Stephenie Meyer Mlad mesec

14. OBITELJ Skutrila sam se uz Jacoba, prelazeći pogledom po šumi u potrazi za ostalim vukodlacima. Kad su se pojavili, izlazeći dugim koracima iz drveća, nisu bili ono što sam očekivala. U glavi mi se zadržala slika vukova. A ovo su bila samo četvorica vrlo krupnih, polugolih dječaka. Opet su me podsjetili na braću, četvorke.

Zato što su gotovo sinkroniziranim kretnjama zastali preko puta nas, zato što su imali jednako duge, oble mišiće pod istom crvenkastosmeđom kožom i jednako kratko podšišanu crnu kosu, i zato što su im se izraz lica promijenio tačno u istom trenutku.

Isprva su bili radoznali i oprezni. Kad su me ugledali ondje, napola skrivenu pokraj Jacoba, sve ih je u istoj sekundi obuzela srdžba.Sam je i dalje bio najveći, iako mu se Jacob već dobrano bližio. Sam se nije zaista ubrajao u dečke. Lice mu je bilo starije, ne u smislu bora ili tragova starenja, već prema zrelosti, strpljivom držanju. “Što si to učinio, Jacobe?”, oštro ga je upitao.

Jedan od ostalih, meni nepoznatih, Jared ili Paul, progurao se pokraj Sama i progovorio prije nego što se Jacob stigao opravdati.

“Zašto ti je tako teško slijediti pravila, Jacobe?”, viknuo je, dižući ruke u zrak.

“Koji ti je vrag bio na pameti? Je li ona važnija od svega, od cijelog plemena? Od ljudi koji gube živote?”

“Ona nam može pomoći”, tiho je rekao Jacob.

“Pomoći!”, podviknuo je ljutiti dečko. Ruke su mu počele podrhtavati. “Ma kako da ne! Siguran sam da ta obožavateljica pijavica naprosto umire od želje da nam pomogne!”

“Ne govori tako o njoj!”, viknuo je Jacob na njega, pogođen momkovom kritikom.

Drhtaj je protresao dečka, prošavši mu kroz ramena i niz hrbat.

“Paul! Mirno!”, naredio mu je Sam. Paul je protresao glavu, ne prkosno, već kao da se nastoji primiriti. “Čovječe, Paul”, promrsio je jedan od ostalih momaka, vjerojatno Jared. “Daj se saberi.”Paul je okrenuo glavu prema Jaredu, zadižući ozlojeđeno usne. Zatim mu je pogled prešao na mene. Jacob je iskoraknuo da se postavi preda me.Time je prevršio mjeru.

“I još nju štitiš!”, zaurlao je uvrijeđeno Paul. Još jedan drhtaj, grčevit, protresao mu je tijelo. Zabacio je glavu, a stvarno režanje prodrlo mu je kroz zube.

“Paul!”, viknuli su Sam i Jacob u isti mah.

Paul kao da je pao prema naprijed, silovito podrhtavajući. Nasred pada začulo se glasno drapanje, i dečko je prasnuo.

Tamno srebrno krzno izletjelo je iz momka i stopilo se u oblik više nego pet put veći od njega, masivnu priliku u čučnju, spremnu na skok.Vuk je zadigao njušku preko zuba, i novo mu je režanje zatutnjalo iz divovskih prsa. Svoje je tamne, gnjevne oči upro ravno u mene.Iste te sekunde Jacob je već trčao preko ceste, ravno prema nemani.

“Jacobe!”, vrisnula sam.

153