao pismo, koje treba uputiti nekome, nego kao dokumenat kojim se sebi samome neposredno osvješćuje ono što se kuha u svijesti ljudskoj, no, ona je odmah shvatila o čemu se radi. Osmjehnula se, dakako, toj bilješci, odložila blok na stol posve mirna: kao da se ništa ni dogodilo nije. Ono što bi bilo važno jest: da se, konačno, počne buditi. Doktor Baldo je učinio sve što je mogao, a jutros je, već ranim jutrom, bio ovdje. Zabrinut je i želi da se što prije otpremi u Zagreb. Ne osvijesti li se danas, on misli da bi ga odmah trebalo prenijeti: ili u Dubrovnik, ili u Split. No, bolesnik je pred samo podne počeo pokazivati više života, čak je i promrmljao nešto što se, istina, nije dalo razumjeti, ali u ovom trenutku to i nije bilo toliko važno, bitno je, da govori. Otvarao je oči, samo čudno, i tako otvorene nisu ni u što gledale. Sijeda gospođa Verena je očekivala neki znak po kojemu bi mogla zaključiti da je prepoznaje, ali on, se ponašao u tim trenutcima kao da nikoga u sobi i nema. Tek oko podne otvorio je oči, pružio ruke, želeći, po svemu se činilo, nešto, ili nekoga dotaći, pa i šapnuo: — Svjetlo . . . — Dotakao se čak rukom i noćnog ormarića, ali se odmah i prestao micati. Verena ustane, želeći mu pomoći, no, kako se zatim posve smirio, i njezina gotovost da mu pomogne ishlapi: ostade i sama lebdjeti u praznom. Izađe iz sobe, siđe u kuhinju i zamoli gospođu Anitu da skuha čaj: ako se zaista probudi, bilo bi mu ga dobro i ponuditi. I odmah se vrati u sobu, a za njom se popela i šutljiva »časna sestra«, što ju je ona odmah naručila za njegu starca. — Ako se miče i šapće, to je dobar znak. . . rekla je sestra tiho kao da sebi samoj objašnjava stanje, smjestivši se uz prozor dok je Verena sjela na stolicu, odmah uz uzglavlje bolesnika. Nego, starac se više i nije micao: šutnja, praznina zapravo neka, posve se raširila sobom, no, ubrzo je prekinuše koraci uz stepenice. Sestra požuri vani u susret koracima. Za čas se pojavila gospođa Anita noseći na pladnju šalicu čaja. Slijedila ju je sestra. Verena primi poslužavnik, bez riječi, metne ga na noćni ormarić, sve bez riječi, a i sam je bolesnik ostajao bez glasa, nepomičan. Muk, sami muk... Sestra priđe, konačno, krevetu, nagne se nad bolesnikom i šapne: — Želite li, možda čaja?

315

Njezino pitanje ostane bez odgovora. Slegne ramenima, pogleda Verenu, a zatim gospođu Anitu, koja i sama slegne bespomoćno ramenima, pa, kao da se nje više i ne tiče to što se događa, izađe bez riječi van. Kasno poslije podne bolesnik je opet otvorio oči, življe pružao ruke, tražeći vjerojatno nekoga, pa i nešto glasnije šapnuo: — Svjetla. . . Gdje sam. . . Zar nikoga nema? — Ne vidi! — šapnula je Verena časnoj sestri. — Ponudite mu opet čaj. — Tko je tu? — oglasio se opet on. — Ja, sestra, koja vas njeguje. . . Želite li, možda, čaja? — Sestra!. . . Ah, da, sestra. . . Ali zašto nema svjetla? — Uzmite gutljaj čaja, pa ćemo upaliti svjetlo. . . — odvratila je sestra, podigla mu nešto glavu i prinijela šalicu usnama. I stari je gospodin pio, pa i ispio pola šalice. — Dobro je! Lijepo ste pili. . . — šapnula sestra, polažući šalicu na noćni ormarić, vidljivo ohrabrena: eto, nije baš uzalud tu već čitav dan! — A gdje sam? . . . U bolnici? — Tu ste, u gospođe Anite. — Ah. . . Da. . . U gospođe Anite. . . A ona? — Tko ona? — odvrati sestra, pogledavajući Verenu. Gospodin Barbaro-Jakas nije odgovarao. Tada Verena ustane i nagne se nad njim te šapne: — Ona je tu, uz vas . . . Gospodin Barbaro-Jakas rastvori oči i raširi ruke: — O na !. .. G o sp o đo ! ... Ali, ali ja s am oslijepio. . . Ili to snivam? — Sijeda gospođa Verena dirne njegovu desnu ruku: — Ne, ne, to je od bolesti. . . Proći će... Možda je i bolje, zasad, tako. On zatvori ponovo oči i sav se opusti u krevetu kao mrtav. Šapne: — San. . . — Ne, ne. . . Ja sam tu. . . — šapne i Verena. — I moram biti, moram ti pomoći. Šutnja: nitko se nije javljao, pa ni glasova iz vani nije bilo.

316

»BELLE AME«, ALI GDJE JE BRIGADIR?

Poglavlje 37.

Verena se, konačno, susreće sa osviještenim starcem. On je u početku odbija, ali kada shvati kako mu, u njegovu sljepilu, može pomoći pri čitanju »Obračuna« pa tako omogućiti i viđenje, popušta. Ona mu nalazi u »Obračunu« izvatke iz knjige Trockoga » M oj Život«. Otkriva sudbinu »belle ame«. Sutradan već se gospodin Barbaro-Jakas osjećao i nešto bolje. Izgubio je, doduše — svi su govorili privremeno! — vid, gotovo posvema, ali svijest se povratila. Doktor Baldo i okolina uvjeravali su ga da će njegove oči opet ozdraviti, čim se, u bolnici, otpočne adekvatnom terapijom. No, ovdje, mora ostati još dva do tri dana, da se uzmogne, oporavljen, slobodnije kretati na putu, pa se tako otvoriše »davno zatvorena vrata« između »sijede gospođe« i njega, onog njega, koji se uobičajeno i prilično zvučno nazivao: gospodin Barbaro-Jakas. A ono čega se sam ponajviše plašio, eto, dogodilo se, i to u uvjetima najstrašnijim po njega: slijep i bespomoćan, u krevetu, bio je predan njoj, sijedoj gospođi, gotovo na milost i nemilost. Tako: opran, preobučen, među čistim plahtama, ležao je gospodin Barbaro-Jakas otvorenih oči, ali — u posvemašnjoj tami. Ispunjen bespomoćnim strahom, povukao se posve u sebe i , zaista: predao se. Povremene duge šutnje bile su njegova jedina utočišta i obrana. A sijeda gospođa Verena preuzimala je sve u svoje ruke. I nije bila ni sama mnogo govorljiva. Odredila je da časna sestra dolazi dva puta na dan: u jutro jedan sat i, kasno poslije podne, drugi sat, a s gospođom Anitom ionako je sve išlo u najboljem redu, jer je domaćica bila sretna da je netko oslobodi brige i odgovornosti za, sada već po njoj, samo čudnog starca. Uostalom, imala je ona i svojih briga: drugo pismo njena muža nije bilo ništa bolje od onog prvog. 317

Ali kasne večeri i noći bile su za gospodina Barbaro-Jakasa najstrašnije, zbog toga što je ostajao sam, prepušten njoj, a noći, jer nije mogao usnuli. Ona ga je napuštala tek oko jedanaest, jedanaest i pol sati i povlačila se u hodnik gdje joj je bio priređen privremeni ležaj, no on je to osjećao kao kamuflažu njezine stvarne prisutnosti. Ne, on više nije bio sam, njezino oko i uho bdjelo je neprestano nad njim. . . A čim je, večerom, odlazila sestra pomoćnica, posvršavavši sve potrebno da bi se pripremilo bolesnika za noć, sijeda gospođa postajala je apsolutna gospodarica. Slutio je on da će u tom »njihovom mraku i osami« morati doći do »onog razgovora«, pa, da bi izbjegao tu odvratnu njemu, recimo, mogućnost, prihvaćao je, u razgovoru, sve ono što ga je udaljavalo od toga, a najslobodniji se osjećao kada se ona zaokupljala njegovim papirima, otvarajući tako putove kojima je i sam išao u posljednje vrijeme, tražeći konačnu formulu svoga »Obračuna«, a ona, shvativši to, mislila je upravo tim putem, konačno, ipak stići tamo gdje je željela. — Mnogo, mnogo ste radili, vidim. . . — rekla je samo da bi nečim prekinula dugu šutnju poslije odlaska sestre pomoćnice. Glas njezin joj se i sam ukazao blagim, gotovo plačan, pa se pobojala toga. Sjedila je za njegovim pisaćim stolom i prevrtala papire što ih je već bila sredila, zapravo jednostavno složila na jedan kup. U mraku, gospodin Barbaro-Jakas ni sam nije znao što se s tim njegovim »dokumentima« zbilo i uvijek, kada bi načuo da ih njezina ruka dira, grčilo se nešto u njemu, gotovo kao da se bespomoćan davi, pa, eto, ni sada nije odgovorio na njezino pitanje. A ona, osjetivši da on ne želi odgovarati, rekne puna zatomljena ogorčenja: — Nisam dostojna odgovora, znam. . . Pa ipak, ja ću biti ovdje... Da, ostati i biti. . . — Star sam i tako blizu smrti. . . Slijep... Trebalo bi mi omogućiti da mirno nestanem... — Ništa dalje od smrti ni sama nisam, — odgovori ona i odmah shvati da je bila surova, pa se toga preplaši. Šutnja se nametala kao obrana i mrtvu tišinu raširi prostorom. — Zašto to nasilno približavanje lađa toliko dalekih jedna od druge. . . — šapne on ne izdržavši dugo šutnju. — Ni sama ne znam . . . — Pismo ste u bloku pročitali? — Da. — I?! — Ništa. . . Strašnija sam ja od pisma. Ali sve to i nije važno, važno je da nikoga više nemam i da ne dolazim da bih nešto dobila kao dar. . . Nemam drugo što i ne mogu drugdje. 318

— Glupost! — Naravno. . . Ali ja tražim nekakvu smrt... — Što to znači: nekakvu smrt? — Jednostavno: želim nekako umrijeti. . . — Nekako?! — Ah... Ako nisam živjela onako kako mi se sada čini da sam trebala, htjela bih tu, u blizini čovjeka, koji je, kako mi se čini, ipak nekako živio, umrijeti. Strašno, zar ne? Šutio je. — Ali, čitala sam i neke odlomke s ovih papira... — Iskorištavate bijedu moje bolesti i sljepoće. — Da, iskorištavam. . . A kako drukčije? Gadim vam se? — Ja nisam sudac već davno nikome i to ne želim biti! — Ne govorite istinu! Vi ste inkarnacija uvrede, a što je uvreda nego sud, zapravo osuda! Opet tišina. Lampa na pisaćem stolu širila je blagu, rumenkasto-zelenkastu svjetlost i jedva obasjavala starčevo lice u krevetu. Okretala se Verena kadikad njemu iz neke i njoj samoj neshvatljive potrebe te ga dugo gledala, a, kadikad, prevrtala listove na stolu, bez riječi. I kada se u njoj opet nakupila gorčina javljala se: — Obračun! Pišete, vidim, takozvani »Obračun«... Kakav obračun? S kim? To smo mi sami i nemamo prava izdvajati se. — I to ste otkrili: OBRAČUN! Ha! S kim?... S postojanjem. . . — To ne razumijem. . . Ja uvijek moram vidjeti ljude. Njih! — Njih! — Da, njih. . . A vi, vi ste uvijek gledali samo sebe. . . Pa, i onda, i onda, u onoj sobi, bili ste pred prozorom, samo vi sebi samome vi... V i , belle ame... Dakako, to onda nisam znala. Nije odgovarao. — Evo i tu pišete jedno poglavlje pod naslovom »Belle ame i brigadir«. — pa otpočne i čitati: »Ali ne bi bilo dobro zadovoljiti se samo plodovima, pokušat ćemo stoga barem dodirnuti sjeme iz kojega nastaju takvi plodovi.« — Da, nije loše. . . ali u koju svrhu, kada se i ne mogu razlučiti plodovi od sjemena. Jedno je u drugome! 319

— Čitajte dalje. . . — šapne starac misleći da se ukazao put, kojim će izbjeći dosadanji razgovor. Ona poslušno nastavi: »Rijetko je koji revolucionar tako autentično govorio o svom životu kao L. N. Trocki, pa ćemo se stoga i poslužiti njegovom autobiografijom da bismo ilustrirali jednu sudbinu-parabolu, koje bi morao biti svjestan svaki onaj koji želi shvatiti polaznu točku mnogih nesporazuma, pa i ovog o kojemu je riječ u ovom tekstu. Upravo u svojoj biografiji, ne bez namjere da objasni kako i zašto je postao to š t o je bio, L. N. Trocki opisuje neke scene iz mladosti, koje mi se čine vrlo značajne upravo za našu svrhu, pa ih zato, evo, i navodim: — Stanite, stanite! — gotovo uzvikne on. I ona prestane čitati. Očekivala je neko vrijeme ne će li nešto dalje reći, ali, kako se on nije javljao, šapne u strahu: — No?. . . Htjeli ste nešto reći? — Da, da. . . I htio sam: zar ne, to su tako strašne rečenice? — Ne znam, nisam mislila... — Nastavite, nastavite! — šaptao je, osjećalo se, posve rezignirano. I ona nastavi: »Vrativši se s polja ugledao sam na pragu naše kuće neku ubogu ženu. Naslonjena o zid sjedila je pokraj jednog kamena ne usuđujući se sjesti na nj: bila je to majka iz Injatke, sitna pastirica, upola idijotkinja. Prešla je sedam vrsta da bi došla isprositi jedan rubalj, ali nikoga nije bilo u kući i nitko joj nije mogao dati taj rubalj. Čekat će do večeri. Videći to biće, koje je bilo otjelovijenje bijede i rezignacije — srce mi se stislo.« Verena zastane očekujući neko objašnjenje od njega, no on je šutio, pa mu se ona obrati želeći provjeriti je li još uvijek budan: — Da nastavim? — Nastavite, nastavite, — šapne on. — Koliko dalek put treba još prijeći od tog »srce mi se stislo«! Verena primakne svijetiljku bliže papirima i nastavi:

320

»Godinu dana kasnije ništa nije bilo bolje. Naprotiv. Vraćajući se s igre kroketa, sreo sam u dvorištu mog oca, koji se umoran, ljut i prašnjav vraćao s polja. Za njim je išao, vukući svoje bose noge, išarane crnim pjegama, neki mužik. — Za Boga, govorio je on, dajte kravu i zaklinjem se više je ne ću pustiti u žito. M o j je otac odgovarao: — Tvoja ga je krava pojela za deset kopjejaka, ali mi je počinila štete za deset rubalja. Mužik je ponavljao svoju historijicu i mržnja se osjećala u njegovoj molbi. Ova me je scena čitava potresla, do u najdublje dubine moga bića, do posljednje žilice. Duševno stanje u kojemu sam se nalazio poslije jedne partije kroketa, u kojoj sam posve pobijedio svoje sestre, zamijenio je odjednom jak očaj. Nečujno sam prošao pokraj svog oca, otišao u svoju sobu, bacio se potrbuške na krevet i očajan plakao, iako sam već posjedovao knjižicu učenika druge klase. Otac je ušao u kuću i pošao u sobu za ručanje tabajući golim nogama zemlju, mužik ga je slijedio i zaustavio se na pragu. Čuo sam žamor glasova. Zatim je mužik otišao. Majka se vratila iz mlina, razabirao sam njezin glas, čuo kako razmješta tanjure za objed i zatim kako me zove. . . Nisam odgovarao. — Plakao sam. Suze su konačno dobile ukus uzvišene sreće. Vrata su se otvorila i moja se majka nadvila nada mnom. — Što ti je Ljovočka?Nisam odgovarao. Majka je šaptala s ocem. — T o je zbog onog mužika?... Dali smo mu njegovu kravu i nikakvu odštetu nismo uzeli. . . — T o uopće nije z.ato, odgovarao sam licem zarivenim u jastuk, mučen od srama zbog pomisli da plačem... M aj ka je bila uporna: — Nikakvu odštetu nismo uzeli. Otac je bio onaj, koji je pogodio zašto sam plakao i o tome obavijestio majku. Verena zastane, opet se obrati bolesniku, no on je i dalje šutio. želeći biti duhovita, primijeti: — Da, belle ame, ali gdje je brigadir? Ipak, to, »Suze su konačno dobile ukus uzvišene sreće« nije loše, ne, nije nikako loše. 321

— Hvala vam, ali nastavite, nastavite! — odvratio je on jedva čujno. »Jednoga dana — nastavljala je Verena — za vrijeme odsustva gospodara kuće, pojavio se žandarmerijski brigadir, čovjek bezobziran, proždrljiv i bezobrazan, tražio je pasoše radnika. Našao je dvojicu kojima su već bili istekli. Odmah je naložio da se pozovu zainteresirani, koji su se nalazili na poljima i proglasio ih uhapšenima, da bi ih, u etapama, uputio u zemlju gdje su rođeni. Jedan od optuženih bio je starac čiji je žutkasti vrat bio duboko izbrazdan; drugi, mlad čovjek, njegov unuk. Obojica su već na ulazu pali golih koljena na istabanu zemlju, najprije starac, zatim mladić i ponavljali su, pružajući se zemljom: — Po Bogu, budite nam milostivi, ne uništavajte nas. . . Plećat i znojan, igrajući se sabljom, brigadir je lagano ispijao hladno mlijeko, koje su mu donijeli iz podruma t e odgovarao: — Ja milost dijelim samo blagdanom, danas je običan dan... Stajao sam tu kao na dračama i slomljenim glasom protestirao. — Mladi čovječe, govorio je strogo brigadir, rastavljajući slogove jedan od drugog, t o se vas ne tiče.. . Sestra mi je davala znakove da budem oprezan. Brigadir je odveo radnike. Osjetivši da je radnja priče zatvorena Verena zastane i obrati se pogledom bolesniku čekajući, no, on se dugo nije javljao, pa ona upita: — Priča je završena. Što dalje? — Priča je završena. . . Ne, ne, tek smo na početku. Uzeo sam ova tri primjera — počne on šaptom objašnjavati — da bih pokazao one značajne slučajeve u kojima se često otkriva život pred nama: prvi, gdje se biološka bijeda posebno ističe u određenim društvenim odnosima. . . — Starac zastane kao da se ugasio, pa se ona uznemiri i ustane ali on se odmah i javio: — Drugi, gdje se sami društveni odnosi ukazuju neposrednim uzrocima bijede, te da, konačno, treći slučaj, gdje je pokazana i vlast, čuvari zapravo takvih društvenih odnosa. . . Starac ušuti i Verena osjeti da je šutnja nastala zbog iznemoglosti. Ni sama nije htjela više govoriti da ga ne bi uzbuđivala, ali on se opet javi zaista jedva čujnim glasom: — Vlast, vlast, vlast. . . Bilo bi bolje »Belle ame« i vlast. . . 322

