Ketrin nevil osmica

Page 1

KATRIN NEVIL “OSMICA”

1. ODBRANA Likovi imaju sklonost da olakšavaju ili ometaju traganje. Ako ga pomažu, bivaju idealizovani kao jednostavno galantni ili čisti; ako ga ometaju, bivaju označeni kao jednostavno pokvareni ili kukavički. Stoga svaki tipičan lik... teži da ima svog moralnog takmaca koji će mu se suprotstavljati, nalik na crne i bele figure u šahu. 'Anatomija kritike', Nortrop Fraj OPATIJA MONGLAN, FRANCUSKA, PROLEĆE 1790. Skupina opatica prešla je put, a šuštave opatičke marame vijorile su im se oko glava poput krila velikih morskih ptica. Dok su gotovo lebdeći prolazile kroz veliku kamenu gradsku kapiju, pilići i guske su im se sklanjali s puta, lepečući krilima i gacajući po blatnjavim baricama. Svakog jutra opatice su, ćutke, dve po dve, kretale kroz zatamnjujuću maglu koja je obavijala dolinu, prema potmulom zvuku zvona što je dopirao sa brda iznad njih. Ovo proleće nazvale su le Printemps Sanglant, Krvavo Proleće. Trešnje su te godine procvale ranije nego obično, mnogo pre no što se otopio sneg na visokim planinskim vrhovima. Njihove krhke grane povile su se do zemlje pod težinom vlažnih crvenih cvetova. Neki su govorili da je to što su procvale tako rano dobar predznak, simbol ponovnog rañanja posle duge i oštre zime. Ali onda su počele da padaju hladne kiše, cvetovi su se smrzli na granama, a dolina je osvanula pod debelim pokrivačem od crvenih cvetova prošaranim smeñim prugama mraza. Nalik na ranu prekrivenu sasušenom krvlju. I za to se govorilo da je neki znak. Visoko iznad doline uzdizala se Opatija Monglan poput kakvog ogromnog izdanka stene koji je izbio na vrhu planine. Do tog zdanja sličnog tvrñavi spoljašnji svet nije stizao gotovo hiljadu godina. Bila je sagrañena od šest ili sedam slojeva zidova podignutih jedan povrh drugoga. Pošto je prvobitno upotrebljeno kamenje tokom vekova podlokano, sa spoljašnje strane starih zidova podizani su novi, sa vidljivim potpornim stubovima. Tako se dobila jedna uznoseća arhitektonska mešavina čija je sama pojava pothranjivala glasine


o tom mestu. Ta je opatija bila najstarija izvorna crkvena grañevina u Francuskoj, na koju je još u davnim vremenima bačena kletva što će uskoro oživeti. Dok su dolinom odzvanjali potmuli zvuci zvona, preostale opatice su jedna za drugom prestajale da rade, odlagale grabulje i motike, i kretale simetričnim prolazima izmeñu nizova trešanja ka vrletnom putu koji je vodio do samostana. Na kraju duge povorke išle su dve mlade iskušenice, Valentina i Mirela, ruku pod ruku, pazeći gde spuštaju blatnjave čizme. Predstavljale su čudan dodatak sreñenoj povorci opatica. Visoka, crvenokosa Mirela dugačkih nogu i širokih ramena više je ličila na zdravu seljanku nego na opaticu. Preko odežde nosila je tešku mesarsku kecelju, a crveni uvojci izvirivali su joj ispod marame. Pored nje je Valentina izgledala krhka iako su bile gotovo iste visine. Njena bleda koža činila se prozračnom, a svetli ten samo je još više isticao slap belo-plave kose koji joj je padao na ramena. Ona je svoju maramu gurnula u džep odežde, i nevoljno je koračala pored Mirele, gacajući po blatu. Te dve mlade žene, najmlañe opatice u samostanu, bile su roñake po majkama, i obe su još kao male ostale bez roditelja za vreme strašne kuge koja je opustošila Francusku. Ostareli grof de Remi, Velentinin deda, poverio ih je Crkvi, kojoj je zaveštao znatan deo imanja kako bi ih obezbedio posle svoje smrti. Usled naročitih okolnosti pod kojima su odgojene, meñu njima je stvorena neraskidiva veza; njih dve su pucale od neobuzdanog obilja mladalačkog veselja. Nastojnica je često slušala kako se starije opatice žale da takvo ponašanje ne priliči usamljeničkom životu, ali sasvim dobro je znala da je bolje zauzdavati mlade duhove nego ih bezuspešno lomiti. Nastojnica je takoñe osećala izvesnu naklonost prema roñakama bez roditelja, što je bilo neobično kako za nju kao ličnost tako i za njen položaj. Starije opatice bi se iznenadile kada bi saznale da je i nastojnica još od najranijeg detinjstva gajila slično iskreno prijateljstvo prema ženi od koje je bila odvojena već mnogo godina i mnogo hiljada milja. Našavši se na strmom putu, Mirela je počela da gura neposlušne čuperke crvene kose nazad pod maramu i da vuče roñaku za ruku, držeći joj predavanje o gresima sporosti. "Ako nastaviš da dangubiš, Časna Majka će nas ponovo kazniti", reče ona. Valentina se otrže i stade da se vrti u krug. "Zemlja se guši u proleću", povika ona, zamahavši rukama, usled čega umalo nije izgubila ravnotežu i pala preko ivice stene. Mirela ju je povukla dalje uz izdajnički uspon. "Zašto moramo da sedimo zatvorene u tom zagušljivom samostanu kada napolju sve buja od života?" "Zato što smo opatice", odvrati Mirela napućenih usana, povrativši korak i čvrsto držeći Valentinu za ruku. "I zato što je naša dužnost da se molimo za


čovečanstvo." Ali topla izmaglica koja se dizala sa dna doline donela je sa sobom težak miris koji je sve natopio aromom trešnjinih cvetova. Mirela je pokušala da ne obraća pažnju na komešanja koja je ovo izazivalo u njenom telu. "Hvala Bogu, još nismo opatice", odvrati Valentina. "Samo smo iskušenice sve dok ne položimo zakletvu. Još se možemo spasti. Čula sam starije opatice kako šapuću da se Francuskom potucaju vojnici koji pljačkaju manastire, skupljaju sveštenike i teraju ih za Pariz. Možda će nekoliko vojnika stići i dovde te i mene povesti za Pariz. A onda me svake večeri voditi u operu i piti šampanjac iz moje cipele!" "Nisu svi vojnici baš tako predusretljivi kao što ti to, izgleda, misliš", primeti Mirela. "Konačno, njihovo je da ubijaju ljude, a ne da ih vode u operu." "Ne rade oni samo to", usprotivi se Valentina, a glas joj se pretvori u tajanstveni šapat. Stigle su do vrha brda gde je put postajao ravniji i znatno širi. Odatle je bio popločan zaravnjenim kockama tako da je podsećao na široke državne ceste kakve se mogu naći u većim gradovima. Sa obe strane puta bili su zasañeni ogromni čempresi. Uzdižući se iznad mora od trešnjevih stabala, izgledali su formalni i strogi, pa stoga i poput samog samostana nekako čudno neprimereni tom mestu. "Čula sam", prošaputa Valentina roñaci na uvo, "da vojnici rade strašne stvari opaticama! Ako, na primer, kakav vojnik naiñe na opaticu u šumi, on istog časa vadi neku stvar iz pantalona, stavlja je u opaticu i počne njome da mrda. A kada završi, opatica dobije bebu!" "Kakvo bogohuljenje!" povika Mirela, otrgnuvši se od Valentine i pokušavši da potisne smešak koji joj je poigravao oko usana. "Mislim da si, stvarno, suviše drska da bi postala opatica." "Upravo to i ja stalno govorim", priznade Valentina. "Mnogo radije bih bila vojnikova nego Hristova nevesta." Dok su se roñake približavale samostanu, mogle su da vide četiri dvostruka reda čempresa zasañenih kod svakog ulaza koji su obrazovali krst. Drveće ih je zaklonilo dok su hitale stazom kroz sve tmastiju maglu. Prošle su kroz kapiju samostana i prešle preko velikog dvorišta. Dok su se približavale visokim drvenim vratima glavne enklave, zvono je i dalje odjekivalo, poput posmrtne zvonjave što bruji kroz gustu maglu. Obe su zastale pred vratima kako bi očistile blato sa čizama, na brzinu se prekrstile i prošle kroz visoki portal. Nijedna nije podigla pogled prema natpisu ispisanom nedoteranim franačkim slovima, koji je bio uklesan u kameni luk iznad portala, ali obe su znale šta tamo piše, kao da su im te reči bile uklesane u srca: Proklet neka je onaj ko ove zidine sravni sa zemljom. Samo ruka Božja može zauzdati kralja.


Ispod ovog natpisa stajalo je krupnim, kitnjastim slovima uklesano ime: "Carolus Magnus." On je bio taj koji je podigao ovu grañevinu i bacio kletvu na one koji će je uništiti. Najveći vladar Franačkog carstva koje je postojalo pre više od hiljadu godina i koga su svi u Francuskoj znali kao Karla Velikog. Unutrašnji zidovi opatije bili su mračni, hladni i vlažni od mahovine koja se tu nahvatala. Iz unutrašnjosti svetilišta čuli su se šaputavi glasovi iskušenica koje su se molile i blago zveckanje krunica dok su brojale Ave Marije, Slave Bogu i Očenaše. Valentina i Mirela pohitaše kroz kapelu dok su se poslednje iskušenice spuštale na kolena, te krenuše tragom šapata do malih vrata iza oltara gde se nalazila radna soba časne majke. Jedna starija opatica žurno je unutra gurala poslednje vrdalame. Valentina i Mirela izmeniše poglede i uñoše s njima. Bilo im je čudno što su uopšte pozvane u nastojničinu radnu sobu. U njoj je do tada bilo svega nekoliko opatica, a i to uglavnom samo radi ukora. Valentina, koja je često kažnjavana, bila je u njoj čest gost. Ali ovog puta je opatijsko zvono pozivalo sve opatice. Nisu valjda sve opatice bile odjednom pozvane u radnu sobu časne majke! Kada su ušle u veliku prostoriju sa niskom tavanicom, Valentina i Mirela su se uverile da su se tamo odista našle sve opatice iz samostana - njih preko pedeset. Sedele su u redovima na tvrdim drvenim klupama postavljenim naspram Nastojničinog radnog stola i meñusobno se došaptavale. Nema sumnje da su sve odreda mislile kako je sve to čudno; lica koja su se okrenula prema mladim roñakama kada su ušle bila su uplašena. Roñake zauzeše mesta u poslednjem redu klupa. Valentina potapša Mirelu po ruci. "Šta ovo ima da znači?" prošaputa ona. "Čini mi se da sluti na zlo", odvrati Mirela, takoñe šapatom. "Časna majka je tako ozbiljna. A tu su i one dve žene koje nikada ranije nisam videla." Na kraju dugačke prostorije, iza masivnog stola od uglačanog trešnjinog drveta, stajala je nastojnica, izborane i uštavljene kože koja je podsećala na stari pergament; meñutim, i dalje je zračila snagom svog veoma važnog zvanja. Njeno držanje odisalo je bezvremenim dostojanstvom koje je stavljalo svima do znanja da već odavno živi u miru s vlastitom dušom, ali danas je bila mnogo ozbiljnija no obično, a takvu je opatice nikada ranije nisu videle. Dve strankinje, mlade žene krupnih kostiju i velikih šaka, nadnosile su se nad njom, svaka sa po jedne strane, nalik na anñele osvetnike. Jedna je imala bledu kožu, tamnu kosu i sjajne oči, dok je druga veoma podsećala na Mirelu, svojim bledožućkastim tenom i kosom boje oraha, tek neznatno tamnijom od Mirelinih kestenjastih uvojaka. Iako su obe imale držanje opatica, nisu nosile odežde, već su bile odevene u jednostavnu sivu, putnu odeću koju je teško bilo opisati. Nastojnica je sačekala dok sve opatice nisu sele, i vrata bila zatvorena. Kada


je u prostoriji zavladala potpuna tišina, počela je da govori glasom koji bi Valentinu uvek podsetio na drobljenje suvog lišća. "Kćeri moje", reče nastojnica, prekrstivši ruke pred sobom, "gotovo hiljadu godina Red Monglana boravi na ovoj steni, ispunjavajući svoju dužnost prema čovečanstvu i služeći Bogu. Iako smo odsečene od sveta, i do nas su doprla šaputanja o nemirima do kojih je u njemu došlo. Do ovog našeg malog skloništa stigli su nedavno nesrećni glasovi o tome da bi mogla biti ugrožena sigurnost koju smo tako dugo uživale. Donosioci tih vesti su ove dve žene koje stoje pored mene. Predstavljam vam sestru Aleksandrinu de Forban" - tu ona pokaza prema tamnokosoj ženi - "i Mari-Šarlot de Kordej, koje zajedno upravljaju Abej-oDamom u Kanu, onom u severnim provincijama. Prerušene su proputovale celu Francusku, kakvo naporno putovanje, da bi nas upozorile. Stoga vas molim da pažljivo saslušate ono što imaju da nam kažu. To je za nas od najveće važnosti." Nastojnica sede na svoje mesto, a žena koju je predstavila kao Aleksandrinu de Forban pročisti grlo i progovori tihim glasom tako da su opatice morale da načulje uši kako bi je čule. Meñutim, njene reči bile su jasne. "Sestre moje po Bogu", poče ona, "priča koju moramo da vam ispričamo nije za malodušne. Meñu nama ima onih koje su prišle Hristu u nadi da će spasiti čovečanstvo. Ima i onih koje su se nadale da će umaći od sveta. A ima i takvih koje su došle protiv svoje volje, ne osećajući se pozvanima." Kada to reče upre svoje tamne, sjajne oči pravo u Valentinu koja pocrvene do vrhova ušiju. "Bez obzira na to šta smatrate da je bio uzrok vašem dolasku ovamo, on se od danas promenio. Sestra Šarlota i ja smo proputovale celu Francusku, prošle smo kroz Pariz i kroz svako selo na putu ovamo. Ne samo da smo videle gladne ljude, nego i one koji su umirali od gladi. Ljudi se po ulicama tuku za hleb. Nastaju klanice; žene po ulicama nose odsečene glave nabijene na kočeve. Puno je silovanja i još mnogo gorih stvari. Ubijaju decu, ljude muče po trgovima, a zatim ih razularena rulja čereči..." Opatice više nisu ćutale. Uzbuñeno su stale da žamore kada je Aleksandrina nastavila da podnosi svoj krvavi račun. Mirela pomisli kako je čudno da jedna Božja žena priča takve stvari i da pri tom čak ni ne prebledi. I zaista, govornica nijednom nije povisila svoj tih, miran glas, niti joj je on dok je govorila i jedanput zadrhtao. Mirela pogleda Valentinu koja je sve to slušala zadivljenih, razrogačenih očiju. Aleksandrina de Forban je sačekala dok u prostoriji nije ponovo zavladao kakav takav red, a zatim je nastavila. "Sada je april. Prošlog oktobra kralja i kraljicu pokupila je iz Versaja razbešnjena gomila i primorala ih da se vrate u Tiljeri u Parizu, gde su pritvoreni. Kralja su naterali da potpiše jedan dokumenat, takozvanu "Deklaraciju o pravima čoveka", kojom se proklamuje jednakost svih ljudi. Tako sada vladu kontroliše Narodna skupština; kralj nema prava da se meša. Naša zemlja je pred revolucijom. Posvuda vlada anarhija. Da bi stvari bile još


gore, skupština je otkrila da u državnoj riznici nema zlata; kralj je državu doveo do bankrotstva. U Parizu veruju da neće živ dočekati kraj godine." Opatice su bile zgranute i kroz prostoriju se razleže uzrujano šaputanje. Mirela nežno stegnu Valentininu ruku i obe nastaviše da zure u govornicu. Žene prisutne u ovoj prostoriji nikada ranije nisu čule da neko naglas izražava slične misli, tako da im je bilo nezamislivo da se nešto slično stvarno i dešava. Mučenja, anarhija, ubistvo kralja. Zar je sve to moguće? Nastojnica lupnu šakom po stolu kako bi uspostavila red i opatice začutaše. Aleksandrina tada sede, a sestra Šarlota ostade sama da stoji kod stola. Njen je glas bio snažan, silovit. "U skupštini sedi jedan jako zao čovek. Gladan je moći, iako sebe naziva pripadnikom sveštenstva. Taj čovek je biskup od Otina. U rimskoj crkvi veruju da je on samo otelovljenje ñavola. Priča se da je roñen sa raspolućenim kopitom, ñavolovim znakom, da pije dečju krv kako bi ostao mlad, da upražnjava Crnu misu. U oktobru je taj biskup predložio skupštini da država konfiskuje sva crkvena dobra. Drugog novembra se za njegov predlog o sekularizaciji crkvenih dobara pred skupštinom založio veliki državnik Mirabo, i on je usvojen. Trinaestog februara počela je konfiskacija. Svaki redovnik koji se usprotivio uhapšen je i strpan u zatvor. A šesnaestog februara otinski biskup izabran je za predsednika skupštine. Sada ga više ništa ne može zaustaviti." Opatice su bile krajnje uzbuñene, podizale su glas uplašeno vičući i buneći se, ali Šarlota je uspela sve da ih nadglasa. "Mnogo pre no što je usvojena Odluka o sekularizaciji, otinski biskup raspitao se gde leže najveća crkvena blaga u Francuskoj. Mada u zakonu izričito stoji da na udaru treba prvo da se nañu sveštenici, a opatice da budu pošteñene, poznato nam je da je biskup bacio oko na opatiju Monglan. Uglavnom je svoja istraživanja usredsredio na Monglan. To smo požurile da vam saopštimo. Blago Monglana ne sme pasti njemu u ruke." Nastojnica ustade i spusti šaku na snažno rame Šarlote Kordej. Zatim, osmehnuvši se, stade pogledom da prelazi preko redova opatica odevenih u crno, čiji su se kruti uštirkani šeširi talasali poput mora prekrivenog divljim galebovima. Ovo je bilo njeno jato, koje je tako dugo predvodila i koje možda za života više neće videti pošto otkrije ono što im je sada morala reči. "Sada o svemu znate isto koliko i ja", reče nastojnica. "Iako mi je već mesecima poznato da nam se crno piše, nisam želela da vas uznemiravam dok nisam donela odluku. Tokom puta na koji su krenule odazvavši se mom pozivu, naše sestre iz Kana videle su stvari koje su potvrdile moje najgore slutnje." Opatice su sada sve od reda ćutale, tako da je vladala samrtnička tišina. Pored nastojničinog glasa više se nije čuo ni jedan jedini zvuk. "Stara sam i verovatno će me Bog pozvati k sebi pre no što to i slutim. Kada sam se zaredila nisam samo položila zakletvu Hristu. Gotovo pre četrdeset


godina kada sam postala Nastojnica Monglana, zaklela sam se da ću čuvati jednu tajnu, da ću je braniti svojim životom ako to bude potrebno. Sada je kucnuo čas da ispunim tu zakletvu. Ali da bih to učinila, deo tajne moram podeliti sa svakom od vas i zauzvrat vas zakleti da i same čuvate ono što ću vam poveriti. Moja je priča dugačka, i morate biti strpljive ako vam se učini da je sporo pričam. Kada završim, biće vam jasno zašto svaka od vas mora učiniti ono što mora biti učinjeno." Nastojnica zaćuta kako bi otpila gutljaj vode iz srebrnog pehara koji se nalazio pred njom na stolu. Zatim nastavi. "Danas je četvrti dan aprila, leta gospodnjeg 1790. Moja priča počinje jednog drugog četvrtog aprila pre mnogo godina. Priču mi je ispričala moja prethodnica, isto onako kao što ju je svakoj nastojnici pričala njena prethodnica prilikom upućivanja u dužnosti, tokom svih godina od kada postoji ova opatija. A ja je sada pričam vama..." NASTOJNICINA PRIČA Četvrtog aprila 782. godine u Orijentalnoj palati u Ahenu održavao se veličanstveni festival u čast četrdesetog roñendana slavnog kralja Karla Velikog. Bili su pozvani svi plemići iz njegovog carstva. Središnja palata sa svojom kupolom u mozaiku i slojevitim kružnim stepeništima i balkonima bila je ispunjena uvezenim palmama i ukrašena cvetnim girlandama. U velikim dvoranama muzičari su svirali na harfama i lutnjama meñu zlatnim i srebrnim svetiljkama. Dvorani, odeveni u purpur, grimiz i zlato, kretali su se kroz zemlju iz bajki, zaobilazeći žonglere, lakrdijaše i lutkarske predstave. U dvorište su doneti divlji medvedi, lavovi, žirafe i kavezi sa golubovima. Pravo veselje počelo je još nedeljama pre kraljevog roñendana. Vrhunac proslave bio je sam taj dan. Kralj je ujutro stigao u glavno dvorište okružen sa svoje osamnaestoro dece, kraljicom i najomiljenijim dvoranima. Karlo Veliki je bio veoma visok, vitak i graciozan poput kakvog jahača ili plivača. Ten mu je bio preplanuo, a kosa i brkovi mestimično izbledeli od sunca. Celokupno njegovo držanje i izgled odavali su velikog ratnika i vladara najvećeg kraljevstva na svetu. Odeven u jednostavnu vunenu tuniku preko koje je nosio uski kaput od kuninog krzna i kao i uvek opasan mačem, prošao je kroz dvorište pozdravivši se sa svima odreda, nudeći ih da se posluže osvežavajućim napicima kojih je bilo u izobilju na bezbrojnim stolovima u dvorani. Kralj je za taj dan bio priredio nešto naročito. Pošto je bio izuzetno vešt vojni strateg, veoma je voleo jednu igru. Bio je to šah - poznata ratnička igra, igra kraljeva. Na svoj četrdeseti roñendan, Karlo Veliki je predložio da igra protiv najboljeg šahiste u kraljevstvu, vojnika po imenu Garin Frank. Garin je ušao u dvorište praćen trubama. Akrobati su skakali i prevrtali se pred njim, mlade žene su išle ispred njega i posipale palminim lišćem i ružinim


laticama tle po kome je hodio. Garin je bio vitak, bled mladić ozbiljna izraza lica i sivih očiju; služio je u zapadnoj vojsci. Kada je kralj ustao da ga pozdravi, on kleknu pred njim. Šahovsku garnituru je u veliku dvoranu unelo osam crnih slugu odevenih u mavarske livreje. Ove ljude kao i šahovsku tablu koju su nosili iznad glava, poslao je kralju na dar Ibn-al-Arabi, muslimanski guverner Barselone, u znak zahvalnosti zbog pomoći koju mu je kralj uputio protiv pirinejskih Baska pre četiri godine. Za vreme povlačenja iz ove čuvene bitke, u Ronsesvalskom prolazu u Navari, ubijen je kraljev voljeni vojnik Hruland, junak "Pesme o Rolanu". Ne želeći da se podseća na taj tužan dogañaj, kralj nikada nije koristio tu šahovsku garnituru, niti ju je javno pokazivao. Ceo dvor se divio veličanstvenoj garnituri postavljenoj na sto u dvorištu. Iako je bila delo ruku arapskih vrhunskih majstora, na figurama su se primećivali tragovi njihovog indijskog i persijskog nasleña. Jer bilo je onih koji su verovali da se ova igra igrala u Indiji još od četiristote godine pre roñenja Hrista i da je stigla u Arabiju preko Persije kada su je Arapi osvojili 640. godine. Tabla, cela izrañena od srebra i zlata, predstavljala je kvadrat čije su ivice bile dugačke čitav metar. Figure od filigranski precizno obrañenih dragocenih metala bile su ukrašene rubinima, safirima, dijamantima i smaragdima, nebrušenim, ali fino uglačanim, od kojih su neki bili veličine prepeličjih jaja. Bleskajući i svetlucajući na svetlosti lampi u dvorištu, kao da su sijale nekom unutrašnjom svetlošću koja je hipnotisala promatrače. Figura zvana šah ili kralj, bila je visoka petnaest centimetara i prikazivala je krunisanog muškarca kako jaše na slonu. Kraljica ili Ferz, sedela je u natkrivenoj nosiljci ukrašenoj dragim kamenjem. Lovci su bili slonovi sa sedlima obloženim retkim draguljima; konji divlji arapski hatovi. Topove ili kule zvali su Rukhkh, što je bila arapska reč za "kočiju"; njih su predstavljale velike kamile koje su na leñima nosile stolice u obliku tornjeva. Pešaci ili pioni, kako ih mi danas zovemo, bili su ponizni pripadnici pešadije visoki sedam centimetara sa malim draguljima umesto očiju i dragim kamenjem posutim po drškama mačeva. Karlo Veliki i Garin priñoše tabli sa suprotnih strana. Kralj zatim, podigavši uvis ruku, izgovori reči koje zaprepastiše one dvorane koji su ga dobro poznavali. "Predlažem opkladu", reče on čudnim glasom. Karlo nije bio čovek koji voli da se kladi. Dvorani se zbunjeno zgledaše. "Ako me moj vojnik Garin pobedi, podariću mu onaj deo svog kraljevstva što se proteže od Ahena do pirinejske Baskije i ruku svoje najstarije kćeri. Ako izgubi, u zoru će biti pogubljen u ovom istom dvorištu." Dvorani se uskomešaše. Svi su znali da je kralj toliko voleo svoje kćeri da ih je preklinjao da se ne udaju za njegova života.


Kraljev najbolji prijatelj, vojvoda od Burgundije, ščepa ga za ruku i povuče u stranu. "Kakva je to opklada?" prošaputa on. "Upravo si predložio opkladu dostojnu kakvog pijanog varvarina!" Karlo sede za sto. Izgledao je kao da je u transu. Vojvoda se našao pred zagonetkom. I sam Garin bio je zbunjen. Zagledao se u vojvodine oči, a zatim bez ijedne reči zauzeo svoje mesto s druge strane table, prihvativši opkladu. Obavili su izvlačenje figura, i sreća je htela da Garin dobije bele figure, što mu je obezbedilo izvesnu prednost jer je igrao prvi. Igra poče. Što je igra više odmicala, verovatno usled napetosti cele situacije, igrači su vukli poteze s takvom odrešitošću i tačnošću da je to prelazilo okvire obične igre, kao da je neka tuña, nevidljiva ruka lebdela iznad table. S vremena na vreme se čak činilo kao da se figure same od sebe pomeraju. Igrači su bili ćutljivi i bledi, a dvorani su lebdeli nad njima poput duhova. Posle gotovo jednog časa igre vojvoda od Burgundije primeti da se kralj čudno ponaša. Lice kao da mu se odjednom svo zboralo i činilo se da je nepažljiv i rasejan. Garina je, takoñe, spopao neki neobični nemir, pokreti su mu bili brzi i trzavi, a čelo mu se kupalo u hladnom znoju. Oči obojice bile su prikovane za šahovsku tablu od koje kao da nisu mogli da ih odvoje. Karlo iznenada skoči na noge, prevrnuvši tablu i poobaravši sve figure na pod. Dvorani se povukoše kako bi napravili prolaz u krugu. Kralja spopade strašan i neopisiv bes. Počeo je da čupa kosu i da se bije u grudi poput kakve divlje zveri. Garin i vojvoda od Burgundije mu pritrčaše, ali ih on odgurnu. Tek šestorica plemića uspeše da savladaju kralja. Kada su ga konačno smirili, on se u čudu osvrnu oko sebe, kao da se tek u tom trenutku probudio iz kakvog dugog sna. "Gospodaru", zausti lagano Garin, podigavši jednu od figura sa poda i pruživši je kralju, "možda bi bilo najbolje da prekinemo ovu partiju. Figure su popadale, a ja ne mogu da se setim nijednog jedinog povučenog poteza. Sire, plašim se ove mavarske garniture za šah. Verujem da je u vlasti neke zle sile koja vas je primorala da se kladite u moj život?" "Garine", poče oprezno vojvoda od Burgundije, "poznato ti je da kralj ne veruje u slične praznoverice, da ih smatra paganskim i varvarskim. Zabranio je na dvoru nekromantiju i vračanje..." Karlo Veliki ga prekide slabim glasom, kao da je neopisivo iscrpljen. "Kako Evropu da prosvetlim u hrišćanskom duhu kada vojnici moje vlastite vojske veruju u čini?" "Ova magija se upražnjava u Arabiji i po celom istoku od početka vremena", odvrati Garin. "Ja u nju ne verujem, niti je razumem. Ali"... Garin se naže nad kralja i zagleda mu se u oči... "i vi ste osetili njenu snagu." "Obuzeo me je strašan bes", priznade Karlo Veliki. "Nisam mogao da vladam sobom. Osećao sam se kao što se čovek oseća u zoru pred bitku, u trenutku kada


trupe kreću u juriš. Ne umem to da objasnim." "Ali sve što postoji, postoji s razlogom", začu se nečiji glas iza Garina. On se okrenu i ugleda crnog Mavara, jednog od one osmorice koji su uneli šahovsku tablu u prostoriju. Kralj dade glavom znak Mavaru da nastavi. "Iz Vatara, mesta našeg roñenja, potiče drevni narod po imenu Badavi, 'stanovnici pustinje'. Meñu njima vlada uverenje da je najčasnija ona opklada koja se plaća krvlju. Kažu da će jedino opklada krvlju ukloniti Hab, crnu kap u ljudskom srcu koju je arhanñeo Gavrilo uklonio iz Muhamedovih grudi. Vaše veličanstvo se kladilo u krv nad ovom tablom, kladili ste se u čovečji život, najviši oblik pravde. Muhamed kaže: 'Kraljevstvo trpi Kufr, neverovanje u alIslam, ali kraljevstvo ne trpi Zulm, to jest nepravdu.'" "Opklada koja se plaća krvlju uvek je opklada zla", odvrati Karlo Veliki. Garin i vojvoda od Burgundije u čudu se zagledaše u kralja, jer nije li on pre samo jedan sat predložio jednu takvu opkladu? "Nije!" odvrati tvrdoglavo Mavar. "Kroz opkladu koja se plaća krvlju čovek može dospeti u Ghutah, zemaljsku oazu - raj. Ako neko predloži takvu opkladu nad tablom Šatranja, onda sam Šatranj sprovodi Sar!" "Šatranj je mavarsko ime za šah, gospodaru", primeti Garin. "A šta je 'Sar'?" upita Karlo Veliki, polako ustajući. Bio je viši od svih prisutnih. "Osveta", odvrati Mavar bezizražajna lica. Zatim se pokloni i odmaknu od kralja. "Igraćemo novu partiju", objavi kralj. "Ovoga puta, bez opklade. Igraćemo iz ljubavi prema samoj igri. Nema ničeg u tom budalastom praznoverju koje su izmislili varvari i deca." Dvorani počeše ponovo da reñaju figure. Celom prostorijom prostrujaše uzdasi olakšanja. Karlo se okrenu prema vojvodi od Burgundije i uhvati ga za ruku. "Zar sam odista predložio takvu opkladu?" upita on tiho. Vojvoda ga zaprepašćeno pogleda. "Jeste, gospodaru", odvrati. "Zar se ne sećate?" "Ne", odgovori tužno kralj. Karlo Veliki i Garin sedoše ponovo za sto. Posle izuzetne borbe, Garin je izvojevao pobedu. Kralj ga je nagradio imanjem Monglan u Nižim Pirinejima i dodelio mu titulu Garina od Monglana. Kralj je u toj meri bio zadovoljan Garinovim majstorskim igranjem šaha da je ponudio da mu sagradi tvrñavu iz koje će moći da brani teritoriju koju je osvojio. Posle mnogo godina, kralj je Garinu poslao naročiti dar - veličanstvenu šahovsku garnituru kojom su odigrali svoju slavnu partiju. Od tada se ona zove "Monglanska garnitura." "To je priča o Monglanskoj opatiji", reče nastojnica, završivši priču. Zatim pogledom preñe preko mora ćutljivih opatica. "Posle mnogo godina, kada se


Garin od Monglana razboleo i kada je osetio da mu se bliži kraj, zaveštao je crkvi svoj posed Monglan, tvrñavu koja će postati naš samostan, kao i čuvenu šahovsku garnituru zvanu Monglanska garnitura." Nastojnica napravi malu pauzu, kao da nije bila sigurna treba li da nastavi. Konačno ipak ponovo progovori. "Garin je oduvek verovao da Monglanska garnitura ima veze sa nekom užasnom kletvom. Još mnogo pre no što je prešla u njegove ruke čuo je rñave glasine vezane za nju. Pričalo se da je Šarlot, nećak Karla Velikog, ubijen za vreme partije šaha nad tom istom tablom. Bilo je i čudnih priča o krvoprolićima i nasilju, pa čak i o ratovima, u kojima je ova garnitura odigrala ulogu. Osam crnih Mavara, koji su dopremili Karlu Velikom ovu garnituru iz Barselone, preklinjali su ga da i sami poñu u Monglan sa njom. Kralj im je to dozvolio. Uskoro je Garin otkrio da se u tvrñavi obavljaju tajanstveni noćni obredi koje su, kako je bio ubeñen, predvodili upravo Mavari. Garin je počeo da se pribojava svoje nagrade kao da je ñavolovo oruñe. Naredio je da se garnitura zakopa u tvrñavi i zamolio Karla Velikog da zakune zid da je doveka štiti kako ne bi bila izvañena. Kralj je sve to primio kao šalu, ali ipak je udovoljio Garinovoj želji, mada na svoj način, i tako smo dobili natpis nad našim vratima." Nastojnica ućuta - izgledala je tako slaba i bleda - a zatim posegnu za stolicom iza sebe. Aleksandrina ustade i pomože nastojnici da sedne. "Šta se dogodilo sa Monglanskom garniturom, časna majko?" upita jedna od starijih opatica koja je sedela u prvom redu. Nastojnica se osmehnu. "Već sam vam rekla da će nam životi biti u velikoj opasnosti ako ostanemo u ovoj opatiji. Kazala sam vam da su francuski vojnici tražili da konfiskuju crkvena blaga - u stvari, oni to već čine. Dalje sam vam rekla da je nekada, unutar ove opatije, zakopano blago neprocenjive vrednosti, ali koje možda u sebi nosi i veliko zlo. Stoga vas ne bi trebalo iznenaditi ako vam otkrijem da se tajna koju sam se zaklela da ću je čuvati kada sam postala nastojnica odnosi na Monglansku garnituru. Ona i dalje leži zakopana unutar zidova, i to ispod poda ove prostorije, i samo ja znam tačno mesto gde se nalazi svaka pojedinačna figura. Naš je zadatak, kčeri moje, da uklonimo ovo oruñe zla, da ga razbacamo što je dalje moguće, kako nikada više ne bi moglo biti sakupljeno na gomilu i kako se ne bi našlo u posedu onog koji žudi za vlašću. Jer ona poseduje snagu koja prevazilazi prirodne zakone i čovekovu moć poimanja. Čak i da imamo vremena da uništimo te figure ili da ih nagrdimo da se ne mogu prepoznati, ja taj put ne bih izabrala. Nešto što poseduje tako veliku moć može se takoñe upotrebiti i kao oruñe dobra. Zato sam se zaklela ne samo da ću čuvati tajnu gde je skrivena Monglanska garnitura, već i da ću je štititi. Možda ćemo jednoga dana, kada to istorija dozvoli, ponovo sakupiti sve figure i


razotkriti njihovu mračnu tajnu." Iako je nastojnica tačno znala mesto na kome je bila zakopana svaka figura, ipak su sve opatice iz samostana gotovo dve nedelje radile dok nisu iskopale Monglansku garnituru, te očistile i uglačale figure. Četiri opatice su zajedničkim snagama jedva uspele da izvade ploču iz kamenog poda. Kada su je očistile, otkrile su na njoj neke čudne simbole usečene ili izrezbarene u svakom kvadratu. Slični simboli bili su usečeni i na poleñini svake figure. U jednoj velikoj metalnoj kutiji našle su neku tkaninu. Uglovi te kutije bili su zapečaćeni nečim nalik na vosak, najverovatnije stoga da se tkanina ne bi uplesnjivila. Tkanina je bila od ponoćno plavog somota, bogato urešena zlatnim nitima i dragim kamenjem, a šara je podsećala na zodijak. U središtu tkanine nalazile su se dve isprepletene zmijolike figure spojene poput blizanaca tako da su obrazovale broj 8. Nastojnica je bila uverena da se ta tkanina koristila za pokrivanje Monglanske garniture kako ne bi bila oštećena prilikom prenošenja. Kada se približio kraj druge nedelje nastojnica je rekla opaticama da se spreme za put. Kazala im je da će svakoj ponaosob izdati uputstva oko odredišta tako da nijedna neće znati gde se ostale nalaze. Time je htela da svede rizik na najmanju moguću meru. Pošto je Monglanska garnitura brojala nekoliko figura manje nego što je bilo opatica u samostanu, nijedna sem nastojnice neće znati koja od sestara je sa sobom ponela jedan njen deo, a koja nije. Kada su Valentina i Mirela pozvane u radnu sobu, zatekle su nastojnicu za masivnim radnim stolom; zamolila ih je da sednu naspram nje. Na stolu se nalazila svetlucava Monglanska garnitura, delimično prekrivena ponoćno plavom izvezenom tkaninom. Nastojnica odloži pero i podiže pogled. Mirela i Valentina sedoše i dalje se držeći za ruke; nervozno su iščekivale šta će im reći. "Časna majko", užurbano poče Valentina, "želim da znate da ćete mi mnogo nedostajati kada odem, iako dobro znam da sam vam bila na teretu. Volela bih da sam mogla da budem bolja opatica i da vam nisam zadavala toliko brige..." "Valentina", zausti nastojnica, osmehnuvši se kada je primetila kako Mirela gurka Valentinu u rebra ne bi li je ućutkala. "Šta si još htela da kažeš? Plašiš se da ću te rastaviti od tvoje roñake Mirele... je li to razlog za ova okasnela izvinjenja?" Valentina je zabezeknuto zurila u nju, pitajući se kako je nastojnica uspela da joj pročita misli. "Ne treba da brineš", nastavi nastojnica. Zatim preko stola od trešnjinog drveta pruži Mireli list hartije. "Tu je zapisano ime i adresa čuvara koji će se brinuti o vama, a ispod nje sam navela uputstva za putovanje koje sam vama dvema namenila." "Za obe!" povika Valentina, jedva se uzdržavši da ne skoči sa stolice. "Oh, časna majko, ispunili ste moju najveću želju!"


Nastojnica se nasmeja. "Da vas nisam poslala na put zajedno, Valentina, ubeñena sam da bi ti sama-samcijata pronašla načina da uništiš sve što sam ja tako pažljivo isplanirala, samo da bi ostala uz svoju roñaku. Pored toga, imam i valjan razlog što vas šaljem zajedno. Dobro me slušajte. Svaka opatica iz ovog samostana je zbrinuta. One čije porodice žele da ih prime nazad biće poslate svojim kućama. Za neke sam pronašla prijatelje ili dalje roñake koji će im pružiti krov nad glavom. Ona koja je u samostan došla sa mirazom, taj im novac sada vraćam da se same o njemu brinu i da ga čuvaju. Ako slični fondovi ne postoje, mlade žene šaljem u kakav dobar samostan u nekoj drugoj zemlji. U svakom slučaju, za sve moje kćeri obezbeñena su sredstva za put i potonji život." Nastojnica prekrsti ruke i nastavi. "Ali ti, Valentina, imaš sreće više od ostalih", reče ona. "Deda ti je ostavio pozamašan prihod, koji namenjujem obema, i tebi i tvojoj roñaci Mireli. Dalje, iako nemaš nikoga od porodice, imaš krsnog kuma koji se prihvatio odgovornosti da se brine o obe. Primila sam pismenu potvrdu da je voljan da se stara o vama. A sada preñimo na ono što je važnije." Mirela je na trenutak pogledala Valentinu dok je nastojnica govorila o njenom krsnom kumu, a zatim je spustila pogled na list hartije koji je držala u ruci, na kome je nastojnica ispisala krupnim slovima: "M. Žak-Luj David, slikar", i ispod toga adresu, u Parizu. Nije znala da je Valentina imala krsnog kuma. "Znam da će se", nastavi nastojnica, "kada zatvorim opatiju, u Francuskoj naći i takvi kojima se to uopšte neće dopasti. Mnogima od nas pretiće opasnost, naročito od strane muškaraca kakav je otinski biskup, koji će želeti da sazna šta smo to ovde pronašle i ponele sa sobom. Vidite, tragove svoga preduzetništva ne možemo potpuno prikriti. Možda će biti žena za kojima će se neko dati u potragu i pronaći ih. Možda će biti primorane da beže. Zbog toga sam izabrala osam izmeñu nas, koje će poneti po deo garniture, ali koje će ujedno biti i tačke za okupljanje na kojima će one koje budu morale da pobegnu moći da ostave figure. Ili uputstva kako da se ove pronañu. Valentina, ti ćeš biti jedna od tih osam." "Ja!" uzviknu Valentina. Grlo joj se odjednom tako osušilo da je morala da proguta veliku knedlu. "Ali, časna majko, ja nisam... ja ne znam..." "Pokušavaš da kažeš kako se na tebe čovek baš ne može osloniti", dopuni je nastojnica, osmehnuvši se iako joj nije bilo do toga. "Svesna sam toga i računam na tvoju trezvenu roñaku da mi u tome pomogne." Zatim je pogledala Mirelu koja samo klimnu u znak pristanka. "Ovih osam opatica nisam izabrala samo na osnovu njihovih sposobnosti", nastavi nastojnica, "već imajući u vidu i strateške položaje njihovih novih prebivališta. Tvoj krsni kum, M. David, živi u Parizu, srcu šahovske table koju predstavlja Francuska. Kao poznati umetnik, uživa poštovanje i prijateljstvo


plemstva, ali je takoñe član Skupštine i neki ga smatraju vatrenim revolucionarom. Verujem da je u stanju da vas obe zaštiti ako bude potrebe. A i bogato sam mu platila da se brine o vama što bi trebalo da predstavlja dovoljan razlog da to i čini." Nastojnica se preko stola zagleda u dve mlade žene. "Ovo, Valentina, nije molba", reče ona strogo. "Tvoje sestre se mogu naći u nevolji, a ti ćeš biti u mogućnosti da im pružiš pomoć. Tvoje ime i adresu dala sam nekima koje su već krenule kućama. Otići ćeš u Pariz i postupiti kako ti kažem. Imaš petnaest godina, što je dovoljno da shvatiš kako u životu ima i važnijih stvari od zadovoljavanja trenutnih želja." Nastojnica je ovo izgovorila dosta grubo, ali njeno lice potom smekša, kao što je to uvek bivalo kada bi pogledala Valentinu. "Pored toga, Pariz i nije tako loša kazna", dodade ona. Valentina uzvrati nastojnici osmeh. "Nije, časna majko", složi se ona. "Kao prvo, tamo je opera, a možda će biti i prijema, a kažu da dame nose tako lepe haljine..." Mirela ponovo munu Valentinu u rebra. "Hoću da kažem, ponizno se zahvaljujem časnoj majci što je svojoj odanoj sluškinji namenila takvu sudbinu." Kada ovo ču, nastojnica prsnu u veseli smeh koji nije godio njenim ušima. "Dobro, Valentina. Obe možete poći da se spakujete. Krećete sutra u zoru. Nemojte zakasniti." Ustajući, nastojnica podiže dve teške figure sa table i predade ih iskušenicama. Valentina i Mirela jedna za drugom poljubiše nastojničin prsten i uz puno pažnje odneše svoje retko blago do vrata radne sobe. Ali pre no što su izišle, Mirela se okrenu i progovori po prvi put od kada su ušle u sobu. "Ako smem da vas pitam, časna majko", poče ona, "kuda ćete vi poći? Mislićemo na vas i upućivati vam dobre želje gde god da se nalazili." "Krećem na put na koji čeznem da poñem već preko četrdeset godina", odvrati nastojnica. "Imam prijateljicu koju nisam posetila još od detinjstva. U tim danima... znate, Valentina me veoma podseća na tu moju prijateljicu iz mladosti. Sećam se da je bila tako treperava, tako puna života..." Nastojnica zastade, a Mirela pomisli da je, ako se nešto slično može reći za jednu tako dostojanstvenu osobu, nastojnica u tom trenutku izgledala setna. "Da li vaša prijateljica živi u Francuskoj, časna majko?" upita ona. "Ne", odvrati nastojnica. "Ona živi u Rusiji." Narednog jutra, pri nejasnoj, sivoj svetlosti, dve žene odevene u putničku odeću napustile su Monglansku opatiju i popele se u kola sa senom. Kola su prošla kroz masivnu kapiju i krenula niz obronak planine. Dok su napredovale ka udaljenoj dolini, spustila se slaba magla, zaklonivši ih od neželjenih pogleda. Bile su uplašene, pa su se dobro umotale u pelerine, zahvalne što su u Božjoj misiji sada kada se vraćaju svetu iz koga su tako dugo izbivale. Ali nije Bog bio taj koji ih je ćutke gledao sa planinskog vrha dok su kola


lagano nestajala u tami doline. Visoko na jednom prevoju još pod snegom, iznad samog samostana, nalazio se usamljeni jahač na bledom konju. Pratio ih je pogledom dok kola nisu nestala u crnoj magli. Zatim je bez reči okrenuo konja i odjahao.

2. PEŠAK NA D4 Otvaranja koja počinju daminim pešakom - D2-D4 - nazivaju se "zatvorena" otvaranja. To znači da se taktički kontakt izmeñu sučeljenih sila razvija veoma sporo. Ima prostora za dosta manevrisanja i treba vremena da se protivnici stvarno uhvate ukoštac... Poziciona borba je ovde od suštinske važnosti. 'Enciklopedija šahovskih otvaranja', Fred Rajnfild Sluga je na pijaci čuo da ga traži Smrt. Otrčao je kući i rekao gospodaru da mora pobeći u obližnji grad Samaru, kako ga Smrt ne bi pronašla. Te večeri posle obeda na vratima se začu kucanje. Gospodar otvori i ugleda Smrt u dugačkoj crnoj odori sa kapuljačom. Smrt se raspitivala o sluzi. "Leži bolestan u krevetu", slaga užurbano gospodar. "Suviše je bolestan da bismo ga uznemiravali." "Čudno", reče Smrt. "Onda nema sumnje da se nalazi na pogrešnom mestu. Jer noćas tačno u ponoć imam s njim sastanak. U Samari." Legenda o sastanku u Samari NJUJORK, DECEMBAR 1972. Bila sam u nevolji. Velikoj nevolji. Sve je počelo uoči Nove godine, poslednjeg dana 1972. Imala sam zakazano kod gatare. Ali poput onog momka koji je imao sastanak u Samarahu, pokušala sam da umaknem vlastitoj sudbini. Nisam želela da mi neko iz dlana proriče budućnost. Imala sam već dovoljno tekućih nevolja. Do poslednjeg dana 1972. godine uspela sam potpuno da uprskam svoj život. A imala sam svega dvadeset tri godine. Umesto da pobegnem u Samarah, otrčala sam do kompjuterskog centra na vrhu Pan Amove zgrade koja se nalazila u središtu grada, na Menhetnu. To mi je bilo mnogo bliže od Samaraha, a u deset časova uveče uoči Nove godine, mesto je bilo udaljeno i osamljeno kao kakav planinski vrh. I osećala sam se kao da se ustinu nalazim na kakvom planinskom vrhu. Sneg je promicao ispred prozora okrenutih ka Park Aveniji, u velikim, gracioznim


pahuljama koje kao da su visile u vazduhu. Činilo mi se da se nalazim jednom od onim pritiskivača za papire u čijoj je unutrašnjosti smeštena kakva ruža ili mala maketa nekog švajcarskog sela. Staklenim zidovima Pan Amovog kompjuterskog centra bilo je omeñeno nekoliko ari sjajnog, najsavremenijeg hardvera, koji je tiho zujao dok je proveravao rute aviona i kupovinu avionskih karata širom sveta. Bilo je to tiho mesto na koje se čovek mogao skloniti da razmisli. Morala sam o mnogo čemu da razmislim. U Njujork sam stigla pre tri godine da bih radila za Trostruki-M, jedan od najvećih svetskih proizvoñača kompjutera. U to vreme je Pan Am bio jedan od mojih klijenata. I danas mi dozvoljavaju da se koristim njihovim kompjuterskim centrom. Ali sada sam promenila posao i sve mi se čini da će se pokazati kako je to bila najveća greška koju sam do sada počinila. Imala sam sumnjivu čast da postanem prva žena koja je ikada dospela u profesionalne krugove prečasnog OJK preduzeća Fulbrajt, Koun, Kejn i Apem. A njima se nije dopadao moj stil. "OJK", za one koji to ne znaju, jeste skraćenica za "ovlašćeni javni knjigovoña". Fulbrajt, Koun, Kejn i Apem bilo je jedno od osam najvećih OJK preduzeća na svetu, pripadalo je bratstvu koje su s pravom nazivali "Velika osmorka". "Javni knjigovoña" je učtivo ime za "revizora poslovnih knjiga". Gotovo svim velikim korporacijama Velika osmorka nametala je usluge ove svoje ozloglašene službe. Uživali su veliki ugled, što je opet učtiv način da se kaže kako su svoje klijente držali u šaci. Ako bi Velika osmorka za vreme revizije poslovnih knjiga predložila da njihov klijent potroši pola miliona dolara u cilju poboljšanja svog finansijskog sistema, mušterija bi bila luda da se ogluši o taj predlog. (Ili o činjenicu da preduzeće Velike osmorke koje vrši reviziju njenih poslovnih knjiga može to da učini blagonaklono... uz odreñeni honorar.) Te su se stvari same po sebi podrazumevale u svetu krupnih finansija. Onaj ko se bavio javnim računovodstvom mogao je mnogo da zaradi. Čak je i mlañi partner mogao da računa na šestocifreni prihod. Neki ljudi možda ne smatraju da je polje javnog računovodstva rezervisano samo za muškarce, ali Fulbrajt, Koun, Kejn i Apem su, nema sumnje, bili tog uverenja, tako da sam se ja našla u izvesnoj neprilici. Pošto sam bila prva žena koju su ikada tamo videli, a koja nije radila kao sekretarica, odnosili su se prema meni kao da sam kakva retka stvar, nešto poput ptice dodo... nešto potencijalno opasno što treba što pažljivije proučiti. Nije šala biti prva žena u bilo čemu. Bez obira na to da li ste prva žena astronaut ili prva žena kojoj je dozvoljeno da uñe u kinesku praonicu rublja, morate se navići na uobičajena zavitlavanja, ciničko smejuljenje i odmeravanje nogu. Takoñe morate prihvatiti da radite više od svih drugih za manje pare. Naučila sam da odglumim zadovoljstvo što me predstavljaju kao "gospoñica


Velis, naša žena-stručnjak za ovu oblast". Kada bi me tako predstavili, ljudi su verovatno mislili da sam ginekolog. U stvari, bila sam ekspert za kompjutere, najbolji stručnjak za transportnu industriju u Njujorku. Zato su me i zaposlili. Kada me je društvo Fulbrajt-Koun ocenilo, znaci dolara namah su zaigrali u njihovim zakrvavljenim očnim jabučicama; nisu u meni videli ženu, već hodajući portofolio sa "blue-chip" računima. Dovoljno mlada da bi bila prijemčiva, dovoljno naivna da se na nju ostavi utisak, dovoljno nevina da mogu da predam svoje klijente u kandže njihovog osoblja za reviziju knjiga poslovanja... posedovala sam sve osobine koje su tražili od jedne žene. Ali medeni mesec je kratko trajao. Nekoliko dana pred Božić završavala sam proračun za opremu kako bi jedna velika kompanija mogla nabaviti kompjuterski hardver pre kraja godine, kada je naš stariji partner, Džok Apem, izvoleo ući u moju kancelariju. Džok je imao preko šezdeset godina, bio je visok, vitak i neobično mladolik. Dosta je igrao tenis, nosio šuštava odela Braće Bruks, i bojio kosu. U hodu se odbacivao napred kao da juriša na mrežu. Džok uskoči u moju kancelariju. "Velis", poče on srdačnim glasom koji se uvek dopunjuje tapšanjem po leñima, "razmišljao sam o toj studiji na kojoj radite. Vodio sam raspravu sam sa sobom i mislim da sam konačno shvatio šta me muči." To je bio Džokov način da vam saopšti kako uopšte nema smisla da mu se suprotstavite. Već je odigrao ulogu ñavoljeg advokata na obe strane, i njegova je, koju god da je odabrao, pobedila. "Još malo pa sam gotova, gospodine. Sutra dospeva rok da je predam klijentu, pa se nadam da nećete zahtevati neke bitnije izmene." "Ništa važno", reče on dok je lagano tempirao bombu. "Zaključio sam da bi za naše klijente printeri bili dragoceniji od disk drajvova, te bih voleo da u skladu s tim izmenite kriterijum izbora." Ovo je bio primer onoga što se u kompjuterskom poslu naziva "podešavanje brojki". A to je nezakonito. Pre mesec dana, šest prodavaca hardvera dostavilo je našem klijentu zapečaćene ponude. Te su se ponude zasnivale na kriterijumu izbora koji smo pripremili mi, nepristrasni revizori poslovnih knjiga. Rekli smo da su klijentu potrebni moćni disk drajvovi i na površinu je isplivao jedan od prodavača jer je dao najbolju ponudu. Ako sada zaključimo, pošto su ponude već date, da su printeri važniji od disk drajvova, biće sklopljen ugovor u korist drugog prodavača, a ja sam dobro znala ko bi to mogao biti: onaj čiji je predsednik upravo tog popodneva vodio Džoka na ručak. Nema sumnje da je nešto veoma vredno prešlo ispod stola iz ruke u ruku. Možda obećanje za neki budući posao koji bi obavilo naše preduzeće, ili možda mala jahta ili sportska kola za Džoka. Ali bez obzira na pogodbu, ja nisam htela da joj kumujem.


"Izvinite, gospodine", rekoh mu, "kasno je da sada izmenimo kriterijume bez saglasnosti klijenta. Mogli bismo da ga nazovemo i saopštimo mu kako bismo želeli da zatražimo od prodavača dodatak uz prvobitnu ponudu, ali to bi, razume se, značilo da bi opremu mogli da naruče tek posle Nove godine." "To neće biti potrebno, Velis", reče Džok. "Nisam postao stariji partner u ovom preduzeću time što sam zapostavljao svoju intuiciju. Nebrojeno puta sam reagovao dok trepneš okom i svojim klijentima spasavao milione, a da oni to uopšte nisu ni znali. Ovo preduzeće je na čelu Velike osmorke već toliko godina, zahvaljujući jakom instinktu za preživljavanje." Počastvovao me je svojim blistavim osmehom od koga su mu se pojavljivale jamice na obrazima. Šanse da Džok Apem učini nešto za klijenta, a da pri tom debelo ne profitira, bile su otprilike iste kao kada biste hteli da onu poslovičnu kamilu proterate kroz iglene uši. Ali ništa nisam rekla. "Bez obzira na sve, gospodine, moralna odgovornost prema klijentu nas obavezuje da nepristrasno razmotrimo zapečaćene ponude. Kounačno, mi jesmo preduzeće za reviziju poslovnih knjiga." Džokove jamice nestaše kao da ih je progutao. "Nećete valjda da kažete da odbijate moj predlog?" "Ako je u pitanju samo predlog, a ne nareñenje, više bih volela da ga ne prihvatim." "A šta ako vam ja to naredim da učinite?" upita Džok lukavo. "Kao stariji partner u ovom preduzeću, ja..." "Bojim se da bih u tom slučaju morala da napustim ovaj projekat, gospodine, i da ga predam nekom drugom. Razume se, zadržala bih kopiju onoga što sam uradila za slučaj da kasnije doñe do istrage." Džok je dobro znao šta sam htela time da kažem. Niko nikada nije vršio reviziju poslovnih knjiga OJK preduzeća. Jedino je vlada Sjedinjenih Država imala pravo da im postavlja pitanja. A njena pitanja odnosila su se na nezakonitosti ili prevare u poslovanju. "Jasno mi je", odvrati Džok. "E pa, prepuštam vas vašem radu, Velis. Očigledno ću morati sam da donesem tu odluku." Zatim se oštro okrenuo na peti i izišao iz prostorije. Moj rukovodilac, mišićav, plavokosi tridesetogodišnjak po imenu Lesli Holmgrin, došao je do mene odmah narednog jutra. Lesli je ušao uzrujan, razbarušene proreñene kose i iskrivljene kravate. "Katarina, šta si to, do ñavola, uradila Džoku Apemu?" bilo je prvo što me je upitao. "Besan je kao ris. Pozvao me je da doñem u cik zore. Jedva sam stigao da se obrijem. Kaže da će ti navući ludačku košulju, da si totalno pošandrcala. Ne želi da više stupaš u vezu ni sa jednim klijentom i kaže da još nisi spremna za utakmicu sa velikim momcima." Leslijev život vrteo se oko preduzeća. Imao je ženu koja je uspeh merila članarinom koju je plaćala u seoskim klubovima. Iako se možda nije s tim


slagao, ipak je legao na rudu. "Pretpostavljam da sam sinoć izgubila glavu", rekoh sarkastično. "Odbila sam da odbacim ponudu. Rekla sam mu da posao može poveriti nekom drugom, ako je to ono što želi." Lesli klonu u stolicu pored mene. Na trenutak je ćutao. "Katarina, u poslovnom svetu ima mnogo stvari koje mogu izgledati neetičke nekome tvojih godina. Ali to nije nužno baš tako." "Ovo je bilo." "Dajem ti reč da je Džok Apem, ako je od tebe tražio da učiniš nešto slično, imao za to neke svoje razloge." "Kladim se da jeste. Moja procena je da je imao razloga vrednih trideset do četrdeset hiljadarki", odvratih mu i nastavih svoj posao. "Da li ti je jasno da sama sebi kopaš jamu?" upita me on. "Ne smeš vući za nos momka kao što je Džok Apem. On se neće poslušno povući u ćošak kao kakav dobar momak. Neće se izvrnuti na leña i izigravati mrtvaca. Ako želiš da čuješ moj savet, mislim da bi trebalo da smesta odjuriš u njegovu kancelariju i da se izviniš. Reci mu da ćeš učiniti sve što od tebe traži, podiñi mu malo. Ako to ne učiniš, odmah ti kažem, tvoja karijera je zapečaćena." "Sigurno me neće otpustiti što sam odbila da učinim nešto nezakonito", primetih. "Neće morati da te otpusti. U prilici je da ti tako zagorča život da ćeš požaliti što si ikada kročila ovamo. Dobra si devojka, Katarina, i dopadaš mi se. Čula si šta ja o tome mislim. A sada te ostavljam da ispišeš vlastiti epitaf." To se dogodilo pre nedelju dana. Nisam se izvinila Džoku. Naš razgovor nikome nisam pomenula. A klijentu sam po planu, dan pre Božića, poslala moj predlog koju bi ponudu trebalo da prihvati. Ponuda Džokovog kandidata je odbačena. Od tada je situacija u prečasnom preduzeću Fulbrajt, Koun, Kejn i Apem bila veoma mirna. To jest, sve do jutros. Partnerima je bilo potrebno tačno sedam dana da smisle na kakve muke da me stave. Jutros je Lesli došao u moju kancelariju sa ugodnim vestima. "E pa", poče on, "ne možeš reći da te nisam upozorio. Nevolja sa ženama jeste u tome što nikada ne žele da poslušaju dobar savet." Neko je pustio vodu u toaletu u "kancelariji" do moje, pa sam sačekala da buka zamre. Bio je to nagoveštaj budućih dogañaja. "Znaš li kako se jednom rečju naziva zaključivanje na osnovu činjenica?" upitah. "Zove se racionalizacija." "Tamo kuda ideš imaćeš dosta vremena koje ćeš morati racionalno da rasporediš", odvrati on. "Orni partneri su se sastali rano jutros i uz kafu i žele uštipke glasali su o tvojoj sudbini. Bilo je nerešeno izmeñu Kalkute i Alžira, ali biće ti drago kada čuješ da je Alžir prevagnuo. Moj glas je bio odlučujući.


Nadam se da ćeš to umeti da ceniš." "O čemu to pričaš?" upitah dok mi se stomak grčio. "Gde se, do ñavola, nalazi taj Alžir? I kakve on ima veze sa mnom?" "Alžir je glavni grad Alžira, socijalističke zemlje na obali Severne Afrike, jedne od glavnih članica Trećeg sveta. Mislim da bi trebalo da uzmeš ovu knjigu i obavestiš se o njemu." Zatim baci jednu podeblju knjižurinu na moj sto i nastavi. "Čim dobiješ vizu, za šta će biti potrebno otprilike tri meseca, tamo ćeš provoditi dosta vremena. To ti je novo zaduženje." "A šta ću tamo uopšte da radim?" upitah. "Da nije u pitanju samo dugoročno izgnanstvo?" "Nije. U stvari, započinjemo tamo novi projekat. Dobijamo poslove na mnogim egzotičnim mestima. Ovde je reč o jednogodišnjem angažmanu sa nekim manjim društvenim klubom Trećeg sveta koji se povremeno sastaje da bi popričao o ceni nafte. Zove se OTRAM, čini mi se. Samo čas, odmah ću da proverim." Iz džepa na sakou izvadio je neke papire i stao da ih prelistava. "Evo, našao sam, zove se OPEK." "Nikad čula", primetih. Decembra 1972. bilo je malo ljudi na svetu koji su čuli za OPEK. Ali uskoro će svi čuti. "Nisam ni ja" priznade Lesli. "Zato su partneri i smatrali da je to zaduženje kao stvoreno za tebe. Žele da te ukopaju, Velis, upravo onako kao što sam ti rekao." Neko je ponovo pustio vodu u toaletu, a s njom u kanalizaciji nestaše i sve moje nade. "Pre nekoliko nedelja primili smo iz Pariza kablogram u kome nas pitaju imamo li kompjuterske stručnjake za naftu, prirodni gas, elektrane... bili su spremni da uzmu bilo koga, uz debelu proviziju. Niko od starijih savetnika nije želeo da poñe. Energija ne spada u visoko razvijene grane industrije. Zaključili smo da se taj posao ne bi isplatio. Upravo smo se spremali da odgovorimo kako nemamo nikoga na raspolaganju, kada je tvoje ime isplivalo na površinu." Nisu mogli da me nateraju da prihvatim ovu dužnost; ropstvo se okončalo sa grañanskim ratom. Namera im je bila da me nateraju da dam otkaz, ali neka sam prokleta ako im dozvolim da me se tako lako reše. "Šta bi ja to trebalo da radim za te dobre stare momke iz Trećeg sveta?" upitah umiljatim glasom. "Baš ništa ne znam o nafti. A o prirodnom gasu znam samo ono što sam čula iz susedne kancelarije." Pokazah glavom na toalet. "Drago mi je što si se setila da to pitaš", reče Lesli dok je išao prema vratima. "Dodeljena si Kounu Edisonu dok ne napustiš zemlju. U onoj svojoj elektrani sagorevaju sve što protiče Istočnom rekom. Za nekoliko meseci bićeš stručnjak za pretvaranje energije." Lesli se nasmeja i mahnu mi preko ramena dok je izlazio. "Gore glavu, Velis. Mogla je da te dopadne Kalkuta."


Evo me ovde, u Pan Amovom kompjuterskom centru usred noći gde razmišljam o zemlji za koju nikada nisam čula, a koja se nalazi na kontinentu o kome ništa ne znam, kako bih postala stručnjak na polju koje me ne zanima i otišla da živim meñu ljudima koji ne govore mojim jezikom i koji verovatno veruju da je ženama mesto u haremu. Jedno je sigurno, imaju mnogo toga zajedničkog sa parnerima Fulbrajta-Kouna, pomislih. U oba pogleda. Nisam se uplašila. Bilo mi je potrebno svega tri godine da naučim sve što je trebalo znati o transportu. Naučiti sve o energiji činilo mi se mnogo jednostavnije. Iskopaš rupu u tlu i iz nje poteče nafta, šta je u tome bilo teško? Ali neće sve biti baš tako jednostavno, ako su sve knjige koje budem pročitala ovako iskričave kao ova preda mnom: "Godine 1950. arapska laka sirova prodavala se za dva dolara po barelu. A 1972. godine ona se i dalje prodaje po dva dolara po barelu. Prema tome, arapska laka sirova jedan je od malobrojnih svetskih sirovina koje nisu podlegle dejstvu inflacije u ovom razdoblju. Objašnjenje tog fenomena treba tražiti u činjenici da su svetske vlade nametnule rigoroznu kontrolu ove fundamentalne sirovine. Zadivljujuće. Ali stvar koja me je odista zadivila bilo je ono o čemu se u toj knjizi nije govorilo. Nešto što nije objašnjavala nijedna knjiga koju sam noćas prelistavala. "Arapska laka sirova" predstavlja, kako izgleda, vrstu nafte. U stvari, ona je najcenjenija i najtraženija na svetu. Razlog zbog koga je cena ostala ista tokom više od dvadeset godina bio je taj što je nisu kontrolisali oni koji su je kupovali niti vlasnici zemlje ispod koje se nalazila. Kontrolisali su je ljudi koji su je distribuirali, čuveni posrednici. Što je oduvek bio slučaj. Na svetu je postojalo osam velikih naftnih kompanija. Pet američkih; preostale tri bile su jedna engleska, jedna danska i jedna francuska. Pre pedeset godina neki od ovih naftaša odlučili su, za vreme lova na tetrebe u Škotskoj, da meñu sobom podele svetsku distribuciju nafte, a sve ostale zainteresovane razjure. Nekoliko meseci kasnije sastali su se u Ostendeu sa momkom po imenu Kaloust Gulbenkjan, koji je stigao sa crvenom olovkom u džepu. Izvedivši je, okružio je njome deo sveta u kome su se našli staro otomansko carstvo, današnji Irak i Turska, i dobar komad Persijskog zaliva; ta je linija kasnije nazvana "tanka crvena crta". Dotični gospodin je zatim razdelio ovaj deo sveta i probušio rupu. Nafta je pokuljala u Bahreinu i trka je počela. Ako ste najveći svetski potrošač nekog proizvoda i istovremeno kontrolišete ponudu, onda je zakon ponude i potražnje sumnjiva stavka. Sudeći prema kartama koje sam pregledala, Amerika je, očigledno već dugo, najveći potrošač nafte. A naftne kompanije, pretežno američke, kontrolišu i ponudu. Način na


koji su to činile bio je jednostavan. Sklapale su ugovore koji su im omogućavali da prerañuju (ili pronalaze) naftu i da pri tom zadržavaju za sebe dobar njen deo, kao i da organizuju transport i distribuciju po većoj ceni od stvarne. Sedela sam tako sama sa povećom gomilom knjiga koje sam pokupila iz Pan Amove tehničke i poslovne biblioteke, jedine u Njujorku koja je bila otvorena cele novogodišnje noći. Posmatrala sam sneg kako promiče kroz žutu svetlost uličnih svetiljki duž Park Avenije. I razmišljala sam. Misao koja mi nije dala mira bila je ona ista koja će zaokupiti i bolje umove od moga tokom narednih meseci. Bila je to misao zbog koje će državnici probdeti mnoge besane noći i na kojoj će se glavešine naftnih kompanija obogatiti. Bila je to misao koja će izazvati ratove, krvoprolića i ekonomske krize, te dovesti velike sile na ivicu trećeg svetskog rata. Ali u to vreme, meni se ta misao nije učinila baš u toj meri revolucionarna. A ona se sastojala u ovome: šta bi se desilo ako mi ne bismo kontrolisali svetsko snabdevanje naftom? Odgovor na to pitanje, rečit u svojoj jednostavnosti, ostatak sveta dobiće kroz dvanaest meseci, u obliku rukom ispisanog natpisa na zidu. To je bio naš zakazani sastanak u Samarahu.

3. TIHI POTEZ Poziciona igra: posredi su potez, manevar ili stil igre iza kojih stoji pre strateško nego taktičko razmišljanje. Shodno tome, za pozicioni potez je verovatno da će ujedno biti i tihi potez. Tihi potez: potez kojim se ne daje ni šah niti se zarobljava neka figura i koji ne sadrži nikakvu neposrednu pretnju... Ovaj potez naizgled pruža Crnome najveću slobodu delovanja. 'Ilustrovani rečnik šaha', Edvard R. Brejs Negde je zvonio telefon. Podigla sam glavu sa stola i osvrnula se unaokolo. Prošao je trenutak pre no što sam shvatila da se još nalazim u Pan Amovom kompjuterskom centru. Nova godina još nije došla; zidni časovnik na suprotnom kraju prostorije pokazivao je jedanaest i petnaest. I dalje je padao sneg. Spavala sam više od jednog sata. Pitala sam se kako to da niko ne diže slušalicu. Osvrnula sam se po kompjuterskom centru, prešla pogledom preko prostranog lažnog poda od belih keramičkih pločica. Ispod njega su se nalazile milje koaksialnih kablova zavučenih u unutrašnjost zgrade poput crva u zemlji. Nigde nikoga; mesto je ličilo na mrtvačnicu. A onda sam se setila da sam operatorima rekla da mogu na pauzu, jer ću ja


pripaziti da sve bude u redu. Ali to je bilo pre nekoliko časova. Dok sam sada nerado ustajala kako bih otišla do kontrolne table, shvatila sam da je njihov zahtev bio krajnje čudan. "Da li bi imala nešto protiv da odemo do trezora sa trakama da malo heklamo?" upitali su je. Da heklaju? Stigoh do kontrolne table na kojoj su se nalazili prekidači i konzole mašina za ovaj sprat i koja je bila povezana sa sigurnosnim vratima i naročitim zamkama u celoj zgradi. Pritisnuh dugme za telefon koje je svetlelo. Takoñe sam primetila da je bila upaljena crvena svetiljka za disk šezdeset tri, što je značilo da je iscurela traka. Pozvah operatora pritisnuvši dugme za trezor sa trakama i podigoh slušalicu, sneno trljajući oči. "Pan Am, noćna smena", izgovorih. "Je l' vidiš?" reče slatki glasić sa nepogrešivim naglaskom britanske više klase. "Rekoh ti da sigurno radi! Ona uvek radi." To je bilo upućeno nekome na drugom kraju žice. Zatim se taj isti glas obrati njoj: "Ket, draga, kasniš! Samo tebe čekamo. Već je prošlo jedanaest. Zar si zaboravila šta je večeras?" "Lueline", počeh, bolno se protežući kako bih odagnala ukočenost iz ruku i nogu. "Stvarno ne mogu da doñem, moram da radim. Znam da sam obećala, ali..." "Nikakvo 'ali', draga. Noćas moramo svi otkriti šta nam je sudba namenila. Gatara nam je svima već prorekla sudbinu i to je bilo tako, tako zabavno. Ostala si još samo ti. Hari mi otima slušalicu, hoće da govori s tobom." Progunñah nešto i ponovo pritisnuh pozivno dugme za operatora. Gde su se deli ti prokleti operatori? I zašto, pobogu, tri odrasla muškarca žele da provedu novogodišnju noć u mračnom trezoru za trake, heklajući? "Draga", zagrme Hari svojim dubokim glasom što bi me uvek nateralo da odmaknem slušalicu od uha. Hari je bio moj klijent dok sam još radila za Trostruki-M i ostali smo dobri prijatelji. Prihvatio me je kao da sam član njegove porodice i koristio je svaku priliku da me pozove na sva moguća okupljanja, neprestano me pominjući pred svojom ženom Blanšom i njenim bratom Luelinom. U stvari, Hari je priželjkivao da se sprijateljim s njegovom groznom kćerkom, Lili, koja je bila otprilike mojih godina. Što je bilo malo verovatno. "Draga", reče Hari, "nadam se da ćeš mi oprostiti, ali upravo sam poslao Sola po tebe." "Nije trebalo da šalješ kola, Hari", odvratih. "Zašto me nisi prvo pitao, nego si Sola poslao napolje po ovakvom vremenu?" "Zato što bi me odbila", obrazloži Hari. Što je bilo tačno. "A Sol i inače voli da se vozika unaokolo. To mu je posao, šofer je. Koliko ga plaćam, samo bi mi još falilo da se žali. Kounačno, duguješ mi to." "Ništa ja tebi ne dugujem, Hari", odvratih. "Zar si zaboravio ko je za koga šta učinio?"


