Severino Majkus: Lakoća postojanja

’

lakoca postojanja

Severino MAJKUS iSTARSKA SABORNICA, 27.04. - 20.05.2017.

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Puli pod brojem 140906015 ISBN 978-953-6302-78-9

’

lakoca postojanja

Severino MAJKUS iSTARSKA SABORNICA, 27.04. - 20.05.2017.

Nepodnošljiva lakoća postojanja Severina Majkusa Jerica Ziherl

Izložba je naslovljena prema romanu Milana Kundere Nepodnošljiva lakoća postojanja, a uključuje dovoljno radova Severina Majkusa da čini svojevrsnu retrospektivu rastegnutu kroz vrijeme i rasprostrtu po raznim krajevima. Naziv izložbe izabrao je sam Severino, i kao kod literarnih junaka koji su stavljeni u različite okoliše kako bi iskusili težinu i lakoću postojanja, tako i njegove slike bez predrasuda o praksama sklapanja i recikliranja umjetnosti ukazuju na stvaranja načina postojanja ili modela djelovanja u postojećoj stvarnosti u svevremenskim temama poput ljubavi, identiteta, vremena i moći. Sve te slike zaslužuje pažnju i iščitavanje kao i mesijanističke utopije ili formalne novine.

Jer slikarstvo je kao medij potencijalno beskonačno. Može biti proces stvaranja, kreacije, može se stalno iznova prepravljati, preslikavati ili na staroj osnovi počinjati sasvim ispočetka. Kao znak da je neka slika završena stavlja se potpis autora, pokraj toga je najčešće i godina. Na dovršenoj su slici u pravilu prekriti tragovi prethodnih radnji, kao što su korekture i izmjene. Ako gledamo slike završene na taj način, pod površinom se mogu skrivati i druge slike. U nekim se radovima Severina Majkusa čini da je on upravo taj potencijal nezavršenosti preuzeo u svoje slikarstvo kao temeljno načelo. Njegove slike jesu potpisane, međutim na platnu nema traga dataciji. Sagledamo li mu slikarski opus, nepostojanje godina (ne)završetka slike označava baš ono tipično, ali i ono problematično.

O tome svjedoči i slika koja je jedina velika kompozicija u Majkusovu opusu. Rad na njoj počeo je 1985. godine. Prvotni naslov glasio je Oktobarsko suđenje, a poslije je autor dodao De Leon okrivljuje Lenjina. Slijede izmjene ili dodavanje aktera revolucija ili marksističke misli u sljedećih gotovo trideset godina. To djelo još stoji nedovršeno. Čini se da je za Severina dovršenje slike ispunjeno nekom vrstom - iako možda samo simbolične - smrti. Slika prikazuje varijacije portreta, inkarnira i slikarske igre s pozadinom. U pitanju je fragmentirano djelo, koje je nekoć bilo zamišljeno potpuno, a sada se stalnim preslikavanjem okreće protiv sama sebe. U središte slike naknadno je dodana mačka, klasični simbol nestalnosti slikarstva. No slika je inteligentno zamišljena, bez suvišnih emocija, a priča o stalnom preslikavanju jedva vidljiva. Površina se doima kao neprozirni palimpsest. Čini se da je sam proces trajanja i prerađivanja bio važan dio uvjeravanja samoga sebe.

Možda odatle potječe i odluka da se osobno ideološko uvjerenje prenese u vremenitost slike. Ili da se konačnost slike postavi kao problem slikarstva? Formulirano u obliku teze, to možda određuje najvažnije tematsko i koncepcijsko težište slikarstva Severina Majkusa, posebno zato što se njegovi tekstovi koje objavljuje na svojem blogu mogu čitati kao inteligentni komentari kritike reprezentacije. No ako se ta pretpostavka čini pretjeranom, i sumnjamo u nedostatak slikarove objektivne distance spram vlastite umjetnosti, ipak su stalno novi premazi izraz osjećajima prisutnog stvaralačkog procesa.