— Belle ame i brigadir mi se čini mnogo zvučnijim. . . Samo, zašto, u koju svrhu sve to? — upita Verena s izvjesnim humorom u glasu, kojega on nije osjetio. — U koju svrhu?. . . Pravo, pravo pitanje. . . — odgovarao je stari gospodin više dahćući nego govoreći, pa konačno okrene glavu prema njoj i upita: — Vi, vi znate tko je Trocki? — Ah, jedva nešto znam. Ali, eto, tu i pišete o njemu, pa ona i počne čitati: »Senzibilitet L. N . Trockog — usudio bih se reći — izuzetno je ljudski, on se u navedenim tekstovima očitovao neobično jasno, ali još prilično van razumske i umne sfere, taj je senzibilitet takoreći naturalan, elementarno-!judski. Čovjek, zapravo, belle ame, nasuprot ljudskom biološkom postojanju u svemiru. Tu još nije prisutna ona svijest, koja otkriva, neposredne, ali i dalje, mnogo dalje razloge takva stanja, svijest još nije scientificirana, strukturirana i oblikovana od suvremenih dostignuća. . .« — Stanite, stanite! — oglasio se bolesnik ponesenim šapatom. — Dobro je to, dobro, ali ne govori još ono što je bitno, ne govori tko je L. N. Trocki? Na to pitanje treba odgovoriti!. . . On je tipičan popravljač čovjeka i čovječanstva! Vidite, to je važno. Jedan od onih modernih popravljača čovječanstva... — Pa vi ste išli tim putem! — prekine ga Verena i sama već ponesena. — I ja. . . Ali kolika razlika! Ja sam jedva dostojan primjer, ali on, je savršen uzor sudbine »belle ame«... »Belle ame«, koja je našla uporište za svoju polugu... Uporište! Da... Ali vi, to ne razumijete! Znam. . . — Gospodin Barbaro-Jakas ušuti i za dugo se vremena nije javljao, no ni ona, Verena, nije se oglašavala tako da se jasno čulo kako vjetar nadire na prozorska okna i potresa ih. Verena osjeti tjeskobu i upita: — Umorni ste? Da prekinem i odem? — Samo ako o tome ne mislim postajem umoran. . . — odgovori bolesnik. — Gdje je pronašao uporište za svoju polugu? Ah... Izuzetna inteligencija ga je odvela tamo... Do uporišta. . . To je odlučno, to uporište... Naveo sam i njegove riječi tamo, među dokumentacijom, ali i napamet ih znam. . . Kako je to strašno. . . — Stanite, jedva se razumije to što govorite! Odmorite se. . . — Odmorit ću se već brzo posvema. . . — Zašutite, molim vas! 323

I on zaista zašuti, pa se opet čuo vjetar kako trese grilijama i prozorskim oknima. Tjeskoba obuzme čitavu nutrinu Verene: sve se javlja isto kao i uz onog što se sada nalazi gore, na groblju, pod starom kamenom pločom i, sigurno, još uvijek otvorenim okom. — Dobro je što sam slijep. . . — javi se starac. — Sljepoća omogućuje jasnoću spoznanja. — Bože! Tama je posljedica sljepoće. . . — šapne Verena. — Kako se kadikad jasno vidi u tami... Čujte što je sam Trocki rekao: »Osjećaj veće važnosti općeg nad posebnim, zakona nad pojedinačnim faktom, teorije nad individualnim iskustvom, rodio se vrlo rano u meni i jačao je godinama. Za formalno oživotvorenje ovog osjećaja, koji je postao osnov moje koncepcije svijeta, utjecaj grada bio je odlučan.« — Čuli ste? Od zakonitosti, od teorije, od općeg. . . Dakle? Uporište je u tome! — Ali ja to ne razumijem. Njegov plač razumijem, razumijem posebno »suze koje su konačno dobile ukus uzvišene sreće«. . . — Dobro je što sam slijep i što vas ne vidim, ali tako je vrijedno što vas mogu čuti... Govorite, jer vaša je riječ živi neprijatelj teorije! A kada teorija zavlada, kada ona uzme vlast... — Vidjela sam mrtvog, obješenog onog sa šest prsta. . . A onog istog dana, kada ste vi pružili ruku prema mojim prsima, on m i je sa svog prozora otkrivao svoje genitalije! Zaprepašten gospodin Barbaro-Jakas prekrio je lice rukama i zašutio, ali šutnja n i je dugo potrajala, on je gotovo jecao: — Šutite, šutite... Nije vrijeme za to, ne, ni je vrijeme. . . Gospođa Verena se i sama preplašila i svojih surovih riječi i njihova djelovanja na bolesnog starca, pa se ni sama nije javljala. Odakle taj ludi gest njezin? Ustane i tako stojeći sačeka nekoliko trenutaka da vidi što će se dogoditi, ali ne, ništa se nije dogodilo. Skinuo je ruke s lica i šaptao: — Ne dirajte moje krugove. . . Moram sagledati kraj, smisaono zatvoriti to mnoštvo detalja što sam ih sakupio. Kako drukčije mogu opravdati svoj Obračun? Povijest, povijest još nisam uzeo u obzir! O sljepilo, omogući jasnoću misli. . . — Sljepilo?. . . — šapne za sebe Verena. No on je n i čuo nije. 324

— . . . jer l'histoire est la clef de la psychologie: cela c'est la pierre angulaire du materialisme historique... Uporište za polugu! Kako da tako opremljena »belle ame« ne bi ušla u bitku. . . u bitku za vlast, koja će izmijeniti svijet. — Za izmjenu svijeta?! — čudila se Verena stojeći još uvijek na nogama. — Da, vi ne znate što je to revolucionarni odred proletarijata. . . Bez tog odreda, koji provodi povjesnu zakonitost svijeta, proletarijat ne može doći do vlasti, a bez vlasti. . . Ah, to su za vas samo riječi... — Ja sam bila gola pred golim čovjekom čitav život. — Gola pred golim čovjekom čitav život! — I ne stidim se toga!. . . Da je brigadir Trocki, da je seljakinja — pastirica Trocki, da je seljak Trocki, sve bi bilo riješeno, ali... — Čitajte, čitajte, molim vas! Inače ćemo propasti, potonuti i ja ne ću vidjeti... — Što, što bih čitala? — Tamo gdje odlomak počinje »U rujnu mjesecu bio sam na Jugoistoku... « Tražeći, čitala je mrmljajući »I sam ruski život uvjetovao je takav put, kao i mnogih drugih svijesti...« »Djeluje Plehanov. što znači da je u sfere ruskog intelektualnog života ušla njemačka idealistička filozofija, posebno Hegel... Zatim Marx, Engels... Radnička klasa motor povijesti...« — Ne, ne. . . Dalje, dalje. . . — Jest, evo, tu je: »U rujnu mjesecu bio sam na Jugoistoku. Vjerovao sam da je rat ne samo moguć, nego i neizbježan. Ali kada sam na beogradskom pločniku vidio duge nizove rezervista, kada sam jasno shvatio da nikakva povratka natrag nema, da će rat biti, da će za koji dan početi, kada sam saznao da neki ljudi, koje sam dobro poznavao, već nose pušku na granici i da će prvi biti prisiljeni ubijati i umirati, rat, što sam ga tako olako bio predvidio u mojim mislima i u mojim člancima, ukazao mi se nevjerojatan i nemoguć. Kao fantom mi se ukazivala 18. pješadijska regimenta kako prolazi krećući u rat u kaki uniformama, noseći opanke mjesto cokula, s čuperkom lišća za šajkačom. Ovi opanci, ovo lišće na glavi s potpunom opremom za borbu, davali su vojnicima izgled bića određenih za žrtvu. I ništa nije moglo biti tako mučno u tom času, tako nepodnosivo, ništa nije bolje označavalo ludilo rata do tih čuperaka lišća i tih opanaka. Koliko se sadanja generacija udaljila od običaja i psihičkog stanja iz 1912. godine. Razumio sam tada vrlo dobro kako je humanistička 325

točka gledišta moralista na povjesna zbivanja ono što je najsterilnije. Ali to ne treba objašnjavati, živio sam jedan osjećaj. Moja duša je bila neizrecivo prožeta tragičnošću povijesti: nemoć pred sudbinom, oštra bol za ove oblake skakavaca, koji su ljudi. Rat je bio objavljen dva, ili tri dana kasnije. U Rusiji, pisao sam ja, vi znate, vjerujete u t o , ali ja, ovdje, ne mogu u t o povjerovati. Ova obična kombinacija svakodnevnih ljudskih stvari — kokoši, cigari, slinavi dječaci golih nogu — s nevjerojatno tragičnim ratom — ne može mi ući u glavu. Znam da je rat objavljen, da je počeo, ali još nisam naučio da u n j vjerujem. Trebalo je vjerovati u n j i to dugo vremena.« — Kakvo čudo pomućenosti!. . . A tu su vrata, tu je žarište, tu je slom, tu je sljepilo... — Trebalo bi prestati. Umorni ste... — Ali kako prestati kad ja ne mislim to, već to misli mene!. . . — On zgrči pesnice, stisne usta. To on, pomisli Verena, prisiljava sebe da ne govori. Ali nije izdržao: lice se rastvorilo u grimasu, koja se trzala, branila od plača. Opet se ustala, prišla mu neposredno i na svoje iznenađenje čula je riječi, koje su, zaista, isprekidali jecaji: — »Oštra bol za ljude unaprijed određene za žrtvu« i jasna spoznaja uporišta: s jedne strane u općenitom, zakonitom, a s druge, eto... eto. . . u motoru te zakonitosti: radničkoj klasi... koja preuzima vlast. . . — Riječi su njegove prelazile u već je dva razumljivi šapat: —. . . a onda djelo, to: djelo vlasti avangardnog odreda proletarijata, djelo: užas. . . — Trebalo bi prestati, molim vas. . . — Dosta... Dosta...

326

PIOTROV OZBILJNI POKUŠAJ

Poglavlje 38.

Pokušaj Piotrova samoubojstva pomutio je Šokove planove. I Šok i dr Baldo i Mladić poletjeli su u stan Piotrov (doktor Baldo usput skokne u svoju ordinaciju po potrebne mu instrumente i lijekove). U Piotrovoj kući nalazi Šok gotovo sve svoje. . . U primaćoj sobi oni kratko razgovaraju. Utisak: Piotr je komedijant. Šok poleti na kat u Piotrovu sobu i nalazi Piotr a kako izbezumljen bljuje. . . Šok je ljut. Morao je sutra otputovati, a, eto, ovaj mu komedijant mrsi račune. A k tome još je i pater Onofrija zatekao ovdje. »Oni« se moraju stoga još jednom sastati, ali bez Šoka ne mogu donijeti odluku o sudbini Piotra. Sastaju se kod Aduma. Doktor Baldo mora k Vereni da je još jednom vidi. Sve svoje savjete je već dao i kreće prema kući u kojoj stanuje starac Barbaro-Jakas, ali osjeća se umoran, pa svraća u Ambulantu i tu zaspi i sanja značajan san. . . Budilica ga probudi, a i lupu na vratima čuje. Mladi Augustin nosi poruku Šokovu: on ga mora još vidjeti i razgovarati s njim. S Mladim Augustinom odlazi do gostionice, gdje se sada nalazi Šok. Šok ga odvodi u šetnju do borove šumice gdje se vodi značajan razgovor: Sok želi osvojiti doktora Balda za pokret, ali doktor Baldo odbija. Rastaju se pred ambulantom doktorovom. Čitavim putem, od vile gdje je stanovala Verena, pa sve do kuće Piotra, šutjeli su. Jedino je on, Mladi Augustin, osjetio potrebu da u dva maha glasno uzdahne i prornrmlje: — Svemu sam se nadao, ali ovome. . . ovome, svetega mi, nikada!... Doktor Baldo je morao skočiti u ordinaciju po neke potrebne mu instrumente i to je bilo učinjeno neobično hitro, pa se pukovnikov auto našao zaista, u najkraćem roku pred vratima Piotrova vrta. Zvoniti nije trebalo, vrata su bila širom otvorena, kao, uostalom, i ona, kućna. Neposredno pred njima, i 327

ne opazivši ih, ulazio je u kuću Sander, a kada su i sami došli u prizemlje našli su tu grupu žena, među njima i Mariju, čak, onu što ju je kadikad vidio kod Anite, odmah uz stepenice, i Olrajta, smrknuta, sama. Doktor Baldo poleti uz stepenice, a pukovnik se časkom zadržao u prizemlju. Mladi Augustin je os tao uz njega, ali se ubrzo pridružio ženama da bi se obavijestio. — Povraćao je, povraćao... poslije mlijeka... Izgleda: spašen je... Pukovnik svrne prema Olrajtu ozbiljan, ispitujući pogled. On mu dva puta kimne glavom i, konačno, šapne: — Spašen je, spašen.... Tada se oglasi plač gore, s kata: — Nesreeetneee li meeeneee, moj doktoreee... — Majka... — šapne Olrajt pukovniku. Pukovnik odluči popeti se na kat. Slijedio ga je odmah Mladi Augustin. A gore, na katu, našli su Bukora i Sandera, brata Piotrova (pukovnik odmah prepozna nepoznatog, koji ga je danas uveo u kuću), podržavao je zgužvanu, u crno obučenu, sitnu staricu. Sva u suzama gušila je jecaje rivajuć glavu u sinova prsa. Doktor Baldo i žena neka bili su u sobi. Pukovnik kimne glavom Bukoru i Sanderu te pogleda u sobu: na krevetu, sav raščupan, raskopčan sjedio je Piotr buljeći ispred sebe razrogačenih oči, čekajući, valjda, da opet povrati u zelenkasti lavor iz plastične mase, što se nalazio na podu, među Piotrovim nogama. Ugledavši ga takva, pukovnik zastane osupnut, ali odjednom ga gotovo prevlada i smijeh. Sve mu se otkrilo tako živo komičnim: i to izbezumljeno lice širom rastvorenih oči, koje su gledale, ali, po svemu, ništa vidjele nisu, a sve napeto, u strepnji, pred časom kada će morati povraćati..., pa taj lavor među bosim nogama, ta žena koja je držala veliku pivsku kriglu punu mlijeka, čekajući čas da mu je može tutnuti u usta, — sve je to bilo i ozbiljno i smiješno, i tragično. — Hajde, hajde, Piotr, pijte mlijeko i povraćajte! — Nutkao ga je doktor Baldo uzimajući sam kriglu iz ženinih ruku i pružajući je Piotru, koji i ispije nekoliko gutljaja, pa, zaista, odmah i povrati, razlijevši kriglu mlijeka po sebi i podu. — Dobro je, dobro, samo bljujte... Drugo mlijeko, odmah drugo... — uzvikivao je liječnik, braneći se od prolivenog mlijeka. Bukor primi pukovnika ispod ruke, odvrati ga od neugodna prizora i povede prema stepenicama: — Idemo, idemo dolje, u sobu za primanje! — I izađoše. Pridruži im se Sander i Mladi Augustin. Sjeli su za stol, a Bukor dade znak Mladom Augustinu da zatvori vrata. 328

— Rekao sam vam ja: ko-me-di-jant!. . . — šapne smrknuto Sander. — Ne treba podržavati pričanje da se sam otrovao... Pukovnik je šutio: šutnja mu je omogućavala distancu« . — Treba vidjeti što će reći on, doktor... — doda Bukor i obrati se pukovniku: — I trebalo bi da vi odgodite put barem za jedan dan. Morali bismo stvar ozbiljno raspraviti... — Ja mislim da više i ne može biti član! — odlučno izjavi Sander. Tada su se otvorila vrata sobe i u nju je ušao Piotrov brat: gledao je zbunjeno sad u jednog, sad u drugog od prisutnih i, konačno, sav uznemiren rekao opravdavajući se: — Još, jednu kriglu moramo donijeti... Ali, dobro je, dobro... već je dobro... Oprostite, odmah ću se vratiti da vas ponudim nečim... — i pošao je do kredence te iz nje izvadio pivsku kriglu, pa ogledavši se zbunjeno, ode k vratima neprestano šapčući: — Bolje je, bolje... — Izgubi se zatim, ostavljajući za sobom otvorena vrata, ali odmah se u njima i pojavi doktor Baldo. Pogledavši prisutne, skupi ramena i rekne: — Nije ozbiljno... A vi, pukovniče, ostajete?. . . — I zaželjevši biti odmah duhovit nadoda: — Piotr nas je prekinuo, kao da je znao kako i gdje... — Pri stanju 3 : 1 u vašu korist, doktore, zar ne? Nije bio pravedan ni prema sebi, ni prema meni. Na vratima se ukaže i glava pater Onofrija, ali odmah i nestane. — Eto, i njega su pozvali! — šapne ogorčeno Bukor. — Ja odlazim, moj pukovniče, a vi ne samo što ste gluhoviti, nego ste ovaj put i pravedni. Ako želite nastaviti partiju bit ću neko vrijeme tamo gdje smo je prekinuli. — Hvala, moram razmisliti. Doktor Baldo se izgubi, ali i Bukor i Sander, pa i Mladi Augustin, pratili su pažljivo i šutljivo ovaj njima zagonetan razgovor. — Vi mislite da sam potreban ovdje? — upita pukovnik obraćajući se svom društvu. — Nesumnjivo, — odvrati Bukor. — Bilo bi dobro da sudjelujete u odlučivanju, što za nas ne će biti lako. — Za mene je problem jednostavan! — oglasi se Sander odlučnim glasom. — Nemojmo se žuriti definitivnim odlukama. Dobro, ako je potrebno i ostat ću. Gdje bismo se mogli naći sutra? — Tamo gdje smo i danas bili: kod Aduma, u deset sati. 329