Pre dve godine obezbedila sam transportni sistem za Harijevu kompaniju, koji mu je omogučio da postane vodeći prodavac krzna ne samo u Njujorku, već i na celoj severnoj polulopti. "Harijeva kvalitetna ekonomična krzna" mogla su sada bilo gde da isporuče kaput izrañen po meri u roku od dvadeset četiri sata. Nervozno pritisnuh ponovo pozivno dugme pošto je crvena lampica za drajv bez trake i dalje svetlela preda mnom. Gde su ti operatori? "Slušaj, Hari", počeh nestrpljivo, "ne znam kako si me pronašao, ali ovamo sam došla da bih bila sama. Ne mogu sada o tome da razgovaram, ali tišti me veliki problem..." "Tvoj je problem u tome što stalno radiš i što si uvek sama." "Moj problem je moja kompanija", rekoh razdražljivo. "Pokušavaju da me gurnu u novi posao o kome ništa ne znam. Nameračili su se da me spakuju i otpreme preko okeana. Potrebno mi je vreme da razmislim, vreme da se razaberem u onome što radim." "Rekoh ti", zagrme mi Hari u uvo. "Nije trebalo da veruješ tim gojima. Luteranske knjigovoñe, ko je ikada čuo za tako nešto? U redu, možda sam se jednom od njih i oženio, ali im ipak ne dozvoljavam da mi sreñuju knjige, ako razumeš šta hoću da kažem. Zato budi dobra devojčica, obuci kaput i siñi. Doñi da popijemo po piće i da mi sve lepo ispričaš. Pored toga, ova gatara je stvarno neverovatna! Godinama radi ovde, a ja tek sada prvi put čujem za nju. Da sam znao za nju, otpustio bih svog brokera i nju pitao za savet." "Ne misliš to valjda ozbiljno?" upitah ga sa gañenjem. "Zar sam te ikada zezao? Slušaj, znala je da i ti treba večeras da budeš ovde. Prvo što je upitala kada je sela za sto bilo je: 'Gde vam je prijateljica sa kompjuterima?' Možeš li u to da poveruješ?" "Ne, bojim se da ne mogu", odvratih. "Uostalom, gde ste sada?" "Kažem ti, draga. Dama insistira da doñeš ovamo. Čak mi je rekla da su tvoja i moja sudbina na neki način povezane. A to nije sve, takoñe je znala da je Lili trebalo da bude ovde." "Lili nije mogla da doñe?" upitah. To mi je bilo više nego drago, ali ipak sam se pitala kako je to njegovo jedino dete moglo da ga ostavi samog u novogodišnjoj noći. Nema sumnje da je znala koliko će biti tužan zbog toga. "Kćerke, šta da čovek radi s njima? Potrebno mi je malo moralne podrške. Udavi me šurak izigravajući dežurnog zabavljača." "U redu, doći ću", pristadoh. "Odlično. Znao sam da hoćeš. Sola ćeš naći pred vratima, a kada doñeš čeka te medveñi zagrljaj." Spustih slušalicu, osećajući još veću potištenost nego pre razgovora. Samo mi je to trebalo, da provedem veče slušajući kako Harijeva krajnje dosadna prodica mlati praznu slamu. Ali Hari je uvek uspevao da me nasmeje. Možda će i ovog puta uspeti da mi odvrati pažnju od problema koji su me mučili.


Proñoh kroz kompjuterski centar i širom otvorih vrata trezora sa trakama. Operatori su bili unutra i dodavali jedan drugome staklenu cevčicu sa belim prahom. Kada uñoh, pogledaše me pokajnički i jedan od njih mi pruži cevčicu. Kada su odlazili, očigledno nisu rekli da idu da "heklaju", već da "ušmrkuju". "Ja odoh", obavestih ih. "Šta mislite, momci, da li ste u stanju da se saberete i promenite traku na drajvu šezdeset tri, ili da tu liniju zatvorimo za noćas?" Poleteše jedan preko drugoga da izvrše ono što sam im rekla. Dohvatih kaput i tašnu i krenuh prema liftovima. Kada sam sišla, velika crna limuzina me je već čekala. Dok sam prolazila kroz predvorje mogla sam da vidim Sola kroz prozor. Iskočio je iz kola i pritrčao da mi otvori teška staklena vrata. Uskog, duguljastog lica, oštrih crta, sa dubokim borama koje su mu se protezale duž oba obraza od jagodičnih kostiju do vilice, Sol je bio čovek koji je teško mogao proći neprimećen u gomili ljudi. Bio je visok preko šest stopa, gotovo isto onoliko koliko i Hari, ali i onoliko mršav koliko je Hari bio debeo. Kada bi se našli jedan pored drugoga izgledali su kao ispupčeni i udubljeni odraz u ogledalima iz kuće smeha. Na Solovoj uniformi već su počele da se hvataju bele pahulje dok me je pridržavao ispod ruke kako se ne bih okliznula. Kada me je smestio na zadnje sedište, osmehnuo se. "Harija niste mogli da odbijete?" upita on. "Njemu čovek ne može da kaže ne." "Nemoguć je što se toga tiče", složih se. "Nisam čak sigurna ni da mu je poznato značenje reči 'ne'. Gde se tačno odigrava ta tajanstvena seansa?" "U hotelu Peta Avenija", obavesti me Sol, zalupivši vrata, te obišavši kola kako bi zauzeo mesto vozača. Upalio je motor i mi poletesmo kroz sve gušći sneg. U novogodišnjoj noći na glavnim ulicama Njujorka vlada gotovo isto onakva gužva kao i tokom bela dana. Taksiji i limuzine kruže avenijama, a pijanci se klate pločnicima u potrazi za novim barom. Ulice su prepune traka i konfeta, a vazduh ispunjen sveopštom histerijom. Ni ova novogodišnja noć nije bila izuzetak. Umalo nismo naleteli na nekoliko kavkadžija koji su posrčući izleteli iz jednog bara pravo na Solov branik, a iz nekog prolaza doletela je šampanjska boca i odbila se o krov limuzine. "Ovo baš neće biti prijatna vožnja", primetih. "Navikao sam", odvrati Sol. "Svake novogodišnje noći vozim gospodina Rada i njegovu porodicu i uvek je ovako. Trebalo bi da me plaća kao telohranitelja." "Koliko dugo ste sa Harijem?" upitah ga dok smo šibali niz Petu aveniju pored svetlucavih zgrada i nejasno osvetljenih izloga. "Dvadeset pet godina", odgovori on. "Počeo sam da radim za gospodina Rada


pre no što se Lili rodila. U stvari, još pre no što se oženio." "Mora da ti se dopada da radiš za njega",primetih. "To mi je posao", odvrati Sol. A onda, posle kratkog oklevanja, dodade: "Poštujem gospodina Rada. Bio sam pored njega i kada mu je bilo teško. Sećam se dana kada nije mogao da me plaća, ali je to ipak činio, pa makar ostao bez prebijene pare. Oduvek je voleo da ima limuzinu. Govorio je da se kada ima šofera oseća otmeno." Sol zaustavi kola jer je na semaforu bilo crveno svetlo; zatim se okrenu i reče mi preko ramena. "Znate, u stara vremena smo krzno isporučivali limuzinom. Bili smo prvi krznari u Njujorku koji su to radili." U glasu mu se osećao ponos. "Danas uglavnom vozim gospoñu Rad i njenog brata u kupovinu kada nisam potreban gospodinu Radu. Ili vozim Lili na mečeve." Nastavili smo da se vozimo u tišini do donjeg dela Pete Avenije. "Lili se noćas nije pojavila", primetih. "Nije", potvrdi Sol. "Zato sam i prekinula posao. Šta je to toliko važno da nije mogla odvojiti nekoliko časova da ih provede sa ocem u novogodišnjoj noći?" "Poznato vam je čime se bavi", reče Sol dok se parkirao pred hotelom Peta Avenija. Možda mi se samo učinilo, ali zvučao mi je nekako ogorčeno. "Radi ono što stalno radi. Igra šah." Hotel Peta Avenija smešten je na zapadnoj strani Pete Avenije, nekoliko blokova iznad parka Vašington Skver. Mogla sam da vidim drveće prekriveno snegom debelim kao umućeni šlag, koje je štrčalo uvis nalik na kape patuljaka oko glomaznog luka što je obeležavao ulaz u Grinič Vilidž. Godine 1972. javni bar hotela još nije bio renoviran. Poput mnogih hotelskih barova u Njujorku, i ovaj je krajnje verno dočaravao izgled tjudorske seoske krčme, tako da vam se činilo da bi bilo primerenije da ste pred ulazom privezali konja umesto što ste izišli iz limuzine. Velike prozore koji su gledali na ulicu nadvisivali su teški ukrasi od brušenog i bojenog stakla. Pucketava vatra u velikom kamenom kaminu osvetljavala je lica učesnika u bučnoj pijanci i bacala rumeni sjaj kroz fasete brušenog stakla, odbijajući se o snegom prekrivenu ulicu. Hari je rezervisao okrugli hrastov sto blizu prozora. Dok smo se parkirali ispred ulaza, videla sam ga kako nam maše, naginjući se napred tako da je svojim dahom odledio krug na staklu. Luelin i Blanša sedeli su s druge strane stola i šaputali; nalikovali su na par plavokosih Botičelijevih anñela. Kao na razglednici, pomislih dok mi je Sol pomagao da iziñem iz kola. Pucketava vatra, bar pun ljudi u svečanoj odeći koji su se kretali unaokolo pri svetlosti vatre. Ništa od toga nije izgledalo stvarno. Stajala sam na trotoaru pod snegom i posmatrala iskričave pahulje kako padaju kroz snopove svetlosti što su ih bacale ulične svetiljke dok se Sol udaljavao. Trenutak kasnije Hari je izleteo na ulicu da me povede unutra, kao da se plašio da ću se istopiti i nestati poput


kakve snežne pahulje. "Draga!" povika on, zagrlivši me tako snažno da me je svaka koščica zabolela. Hari je bio ogroman: visok pest stopa i četiri ili pet inča, a reći da je bio predebeo bilo bi krajnje uljudno. Podsećao je na planinu od mesa, sa očima boje žalfije i obrazima koji su visili tako da je ličio na svetog Bernarda. Na sebi je imao smešan večernji sako od crvenog, zelenog i crnog tartana koji ga je, ako je to uopšte bilo moguće, činio još glomaznijim. "Tako mi je drago što si došla", reče on, uhvativši me za ruku i povevši me kroz predvorje i kroz teška dvostruka vrata što su vodila u bar, gde su nas čekali Luelin i Blanša. "Draga, draga Ket", reče Luelin ustavši da bi me ovlaš poljubio u obraz. "Blanša i ja smo se baš pitali hoćeš li uopšte stići, zar ne, najdraža?" Luelin je Blanšu uvek zvao "najdraža", imenom kojim se Mali Lord Fontleroj uvek obraćao svojoj majci. "Uistinu, draga", nastavi on, "odvući tebe od tih tvojih kompjutera isto je tako teško kao odvojiti Hitklifa od samrtničke postelje već poslovične Katarine. Kunem ti se da često razmišljam o tome šta biste ti i Hari radili da ne morati svakog dana da jurite na posao." "Zdravo, draga", pozdravi me Blanša, mahnuvši mi rukom da se sagnem i poljubim je u njen hladni, porculanski obraz. "Izgledaš predivno, kao i uvek. Sedi, molim te. Šta da ti Hari donese za piće?" "Doneću joj punč s jajima", reče Hari, sijajući nad nama poput kakve vesele karirane jelke. "Ovde imaju predivan punč od jaja. Prvo punč, a onda izaberi šta god hoćeš." On krenu kroz gužvu ka baru, nadvisujući sve u prostoriji. "Hari nam kaže da odlaziš u Evropu?" primeti Luelin spustivši se na stolicu pored mene i ispruživši ruku prema Blanši da mu doda piće. Blanšina tamnozelena večernja haljina koja je isticala njen bledi ten, slagala se sa Luelinovim svečanim sakoom od tamnozelenog somota dopunjenim crnom kravatom. Iako su oboje imali preko četrdeset godina, izgledali su veoma mladoliki, ali ispod tog sjaja i politure zlatnih pročelja krili su se cirkuski psi, prostodušni i prirodni uprkos tome što su bili doterani. "Ne u Evropu", odvratih. "U Alžir. To mi je neka vrsta kazne. Alžir je grad u Alžiru..." "Znam gde se nalazi", prekide me Luelin. On i Blanša izmenjaše poglede. "Kakva podudarnost, zar ne najdraža?" "Da sam na tvom mestu, ne bih to pomenula Hariju", primeti Blanša, igrajući se svojom dvostrukom savršenom bisernom ogrlicom. "Uopšte ne podnosi Arape. Trebalo bi samo da ga čuješ." "Nimalo ti se neće dopasti", dodade Luelin. "Grozno mesto. Siromaštvo, prljavština, bubašvabe. I kuskus, grozna mešavina testa koje se puši i masne ovčetine."


"Jesi li bio tamo?" upitah, oduševljena Luelinovim razdraganim primedbama o mestu mog skorog izgnanstva. "Ja, nipošto", reče on. "Ali baš sam tražio nekog da umesto mene ode tamo. Ni reči, draga, ali verujem da sam konačno pronašao pokrovitelja. Verovatno ti je poznato da sam s vremena na vreme morao, što se finansija tiče, da se oslanjam na Harija..." Niko nije bolje od mene znao koliko je Luelin dugovao Hariju. Čak i da Hari nije neprestano o tome govorio, Luelinova prodavnica antikviteta na Medison Aveniji bila je dovoljan dokaz njegovog finansijskog stanja. Prodavci su se obrušavali na vas kada biste ušli kao da ste se našli na otpadu starih automobila. Većina uspešnih antikvarnica u Njujorku prodaje robu samo na zahtev kupca... a ne iz zasede. "Ali sada sam", i dalje je govorio Luelin, "otkrio pokrovitelja koji sakuplja veoma retke primerke. Kada bih uspeo da otkrijem gde se nalazi i nabavim ono za čim upravo traga, možda bih uspeo sebi da kupim kartu za nezavisnost." "Hoćeš da kažeš da se ono što taj čovek želi nalazi u Alžiru?" upitah, pogledavši Blanšu. Pijuckala je svoj koktel sa šampanjcem, naizgled ne slušajući naš razgovor. "Ako uopšte poñem, to će biti tek za tri meseca kada dobijem vizu. A zašto ne poñeš sam tamo, Lueline?" "Nije to tako jednostavno", odvrati Luelin. "Moja tamošnja veza je jedan posrednik za antikvitete. On zna gde se taj predmet nalazi, ali ga ne poseduje. Nalazi se u jednom osamljenom samostanu. Možda će biti potrebno vremena i napora da se do njega doñe. Stoga bi bilo jednostavnije da se time pozabavi neko ko boravi tamo..." "Zašto joj ne pokažeš sliku", predloži Blanša tihim glasom. Luelin je pogleda, klimnu i izvuče iz gornjeg džepa presavijenu sliku u boji koja kao da je bila iscepana iz neke knjige. Spustio ju je na sto ispred mene i poravnao. Prikazivala je veliku izrezbarenu figuru čoveka, očigledno od slonove kosti ili od svetlo obojenog drveta, koji je sedeo na stolici nalik na presto, postavljenoj na leña slona. Stolicu je pridržavalo, stojeći na leñima slona, nekoliko malih pešaka, a oko slonovih nogu nalazile su se veće figure ljudi koji su jahali na konjima noseći srednjevokovno oružje. Statueta je bila veličanstvena, očigledno veoma stara. Nisam bila baš sigurna šta je predstavljala, ali dok sam je posmatrala iznenada sam osetila neku jezu. Bacila sam pogled prema prozorima oko našeg stola. "Kako ti se čini?" upita me Luelin. "Izvanredna je, zar ne?" "Osećate li promaju?" upitah. Ali Luelin odmahnu glavom. Blanša me je posmatrala, čekajući da čuje šta mislim. Luelin nastavi: "To je arapska kopija indijske slonovače. Ova ovde nalazi se u Nacionalnoj biblioteci u Parizu. Možeš otići da je pogledaš ako se budeš zadržavala u Evropi. Ali ja verujem da je indijska figura čija je ovo kopija, u


stvari, kopija jedne daleko starije figure koja još nije pronañena. Zove se "'Kralj Karla Velikog'." "Zar je Karlo Veliki jahao na slonovima? Mislila sam da je to bio Hanibal. "Ta figura ne prikazuje Karla Velikog. To je kralj iz šahovske garniture za koju se pretpostavlja da je pripadala Karlu Velikom. Ovo je kopija kopije. Originalna figura je legendarna. Koliko je meni poznato, niko je nikada nije video." "Otkud onda znaš da postoji?" poželeh da doznam. "Postoji", odvrati Luelin. "Cela ta šahovska garnitura opisana je u Legendi o Karlu Velikom. Moj pokrovitelj je već nabavio nekoliko figura i sada želi da kompletira garnituru. Voljan je da plati stvarno velike svote za preostale figure. Ali želi da ostane anoniman. Sve ovo mora ostati u strogoj tajnosti, draga moja. Verujem da su originali napravljeni od dvadeset četvorokaratnog zlata i ukrašeni retkim draguljima." Zurila sam u Luelina, pitajući se da li sam ga dobro čula. A onda sam shvatila na šta me navlači. "Lueline, postoje zakoni koji zabranjuju iznošenje zlata i dragog kamenja iz stranih zemalja, a da i ne pominjem predmete od velike istorijske vrednosti. Jesi li poludeo, ili nameravaš da me strpaš u kakav arapski zatvor?" "Ah. Hari se vraća", primeti mirno Blanša, ustajući kao da želi da protegne svoje dugačke noge. Luelin žurno smota sliku i gurnu je nazad u džep. "Ni reči o ovome mome zetu", prošaputa on. "Porazgovaraćemo ponovo pre no što poñeš na put. Samo da znaš, oboje bismo mogli debelo da zaradimo." Odmahnuh glavom, pa i sama ustadoh kada je Hari stigao sa poslužavnikom punim čaša. "Vidi, vidi", poče glasno Luelin, "evo Harija sa punčem od jaja, svima nam je doneo po jedan! Kako je to lepo od njega." Nagnuvši se zatim prema meni, prošaputa: "Mrzim punč od jaja. Napoj za svinje, eto šta je to." Ali uzeo je poslužavnik od Harija i pomogao mu da podeli čaše. "Dragi", reče Blanša, pogledavši u svoj sat optočen draguljima, "pošto se Hari vratio i svi smo na okupu, mogao bi da potražiš tu gataru. Već je petnaest do dvanaest i Ket bi trebalo pre ponoći da sazna šta je čeka u budućnosti." Luelin klimnu i udalji se, sav srećan što će ipak moći da propusti punč od jaja. Hari sumnjičavo pogleda za njim. "Znaš", obrati se on Blanši, "u braku smo već dvadeset pet godina i svake godine se pitam ko to na Božićnim sedeljkama zaliva cveće mojim punčem od jaja." "Ovaj punč od jaja je odličan", primetih. Bio je gust i penast i imao je divan ukus alkohola. "Taj tvoj brat..." nastavi Hari. "Sve ove godine ga pomažem, a on zaliva cveće mojim punčem od jaja; prva dobra ideja do sada mu je ova sa gatarom." "U stvari", umeša se Blanša, "Lili je bila ta koja ju je preporučila, mada sam


Bog zna kako je otkrila da u hotelu Peta Avenija radi jedna gatara! Možda je ovde učestvovala na nekom šahovskom takmičenju", dodade ona suvo. "Danas ih održavaju posvuda." Dok je Hari ad nauseam pričao o tome kako Lili da odvrati od šaha, Blanša je zaključila da je bolje praviti pogrdne primedbe na tu temu. Okrivljivali su jedno drugo što je njihovo jedino dete ispalo tako neobično. Lili ne samo da je igrala šah, ona ni o čemu drugom nije razmišljala. Nisu je zanimali ni posao ni udaja - što je za Harija bio dvostruki trn u oku. Blanša i Luelin su prezirali "grozna" mesta i ljude koje je posećivala. Da budem iskrena, teško je bilo prihvatiti opsesivnu aroganciju koju je ova igra usadila u nju. Ceo njen život sastojao se od pomeranja gomile drvenih figura po tabli. U izvesnoj meri sam opravdavala stav njene porodice. "Dozvoli da ti kažem šta mi je gatara rekla o Lili", nastavi Hari, ne obraćajući pažnju na Blanšu. "Rekla mi je da će neka mlaña žena koja ne pripada mojoj porodici odigrati važnu ulogu u mom životu." "Kao što možeš i pretpostaviti, Hariju se to mnogo dopalo", primeti Blanša, osmehnuvši se. "Rekla je da su pešaci u igri koja se zove život otkucaji srca i da pešak može da menja pravac kretanja ako mu druga žena pomogne. Mislim da se to odnosilo na tebe..." "Rekla je: 'Pešaci su duša šaha'" prekide ga Blanša. "Čini mi se da su to bile njene reči..." "Kako to da si ih upamtila?" upita Hari. "Jer ih je Lu zapisao na salveti", odvrati Blanša. "'U igri koja se zove život pešaci su duša šaha. Čak i ponizan pešak može promeniti odeću. Neko koga voliš dovešće do preokreta. Žena koja je bude privela cilju, raskinuće vidljive stege i okončati sve onako kako je predskazano.'" Blanša spusti salvetu i otpi gutljaj šampanjca, uopšte nas ne pogledavši. "Jesi li čula?" upita me Hari sav srećan. "Ja sam to ovako protumačio: ti ćeš izvesti neko čudo... nateraćeš Lili da na izvesno vreme ostavi šah i počne da vodi normalan život." "Da sam na tvom mestu ne bih zadržavala dah", primeti Blanša pomalo hladno. Upravo u tom trenutku stigao je Luelin u pratnji gatare. Hari ustade i ustupi joj mesto pored mene. Moj prvi utisak bio je da žele sa mnom da se našale. Izgledala je od pete do glave groteskno; prava antika. Sva zgrbljena, sa nakostrešenom kosom koja je ličila na periku, zurila je u mene kroz naočari u obliku šišmišovih krila ukrašene imitacijom dragog kamenja. Bile su joj pričvršćene oko vrata dugačkim lancem od raznobojnih gumenih traka vezanih u petlje, kakve prave deca. Na sebi je imala ružičasti džemper ukrašen belim radama od sitnih perlica, zelene pantalone koje su joj loše stajale i


svetloružičaste, zdelaste cipele na kojima je bilo izvezeno ime "Mimsi". Uza se je imala podmetač sa štipaljkom "mejsonajt" koji je s vremena na vreme konsultovala, kao da je vodila nekakvu evidenciju. Takoñe je žvakala voćnu žvakaću gumu. Kad god bi progovorila zapahnuo bi me njen miris. "Ovo je tvoja prijateljica?" upita ona kreštavim glasom. Hari klimnu i pruži joj nešto novca, koji ona zakači za podmetač, napravivši kratku zabelešku. Zatim sede pored mene, a Hari se smesti s njene druge strane. Stade da me posmatra. "A sada, draga", reče Hari, "samo klimni ako je u pravu. Da je ne izbaciš iz..." "Ko ovde proriče budućnost, a?" odbrusi starica, i dalje me proučavajući kroz svoje biseraste naočari. Ostala je tako dosta dugo da sedi, uopšte se ne žureći da mi prorekne budućnost. Posle nekoliko trenutaka, svi se uznemiriše. "Zar ne bi trebalo da mi gledate u dlan?" upitah. "Moraš da ćutiš!" opomenuše me Hari i Luelin uglas. "Tišina!" reče nervozno gatara. "S njom neće biti lako. Pokušavam da se koncentrišem." Nema sumnje da upravo to radi, pomislih. Nije skidala pogled sa mene od trenutka kada je sela. Bacih pogled na Harijev sat. Bilo je sedam minuta do ponoći. Gatara je i dalje nepomično sedela. Kao da se skamenila. U celoj prostoriji ljudi su postajali sve razdraganiji što se približavala ponoć. Glasovi su im bili razuzdani i sve vreme su vrteli šampanjskim bocama po posudama za led, trudeći se da naprave što veću buku, izvlačeći pri tom smešne papirnate šešire, zastavice i konfete. Spremali su se da izbace staru godinu kao pajaca iz kutije. U tom trenutku sam se setila zašto sam uvek izbegavala da napolju slavim Novu godinu. Gatara kao da nije primećivala šta se oko nje dogaña. Samo je sedela. I zurila u mene. Odvratih pogled. Hari i Luelin su se naginjali napred zadržavajući dah. Blanša je sedela zavaljena na stolici mirno promatrajući vračarin profil. Kada sam vratila pogled na staricu, ova se još nije pomerila. Kao da je zapala u trans usled koga je gledala pravo kroz mene. A onda se njene oči lagano usredsrediše na moje. Kada se to dogodilo, osetila sam istu onu jezu kao malopre. Samo ovog puta kao da je dolazila iznutra. "Ništa ne govori", iznenada mi došapnu gatara. Prošao je trenutak pre no što sam shvatila da su se njene usne pomerile, da je to ona progovorila. Hari se naže još više napred kako bi mogao da je čuje, a za njim i Luelin. "U velikoj si opasnosti", reče. "Svuda oko tebe osećam opasnost. Sada." "Opasnost?" ponovi mrko Hari. Upravo u tom trenutku stiže kelnerica sa šampanjcem na ledu. Hari joj nervozno domahnu da ga ostavi i udalji se. "O čemu ti to govoriš? Je li to neka šala?" Gatara tada spusti pogled na podmetač, dobujući olovkom po metalnom


okviru, kao da nije mogla da se odluči da li da nastavi. Počela sam da se dosañujem. Zašto li je ova koktelska gatara pokušavala da me zaplaši? Ona iznenada podiže pogled. Mora da je primetila bes na mom licu, jer je postala veoma poslovna. "Ti si dešnjak", reče. "Što znači da ti je na levom dlanu ispisana sudbina koja ti je roñenjem predodreñena. Desni dlan kazuje pravac kojim se krećeš. Daj mi da ti vidim prvo levi dlan." Moram priznati da je to čudno, ali dok je ćutke zurila u moj levi dlan, počelo je da me prožima neko jezivo osećanje da je ona odista mogla tamo nešto da vidi. Njeni krhki, iskrivljeni prsti kojima je stezala moju šaku bili su hladni kao led. "Auuh", izusti ona čudnim glasom. "Kakva šaka, mlada damo." Ostala je ćutke da sedi i zuri u moj dlan, a oči su joj se sve više širile iza naočara ukrašenih šljokicama. Podmetač joj skliznu sa krila na pod, ali se niko ne saže da ga dohvati. Oko našeg stola kao da se gomilala neka potisnuta energija, koja je sve prisutne sputavala da progovore. Svi su gledali u mene dok je u prostoriji oko nas buka postajala zaglušujuća. Kada je gatara obema šakama ščepala moju, ja osetih bol. Pokušala sam da izvučem šaku, ali ona ju je držala kao u samrtničkom grču. Ne znam zbog čega, ali to me je razljutilo. Takoñe mi je bilo pomalo muka od punča i zadaha voćne žvake. Drugom šakom oslobodih se njenih dugačkih košćatih prstiju i zaustih da nešto kažem. "Saslušaj me", prekinu me ona blagim glasom, sasvim različitim od malopreñašnjeg kreštanja. Shvatih da joj naglasak nije američki, mada nisam mogla da odredim odakle je. I premda sam na osnovu sede kose i pogrbljenog stasa pretpostavila da je veoma stara, sada sam primetila da je viša no što mi se to u prvi mah učinilo, a fina koža nije joj gotovo uopšte bila izborana. Ponovo zaustih da nešto kažem, ali Hari u tom trenutku iskobelja svoju telesinu iz stolice i uspravi se nad nama. "Ovo postaje suviše melodramatično za mene", reče on, spustivši šaku na gatarino rame. Drugom šakom je iz džepa izvukao još novca i počeo da joj ga gura u ruke. "Recimo da je za sve kriva ova noć, važi?" Gatara se ni ne osvrnu na njega već se naže prema meni. "Došla sam da te upozorim", prošaputa ona. "Gde god da poñeš, stalno se osvrći za sobom. Ne veruj nikom. Sumnjaj u sve. Jer linije tvoga dlana otkrivaju... ovo je dlan koji nosi predskazanje." "Čije predskazanje?" upitah. Ona mi ponovo dohvati šaku i stade nežno prstima da prevlači preko linija na mom dlanu, sklopljenih očiju kao da čita Brajovu azbuku. Nastavila je da govori šapatom, kao da se priseća nečega, kakve pesme koju je davno čula. "Jednako kao što ključ čine linije ove, a tek kao što će na šahovska ličiti polja


kada četiri budu meseca i dana, da moraš jednom još, znaj, pripaziti pomno mat da ne zadaš glasno. Od igara, eto, tih metafora jedna, a druga je prava rana. Uvek se ta mudrost sticala kasno. Bitke je beli u nedogled vodio nove. Evo, crni će onaj uvek biti što će mu usud doneti jasno. Kruži u potrazi za trideset tri i tri i pati se kroz snove. Velom zauvek tim nañu se skrivena vrata tajna." Nisam ni reč progovorila kada je završila, a Hari je nepomično stajao sa rukama u džepovima. Pojma nisam imala šta je htela da kaže - ali sve je to bilo čudno. Činilo mi se kao da sam već jednom bila u ovom baru i slušala ove reči. Odagnala sam tu pomisao kao dQja-vu. "Pojma nemam o čemu govorite", rekoh glasno. "Ne razumeš?" upita ona. Čudno, ali uputila mi je jedan neobičan, gotovo saučesnički osmeh. "Razumećeš", nije se dala smesti. "Dan četvrti, četvrtog meseca? Da li ti to nešto znači?" "Da, ali..." Ona prinese prst ustima i zavrte glavom. "Nikom ne smeš reći šta to znači. Uskoro ćeš razumeti i ostalo. Jer ovo je dlan koji nosi predskazanje, dlan Sudbine. Zapisano je... 'Četvrtog dana četvrtog meseca, doći će Osmica.'" "Šta to znači?" povika upaničeno Luelin. Zatim ispruži ruku preko stola i ščepa njenu, ali mu se ona izmigolji. Upravo u tom trenutku u protoriji zavladaše posvemašnja tama i neopisiva larma. Čula sam kako izleču zapušači iz boca sa šampanjcem i ljude kako uglas viču: "Srećna Nova godina!" Na ulici su pucale petarde. Naspram tinjavih ugaraka u kaminu uvijale su se izobličene siluete pijanaca nalik na pocrnele duhove iz Danteovog pakla. Njihovi krici odzvanjali su kroz tamu. Kada su se svetla ponovo upalila, gatare više nije bilo. Hari je stajao pored svoje stolice. U čudu se pogledasmo preko praznog prostora koji je ona zauzimala pre samo jednog trenutka. Hari se nasmeja, nagnu i poljubi me u obraz. "Srećna ti Nova godina, draga", požele mi on, srdačno me stegnuvši u zagrljaj. "Kakva te samo sudbina čeka, šta kažeš? Izgleda da mi ova ideja nije bila jedna od srećnijih. Izvini." S druge strane stola sedeli su jedno uz drugo Blanša i Luelin i nešto šaputali. "Doñite, vas dvoje", reče Hari. "Hajde da gucnemo malo ovog šampanjca za koji sam se do guše zadužio. Ket, i tebi će dobro doći." Luelin ustade i priñe mi, spustivši ovlaš usne na moj obraz. "Draga Ket, moram se složiti s Harijem. Izgledaš kao da si upravo videla duha." Stvarno sam se osećala pomalo isceñenom. Pripisala sam to napetosti poslednjih nedelja i poznom času. "Kakva grozna starica", nastavi Luelin. "I sve te gluposti o nekakvoj opasnosti. Ipak mi se čini da je za tebe sve to imalo nekog smisla. Ili se možda varam?"


"Bojim se da se ipak varaš", odvratih. "Šahovske table, brojevi i... šta je to osmica? Osam čega? Nisam mogla da je uhvatim ni za glavu ni za rep." Hari mi dodade čašu šampanjca. "Ma, nije ni važno", primeti Blanša, dodavši mi salvetu preko stola. Na njoj je bilo nešto nažvrljano. "Lu je sve na njoj zapisao, pa neka ti se nañe. Možda se kasnije nečega setiš. Ali nadajmo se da nećeš! Sve mi je to zvučalo prilično obeshrabrujuće." "Ma, hajde, molim te, sve je to samo šala", reče Luelin. "Žao mi je što je sve ispalo na kraju tako čudno, ali ipak je pomenula šah, zar ne? Ono o 'matu' i ostalo. Vrlo čudno. Znaš da reč 'mat'... 'šahmat', u stvari... dolazi od persijskog Shah-mat. I znači 'smrt kralju'. Ako to povežemo sa činjenicom da je rekla kako si u opasnosti... jesi li potpuno sigurna da ne razumeš ništa od ovoga?" navaljivao je dalje Luelin. "Oh, prekini, molim te", reče Hari. "Pogrešio sam kada sam kazao da je moja sudbina na bilo koji način povezana sa Lili. Očigledno je sve to samo gomila besmislica. Zaboravi na to ili će te mučiti noćne more." "Lili nije jedina osoba za koju znam da igra šah", rekoh mu. "U stvari, imam prijatelja koji je nekada igrao i na takmičenjima..." "Stvarno?" požuri da upita Luelin. "Da li ga znam?" Odmahnuh glavom. Blanša se upravo spremala nešto da kaže kada joj Hari dodade čašu penušavca. Ona se osmehnu i srknu piće. "Dosta, nazdravimo Novoj godini, šta god nam ona donela", predloži Hari. Posle otprilike pola sata ispraznili smo bocu šampanjca. Kounačno smo pokupili kapute i izišli, natrpavši se u limuzinu, koja se odnekud pojavila pred ulazom. Hari naredi Solu da prvo mene odveze do Ist Rivera. Kada stigosmo do moje zgrade, Hari iziñe iz kola i snažno me zagrli. "Nadam se da će ti naredna godina biti predivna", reče. "Možda ćeš uspeti da učiniš nešto od te moje nemoguće kćeri. U stvari, siguran sam da hoćeš. To mi kažu moje zvezde." "I ja ću uskoro videti sve zvezde, ako ne legnem", rekoh mu pokušavši da potisnem zevanje. "Hvala za punč s jajima i šampanjac." Stegoh Hariju ruku, a on ostade da me isprati pogledom dok sam nestajala u mračnom predvorju. Vratar je spavao, uspravno sedeći na stolici pored vrata. Nije se ni pomerio dok sam prolazila kroz veliki, nejasno osvetljeni foaje i ulazila u lift. U zgradi je bilo tiho kao u grobu. Pritisla sam dugme i vrata se zatvoriše za mnom. Dok se lift peo, izvukla sam iz džepa kaputa salvetu i još jednom pročitala gatarine reči koje je Luelin na njoj zapisao. Sve to i dalje nije imalo nikakvog smisla, pa sam je vratila u džep. Imala sam dovoljno problema i nisu mi bili potrebni novi, izmišljeni. Ali kada su se vrata lifta otvorila i ja krenula niz senkama ispunjeni hodnik ka svom


stanu, upitah se kako je gatara mogla znati da sam roñena četvrtog dana četvrtog meseca. 4. FIJANKETO

Aufini (biskupi - "lovci") jesu prelati sa rogovima... Oni se kreću i uzimaju ukoso, zato što gotovo svaki biskup ("lovac") zloupotrebljava svoje zvanje pohotom. Kvendam Moralitas de Skakario, Papa Inoćentije III (1198-1216) PARIZ, LETO 1791. "Oh, merd. Merd!" povika Žak-Luj David. Zatim, besan i razočaran, zavrljači na pod četkicu od fine samurovine, koja mu je inače bila privezana za šaku, i skoči na noge. "Rekao sam vam da se ne pomerate. Ne pomerate! Nabori su se pomakli. Sve je propalo!" Zatim se zagleda u Valentinu i Mirelu, smeštene na visokim skelama nasred ateljea. Bile su gotovo nage, obavijene samo providnom gazom, pažljivo naboranom i pričvršćenom ispod grudi, kako bi podsećala na odeću kakva se nosila u drevnoj Grčkoj i koja je tih dana bila u Parizu u modi. David stade da gricka palac. Njegova tamna, razbarušena kosa štrčala je na sve strane, a crne oči su mu divlje sevale. Marama na žuto-plave pruge, dvaput obmotana oko vrata i samo ovlaš privezana, bila je prošarana ugljenom prašinom. Široki, izvezeni reveri sakoa od zelenog somota bili su mu nehajno iskrivljeni. "Sada ću morati sve ponovo da nameštam", žalio se on. Valentina i Mirela su ćutale. Obrazi su im goreli od srama, dok su razrogačenih očiju zurile u otvorena vrata iza slikara. Žak-Luj nervozno pogleda preko ramena. Tamo je stajao jedan visoki, lepo grañeni mladić, izuzetno lepih crta lica tako da je gotovo ličio na anñela. Zlatna, bujna kosa slivala mu se u uvojcima svezanim na zatiljku običnom trakom. Dugačka, grimizna sveštenička odora spuštala se niz graciozno telo poput kakvog slapa. Njegove oči, prodorne i uznemirujuće plave, mirno su počivale na slikaru. Zbunjeno se osmehivao Žak-Luju. "Nadam se da ne smetam", reče on, bacivši pogled prema skelama na kojima su stajale dve devojke, u pozi srna koje samo što nisu pojurile. U glasu su mu se osećale mekoća i samouverenost više klase, koja očekuje da će njeno prisustvo biti pozdravljeno s oduševljenjem spram koga je činjenica da je nešto prekinula postajala sasvim nebitna.


"Oh, to si ti, Morise", reče razdraženo Žak-Luj. "Ko te je pustio da uñeš? Znaju da niko ne sme da me uznemirava dok radim." "Nadam se da ovako ne pozdravljaš sve svoje goste koje si pozvao na ručak", odvrati mladić i dalje se osmehujući. "Konačno, meni ovo ne liči baš mnogo na neki ozbiljan rad. Ili bi možda trebalo da kažem kako je u pitanju posao na koji bih i ja rado prionuo." On ponovo pogleda Valentinu i Mirelu, uronjene u zlatastu svetlost koja je dopirala kroz prozore na severnoj strani ateljea. Kroz providnu tkaninu mogao je da nazre obrise njihovih ustreptalih tela. "Meni se čini da si za sobom ostavio već dovoljno sličnih poslova", reče David, dohvativši drugu četkicu iz kositrenog krčaga na štafelaju. "Hajde, budi dobar momak - otidi do skele i sredi te nabore, molim te! Ja ću ti već reći kako. Jutarnja svetlost ionako samo što nije nestala. Još dvadesetak minuta i napravićemo pauzu za ručak." "Šta to skiciraš?" upita mladić. Dok se lagano približavao skelama, činilo se da pomalo hramlje i da mu svaki korak pričinjava bol. "Ugljen i tuš", odvrati David. "Tu ideju nosim u sebi već duže vreme, zasniva se na Pusenovoj temi. Otmica Sabinjanki." "Kakva slasna misao", primeti Moris, stigavši do skele. "Šta bi želeo da popravim? Meni sve izgleda krajnje dražesno." Valentina je stajala na skelama iznad Morisa, isturenog kolena i ruku podignutih u visini ramena. Mirela je klečala pored Valentine, ispruženih ruku kao da preklinje. Tamnocrvena kosa bila joj je prebačena preko jednog ramena, jedva skrivajući njena naga prsa. "Crvenu kosu treba povući unazad", dovikivao je David s druge strane ateljea, žmirkajući prema skelama i mašući četkicom kroz vazduh dok je izdavao uputstva. "Ne, ne toliko. Treba da joj prekriva samo levu dojku. Desna mora da ostane potpuno otkrivena. Potpuno otkrivena. Povuci još malo tu tkaninu. Konačno, cilj im je da zavedu vojnike što dolaze iz bitke, a ne da otvore samostan." Moris ga posluša, ali mu ruka zadrhta dok je povlačio providnu tkaninu. "Sklanjaj se. Sklanjaj se, pobogu, ne mogu da je vidim. Ko je ovde slikar?" drao se David. Moris se skloni u stranu i ovlaš osmehnu. U životu nije video ljupkije devojke i pitao se gde ih je David samo pronašao. Svi su znali da žene iz otmenih krugova čekaju u redu ispred njegovog ateljea, nadajući se da će ih portretirati kao fatalne Grkinje na nekom od svojih čuvenih platana, ali ove devojke bile su suviše sveže i neprofinjene da bi pripadale iznurenom pariskom plemstvu. Moris bi ih inače svakako već bio upoznao. Milovao je grudi i bokove više žena iz otmenih krugova od bilo kog drugog muškarca u Parizu; u njegove


ljubavnice ubrajale su se vojvotkinja de Lan, vojvotkinju de Fic-Džejms, vikontesa de Laval i princeza de Vademon. Bio je to svojevrstan klub u koji su žene mogle da se učlane u svako doba. Jedna Morisova izjava često je navoñena: "Pariz je jedino mesto u kome je lakše imati ženu nego samostan." Iako mu je bilo trideset sedam godina, Moris je izgledao deset godina mlañi i taj mladalački izgled obilato je koristio već preko dvadeset godina. U to je vreme mnogo vode proticalo ispod Pont Nefa, prijatne za uživanje i politički korisne. Ljubavnice su za njega isto onoliko činile u salonima kao i u budoarima i mada je morao sam da stekne samostan, one su mu otvorile vrata političkih sinekura koje je priželjkivao i koje će uskoro zadobiti. Žene su vladale Francuskom, a Moris je to znao bolje od bilo kog drugog. I mada nije bilo u skladu sa francuskim zakonom da žene naslede presto, one su sticale moć drugim sredstvima i sledstveno tome birale svoje kandidate. "A sada popravi Valentinine nabore", nestrpljivo doviknu David. "Moraćeš da se popneš na skele, stepenice su pozadi." Moris hramajući krenu uz stepenice do glomaznih skela, podignutih na nekoliko stopa iznad tla. Zaustavio se iza Valentine. "Znači, ime ti je Valentina", prošapta joj on na uvo. "Veoma si ljupka, draga moja, za nekoga sa muškim imenom." "A vi ste veoma raskalašni", odvrati drsko Valentina, "za čoveka koji nosi grimiznu biskupsku odoru!" "Prestanite da šapućete", zaurla David. "Namesti tu tkaninu! Svetla samo što nije nestalo." Kada je Moris posegnuo za tkaninom, David dodade: "Ah, Morise, nisam vas upoznao. Ovo su moja nećaka Valentina i njena roñaka Mirela." "Tvoja nećaka!" ponovi Moris i ispusti tkaninu kao da ga je opekla. "'Srdačna' roñaka", dodade on. "Ona je moj štićenica. Njen je deda bio jedan od mojih najdražih prijatelja; na žalost, preminuo je pre nekoliko godina. Grof od Remija. Tvoji su ga sigurno poznavali?" Moris se zaprepašćeno upiljio u Davida. "Valentina", David nastavi, "taj gospodin koji ti popravlja nabore veoma je poznat u Francuskoj. Bivši predsednik Narodne skupštine. Dozvoli da ti predstavim monsenjera Šarla Morisa de Taljeran-Perigora. Biskupa od Otina..." Mirela se trže, dok joj je dah zastao u grlu, i povuče tkaninu kako bi pokrila razgolićene grudi. Istog trenutka Valentina je tako prodorno kriknula da je gotovo probila Morisu bubne opne. "Biskup od Otina!" povika Valentina, ustuknuvši od njega. "To je taj ñavo sa raspolućenim kopitom!" Obe devojke skočiše sa skela i bose istrčaše iz sobe. Moris pogleda preko ateljea prema Davidu, s vragolastim osmehom. "Obično ne ostavljam takav utisak na slabiji pol", primeti on. "Izgleda da te je tvoj ugled ovog puta pretekao", odvrati David.


Sedeći u maloj trpezariji pored ateljea, David je gledao kroz prozor na Ri de Bak. Moris, leñima okrenut prozorima, ukočeno je sedeo na jednoj od stolica presvučenih satenom na crveno-bele pruge, postavljenih oko stola od mahagonija. Po stolu je bilo razmešteno nekoliko činija voća i nekoliko bronzanih svećnjaka; sto je bio postavljen za četvoro, a ljupko izneto posuñe bilo je ukrašeno pticama i cvećem. "Ko je mogao da očekuje da će tako reagovati?" postavi pitanje David, ljušteći prstima pomorandžu. "Izvinjavam se zbog nastale zbrke. Bio sam gore; ipak su pristale da se presvuku i siñu na ručak." "Kako je došlo do toga da si postao tutor ovim lepoticama?" upita Moris, vrteći meñu prstima čašu sa vinom, da bi potom otpio još jedan gutljaj. "Čini mi se da je to suviše za jednog čoveka. A i da ne pominjem kako je to pravo traćenje kada si ti u pitanju." David baci brz pogled prema njemu i odgovori: "Moram da priznam da si u pravu. Ni sam ne znam šta ću i kako ću. Pročešljao sam ceo Pariz tražeći odgovarajuću guvernantu koja bi nastavila da se brine o njihovom školovanju. Uopšte se ne snalazim od kada je moja žena pre nekoliko meseci otišla u Brisel." "Njen odlazak nema nikakve veze sa dolaskom tvojih dražesnih 'nećaka', zar ne?" upita Taljeran, rugajući se Davidovom položaju, dok je stezao dršku čaše. "Ma kakvi", odvrati David, veoma potišten. "Moja žena i njena porodica su zagriženi rojalisti. Nisu se slagali s mojim uzimanjem učešća u Skupštini. Oni smatraju da jedan buržoaski slikar kao što sam ja, koga je pomagala monarhija, ne treba otvoreno da podržava revoluciju. Posle pada Bastilje moj se brak pretvorio u pravi pakao. Žena je zahtevala da se odreknem mesta u Skuštini i da prekinem sa angažovanim slikarstvom; to su uslovi koje treba da ispunim ako želim da se vrati." "Ali, prijatelju, kada si otkrio Horacijevu zakletvu u Rimu, ljudi su u gomilama dolazili u tvoj atelje na Pjaca del Popolo da to platno zaspu cvećem! To je bilo prvo remek-delo Nove Republike, a ti si njen odabrani slikar." "To znam ja, ali ne i moja žena", uzdahnu David. "Odvela je decu u Brisel, a želela je da povede i moje štičenice. Ali pristavši da budem njihov tutor obavezao sam se njihovoj nastojnici da će boraviti u Parizu, za šta sam veoma izdašno plaćen. Pored toga, i meni je ovde mesto." "Njihovoj nastojnici? Tvoje štičenice su opatice?" Moris umalo nije prsnuo u smeh. "Kakva neverovatna nepromišljenost! Poveriti dve devojke, Hristove neveste, jednom četrdeset trogodišnjaku koji im nije nikakav rod. Gde je bila pamet toj nastojnici?" "Nisu one opatice, nisu položile zakletvu. Za razliku od tebe!" bocnu ga David. "A upravo ih je ta stroga stara nastojnica upozorila da si ti samo otelovljenje ñavola."


"Priznajem da nisam uvek živeo onako kako je trebalo", reče Moris. "Pa ipak me čudi što čujem da je nešto tako rekla jedna provincijska nastojnica. Trudio sam se da budem diskretan." "Ako pod diskretnim smatraš to što si Francusku preplavio nezakonitom dečurlijom dok si davao poslednju pomast i tvrdio da si sveštenik, onda zaista ne znam šta bih mogao nazvati javnim." "Nikada nisam tražio da postanem sveštenik", reče Moris pomalo ogorčeno. "Čovek se mora zadovoljiti onim što ima. Onog dana kada budem zauvek sa sebe skinuo ovu odoru, po prvi put ću se odista osećati čistim." U tom trenutku u malu trpezariju uñoše Valentina i Mirela. Bile su slično odevene u jednostavnu, sivu, putnu odeću koju im je nastojnica nabavila. Da nije bilo njihovih sjajnih uvojaka izgledale bi krajnje bezbojno. Oba muškarca ustadoše da ih pozdrave, a David zatim izmaknu dve stolice. "Čekamo vas gotovo četvrt sata", ukori ih on. "Nadam se da ćete se nadalje pristojno vladati. I pokušajte, molim vas, da budete ljubazne sa monsenjerom. Šta god da ste čule o njemu, ubeñen sam da će izbledeti pred pravom istinom. Uostalom, on je naš gost." "Da vam možda nisu rekli da sam vampir?" upita učtivo Taljeran. "I da maloj deci sišem krv?" "Oh, upravo to, monsenjeru", odvrati Valentina. "Kao i da imate raspolućeno kopito. Pošto hramljete, to mora da je istina!" "Valentina, baš si nepristojna", opomenu je Mirela. David zakloni lice šakama i ništa ne reče. "Sve je u redu", javi se Taljeran. "Objasniću otkud to da hramljem." On dohvati bocu s vinom i napuni čaše koje su stajale ispred Valentine i Mirele, a zatim nastavi. "Moji su me, dok sam bio mali, uglavnom ostavljali sa dadiljom, jednom primitivnom seljankom. Ona me je jednom prilikom podigla na vrh komode, odakle sam pao i slomio stopalo. Dadilja se plašila da obavesti moje roditelje o onome što se dogodilo, tako da mi niko nije namestio stopalo kako treba. Kako moja majka nije bila posebno zainteresovana da me često viña, stopalo je krivo zaraslo, a posle je bilo kasno da se to popravi. I to vam je cela priča. U njoj nema ničeg tajanstvenog, je li tako?" "Da li vas mnogo boli?" upita Mirela. "Stopalo? Ne." Osmehnu se Taljeran pomalo gorko. "Boli me samo ono što sam zbog njega kasnije doživeo. Izgubio sam pravo prvoroñenog sina. Moja je majka posle toga u kratkom razmaku rodila još dva sina i moja prava prenela na mog brata Arhimboa, a posle njega na Bosona. Nikako nije mogla da pristane na to da obogaljeni naslednik ponese staru titulu Taljeran-Perigora, zar ne? Poslednji put sam video svoju majku kada je došla u Otin da se usprotivi mom promovisanju u biskupa. Iako me je sama gurnula u sveštenike, nadala se da ću ostati zakopan u nekoj selendri. Uporno je tvrdila da nisam dovoljno pobožan da


bih postao biskup. Razume se, bila je potpuno u pravu." "Kako je to grozno!" povika uzbuñeno Valentina. "Ja bih je zbog toga nazvala matorom vešticom!" David skloni šake sa lica, podiže pogled ka tavanici, te pozvoni za ručak. "Da li biste stvarno to učinili?" upita je nežno Moris. "U tom slučaju, voleo bih da ste bili tamo. Priznajem da sam i sam poželeo da učinim nešto slično." Kada su svi bili posluženi i sluga se udaljio, Valentina reče: "Posle priče koju ste nam ispričali, više ne mislim da ste tako opaki kao što su nam vas predstavili. Čak mislim da ste veoma zgodni." Mirela, sva očajna, pogleda Valentinu, a David se od srca nasmeja. "Možda bi Mirela i ja trebalo da vam zahvalimo, monsenjeru, ako je odista vaša zasluga što su pozatvarali samostane", nastavi Valentina. "Da toga nije bilo, još bismo čamile u Monglanu, čeznući za životom u Parizu o kome smo maštale..." Moris je odložio nož i viljušku i zagledao se u njih. "Pomenula si opatiju Monglan? U Nižim Pirinejima? Vas dve ste došle iz te opatije? Ali zašto više niste tamo? Zašto ste otišle?" Izraz njegovog lica i žestina kojom je postavljao pitanja nateraše Valentinu da shvati kako je upravo napravila kobnu grešku. Taljeran je, uprkos svom dobrom izgledu i lepom ponašanju, ipak bio biskup od Otina, upravo onaj čovek na koga ih je nastojnica upozorila. Ako sazna da roñake ne samo da su znale za Monglansku garnituru, već i da su pomogle da se figure odnesu iz opatije, neće se smiriti dok iz njih ne izvuče sve što znaju. Nalazile su se u velikoj opasnosti već i zbog same činjenice što je saznao da su stigle iz Monglana. Iako su svoje figure iz garniture pažljivo zakopale ispod biljaka u Davidovoj bašti iza ateljea, još iste noći kada su stigle u Pariz, time nisu pokopale i sve svoje probleme. Valentina nije zaboravila na ulogu koju joj je dodelila nastojnica, da kod nje dolaze ostale opatice, koje će možda morati da beže, kako bi ostavile poverene im figure. Do sada se tako nešto nije dogodilo, ali kako su vremena u Francuskoj bila nemirna, neka od njih mogla se pojaviti svakog časa. Valentina i Mirela nisu sebi mogle da dozvole da budu pod stalnim nadzorom Šarla Morisa Taljerana. "Ponovo vas pitam", uporno nastavi Taljeran, pošto su devojke ćutale, "zašto ste napustile Monglan?" "Zato što je", odvrati nevoljko Mirela, "samostan zatvoren, monsenjeru." "Zatvoren? Zašto je zatvoren?" "Zbog odluke o sekularizaciji, monsenjeru. Nastojnica je smatrala da tamo više nismo sigurne..." "U pismima koja mi je uputila", umeša se David, "opatica mi je objasnila da je od pape primila nareñenje da zatvori samostan." "I ti si to prihvatio?" upita ga Taljeran. "Jesi li ti republikanac ili nisi?


Poznato ti je da se papa Pije javno izjasnio protiv Revolucije. Kada smo izglasali Odluku o sekularizaciji, pripretio je da će izopštiti iz crkve sve katolike iz Skupštine! Ta nastojnica je izdala Francusku kada je poslušala nareñenje italijanskog papinstva, koje, kao što ti je poznato, vrvi od habsburgovaca i španskih Burbona." "Želeo bih da istaknem da nisam ništa lošiji republikanac od tebe", primeti David vidno uzbuñen. "Ne potičem iz plemićke porodice, ja sam čovek iz naroda. Dižem se ili padam zajedno sa novom vladom. Ali zatvaranje Monglanske opatije nema nikakve veze sa politikom." "Sve na svetu, dragi moj Davide, ima veze sa politikom. Poznato ti je šta je zakopano u Monglanskoj opatiji, zar ne?" Valentina i Mirela prebledeše, ali David začuñeno pogleda Taljerana i podiže čašu. "Bah. To je priča za malu decu", reče, podrugljivo se nasmejavši. "Misliš?" upita ga onaj drugi. Posmatrao je devojke svojim prodornim plavim očima. Zatim i on podiže čašu i otpi jedan gutljaj, kao da se izgubio u mislima. Konačno se ponovo prihvatio viljuške i nastavio da jede. Valentina i Mirela su i dalje ukočeno sedele, ni ne pomišljajući na to da nastave sa jelom. "Tvoje nećakinje su, izgleda, izgubile apetit", primeti Taljeran. David se okrenu prema njima. "Šta je pa sad?" upita on. "Nemojte mi reći da i vas dve verujete u te besmislice?" "Ne, ujače", odvrati tiho Mirela. "Znamo da je to puko praznoverje." "Svakako, to je samo jedna stara legenda, je li tako?" reče Taljeran, povrativši nešto od svog malopreñašnjeg šarma. "Ali nema sumnje da ste i vi čule za nju. Recite mi, kuda je otišla ta vaša nastojnica, pošto joj se učinilo zgodno da kuje zaveru sa papom protiv francuske vlade?" "Pobogu, Morise", umeša se iznervirano David. "Čovek bi pomislio da si učio za inkvizitora. Reći ću ti kuda je otišla, ali da prestaneš s tim. Otišla je u Rusiju." Taljeran je trenutak ćutao. Zatim je lagano razvukao usta u osmeh, kao da se setio nečeg zabavnog što se ticalo samo njega. "U pravu si", složi se on sa Davidom. "Reci mi, da li su tvoje šarmantne nečakinje već imale priliku da posete parisku Operu?" "Nismo, monsenjeru", žurno odgovori Valentina. "Ali o tome smo najčešće maštale još od najranijeg detinjstva." "Zar toliko dugo?" nasmeja se Taljeran. "Pa, možda ćemo moći da nadoknadimo taj propust. Posle ručka ćemo pregledati vašu garderobu. Ja sam slučajno stručnjak za modu..." "Monsenjer savetuje pola žena u Parizu po pitanjima mode", dodade David uz grimasu. "To je jedan od mnogobrojnih načina na koje on iskazuje svoje hriščansko milosrñe." "Moram vam jednom prilikom ispričati kako sam Mariji-Antoaneti napravio


frizuru za maskenbal. Kreirao sam joj i kostim. Nisu je prepoznali ni njeni ljubavnici, a kralja i da ne pominjemo!" "Oh, ujače, smemo li zamoliti monsenjera biskupa da i nas posavetuje?" stade da moljaka Valentina. Osetila je veliko olakšanje kada je razgovor skrenuo na mnogo pristupačniju i bezopasniju temu. "Obe ste dovoljno zanosne i ovakve kakve ste." Taljeran se osmehnu. "Ali videćemo šta još možemo da učinimo da poboljšamo ono čime vas je priroda obdarila. Srećom, imam prijateljicu u čijoj sviti su najbolje krojačice Pariza... možda ste čule za gospoñu de Stal?" U Parizu nije bilo osobe koja nije čula za Žermen de Stal, u šta su se Valentina i Mirela uskoro uverile. Dok su je pratile ka njenoj zlatno-plavoj loži u Operi-Komik, primetile su da se za njom okrenuo čitav niz napuderisanih glava. Krem pariskog društva dupke je ispunio lože koje su se dizale do krova pregrejane operske kuće. Čovek nikada ne bi pomislio, gledajući taj metež od dragog kamenja, bisera i čipki, da se napolju, na ulicama, još sprovodila revolucija, da kraljevska porodica vene zatvorena u vlastitoj palati, da svakog jutra otvorena kola za prevoz zatvorenika puna plemića i sveštenstva hitaju kaldrmom prema Trgu republike. Unutar potkovičaste Opere-Komik, sve je bilo blistavo i razdragano. A najblistavija od svih, žena koja je upravo uplovljavala u svoju ložu poput kakvog velikog čamca na Seni, bila je mlada, ali već velika dama Pariza, Žermen de Stal. Valentina je saznala sve o njoj ispitujući poslugu svoga ujaka Žak-Luja. Obavestili su je da je gospoña de Stal kćerka briljantnog švajcarkog ministra za finansije Žaka Nekera, koga je Luj XVI dva puta proterao i dva puta vraćao na zahtev francuskog naroda. Njena majka, Suzana Neker, uspevala je da čitavih dvadeset godina drži najmoćniji salon u Parizu, čija je zvezda bila Žermen. Kako je i sama bila milionerka, Žermen je u dvadesetoj godini kupila sebi muža: barona Erika Stala fon Holštajna, osiromašenog švedskog ambasadora u Francuskoj. Krenuvši majčinim stopama, otvorila je vlastiti salon u švedskoj ambasadi i bacila se u politiku. Njene odaje vrvele su od lučonoša političkog i kulturnog života Francuske: Lafajet, Kondorse, Narbon, Taljeran. Žermen je postala filozof-revolucionar. Sve važne političke odluke donošene su unutar svilom presvučenih zidova njenog salona, a donosili su ih ljudi koje je samo ona mogla da okupi na jednom mestu. Sa svojih dvadeset pet godina bila je možda najmoćnija žena u Francuskoj. Dok je Taljeran bolno šepao po loži, smeštajući tri žene, Valentina i Mirela su proučavale gospoñu de Stal. Odevena u crno-zlatnu čipkanu haljinu sa dubokim izrezom, koja je isticala njene pune ruke, mišičava ramena i krupan struk, predstavljala je impozantnu priliku. Oko vrata je nosila ogrlicu od teških kameja obrubljenih rubinima, a na glavi je imala zlatni turban koji je bio njen


zaštitni znak. Nagnula se ka Valentini, koja je sedela pored nje, i prošaputala svojim dubokim, hrapavim glasom, tako da su svi mogli da je čuju. "Sutra ujutro, draga moja, ceo Pariz će se sjatiti na mom pragu da sazna ko ste. Biće to skandal i po, što je vašem pratiocu, u to sam uverena, sasvim jasno, jer bi vas inače primerenije odenuo." "Zar vam se, gospoño, naše toalete ne dopadaju?" upita Valentina sa strahom. "Obe izgledate veoma ljupko, draga", stade da je uverava Žermen, praveći pri tom grimase. "Ali devičanska boja je belo, a ne plameno crveno. I mada su mlade grudi uvek u modi u Parizu, žene ispod dvadeset godina obično nose preko ramena prebačenu maramu, što je gospodinu Taljeranu i te kako poznato." Valentina i Mirela pocrveneše do ušiju, ali se zato Taljeran usprotivi: "Ja oslobañam Francusku na vlastiti način." On i Žermen se osmehnuše jedno drugome i ona slegnu ramenima. "Nadam se da će vam se opera svideti", reče Žermen, okrenuvši se ka Mireli. "To mi je jedna od omiljenih predstava, a nisam je čula još od detinjstva. Kompozitor, Andre Filidor, najbolji je šahista Evrope. Igrao je šah i izvodio svoju muziku pred filozofima i kraljevima. Možda će vam se njegova muzika učiniti pomalo zastarela, posle Glikovih operskih novina. Nije baš lako izdržati toliko recitovanja..." "Mi još nikada nismo bile u operi, gospoño", upade joj u reč Valentina. "Nikada niste bile u operi!" ponovi Žermen glasno. "Nemoguće! Gde su vas to vaše porodice držale?" "U samostanu, gospoño", odgovori učtivo Mirela. Žermen je na trenutak nepomično zurila u nju, kao da nikada nije čula reč samostan. Zatim se okrenula prema Taljeranu. "Izgleda da si zaboravio da mi pomeneš nekoliko sitnica, prijatelju. Da sam znala da su Davidove štićenice odgajane u samostanu, sigurno ne bih odabrala operu kao što je Tom Džons." Zatim se ponovo okrenula ka Mireli i dodala: "Nadam se da nećete biti šokirane. Priča je engleska i govori o nezakonitom detetu..." "Bolje za njih da što pre nauče sve o moralu", nasmeja se Taljeran. "To je, nema zbora, tačno", procedi Žermen kroz stisnute usne. "Ako im biskup od Otina postane mentor, ovakve stvari mogle bi im biti od velike koristi." Zatim se okrenula ka pozirnici, na kojoj je u tom času počela da se diže zavesa. "Mislim da je to nešto najlepše što sam do sada doživela", izjavi Valentina posle posete operi, sedeći na debelom Abisonovom tepihu u Taljeranovoj radnoj sobi i gledajući kako plamenovi ližu po staklenim vratima zaštitne rešetke. Taljeran se zavali u naslonjač od plavkaste svile i ispruži noge na otoman. Mirela je stajala nekoliko koraka dalje i posmatrala vatru.


