Jane austen mansfield park

odvlačiti s pravog puta. Možda su kvarile jedna drugu, no ako te prijateljice vole mnogo više nju nego ona njih, onda je manja vjerojatnost da su joj naudile osim laskanjem.

“Jedina na svijetu o kojoj on može misliti kao o svojoj ženi.” U to čvrsto vjerujem. Ta će ljubav utjecati na njegov cjelokupni život. Pristala ona udati se za njega ili ga odbila, njegovo će srce uvijek pripadati njoj. “Moram smatrati da bih, ako bih izgubio Mary, izgubio i Crawforda i Fanny”. Edmunde, ti mene ne poznaješ. Naše se dvije obitelji neće nikada oroditi, ako se ne orode preko tebe! Oh, piši, piši mi. Svrši s tim odmah. Neka bude kraj ovoj neizvjesnosti. Odluči se, obveži se, osudi sam sebe.

Međutim, takvi su osjećaji bili preblizu srdžbi da bi mogli dugo nadahnjivati Fannyne monologe. Ubrzo je postala blaža i tužnija. Njegova iskrena naklonost, njegove lijepe riječi i povjerljivo ponašanje duboko su je ganuli. On je bio samo predobar prema svima. To je pismo, ukratko, bilo takvo da bi za njega dala sve na svijetu i nije ga mogla dovoljno cijeniti. Tako se to završilo.

Tko god se naviknuo pisati pisma iako nema bogzna što kazati, a tu pripada veći dio ženskog roda, mora suosjećati s ledi Bertram i smatrati da nije imala sreće kad je tako važna vijest iz Mansfielda, kao što je bio taj pouzdani podatak da će Grantovi otići u Bath, stigla baš u vrijeme kad je ona nije mogla iskoristiti, i priznat će da joj je bilo vrlo teško gledali kako vijest dopada njezinu nezahvalnom sinu koji je o njoj govorio što je sažetije mogao na kraju dugačkog pisma, umjesto da se ona opširno raspričala o njoj preko cijele stranice u svom vlastitom pismu. Naime, iako se o ledi Bertram govorilo da lijepo piše pisma jer je u početku svog braka, budući da nije imala drugog posla i da se naviknula dopisivati te je stvorila pohvalan, razumljiv, opširan stil tako da joj je i bilo kakav neznatan povod bio dovoljan za pismo, bez ikakva povoda ipak nije mogla pisati.

Morala je imati nešto o čemu će se raspisati, makar i nećakinji. Kako će u vrlo bliskoj budućnosti izgubiti sve blagodati simptoma kostobolje doktora Granta i prijepodnevnih posjeta gospođe Grant, vrlo ju je teško pogodilo što joj je uskraćena jedna od posljednjih prilika da se njima posluži za pisma.

Međutim, sudbina joj je pripremila bogatu naknadu za to. Kucnuo je sretan trenutak za ledi Bertram. Nekoliko dana nakon Edmundova pisma, Fanny je dobila od tetke pismo koje je počinjalo ovako: “Draga moja Fanny, uzimam pero da Ti priopćim jednu vrlo uznemirujuću vijest, koja će Te, bez sumnje, jako zabrinuti.”

Bilo je to mnogo bolje nego da je morala uzeti pero kako bije upoznala sa svim pojedinostima puta na koji su Grantovi namjeravali krenuti, jer je ova sadašnja vijest bila takva da se moglo očekivati da će joj pero biti zaposleno danima. Naime, posrijedi bijaše ništa manje nego opasna bolest njezina starijeg sina, o kojoj im je stigla hitna obavijest prije nekoliko sati.

Tom je s nekim mladićima otišao iz Londona u Newmarket, gdje je poslije jednog pada, kojem nije posvetio potrebnu pozornost, i poslije mnogo pića, dobio groznicu.

291