— Idem gore, toliko da pozdravim... Uzlazeći uz stepenice pukovnik je mislio na glavu pater Onofrija, koja se, na trenutak, bila pojavila u otvoru vrata i, čudo, nametnulo mu se pitanje: kakva je razlika između njegova i mog gledanja svega ovoga što se ovdje zbiva? A doktor Baldo pošao je odmah do Verene da je vidi i da se rastane od nje: ta, otišli su tako naglo, a trebalo je dogovoriti i objasnit još mnogošto. Žurio se i našao ju je još u kući, ali već pripremnu da i sama izađe. Tome, da za Piotra nema opasnosti, naravno, i nije dala neku važnost. Odmahnula je rukom, ali to da i pukovnik hoće posjetiti starog gospodina Barbaro-Jakasa, poveselilo ju je. — Eto, jedan je nestao, a drugi nestaje. Moram reći da je ovaj drugi više moj nego onaj... mrmljao je doktor Baldo izlazeći prvi iz kuće. — Kako se mi u svemu slažemo... — doda Verena s lakom primjesom sarkazma. Doktor ju je Baldo značajno pogledao, ali nije htio povesti daljnji razgovor. Krenuli su i gotovo čitav put šutjeli, šuteći su ušli i u vrt gospođe Anite te pokucali na vrata. Dočekala ih je s olakšanjem. Starac je ležao bez svijesti i doktor je zabrinuto kimao glavom. Osluhnuo mu je srce, ali ništa ozbiljno nije mogao poduzeti, pa se odmah i rastao, preporučivši obim ženama da pripaze na srce. Ako opaze da udara sve lakšim ritmom moraju ga pozvati, a ako počne naglo slabiti neka Verena sama ubrizne u lijevu ruku injekciju, koju je ostavio na stolu. — Umoran sam, jako sam umoran... — govorio je, izlazeći, tako tiho kao da sebi samome objašnjava svoje raspoloženje. Krenuo je u svoju ambulantu. Pregledat će poštu, a i odmoriti se. Kasno je i nitko mu više, nada se, ne će dosađivati. A pošte i nije bilo. Legao je na otoman, kao što je i običavao, utrnuo svjetlo, no nije mogao usnuti. T a j pogreb, taj stari Barbaro-Jakas, pa ta Verena njegova, Piotr i pukovnik, da, i taj pukovnik, sve je to bilo i previše za jedan dan i sve se nekako ustremilo na njega, a on, jest, zaista, sam ne zna zašto mora misliti o svemu tome, kao da je njegova dužnost naći neko rješenje za to. S tim pukovnikom je bio i previše otvoren, pa i naivan, možda čak i nepravedan... Ležeći, u tami, zatvorerenih oči, prepušten mislima, nije nikoga i ništa čuo: svijet je posve nestao. Jedino one, te misli njegove bile su on, svijet, ali ubrzo 330

u taj svijet njegovih misli prodrlo je kucanje sata: one obične, stare, njegove budilice, što je stajala na prozorskom pragu ni sam ne zna zašto. Grubi, zahrđali tik-tak... Slušao ga je, eto, kao nešto što je uvijek tu, uz njega, a ne opaža ga, u z njega živi kao opomena... I odmah postane svjestan kako će ga ti željezni koraci njegove budilice odvesti nesumnjivo u san. To ga trgne, ustane, priđe prozoru i navije budilicu da ga probudi u devet sati, pa opet legne i prepusti se ritmu »željeznih koraka« njegova sata. Ide, putuje, bezobzirno, samo kamo?... Tamo, tamo u ono nepoznato, a ipak znano, znano zato što je neminovno i... I, doista, nestao je... u snu. Izgleda, čvrsto je zaspao. A probudila ga je lupa na vratima i zvonjava budilice, no i jedno i drugo — i lupa i zvonjava — zbivala se i u snu, koji je sanjao tako da već probuđen nije ni znao sanja li, ili se doista probudio. A san je bio mučan, nekako njegov, na njegov način neugodan: to, ti željezni koraci budilice uveli su ga u korake za sprovodom Igorovim, samo tu u snu, povorka ljudi išla je iz nedogleda u nedogled. A toliko je ljudi bilo. Nego ni on, ni, čudno, Igor, nije mogao ući u nju. Zamotan u bijelu plahtu stajao je Igor tu pokraj njega, nastojeći iskoristiti svaku mogućnost za ulazak u redove ljudi što su prolazili mimo, i glava mu se vidjela, ali kao da to ipak nije njegova glava, ne, čudno, nego ona Jules Vernea. Gle, odjednom, to više i nije bio baš Igorov sprovod, ne, to je bila neka čudna povorka historijskih veličina, a svi su sudionici spustili oči te nikoga ne gledaju. Hodaju odmjereno dolazeći, dolazeći-prolaze, a prolazeći nestaju, i pouzdano je da se tu moraju nalaziti sve poznate osobe iz naše povijesti, no nikoga ne može prepoznati do njega, tog Igora-Jules-Verna kako čeka da konačno uđe u tu beskrajnu povorku prolaznika, pa, gle, gle, Igor i ulazi u taj red neznanih sa spuštenim glavama i spuštenih očnih kapaka... Čudno, odjednom, to je i stari Barbaro-Jakas htio ući odjmah za Igorom, ali tako je slab, da je i pao. Doletjela Verena samo sada sa crvenom, dugom kosom, podigla starca i nastoji ga s naporom ugurati među prolaznike, no to joj uspijeva samo tako da i ona uđe u povorku. I, eno, tamo, iz povorke okreće se Igor i prstom mu pokazuje na starca BarbaroJakasa, a on to razumije, kao da treba pomoći starcu. . . Čuje čak i šapat Igorov: U starčevu džepu je pergamentska listina u kojoj je rečeno sve, sve. . . a on, doktor Baldo, mora to preuzeti i nositi dalje... Pa, gle, i Verenina žarka kosa počinje se rasplitati nad čitavom povorkom kao vatra. Spopada ga strah, ali iz vatre se ukazuje Jules Verne i smješka mu se, čak mu i objašnjava kako je na putu za Mjesec vidio onu Kučerinu Croatiu, on mu, kao Jules Verne, ozbiljno savjetuje da ono, što je u džepu starog Barbara-Jakasa našao (našao, misli on, kako »našao«, kad on ništa nije našao, jer je 331

to sve san, posve jasno zna da je san...) uzme ozbiljno i ozbiljno objavi, a on će mu pomoći tehničkim znanjem, to jest zvonjenjem i lupom. Zar on to i ne čuje već?. . . Ta i zvoni i lupa, lupa bubanj, da se narod skupi, jer, iako je to san, ipak su Mojsijeve Zapovijedi one u kojima je prva: »Izvedi narod moj, o Gospode...«, ali i lupa i zvonjava je već takva da se on to doista i budi, samo ni zvono, ni lupa ne prestaju, pa zaista ne zna je li to san, ili java... Ne razabirući pravo gdje se nalazi on i ustane: u mraku pođe prema blagoj svjetlosti što se ukazivala u prozoru, ali, utoliko prestane zvonjava. On se počne snalaziti. Jasno, sad zna: to je budilica, on je u svojoj ambulanti. I lupa je prestala... Upali svjetlo. Tada se oglasi sitno zvonce s vrata, praćeno kucanjem; dopre do njega i glas, kojega odmah prepozna: — Doktore, ja sam, Augustin, otvorite! — Što ste navalili, pa nije kuga ušla u mjesto... — odgovarao je bunovno i mrzovoljno doktor Baldo otvarajući vrata. Mladić se ukazao pred njim i odmah uzeo objašnjavati: — Pukovnik sutra putuje i htio bi još večeras s vama razgovarati... — Vi ste, Augustine, preuzeli na sebe ulogu fatalnog, crnog glasnika. Opet donosite nesreću... — Piotru je bolje, ali je njegovoj mami jako loše. Srce... Bilo bi potrebno da se što prije pojavite i tamo... — i približivši mu se posve, šapne: — Znate, poslali su me ovdje, do vas, radi majke Piotrove, ali ja sam vam htio reći da se čuvate, onaj Sander hoće da vas zatvore i potjeraju... — 0 dragi moj Augustine, čak i to! Hvala! Odmah ću biti kod stare gospođe, a za ostalo u ruke Božje. . . Vi vjerujete u Boga, mladiću? — Ne znam... Nisam još obračunao posve! — A, nisi obračunao! Dobar izraz: treba obračunati! I stari Barbaro-Jakas obračunava, ako se ne varam... — Znam, ali ipak: i nju, gospođu Verenu, misle protjerati... — Evo, da uzmem samo neke lijekove i... A, eto, sve je tu... Dobro, sada možemo poći. Došli ste upravo kada me je sat budio... — govorio je doktor Baldo nešto veselije nego obično. — Čak se ni umio nisam... 332

Na ulici mladić mu je i šapnuo: čekat će ga ispred Piotrove kuće te odvesti do »Burina« gdje će biti pukovnik. Rastali su se, a da mu doktor ništa rekao nije. Zaista, pred kućom Piotrovom dočekao ga je mladić. Zajedno krenuše prema gostionici i jedino što je doktor Baldo rekao bilo je: — Ni ovo s tom staricom nije ozbiljno... Ali mladić ništa nije odgovorio. A u gostionici ih je doista dočekao pukovnik. — Doktore, nisam znao hoćete li doći, a bio sam gladan, morao sam jesti. Što želite večerati? Moj ste gost... — obraćao mu se odmah pukovnik. — Ne, hvala, popit ću samo crnu kavu... — odvrati doktor Baldo sjevši za stol. Sjeo je i mladić, ali bez riječi. — Kad popijete možemo prošetati. A vi, Augustine, vi ste večerali? Poslije kave prošetao bih s gospodinom doktorom. Ne bi bilo loše da budete uz Piotra sada. On vas jedinog voli, zar ne? Mladić porumeni i odmah ustane: — Da, ja sam upravo htio reći da mi je nemoguće dulje ostati... Pukovnik mu pruži ruku, a doktor Baldo se osmjehne i mahne mu prijateljski. I kada je nestao, smješkajući se, obrati se pukovniku: — Vi, dakle, želite nastaviti partiju? — I da i ne, moj doktore... — Dozove konobara: — Jednu kavu gospodinu doktoru... Da, zaista: i da i ne... No, najbolje je, ipak, reći ne, onu partiju ne želim, a vi znate da je ni onda nisam želio... Popijte kavu, pa da krenemo. U malom restaurant-u više i nije bilo gotovo nikoga. Konobar je odmah donio kavu i doktor je ispije, pa gotovo poslovno ustane, ne rekavši ništa. — No, ne moramo se žuriti, popušite cigaretu. — Svejedno. Možemo. Spavao sam do sada, to se vjerojatno vidi na mom licu. Ustade i pukovnik plati konobaru te pođe za doktorom, koji je već izlazio. Ispred same gostionice bio je pukovnikov auto. Za čas i krenuše. — Kamo? U Verene? — upita pukovnik. — Tamo ne možemo, ona je već uz starog Barbaro-Jakasa. Možda nekamo uz more? I krenuše cestom uz more. Za nepunih desetak minuta pukovnik stane. Pođoše, šećući, borovom šumom. Doktor Baldo je šutio, ali pukovnik odmah otpočne razgovor. — Eto, tako, rekao sam novu partiju! Počet ću otvoreno. Ovdje se traži od mene da vas na neki način uklonim, jer, iako ne radite ništa posebno aktivno, 333

ipak djelujete negativno... Vidite, nikada jedan čovjek moje profesije ne bi otpočeo razgovor s vama ovako otvoreno, a ja to radim i, molim vas, nemojte misliti da sam manje odlučan od onih drugih; smatram samo da ste sami otvorili prsi tako da me je stid to iskoristiti, a da vam i sam ne otvorim svoje. . . — Prsi! Kao majka, zar ne? — Ne, ne tako, doktore! Što vi, dakle, sami o tome, naime mislite? O tome njihovu odnosu prema vama. — Vrlo jednostavno, pukovniče: mislim da moram živjeti dosljedno svojim shvaćanjima. Prirodno je da vi budete dosljedan vašim. Vršite svoju dužnost ili obavezu, kako hoćete. — Tako?! — Nikako drukčije. Vaš je krimen, pukovniče, što podržavate razbijanje osobe ljudske. Zašto to radite? Eto, pitanja: zašto ste na sebe preuzeli takvu prokletu obavezu? — Pa to već radi čitava ljudska kulturna povijest! — Nemojte se tim braniti od mene, to n i j e argumenat za mene. — Zašto vas to čudi? Mislite da moje dužnosti. . . — Nisu dužnosti! Da, mislim tako... — I tako vi mene otvoreno prezirete i mislite posve naivno da ste u pravu. Ta vaša naivnost. . . — Pukovniče, vi i ne znate što ste rekli! Ja se ponosim svojom naivnošću. . . Pukovnik ušuti. Hodali su gotovo u mraku ispod širokih krošnja borova. Negdje iza rastrganih oblaka javljala se blaga svjetlost neka i jasno se osjećala tu oko njih. Doktor Baldo se pobojao svoje elokventnosti, pa odluči biti blaži i neposredniji: — Znam, pukovniče, da je meni lakše nego vama! — Mislite? — Mislim. Od svog zanata mogu živjeti ma i u najbjednijem mjestancu, a vi, vi. . . No ostavimo to. Ja se zaista ponosim svojom naivnosti, jer, zar nije svako povezivanje s najvećim vrijednostima ljudskim naivnost. Ono što se zove realnim životom mora učiniti tada čovjeka smiješnim don Kihotom, zar ne? Vi ste pobrisali iz svog života sveto, svetost, p a stoga i u pravom smislu dužnost, umjesto dužnosti, uzdigli ste obavezu! I to onu najveću vašu obavezu, obavezu prema vlasti, pukovniče, a ta obaveza je sve više i više mehanička, njezin je smisao uvjetovan nečim najbanalnijim, to jest izbjegavati strah pod svaku cijenu... Biti osoba znači odolijevati strahu u ovoj dolini suza. Tko se odrekne toga više i nije čovjek. Vi znate kako je umro Igor, kako umire stari Barbaro334

Jakas, vi znate da ste sredstvo vlasti, koja njih poništava. . . A zašto? Jer se nisu mogli odreći jednog visokog moralnog cilja, to jest: svetosti naivne dužnosti! — Dobro! — prekinuo ga je nestrpljivo pukovnik — ja vas ne mogu uvjeriti, znam, da moji ciljevi nisu ono što vi hoćete meni ovdje nametnuti... — Nego, želite li ostati ovdje, ili ne? — Pukovniče, ne prodajem se ni zašto! — I Verena će morati otići. . . — Odgovaram samo za sebe. — Pristajete na samouništenje? — Ne, pukovniče, ali sam svjestan da me stavljate pred dilemu iz koje nema izlaza, jer bi me pristanak na trgovanje s vama isto tako uništio, kao što će me, možda, uništiti i moja dosljednost. . . — Dakle, možemo se vratiti? — Možemo. . . Krenuše natrag. Pred samim automobilom zaustavi se pukovnik i neočekivano obrati doktoru Baki u: — Doktore, znate li vi da sam ja bliži svetom Augustinu od vas; jest, iako ste vi katolik? Doktor Baldo i sam zastane, pa čuvši što pukovnik govori gotovo se zbuni. Šutio je. — Čudite se? — Vi nešto i previše s tim svetim Augustinom. Čovjek bi očekivao prije da ćete se pozivati na svetog Ignacija Lojolu. — Ha, ha, ha. . . — smijao se pukovnik. — Možda od toga bude i koristi! -— nadoda doktor. — Vi mene, moj doktore na neki meni još nejasan način i prezirete... Znam, a možda i nemate pravo... Previše ste nekako sigurni u sebe. Živite u jednoj baštinjenoj kozmogoniji, da se tako izrazim, kozmogoniji kršćanskoj, katoličkoj, nimalo angažirani u njenu stvaranju. Prilično komotno, moj doktore! A, vidite, ja sudjelujem u stvaranju jedne nove. . . — Kozmogonije! — upadne doktor. — Bravo, bravo! — Da, da, moj doktore, nove kozmogonije, pa sam stoga i bliži tom vašem svecu, pa i drugim vašim svecima. . . Ja često, vidite, vidim sebe na svom poslu kao one prve kršćane, koji su se morali sukobljavati s kozmogonijom pogana i rušiti je... Kozmogonija kojoj pripadam jest kozmogonija novog vremena i ma kako to moglo izgledati varavo, ona je usidrena u nauci. Vi ste uska pogleda, doktore, i kad biste vidjeli nešto dalje natrag i naprijed bili biste... 335

— Kako, kako?. . . — uzvikne doktor Baldo. — Pa tako, moj doktore, kako ste čuli. Bili biste pravedniji prema meni. — Poređenje! — šapne doktor gotovo za sebe. — Tako je: poređenje koje objašnjuje... — Više zavodi nego objašnjuje! — I ne slutite koliko je značajna i vrijedna ta riječ »zavodi«. — A ne čini li vam se, pukovniče, da je sidrište vaše kozmogonije uništilo već sebe samu. Nauka o sebi misli posve drukčije od onih koji s njom manipuliraju. . . I Pavao i Augustin i Lojola usidreni su u nečem mnogo trajnijem i potrebnijem čovjeku od, vi ćete se, znam, čuditi, same znanosti... — Tu smo, doktore, sred samih duhovitosti, među onima koje meni predbacujete. — odgovori pukovnik i otvori vrata od auta. — Izvolite... Uđoše u auto i za nekoliko minuta stigoše u mjestance, a da ni jedne jedine riječi više nisu izgovorili. Pukovnik je zaustavio auto pred samom ambulantom. — Bude li vam nešto potrebno, još uvijek se možete meni obratiti. . . — promrmljao je pukovnik otvarajući doktoru vrata. — Hvala, pukovniče, nadam se da ne će biti potrebno. Doktor Baldo nestane u vratima kuće gdje se nalazila ambulanta, a pukovnik krene punim gasom dalje.