"Danas takoñe prvi put pijemo konjak", dodade Valentina. "Tek vam je šesnaest godina", primeti Taljeran, udišući miris konjaka iz svoje čašice, a zatim otpi gutljaj. "S vremenom ćete još mnogo toga doživeti." "Koliko je vama godina, monsenjer Taljerane?" upita Valentina. "Takve stvari se ne pitaju, nije učtivo", opomenu je Mirela koja je stajala pored kamina. "Ne smeš ljude nikada pitati koliko im je godina." "Ali, molim vas", reče Taljeran, "zovite me Moris. Imam trideset sedam godina, ali se osećam kao da mi je devedeset kada me oslovljavate sa 'monsenjer'. A sada mi kažite kako vam se dopala Žermen?" "Gospoña de Stal je bila veoma ljupka", odgovori Mirela, dok joj se crvena kosa presijavala na svetlosti vatre, iste boje kao i plamenovi. "Je li istina da je ona vaša ljubavnica?" upita Valentina. "Valentina!" povika Mirela. A Taljeran prsnu u smeh. "Nemoguća si", reče on, razbarušivši Valentininu kosu prstima, pošto se ona oslonila na njegovo koleno pri treptavoj svetlosti vatre. Zatim se obrati Mireli: "Tvoja roñaka, gospoñice, ne ume da se pretvara, što je inače uobičajeno u pariskim društvenim krugovima i, uzgred budi rečeno, tako dosadno. Njena pitanja su pravo osveženje za mene i ne mogu da me uvrede. Ovih nekoliko poslednjih nedelja, dok sam vam nabavljao garderobu i pokazivao Pariz, predstavljale su za mene melem koji je ublažio moj prirodni cinizam. Ali ko ti je kazao, Valentina, da je gospoña de Stal moja ljubavnica?" "Čula sam od posluge, monsenjeru... hoću da kažem, ujače Moris. Je li to istina?" "Ne, draga moja. Nije istina. Bar ne više. Istina je da smo nekada bili ljubavnici, ali tračevi uvek prepričavaju prošle stvari. Sada smo dobri prijatelji." "Možda vas je odbacila zbog vaše hromosti?" stade da nagaña Valentina. "Blagi Bože!" povika Mirela, koja nije bila naviknuta da izgovara takve reči. "Smesta da si se izvinila monsenjeru. Molim vas da oprostite mojoj roñaci, monsenjeru. Nije nameravala da vas uvredi." Taljeran je sedeo ćutke, gotovo u stanju šoka. Nije zaboravio da je malopre izjavio kako ga Valentina ničim što kaže ne može uvrediti, ali do sada niko u Francuskoj nije otvoreno pomenuo njegov telesni nedostatak. Počeo je da drhti jer ga je proželo neko čudno, nepoznato osećanje; zatim je uhvatio Valentinu za ruke i podigao da sedne pored njega na otoman. Nežno ju je zagrlio. "Jako mi je žao, ujače Moris", reče Valentina. Ovlaš mu je položila šaku na obraz i nasmešila se. "Do sada nisam imala prilike da vidim neki fizički nedostatak. Za mene bi bilo veoma poučno kada biste mi pokazali vaše stopalo." Mirela zaječa. Taljeran je sada zurio u Valentinu kao da ne veruje svojim ušima. Ona mu steže ruku ne bi li ga ohrabrila. Posle kraćeg vremena on ozbiljno reče: "Dobro. Ako baš želiš." Zatim s mukom podiže stopalo sa otomana, sagnu se i skide tešku čeličnu čizmu koja mu je stezala stopalo kako bi


uopšte mogao da hoda. Valentina je zagledala stopalo pri nejasnoj svetlosti vatre. Bilo je tako gadno iskrivljeno, ulubljeno, da se činilo da mu prsti rastu odozdo. Gledano odozgo stvarno je podsećalo na neku izraslinu. Valentina ga podiže, saže se i poljubi ga. Taljeran je zabezeknuto ostao da sedi u naslonjaču. "Jadno stopalo", reče ona. "Toliko si propatilo ni krivo ni dužno." Taljeran se nagnu prema Valentini. Privukavši njeno lice svome, nežno joj poljubi usne. Na trenutak su se njegova zlatna kosa i njeni beloplavi uvojci isprepleli pri svetlosti vatre. "Ti si jedina koja se ikada obratila mom stopalu kao da je nešto živo", reče joj on uz osmeh. "Time si ga veoma usrećila." Dok je on posmatrao Valentinu svojim predivnim, anñeoskim licem, uokvirenim zlatnim uvojcima sa kojih se odbleskivao sjaj vatre, Mireli je bilo teško da misli na to kako je upravo taj čovek nemilosrdno, gotovo bez ičije pomoći, uništavao katoličku crkvu u Francuskoj. Da je to bio čovek koji je želeo da se domogne Monglanske garniture. Sveće su već gotovo dogorele u Taljeranovoj radnoj sobi. Pri umirućoj svetlosti iz kamina, uglove sobe progutale su senke. Bacivši pogled na pozlaćeni časovnik iznad kamina, Taljeran vide da je već dva sata ujutro. Ustade iz naslonjača, pored koga su Valentina i Mirela sedele, dok im se kosa slivala niz njegova kolena. "Obećao sam vašem ujaku da ću vas vratiti kući u neko razumno vreme", reče im on. "Pogledajte koliko je samo sati." "Oh, ujače Moris", stade da preklinje Valentina, "molim vas dopustite da ostanemo još malo. Ovo nam je prvi izlazak u društvo. Sve vreme smo ovde u Parizu živele kao da uopšte nismo napuštale samostan." "Samo još jednu priču", složi se Mirela. "Ujak se neće ljutiti." "Pobesneće", nasmeja se Taljeran. "Ali već je ionako suviše kasno da bih vas sada vodio kući. U ovo doba noći ulicama tumaraju pijani san-kiloti, čak i po boljim četvrtima. Predlažem da pošaljemo lakeja sa pisamcetom do vašeg ujaka. Narediću sobaru Kurtijadu da vam pripremi sobu. Pretpostavljam da biste volele da budete zajedno?" Nije govorio baš istinu kada je rekao da je opasno ići ulicama u ovo doba. Taljeran je imao gomilu slugu, a David je stanovao nedaleko od njega. Ali u jednom trenutku je shvatio da ne želi da ih vrati kući, da želi da ih zadrži možda zauvek. Odugovlačio je pričajući im priče i odlažući neizbežno. Ove dve devojke, tako sveže i nevine, probudile su u njemu osećanja koja nije umeo da objasni. Nikada nije imao baš nikakvu porodicu, tako da je toplina koju je osećao u njihovom prisustvu predstavljala za njega sasvim novo iskustvo. "Oh, stvarno možemo ostati do sutra?" upita Valentina, uspravivši se i


stegnuvši Mirelinu ruku. Mirela je sumnjičavo pogleda, ali i ona je žudela da ostane. "Stvarno", odvrati Taljeran, ustavši kako bi otišao do zvona za poslugu. "Nadajmo se da do jutra ovo neće prerasti u glavni pariski skandal, kako je Žermen predskazala." Još u službenoj livreji i sasvim trezan, Kurtijad pogleda prvo prema razbarušenim devojkama, a zatim u izuveno stopalo svoga gospodara, pa ih bez ijedne reči povede uz stepenice prema velikoj gostinskoj sobi. "Da li bi gospodin mogao da nam nabavi spavaćice?" zapita Mirela. "Možda bi služavke mogle da nam pozajme svoje..." "To neće predstavljati nikakav problem", odvrati učtivo Kurtijad i odmah im donese dva raskošna svilena penjoara ukrašena rukom rañenom čipkom, koji sigurno nisu pripadali sluškinjama. Zatim se diskretno povuče. Kada su se Valentina i Mirela presvukle, očetkale kosu i uvukle u veliki mekani krevet sa savršenim baldahinom, Taljeran pokuca na vrata. "Je li vam udobno?" upita on, provirivši unutra. "Ovo je najlepši krevet koji smo videle", odgovori Mirela ispod poveće gomile jorgana. "U samostanu smo spavale na drvenim daskama, radi lepog držanja." "Što je urodilo i te kakvim plodom", primeti Taljeran uz osmeh. On priñe krevetu i sede na mali kauč pored njega. "A sada nam morate ispričati još jednu priču", obrati mu se Valentina. "Veoma je kasno..." poče Taljeran. "Priču o duhovima!" prekide ga Valentina. "Nastojnica nam nikada nije dozvoljavala da pričamo priče o duhovima, ali mi smo to ipak činile. Znate li koju?" "Na žalost ne", odvrati skrušeno Taljeran. "Kao što znate, nisam imao baš normalno detinjstvo. Niko mi nikada nije pričao takve priče." Trenutak je razmišljao. "Ali, jednom prilikom, sam sam sreo duha." "Zaista?" upita Valentina. Ona steže Mirelinu šaku ispod prekrivača. Obe su izgledale veoma uzbuñene. "Pravog duha?" "Sada mi to sve izgleda prilično besmisleno", nasmeja se on. "Morate mi obećati da nikada nećete o ovome ni reč reći svom ujaku Žak-Luju, ili će mi se smejati cela Skupština." Devojke se promeškoljiše ispod prekrivača i zakleše da će čuvati tajnu. Taljeran sede na sofu i poče svoju priču obasjan prigušenom svetlošću sveće... BISKUPOVA PRIČA Dok sam bio još jako mlad, pre no što sam se zamonašio, ostavio sam svoju biskupiju u Sen Remiju, gde je sahranjen slavni kralj Klovis, i otišao da pohañam predavanja na Sorboni. Posle dve godine provedene na ovom čuvenom


univerzitetu, došlo je vreme da objavim čime ću se u životu baviti. Znao sam da bi u mojoj porodici izbio strašan skandal ako bih odbio poziv koji su mi nametnuli; meñutim, osećao sam da sam potpuno nepodesan za sveštenika. Oduvek sam žudeo da postanem državnik. Ispod sorbonske kapele zakopane su kosti najvećeg državnika koga je Francuska ikada imala, čoveka koji je bio moj idol. Njegovo ime vam je sigurno poznato: Arman Žan di Plesi, vojvoda od Rišeljea, koji je, koristeći se retkom kombinacijom religije i politike, vladao ovom zemljom čeličnom pesnicom gotovo dvadeset godina, sve do svoje smrti 1642. Jedne noći, negde oko ponoći, ustao sam iz toplog kreveta, prebacio debelu pelerinu preko kućne haljine i spustio se niz bršljanom obrasle zidove krila u kome su bile smeštene odaje za studente, te se uputio prema sorbonskoj kapeli. Vetar je preko travnjaka nosio hladno lišće i posvuda su odjekivali čudni zvuci koje su ispuštale sove i ostala noćna stvorenja. Mada sam sebe smatrao neustrašivim, priznajem da sam se plašio. Grob u kapeli bio je mračan i hladan. U to doba niko se u njoj nije molio i samo je nekoliko sveća još gorelo oko kripte. Pripalio sam još jednu i, spustivši se na kolena, stao da preklinjem preminulog francuskog sveštenika da mi bude vodič. Dok sam objašnjavao svoj težak položaj, mogao sam da čujem, u toj ogromnoj grobnici, otkucaje vlastitog srca. Još nisam ni završio molitvu, kada na moje krajnje zaprepašćenje, grobnicom stade da duva ledeni vetar, koji pogasi sve sveće. Užasnuo sam se od straha! Progutan tamom, krenuh posrčući u potragu za novom svećom. Ali u tom trenutku začuh neki uzdah i iz groba ustade bledi, mračni duh kardinala Rišeljea! I kosa, i koža, pa čak i svečana odežda bili su mu beli poput snega; lebdeo je iznad mene, svetlucajući, potpuno providan. Da nisam već klečao, sigurno bih se stropoštao na pod. Glas mi je zastao u grlu, ni reč nisam mogao da izustim. A onda ponovo začuh isti, duboki uzdah. Kardinalov duh mi se obratio! Osetio sam kako se sav ježim dok je on pretvarao svoje sudbonosne reči u glas koji je podsećao na potmulu zvonjavu. "Zarad čega si probudio mene?" stade da odzvanja grobnicom. Pomahnitali vetrovi brisali su oko mene, i dalje sam bio okružen potpunom tamom, a noge me nisu držale tako da nisam mogao ustati i uteći. Progutah knedlu i pokušah da mu odgovorim drhtavim glasom. "Kardinale Rišelje", promucah, "tražim savet. Za života ste bili najveći francuski državnik, uprkos svom svešteničkom pozivu. Kako ste se dokopali tolike vlasti? Molim vas, otkrijte mi svoju tajnu, jer nameravam da sledim vaš primer." "Ti?" zatutnja izduženi stub dima, počevši da se diže prema tavanici grobnice kao da je strašno uvreñen. Strujao je od zida do zida poput čoveka koji koracima premerava pod. Svakim korakom širio se sve više dok njegovo prozirno obličje


nije ispunilo prostoriju, krećući se poput razbesnele oluje pred eksploziju. Sav sam se skupio. Duh na kraju ipak progovori. "Tajna za kojom sam tragao ostala je za mene večna tajna..." Duh se i dalje valjao preko svoda grobnice, a njegov oblik sve se više rasipao što je postajao tanji. "Njena moć pokopana je sa Karlom Velikim. Pronašao sam samo prvi ključ. Pažljivo sam ga sakrio..." Bledo je zatreperio naspram zida nalik na plamen koji samo što se nije ugasio. Skočih na noge i mahnito pokušah da sprečim njegovo nestajanje. Na šta je to ciljao? Kakva je to tajna bila zakopana sa Karlom Velikim? Nadjačah huk vetra koji je proždirao duha na moje oči. "Sire, blagosloveni svešteniče! Kažite mi, molim vas, gde mogu da nañem taj ključ o kome ste govorili." Duh je već potpuno nestao, ali začuh njegov glas nalik na odjek što se odbija o zidove nekog dugačkog, dugačkog hodnika. "Fransoa... Mari... Arue..." i to je bilo sve. Vetar utihnu i ono nekoliko sveća ponovo zaplamsa. Stajao sam sam u grobnici. Posle dužeg vremena vratio sam se preko travnjaka u studentske odaje. Narednog jutra bio sam sklon da poverujem da je to sve bio samo ružan san, ali uvelo lišće i slabi miris kripte koji su se zadržali na mojoj pelerini uveriše me da sam sve to odista doživeo. Kardinal mi je saopštio da je pronašao prvi ključ za rešavanje velike tajne. I trebalo je taj ključ da potražim kod velikog francuskog pesnika i dramopisca, Fransoa Mari Aruea, poznatijeg kao Volter. Volter se pre izvesnog vremena vratio u Pariz iz samonametnutog izgnanstva na svom imanju u Ferneju, pod izgovorom da namerava da upriliči izvoñenje nove drame. Meñutim, vladalo je uverenje da je došao kući da umre. Kako je moguće da je ovaj čangrizavi stari ateistički pisac pozorišnih komada, čovek roñen pedeset godina posle Rišeljeove smrti, bio upućen u kardinalove tajne - to je stajalo je van moje moći shvatanja. Ali morao sam to otkriti. Prošlo je nekoliko nedelja pre no što sam uspeo da ugovorim sastanak sa Volterom. Odeven u svoju svešteničku halju i prispevši tačno u zakazani čas, ubrzo sam uveden u njegovu spavaću sobu. Volter je mrzeo da ustaje pre podneva, a često je i ceo dan provodio u postelji. Već četrdeset godina je tvrdio da je na ivici smrti. Našao sam ga zavaljenog na jastuke, sa razbarušenom ružičastom kapom za spavanje na glavi, odevenog u dugački beli ogrtač. Sa onim svojim očima nalik na dva ista grumena uglja na bledom licu, sa tankim usnama i pljosnatim nosem, ličio je na pticu grabljivicu. Po sobi su se muvali sveštenici, a on je glasno odbijao njihovu pomoć u bilo kom pogledu, što će nastaviti da čini do poslednjeg časa. Kada je podigao pogled i ugledao me u mojoj iskušeničkoj halji, postideo sam se, jer sam znao koliko prezire kler.


"Ostavite nas, molim vas! Predvideo sam dolazak ovog mladića. Šalje ga sam kardinal Rišelje!" A zatim se nasmejao svojim piskavim, ženskastim kikotom dok su sveštenici, pogledavajući me preko ramena, hitali da napuste sobu. Volter me pozva da sednem. "To je za mene oduvek bila tajna", reče on ljutito, "zašto taj pompezni stari duh ne može da miruje u svom grobu. Pošto sam ateista, strašno me nervira što taj mrtvi sveštenik ne prestaje da lebdi unaokolo, savetujući mladićima da mi se nañu kod uzglavlja. Oh, uvek znam kada doñe neko koga on šalje, jer usne su im svima metafizički otromboljene i balave, a oči im isprazno blude, isto kao tvoje sada... Promet u Ferneju bio je propriličan, ali ovde u Parizu, pravi potop!" Uspeo sam da se savladam i preñem preko načina na koji me je opisao. Istovremeno me je iznenadilo i uznemirilo to što je Volter pogodio zbog čega sam došao. Jer, nagovestio je da i drugi tragaju za istom stvari za kojom sam tragao i ja. "Voleo bih da mogu kocem jednom za svagda da probodem srce toga čoveka", nastavio je svoju tiradu Volter. "Možda bih onda mogao malo da se odmorim." Toliko se uzbudio da je počeo da kašlje. Primetio sam da pljuje krv, ali kada sam pokušao da mu pomognem, mahnuo mi je da se udaljim. "Lekare i sveštenike treba sve obesiti o ista vešala!" povika on, ispruživši ruku da dohvati čašu sa vodom. Ja mu je dodadoh i on otpi gutljaj. "On, razume se, želi, taj rukopis. Kardinal Rišelje ne može da podnese činjenicu da su njegovi dragoceni lični dnevnici pali u ruke jednog starog bezbožnika kakav sam ja." "Vi posedujete lične dnevnike kardinala Rišeljea?" "Da. Pre mnogo godina, dok sam još bio mladić, bacili su me u zatvor zbog vreñanja Krune, zahvaljujući nekoj skromnoj pesmici koju sam nažvrljao o kraljevom romantičnom životu. Dok sam trunuo u zatvoru, moj bogati pokrovitelj doneo mi je neke dnevnik na dešifrovanje. Pripadali su njegovoj porodici već dugo, ali bili su napisani tajnim kodom koji niko nije uspeo da odgonetne. Pošto nisam imao nikakva preča posla, latio sam se dešifrovanja i tako saznao mnoge stvari o našem voljenom kardinalu." "Mislio sam da je Rišelje sve što je napisao zaveštao Sorboni?" "To je ono što ti znaš", Volter se podmuklo nasmeja. "Sveštenik ne vodi intimne, šifrovane dnevnike, sem ako nema šta da sakrije. Dobro sam znao kakve su grehe imali na duši sveštenici iz njegovog vremena: misli o masturbaciji i razbludnom činu. Bacio sam se na te dnevnike kao konj na vreću sa ovsom, ali umesto raskalašnog priznanja greha, koje sam očekivao, naišao sam tek na jedan učeni traktat. Veću gomilu gluposti nisam sreo nikada u životu." Volter je počeo da kašljuca i da se davi, tako da sam već pomislio kako ću


morati da pozovem nekog od sveštenika da se vrati u sobu, budući da još nisam bio ovlašćen da dajem pričest. Pošto je ispustio užasan zvuk, koji je podsećao na samrtnički ropac, pokazao mi je rukom da mu dodam nekoliko marama. Prebacio ih je preko ramena, a jednu je čak obmotao oko glave kako kakva baba i ostao tako da sedi i drhti. "Šta ste otkrili u tim dnevnicima i gde su oni sada?" stadoh da ga požurujem. "Još su kod mene. Moj je zaštitnik umro dok sam bio u zatvoru i za sobom nije ostavio naslednika. Danas možda vrede dosta para, zbog svoje istorijske vrednosti. Ali ako mene pitaš, sve ti je to zajedno samo gomila sujevernih besmislica. Same čarolije i vračanje." "Zar maločas niste kazali da je u pitanju učeni traktat?" "Jesam, u onoj meri u kojoj su sveštenici sposobni za takvu vrstu objektivnosti. Vidiš, kardinal Rišelje je čitav svoj život posvetio proučavanju moći, bar u razdobljima kada nije vodio vojske protiv svih redom zemalja u Evropi. A predmet njegovih tajnih proučavanja oko kojih se sve vrtelo... možda si čuo za Monglansku garnituru?" "Šahovsku garnituru Karla Velikog?" upitah, pokušavši da ostanem miran, mada mi je srce stalo da lupa tako snažno da je udaralo u rebra. Nagnuvši se nad njegov krevet i hvatajući svaku izgovorenu reč, stadoh da ga požurujem što sam nežnije mogao da nastavi, pre no što ga obuzme novi napad. Za Monglansku garnituru sam čuo i ranije i znao sam da je već vekovima izgubljena. Takoñe mi je bilo poznato da je od neprocenjive vrednosti. "Mislio sam da je u pitanju samo legenda", primetih. "Rišelje nije bio toga mnenja", odvrati ostareli filozof. "On u svojim dnevnicima na hiljadu dve stotine strana razglaba o njenom poreklu i značenju. Putovao je čak do Ahena, ili E-la-Šapel, pa je istražio i Monglan, gde je verovao da je garnitura zakopana, ali uzalud. Znaš, naš je kardinal mislio da ta garnitura čuva ključ tajne, tajne starije od šaha, možda stare isto koliko i sama civilizacija. Tajne koja objašnjava uspon i pad civilizacija." "Kakva bi to tajna mogla biti?" upitah, uzalud pokušavši da prikrijem uzbuñenje. "Reći ću ti na šta je on mislio", odvrati Volter, "mada je umro pre no što je rešio zagonetku. Učini s tim što god ti drago, ali nemoj više dolaziti da me gnjaviš. Kardinal Rišelje je verovao da se u Monglanskoj garnituri krije formula - i to u samim šahovskim figurama. Formula koja razotkriva tajnu univerzalne moći..." Taljeran zastade i zagleda se kroz prigušenu svetlost u Valentinu i Mirelu, zagrljene i ušuškane ispod debelih pokrivača. Pravile su se da spavaju, dok su im prelepe svetlucave kose rasute počivale na jastucima, a dugački svileni pramenovi ležali isprepleteni. On ustade, nagnu se nad njih da navuče


prekrivače i nežno ih pomilova po kosi. "Ujače Moris", javi se Mirela, otvorivši oči, "niste završili priču. Za kakvom je to formulom tragao kardinal Rišelje celog života? Šta je on to mislio da leži skriveno u figurama šahovske garniture?" "To ćemo morati zajedno da otkrijemo, drage moje", osmehnu se Taljeran, jer je primetio da su sada i Valentinine oči širom otvorene i da obe devojke drhte ispod toplih pokrivača. "Znate, ja nikada nisam video taj rukopis. Volter je nedugo potom umro. Celu njegovu biblioteku kupio je neko ko je dobro znao kolika je vrednost dnevnika kardinala Rišeljea. Osoba koja je i razumela i priželjkivala univerzalnu moć. Osoba o kojoj govorim pokušala je da podmiti i mene i Miraboa, koji se zalagao za Odluku o sekuklarizaciji, nastojeći da na taj način utvrdi da li bi Monglansku garnituru mogle da konfiskuju privatne stranke na visokom političkom položaju i sa niskim etičkim načelima." "Ali vi ste sigurno odbili mito?" upita Valentina, uspravivši se u krevetu, okružena svom silom pokrivača. "Moja cena je bila previsoka za našeg pokrovitelja, ili bi trebalo da kažem pokroviteljicu?" nasmeja se Taljeran. "Želeo sam garnituru za sebe. I još je želim." Posmatrajući Valentinu pri mutnoj svetlosti sveća, on se lagano osmehnu. "Vaša nastojnica je napravila veliku grešku", reče im on. "Znate, pogodio sam šta je učinila. Iznela je garnituru iz samostana. Ah, ne gledajte me tako, drage moje. Izgleda kao puka slučajnost što je vaša nastojnica otputovala čak u Rusiju, kao što reče vaš ujak, zar ne? Ali vidite, osoba koja je kupila Volterovu biblioteku, osoba koja je pokušala da podmiti Miraboa i mene, osoba koja poslednjih četrdeset godina pokušava da se dočepa te garniture, nije niko drugi do Katarina Velika, carica cele Rusije."

5. ŠAHOVSKA IGRA

Igraćemo šah, Pritiskajući oči bez kapaka i Čekajući da neko pokuca na vrata. T. S. Eliot NJUJORK, MART 1973.


Neko je pokucao na vrata. Stajala sam sa šakom na boku nasred svog stana. Prošla su tri meseca od dočeka Nove godine. Gotovo da sam zaboravila na tu noć, gataru i čudne dogañaje koji su je propratili. Prilično snažno kucanje se nastavilo. Napravih još jedan potez parisko plavom bojom po velikom platnu koje se nalazilo ispred mene, pa spustih četkicu u limenku sa lanenim uljem. Prozore na sobi sam ostavila otvorene, ali moj klijent Kon Edison kao da je spaljivao kalež (francuska reč za ñubre) baš pod mojim prozorima. Ispusti su bili crni od čañi. Dok sam išla prema dugačkom predvorju, uopšte nisam bila raspoložena za goste. Pitala sam se zašto mi odozdo nisu najavili, što im je inače dužnost, posetioca koji mi je upravo lupao na vrata. Protekla nedelja bila je za mene prilično gadna. Pokušavala sam da završim posao sa Konom Edisonom i čitave sate sam provela boreći se kako sa menadžerima zgrade u kojoj sam stanovala tako i sa raznim skladištima. Sreñivala sam stvari za svoj skorašnji odlazak u Alžir. Tih dana mi je odobrena viza. Obavestila sam sve svoje prijatelje; kada konačno napustim zemlju, neću ih videti više od godinu dana. Naročito mi je bilo stalo da stupim u vezu s jednim od svojih prijatelja, meñutim on je bio tajanstven i nepristupačan poput Sfinge. Nisam mogla ni pretpostaviti koliko će mi biti potreban posle dogañaja koji će se uskoro odigrati. Prolazeći hodnikom, bacih pogled na svoj lik u jednom od ogledala kojih je bilo mnogo po zidovima. Moja bujna, raščupana kosa bila je prošarana žutocrvenom bojom, a nos mi je krasila jedna poveća grimizna mrlja. Protrljala sam ga nadlanicom, te obrisala šaku o platnene pantalone i šlampavu radnu košulju u kojima sam radila. Zatim otvorih vrata. Tamo je stajao Bosvel, vratar, besnog izraza lica, u mornarsko-plavoj uniformi sa smešnim epoletama koje je bez sumnje sam odabrao. Pogledao me je s visine. "Izvinite, gospoño", frknu on, "ali izvestan prašnjavo-plavi korniš je ponovo zakrčio ulaz. Kao što vam je poznato, gosti su obavezni da oslobode ulaz kako bi se mogle vršiti isporuke..." "Zašto me niste pozvali preko interfona?" prekidoh ga ljutito. Sasvim dobro sam znala o čijim kolima on to govori. "Interfon ne radi već čitavu nedelju, gospoño..." "Zašto ga niste popravili, Bosvele?" "Ja sam, gospoño, vratar. Vratari nisu zaduženi za popravke. To radi nastojnik. Vratar vodi računa o tome ko ulazi u zgradu i brine se da prilaz bude..." "Dobro. Dobro. Pošaljite je gore." U Njujorku sam poznavala samo jednu osobu koja je vozila bledoplavi korniš: Lili Rad. Kako je bila nedelja, bila sam gotovo ubeñena da ju je Sol dovezao. Dok me bude gnjavila, on će imati


vremena da pomeri kola. Ali Bosvel me je i dalje mrko gledao. "Postavlja se pitanje i male životinje, gospoño. Vaña gošća zahteva da i tu malu životinju unese u zgradu, mada joj uvek ponavljam da..." Ali bilo je prekasno. U tom se trenutku iz pravca liftova, zavivši za ugao, pojavilo jedno pahuljasto klupko. Krećući se u cik-cak, uputilo se ka mom stanu, prošišalo pored Bosvela i mene i nestalo u predvorju. Bosvel me je pogledao s krajnjim prezirom, ali ništa nije rekao. "Dobro, Bosvele", obratih mu se, slegnuvši ramenima. "Pretvarajmo se da ga nismo videli, važi? Neće praviti neprilike i otići će čim uspem da ga pronañem." U tom trenutku, iza istog ugla pojavila se i Lili, krećući se kao u ritmu valcera. Bila je umotana u ogrtač od samurovine koji se sastojao od samih dugačkih dundastih repova. Plava kosa bila joj je pokupljena u tri ili četiri velika konjska repa koji su štrčali u različitim pravcima, tako da niste mogli odrediti gde prestaje kosa, a počinje ogrtač. Bosvel uzdahnu i sklopi oči. Lili uopšte nije obratila pažnju na Bosvela; na moj je obraz spustila usputni poljubac i izmeñu nas dvoje prohujala u moj stan. Za osobu Lilinog obima teško da se moglo reći da huji, ali nije joj se moglo osporiti da je svoju težinu nosila sa izvesnim stilom. U prolazu je dobacila grlenim glasom: "Reci tom tvom vrataru da smiri doživljaje. Sol će kružiti oko bloka dok ne krenemo." Ispratila sam Bosvela pogledom, ispustivši uzdah koji sam do tada potiskivala, i zatvorila vrata. Sa žaljenjem sam se vratila u svoj stan da se suočim sa još jednim nedeljnim popodnevom koje će mi pokvariti osoba koju sam najmanje volela u Njujorku, Lili Rad. Ali ovog puta sam se zaklela da ću je se brzo rešiti. Moj se stan sastojao od velike sobe sa veoma visokom tavanicom i kupatila u koje se ulazilo iz dugačkog predvorja. U velikoj sobi nalazila su se troja vrata; jedna su vodila u garderobu, druga u sobu za batlera, a na treća se izvlačio krevet skriven u zidu. Soba je bila pravi lavirint od džinovskog drveća i divljih egzotičnih biljaka koje su obrazovale prolaze kao u pravoj džungli. Posvuda su bile naslagane gomile knjiga, hrpe marokanskih jastuka i raznih drangulija iskopanih u starinarnicama na Trećoj Aveniji. Bilo je tu rukom bojenih pergamentskih abažura iz Indije, vrčeva od majolike iz Meksika, emejliranih grnčarskih ptica iz Francuske i predmeta od praškog kristala. Zidovi su bili prekriveni napola dovršenim slikama još vlažnim od ulja, starim fotografijama u izrezbarenim ramovima i antiknim ogledalima. Sa tavanice su visili zvončići, mobili i lakirane papirnate ribe. Jedini komad nameštaja u sobi bio je veliki salonski klavir od ebonovine smešten pored prozora. Lili je koračala kroz lavirint poput pantera puštenog s uzice, pomerajući stvari ne bi li pronašla svog psa. Ogrtač od repova odbacila je na pod. Zaprepastila sam se kada sam otkrila da ispod njega nije imala gotovo ništa. Lili je bila grañena poput kakve majolske skulpture sa tankim člancima i zaobljenim


bokovima koji su se u gornjem delu širili u talasasto obilje mesa što je kipelo na sve strane. Stisnula je celu tu masu u jednu oskudnu, purpurnu, svilenu haljinu koja se završavala tamo gde su joj počinjale butine. Dok se kretala, podsećala je na neoblikovanu hladetinu, drhtavu i providnu. Lili prevrnu jedan jastuk i otkri malu svilenkastu loptu pahulja koju je nosila svuda sa sobom. Podigla ju je i počela da joj guče svojim grlenim glasom. "Evo mog dragog Karioke", stade da prede. "On se krio od svoje mamice. On, nevaljala mala kuca-muca." Bilo mi je muka. "Želiš li čašu vina?" predložih kada Lili spusti ponovo Karioku na pod. On stade da trči unaokolo dosadno kevćući. Otišla sam do batlerove sobice i iz frižidera izvadila bocu vina. "Pretpostavljam da si od Luelina dobila taj užasni šardonaj", primeti Lili. "Već godinama pokušava da ga se otarasi." Zatim prihvati čašu koju sam joj pružila i dobrano otpi. Krivudajući izmeñu drveća, zastala je ispred slike na kojoj sam upravo radila kada mi je njen dolazak upropastio nedelju. "Hej, poznaješ li ovog momka?" upita ona iznenada, misleći na čoveka sa platna, muškarca na biciklu odevenog u belo koji se vozio preko jednog kostura. "Je l' ti kao model poslužio onaj momak dole?" "Koji momak?" upitah, spustivši se na klupicu ispred klavira i zagledavši se u Lili. Usne i nokti bili su joj namazani kinesko crvenom bojom. U suprotnosti sa bledim tenom, to joj je davalo izgled bele boginje-drolje koja je namamila Zelenog viteza ili Drevnog mornara u život posle smrti. A onda mi još nešto pade na pamet. Kaisa, muza šaha, nije bila ništa manje nemilosrdna od muze poezije. Muze su imale načina da ubiju one koje su nadahnule. "Muškarac na biciklu", nastavi Lili. "Upravo je tako bio odeven... sa kapuljačom na glavi i sav umotan. Videla sam ga samo s leña. Umalo ga nismo pregazili. Morali smo da se popnemo na trotoar da bismo ga izbegli." "Stvarno?" upitah iznenañeno. "Izmislila sam ga." "Izgleda zastrašujuće", primeti Lili, "poput čoveka koji vozi u vlastitu smrt. Bilo je nečeg zlokobnog u načinu na koji je taj čovek kružio oko tvoje zgrade..." "Šta si rekla?" Duboko u mojoj podsvesti nešto je zazvonilo na uzbunu. Čuvaj se bledog konja, jer ime što počiva na njemu beše Smrt. Gde sam to čula? Karioka je prestao da kevče i sada je sumnjičavo režao. Nožicama je zahvatao strugotine bora iz saksije sa orhidejama i razbacivao ih po podu. Priñoh mu, podigoh ga i ubacih u orman sa kaputima, zatvorivši za njim vrata. "Kako se usuñuješ da baciš mog psa u orman?" upita Lili. "Psima je dozvoljen pristup u ovu zgradu jedino ako su zatvoreni u kutiji", objasnih. "Nemam nikakvu kutiju. A sada mi reci kakvim dobrom si došla? Mesecima te nisam videla." Srećom, pomislih. "Hari hoće da ti priredi oproštajnu večeru", objasni ona spustivši se na


klupicu ispred klavira i ispivši ostatak vina. "Tvoje je samo da odrediš datum. Lično će pripremiti jelo." Karioka je svojim sićušnim šapama grebao po unutrašnjosti vrata ormana, ali ja se nisam na to obazirala. "Volela bih da doñem na večeru", odvratih. "Može li u sredu? Verovatno odlazim za naredni vikend." "Dobro", složi se Lili. Sada su se iz ormana čuli tupi udarci jer je Karioka stao da udara o vrata majušnim telom. Lili lagano ustade sa klupice na kojoj je sedela. "Mogu li, molim te, da izvadim svog psa iz ormana?" "Odlaziš?" upitah puna nade. Izvukoh četkice iz limenke sa uljem i uputih se ka lavabou da ih operem, kao da je ona već otišla. Lili je trenutak ćutala. A zatim reče: "Baš sam htela da te pitam da li si planirala nešto za danas po podne?" "Izgleda da se danas moji planovi ne ostvaruju", odvratih iz ostave dok sam sipala tečni sapun u vruću vodu koja poče da se peni. "Verovatno nisi nikada gledala Solarina kako igra", reče ona uz jedva primetan osmeh, posmatrajući me krupnim, sivim očima. Spustih četkice u vodu i začuñeno je pogledah. Njena primedba mi se učini sumnjivom, suviše je ličila na poziv na šahovski meč. Lili se dičila time da nikada ne prisustvuje mečevima na kojima i sama ne učestvuje. "Ko je Solarin?" upitah. Lili se zaprepašćeno upilji u mene, kao da sam je upravo pitala ko je engleska kraljica. "Zaboravila sam da ne čitaš novine", primeti na kraju. "Svi samo o tome pričaju. To je politički dogañaj decenije! Kažu da je najbolji igrač šaha posle Kapablanke. Roñeni genije. Upravo je posle tri godine prvi put pušten iz Rusije..." "Mislila sam da je Bobi Fišer najbolji igrač na svetu", rekoh, dok sam trljala četkice u vrućoj vodi. "Kakva se ono buka prošle godine digla oko Rejkjavika?" "Bar si čula za Island", reče Lili, ustavši i krenuvši prema vratima ostave na koja se zatim osloni. "Stvar je u tome što Fišer od tada nigde više nije igrao. Pronose se glasine da neće braniti titulu i da više nikada neće javno igrati. Rusi napeto očekuju razvoj dogañaja. Šah je njihov nacionalni sport i jedan drugome kopaju oči samo da se domognu vrha. Ako Fišer odbije da brani titulu, van Rusije jednostavno ne postoji igrač koji bi se za nju borio." "Što znači da Rus koji dokaže da je najbolji ima obezbeñen put do titule", zaključih. "A ti misliš da taj momak..." "Solarin." "Ti misliš da će to biti Solarin?" "Možda. A možda i neće", odvrati Lili, razvijajući dalje svoju temu. "Ima nečeg čudnog u vezi s njim. Svi veruju da je najbolji, ali on ne uživa podršku


ruskog politbiroa. Što je apsolutni imperativ za svakog ruskog igrača. U stvari, Rusi mu poslednje dve godine uopšte nisu dozvoljavali da igra!" "Zašto?" Odložila sam četkice u rešetku za sušenje i obrisala šake peškirom. "Ako im je toliko stalo da pobede da je to za njih pitanje života ili smrti..." "On očigledno nije sovjetskog kova", reče Lili, dok je uzimala bocu sa vinom iz frižidera i sipala sebi još jednu čašu. "Pre tri godine, u Španiji, na jednom turniru, nastala je neka strka. Solarin je na brzinu odveden usred noći i vraćen u majčicu Rusiju. Prvo su kazali da se razboleo, a potom da je doživeo nervni slom. Kružile su svakakve priče a onda - tišina. Od tada se o njemu ništa nije čulo. Sve do ove nedelje." "Šta se to dogodilo ove nedelje?" "Ove nedelje se, kao grom iz vedra neba, Solarin obreo u Njujorku, jednostavno je uvršten u ovdašnji kadar KGB-a. Ušao je u Menhetnski šahovski klub i kazao kako želi da učestvuje na Hermanoldovom pozivnom turniru. Što je samo po sebi nečuveno iz nekoliko razloga. Pozivni turnir pretpostavlja da moraš biti pozvan da bi učestvovao. Drugo, to je pozivni turnir za igrače iz zone pet, a zona pet to ti je SAD. Kao protivteža zoni četiri, u koju spada SSSR. Možeš zamisliti zaprepašćenje kada su shvatili koga imaju pred sobom." "Zar nisu jednostavno mogli da mu uskrate pristup?" "Vraga!" uzviknu raspoloženo Lili. "Džon Hermanold, sponzor turnira, nekada je bio pozorišni producent. Od senzacije koju je Fišer priredio na Islandu na šahovskoj sceni vlada uzbuñenje. Sada se sve vrti oko novca. Hermanold je spreman i da ubije samo da se dočepa imena kakvo je Solarin." "Ne razumem kako je Solarin uspeo da iziñe iz Rusije zbog ovog turnira, ako Sovjeti ne žele da on igra?" "To je pravo pitanje, draga moja", reče Lili. "A prisustvo telohranitelja iz KGB-a nesumnjivo ukazuje na to da je došao sa vladinim blagoslovom, zar ne? Oh, kakva divna misterija. Zato sam pomislila da bi možda volela danas da poñeš..." Lili zastade. "Kuda?" upitah slatkim glasom, mada sam savršeno dobro znala šta je naumila. Uživala sam da je gledam kako se grči. Lili je na sva usta razglasila kako je konkurencija uopšte ne zanima. "Ne igram protiv čoveka", često su citirali njene reči, "igram protiv table." "Solarin igra po podne", poče ona oklevajući. "I to prvi put od onog turnira u Španiji. Današnja partija je rasprodata, karte su dostizale vratolomske cene. Počinje za sat, ali mislim da bih ipak mogla da nas uvedem..." "Baš ti hvala", upadoh joj u reč. "Ali propustiću to. Stvarno mi je dosadno da gledam ljude kako igraju šah. Zašto ne poñeš sama?" Lili čvrsto steže čašu sa vinom i sede na klupicu ispred klavira. Naredne reči izgovorila je napetim glasom. "Dobro znaš da to ne mogu da učinim", reče ona tiho.


Bila sam ubeñena da Lili do sada nikada nikog nije morala da moli za uslugu. Ako bih pošla s njom, mogla bi da se pretvara kako prijateljici čini uslugu. Ako bi se pojavila sama i zatražila kartu, bila bi to vest dana za sve ljubitelje šaha. Solarin je možda senzacija, ali u njujorškim šahovskim krugovima pojava Lili Rad na jednom meču verovatno bi predstavljala veću senzaciju. Bila je meñu najbolje rangiranim igračicama u Sjedinjenim Državama, a po nakinñurenosti joj, nema sumnje, nije bilo premca. "Sledeće nedelje", procedi ona kroz stisnute usne, "igraću sa pobednikom iz današnjeg meča." "Ah. Sada mi je jasno", rekoh. "Solarin bi mogao da pobedi. A kako nikada nisi igrala sa njim i sasvim sigurno nikada nisi ništa pročitala o njegovom stilu igre..." Otišla sam do ormana i otvorila vrata. Karioka posramljeno iziñe. Zatim pritrča mom stopalu i stade da se rve sa olabavljenom petljom na mojim platnenim espadrilama. Trenutak sam ga posmatrala, a zatim ga pokupila palcem i hitnula na gomilu jastuka. Sa zadovoljstvom je stao da se koprca po njima, pa je čak izvukao i nekoliko pera oštrim zubićima. "Uopšte mi nije jasno zašto ti je tako privržen", primeti Lili. "Treba mu pokazati ko je gazda", odvratih. Lili je ćutala. Posmatrale smo Karioku kako se prevrće po jastucima, u čemu je očigledno silno uživao. Iako gotovo ništa nisam znala o šahu, umela sam da razaberem kada držim pod kontrolom središnji deo table. Predosećala sam da ne treba prva da povučem naredni potez. "Moraš poći sa mnom", konačno izgovori Lili. "Čini mi se da se nisi dobro izrazila", opomenuh je. Lili ponovo ustade i priñe mi. Zagledala mi se pravo u oči. "Nemaš pojma koliko mi je ovaj turnir važan", reče. "Hermanold je nagnao članove šahovske komisije da dodele visoku kategoriju ovom turniru time što je pozvao sve VM i IM iz zone pet. Da sam se dobro plasirala i zaradila poene, mogla sam da dospem u velike lige. Mogla sam možda čak i da pobedim. Da se Solarin nije pojavio." Znala sam da je rangiranje igrača šaha veoma složeno i teško shvatljivo. Dodeljivanje titula kao što su velemajstor (VM) i internacionalni majstor (IM) bilo je još teže razumeti. Čovek bi pomislio da će u igri koja ima toliko sličnosti sa matematikom smernice za odreñivanje primata biti malo jasnije, ali sve je funkcionisalo kao u dobrim starim klubovima za dečake. Mogla sam da razumem Lilinu ozlojeñenost, ali nešto me je zbunjivalo. "U čemu je razlika ako budeš druga?" upitah. "I dalje ćeš biti jedna od najbolje rangiranih žena u Sjedinjenim Državama..." "Najbolje rangiranih žena! Žena?" Lili me je pogledala kao da će u narednom trenutku pljunuti na pod. Setila sam se da joj je cena veoma visoka upravo zato


što nikada nije igrala protiv žena. Šah je bio muška igra i ako ste želeli da budete pobednik, morali ste da pobedite muškarce. Lili je već više od godinu dana čekala na tituli internacionalnog majstora, smatrajući da ju je odavno zaslužila. U tom sam trenutku shvatila zašto joj je taj turnir bio važan; ako bi pobedila, ne bi mogli da joj ne dodele titulu pošto bi se našla ispred onih koji su bili po rangu viši od nje. "Ništa ti ne shvataš", primeti Lili. "Ovaj turnir se igra na ispadanje. Namestili su mi da igram protiv Solarina već u drugom krugu, pod pretpostavkom da oboje pobedimo u prvom, što i hoćemo. Ako budem igrala protiv njega i izgubila, za mene će turnir biti završen." "Misliš da ne možeš da ga pobediš?" upitah. Iako je Solarin bio takva marka, ipak me je iznenadilo to što je Lili dopuštala mogućnost da izgubi. "Ne znam", odgovori ona iskreno. "Moj trener misli da ne mogu. On smatra da bi me Solarin mogao razmazati po celoj tabli. Da bi mogao da me odere do gaća. Ne možeš ni zamisliti kako je to kada gubiš u šahu. Mrzim da gubim. Stvarno mrzim." Zaškrgutala je zubima, a šake joj se stisnuše u male, čvrste lopte. "Zar ne bi trebalo na početku da igraš sa ljudima svoga ranga?" upitah. Kao da sam čitala nešto o tome. "Ima svega nekoliko desetina igrača u Sjedinjenim Državama čiji je rejting iznad dve hiljade četiri stotine poena", odvrati Lili mračno. "Jasno ti je da svi nisu na ovom turniru. Iako je Solarin, kada je poslednji put rangiran, bio iznad dve hiljade pet stotina poena, ovde je svega nekoliko ljudi koji zauzimaju mesta izmeñu mog i njegovog ranga. Ali pošto ću s njim igrati već u početku, neću imati priliku da se zagrejem." Sada mi je sve bilo jasno. Pozorišni producent koji je vodio ovaj turnir pozvao je Lili da bi privukao što veći publicitet. Želja mu je bila da proda što više karata, a Lili je Džozefina Beker šaha. Imala je sve sem krzna od divlje mačke i banana. Sada kada mu se u ruci našao jači adut, u liku Solarina, glatko je mogao da žrtvuje Lili kao potrošnu robu. Namestiće joj da igra protiv Solarina već na samom početku i tako je ukloniti. Njemu nije bilo važno što je ona na ovom turniru mogla da zaradi titulu. Odjednom mi je postalo jasno da se svet šaha nije mnogo razlikovao od sveta opunomoćenih javnih knjigovoña. "Okej, sve sam shvatila", rekoh i krenuh niz hodnik. "Kuda si krenula?" upita Lili, povisivši glas. "Da se istuširam", doviknuh joj preko ramena. "Da se istuširaš?" Glas joj je zvučao pomalo histerično. "Zbog čega?" "Moram se okupati i presvući", rekoh, zastavši na vratima kupatila da bih se okrenula i pogledala je, "ako ćemo kroz jedan sat biti na tom meču." Lili me je samo ćutke gledala. A zatim se osmehnula.


Osećala sam se glupo u otvorenim kolima usred marta dok su se snežni oblaci gomilali, a temperatura se spustila do tridesetog podeoka Farenhajtove lestvice. Lili se umotala u krzneni ogrtač. Karioka je bio zaposlen cepanjem resa i njihovim rasipanjem po podu. Na sebi sam imala samo crni vuneni kaput, pa sam se gotovo smrzla. "Ima li ova stvar poklopac?" pokušah da nadjačam vetar. "Zašto ne dozvoliš Hariju da ti napravi krzneni kaput? Konačno, to mu je posao, a i obožava te." "To mi u ovom času nije od velike pomoći", rekoh joj. "A sada mi objasni zašto se ova partija ne igra javno, već u Metropoliten klubu. Mislila sam da sponzor želi što više da izvuče iz Solarinovog prvog nastupa na Zapadu posle dve godine." "Nema sumnje da ti je jasna logika sponzora", složi se Lili. "Ali Solarin danas igra protiv Fiska. Da su organizovali javni meč, umesto ovakvog tihog, privatnog, moglo im se osvetiti. Fisk nije baš najčistiji." "Ko je Fisk?" "Entoni Fisk", dopuni se ona, jače se umotavši u krzno. "Strašan igrač. On je britanski velemajstor, ali je registrovan u zoni pet, jer je nekada, dok je aktivno igrao, živeo u Bostonu. Iznenañena sam što je prihvatio poziv, pošto godinama nije igrao. Na svom poslednjem turniru zahtevao je da publika napusti salu. Mislio je da je prostorija ozvučena i tvrdio je da u vazduhu postoje neke tajanstvene vibracije koje ometaju rad njegovih moždanih talasa. Svi igrači šaha balansiraju po ivici. Kažu da je Pol Marfi, prvi američki šampion, umro sedeći potpuno odeven u kadi po kojoj su plivale ženske cipele. Ludilo je profesionalni rizik koji šah nosi u sebi, ali uveravam te da ja neću od njega oboleti. To se samo dogaña muškarcima." "Zašto samo njima?" "Jer je šah, draga moja, edipovska igra. Ubij kralja i povali kraljicu, cela stvar je u tome. Psiholozi vole da prate unaokolo šahovske igrače kako bi saznali da li suviše često peru ruke, prezrivo nabiraju nos kada vide stare patike, ili masturbiraju izmeñu partija. A onda sve to lepo napišu u Novostima AMA-e." Bledoplavi rojs korniš zaustavio se ispred Metropoliten kluba u Šesnaestoj ulici, u neposrednoj blizini Pete Avenije. Sol nam otvori vrata. Lili mu predade Karioku i krenu ispred mene uz natkrivenu rampu koja se protezala duž ivice popločanog dvorišta i vodila do ulaza. Sol nije ni reč prozborio za vreme vožnje, ali sada mi je namignuo. Slegnuh ramenima i krenuh za Lili. Metropliten klub je umorni ostatak nekadašnjeg Njujorka - klub u kome su čak stanovala privatna lica i unutar čijih zidova kao da se ništa nije promenilo još od prošlog veka. Izbledelom crvenom tepihu u foajeu dobro bi došlo čišćenje, a tamnom, iskošenom drvetu kraj recepcije malo voska. Ali zato je glavno predvorje svojim šarmom nadoknañivalo nedostatak politure na ulazu.


Na početku hodnika nalazila se jedna ogromna prostorija sa tavanicom visokom trideset stopa, uobličenom poput paladija i ukrašenom zlatnim lišćem. Sa središta tavanice visio je na dugačkom užetu jedan jedini svećnjak. Duž dva zida protezali su se nizovi balkona čije su ograde bile ukrašene skulpturama i okrenute prema središtu podsećajući na venecijansko unutrašnje dvorište. Treći zid bio je prekriven ogledalima prošaranim zlatnim venama, koja su se protezala od poda do tavanice, i u kojima su se odslikavala druga dva zida. Četvrta strana bila je odeljena od predvorja visokim, nabranim zastorima od crvenog somota. Nasumce rasporeñeno po mermernom podu od belo crnih kvadrata, tako da je podsećao na šahovsku ploču, stajalo je na desetine malih stolova okruženih kožnim stolicama. U suprotnom uglu nalazio se crni klavir pored kineskog lakiranog paravana. Dok sam razgledala dekor, Lili me pozva sa balkona tačno iznad moje glave. Prostorija je bila okrečena u mahovinasto zelenu boju sa velikim francuskim prozorima koji su gledali na Petu Aveniju i park. Nekoliko radnika se motalo unaokolo, uklanjajući stolove za kartanje presvučene kožom i one presvučene zelenom čohom za kojima se kartalo za novac. Letimično bi nas pogledali dok su slagali stolove uza zid pored vrata. "Ovde će se održati meč", obavesti me Lili. "Ali čini mi se da još niko nije stigao. Imamo još pola sata." A zatim se okrenu prema radniku koji je upravo prolazio i upita ga: "Znate li gde je Džon Hermanold?" "Možda je u trpezariji", slegnu čovek ramenima. "Možete nazvati gore i zamoliti nekoga da ga pozove." Odmerio ju je od glave do pete nimalo laskavo. Lili je sva kipela iz haljine koju je nosila, a meni je bilo drago što sam odabrala da obučem konzervativni, sivi, flanelski kostim. Počeh da skidam kaput, ali me radnik zaustavi. "Damama je zabranjen pristup u salu za igru", obavesti me on. A zatim se obrati Lili. "Kao i u trpezariju. Biće najbolje da siñete i pozovete ga telefonom." "Ubiću to kopile Hermanolda", procedi Lili kroz stisnute zube. "Privatni klub za muškarce, blagi Bože?" I ona se udalji hodnikom, krenuvši u potragu za svojim plenom, a ja se vratih u prostoriju i spustih se na stolicu ne obraćajući pažnju na neprijateljske poglede radnika. Nisam poželela da se nañem u Hermanoldovoj koži kada ga Lili pronañe. Ostadoh da sedim u sali za igru zureći kroz prljave prozore koji su gledali na Centralni Park. Napolju je visilo nekoliko mlitavih zastava, a ravnomerna zimska svetlost razvodnjavala je njihove ionako izbledele boje. "Izvinite", začuh jedan nabusiti glas iza sebe. Okrenuh se i ugledah visokog, privlačnog pedesetogodišnjaka tamne kose prošarane sedim vlasima na slepoočnicama. Na sebi je imao mornarsko plavi sako sa amblemom u obliku krune, sive pantalone i belu rolku. Vonjao je na Andover i Jel. "Nikome nije dozvoljen pristup u ovu prostoriju pre početka turnira", reče on


odlučno. "Ako imate kartu, mogu vas smestiti dole do tada. U suprotnom, bojim se da ćete morati da napustite klub." Njegova prvobitna privlačnost počela je da se gubi. Lep, ali izveštačen, pomislih. Ali naglas rekoh: "Više bih volela da ostanem ovde. Čekam nekoga da mi donese kartu..." "Bojim se da to neće moći", preseče me on. I uz to me još uhvati za lakat. "Obavezao sam se klubu da ćemo poštovati pravila. Štaviše, u pitanju su i mere bezbednosti..." Ja sam i dalje ostala na svom mestu, iako me je on vukao, trudeći se da sačuva dostojanstvo. Obuhvativši člancima noge stolice, uputih mu osmeh i rekoh: "Obećala sam svojoj prijateljici Lili Rad da ću je ovde sačekati. Otišla je da potraži..." "Lili Rad!" ponovi on, pustivši mi ruku kao da je vruć krompir. Zavalih se u stolici sa slatkim izrazom lica. "Lili Rad je ovde?" Nastavih da se osmehujem i klimnuh. "Dozvolite da se predstavim, gospoñice..." "Velis", rekoh. "Katarina Velis." "Gospoñice Velis, ja sam Džon Hermanold", obavesti me on. "Sponzor ovog turnira." Zatim ščepa moju šaku i snažno je prodrma. "Nemate pojma kakva je to čast što je Lili došla na ovu partiju. Da li znate gde bih mogao da je pronañem?" "Otišla je vas da potraži", odvratih. "Radnici su nam rekli da ste u trpezariji. Verovatno je otišla gore." "U trpezariju", ponovi Hermanold, predviñajući najgore. "Biće najbolje da je odmah potražim, zar ne? Zatim ćemo doći po vas, pa vas obe vodim dole na piće." I on izlete kroz vrata. Radnici su pomislili da mi je Hermanold stari prijatelj, pa su me zaobilazili sa odbojnim poštovanjem. Posmatrala sam ih kako uklanjaju nagomilane kockarske stolove iz prostorije i počinju da postavljaju nizove stolica okrenute prema prozorima, ostavljajući u sredini prostor za prolaženje. A zatim, neočekivano, kleknuše na pod, izvadiše metre i sledeći neko nevidljivo ustrojstvo stadoše da podešavaju položaj nameštaja. Posmatrala sam ove manevre s tolikom znatiželjom da nisam primetila čoveka koji je nečujno ušao, dok se nije našao sasvim blizu stolice na kojoj sam sedela. Bio je visok i vitak i imao je veoma svetlu, plavu kosu, dosta dugačku tako da mu se kovrdžala na kragni. Na sebi je imao sive pantalone i komotnu, belu, platnenu košulju koja mu je otkrivala snažan vrat i kosti čvrste kao u plesača. Žurno se uputio ka radnicima i nešto im rekao tihim glasom. Oni koji su premeravali pod istog časa ustaše i priñoše mu. Kada je rukom pokazao prema nečemu, smesta su pohitali da udovolje njegovim željama. Velika tabla za ispisivanje rezultata premeštana je nekoliko puta, sto sudija bio je udaljen od područja za igrače, a sam sto sa šahovskom tablom povlačen je levo desno dok se nije našao na apsolutno jednakoj udaljenosti od oba zida.


Primetila sam da se nijedan radnik nije ni na koji način požalio zbog ovih čudnih manevara. Činilo se da se plaše pridošlice i da ne smeju da ga pogledaju u oči dok su pažljivo ispunjavali njegova nareñenja. A onda sam shvatila da on ne samo da je bio svestan mog prisustva već se kod njih raspitivao o meni. Pokazao je u mom pravcu i konačno se okrenuo da me pogleda. Doživela sam šok. Bilo je u njemu nečeg čudnog, a ja sam na svoje zaprepašćenje osetila da mi je odnekud poznat. Njegove visoko postavljene jagodične kosti, uzak orlovski nos i snažna vilica oblikovali su trouglaste površi koje su hvatale svetlost poput mermera. Imao je blede, zelenosive oči, boje žive. Ličio je na kakvu veličanstvenu, renesansnu, skulpturu. A kao što je to slučaj sa kamenom, i u njemu je bilo nečeg hladnog i neprobojnog. Toliko me je zaokupio da sam sama sebi ličila na pticu koju je hipnotisala zmija, tako da sam mu bila prepuštena na milost i nemilost kada je neočekivano ostavio radnike i uputio se preko prostorije prema meni. Kada je došao do stolice na kojoj sam sedela, dohvatio je moje šake i nagnao me da ustanem. Držeći me ispod lakta, poveo me je prema vratima pre nego sam i shvatila šta se dogaña; zatim mi je prošaptao na uvo: "Šta ćete vi ovde? Nije trebalo da doñete." u govoru mu se osećao izvestan strani naglasak. Zastadoh. "Ko ste vi?" upitah. "Uopšte nije važno ko sam ja", reče on i dalje tihim glasom. Pogledao me je pravo u oči onim svojim bledozelenim pogledom kao da pokušava nečega da se seti. "Dovoljno je to što ja znam ko ste vi. Mnogo ste pogrešili što ste došli ovamo. U velikoj ste opasnosti. Čak i sada svuda unaokolo osećam opasnost." Gde sam već ranije čula te reći? "O čemu vi to govorite?" upitah. "Došla sam na šahovski turnir. Sa Lili Rad. Džon Hermanold mi je rekao da mogu..." "Da, da", prekinu me on nestrpljivo. "Sve ja to znam. Ali vi morate smesta otići. Molim vas, ne tražite od mene objašnjenje. Samo napustite ovaj klub što je pre moguće... molim vas učinite kao što sam vam kazao." "Pa to je smešno!" rekoh, povisivši glas. Brzo je bacio pogled preko ramena prema radnicima, a onda se ponovo zagledao u mene. "Uopšte nemam nameru da odem odavde dok mi ne objasnite o čemu vi to govorite. Pojma nemam ko ste. Nikada vas ranije nisam videla u životu. Kakvim pravom..." "Jeste, videli ste me", reče on sasvim tiho. Zatim nežno spusti šaku na moje rame i zagleda mi se u oči. "I videćete me ponovo. Ali sada morate smesta otići." Potom se udaljio. Okrenuo se na peti i izišao iz prostorije isto onako tiho kao što je i ušao. Trenutak sam nemo stajala pre no što sam shvatila da drhtim. Bacivši pogled prema radnicima, videla sam da se oni i dalje muvaju unaokolo i da, izgleda, nisu primetili ništa čudno. Otišla sam do vrata i izišla na balkon, sva pometena ovim čudnim susretom. Tada sam se setila. Podsetio me je na gataru.


Lili i Hermanold su me dozivali odozdo iz predvorja. Stajali su na crno-belim pločama ispod mene, nalik na neobično kostimirane šahovske figure na prenatrpanoj tabli. Oko njih su se kretali i drugi gosti. "Siñite", doviknu mi Hermanold, "Vodim vas na piće." Preñoh preko balkona do mermernog stepeništa zastrtog crvenim sagom i siñoh u predvorje. Noge su mi još bile nekako klecave. Želela sam da Lili nekako odvučem u stranu i ispričam joj šta se dogodilo. "Šta želite?" upita Hermanold kada priñoh stolu. Zatim mi pridrža stolicu. Lili je već sedela. "Mi ćemo šampanjac. Lili ne dolazi svaki dan na tuñe mečeve!" "Ovo nije običan dan", primeti Lili iznervirano, dok je prebacivala krzno preko naslona stolice. Hermanold naruči šampanjac i stade da se hvališe na sva usta, što je Lili bukvalno izvodilo iz takta. "Prodaja karata za turnir dobro napreduje. Svakog dana će se igrati pred punom salom. Sva ta reklama se stvarno isplatila. Iako čak ni ja nisam mogao da predvidim koje ćemo veličine sve uspeti da privučemo. Prvo je Fisk rešio ponovo da zaigra, a onda prava bomba. Solarinov dolazak! A tu si, razume se, bila i ti", dodade on, potapšavši Lili po kolenu. Žudela sam da ga prekinem i upitam o strancu, ali nikako nisma dobijala priliku da se ubacim u razgovor. "Prava šteta što nisam mogao da uzmem veliku salu na Menhetnu za današnji meč", reče on kada je stigao šampanjac. "Sigurno bismo je napunili do poslednjeg mesta. Ali plašio sam se Fiska. Pozvali smo za svaki slučaj i lekare. Smatrao sam da će biti najbolje ako ga eliminišemo već na početku. Ionako nikada nije završio nijedan turnir do kraja, a štampu smo privukli, već i samim njegovim dolaskom." "Sve to zvuči tako uzbudljivo", primeti Lili. "Prisustvovati meču u kome se sastaju takva dva majstora i o istom trošku videti kako jedan doživljava nervni slom." Hermanold je nervozno pogleda dok nam je sipao pića. Nije znao da li se šali ili ne. Ali ja sam znala. Ona primedba o tome kako Fiska treba rano eliminisati pogodila je cilj. "Možda ću ipak ostati na meču", nastavi ona slatkim glasom, pijuckajući šampanjac. "Nameravala sam da odem, pošto uvedem Ket..." "Oh, ne smeš to da učiniš!" uzviknu Hermanold, sav uspaničen. "Hoću da kažem, ne bi trebalo ovo da propustiš. U pitanju je meč stoleća." "A i reporteri koje si nazvao bili bi tako razočarani ako me ne bi zatekli ovde kao što si im obećao. Zar ne, dragi Džone?" Zatim je usta napunila šampanjcem, dok je Hermanold menjao boje. Ugrabila sam priliku na koju sam čekala: "Da li je čovek koga sam malopre gore videla bio Fisk?" "U sali za igru?" upita Hermanold. "Nadam se da nije. Trebalo bi da se odmara pre meča."


"Ko god da je bio, ponašao se vrlo čudno", rekoh. "Ušao je i stao da zahteva od radnika da pomeraju nameštaj unaokolo..." "Oh, Bože", izusti Hermanold. "To ipak mora da je bio Fisk. Poslednji put kad sam imao posla s njim zahtevao je da se iz sale udalji neko od posmatrača ili po jedna stolica svaki put kada bi ko od igrača pojeo figuru. Tvrdio je da tako ponovo uspostavlja osećaj 'ravnoteže i harmonije'. Takoñe mrzi žene, ne voli da su prisutne kada igra..." Hermanold potapša Lili po šaci, ali je ona povuče. "Možda je zato i mene zamolio da odem", primetih. "Zamolio vas je da odete?" ponovi Hermanold. "To je bilo krajnje neprimereno, ali popričaću ja već s njim pre meča. Mora shvatiti da ne može nastaviti kao u stara vremena kada je bio zvezda. Već preko petnaest godina nije igrao ni na jednom većem turniru." "Petnaest?" ponovih. "Mora da je napustio šah kada mu je bilo otprilike dvanaest godina. Čovek koga sam malopre gore srela bio je mlad." "Stvarno?" upita zbunjeno Hermanold. "Ko bi to onda mogao biti?" "Visok, vitak, veoma bled. Privlačan, ali ledenog pogleda..." "Oh, to je bio Aleksej." Nasmeja se Hermanold. "Aleksej?" "Aleksandar Solarin", objasni Lili. "Onaj, draga, koga si toliko žarko želela da vidiš. 'Bomba'?" "Recite mi još nešto o njemu", zamolih. "Bojim se da ne mogu", odgovori Hermanold. "Nisam čak znao ni kako izgleda dok nije došao da se prijavi za turnir. Taj je čovek prava misterija. Ni sa kim se ne viña, ne dozvoljava da ga fotografišu. Ne smemo dopustiti nikome da unese kameru u salu za igru. Na moje navaljivanje ipak je na kraju pristao da da intervju za štampu. Konačno, kakva korist od toga što ga imamo ovde, ako to ne možemo da naduvamo?" Lili ga ogorčeno pogleda i glasno uzdahnu. "Hvala za piće, Džone", reče prebacivši krzno preko ramena. Ustala sam u istom trenutku kada i Lili. Pošla sam za njom kroz predvorje i popela se uz stepenice. "Nisam želela o ovome da razgovaram pred Hermanoldom", prošaputah kada krenusmo duž balkona, "ali taj momak... Solarin... Ovde se dogaña nešto čudno." "Gledam to sve vreme", odvrati Lili. "U šahovskom svetu srećeš ljude koji su ili mudonje ili dupeglavci. Ili oboje. Ubeñena sam da ni Solarin nije izuzetak. Ne mogu da podnesu da im se neka žena ubaci u igru..." "Ne govorim o tome", prekinuh je. "Solarin mi nije rekao da odem zato što je želeo da se otarasi žene. Rekao mi je da sam u velikoj opasnosti!" Ščepala sam je za ruku; zaustavile smo se kod ograde. U predvorju ispod nas gužva je postajala sve veća. "Šta ti je rekao?" upita Lili. "Šališ se. Da si u opasnosti? Na jednom


šahovskom meču? Ovde ti jedina opasnost preti od toga da zaspiš. Fisk voli da uspava ljude izjednačenom igrom i patovima." "Kažem ti da me je upozorio da sam u opasnosti", ponovih, povukavši je prema zidu kako bi ljudi mogli da prolaze. Spustih glas. "Sećaš li se gatare kod koje si poslala Harija i mene za Novu godinu?" "Oh, ne", izusti Lili. "Nemoj mi reći da veruješ u mistične moći?" osmehnu se ona. Ljudi su počeli da nadiru preko balkona i tiskajući se pored nas da ulaze u prostoriju gde će se održati meč. Pridružismo se bujici; Lili je odabrala mesta sa strane, blizu prvog reda, odakle smo imale dobar pregled i bile neupadljive. Ako je to uopšte bilo moguće imajući u vidu njenu odeću. Kada smo se smestile, nagnuh se ka njoj i prošaputah: "Solarin je upotrebio gotovo iste reči kao i ta gatara. Zar ti Hari nije pomenuo šta mi je rekla?" "Ja je uopšte nisam videla", reče Lili, izvadivši iz džepa ogrtača malu šahovsku tablu sa rupicama. Zatim ju je stavila u krilo. "Preporučio mi ju je jedan prijatelj, ali ja ne verujem u ta sranja. Zato i nisam došla." Ljudi su počeli da zauzimaju svoja mesta oko nas; pogledi mnogih od njih zaustavljali su se na Lili. U prostoriju je ušla i skupina reportera, a jednom od njih je oko vrata visila kamera. Ugledali su Lili i krenuli u našem pravcu. Nagnula se nad malom šahovskom pločom i rekla tihim glasom: "Upravo vodimo ozbiljan razgovor o šahu. Ako nekog to bude zanimalo." U prostoriju je ušao Džon Hermanold. Odmah je prišao reporterima i dohvatio za kragnu onog sa kamerom, trenutak pre no što je stigao do nas. "Izvinite, ali moraću da vam oduzmem tu kameru", reče on reporteru. "Velemajstor Solarin ne želi kamere u sali u kojoj će se igrati turnir. Molim vas, zauzmite svoja mesta pozadi kako bi meč mogao da počne. Imaćete posle vremena za intervjue." Reporter gunñajući predade kameru Hermanoldu, a zatim zajedno sa kolegama ode do stolica koje im je osnivač ovog turnira namenio. Buka u prostoriji se stišala; čuli su se još samo šapati. Uñoše sudije i zauzeše svoja mesta za stolom, a odmah za njima pojaviše se i čovek za koga sam sada znala da je Solarin i jedan postariji sedi muškarac, za koga sam pretpostavila da je Fisk. Fisk je izgledao nervozan i veoma napet. Jedan kapak mu je blago podrhtavao i sve vreme je mrdao sedim brkom kao da tera muvu. Imao je proreñenu kosu, pomalo masnu, začešljanu unazad, ali ona mu je stalno iznova padala na čelo u nemirnim pramenovima. Na sebi je imao smeñi somotski sako koji je video i bolje dane i koji nije bio očetkan već duže vreme. U pasu je bio vezan kao mantil za kupanje. Široke smeñe pantalone bile su mu izgužvane. Osetih sažaljenje. Izgledao je krajnje očajan, što je samo još više podsticalo utisak da mu ovde nije mesto.


Pored njega, Solarin je podsećao na alabasterni kip bacača diska. Izgledao je bar za glavu viši od Fiska, koji je inače bio i pogrbljen. Graciozno je prišao stolu, izvukao stolicu za Fiska, i pomogao mu da se smesti. "Kopile", siknu Lili. "Pokušava da zadobije Fiskovo poverenje, da stekne preimućstvo još pre no što je igra i počela." "Da nisi možda malo prestroga?" upitah glasno. Nekoliko glasova iz reda iza nas stade da me ućutkuje. Zatim se pojavio dečak sa kutijom u kojoj su bile figure i stao da ih razmešta, stavljajući bele ispred Solarina. Lili mi je objasnila da se ceremonija izvlačenja figura odigrala prethodnog dana. Broj ljudi koji je počeo da nas ućutkuje povećao se tako da smo konačno umukle. Dok je jedan od sudija čitao pravila, Solarin se okrenu prema publici. Okrenuvši mi profil, pružio mi je priliku da ga podrobno zagledam. Bio je mnogo otvoreniji i opušteniji nego malopre. Sada je bio u svom elementu, spremao se da igra šah, što ga je činilo mlañim i veoma napetim, poput atletičara pred trku. Ali onda je ugledao Lili i mene; ukočio se i prikovao pogled za mene. "Vau", izusti Lili. "Sada shvatam šta si mislila kada si rekla da mu je pogled leden. Drago mi je što se nisam prvi put suočila s tim pogledom preko šahovske table." Solarin me je posmatrao kao da nije mogao da poveruje da sam još tu. Kao da je želeo da ustane i izvuče me napolje. Odjednom me je proželo osećanje kao da sam strašno pogrešila što sam ostala. Figure su bile postavljene, a njegov sat aktiviran, tako da je konačno skrenuo pogled na tablu. Pomerio je kraljevog pešaka napred. Primetila sam da je i Lili, koja je sedela pored mene, povukla isti potez na maloj tabli koju je držala na krilu. Dečak koji je stajao pored demonstracione table ispisa kredom potez: E2-E4. Igra se izvesno vreme odvijala bez nekih većih uzbuñenja. I Solarin i Fisk su ostali bez po jednog pešaka i konja. Solarin je krenuo napred kraljevim lovcem. Nekoliko gledalaca stade da mrmlja. Jedan ili dvojica ustadoše i iziñoše na kafu. "Ovo mi liči na giuoco piano", uzdahnu Lili. "Partija bi mogla potrajati. Ova odbrana se nikada ne igra na turnirima, stara je ko Biblija. Blagi Bože, pominje se još u Getingenskom rukopisu." Za devojku koja nikada nije pročitala ni reč o šahu, Lili je bila zlatni rudnik podataka. "Ona omogućava Crnom da razvije figure, ali je spora, spora, ubitačno spora. Solarin olakšava Fisku posao, dozvoljava mu da povuče nekoliko poteza pre no što će ga zbrisati. Pozovi me ako se išta dogodi u narednom satu igre." "Kako ću ja znati da li se nešto dogodilo?" upitah je šapatom. Upravo u tom trenutku Fisk je povukao potez i zaustavio časovnik. Meñu publikom zavlada kratkotrajni žamor, a nekolicina koja se upravo spremala da iziñe zastade kako bi ponovo pogledala u pravcu demonstracione table. Podigla sam pogled na vreme da vidim Solarina kako se osmehuje. Bio je to čudan


osmeh. "Šta se dogodilo?" upitah Lili. "Fisk je skloniji pustolovinama nego što sam mislila. Umesto da pomeri lovca, odlučio se za odbranu sa dva konja. Rusi to vole. Mnogo je opasnija. Iznenañena sam što je odlučio tako da igra protiv Solarina koji je poznat kao..." Ali na vreme se ugrizla za jezik. Uostalom, Lili nikada nije proučavala stil igre drugih igrača. Ili možda jeste. Solarin je zatim krenuo napred konjem, a Fisk kraljičinim pešakom. Solarin je uzeo tog pešaka. Potom je Fisk uzeo Solarinovog pešaka konjem, pa su snage opet bile izjednačene. Bar sam ja tako mislila. Činilo mi se da se Fisk dobro drži pošto je svojim figurama zaposeo sredinu ploče, a da je Solarin sateran u ćošak. Ali tada je Solarin uzeo Fiskovog lovca konjem. Prostorijom prostruja žamor. Oni koji su izišli sada se trkom vratiše sa šoljama za kafu i zagledaše u demonstracionu tablu, iščekujući da momak ispiše potez. "Fegatello!" povika Lili i ovog puta je niko ne ućutka. "Ne mogu da verujem." "Šta je to fegatello?" Izgleda da u šahu ima mnogo više slenga nego u kompjuterskoj obradi podataka. "To znači 'vaditi jetru'. I da znaš da će Fisku 'izvaditi jetru', ako kraljem uzme tog konja." Ona stade da grize prst i zagleda se u ploču na svom krilu kao da se igra na njoj nastavljala. "Nema sumnje, nešto će izgubiti. Kraljica i top su mu zarobljeni. Ne može do konja nijednom drugom figurom." Meni se činilo nelogično što je Solarin povukao takav jedan potez. Da li je on to davao konja za lovca samo zato da bi naterao kralja da se pomeri za jedno mesto? "Ako Fisk pomeri kralja, više neće moći da ga štiti", reče Lili kao da mi je čitala misli. "Kralj će biti gurnut na sredinu table i do kraja partije će se koprcati. Bolje će uraditi ako pomeri kraljicu i odrekne se topa." Ali Fisk je ipak uzeo konja kraljem. Solarin je gurnuo kraljicu napred i dao šah. Fisk je sklonio kralja iza pešaka, a Solarin je vratio kraljicu kako bi ugrozio crnog konja. Stvari su se očigledno zakuvavale, ali nisam znala u kom pravcu. Lili je takoñe izgledala zbunjena. "Nešto nije u redu", došapnu mi ona. "Ovo nije Fiskov stil igre." Dogañalo se nešto neobično. Posmatrajući Fiska, primetila sam da, pošto bi povukao potez, nije dizao pogled sa table. Očigledno je bivao sve nervozniji. Vidno se znojio. Pod pazuhom su mu se na smeñem sakou pojavili veliki tamni krugovi. Izgledao je bolesno; premda je Solarin bio na potezu, Fisk je svu svoju pažnju usredsredio na tablu kao da mu je ona poslednja nada. Solarinov sat je otkucavao, ali i on je posmatrao Fiska. Motrio je svog protivnika s takvom pažnjom kao da je zaboravio da je igra u toku. Posle dužeg vremena Fisk je podigao pogled sa table i zagledao se u Solarina, ali se odmah


potom ponovo usredsredio na tablu. Solarinove oči se suziše. Podigao je jednu figuru i pomerio je napred. Više nisam obraćala pažnju na poteze. Posmatrala sam njih dvojicu, pokušavajući da dokonam šta se to meñu njima dešava. Lili je pored mene sedela otvorenih usta, pomno analizirajući poziciju na tabli. Solarin iznenada ustade i odgurnu stolicu. Iza nas nastade pometnja jer je svako svakom nešto šaputao. Solarin zatim zaustavi oba sata i nagnu se nad Fiska da nešto kaže. Jedan od sudija brzo pritrča stolu. On i Solarin izmenjaše nekoliko reči, posle čega sudija odmahnu glavom. Fisk je ostao da sedi oborene glave, pogleda uprtog u šahovsku tablu, sa šakama u krilu. Solarin mu ponovo nešto reče. Sudija se vrati do sudijskog stola. Sve sudije klimnuše i glavni sudija ustade. "Dame i gospodo, velemajstor Fisk se ne oseća dobro. Velemajstor Solarin je bio veoma ljubazan pa je zaustavio oba sata, pristavši na kraću pauzu kako bi gospodin Fisk mogao da se osveži. Gospodine Fisk, kovertirajte svoj naredni potez i predajte koverat sudijama; meč se nastavlja za trideset minuta." Fisk je zapisao potez drhtavom rukom i spustio ga u koverat, koji je zapečatio i predao sudiji. Solarin je smesta napustio prostoriju pre no što su reporteri mogli da stignu do njega, a zatim je krenuo niz hodnik. U prostoriji je vladala velika pometnja, svi su se došaptavali i nešto govorili. Okrenuh se ka Lili. "Šta se dogodilo? Šta se zbiva?" "Ovo je nečuveno", reče ona. "Solarin ne može tek tako da zaustavi satove. To mora da učini sudija. Ovo je protiv svih pravila, trebalo bi da prekinu meč. Sudija zaustavlja satove ako se svi izjasne za prekid. Ali Fisk je pre toga morao da kovertira naredni potez." "Znači, Solarin je dao Fisku malo vremena koje se neće računati", zaključih. "Zašto je to učinio?" Lili se zagleda u mene svojim sivim, sada gotovo bezbojnim očima. Kao da su je iznenadile vlastite misli. "Znao je da to nije Fiskov stil igre", reče. Na trenutak je ćutala, a zati nastavi, praveći rezime onoga što se dogodilo. "Solarin je ponudio Fisku razmenu kraljica. Razvoj igre to nije zahtevao. Kao da je testirao Fiska. Svima je poznato koliko Fisk mrzi da izgubi kraljicu." "Znači, Fisk je prihvatio?" upitah. "Nije", odvrati Lili, zadubljena u vlastite misli. "Nije prihvatio. Podigao je kraljicu, pa ju je spustio. Pokušao je da to predstavi kao j'adoube." "Šta je to j'adoube?" "Dodirujem, podešavam. Igrač ima pravo da za vreme igre namešta figure." "Pa šta je tu onda sporno?" upitah. "Ama baš ništa", odvrati Lili. "Ali moraš reči, 'J'adoube' pre nego što dodirneš figuru. A ne pošto si je već pomerio." "Možda je to učinio nesvesno..."