bične - njihova aura neprimjerenosti vremenu, kao da su akt anarhičnog protivljenja svemu. Ta neprimjerenost vremenu zasigurno se ogleda u tome da se te slike ne mogu ubrojiti u današnji diskurs o likovnosti, u kojemu se od hipertrofije konteksta i kontekstualnih tumačenja katkad i zaboravlja samo djelo. U tom su smislu Majkusove slike produktivne izvan svakog kontekstualnog naboja, koji je ipak važna pretpostavka za razumijevanje, recepciju i vrednovanje umjetničkog djelovanja. Usto postoji u Majkusovu slikarstvu i prikrivena poezija, kao da skriva nešto duboko romantično što je oprečno duhu marksističke misli. Ipak, ne treba zaboraviti da on (kao ni klasični marksistički teoretičari) nije zanemarivao činjenicu estetskoga doživljaja. Isto vrijedi i za figurativnost njegovih slika. Svojstveno im je nešto što, čini se, ne odgovara ostalim smjerovima figurativnog slikarstva iz druge polovice 20. stoljeća, poput ideološki mu bliskog kapitalističkog realizma ili mainstreaMeđutim, od samih početaka, a riječ je o ranim šezdesetim godi- ma „novog“ figurativnog slikarstva u Njemačkoj, a može se sponama 20. stoljeća, slikarstvo Severina Majkusa vjerno i dosljedno menuti i postmoderna. slijedi figurativnost djela s manje ili više izraženom potrebom za prikrivenom apstrakcijom. Od osobe čiji je svjetonazor i uvjerenje Lakše je opisati početke slikarstva Severina Majkusa nego recen„ljevičarsko“, kao sižee ne očekujemo pejzaže, vedute, mrtve priro- tna djela. Koliko god je radove, koji su nastajali nakon njegova de, portrete i aktove, a ponajmanje cvijeće. Severinovo slikarstvo školovanja u Slikarskoj školi Julian Ashton u Australiji, lako shvane razvija nikakav kulturni ili politički projekt, dapače, on i pori- titi i s umjetničko-povijesnog aspekta lako smjestiti, moglo bi se če sebe u svijetu umjetnosti. Sam često kaže da nije slikar, nego da očekivati da nakon 1968. i njegova povratka u rodne Majkuse, kreu nekoj vrsti izučene gestualne vizualne ispovijesti smješta prizore ne u smjeru oslobađanja od vrijednosti tradicionalne figurativne vlastita okruženja između sumnje u mogućnost uspjeha i vjere u umjetnosti. Tih šezdesetih godina 20. stoljeća na jugoslavenskim kulturnim prostorima apstrakcija je bila avangarda, nenarativna nagon stvaranja. i apsolutna, koja se svesrdno posvetila napretku, ne predviđajući Mislim da je ono što slike Severina Majkusa ipak izdvaja kao neo- povratak na staro. No slikarski se rad Severina Majkusa kao cjeSeverina se opisuje kao izoliranog osobenjaka, istodobno slikara europske i hrvatske periferije, ali i mislioca koji izlazi izvan tih granica u namjeri da bude čovjek u velikom i uzburkanom svijetu.

Pritom se često upotrebljavaju riječi „klasičar“, kojim se formalno definira njegov rad, i „ljevičar“ ili „anarhičan“, kojima se istovremeno daje politički i karakterni opis njegove osobnosti. Kao povjesničarki umjetnosti, koja se uglavnom bavi suvremenom umjetničkom praksom i koja je osobno upoznala Severina tek nedavno, osnovni se ton recepcije njegova slikarskog djela i osobnosti čini začuđujućim. Kad promatramo njegove radove, a pri tome znamo da je polazište njegova svjetonazora marksističko, oni ne ukazuju ni na što provokativno ili subverzivno u kanonu europske avangarde u čiji bi krug mogli, s obzirom na teorijske i generacijske kodove, smjestiti i Severina.

lina usmjerio protiv svake vrste programiranja i normiranja. Sve što je pisao, govorio i činio bilo je s jedne strane usmjereno prema ukidanju granica, a s druge je strane u slikarstvu donijelo figurativne i plošne kompozicije u kojima su u poetskim situacijama prikazani krajobrazi, likovi i predmeti. Štoviše, slikarstvo Severina u usporedbi s njegovim ideološkim stavovima možemo označiti kao manje važno, zapravo prepoznati kao eklektični pokušaj obnove modernističkog esteticizma No ovdje valja reći da je i citatnost velikih remek-djela Zapada isto tako tema umjetničko-povijesnog prevrednovanja, osobito s kraja 20. stoljeća u kojem je mnogo malih, fragmentiranih i interpretiranih događaja koji rezultiraju razlikama i raskolima smisla, značenja i vrijednosti umjetnosti.