336

DUŠE OPREMLJENE, OBORUŽANE IDEOLOGIJOM

Poglavlje 39. U ovom poglavlju opisuje se sljepoća starog gospodina, koji se našao sam u društvu sijede gospode Verene. Ona mu čita odlomke iz njegova »Obračuna«, upravo one, koji su mu potrebni da bi što reljefnije dokumentirao i oživio svoju veliku koncepciju. Verena nastavlja čitati odlomke iz života Trockog. Stari gospodin sluša tu sudbinu kao svoj vlastiti slučaj. Naravno, u minijaturi, u kapljici vode, koja odražava svemir. Traži, zatim, da mu čita Babela: Petrograd za vrijeme revolucije. Pri koncu, u komentarima saznaje on da je i Verena ubila. Kišovito, mutno jutro otkrivalo se u prozoru kada je sijeda gospođa Verena — čak i prije nego se osvježila u kupaonici — ušla u sobu da obiđe starog gospodina Barbaro-Jakasa. Ležao je zatvorenih oči i rastvorenih usta tako neuobičajeno da je ona zastala na vratima, pomislivši, u prvi čas: mrtav je. Prišla je bliže krevetu, uz samo uzglavlje, i tada su se njegove oči otvorile, ali nisu se okretale prema njoj. Šapnuo je: — Vi ste, gospođo Anita? — Ne, ja sam. . . Zatvorio je nanovo oči i ušutio. — Osjećate se bolje? — pitala je također šapćući. Ništa nije odgovarao. — Ne čujete me? — Čujem, ali. . . bojim se... — Napustila bih vas kada bi se domaćica htjela brinuti za vas, ali ona to ne može. Bit ću, dakle, tu i šutjeti. Liječnik je pitao za vas, ali danas ne će svraćati ovdje. Umjesto odgovora javljala se kiša i zamasi vjetra udarajući o prozore. Gospođa Verena se povuče iz, sobe: čuo je kako su se zatvorila vrata. Odmah shvati: otišla je. Ali da bi provjerio upita: — Tu si?. . .

337

Odgovarala je samo gusta kiša. Nabuja u njemu očaj i izazove suze. Pobriše ih rubom plahte i okrene se prema zidu šapćući: — Riječi! Ništa, ništa. . . Ne služe više ničemu. . . Htio sam pokazati kako se »belle ame« diže do vlasti na krilima znanosti i kako je vlast pretvara u ono protiv čega je sama ustala, ali. . . Oglasilo se kucanje na vratima i on se trgnuo. Kucanje se ponovi. — Molim . . . — Ušla je časna sestra: — Kako ste spavali?... Jučer nije bilo krvi, nadamo se da je ni danas neće biti... Uzdahne umjesto odgovora. Ona otpočne odmah svoju jutarnju dužnost: pranje bolesnika, uređivanje kreveta i čišćenje sobe. Čim je sve bilo uređeno i prije nego je morala otići, sređujući posljednjim dodirima uzglavlje, uzela je njegovu ruku da se od njega oprosti: — Treba li još nešto? — Hvala. . . — šapnuo je. Ona opazi trzanje oko njegovih usta i osjeti lagan stisak ruke. Prekriži ga, pa križajući se i sama napusti sobu. Čule su se tada šaputave riječi u hodniku i on razabra glasove svih triju žena. Sad će »ona«... donijeti čaj i pomoći će mu pri ispijanju. Gledat će moje lice, grimase pri hranjenju, to, čega se uvijek gotovo histerično bojao, a »ona«, »ona« će biti za njega tama. . . Vrata su se sobe otvorila i odmah je znao: i po hodu i po mirisu da je to ona: — Čaj i med. . . Možda ćete se moći sami malo uspraviti? Zaista, uspravio se sam i naslonio na uzglavlje. Jedini je sada spas razgovor, pomisli, i čitanje, čitanje svakako, ono stvara barijere između njihovih prošlosti. — Vi dobro čitate... Slušajući vas sinoć, činilo mi se da mi netko priča priče starih Skita. . . — Ne razumijem. . . — odvratila je mažući mu med na kruh. — Nisam učena... — I vi mislite da je ovo vaše samaritanstvo ono! — Ono?!. . . Ne razumijem. . . — Vi ste sami dali to ime: ono. . . Ona mu pruži krišku kruha, dodirnuvši njegovu ruku njom, i on je uzme izgovorivši: — Kiša... Gospođa Verena nije ništa odgovarala, pa se tako doručak završio bez riječi. 338

— Bude li nešto potrebno, pozvonite. . . — rekne ona tiho, gotovo hladno, izlazeći. — Trebat ću vaše čitanje. . . — doda i otkrije kako mu je potrebna. — Kad zaželite, pozvonite. — Moram završiti. . . — doda s ogorčenjem, ali ona ga je jedva i čula: već je za sobom zatvarala vrata. Otvorenih oči, s glavom naslonjenom na uzglavlje, ostao je tako gospodin Barbaro-Jakas sam u potpunom mraku. Osjeti potrebu da vikne, da se razmahne rukama, razbaca rubeninu kreveta, da učini nešto što bi razbilo ovo njegovo bespomoćno stanje, ali — ne učini ništa: spustio se samo još niže u krevetu kao da želi potonuti, nestati. Drhćućih usana nađe jedini izlaz u tome da dohvati zvono i zazvoni. Jasna se tišina otkrije poslije zvonjave, ali odmah i brzi hod uz stepenice, pa se za čas i vrata njegove sobe otvore: — Dogodilo se nešto? — upita preplašeno gospođa Verena. — Da. . . — šapne on. — Šutnja. Dugo. Konačno se on javi istim šapatom: — Čitajte, čitajte. . . Moram s visine teorije, teorije na vlasti, krenuti u praksu izmjene svijeta! Strašno, zar ne?... Šutnja i kiša. — Ne shvaćate? — on gotovo vikne. — Ne. . . Ili jedva. . . Moram posvršavati dolje neke sitne poslove i odmah ću se vratiti. . . — Zastane još časak, očekujući neku njegovu riječ, no on je šutio i ona nečujno izađe. — Ubijati, oduzimati život, živote radi života... — šaptao je s ogorčenjem i sve mu je jasnije bivalo kako bi trebalo otići, nestati iz ovog kreveta, iz ove sobe, odavle uopće, a čitav taj njegov »Obračun«, radi kojega još i živi, ukaže mu se samo oholom samoljubivošću, podlošću zapravo, koja ga sili da ovako bijedan još uvijek hoće živjeti. No, i Verena se već vraćala. Ušavši, časkom ga pogledala, a zatim sjela za stol i privukla k sebi njegove papire. Ogledala se oko sebe kao da nešto traži, pa upali lampu bez riječi. — Slijedit ćemo njega, Trockog! Tako od onog mjesta, koje počinje: »Kao što se vidi i poslije iskustva u revoluciji 1905. godine. . . « Verena uze prevrtati listove, ali dulje vremena n i je uspijevala naći takav početak, p a on ne izdrža: — Tamo, gdje smo sinoć stali. . . — Da, tu je . . . 339

»Kao što se vidi i poslije iskustva u revoluciji 1905. godine biće je ovog revolucionara još uvijek izuzetno senzibilno, ali su se otkrili i neki neobično važni elementi. U toj već oblikovanoj svijesti iskrsli su tako jasno u jednom kritičkom času: a) razumio je tada svu sterilnost humanističke točke gledišta moralista, b) otkrila mu se tragčnost povijesti, c) nemoć pred sudbinom, d) oštra bol za ljude unaprijed određene za žrtvu, e) i iskrsava slika ljudi kao skakavaca! Od svih ovih točaka možda je najbitnija ona koja ukazuje tragičnost povijesti i nemoć pred sudbinom, jer se one neposredno povezuju s ideološkim shvaćanjem povijesti kao jedinog kriterija. Pred njezinom zakinitošću čovjek pojedinac biva bespomoćan i život bića, pa i ljudi, mora se ukazati sudbinom koja briše humanističko stanovište moralista, što znači. .. — Ubojstvo njezino, nje, belle ame! To je to, što znači. . . — uzvikne neočekivano bolesnik. Verena prekine čitanje, zagleda se u njega čekajući i on se, zaista, javi: — Naprijed, naprijed, plovimo dobrim smjerom. . . »Tu, upravo u gore citiranom tekstu, ukazuje se kako »belle ame«, obogaćena iskustvima i znanošću, pretvara sebe u suvremenu revolucionarnu svijest, kojoj upravo ona, belle dme, ispada smiješna . Ta, već je Hegel govorio o njoj s podsmjehom . . . — Dosta, dosta, treba preskočiti i prijeći odmah u živo. Pobio je Kronštatske mornare. . . Sjekao one iste seljake, koje je branio od brigadira. . . bolesnik se zagrcnuo te prekrio lice obim rukama. Ona u strahu nastavi: » I L. N. Trocki jedna je od tih duša, koje su se opremile... « — Eto, to je jako dobro, »opremile«! — prekine opet bolesnik čitanje gotovo jecajući. Sačekavši časak Verena nastavi: »... koje su se opremile, oboružale ideologiziranom sviješću, sustavnim, dakle, shvaćanjem po kojemu se svijet može i mora mijenjati, pa su one i djelovale, djelovale revolucionarno, onako kako je to povijesno nužno, ne smatrajući sebe, svoju svijest, ničim 340

drugim nego sredstvom, odnosno objavom povijesti. Društvo, dakle ljudski život, stao je tako nasuprot čovjeku i sukobili su se brigadiri s desna i s lijeva, ali je brigadirstvo, kao takvo, ostalo! I nitko drugi nije, čini mi se, pogodniji, autentičniji za ilustriranje praktičnih posljedica djelovanja opremljene »belle ame« u tom životu, kao svijest slična onoj L. N. Trockog, dakle svijest jedne nove »belle ame«, one s jasnim crtama umjetničke, literarne darovitosti, ali i svijest kojoj ideologizacija nije umrtvila, ograničila mogućnost sagledavanja, mislim na svijest, karakter i temperament I . Babelja, pa sam stoga izabrao jedan od njegovih tekstova kojima on ilustrira zbivanja u Petrogradu revolucionarne 1917. godine. — I vi naravno, ništa ne razumijete? — vikne sada doista starac. Verena ušuti i svrne pogled na njega, u krevetu. Sav se bio zgrčio zarivši glavu u jastuk. — Nastavite, nastavite, zašto ne nastavljate! Smrknuvši se ona nastavi: »Šetam i čitam o strijeljanjima, o tome kako je naš grad proveo još jednu svoju noć. Odlazim onamo gdje se svakog jutra daje zaključno slovo. U kapelicu, koja je pored mrtvačnice i služi za opelo. Opojavaju vojnika. Oko njega stoje tri rođaka. Zanatlije su, jedna je žena. Sitna lica. Sveštenik opeva slabo, bez molitvenog zanosa i tuge. Rođaci to osećaju. Gledaju u sveštenika tupo, izgubljenih očiju. — Ovoga će bar da sahrane, — kaže on. Eno, kod nas ih ima tridesetak, po tri nedelje leže, svakog dana istovaruju. Svakog dana donose u mrtvačnicu leševe strijeljanih i pobijenih. Dovoze na seljačkim saonicama, bacaju kraj kapije i odlaze. Ranije su ispitivali — koji je ubijeni, kada,'ko ga je ubio. Sada toga nema. Pišu na parčetu papira — »čovek nepoznate profesije« i odnose u mrtvačnicu. Dovoze crvenoarmejce, milicionere, svakojake ljude. Ovi dolasci — ujutro i po noći — traju godinu dana neprekidno, bez odmora. U posljednje vreme broj leševa povećan je do maksimuma. Ako netko od duga vremena upita, milicioneri odgovaraju »Ubijen je prilikom krađe.« U pratnji čuvara idem u mrtvačnicu. On podiže pokrove i pokazuje na ljude koji 341

su umrli pre tri nedelje, pokazuje mi lica zalivena crnom krvlju. Svi su mladi, čvrsto građeni. Strše noge u čizmama, u obojcima, bose, voštane noge. Vide se žuti stomaci, kosa slijepljena krvlju. Na jednom lešu leži cedulja: Knez Konstantin Eboli de Tricoli. Čuvar skide čaršav. Vidim vitko, mršavo tijelo, malo iskeženo, drsko, strasno lice. Na knezu je englesko odijelo, lakovane cipele sa gornjim delom od crnog antilopa. On je jedini aristokrat među ćutljivim zidovima. Na drugom stolu nalazim njegovu prijateljicu, francusku plemkinju Briti. Ona je posle streljanja poživela u bolnici još dva sata. Njeno vitko tamnocrveno telo je u zavojima. Mršava je i visoka isto kao i knez. Usta su joj otvorena. Glava joj je malo podignuta kao da želi u besu da poleti na napadače. Dugački beli zubi grabljivo sijaju. I mrtva zadržava otisak lepote i drskosti. Ona ne plače, prezrivo se smeje ubicama. Saznajem ono što je najvažnije — leševi se ne sahranjuju zato što nema sredstava za sahranu. Bolnica ne želi da troši novac za sahrane. Nema rodbine. Komesarijat ne prihvata molbe, usmeno i pismeno ih odbija. Administracija će poći u Smoljni. Svi ćemo tamo poći. — Sad je dobro — priča čuvar, — neka leže, hladno vreme ih održava, a kada udari vrućina, onda ćemo bežati sa čitavom bolnicom... Nesahranjeni leševi su glavni problem u bolnici. Ko će da ih ukloni — to je, čini mi se, postalo pitanje samoljublja. — Vi ste ih pobili, — ogorčeno veli lekarski pomoćnik, — vi ih uklonite. Svako može da ih trpa na gomile... Jer pobijenih ima svakog dana na desetine. Zbog streljanja, zbog razbojstava... Koliko je samo hartije ispisano. . . Odlazim iz mesta gde se daje zaključno slovo. Tako j e * — — — preko —

Tako je . . . — oglasi se bolesnik kao jeka. Da nastavim? Ne, dosta je za sada... Upoznali smo revolucionarne brigadire njihovih žrtava. To i jest najbolje. . . I ja sam mislila, ali vama treba zaista odmora, zar ne?

* Babel: iz ljetopisa Matice Srpske 342

— Ne znam. . . Mene umara ne misliti o ovome. . . Ta zar nisam i sam neki idejni brigadir?. . A što sada preostaje? Zar ne, možda ipak »humanističko stanovište moralista«?. . . Vi šutite? — Umorni ste! — Shema, čista shema, a ne najvažniji argument » Obračuna«! — Ali i ja sam ubila, — šapne Verena. — Što?!. . . — dahne on zaprepašteno. — I vi?. . . — no ona ga više nije slušala: pobojala se onoga što je rekla i požurila prema vratima.

343

GOSPODIN BARBARO-JAKAS POVRAĆA

Poglavlje 40. Verena priča kako je i zašto ubila. . . Zatim nastavlja čitati fragmente iz »Obračuna«, onaj odlomak u kojemu Trocki priča kako se osjećao na sjednicama. Zatim tekst Roze Luksemburg o »posvemašnjem raspadanju u vulgarnostima«. I konačno, Proud`hona. Ostavši sam gospodin Barbaro-Jakas prekrije lice rukama: sva ona ponesenost, koja se u njemu rađala pri slušanju sijede gospođe i sve one iskrsle vizije iz tih za njegovu svrhu stiliziranih dokumenata, pa i to čudno, neujednačeno zadovoljstvo od toga, sve je to nestajalo kao pobrisano čim se osjetio samim, a hladna, zagušljiva svesvejednost ga potopi. Eto, sve, upravo zbog tog saznanja: i ona je, dakle brigadir! Ubila je ... Ništa nije uspijevao dalje misliti: kiša mu se objavljivala kao utočište, spas. Slušao ju je posve nepomičan. I u jednom trenutku učinilo mu se kao da se vrata sobe otvaraju. Skine ruke s lica i osluhne... Ne, nikoga! Samo kiša... Opet mu se nametne ona, ta njezina sudbina. Jest, sve je, pa i najstrašnije, mogao zamisliti kada je o n jo j m is li o, ali to da će ubiti bilo mu je nezamislivo. Po njemu, ona je morala padati, tonuti duboko u bijedu prljavštine životne, ali uvijek kao pasivno biće. Ubiti, to je značilo: biti aktivan! Kako, kada, zašto je i to učinila? A li , odjednom, takav njezin č in , postane mu posve prirodnim: zašto, konačno, jedna takva žena ne bi i ubila? Meso, krvavo, razdraženo meso, proždire sve konvencije, pa i ono što se naziva moralom. Osjeti tada, tu, neposredno pokraj sebe nekoga! I uspravi se u krevetu. Da, sad je, eto, čuo i lagane korake... Jest, vrata je netko, zaista, dirnuo... — Tko je? — šapne zadržavajući dah. Nikoga, I opet: sama kiša. Dohvati zvono na noćnom ormariću i oštro zazvoni. Poraste jasna, mala vječnost muka oko njega, a onda se jave koraci uz stepenice i ubrzo se otvore vrata njegove sobe. — Zvonili ste! — oglasi se sijeda gospođa. — Tko je bio tu? — dahne on. — Tko?! Nitko! 344