"On je velemajstor", dodade Lili. Dugo me je posmatrala. "Znao je šta radi." Lili je sedela zureći u svoju tablu. Nisam htela da je uznemiravam, ali svi su već napustili prostoriju i nas dve smo ostale same. Sedela sam pored nje, pokušavajući da uz pomoć ono malo znanja iz šaha dokonam šta je sve ovo značilo. "Da li te zanima šta ja mislim?" konačno upita Lili. "Mislim da je velemajstor Fisk varao. Mislim da je povezan sa nekim predajnikom." Da sam onda znala koliko je bila u pravu, to bi možda izmenilo dogañaje koji će ubrzo uslediti. Ali kako sam u tom trenutku mogla pretpostaviti šta se u stvari dogañalo... na samo deset stopa od mene... dok je Solarin proučavao stanje na tabli? Solarin je bio zagledan u šahovsku tablu kada je prvi put nešto primetio. U početku je to bio samo blesak negde na ivici njegovog vidnog polja. Ali kada se ponovio i po treći put, povezao je taj blesak sa kretnjom. Fisk je spuštao šake u krilo svaki put kada bi Solarin zaustavio svoj sat, a Fiskov stavio u pokret. Kada je naredni put povukao potez, Solarin se zagledao u Fiskove šake. Prsten. Fisk nikada ranije nije nosio prsten. Fisk je igrao nepromišljeno. Rizikovao je. Ovog puta je na neki način igrao zanimljiviji šah, ali uvek kada bi povukao nešto riskantno, Solarin bi mu se zagledao u lice. I na njemu nikada nije ugledao izraz koji bi trebalo da se nañe na licu onoga ko voli da rizikuje. Tada je Solarin počeo pomno da posmatra prsten. Fisk je bio s nekim u vezi. U to nije bilo sumnje. Solarin je igrao protiv nekog ili nečeg drugog. To se nije nalazilo u sali i to sasvim sigurno nije bio Fisk. Solarin baci pogled prema čoveku iz KGB-ea koji je sedeo uza zid. Ako reši da prihvati rizik i izgubi ovu prokletu partiju, za njega će turnir biti završen. Ali morao je da sazna ko je ozvučio Fiska i zašto. Solarin je počeo da vuče riskantne poteze ne bi li uočio neku pravilnost u Fiskovim reakcijama. Umalo Fiska nije saterao uza zid. Zatim je Solarinu sinula ideja da iznudi potpuno nepotrebnu razmenu kraljica. Pomerio je karljicu, ponudio je, otvorio Fisku prolaz do nje, ne hajući za ishod. Nateraće Fiska da igra po njegovom ili će obelodaniti da je varalica. Ali to je bilo previše za Fiska. U jednom trenutku se činilo da će Fisk prihvatiti izmenu, uzeti njegovu kraljicu. Solarinu bi samo preostalo da pozove sudije i napusti meč. Nije imao nameru da igra protiv nekakve mašine, ili bilo čega s čim je Fisk bio povezan. Ali Fisk se povukao i zatražio j'adoube. Solarin je skočio i nagnuo se nad Fiska. "Šta to, do ñavola, radite?" prošaputa on. "Zatražićemo prekid da doñete k sebi. Shvatate li da se tamo nalaze ljudi iz KGB-ea? Samo jedna moja reč i možete se oprostiti od šaha." Solarin jednom rukom dade znak sudijama, a drugom zaustavi oba sata.


Sudiji je kazao da se Fisk ne oseća dobro i da će zapečatiti naredni potez. "I neka to bude kraljica, gospodine", reče on ponovo se nagnuvši nad Fiska. Fisk nije podigao pogled. Okretao je prsten kao da ga steže. Solarin potom izlete iz prostorije. Čovek iz KGB-ea ga dočeka u hodniku sa upitnim pogledom. Bio je nizak, bled, sa gustim obrvama. Zvao se Gogolj. "Idi, popij šljivovicu", reče mu Solarin. "Pusti mene da ovo sredim." "Šta se dogodilo?" upita Gogolj. "Zašto je rekao j'adoube? Nije bilo po propisu. Nije trebalo da zaustavite satove, mogli su vas diskvalifikovati." "Fisk je u vezi sa nekim. Moram znati s kim i zašto. Tvoje je samo da ga još više zaplašiš. Skloni se i pravi se da ništa ne znaš. Izići ću ja s njim već na kraj." "Ali Brodski je ovde", prošaputa Gogolj. Brodski je pripadao višim ešalonima tajne službe i po rangu je bio znatno iznad Solarinovog čuvara. "Pozovi ga da ti se pridruži", odbrusi Solarin. "Samo ga drži što dalje od mene u narednih pola sata. Ne želim da išta preduzimate. Jesi li me razumeo, Gogolje?" Telohranitelj je bio uplašen, ali ipak je poslušno krenuo niz hodnik prema stepeništu. Solarin ga je pratio do kraja balkona, a zatim nestao kroz jedna vrata iza kojih je ostao da čeka Fiska da iziñe iz prostorije u kojoj se igrao meč. Fisk je žurno prešao preko balkona i sišao niz stepenište, a zatim se uputio kroz predvorje. Nije se osvrnuo, pa tako nije ni primetio Solarina koji ga je posmatrao odozgo. Izišao je i prešao preko dvorišta i prošao kroz kapiju u masivnoj gvozdenoj ogradi. U naspramnom uglu dvorišta, dijagonalno od ulaza u klub, nalazila su se vrata koja su vodila u mali Kanadski klub. Fisk je ušao i krenuo uz stepenice. Solarin je tiho prošao kroz dvorište. Gurnuo je staklena vrata Kanadskog kluba na vreme da vidi kako se za Fiskom zatvaraju vrata muškog toaleta. Na trenutak je zastao, a zatim pažljivo prešao ono nekoliko stepenika do tih vrata, provukao se unutra i ostao nepomičan. Fisk je stajao na suprotnom kraju prostorije, zatvorenih očiju, ljuljajući se naspram zida sa pisoarima. Solarin ga je bez reči posmatrao kako se spušta na kolena. Počeo je da jeca... duboko, bez suza... a onda se okrenuo prema zidu i povratio u porculanski pisoar. Kada je završio, sav iscrpljen, oslonio je čelo o gornji deo pisoara. Krajičkom oka Solarin je primetio kako se Fiskova glava podiže kada je začuo zvuk slavine. Solarin je nepomično stajao pored lavaboa, posmatrajući hladnu vodu kako ga puni. Fisk je bio Englez; sigurno bi osetio poniženje da ga neko posmatra kako povraća poput životinje. "Biće vam potrebno ovo", reče Solarin glasno, ne okrećući se od lavaboa. Fisk se osvrnu unaokolo, ne znajući da li se to Solarin njemu obraća. Ali kako se činilo njih dvojica su bili sami u toaletu. Oklevajući je ustao i prišao


Solarinu, koji je umakao toalet papir u vodu. Papir je smrdeo na vlažno zobeno brašno. Solarin se okrenu i pokvasi Fisku čelo i slepoočnice. "Ako potopite zglobove u vodu to će vam rashladiti krv u celom telu", primeti on, otkopčavajući mu manžetne. Pokvašeni papir bacio je u kantu za otpatke. Fisk bez reči spusti zglavke u vodu u lavabou pazeći, primeti Solarin, da ne pokvasi prste. Solarin je nešto pisao olovkom po poleñini suvog komada papira. Fisk baci pogled u njegovom pravcu, ne vadeći zglavke iz vode, a Solarin mu pokaza šta je napisao. Na papiru je stajalo: "Je li prenos jednosmeran ili dvosmeran?" Fisk podiže pogled, a lice mu se ponovo zajapuri. Solarin ga je napeto posmatrao, zatim se ponovo nagnuo nad papir i ispisao novo pitanje, ovog puta mnogo jednostavnijim rečima: "Mogu li da nas čuju?" Fisk duboko udahnu i zatvori oči. Zatim odmahnu glavom. Jednu je šaku izvadio iz vode i posegnuo za papirom, ali mu Solarin dodade drugi komad. "Ne ovaj", reče on, izvadivši mali zlatni upaljač i potpalivši komad toaletnog papira na kome je ispisao pitanja. Pustio ga je da izgori gotovo do kraja, zatim odneo do toaleta, bacio unutra i pustio vodu. "Jeste li sigurni?" upita on, vrativši se do lavaboa. "To je veoma važno." "Jesam", odvrati Fisk kome je bilo veoma neugodno. "Objasnili... su mi." "Odlično, onda možemo da razgovaramo." Solarin je i dalje držao zlatni upaljač u ruci. "U kom je uvetu, levom ili desnom?" Fisk se lupnu po levom uvetu. Solarin klimnu. Skinu donji deo upaljača i izvuče neki sitni predmet na rasklapanje. U narednom trenutku u ruci je držao malu pincetu. "Lezite na pod i postavite glavu tako da je ne morate pomerati i da vam levo uvo bude okrenuto naviše - prema meni. Nemojte činiti nikakve nagle pokrete. Ne bih želeo da vam probušim bubnu opnu." Fisk ga posluša. Kao da mu je laknulo što je mogao da se prepusti Solarinovoj brizi i na pamet mu nije padalo da priupita kako to da jedan šahovski velemajstor zna kako se uklanjaju skriveni predajnici. Solarin čučnu i nagnu se nad Fiskovo uvo. Posle samo jednog trenutka izvukao je neki mali predmet, koji zatim stade da okreće držeći ga pincetom. Bio je tek nešto veći od glave čiode. "Ah", primeti Solarin. "Veći je od naših. A sada mi kažite, dragi moj Fisk, ko ga je tu stavio? Ko se krije iza svega ovoga?" Mali prijemnik potom spusti na dlan. Fisk naglo sede i zagleda se u Solarina. Kao da je tek tada shvatio s kim razgovara: da je Solarin ne samo šahista s kojim je malopre igrao, već i Rus. Što je bilo još gore - njegova pratnja iz redova KGB-ea nalazila se negde u zgradi. Fisk glasno zakuka i zagnjuri glavu u šake. "Morate mi reći. To je i vama jasno, zar ne?" Solarin baci pogled na Fiskov prsten. Podigao mu je šaku i pomno se zagledao u njega. Fisk sav unezveren


podiže glavu. Bio je to glomazni pečatnjak sa grbom, napravljen od nekog metala sličnog zlatu, čija je površina bila posebno obrañena. Solarin pritisnu grb i začu jedno jedva čujno klik. Fisk je sigurno pritiskao grb po utvrñenoj šifri javljajući koji je poslednji potez povučen, a njegovi saradnici su mu zatim preko predajnika u uvetu javljali koji potez on da povuče. "Da li su vas upozorili da ne skidate prsten?" upita Solarin. "Dovoljno je veliki tako da se u njemu može nalaziti i mali eksploziv i detonator." "Detonator!" zaurla Fisk. "Dovoljno snažan da razori veći deo sobe", odvrati Solarin, smešeći se. "U svakom slučaju, deo gde se nalazimo. Jeste li vi irski agent? Oni su stručnjaci za male bombe, kao one što stavljaju u pisma. Trebalo je da pretpostavim, većina se školovala u Rusiji." Fisk je pozeleneo, a Solarin nastavio: "Pojma nemam šta vaši prijatelji žele, dragi moj Fisk. Ali ako bi kakav agent izdao moju vladu kao što ste vi izdali one koji su vas poslali, oni bi ga brzo i zauvek ućutkali." "Ali ja... ja nisam agent!" povika Fisk. Solarin ga je na trenutak posmatrao, a onda se osmehnu. "U to bi stvarno bilo teško poverovati. Gospode Bože, baš su uprskali." Fisk je kršio prste dok je Solarin razmišljao. "Dobro me slušajte, dragi moj Fisk. Upleli ste se u opasnu igru. Svakog časa može neko upasti ovamo, a onda nam životi neće vredeti ni pišljiva boba. Ljudi koji su od vas zahtevali da ovo učinite nisu cvećke. Razumete li? Morate mi reći sve što znate o njima, i to brzo. Samo tako vam mogu pomoći." Solarin ustade, a onda pomože i Fisku da stane na noge. Fisk obori pogled kao da će da zaplače. Solarin nežno stisnu šaku na rame starijeg muškarca. "S vama je stupio u vezu neko ko je želeo da pobedite u ovoj partiji. Morate mi reći ko i zašto." "Upravnik..." Fisku je glas vidno podrhtavao. "Kada sam se... pre mnogo godina... razboleo i više nisam mogao da igram šah, britanska vlada mi je omogućila da predajem matematiku na univerzitetu, bio sam vladin stipendista. Prošlog meseca me je posetio upravnik mog odeljenja i zatražio od mene da se vidim s nekim ljudima. Ne znam ko su. Rekli su mi da moram učestvovati na ovom turniru u interesu nacionalne bezbednosti. Da neću biti ni pod kakvim pritiskom..." Fisk poče da se smeje i divlje da se osvrće po sobi. Sve vreme je vrteo prsten. Solarin ga uhvati za šaku, a drugu mu spusti na rame. "Rekli su vam da nećete biti izloženi pritisku", mirno zaključi Solarin, "pošto uopšte nećete odlučivati o potezima. Samo je trebalo da sledite nečija uputstva?" "Rekao sam im da ja to nisam u stanju, neka izaberu nekog drugog", odvrati Fisk, podigavši glas. "Preklinjao sam ih da me ne teraju da igram. Ali nisu imali nikog drugog. Bio sam potpuno u njihovoj vlasti. Mogli su da mi ukinu stipendiju kad god su to hteli. Sami su mi to rekli..." Zatim je progutao knedlu, a


Solarin postade oprezniji. Fisk više nije mogao da se usredsredi na ono što govori i tako je grubo okretao prsten kao da ga ovaj bode. Divljim pogledom šarao je po prostoriji. "Nisu hteli da me slušaju. Rekli su da se po svaku cenu moraju dočepati formule. Rekli su..." "Formule!" ponovi Solarin, snažno ščepavši Fiska za ramena. "Baš su tako rekli: da žele formulu?" "Da! Da! Upravo to su želeli, prokletu formulu." Fisk je gotovo vrištao. Solarin popusti stisak i pokuša da umiri starijeg čoveka, lagano ga tresući. "Pričajte mi o formuli", pokuša on oprezno, kao da hoda po jajima. "Idemo dalje, dragi moj Fisk. Zašto im je ta formula toliko važna? Kako su mislili da ćete je se dokopati igrajući na turniru?" "Mislili su da ću je dobiti od vas", reče Fisk slabim glasom, pogleda uprtog u pod. Niz lice su mu se slivale suze. "Od mene?" Solarin se zagleda u Fiska. A zatim naglo skrenu pogled ka vratima. Učinilo mu se da je napolju čuo korake. "Morate mi brzo sve reći", dodade on spustivši glas. "Otkud su znali da ću i ja učestvovati na ovom turniru? Niko nije znao da dolazim." "Oni jesu", odvrati Fisk, gledajući Solarina mahnitim očima. A onda je iznenada naglo okrenuo prsten. "Oh, Bože, ostavite me! Rekao sam im da ja to neću moći! Rekao sam im da ću sve upropastiti!" "Ostavite taj prsten na miru", strogo reče Solarin, Zatim je zgrabio Fiska za zglavak i iskrenuo mu šaku. Fisk iskrivi lice od bola. "Kakvu formulu?" "Formulu koju ste imali u Španiji", povika Fisk. "Formulu u koju ste se kladili u Španiji! Rekli ste da ćete je predati svakome ko vas pobedi! Tako ste rekli! Morao sam da pobedim, kako biste mi dali formulu." Solarin je, ispunjen nevericom, netremice zurio u Fiska. Zatim ga je pustio i odvojio se od njega. Počeo je da se smeje. "Tako ste rekli", ponovi tupo Fisk, povlačeći prsten. "Oh, ne", oglasi se Solarin. On zabaci glavu unazad i nastavi da se smeje dok mu suze ne potekoše na oči. "Dragi moj Fisk", reče, zagrcnuvši se od smeha, "ne tu formulu! Budale su došle do pogrešnog zaključka. Poslužili ste kao pešak gomili pacera. Poñimo napolje i... Šta vi to radite?!" Nije ni primetio da je preplašeni Fisk uspeo da olabavi prsten. Upravo ga je skinuo sa prsta jednim naglim pokretom i bacio u prazni lavabo. Nešto je naglas brbljao, a onda povikao: "Neću! Neću!" Solarin je trenutak posmatrao kako prsten poskakuje po lavabou, a zatim se bacio prema vratima, istog časa počevši da odbrojava. Jedan. Dva. Udario je naredna vrata i izleteo napolje. Tri. Četiri. U jednom se skoku vinuo preko ono nekoliko stepenika, doskočio u njihovom podnožju i poleteo kroz mali foaje. Šest. Sedam. Razbivši spoljašnja vrata dok ih je otvarao, izjurio je u dvorište, u


šest dugačkih koraka. Osam. Devet. Zaplivao je kroz vazduh i dočekao se na stomak na kamenim kockama. Deset. Rukama je pokrio glavu i zapušio uši. Čekao je. Ali eksplozija nije odjeknula. Provirio je ispod ruku i ugledao ispred sebe dva para cipela. Podigavši još malo pogled ugledao je dvojicu sudija kako zaprepašćeno zure u njega. "Velemajstore Solarin! Jeste li povreñeni?" upita jedan od njih. "Ne, sasvim sam dobro", odvrati Solarin, dostojanstveno ustajući i čisteći prašinu sa odeće. "Velemajstor Fisk je u toaletu. Upravo sam pošao po lekara. I spotakao se. Ovo kamenje je veoma klizavo." Solarin se pitao da li je pogrešio što se tiče prstena. Nije mogao biti siguran da li je njegovo skidanje nešto značilo. "Biće bolje da pogledamo možemo li mi išta da učinimo", primeti sudija. "Zašto li je otišao čak u toalet u Kanadskom klubu? Zašto ne u Metroplitenu? Ili do ambulante?" "Veoma je ponosan", pokuša da objasni Solarin. "Bez sumnje nije želeo da iko vidi da mu je muka." Sudije se još nisu setile da Solarina pitaju šta je on radio u tom istom udaljenom toaletu. I to sam sa svojim protivnikom. "Je li mu jako loše?" upita drugi sudija pošto krenuše prema ulazu. "Bura u stomaku", odvrati Solarin. Znao je da postupa nerazumno što se vraća, ali nije imao drugog izbora. Sva trojica se popeše uz stepenice i prvi sudija otvori vrata toaleta. Hitro se okrenuo i počeo da se bori za vazduh. "Ne gledajte!" Bio je bled kao krpa. Solarin se probi pored njega i pogleda unutra. Fisk je visio na vlastitoj kravati zakačenoj za jednu od pregrada. Lice mu je bilo crno i ako je suditi po položaju glave, vrat mu je bio slomljen. "Samoubistvo!" zaključi sudija koji je opomenuo Solarina da ne gleda. I sam je sada stajao kršeći prste kao i Fisk pre samo nekoliko trenutaka. Dok je još bio živ. "Nije on prvi šahista koji se na to odlučio", odgovori drugi sudija. Ali kada se Solarin okrenuo i pogledao ga, istog časa je umukao. "Biće bolje da pozovemo lekara", žurno dodade prvi sudija. Solarin ode do lavaboa u koji je Fisk bacio prsten. Tamo ga više nije bilo. "Da, pozovimo lekara", složi se on. Ali ja o svim tim dogañajima ništa nisam znala dok sam sedela u predvorju, čekajući da se Lili vrati sa trećom rundom kafe. Da sam znala šta se dešava iza scene - tada, umesto što sam to saznala kasnije - naredni dogañaji možda se uopšte ne bi zbili. Prošlo je već četrdeset pet minuta od početka pauze i već sam počela da osećam kako sam se nadula od sve te kafe. Mučilo me je šta se to zbiva. Lili se konačno vratila za sto, zaverenički se osmehujući.


"Pogodi šta se desilo", prošapta ona. "Naletela sam na Hermanolda u baru, izgledao je deset godina stariji; vodio je neki krajnje ozbiljan razgovor sa dežurnim lekarem! Čim popijemo kafu možemo, draga moja, da se kupimo. Danas više nema nastavka. Objaviće to za nekoliko minuta." "Fisku, znači, stvarno nije bilo dobro? Možda je zato igrao tako čudno." "Nije bolestan, draga. Preboleo je sve bolesti. Može se reći, prilično iznenada." "Predao je?" "Na neki način. Obesio se u toaletu čim je počela pauza." "Obesio?" ponovih, a Lili stade da me ućutkuje pošto je nekoliko ljudi stalo da se osvrće. "O čemu ti to govoriš?" "Hermanold je kazao kako smatra da je pritisak bio preveliki za Fiska. Doktor je bio drugačijeg mišljenja. Doktor je napomenuo da čoveku teškom sto četrdeset funti nije bilo nimalo lako da sam sebi slomi vrat obesivši se o pregradu visoku šest stopa. "Možemo li preskočiti ovu kafu i napustiti ovo mesto?" Nisam prestajala da mislim na pogled Solarinovih zelenih očiju dok se naginjao nada mnom. Odjednom mi je postalo muka. Morala sam da iziñem. "U redu", pristade glasno Lili. "Ali požurimo nazad. Ne želim da propustim ni sekund ovog uzbudljivog meča." Ona žurnim korakom preñe preko prostorije. Kada stigosmo do predvorja, dva reportera skočiše na noge. "Oh, gospoñice Rad", oslovi je jedan dok su prilazili, "znate li vi šta se dogaña? Hoće li se partija danas nastaviti?" "Neće, osim u slučaju da dovedu treniranog majmuna da zameni gospodina Fiska." "Znači, nemate baš Bog zna kakvo mišljenje o njegovoj igri?" upita jedan od reportera, žvrljajući po beležnici. "Ja uopšte ne razmišljam o njegovoj igri", odvrati samodopadno Lili. "Kao što vam je poznato, ja razmišljam samo o svojoj igri. A što se ove partije tiče", dodade ona, krčeći put prema vratima dok su se reporteri vukli za njom, "dovoljno sam videla da znam kako će se završiti." Ona i ja strugnusmo kroz dupla vrata u dvorište i krenusmo niz rampu prema ulici. "Do ñavola, gde li je Sol?" primeti Lili. "Kola treba sve vreme da budu ispred ulaza, on to zna." Pogledah niz ulicu i videh Lilin veliki plavi korniš parkiran na kraju bloka, s druge strane Pete Avenije. Pokazoh joj gde je. "Divno, samo mi je još to trebalo, nova kazna za parkiranje", primeti ona. "Hajdemo odavde, pre no što unutra sve ode do ñavola." Zgrabila me je za ruku i mi potrčasmo niz ulicu kojom je brijao ledeni vetar. Kada smo stigle do kraja bloka, shvatila sam da su kola prazna. Sola nigde nije bilo. Prešle smo ulicu, tražeći pogledom Sola u oba smera. Kada smo stigle do


kola, videle smo da su klučevi na svom mestu. Nije bilo ni Karioke. "Ne mogu da poverujem!" pušila se Lili. "Tokom svih ovih godina Solu se nijednom nije desilo da ovako ostavi kola. Gde bi, do ñavola, mogao biti? I gde je moj pas?" Začuh neko grebanje koje kao da je dolazilo ispod sedišta. Otvorih vrata i nagnuh se preko sedišta, zavukavši šaku ispod njega. Mali jezik smesta je celu oliza. Izvukoh Karioku napolje, ali dok sam se uspravljala ugledah nešto od čega mi se krv sledila u žilama. Vozačevo sedište bilo je na jednom mestu probušeno. "Pogledaj", pozvah Lili. "Kakva je to rupa?" Baš u tom trenutku, dok se Lili saginjala da pogleda, začusmo jedno "tap" i kola se neznatno zatresoše. Bacih pogled preko ramena, ali nikog ne primetih u blizini. Izvukavši se iz auta, spustih Karioku na sedište. Počeh da pregledam onu stranu auta koja je bila okrenuta prema Metropoliten klubu. Pronañoh još jednu rupu koje sekund ranije tu nije bilo. Dodirnuh je. Bila je još topla. Podigoh pogled prema prozorima Metropoliten kluba. Na balkonu je bio otvoren jedan od francuskih prozora, onaj koji se nalazio neposredno iznad američke zastave. Zavesa se vijorila, ali nikog nije bilo. Bila sam sigurna da je to jedan od prozora sale u kojoj se igrao meč - i to onaj koji se nalazi tačno iza sudijskog stola. "Blagi Bože", proaputah. "Neko puca u kola!" "Šališ se", reče ona. Zatim obiñe oko kola i zagleda se u rupu od metka, a onda krenu za mojim prstom prema otvorenom francuskom prozoru. Na ulici nije bilo ljudi jer je temperatura bila strašno niska i nijedna kola nisu prolazila u trenutku kada smo čuli udar. Tako nam nije preostalo još mnogo mogućnosti. "Solarin!" zaključi Lili, ščepavši me za ruku. "Upozorio te je da napustiš klub, zar ne? To kopile pokušava da nas ucmeka!" "Upozorio me je da ću biti u opasnosti ako ostanem u klubu", ispravih je. Ali sada više nisam u njemu. Uostalom, da je neko hteo da puca na nas, sa ove udaljenosti bi nas teško promašio." "Pokušava da me uplaši kako bih se povukla sa turnira!" ostade uporna Lili. "Prvo kidnapuje mog šofera, a zatim puca u moja kola. E, mene neće tako lako uplašiti." "Mene već jeste!" priznadoh. "Hajdemo odavde." Žurba s kojom je Lili odnela svoju telesinu oko kola i sela na vozačevo mesto jasno je govorila da se slaže sa mnom. Upalila je auto i uz škripu guma izletela u Petu Aveniju, bacivši Karioku preko sedišta. "Umirem od gladi", povika ona, nadjačavši huk vetra koji je brisao preko vetrobranskog stakla. "Tebi se sada jede?" vičući je upitah. "Jesi li poludela? Mislim da bi trebalo smesta da odemo u policiju." "Nipošto", ostade ona odlučna. "Ako Hari sazna za ovo, strpaće me u zatvor


kako ne bih mogla da igram na turniru. Ti i ja ćemo sada nešto lepo pojesti, a onda same smisliti šta nam valja činiti. Ne mogu da razmišljam dok mi krče creva." "Ako već ne idemo u policiju, hajdemo nazad do mene." "Ti nemaš kuhinju", primeti ona. "Potrebno mi je sirovo meso da stavim u pogom moždane ćelije." "Samo ti kreni prema mom stanu. Nekoliko blokova dalje, u Trećoj Aveniji, imaš Stejk Haus. Ali upozoravam te, čim se najedeš idem pravo u policiju." Lili je zaustavila auto ispred Palm Restorana na Drugoj Aveniji, negde oko broja četrdeset. Zatim je stala da pretura po svojoj velikoj tašni dok nije izvukla šahovsku tablu i umesto nje u tašnu gurnula Karioku. Glava mu je ostala da viri preko ivice. "Psima je zabranjen ulaz u restorane", objasni ona. "Šta da radim s ovim?" upitah, podigavši šahovsku garnituru koju mi je spustila u krilo. "Zadrži je", reče ona. "Ti si genije za kompjutere, a ja ekspert za šah. Strategija je za obe sve i sva. Ubeñena sam da možemo ovo da rešimo ako se udružimo. Kao prvo, kucnuo je čas da naučiš nešto o šahu." Lili gurnu Kariokinu glavu u torbu i zatvori je. "Da li si već čula izraz: "Pešaci su duša šaha." "Hm. Zvuči mi poznato, ali ne mogu da se setim. Ko je to rekao?" "Andre Filidor, otac modernog šaha. Napisao je poznatu knjigu o šahu negde u doba francuske revolucije, u kojoj je objasnio da udruženi pešaci mogu postati isto onoliko jaki kao i glavne figure. Niko se ranije toga nije setio. Igrači su imali običaj da žrtvuju pešake samo da bi ih uklonili s puta i oslobodili prostor za akciju." "Da li ti to pokušavaš da mi kažeš kako misliš da smo nas dve samo par pešaka koje neko pokušava da ukloni?" Ideja mi se učinila čudna, ali i zanimljiva. "Nipošto", odvrati Lili, izišavši iz kola i prebacivši tašnu preko ramena. "Pokušavam da ti kažem kako je došlo vreme da udružimo snage. Bar dok ne otkrijemo u kakvoj to igri učestvujemo." Rukovasmo se u to ime.

6. RAZMENA KRALJICA

Kraljice se nikada ne pogañaju. 'Alisa u svetu iza ogledala', Luis Kerol


PETROGRAD, RUSIJA, JESEN 1791. Trojka je jurila preko snežnih polja, a iz nozdrva tri konja kuljala je para. Kada su prošli Rigu, sneg na putevima postao je toliko dubok da su tamnu kočiju zamenili ovim širokim, otvorenim sankama koje su vukla tri konja sa ormama preko sapi; kožni kaiševi bili su ukrašeni srebrnim zvončićima, a na širokim bočnim stranama u obliku lukova bio je ugraviran carski grb čavlima od čistog zlata. Ovde, na samo petnaest vrsta od Petrograda, drveće je još bilo okićeno žućkastim lišćem, a seljaci su i dalje obrañivali delimično smrznuta polja, mada je sneg već prekrivao slamnate krovove kamenih brvnara. Nastojnica se zavalila na gomilu krzna i prepustila posmatranju predela kroz koji je prolazila. Po evropskom julijanskom kalendaru već je bio četvrti novembar - tačno je prošla godina i sedam meseci od onog dana - nije se ni usuñivala da misli na njega - kada je odlučila da izvadi Monglansku garnituru iz skrovišta u kome je počivala hiljadu godina. Ali ovde, u Rusiji, gde se računalo po gregorijanskom kalendaru, bio je tek dvadeset treći oktobar. Rusija je po mnogo čemu bila nazadna zemlja, pomisli nastojnica. Bila je to zemlja koja se ravnala po vlastitom kalendaru i imala vlastitu religiju i kulturu. Već vekovima ovi seljaci koje je viñala duž puta nisu menjali ni način oblačenja ni način življenja. Gruba lica sa crnim ruskim očima koje su se osvrtale za njenom kočijom odavala su neuke ljude koji se i dalje drže primitivnih sujeverja i obreda. Čvornovate šake stezale su iste pijuke i obrañivale isto smrznuto tle koje su poznavali i njihovi preci pre hiljadu godina. Bez obzira na ukaze iz vremena Petra I, i dalje su nosili dugačku kosu i nisu brijali brade, već su ih gurali u ovčje kožuhe kako im ne bi smetale. Kapije Petrograda bile su širom otvorene prema snežnom prostranstvu. Kočijaš, odeven u belu livreju sa zlatnim rojtama carske straže, uspravi se, raširenih nogu, na platformi na prednjem delu trojke i potera konje bičem. Kada su se našli u gradu, nastojnica je ugledala svetlucavi sneg na kupolama i visokim palatama s druge strane reke Neve. Deca su se klizala po njenoj zaleñenoj površini, a torbari su, čak i po ovom vremenu, izložili svoje raznobojne čizme, okačivši ih o razapete konopce duž luke. Kučići-mešanci, prljavi i svih boja, lavežom su ispraćali njene sanke, a plavokosa dečica musavih lica trčala su pored njih, tražeći novčiće. Kočijaš potera konje dalje. Kada su prešli preko smrznute reke, nastojnica zavuče šaku u putničku torbu i opipa ukrašenu tkaninu koju je nosila sa sobom. Dohvatila je krunicu i izgovorila kratku Ave Mariju. Osećala je gotovo fizički težinu velike odgovornosti s kojom će morati da se suoči. Moraće sama, bez ičije pomoći, da preda ovu moćnu silu u prave ruke, ruke koje će je štititi od pohlepnih i


ambicioznih. Nastojnica je znala da je ta misija baš njoj poverena. Od samog roñenja bila je predodreñena za ovaj zadatak. Celog je života čekala na dogañaje koji će dovesti do toga. Danas, posle gotovo pedeset godina, nastojnica će ponovo videti svoju prijateljicu iz detinjstva kojoj se poverila pre tako mnogo vremena. Setila se tog dana i devojčice koja je duhom toliko nalikovala Valentini, plavokose i krhke, bolešljivog deteta sapetog remenjem za ispravljanje leña koje je snagom volje prebrodilo bolest i očajanje i izborilo se za srećno i zdravo detinjstvo, male Sofije Anhalt-Cerbst, prijateljice koju nije zaboravila tokom tolikih godina, o kojoj je s ljubavlju često razmišljala i u pismima joj poveravala tajne gotovo svakog meseca od kada je odrasla. Mada su njihovi životi krenuli različitim putevima, nastojnica se još sećala Sofije kako kao devojčica juri leptirove preko dvorišta roditeljske kuće u Pomeranji, a zlatna joj se kosa presijavala na suncu. Dok je trojka prelazila preko reke i približavala se Zimskom dvorcu, nastojnica na trenutak zadrhta. Jedan oblak zaklonio je sunce. Pitala se kakva li je sada njena prijateljica i zaštitnica, sada kada više nije mala Sofija iz Pomeranje. Sada kada je poznata u celoj Evropi kao Katarina Velika, carica cele Rusije. Katarina Velika, ruska carica, sedela je ispred toaletnog stočića i gledala se u ogledalu. Imala je šezdeset dve godine, bila je prilično niska i punačka, sa visokim, pametnim čelom i snažnim vilicama. Njene ledeno-plave oči, iz kojih je inače iskričila živost, ovog jutra su bile mutne i sive, oivičene crvenim kolutovima od suza. Već dve nedelje nije izlazila iz svojih odaja, odbijajući čak da pusti unutra i članove svoje porodice. A s druge strane njenih odaja i ceo dvor je bio u žalosti. Pre dve nedelje, dvanaestog oktobra, iz Jasija je pristigao glasnik odeven u crno sa porukom da je grof Potemkin mrtav. Potemkin, koji ju je postavio na presto Rusije, koji joj je pružio rojtu sa drške svoga mača da je nosi kada je, na belom konju, povela pobunjenu vojsku da zbaci svoga muža, cara. Potemkin, koji joj je bio ljubavnik, prvi ministar, general njene vojske i poverenik, čovek koga je opisala rečima 'moj jedini muž'. Potemkin, koji je utrostručio njeno carstvo, proširivši ga do Kaspijskog jezera i Crnog mora. Umro je na putu za Nikolajev, poput psa. Umro je od previše pojedenih fazana i jarebica, od proždiranja masnih šunki i soljene govedine, suviše popijenog kvasa, piva i likera od brusnice. Umro je jer je preterivao u zadovoljavanju jedrih plemkinja koje su se vukle za njim poput mrava, čekajući na mrvice s njegove trpeze. Proćerdao je pedeset miliona rubalja na lepe dvorce, skup nakit i francuski šampanjac. Ali takoñe je od Katarine napravio najmoćniju ženu na svetu. Dvorske dame su obletale oko nje poput nemih leptirova, puderišući joj kosu i provlačeći trake kroz rupice na cipelama. Ona bi stajala, a one su joj


prebacivale preko ramena sivu somotsku državničku odoru, otežalu od odlikovanja koja je uvek nosila u sudu: krstovima svete Katarine, svetog Vladimira, svetog Aleksandra Nevskog; trake svetog Andreja i svetog ðorña spuštale su joj se niz prsa i na njima su se ljuljale teške zlatne medalje. Ispravila je ramena kako bi do izražaja došlo njeno savršeno držanje i izišla iz svojih odaja. Danas će se, prvi put posle deset dana, pojaviti u dvoru. Dočekao ju je njen lični telohranitelj, pa je zajedno s njim krenula izmeñu dva niza vojnika kroz dugačke hodnike Zimskog dvorca, pored prozora kroz koje je pre mnogo godina posmatrala kako njeni brodovi plove niz Nevu prema moru u susret švedskoj floti koja je napala Petrograd. Katarina je sada u prolazu zamišljeno bacala poglede kroz te iste prozore. U dvoru ju je čekala gomila zmija otrovnica koje su sebe nazivali diplomatama i dvorjanima. Kovali su zavere protiv nje, pripremali njeno svrgavanje. Njen vlastiti sin Pavle planirao je njeno ubistvo. Ali u Petrograd je takoñe stigla jedina osoba koja je mogla da je spase, žena koja je u svojim rukama držala moć što ju je Katarina izgubila Potemkinovom smrću. Upravo tog jutra njena najstarija prijateljica iz detinjstva, Helena de Rok, nastojnica Monglana, stigla je u Petrograd. Umorna posle pojavljivanja u dvoru, Katarina se povukla u svoju privatnu odaju za audijenciju, oslonjena o ruku trenutnog ljubavnika, Platoa Zubova. Nastojnica ju je tamo već čekala u društvu Platoovog brata, Valerijana. Kada je ugledala caricu, smesta je ustala i pošla da je zagrli. Čila za svoje godine i mršava poput zimske trske, nastojnica zasija od sreće kada ugleda svoju prijateljicu. Kada su se zagrlile, ona baci pogled na Platoa Zubova. Odeven u nebeskoplavi kaput i jahaće pantalone koje su mu prianjale uz nogu, bio je toliko načičkan medaljama da se činilo kako bi svakog časa mogao pasti na nos. Plato je bio mlad, istančanih, dopadljivih crta lica. Malo ko bi pogrešio, odreñujući njegovu ulogu na dvoru; obrativši se nastojnici, Katarina nije prestajala da mu miluje ruku. "Helena", uzdahnu ona. "Kako sam samo često čeznula da budeš sa mnom. A sada mi je teško da poverujem kako si konačno ovde. Ali Bog je uslišio molbu moga srca i doveo mi moju prijateljicu iz detinjstva." Zatim pokaza nastojnici da se smesti u veliku, udobnu naslonjaču, a i ona sama se spusti u obližnju naslonjaču. Plato i Valerian ostaše da stoje svaki iza jedne od žena. "Ovaj susret moramo proslaviti. Ali, kao što ti je verovatno poznato, u žalosti sam i nisam mogla da ti priredim svečani doček. Predlažem da večeras zajedno večeramo u mojim privatnim odajama. Moći ćemo da se smejemo i uživamo, pretvarajući se da smo ponovo mlade. Valerijane, jesi li otvorio ono vino koje


sam ti naložila da prirediš?" Valerijan klimnu i ode do bifea. "Draga moja, moraš probati ovo crveno vino. Ono je jedno od blaga moga dvora. Doneo mi ga je iz Bordoa Deni Didro pre mnogo godina. Cenim ga kao da je u pitanju kakav vredan dragi kamen." Valerian nasu tamno crveno vino u male kristalne čaše. Dve žene otpiše po gutljaj. "Odlično je", reče nastojnica, osmehnuvši se Katarini. "Ali nikakvo vino ne može se meriti sa eliksirom koji je potekao ovim starim kostima kada sam tebe ponovo ugledala, moja Figice." Plato i Valerijan razmenjaše poglede, začudivši se tolikoj prisnosti. Carica, roñena Sofija Anhalt-Cerbst, u detinjstvu je imala nadimak "Figica". Zahvaljujući svom povlašćenom položaju, Plato je u krevetu uzimao sebi slobodu da je zove "gospodarice moga srca", ali u javnosti joj se uvek obraćao sa "vaše veličanstvo", kao što su to, uostalom, činila i njena roñena deca. Čudno, ali carica kao da nije primetila drskost ove francuske samostanske nastojnice. "Moraš mi odmah ispričati zašto si odlučila da tako dugo ostaneš u Francuskoj", reče Katarina. "Ponadala sam se da ćeš odmah doći u Rusiju, čim si zatvorila opatiju. Moj dvor je pun tvojih prognanih sunarodnika, a naročito ih je mnogo pristiglo pošto je vaš kralj uhvaćen u Varenu pri pokušaju da pobegne iz Francuske i pošto ga je njegov vlastiti narod strpao u pritvor. Francuska je hidra sa hiljadu dvesta glava, država u rasulu. Ta nacija obućara izokrenula je sam prirodni poredak stvari!" Nastojnica iznenadi da ova prosvećena i liberalna vladarka govori na takav način. Mada se nije moglo poreći da je Francuska bila opasna, nije li ta ista carica prijateljevala sa liberalnim Volterom i Denijem Didroom, zagovornicima klasne jednakosti i protivnicima osvajačkog ratovanja? "Nisam mogla odmah da doñem", odgovori nastojnica na caričino pitanje. "Imala sam još neka posla..." zatim je oštro pogledala Zubova, koji je stajao iza Katarinine stolice milujući je po vratu. "O tim stvarima mogu razgovarati samo s tobom." Katarina je na trenutak posmatrala nastojnicu. Zatim je nemarno rekla: "Valerijane i vi Plato Aleksandroviču možete nas sada napustiti." "Ali moja voljena visosti...", poče Plato Zubov glasom koji je nalikovao cvilenju kakvog deteta. "Ne brini za moju sigurnost, golube", reče Katarina, potapšavši ga po šaci koja je još počivala na njenom ramenu. "Helena i ja se znamo gotovo šezdeset godina. Ništa nam se neće dogoditi ako ostanemo nasamo nekoliko trenutaka." "Nije li prelep?" upita Katarina nastojnicu kada dvojica mladića iziñoše iz sobe. "Znam da smo ti i ja izabrale različite puteve, draga moja. Ali nadam se da ćeš me shvatiti ako ti kažem da se osećam poput malog insekta koji se greje na


suncu posle hladne zime. Ništa tako ne može uzburkati sok starog drveta kao milovanje mladog baštovana." Nastojnica je sedela ćutke, ponovo se pitajući da li je njen prvobitni plan bio valjano skovan. Konačno, iako su pisma koja su razmenjivale bila topla i česta, ona ipak svoju prijateljicu iz detinjstva nije videla mnogo, mnogo godina. Da li su glasine koje su kružile o njoj bile istinite? Da li je ovoj ostareloj ženi, ogrezloj u senzualnosti, ljubomornoj na vlastitu moć, mogla poveriti zadatak koji je trebalo obaviti? "Toliko sam te šokirala da si zanemela?" nasmeja se Katarina. "Draga moja Sofija", odvrati nastojnica, "verujem da uživaš u tome da šokiraš ljude. Sećaš se kako si, sa samo četiri godine, za vreme svog predstavljanja na dvoru, odbila da poljubiš skute pruskog kralja Fridriha Vilhelma." "Rekla sam mu da mu je krojač sašio prekratku odoru!" dodade Sofija, smejući se, dok joj suze ne navreše na oči. "Majka se razbesnela. Kralj joj je kazao da sam prilično drska." Nastojnica se blagonaklono osmehnu svojoj prijateljici. "Sećaš li se kada nam je kanonik od Brunsvika gledao u dlan da bi nam predvideo budućnosti?" upita ona nežno. "Na tvome je pronašao tri krune." "Dobro se toga sećam", odvrati druga. "Od tada nijednog časa nisam posumnjala da ću vladati ogromnim carstvom. Oduvek sam verovala mističnim proročanstvima kada su ona išla na ruku mojim željama." Ona se osmehnu, ali joj nastojnica ovog puta ne uzvrati osmeh. "A sećaš li se šta je kanonik pronašao na mom dlanu?" upita nastojnica. Katarina je na trenutak ćutala. "Sećam se kao da je juče bilo", konačno je izustila. "Upravo zbog toga sam te toliko željno iščekivala. Ne možeš ni zamisliti šta mi se sve motalo po glavi kada te toliko dugo nije bilo..." Zastala je, oklevajući. "Imaš li ih?" upita ona konačno. Nastojnica posegnu u nabore svoje opatičke odore, ispod koje joj je oko struka bio pričvršćen veliki kožni putnički novčanik. Iz njega zatim izvuče tešku zlatnu statuetu, svu optočenu dragim kamenjem. Prikazivala je priliku odevenu u dugu odoru koja je sedela u malom paviljonu sa razmaknutim draperijama. Figuru je zatim pružila Katarini, koja ju je s nevericom prihvatila u skupljene šake, a potom stala da je lagano okreće. "Crna kraljica", prošaputa nastojnica, dok je pomno proučavala Katarinin izraz lica. Caričini prsti se čvrsto obaviše oko zlatne šahovske figure urešene draguljima. Stežući je, ona figuru prinese na grudi i zagleda se u nastojnicu. "A ostale?" upita. Nešto u njenom glasu natera nastojnicu da bude opreznija. "Skrivene su na sigurno, gde ne mogu nikom nauditi", glasio je njen odgovor. "Voljena moja Helena, moramo ih odmah prikupiti! Poznata ti je moć te garniture. U rukama dobronamernog vladara, nema toga što se ne bi moglo


postići uz pomoć ovih figura..." "A tebi je poznato da", prekide je nastojnica, "već četrdeset godina prelazim preko tvojih usrdnih molbi da potražim Monglansku garnituru i da je iznesem iz okrilja opatije. Sada ću ti reći zašto sam tako postupila. Oduvek sam tačno znala gde je garnitura bila skrivena..." Nastojnica podiže šaku, videvši da se Katarina sprema da vikne. "Takoñe su mi bile poznate razmere opasnosti koju bi izazvalo njeno vañenje iz skrovišta. Samo se svecu može poveriti takav izazov. A ti nisi baš svetica, draga moja Figice." "Kako to misliš?" povika ona druga. "Ujedinila sam jednu razjedinjenu naciju, prosvetlila neuk narod. Iskorenila kugu, sagradila bolnice i škole, oslobodila se klika čiji je cilj bio da raskomadaju Rusiju, tako što sam ih pretvorila u lovinu za njihove neprijatelje. Da li ti to pokušavaš da mi kažeš da sam despot?" "Mislila sam samo na tvoje dobro", odvrati mirno nastojnica. "U ovim figurama je moć koja je u stanju da zavrti čak i najtrezveniju glavu. Zar si zaboravila da je Monglanska garnitura umalo razorila franačko carstvo. Posle smrti Karla Velikog njegovi sinovi su zbog nje meñusobno zaratili." "Teritorijalna čarkanja", frknu Katarina. "Ne vidim vezu izmeñu te dve stvari." "Jedino je snaga katoličke crkve u srednjoj Evropi bila u stanju da tako dugo sačuva tajnu ove sile mraka. Ali kada sam saznala da je Francuska donela Odluku o sekularizaciji kako bi konfiskovala crkvena dobra, shvatila sam da bi se moje najcrnje slutnje mogle obistiniti. A kada sam još čula da se francuski vojnici približavaju Monglanu, više nije bilo sumnje. Zašto baš Monglan? Bile smo daleko od Pariza, zabačene duboko u planinama. Ima mnogo bližih i bogatijih samostana koje su mogli lakše da opljačkaju. Ne, ne. Hteli su garnituru. Dugo sam provela praveći planove kako da iznesem garnituru iz samostana i raštrkam je po Evropi, tako da se godinama ne može sakupiti..." "Raštrkaš!" povika carica. Skočivši na noge sa figurinom i dalje pritisnutom na grudi, stala je da korača po prostoriji kao zver po kavezu. "Kako si mogla tako nešto da učiniš? Trebalo je da doñeš k meni, od mene da zatražiš pomoć!" "Kažem ti da nisam mogla!" ponovi nastojnica slabim i drhtavim glasom, još umorna od napornog putovanja. "Otkrila sam da postoji još neko ko je znao gde je garnitura bila skrivena. Neko, možda neka strana sila, podmitio je članove francuske skupštine da donese Odluku o sekularizaciji i usmerio njihovu pažnju prema Monglanu. Ne čini li ti se da su dvojica koje je ova sila mraka pokušala da podmiti bili veliki govornik Mirabo i biskup od Otina? Jedan je formulisao tu Odluku, a drugi se najsrčanije za nju zalagao. Kada se Mirabo ovog aprila razboleo, biskupa niko nije mogao da odvuče od njegove samrtničke postelje dok nije izdahnuo. Bez sumnje je očajnički želeo da se dokopa bilo kakve prepiske koja bi mogla obojicu da ih tereti."


"Otkud ti to sve znaš?" promrmlja Katarina. Okrenuvši leña nastojnici, uputila se ka prozoru i zagledala u sve tamnije nebo na kome su se iznad obzorja gomilali snežni oblaci. "Kod mene je njihova prepiska", odvrati nastojnica. Obe žene su nekoliko trenutaka ćutale. Konačno se začu nastojničin meki glas pri nejasnoj svetlosti. "Pitala si me zbog čega sam se toliko zadržala u Francuskoj. Sada znaš. Morala sam otkriti ko me je to nagnao da izvučem na svetlost dana Monglansku garnituru iz njenog skrovišta u kome je počivala hiljadu godina. Ko je taj neprijatelj koji mi se prikradao od kada sam napustila okrilje crkve i pošla na drugi kraj kontinenta u potrazi za novim sigurnim skloništem za ovo blago koje mi je bilo povereno na čuvanje?" "I da li si otkrila ime koje si tražila?" upita oprezno Katarina, okrenuvši se prema nastojnici. "Jesam, otkrila sam", odvrati spokojno nastojnica. "To si bila ti, moja draga Figice." "Ako si sve to već znala", primeti dostojanstvena carica, dok je sa nastojnicom koračala po snegom pokrivenoj stazi prema Ermitažu narednog jutra, "zašto si onda uopšte dolazila u Petrograd." Vod carske straže marširao je na udaljenosti od dvadeset stopa sa svake strane, gazeći snežna polja svojim visokim kozačkim čizmama, ali to je bilo dovoljno daleko da dve žene mogu slobodno da razgovaraju. "Jer sam ti, uprkos svim dokazima koji su govorili suprotno, verovala" odvrati nastojnica, a očni kapak joj slabašno zaigra. "Znala sam da se plašiš kako će se vlada Francuske raspasti i da će zemlju zahvatiti bezvlašće. Želela si da se obezbediš da Monglanska garnitura ne padne u pogrešne ruke i podozrevala si da se ja ne bih složila sa merama koje si bila spreman da preduzmeš. Ali reci mi ovo, Figice: kako si mislila da oduzmeš francuskim vojnicima njihov plen kada bi jednom izneli garnituru iz Monglana? Zar si mislila da uñeš u Francusku sa ruskim trupama?" "Imala sam vojnike skrivene u planinama, koji je trebalo da zaustave francuske trupe kod prolaza", odvrati Katarina uz osmeh. "Nisu nosili uniforme." "Shvatam", odvrati nastojnica. "I šta te je navelo da se latiš nečeg tako groznog?" "Pretpostavljam da moram s tobom podeliti sve što znam", primeti carica. "Nema sumnje da si doznala da sam ja otkupila Volterovu biblioteku posle njegove smrti. Meñu njegovim hartijama nalazio se i dnevnik kardinala Rišeljea, u kome je on šifrovano izneo svoja istraživanja o istorijatu Monglanske garniture. Volter je pronikao u šifru i tako sam ja mogla da pročitam ono što je Rišelje otkrio. Taj je rukopis sada sklonjen u riznicu Ermitaža, kuda sam te i


povela. Nameravam da ti ga pokažem." "Zbog čega je značajan taj dokument?" upita nastojnica, pitajući se zašto ga njena prijateljica nije ranije pomenula. "Rišelje je sledio trag garniture sve do Mavara koji ju je poklonio Karlu Velikom, pa čak i dalje. Kao što i sama znaš, Karlo Veliki je vodio mnoge krstaške ratove protiv Mavara kako u Španiji tako i u Africi. Ali jednom prilikom je odbranio Kordobu i Barselonu od hrišćanskih Baska koji su zapretili da sravne sa zemljom glavno mavarsko uporište. Iako su Baski bili hrišćani, vekovima su pokušavali da pregaze franačko kraljevstvo i da zavladaju zapadnom Evropom, a najviše su ih zanimali obala Atlantika i planine u kojima su vladali." "Pirineji", primeti nastojnica. "Tako je", odvrati carica. "Zvali su ih čarobne planine. Poznato ti je da se upravo u tim planinama začeo najmističniji kult poznat od roñenja Hrista. Odatle potiču Kelti, koji su pošli dalje na sever, naselili Bretanju, a zatim i Britanska ostrva. Iz tih planina potiče i čarobnjak Merlin, kao i tajni kult nama poznat kao druidski." "Nisam sve to znala", priznade nastojnica, gledajući ispred sebe u snegom zastrtu stazu dok je koračala, napućenih tankih usana; izborano lice podsećalo joj je na kamen iz neke dravne grobnice. "Sve ćeš to pročitati u dnevniku, još malo pa smo stigle", primeti ova druga. "Rišelje tvrdi da su Mavari prodrli na tu teritoriju i saznali strašnu tajnu koja je bila čuvana vekovima; prvo su je čuvali Kelti, a posle njih Baski. Ovi mavarski osvajači su zatim transkribovali ono što su saznali u šifru koju su sami izmislili. U stvari, šifriranu tajnu ugradili su u zlatne i srebrne figure Monglanske garniture. Kada je postalo jasno da bi Mavari mogli izgubiti vlast nad Iberijskim poluostrvom, šahovsku garnituru su poslali Karlu Velikom, koga su se plašili. Važio je za najmoćnijeg vladara u istoriji civilizacije, zbog čega su ga smatrali jedinim sposobnim da je zaštititi." "I ti veruješ u tu priču?" upita nastojnica, dok su se približavale ogromnom pročelju Ermitaža. "Prosudi sama", reče Katarina. "Znam da je ta tajna starija od Mavara, starija od Baska. Starija čak i od druida. Moram te upitati, prijateljice moja, jesi li ikada čula za tajno udruženje muškaraca koji sebe ponekad nazivaju Slobodni zidari?" Nastojnica preblede. Zastala je ispred vrata kroz koja je upravo trebalo da proñu. "Šta si rekla?" upita ona jedva čujnim glasom, zgrabivši prijateljicu za ruku. "Ah", izusti Katarina. "Znači, znaš da je sve što sam rekla tačno. Kada pročitaš rukopis, ispričaću ti moju priču." CARIČINA PRIČA


Kada mi je bilo četrnaest godina napustila sam svoj dom u Pomeranji gde smo ti i ja zajedno odrasle. Tvoj je otac nešto ranije prodao imanje koje se graničilo sa našim i vratio se u rodnu Francusku. Neću nikada zaboraviti koliko sam bila tužna, draga moja Helen, što sa tobom nisam mogla da podelim uspeh o kome smo toliko razgovarale, činjenicu da ću uskoro možda biti izabrana za naslednicu jedne kraljice. U to vreme trebalo je da otputujem na dvor carice Jelisavete Petrovne u Moskvu. Jelisaveta, kćerka Petra Velikog, domogla se vlasti političkim udarom, bacivši sve svoje protivnike u zatvor. Pošto se nikada nije udavala i već je zašla u godine kada nije mogla da raña, izabrala je za svog naslednika mračnog nećaka, velikog vojvodu Petra. Trebalo je da postanem njegova nevesta. Na putu za Rusiju, majka i ja trebalo je da se zaustavimo na dvoru Fridriha II u Berlinu. Fridrih, mladi pruski car, koga je Volter već nazvao "Veliki", poželeo je da bude moj pokrovitelj, a ja njegova kandidatkinja koja će mu omogućiti da putem braka ujedini kraljevstva Prusije i Rusije. Bila sam za njega prihvatljivija od njegove roñene sestre, jer njoj nije imao duše da nameni takvu sudbinu. U to doba pruski dvor bio je u istoj meri blistav kao što će u Fridrihovim poznim godinama postati obedan. Po mom dolasku, kralj se mnogo trudio da me šarmira kako bih se osećala prijatno. Odenuo me je u haljine svojih kraljevskih sestara, a svake večeri sam za stolom sedela pored njega; zabavljao me je pričama o operi i baletu. Iako sam još bila dete, nije me mogao prevariti. Znala sam da namerava da me iskoristi kao pešaka u jednoj većoj igri, igri koju je igrao na šahovskoj tabli Evrope. Posle izvesnog vremena saznala sam da na pruskom dvoru boravi čovek koji se nedavno vratio sa ruskog dvora pošto je tamo proveo skoro deset godina. Sada je bio Fridrihov dvorski matematičar i zvao s Leonard Ojler. Bila sam dovoljno drska da zatražim da me primi nasamo, misleći da bi mi dobro došla njegova lična zapažanja o zemlji koju je trebalo uskoro da posetim. Nisam mogla predvideti da će naš susret jednog dana izmeniti tok moga života. Prvi put smo se sastali u malom predvorju velikog dvora u Berlinu. Ovaj čovek jednostavnog ukusa, ali briljantnog uma očekivao je dete koje će uskoro postati kraljica. Mora da smo činili čudan par. Bio je sam u sobi, visok, krhak, sa vratom nalik na izduženu bocu, velikih tamnih očiju i povećeg nosa. Pogledao me je razroko, objasnivši to činjenicom da na jedno oko ne vidi, jer je jednom prilikom suviše dugo gledao u sunce. Ojler se, naime, pored matematike bavio i astronomijom. "Nisam navikao da vodim razgovore", poče on. "Dolazim iz zemlje u kojoj čoveka obese čim progovori." To je bilo prvo što sam saznao o Rusiji i, uveravam te, dobro mi je poslužilo tokom kasnijih godina. Ispričao mi je kako carica Jelisaveta Petrovna ima petnaest hiljada haljina i dvadeset pet hiljada pari cipela. Čim se u nečemu ne bi slagala sa svojim ministrima zavitlala bi im u


glavu cipelu, a takoñe ih je iz čistog ćefa slala na vešala. Imala je bezbroj ljubavnika, a još neumerenija od njenih seksualnih prohteva bila je potreba za pićem. Nije dozvoljavala da se ičije mišljenje kosi sa njenim. Kada sam uspela da razbijem njegovu prvobitnu uzdržanost, dr Ojler i ja provodili smo dosta vremena zajedno. Veoma smo zavoleli jedno drugo, tako da mi je čak rekao kako žarko želi da me zadrži na berlinskom dvoru kako bi mogao da me podučava matematici, jer sam dosta obećavala na tom polju. Razume se, to je bilo nemoguće. Ojler je čak priznao da mu nije mnogo stalo do cara Fridriha, njegovog pokrovitelja. Za to je imao valjane razloge, od kojih Fridrihovo slabo snalaženje u matematici nije bilo najvažnije. Pravi razlog mi je otkrio poslednjeg jutra mog boravka u Berlinu. "Mala moja prijateljice", poče on, kada sam tog sudbonosnog jutra došla u njegovu laboratoriju da se pozdravim. Sećam se da je svilenom maramom upravo brisao neko sočivo, što je obično činio kada je rešavao kakav problem. "Nešto moram da ti kažem pre no što odeš. Pomno sam te proučavao ovih poslednjih dana i mislim da ti mogu poveriti ono što ću ti sada ispričati. Meñutim, ako ovo nepromišljeno otkriješ bilo kome, oboje ćemo se naći u velikoj opasnosti." Uverih dr Ojlera da mu svojim životom jemčim da će to ostati naša tajna. Na moje iznenañenje kazao mi je da će to možda i biti potrebno. "Mlada si, ne poseduješ moć, a i žena si", reče Ojler. "To su razlozi zbog kojih te je Fridrih izabrao da budeš njegovo oruñe u jednom nepreglednom, mračnom carstvu kao što je Rusija. Možda ti nije poznato da već dvadeset godina tom velikom zemljom vladaju isključivo žene: prvo Katarina I, udovica Petra Velikog; zatim Ana Ivanovna, Ivanova kćer; Ana od Meklenburga, koja je bila namesnik svome sinu Ivanu VI; i sada Jelisaveta Petrovna, Petrova kćer. Ako ti nastaviš ovu moćnu tradiciju, naći ćeš se u velikoj opasnosti." Učtivo sam slušala tog gospodina, mada sam počela da podozrevam kako mu sunce nije pomutilo samo vid. "Postoji jedno tajnu udruženje muškaraca koji smatraju da je njihova životna misija da izmene tok civilizacije", rekao mi je Ojler. Sedeli smo u njegovoj radnoj sobi okruženi teleskopima, mikroskopima i plesnjivim knjigama razbacanim po stolovima od mahagonija i inače pretrpanim gomilama hartije. "Ti ljudi", nastavio je on, "tvrde da su naučnici i inženjeri, ali u stvari su to sami mistici. Ispričaću ti ono što znam o njihovom istorijatu, jer ti to može biti od velike koristi. Godine 1271, princ Edvard od Engleske, sin Henrija III, krenuo je na obalu Severne Afrike da vodi krstaške ratove. Pristao je u Akru nedaleko od drevnog Jerusalima. O njegovom tamošnjem boravku zna se samo toliko da je učestvovao u nekoliko bitaka i da se sastao sa tamošnjim muslimanskim


Mavarima, koji su komandovali vojskom. Naredne godine Edvard je pozvan da se vrati u Englesku, zbog očeve smrti. Po povratku proglašen je za kralja Edvarda I i ostatak njegvog životopisa možemo naći u knjigama. Ono što se ne zna jeste činjenica da je iz Afrike nešto doneo." "Šta to?" strašno me je zanimalo da saznam. "Doneo je veliku tajnu. Tajnu nastalu u praskozorju civilizacije", odvrati Ojler. "Ali biće bolje da krenem redom. Edvard je po povratku u Englesku osnovao jedno muško društvo, sa čijim je članovima verovatno podelio tu tajnu. Malo znamo o njima, ali njihova kretanja možemo donekle slediti. Znamo da se to društvo proširilo i na Škotsku, posle podjarmljivanja Škota, gde je izvesno vreme mirovalo. Kada su Jakobinci početkom veka pobegli iz Škotske, sa sobom su u Francusku preselili i društvo i njegova učenja. U njihove redove privučen je, za vreme svog boravka u Engleskoj, i Monteskje, veliki francuski pesnik, tako da su uz njegovu pomoć 1734. u Parizu ustanovili Ložu nauka. Četiri godine kasnije, pre no što je postao pruski kralj, naš Fridrih Veliki bio je uveden u to tajno društvo u Brunsviku. Iste te godine, papa Klement XII izdao je proglas kojim se društvo zabranjuje; ono se u meñuvremenu već proširilo na Italiju, Prusiju, Austriju, Holandiju i Francusku. Društvo je tada bilo već tako moćno da je parlament katoličke Francuske odbio da prihvati papino nareñenje." "Zašto mi sve to pričate?" upitala sam Ojlera. "Čak i da shvatam ciljeve kojima su ti ljudi težili, kakve to veze ima sa mnom? I šta ja mogu da učinim u vezi s tim? Iako težim velikim stvarima, ipak sam još samo dete." "Sudeći na osnovu onoga što ja znam o njihovim ciljevima", primeti blago Ojler, "ako ti ljudi nisu poraženi, mogli bi poraziti svet. Možda si ti danas još dete, ali uskoro ćeš postati žena narednog ruskog cara, prvog muškog vladara toga carstva u dvadeset godina. Moraš saslušati ono što imam da ti kažem i to ti se mora urezati u pamćenje." Uhvatio me je za ruku. "Ti ljudi sebe ponekada nazivaju bratstvom slobodnih zidara, a ponekad rozikrucijancima. Koje god ime da izaberu, jedna stvar im je zajednička. Koreni su im u Severnoj Africi. Kada je princ Edvard osnovao ovo društvo na Zapadnom tlu, nazivali su sebe redom afričkih neimara. Smatrali su da su njihovi preci osnovali drevne civilizacije, da su oni obrañivali i polagali kamene blokove piramida u Egiptu, sagradili viseće vrtove, kulu i kapije Vavilona. Znali su drevne tajne. Ali ja verujem da su oni bili tvorci još nečeg, nečeg novijeg i možda moćnijeg od..." Ojler je zastao i uputio mi pogled koji nikada neću zaboraviti. Progoni me i danas, gotovo pedeset godina kasnije, kao da mi ga je uputio pre samo jednog trenutka. Viñam ga čak i u snovima i to tako živo da se sva užasnem, pa čak mogu da osetim i njegov dah na vratu koji me je zapahnuo kada se sagnuo da mi šapne na uvo:


"Verujem da su oni tvorci Monglanske garniture. I da sebe smatraju njenim zakonitim naslednicima." Kada je Katarina završila svoju priču, ostala je ćutke da sedi zajedno sa nastojnicom u velikoj biblioteci Ermitaža, u koju su donele rukopis Volterovih dnevnika. Za tim ogromnim stolom, koji su okruživali zidovi visoki trideset stopa, popunjeni knjigama, Katarina je posmatrala nastojnicu kao što mačka posmatra miša. Nastojnica je zurila kroz široke prozore okrenute prema travnjaku, po kome je carska straža cupkala i duvala u prste na hladnom jutarnjem vazduhu. "Moj pokojni muž", dodade umilnim glasom Katarina, "bio je poklonik Fridriha Velikog od Prusije. Petar je imao običaj da u dvoru u Petrogradu nosi prusku uniformu. Prve bračne noći, preko postelje je poslagao olovne pruske vojnike i naterao me da uvežbavam trupe. Kada je Fridrih ustanovio red slobodnih zidara u Pruskoj, Petar im se pridružio i životom se obavezao da će ih podržavati." "A onda si ti", javi se nastojnica, "zbacila muža, strpala ga u zatvor i sredila da ga ubiju." "Bio je opasni manijak", reče Katarina. "Ali sa njegovom smrću nemam nikakve veze. Šest godina kasnije, 1768, Fridrih je osnovao veliku ložu afričkih neimara u Silesiju. Švedski kralj Gustav pridružio se redu; uprkos pokušajima Marije Terezije da ovaj otrov protera iz Austrije, priključio im se i njen sin Josif II. Kada sam za sve to saznala, vratila sam svog prijatelja Ojlera što sam pre mogla u Rusiju. Stari matematičar je tada već bio potpuno slep. Ali zato nije izgubio svoj unutrašnji vid. Kada je Volter umro, Ojler me je nagonio da otkupim njegovu biblioteku. U njoj su se nalazili važni dokumenti kojih je Fridrih Veliki želeo da se dočepa. Kada mi je pošlo za rukom da biblioteku prebacim u Petrograd, evo šta sam u njoj pronašla. Sačuvala sam ovo kako bih mogla da ti pokažem." Carica izvuče iz Volterovog rukopisa dokument ispisan na pergamentu i pruži ga nastojnici, koja ga pažljivo razmota. Poslao ga je Fridrih, pruski prestolonaslednik, Volteru, iste one godine kada je pristupio redu slobodnih zidara: Gospodine, nema ničeg što više želim od vaših spisa... Ako meñu vašim rukopisima postoji išta što biste želeli da sakrijete od očiju javnosti, obavezujem se da to sačuvam u najstrožoj tajnosti... Nastojnica podiže oči sa lista hartije. Pogled joj je bio zamišljen. Lagano je ponovo smotala pismo i pružila natrag Katarini, koja ga je vratila u skrovište. "Zar nije sasvim jasno da misli na dnevnik kardinala Rišeljea koga je Volter


dešifrovao?" upita carica. "Trudio se da ga se domogne još od trenutka kada je stupio u to tajno udruženje. Možda ćeš mi sada poverovati..." Katarina uze poslednji tom uvezan u kožu i stade da lista stranice dok ne stiže gotovo do kraja, a zatim poče naglas da čita one reči koje je nastojnica već znala napamet, reči koje je davno preminuli kardinal Rišelje ispisao šifrom što je samo njemu bila poznata: Jer konačno sam otkrio da je tajna koja potiče iz drevnog Vavilona, tajna preneta u persijsko i indijsko carstvo za koju su znali samo odabrani, u stvari tajna Monglanske garniture. Ova tajna, kao i sveto ime Boga, nikada ne sme biti ispisana nikakvim pismom. Ta je tajna toliko moćna da je bila uzrok padu civilizacija i smrti kraljeva, te stoga nikada ne sme biti poverena nikome osim članovima svetih redova, ljudima koji su položili testove i zakletve. Ovo je znanje tako strašno da se sme poveriti samo najvišim ešalonima Elite. Moje je uverenje da se ta tajna javlja u obliku neke formule i da je ta formula prouzrokovala pad mnogih kraljevstava tokom istorije, kraljevstava koje su za nas danas samo legende. A Mavari, uprkos činjenici da su bili upućeni u to tajno znanje i uprkos strahu od njega, ipak su dotičnu formulu zapisali u Monglansku garnituru. Uneli su svete simbole u kvadrate na tabli i na figure, sačuvavši ključ koji samo istinski Majstori Igre mogu upotrebiti da bi je razrešili. Ovo sam sakupio čitajući drevne rukopise sakupljene od Šalona, Suasona i Tura koje sam lično preveo. Neka se Bog smiluje našim dušama. Ecce Signum, Arman Žan di Plesis, vojvoda od Rišeljea i vikar od Likona, Poatoa i Pariza, rimski kardinal predsednik vlade Francuske Anno Domini 1642. Kada je završila sa čitanjem, Katarina se obrati ćutljivoj nastojnici: "Iz njegovih memoara saznajemo da je 'Železni kardinal' planirao da uskoro otputuje u nadbiskupiju Monglan. Ali kao što znaš, umro je u decembru te iste godine, pošto je ugušio pobunu u Rosiljonu. Možemo li makar na trenutak posumnjati da je znao za postojanje tih tajnih udruženja, ili da je želeo da se dočepa Monglanske garniture pre no što ona padne u tuñe ruke? Sve što je činio imalo je za cilj sticanje što veće moći. Zašto bi se pred kraj života promenio?" "Draga moja Figice", poče nastojnica uz slabi osmeh koji nije odslikavao


unutrašnju buru koju je osetila začuvši ove reči, "shvatam šta hoćeš da kažeš. Ali svi ti ljudi su mrtvi. Možda su je za života tražili. Ali nisu je našli. Nemoj mi samo reći da se plašiš duhova?" "Duhovi mogu ponovo ustati!" viknu Katarina. "Pre petnaest godina, britanske kolonije u Americi zbacile su jaram carstva. Ko je u to bio umešan? Vašington, Džeferson, Frenklin - svi su oni slobodni zidari! Danas se francuski kralj nalazi u zatvoru, a kruna samo što mu se nije otkotrljala zajedno s glavom. Ko stoji iza toga? Lafajet, Kondorset, Danton, Demulan, Briso, Sije i kraljeva vlastita braća, uključujući tu vojvodu od Orleana - i svi su oni slobodni zidari." "Slučajnost...", poče nastojnica, ali je Katarina prekide. "Da li je slučajnost i to što je od svih ljudi koje sam pokušala da potkupim da podrže Odluku o sekularizaciji u Francuskoj, moje uslove prihvatio samo jedan: niko drugi do Mirabo - pripadnik slobodnih zidara? Razume se, nije mogao znati da ja nameravam da ga oslobodim blaga pošto primi mito." "Biskup od Otina je odbio?" upita nastojnica sa osmehom, gledajući svoju prijateljicu preko debelih korica dnevnika. "Šta je naveo kao razlog?" "Svota koju je tražio za saradnju bila je nečuvena", pušila se carica, ustavši. "Taj čovek zna više no što je bio spreman da otkrije preda mnom. Znaš da u skupštini tog Taljerana zovu 'angorska mačka'? Prede, ali ima kandže. Nemam poverenja u njega." "Ti veruješ samo onome koga možeš da podmitiš, zar ne?" upita nastojnica. Sa tužnim pogledom i jednim sporim pokretom ona obmota svoju odoru oko sebe i ustade kako bi se našla naspram svoje prijateljice koja je stajala s druge strane stola. A onda se okrenu kao da će da se udalji. "Kuda si krenula?" povika upaničena carica. "Zar ti nije jasno zašto sam sve to preduzela? Nudim ti svoju zaštitu. Ja sam jedini vladar najveće zemlje na svetu. Predajem svoju moć u tvoje ruke..." "Sofija", prekinu je mirno nastojnica, "zahvaljujem ti na ponudi, ali ja se ne plašim tih ljudi koliko ti. Voljna sam da poverujem, kao što tvrdiš, da su mistici, možda čak i revolucionari. Da li ti je ikada palo na pamet da ta društva koja si toliko proučavala možda imaju na umu neki krajnji cilj koji nisi predvidela?" "Na šta misliš?" upita carica. "Ako se imaju u vidu njihovi poduhvati jasno je da žele da sve monarhije pretvore u prah. Kakav drugi cilj mogu imati, do da ovladaju svetom?" "Možda je njihov cilj da oslobode svet." Nastojnica se osmehnu. "U ovom trenutku ne posedujem dovoljno dokaza koji bi prevagnuli na bilo koju stranu, ali imam dovoljno činjenica da kažem ovo: jasno mi je iz tvojih reči da te je na akciju nagnala sudbina koja ti je na dlanu ispisana na dan roñenja... tri krune na tvom dlanu. Ali ja moram delati sledeći vlastitu sudbinu." Nastojnica okrenu nagore dlan i pruži ga preko stola prema svojoj prijateljici. Tamo, gotovo kod zglavka, linija života i linija sudbine su se ispreplitale


obrazujući broj osam. Katarina se ćutke, gotovo ledenim pogledom zagleda u brojku, a zatim prstima lagano poče da je sledi. "Cilj ti je da mi pružiš svoju zaštitu", izjavi nežno nastojnica. "Ali mene štiti veća sila no što je ona koju ti poseduješ." "Znala sam!" zaviče promuklo Katarina, odgurnuvši nastojničinu šaku. "Sve te priče o uzvišenim ciljevima i namerama znače samo jedno: sklopila si savez s nekim drugim, ne posavetovavši se prethodno sa mnom! Ko je to, kome si poklonila svoje pogrešno usmereno poverenje? Zahtevam da mi kažeš njegovo ime!" "Rado." Nasmeši se nastojnica. "To je Onaj koji je u moju šaku utisnuo znak. Taj mi znak daje pravo na apsolutnu vlast. Ti si možda vladarka cele Rusije, draga moja Figice. Ali ne zaboravi ko sam ja. I ko me je izabrao. Ne zaboravi da je Bog najveći šahovski majstor od svih."

