Stephenie Meyer Mlad mesec

otvorio tamne oči kad je sa zvonika opet odzvonilo.Pogledao je u mene, tiho iznenađen. “Čudesno”, rekao je onim svojim predivnim glasom, punim nevjerice, s tračkom podsmijeha. “Carlisle je imao pravo.”

“Edwarde”, pokušala sam nekako izgovoriti, ali glasnice mi nisu stvarale zvuk. “Moraš se vratiti u sjenu. Moraš se maknuti odavde!”

Njemu je to samo bilo smiješno. Dlanom mi je meko prešao preko obraza.

Kao da nije ni primijetio da ga nastojim odgurati. Koliko sam uspjeha u tome imala, mogla sam jednako tako gurati i zidove u uličici. Opet je odzvonilo, ali on nije reagirao.

Bilo je to vrlo čudno, jer znala sam da smo oboje u smrtnoj opasnosti. Ipak, u tom trenutku osjetila sam se dobro. Cijelo. Osjećala sam kako mi srce tuče u grudima, kako mi krv opet vruće i brzo kola žilama. Pluća su mi se duboko ispunila slatkom aromom njegove kože. Bilo mi je kao da nikad nisam imala rupu u grudima. Bila sam savršena, ne iscijeljena, već kao da sam oduvijek bila cijela.

“Ne mogu vjerovati kako se to brzo zbilo. Ništa nisam osjetio, vrlo su dobri”, zamišljeno je rekao, opet zažmirio i pritisnuo mi usne na kosu. Glas mu je bio poput meda i baršuna. “Smrt je isisala med iz tvoga daha, ali nije zadobila moći nad tvojom ljepotom”, promrmljao je, a ja sam prepoznala rečenicu koju Romeo izgovara u grobnici. Sa zvonika je zadnji put odzvonilo. “Mirišeš upravo isto kao i uvijek”, nastavio je. “Pa neka je onda ovo pakao. Baš me briga. Prihvaćam ga.”

“Nisam mrtva”, upala sam mu u riječ. “A nisi ni ti! Molim te, Edwarde, moramo odavde. Sigurno sad nisu daleko!”

Počela sam se koprcati u njegovu naručju, a njemu se čelo zbunjeno naboralo.

“Kako, molim?”, pristojno me upitao.

“Nismo mrtvi, bar ne još! Ali moramo smjesta odavde prije nego što Volturi ” Shvaćanje mu je svanulo na licu dok sam to govorila. Prije nego što sam stigla sve reći, odjednom me odmaknuo od ruba sjene, okrenuvši me bez napora i čvrsto prislonio leđima o cigleni zid, te se sam okrenuo od mene i pogledao prema uličici. Široko je, zaštitnički raširio ruke preda mnom.Provirila sam ispod njegove ruke i opazila kako se dva tamna lika odvajaju od tmine.

“Pozdrav, gospodo.” Edwardov glas bio je smiren i ugodan, na površini.

“Mislim da mi vaše usluge danas ipak neće trebati. Bio bih vam izuzetno zahvalan, doduše, kad biste svojim gospodarima prenijeli moju zahvalu.”

“Da preselimo ovaj razgovor u prikladniji prostor?”, prijeteći je prošaptao profinjen glas.

“Držim da to neće biti nužno.” Edwardov glas postao je oštriji. “Znam kakve su ti upute, Felixe. Nisam prekršio nijedno pravilo.”

“Felix je samo htio ukazati na blizinu sunca”, kazala je druga sjenka umirujućim tonom. Obojicu su zakrivali dimno sivi ogrtači, dugi do zemlje, što su se nadimali na vjetru. “Potražimo bolji zaklon.”

“Doći ću za vama”, rekao je suho Edward. “Bella, a da se vratiš na trg i pogledaš festival?”

“Ne, povedi djevojku”, kazala je prva sjenka, uspijevajući nekako zvučati kao da se ceri.

215