— Ne, netko je bio tu . . . Ona uđe u sobu i približi se krevetu. — Nitko nije bio tu! — odgovori ona. Osjetivši njezinu blizinu spusti se u krevet kao krivac: — Ipak, netko je bio: jasno sam čuo korake, koji su odlazili. Nije moguće da me već i takve halucinacije napadaju... Zar ne, vi ste rekli da ste ubili? Ona ne odgovori. — Recite, molim vas, to nije bila halucinacija? — Ne, nije bila! Rekla sam. . . A odakle odjednom ovaj crtež tu, na noćnom ormariću? — Crtež?! — Da, tu je. Gle, to je onaj Tin-Tin, što je obješen dolje, u dvorištu, na zidu kuće. Gospodin Barbaro-Jakas se okrene prema noćnom ormariću te stane opipavati njegovu površinu. Ona mu doturne pod prste papirić na kojemu je bio crtež. Dohvati ga s obje ruke i stane opipavati bez riječi. — Crtan je školskim pastelom, nešto nespretno, ali s mnogo mara i brige za pojedinosti. Ha, pa evo i potpisa: Joško. — Joško! — glasno usklikne gospodin Barbaro-Jakas — Da to je morao biti on, brat njegov. Savršeno! Donio mi je crtež svog bolesnog brata, koji prikazuje Tin-Tin-a... Bravo... To je zaista tihi hod stvari... Joško! Joško i njegov brat Davor. Pozdravite ga... I zahvalite mu. Kad može neka me posjeti. Verena ga je promatrala netremice: sve se u njemu izmijenilo od naglo razbuktale radosti. — Jako se veselite tome? — upita ona gotovo zlobno. — Jako! — Vi se još uvijek možete jako veseliti? A zašto. . . Nije odgovarao dugo vremena, ali konačno se ipak odluči: — Hm... Kakvo pitanje! Zašto?... Tko zna? Ni sam ne znam, ali Joško ima oko deset godina, njegova zainteresiranost je čista, prozirna, za sve oko njega, shvaćate li : za sve oko njega! On voli moju malu olovčicu, ali... No, to vi znate?!... Odredite, molim vas, da mu se dade moja mala olovčica čim stigne: Ne zaboravite. Odmah... Ipak: »belle ame« , zar ne, i taj Davor, možda je on još i više, a mene ni zanimao nije. To je gesta najljepše duše, la plus belle ame! — La plus belle ame! — šapne za sebe Verena te sjedne za stol. — A ja, jesam li ja »belle a m e «? 345

— Ne znam, no čini mi se da je žena... Žena »belle ame« je nešto drugo, zaista, nešto drugo... — Ne, žena nikada nije »belle ame«. Nositi i rađati je ozbiljan posao. Šutio je, a ona se predavala čišćenju jedva vidljive prašine na stolu kažiprstom i palcem. Uporno, Šutnja potraje dugo. Konačno se ona javi: — Jest, i ubila sam. . . A čim o tim stvarima počnem misliti u meni iskrsne jedan događaj iz rane moje mladosti. Pet godina mi je, možda, bilo. Tako r da. . . Pet godina! Živjeli smo tada u velikom gradu. Majka i otac morali su radi poslova izbivati iz stana po više sati, kadikad i čitav dan. Prepuštali su me tada kućnoj pomoćnici, nekoj siromašnoj ženi, koja je uglavnom od toga živjela sa svoje dvije kćeri. . . Ali, eto, ja pričam i ne znajući zanima li vas to? — Pričajte, pričajte, tako biva lakše, priča me oslobađa mene samoga. — No, kadikad, žena nije mogla doći, pa je slala jednu od svojih kćeri. Velim jednu, ali uvijek istu. Nego, dogodilo se da je kćerka, koja je često dolazila, bila bolesna, pa je stoga, morala doći druga... Druga: šesnaest godina je imala i bila je u drugom stanju. Nezakonito! Zbog toga, izgleda, prije ni dolazila nije. Sjećam se toga neobično živo, svih se pojedinosti dobro sjećam. Nisam, tada, znala kakva je to bila nesreća i sramota za nju, a ona je to odmah opazila: imala je ispred sebe lice, koje u njoj nije vidjelo ono što su vidjeli svi ostali: palu i propalu djevojku! — Da, da, da i to nisam uzimao u obzir za svoj »Obračun«! Svejedno! No, nastavite, nastavite! — govorio je starac naglo oživjevši. — Pet godina! ... Same. A poslijepodne je dugo beskrajno i ona mi se stala, valjda iz dosade, otkrivati te pokazivati svoj trbuh, pokazivati na njega kao na nešto svoje izuzetno i čudno. Jest, čudno čudo! Ukazivala mi se tada velikom, velikom, gotovo nedostiživom, kada mi je otkrila da u tom njezinom trbuhu živi dijete i da će ubrzo »doći na svijet«. Bilo mi je kao da sam sama ušla iz ovog do sada meni poznatog svijeta u drugi, posve novi svijet. Da! Ona ima dijete u svom trbuhu! Jest, ispred mene je taj nabrekli trbuh u kojemu je živo dijete. Pet godina, velim. Otkriće smrti, kasnije, gotovo da i nije bilo za mene veće čudo od tog trbuha djevojčice u kojemu živi i raste dijete, dijete, koje će ona ubrzo roditi... »dati na svijet«, kako je ona govorila. No, ne pričam vam to da bih vam ukazala, otkrila kako se beskrajno shvaćanje-neshvaćanje otvaralo u meni pred tom djevojkom, ne, drugo bih htjela izreći, naglasiti. Drugo! Zaista, ali ne znam ni sama kako da to nazovem. Možda: samoća, osamljenost, jedinost, isključivost? Ne znam, ali »sama« je svakako najbliže onome što sam mislila. Osjećala. U večer, 346

kada je odlazila, sa svojim nabreklim trbuhom, dugo sam gledala u vrata kroz koja je izašla i meni se činilo da je ta djevojka najosamljeni ja na svijetu. — Jedina! Pa i jest jedina. . . — dodao je on i ona osjeti u njegovu glasu strah. — Da, jest, jedina, a to sam i htjela reći. Kasnije, kada sam u školi učila što je Zemlja, Svemir, nikada nisam mogla zamisliti sitnoću Zemljine kugle u Svemiru, ali i neizmjernost njezinu prema nama, ljudima, a da se nisam sjetila nje, te djevojke, i toga kako je sama izlazila kroz vrata našega stana... odlazeći u veliki svijet. Osama, da, velika osama, a danas ja više i ne razlikujem tu djevojku-djevojčicu od sebe same, pa kada se toga sjetim zamišljam uvijek neizmjernost te kugle zemaljske u beskonačnosti prostora svemirskog, i ne znam zašto, njezin Južni pol, to ledeno bezmjerje, upravo to dno ledenog svi jeta, i na njemu jedno biće posve samo i izgubljeno, jednu životnu klicu... Velim klicu, a ni sama ne znam što, zapravo, konkretno, pod tim mislim. To može biti izgubljeni pingvin, albatros na ledenom bespuću, ali uvijek izjednačujem sebe samu s tom klicom. I klica je jedinost, osama, izuzetnost, zar ne? Pa odmah i pitanje: što je to i zašto je to bilo potrebno? To, ta klica?... — Nešto ne govorite jasno, ali slika je stravična... Klica na ledenom dnu svijeta! — Jest, jest i, vidite, još onda, kada sam bila djevojčica, ležeći u krevetu, ja sam tu strašnu kuglu zemaljsku zamišljala uvijek kako lebdi negdje iznad mene i ja, odozdo, gledam to ledeno dno svijeta, kako se kaže, taj južni pol i tu jednu, jedinu klicu životnu... Klica životna jedna i jedina, koja je krenula u život. . . Neizmjerno je mnoštvo klica na zemlji, ali, vidite, meni se uvijek ukazivalo kako su sve one same, samotne pale na tu zemlju punu užasna straha, a sve nekako besmisleno, slučajno. A upravo ta slučajnost i bio je najveći užas. I bile su jedino, eto, da bi živjele taj užas osame... Zašutjela je, no ni on se nije javljao, pa je šum kiše sve ispunio. I glas je neki dopro do njih dolje iz vrta, ili ceste, glas koji doziva nekoga. Ona osluhne, ali ne uspije razabrati koga dozivlje, pa se opet preda sebi, svojim mislima, mislima i riječima. Čula je sebe kako govori: — Tako... Užas osame... Taj užas je i povezan u meni uvijek s osamom. I ubila sam zbog te osame. I to svjesno... Ah, što to znači svjesno... Nego, eto za vas je to strašno. Vi zbrajate: jedno strašno plus drugo, plus treće strašno. . . I ne mrzite sebe, ne prezirete se, vi ste sebe izuzeli, odabrali!... Znam! A ako kadikad i pomislite da ste strašni, onda to samo mislite, vaš prezir prema sebi samome nije autentičan, kao ovaj moj prema meni samoj. Ipak, vidite, kadikad 347

se i ja sama zadivim sebi, jer sam imala hrabrosti prijeći granicu. . . — Ušutje i dalje, palcem i kažiprstom, brišući prašinu sa stola. On se konačno javi: — Osjećate potrebu da nekome... — Da, da nekome reknem, a nikoga nema, koji o meni ima bar neku iluziju. . . I za vas sam ja strašna. Znam. Došla sam ovdje sa crvenim cvijetom što cvate samo jedan dan. Tko tako može doći? S tako patetičnom banalnom gestom? Samo onakve žene... I rekla bih sasvim slobodno kakve žene da se ne ustručavam pred vama. A zašto? Čitala sam vašu dokumentaciju i mislim: vidiš, on ima svijet kao svoj objekt, čak kao objekt sebi neprijateljski, iako ga smatra svojim. . . I on ga tumači, otkriva apsurdnim, izdižući sebe ipak u spomenik, on se obračunava kao spomenik, a ja, ja imam sebe samu takvu, onakvu, koja ždere sebe samu kao kriminalca, kao prljavštinu, kao... Ah, kako se vi iz jednog kuta divite sebi samome, zar ne? A ja, ja, eto, imam sebe, sebe kao koga? Gospodin Barbaro-Jakas je ušutio i pritisnut tim strašnim, posve neočekivanim riječima, bespomoćno se ispunjavao sve više panikom. — Što treba raditi? — šapne, konačno, kao jedinu moguću obranu. — Umirati, umirati što prije... Suvišna sam čak i vama. . . — Možda imate pravo. Vas ništa n e može zavarati. Vi ste i ubili... — Ubila sam. . . Starac je šutio. — Ubila sam... — ponovi ona jedva čujno. — Iz vaših usta to meni zvuči kao uvreda, ali to je bilo nužno... Da, pa i ako nije bilo nužno, bilo je...To je dovoljno za mene. Jer, vidite, ja nemam ni teorije, ni uporišta, ja nisam »opremljena belle ame«, koju će sudbina, kako vi kažete, u jednom času pretvoriti u onu suprotnost protiv koje se digla,izjednačiti je, dakle,s njezinom suprotnošću,ne, ja sam vođena svojim mesom, svojim neposrednim željama i bez otpora sam prihvaćala ono što je u času bilo jače od mene. I osjećam... Ah, ne, ne znam. Bio je rat, a od svoje mladosti, da, vidite od onog mog susreta s djevojkom u drugom stanju zamrzila sam uzvišenu ženu, uvaženog supruga našeg društva... Svi oni imaju lice u kojemu se ona djevojka nije mogla vidjeti! To licemjerstvo uvaženih! Ali, možda, čak i sada lažem... Dosta! Pripala sam, u ratu, u revoluciji, jednoj jedinici čak i zanimljivih ljudi. Tu se javila prvi put prilika da se moj život ne prezire, da se izvjesne takozvane gadosti uvaže kao potreba... Oslobođenje od prezrenog sebe! Kako se tada ide! ... — Stanite, stanite, ženo, stanite... 348

I ona je stala, gledajući ga netremice očekivala je njegovu riječ, ali on je šutio. — Dosta vam je, zar ne? — šapne ona. — Ne, ne, ali vi niste pročitali u mom »Obračunu« slučaj Hamida Đandubi? — Ne'... — Onda ne lažete, ali... Pa nastavite, nastavite! — vikne gotovo stari gospodin. — Osloboditi se prezrenog sebe! To je strašno i važno... S te čiste plohe počinje se onda rasti... A onoga tko krade tad se osuđivalo na smrt. Ne zbog krađe kao takve, nego zbog krađe u tom času, zbog značenja njena za nas u tom času. Sad ih vidim njih, tri dobra mamina dečka, koja su pokrala kruh u jednoj siromašnoj seljačkoj kući. Kruh! ... Shvatite... Gladna mladost! Ali, upravo zbog toga!... Onaj, jedan, znam ga dobro, bio je osuđen na smrt i kada su ga postavili uza zid i tražili u jedinici da se javi onaj tko će ih strijeljati, javio se samo jedan zarobljenik i još neki maloumnik, drugi nitko... — Znam, znam, ta stanja. . . Izazov je to nekim dušama. . . — Izazov. Jest, upravo to: izazvalo me. . . Vidjela sam žene, koje su nad licima strijeljanih vršile nuždu. . . Kako se smije čovjek tu izdvajati, kako se može biti izuzetak. . . Krist bi to razumio, .uvjerena sam. Tako, javila sam se za strijeljanje. Pucala. I ubila. . . — Eto, konačno ste se pohvalili. . . — Možda, možda. . . Nitko nas ne može spasiti. . . Htjela sam, dakle, ući u društvo zaronivši najdublje u dno njegovo, ali bilo je uzaludno. . . Znam. I izdvojila sam se, posve osamila, osjećam sebe zaista kao jedinu, samu klicu na ledenim površinama Južnog pola. Ali, dozvolite, barem da budem pokraj vas, jer iz te osame svoje kadikad mi se ukaže onaj čas kada ste. . . Znam, o tome vi ni govoriti ne želite. Branite nenaivno svoju naivnost! — Čuvajte se! Spomenik će vas pretvoriti u dokumentaciju za moj obračun! — šapne bolesnik osjetivši se po prvi put izjednačen s njom. — Ali vi ste doista naivan! — Ali vi i ne znate kakva je zamka naivnost! Vidite, kadikad mi se učini da je teorija, znanost nečija zamka, koja čovjeka iskorištava kao naivčinu, kao sredstvo, ali ne znam u koju svrhu. . . — Ne razumijem. . . — I to znam, čak i za to nerazumijevanje imam dokumentaciju... Nego, gle, eto, sad mi se otkrilo u koju svrhu se iskorištava naivnost čovjeka!... Ha, ha, 349

ha. . . Čujte tu formulu: znanost, teorija uopće kozmičko je sredstvo uništenja čovjeka! — Ne razumijem. . . — A »belle ame« je na tom putu najpovoljnija.... korisna budala... — Ne, to mene ne zanima, a i ne razumijem. Zanima me jedino: smijem li ostati do kraja uz vas? — Pa vi ste već tu i ja vas se bojim. . . — Dakle: smijem? — Budite, ali i čuvajte se mene. Umjesto mene, varalice naivne, bilo bi možda bolje da ste našli onog trećeg. . . Netko u Bibliji govori: »Proklet bio čovjek, koji povjeruje čovjeku, ako posredstvom Jahve ne govori...« — Treći, to je, dakle, Jehova? A gle, treći, za mene, to ste. . . — Ja sam slijep, bolestan i neotuđivo samoljubiv... — Nije važno, to je za mene čak i potrebno. Podnosit ću i svijest da me prezirete. Jedino misao da to ne možete raditi uvijek i da ima trenutaka koji se mogu izjednačiti s onim, nekadanjim, pred prozorom, kada ste prema klici, jest klici!, pružili naivnu ruku... Starac je ušutio: učinilo mu se odjednom kako je besmislen svaki razgovor i svaka riječ. Prepuštao se kiši i vjetru, koji je uporno nadirao na prozorska okna. Pružio je ruku prema ormariću želeći napipati papirić što mu ga je donio Joškov brat, ali nije uspijevao. Verena je i sama šutjela, trljajući neprestano kažiprstom i palcem površinu stola. — Hoćete li da vam čitam? — oglasi se ona želeći mu se dodvoriti. — A zašto da mi čitate kada ne sudjelujete u onome što čitate? — Možda čak i više nego vi mislite, ali nisam važna ja: htjela bih vam koristiti, pomoći... Gospodin Barbaro-Jakas ušuti. — Dakle?! — šapne ona, — Sudbina »belle ame« i brigadira? . . . Eto, »lijepa duša« mi je postala jasna i bliza, ali brigadir, to mi nije još jasno. U jednom trenutku ste rekli da sam i sama brigadir... — Čuli ste to? — upita on iznenađen. — Zastala sam, izlazeći, iza vrata i čula sam. Kadikad rado osluškujem što ljudi misle o meni kad nisam prisutna... — Želite li vidjeti što je to brigadir, pročitajte na strani 145. moje dokumentacije tekst o Islam-Ibrahimu de Garani generalissimusu hajdučkom. Verena uze prevrtati listove teksta, ispred sebe, na stolu te se konačno zaustavi i počne čitati. Osluškivao ju je, pa osjetivši da se ozbiljno prepustila čitanju, njegova je misao i napusti, a preda se šumu kiše, vjetru, mislima, što su 350

izvirale i nosile ga daleko od tog nesretnog stanja u kojemu se nalazio. No, neprestano je ipak bila prisutna ona misao o smislu tog njegova obračuna sa životom, što ga je živio. Verenina ideja da se on samo tim »obračunom« uzdiže, hvali, otkrije mu jasno besmislenost tog posla. Ipak, njegovo biće nije moglo podnijeti apsolutno gospodstvo toga shvaćanja. Sudbinu »lijepe duše« čini mu se da je ukazao barem kao shemu. On još, istina mora pokazati kako povijest odbacuje i ne podnosi te lijepe duše te kako povijest, dakle vlast, stvaraju oni, brigadiri... Islam-ibrahimi de Garani, generalissimusi hajdučki! To, to, a t o on ne će uspjeti nikada organski pokazati; nabacit će samo dokumente, pokušati ih stilizirati i sve će biti tek skica, sami zacrtani počeci. Tu je i zastajala njegova misao, a javljala se neka apsolutna gluhoća, gotovo kao besvijest, san. No, upravo tu ga je i prekinula Verena te nanovo dizala u konvencionalnu svijest: — Da, ali ne, ne, ja nisam brigadir. . . — Niste trebali čuti! — Nego, eto, to su ipak moji ljudi... Prava slika: »Učinit ću stvari koje će iznenaditi čitav svijet, sve narode, sve kraljeve, čak i kamenje!...« To bih isto ja mogla, kada ne bih bila žena, a i tako, kao žena, učinila sam mnogo. Sada, ipak, prije nego crknem, hoću još to što je najteže meni biti, bi. . . Eto, ni sama ne znam kako se to kaže. . . — Vi sigurno mislite da sam ja dobar čovjek i . . . — Mislim. . . — To je više nego glupo, gospođo! Ali. . . čitajte, čitajte mi i pomognite da vidim ono što mislim, ma kako vam to izgledalo smiješno. — Što biste htjeli da vam čitam? — Ono najsmješnije i najtragičnije. Ukazao sam kako »belle ame« pretvara sebe u svoju suprotnost, a sada treba otkriti kako je njezin vlastiti odred izbacuje kao strano tijelo, jer ona nije povijest. . . Vulgarnosti su najveći neprijatelji »lijepim dušama«. Nađite ono o sjednicama. . . To, podcrtano dva puta crvenom olovkom. — Da, eto, to je tu. . . Evo: »Dolazeći na sjednice nailazio sam na skupove u razgovoru, k o ji je često prestajao u mom prisustvu. U tim razgovorima ništa n i je bilo upereno protiv mene. Ničega što bi bilo protiv partijskih principa. Ali stanje duha bilo je moralno smirivanje, zadovoljstvo sa samim sobom, jedno trivijalno zadovoljstvo. Ljudi su osjećali, odjednom, potrebu međusobnog ispovijedanja o ovom novom stanju 351