7. OKRET KONJA

Kralj Artur je usnio čudnovat san: činjaše mu se da sedi na jastučetu u nekoj stolici i da je ta stolica pričvršćena za točak. Señaše na njoj kralj Artur u najskupljoj odeždi od zlata... a onda, iznenada, kralj pomisli da se točak okrenuo naopačke i da je on pao meñu zmije, a one ga svaka uhvatile za po jedan ud; u tom trenutku kralj zavika u snu: "Upomoć". 'Arturova smrt', Ser Tomas Malori Regnabo, Regno, Regnavi, Sum sine regno. (Vladaću, vladam, vladao sam, ostao sam bez vlasti.) Natpis na Točku sreće tarota Dan posle šahovskog meča bio je ponedeljak. Ustala sam teturavo iz svog nezgrapnog kreveta na sklapanje, gurnula ga nazad u zid i otišla da se istuširam i pripremim za još jedan dan kod Kona Edisona. Trljajući se ogrtačem za kupanje, otapkah bosa nazad duž hodnika i počeh da tražim telefon meñu svojom zbirkom zanatskih rukotvorina. Posle večere u Palmu sa Lili i neobičnog dogañaja koji je usledio, zaključila sam da smo odista samo dva pešaka u nečijoj tuñoj igri, te sam poželela da na svoju stranu table privučem neke krupnije figure. Tačno sam znala odakle treba da počnem. Lili i ja smo se za vreme večere složile da je Solarinovo upozorenje imalo neke veze sa bizarnim dogañajima od toga dana, ali od te tačke naša mišljenja su


se razilazila. Ona je bila ubeñena da iza svega što se potom dogodilo stoji Solarin. "Prvo, Fisk je umro pod tajanstvenim okolnostima", istaknu ona dok smo sedele okružene palmama za jednim od gusto zbijenih drvenih stolova. "Otkud znamo da ga Solarin nije ubio? Zatim, nestaje Sol, ostavivši moj auto i mog psa na milost i nemilost vandalima. Sol je očigledno kidnapovan, jer u protivnom nikada ne bi napustio svoje mesto." "To je tačno", složih se uz osmeh, posmatrajući je kako proždire debeli, sirovi goveñi odrezak. Znala sam da se Sol ne bi usudio da ponovo iziñe Lili na oči osim ako mu se nešto strašno nije dogodilo. Tokom našeg potonjeg razgovora Lili je sredila još ogromnu salatu i tri košarice hleba. "Zatim neko puca na nas", izgovori ona izmeñu zalogaja, "i obe se slažemo da je metak ispaljen kroz otvoreni prozor sale u kojoj se održao meč." "Bila su dva metka", napomenuh. "Možda je neko pucao na Sola i naterao ga da pobegne pre no što smo mi stigle." "Ali piFce de rQsistance", promumla Lili i dalje žvaćući hleb i ne obraćajući pažnju na mene, "jeste u tome što sam, pored metoda i sredstava, otkrila i motiv!" "O čemu to govoriš?" "Znam zašto Solarin čini te podlosti. Skontala sam izmeñu prvog rebra i salate." "Prosvetli me, molim te", zamolih. Začula sam Karioku kako pretura po Lilinim stvarima u torbi i sve mi se činilo da će ga uskoro čuti i okolni gosti. "Svakako si čula za skandal u Španiji?" nastavi ona. Morala sam dobro da napregnem mozak. "Misliš kada je Solarin opozvan u Rusiju pre nekoliko godina?" Ona klimnu, a ja dodadoh: "To je sve što si mi ispričala." "To je bilo zbog formule", reče Lili. "Solarin je dosta rano ispao iz trke za prestiž u šahu. Na turnirima je igrao samo s vremena na vreme. Imao je titulu velemajstora, ali je u stvari studirao fiziku; to mu je poziv. Za vreme takmičenja u Španiji, Solarin se opkladio sa jednim igračem da će mu otkriti neku tajnu formulu ako ga ovaj pobedi na turniru." "O kakvoj je formuli bila reč?" "Ne znam. Ali kada je to štampa objavila, Ruse je uhvatila panika. Solarin je preko noći nestao i o njemu se više ništa nije čulo sve do sada." "Misliš da je reč bila o nekoj formuli iz oblasti fizike?" upitah. "Možda receptu za neko tajno oružje. To bi sve objasnilo, zar ne?" Meni se nije činilo da bi to bilo šta objasnilo, ali sam je pustila da i dalje trtlja. "Plašeći se da bi Solarin mogao da se posluži istim trikom i na ovom turniru, KGB se umešao i izbacio Fiska iz trke, a zatim pokušao i mene da zaplaši. Da je ijedan od nas pobedio Solarina, on nam je mogao dati tajnu formulu!" Bila je


veoma ponosna što je tako lepo uspela sve da poveže, ali ja nisam bila spremna da progutam njeno objašnjenje. "Slažem se da ti je teorija silna", rekoh. "Ali treba povezati još nekoliko sitnica koje se za sada ne uklapaju. Na primer, šta se dogodilo Solu? Zašto bi Rusi uopšte pustili Solarina iz zemlje ako su podozrevali da bi mogao da ponovo pokuša isti trik... pod pretpostavkom da je zaista u pitanju bio trik? I zbog čega bi, pobogu, Solarin želeo da forumulu za oružje preda bilo tebi bilo tom drhtavom, pretpotopnom Fisku, nek' mu duša počiva u miru?" "Pa, dobro, ne uklapa se baš sve", priznada ona. "Ali i to je neki početak." "Zar Šerlok Holms nije jednom prilikom kazao: 'Najveća je pogreška stvoriti teoriju pre no što doñeš do podataka'?", upitah je. "Predlažem da se obe malo raspitamo o Solarinu. Ali i dalje smatram da bi trebalo da odemo u policiju. Konačno, kao dokaz imamo dve rupe od metaka." "Nipošto", uzviknu iznervirano Lili, "neću priznati da nisam sama u stanju da rešim ovu misteriju. Strategija je moje srednje ime." I tako smo se složile, posle mnogo krupnih reči i podeljenog sladoleda sa vrućim voćnim prelivom, da se na nekoliko dana razdvojimo i raspitamo o obrazovanju i modusu operandi velemajstora Solarina. Lilin šahovski trener bio je i sam velemajstor. Iako je morala dosta da vežba pre svog meča u utorak, Lili je mislila da bi za vreme treninga mogla od njega da dozna nešto više o Solarinovom karakteru. U meñuvremenu će se raspitati i o Solu. Ako nije bio kidnapovan (što bi je odista razočaralo), lično će od njega čuti zašto je napustio svoje radno mesto. I ja sam imala svojih planova, ali se nisam potrudila da ih, bar za sada, saopštim Lili Rad. Na Menhetnu sam imala prijatelja koji je bio još tajanstvenija ličnost od neuhvatljivog Solarina. Čoveka čiji se broj telefona nije nalazio ni u jednom telefonskom imeniku i koji nije imao adresu na koju ste mogli da mu pišete. Bio je jedna od legendi kompjuterske obrade podataka i mada je imao jedva trideset godina, napisao je neke konačne tekstove na tu temu. Bio mi je mentor iz kompjuteristike po mom dolasku u Veliku Jabuku pre tri godine i izvadio me je iz nekoliko gustih situacija u prošlosti. Njegovo ime, kada bi mu bilo po volji da se njime koristi, bilo je dr Ladislaus Nim. Nim je bio ne samo majstor za kompjutersku obradu podataka, nego i stručnjak za šah. Igrao je protiv Reševskog i Fišera i nije pokleknuo. Ali najjači je, u stvari, bio kao odličan poznavalac šaha i to je bio razlog zbog koga sam želela da ga pronañem. Znao je napamet sve partije iz svih mečeva za svetskog prvaka. Bio je, uz to, pokretna biografska enciklopedija velemajstora. Satima je mogao da vas zabavlja pričicama iz istorije šaha, kada bi mu se prohtelo da bude šarmantan. Znala sam da će biti u stanju da poveže niti koje sam držala u šaci. Kada ga pronañem.


Ali jedno je želeti pronaći Nima, a sasvim drugo pronaći ga. Prema osoblju koje je odgovaralo na telefonske pozive upućene njemu KGB i CIA su ličili na prave torokuše. Nisu čak ni priznavali da znaju ko je on kada biste nazvali, a ja sam zvala već nedeljama. U početku sam htela da doñem do Nima samo da bih se pozdravila pre no što napustim zemlju. Sada sam morala da ga pronañem i to ne samo zbog pakta koji sam sklopila sa Lili Rad, već i zbog toga što sam znala da su te naizgled nepovezane stvari... Fiskova smrt, Solarinovo upozorenje, Solov nestanak... na neki način ipak u vezi. Bile su povezane sa mnom. Bila sam ubeñena u to, jer kada sam u ponoć ostavila Lili u restoranu Palma, odlučila sam da odmah sprovedem malu istragu. Umesto da poñem pravo kući, odvezla sam se taksijem do hotela Peta Avenija u nameri da vidim gataru koja mi je, ne znam kako, pre tri meseca izrekla isto upozorenje kao i Solarin danas po podne. Mada su njegovo upozorenje neposredno potom propratili i čvrsti dokazi, smatrala sam da nimalo slučajno nisu upotrebili gotovo iste reči. Želela sam da saznam zašto. Zbog toga sam morala smesta da porazgovaram sa Nimom. To se više nije moglo odlagati. Jer, kako se ispostavilo, u hotelu Peta Avenija nije bilo nikakve gatare. Razgovarala sam sa šefom hotelskog bara duže od pola sata kako bih se potpuno uverila da sam ga dobro shvatila. Stalno mi je ponavljao da već petnaest godina radi na tom mestu. U baru hotela Peta Avenija nikada nije bila zaposlena nikakva gatara. Čak ni tokom Novogodišnje noći. Žena koja je znala da treba da stignem tamo, koja je čekala da me Hari nazove u kompjuterski centar, koja mi je pripremila sudbinu u jambskom pentametru, koja je upotrebila iste reči koje će tri meseca kasnije upotrebiti Solarin u svom upozorenju - žena koja je čak, prisetih se, znala datum mog roñenja - jednostavno nikada nije postojala. Razume se da jeste postojala. Imala sam tri svedoka koji su to mogli da potvrde. Ali posle toliko vremena čak više nisam verovala ni sopstvenim očima. I tako sam tog ponedeljka ujutro, dok mi se kosa cedila po frotirskom ogrtaču, iskopala telefon i pokušala još jednom da stupim u vezu sa Nimom. Ovog puta čekalo me je iznenañenje. Kada sam okrenula broj njegove službe za primanje poruka, dobila sam njujoršku telefonsku kompaniju i saslušala njihovu snimljenu poruku, u kojoj obaveštavaju zainteresovane da je taj broj promenjen i da sada ima prefiks za Bruklin. Okrenula sam novi broj, razmišljajući o tome kako je čudno što je Nim preselio svoju službu. Konačno, ja sam bila jedna od samo troje ljudi na svetu koji su imali čast da znaju stari broj. Prevelike mere opreza mogu biti štetne. Drugo iznenañenje me je čekalo kada se veza uspostavila. "Rokavej Grins Hol", reče žena koja se javila na telefon. "Pokušavam da stupim u vezu sa dr Nimom", rekoh.


"Bojim se da ovde nema nikoga sa tim imenom", odgovori ona slatkim glasom. Ovo je bio pravi melem za uši posle svih onih otrovnih poricanja kojima su me obično zasipali ljudi iz Nimove službe. Ali čekalo me je još jedno iznenañenje. "Dr Nim. Dr Ladislaus Nim", ponovih jasno. "Ovaj broj sam dobila od službe obaveštenja na Menhetnu." "Je li... je li to ime nekog muškarca?" upita žena uzdahnuvši. "Jeste", odvratih pomalo nestrpljivo. "Mogu li da ostavim poruku? Veoma mi je važno da doñem do njega." "Gospoño", izusti žena u čiji glas je već počela da se uvlači hladnoća. "Ovo je karmeličanski samostan! Neko se našalio s vama!" Zatim je spustila slušalicu. Znala sam da je Nim pustinjak, ali ovo je bilo previše. U besu sam odlučila da ga moram pronaći po svaku cenu. Kako sam već zakasnila na posao, izvukla sam fen za kosu i počela da je sušim nasred sobe, dok sam koračala unaokolo pokušavajući da smislim šta sad da radim. A onda mi je sinula ideja. Nim je pre nekoliko godina instalirao neke od najvećih sistema za njujoršku berzu. Ljudi koji rade na tim kompjuterima sigurno znaju za njega. Možda čak i svraća tamo s vremena na vreme da proveri kako rade. I tako sam pozvala tamošnjeg šefa DP-a. "Dr Nim?" ponovi on. "Nikada čuo za njega. Jeste li sigurni da je ovde radio? Ja sam tu već tri godine, ali to ime nijednom nisam čuo." "U redu", izustih već potpuno očajna, "dosta mi je. Želim da razgovaram sa predsednikom. Kako se on zove?" "Njujorška... berza.... nema... predsednika!" obavesti me on, frknuvši. Sranje. "Pa, šta onda ima?" gotovo sam zavrištala u slušalicu. "Neko mora da vodi poslove." "Imamo predsedavajućeg", obavesti me on s gañenjem i pomenu njegovo ime. "Odlično, spojite me onda s njim, molim vas." "U redu, gospo", reče on. "Pretpostavljam da znate šta radite." Nego šta nego da sam znala. Sekretarica predsedavajućeg je bila veoma ljubazna, a meni je bilo jasno da sam na pravom tragu po načinu na koji je razvrstavala moja pitanja. "Dr Nim?" začuh njen živahan starački glas. "Ne... ne, mislim da mi to ime nije poznato. Predsedavajući je trenutno van zemlje. Da li bih možda ja mogla da primim poruku umesto njega?" "Svakako", odvratih. Ničem boljem nisam mogla ni da se nadam, jer sam već imala dugogodišnje iskustvo sa tim tajanstvenim čovekom. "Ako se čujete sa Dr Nimom, molim vas kažite mu da gospoñica Velis očekuje da joj se javi u samostanu Rokavej Grins. I da ću ako mi se ne javi do večeras, biti primorana da se zaredim."


Jadnoj, zbunjenoj ženi ostavila sam brojeve svojih telefona i potom spustila slušalicu. Pravo budi Nimu ako ova poruka padne u ruke nekim mladim damama iz njujorške berze pre no što stigne do njega. Baš bih volela da vidim kako će iz toga izvući. Pošto sam postigla onoliko koliko se moglo kada je reč o tako teškom zadatku, navukla sam odelo boje paradajza, spremivši se za svoj radni dan kod Kon Edisona. Zatim sam stala da preturam po dnu ormana tražeći nešto što bih obula, uz put glasno psujući. Karioka mi je izgrizao pola cipela, a ostale je ispremeštao. Konačno sam pronašla par koji je išao uz odelo, prebacila kaput i otišla na doručak. Isto kao i Lili, i meni je bilo teško da se suočim sa pojedinim stvarima na prazan stomak, a jedna od njih bio je Kon Ed. La Galet je bio lokalni francuski bistro, pola bloka udaljen od mog stana, na kraju Tjudor Plejsa. Stolovi su bili zastrti kockastim stolnjacima, a u saksijama za cveće rasli su ružičasti geranijumi. Stražnji prozori gledali su na zgradu Ujedinjenih Nacija. Naručila sam svež sok od pomorandže, crnu kafu i kolač od šljiva. Kada mi je doručak poslužen, otvorila sam aktovku i izvukla beleške koje sam napravila prethodne večeri pre no što sam poljubila jastuk. Pomislila sam da bih mogla pronaći neki smisao u hronologiji dogañaja. Solarin je imao tajnu formulu i na izvesno vreme je vraćen u Rusiju. Fisk nije učestvovao ni na jednom šahovskom turniru petnaest godina. Solarin me je upozorio istim rečima kao i gatara koju sam srela tri meseca ranije. Solarin i Fisk su se porećkali za vreme meča i zatražili prekid. Lili je mislila da je Fisk varao. Fisk je umro pod sumnjivim okolnostima. Lilina kola su pogoñena s dva metka, jednim pre no što smo stigle, a drugi je doleteo dok smo tamo stajale. I na kraju, Sol i gatara su nestali. Naizgled se ništa nije uklapalo, pa ipak je bilo dovoljno tragova koji su ukazivali na to da je sve ipak na neki način bilo povezano. Dobro sam znala da je nasumična verovatnoća tolikih podudarnosti ravna nuli. Upravo sam završila prvu šolju kafe i napola pojela kolač od šljiva kada sam ugledala njega. Zurila sam kroz velike prozore u plavo-zelenu krivu Ujedinjenih Nacija kada mi je nešto privuklo pogled. Pored prozora je prošao čovek odeven od glave do pete u belu trenerku sa kapuljačom, dok mu je donji deo lica skrivala marama. Gurao je bicikl. Sledila sam se na sedištu, napola prinevši čašu sa sokom od pomorandži usnama. Stao je da se spušta niz strmo spiralno stepenište oivičeno kamenim zidom koje je vodilo na trg naspram UN. Spustila sam čašu i skločila na noge. Bacila sam nešto novca na sto, gurnula beleške u aktovku, te zgrabivši nju i kaput, izletela kroz staklena vrata. Kamene stepenice bile su klizave, prekrivene ledom i gromuljicama soli. Uvukoh jednu ruku u kaput, jedva izlazeći na kraj sa aktovkom dok sam letela


niz stepenice. Čovek sa biciklom je upravo zamicao za ugao. Dok sam pokušavala da i drugu ruku uvučem u rukav, vrhom cipele sa visokom potpeticom poduhvatila sam komad leda, otkinula potpeticu, i dočekala se dva stepenika niže na kolenima. U Kamenom zidu iznad mene bio je urezan citat iz Isaije: Mačeve će svoje prekovati u plugove, a koplja u voćarske kuke. Narod neće podići mač na narod. Niti će ikada više upoznati rat. Kako da ne. Ustala sam i očistila led sa kolena. Isaija je morao još mnogo što šta da nauči o ljudima i narodima. Već preko pet hiljada godina nije prošao ni dan da negde na našoj planeti ne besni rat. Protivnici rata u Vijetnamu već su punili trg. Morala sam da se probijam izmeñu njih dok su mi pred nosom mahali svojim malim pacifističkim transparentima u obliku golubova. Volela bih da ih vidim kako od balističkog projektila prave rala. Zavila sam za ugao na polomljenoj potpetici, uletevši u bočni zid IBM-ovog Instituta za proučavanje sistema. Čovek je sada bio već čitav blok ispred mene, zajahao je bicikl i nastavio na njemu. Stigao je do raskršća za UN Plazu i zastao da sačeka zeleno svetlo na semaforu. Nastavila sam da se gegam pločnikom, dok su mi oči suzile od zime. I dalje sam pokušavala da zakopčam kaput i zatvorim aktovku, dok me je šibao snažan vetar. Pola bloka dalje videla sam kako se menja svetlo na semaforu i on lagano biciklom prelazi preko ulice. Ubrzala sam korak, ali na semaforu se ponovo pojavilo crveno svetlo i kolovoz ispunio automobilima upravo u trenutku kada sam stigla do raskrsnice. Oči nisam skidala sa prilike koja se udaljavala na drugoj strani ulice. Ponovo je sišao sa bicikla i sada ga je gurao uz stepenice prema Plazi. U zamci je! Mogla sam da odahnem, jer iz vrta sa skulpturama nije bilo drugog izlaza. I odahnula sam, ali čekajući da se promeni svetlo na semaforu odjednom sam shvatila šta ja to u stvari radim. Dan ranije umalo nisam bila svedok ubistva; metak je prošišao na svega nekoliko stopa od mene i to se sve dogodilo usred Njujorka, na javnom mestu. Sada sam sledila nepoznatog muškarca, samo zbog toga što je podsećao na čoveka sa moje slike, vozio bicikl i sve ostalo. Ali kako to da je toliko podsećao na priliku s moje slike? Stalno sam o tome razmišljala, ali nisam nalazila odgovor; ipak sam, kada se svetlo na semaforu promenilo, pogledala na obe strane pre no što sam zakoračila na kolovoz. Prošavši kroz kapiju od kovanog gvožña na UN Plaze, krenula sam uz stepenice. Na drugoj strani belog betonskog poda, na jednoj kamenoj klupi, sedela je starica u crnom i hranila golubove. Sa crnim šalom obmotanim oko glave i nagnuta napred, bacala je kukuruz srebrnastim pticama koje su se


okupljale, gukale i lepršale oko nje u velikom belom oblaku. A ispred nje stajao je čovek sa biciklom. Sledila sam se i zagledala u njih, ne znajući šta da radim. Razgovarali su. Starica se okrenula, pogledala u mom pravcu i nešto rekla muškarcu. Ovlaš je klimnuo, ne osvrnuvši se prema meni, zatim se okrenuo s jednom rukom na upravljaču i žurno sišao niz stepenice na suprotnom kraju, koje su vodile prema reci. Skupila sam hrabrost i potrčala za njim. Ogromno jato golubova podigilo se sa terase, zaklonivši mi vidik. Nastavila sam prema stepenicama, prebacivši ruku preko lica da se odbranim od ptica koje su kružile oko mene. U podnožju stepenica nalazio se ogromni seljak izliven u bronzi - poklon Sovjeta. On je od svog mača kovao plug. Ispred mene je ležala zaleñena Istočna Reka, a na drugoj obali, u Kvinsu, video se veliki znak Coca Cole sa užarenim pećima koje su unaokolo rigale dim. S leve strane nalazila se bašta čiji je široki travnjak bio oivičen drvećem i prekriven snegom. Na njegovoj glatkoj površini nije se nazirao nijedan otisak stopala. Duž reke protezala se pošljunčena staza koju je od vrta delio niz omanjeg podšišanog drveća. Ni tamo nije bilo nikoga. Kuda je nestao? Iz vrta nije bilo drugog izlaza. Vratila sam se laganim korakom i zatim popela stepenicama natrag na Plazu. Starica je takoñe nestala, ali nazrela sam neku nejasnu priliku kako prolazi kroz ulaz za posetioce. Na parkingu za bicikle nalazio se njegov bicikl. Kako je mogao da proñe pored mene? - pitala sam se dok sam žurila unutra. Nigde nije bilo nikoga osim čuvara koji je pričao sa mladom službenicom kod ovalne recepcije. "Izvinite", rekoh, "da li je ovamo upravo ušao čovek u beloj trenerci?" "Nisam primetio", odvrati čuvar, besan što mu smetam. "Gde biste se ovde sklonili ako biste želeli da se od nekoga sakrijete?" upitah. To im je privuklo pažnju. Oboje se zagledaše u mene kao da sam potencijalni anarhista. Požurih da objasnim: "Mislim ako želite da budete sami, da vas niko ne ometa?" "Delegati odlaze u sobu za meditaciju", odvrati stražar. "Tamo je vrlo tiho. Nalazi se preko." I on pokaza prema jednim vratima na drugom kraju širokog mermernog predvorja nalik na šahovsku tablu sa ružičastim i sivim kvadratima. Pored vrata se nalazio Šagalov plavo-zeleni vitraž. Klimnuh u znak zahvalnosti i preñoh preko predvorja. Kada sam ušla u sobu za meditaciju, vrata su se bešumno za mnom zatvorila. Bila je to dugačka, zamračena prostorija nalik na kakvu kriptu. Blizu vrata nalazilo se nekoliko redova malih klupa; preko jedne umalo nisam pala u polumraku. U središtu se nalazila kamena ploča u obliku kovčega osvetljena reflektorskim snopom tankim kao olovka koji se širio po njenoj površini. U prostoriji je vladala potpuna tišina, bila je hladna i vlažna. Osetila sam kako mi se zenice šire dok sam se privikavala na svetlost. Sela sam na jednu od malih, pletenih klupa. Pruće je zaškripalo poda mnom.


Spustivši aktovku pored klupe, zagledah se u kamenu ploču. Visila je usred vazduha poput monolita koji lebdi u svemiru i tajanstveno podrhtavala. Smirivala je, gotovo hipnotisala. Kada su se vrata iza mene bešumno otvorila, propustivši nešto malo svetlosti, te se ponovo zatvorila, počela sam da se okrećem kao u usporenom filmu. "Nemojte viknuti", prošaputa neki glas iza mene. "Neću vam učiniti ništa nažao, ali morate ostati mirni." Srce je počelo da mi udara kao ludo kada sam prepoznala taj glas. Smesta sam skočila i okrenula se, tako da su mi sada leña bila naspram ploče. Tamo je na nejasnoj svetlosti stajao Solarin, čije su zelene oči odslikavale dve sjajne slike kamene ploče. Tako sam iznenada skočila na noge, da mi se zavrtelo u glavi. Pružila sam ruke iza sebe i oslonila se o ploču. Solarin je stajao naspram mene sasvim miran. I dalje je na sebi imao uske sive pantalone kao i dan ranije, ali je zato umesto sakoa nosio tamnu kožnu jaknu što je njegov ten činilo još bleñim nego što sam ga upamtila. "Sedite", reče on tihim glasom. "Ovde pored mene. Mogu ostati samo čas." Iako sam još osećala slabost, poslušala sam ga. Ništa nisam rekla. "Pokušao sam juče da vas upozorim, ali niste hteli da me poslušate. Sada vam je jasno da sam govorio istinu. Vi i Lili Rad ćete se držati podalje od ovog turnira. Ako ne želite da završite kao Fisk." "Vi ne verujete da je izvršio samoubistvo", prošaputah. "Ne budite glupi. Vrat mu je slomio pravi stručnjak. Ja sam ga poslednji video živog. Bio je sasvim zdrav. Dva minuta kasnije, bio je mrtav. A nestale su i neke stvari..." "Osim ako ga vi niste ubili", prekinuh ga. Solarin se osmehnu. Osmeh mu je bio tako blistav da mu je sasvim izmenio izraz lica. Nagnuo se prema meni i spustio mi obe šake na ramena. Osetila sam kako mu iz prstiju ističe neka vrsta toplog sjaja. "Mnogo rizikujem ako nas vide zajedno, stoga vas molim da me saslušate. Ja nisam ispalio one metke u kola vaše prijateljice. Ali njen šofer nije slučajno nestao." Zapanjeno sam ga pogledala. Lili i ja smo se složile da o tome nikome ne govorimo. Kako je onda Solarin to mogao znati, ako lično nije bio umešan? "Znate li šta se dogodilo Solu? Da li znate ko je pucao iz puške?" Solarin me je pogledao, ali ništa nije kazao. Njegove šake su i dalje počivale na mojim ramenima. Ponovo mi je uputio onaj svoj topao, divan osmeh i čvršće me stegnuo za ramena. Kada se osmehivao ličio je na dečaka. "Bili su u pravu", izusti on tiho. "Vi ste ona prava." "Ko je bio u pravu? Zašto mi ne kažete sve što znate?" upitah iznervirano. "Upozoravate me, ali mi ne govorite zašto. Poznajete li gataru?" Solarin istog časa povuče šake sa mojih ramena i ponovo navuče masku.


Shvatila sam da izazivam sreću, ali sada više nisam mogla da se zaustavim. "Znači, poznajete je", zaključih. "A koje bio onaj čovek na biciklu? Ako ste me sledili, morali ste ga videti! Zašto me pratite unaokolo i upozoravate me, ali me i dalje držite u mraku? Šta želite? Kakve sve to veze ima sa mnom?" Zastala sam da povratim dah i zagledala se u Solarina. On me je veoma pažljivo posmatrao. "Ne znam koliko mogu da vam kažem", odvrati on. Glas mu je bio veoma nežan i po prvi put sam uspela da uhvatim jedva primetan trag slovenskog naglaska iza njegovog formalnog, odsečnog engleskog. "Šta god da vam kažem samo će vas uvaliti još u veće nevolje. Moram vas zamoliti da mi verujete, jer sam strašno rizikovao samo da bih razgovarao s vama." Na moje veliko iznenañenje, ispružio je ruku i nežno me pomilovao po kosi kao da sam sasvim malo dete. "Morate se kloniti ovog šahovskog turnira. Nikome ne verujte. Na vašoj strani su moćni prijatelji, ali vi još ne shvatate kakvu igru igrate...." "Kakvoj strani? upitah. "Ne igram ja nikakvu igru." "Da, igrate", odvrati on, gledajući me neizmerno nežno, kao da želi da me zagrli. "Igrate šah. Ali ne brinite. Ja sam majstor ove igre. I na vašoj sam strani." Zatim je ustao i krenuo prema vratima. Sva ošamućena, krenula sam za njim. Kada smo stigli do njih Solarin se leñima priljubi uza zid i stade da osluškuje kao da očekuje da će neko uleteti unutra. Zatim se okrenu ka meni; i dalje sam stajala pored njega sva zbunjena. On zavuče jednu šaku u jaknu i glavom mi dade znak da prva iziñem. Na trenutak sam ugledala pištolj koji je skrivao u džepu jakne. Progutah knedlu i brzo promakoh kroz vrata, ne osvrnuvši se. Predvorje se kupalo u sjajnoj zimskoj svetlosti koja je prodirala kroz staklene prozore. Žurno sam otišla do izlaza. Umotavši se u kaput, prešla sam preko širokog klizavog trga i pohitala niz stepenice koje su vodile ka Ist River Drajvu. Već sam odmakla do pola ulice, ulažući svu snagu da se oduprem snažnom vetru, a onda sam zastala u mestu pred kapijom ulaza za delegate. Ostavila sam aktovku pored klupe u sobi za meditaciju. U njoj su se pored knjiga iz biblioteke nalazile i beleške o dogañajima što su se odigrali prethodnog dana. Divno. Stvarno ću imati sreće ako Solarin pronañe te beleške i zaključi kako mnogo podrobnije ispitujem njegovu prošlost nego što je to u stvari mislio. A to je upravo bilo ono što sam nameravala da učinim. Proklinjale sam sebe što sam takva budala, okrenula se na polomljenoj štikli i uputila se nazad ka UN Plazi. Ušla sam u predvorje. Recepcionistkinja je imala pune ruke posla oko nekog posetioca. Stražara nigde nije bilo. Uverila sam sebe kako je moj strah od povratka u tu prostoriju bez ičije pratnje smešan. U predvorju nije bilo ni žive duše - nikog nije bilo ni na celom spiralnom stepeništu. Bila sam potpuno sama. Krenula sam smelo preko predvorja i tek kada sam stigla do Šagalovog


vitraža bacila sam pogled preko ramena. Otvorila sam vrata i zavirila unutra. Bio mi je potreban trenutak da mi se oči priviknu na tamu, ali čak i sa ovog mesta na kome sam stajala odmah sam uočila da su se unutra dogodile neke izmene. Solarina nije bilo. Kao ni moje aktovke. A sa licem okrenutim nagore na kamenoj ploči ležalo je neko telo. Ukočivši se od straha, ostala sam da stojim na vratima. Dugačko, ispruženo telo na ploči bilo je odeveno u šofersku uniformu. Krv mi se sledila. U glavi mi je zabubnjalo. Duboko udahnuvši, zakoračila sam u sobu i pustila vrata da se za mnom zalupe. Otišla sam do ploče i zagledala se u belu, nezdravu boju lica obasjanog reflektorom. To je odista bio Sol. I stvarno je bio mrtav. Osetila sam mučninu u stomaku i smrtni strah. Nikada ranije nisam videla mrtvaca, čak ni na pogrebima. Počela sam da se davim, kao da ću da zaplačem. Ali odjednom mi je nešto drugo prigušilo prvi jecaj pre no što je provalio iz mog grla: Sol se nije sam popeo na tu ploču i jednostavno prestao da diše. Neko ga je tao stavio i taj neko se nalazio u ovoj prostoriji tokom poslednjih pet minuta. Izleteh u predvorje. Recepcionistkinja je i dalje nešto objašnjavala onom posetiocu. Na trenutak sam pomislila da pozovem nekoga, ali sam odustala. Imala bih neprilika da objasnim kako to da je šofer moje prijateljice ubijen baš tamo i kako to da sam baš ja pronašla telo? Kako to da sam se, opet igrom slučaja, i prethodnog dana našla na mestu jedne druge tajanstvene smrti? Kako to da je tamo bila i moja prijateljica u čijoj je službi bio ubijeni šofer? I zašto nismo prijavile dve rupe od metaka na kolima? Bez daljnjeg razmišljanja krenula sam prema izlazu iz UN i bukvalno se ponovo stuštila niz stepenice na ulicu. Znala sam da bi trebalo da odem pravo u policiju, ali bila sam užasnuta. Sol je u toj prostoriji bio ubijen samo nekoliko trenutaka pošto sam ja otišla. Fisk je ubijen nekoliko trenutaka pošto je meč prekinut. U oba slučaja žrtve su se nalazile na javnim mestima i u njihovoj blizini je bilo ljudi. I u oba slučaja Solarin je bio prisutan. Solarin je imao pištolj, zar ne? I bio je tamo. Oba puta. Znači igrali smo neku igru. Pa, ako su stvari tako stajale, sama ću otkriti pravila te igre. Dok sam klizavom ulicom grabila prema svojoj bezbednoj, toploj kancelariji nisam osećala samo strah i zbunjenost. Već i odlučnost. Morala sam da proniknem kroz pokrov tajne koja je okruživala ovu igru, utvrdim pravila i ustanovim ko su igrači. I to uskoro. Jer potezi su mi se suviše približili, a to mi se ni najmanje nije dopadalo. A nisam ni slutila da ciglih trideset blokova dalje samo što nije bio povučen novi potez koji će uskoro izmeniti tok moga života... "Brodski je besan", primeti nervozno Gogolj. Čim je ugledao Solarina kako ulazi kroz vrata, ustao je sa meke, udobne stolice na kojoj je sedeo i pijuckao čaj u predvorju Alkonkina. "Gde si bio?" upita on, bled kao krpa.


"Izišao sam da udahnem malo vazduha", odvrati mirno Solarin. "Ovo nije sovjetska Rusija. Ljudi u Njujorku se stalno šetaju, a da prethodno ne obaveštavaju vlasti o svom kretanju. Zar je mislio da ću prebeći?" Gogolj nije uzvratio Solarinu osmeh. "Uznemiren je." Nervozno se osvrnuo oko sebe, ali u predvorju nije bilo nikog drugog osim jedne starice koja je pila čaj na drugom kraju. "Hermanold nam je jutros kazao da će možda morati da odloži turnir na neodreñeno vreme, dok se ne razjasni uzrok Fiskeove smrti. Vrat mu je bio slomljen." "Znam", odvrati Solarin, uhvativši Gogolja za lakat i povevši ga prema stolu na kome mu se hladio čaj. Dao je Gogolju znak da sedne i završi čaj. "Video sam telo, zar si zaboravio?" "U tome i jeste problem", reče Gogolj. "Bio si nasamo s njim neposredno pre no što se dogodio taj nesrećni slučaj. To mi ne miriše na dobro. Nije trebalo da privlačimo pažnju na sebe. Ako doñe do istrage, počeće sasvim sigurno od tebe." "Pusti mene da o tome brinem, važi?" reče mu Solarin. Gogolj uze kocku šećera i stavi je izmeñu zuba. Zamišljeno je srkao čaj kroz nju i ćutao. Starica sa drugog kraja predvorja stala je da hrama prema njihovom stolu. Bila je odevena u crno i teško se kretala uz pomoć štapa. Gogolj podiže pogled prema njoj. "Izvinite", obrati im se ona učtivo kada stiže do dvojice muškaraca. "Izgleda da su zaboravili da mi daju saharin uz čaj, a šećer mi je zabranjen. Da li bih od vas, gospodo, mogla da pozajmim koju kesicu saharina, ako ga imate?" "Svakako", odvrati Solarin. Posegnuvši prema činijici sa šećerom na Gogoljevom poslužavniku, on izvuče nekoliko ružičastih kesica i dodade ih starici. Ona mu se ljubazno zahvali i udalji. "Oh, ne", izusti Gogolj, pogledavši prema liftovima. Brodski je hitao preko prostorije, probijajući se kroz lavirint stolova za čaj i fotelja sa cvetnim dezenom. "Trebalo je smesta da te odvedem gore, kada se vratiš", došapnu on Solarinu. Zatim ustade umalo ne prevrnuvši poslužavnik sa čajem. Solarin ostade da sedi. Brodski je bio visok, nabijenih mišića i preplanulog lica. Ličio je na kakvog evropskog biznismena u mornarski plavom odelu na sitne pruge i sa svilenom kravatom na kose pruge. Agresivno je prišao stolu, kao da stiže na neki poslovni sastanak. Zaustavio se pred Solarinom i pružio mu ruku. Solarin ju je prihvatio i prodrmao, ne ustavši. Brodski sede. "Morao sam Sekretaru da prijavim vaš nestanak", bile su prve reči Brodskog. "Teško da se to može nazvati nestankom. Izišao sam u šetnju." "U malu kupovinu, a?" upita Brodski. "Lepa aktovka. Gde ste je kupili?" On dohvati aktovku koju je Solarin spustio na pod pored sebe, a koju Gogolj nije


čak ni primetio. "Italijanska koža. Prava stvar za sovjetskog šahistu", dodade on ironično. "Da li biste imali nešto protiv da zavirim unutra?" Solarin slegnu ramenima, a Brodski podiže aktovku, spusti je u krilo i otvori. Zatim poče da pretura po stvarima. "A ko je bila ona žena koja je upravo odlazila od vašeg stola kada sam stigao?" "Neka starica", odvrati Gogolj. "Tražila je zaslañivač za čaj." "Izgleda da joj nije bio baš neophodan", procedi Brodski, nastavivši da pregledava papire. "Otišla je čim sam ja stigao." Gogolj baci pogled na sto za kojim je starica sedela. Nje više nije bilo, ali zato je šolja sa čajem još stajala na stolu. Brodski vrati papire nazad u aktovku i predade je Solarinu. Zatim pogleda Gogolja i uzdahnu. "Gogolje, prava si budala", izjavi on nemarno, kao da govori o vremenu. "Naš dragoceni velemajstor već ti je tri puta umakao. Prvi put kada je ispitivao Fiskea neposredno pre no što je ovaj ubijen. Drugi put kada je izišao da pokupi ovu aktovku u kojoj se sada nalaze trice, jedna portabl šahovska garnitura, nekoliko notesa bez ijedne zabeleške i dve knjige o industriji nafte. Očigledno je sve vredno već iz nje izvañeno. I treći put, pre nekoliko trenutaka, kada ti je pred nosem, predao poruku agentu u istom ovom predvorju." Gogolj je pocrveneo kao bulka i spustio šolju sa čajem. "Ali uveravam vas..." "Poštedi me toga", prekide ga oštro Brodski. Zatim se okrenu Solarinu. "Sekretar kaže da moramo stupiti u vezu u roku od dvadeset četiri časa ili će nas opozvati u Rusiju. Ne sme rizikovati da ostanemo bez paravana u slučaju otkazivanja ovog turnira. Ne bi nipošto delovalo ubedljivo ako bismo ustvrdili da smo ostali u Njujorku samo zato da bismo kupovali rabljene italijanske aktovke", prosikta on. "Imate na raspolaganju dvadeset četiri časa da stupite u vezu sa svojim izvorima, velemajstore." Solarin se zagleda Brodskom u oči. Zatim se ledeno osmehnu. "Slobodno obavestite Sekretara da smo već stupili u vezu, dragi moj Brodski", odvrati on. Brodski ništa ne reče, čekajući da Solarin nastavi. Pošto je Solarin i dalje ćutao, on stade da prede: "I? Ne držite nas u iščekivanju." Solarin se zagleda u aktovku u svom krilu. Na kraju ipak podiže pogled prema Brodskom, potpuno bezizražajnog lica. "Figure su u Alžiru", reče. Oko podneva već sam bila zrela za ludnicu. Na sve moguće načine pokušavala sam da stupim u vezu sa Nimom, ali bez uspeha. Neprestano mi je pred očima bilo Solovo užasno telo koje je počivalo na onoj ploči i sve vreme sam se trudila da dokonam šta je sve to značilo, kako se uklapalo.


Sedela sam zaključana u svojoj kancelariji u Kon Edu, koja je gledala na UN i pratila sve radio-vesti, čekajući da ugledam policijska kola kako se približavaju trgu kada pronañu telo. Ali ništa od toga se nije dogodilo. Pokušala sam da stupim u vezu sa Lili, ali ona je izišla. Službenica u Harijevoj kancelariji obavestila me je da je on otišao za Bafalo radi pošiljke oštećenog krzna i da se neće vratiti do kasno uveče. Razmišljala sam i o tome da pozovem policiju i ostavim anonimnu poruku o tome gde mogu pronaći Solovo telo, ali već će ga oni naći i bez moje pomoći. Leš ne može dugo da ostane neotkriven u zgradi UN. Nešto posle podneva poslala sam sekretaricu po sendviče. Kada je zazvonio telefon, ja sam podigla slušalicu. Javio se moj šef Lesli. Glas mu je zvučao neprijatno veselo. "Dobili smo tvoje karte i plan puta, Velis", obavesti me on. "U pariskoj kancelariji te očekuju narednog ponedeljka. Tamo ćeš provesti noć i nastaviti za Alžir ujutro. Ako nemaš ništa protiv, poslaću nekog da ti danas popodne dostavi na kuću karte i dokumenta?" Rekoh mu da se slažem. "Ne bih rekao da si oduševljena, Velis. Muče te mračne misli o tvom putu na crni kontinent?" "Naprotiv", odvratih samouvereno koliko sam to mogla. "Odmor će mi dobro doći. Njujork počinje da mi ide na živce." "Pa, dobro onda. Srećan put, Velis. I nemoj reći da te nisam upozorio." Oboje prekinusmo vezu. Nekoliko minuta kasnije vratila se sekretarica sa sendvičima i mlekom. Zatvorila sam vrata i pokušala da jedem, ali uspela sam da progutam svega nekoliko zalogaja. Nisam mogla ni da se udubim u knjige o istorijatu poslovanja sa naftom. Samo sam sedela i zurila u sto. Oko tri sata sekretarica je pokucala na vrata i ušla, noseći moju aktovku. "Neki čovek je ovo ostavio dole kod čuvara", reče mi ona. "Ostavio je i poruku." Uzela sam poruku drhtavim prstima, a zatim sačekala da ona iziñe. Zatim sam stala da preturam po ladicama tražeći nož za otvaranje pisama, otvorila njime koverat i izvukla list hartije. "Sklonio sam neke vaše hartije", pisalo je. "Molim vas, ne vraćajte se sami u stan." Pisamce nije bilo potpisano, ali taj vedar ton mi je bio poznat. Gurnula sam pisamce u džep i otvorila aktovku. Sve je bilo na svom mestu. Osim, razume se, mojih zabeleški o Solarinu. U šest i trideset i dalje sam sedela u svojoj kancelariji. Ispred nje nalazila se sekretarica koja je nešto kucala, iako su već gotovo svi napustili zgradu. Dala sam joj gomilu stvari da prekuca samo da ne bih ostala sama, ali i dalje me je brinulo kako da stignem do svog stana. Bio je udaljen svega jedan blok; izgledalo mi je glupo da pozovem taksi. Stigao je i domar da počisti. Upravo je istresao pepeljaru u korpu za otpatke


kada je zazvonio telefon. Umalo ga nisam oborila sa stola u želji da što pre podignem slušalicu. "Radiš kasno, ha?" začuh dobro poznati glas. Umalo ne zaplakah od olakšanja. "Pa to je sestra Nim", rekoh, pokušavši da ovladam glasom. "Bojim se da si me kasno pozvao, upravo pakujem stvari pred povlačenje. Sada sam opatica ... "To bi bilo i šteta i rasipništvo", odvrati Nim veselo. "Kako si znao da ćeš me naći ovde ovako kasno?" upitah. "Gde bi drugde mogao biti neko tako predan poslu kao ti jedne zimske večeri?" upita on. "Do sada mora da si sagorela svetsku zalihu ponoćne nafte... Kako si, draga? Čujem da si pokušavala da me nañeš." Sačekala sam da domar ode, pa tek onda nastavila. "Bojim se da sam u ozbiljnoj nevolji", počeh. "Svakako. Ti si uvek u nevolji", primeti Nim smireno. "To je jedna od stvari koje me oduševljavaju kod tebe. Um kao što je moj počinje da se zamara ako se neprestano sreće sa očekivanim stvarima." Bacih pogled na sekretaričina leña kroz stakleni zid kancelarije. "Sada sam u strašnoj nevolji", prošištah u telefonsku slušalicu. "Dvoje ljudi je već ubijeno praktično pred mojim nosem u dva poslednja dana! Upozorena sam da to ima neke veze s mojim prisustvom na šahovskom meču..." "Hej", javi se Nim. "Šta to radiš, zar govoriš kroz maramicu? Jedva te čujem. Upozorili su te na šta? Govori glasnije." "Gatara mi je prorekla da ću se naći u opasnosti", obavestih ga. "I to se obistinilo. Ta ubistva..." "Draga moja Ket", reče Nim, nasmejavši se. "Gatara?" "Nije ona bila jedina", nastavih, zabadajući nokte u dlanove. "Jesi li čuo za Aleksandra Solarina?" Nim je trenutak ćutao. "Šahistu?" upita konačno. "On mi je rekao..." počeh slabim glasom, shvativši da sve ovo zvuči suviše fantastično da bi mi iako poverovao. "Kako si upoznala Aleksandra Solarina?" upita Nim. "Juče sam otišla na šahovski meč. Prišao mi je i kazao da sam u opasnosti. Uporno je to ponovio nekoliko puta." "Možda te je zamenio s nekim drugim", reče Nim. Ali glas mu je i dalje zvučao nekako udaljen, kao da se zadubio u misli. "Možda", priznadoh. "Ali jutros u Ujedinjenim Nacijama, jasno mi je stavio do znanja..." "Samo čas", prekide me Nim. "Čini mi se da vidim u čemu je tvoj problem. Unaokolo te prate gatare i ruski šahisti, šapučući ti na uvo tajanstvena upozorenja. S neba padaju leševi. Šta si danas jela?" "Hm. Pojela sam sendvič i popila mleko."


"Paranoja izazvana nedostatkom hrane", postavi Nim veselo dijagnozu. "Pokupi stvari. Čekam te dole za pet minuta u kolima. Poješćemo nešto pošteno i odmah ćeš se osloboditi tih tvojih uobraženja." "Nisu to uobraženja", pobunih se. Laknulo mi je što će Nim doći po mene. Bar ću bezbedno stići kući. "To ću ja da ocenim", odvrati on. "Sa mesta na kome stojim, izgledaš mi strašno mršava. Ali to crveno odelo koje imaš na sebi, baš ti dobro stoji." Osvrnuh se po kancelariji, a zatim pogledah na mračnu ulicu ispred UN. Ulične svetiljke su se upravo upalile, ali najveći deo trotoara ostao je u mraku. Ugledah jednu tamnu priliku kod telefonske kabine u blizini autobuske stanice. Podigao je ruku. "Uzgred budi rečeno, draga", nastavi Nim, "ako si baš toliko zaokupljena opasnošću, predlažem da prestaneš da skakućeš ispred osvetljenih prozora kada se spusti mrak. Shvati to samo kao savet, razume se." Zatim je prekinuo vezu. Nimov tamnozeleni Morgan zaustavio se ispred Kon Edisona. Istrčala sam i uskočila na suvozačevo sedište, koje se nalazilo s leve strane. Kola su sa strane bila obložena drvetom, a i pod je bio od dasaka. Kroz proreze meñu njima lepo se video kolovoz. Nim je na sebi imao izbledele farmerke, skupu italijansku kožnu bombardersku jaknu i beli šal sa resama. Njegova riña kosa vijorila se na vetru dok smo se udaljavali od ivičnjaka. Upitah se zašto imam toliko prijatelja koji vole zimi da se voze sa spuštenim krovom. Okrenuo je kola, a topli sjaj uličnih lampi zapleo mu se u kovrče koje zasijaše poput zlata. "Svratićemo do tebe da obučeš nešto toplije", reče Nim. "Ako želiš, mogu prvi da uñem sa čistačem mina." Nim je, zahvaljujući nekom genetskom iščašenju, imao oči različite boje, jedno smeñe i jedno plavo. Uvek sam imala osećaj da istovremeno gleda i u mene i kroz mene. A to mi se nije baš naročito dopadalo. Zaustavili smo se pred mojom zgradom. Nim iziñe i pozdravi Bosvela, tutnuvši mu u šaku novčanicu od dvadeset dolara. "Zadržaćemo se samo nekoliko minuta, drugar", reče Nim. "Da li bi mogao da mi pripaziš kola dok smo gore? Porodična baština." "Svakako, gospodine", odvrati učtivo Bosvel. Čak je obišao kola i pomogao mi da iziñem. Zadivljujuće šta sve novac može da kupi. Sa stola u hodniku pokupih svoju poštu. Meñu njom se nalazio i koverat iz Fulbrajt Kona sa mojim kartama. Nim i ja uñosmo u lift i popesmo se gore. Nim pogleda u vrata i reče da nam neće biti potreban čistač mina. Ako je neko i ulazio u moj stan, koristio je ključ. Kao večina drugih stanova u Njujorku, i na mom su bila vrata od dva centimetra debelog čelika sa dvostrukim rezama.


Nim poñe prvi niz ulazni hodnik i uñe u dnevnu sobu. "Mislim da bi neka služavka jednom mesečno mogla ovde da učini čudo", glasio je njegov komentar. "Osim što je veoma korisna kao oruñe za otkrivanje počinioca zločina, ne mogu da smislim nijedan drugi razlog zbog koga čuvaš toliku količinu prašine i uspomena." Oduvao je oblak prašine sa gomile knjiga, podigao jednu i stao da je prelistava. Stadoh da preturam po ormanu dok ne pronañoh neke somotske pantalone kaki boje i irski ribarski džemper od nebojene vune. Dok sam odlazila u kupatilo Nim se smestio za klavirom i ovlaš stao da prebira po dirkama. "Sviraš li?" doviknuo je za mnom. "Primetio sam da su dirke čiste." "Muzika mi je bila glavni predmet", doviknuh mu iz kupatila. "Muzičari postaju najbolji stručnjaci za kompjutere. Bolji od mašinaca i fizičara zajedno." Znala sam da je Nim doktorirao mašinstvo i fiziku. Dok sam se presvlačila, u dnevnoj sobi je vladala tišina. Kada sam se niz hodnik vratila u čarapama, zatekla sam Nima nasred sobe kako zuri u mog čoveka na biciklu, koga sam ostavila okrenutog prema zidu. "Pažljivo s tim", opomenuh ga. "Mokro je." "Ti si ovo naslikala?" upita on, i dalje zureći u platno. "To me je i uvalilo u sve ove nevolje", objasnih. "Prvo sam ovo naslikala, a zatim i srela čoveka koji tačno tako izgleda. Krenula sam za njim..." "Šta si učinila?" Nim se iznenada zagleda u mene. Sela sam na klupicu ispred klavira i počela da pričam šta se sve dogodilo od Lilinog dolaska sa Kariokom. Zar je to bilo juče? Ovog puta me Nim nije prekidao. S vremena na vreme je bacao poglede na platno dok sam govorila, a onda bi ih ponovo vraćao na mene. Završila sam sa gatarom i svojim sinoćnjim odlaskom u hotel Peta Avenija, gde sam otkrila da ona ne postoji. Okončala sam priču, a Nim je i dalje stajao i razmišljao. Ustala sam i otišla do ormana, iskopala odatle neke stare jahaće čizme i jaknu boje graška, te stala da navlačim čizme preko pantalona. "Ako nemaš ništa protiv", reče Nim zamišljeno, "voleo bih da na nekoliko dana pozajmim ovu sliku." Podigao ju je i pažljivo uhvatio za stražnji podupirač. "Imaš li još kod sebe tu gatarinu pesmu?" "Tu je negde", pokazah na sveopšti haos. "Hajde da je potražimo", reče on. Uzdahnuh i počeh da preturam po džepovima kaputa u ormanu. Posle otprilike deset minuta konačno pronañoh, duboko u podstavi, salvetu na kojoj je Luelin zapisao proročanstvo. Nim mi uze salvetu iz ruke i gurnu je u svoj džep. Podigavši vlažno platno, slobodnu ruku mi prebaci preko ramena i krenusmo prema vratima. "Ne brini za sliku", reče on dok smo išli hodnikom. "Vratiću ti je najkasnije za nedelju dana."


"Možeš je i zadržati", rekoh. "Radnici dolaze u petak da spakuju moje stvari. Zbog toga sam te u početku i zvala. Ovog vikenda odlazim iz zemlje. Biću odsutna godinu dana. Kompanija me šalje poslovno u inostranstvo." "Ta firma-kljusina", reče Nim. "Kuda te šalju?" "U Alžir", odvratih kada stigosmo do vrata. Nim se ukoči i zagleda u mene. A onda poče da se smeje. "Draga moja mlada damo", reče on, "i ovog puta si me ostavila bez daha. Gotovo čitav sat si mi pričala o ubistvima, teškim ozledama, tajnama i intrigama. I, razume se, nisi mi rekla ono glavno." Bila sam potpuno zbunjena. "Alžir?" upitah. "Kakve on ima veze sa svim ovim?" "Reci mi", poče Nim, uhvativši me za bradu i okrenuvši moje lice prema svome, "da li si ikada čula za Monglansku garnituru?"

8. ŠETNJA KONJEM

Konj: Ti igraš šah, zar ne? Smrt: Otkud znaš? Konj: Video sam na slikama i slušao o tome u baladama. Smrt: Da, i veoma sam dobar šahista. Konj: Ali ne možeš biti bolji od mene. 'Sedmi pečat', Ingmar Bergman Srednjogradski tunel bio je gotovo prazan. Već je prošlo pola osam uveče, tako da se glasno zavijanje motora Morgana odbijalo o njegove zidove. "Mislila sam da idemo na večeru", razdrah se kako bih nadglasala buku. "I idemo", odvrati tajanstveno Nim, "kod mene na Long Ajlend, gde pokušavam da budem gospodin seljak. Mada u ovo doba godine nema baš nikakvih useva." "Imaš imanje na Long Ajlendu?" upitah. Čudno, ali nikada nisam ni pokušala da zamislim Nima kako bilo gde stanuje. Činilo mi se da se pojavljuje i nestaje, nalik na kakvog duha. "A zašto ne bih imao?" Odgovori on pitanjem, zureći u mene kroz tamu svojim raznobojnim očima. "Ti ćeš jedina to moći da posvedočiš. Kao što ti je poznato, veoma držim do svoje privatnosti. Nameravam lično da ti spremim večeru. Posle jela, ideš na spavanje." "Samo čas..." "Očigledno je teško zbuniti te bilo čim razumnim ili logičnim", reče Nim.


"Upravo si mi objasnila da si u opasnosti. U poslednja dvadeset četiri časa videla si dva leša i upozorena si da si na neki način umešana u njihovu smrt. Ne misliš valjda da mi kažeš kako si nameravala sama da provedeš noć u svom stanu?" "Ujutro moram na posao", obavestih ga. "Ne dolazi u obzir", odvrati odlučno Nim. "Klonićeš se onih za koje znaš da te progone dok ovo ne razrešimo. I sam imam ponešto da kažem o tome." Dok su kola vijugala nenaseljenim predelom, a vetar zviždao oko nas, uvila sam se što sam bolje mogla u ćebe i stala da slušam Nima. "Prvo ću ti ispričati priču o Monglanskoj garnituri", poče on. "Priča je jako duga, ali dopusti da počnem od toga kako je prvobitno pripadala Karlu Velikom..." "Oh!" izustih, uspravivši se na sedištu. "Čula sam za nju, ali nisam znala da se tako zove. Luelin, ujak Lili Rad, pomenuo ju je kada je čuo da idem u Alžir. Želi da mu pribavim neke figure." "U to ne sumnjam." Nasmeja se Nim. "Neobično su retke i vrede čitavo bogatstvo. Većina ljudi ne veruje da uopšte postoje. Odakle je Luelin saznao za njih? I zašto misli da su u Alžiru?" Nim je to izgovorio neobavezno, kao uzgred, ali ubeñena sam da je načuljenih ušiju čekao šta ću odgovoriti. "Luelin je preprodavac starina", objasnih. "Ima neku mušteriju koja po svaku cenu želi da sakupi te figure. Imaju vezu koja zna gde se one nalaze." "U to sumnjam", primeti Nim. "Legenda kaže da već preko jednog veka leže negde zakopane, a da su pre toga hiljadu godina bile vam opticaja." Dok smo se vozili kroz mrklu noć, Nim mi je ispričao neobičnu priču o mavarskim kraljevima i francuskim opaticama, o tajanstvenoj sili za kojom već vekovima tragaju oni koji su shvatili prirodu moći. I konačno o tome kako je cela garnitura naprosto propala u zemlju i kako je od tada niko nije video. Veruje se, kazao mi je Nim, da je skrivena negde u Alžiru. Meñutim, nije mi rekao zašto. Završio je ovu neverovatnu priču, dok smo se vozili kroz gustiš drveća, putem koji se sve više spuštao. Kada su kola ponovo krenula uzbrdo, ugledali smo mlečnobeli mesec koji je nisko visio nad crnim morem. Čula sam sove kako se dozivaju u šumi. Bili smo dosta daleko od Njujorka. "Pa", uzdahnuh, promolivši nos ispod ćebeta, "već sam rekla Luelinu da s tim neću da imam veze i da je lud ako misli da bih pristala da pokušam da prokrijumčarim neku veliku šahovsku figuru, napravljenu od zlata, sa svim tim dijamantima i rubinima..." Kola se naglo zaneše i umalo ne sletesmo u more. Nim uspori i povrati kontrolu nad vozilom. "On ima figuru?" upita. "Pokazao ti je neku od figura?" "Ma, nije", odvratih, zapitavši se šta to treba da znači. "Sam si mi rekao da su


izgubljene pre jednog veka. Pokazao mi je fotografiju figura napravljenih od slonovače koje bi trebalo da su nalik na njih. Mislim da je kazao kako se te kopije nalaze u Nacionalnoj biblioteci u Parizu." "Shvatam", reče Nim, malo se smirivši. "Ali ja ne shvatam kakve sve to veze ima sa Solarinom i ubijenima", primetih. "Objasniću ti", obeća Nim. "Ali moraš se zakleti da to nikom nećeš ponoviti." "Upravo to je i Luelin tražio od mene." Nim me pogleda s odvratnošću. "Možda ćeš postati opreznija kada ti budem rekao da je Solarin verovatno stupio u vezu s tobom i da ti je pretio upravo zbog tih šahovskih figura." "To je nemoguće", usprotivih se. "Nikada pre nisam čula za njih. Čak i sada ne znam o njima gotovo ništa. Nemam ja nikakve veze sa tom glupom igrom." "Ali možda neko misli da imaš", izjavi ozbiljno Nim dok su kola jurila duž mračne obale. Put je počeo blago da se udaljava od obale. Sa obe strane protezale su se obrezane živice, visoke deset stopa, koje su opasivale velika imanja. S vremena na vreme na trenutak bih ugledala pri mesečini ogromna zdanja u pozadini snegom prekrivenih travnjaka. Nikada ništa slično nisam videla u Njujorku. Podsetilo me je na Skota Ficdžeralda. Nim mi je pričao o Solarinu. "Ne znam o njemu baš mnogo, osim onoga što sam pročitao u časopisima o šahu", reče on. "Aleksandar Solarin ima dvadeset šest godina, grañanin je Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, odrastao na Krimu, utrobi civilizacije koja je poslednjih godina postala dosta necivilizovana. Bio je siroče i rastao je u domu o kome se starala država. Sa devet ili deset godina odrao je direktora u šahu. Izgleda da ga je šahu naučio neki ribar na Crnom moru. Smesta je premešten u Palatu pionira." Čula sam za Palatu pionira. Palata mladih pionira bila je jedina napredna ustanova na svetu posvećena proizvodnji šahovskih majstora. Šah u Rusiji nije bio samo nacionalni sport, već i produžetak svetske politike, najumnija igra u istoriji. Rusi su smatrali da njihov dugi prestiž u tom sportu potvrñuje njihovu intelektualnu superiornost. "Ako je Solarin bio u Palati pionira to sigurno znači da ima snažno političko zaleñe?" upitah. "Trebalo bi da znači", ispravi me Nim. Kola ponovo zaviše prema moru. Pena talasa lizala je po putu, po kome je bilo i dosta peska. Put se završavao ćorsokakom, to jest jednim širokim prilazom na čijem kraju se nalazila velika dvostruka kapija od oblikovanog kovanog gvožña. Nim pritisnu nekoliko


dugmadi na šoferskoj tabli i kapija se otvori. Uvezosmo se u džunglu od isprepletenog lišća i snežnih gomila visokih kao planine nalik na one u zemlji Snežne kraljice u Krckalici. "U stvari", nastavi Nim, "Solarin je odbio da namerno gubi od igrača koji su više na ceni, što kod Rusa predstavlja strogo pravilo političke etikecije u turnirskoj igri. Na sve strane ih kritikuju zbog toga, ali oni to i dalje rade." Put nije bio raskrčen, kao da već duže njime nisu prošla nijedna kola. Drveće je svijalo lukove nalik na one u katedralama, zaklanjajući vrt od pogleda. Konačno smo stigli do kružnog kolnika u čijem se središtu nalazila fontana. Pred nas je izronila kuća na mesečini. Bila je ogromna, sa velikim zabatima što su gledali na kolnik i odžacima razbacanim po krovu. "I tako se", nastavi Nim gaseći motor i okrenuvši se prema meni na mesečini, "naš prijatelj, gospodin Solarin, upisao u školu za fizičare i ostavio šah. Osim što je povremeno učestvovao na turnirima, od svoje dvadesete godine ne ubraja se meñu značajnije takmičare." Nim mi pomože da iziñem iz kola i mi krenusmo, noseći sliku, prema prednjim vratima, koja on potom otključa. Nañosmo se u ogromnom ulaznom predvorju. Nim upali svetlo i nad nama zablista ogroman kristalni luster. Pod u ovoj prostoriji i na ulazu u sobe bio je od ručno sečenog škriljca, tako uglačanog da se sijao kao mermer. U kući je bilo u toj meri hladno da sam jasno videla svoj dah, a na ivicama pločica od škriljca nahvatao se led. Poveo me je kroz čitav niz mračnih prostorija do kuhinje koja se nalazila u stražnjem delu kuće. Kako je samo bila lepa. Duž zidova i tavanice još su se protezale starinske cevi za gas. Spustivši sliku, on upali fenjere poreñane po zidu, koji sve unaokolo obasjaše veselim zlatnim sjajem. Kuhinja je bila ogromna, otprilike trideset sa pedeset stopa. Stražnji zid predstavljao je, u stvari, francuski prozor koji je gledao na travnjak prekriven snegom i more što se razbijalo o obalu, divlje se peneći na mesečini. Na jednom kraju kuhinje nalazile su se peći, verovanto na drva, dovoljno velike da se u njima mogla spremiti hrana za stotinu ljudi. Na suprotnom kraju uzdizao se džinovski kamin koji je zapremao ceo zid. Ispred njega stajao je okrugli hrastov sto za koji je moglo da se smesti osam do deset osoba. Površina mu je bila isečena i zamašćena od dugogodišnje upotrebe. Unaokolo se nalazilo više lepo rasporeñenih udobnih stolica i nabreklih sofa presvučenih svetlim, cvetnim, pamučnim platnom. Nim ode do gomile drva naslagane pored kamina, nacepka prvo treske, a zatim odozgo naslaga i gomilu većih trupaca. Posle nekoliko minuta sobu je obasjavala topla unutrašnja svetlost. Skinula sam čizme i sklupčala se na jednoj sofi dok je Nim otvarao šeri. Dodao mi je čašu, nasuo i sebi, a zatim seo pored mene. Pošto sam skinula kaput, on kucnu svojom čašom po mojoj. "Za Monglansku garnituru i mnoge pustolovine u koje će te ona uvući", reče,


osmehnuvši se i otpivši jedan gutljaj. "Mmmm. Ovo je odlično", rekoh. "To je amontiljado", odvrati on, okrećući ga u čaši. "Ljude su žive zazidavali zbog šerija slabijeg od ovog." "Nadam se da meni ne spremaš neku sličnu pustolovinu", našalih se. "Sutra stvarno moram na posao." "'Umro sam za Lepotu, umro sam za Istinu'" poče da citira Nim. "Svako ima nešto za šta misli da je spreman da umre. Ali još nisam sreo nikog voljnog da rizikuje život zbog potpuno bespredmetnog radnog dana u Konsolidejtid Edisonu!" "Sada pokušavaš da me zaplašiš." "Nipošto", odvrati Nim, skidajući kožnu jaknu i svilenu maramu. Na sebi je imao savršen crveni džemper koji se neočekivano dobro slagao s njegovom kosom. Ispružio je noge. "Ali ako bi meni prišao neki tajanstveni stranac u praznoj prostoriji Ujedinjenih Nacija, morao bih na to da obratim pažnju. A naročito ako bi njegova upozorenja bila propraćena preranom smrću drugih ljudi." "Zašto misliš da me je Solarin izdvojio?" upitah. "Nadao sam se da bi mi ti to mogla reći", odvrati Nim, zamišljeno pijuckajući šeri i zureći u vatru. "Kakva je to tajna formula za koju je tvrdio da je poseduje u Španiji?" pokušah da ga navedem na neki trag. "Ma glupost", reče Nim. "Solarin je u pravom smislu reči manijak kada su u pitanju matematičke igre. Razvio je novu formulu za šetnju konjem, obećavši da će je otkriti svakom ko ga pobedi. Znaš li ti uopšte šta je to šetnja konjem?" upita on na kraju, primetivši moju zbunjenost. Odmahnuh glavom. "To je matematička zagonetka. Premeštaš konja, u pravilnim potezima, dva kvadrata napred i jedan levo ili desno, pri čemu moraš da proñeš sva polja, a da se ni u jednom trenutku ne nañeš dva puta na istom. Matematičari iz svih razdoblja tragali su za formulama da to izvedu. Ojler je smislio jednu. Drugu Bendžamin Frenklin. Zatvorena šetnja bila bi ona u kojoj bi se konj na kraju našao na istom polju s kojeg je krenuo." Nim ustade, ode do peći i poče da vadi lonce i tiganje, paleći plin dok je nastavljao priču. "Italijanski novinari u Španiji mislili su da je Solarin možda u formulu za šetnju konjem sakrio i neku drugu formulu. Solarin voli igre sa više nivoa značenja. Znajući da je fizičar, oni su, razume se, brzopleto zaključivali u tom pravcu, očigledno željni senzacija." "Tačno. On je fizičar", rekoh, privukavši stolicu bliže peći i ponevši sa sobom bocu amontiljada. "Da formula koju je imao nije bila važna, zašto bi ga Rusi na brzinu prokrijumčarili iz Španije?"