Utoliko je zanimljivije slikarski stil Severina Majkusa, kao i ideologiju koju je zagovarao i još uvijek zagovara, promišljati kroz pokret protiv struktura normiranja. Na ovom je mjestu dobro prisjetiti se da su Majkusove mrtve prirode s voćem, čašama i bocama, kao i pejzaži izuzeti iz likovno-kritičarskih interpretacija, umjetničke scene njegova okruženja, jer je već i sam medij figurativnog slikarstva bio diskreditiran kao prevladan. Upravo zato nam je Majkusovo slikarstvo nakon povratka u rodni kraj, u kojem i danas živi i radi, to zagonetnije, nerazumljivije i manje kontekstualizirano.

Međutim, Severino provlači figurativno slikarstvo kroz sve njegove redundantne pojavnosti i bogate varijacije. Spoj varijeteta i redundancije, svojstven načelu ukrašavanja, kod Majkusa je neka

vrsta poligona za vježbanje umjetnosti, na kojemu, oslobođen zadanosti vremena, može iskušavati svoja načela oblikovanja. I dok sižei poput mrtvih priroda ili pejzaža u najvećoj mjeri slijede ikonografske obrasce, u pojedinostima se ostvaruju gotovo neprimjetni evolucijski pomaci, koji se u konačnici odražavaju kao dokumenti sabranih i prezentiranih tragova, tj. nanosa tragova koji svjedoče o nanošenju života na prizor. Ti tragovi postaju tjelesni u ženskim aktovima, izražavaju se u slikovitoj gesti stolnih mrtvih priroda i tankoćutnim pejzažima. Djelo privlači pogled promatrača. Zavodljivo je. Poziva na gledanje kako bi u detalju opisalo kolektivne obrasce normiranja i različitosti. „Ljudi izopćeni iz zajednice, koji se osjećaju kao pojedinci s vlastitom dušom, zakazuju pri stvaranju novih obrazaca“, kaže Siegfried Kracauer, i dodaje – gledati sliku, a ne odvratiti pogled.

Stoga slikarstvo Severina Majkusa ne dolazi do kraja produktivno, nego samo metaforički – u smislu kritičke distance prema mogućnostima i ideološkim uvjetima samoga medija. Slika i njezine punine, slika i njezine izbrisane ili dodane varijante, slika predmeta i likova i pozadina, blagi premazi krajobraza, kontrastna igra boja, sve je to Severino: u ratu i u miru sa sobom i protiv sebe, na kraju i nepomiren s nepodnošljivom lakoćom postojanja.

POTRETI Autoportret

Pierro

Dolfo

Dva istrijana

Fulvio

Vesna

Kompozicija

Watson’s Bay

AUSTRALIJA

Australski motiv

Australski motiv

My australian house

Hawkesbury riva

ISTARSKI MOTIVI Crkva u Žbandaju

KriĹžni put moga oca

Lovreč

Ljubljanska ulica, Poreč

Prozor palače Zuccato

Sv. Ivan

Motiv s Azurne obale

Rovinj

¸Istarski motiv

MRTVA PRIRODA Mrtva priroda sa čašom

Mrtva priroda sa bukaletom

Mrtva priroda

Mrtva priroda sa barilom

Mrtva priroda

Mrtva priroda

Mrtva priroda s jabukom

Istarska konoba u Radovanima

Mrtva priroda sa Ä?aĹĄom

Mrtva priroda

Mrtva priroda sa srdelama

Zdjela

AUTOROV POGOVOR CRTICE IZ ŠESTDESET I OSME GODINE Svi smo mi, iz tadašnjih generacija, doživljavali šezdeset i osmu godinu na različite načine. I na isti način kao što je ta godina ostavljala tragove na nas - sa različitim posljedicama, zabludama i /ili novim spoznajama.

društva, svojevremeno izraslog iz renesansnih podviga, otkrića novih kontinenata; dalnjeg razvoja opće kulturologije; prosvjetiteljstva; novih znanstvenih disciplina; njemačke klasične filozofije i devetnaestoljetnog revolucionalnog humanizma.