duha i tim povodom se mora reći: zlonamjerno brbljanje zauzimalo je sve više maha. « — Ah, to je to... »Zlonamjerno brbljanje«! Pa tu izvire đavao koji razara svijet, ili, koji ne dozvoljava da se svijet pretvori u mehaniku!... Ja, ja je njegov ventil. . . — uznemireno i glasno je govorio bolesnik.Da, tome još treba dodati ovo: »... ovome se dodavala optužba kako ja nemam smisla za ekipu, da sam individualist, aristokrat... « — Ostavši van igre, preostala mu je jedina utjeha: razumijevanje zbivanja... Ali kako to da čovjek, koji pretendira da razumije do te mjere ono što jest, ono što je, eto, razumio, kako, dakle, može to i prevladati, kad u realnosti, upravo od toga biva prevladan? Ne, ne, prevladalo ga je ono što nije razumio! Aristokrat i puk... Onaj koji je do kraja života ostao u sedlu revolucije i preuzeo za sve njezine čine odgovornost, prestajao je razumijevati, a počinjao vladati, umjesto razuma on je otkrio svetost sile... svetost i značenje vulgarnosti! — Jest, jest, evo još nešto o vulgarnosti... — Ah, znam, to je »ona« Roza... Jest, evo žene lijepe duše«! Čitajte, čitajte! Njezino pismo iz tamnice! Verena ga je gledala nekoliko trenutaka, kao da ga više i ne prepoznaje toliko se bio uzvrpoljio u krevetu, a zatim se obratila papirima i počela čitati: »Ovo posvemašnje raspadanje u vulgarnostima posve je nepodnosivo i nerazumljivo za mene. Vidi, na primjer, kako se Goethe s jasnom superiornošću izdizao iznad stvari. Promisli što je morao proživjeti: veliku francusku revoluciju, koja mu se iz blizine morala ukazati krvava neka sila, bez ikakve svrhe, zatim od 1793. do 1815. seriju neprestanih ratova. Ne tražim od tebe da pišeš stihove kao Goethe, ali njegov pogled na život, univerzalnost interesa, unutarnja harmonija — to svakako možeš usvojiti, ili barem možeš nastojati doprijeti do toga. I kada bi mi rekla: Goethe nije bio politički borac, čini mi se da bih ti odgovorila ovo: upravo politički borac mora nastojati izdignuti se iznad stvari, inače će ostati zaronjen u prljavštinama svake vrste, — razumljivo, ovdje se misli na borce velikog stila... « 352

— »Lijepa duša«! Uistinu... — Aristokrati duha... — Pa da, jest, jest i aristokrati duha... Ili: najčešće korisne budale — on prekrije lice rukama i šapne: — Još samo nešto i onda dosta. On, taj nesretnik, tješio se čak i Proud'honom. Pročitajte m i tog Proud'hona! — Proud'hon?! Da, da, tu je! »Pokret se ne ukazuje nesumnjivo i neposredno praktičnim, tek kao neprestana težnja. Ono što je bilo koja vlast učinila na korist revolucije svojom ulogom kao vlasti, ne može biti povučeno, a ono što se radi protiv revolucije prolazi kao što i oblak što prolazi; zabavlja me ovaj prizor u kojemu ja razumijem svaku sliku; prisustvujem svim promjenama u svijetu kao da s visine neke primam objašnjenja. Ono što druge uništava, mene uzdiže sve više i više, nadahnjuje me i jača: zašto, dakle, hoćete da optužim sudbinu, da plačem nad ljudima i da ih proklinjem? Sudbina, — nije važno, a što se tiče ljudi, premalo su naobraženi i previše porobljeni da bi me mogli povrijediti.« — Pisano iz tamnice! — šapne gospodin Barbaro-Jakas, a zatim: — Znate, mene je uvijek nad ti m tekstom spopadao očaj, pa sam čak i povraćao... To je jedan strašan put »lijepih duša«, koji vodi do ubojstva... Oni mogu i reći: treba ubijati... — Da, jest, jedan od članova komiteta moje jedinice govorio je meni: ubijati, treba ubijati i ne bojati se toga! Gospodin Barbaro-Jakas se okrene prema zidu i sav se zgrči zarivši glavu u jastuk. Verena ustane i priđe krevetu, pruži ruku da bi ga dotakla po ramenu, ali se svlada, povuče ruku i rekne: — Što je?... Naškodilo vam... Ne okrećući se gospodin Barbaro-Jakas izgovori dahćući: — Pogledajte... Iza vrata je netko! Ona se približi vratima i otvori ih: Davor se upravo okretao i žurio stepenicama. Okrenuo se časkom, sav crven u licu, ali odmah i nastavio žurnim korakom ići. Verena ne rekne ništa: tiho zatvori vrata, a zatim priđe krevetu: — Davor. . . — Znao s a m . . . — gušeći se odvrati gospod Barbaro-Jakas. On je zaista počinjao povraćati. 353

ŠOK JE, MOŽDA I SVETAC JEDNE IDEOLOGIJE

Poglavlje 41.

U kojemu se opisuje borba za rukopis »Obračuna«, kojega dr. Baldo, pomoću patera Onofrija, skriva pred Šokovim tragačima. Sve teže je bivalo stanje gospodina Barbaro-Jakasa. Njegovo pogoršanje toliko je uznemirilo okolinu da je morao biti pozvan liječnik. Činilo se kao da je nastupila i neka vrst histerične krize, koja je morala imati za podlogu ozbiljna poremećenja u samom tijelu. Mokrio je, istina, rijetko, ali ipak gotovo čistu krv i boli su se javljale na mahove neobičnom jačinom. Liječnik se odlučio da ga odmah pošalje u bolnicu, ali malo mjestance nije imalo mogućnosti za to, moralo se stoga sačekati jutro, kada će se moći najmiti taksi, koji tada obično svrne u mjestance. Ljeti, gotovo redovito. Starac je slutio da se nešto ozbiljno događa s njegovim tijelom, pa, shvativši da je brzo svemu kraj, oslobađao se svih obzira te dizao u visine nekog gotovo tragičnog bjesnila, koje se okretalo uvijek oko njegova »Obračuna« za koji je, sada, bio svjestan da nikakav obračun i nije, jer ništa nije uspio završiti, zatvoriti, pa i da je sve to što radi i govori pjena, dim, ništa, ali — eto, govorio je! Govoriti — bilo je jedino što mu je preostajalo. A Verena mu se predavala posvema: kao da je i željela tako da bude. I drama i tragedija i komedija. Najteže je bilo, dakako, gospođi Aniti, koja je čekala sutrašnji dan kao oslobođenje od more, a i to se mora reći: i čitavo mjestance ju je sažaljevalo. Eto, iznajmiš sobu, pa navučeš na sebe nesreću... Kada će opet doći blaženi njihov mir, uobičajeno raspoloženje u njezinoj kući, a sve stvari na svom mjestu, kao što je bilo prije dolaska ovog starca. Njoj se čak ukazivala i bolest njezina sina posljedicom boravka ovog čudnog čovjeka. Pa ni kiša, ni vjetar nisu prestajali... — Ostavite Davora.. Slučajno je bio u hodniku i uvjerena sam da ništa nije čuo. . . — šaputala je molećivo Verena. — Smirite se i odmorite, sutra vas čeka put. 354

— Danas, jučer, sutra, ženo! Zar nije to svejedno, sve isto! I ostavite Davora, velite, ali ta djeca ne ostavljaju mene... Učili i možda naučili ubijati... A jedini kriterij jest: ne ubij! Tko može oduzeti drugome život taj je posebna vrst čovjeka, pa možda više ni čovjek nije... Ili je, možda, jedino on, čovjek... Tu je ta ukletost, tu... Perspektiva! Perspektiva-atrapa: od ne ubiti do ubiti... A onaj mudrac Proud'hon je sretan, božanski sretan što razumije svijet... Razumije! Shvaća! Samo, kako možeš biti zadovoljan zato što ti shvaćaš? Shvaćaš čovjeka-bijedu... Od tog zadovoljstva me hvata mučnina — on ušuti i zgrči se. — Opet boli? . . . — upita Verena i dirne ga rukom. — Boli, boli. . . Ali odvratnost je još teža bol... Odvratnost, jer nikakvo sutra ne može opravdati ono jučer i ovo danas, ne. . . — Molim vas... Smirite se, sve je to nepotrebno... — šaptala je Verena, gladeći mu čelo što se već bilo orosilo krupnim kapljicama znoja. — Nepotrebno?!. . . Kako? Pa jedino je to i potrebno, jer... da, zar nije to jedino što nam preostaje: reći, viknuti... Čekajte. Znam. Sve je to od straha pred tim snom. Bio je već snivan, ali on se opet hoće javiti. Sad više i nije san, nego slika, jasna slika, koja ne prestaje viriti iza nekih uglova mojih misli. Hoće se opet javiti, biti, jest: biti moja java... Stojim pokraj giljotine i glava je njegova već u košari s pilovinom, a ja je dižem i držim u svojim dlanovima. Krvavu glavu s poluzatvorenim očima, koje me promatraju. I čujem riječi: »Ubijaju mene da bi uništili zločin, a ne znaju: trebalo bi ubiti čitavo čovječanstvo žele li ubiti zločin...« Zaista: čovječanstvo — to je zločin! A vi: nepotrebno! Dobro, a što je onda potrebno? Nadviti se nad svojom boli u crijevima i čitavu misao predati njoj, toj boli. . . Ili pružiti vama ruke i jecati? Ne, ne, ja se slažem s mišlju te odrubljene glave. Zato i jest dobro što ste upravo vi, ona koja sebe prezire... A ona, žena belle ame: »Ovo posvemašnje raspadanje u vulgarnostima posve je nepodnošljivo za mene!« Ha, a odakle život niče? Iz gnoja, iz samih vulgarnosti, zar ne?... Ti, ti si život i daj mi ruku! Ona mu šutke pruži ruku, on je primi, nasloni na svoje usne i opet se zgrči sav drhćući. — Boli?!... Da idem po liječnika? On se pruži i ispusti njenu ruku: — Boli... Doista, a jesam li dobro rekao da prezirete sebe? Jesam li pravedan, ili se ukleto i sam dižem do onog odvratnog stanja, koje zovu shvaćanjem. Ja to ne ću, ne želim, ne želim rastaviti se: subjekt 355

od o b je k t a... Proud'hon! On je ponosan... Ženo, tako je dobro što si živjela takav život r što si prezrela »lijepu dušu« pred ponorom. . . — Ali ja nisam prezrela. . . — prekinula ga oprezno Verena. — Ako nisi, trebala si, morala si. . . Belle ame... To prokletstvo, zar nisam ja sam? — I on se odjednom zagrcne te padne u histeričan plač. Tako: kiša, vjetar i njegov plač ispuniše prostor sobice. Verena i sama prekrije lice rukama, ali ne, ona nije plakala: osjećala je da je tu pokraj tog čovjeka, a to da će biti dobro kraj njega, ni sanjati nije smjela. I, eto: sad je to realnost, realnost obasjana. . . Slijep, bolestan, gonjen manijakalnom nekom opsesijom o, o čemu?. . . Obračunu?! I nije s njom, sav je u sebi, pa i neka, to je, možda, ono najbolje, to, da nije s njom, da nije njezin, da bježi, zapaljen svojim ludilom, a ona ga slijedi kao što je slijedila vulgarnosti, slijedi ga zaboravljajući sebe, a to, taj zaborav i traži. — Uništiti, uništiti, sve te moje papire! — javi se opet on novom snagom. — Kakav obračun! Obračunavati s brigadirima, s vulgarnostima kao one, »lijepe duše«, koje su preselile svoje sidrište iz morala u spoznaju zakonitosti, u teoriju, ah. . . Htio sam tresnuti vratima da svi čuju, a gle, generalissimusa Islam-Ibrahima de Garani, koji će i kamenje užasnuti svojim zlodjelima. On tako, a ja, ja treskom vratima. . . Tako! Javilo se tada kucanje. Ona pritisne ruku na njegova usta i šapne: — Kuca netko. . . Tišina u kiši vjetru, a zatim opet kucanje. — Izvolite, — oglasi se ona. Ušao je doktor Baldo. Ostavio vrata sobice otvorena, pa se na njima ukazala gospođa Anita i Davor, njezin sin. Nastala neugodna tišina. I gospodin Barbaro-Jakas i Verena gledali su ga bez riječi, a on, liječnik, da bi prekinuo zabunu, uzvikne: — U nevolji imate, doista, sreću. Sutra putujemo. Doći će i časna sestra pomoći. — Partir. . . — oglasi se gospodin Barbaro-Jakas namjeravajući biti zabavan. — Doktore, pa i ovdje bi se moglo umrijeti! — Ja se brinem za ozdravljenje, a ne za smrt. Vi ćete za petnaestak dana biti zdrav. . . — Hvala, doktore, vi govorite kao božanstvo neko... Pojavila se i časna sestra te postalo sve nekako čudno, neprijatno: kao da se starca izbacuje —- pomisli Verena i rekne: — Dobro. . . Pripremit ćemo se. . . 356

— Pa i nema se što posebno pripremiti. Gospodinovo rublje je čisto i, i druge sve stvari, — javila se gospođa Anita. — Da, i ja ću ga pratiti do bolnice. A sada prepustimo sestri i gospođi Vereni da se pripreme... — Okrenuo se doktor Baldo prema vratima, pa gotovo izgurao gospođu Anitu i dječaka, izašao i sam te zatvorio vrata. U hodniku metne prst na usta te povede i dječaka i gospođu niz stepenice. Na dnu stepenica zaustavi ih glasan uzvik gospodina Barbaro-Jakasa: — Boli... Boli... Tišina zatim, pa se doktor Baldo obrati gospođi Aniti: — Molim vas, kažite gospođi Vereni, ali tako da on to ne čuje, večeras neka bude ovdje, pred vrtom. u osam sati. Neka nađe neku izliku i dođe. Gospođa Anita je slušala oborene glave i ništa ne rekne, pa ni on više ništa ne dodade. Izašao je i nestao u kiši i vjetru. U večer, oko osam sati, gospođa Verena se našla pred vrtom gospođe Anite. On je, istina, nešto zakasnio, ali ne mnogo, pa, čim je stigao do nje, krenuše prema borovoj šumici bez riječi. I ona i on pod kišobranom. Vjetar je jenjavao, ali kišica je još uvijek rominjala. — On više zaista nije normalan... — rekne gospođa Verena kada su se našli pod borovim krošnjama. — Imaš ključ? — Imam. Ubrzo su se našli u vili, jedan nasuprot drugome, sjedeći za malim stolićem. — Zvao sam te radi nekih potrebnih obavještenja. Sve, dakako može biti i važno i nevažno, istinito i lažno, ali treba znati, ipak. Šok je razgovarao sa mnom. Želio me barem neutralizirati, a ja, kako ne znam politizirati, bio sam otvoren. Istjerat će me, veli, odavde, jer sam im, po svemu, opasan. To mi je dojavio Mladi Augustin. Tako misli i želi Hunta. — Ušuti na časak i pogleda na sat. Šutjela je i ona. — Osim toga Mladi Augustin bi trebao noćas, ili sutra, preuzeti rukopis staroga. To se mora spriječiti. — Danas je već dva puta bio tamo, a i sad je ostao. . . — To nije dobro. Čekam fra Onofrija, on će donijeti jedan paket papira iste veličine kao što je i rukopis, njega bi trebalo podmetnuti kao tekst »Obračuna«, a sam »Obračun« predati pater Onofriju. — Fra Onofrije bi morao doći ovdje? — upita znatiželjno Verena. — Ne, sačekat će nas na izlazu iz borove šume, a ti bi morala uzeti onu tvoju kožnatu torbu... Nosiš stvari za sutrašnji put staroga. U nju će se metnuti paket što ga nosi fra Onofrije, pa, u kući, izmijeniti papire: ostaviti paketić 357