"Napravila bi odličnu karijeru kao paparaco", primeti Nim. "Upravo tako su i oni rezonovali. Na nesreću, polje fizike kojim se Solarin bavi je akustika. Mračna, neizvikana i ni u kakvoj vezi sa nacionalnom odbranom. U ovoj zemlji čak ne možeš na svim školama ni da doktoriraš iz te oblasti. Možda projektuje muzičke dvorane u Rusiji, ako ih još uopšte podižu." Nim uz tresak spusti lonac na peć i ode do ostave, iz koje se potom vrati s naramkom svežeg povrća i mesa. "Na prilaznom putu nije bilo tragova guma", primetih. "A novi sneg nije padao već danima. "Odakle onda ovde svež spanać i egzotične pečurke?" Nim mi se osmehnu kao da sam položila neki važan test. "Moram priznati da pravilno rasuñuješ. A upravo to će ti biti potrebno", odvrati on, spustivši hranu u česmu i pustivši vodu. "Imam pazikuću koji ide u kupovinu. Dolazi i odlazi na sporedan ulaz." Nim odmota veknu svežeg raženog hleba i otvori ćup sa paštetom od pastrmke. Odseče veliko parče i doda mi ga. Doručak nisam završila, a ručak jedva da sam i pipnula. Bilo je izvanredno. A večera još bolja. Imali smo tanko sečenu teletinu u kumkvat sosu, sveži spanać sa pistaćima i debele crvene biftek paradajze (koje je nemoguće bilo naći u ovo doba godine) pečene i punjene sosom od limuna i jabuke. Velike, lepezaste pečurke bile su na brzinu ispržene na masti i poslužene kao prilog. Posle glavnog jela usledio je desert od crvene i zelene mlade salate sa listovima maslačka i pečenim lešnicima. Pošto je Nim sklonio sudove, doneo je lonac kafe i poslužio je sa malo tuake. Premestili smo se u velike stolice blizu vatre, koja se već gotovo ugasila. Nim je pronašao jaknu prebačenu preko naslona stolice i iz džepa izvadio salvetu sa rečima gatare. Veoma dugo je ostao zagledan u ono što je Luelin zabeležio. Zatim mi ju je dodao i ustao da prodžara vatru. "Šta si neobično primetila u vezi sa pesmom?" upita on. Zagledala sam se u nju, ali nisam primetila ništa neobično. "Svakako znaš da je četvrti dan četvrtog meseca moj roñendan", primetih. Nim klimnu sa mesta pored kamina na kome je stajao. Na svetlosti vatre kosa mu je sijala poput crvenkastog zlata. "Gatara me je upozorila da nikome ne pričam o ovome", dodadoh. "Kao i obično, ti si po svaku cenu održala obećanje", primeti Nim, napravivši grimasu, a zatim ubaci još nekoliko cepanica u kamin. Potom je otišao do stola u uglu i iz ladice izvukao hartiju i pero, pa se vratio da sedne pored mene. "Pogledaj ovo", reče. Prepisao je pesmu čitkim štampanim slovima, podelivši je u stihove. Prethodno je bila nažvrljana popreko na salveti. Sada je izgledala ovako: Jednako kao što ključ čine linije ove A tek kao što će na šahovska ličiti polja; kada četiri budu


meseca i dana; Da moraš jednom još, znaj, pripaziti pomno mat da ne zadaš glasno. Od igara, eto, tih metafora jedna, a druga je prava rana. Uvek se ta mudrost sticala kasno. Bitke je Beli u nedogled vodio nove. Evo, Crni će onaj uvek biti koji će sudbinu da mu zapečati jasno. Kolaj u potrazi za trideset tri i tri i pati se kroz snove. Velom zauvek tim nañu se, skrivena, vrata tajna. "Šta primećuješ?" upita Nim, pažljivo me posmatrajući dok sam proučavala verziju pesme kako ju je on ispisao. Nisam bila sigurna na šta misli. "Pogledaj samu strukturu pesme", reče on pomalo nestrpljivo. "Imaš matematički um, pokušaj da ga upotrebiš." Ponovo se zagledah u pesmu i onda primetih. "Naobično se rimuje", rekoh ponosno. Nim podiže obrve i istrže mi papir iz ruke. Trenutak je zurio u njega, a onda poče da se smeje. "Tako je", reče, vrativši mi ga. "To nisam primetio. Evo, uzmi pero i piši." Poslušah ga i zapisah: "Ove-nove-snove (A-B-C), dana-stvarna-tajna (B-C-A), glasno-kasno-jasno (C-A-B). "Znači ustrojstvo rima ide ovako", reče Nim, zapisavši ispod onoga što sam ja zabeležila. "Sada želim da slova zameniš brojevima i sabereš ih." Poslušah ga, i dobih ovo: ABC 123 BCA 231 CAB 312 666 "To je broj Nečastivog u Apokalipsi: 666!" rekoh. "Tako je", složi se Nim. "Ako redove sabereš vodoravno, dobićeš isti broj. A to se, draga moja, zove 'magični kvadrat'. Još jedna matematička igra. U nekim od tih šetnji konjem koja je razvio Ben Frenklin kriju se tajni magični kvadrati. Imaš kliker za to. Pronašla si jedan prvi put kada si pokušala, a čak ga ni ja nisam uočio." "Nisi ga uočio?" upitah, krajnje zadovoljna sama sobom. "Ali šta si onda tražio od mene da uočim?" Proučavala sam papir kao da tragam za skrivenim zecom na crtežu iz kakvog dečjeg časopisa, očekujući da iskoči preda me postrance ili naglavačke.


"Povuci crtu tako da odvojiš poslednje dve rečenice od prvih sedam", reče Nim, i dok sam to radila dodade: "A sada pogledaj prva slova svake rečenice." Lagano sam prelazila pogledom preko ispisanog teksta. Kada sam bila pri kraju strane obuze me neka užasna jeza, iako je bilo toplo, a vatra veselo pucketala. "Šta je?" upita Nim, čudno me pogledavši. Nemo sam zurila u papir. Zatim sam dohvatila pero i zapisala ono što sam uočila. "J-A-D-O-U-B-E/K-V", pisalo je na papiru, kao da mi se obraća. "Tako je", potvrdi Nim dok sam ja, sleñena, sedela pored njega. "J'adoube, francuski šahovski termin koji znači diram, podešavam. Igrač to izgovara kada namerava da podesi koju figuru za vreme igre. Zatim slede Slova 'K.V.', a to su tvoji inicijali. Što me navodi na pomisao da ti je gatara uputila neku poruku. Možda je želela da stupi u vezu s tobom. Shvatam... Pobogu, zbog čega imaš taj grozan izraz na licu?" upita on. "Ne razumeš", rekoh mu glasom koji je podrhtavao od straha. "J'adoube... je bila poslednja reč koju je Fisk javno izgovorio. Neposredno pre no što je umro." Ne treba ni reći da su me te noći mučili košmari. Sledila sam čoveka na biciklu uz neku dugačku zavojitu aleju koja se pela uz strmo brdo. Zgrade su bile tako gusto natrpane da nisam mogla da vidim nebo. Što smo više prodirali u lavirint sve užih kaldrmisanih ulica, postajalo je sve tamnije. Čim bih zavila za koji ugao, tek bih na tren ugledala njegov bicikl kako zamiče u naredni prolaz. No, konačno sam ga sustigla na kraju jednog ćorsokaka. Čekao me je poput pauka u mreži. Okrenuo se i povukao maramu sa lica otkrivši izbledelu lobanju sa očnim dupljama koje su zjapile. Lobanja na moje oči poče da se zastire mesom dok lagano ne dobi iscereni izraz gatare. Probudila sam se sva mokra od hladnog znoja i odgurnula jorgan. Uspravila sam se u krevetu, drhteći. U ognjištu u uglu još je dogorevalo nekoliko zažarenih ugaraka. Izvirivši kroz prozor, ugledala sam snegom prekrivene travnjake ispred kuće. U središtu se nalazio veliki mermerni bazen nalik na fontanu, a ispod njega veći bazen za plivanje. S druge strane travnjaka prostiralo se zimsko more, biserno sivo na ranoj jutarnjoj svetlosti. Nisam mogla da se setim svega što se dogodilo prethodne večeri, jer me je Nim pošteno zalio tuakom. Sada me je bolela glava. Ustala sam iz kreveta i oteturala se do kupatila, otvorivši toplu vodu. Uspela sam da pronañem i neku penu za kupanje pod nazivom "Karanfili i ljubičice". Dosta loše je mirisala, ali sam je ipak sipala u kadu, napravivši tanak sloj pene. Dok sam sedela u toploj kupki, počela sam da se prisećam našeg razgovora. Uskoro sam ponovo bila sva ukočena od straha. Ispred moje sobe čekala me je mala gomila odeće: vuneni džemper boje nafte iz Skandinavije i žute gumene čizme postavljene flanelom. Navukla sam


džemper preko svoje odeće i obula čizme. Dok sam silazila osetila sam prijatan miris doručka koji je upravo pripreman. Nim je stajao kod peći, okrenut leñima prema meni, u kariranoj košulji i farmerkama, a na nogama je imao čizme slične mojima. "Kako da doñem do telefona i nazovem kancelariju?" upitah. "Ovde nema telefona", obavesti me on."Ali jutros je navraćao Karlos, moj domar, da mi pomogne oko spremanja. Zamolio sam ga da nazove tvoju kancelariju i obavesti ih da nećeš dolaziti. Po podne ću te odvesti nazad i pokazati ti kako da obezbediš svoj stan. U meñuvremenu, hajde da nešto pojedemo i pogledamo ptice. Znaš da ovde imam nastambu za ptice." Nim umuti nekoliko jaja potopljenih u vino, dodade debele komade kanadske šunke i isprži krompiriće. Skuvao je i najbolju kafu koju sam ikada popila na istočnoj obali. Posle doručka, tokom koga smo veoma malo razgovarali, iziñosmo kroz francuski prozor da razgledamo Nimov posed. Zemljište se prostiralo stotinu jardi duž mora, sve do obale. Nigde nije bilo nikakvog uzvišenja osim dva reda debele visoke živice koja je njegovo imanje razdvajala sa obe strane od susednih. U ovalnom bazenu fontane i većem bazenu za plivanje ispod njega još je bilo nešto vode po kojoj su plutale bačve za razbijanje leda. Pored kuće nalazila se ogromna nastamba za ptice sa mavarskom kupolom od žičane mreže obojene belo. Sneg je sipio kroz rešetkasti pokrov i taložio se na grančicama malog drveća koje je raslo unutra. Na granama su čučale ptice svih vrsta, a veliki paunovi su se šetali po tlu, vukući kroz sneg svoje predivno perje. Njihovo glasanje podsećalo je na krike žena koje kolju. Išlo mi je na živce. Nim otključa nastambu i poñe sa mnom pod otvorenu kupolu, pokazujući mi različite vrste ptica dok smo koračali kroz snežni lavirint drveća pokrivenog snegom. "Ptice su često mnogo pametnije od ljudi", obavesti me on. "Ovde držim i sokolove, ali posebno. Karlos ih dva puta dnevno hrani krvavim mesom. Najviše volim sivog sokola. Kao i kod mnogih drugih vrsta, ženka je ta koja lovi." On mi pokaza malu, pegavu pticu koja je čučala pri vrhu kuće za ptice u stražnjem delu nastambe. "Stvarno? To nisam znala", primetih, dok smo prilazili da je izbliza pogledamo. Ptica je imala primaknute, krupne, crne oči. Osećala sam se kao da nas odmerava. "Oduvek sam imao osećaj da i ti u sebi kriješ instinkt za ubijanjem", izjavi Nim, posmatrajući sokola. "Ja? Mora da se šališ." "Još nije na odgovarajući način probuñen", dodade on. "Ali nameravam da ga razvijem. Prema mom mišljenju, suviše je dugo čamio u tebi." "Ali mene pokušavaju da ubiju", podsetih ga.


"Kao i u svakoj drugoj igri", reče Nim, posmatrajući me i mrseći mi kosu šakom u rukavici, "možeš izabrati da li ćeš na pretnju reagovati defanzivno ili agresivno. Zašto se ne odlučiš za ovo drugo i pripretiš svojim protivnicima?" "Ali ja ne znam ko mi je protivnik!" rekoh krajnje razočarano. "Kako ne znaš?" upita me kritički Nim. "Znala si to od samog početka. Želiš da ti dokažem?" "Pokušaj." Ponovo sam postala uznemirena i nije mi se baš razgovaralo, ali Nim me je već poveo iz nastambe za ptice. Zaključao ju je i uhvatio me za ruku dok smo se vraćali prema kući. Skinuo mi je kaput i poseo me na sofu pored vatre, a zatim mi izuo i čizme. Onda je otišao do zida o koji je oslonio moju sliku čoveka na biciklu. Dohvatio ju je i smestio na stolicu ispred mene. "Sinoć, pošto si otišla u postelju dugo sam posmatrao ovu sliku", reče Nim. "Imao sam osećaj već viñenog i to me je mučilo. I sama znaš da za sobom ne ostavljam nerešene probleme. Jutros sam ga rešio." Otišao je do hrastovog pulta koji se protezao pored pećnica i otvorio jednu ladicu. Iz nje je izvukao nekoliko špilova karata. Doneo ih je do mene i spustio na sofu. Stao je da otvara špil za špilom i iz svakog da izdvaja po jednog džokera koga bi bacio na sto. Nemo sam posmatrala karte pred sobom. Jedna je prikazivala lakrdijaša sa praporcima na kapi kako vozi bicikl. I on i bicikl bili su naslikani u istoj pozi kao i čovek na mojoj slici. Iza bicikla nalazila se nadgrobna ploča na kojoj je pisalo RIP. Drugi džoker bio je sličan prvom, ali nalik na dvostruku sliku u ogledalu, kao da moj čovek vozi bicikl preko izokrenutog skeleta. Treći je bio luda iz špila za tarot, koja je radosno tumarala, nesvesna da samo što nije zakoračila u provaliju. Podigoh pogled prema Nimu i on se osmehnu. "Lakrdijaš iz špila karata od vajkada se poistovećuje sa Smrću", reče on. "Ali on je takoñe simbol ponovnog roñenja. Kao i nevinosti koja je krasila čovečanstvo pre Pada. Dopada mi se da razmišljam o njemu kao o vitezu svetog grala, koji mora biti prostodušan i jednostavan da bi se sapleo o sreću za kojom traga. Ne zaboravi da je njegov zadatak da spase čovečanstvo." "Pa?" izustih, mada me je prilično pogodila sličnost izmeñu karata preda mnom i moje slike. Sada kada sam videla prototipove, učinilo mi se da moj čovek na biciklu i lakrdijaš imaju čak iste kapuljače i čudne spiralne oči. "Pitala si ko ti je protivnik", odvrati Nim krajnje ozbiljno. "Mislim da je čovek na biciklu ujedno i tvoj protivnik i tvoj savetnik, kao što je to slučaj i sa ovim kartama." "Ne misliš valjda na neku stvarnu osobu?" upitah. Nim lagano klimnu ne skidajući pogled sa mene dok je izgovarao: "Videla si ga, je li tako?" "Ali to je bila samo slučajnost."


"Možda", složi se on. "Ali slučajnosti mogu imati mnogo različitih oblika. Kao prvo, to je možda bio samo mamac nekoga ko je znao za ovu sliku. Ili je možda u pitanju neka druga vrsta slučajnosti", dodade on uz osmeh. "Oh, ne", izustih, jer sam odlično znala šta će uslediti. "Poznato ti je da ne verujem u predosećanja i psihičke moći kao ni u sav taj metafizički galimatijas." "Zaista?" upita Nim i dalje se osmehujući. "Ali neće ti biti baš lako da na neki drugi način objasniš kako si naslikala sliku pre no što si uopšte videla model. Bojim se da moram nešto da ti priznam. Poput tvojih prijatelja Luelina, Solarina i gatare, i ja smatram da ti je namenjena važna uloga u rešavanju tajne Monglanske garniture. Kako drugačije da objasnimo tvoju umešanost? Da nisi na neki način možda predodreñena... čak možda izabrana... da budeš ključ..." "Zaboravi", obrecnuh se. "Neću da jurcam unaokolo za tom šahovskom garniturom! Zar ti još nije jasno da ljudi pokušavaju da me ubiju, ili u najmanju ruku da me umešaju u tuña ubistva?" Već sam gotovo vrištala. "Jasno mi je, tako si mi sve šarmantno objasnila", odgovori Nim. "Ali ti si ta kojoj izmiče ono glavno. Najbolja odbrana je dobar napad." "Ne dolazi u obzir", odvratih. "Očigledno si mi namenio ulogu žrtve. Želiš da se dočapaš te garniture i potrebna ti je pomoć. I ovde u Njujorku sam se u to uvalila do guše. Nemam nameru da kaskam unaokolo po nekoj stranoj zemlji u kojoj nikog ne znam i gde ne mogu nikome da se obratim za pomoć. Možda je tebi dosadno i potrebna ti je neka nova pustolovina, ali šta će biti sa mnom ako tamo upadnem u kakvu nevolju? Čak nemaš ni prokleti telefon na koji bih te mogla nazvati. Možda misliš da će mi karmelitske opatice pojuriti u pomoć kada stanu da pucaju u mene? Ili da će me možda predsedavajući Njujorške berze pratiti unaokolo i skupljati leševe koje ću ostavljati za sobom?" "Mani se histerije", opomenu me Nim svojim mirnim razboritim glasom. "Imam ja veze na svim kontinentima, mada ti to ne znaš pošto si suviše zauzeta izbegavanjem onog glavnog. Podsećaš me na ona tri majmuna koji su pokušavali da izbegnu zlo tako što su se potpuno isključili." "U Alžiru nema američkog konzulata", procedih kroz stisnute zube. "Možda imaš veza u ruskoj ambasadi koja bi mi rado pomogla da se izvučem?" Iskreno govoreći, to i nije bilo nemoguće, jer Nim je bio pola Rus, a pola Grk. Ali, koliko sam znala, nije održavao ama baš nikakve veze sa zemljama svojih predaka. "Održavam veze sa nekoliko ambasada u zemlji u koju ideš", reče on pomalo sladunjavo, "ali o tome ćemo kasnije. Draga moja, moraš se složiti da si umešana u ovu malu ludoriju, dopadalo se to tebi ili ne. Ova potraga za svetim gralom pretvorila se u stampedo. Još nemaš šta da ponudiš u zamenu, sem u slučaju da se prva dočepaš plena." "Zovi me Parsifal", rekoh mu mračno. "Trebalo je da znam kakav si i da od tebe ne vredi tražiti pomoć. Ti probleme reševaš tako što iznalažiš još veće kako


bi u poreñenju s njima oni prvi izgledali besmisleni." Nim ustade, podiže i mene i zagleda mi se u oči sa krajnje saučesničkim osmehom. Zatim mi spusti šake na ramena. "J'adoube", reče.

9. ŽRTVE

Ljudima nije stalo do šaha dok balansiraju na ivici provalije. Gospoña Suzan Neker, majka Žermen de Stal PARIZ, 2. SEPTEMBAR, 1792. Niko nije mogao ni zamisliti kakav će ovo biti dan. Žermen de Stal nije to znala dok se opraštala sa osobljem ambasade. Jer danas, 2. septembra, pokušaće da utekne iz Francuske pod diplomatskom zaštitom. Žak-Luj David nije to znao dok se žurno oblačio za hitnu sednicu u Narodnoj skupštini. Jer danas, 2. septembra, neprijateljske trupe stigle su na sto pedeset milja do Pariza. Prusi su zapretili da će grad spaliti do temelja. Moris Taljeran nije to znao dok je sa svojim sobarom, Kurtijadom, skidao skupocene knjige u kožnim povezima sa polica u svojoj radnoj sobi. Danas, 2. septembra, planirao je da svoju vrednu biblioteku prokrijumčari preko francuske granice pripremajući se da uskoro i sam napusti zemlju. Valentina i Mirela nisu to znale dok su šetale po bašti iza Davidovog studija ukrašenoj jesenjim bojama. U pismu koje su upravo primile stajalo je da prvim figurama Monglanske garniture preti opasnost da budu otkrivene. Nisu mogle ni pretpostaviti da će ih ovo pismo uskoro uvući u samo oko tornada koji će protutnjati Francuskom. Jer niko nije znao da će tačno kroz pet časova, u dva sata po podne, tog drugog septembra, započeti Teror. 9:00 PRE PODNE Valentina je brčkala prste u malom bazenu iza Davidovog studija, koji je odslikavao okolinu. Velika zlatna riba pokušavala je da ih ugrize. Nedaleko od mesta na kome je sedela, ona i Mirela su zakopale dve figure iz garniture koje su donele sa sobom iz Monglana. A sada će ih možda pristići još. Mirela je stajala pored nje, čitajući pismo. Tamne hrizanteme oko njih presijavale su se zamagljenim bojama ametista i topaza izmeñu listova. Prvi žuti


listovi padali su na površinu vode, unoseći u vazduh miris jeseni uprkos omamljujućoj toplini kasnog leta. "Ovo pismo može se objasniti samo na jedan način", reče Mirela i poče da čita naglas: Moje voljene sestre po Hristu, Kao što možda znate, kanski samostan je zatvoren. Za vreme velikih nemira u Francuskoj, naša upravnica, gospoñica Aleksandrina de Forban, smatrala je za potrebno da se pridruži svojoj porodici u Flandriji. Meñutim, sestra Mari-Šarlot Kordej, koje se možda takoñe sećate, ostala je u Kanu da se pobrine oko neočekivanih poslova koji bi mogli iskrsnuti. Iako se nikada nismo srele, koristim ovu priliku da vam se predstavim. Ja sam sestra Klod, benoitska opatica iz bivšeg samostana u Kanu. Bila sam lična sekretarica sestre Aleksandrine, koja me je pre nekoliko meseci posetila u mom domu u Epernaju pre no što je otišla za Flandriju. Tada je od mene tražila da lično isporučim sestri Valentini njene pozdrave, ako se uskoro nañem u Parizu. Trenutno se nalazim u četvrti Kordelje. Molim vas da se nañemo kod kapije manastira D'Abaj danas tačno u dva sata, pošto ne znam koliko ću se ovde zadržati. Nadam se da shvatate koliko je to važno. Vaša sestra po Hristu Klod iz Abe-o-Dama, Kan "Ona dolazi iz Epernaja", reče Mirela kada je pročitala pismo. "Taj se grad nalazi istočno odavde, na reci Marni. Tvrdi da se Aleksandrina de Forban tamo zaustavila na svom putu za Flandriju. Znaš li ti šta se nalazi izmeñu Epernaja i flamanske granice?" Valentina odmahnu glavom i zagleda se u Mirelu širom otvorenih očiju. "Tvrñave Longvi i Verdin. I pola pruske vojske. Možda nam naša draga sestra Klod donosi i nešto mnogo vrednije od srdačnih pozdrava Aleksandrina de Forban. Možda nam donosi i nešto što je Aleksandrina smatrala da ne treba izlagati opasnosti na flamanskoj granici, oko koje ima toliko vojske." "Figure!" uzviknu Valentina i skoči na noge preplašivši zlatnu ribicu. "U pismu stoji da je Šarlota Kordej ostala u Kanu! Možda je Kan bio sabirni centar za severnu granicu." Zastala je da malo promisli o ovome. "Ali ako je tako", dodade ona zbunjeno, "zašto je Aleksandrina pokušala da napusti Francusku na istoku?" "Ne znam", priznade Mirela, odvezavši traku kojom je pokupila crvenu kosu, a potom se nagnula nad bazen kako bi poprskala zažareno lice vodom. "Nikada nećemo ni saznati, ako se ne sretnemo sa sestrom Klod u zakazani čas. Ali zašto je izabrala Kordelje, trenutno najopasniji deo grada? I sama znaš da L'Abe više nije manastir. Pretvoren je u zatvor."


"Ne plašim se da sama tamo odem", izjavi Valentina. "Obećala sam nastojnici da ću prihvatiti tu odgovornost i sada je kucnuo čas da se dokažem. Ali ti moraš ostati ovde, roñako. Ujak Žak-Luj nam je zabranio da izlazimo u njegovom odsustvu." "Što znači da ćemo morati da budemo veoma vešte prilikom bekstva", odvrati Mirela. "Ne pada mi, naime, na pamet da te pustim samu u Kordelje. Na tako nešto nemoj ni pomišljati." 10:00 PRE PODNE Kočija Žermen de Stal projuri kroz kapiju švedske ambasade. Krov joj je bio pretrpan kovčezima i kutijama za perike koje su čuvala dvojica kočijaša i dvojica livrejisanih slugu. A u kočiji se krila Žermen sa svojim ličnim služavkama i mnogo nakita. Na sebi je imala službenu odeždu ambasadorke, pretrpanu raznobojnim vrpcama i epoletama. Šest belih konja probijalo se kroz pariske ulice na kojima je već vrilo kao u kotlu, u pravcu gradskih kapija. Njihove sjajne kokarde razmetale su se švedskim bojama. Vrata kočije krasila je švedska kruna. Draperije na prozorima bile su spuštene. Izgubljena u vlastitim mislima u nepodnošljivoj vrućini i tami kočije, Žermen nije nijednom pogledala kroz prozor dok se, iz neobjašnjivih raloga, njena kočija nije iznenada zaustavila pre no što je stigla do gradskih kapija. Jedna od služavki se nagnu napred i spusti prozor. Okružila ih je rulja raspamećenih žena koje su u rukama držale grabulje i ašove kao da su te alatke kakvo oružje. Nekolicina se isceri Žermeni kroz prozor, svojim gadnim ustima nalik na škrbave rupe sa pocrnelim zubima kojih i nije bilo tako mnogo. Zašto rulja mora uvek da izgleda tako rableskno? - pomisli Žermen. Časove je utrošila kujući političke intrige, rasipajući svoje pozamašno bogatstvo na podmićivanje pravih službenika - i sve to za dobrobit ovakvih jadnika. Žermen se nagnu kroz prozor, oslonivši krupnu ruku na ispust. "Šta se to ovde dogaña?" uzviknu ona svojim prodornim, autoritativnim glasom. "Smesta propustite moju kočiju!" "Niko ne sme da napusti grad!" doviknu jedna žena iz gomile. "Mi čuvamo kapije! Smrt plemstvu!" Ovaj povik prhvatiše i ostali iz gomile, koja je postajala sve veća. Žermen umalo ne ogluve od kreštanja ovih veštica. "Ja sam švedska ambasadorka!" doviknu im ona. "Službeno sam krenula u Švajcarsku! Nareñujem vam da propustite moju kočiju!" "Ha! Ona nareñuje!" doviknu jedna žena koja je stajala blizu prozora kočije. Okrenula se prema Žermen i pljunula joj u lice što je gomila toplo pozdravila. Žermen izvuče čipkanu maramicu iz prsluka i obrisa pljuvačku. Bacivši maramicu kroz prozor, povika: "Evo vam maramica kčeri Žaka Nekera, ministra finansija koga ste voleli i poštovali. Umrljana pljuvačkom naroda!... Životinje", reče ona, a zatim se okrenu svojim dvorskim damama koje su se tresle u uglu


kočije. "Videćemo ko ovde vlada situacijom." Ali gomila žena je ispregla konje. Zatim su same sebe upregle i stale da vuku kočiju kroz ulice, sve dalje i dalje od gradskih kapija. Gomila je sada već narasla do neviñenih razmera. Muvali su se oko kočije, lagano je gurajući, nalik na koloniju mrava koja nosi mrvu kolača. Žermen se grčevito držala za vrata, psujući i preteći kroz prozor na sav glas, ali nije mogla da nadjača urlanje gomile. Činilo joj se da je prošla večnost pre no što se kočija zaustavila pred velelepnom fasadom velike zgrade okružene stražarima. Kada je Žermen shvatila kuda su je to doveli u stomaku je osetila grč. Stigli su do Hotela de Vil, štaba pariske komune. Žermen je dobro znala da je pariska komuna mnogo opasnija od rulje oko njene kočije. To su bili ludaci. Čak su ih se plašili i članovi skupštine. Ti delegati sa pariskih ulica hapsili su, osuñivali i pogubljivali pripadnike plemstva s takvom žurbom da su time poricali samu suštinu slobode. Za njih je Žermen de Stal predstavljala samo još jedan plemićki vrat koji giljotina treba da preseče. I ona je toga bila svesna. Neko je divljački otvorio vrata kočije i gomila prljavih ruku izvuče Žermen na ulicu. Isprsivši se, ona krenu kroz gužvu, ledeno sevajući očima. Služavke su iza nje blebetale od straha dok ih je rulja izvlačila iz kočije i terala metlama i drškama lopata. Samu Žermen su napola vukli uz široko stepenište Hotela de Vil. Zadržala je dah kada je neki čovek iznenada iskočio pred nju i gurnuo joj pod prsa oštri vrh koplja, kojim joj je zaparao ambasadorski ogrtač. Još samo mali pokret ruke i probošće je. Ali u tom trenutku priñe jedan policajac i mačem odgurnu koplje. Ščepavši Žermen za ruku ugura je u mračni ulaz Hotela de Vil. 11:00 PRE PODNE David je kao bez daha stigao u skupštinu. Ogromna prostorija bila je do krova ispunjena ljudima koji su se svi drali u jedan glas. Sekretar je stajao na središnjem uzvišenju i vikao iz petnih žila ne bi li ga čuli. Dok se David probijao kroz parter ka svom mestu, jedva da je čuo i jednu jedinu reč. "Dvadeset trećeg avgusta, tvrñava Longvi pala je u ruke neprijateljskih trupa! Vojvoda od Brunsvika, zapovednik pruske vojske, izdao je manifest u kome zahteva da oslobodimo kralja i ponovo uspostavimo monarhiju, ili će njegove trupe sravniti Pariz sa zemljom!" Buka u parteru bila je nalik na talas koji zapljuskuje sekretara i zaglušuje njegove reči. Svaki put kada bi taj talas malo oslabio, on je pokušavao da nastavi. Narodna skupština imala je kakvu takvu vlast nad Francuskom dok je kralj čamio u zatvoru. A zahtev za oslobañanjem Luja XVI iznet u Brunsvikovom manifestu trebalo je samo da posluži kao izgovor pruskoj vojsci da napadne Francusku. Suočena sa sve većim dugovima i masovnim dezertiranjem iz


francuske vojske, nova vlada, koja se nedavno dočepala vlasti, našla se u opasnosti da preko noći bude svrgnuta. Da bi stvari bile još gore, delegati su jedni druge sumnjičili za izdaju, za saradnju sa neprijateljem koji se borio na granici. Posmatrajući sekretara kako se trudi da uspostavi red, David pomisli da se nalazi u utrobi iz koje se raña bezakonje. "Grañani!" vikao je sekretar. "Donosim vam užasne vesti! Jutros je tvrñava Verdin pala u ruke Prusa! Moramo se podići na oružje protiv..." Skupštinu je zahvatila prava histerija. U parteru je vladao haos; ljudi su jurili unaokolo poput pacova sateranih u ćošak. Tvrñava Verdin predstavljala je poslednje uporište izmeñu neprijateljske vojske i Pariza! Prusi su mogli da se nañu na gradskim kapijama već negde oko večere. David je ćutke sedeo na svom mestu, pokušavajući da čuje sekretara. Ali njegove reči su se potpuno gubile u gunguli. David je video kako čovek nemo otvara i zatvara usta u kakofoniji glasova. Skupština se pretvorila u proključalu masu ludaka. Sa Planine je rulja sa ulice bacala hartije i voće na glave umerenjaka u Jami. Žirondinci, sa svojim čipkanim manžetnama, koje su nekada smatrali liberalima, gledali su uvis, beli kao kreč od straha. Bili su poznati kao republikanski rojalisti, koji su podržavali tri staleža: plemstvo, kler i buržoaziju. Sa pojavom Brunsvikovog manifesta, našli su se u velikoj opasnosti čak i ovde u parteru skupštine. I oni su to znali. Oni koji su se zalagali za povratak kralja mogli bi biti mrtvi još pre no što Prusi stignu do kapija Pariza. Na uzvišenju se sada našao Danton, a prethodni govornik se povukao u stranu. Danton, lav Skupštine, sa svojom velikom glavom i krupnim telom, slomljenim nosem i izobličenom usnom po kojoj ga je šutnuo bik još dok je bio dete. Podigao je krupne šake i zatražio mir. "Grañani! Za ministra slobodne države predstavlja pravo zadovoljstvo kada može da objavi kako je zemlja spasena! Svi su se podigli, posvuda vlada oduševljenje, svi s nestrpljenjem očekuju da krenu u borbu..." Ljudi su stajali u skupinama po galerijama i prolazima velike dvorane skupštine; jedan za drugim su prestajali da viču i počeli da obraćaju pažnju na reči moćnog voñe. Danton ih je pozivao, izazivao ih je da ne budu slabići, podsticao da se suprotstave bujici koja je hrlila prema Parizu. Razbuktao je u njima vatru, tražeći da ustanu u odbranu francuskih granica, popune rovove, brane kapije samog grada kopljima. Svojim govorom zapalio je vatru u slušaocima. Uskoro stadoše da se razležu klicanje i povici iz dvorane skupštine, koji su ispraćali svaku reč sa njegovih usana. "Ovaj naš uzvik ne predstavlja poziv na uzbunu, već poziv na juriš protiv neprijatelja Francuske!... Moramo biti odvažni, ponovo odvažni, uvek odvažni i Francuska će biti spasena!" Skupština je poludela. U parteru je izbila gužva kada su ljudi počeli da bacaju


hartije u vazduh i naglas da viču: "L'audace! L'audace! Odvažno, odvažno!" Dok je u parteru vladao pakao, David je pogledom prelazio preko galerije i zaustavio se na jednom čoveku. Mršavom, bledom, odevenom u besprekoran službeni, ispeglani jutarnji kaput od fulara, i sa pažljivo napuderisanom perikom na glavi. Bio je mlad, imao odbojno lice i smaragdno-zelene oči koje su sijale kao zmijske. David je posmatrao mladića koji je ćutke sedeo i koga nisu dirnule Dantonove reči. I dok je gledao tog čoveka, Davidu je postalo jasno da postoji samo jedna stvar koja može spasiti njegovu zemlju, rascepkanu na stotine zaraćenih frakcija, zemlju pred bankrotom, zemlju na čijim se granicama sjatilo desetak neprijatelja. Francuskoj nisu bili potrebni teatralnost Dantona i Maraa. Francuskoj je bio potreban voña. Čovek koji je prikupljao snagu ćutke dok se ne ukaže potreba za njegovim sposobnostima. Čovek na čijim je bledim, tankim usnama reč "vrlina" zvučala mnogo slañe nego pohlepa ili slava. Čovek koji će ponovo uspostaviti prirodne, pastoralne ideale velikog Žan-Žaka Rusoa, na kojima se temeljila revolucija. Čovek koji je sedeo na galeriji bio je taj voña. Zvao se Maksimilijan Robespjer. 01:00 POSLE PODNE Žermen de Stal sedela je na tvrdoj klupi u kancelariji pariske komune. Sedela je tamo već preko dva sata. Posvuda su stajali nesigurni ljudi u skupinama i ćutali. Nekolicina muškaraca sedela je pored nje na klupi, a ostali su se razmestili po podu. Kroz otvorena vrata ove improvizovane čekaonice Žermen je mogla da vidi neke prilike koje su se muvale unaokolo, udarajući pečate po hartijama. S vremena na vreme neko bi izišao i izgovorio kakvo ime. Čovek koji je bio prozvan bi prebledeo, ostali bi ga potapšali po leñima i šapnuli mu da bude hrabar, a onda je nestajao kroz pomenuta vrata. Ona je, razume se, znala šta se dogañalo s druge strane vrata. Članovi pariske komune održavali su skupna suñenja. "Optuženom", koji verovatno ništa nije skrivio, osim što je bio odreñenog porekla, postavili bi nekoliko pitanja upravo o tome i o njegovoj odanosti kralju. Ako bi momak imao za nijansu plavlju krv no što treba, ona bi do jutra potekla ulicama Pariza. Žermen se nije zavaravala razmatrajući kolike su joj šanse. Preostalo joj je još samo da se nada u jedno i sve vreme dok je čekala šta će je snaći razmišljala je o tome: sigurno neće giljotinirati trudnu ženu. Dok je Žermen čekala, poigravajući se širokim trakama na svojoj ambasadorskoj haljini, čovek pored nje odjednom pade, glavu zagnjuri u šake i poče da jeca. Ostali muškarci su nervozno pogledavali u njegovom pravcu, ali se niko ni ne pomeri da ga uteši. Sklanjali su pogled u stranu, kao da je u pitanju kakav bogalj ili prosjak. Žermen uzdahnu i ustade. Nije želela da razmišlja o čoveku sa klupe koji je plakao. Tražila je način da sebe spase.


Upravo tada na trenutak je ugledala mladića koji se probijao kroz pretrpanu čekaonicu noseći pregršt hartije. Kovrdžava smeña kosa bila mu je vrpcom vezana pozadi, a čipkani žabo delovao je prilično uvelo. Izgledao je istovremeno i izmožden i nadahnuto snažan. Žermen odjednom shvati da ga poznaje. "Kamij!" pozva ga ona. "Kamij Demulan!" Mladić se okrenu prema njoj, a oči mu zasijaše od iznenañenja. Kamij Demulan je bio čuveno dete Pariza. Pre tri godine, dok je još pohañao jezuitsku školu, skočio je na sto u Kafe Foju jedne tople julske noći i pozvao grañane da napadnu Bastilju. Sada je bio junak revolucije. "Gospoño de Stal!" odazva se Kamij i krenu kroz gomilu da joj poljubi ruku. "Šta ćete vi ovde? Nemojte mi reči da ste umešani u neko nedelo protiv države?" Njegovo šarmantno pesničko lice, ozareno osmehom, toliko je odskakalo od svega u ovoj prostoriji mračnoj od straha i samog mirisa smrti. Žermen pokuša da mu uzvrati osmeh. "Uhvatile su me 'grañanke Pariza'", odvrati ona, pokušavši da upotrebi nešto malo onog diplomatskog šarma kojim se tako dobro služila u prošlosti. "Izgleda da se sada žena ambasadora koja pokuša da proñe kroz gradske kapije smatra neprijateljem naroda. Ne nalazite li u tome čistu ironiju, kada smo se tako teško izborili za slobodu?" Kamijev osmeh iščeze. Videlo se da mu je neprijatno. Bacio je pogled na čoveka koji je sedeo na klupi iza Žermen i dalje plačući. Zatim je uhvatio Žermen pod ruku i poveo je u stranu. "Hoćete da kažete da ste pokušali da napustite Pariz bez propusnice i bez pratnje? Blagi Bože, gospoño. Imate sreće što vas nisu na licu mesta ubili!" "Pa to je apsurno!" povika ona. "Uživam diplomatski imunitet. Ako se nañem u zatvoru to će biti isto kao da ste objavili rat Švedskoj! Mora da su ludi ako misle da me mogu ovde zadržati." Ali posle Kamijevih narednih reči smesta je zaboravila na ovo trenutno razmetanje hrabrošću. "Zar ne znate šta se upravo sada dogaña? Već smo u ratu, preti nam skori napad..." On spusti glas, shvativši da se vest još nije raščula i da bi bez sumnje prouzrokovala pravi pakao. "Pao je Verdin", dodade on. Žermen je trenutak zurila u njega. Odmah joj je postalo jasno da se nalazi u krajnje teškoj situaciji. "Nemoguće", prošaputa ona. A kada on odmahnu glavom, ona upita: "Koliko su blizu Pariza... Gde su sada?" "Na manje od deset časova odavde, prema mojoj proceni, zajedno sa celom artiljerijom. Već je izdato nareñenje da se puca u svakoga ko priñe gradskim kapijama. A svako ko sada pokuša da ode, biće optužen za izdaju." Zabrinuto ju je pogledao. "Kamij", poče ona žurno, "znate li zašto sam žurila da se nañem sa svojom porodicom u Švajcarskoj? Ako još dugo budem odlagala odlazak, uoopšte neću moći da putujem. Očekujem bebu."


S nevericom na licu potražio je njene oči, ali Žermen je uspela da povrati nešto od hrabrosti. Uhvatila ga je za ruku i prinela je svom stomaku. Ispod debelih nabora tkanine, osetio je da govori istinu. Ponovo se osmehnuo svojim umiljatim, dečačkim osmehom i prilično pocrveneo. "Gospoño, uz malo sreće vratiću vas u ambasadu još večeras. Čak ni sam Bog ne bi mogao da vas izvede kroz gradske kapije pre no što odbijemo Pruse. Dopustite da to sredim sa Dantonom." Žermen se osmehnu s olakšanjem. A kada joj Kamij stisnu ruku, ona reče: "Kada se moje dete bezbedno rodi u Ženevi, daću mu ime po vama." 02:00 POSLE PODNE Valentina i Mirela su se približavale kapiji zatvora l'Abe u kočiji koju su unajmile pošto su pobegle iz Davidovog studija. U već ionako pretrpanu ulicu slivalo se sve više sveta, a pored njihove još se nekoliko kočija zaustavilo ispred ulaza u zatvor. Rulju su sačinjavali razbeneli sankiloti, naoružani grabuljama i motikama, koji su se pentrali po kočijama u blizini zatvorskih kapija, udarajući pesnicama i alatkama po vratima i prozorima. Rika njihovih ljutitih glasova odjekivala je uskom ulicom omeñenom kamenim zidovima dok su stražari sa krovova kočija pokušavali da odbiju gomilu. Valentinin i Mirelin kočijaš se nagnu prema prozoru i doviknu im: "Ne mogu dalje. Inaće ćemo se zaglaviti u allQe. Pored toga, nimalo mi se ne dopada izgled ove svetine." Upravo u tom trenutku Valentina je u metežu ugledala opaticu u benoitskoj odori opatije Abe-o-Dam u Kanu. Mahnula joj je kroz prozor kočije; postarija opatica joj je uzvratila na isti način, ali tada ju je gomila koja se gotovo jedva kretala kroz usku allQe sa visokim kamenim zidovima okružila i zaklonila. "Valentina, nemoj!" povika Mirela kada je njena mala plavokosa roñaka otvorila vrata i skočila na ulicu. "Gospodine, molim vas", Mirela stade da preklinje kočijaša, izišavši iz kočije i zagledavši se u njega molećivim pogledom, "možete li nas sačekati? Moja roñaka će se zadržati samo nekoliko trenutaka." Molila se da to bude istina, sve vreme budno motreći Valentinu koja se udaljavala, probijajući se prema sestri Klod kroz sve gušću gomilu koja je i nju na kraju progutala. "Gospoñice", odvrati kočijaš, "kočiju moram okrenuti ručno. Od ovih ovde nam preti opasnost. U kočijama ispred nas su zatvorenici." "Došle smo ovamo da se sastanemo sa prijateljicom", objasni Mirela. "Odmah ćemo je dovesti. Gospodine, preklinjem vas da nas sačekate." "Ti zatvorenici", poče vozač posmatrajući gomilu ljudi sa svog izdignutog sedišta, "to su sve sveštenici koji su odbili da se zakunu na vernost Državi. Strah me je za njih, a i za nas. Dovedite roñaku dok ne okrenem konje. Ne gubite


vreme." Rekavši to, starac skoči sa svog sedišta, dohvati uzde i poče da vuče konja ne bi li okrenuo kočiju u toj uskoj ulici. Mirela požuri u gužvu, dok joj je srce snažno udaralo. Gomila se sklopila nad njom poput potamnelog mora. Više nije videla Valentinu, a sa svih strana počela su da je pritiskaju tela koja su se sjatila u uličici. Dok je mahnito krčila put kroz rulju, osećala je kako je odasvud vuku i cepaju joj odeću. Grlo joj se steglo od panike, jer je sve jače osećala odvratan zadah neopranih tela oko sebe. Iznenada, kroz šumu mlatarajućih udova i oružja, na tren je ugledala Valentinu, udaljenu svega nekoliko koraka od sestre Klod, kako ispruživši ruke pokušava da dohvati postariju opaticu. A onda ih je rulja ponovo zaklonila. "Valentina!" povika Mirela. Ali njen glas zagluši grmljavina pokliča, a bujica telesa ponese je napred prema nekih pet-šest zatvorenih kočija naguranih ispred zatvorskih kapija - kočija sa sveštenicima. Mirela se divlje borila da se probije prema Valentini i sestri Klod, ali to je bilo isto kao da se borila protiv plime. Svaki put kada bi uspela da prevali nekoliko koraka prema njima, poneli bi je nazad bliže kočijama naspram zatvorskog zida, dok je na kraju nisu bacili na paoke točka jedne kočije, za koje se ona očajnički uhvatila pokušavši da povrati ravnotežu. Upravo je počela da se penje uz kočiju kada se vrata otvoriše kao da ih je raznela kakva eksplozija. Dok se uskomešalo more ruku i nogu penilo oko nje, Mirela se grčevito uhvatila za točak kočije kako je rulja ne bi ponovo dohvatila. Počeli su da izvlače sveštenike na ulicu. Jedan mladi sveštenik, usana pobledelih od straha, na trenutak uhvati Mirelin pogled, dok su ga vukli iz kočije; a zatim nestade u gomili. Za njim se pojavi jedan stariji sveštenik, skoči iz kočije i poče da mlati po rulji štapom. Podivljalo vičući tražio je pomoć od stražara, ali oni su se sada i sami pretvorili u okrutne zveri. Pridruživši se rulji, poskakali su sa krova kočije i stali da cepaju halju jadnog sveštenika, dok se nije našao pod nogama svojih mučitelja koji su ga prosto sravnili sa kaldrmom. Dok se Mirela držala za točak kočije, užasnute sveštenike su jednog po jednog izvlačili iz kočija. Zbijali su se u gomilice poput preplašenih miševa dok su ih sa svih strana udarali i bockali železnim šiljcima i vilama. Ukočena od straha, Mirela je bez prestanka izvikivala Valentinino ime ne skidajući pogled sa užasa oko sebe. A onda, u jednom trenutku, kada su nokti već počeli da joj krvare od napora koji je ulagala da ne ispusti paoke točka, rulja i nju povuče i odbaci na obližnji zid zatvora. Udarila je prvo o kameni zid, a potom o kaldrmu. Ispruživši šaku kako bi ublažila pad, Mirela je osetila nešto toplo i mokro. Dok je ležala opružena na tvrdom kamenu podigla je glavu i sklonila crvenu kosu sa lica. Gledala je u ukočeni pogled sestre Klod koja je ležala sva slomljena uza zid zatvora l'Abe.


Krv je curela niz ženino ostarelo lice sa čela koje je do malopre prekrivala opatička marama, a na kome je sada zjapila duboka rana. Njene oči zurile su prazno u daljinu. Mirela se trgnu unazad i zavrišta što je jače mogla, ali vrisak joj zastade u grlu. Šaka joj je počivala na nečem toplom i vlažnom i sada je videla da je to razjapljena rana na mestu gde se nekada nalazila Klodina ruka. Mirela nekako uspe da se odvoji od Klod, drščući od užasa. Stala je divljim pokretima da otire šaku o haljinu ne bi li izbrisala krv. Valentina. Gde je Valentina? Mirela se podiže na kolena i pokuša da se uspravi uza zid dok je rulja pomahnitalo promicala pored nje poput kakve podivljale, bezumne zveri. Ali onda začu jauk i shvati da su se Klodine usne pomerile. Opatica nije bila mrtva! Mirela se nagnu napred na kolenima i ščepa Klod za ramena dok je krv i dalje šikljala iz otvorene rane. "Valentina!" povika ona. "Gde je Valentina? Blagi Bože, razumete li šta vas pitam? Recite mi šta je bilo sa Valentinom!" Stara opatica nečujno pomeri uvele usne i uperi svoj isprazni pogled prema Mireli. Mirela se još jače nagnu napred dok kosom ne dodirnu opatičine usne. "Unutra", prošaputa Klod. "Odveli su je u samostan." zatim pade bez svesti nauznak. "Gospode Bože, jeste li sigurni?" upita Mirela, ali ne dobi odgovor. Mirela pokuša da se uspravi. Svetina oko nje se komešala, tražeći krv. Na sve strane su kroz vazduh sevale zašiljene motke i motike, a krici ubica i umirućih su se mešali, zatomljujući joj misli. Naslonivši se o teška vrata zatvora l'Abe, Mirela stade da lupa što je jače mogla, udarajući pesnicama o drvo dok joj zglobovi prstiju nisu prokrvarili. Niko joj iznutra nije odgovorio. Isrcpljena i sva slomljena od bola i očaja, pokušala je da se probije nazad do kočije, moleći se da je ova još tu. Mora pronaći Davida. Samo im David sada može pomoći. Iznenada se sledila usred divljeg kovitlaca od tela i zagledala kroz malu pukotinu koja se stvorila u gomili. Ljudi su se pred nečim povlačili i sada su se kretali prema Mireli. Priljubivši se ponovo uza zid i krenuvši lagano duž njega, uspela je da vidi šta je to potisnulo rulju. Zakrčenom ulicom vukli su kočiju u kojoj je stigla ovamo. A na zašiljenoj motci zabodenoj u drveno sedište klatila se glava kočijaša čija je srebrna kosa bila natopljena krvlju, a ostarelo lice pretvoreno u masku užasa. Mirela zari zube u ruku kako bi zatomila vrisak. Dok je tako stajala i divlje zurila u tu užasnu glavu koja se klatila visoko iznad gomile, shvatila je da se više ne može vratiti da pronañe Davida. Morala je nekako smesta da se nañe s druge strane zidina zatvora l'Abe. Bila je potpuno sigurna da će, ako smesta ne dopre do Valentine, uskoro biti kasno. 03:00 POSLE PODNE


Žak-Luj David proñe kroz oblak pare koja se dizala sa pločnika što su ga žene polivale vodom ne bi li ga rashladile, te uñe u Kafe de la Režens. Čim je kročio unutra obavi ga oblak još gušćeg dima jer je na desetine ljudi pućkalo na lule i pušilo cigare. Oči su ga pekle, a platnena košulja raskopčana do struka zalepila mu se za telo dok se probijao kroz pregrejanu prostoriju, saginjući se kada bi naleteo na kog kelnera sa poslužavnikom visoko dignutim iznad glave, na kome je nosio pića i žurio izmeñu gusto poreñanih stolova. Nije bilo stola za kojim se nisu igrale karte, domine ili šah. Kafe de Režens bio je najstariji i najpoznatiji klub u Francuskoj u kome su se igrale ove igre. Dok se probijao ka stražnjem delu prostorije, David ugleda Maksimilijana Robespjera kako smireno proučava šahovsku tablu; bio mu je okrenut profilom kao isklesanim dletom, sličnom kakvoj kameji od slonovače. Bradu je podupirao prstom, a na dvoredom kaputu od fulara i brokata koji mu je dopirao do struka još nije otkopčao ni gornja dugmeta, kao da nije primećivao niti buku oko sebe niti nepodnošljivu vrućinu. Kao i uvek, njegovo hladno i nezainteresovano držanje stavljalo je svima na znanje da ne učestvuje u onome što se oko njega dešava - da je samo posmatrač. Ili sudija. David nije prepoznao starijeg muškarca koji je sedeo preko puta Robespjera. Na sebi je imao staromodni plavo-beli kaput i beribond pantalone do kolena, bele čarape i plitke cipele kakve su se nosile za Luja XV; postariji muškarac pomeri figuru na tabli ni ne pogledavši je. Kada se David približio podigao je prema njemu svoj vodeni pogled. "Izvinite što smetam", poče David. "Moram zamoliti gospodina Robespjera za uslugu koja ne može da čeka." "Samo izvolite", reče stariji muškarac. Robespjer je nastavio ćutke da proučava tablu. "Moj je prijatelj ionako izgubio. Dobiće mat u pet poteza. Slobodno se predajte Maksimilijane. Vaš se prijatelj pojavio u pravom trenutku." "Ne vidim taj mat", reče Robespjer. "Ali kada je šah u pitanju vaše oči bolje vide od mojih. "Zavalivši se na stolici uz uzdah, on podiže pogled prema Davidu. "Gospodin Filidor je najbolji šahista u Evropi. Smatram se počastvovanim što me je pobedio, jer mi se pružila prilika da igram s njim." "Vi ste slavni Filidor!" primeti David, toplo stegnuvši starijem čoveku ruku. "Veliki ste kompozitor, gospodine. Gledao sam ponovno izvoñenje Vojnika mañioničara još kao dečak. Nikada to neću zaboraviti. Dozvolite da se predstavim, ja sam Žak-Luj David." "Slikar!" reče Filidor ustajući. "Kao i svi Francuzi i ja se divim vašem radu. Ali čini mi se da ste vi jedina osoba u ovoj zemlji koja me se seća. Iako je nekada moja muzika punila 'Komedi fransez' i 'Operu komik', sada sam primoran da igram egzibicioni šah poput kakvog treniranog majmuna da bih prehranio sebe i porodicu. Robespjer je bio tako ljubazan da mi je obezbedio


propusnicu za Englesku gde na tome mogu dobro da zaradim." "Upravo sam zbog jedne takve molbe i sam došao", reče David pošto je Robespjer prestao da proučava poziciju na tabli, te takoñe ustao. "Politička situacija u Parizu je veoma opasna u ovom trenutku. A ova paklena vrućina samo još više razdražuje naše sugrañane Parižane. Ta eksplozivna atmosfera naterala me je na ovaj korak... razume se, uslugu ne tražim za sebe." "Grañani uvek traže usluge za nekog drugog, a ne za sebe", upade mu hladno u reč Robespjer. "Tražim uslugu u ime svojih mladih štićenica", reče kruto David. "Kao što ti je verovatno jasno, Maksimilijane, Francuska nije najsigurnije mesto za devojke njihovih godina." "Ako se toliko brineš za njihovu dobrobit", frknu Robespjer, posmatrajući Davida svojim sjajnim zelenim očima, "ne bi trebalo da dozvoliš da ih biskup od Otina prati po gradu." "Ne slažem se s vama", javi se Filidor. "Veoma se divim Morisu Taljeranu. Predviñam da će on jednog dana biti smatran za najvećeg državnika u francuskoj istoriji." "Toliko što se predviñanja tiče", primeti Robespjer. "Srećom ne morate da živite od predviñanja budućnosti. Moris Taljeran već nedeljama pokušava da podmiti svakog funkcionera u Francuskoj da ga vrati u Englesku gde može da izigrava diplomatu. Želi samo da spase vlastitu kožu. Dragi moj Davide, svi plemići u Francuskoj trude se da odu pre no što stignu Prusi. Videću šta mogu da učinim za tvoje štičenice na večerašnjem sastanku Komiteta, ali ništa ne obećavam. Malo si zakasnio sa molbom." David mu toplo zahvali, a Filidor se ponudi da slikara otprati jednim delom puta, pošto je i sam imao nameru da napusti klub. Dok su se slavni šahista i slikar probijali kroz pretrpanu prostoriju, Filidor primeti: "Morate pokušati da razumete Maksimilijana Robespjera. On se razlikuje od vas i mene. Neženja je i ne shvata odgovornosti koje sa sobom donosi podizanje dece. Koliko je godina vašim štičenicama, Davide? Da li ste im već dugo staratelj?" "Nešto malo duže od dve godine", odvrati David. "Pre toga su bile iskušenice u Monglanskoj opatiji..." "Rekoste Monglan?" upita Filidor, spustivši glas dok su se približavali izlazu. "Dragi moj Davide, pošto se bavim šahom, uveravam vas da mnogo toga znam o istoriji monglanske opatije. Zar vi ne znate priču?" "Znam, znam", odvrati David, pokušavši da ne pokaže koliko ga ta stvar nervira. "Gomila sujevernih besmislica. Monglanska garnitura ne postoji i čudi me što verujete u tako nešto." "Verujem?" Filidor uhvati Davida za ruku kada iziñoše na usijani pločnik. "Prijatelju, ja znam da postoji. I mnogo više od toga. Pre više od četrdeset godina, možda čak i pre no što ste se rodili, posetio sam dvor Fridriha Velikog u


Prusiji. Dok sam tamo boravio upoznao sam dvojicu ljudi koji su posedovali takvu moć opažanja da to nikada neću zaboraviti. Za jednog ste sigurno čuli mislim na velikog matematičara, Leonarda Ojlera. Drugi, isto tako veliki na svoj način, bio je ostareli otac Fridrihovog mladog dvorskog muzičara. Sudbina je tom plesnivom starom geniju nažalost odredila da mu ostavština bude pretvorena u prah. Iako od tada niko nije čuo za njega, muzika koju nam je svirao jedne večeri na kraljev zahtev bila je nešto najlepše što sam u životu čuo. Zvao se Johan Sebastijan Bah." "Nisam čuo za njega", priznade David, "ali kakve veze imaju Ojler i taj muzičar sa legendarnom šahovskom garniturom?" "Ispričaću vam", obeća, smešeći se, Filidor, "samo ako pristanete da me upoznate sa vašim štičenicama. Možda ćemo razrešiti tajnu na koju sam utrošio ceo život!" David pristade i veliki šahista krenu s njim pešice naizgled mirnim ulicama duž Sene i preko Pon Roajala u pravcu njegovog ateljea. Nije bilo ni daška vetra; ni list da zatreperi na drvetu. Toplota se u talasima podizala sa pločnika koji su goreli, pa je čak i mutna voda Sene tiho proticala pored njih dok su koračali. Nisu mogli znati da dvadeset blokova odatle, u srcu Kordeljea, rulja žedna krvi lupa o vrata zatvora l'Abe. I da je Valentina unutra. I tako je Filidor otpočeo svoju priču dok su koračali jedan pored drugoga kroz nepomičnu, toplu tišinu kasnog popodneva... PRIČA ŠAHOVSKOG MAJSTORA Sa devetnaest godina napustio sam Francusku i otputovao u Holandiju da na oboi pratim mladu pijanistkinju, koja je, kao čudo od deteta, trebalo tamo da svira. Na nesreću, kada sam stigao, saznao sam da je to dete umrlo nekoliko dana ranije od malih boginja. Našao sam se u stranoj zemlji bez novca i ikakve nade da ću naći posao. Da bih se prehranio, zalazio sam u kafane i igrao šah. Od četrnaeste godine učio me je da igram šah čuveni Sir de Legal, najbolji francuski igrač i možda najbolji u Evropi. U osamnaestoj sam već mogao da ga pobedim davši mu konja fore. Uskoro sam otkrio da mogu pobediti svakog protivnika. U Hagu sam, za vreme bitke za Fontenoj, igrao protiv princa od Valdeka dok je oko nas besnela bitka. Proputovao sam Englesku, a igrao sam i u Kafani Pokolja u Londonu protiv najboljih igrača koje su imali, uključujući i ser Abrahama Džensena i Filipa Stame - sve sam ih pobedio. Stama, koji je bio Sirijac verovatno mavarskog porekla, objavio je nekoliko knjiga o šahu. Pokazao mi ih je kao i knjige koje su napisali La Burdone i Marešal Saks. Stama je smatrao da bih i ja, pošto posedujem jedinstveni talenat za igru, trebalo da napišem knjigu. Knjiga koju sam objavio nekoliko godina kasnije nosila je naslov Analyse du Jeu des Eschecs. U njoj sam izneo teoriju da su "Pešaci duša šaha". U stvari,


pokazao sam da pešaci nisu samo figure koje treba žrtvovati, već da ih igrač može koristiti kako strateški tako i poziciono protiv drugog igrača. Ta je knjiga napravila revoluciju u šahu. Moj rad privukao je pažnju nemačkog matematičara Ojlera. U Didroovom francuskom Dictionnaire-u pročitao je o tome kako sam igrao vezanih očiju, pa je ubedio Fridriha Velikog da me pozove na svoj dvor. Dvor Fridriha Velikog nalazio se u Potsdamu u jednoj velikoj, raskošnoj dvorani, osvetljenoj bezbrojnim svetiljkama, ali bez umetničkih čuda kakva su se mogla naći na ostalim evropskim dvorovima. Fridrih je bio ratnik koji je više voleo društvo ratnika nego dvorana, umetnika i žena. Pričalo se da je spavao na drvenoj dasci i da se nikada nije odvajao od svojih pasa. One večeri kada sam stigao, kapelmajstor Bah iz Lajpciga stigao je sa sinom Vilhelmom u posetu drugom sinu, Karlu Filipu Emanuelu Bahu, koji je bio čembalista kod kralja Fridriha. Sam kralj napisao je osam taktova kanona i zatražio od Baha starijeg da improvizuje na tu temu. Rekli su mi da je stari kompozitor veoma umešan u tim stvarima. Već je ranije razvio kanone u čijim su se harmonijama skrivala, matematički zabeležena, imena Isusa Hrista i njegovo vlastito. Izmislio je krajnje složene obrnute kontrapunktove, u kojima je harmonija odslikavala melodiju, ali kao da je posmatrana u ogledalu. Ojler je još predložio da stari kapelmajstor izmisli varijaciju koja će odslikavati u svojoj strukturi "Boga" - to jest, Boga u svim njegovim manifestacijama. Kralju se to izgleda dopalo, ali ja sam bio siguran da će Bah oklevati. Pošto sam i sam kompozitor, mogu vam reći da nije nimalo lako ulepšati tuñu muziku. Jednom sam morao da komponujem operu na teme ŽanŽaka Rusoa, filozofa ne baš naročitog sluha. Ali prikriti to muzikom... e pa, činilo se nemogućim. Na moje iznenañenje, kapelmajstor je odmah odvukao svoje kratko, četvrtasto telo do klavijature. Krupna glava bila mu je prekrivena debelom perikom koja mu je loše pristajala. Njegove proročanske obrve, prošarane sedinama, podsećale su na krila orla. Imao je oštar nos, snažnu vilicu i večito je izgledao namršten, što je nagoveštavalo njegovu svañalačku prirodu. Ojler mi došapnu da Bah stariji ne mari mnogo za "izvoñenja po nareñenju" i da će se bez sumnje našaliti na kraljev račun. Nagnuvši čupavu glavu nad dirke, on poče da svira predivnu melodiju koja se stalno ponavljala tako da je izgledalo kao da se bez prestanka uzdiže poput kakve graciozne ptice. Bila je to neka vrsta fuge, koju sam zadivljen slušao pokušavajući da pohvatam svu njenu tajanstvenu složenost, iako sam već u početku shvatio šta je uspeo da postigne. Na meni potpuno nejasan način, svaka stanca melodije počinjala je u jednoj harmonijskoj lestvici, a završavala se u narednoj, dok na kraju, posle šest ponavljanja kraljeve početne teme, nije završio lestvicom kojom je i počeo. Meñutim, uopšte nisam uspeo da uhvatim


kako i kada je iz jedne prelazio u drugu. Bilo je to nešto magično, poput pretvaranja običnih metala u zlato. Prateći domišljatu kompoziciju dela, bilo mi je jasno da će ono postajati sve više, u nedogled, sve dok note, kao i muziku sfera, ne budu mogli da čuju samo anñeli. "Veličanstveno!" promrmlja kralj, kada Bah lagano prestade da svira. On klimnu nekolicini generala i vojnika koji su sedeli na drvenim stolicama u oskudno nameštenoj dvorani. "Kako se zove ova struktura?" upitah Baha. "Ja je zovem ricercar", odvrati starac i dalje namršten kao da na njega lepota muzike koju je upravo izveo nije ostavila nikakav utisak. "Na italijanskom to znači 'tražiti'. To je veoma stara muzička forma, koja više nije u modi." Kada to reče napravi grimasu i pogleda svog sina Karla Filipa, poznatog po tome što je pisao "popularnu" muziku. Dohvativši kraljev rukopis, Bah na vrhu nažvrlja reč Ricercar, široko razmaknutim slovima. Posle svakog slova dodao je latinsku reč, tako da je sada pisalo "Regis Iussu Cantio et Reliqua Canonica Arte Resoluta". Grubo prevedeno to znači: "Pesma koju je napisao kralj, razrešena kroz umetnost kanona." Kanon je muzički oblik u kome se delovi nižu u različitim metrima, pri čemu svaki ponavlja celu melodiju kao da je prepliće. Tako se stvara utisak kao da će trajati u beskraj. Bah zatim nažvrlja dve rečenice na latinskom na margini. U prevodu bi glasile ovako: Kako note postaju sve više, tako se i kraljeva sreća povećava. Kako se modulacija penje, tako se i kraljeva slava uspinje. Ojler i ja čestitasmo ostarelom kompozitoru na oštroumno obavljenom poslu. Zatim su od mene zatražili da igram tri simultane partije šaha vezanih očiju i to protiv kralja, dr Ojlera i kapelmajstorovog sina Vilhelma. Iako starac nije igrao šah, uživao je posmatrajući igru. Po završetku, pošto sam dobio sve tri partije, Ojler me odvede u stranu. "Pripremio sam vam poklon", reče. "Izmislio sam novu šetnju konjem, zgodnu matematičku slagalicu. Verujem da je ova formula najfinija od svih do sada pronañenih za šetnju konjem preko šahovske table. No, voleo bih da večeras dam ovu kopiju starom kompozitoru, ako nemate ništa protiv. Pošto voli matematičke igre, ovo će ga zabaviti." Bah je primio poklon sa nekim čudnim osmehom i iskreno nam zahvalio. "Predlažem da se nañemo u letnjikovcu moga sina sutra ujutro pre odlaska gospodina Filidora", rekao je. "Imaću dovoljno vremena da vam obojici priredim malo iznenañenje." Probudio je u nama znatiželju, pa smo pristali da se nañemo u zakazani čas i na zakazanom mestu.


Narednog jutra Bah je otvorio vrata letnjikovca Karla Filipa i pozvao nas da uñemo. Smestio nas je u mali salon i ponudio čajem. Zatim je seo za malu klavijaturu i počeo da svira neku krajnje neobičnu melodiju. Kada je završio. i Ojler i ja bili smo potpuno zbunjeni. "To je moje iznenañenje!" reče Bah, likujući, što mu je sa lica odagnalo onaj uobičajeni smrknuti izraz. Bilo mu je jasno da smo i Ojler i ja u nedoumici. "Pogledajte ove note", reče Bah. Obojica ustasmo i priñosmo klavijaturi. Na postolju za note stajao je samo list hartije sa Ojlerovom šetnjom konja koju je ovaj pripremio i predao mu prethodne večeri. Bila je to karta velike šahovske table sa brojevima ispisanim u svakom kvadratu. Bah je pametno povezao brojeve mrežom tankih linija koje su njemu nešto značile, mada ne i meni. Ali Ojler je bio matematičar i njegov um je radio brže od moga. "Vi ste ove brojeve pretvorili u oktave i akorde!" povika on. "Morate mi pokazati kako ste to uspeli. Pretvoriti matematiku u muziku - to je prava magija!" "Ali matematika jeste muzika", odvrati Bah. "I obrnuto je tačno. Da li verujete kako reč 'muzika' potiče od 'Musa', muze, ili od 'muta' što znači 'usta proročanstva', svejedno. Ako mislite da 'mathemtics' potiče od reči 'mathanein' što znači učenje, ili od 'Matrix', materica ili majka sveukupnog stvaranja, ni to nije bitno..." "Proučavali ste poreklo reči?" upita Ojler. "Reči poseduju moć da stvaraju i ubijaju", odvrati jednostavno Bah. "Veliki Graditelj, koji nas je sve stvorio, sazdao je i reči. U stvari, njih je prvo stvorio, ako je verovati rečima svetog Jovana u Novom Zavetu." "Kako ste rekli? Veliki Graditelj?" upita Ojler, neznatno prebledevši. "Ja Boga zovem Veliki Graditelj, jer je prvo oblikovao zvuk", odgovori Bah. "'U početku bejaše reč', sećate se? Ko zna? Možda nije bila samo reč. Možda je bila muzika. Možda je Bog pevao neki beskrajni kanon koji je sam izmislio i na taj način stvorio Vaseljenu." Ojler je još više pobledeo. Iako je matematičar bio slep na jedno oko, jer je kroz staklo suviše dugo proučavao Sunce, sada je onim zdravim zurio u shemu šetnje konja na klaviru. Dok je prelazio prstima preko beskrajnog dijagrama sićušnih brojki ispisanih mastilom preko šahovske table, činilo se da je nakratko nekuda odlutao. A zatim upita mudrog kompozitora: "Od koga ste ovo naučili? Ovo što nam upravo opisujete jeste mračna i opasna tajna poznata samo upućenima." "Uputio sam samoga sebe", odvrati mirno Bah. "Oh, poznato mi je da postoje tajna udruženja ljudi koji celog života pokušavaju da razotkriju tajne Vaseljene, ali ja ne pripadam nijednom od njih. Ja za istinom tragam na svoj način." Izgovorivši to, on ispruži ruku i dohvati sa klavira Ojlerovu šahovsku kartu sa ucrtanom formulom. Zatim perom za pisanje na vrhu nažvrlja dve reči:


Quaerendo invenietis. Traži i naći ćeš. Shemu šetnje konjem posle toga uruči meni. "Ne shvatam", priznadoh zbunjen. "Her Filidore", poče Bah, "vi ste i šahista, poput dr Ojlera, i kompozitor, kao ja. U jednoj osobi vi sjedinjujete dve vredne veštine." "Vredne - po čemu?" učtivo upitah. "Moram priznati da mi nijedna od njih nije donela bogatstvo!" osmehnuh se. "Iako čovek često zaboravlja na to", primeti Bah, kikoćući se, "postoje i veće sile u Vaseljeni od novca. Na primer - da li ste ikada čuli za Monglansku garnituru?" Istog časa okrenuo sam se prema Ojleru jer je ovaj glasno zavapio. "Vidite", primeti Bah, "to ime nije nepoznato našem prijatelju her doktoru. Možda bih mogao i vas da prosvetlim." Zadivljeno sam slušao Baha koji mi je pričao o neobičnoj šahovskoj garnituri koja je nekada pripadala Karlu Velikom i koju je bio glas da poseduje velike moći. Kada je kompozitor završio svoje sažeto izlaganje, rekao mi je: "Danas sam vas, gospodo, pozvao ovamo da bih izveo jedan eksperiment. Celog života bavio sam se ispitivanjem čudesnih moći muzike. Ona poseduje vlastitu silinu koju će malo ko osporiti. U stanju je da smiri pobesnelu zver ili da natera mirnog čoveka u juriš. Kroz opite koje sam sam vršio dokučio sam, najzad, tajnu ove moći. Vidite, muzika poseduje vlastitu logiku. Sličnu matematičkoj logici, ali po nečemu i različitu. Muzika ne uspostavlja vezu samo sa našim umom, već i menja naše misli na izvestan neosetan način." "Šta time hoćete da kažete?" upitah. Ali odmah sam osetio da je Bah dodirnuo žicu u meni samom koju ranije nisam bio u stanju da objasnim. Nešto što sam već godinama osećao da poznajem, nešto zakopano duboko u meni što bih osetio samo kada bih čuo kakvu lepu, opsedajuću melodiju. Ili kada bih igrao šah. "Hoću da kažem", nastavi Bah, "da je Vaseljena poput jedne velike matematičke igre koja se igra u neverovatnim razmerama. Muzika je jedan od najčistijih oblika matematike. Svaka matematička formula može se prevesti u muziku, kao što sam ja to učinio sa ovim algoritmom dr Ojlera." On pogleda Ojlera i ovaj klimnu u znak slaganja, kao da su njih dvojica delili neku tajnu u koju ja još nisam bio upućen. "A muzika se može", nastavi Bah, "prevesti u matematiku, pri čemu se, moram priznati, dobijaju iznenañujući rezultati. Taj poredak vaspostavio je Graditelj koji je sazdao Vaseljenu. Muzika je u stanju da stvori Vaseljenu ili da uništi kakvu civilizaciju. Ako mi ne verujete, predlažem vam da pročitate Bibliju." Ojler je trenutak ćutke ostao da stoji. "Da", izusti on na kraju, "u Bibliji se pominju i drugi graditelji čije priče predstavljaju prava otkrovenja, zar ne?"


