ga.
“Daj mi da samo sjednem jednu minutu, molim te”, zamolila sam
Pomogao mi je da sjednem na rub trotoara. “I radi što hoćeš, samo drži ruku u džepu”, upozorila sam ga. Još mi je bilo jako muka. Svalila sam se na bok, stavila obraz na ledeni, vlažni beton pločnika i zažmirila. To je malo pomoglo. “Opa, pa ti si sva zelena, Bella”, rekao je zabrinuto Mike. “Bella?”, pozvao me izdaleka neko drugi. Ne! Samo da se ispostavi da mi se pričinio taj grozno poznati glas. “Što je bilo, je li nastradala?” Glas mu je sad bio bliži, i zvučao je uznemireno. Nije mi se pričinio. Čvrsto sam zažmirila i poželjela da me zemlja proguta. Ili, barem, da ne povratim. Mike se uzrujao. “Mislim da se onesvijestila. Ne znam što joj je došlo, nije ni ubola prst.” “Bella.” Edwardov glas bio je odmah pokraj mene. Sad mu je laknulo. “Čuješ li me?” “Ne”, prostenjala sam. “Odlazi.” Zahihotao se. “Vodio sam je sestri”, objasnio je Mike braneći se, “ali nije htjela otići dalje odavde.” “Odvest ću je ja”, rekao je Edward. Još sam mu čula smiješak u glasu. “Možeš natrag na sat.” “Ne”, usprotivio se Mike. “To je moja dužnost.” Odjednom je pločnik poda mnom nestao. Oči su mi se naglo otvorile u šoku. To me Edward podigao u naručje, s lakoćom, kao da imam pet kila, a ne pedeset. “Spusti me!” Samo, samo da ne povratim po njemu. Počeo je hodati još dok sam govorila. “Hej!”, viknuo je Mike, već na deset koraka iza nas. Edward ga je zanemario. “Izgledaš užasno”, rekao mi je, iscerivši se. “Stavi me natrag na pločnik”, prostenjala sam. Njihanje pri hodu nije mi pomagalo. Oprezno me odmaknuo od tijela, držeći cijelu moju težinu samo rukama, što mu očito nije smetalo. “Znači, padaš u nesvijest pri pogledu na krv?”, upitao me. Kao da mu je to bilo zabavno. Nisam mu odgovorila. Opet sam zažmirila i oduprla se mučnini svom snagom, stisnuvši usne. “I to čak ne vlastite krvi”, nastavio je, naslađujući se. Ne znam kako je otvorio vrata sa mnom u naručju, ali odjednom je postalo toplo, pa sam znala da smo nekamo ušli. 64