čistoga papira na stol, a preuzeti rukopis »Obračuna« i smjestiti ga u torbu. Sve bi to trebalo učiniti odmah. Oboje ćemo poći sada do starca, zamijeniti papire za rukopis, koji ćeš ti odnijeti u svojoj torbi patru Onofriju. On će te čekati na ulazu u borovu šumicu. Ne bude li tamo, znači da je bio spriječen i ti ćeš odnijeti rukopis i sakriti ga negdje u vili, ili oko vile. Ja ću ostati sa starcem. Možeš li to učiniti? — Pa naravno, — odgovori Verena jedva čujnim glasom i ustane da potraži torbu i za čas se vratila te sjela ponovo za stol. — Moram ti reći da te čeka ista sudbina kao i mene. Protjerat će te odavde. Žene su ustale protiv tebe... — Shvatljivo... — A Piotr i nije takva hulja... — A Piotr je veća hulja nego što ti misliš... — Neka. Sad to, uostalom, i nije važno... Idimo! Iziđoše ne govoreći ništa, pa šutke pođoše kroz borovu šumu. Pred izlazak ona zastane. I on stane te osluhne. Sama kiša i rijetki zamah vjetra u krošnjama. Ona mu pristupi neposredno: — Čuj, moram ti to reći... Progoni me misao da ubijem Šoka. Tako. . . Gotovo bezrazložno. Bilo bi to korisno?. . . Doktor Baldo ne odgovori odmah. Toliko je bio iznenađen. Snašavši se šapne: — Verena! Od toga nikakve koristi. Ali ti!... Budi čovjek, ženo... — Dugo me već opsjeda ta misao. Ukazuje mi se to mojim »Obračunom«. Za sve... — Verena, oslobodi se te misli i uklete i proklete!. . . Da, a Šok je možda i svetac, svetac jedne kozmogonije. . . — šapne on i stisne joj glavu među dlanovima. Poljubi je u čelo, pa zatim krenuše. Na izlazu ih zaista dočeka pater Onofrije. Verena preuzme paket i metne ga u torbu. Krenuše: Verena i dr Baldo, a pater ostane sam uz deblo jednog od velikih borova nedaleko ceste. Tu, baš tu, čekao je i onda, kao još mlad čovjek, čekao je partizanskog kurira... Zašto, i u ime čega je onda izvrgao sebe životnoj opasnosti? U ime nade... A sada?... Pobriše kapljice kiše s lica, okrene se prema deblu i nasloni čelo na mokru hrapavu koru stabla. Šapne: — Bože ti si velika moja potreba, pa iako te, možda, i ja sam stvaram ni to, ni to nije besmisleno... Trgla ga je sjena, koja je ušla cestom pod krošnje borova. Pogleda pozornije i razabere nju, Verenu. Potrči prema njoj. I bez riječi preuzme torbu, pa se i bez riječi rastadoše. 358

EPILOG

Poglavlje 42. Zaista, taksi je bio pred vratima vrta gospođe Anite u određeno vrijeme, U pratnji liječnika i gospođe Verene, nestao je gospodin Barbaro-Jakas iz mjestanca, kao što je bilo i predviđeno. Na vratima pozdravljali su ih mahanjem ruku gospođa Anita i njezin sin Davor. Tako je, uostalom, uvijek radila kada su odlazili njezini gosti. Trajalo je sve prilično kratko, pa ni bučno nije bilo. I tako: nestao automobil i nestao njezin gost, a ona, gospođa Anita, povukla se odmah u svoju kuću praćena od svog sina. Zatvorila se kućna vrata iza njih, a dvorištem i vrtom pružio se stari, ovdje uobičajeni mir, onaj isti mir koji se nadvijao i nad samim mjestancem, mir nošen dugim zamasima vjetra i uznemirivan bukom valovlja, pa, kadikad, i kakvim ljudskim glasom, što nenadano iskrsne iz kakva kuta mjestanca da bi se raširio prostorom, ali odmah i nestao. I, da, već poslije podne, tog istog dana, na prozoru sobice, gdje je boravio njezin bolesni gost, pojavila se posteljina, a i njezina glava ukazivala se kadikad, povezana crnim rupcem. Razumljivo: trebalo je sve temeljito počistiti, pa i ostaviti sobu rastvorenu čitav dan da se zrači. Nego, u žurbi, sigurno, njezin bivši gost, zapravo ona, ta mračna žena, zaboravila je njegove papire i Mladi Augustin ih je odmah, poslije njihova odlaska, pokupio. Mučilo je to gospođu Anitu, ali našla je ona odmah i, za nuždu, jedino moguće rješenje: ona ništa ne zna, ta, u posljednje vrijeme sve je u svojim rukama imala ona, sijeda dama u crnini. A sin njezin, Davor, sjedio je, odmah poslije škole, u naslonjaču gdje je običavao sjediti i stari gospodin te s malom olovčicom u ruci pisao pismo svom bratu Jošku, iscrtavši, u gornjem, lijevom uglu pisma, japansku ružu na kojoj se jutros pojavio novi, žarko-crveni cvijet. Tin-Tin je šutio. Ta ni daška vjetra nije bilo. Jedino, da, na stolu, još taj papirić, što je najvjerojatnije ispao iz bloka gospodinu Barbaro-Jakasu, na kojemu je velikim, nezgrapnim slovima pisalo: »Živio je samo tihi hod stvari.« 359

A još iste one večeri, čim je preuzeo paket od gospođe Verene, otac Onofrije odlučio je bio gdje će ga skriti. U klaustru, naime ispod jednog od kamenih stupova, otkrio je bio prošle godine, onda kada su obnavljali samostan, praznu neku rupu, koju je tajom sam zatvorio i to tako da se lakoćom mogla otvoriti ako se znalo gdje treba povući jedan, određeni kamen. Tu je odlučio urediti »sklonište« za svoju »dokumentaciju«, istina, takvo spremište bilo je potrebno i samostanu, ali njemu, samome, posebno u ovim vremenima. Upravo on, znalo se, imao je mnogo razloga za to... Mala nezgoda je bila samo u tome što je za tu »rupu« znao i fra Bone, laik kojemu ništa nije moglo ostati nezapaženo u samostanu, ali fra Bone je bio odsutan: sreća u nesreći! — već je dva mjeseca ležao u bolnici. Uz svoju »dokumentaciju« naumio je, dakle, otac Onofrije smjestiti tu, eto, i »Obračun« starog gospodina Barbaro-Jakasa. Nego, kako su ti papiri bili na brzinu s k up l jeni, osjetio je on bio već pod prstima, pri samom preuzimanju paketa, da nisu u redu, da nisu sređeni, smatrao je stoga nekom svojom dužnosti dovesti i h u red prije nego ih odloži. Ali, naravno, pogriješili bismo podcjenjujući i živu želju njegovu da vidi što skriva u »rupu« i to tim više što je slutio da bi rukopis mogao sadržavati i zanimljivih stvari. Ta i on sam, iako mlad onda... , živio je sudbinu sličnu onoj starog gospodina. Pod sugestijom njegove riječi i njegova ugleda svrstao se bio u redove boraca za čovjeka — kako se onda znalo reći, ali — tijekom posljednjeg rata — zbile su se neke nama nedovoljno poznate stvari i on se, eto, vrlo kratko vrijeme nakon rata našao u samostanu. Probdio je tako otac Onofrije gotovo čitavu noć sređujući »Obračun«, a znao je vrlo dobro da će b i t i uzbune čim se opazi kako je izigrana namjera onih, koji su, u mjestancu, vladali. Trebalo je stoga biti brz. A ni Verena, ni doktor nisu bili u mjestancu: pratili su bolesnika. Dakle: jedino je on mogao b iti prvi na udaru. U svojoj sobici, na prvom katu, bdio je, dakle, otac Onofrije do pred samu zoru čitajući i sređujući »Obračun«, a, zapravo, tražeći ne postoji li neka dokumentacija iz onog vremena kada su oni, još studenti, smatrali gospodina Barbaro-Jakasa svojim uzorom, da ne kažemo idejnim vođom. I jedino š t o je pronašao bilo je pismo koje je stari gospodin b i o uputio njima, omladinskoj grupi »Istok«, sku pi ni, zapravo, studenata organiziranih u svrhu izučavanja seljačkog pitanja, što je značilo: otkrivanje mogućnosti što bržeg, ali i organskog prijelaza našega puka u viši, civiliziraniji i kulturniji društveni život. Sve je bilo vezano uz tada vladajuća shvaćanja o »našoj seljačkoj zemlji i njezinoj kulturi«. Poveselio se tom nalazu i dva puta ga pomno pročitao. Bio je upravo on jedan od onih, koji su i tražili od Barbaro-Jakasa takvu pomoć. 360

Jest, dva puta je pročitao pismo fra Onofrije i rastužio se i nad njim i nad sobom samim. Gdje smo danas od toga? Vrlo dobro se sjeća tog jednostavnog i jasnog teksta i časa kada je bio primljen. Početak na daleku putu... Ali, ono što je, zapravo, tražio nije mogao naći. Gdje, kako, kada i zašto se slomio taj tada tako siguran čovjek, te postao takva žalost, da ne kaže bijeda. Jedino što je donekle »imao« bila su ta »Usta Jakovljeva«, ona su nešto objašnjavala i ona su ih povezivala, dakle: združivala ih je odbojnost prema vlasti, koja prihvaća ubojstvo kao sredstvo, odbojnost prema metodičnom ubijanju, ali posebno onom, koje više ni kazna nije, nego sredstvo za raznorazne svrhe, pa stoga i mogućnost racionalnog ubijanja nevinih... Ali, poslije čitanja »Usta Jakovljevih«, u sobi starog Barbaro-Jakasa, ostao je zbunjen, zbunjen upravo zbog toga što nije našao izlaza. Starac mu se učinio u tom tekstu gotovo nepametnim, djetinjastim. Ali, moramo se žuriti! »Oni« od Hunte mogli bi se već ranim jutrom pojaviti, trebalo je stoga rukopis što prije smjestiti na sigurno mjesto. Odlučivši, dakako, da mu se opet vrati čim se uznemirenje slegne. U sam cik zore odložio je rukopis pod stup klaustra i tek tada legao, nastojeći zaspati. Dakako, nije uspijevao zatvoriti oka: materijal »Obračuna« uzburkao je njegove misli toliko da su mu se nametale sa svih strana, a sve je to zapravo značilo bivati njihovim objektom. Ustao je rano, rekao misu, zatim čekao, kao i obično, gvardijana u refektoriju, ali on se nije pojavljivao. Doručkovao je stoga sam. U pomoćnom dijelu samostana boravile su i dvije časne sestre, koje su se brinule za čistoću i za pripremu hrane; one su slušale njegovu ranu misu te odmah poslije priređivale doručak, ostavljajući ga u posebnom otvoru refektorija, što je povezivao kuhinju s tom njihovom blagovaonicom. Zatim je i jednu bolesnu staricu, tu, u blizini, trebao posjetiti, ali, odmah poslije toga, bio je slobodan i mogao se posvetiti svom poslu: sređivanju samostanske knjižnice. I proboravio je tu do podne. Otac gvardijan, krupan, podebeo čovjek, pojavio se za objedom i umoran i zabrinut. — A oni, u toj Mjesnoj zajednici, se tuže i na. . . — govorio je gvardijan umorno. — Na mene!. . . — uskočio je odmah otac Onofrije. — Naravno, naravno i na tebe, ali i ne samo na tebe... Sad baš i, posebno, na tebe. Bilo bi potrebno biti oprezniji. Tuže se na tvoju suradnju s doktorom Baldom. — Ah, znam, znam. . . I previše dozvoljavam sebi! 361

— Bože moj, i to i tako, a za nas, koji živimo kao u turskim vremenima. . . Onda taj sprovod... — Dakle, ni sprovoditi ne smijemo... — Poslije sprovoda bilo je i previše ljudi u samostanu... — Pa, i sam znaš: bila je kiša. — Ne predbacujem ti ja! Ni sam ne bih mogao drukčije... Jako sam umoran i ne osjećam se dobro... — završio je gvardijan ručak te ustao. — Moram se odmoriti, a večeras ćemo nastaviti... — Ustao je odmah za njim i otac Onofrije. Ušavši u svoju sobu sjeo je, kao i obično, za stol da bi nastavio ispisivanje kartica za knjižnicu, jer poslije podne nikada nije spavao, a želio je da njihova mala, ali ipak značajna biblioteka, dobije što prije i suvremeni registar knjiga. Nego, prije no što je otpočeo taj posao padne mu pogled na novinski papir, isječak već nekoliko dana zadržavan na stolu. Ukazivao mu se zanimljivim, čak neobično zanimljivim. . . Smješkajući se onom sebi, koji je zbog sprovoda Kapetanovića izazvao vlast, uzeo ga je čitati s nekim posebnim zanimanjem: Prema podacima dobivenim u utorak poslije 14 sati zdravstveno stanje osmogodišnje Snježane Nikolić iz Beograda malo se poboljšalo. Liječnici Neurokirurške klinike još se bore da je spase. Kao što smo već pisali, djevojčicu je u ponedjeljak, bez ikakva razloga, napala na ulici Stanka Terzić (50), defektolog u ortopedskoj bolnici na Banjici i zadala joj više udaraca sjekirom po glavi. Poslije je izjavila da je izašla na ulicu da sjekirom ubije bilokoga i da zatim počini samoubojstvo. Kako smo saznali, istražni sudac Okružnog suda u Beogradu Tomislav Milanović, već je saslušao Stanku Terzić, ali detalji istrage još nisu poznati. No, sa sigurnošću se može reći da je napala djevojčicu u nervnom rastrojstvu: I njegova zauzetost za rukopis »Obračuna«, i strepnja, zatim, od onoga što bi se moglo dogoditi, pa i to, ti prigovori gvardijana, probudili su u ocu Onofriju ono, još tamo, iz rata, znano mu stanje ispunjeno istovremeno strahom, prkosom i traženjem obrane i opravdanja za sve ovo što radi, pa, konačno, i očaj, jasno, ali i neposredna gotovost na žrtvu. Sve se nekako sabiralo i otkrivalo u tom tekstu, tu, ispred njega, u njegovoj ruci. Zar se i tu nije dogodila nasilna smrt! A upravo to, posebno ona, nasilna i bezrazložna smrt, bila je već davno upravo žarište njegovih zanimanja, naročito od onda kada je napustio Pokret i Organizaciju. A misli su se i tada vrzle njegovom sviješću bivajući sve više gospodarice njegove: 362

... ubiti i biti; ubiti, ili biti prisutan pri ubijanju... Što raditi u takvu slučaju?... Ovo, što je on uradio... On... Tko je to on?... Ali, naravno, ni njegovo obraćenje nije ništa riješilo... Slučaj te Stanke Terzić, njezini motivi... Ne spavaju li u svima nama takvi motivi? »Nervno rastrojstvo« ih samo oslobađa? Ali, mogu ih osloboditi i drugi činioci, zar ne? Jednom se kaže da je to rastrojstvo, a drugi put dužnost, treći obrana... Ali ubiti! Za ubiti potrebna je određena, svojevrsna sila, sila-nasilje... Ne zove li se to agresija, a za svaku agresiju, zar ne, potrebno je neko rastrojstvo?... Gle, gle, a Alain kaže: »Svaka je vlast ludilo, ali apsolutna vlast je apsolutno ludilo.« Odakle mu to?... Kako se god uzme vlast je svojevrsna agresija... Imati vlast znači, svakako, postati izuzetan, izuzetan obzirom na moć, zapravo nemoć drugoga, što znači: u vlasti sam izuzetan, jer sam moćniji od drugoga. . . Imam pravo nositi sjekiru i služiti se njome... Vođena agresijom, Stanka Terzić je izvršila izuzetan čin, pa i sama postala izuzetnom, ali jer je apsolutno luda i apsolutno izuzetnom, dakle: i apsolutno ludom kao i apsolutna vlast. . . I nije čudno što je ona osudila i sebe samu na smrt! Zar to ne radi i svaki apsolutist?. . . Jest, jest, ali ipak negdje griješim u zaključivanju! Gdje? Ne uzimam dovoljno u obzir društvo, njegove potrebe, njegove nužde. . . Prevladati, na primjer, razdaljenosti koje smo mi onda, nekada htjeli. . . Može li se bez sile, sile i vlasti. . . Predan, gotovo opsjednut tim svojim mislima otac Onofrije nije čuo kucanje na vratima. Tek kada se ono i po treći put javilo on se okrene vratima i šapne: — Molim. . . Ušao je gvardijan i sav uzrujan šapnuo: — Traže te... — Traže!... — nije se snalazio, ali ubrzo se skupi ip držanju gvardijanovu, a osobito po šapatu »Traže te... « odmah i riješio stvar — U refektoriju je... — A samo jedan? — Da... — odvrati gvardijan kratko, zapažajući kako je otac Onofrije problijedio. — Evo, izlazim... — Neka je Bog s tobom... Sišao je i ne osvrćući se više na gvardijana. U refektoriju je našao pukovnika Šoka. Sjedio je za velikim njihovim stolom sam. Ugledavši mršavu pojavu oca Onofrija osmjehne se te ustane: 363

— Mislim da me nisi zaboravio, Franjo? Dozvoli mi ovo Franjo. Teško mi je sad, odjednom, prijeći na, kako ono?... Da, pater Onofrije. . . — Razumijem i drago mi je što te vidim ovdje. . . — govorio je tiho otac Onofrije. — Uistinu? — upita Šok i pogleda sumnjičavo svog sugovornika. — A, gle, iza vrata je pater gvardijan! Izvolite, pater gvardijane, uđite, ta ovo je vaš dom. . . — Obraćajući se nanovo ocu Onofriju gotovo zapjeva: — Već više puta sam htio doći k tebi, ali, eto, eto, i poslovi, a i razumjet ćeš određena nelagodnost. . . Koliko je to vremena da se nismo vidjeli? — Dugo, dugo, valjda više od dvadeset godina... Naravno, čujem ja za tebe, ali neposredno se nismo vidjeli, zaista, eto, više od trideset godina. Odebljao si i posijedio. . . Ja, sigurno, i više od tebe... — Posijedio jesi, ali odebljao nisi... Eto, stigao ja po poslu ovamo. — Čime bih vas mogao poslužiti? — javio se otac gvardijan, koji je već bio ušao u refektorij, ali i ostajao diskretan uz sama vrata. — Ne trudite se, pater gvardijane, došao sam do svog starog znanca he, he, he, zar ne?. . . A vi se, pater gvardijane, ne osjećate voljko? Pa ništa, ništa, nemojte. . . — Šok stane na trenutak, pogleda jednog i drugog, ali odmah i nastavi: — možemo i prošetati, ako želiš? — Ni čašu vina? — opet se javi gvardijan. — Možda na povratku, pater gvardijane, ako budemo živi.. Ha, ha, ha... — nasmije se čudno Šok, ali odmah i doda: — No, jesi li za jednu šetnju. — Možemo, zašto ne?... Odmah?! Šok ustane, pa krene i ne odgovarajući na pitanje — kao da ga je zabrinulo uznemirenje i jednog i drugog fratra. Za njim krene i otac Onofrije bacivši letimičan pogled na gvardijana, ali ne rekne ni riječi. Izašavši iz samostana našli su se na samostanskoj terasi, koja se pružala čitavom duljinom samostana, a zatim prelazila u cestu što je vodila rubom visoke uzvisine, odakle je, zaista, pucao neobičan pogled na panoramu našeg kanala. Prođoše i pokraj kamene klupe na kojoj se običavao odmarati i doktor Baldo, ali bez riječi, no odmah zatim Šok zastane i obrati se svome pratiocu: — Zaista: više od dvadeset godina prošlo je da se nismo vidjeli! — Da... Više... Čini mi se od onog slučaja još u ratu... — Onog slučaja?! Kojeg slučaja?. . . Da krenemo ovom cestom? Krasan vidik! — Možemo... Zaboravio si to: onaj slučaj... Razumljivo. . . — Otac Onofrije osjeti neko olakšanje: »onaj slučaj« kao da ga je spasio: izjednačio sa sugovornikom! 364