"Prijatelju", reče Bah, okrenuvši se ka meni sa osmehom, "kao što rekoh, tražite i naći ćete. Onaj ko razume grañu muzike razumeće i moć Monglanske garniture. Jer to dvoje je jedno." David je pažljivo saslušao priču. Kada su se približili ukrasnoj železnoj ogradi njegovog dvorišta, on se potišteno okrenu ka Filidoru. "Ali šta to sve treba da znači?" upita. "Kakve veze imaju muzika i matematika sa Monglanskom garniturom? I u kakvoj je vezi bilo koja od njih sa moći, bilo zemaljskom bilo nebeskom? Vaša priča samo podržava moju tvrdnju da je ta legendarna šahovska garnitura hrana za mistike i budale. Iako mi je mrsko da na taj način govorim o dr Ojleru, iz vaše priče proizlazi da je on bio sklon sličnim fantazijama." Filidor zastade ispod tamnog divljeg kestena čije su se grane svijale preko kapije Davidovog dvorišta. "Godinama sam proučavao tu stvar", prošaputa kompozitor. "Konačno, iako nikada nisam bio zainteresovan za biblijska učenja, poduhvatio sam se da pročitam Bibliju, kao što su mi to Ojler i Bah preporučili. Bah je umro ubrzo posle našeg susreta, a Ojler je emigrirao u Rusiju, tako da se nikada više nisam s njima sreo, te nisam bio u prilici da s njima porazgovaram o onome što sam otkrio." "I šta ste to otkrili?" upita David vadeći ključ da oktljuča kapiju. "Uputili su me da proučavam graditelje i poslušao sam ih. U Bibliji sam naišao samo na dva znamenita graditelja. Jedan je bio Graditelj Vaseljene. To jest, Bog. Drugi, onaj koji je sagradio Vavilonsku kulu. Otkrio sam da sama reč 'Bab-El' znači 'Kapija Božja'. Vavilonci su bili veoma ponosit narod. Pripadali su najvećoj civilizaciji od početka vremena. Sagradili su viseće vrtove u kojima su se ispoljavala najtananija dela prirode. Želja im je bila da sagrade kulu koja će dostizati do samog neba, kulu koja će stići do Sunca. Ubeñen sam da su se Bahove i Ojlerove opaske odnosile na priču o ovoj kuli. "Graditelj se zvao", nastavi Filidor dok su prolazili kroz kapiju, "Nimrod. Najveći graditelj svoga doba. Podigao je kulu višu od bilo koje za koju su ljudi znali. Ali ona nikada nije bila dovršena. Znate li zašto?" "Bog ga je oborio, koliko se sećam", odvrati David prolazeći dvorištem. "Ali kako ga je oborio?" upita Filidor. "Nije po svom običaju poslao munju, bujicu, niti kugu. Reći ću vam kako je Bog uništio Nimrodov rad, prijatelju. Bog je uneo zbrku u jezik radnika, koji je do tada bio jedinstven. Oborio je jezik. Uništio je Reč!" Tek tada je David primetio slugu koji je istrčao iz kuće i krenuo preko dvorišta u njihovom pravcu. "I šta iz svega toga treba da zaključim?" upita on Filidora uz ciničan osmeh. "Je li to način na koji Bog uništava civilizaciju? Tako što natera ljude da zaneme? Unese zbrku u naš jezik? Ako ste na to mislili, mi Francuzi ne treba da brinemo. Mi štujemo svoj jezik kao da je vredniji od zlata!"


"Možda će vaše štićenice moći da nam pomognu da rešimo ovu tajnu, ako su zaista živele u Monglanu", odvrati Filidor. "Jer ja verujem da je ta moć, moć muzike jezika, matematika muzike, tajna Reči kojom je Bog stvorio Vaseljenu i srušio carstvo Vavilonaca - verujem da tu tajnu krije u sebi Monglanska garnitura." Davidov sluga se žurno približio, a onda stao, kršeći prste, na pristojnoj udaljenosti od dvojice muškaraca koji su dolazili dvorištem. "Šta se dogodilo, Pjer?" upita ga iznenañeno David. "Mlade dame", poče Pjer zabrinutim glasom. "Nestale su, gospodine." "Šta?!" povika David. "Kako to misliš?" "Nema ih još od dva sata, gospodine. Jutarnjom poštom primile su neko pismo. Otišle su u vrt da ga pročitaju. U vreme ručka poslali smo po njih, ali njih nije bilo! Možda - nema drugog objašnjenja - mislimo da su preskočile baštenski zid. Nisu se vratile." 04:00 POSLE PODNE Čak ni klicanje gomile izvan zatvora l'Abe nije moglo da priguši krike koji su dopirali iznutra. Mirela nikada više neće moći da izbriše taj zvuk iz sećanja. Gomila se već odavna umorila od lupanja o kapije zatvora, te je posedala po krovovima kočija poprskanim krvlju masakriranih sveštenika. Aleja je bila puna raskomadanih i izgaženih telesa. Unutra su se već blizu jednog časa održavala suñenja. Jači muškarci pomogli su svojim zemljacima da se popnu na visoki zid koji je opasivao dvorište zatvora, a ovi su, kada bi se uspuzali, izvlačili čelične šiljke iz kamenih potpornih stubova da im posluže kao oružje i skakali u dvorište. Neki čovek koji je stajao na ramenima drugog čoveka povika: "Otvorite kapije, grañani! Danas treba izvršiti pravdu!" Gomila zaklica kada ču da se reza povlači. Jedna od masivnih drvenih vrata se otvoriše, a gomila, navalivši svom snagom, nahrupi unutra. Ali vojnici sa musketama odgurnuše rulju nazad i ponovo zatvoriše vrata. Sada su Mirela i ostali čekali na izveštaje onih koji su sedeli na zidu i posmatrali ta tobožnja suñenja i izveštavali o krvoproliću one koji su poput Mirele čekali ispod. Mirela je udarala o zatvorska vrata i pokušavala da se uspne uza zid zajedno sa muškarcima, ali uzalud. Sada je iscrpljena čekala pored kapije, nadajući se da će se ova ponovo otvoriti makar na tren i da će uspeti da se provuče. Želja joj se na kraju ipak ispunila. U četiri sata Mirela je podigla pogled i ugledala u uličici otvorenu kočiju, čiji je konj lagano zaobilazio raskomadana tela. Grañanke koje su sedele na napuštenim zatvorskim kolima počeše da kliču, prepoznavši čoveka koji je sedeo pozadi, i uličica ponovo ožive od buke, kada muškarci počeše da skaču sa zida, a odvratne babuskere da se s mukom spuštaju


sa krovova kočija i da opkoljavaju njegovu kočiju. Mirela zapanjeno skoči na noge. Bio je to David! "Ujače, ujače!" povika ona, probijajući se kroz gomilu dok su joj suze tekle niz lice. David ju je primetio; strašno se namrgodio dok je izlazio iz kočije i stao da se probija kroz masu sveta da je zagrli. "Mirela!" izusti on dok se rulja komešala oko njega, tapšući ga po leñima i pozdravljajući ga poklicima dobrodošlice. "Šta se dogodilo? Gde je Valentina?" Lice mu je bilo iskrivljeno od užasa dok je čvrsto stezao Mirelu u zagrljaju, a ona nekontrolisano jecala. "Unutra je", povika Mirela. "Došle smo da se sastanemo sa prijateljicom... mi... ne znam šta se dogodilo, ujače. Možda je već suviše kasno." "Hajde, hajde", tešio ju je David, probijajući se kroz gomilu sa Mirelom, uz put potapšavši nekolicinu koju je prepoznao i koji su mu se sklonili s puta. "Otvorite kapiju!" povika nekoliko glasova sa vrha zida onima u dvorištu. "Stigao je grañanin David! Slikar David je pred kapijom!" Posle nekoliko trenutaka otvori se jedna od masivnih kapija i bujica neopranih tela prosto zalepi Davida o nju; zatim ih ubaciše unutra, a kapija se ponovo zatvori. Dvorište zatvora plivalo je u krvi. Na malom, travnatom potezu koji je nekada predstavljao samostansku baštu, upravo su jednog sveštenika gurali ka tlu zabacujući mu glavu unazad preko komada drveta. Vojnik čija je uniforma bila sva krvava bezuspešno je pokušavao svešteniku da preseče grkljan mačem i odvoji glavu od tela. No, sveštenik još nije bio mrtav. Stalno je pokušavao da ustane dok mu je krv šikljala iz rana na vratu. Usta su mu zjapila u nemom kriku. Po celom dvorištu ljudi su jurili tamo-amo, preskačući preko telesa u iskrivljenim i užasnim pozama. Nemoguće je bilo proceniti koliko ih je tu bilo iskasapljeno. Ruke, noge i torzoi ležali su pobacani po lepo oblikovanim živicama, a unutrašnji organi bili su nagomilani duž zasada. Mirela ščepa Davida za rame i poče da vrišti, boreći se za vazduh, ali on je snažno prodrma i grubo joj šapnu na uvo: "Savladaj se ili smo izgubljeni. Moramo je smesta pronaći." Mirela se svim snagama borila da povrati kontrolu nad sobom, dok je David divlje šarao pogledom po dvorištu. Osetljive slikareve šake su se tresle dok ih je pružao prema čoveku pored sebe i vukao ga za rukav. Čovek je na sebi imao pohabanu vojničku uniformu, a ne uniformu zatvorskog čuvara, a usta su mu bila umrljana krvlju iako na sebi nije imao nikakvu vidljivu ranu. "Ko ovde zapoveda?" upita David. Vojnik se nasmeja, a zatim pokaza prema jednom dugačkom stolu blizu ulaza u zatvor, za kojim je sedelo nekoliko muškaraca. Gomila je milela oko stola licem okrenuta prema njima. Dok je David pomagao Mireli da preñe preko dvorišta, iz zatvora su izvukli


tri sveštenika, gurnuli ih niz stepenište i bacili na tle ispred stola. Rulja stade da im se ruga; vojnici su morali da upotrebe bajonete kako bi ih sprečili da ne nasrnu na njih. Vojnici zatim primoraše sveštenike da se usprave i licima okrenu ka stolu. Petorica muškaraca za stolom jedan po jedan su ispitivali sveštenike. Jedan od njih stade zatim da prelistava neke hartije, zapisa nešto i na kraju odmahnu glavom. Sveštenike okrenuše i poteraše prema sredini dvorišta; lica im se pretvoriše u samrtničke maske kada u užasu shvatiše šta ih čeka. Masa unutar zidina poče zaglušujuće da kliče primetivši da nove žrtve vuku ka žrtveniku. David čvrsto stegnu Mirelu i odgurnu je prema stolu za kojim su sedele sudije, koje je sada zaklanjala rulja što je klicajući čekala na pogubljenja. David stiže do stola upravo u trenutku kada su ljudi na zidu počeli one napolju da obaveštavaju šta se dešava. "Smrt za oca Ambrozija iz San Sulpija!" Ova objava bi pozdravljena povicima i klicanjem. "Ja sam Žak-Luj David", doviknu on najbližem sudiji, nadjačavši buku koja se odbijala o zidove dvorišta. "Član sam revolucionarnog suda. Danton me je poslao..." "Dobro te poznajemo, Žak-Luj Davide", javi se čovek sa suprotnog kraja stola. David se okrenu prema njemu i glasno uzdahnu. Mirela pogleda duž stola prema sudiji koji je tamo sedeo i krv joj se sledi u žilama. Takva lica viñala je samo u košmarima; tako je zamišljala lice čoveka na koga ih je nastojnica upozorila. Bilo je oličenje zla. Čovek je bio odvratan. Telo mu je bilo svo u ožiljcima i zagnojenim ranama. Čelo je povezao prljavom maramom s koje je kapala neka tečnost odvratne boje, curela mu niz vrat i natapala masnu kosu. Dok je zlobno zurio u Davida, Mirela pomisli da mu iz bubuljičavih rana koje mu pokrivaju kožu ističe samo zlo koje je nagomilano u njemu, jer pred njom se nalazila inkarnacija samog ñavola. "Ah, to si ti", jedva čujno izusti David. "Mislio sam da si..." "Bolestan?" završi čovek Davidovu rečenicu. "Jesam, ali ne toliko da ne bih mogao služiti svojoj zemlji, grañanine." David krenu duž stola prema tom odvratnom čoveku, iako se izgleda plašio da mu priñe suviše blizu. Vukući Mirelu za sobom, on joj došapnu na uvo: "Ne smeš ni reč prozboriti. U opasnosti smo." Kada je stigao do kraja stola, David se nagnu napred prema sudiji i reče: "Dolazim po Dantonovoj želji, da pomognem oko suñenja." "Nije nam potrebna pomoć, grañanine", odbrusi ovaj drugi. "Ovaj zatvor je tek prvi po redu. U svakom zatvoru ima neprijatelja Države. Kada ovde po hitnom postupku podelimo pravdu idemo u ostale. Uvek ima dovoljno dobrovoljaca kada je u pitanju pravda. Poñi i kaži grañaninu Dantonu da sam ja


ovde. Da je stvar u dobrim rukama." "Dobro", složi se David, pokušavši da potapše prljavca po ramenu, ali u tome trenutku se iz gomile iza njih prolomi novi krik. "Poznato mi je da si častan grañanin i član Skupštine. Ali ima jedan problem. Ubeñen sam da mi možeš pomoći." David stisnu Mirelinu ruku i ona ostade nema, zadržavši dah u iščekivanju njegovih narednih reči. "Moja nečaka je danas po podne prolazila pored zatvora i slučajno je u metežu uvučena unutra. Verujemo... nadam se da joj se ništa nije dogodilo, jer ona je jednostavna devojka koja se ne razume u politiku. Moram te zamoliti da me pustiš da je potražim u zatvoru." "Tvoja nećaka?" ponovi ovaj drugi, i dalje zlobno zureći ispod oka u Davida. Zatim posegnu u vedro sa vodom koje je stajalo na tlu pored njega i izvuče iz njega novu mokru krpu. Strgnu onu koja mu je do tada obavijala čelo, baci je u vedro, a novoizvañenu koja se cedila obmota oko čela i zaveza je. Voda mu se sada još jače slivala niz lice, kapajući preko gnoja koji je izbijao iz otvorenih rana. Mireline nozdrve zapahnjivao je trulež smrti što je izbijao iz ovog čoveka, nadjačavajući kako mirise krvi tako i straha koji su ispunjavali dvorište. Osetila je slabost i pomislila da će se onesvestiti kada se iza njenih leña ponovo zaori klicanje. Pokušala je da ne razmišlja o tome šta je svaki novi izliv oduševljenja značio. "Ne moraš da se mučiš da je tražiš", odvrati taj užasni čovek. "Samo što nije izišla pred sud. Poznato mi je, Davide, ko su tvoje štičenice. Uključujući i ovu." On pokaza glavom prema Mireli ni ne pogledavši je. "Plemkinje, izdanci de Remijeve krvi. Došle su iz samostana Monglan. Tvoju 'nećaku' već smo ispitivali u zatvoru." "Ne!" povika Mirela, otgnuvši se Davidu. "Valentina! Šta ste joj učinili?" Ona ispruži ruke preko stola i dohvati zlog čoveka, ali je David otrgnu od njega. "Ne budi luda", prosikta on. Kada je lažni sudija podigao ruku ona se ponovo otrgnu. Kroz vrata zatvora iza stola ovoga puta izbaciše dva tela što izazva novo komešanje. Mirela se otrgnu i otrča iza stola, te polete preko staza jer je ugladala Valentininu plavu rasutu kosu i krhko telo koje se kotrljalo niz stepenice zajedno sa telom nekog mladog sveštenika. Sveštenik se pridiže i pomože Valentini da ustane, a Mirela joj se baci u zagrljaj. "Valentina, Valentina", povika Mirela, zagledavši se u roñakino modro lice i rasečene usne. "Figure", prošaputa Valentina, divlje sevajući očima po dvorištu. "Klod mi je rekla gde se nalaze. Ima ih šest..." "Ne brini sada o tome", odrati Mirela, ljuljajući Valentinu u naručju. "Ujak je ovde. Oslobodićemo te..." "Ne!" povika Valentina. "Roñako, oni će me ubiti. Znaju za figure... sećaš li


se duha! De Remi, de Remi", brbljala je ona, nesuvislo ponavljajući svoje porodično ime. Mirela je pokušala da je umiri. Ali tada ju je ščepao neki vojnik, iz čijeg zagrljaja nije uspela da se oslobodi i pored sveg naprezanja. Uprla je divlji pogled prema Davidu koji se nagnuo preko stola i nešto uzbuñeno govorio užasnom sudiji. Mirela nastavi da se otima, pa čak pokuša i da ugrize vojnika, ali onda se pojaviše neka dva čoveka, podigoše Valentinu, i odguraše je do stola. Valentina je stajala pred sudom, a dva vojnika su je držala. Na trenutak je pogledala prema Mireli, bleda i uplašena. A onda se osmehnula, a njen je osmeh bio nalik na sunčev sjaj koji se probija kroz tmasti oblak. Mirela na trenutak prestade da se otima i uzvrati joj osmeh. A onda začu glas čoveka s druge strane stola. Odjeknuo je poput udara biča po njenom umu i stao da se odbija o zidove dvorišta. "Smrt!" Mirela nastavi da se otima vojniku. Zavrištala je i pozvala Davida, koji se presamitio preko stola sav u suzama. Valentinu su usporeno vukli preko popločanog dvorišta do travnate prevlake u stražnjem delu. Mirela se borila poput divlje mačke pokušavajući da se oslobodi čeličnog stiska vojnikovih ruku. A onda je iznenada nešto pogodi s boka. I ona i vojnik padoše. Bio je to mladi sveštenik koji se skotrljao niz stepenice zatvora zajedno sa Valentinom i koji je sada pokušavao nju da spase, tako što se zaleteo u njih dvoje. Dok su se dva muškarca rvala na tlu, Mirela se oslobodila i potrčala prema stolu preko koga je ležao presamićeni David. Zgrabila je sudiju za prljavu košulju i povikala mu u lice: "Opozovite nareñenje!" Pogledavši preko ramena, videla je da su dva krupna muškarca bez kaputa i sa zavrnutim rukavima na košuljama prikovala Valentinu za tle. Nije bilo vremena za gubljenje. "Oslobodite je!" povika ona. "Hoću", odvrati čovek, "ali samo ako mi kažeš ono što je tvoja roñaka odbila da nam otkrije. Reci mi gde je sakrivena Monglanska garnitura. Poznato mi je s kim je tvoja mala prijateljica razgovarala pre no što je uhapšena..." "Ako vam kažem", žurno odvrati Mirela, ponovo bacivši pogled na Valentinu, "oslobodićete moju roñaku?" "Moram ih se dočapati!" izusti on divlje. Posmatrao ju je neumoljivim, hladnim očima. Očima ludaka, pomisli Mirela. Grozila ga se, ali ipak nije oborila pogled. "Ako je oslobodite, reći ću vam gde su." "Reci!" zavrišta on. Kada se nagnuo prema njoj Mirela je osetila njegov kužan zadah na licu. David je nešto mrmljao pored nje, ali ona ne obrati na to pažnju. Duboko udahnuvši i zamolivši Valentinu da joj oprosti, ona lagano reče: "Zakopane su u bašti iza ujakovog studija."


"Aha!" povika on. Oči mu se zaiskriše neljudskim plamenom kada skoči na noge i nagnu se preko stola prema Mireli. "Ti se ne bi usudila da me slažeš. Jer ako si to ipak učinila, goniću te do na kraj sveta. Moram se dočapati tih figura!" "Gospodine, preklinjem vas", povika Mirela. "Nisam vas slagala." "Verujem ti", odvrati on. Podigavši ruku on pogleda preko travnjaka prema dvojici muškaraca koji su držali Valentinu prikovanu za tle, čekajući da im izda nareñenje. Mirela je posmatrala to odvratno lice, neopisivo izobličeno, i tu i tada se zaklela da će ga do kraja života, svog i njegovog, pamtiti. Da će urezati u sećanje njegovo lice, lice ovog čoveka koji se tako okrutno poigravao životom njene roñake. Nikada ga neće zaboraviti. "Ko ste vi?" upita ona, dok je on i dalje posmatrao travnjak. On se lagano okrenu prema njoj, a mržnja kojom su sevale njegove oči sledi joj kosti. "Ja sam gnev naroda", prošaputa on. "Plemstvo će pasti, sveštenstvo će pasti, kao i buržoazija. Izgazićemo ih. Pljujem ja na sve vas i sve patnje koje ste prouzrokovali okrenuće se protiv vas. I samo nebo ću vam srušiti na glave. Doćapaću se Monglanske garniture! Biću njen vlasnik! Biće moja! Ako je ne pronañem tamo gde si rekla da je, proganjaću te... platićeš mi!" Njegov otrovni glas odzvanjao je u Mirelinim ušima. "Nastavite sa smaknućem!" povika on, a rulja istog časa poče ponovo da kliče. "Smrt! Presuda je smrt!" "Ne!" zavrišta Mirela. Vojnik je ščepa, ali mu se ona otrgnu. Kao pomahnitala poletela je naslepo preko dvorišta, vukući suknje kroz bare krvi koje su oticale kroz pukotine izmeñu kamenih ploča. Kroz more lica koja su vrištala ona ugleda naoštrenu dvostruku sekiru kako se diže iznad Valentininog položenog tela. Valentinina kosa, srebrnasta od letnje toplote, ležala je prostrta po travi na kojoj je ležala. Mirela je letela kroz gomilu tela, koja su sve više opkoljavala taj užasan prizor kako bi prisustvovala smaknuću. Bacila se kroz vazduh na Valentinino telo, upravo u trenutku kada se sekira spustila.

10. DVOSTRUKI NAPAD

Uvek sebe moraš dovesti u položaj da biraš izmeñu dve mogućnosti. Taljeran U sredu uveče bila sam u taksiju i vozila se s jednog na drugi kraj grada da se sastanem sa Lili Rad na adresi koju mi je dala: negde u Četrdeset sedmoj ulici izmeñu Pete i Šeste avenije. Mesto se zvalo "Gotamova aukcija knjiga", i ja


nikada ranije tamo nisam bila. U utorak posle podne, Nim me je odvezao u grad i održao mi kratko predavanje o tome kako da podesim bravu na ulaznim vratima da bih uvek kada se vratim mogla znati da li je neko u mom odsustvu bio unutra. Pripremajući me za put u Alžir, takoñe mi je dao poseban telefonski broj koji je bio direktno povezan sa njegovim Centreks kompjuterom, tako da sam ga mogla pozvati u svako doba dana i noći. (Velika žrtva za čoveka koji nije verovao u telefone!) Nim je u Alžiru poznavao ženu po imenu Mini Renselas, udovicu tamošnjeg pokojnog danskog konzula. Očigledno je bila veoma bogata i imala puno veza što je značilo da je mogla da mi pomogne da saznam sve što mi je bilo potrebno. Pošto sam dobila to obaveštenje, nevoljno sam pristala da obavestim Luelina kako ću probati da za njega pronañem šahovske figure iz Monglanske garniture. Nisam se osećala prijatno zbog toga, jer je to bila laž, ali Nim me je ubedio da ću se smiriti tek ako pronañem tu prokletu šahovsku garnituru. Da i ne pominjem da ću tako bar donekle produžiti život. Ali već tri dana mene je brinulo nešto drugo pored vlastitog života ili (možda nepostojeće) šahovske garniture. Brinuo me Sol. Ni u jednim novinama nisam našla ni retka o njegovoj smrti. U novinama od utorka bila su tri članka o UN, ali svi su se bavili ili temom gladi u svetu ili vijetnamskim ratom. Nigde ni pomena da je na kamenoj ploči pronañen leš. Ko zna, možda nikada ni ne brišu prašinu u sobi za meditaciju. Ali to je bilo više nego čudno. Štaviše, iako je štampa donela kratko obaveštenje o Fiskeovoj smrti i o tome da se turnir odlaže za nedelju dana, nije ničim nagovestila da on nije umro prirodnom smrću. U sredu uveče Hari je prireñivao večeru. Sa Lili se nisam čula od nedelje, ali bila sam ubeñena da je porodica do sada već saznala za Solovu smrt. Konačno, on je bio u njihovoj službi već dvadeset pet godina. Zazirala sam od ovog susreta. Ako sam dobro poznavala Harija, veče će se pretvoriti u bdenje. Svoje službenike smatrao je za članove porodice. Pitala sam se kako da se izvučem i ne otkrijem im ono što znam. Kada je moj taksi skrenuo iz Šeste avenije u 47. ulicu, svi vlasnici radnji bili su na pločniku i spuštali železne rešetke koje su štitile izloge od provalnika. A u radnjama su službenici iz izloga sklanjali raskošan nakit. Shvatila sam da se nalazim u samom centru dijamantske oblasti. Kada sam izišla iz taksija, ugledala sam unaokolo muškarce koji su stajali u skupinama po pločniku, odevene u stroge crne kapute i sa visokim filcanim šeširima ravnih oboda. Neki su imali tamne brade prošarane sedinama, tako dugačke da su im dopirale do prsa. "Gotamova aukcija knjiga" nalazila se na otprilike trećini puta do kraja bloka. Krenula sam izmeñu skupina ljudi dok nisam stigla do dotične zgrade. Ulaz je bio u obliku malog predvorja zastrtog tepihom kao u viktorijanskim kućama, sa stepeništem koje je vodilo na sprat. S leve strane dva stepenika vodila su naniže


do knjižare. Pod je bio od drveta, a niska tavanica prošarana tankim cevima za provoñenje toplog vazduha. U stražnjem delu nalazili su se ulazi u nekoliko drugih prostorija koje su od poda do tavanice bile zatrpane knjigama. Na svakom zaokretu gomile knjiga samo što se nisu preturile, a uski prolazi bili su zakrčeni čitačima koji su mi se nerado sklanjali da bi, čim bih prošla, ponovo zauzeli preñašnje mesto, verovatno pri tom ne propustivši nijedan red. Lili je stajala u poslednjoj prostoriji u nizu, odevena u veličanstveni kaput od crvene lisice i vunene čarape. Bila je udubljena u razgovor sa smežuranim starčićem upola nižim od nje. I on je na sebi imao isti crni kaput i šešir kao i oni ljudi sa ulice, ali nije imao bradu, a potamnelo lice bilo mu je svo izborano. Debele naočari sa zlatnim okvirom jako su mu uvećavale oči, tako da je delovao napeto. On i Lili predstavljali su čudan par. Kada me je Lili ugledala kako se približavam, spustila je šaku na starčevu ruku i nešto mu rekla. Okrenuo se prema meni. "Ket, želim da te upoznam sa Mordekajem", reče ona. "On je moj stari prijatelj i zna dosta o šahu. Mislila sam da bismo mogle s njim da porazgovaramo o našem malom problemu." Pretpostavila sam da misli na Solarina. Ali tokom poslednjih nekoliko dana i sama sam ponešto saznala, tako da sam u tom trenutku osećala potrebu da odvučem Lili u stranu i porazgovaram o Solu pre no što budem morala da izazovem lavove u njihovoj vlastitoj pećini. "Mordekaj je velemajstor, iako više ne igra", nastavi Lili. "Trenira me za turnire. Čuven je. Napisao je i nekoliko knjiga o šahu." "Laskaš mi", primeti skromno Mordekaj, osmehnuvši mi se. "Živim od prodaje dijamanata. Šah je moj hobi." "Ket je u nedelju bila na turniru sa mnom", obavesti ga Lili. "Ah, tako", izusti Mordekaj, pomnije se zagledavši u mene kroz debele naočari. "Shvatio sam. Znači prisustvovali ste svemu što se dogodilo. Predlažem vam, moje dame, da poñemo na čaj. U blizni ima jedno mesto gde bismo mogli da porazgovaramo." "Pa... ne bih volela da zakasnim na večeru. Ne želim da razočaram Lilinog oca." "Ali, molim vas", izusti Mordekaj krajnje šarmantno, ali istovremeno i odlučno. Uhvativši me za ruku, povede me prema vratima. "I sam večeras moram da obavim nekoliko važnih stvari, ali veoma bih se razočarao kada ne bih čuo vaša zapažanja o zagonetnoj smrti velemajstora Fiskea. Dobro sam ga poznavao. Nadam se da će vaše mišljenje biti manje nategnuto od onog koje mi je izložila moja... prijateljica Lili." Kada smo pokušali da se probijemo kroz prvu od prostorija, došlo je do izvesne pometnje. Mordekaj je morao da mi pusti ruku dok smo jedno za drugim


prolazili uskim prolazima, sa Lili na čelu. Odahnula sam kada smo izišli iz pretrpane knjižare na hladan vazduh. Mordekaj me ponovo uhvati za ruku. Većina trgovaca dijamantima do sada se već razišla, a njihove radnje utonule su u tamu. "Lili mi je rekla da ste stručnjak za kompjutere", reče Mordekaj, gurajući me niz ulicu. "Zanimaju vas kompjuteri?" upitah. "Ne naročito. Zadivljuju me njihove mogućnosti. Može se reći da volim da studiram formule." Rekavši to, on se veselo zakikota, razvukavši usta u široki osmeh. "Lili vam nije rekla da sam bio matematičar?" On se okrenu prema Lili koja se vukla za nama, a ona odmahnu glavom i stiže nas. "Jedan semestar proveo sam u Cirihu kao student profesora Ajnštajna. Bio je tako pametan da niko od nas nije razumeo ni reč! Ponekad bi zaboravio o čemu je govorio, pa bi napustio učionicu, ali se niko nikada nije nasmejao. Svi smo ga veoma cenili." Kada je trebalo da preñemo jednosmernu ulicu, zastao je da i Lili uhvati pod ruku. "Jednom sam se u Cirihu razboleo", nastavi on. "Dr Ajnštajn je došao da me poseti. Seo je pored mog kreveta i počeli smo da pričamo o Mocartu. Mnogo je voleo Mocarta. Profesor Ajnštaj je, znate, bio odličan violinista." Mordekaj mi se ponovo osmehnu, a Lili mu stisnu ruku. "Mordekaj je imao veoma zanimljiv život", obavesti me ona. Primetila sam da je Lili prema njemu bila krajnje ljubazna. Nikada je nisam videla da se bilo kome tako pokorava. "Ali odlučio sam da ne nastavim karijeru matematičara", reče Mordekaj. "Kažu da i za matematičara kao i za sveštenika morate biti predodreñeni. Izabrao sam da budem trgovac. Meñutim, još i dan danas me zanimaju stvari vezane za matematiku. Stigli smo." On povuče Lili i mene kroz dvostruka vrata iza kojis se pružalo stepenište. Kada smo počeli da se penjemo, Mordekaj dodade: "Da, oduvek sam smatrao kompjutere za osmo čudo sveta!" A zatim se ponovo škripavo nasmejao. Dok sam se pela stepenicama, pitala sam se da li je Mordekaj slučajno pomenuo kako ga zanimaju formule. A negde u pozadini uma začula sam refren: "Kada četiri budu meseca i dana, doći će osmica." Mali restoran nalazio se na meñuspratu i gledao je na ogroman bazar sa malim prodavnicama dragulja. Dole je sve bilo zatvoreno, ali restoran je bio pun staraca koji su pre nepunih pola sata čavrljali na ulici. Skinuli su šešire, ali ne i male kape. Pojedini su imali dugačke viseće lokne sa obe strane lica, kao i Mordekaj. Pronašli smo slobodan sto i Lili se ponudila da ode po čaj dok mi budemo pričali. Mordekaj mi pridrža stolicu, pa obiñe sto kako bi seo s druge strane. "Te lokne koje polaze od uveta zovu se payess", obavesti me on. "Religijska


tradicija. Jevreji ne smeju da šišaju brade niti da briju lokne jer u Trećoj knjizi Mojsijevoj stoji: 'Da se ne načine ćelavi čupajući kosu s glave svoje i da ne briju brade svoje.'" Mordekaj se ponovo osmehnu. "Ali vi ne nosite bradu", primetih. "Ne", skrušeno se složi Mordekaj. "Kao što stoji na jednom drugom mestu u Bibliji: 'Moj brat Isaija je kosmat, a ja sam ćosav.' Voleo bih da mogu da pustim bradu, jer smatram da bih s njom izgledao dosta pristalo..." Oči mu se zacakliše. "Ali sve što izraste liči na poslovične trice i kučine." U tom trenutku stiže Lili sa poslužavnikom na kome su se pušili vrčevi sa čajem, a Mordekaj nastavi. "U drevna vremena Jevreji nisu žnjali uglove polja, po uzoru na uglove svojih brada, ostavljajući ih za ostarele žitelje sela i lutalice u prolazu. Lutalice su oduvek zauzimale posebno mesto u jevrejskoj veri. Postoji nešto mistično u vezi sa pojmom lutanja. Moja prijateljica Lili mi je rekla da se spremate na put?" "Da", odvratih. Nisam bila sigurna kako bi reagovao ako bih mu kazala da ću godinu dana provesti u jednoj arapskoj zemlji. "Želite li čaj sa mlekom?" upita Mordekaj. Klimnuh i počeh da ustajem, ali on je već bio na nogama. "Samo vi sedite", reče on. Čim se udaljio, okrenuh se ka Lili. "Brzo, dok smo same", prošaputah, "kako je tvoja porodica primila vest o Solu?" "Oh, baš su ogorčeni na njega", reče ona, mešajući čaj. "Naročito Hari. Bez prestanka ga naziva nezahvalnim kopiletom." "Ogorčeni su?" ponovih. Zar je Sol kriv što su ga sredili?" "O čemu pričaš?" upita me Lili, čudno me pogledavši. "Ne misliš valjda da je Sol naručio da ga ubiju?" "Ubiju?" Liline oči su se iz trenutka u trenutak sve više širile. "Slušaj, znam da sam malo preterala, umišljajući da je kidnapovan i tako to. Ali on se posle toga vratio kući. Dao je otkaz i napustio nas. Posle dvadeset pet godina!" "Kažem ti da je mrtav", ostadoh pri svome. "Videla sam ga. Ležao je na kamenoj ploči u sobi za meditaciju pri UN u ponedeljak ujutro. Neko ga je ubio!" Lili je sedela, zureći u mene otvorenih usta i sa kašikom u ruci. "Sve je ovo nekako iščašeno", nastavih. Lili mi dade znak da ućutim i upre pogled pored mog ramena. Mordekaj se vraćao, noseći nekoliko malih pakovanja mleka za čaj. "Kao da sam im tražio da mi daju ne znam šta", primeti on, smestivši se izmeñu Lili i mene. "Nikom više ni ne pada na pamet da bude ljubazan sa mušterijom." Prvo je odmerio Lili, a onda i mene. "Šta se to ovde dešava? Izgledate kao da ste upravo ugledale duha?" "Otprilike", odvrati Lili prigušenim glasom, lica belog kao čaršav. "Izgleda


da je očev šofer... preminuo." "Oh, žao mi je", reče Mordekaj. "Dugo je bio kod vas, zar ne?" "Još pre no što sam se i rodila." Pogled joj se caklio, a u mislima kao da je bila milionima milja daleko. "Znači, nije bio mlad? Srećom nije ostavio za sobom nezbrinutu porodicu?" Mordekaj je posmatrao Lili sa čudnim izrazom na licu. "Možeš mu reći. Reci mu ono što si rekla meni" izusti Lili. "Mislim da ne bi trebalo..." "Zna za Fiskea. Ispričaj mu o Solu." Mordekaj se okrenuo prema meni s učtivim izrazom lica. "Pretpostavljam da je u pitanju nešto dramatično?" upita on gotovo veseljukavo. "Kako izgleda, moja prijateljica Lili smatra da velemajstor Fiske nije umro prirodnom smrću, a možda i vi delite njeno mišljenje?" Uz put je pijuckao čaj. "Mordekaje", umeša se Lili, "Ket mi je upravo rekla da je Sol ubijen." Mordekaj spusti kašiku, ne podigavši pogled. Zatim uzdahnu. "Da. Bojao sam se da ćeš mi to reći." Zagledao se u mene velikim, tužnim očima iza debelih stakala. "Je li to istina," Okrneuh se ka Lili. "Slušaj, mislim da ne bi..." Ali Mordekaj me učtivo prekinu. "Kako to da ste vi prvi za to saznali", upita me on, "a Lili i njena porodica izgleda o tome nemaju pojma?" "Bila sam prisutna", odvratih. Lili zausti da nešto kaže, ali je Mordekaj ućutka. "Dame, dame", reče, okrenuvši se prema meni. "Budite, molim vas, ljubazne pa krenite od početka." I tako sam opet iz početka pričala priču koju sam ispričala i Nimu. Solarinovo upozorenje na šahovskom meču, Fiskeova smrt, Solov tajanstveni nestanak, rupe od metaka na kolima i, na kraju, Solov leš u Ujedinjenim Nacijama. Razume se, izostavila sam nekoliko sitnica kao gataru, čoveka na biciklu i Nimovu priču o Monglanskoj garnituri. Za ovo poslednje sam se zaklela da nikome neću ispričati, a ostalo je izgledalo suviše bizarno da bih ponavljala. "Sve ste veoma dobro objasnile", reče on kada sam završila. "Mislim da možemo sa velikom sigurnošću pretpostaviti da su Fiskeova i Solova smrt u izvesnoj vezi. Sada moramo utvrditi koji ih dogañaji ili osobe meñusobno dovode u vezu i uspostaviti ustrojstvo." "Solarin!" javi se Lili. "Sve ukazuje na njega. On je očigledna veza." "Drago moje dete, zašto Solarin?" upita Mordekaj. "Kakav bi on mogao da ima motiv?" "Želeo je da eliminiše sve koji bi mogli da ga pobede. Kako ne bi morao da otkrije formulu za to oružje."


"Solarin se ne bavi oružjem", umešah se. "Doktorirao je iz oblasti akustike." Mordekaj me čudno pogleda. Zatim nastavi. "Tako je. Ja, u stvari, poznajem Aleksandra Solarina. To ti nikada nisam rekao." Lili je ćutke sedela sa šakama položenim u krilu, očigledno povreñena što postoji tajna koju njen obožavani šahovski majstor nije podelio s njom. "Pre mnogo godina, dok sam se još bavio trgovinom dijamantima, otišao sam u posetu prijatelju u Rusiji na povratku sa amsterdamske berze. Tamo su mi predstavili jednog mladića od otprilike šesnaest godina. Boravio je u kući moga prijatelja da bi učio šah..." "Ali Solarin je pohañao Palatu za mlade pionire", upadoh mu u reč. "Da", odvrati Mordekaj, ponovo mi uputivši onaj čudan pogled. Bilo je suviše očigledno da sam završila domaći zadatak, pa ućutah. "Ali u Rusiji svako sa svakim igra šah. Nemaju šta drugo da rade, ozbiljno. I tako sam seo da odigram jednu partiju sa Aleksandrom Solarinom. Hteo sam da ga podučim nekim sitnicama. A on me je pobedio, i to glatko. Taj dečko je najbolji šahista s kojim sam se suočio preko šahovske table. Draga moja", obrati se on Lili, "možda ste ti ili velemajstor Fiske mogli da ga pobedite. Ali mislim da je to malo verovatno." Svi smo izvesno vreme ćutali. Nebo se napolju smrklo, a u restoranu sem nas troje, više nije bilo nikoga. Mordekaj pogleda na svoj džepni sat, podiže šolju i iskapi čaj. "E pa, šta ćemo sa svim tim?" upita on veselo u želji da prekine tišinu. "Da li ste razmišljale o nekom drugom motivu zbog koga bi neko poželeo da pobije tolike ljude?" I Lili i ja odmahnusmo glavama potpuno omamljene. "Nema rešenja?" upita on, ustavši i dohvativši šešir. "Već sam zakasnio na zakazanu večeru, kao, uostalom, i vas dve. Razmisliću o ovom problemu, kada budem imao vremena, ali hteo bih da vam nagovestim u kom pravcu će ići moja razmišljanja. Pa, promislite. Hteo bih samo da kažem kako smrt velemajstora Fiskea nema nikakve veze sa Solarinom, a još manje sa šahom." "Ali samo je Solarin bio tamo, neposredno pre no što su oba leša otkrivena!" povika Lili. "Nije tačno", ispravi je Mordekaj. "Postoji još jedna osoba koja je bila prisutna u oba slučaja. Tvoja prijateljica Ket!" "Samo čas", počeh. Ali me Mordekaj prekinu. "Ne mislite da je čudno to što je šahovski turnir odložen za nedelju dana 'u znak žalosti zbog nesrećne smrti velemajstora Fiskea', a nigde se u štampi ne pominje da je možda varao za vreme partije? Zar vam ne izgleda čudno što ste pre dva dana videli Solov leš na javnom mestu - i to u zgradi Ujedinjenih Nacija, a to nigde nije pomenuto u sredstvima javnog informisanja? Kako sve to objašnjavate?"


"Neko zataškava stvari!" povika Lili. "Možda", odvrati Mordekaj, slegnuvši ramenima. "Ali i ti i tvoja prijateljica Ket ste i same prikrile izvesne dokaze. Pomozite mi da shvatim zašto niste otišle u policiju kada su ti pucali u kola? Zašto Ket nije prijavila da je videla leš koji je potom ispario?" Lili i ja počesmo u isti mah da govorimo. "Ali rekla sam ti zašto sam htela da..." promrmlja ona. "Plašila sam se..." zamucah. "Polako", reče Mordekaj podigavši šaku. "Ovo vaše mucanje bi na policiju napravilo još rñaviji utisak nego što je ostavilo na mene. A činjenica da je tvoja prijateljica Ket bila prisutna u obe prilike čini je još sumnjivijom." "Na šta ciljate?" upitah. U glavi su mi odzvanjale Nimove reči: "Možda, draga moja, neko misli da ti nešto znaš." "Ciljam na to da iako možda nemate nikakve veze sa tim dogañajima, oni imaju veze sa vama." Rekavši to, on se sagnu i poljubi Lili u čelo. Zatim se okrenu prema meni i dok smo se formalno rukovali učini nešto krajnje neobično. Namignu mi! Potom se brzo udalji niz stepenice i nestade u tami noći.

11. NAPREDOVANJE PEŠAKOM

A zatim je donela šahovsku tablu i počeli su da igraju; ali Šarkan nije pratio njene pokrete, već je netremice zurio u njena ljupka usta, pa je na mesto Slona stavio Konja, a Slona na mesto Konja. Ona se nasmeja i reče mu: "Ako ovako nastaviš da igraš, to će značiti da ništa ne znaš o ovoj igri." "Tek nam je prva", odvrati on. "Ne sudi po ovom početku." 'Priče iz hiljadu i jedne noći' PARIZ, 3. SEPTEMBAR 1792. U malom mesinganom svećnjaku u predvorju Dantonove kuće gorela je samo jedna sveća. Tačno u ponoć neko u dugačkoj crnoj pelerini povukao je gajtan za zvonce kod ulaznih vrata. Nastojnik se dogegao kroz predvorje i provirio kroz prorez. Čovek na stepeništu natukao je na oči izgužvani šešir sa spuštenim obodom tako da mu nije mogao videti lice. "Blagi Bože, Luj", izusti čovek, "otvori ta vrata. To sam ja, Kamij." Začu se pomeranje reze i nastojnik otvori vrata.


"Malo opreza nije na odmet, gospodine", stade da se izvinjava stariji muškarac. "Razumem", odvrati Kamij Demulan ozbiljno dok je prelazio preko praga, skidajući šešir širokog oboda i prolazeći prstima kroz gustu, kovrčavu kosu. "Upravo dolazim iz zatvora La Fors. Znaš li šta se dogodilo..." Demulan zastade usred rečenice jer je primetio neko kratanje meñu tamnim senkama u predvorju. "Ko je to tamo?" upita on uplašeno. Iz mraka se podiže naka visoka, bleda prilika, elegantno odevena uprkos velikoj vrućini. Zatim zakorači na svetlost i pruži Demulanu ruku. "Dragi moj Kamij", oslovi ga Taljeran. "Nadam se da te nisam uznemirio. Čekam Dantona da se vrati iz komiteta." "Morise!" uzviknu Demulan prihvativši njegovu ispruženu ruku dok se nastojnik udaljavao. "Šta te dovodi u naš dom tako kasno?" Pošto je bio Dantonov sekretar, Demulan je godinama živeo sa porodicom svog poslodavca. "Danton je ljubazno pristao da mi obezbedi propusnicu kako bih napustio Francusku", staloženo objasni Taljeran. "Želim da se vratim u Englesku i nastavim da vodim pregovore. Kao što ti je poznato, Britanci su odbili da priznaju našu novu vladu." "Da sam na tvom mestu, ne bih ga noćas čekao da se vrati", primeti Kamij. "Čuo si šta se danas dogodilo u Parizu?" Taljeran lagano odmahnu glavom i reče: "Čuo sam da su Prusi odbijeni i da se povlače. Koliko sam shvatio, vraćaju se kući jer su svi ovamo došli sa dizenterijom." On se nasmeja. "Nema te vojske koja bi mogla da maršira tri dana pijući uz put vina iz Šampanje!" "To je tačno, poslali smo Pruse kući", složi se Demulan, ali se ne nasmeja. "Meñutim, ja sam mislio na masakr." Videvši Taljeranov izraz lica, shvatio je da ovaj još nije čuo najnovije vesti. "Počelo je po podne, u zatvoru l'Abe. Sada su na red došli La Fors i La Konsjerž. Koliko smo mogli da izračunamo, pobijeno je već preko pet stotina ljudi. Došlo je do masovnog pokolja, čak i kanibalizma, a Skupština nije u stanju sve to da prekine..." "Ništa nisam o tome čuo!" uzviknu Taljeran. "Šta je preduzeto?" "Danton je još u La Forsu. Komitet je improvizovao suñenja u svim zatvorima, u nadi da će obuzdati bujicu. Složili su se da plaćaju sudijama i izvršiocima presuda šest franaka dnevno plus hranu. Jedino su na taj način mogli da zauzdaju stvari. Morise, Parizom vlada anarhija. Narod je naziva Terorom." "Nemoguće!" povika Taljeran. "Kada ove vesti procure, možemo se slobodno odreći svake nade da ćemo ponovo uspeti da se zbližimo sa Engleskom. Bićemo srećni ako se ne pridruže Prusima, pa nam i oni objave rat. To je razlog više da smesta krenem." "Ne možeš bez propusnice", podseti ga Demulan, uhvativši ga pod ruku. "Danas po podne uhapšena je gospoña de Stal kada je pokušala da ode iz zemlje,


koristeći se diplomatskim imunitetom. Imala je sreće što sam se našao u blizini i spasao je giljotine. Odveli su je u parisku komunu." Na Taljeranovom licu videlo se da shvata ozbiljnost situacije. Demulan nastavi. "Ne plaši se za nju, vraćena je noćas u ambasadu i sada je na sigurnom. A i ti bi trebalo da si kod kuće. Noćas nijedan pripadnik plemstva ili sveštenstva ne bi trebalo da se vrzma unaokolo. Ti si, prijatelju, u dvostrukoj opasnosti." "Jasno mi je", tiho primeti Taljeran. "Da, sve mi je jasno." Bilo je već skoro jedan sat po ponoći kada se Taljeran pešice vratio kući, izbegavajući da se mračnim kvartovima Pariza vozi u kočiji kako ne bi privukao ničiju pažnju. Dok se umoran kretao slabo osvetljenim ulicama, nailazio je na skupine koje su se vraćale iz pozorišta i iz kockarnica. Njihov smeh ga je zapahnjivao dok su pored njega promicali u otvorenim kočijama koje su krivudale odnoseći u noć pijance i njihov šampanjac. Plesali su na ivici provalije, pomisli Moris. U pitanju je bilo samo vreme. Već sada je mogao da nasluti mračni haos u koji je njegova zemlja srljala. Morao je otići - i to što pre. Uznemirio se kada je, približivši se kapiji svoga vrta, video da svetlost obasjava unutrašnje dvorište. Izričito je naredio da sve žaluzine budu zatvorene i zastori spušteni, kako svetlost ne bi prodirala napolje, otkrivajući da se on nalazi kod kuće. Ovih je dana bilo opasno boraviti kod kuće. A kada se spremao da uvuče ključ u ključaonicu, masivna željezna vrata se uz škripu otvoriše. Na njima se pojavi Kurtijad, sobar, a svetlost koju je video poticala je od kratke sveće u njegovoj ruci. "Pobogu, Kurtijade", prošaputa Taljeran. "Rekoh ti da neću da vidim nikakvu svetlost. Na smrt si me prepao." "Izvinite, monsenjeru", odvrati Kurtijad koji se svom gospodaru uvek obraćao njegovom crkvenom titulom, "nadam se da nisam prekoračio svoja ovlašćenja, prekršivši još jedno vaše nareñenje." "Šta si učinio?" upita Taljeran, dok je promicao kroz kapiju, a sobar je za njim zaključavao. "Neko vas čeka, monsenjeru. Na svoju odgovornost sam toj osobi dozvolio da vas unutra sačeka." "Ali to je neozbiljno." Taljeran zastade i uhvati sobara za ruku. "Rulja je jutros zaustavila gospoñu de Stal i odvela je u parisku komunu. Umalo nije nastradala! Niko ne sme saznati da nameravam da napustim Pariz. Moraš mi reći koga si to pustio unutra." "Gospoñicu Mirelu, monsinjeru", odvrati sobar. "Došla je sama, malopre." "Mirela? Sama u ovo doba noći?" Taljeran pohita preko dvorišta sa Kurtijadom. "Gospodine, stigla je sa putnim kovčegom. Haljina joj je sva iscepana. Jedva


je reč uspela da izgovori. Čak mi se čini da joj je haljina poprskana krvlju. I to dosta." "Bože", promrmlja Taljeran, hramajući što je brže mogao kroz baštu, a zatim kroz mračno, široko predvorje. Kurtijad pokaza prema radnoj sobi, a Taljeran pohita niz hodnik i proñe kroz široka vrata. Svuda unaokolo nalazili su se napola spakovani kovčezi za knjige; pripreme za skorašnji odlazak bile su u punom jeku. Mirela je ležala nasred sobe na sofi presvučenoj satenom boje breskve, a bledo lice nejasno joj je osvetljavala sveća koju je Kurtijad ostavio pored nje. Taljeran se uz nešto teškoće spusti na kolena i uze njenu mlitavu šaku meñu svoje, te stade odlučno da joj trlja prste. "Da donesem mirišljavu so, sire?" upita Kurtijad zabrinuta lica. "Sve sluge su otpuštene jer je trebalo ujutro da krenemo..." "Znam, znam", prekinu ga gospodar, ne skidajući pogled sa Mirele. Srce mu se steglo od straha. "Prvo se Danton nije pojavio sa propusnicama. A sada još i ovo..." On podiže pogled prema Kurtijadu koji je i dalje držao sveću iznad njegove glave. "Pa, poñi već jednom po tu so, Kurtijade. Kada je osvestimo, otići ćeš do Davida. Moramo što pre saznati šta se dogodilo." Taljeran je ćutke sedeo pored sofe, posmatrajući Mirelu, dok mu je kroz um promicalo na stotine užasnih misli. Dohvativši sveću sa stola, on je prinese bliže nepomičnom telu. Njena kosa boje jagode bila je ulepljena krvlju, a lice umazano blatom i krvlju. Nežno joj je sklonio kosu sa lica i nagnuo se da je poljubi u čelo. Dok ju je posmatrao, nešto se u njemu uzburkalo. Čudno, pomisli. Uvek je bila ozbiljna, trezvena. Kurtijad se vratio sa solju. Pružio je gospodaru malu kristalnu posudu. Podigavši pažljivo Mirelinu glavu, Taljeran stade da joj maše nezačepljenom bočicom ispred nosa, dok nije počela da kašlje. Otvorila je oči i sa užasom se zagledala u dvojicu muškaraca. Iznenada se uspravila i sela kao da je shvatila gde se nalazi. Divlje je ščepala Taljeranov rukav, sva u panici. "Koliko dugo sam bila u nesvesti?" povika ona. "Nikom niste rekli da sam ovde?" Lice joj je bilo sasvim belo, a držala ga je za ruku kao da u sebi poseduje snagu desetorice. "Nisam, mila, nisam", odvrati Taljeran umirujućim glasom. "Nisi dugo bila ovde. Čim se budeš makar malo bolje osećala, Kurtijad će ti doneti zagrejanu rakiju da se smiriš, a zatim ćemo poslati po tvog ujaka." "Nipošto!" Mirela samo što nije vrisnula. "Niko ne sme znati da sam ovde! Ne smete nikom reći, a ponajmanje mom ujaku! Prvo će me tamo potražiti. Život mi je u strašnoj opasnosti. Zakunite se da nikome nećete reći!" Pokušala je da skoči na noge, ali je Taljeran i Kurtijad sprečiše. "Gde je moj kovčeg?" zavika ona. "Evo ga ovde", odvrati Taljeran, lupnuvši po kožnoj torbi. "Pored kauča.


Draga moja, moraš se smiriti i leći. Molim te odmori se dok ne budeš u stanju da govoriš. Veoma je kasno. Zar ne bi volela da bar pošaljemo po Valentinu, da je obavestimo da si na sigurnom?" Pri pomenu Valentininog imena, Mirelininim licem razliše se takav užas i tuga da se Taljeran uplašen trgnu od nje. "Ne", izusti on jedva čujno. "To ne može biti. Ne Valentina. Reci mi da se ništa nije dogodilo Valentini. Reci mi!" Zgrabio je Mirelu za ramena i počeo da je trese. Ona lagano usredsredi pogled na njegovo lice. Ono što je pročitao u dubini njenih očiju silno ga je potreslo. On je snažno steže za ramena i poče da govori promuklim glasom: "Molim te, molim te, kaži da joj se ništa nije dogodilo. Moraš mi reći da joj se ništa nije dogodilo!" Mireline oči bile su potpuno suve dok ju je Taljeran i dalje tresao. Kao da više nije znao šta čini. Kurtijad lagano ispruži ruku i nežno je spusti na gospodarevo rame. "Sire", reče on nežno. "Sire..." Ali Taljeran je i dalje zurio u Mirelu kao da je sišao s uma. "To ne može biti istina", prošaputa on, izgovarajući reč po reč kao da iz usta želi da odagna gorak ukus. Zatim njegov stisak sasvim polako popusti. Ruke mu klonuše, ali pogled i dalje nije skidao s njenih očiju. Lice mu je bilo potpuno bezizražajno. Otupeo je od bola u koji nikako nije mogao da poveruje. Odmaknuvši se od nje, on ustade i uputi se ka kaminu, okrenuvši im leña. Otvorio je prednji zid svog skupocenog, pozlaćenog sata koji je stajao na kaminu i uvukao zlatni ključić. Lagano i s puno pažnje stao je da ga navija. Mirela ga je čula kako otkucava u tami. Sunce još nije izišlo, ali prva bleda svetlost provukla se kroz svilene draperije Taljeranovog budoara. Probdeo je pola noći, ove užasne noći. Nikako nije mogao sebi da prizna da je Valentina mrtva. Osećao se kao da mu je neko iščupao srce i nije znao kako da iziñe nakraj s takvim jednim osećanjem. Bio je čovek bez porodice, čovek koji nikada ranije nije osetio potrebu za drugim ljudskim bićem. Možda je tako i bilo bolje, pomisli on s gorčinom. Ako nikada ne iskusite ljubav, onda vas ni gubitak ne može dirnuti. Video je Valentininu svetloplavu kosu kako se presijava na svetlosti vatre dok se naginjala da mu poljubi stopalo, dok mu je milovala lice svojim tankim prstima. Razmišljao je o smešnim stvarima koje je govorila, o tome kako je volela da ga šokira svojim bezobrazlucima. Zar je moguće da je mrtva? Kako je to moguće? Mirela uopšte nije bila u stanju da ispriča kako je njena roñaka nastradala. Kurtijad joj je spremio toplu kupku i naterao je da popije zagrejanu jaku rakiju u koju je stavio malo laudanuma, kako bi lakše zaspala. Taljeran ju je smestio u


ogroman krevet u svom budoaru, čiji je lučni baldahin bio presvučen bledoplavom svilom. Iste boje bile su i Valentinine oči. On je probdeo pola noći. Samo bi povremeno prilegao na obližnjem otomanu presvučenom vodeno plavom svilom. Mirela je bezbroj puta padala u san, da bi se već u narednom trenutku naglo budila, praznog pogleda, izvikujući Valentinino ime. On bi je u takvim prilikama tešio, a kada bi ponovo pala u san, on bi se vraćao u svoj improvizovani krevet, zavlačeći se pod ćebad koju mu je Kurtijad doneo. Meñutim, njega nije imao ko da teši i kada se zora zarudela kroz francuske prozore koji su gledali na baštu, Taljeran se i dalje prevrtao na sofi, raspuštenih plavih kovrdža i zamagljenog pogleda od neispavanosti. Mirela je u toku noći jednom uzviknula: "Poći ću s tobom u L'Abe, roñako. Neću te pustiti samu u Kordelje." Kada je čuo te reči, hladni žmarci mu proñoše duž kičme. Blagi Bože, zar je moguće da je stradala u L'Abeu? Ostalo čak nije mogao ni da zamisli. Odlučio je da iz Mirele izvuče istinu kada se odmori - bez obzira na bol koji će im oboma to pričiniti. Dok je ležao na kanabetu, začuo je neki zvuk, lagane korake. "Mirela?" prošaputa on, ali ne dobi odogovor. Ispruživši ruku, razmakao je krevetske zastore. Nije je bilo. Umotavši se u svileni kućni ogrtač, Taljeran krenu hramajući prema garderobi. Ali dok je prolazio pored francuskih prozora, ugledao je kroz guste svilene zavese neku priliku koja se ocrtavala na jutarnjoj svetlosti. On malo razmaknu draperije iza kojih se nalazila terasa. I sledi se. Tamo je stajala Mirela, okrenuta leñima, i posmatrala vrtove i mali voćnjak s druge strane kamenog zida. Bila je potpuno naga, a njena mlečna put svetlucala je svilenim sjajem na jutarnjoj svetlosti. Takve je se sećao od onog prvog jutra kada ih je video na skelama u Davidovom ateljeu. Valentina i Mirela. Ovo sećanje izazvalo je u njemu takav trenutni šok kao da ga je neko proboo kopljem. Ali bilo je tu još nečeg. Nešto se lagano probijalo na površinu kroz mračni, pulsirajući, crveni bol njegove svesti. A kada se probilo, učinilo mu se mnogo strašnijim od bilo čega što je uopšte mogao zamisliti. U tom je trenutku osetio požudu. Strast. Poželeo je da ščepa Mirelu tamo na terasi, u ovim prvim trenucima vlažne zore, da uroni svoje telo u njeno, da je obori na tle, da joj grize usne i gnječi telo, da izruči svoj bol u tamni bezdani bunar njenog bića. Dok je postajao svestan svojih najskrivenijih želja, Mirela se, osetivši njegovo prisustvo, okrenula. Istog časa strašno je pocrvenela. A on se osetio silno ponižen i pokušao je nekako da prikrije posramljenost. "Draga moja", reče on, užurbano skinuvši ogrtač i zakoračivši napolje da je ogrne, "prehladićeš se. U ovo doba godine ima puno rose." Osećao se glupo. I gore od toga. Kada je prstima ovlaš dodirnuo njena ramena dok ju je ogrtao svojom svilenom kućnom haljinom, sav se stresao, kao nikada ranije. Jedva se


uzdržao da ne odskoči od nje, a Mirela ga je i dalje nemo posmatrala onim svojim bezdanim, zelenim očima. Žurno je odvratio pogled. Ona nije smela saznati o čemu je malopre razmišljao. Osećao se kao poslednji bednik. Stao je da misli o tome kako da se oslobodi osećanja koje ga je tako iznenada obuzelo. I to sa takvom žestinom. "Morise", izusti ona, podigavši vitke prste kako bi mu sklonila jednu neposlušnu plavu kovrču, "želim sada da ti pričam o Valentini. Mogu li da govorim o Valentini?" Njena kosa boje jagode dodirivala mu je prsa na blagom jutarnjem povetarcu. Osećao je kako plamti kroz tanko tkanje noćne košulje. Bio je tako blizu da je osećao slatki miris njene kože. Sklopio je oči, u želji da se savlada, nesposoban da je pogleda u oči, plašeći se onoga što je mogao u njima da ugleda. Bol koji ga je prožimao postajao je sve jači. Kako može biti takvo čudovište? Primorao je sebe da otvori oči i da je pogleda. Nagnao je potom sebe da se osmehne, mada je osetio kako mu se usne u stvari samo čudno krive. "Nazvala si me Moris", i dalje se usiljeno osmehivao. "A ne 'ujače Moris.'" Bila je tako neverovatno lepa, sa napola rastvorenim usnama nalik na tamne, zgnječene ružine latice... On odagna slične misli. Valentina. Želela je da mu priča o Valentini. Nežno, ali ipak odlučno, on spusti šake na njena ramena. Kroz tanku svilenu odoru osećao je toplotu njene kože. Primetio je plavu venu kako joj pulsira na dugačkom, belom grlu. A malo niže, primećivao je senku izmeñu njenih mladih grudi... "Valentina te je mnogo volela", počela je da priča Mirela, često zastajkujući. "Otkrivala mi je svoje misli, osećanja. Znam da je želela da sa tobom radi one stvari koje muškarci rade sa ženama. Znaš na šta mislim?" Ponovo se zagledala u njega; usne su joj bile tako blizu njegovima, telo tako... Nije znao da li ju je dobro čuo. "Ja... nisam siguran... hoću da kažem, svakako da znam", promuca on, zureći u nju. "Ali nisam ni pomislio..." Proklinjao je sebe što je ispao budala. O čemu je ona to, pobogu, govorila? "Mirela", poče on odlučno. Želeo je da se ponaša blagonaklono, pokroviteljski. Konačno, ova devojka pred njim mogla je da mu bude kćer, bila je još dete, o tome nije bilo zbora. "Mirela", ponovi on, trudeći se da razgovor skrene na sigurnije tle. Ali ona je podigla šake do njegovog lica i zavukla mu prste u kosu. Privukla je njegove usne ka svojima. Bože, pomisli on, mora da sam poludeo. Ovo nije zbilja. "Mirela", ponovi on po treći put, dodirujući svojim usnama njene, "ne mogu... mi ne možemo..." Osetio je kako se sve brane ruše kada je svoje usne pritisnuo o njene, a prepone stala da mu prožima sve veća toplota. Ne. Nije mogao to da učini. Ne to. Ne sada.