Tek je 1973. godina zacrtala njene obrise kao doslovnog nagovjestitelja jedne od najokrutnih ekonomskih era, tog našeg milenijskog sustavnog raspada klasnih podjela društva na malobrojne posjedničke lopove i ne posjedničke stvaralačke mase. Američki reganizam, engleski thatcherizam, ruski jelcinizam, iranski ajatolah. Današnji trumpizam, ruski putizam i turski erdoganizam koji, udruženim snagama ne čine ništa drugo do jedan stadiji općeg regresa, što vraća današnjeg čovjeka za čitava stoljeća unatrag. Odnosno na ponavljanje vlastite povijesti. Ili ako ne, još gore, tjeranjem u vlastiti ambis.

Slijedom toga, zbiva se na novim marginama 19. i 20. stoljeća, zapadna hemisfera razvijenog Kapitalizma, koji već obilježava naglo urušavanje, ne samo jednog specifičnog imanentnog sustava, već i klasnog sustava općenito. Što dovodi današnjeg čovjeka u jedno od najvećih destruktivnih rasula. Od Prvog Svjetskog osvajačkog rata; učestalih ekonomskih kriza; pojave fašizma, Hitlerovog i Staljinovog nacizma, Drugi Svjetski osvajački rat, te do 1973. godine permanentne ekonomske i kulturološke krize, koje zajedničkom spregom vraćaju čovječanstvo u njegove povjesne egzoduse, koji se evolutivnim pravilom kompetitivnog društva, uvijek rađaju na identičnim uzročnostima. Odnosno, između načina ekonomske proizvodnje i njene društvene razmjene.

Nalik identičnoj reprizi koja se zbivala na marginama raspada starovjekovnog klasičnog robovlasništva i rađanja srednjevjekovnog feudalizma. Što sobom donosi kraj velike Grčke i Rimske kultu- Dodajmo ovdje prostore bezgraničnim ljudskim domišljanjima, kojima će se, nasred tih velikih razornih epopeja sklepati, od jedrologije. nog preostalog ljudskog rebra, pravog pravcatog avangardnog Šestdeset i osma, kao da se vlastitim hirom pojavljuje na istoj točki nadčovjeka. Povesti sobom sve nas na puteve kreativnih genija – jedne povjesne spirale, obilježavajući početak kraja kapitalističkog sve do sumanutih rubova nihilističkih tonuća u sveljudski bezdan.

Jer, tamo gdje dolazi do narušenih odnosa dviju suprotnih sila, ili zbog bilo kojeg drugog razloga, tamo dolazi i do sudara dvaju svijetova, i njegovih posljediničkih katastrofa planetarnih razmjera.

Na polju društvenih znanosti ubiru se nastale rasutosti imeđu dogme i racionalnog.

U umjetnosti - između Michelangela i Warhola.

Dok, pribjegavanja vrijednostima koje se zatiču ispod nas - jednaka bivaju pribjegavanju da se… “prema tuđoj malekosti mjeri vlastita veličina!“ Na tom stepenu današnje avangarde, kad se ona uspinje na sam estetski tron močnog establišmenta, kao da joj više nema premca u svojoj retrogradnoj djelatnosi opće sljedbeničkog kiča gotovo na svim kulturološkim granama. Potiskuje stvaralački subjekt, pretvaranjem u bezdušni objekt, koji se uz svog kompjuterskog imperatora zatiče poput vreća krumpira na tržištu robne razmjene: Tko nudi više, njegov sam konzument!

izdavač / publisher Pučko otvoreno učilište Poreč / Open public university of Poreč, za izdavača / for the publisher Vesna Tripar urednik / editor Sebastijan Vojvoda kustos / curator Jerica Ziherl, Sebastijan Vojvoda postav / exhibition setup Jerica Ziherl, Đanino Božić predgovor / foreword Jerica Ziherl

Zahvale: Berto Cunjac, Juraj Roić, obitelj Jeržabek Soldatić, Anđelka Prekalj, Gordana Restović, Ante Tripar, Silvano Janko, Višnja Popović, Branko Herak, Ondina Žužić, Drago Orlić, Vladimir Kovačić, Plava Laguna, Idila - Rakovci, Veleposlanstvo Australije

oblikovanje / design Sebastijan Vojvoda, Andi Bančić foto / photo Andi Bančić, Vladimir Bugarin tisak / print: Sigra d.o.o. Poreč

Posebna Zahvala: Vladimir Tomić, Silvio Legović

naklada / edition 100 primjeraka

Baredine