— Smirio si se i zadovoljan si? — obraćao mu se Šok želeći prijeći preko »onog slučaja«. Otac Onofrije je šutio, i hodajući gledao u zemlju. — Šutiš? Ne voliš odgovarati na takva pitanja? — Pa, i jest: ne, volim odgovarati na takva pitanja, jer mi se čini da tebe i ne zanima to. Ipak, ako zaista želiš znati, jest, mirniji sam, a radi zadovoljstva ni došao nisam ovdje. — Pobjegao si... Svi vi bježite, napuštajući započetu bitku. Samo, reci, gdje se to uopće može pobjeći? — Ne, ne može se pobjeći. . . — Znaš li zašto sam došao k tebi? — Čekam da mi kažeš. Pukovnik zastane, pa se i otac Onofrije zaustavi. Gledali su jedan drugoga netremice, a onda pukovnik, posve neočekivano, prasne u smijeh: prazan i gluh hihot: — Čekaš!... Dobro. . . — Pukovnik se uozbilji i krene. Otac Onofrije ga je slijedio. — Dakle: ne može se pobjeći? — Ne. — Pa, zašto si nas napustio? — Mislim da ti ne trebam odgovarati i objašnjavati, jer i sam znaš. No, kad smo već tu, jedno pitanje bih i ja tebi želio postaviti: »Onaj slučaj« si zaboravio? Možda ćeš se ipak sjetiti, ako te upitam: »onog čovjeka« iz »onog slučaja« poslije ste ubili? — I ocu Onofriju se učini da je »onaj slučaj« ipak obeshrabrio pukovnika. Šok se zaustavi i, omjerivši pogledom oca Ono-frija, opet krene te nevoljko rekne: — O kome govoriš? — Eto, o »onom slučaju«, jer on, taj »onaj slučaj« bio je odlučan za mene. Od tada se više nismo vidjeli. U »tom slučaju« »onaj čovjek« je strašno važan. Uvijek je prisutan u meni. . . Eto, gle, prije tri dana pročitao sam u novinama malu jednu vijest, koja me je opet sjetila »onog slučaja». . . I mogu ti reći: bježao sam od tog slučaja, ali, eto, kako vidiš, ne mogu pobjeći. — A bježeći, gdje si dobjegao? — Hm. . . Čini mi se da me ne želiš čuti. Nisam ti ja važan, znam, drugo ti je nešto važno. . . — »onaj slučaj« je toliko ohrabrio oca Onofrija da je počeo osjećati potrebu izazivanja pukovnika. — Pobjegao, dakle, nisam. Zapravo nastanio sam se u njemu, »onom slučaju«. . . A, vidiš, znam da se i t i, također, dobro sjećaš »tog slučaja«. 365

Šok je šutio, ali otac Onofrije se zaustavio te gotovo sam za sebe promrmljao: — Kako se to stvari zbivaju! Poslije više od dvadeset godina došao si, probudio, izazvao strah, paniku, ali odmah i otkrio »onaj slučaj«. . . I to neposredno poslije slučaja Stanke Terzić! — Bojiš se, dakle? — A ti? — Uvijek si isti! — Ne, nisam. . . Više se bojim, ali sam i više sam, svoj. . . Ti?! — Stanka Terzić! Što je to? — mrmljao je Šok. — Ako te zanima i pokazat ću ti. . . Ali »onaj slučaj«, »onaj slučaj«. . . Bojim se da ste kasnije i ubili »onog čovjeka«, kao primjer. . . — Jest, jest, jedva se i sjećam toga slučaja. . . — primijeti Šok te postrance mrko pogleda oca Onofri-ja. — Jest, jest, mi smo ubijali, čak, kadikad i previše. . . A ti, ti si se, veliš, nastanio u njemu, »tom slučaju« ? — I nastanio. . . — odgovori plaho otac Onofrije. — Dakako, vidi se, došao si zbog nečega drugog i sve je ovo za tebe igra, uvertira. . . — Igra!. . . A jest, mnogo smo ubijali kad je bilo potrebno; jest, i potreba nas jednom opet može natjerati. . . — Znam. . . Slušam te i gledam: eto, sada tražiš najbolji put, koji vodi do tvog cilja. . . Neka ti bude! Ali, »onaj slučaj« je moj slučaj i čim se njega dodirnemo on me i proguta... Otac Onofrije se opet zaustavi. — Tako jasno vidim ispred sebe tog čovjeka na koljenima i njih dvojicu vojnika: jedan ga drži šakama za vrat, a drugi je podignuo kundak da ga tresne. To je čas, slučaj doista u ratnom pokretu vojske, koja goni neprijatelja, vojska ispunjena mržnjom i osvetom. . . Mržnja i osveta! Gotovo »nervno rastrojstvo«, zar ne? To je važno. . . Našao sam se posve slučajno tu i, začuđen, tražio objašnjenje od vojnika. »Da. . . — veli onaj što ga je držao šakama za vrat — Mizerija! Tu smo ga mobilizirali, a on ne hoće pušku nositi, jer ne hoće pucati, ne želi ubijati, a mi, mi ginemo. . .« Tako! I mnogo ostalih riječi-prijetnja. Tada mi se otkrila stvar. Stvar!. . . Glupog li izraza. Stvar... Otkrilo mi se ono što se kasnije ukazalo kao jedini mogući živi, ljudski smisao. Počelo je, čini mi se, od lica, oči tog čovjeka na koljenima, što ga za vrat drže vojnikove šake, a drugi mu prijeti kundakom. Bilo mi je već tada, odmah jasno: udario bi ga već bio kundakom onaj da se nisam našao tu. . . To lice i te oči su mi otkrili jednu najljudskiju samotnost čovjeka, onu koja neće, ne želi, ubijati: posivjelo, upalo lice, s već gotovo ugašenim očima, što su me časkom pogledale, uvjerene da sam jedan od onih... 366

— Ne ubijati. . . — ubaci gotovo nehotice pukovnik. — Jest, odlučio ne ubijati. . . — Potvrdi otac Onofrije prekinuvši na trenutak ponesenost što ga je bila ponijela, ali odmah i nastavi: — Da, ne ubijati ni pod koju cijenu... Samotnost, samotništvo, velim, čovjeka među ljudima, koji ubijaju i misle, da, shvati, misle. . . da smiju ubijati, da treba da ubijaju. . . Zapravo, on jedini među masama oružanih ubojica opsjednutih ciljem u ime kojega se smatraju izabranima, onakvim izuzetnicima, koji smiju ubijati, da, smiju vladati, zar ne?. . . To vladati znači zapravo smjeti i ubijati!... Vidiš, u ime jednog velikog, apsolutnog cilja postaju agresivni. . . Pada mi na um misao: ludi od svog cilja... Čak apsolutno ludi, ako je cilj apsolutan! Jest, jest, moj pukovniče, tako je to: samostalnost čovjeka, koji je prihvatio radije smrt, smrt, ali ne takav život u kojemu se može od velikih ciljeva poludjeti i čitav život ludovati. . . — A mi, mi smo po tebi takvi. . . A ako je ta tvoja »najljudskija samotnost« zapravo najneljudskija samotnost... Otac Onofrije je šutio. — Ne, ti ne znaš što je ljudsko. . . — govorio je mirno pukovnik. — Eto, pred tobom, koji skrivaš svoje misli, ja otvoreno mislim... Ali, kako se može htjeti »ono«, dakle »onaj cilj« u ime kojega ti radiš, ako se radi »ovo«, ovo što smo mi radili i što ti nastavljaš raditi! Oprosti, objašnjavam samo »onaj slučaj« i odgovaram na pitanje, koje si mi postavio. Jer, vidiš, veliš: »Pobjegao si, svi vi bježite, a sami znate da se ne može pobjeći. Eto, ako sam i pobjegao, onda sam pobjegao tu... I tu jesam. . . To, takvo življenje moje, jest moja autentičnost, moja najautentičnija molitva. Zapravo, ja tako jedino i molim: biti u tome, biti tu!... Misliti o tome posve ispunja moju svjestitost... — Misliti o smrti da se ne bi djelovalo u životu! — Možda, samo ti ne shvaćaš što si rekao. . . — Postao si neprijatelj i to onaj pravi neprijatelj! A znaš li zašto?. . . I što bi trebalo raditi s neprijateljem? Otac Onofrije je šutio i netremice gledao pukovnika. — Jer je pater Onofrije Janus, pater Onofrije perfidno laže, a laže, jer je samoljubiva kukavica, koja sada glumi okretanje lica svoga prema smrti. — Možda još nešto? — Možda?. . . — Moje je lice okrenuto od ludila života! I to je sve! — I posve savjesno skriva rukopise starog Barbaro-Jakasa. . . — Otac Onofrije zastane gledajući netremice svoga sušetača i ništa ne odgovori. — Sad će pater Onofrije, s licem okrenutim od ludila života, otpočeti lagati. Zar ne? I 367

sebi ulijetati u usta!... No, gdje ste ti, ili doktor Baldo sakrili rukopis? Ne vjerujem da ste umočili i nju, Verenu, u to? Kad ste već to naumili učiniti, morali ste raditi ipak spretnije, pater Januse! — Imaš zle namjere, moj pukovniče. — Kadikad... Kadikad i ubijam, jer sam više čovjek od tebe! — odvrati hladno pukovnik. — Dakle, gdje ste skrili?... — Rekao sam gdje sam i nije mi jasno zašto t i treba i takva optužba? Ja dobro znam sve te metode. . . Bilo bi bolje da mi kažeš jeste l i u b i l i kasnije »onog čovjeka« iz »onog slučaja«, t o meni treba u mojoj molitvi. Osjećam se krivim, a l i ne zbog njega, jer ga nisam mogao spasiti, ali sebe, sebe nisam bio dostojan... — A ti se mnogo brineš da bi bio dostojan sebe? — A ti ne?! — Pa, vidiš, i ne. Pojedinac nije tako važan. — Vidiš, tu bismo se mogli i ne složiti... — Ah, moj fra Onofrije — kako si samo to ružno ime izabrao! Da si, recimo, uzeo fra Angelico... ili ono, eto, kažimo, fra Janus... No, fra Janusa i nema, to bi kompromitiralo, zar ne? Nego, eto, t i misliš, misliš i samo misliš, pa opet misliš, a ja, eto, trčim i radim. I, kako vidim, odgovora na m o j e p i t a nje nema. . . Ali onda ćemo biti prisiljeni... — Pukovniče, meni se zaista č i n i da m i s l i m , a l i ne izmišljam, ne provociram... — Znači, ja izmišljam! — Pitao sam te za čovjeka kojega znaš i t i i ja, pa šutiš. Ti, doista ne pitaš, ti provociraš. — Kako su, eto, Franjo i sveti ljudi pokvareni i glupi! Što da se tada radi?!... — Bespomoćni, bespomoćni... Sili, ta bespomoćnost, izgleda glupost. — Jest, jest, bespomoćni, ali, vjeruj mi, i glupi i jadni: tjeraju nas nepotrebno na postupke koje sami ne želimo i onda nas optužuju za ono zašto su u osnovi sami krivi. Ušutješe. Hodali su još nekoliko desetaka koraka, pa se pukovnik zaustavi: — I tako ti tvrdiš: čitava je armija luda, tisuće i milijuni su ludi a jedan samotnik, po tebi, eto, on jedini nije lud i on je postao tvoje pribježište! Čudnog li, da ne kažem, ludog li kriterija! — Nije li se i Krist našao do te mjere sam, u jednom času, da je i ocu svom nebeskom predbacio što ga je napustio... Naravno, to je za tebe još gluplje, zar ne? 368

— Vidim, uzalud sam došao. Još jednom sebi potvrđujem da su sve dobre namjere zaista ludost. . . — Ne, nisi uzalud došao. Razgovor s tobom mi je bio koristan. Sjećaš se kako smo nekada pobožno slušali riječi starog Barbaro-Jakasa? Znanost!... — Vratimo se. Dosta je. Vraćali su se natrag i dugo je među njima vladala šutnja. U neposrednoj blizini samostana otac Onofrije se zaustavio, obraćajući se svom sušetaču: — Slučaj Stanke Terzić te zanima? Izrezujući neki dan tu vijest iz novina, ne ćeš mi vjerovati, sjetio sam se bio tebe i to, ako hoćeš, u vezi s Alainovom misli. . . — Hvala. Opet: misli, same misli. . . Alain?! Da, opet: Alainove misli... — Francuski filozof, profesor, eto... — Veliš, povodom slučaja Stanke Terzić. Nešto mi to ime govori. Imaš, kažeš, i isječak? Ali tada, izašavši iz samostana, krenula je prema njima niska, debeljkasta starica, masna lica. Smješkala im se kao starim znancima. Priđe neposredno do njih, pa, stavivši na usne prst, kratak i prljav, šaptala je u povjerenju: — On je bio pater Bandiera rossa. Došla sam tu, k njemu na ispovijed, a on meni: »Santa Maria, Filomena mia, opraštam ti sve tvoje grijehe, ali dozvoli da dotaknem tvoje neobjašnjivo krasne grudi... cice, sise tvoje« — Ona se odjednom uozbilji, prekriži i nastavi još povjerljivije: — Ali ja sam se tri puta prekrižila, a od njega Bandiere Rosse, ostao je samo dim i zadah... — Hajde, hajde, Filomena, znamo to već. . . — prekine je otac Onofrije povukavši svoga sušetača od nje. Krenuše i ne osvrćući se više na ženu. Otac Onofrije objasni: — Tu je iz okolice i nije posve pri sebi. . . — Ne biti pri sebi, znači biti luđakinja? — upita podrugljivo pukovnik. — Neka, recimo, Stanka Terzić?...A taj pater Bandiera Rossa si ti? — Nikada, vele, ni postojao nije. A, eto, nas nanovo pred ulazom u samostan. Pukovnik pogleda sumnjičavo oca Onofrija, zatim zatvori oči i ostane tako nekoliko trenutaka. — Vidiš, veliš Alain i isječak iz novina. . . — mrmljao je pukovnik kao da se nalazi na nekom novom tragu, koji mu obećava prilaz cilju. — Da, gore je u mojoj sobi. — Pogledat ću. Ta me Stanka Terzić zanima — odreže pukovnik i to zazvučilo prilično oštro. Otac Onofrije osjeti da bi situacija za trenutak mogla postati opasnom, pa ne odgovori. Uđoše šutke u samostan, prođoše 369

kroz stari klaustar i kako nikoga nisu sretali, popeše se šutke na kat. Tu se javi pukovnik: — Vidi... Pravi, pravcati samostan. . . Pa vi ste zbilja. . . — pukovnik se prekine, neprestano se ogledavajući. — Čujem da sređuješ biblioteku? Uđoše i u malu sobicu oca Onofrija: jednostavan željezni krevet, stol, dvije stolice i mala stelaža za knjige. — Izvoli. Sjedni. Evo, to je to, gdje živim. . . — rekne otac Onofrije i pruži novinski isječak pukovniku. Šok sjedne, pa uzme čitati pruženi mu novinski isječak. I otac Onofrije sjedne osmotrivši diskretno čitavu pojavu pukovnikovu, ali ništa ne rekne. Pročitavši, okrene pukovnik papirić na drugu stranu, zatim ga opet vrati na onu stranu s koje je čitao, izvrne ga konačno nakoso i počne glasno čitati: — Alain: svaka je vlast... — Vlast. . . -— šapne otac Onofrije. — Ludost... Zanimljivo, zaista! — Zar ovaj vaš samostan, fra Januse, nije također vlast? — Neka vlast jest, pa, priznajem, i neka, velim, neka ludost jest. Ali on, Krist, nije bio vlast. . . — Čovjek mora zaista imati željezne nerve da bi mogao izdržati razgovor kakav mi vodimo, pater Januse, da ne kažem to glupo Onofrije. . . Sve mi ovdje zaudara po spermi!. . . Nego, ipak, nemoj zaboraviti da nas nužda goni na mnoge stvari, koje ne želimo raditi. — Izlaz je predaja molitvi, pa i onoj koju ja prakticiram. — Ostavi tu igru!... Reci gdje ste skrili rukopise starca! Ja sam ovdje da bih spriječio automatsku mehaniku posla, koji ne može biti ugodan. — Otac Onofrije je šutio i gledao u novinski isječak što se još uvijek nalazio u njegovoj ruci. — No?! — upita nestrpljivo i s mržnjom na licu pukovnik. — Ti si vlast, i kao vlast misliš da sve, sve znaš, sve je stoga tebi dozvoljeno, a ja, ja sam na koljenima, okrenut već posve onamo... — Pukovnik ustane. — Odlazim. Jedno ludilo prepuštam drugome... — promrmljao je i ni ne pozdravivši iziđe iz sobice oca Onofrija Gledajući Ijutita pukovnika kako izlazi otac Onofrije, čudnim nekim slučajem, sjeti se jednog japanskog trostiha, pa, ni sam ne znajući zašto i kako, stane ga ponavljati: O pužu, Popni se na planinu Fudži, Ali polako, polako. . . 370