"Nemoj zaboraviti", šaputala je Mirela na njegovim grudima, dok ga je dodirivala kroz tanko tkanje njegove halje, "i ja sam je volela." On zastenja i svuče joj ogrtač s ramena, a zatim zagnjuri glavu u njeno toplo telo. Davio se, davio. Tonuo je u jezero mračne strasti, prelazeći prstima poput hladne, duboke vode preko Mirelinih svilenkastih, dugačkih udova. Ležali su u razbarušenom krevetu, u koji ju je odneo sa terase, i on je osećao kako pada, pada. Kada su im se usne srele, osetio je kao da njegova krv poput bujice uvire u njeno telo; krv im se mešala. Jedva je podnosio žestinu strasti koju je osećao. Pokušao je da se seti šta radi i zašto to ne bi trebalo da radi, ali žudeo je samo za zaboravom. Mirela mu je prišla, osećajući još mračniju, žešću strast od njegove. Nikada još nije iskusio ništa slično. Nije želeo da se ikada okonča. Mirela ga pogleda očima nalik na dva tamnozelena jezera i on je znao da oseća isto što i on. Svaki put kada bi je dodirnuo, pomilovao, kao da je tonula dublje i dublje u njegovo telo, kao da je i sama želela da se nañe u njemu, u svakoj kosti, nervu, mišiću. Kao da je želela da ga povuče do dna mračnog jezera, gde bi se oboje udavili opijeni meñusobnom strašću. Leta, jezero zaborava. I dok je plivao u jezerima njenih dubokih, zelenih očiju, osećao je kako ga razdire strast nalik na mračnu oluju i čuo je pesmu ondina kako ga poziva, poziva sa dna dubina. Moris Taljeran je vodio ljubav sa mnogo žena, toliko žena da im više ni broja nije znao, ali dok je sada ležao na mekim, izgužvanim čaršavima u svom krevetu isprepletenih nogu sa Mirelinim, nije mogao da se seti nijedne od njih. Bio je svestan da nikada ponovo neće iskusiti ovo što je upravo doživeo. Bila je to potpuna ekstaza, kakvu malo ljudskih bića ikada iskusi. Ali u ovom trenutku osećao je strašan bol. I krivicu. Krivicu. Zbog toga što ju je, dok su se zagrljeni skladno kretali, ležeći na zgužvanom prekrivaću, obuzeti strašću jačom od svake koju je do tada iskusio, dahčući, oslovio sa "Valentina". Valentina. I to u trenutku ispunjenja svoje strasti. A Mirela je prošaptala: "Da." Pogledao ju je. Njena mlečna koža i zamršena kosa delovali su tako lepo naspram hladnih platnenih čaršava. Uzvratila mu je pogled onim svojim tamnozelenim očima. A onda se osmehnula. "Nisam znala kako će to izgledati", reče ona. "Da li ti se dopalo?" upita je on, nežno joj mrseći kosu. "Da. Dopalo mi se", odvrati ona i dalje se osmehujući. Primetila je da ga nešto muči. "Izvini", reče on nežno. "Nisam hteo. Ali toliko si lepa. I toliko sam te želeo." Poljubio joj je prvo kosu, a zatim i usne. "Ne želim da se kaješ", kaza Mirela, uspravivši se u krevetu i ozbiljno se


zagledavši u njega. "Bar na trenutak sam osećala kao da je još živa. Kao da je sve ono bio samo grozan san. Da je Valentina živa, ona bi vodila ljubav s tobom. I zato ne treba da ti je žao što si me nazvao njenim imenom." Čitala mu je misli. Pogledao ju je i nasmešio se. Zavalio se u krevetu i povukao Mirelu preko sebe. Njeno dugačko, graciozno telo hladilo mu je kožu. Crvena kosa rasula mu se preko ramena. Upijao je njen miris. Poželeo je ponovo da vodi ljubav s njom. Teško mu je bilo da obuzda želju koja se ponovo javljala u preponama. Postojalo je nešto što je želeo više od toga. Prvo to. "Mirela, želim nešto da učiniš", reče on, prigušenim glasom koji se gubio u njenoj kosi. Podigla je glavu i pogledala ga. "Znam da će ti to biti bolno, ali želim da mi pričaš o Valentini. Želim da mi sve ispričaš. Moramo stupiti u vezu s tvojim ujakom. U snu si noćas pominjala zatvor l'Abe..." "Ne smeš reći mome ujaku gde sam", prekide ga Mirela, naglo se uspravivši u krevetu. "U krajnjem slučaju moramo Valentinu bar pristojno sahraniti", usprotivi se on. "Nisam čak sigurna ni da možemo pronaći njeno telo", odvrati Mirela, grcajući. "Kada bi se samo zakleo da ćeš mi pomoći, ispričala bih ti kako je Valentina stradala. I zašto." Taljeran je čudno pogleda. "Kako to misliš, zašto je umrla?" upita on. "Pretpostavljao sam da vas je zahvatila stihija u zatvoru l'Abe. Svakako..." "Umrla je", lagano izgovori Mirela, "zbog ovoga." Ona ustade sa kreveta i ode do putnog kovčega koga je Kurtijad spustio pored vrata što su vodila u garderobu. S mukom ga je podigla i prenela do kreveta, a zatim ga podigla na postelju. Otvorila ga je i dala znak Taljeranu da pogleda unutra. A unutra se nalazilo osam figura iz Monglanske garniture. Bile su prljave od zemlje i iščupane trave. Taljeran zavuče ruku u oštećenu kožnu torbu i izvuče jednu figuru, zatim je prihvati obema šakama i sede pored Mirele na smotane prekrivače. Bio je to veliki zlatni slon, visok gotovo kao njegov dlan. Sedlo mu je bilo ukrašeno debelim slojem izbrušenih rubina i crnih safira. Surla i zlatne kljove bili su podignuti u borbenom stavu. "Ofan", prošaputa on. "Ovu figuru sada zovemo 'biskup' (lovac), savetnik Kralja i Kraljice." Izvadio je iz torbe, jednu po jednu, sve figure i poreñao ih po krevetu. Srebrnu i zlatnu kamilu. Još jednog zlatnog arapskog slona, koji je široko razmaknutim nogama parao vazduh, i tri pešaka sa različitim oružjem, veličine njegovog prsta; svi su bili ukrašeni ametistima, citrinima, turmalinima, smaragdima i jaspisima. Taljeran lagano podiže pastuva i okrenu ga. Očistivši osnovu od blata, ugleda


simbol utisnut u tamno zlato. Pomno se zagledao u njega. Zatim ga pokaza Mireli. Simbol je predstavljao krug sa strelicom urezanom u jednu stranu. "Mars, crvena planeta", izusti on. "Bog rata i uništenja. 'A onda se pojavi još jedan konj - crveni: podarena mu je moć da ukloni sa zemlje mir i da nagna ljude da se meñusobno poubijaju: i beše mu dat veliki mač." Mirela kao da ga nije čula. Sedela je i zurila u simbol u osnovi pastuva koga je Taljeran držao na dlanovima. Nije govorila, kao da je bila u transu. Na kraju je ipak primetio da joj se usne pomiču, pa se sagnuo da čuje šta kaže. "A ime mača bilo je Sar", prošaputa ona. Zatim sklopi oči. Taljeran je sedeo ćutke više od sata, ovlaš umotan u kućnu haljinu, dok je Mirela sedela naga meñu gomilom čaršava i pričala. Prepričala mu je nastojničinu priču, trudeći se da je što tačnije prenese, zatim mu je otkrila šta su sve opatice učinile da bi izvadile garnituru iz zidova opatije. Ispričala mu je kako su razaslale figure po Evropi i kako je trebalo da kod nje i Valentine opatice koje se nañu u nevolji ostave figure. Zatim mu je rekla za sestru Klod i kako je Valentina pohitala da se nañe s njom u allQe ispred zatvora. Kada je Mirela stigla do onog mesta u svojoj priči koje se odnosilo na izricanje presude Valentini, kada se David skvrčio na tlu, Taljeran je prekide. Suze su se slivale niz Mirelino lice, oči su joj bile naduvene, a glas joj je podrhtavao. "Hoćeš da kažeš da Valentinu nije ubila rulja?" povika on. "Osuñena je! Taj užasni čovek", jecala je Mirela. "Nikada neću zaboraviti njegovo lice. Tu odvratnu grimasu! Kako je samo uživao što poseduje moć da odlučuje o životu i smrti. Da Bog da istrulio u tim ranama koje ga pokrivaju..." "Šta si rekla?" Taljeran je ščepa za ruku i prodrma. "Kako se zvao taj čovek? Moraš se setiti!" "Pitala sam ga kako se zove", odvrati Mirela, gledajući ga kroz suze, "ali nije hteo da mi kaže. Samo je rekao: 'Ja sam gnev naroda!" "Mara!" povika Taljeran. "Trebalo je da pretpostavim. Ali ne mogu da poverujem..." "Mara!" ponovi Mirela. "To ime nikada neću zaboraviti. Obećao je da će me progoniti ako ne pronañe figure tamo gde sam mu kazala da se nalaze. Ali umesto da on progoni mene, progoniću ja njega." "Najdraža moja devojčice", prozbori Taljeran, "uzela si figure iz skrovišta. Mara će sada preokrenuti i nebo i zemlju da te pronañe. Ali kako si uspela da umakneš iz zatvorskog dvorišta?" "Ujak Žak-Luj", nastavi Mirela. "Bio je blizu tog zlog čoveka kada je ovaj izdao nareñenje i bacio se na njega u strašnom gnevu. Ja sam se bacila preko Valentine, ali su me odvukli kao... kao..." Mirela je jedva uspela da nastavi. "A


onda sam čula ujaka kako izvikuje moje ime i govori mi da bežim. Naslepo sam potrčala iz zatvora. Ne znam kako sam uspela da proñem kroz kapiju. Sve mi sada liči na užasan san, ali ponovo sam se našla u allQe i spasavajući život potrčala prema Davidovoj bašti." "Veoma si hrabra, mala moja. Pitam se da li bih imao snage da učinim tako nešto." "Valentina je umrla zbog ovih figura", jecala je Mirela, pokušavajući da se smiri. "Nisam mogla da dozvolim da ih se dočepa! Imala sam ih pre no što je mogao i da napusti zatvor. Uzela sam nešto odeće iz moje sobe kod Davida i ovu kožnu torbu, a zatim sam pobegla..." "Ali iz Davidove kuće mora da si otišla najkasnije oko šest. Gde si bila u meñuvremenu do svog dolaska ovamo, posle ponoći?" "U Davidovoj bašti bile su zakopane samo dve figure", odvrati Mirela. "One koje smo Valentina i ja donele iz Monglana: zlatni slon i srebrna kamila. Ostalih šest donela je sestra Klod iz druge opatije. Koliko mi je poznato, sestra Klod je stigla u Pariz tek juče ujutro. Nije imala puno vremena da ih sakrije, a bilo je suviše opasno doneti ih na sastanak sa nama. Sestra Klod je pre no što je umrla samo Valentini rekla gde se nalaze." "Ali sada su kod tebe!" Taljeran pokaza rukom na figure ukrašene dragim kamenjem koje su još ležale meñu posteljinom. Učinilo mu se da oseća toplotu koju su zračile. "Rekla si mi da je zatvor vrveo od vojnika, članova suda i ljudi. Kako si uspela od Valentine da doznaš gde se nalaze?" "Njene poslednje reči bile su 'Seti se duha'. A onda je nekoliko puta izgovorila svoje prezime." "Duh?" upita zbunjeni Taljeran. "Odmah sam shvatila na šta misli. Podsećala me je na tvoju priču o duhu kardinala Rišeljea." "Jesi li sigurna? Sigurno da jesi, jer figure su tu. Ali nije mi jasno kako si uspela da ih pronañeš na osnovu tako škrtog obaveštenja." "Pričao si nam da si bio sveštenik u St. Remiju, iz koga si došao na Sorbonu, gde si video duha kardinala Rišeljea u kapeli. Valentinino porodično ime, kao što ti je poznato, je de Remi. Odmah sam se setila da je Valentinin pradeda, Žeriko de Remi, sahranjen u sorbonskoj kapeli, nedaleko od kardinala Rišeljea! To je pokušavala da mi poruči. Figure su tamo bile sakrivene. Kroz mračne četvrti grada vratila sam se do kapele, gde sam na grobu Valentininog pretka pronašla zapaljenu zavetnu sveću. Pri svetlosti te jedne jedine sveće, stala sam da pretražujem kapelu. Prošli su sati pre no što sam uspela da pronañem olabavljenu podnu pločicu, delimično skrivenu iza krstionice. Podigla sam je i izvukla figure iz zemljanog poda. A onda sam, što sam brže mogla, pobegla ovamo u Ri de Bon." Mirela zaćuta, ostavši bez daha. "Morise", nastavi ona, spustivši mu glavu na prsa tako da je mogao da čuje


otkucaje njenog pulsa, "mislim da je Valentina još zbog nečeg pomenula duha. Pokušala je da mi kaže da se tebi obratim za pomoć, da ti verujem." "Ali kako bih ja mogao da ti pomognem, draga?" upita Taljeran. "I sam sam zatvorenik ovde u Francuskoj dok ne obezbedim propusnice. To što su figure kod nas natovariće nam još veće nevolje na vrat, siguran sam da ti je to jasno." "Neće, ako saznamo tajnu, tajnu njihove moći. Kada bismo to znali, onda bismo mi diktirali pravila igre. Nije li tako?" Gledala ga je s toliko hrabrosti i ozbiljnosti, da je Taljeran morao da se osmehne. Nagnuo se i spustio usne na njeno nago rame. I protiv svoje volje osetio je kako u njemu ponovo raste želja. Ali u tom trenutku na vratima spavaće sobe začu se lagano kucanje. "Monsenjeru", reče Kurtijad kroz zatvorena vrata, "ne bih da smetam, ali u dvorištu vas neko čeka." "Nisam kod kuće, Kurtijad", odvrati Taljeran. "Kao što znaš." "Ali monsenjeru", produži sobar, "to je glasnik gospodina Dantona. Doneo je propusnicu." U devet uveče, Kurtijad je klečao na podu radne sobe. Uštogljeni sako prebacio je preko naslona stolice, a rukave uštirkane košulje zavrnuo. Zakucavao je poslednje lažno dno u sanduke za knjige razbacane po sobi. Knjiga je bilo posvuda. Mirela i Taljeran su sedeli meñu njima, pijuckajući rakiju. "Kurtijade", reče Taljeran, "sutra ćeš krenuti za London sa ovim sanducima sa knjigama. Kada tamo stigneš, raspitaj se gde možeš naći mešetare koji su iznajmili stan gospoñi de Stal; oni će sve srediti da dobiješ ključeve i odvešće te u stan koji smo zakupili. Šta god radio, nikom drugom ne daj da dodirne ove sanduke. Ne ispuštaj ih iz vida i nemoj ih raspakivati dok gospoñica Mirela i ja ne stignemo." "Već sam ti rekla", ostade odlučna Mirela, "ne mogu poći s tobom u London. Želim samo da figure iz garniture otpremim iz Francuske." "Najdraža moja devojčice", poče Taljeran, milujući joj kosu, "već smo o tome raspravljali. Zahtevam da iskoristiš moju propusnicu. Za kratko vreme nabaviću drugu. Ti jednostavno ne možeš više ostati u Parizu." "Moj je zadatak prvenstveno bio da sprečim onog užasnog čoveka da se dočepa Monglanske garniture, kao i sve druge koji bi je zloupotrebili", reče Mirela. "Valentina bi učinila isto. I druge sestre mogu doći u Pariz u potrazi za pribežištem. Moram ostati ovde da im pomognem." "Veoma si hrabra", priznade on. "Ipak ti neću dozvoliti da sama ostaneš u Parizu, a ni kod ujaka ne možeš da se vratiš. Moramo zajedno odlučiti šta da učinimo sa ovim figurama kada stignemo u London..." "Nismo se razumeli", primeti hladno Mirela, ustavši sa stolice. "Nisam rekla


da nameravam da ostanem u Parizu." Izvadivši jednu figuru Monglanske garniture iz kožne torbe pored stolice, ona ode do Kurtijada i predade mu je. Bio je to Konj, zlatni pastuv koji se propinjao; još jutros ga je pomno zagledala. Kurtijad pažljivo prihvati figuru. Osetila je kako neka vatra ističe iz njene ruke u njegovu dok mu ga je dodavala. On je pažljivo uglavi u lažni odeljak i zatušnu slamom. "Gospoñice", reče ozbiljno Kurtijad, namignuvši, "savršeno se uklopila. Garantujem vam svojim životom da će vaše knjige bezbedno stići u London." Mirela ispruži ruku, a Kurtijad je toplo stegnu. Ona se zatim vrati Taljeranu. "Ništa ne razumem", reče on razdražljivo. "Prvo odbijaš da poñeš u London tvrdeći da moraš ostati u Parizu. Zatim izjavljuješ kako ne nameravaš ovde da ostaneš. Molim te budi jasnija." "Ti ćeš poći u London s ovim figurama", obavesti ga ona iznenadjujuće autoritativnim glasom. "Mene čeka drugi zadatak. Pisaću nastojnici i izložiću joj svoje planove. Imam nešto svog novca, a Valentina i ja smo siročići. Po zakonu, njeno imanje i titula moraju pripasti meni. Zatim ću zatražiti da u Pariz pošalje neku drugu opaticu dok ja ne obavim ono što mi predstoji." "Ali kuda ćeš poći? Šta ćeš raditi?" stade da se raspituje Taljeran. "Ti si mlada, sama devojka, bez porodice..." "Mnogo sam o tome od juče razmišljala", reče Mirela. "Moram obaviti neke poslove pre no što budem mogla da se vratim u Francusku. Preti mi opasnost... i pretiće mi sve dok ne budem odgonetnula tajnu ovih figura. Postoji samo jedan način da je odgonetnem. A to znači da moram poći tamo gde su nastale." "Blagi Bože", zapenuša Taljeran. "Rekla si mi da ih je Karlo Veliki dobio od mavarskog guvernera Barselone. Ali to se dogodilo pre skoro hiljadu godina. Mislim da se trag do sada već malo ohladio. A Barselona teško da se nalazi u predgrañu Pariza! Neću dozvoliti da sama jurcaš po Evropi!" "Ne nameravam da posetim nijednu evropsku zemlju", osmehnu se Mirela. "Mavari ne potiču iz Evrope, došli su iz Mauritanije, sa samog kraja Saharske pustinje. Uvek moraš poći od izvora da bi dokučio smisao..." Pogledala je Taljerana svojim bezdanim, zelenim očima; zaprepašćeno je zurio u nju. "Poći ću u Alžir", izjavi ona. "Jer tamo počinje Sahara."

12. SREDIŠTE TABLE

U kokosovim orasima često se nañu skeleti miševa, jer lakše im je da onako mršavi i pohlepni uñu, nego da kasnije iziñu siti, ali debeli. 'Šah je moj život', Viktor Korčnoj (ruski velemajstor)


Taktika se sastoji u tome da znaš šta da uradiš kada nešto može da se uradi. Strategija se sastoji u tome da znaš šta da uradiš kada ništa ne može da se uradi. Savelij Tartakover (poljski velemajstor) Nikada nisam bila zbunjenija nego dok smo se taksijem vozile ka Harijevoj kući. Mordekajeva izjava da sam prisustvovala i jednom i drugom ubistvu samo je pojačala mučninu koju bih osetila svaki put kada bih pomislila da sav taj cirkus ima neke veze sa mnom. Zašto su i Solarin i gatara upozorili upravo mene? Zašto sam ja naslikala čoveka na biciklu i zašto se on povremeno javljao i u stvarnom životu? Bilo mi je žao što Mordekaju nisam postavila još neka pitanja; činilo mi se da zna više nego što nam je otkrio. Na primer, priznao je da je pre mnogo godina upoznao Solarina. Kako smo mogle znati da nije s njim ostao u vezi? Kada smo stigli do Harijeve kuće, vratar pritrča da nam otvori ulazna vrata. Celim putem jedva da smo progovorile koju reč. Dok smo se pele liftom, Lili konačno primeti: "Izgleda da si osvojila Mordekaja." "Veoma složena osoba." "Da samo znaš koliko", odvrati ona kada se vrata otvoriše na njenom spratu. "Čak i kada ga pobedim u šahu, uvek se pitam koje je sve kombinacije mogao da odigra. Verujem mu više no ikome drugom, ali nikada nisam uspela da razotkrijem sve njegove tajne. Kada već govorimo o tajnama, ne pominji Solovu smrt dok ne saznamo nešto više o tome." "Treba da odem u policiju", primetih. "Pitaće te zašto ti je trebalo tako dugo da svratiš", podseti me Lili. "Mogla bi da odložiš svoj put u Alžir za kakvih deset godina zbog izdržavanja kazne." "Ne bi valjda pomislili da sam ja..." "A zašto da ne?" upita Lili kada se nañosmo pred Harijevim vratima. "Evo ih!" povika Luelin iz trpezarije u trenutku kada smo se Lili i ja pojavile u velikom mermernom predvorju i počele da skidamo kapute koje smo potom predale služavki. "Kasnite kao i obično. Gde ste vas dve dosad? Hari se razmeće po kuhinji." Pod u predvorju podsećao je na šahovsku tablu. Zakrivljeni zidovi bili su izdeljeni mermernim stubovima izmeñu kojih su se prostirali italijanski pejsaži u sivo-zelenim tonovima. U središtu se nalazila mala fontana, okružena bršljanom. Sa obe strane protezalo se po jedno široko, zakrivljeno mermerno stepenište, čiji su bokovi bili ukrašeni arabeskama. Ono s desne strane vodilo je nadole u formalnu trpezariju u kojoj je sto od tamnog mahagonija bio postavljen za petoro. S leve strane nalazila se dnevna soba u kojoj je sedela Blanša u masivnoj naslonjači presvučenoj crvenim brokatom. Najudaljenijim delom sobe


dominirala je grozna komoda, prelakirana u crveno, sa zlatnim ručkama. Precenjeni, skupi ostaci iz Luelinove antikvarnice ispunjavali su celu sobu. Luelin im je upravo prilazio da se pozdravi. "Gde ste vas dve do sada?" upita Blanša dok smo silazile stepenicama. "Trebalo je da počnemo sa koktelima i predjelom još pre jednog sata." Luelin me ovlaš poljubi i udalji se da obavesti Harija da smo stigle. "Zapričale smo se", odvrati Lili, smestivši se u drugu preglomaznu naslonjaču i dohvativši neki časopis. Hari izjuri iz kuhinje, noseći iznad glave veliki poslužavnik sa pikantnim predjelima. Bio je opasan keceljom i na glavi je imao veliku kuvarsku kapu. Ličio je na džinovsku reklamu za kvasac. "Čuo sam da ste stigle", reče on, zračeći od sreće. "Posluzi sam dao slobodno veče kako ne bi kibicovali dok kuvam. Zato sam vam lično izneo predjelo." "Lili kaže da su se zapričale, možeš li ti to da zamisliš?" primeti Blanša, dok je Hari spuštao poslužavnik na mali sto. "Mogle su da upropaste celu večeru." "Ostavi ih na miru", odvrati Hari, namignuvši mi, leñima okrenut Blanši. "Devojke njihovog uzrasta i treba malo da švrljaju." Hari se izgleda zavaravao, ako sam dobro shvatila, da će Lili "pokupiti" nešto od moje ličnosti. "Doñi da vidiš", reče on, povukavši me ka poslužavniku sa predjelom. "Ovo je kavijar sa smetanom, ovo je jaje sa lukom, a ovo, po mom vlastitom tajnom receptu, seckana jetra sa šmalcom. Majka mi ga je predala u amanet na samrtničkoj postelji." "Divno miriše", primetih. "A ovo je loks sa krem-sirom, ako ne voliš kavijar. Hoću da pola ovoga nestane dok se ne vratim. Večera će biti za pola sata." Ponovo mi se osmehnuo i izleteo iz sobe. "Loks, blagi bože", izusti Blanša kao da će je svakog časa zaboleti glava. "Daj mi jedan od tih." Dodadoh joj jedan, pa se i sama poslužih. Lili odšeta do poslužavnika sa predjelom i odmah smaza nekoliko komada. "Hoćeš li šampšanjac, Ket? Ili da ti spremim nešto drugo?" "Može šampanjac", odvratih u trenutku kada se Luelin vratio. "Ja ću sipati", ponudi se on, odlazeći iza bara. "Šampanjac za Ket, a šta bi želela moja šarmantna nećaka?" "Viski i sodu", zatraži Lili. "Gde je Karioka?" "Malo zlato je sklonjeno na sigurno za večeras. Nema potrebe da nam ruje po predjelu." Pošto je Karioka uvek, kada bi ugledao Luelina, pokušao da ga ujede za članak na nozi, njegova netrpeljivost prema psiću bila je sasvim razumljiva. Dok se Lili mrštila Luelin mi dodade čašu od brušenog stakla punu penušavog šampanjca. Zatim se vrati do bara da pripremi viski i sodu. Posle predviñenih pola sata čekanja i mnogo pojedenog predjela, Hari iziñe iz kuhinje u tamnosmeñem, somotskom, večernjem sakou i dade nam znak da


sednemo za sto. S jedne strane stola smestili su se Lili i Luelin, s druge Blanša i Hari, dok je preostala strana ostala meni. Sedosmo, a Hari nam usu vino. "Nazdravimo odlasku naše drage prijateljice Ket, za njen prvi duži rastanak sa nama od vremena kada smo se upoznali." Kucnusmo se i Hari nastavi. "Pre no što odeš, daću ti popis najboljih restorana u Parizu. Kada se nañeš kod Maksima ili u Tur d'Aržonu, samo spomeni moje ime maetre-u d' i bićeš uslužena kao princeza." Morala sam mu reći. Sad ili nikad. "Ja ću, Hari", počeh, "u stvari biti u Parizu samo nekoliko dana. Posle idem za Alžir." Hari se zagleda u mene, držeći podignutu čašu. Zatim je lagano spusti. "Alžir?" ponovi on. "Tamo ću raditi", objasnih. "Tamo ću provesti godinu dana." "Živećeš sa Arapima?" "Šta je - tu je, idem u Alžir", rekoh. Ostali su ćutali i, iskreno govoreći, bilo mi je drago što se ne zauzimaju za mene. "Zašto ideš u Alžir? Zar si iznenada poludela? Ili postoji neki drugi razlog koji mi je promakao?" "Idem da razvijem kompjuterski sistem za OPEK", objasnih. "To je konzorcijum za naftu. Skraćenica za Organizaciju zemalja izvoznica nafte. One proizvode i distribuiraju naftu, a jedna od njihovih baza nalazi se u Alžiru." "Kakav je to konzorcijum za naftu što ga vodi šačica ljudi koja ne zna ni rupu u zemlji da iskopa? Već četiri hiljade godina Arapi lutaju pustinjom, puštajući kamile da seru gde im se dopadne i ne proizvodeći baš ništa pod milim Bogom! Kako možeš..." Kao da je znala kada treba da uñe, služavka Valeri unese veliku činiju pileće supe na kolicima za posluživanje. Dogurala ih je do Blanše i počela da sipa. "Valeri, šta to radiš?" upita Hari. "Ne sada!" "M'sje Rad", odvrati Valeri koja je bila iz Marseja i znala kako treba sa muškarcima, "ja sam kod vami deset godina. I za sve to godine, nikada nisam dala govoriti mi kada treba ja serviram supu. Zašto početi sadi?" A zatim nastavi da puni tanjire sa zavidnim samopouzdanjem. Pre no što se Hari oporavio, Valeri je već stigla do mene. "Valeri", javi se on ponovo, "pošto si čvrsto rešila da sipaš supu, želim da čujem šta ti misliš o ovome." "Dobro", pristade ona, napućivši usne i zaobišavši sto da posluži Harija. "Dobro poznaješ ovde prisutnu gospoñicu Velis?" "Dosta dobro", složi se Valeri. "Znaš li da me je ovde prisutna gospoñica Velis upravo obavestila da namerava da otputuje u Alžir i da živi meñu Arapima? Šta ti misliš o tome," "Alžir, to je predivna zemlja", odvrati Valeri, prišavši Lili. "Imam brat koji


tamo živi. Posetila ga mnogo puta." Klimnu mi preko stola. "Dopašće vam se veoma dobro tamo." Zatim je poslužila i Luelina i udaljila se. Za stolom je vladao muk. Moglo se čuti grebanje kašika po dnu tanjira. Hari na kraju ipak progovori. "Kako ti se sviña supa?" "Odlična je", pohvalih ga. "U Alžiru nigde nećeš dobiti ovakvu supu, to ti garantujem." To je bio Harijev način da prizna da je izgubio. Svi za stolom odahnuše. Večera je bila odlična. Hari je pripremio palačinke od krompira sa domaćim slatkim od jabuka koje je tek malo kisilo i imalo ukus na naranče. Zatim, veliki komad pečenja koje se mrvilo u vlastitom soku; moglo se seći viljuškom. Pa, knedle u vatrostalnoj posudi koje je zvao "kugel", zapečene na površini. Dosta povrća i četiri različite vrste hleba poslužene sa mileramom. Za desert smo imali najbolju štrudlu od jabuka koju sam ikada jela, sa puno suvog grožña, koja se još pušila. Blanš, Luelin i Lili bili su neobično tihi za vreme večere; neobavezno su ćaskali i to, kako mi se činilo, nekako preko volje. Konačno se Hari okrenuo prema meni, ponovo mi napunio čašu vinom i rekao: "Ako upadneš u neku nevolju, prvo da si mene pozvala! Zabrinut sam za tebe, draga, jer nećeš imati kome da se obratiš sem nekim tamo Arapima i tim gojimima za koje radiš." "Hvala ti. Ali, Hari, pokušaj da shvatiš da idem u jednu civilizovanu zemlju i to poslovno. Hoću da kažem, ne idem u džunglu gde nema..." "Kako to misliš?" prekide me Hari. "Arapi i dan-danas seku šake lopovima. A pored toga, ni civilizovane zemlje nisu više bezbedne kao nekada. Ne dozvoljavam Lili čak ni da vozi sama kroz Njujork da je ne bi napali i opljačkali. Pretpostavljam da si čula da je Sol dao otkaz i otišao? Nezahvalnik." Lili i ja se pogledasmo, pa brzo odvratismo oči jedna od druge. Hari je nastavio da govori. "Lili treba da učestvuje na tom turniru, a ja nemam nikog ko bi je vozio tamo. Muka me hvata kada samo pomislim da će sama ići ulicom... A još sam čuo i da je neki igrač već umro na tom turniru." "Ne budi smešan", javi se Lili. "To je veoma važan turnir. Ako se kvalifikujem, moći ću da igram na meñuzonskim turnirima protiv najboljih igrača na svetu. Sigurno se neću povući samo zato što je neki stari ludak dozvolio da ga ucmekaju." "Ucmekaju?!" uzviknu Hari i ošinu me pogledom pre no što sam imala vremena da na lice navučem masku nevinašceta. "Divno! Fantastično! Upravo sam o sličnim stvarim i brinuo. U meñuvremenu, trčiš u Četrdeset šestu ulicu svakih pet minuta da igraš šah sa onom drhtavom, matorom budalom. Kako


onda da nañeš muža?" "Misliš na Mordekaja?" upitah Harija. Za stolom je zavladala zaglušujuća tišina. Hari se skamenio. Luelin je zatvorio oči i počeo da se poigrava salvetom. Blanš je posmatrala Harija, a na usnama joj je titrao jedva primetan, pakostan osmeh. Lili je zurila u tanjir i lupkala kašikom po stolu. "Da li sam rekla nešto što nije trebalo?" upitah. "Ma, ništa", promrmlja Hari. "Ništa ne brini, sve je u redu." Ali to je ujedno i bilo sve što je kazao. "Sve je u redu, draga", dodade Blanša trudeći se da zvuči umiljato. "Samo, ne pominjemo ga baš često. Mordekaj je Harijev otac. Lili ga veoma voli. Naučio ju je da igra šah dok je još bila sasvim mala. Mislim da je to uradio samo da bi meni napakostio." "Majko, to je glupo", javi se Lili. "Ja sam ga zamolila da me nauči. I ti to sasvim dobro znaš." "U to vreme tek što si izišla iz pelena", primeti Blanša, i dalje gledajući u mene. "Ja smatram da je on užasan starac. Nije bio u ovom stanu od našeg venčanja, pre dvadeset pet godina. Čudi me da te je Lili upoznala s njim." "On mi je deda", primeti Lili. "Mogla si da mi kažeš", oglasi se Hari. Izgledao je toliko povreñen da sam na trenutak pomislila da će zaplakati. Te njegove oči kao u svetog Bernarda nikada nisu bile vlažnije. "Stvarno mi je žao", rekoh. "Ja sam kriva..." "Nisi ti kriva", reče Lili. "I zato umukni. Problem je u tome što niko od prisutnih nikada nije shvatio da ja želim da igram šah. Da ne želim da budem glumica niti da se udam za kakvog bogataša. Ne želim da dangubim i muvam ljude kao Luelin..." Luelin joj uputi jedan krvnički pogled, a zatim se ponovo zagleda u sto. "Želim da igram šah, a to niko sem Mordekaja ne razume." "Baš svaki put kada se ime tog čoveka pomene u ovoj kući", dobaci Blanša, po prvi put podigavši neznatno glas, "mi se za koji centimetar udaljimo jedni od drugih." "Ne vidim zašto moram da se iskradam poput kakvog krivca kada želim da odem u grad i vidim svog..." poče Lili, ali ne dovrši. "O kakvom to iskradanju govoriš?" upita je Hari. "Da li sam ikada tražio od tebe da se iskradaš? Slao sam te kolima kad god si htela da ideš. Niko nikada nije kazao da moraš da se iskradaš gde god htela da poñeš." "Ali možda je ona želela da se iskrada", dobaci Luelin, oglasivši se prvi put. "Možda je naša draga Lili htela da se iskrade i popriča sa Ket o turniru na kome su zajedno bile prošle nedelje, kada je ubijen Fiske. Konačno, Mordekaj je stari drugar velemajstora Fiskea. Ili bolje da kažem, bio je."


Luelin se osmehivao kao da je u tom trenutku pronašao mesto da zarije bodež. Nije mi bilo jasno kako je tako dobro naciljao. Pokušah s malim blefom. "Ne budali. Svi znaju da Lili nikada ne ide na turnire." "Oh, zašto da se lažemo?" upita Lili. "Sigurno su i novine objavile da sam bila tamo. Unaokolo se vrzmala gomila reportera." "Niko mi nikada ništa ne govori!" zaurla Hari. Lice mu je bilo tamnocrveno. "Šta se to, do ñavola, ovde dešava?" Besno je prelazio pogledom s jednog na drugog. Nikada ga nisam videla toliko srditog. "Ket i ja smo u nedelju otišle na turnir. Fiske je igrao protiv jednog Rusa. Fiske je umro, a Ket i ja smo otišle. To je sve što o tome ima da se kaže, pa te molim da ne praviš scene." "Ko pravi scene?" upita Hari. "Pošto si mi sve lepo objasnila, zadovoljan sam. Samo, mogla si to sve da mi kažeš i malo ranije, to je sve. I da znaš da više nećeš ići na turnire na kojima ljude ubijaju." "Pokušaću da sredim da svi ostanu živi", dobaci Lili. "Šta je veličanstveni Mordekaj imao da kaže o Fiskeovoj smrti?" upita Luelin, ne želeći da se tema razgovora promeni. "Nema sumnje da je imao svoje mišljenje o tom slučaju. Čini se da on o svemu ima mišljenje." Blanša spusti šaku na Luelinovu ruku, stavljajući mu do znanja da je bilo dosta. "Mordekaj smatra da je Fiske ubijen", odgovori mu Lili odgurnuvši stolicu i ustavši. Zatim ispusti salvetu na sto. "Da li neko želi da preñe u salon na malo arsenika posle večere?" Posle tih reči iziñe iz sobe. Trenutak je vladala neprijatna tišina, a onda Hari ispruži ruku i potapša me po ramenu. "Izvini draga, ovo je tvoja oproštajna večera, a mi svi vrištimo jedni na druge kao gomila jenti. Hajdemo na čašicu konjaka da popričamo o nečem veselijem." Pristadoh. Preñosmo svi u dnevnu sobu na čašicu pre spavanja. Posle nekoliko minuta Blanša se požalila na glavobolju i povukla. Luelin me je odveo u stranu i upitao: "Sećaš li se predloga u vezi sa Alžirom?" Klimnuh, a on dodade: "Hajdemo na trenutak u radnu sobu da o tome popričamo." Krenuh za njim kroz stražnji hodnik do radne sobe, opremljene teškim nameštajem prijatne smeñe boje, u kojoj je svetlost bila prigušena. Luelin zatvori vrata. "Pristaješ li da to učiniš?" upita on. "Znam da ti je to važno." Rekoh mu. "Dosta sam o svemu razmišljala. Pokušaću da ti pronañem te šahovske figure. Ali neću učiniti ništa nezakonito." "Ako budem mogao da ti pošaljem novac, da li bi mi ih kupila? Hoću da kažem, mogu te spojiti sa nekim ko... ko će ih izneti iz zemlje." "Misliš, ko će ih prokrijumčariti." "Zašto o tome tako govoriš?" upita Luelin.


"Da te pitam nešto, Lueline. Ako imaš nekog ko zna gde su figure i imaš nekog ko će da plati za njih i na kraju imaš i nekog ko će da ih prokrijumčari iz zemlje, šta ću ti ja?" Luelin je trenutak ćutao. Očigledno je razmišljao kako da mi odgovori. Konačno reče: "Pa, mogao bih da budem i iskren. Već smo pokušali. Vlasnik ne želi da ih proda mojim ljudima. Odbija čak i da se sastane s njima." "Zašto onda misliš da bi pristao da pregovara sa mnom?" zanimalo me je. Luelin se nekako čudno osmenu. A zatim zagonetno primeti: "Nije u pitanju on, već ona. I imamo razloga da verujemo da će pristati da posluje samo sa ženom." Luelin nije bio baš jasan, ali učinilo mi se da će biti bolje da ne navaljujem pošto sam u daljnjem razgovoru mogla i sama da se odam. Kada smo se vratili u dnevnu sobu, zatekli smo Lili na sofi sa Kariokom u krilu. Hari je stajao pored užasno lakiranog sekretera u dnu sobe i s nekim razgovarao telefonom. Iako mi je bio okrenut leñima, po ukočenom držanju zaključila sam da nešto nije u redu. Pogledala sam Lili, a ona je odmahnula glavom. Čim je ugledao Luelina, Karioka načulji uši, a zatim prigušeno zareža stresavši se. Luelin se na brzinu izvini, poljubi me ovlaš u obraz i udalji se. "To je bila policija", obavesti nas Hari, spustivši slušalicu i okrenuvši se prema meni; delovao je izgubljeno. Pogrbio se i činilo se da će svakog časa zaplakati. "Iz Ist Rivera su izvukli leš. Traže da doñem u mrtvačnicu da ga identifikujem. Mrtvac je"... zagrcnuo se kod te reči... "imao u džepu Solov novčanik i šofersku dozvolu. Moram poći." Pozelenela sam. Znači, Mordekaj je bio u pravu. Neko je odista pokušavao da prikrije stvar, ali kako se Solovo telo našlo u Ist Riveru? Plašila sam se da pogledam prema Lili. Nijedna od nas nije ni reč prozborila, ali Hari to izgleda nije primetio. "Znate", nastavi on, "osećao sam da nešto nije bilo u redu prošle nedelje. Kada se Sol vratio ovamo, zatvorio se u svoju sobi i nije hteo ni sa kim da razgovara. Nije se pojavio na večeri. Vi ne mislite da je mogao izvršiti samoubistvo? Trebalo je da ostanem uporan i da razgovaram s njim... moja je krivica što se ovo dogodilo." "Ne možeš biti siguran da je to Solov leš", primeti Lili. Uputila mi je jedan molećiv pogled, ali nisam bila sigurna da li me moli da kažem istinu ili da ćutim. Osećala sam se užasno zbog svega toga. "Želiš li da poñem s tobom?" predložih. "Ne, draga", odvrati Hari i duboko uzdahnu. "Nadajmo se da je Lili u pravu, da je posredi neka greška. Ali ako je to ipak Solovo telo, moraću malo da se zadržim. Da bih... kako bih sve sredio za pogreb." Hari me poljubi za rastanak, ponovo se izvinivši što je veče proteklo tako


tužno, i konačno ode. "Osećam se užasno", reče Lili, kada je izišao. "Hari je voleo Sola kao da mu je bio sin." "Mislim da bi mu trebalo reći istinu", izjavih. "Ne budi tako prokleto plemenita", odvrati Lili. "Kako do ñavola da mu objasnimo da si još pre dva dana videla Solov leš u UN i da si zaboravila to da pomeneš, makar danas za večerom? Seti se šta je Mordekaj kazao." "Čini mi se da je Mordekaj slutio da su oba ubistva zataškana", rekoh joj. "Mislim da bi trebalo da porazgovaram s njim o tome." Zamolih Lili za Mordekajov broj telefona. Spustila mi je Karioku u krilo i otišla do sekretera po list hartije. Karioka mi liznu šaku. Obrisah je. "Jesi li videla kakvo sranje Lulu dovlači u kuću?" upita ona, misleći na odvratni crveno-zlatni sekreter. Lili je uvek zvala Luelina "Lulu" kada je bila besna. "Ladice ne mogu da se izvuku, a ove ružne pozlaćene ručke prosto bodu oči." Ona nažvrlja Mordekajov broj na listu hartije za pisanje i pruži mi ga. "Kada krećeš?" upita ona. "Za Alžir? U subotu. Mada sumnjam da ćemo pre toga imati mnogo vremena za razgovor." Ustadoh i predadoh Karioku Lili. Ona ga podiže i svojim nosem dodirnu njegov dok se on uvijao da pobegne. "Ionako ne bih mogla da se vidim s tobom pre subote. Biću zatvorena sa Mordekajem i bez prestanka igrati šah sve do nastavka turnira naredne nedelje. Ali u slučaju da saznamo nešto novo o Fiskeovoj ili... Solovoj smrti... kako da te nañem?" "Ne znam adresu. Biće najbolje da pošalješ telegram na moju ovdašnju kancelariju. Oni će ga proslediti dalje." Složismo se da će to biti najbolje. Siñoh u predvorje zgrade i vratar mi pozva taksi. Dok se moj taksi probijao kroz hladnu i mračnu noć, pokušala sam da se prisetim svega što se do sada dogodilo i da u tome pronañem bar neki smisao. Ali u umu mi se sve u toj meri pobrkalo, da je stomak na trenutke počeo da mi se grči od straha. Kada sam stigla do ulaznih vrata u moju zgradu već sam se prepustila potpunom očaju i obuzela me je panika. Gurnuvši taksisti novac, potrčala sam prema zgradi i uletela u predvorje. Nervozno sam stala da pritiskam dugme za lift. Iznenada sam osetila nečiju šaku na ramenu. Poskočila sam gotovo tri stope uvis. Bio je to vratar. U ruci je držao moju poštu. "Izvinite ako sam vas prepao, gospoñice Velis", stade on da se izvinjava. "Nisam hteo da zaboravite poštu. Ako sam dobro shvatio, napuštate nas ovog vikenda?" "Da, dala sam upravitelju adresu kancelarije. Posle petka možete svu moju poštu tamo slati."


"Dobro", odvrati on i požele mi laku noć. Nisam otišla pravo u stan. Pritisnula sam dugme za krov. Niko sem stanara nije znao za naročita vrata koja su vodila na široku, popločanu terasu sa koje se pružao vidik na ceo Menhetn. Ispod mene, dokle mi je pogled sezao, protezala su se iskričava svetla grada koji ću uskoro napustiti. Vazduh je bio čist i prštav. Mogla sam da vidim Empajer Stejt i Krajslerove zgrade kako se svetlucaju u daljini. Ostala sam gore otprilike deset minuta dok nisam osetila da ponovo vladam i stomakom i živcima. Zatim sam se liftom vratila do svog sprata. Vlas kose koju sam nalepila preko vrata bila je na svom mestu, što je značilo da niko nije ulazio. Ali kada sam otključala sve reze i zakoračila u hodnik, odmah sam primetila da nešto nije kako treba. Još nisam bila upalila svetlo u hodniku, tako da sam primetila da iz sobe na njegovom kraju dopire slaba svetlost. Nikada ne ostavljam upaljeno svetlo kada nisam kod kuće. Upalih svetla u hodniku, duboko uzdahnuh i polagano krenuh prema sobi. Na klaviru je bila upaljena mala, kupasta svetiljka koju sam koristila za čitanje nota. Bila je uperena na ukrasno ogledalo iznad kamina. Čak i sa udaljenosti od dvadeset pet stopa videla sam šta lampa osvetljava. Za ogledalo je bila zakačena beleška. Kao u transu prešla sam preko sobe, probijajući se kroz svoju džunglu. Sve vreme imala sam utisak da iza drveća čujem neko struganje. Mala svetlost bila je mamac koji me je pozivao da priñem ogledalu. Zaobiñoh glomazni klavir i zaustavih se ispred beleške. Dok sam čitala poruku, osetila sam već poznati drhtaj duž kičme. Ja sam te već upozorio, ali još ću to jednom podvući. Kada te nevolja snañe, naći joj moraš leka, a ne glavu u pesak zavući - mnogo je peska u Alžiru. Dugo sam ostala da stojim zureći u poruku. Da i nije bilo malog konja u dnu, prepoznala bih rukopis. Bio je Solarinov. Ali kako je ušao u moj stan, ne prekinuvši vlas kose? Da li je bio u stanju da se popne uza zid do jedanaestog sprata i uñe kroz prozor? Naprezala sam mozak, pokušavajući da unesem kakav-takav smisao u celu stvar. Šta je Solarin želeo od mene? Zašto je bio spreman da se izloži tako velikom riziku kao što je provaljivanje u moj stan, samo da bi stupio u vezu sa mnom? Dvaput je već skrenuo sa svog puta da bi razgovarao sa mnom, da bi me upozorio, a oba puta neposredno posle toga neko je bio ubijen. Ali kakve to veze


ima sa mnom? Štaviše, ako sam i bila u opasnosti, šta je očekivao da ću preduzeti s tim u vezi? Vratila sam se niz hodnik i još jednom okrenula ključ u bravi, a zatim stavila i lanac. Obišla sam ceo stan, zavirila iza drveća, u ormane i u sobicu za poslugu, kako bih se uverila da nikog nema. Bacila sam poštu na pod, izvukla krevet, sela na ivicu, zatim se izula i skinula čarape. Tek tada sam je uočila. Na drugom kraju sobe, i dalje obasjana mekom svetlošću male lampe, stajala je poruka. Ali snop lampe nije bio uperen u sredinu. Obasjavala je samo jednu stranu. Ponovo sam ustala, sa čarapama u ruci, i vratila se da je još jednom pogledam. Svetlost je bila pažljivo osmerena na jednu stranu poruke - i to levu tako da je obasjavala samo prvu reč u svakom redu. A one su oblikovale novu rečenicu: Ja ću te naći u Alžiru. U dva ujutro, još sam ležala na krevetu i zurila u tavanicu. Nisam mogla oka da sklopim. Mozak mi je radio kao kompjuter. Nešto nije bilo u redu. Nešto je nedostajalo. Već sam imala na raspolaganju mnoge delove slagalice, ali nikako nisam mogla da ih složim. Pa ipak, bila sam ubeñena da će se već nekako uklopiti. Po hiljaditi put krenula sam iz početka. Gatara me je upozorila da mi preti opasnost. Solarin me je upozorio da mi preti opasnost. Gatara mi je putem svog proročanstva uputila šifrovanu poruku. Solarin mi je u svojoj poruci takoñe ostavio skrivenu poruku. Da nisu gatara i Solarin na neki način bili povezani? Postojalo je nešto što sam previdela jer nije imalo nikakvog smisla. Gatarina šifrovana poruka je glasila "J'adoube KV." Već mi je Nim ukazao na to; izgleda da je želela da stupi u vezu sa mnom. Ako je to bilo tačno, zašto mi se od onda nije javila? Prošla su tri meseca, a nje nigde nije bilo. Izvukla sam se iz kreveta i ponovo upalila svetla. Pošto nisam mogla da spavam, zašto ne bih pokušala da raspetljam celu tu prokletu stvar. Otišla sam do ormana i stala da preturam po njemu dok nisam pronašla salvetu i presavijeni list hartije na kome je Nim ispisao tu pesmu u jambima. Otišla sam do sobice za poslugu i pristojno napunila čašu brendijem. Zatim sam se spustila na gomilu jastuka na podu. Izvukla sam olovku iz obližnjeg ćupa, te počela da prebrojavam slova i da ih zaokružujem onako kako mi je Nim pokazao da se to radi. Ako je ta prokleta žena toliko žudela da stupi u vezu sa mnom, možda je to već i učinila. Možda se još nešto krilo u proročanstvu. Nešto što ranije nisam primetila. Pošto sam već znala da se u prvim slovima svakog reda krila poruka, pokušala sam da zapišem poslednja slova. Na nesreću dobila sam "eaoaoeoea". Pošto u tome nisam nalazila nikakvo simboličko značenje, pokušala sam sa prvim slovima drugih reči u svakom redu, pa zatim trećih, i tako dalje. Dobijala


sam gluposti kao što je"ktmisjcuz" i "škjetbćpt". Samo što nisam počela da škrgućem zubima. Pokušala sam sa prvim slovom prve rečenice i drugim slovom druge i dobila "jtm...". Nikako nisam uspevala da pronañem bilo šta suvislo. Otpila sam dobar gutljaj rakije i nastavila da se bakćem s tim gotovo još čitav sat. Već je bilo pola četiri ujutro kada mi je palo na pamet da probam sa neparnim i parnim brojevima. Vadeći slova pod neparnim brojevima iz svake rečenice, konačno sam nešto provalila. Ili sam bar došla do nečega što je ličilo na reč. Prvo slovo prve rečenice, treće slovo naredne, zatim peto, sedmo i dobila sam: "Jeremijañ". Dobila sam ne samo reč, već ime. Stadoh da se vučem po sobi, da prekopavam po gomilama knjiga, dok ne izvukoh prljavu, staru, Gideonovu Bibliju. Krenuh kroz sadržaj dok ne pronañoh Jeremiju, dvadeset četvrtu knjigu Starog Zaveta. Ali moja je poruka glasila "Jeremija-ð". Na mesto čega je stajalo to "ð"? Malo sam razmišljala o tome dok nisam shvatila da je "ð" osmo slovo abecede. Pa šta s tim? A onda sam primetila da je osma rečenica pesme glasila "Ka traganju za trideset tri i tri pati se kroz snove". Neka sam prokleta ako se to nije odnosilo na poglavlje i redni broj stiha. Potražih trideset treće poglavlje treći stih Jeremije. Pogodak. Zovi me, i odazvaću ti se, i kazaću ti velike i tajne stvari, za koje ne znaš. Znači, bila sam u pravu. U proročanstvu se krila još jedna poruka. Jedini problem bio je u tome što je ova poruka, kako su stvari sada stajale, bila potpuno beskorisna za mene. Ako je stara zakrpa želela da mi "kaže" velike i tajne stvari, gde su onda, do ñavola, bile te stvari? Ja to nisam znala. Za osobu koja nikada nije uspela da do kraja reši ukrštene reči iz Njujork Tajmsa, bio je pravi podvig što je sa obične salvete izvukla dešifrovana proročanstva. S druge, pak, strane osećala sam se prilično potišteno. Skidala sam jedan veo za drugim, u smislu da sam pronalazila suvisle reči na engleskom u kojima su se krile poruke, ali te poruke kao da nikuda nisu vodile. Osim ka novim porukama. Uzdahnula sam, pogledala ponovo u tu prokletu pesmu, iskapila preostalu rakiju i krenula iz početka. O čemu god da je bila reč, moralo se kriti u pesmi. Tamo se jedino moglo nalaziti. Bilo je već pet ujutro kada mi je onako već obamrloj sinulo da više možda ne treba da tragam za slovima. Možda su pojedine reči, rasporeñene na poseban način, sadržale poruku, kao što je to bio slučaj sa Solarinovom beleškom. Čim mi je to palo na pamet - a možda mi je pomogla i treća čaša rakije - pogled mi pade na prvu rečenicu proročanstva.


Jednako kao što ključ čine linije ove... Kada je gatara izgovarala ove reči, gledala mi je u linije na dlanu. Ali šta ako se to odnosilo na stihove same pesme, šta ako su oni oblikovali ključ za razrešenje poruke? Podigoh pesmu, odlučivši da je samo još jednom pročitam. Gde se krio ključ? Rekla je da same linije čine ključ, kao što je rima, kada bi se izvršilo sabiranje, davala "666", ñavoljev broj. Ne mogu reći da mi je iznenada sinulo rešenje, jer sam tu prokletu pesmu proučavala već pet časova, ali upravo tako sam se osećala. Bila sam sasvim sigurna, a na tolikoj sigurnosti mogu zahvaliti probdevenoj noći i mozgu natopljenom alkoholom, da sam došla do rešenja. Sabiranjem rima nije se samo dobijalo 666. To je bio ključ za skrivenu poruku. Moja kopija pesme bila je već toliko ižvrljana, da je ličila na kartu meñuglaktičkih odnosa u Vaseljeni. Okrenuvši stranu s namerom da nastavim da pišem na poleñini lista, prepisala sam ponovo pesmu i ustorjstvo rima. Ustrojstvo je glasilo 1-2-3, 2-3-1, 3-1-2. Izabrala sam reč iz svake rečenice koja je odgovarala ovim brojevima. Poruka je glasila: JEDNAKO-TEK KAOJEDNA JOŠ-IGRA-TA-BITKA-ĆE-KOLATI-ZAUVEK. I znala sam, sa puno samopouzdanosti na kojoj mogu da zahvalim svom pijanstvu, tačno šta to znači. Zar mi nije Solarin rekao da igramo šah? Ali gatara me je na to upozorila tri meseca ranije. J'adoube. Dodirujem tebe. Poravnavam tebe, Katarina Velis. Zovi me, i odazvaću ti se, i kazaću ti velike i tajne stvari za koje ne znaš. Jer bitka traje, a ti si tek pešak u toj igri. Figura na šahovskoj tabli Života. Osmehnula sam se, ispružila noge i posegnula za telefonom. Iako nisam mogla da stupim u vezu sa Nimom, mogla sam da mu ostavim poruku na kompjuteru. Nim je bio pravi stručnjak za dešifrovanje, možda najveći autoritet u toj oblasti na svetu. Držao je predavanja na tu temu i pisao knjige, je li tako? Nikakvo čudo što mi je istrgnuo belešku iz ruke kada sam prvi put uočila ustrojstvo rima. Odmah je razabrao da se u tome krije ključ. Ali, kopile jedno, pustio me je da sama doñem do rešenja. Okrenula sam broj i ostavila mu pozdravnu poruku: Pešak kreće za Alžir. Dok je napolju nebo postajalo sve svetlije, odlučila sam da poñem na počinak. Nisam više želela ni o čemu da razmišljam i moj se mozak složio sa mnom. U trenutku kada sam nehotice šutnula gomilu pisama bačenih na pod, primetila sam jedan koverat bez marke i adrese. Pismo je bilo lično uručeno, a složeni, zakukuljeni rukopis kojim je bilo ispisano moje ime nije mi bio poznat.


Podigoh pismo i otvorih ga. Unutra se nalazio veliki, debeo list hartije. Sedoh na krevet da ga pročitam. Draga moja Ketrin, Uživao sam u našem kratkom susretu. Neću moći da porazgovaram s vama pre no što odete, jer i sam odlazim iz grada na nekoliko nedelja. Posle našeg razgovora odlučio sam da pošaljem Lili da vam se pridruži u Alžiru. Dve glave su bolje od jedne, kada iskrsne neki problem. Slažete li se? Zaboravio sam da vas pitam... da li ste uživali u susretu sa mojom prijateljicom-gatarom? Pozdravila vas je. Poručuje vam: Dobro došli u Igru. S najdubljim poštovanjem, Mordekaj Rad.

13. SREDIŠNJICA

Tu i tamo, u drevnim književnostima, nailazimo na legende o mudrim i tajanstvenim igrama koje su izmislili i igrali učeni ljudi, kaluñeri ili dvorani obrazovanih kneževa. One su mogle poprimiti oblik šahovske igre u kojoj su figure i kvadrati uz svoju uobičajenu funkciju imali i tajna značenja. 'Igra staklenih perli', Herman Hese Igram samo radi igre same. Šerlok Holms ALŽIR, APRIL 1973. Bio je jedan od onih svetlucavih, ljubičasto-plavih sumraka na početku proleća. I samo nebo kao da je hučalo dok je moj avion kružio kroz prozračnu izmaglicu što se dizala sa mediteranske obale. Ispod mene prostirao se Alžir. "Al-ðezair Beida", tako su ga zvali. Belo ostrvo. Kao da se izdizalo iz mora, a sa njega se cedila voda, nalik na grad iz bajke, nalik na fatamorganu. Sedam legendarnih vrhova bili su okruženi mnogobrojnim belim zgradama koje su se obrušavale jedna preko druge nalik na ukrasni šlag sa svadbene torte. Čak je i drveće imalo tajanstven, egzotičan oblik, a boje kao da nisu pripadale ovom svetu. Preda mnom je bio beli grad koji je osvetljavao put ka unutrašnjosti Crnog


Kontineneta. Tamo dole, ispod sjajne oblande, ležale su raštrkani delići tajne zbog koje sam proputovala pola zemaljske kugle. Dok je moj avion klizio nad vodom, imala sam osećaj da ću se spustiti ne u Alžir, već na prvo polje: šahovsko polje koje će me odvesti u samo srce igre. Aerodrom Dar-el-Beida (Bela palata) nalazi se na samom kraju Alžira, a njegovu kratku pistu zapljuskuje Sredozemno more. Kada smo izišli iz aviona, ugledala sam dvospratnu zgradu sa ravnim krovom ispred koje su se na prohladnom, ustajalom povetarcu talasale palme poput dugačkog perja. Vazduh je ispunjavao miris jasmina što se noću rascvetava. Preko pročelja niske staklene zgrade aerodroma bila je pričvršćena rukom ispisana traka: ti zavijuci, tačke i zapete koji su podsećali na japansko pismo rañeno četkicom bili su moj prvi susret sa klasičnim arapskim pismom. Ispod gotovo izvajanih slova, stajao je prevod štampanim slovima: "Bienvenue en AlgQrie". Prtljag nas je čekao na trotoaru radi identifikacije. Nosač smesti moj na metalna kolica i ja krenuh za rekom putnika u aerodromsku zgradu. Stala sam u red sa onima koji su ulazili u zemlju i razmišljala o tome dokle sam dospela od one noći, pre jedva nedelju dana, koju sam probdela odgonetavajući gatarino proročanstvo. Ceo taj put prevalila sam bez ičije pomoći. Ali ne slučajno. Već narednog jutra, pošto sam odgonetnula njenu pesmu, žurno sam pokušala da stupim u vezu sa bilo kim iz svog šarolikog kruga prijatelja, ali kao da su se svi urotili da ne puste ni glasa od sebe. Kada sam nazvala Harija, služavka Valeri mi je kazala da su se Lili i Mordekaj negde zatvorili i da proučavaju tajne šaha. Hari je otišao iz grada da prenese Solovo telo u Ohajo ili Oklahomu, gde je pronašao neke njegove roñake za koje nikada ranije nije čuo. Luelin i Blanša su iskoristili Harijevo odsustvo i zbrisali u London na neku rasprodaju antikviteta. Nim je i dalje bio, da tako kažem, u samostanu, i nije odgovarao na moje hitne telefonske poruke. Ali u subotu ujutro, dok sam se nosila sa radnicima koji su selili moje stvari i vraški se trudili da moje smeće što lepše spakuju, u stanu se pojavio Bosvel, noseći kutiju od "šarmantnog gospodina koji je ovde bio pre neko veče". Kutija je bila puna knjiga i na njoj je stajala prikačena poruka koja je glasila: "Moli se da nañeš vodiča i peri se iza ušiju." U potpisu je stajalo: "Milosrdne sestre". Sve knjige sam izručila u putnu torbu koju sam nameravala da ponesem kao ručni prtljag i zaboravila na njih. Kako sam mogla znati da će te knjige, otkucavajući u torbi poput bombe, imati velikog uticaja na dogañaje koji će ubrzo uslediti? Ali Nim je znao. Možda je odavno to znao. Čak i pre no što mi je spustio šake na ramena i rekao: "J'adoube".


Meñu eklektičkom mešavinom plesnjivih starih pejperbek izdanja nalazila se knjiga Legenda o Karlu Velikom, kao i nekoliko knjiga o šahu, magičnim kvadratima i matematičkim proučavanjima za svačiji ukus i svih vrsta. Meñu njima našla se i dosadna knjiga o osnovima kupovine i prodaje vrednosnih papira pod naslovom Fibonačijevi brojevi, koju je napisao, upravo dr Ladislaus Nim. Teško da sam posle šestočasovnog leta iz Njujorka do Pariza mogla reći kako sam postala stručnjak za šah, ali mnogo sam naučila o Monglanskoj garnituri i njenoj ulozi u padu carstva Karla Velikog. Iako se nigde nije pominjala po imenu, ova garnitura prouzrokovala je smrt čak pet-šest kraljeva, prinčeva i odabranih dvorana, kojima su glave razbijene figurama "od masivnog zlata". Zbog nekih od tih ubistava otpočinjani su ratovi, a posle smrti Karla Velikog, njegovi vlastiti sinovi razjedinili su Franačko carstvo, boreći se oko tajanstvene šahovske garniture. Na tom je mestu Nim na margini knjige zabeležio: "Šah najopasnija od svih igara." Prethodne nedelje potrudila sam se, onako na svoju ruku da naučim nešto malo o šahu, čak i pre no što sam pročitala knjige koje mi je on dostavio: znala sam dovoljno da sam mogla da pravim razliku izmeñu taktike i strategije. Taktiku su sačinjavali kratkoročni potezi povučeni radi sticanja što boljeg položaja. Ali strategija je bila ta pomoću koje se dobijala partija. Ovo obaveštenje pokazaće se od velike koristi kada budem stigla u Pariz. Ni sa druge strane Atlantika partnerska firma Fulbrajt Kon nije izgubila ništa od svoje patine dugotrajnih prevara i podmićivanja. Možda se izmenio jezik u igri koju su igrali, ali potezi su ostali isti. Istog časa kada sam stigla u parisku kancelariju, nagovestili su da od posla možda neće biti ništa. Izgleda da nisu još bili primili potpisani ugovor od momaka iz OPEK-a. Očigledno je bilo da su danima čučali po raznim ministarstvima u Alžiru, leteli tamo-amo i pravili velike račune, ali se svaki put vraćali praznih šaka. Sada je nameravao da se u stvar umeša i stariji partner, Žan Filip Petar. Upozorio me je da ne preduzimam ništa dok on krajem nedelje ne stigne u Pariz, a potom je stao da me uverava da će francuski partner bez sumnje pronaći za mene neki posao kada se prašina slegne. Po njegovom tonu moglo se zaključiti da ima u vidu neke lake daktilografske poslove, te pranje i čišćenje prozora i podova, a možda i nekoliko klozeta. Ali ja sam imala drugačije planove. Francuski partner možda nije imao potpisan ugovor sa klijentom, ali ja sam imala avionsku kartu za Alžir i celu nedelju pred sobom koju sam tamo mogla provesti bez ičijeg nadzora. Kada sam izišla iz pariske kancelarije Fulbrajt Kona i pozvala taksi da me odveze nazad na Orli, zaključila sam da je Nim bio u pravu kada je rekao da bi trebalo da izoštrim svoje ubilačke instinkte. Suviše dugo sam koristila taktiku izbegavanja, tako da nisam mogla da sagledam tablu od figura. Da nije možda


došlo vreme da uklonim one figure koje su mi zaklanjale vidik? Gotovo pola sata prostajala sam u redu za one koji ulaze u zemlju pre no što sam došla na red. Milili smo poput mrava izmeñu usko postavljenih metalnih ograda pre no što smo stigli do pasoške kontrole. Konačno sam se našla pred staklenom kabinom. Službenik koji je pregledavao pasoše pomno se zagledao u moju alžirsku vizu sa službenom, malom, crveno-belom nalepnicom i velikim, razvučenim potpisom koji je gotovo prekrivao celu plavu stranicu. Dosta dugo se zadržao na njoj pre no što mi je uputio naizgled prilično začuñen pogled. "Putujete sami", primeti on na francuskom. To nije bilo pitanje. "Imate vizu za affaires, gospoño. Za koga ćete raditi? (Affaires znači "biznis", ali i "ljubavna veza". Veoma nalik na Francuze - jednim udarcem uvek ubijaju dve muve.) "Radiću za OPEK", počeh da objašnjavam na svom siromašnom francuskom. Ali pre no što sam stigla da nastavim, on žurno udari pečat sa natpisom "Dar-elBaida" preko cele vize. Glavom zatim dade znak nosaču koji se klatio naspram obližnjeg zida. Nosač priñe, a službenik brzo prelista do kraja moj pasoš i kroz prorez mi dodade deklaraciju za carinu. "OPEK", izusti službenik. "Dobro, gospoño. Na obrascu samo navedite zlato i novac koje unosite u zemlju..." Dok sam popunjavala obrazac, primetila sam da je nešto ispod glasa govorio nosaču, pokazujući glavom u mom pravcu. Nosač me kratko pogleda, klimnu i udalji se. "Gde ćete stanovati za vreme svog boravka ovde?" upita službenik kada sam mu vratila popunjenu deklaraciju kroz prorez u staklu. "U hotelu El Riad", odvratih. Nosač je otišao do kraja prolaza za prispele strane putnike, još jednom pogledao preko ramena prema meni i onda pokucao na neprozirna staklena vrata usamljene kancelarije naspram stražnjeg zida. Vrata su se otvorila i na njima se pojavio neki kršan momak. Sada su obojica gledala u mom pravcu; nisam zamišljala. A onaj kršni momak nosio je pištolj. "Vaše isprave su u redu, gospoño", mirno mi saopšti službenik koji je pregledavao pasoše. "Možete poći na carinu." Promrmljah nešto u znak zahvalnosti, pokupih isprave i proñoh kroz uski prolaz do natpisa na kome je stajalo "Douanier". Iz daljine sam ugledala svoj prtljag nagomilan na pokretnoj traci. Ali upravo u trenutku kada sam krenula prema njemu, doklati se do mene nosač koji me nije ispuštao iz vida. "Izvinite, gospoño", reče on tihim, učtivim glasom, tako da ga niko drugi nije mogao ćuti. "Da li biste pošli sa mnom?" Zatim pokaza prema zatamnjenim, staklenim vratima kancelarije. Na vratima je i dalje stajao onaj kršan momak, poigravajući se pištoljem okačenim o bok. U grlu mi zastade knedla. "Razume se da ne bih!" odvratih glasno i to na engleskom. Okrenuh se


ponovo prema prtljagu, pokušavši da ne obraćam pažnju na njega. "Bojim se da ću morati da budem uporan", primeti nosač, čvrsto me uhvativši za ruku. Pokušala sam da se podsetim na to kako sam u poslovnim krugovima poznata po čeličnim živcima. Ali već sam osećala kako me obuzima panika. "Ne razumem u čemu je problem", rekoh, ovaj put na francuskom, sklanjajući njegovu šaku s moje ruke. "Pas de problFme", odvrati on tiho, sve vreme me gledajući u oči. "Chef de sQcuritQ želi da vam postavi nekoliko pitanja, to je sve. Potrajaće svega nekoliko trenutaka. Prtljag će vam za to vreme biti bezbedan. Lično ću ga čuvati." Nisam ja brinula za prtljag. Nije mi se napuštao svetli hol carinarnice radi ulaska u neobeleženu kancelariju koju je čuvao čovek sa pištoljem. Ali nisam imala puno izbora. Otpratio me je do kancelarije; čovek sa pištoljem se sklonio u stranu kako bi me propustio. Bila je to mala prostorija, u kojoj je bilo jedva dovoljno prostora za metalni sto i dve stolice. Kada sam ušla čovek, koji je sedeo za stolom ustade da me pozdravi. Imao je tridesetak godina, bio je mišičav, preplanuo i zgodan. Obišao je sto poput mačke, dok su mu se mišići ocrtavali ispod tankog materijala besprekorno sašivenog, tamnog, poslovnog odela. Sa tom gustom crnom kosom začešljanom od čela, maslinastim tenom, kao isklesanim nosem, i punim usnama, mogao je da proñe kao italijanski žigolo ili francuska filmska zvezda. "To će biti sve, Ahmete", reče on baršunastim glasom naoružanom grubijanu koji je još držao vrata. Ahmet se povuče, tiho zatvorivši vrata za sobom. "Gospoñica Velis, pretpostavljam", primeti moj domaćin, pokazavši mi stolicu s druge strane stola. "Očekivao sam vas." "Molim?" ostala sam da stojim i da ga gledam pravo u oči. "Izvinite, nisam želeo da budem tajanstven", nasmeši se on. "Kroz moju kancelariju prolaze sve vize koje treba da budu izdate. Nema mnogo žena koje traže poslovne vize; u stvari, mislim da ste prva. Moram priznati da sam bio znatiželjan da upoznam takvu jednu ženu." "E pa, pošto ste zadovoljili svoju znatiželju", rekoh i poñoh prema vratima. "Draga moja gospoñice", poče on, predvidevši da nameravam da pobegnem, "molim vas, sedite. Nisam ljudožder, neću vas pojesti. Ja sam ovdašnji šef obezbeñenja. Zovu me Šarif." Kada sam se okrenula i konačno nevoljno prihvatila triput ponuñenu stolicu, dočekao me je očaravajućim osmehom. Zubi su mu bili blistavo beli. "Smem li napomenuti da smatram vaše safari odelo krajnje pristalim? Ne samo šik, već i dobrim izborom za zemlju sa dve hiljade milja pustinje. Nameravate li da posetite Saharu za vreme vašeg boravka ovde, gospoñice?" upita on kao uzgred, dok se smeštao na svoje mesto iza stola. "Ići ću tamo gde me moj klijent bude slao", odvratih.


"Ah, da, vaš klijent", pametnjaković nastavi da brblja. "Dr Kader: Emil Kamel Kader, ministar za naftu. Stari prijatelj. Morate mu uručiti moje najtoplije pozdrave. Koliko se sećam, on je garantovao za vašu vizu. Mogu li da pogledam vaš pasoš, molim vas?" Istog časa ispružio je šaku i na trenutak primetih blesak zlatnih dugmadi za manžetne koje mora da je zaplenio na carini. Malo aerodromskih službenika zarañuje dovoljno da bi moglo da kupi tako nešto. "Ovo je samo formalnost. Nasumce biramo ljude sa svakog leta koje onda pažljivije pregledamo od onih koji proñu samo kroz carinu. To vam se možda neće ponovo dogoditi u narednih dvadeset ili stotinu putovanja..." "U mojoj zemlji", počeh, "ljude odvode u privatne kancelarije na aerodromima samo ako posumnjaju da nešto švercuju." Izazivala sam sreću i bila sam toga svesna. Ali mene nije mogao da prevari tom svojom kameleonskom pričom, zlatnim dugmadima za manžetne i svojim zubima filmske zvezde. Od svih putnika koji su doputovali sa mnom istim avionom jedino je mene poželeo da pretraži. A primetila sam da su i ostali aerodromski službenici nešto šaputali o meni. Samo su mene čekali. I to ne samo zato što sam bila žena koja dolazi poslovno u jednu muslimansku zemlju. "Ah", izusti on, "plašite se da sam pomislio kako švercujete nešto? Na nesreću, po zakonu u ovoj zemlji jedino žena službenik može da pregleda ženu putnika! Ne, samo sam hteo da vidim vaš pasoš... bar za sada." Prelistavao ga je sa velikim zanimanjem."Nikada ne bih pogodio koliko vam je godina. Izgledate kao da nemate više od osamnaest, a iz pasoša sam upravo saznao da vam je nedavno bio roñendan. Napunili ste dvadeset četiri. Zanimljivo - da li ste znali da vaš roñendan, četvrti april, pada na islamski sveti praznik?" U tom trenutku iznenada se prisetih gatarinih reči. Kada mi je rekla da ne pominjem datum roñenja, nisam mislila na dokumenta kao što su pasoš i vozačka dozvola. "Nadam se da vas nisam uznemirio", dodade on, čudno me pogledavši. "Nipošto", odvratih nehajno. "Ako ste završili..." "Možda bi vas zanimalo da saznate nešto više", nastavi on, prepredeno poput mačke, ispruživši pri tom ruku preko stola i dohvativši moju ručnu torbu. Bez sumnje je posredi bila samo još jedna "formalnost", ali osećala sam se sve neprijatnije i neprijatnije. U opasnosti si, reče neki glas duboko u meni. Ne veruj nikom, uvek gledaj preko ramena, jer zapisano je: četvrtog dana četvrtog meseca - doći će Osmica. "Četvrti april", ponovi Šarif sebi u bradu, dok je vadio ruževe za usne, češalj i četku za kosu iz moje torbe i pažljivo ih reñao po stolu kao da su obeleženi dokazni materijal na suñenju za ubistvo. "U al-Islamu, zovemo ga 'Dan izlečenja'. Mi na dva načina računamo vreme: islamska godina je lunarna godina, a sunčeva godina počinje dvadeset prvog marta po zapadnom kalendaru. Bogata tradicija vezana je za obe.


Muhamed nam je naložio da moramo recitovati stihove iz Korana deset puta dnevno cele prve nedelje solarne godine", nastavi on, vadeći blokove, pera i olovke iz moje torbe i rasporeñujući ih u redove. "Druge nedelje, moramo svaki dan kada ustanemo, dunuti iznad činije s vodom i piti iz iste činije. Zatim osmog dana - " Šarif iznenada podiže pogled prema meni, kao da je očekivao da će me uhvatiti kako čačkam nos. Nehajno se osmehnuo, a nadam se da sam i ja. "I tako, osmog dana druge nedelje ovog magičnog meseca, kada se obave svi Muhamedovi obredi, od bilo čega da čovek boluje, sigurno će ozdraviti. To pada četvrtog aprila. Veruje se da osobe roñene tog dana poseduju veliku moć da leče druge - gotovo kao... Ali razume se, pošto ste Zapadnjakinja, sigurno vas ne zanimaju ova praznoverja." Da li sam ja to samo zamišljala da me posmatra kao što mačka vreba miša? Upravo sam podešavala izraz na licu kada je ispustio uzvik koji me natera da poskočim. "Ah!" Jednim brzim pokretom ručnog zgloba baci nešto pred mene na sto. "Vidim da vas zanima šah!" Bila je to Lilina portabl šahovska garnitura na koju sam potpuno zaboravila. Šarif zatim stade da vadi sve knjige redom i da ih stavlja jednu na drugu na sto, prethodno im pomno pročitavši naslov. "Šah - matematičke igre - Ah, Fibonačijevi brojevi!" povika on, sa osmehom koji me nagna da pomislim kako ima nešto protiv mene. Kuckao je prstom po dosadnoj knjizi koju je Nim napisao. "Znači, vas zanima matematika?" upita on, netremice me posmatrajući. "Ne naročito", odvratih, ustavši i pokušavši da vratim u torbu stvari koje mi je Šarif dodavao jednu po jednu. Teško je bilo poverovati da jedna mršava devojka može preći pola sveta noseći toliko besmislenih stvari. Ali očigledno je bilo moguće. "Šta tačno znate o Fibonačijevim brojevima?" upita on, dok sam ja i dalje punila torbu. "Koriste se za planiranje prodaje i kupovine vrednosnih papira", promrmljah. "Stručnjaci pomoću njih planiraju špekulacije na berzi koje se odnose na porast i pad cena - tu je teoriju ravio tridesetih godina momak po imenu R. N. Eliot..." "Znači, ništa ne znate o autoru?" prekide me Šarif. Osetih kako lagano počinjem da zelenim dok sam podizala pogled, ukočeno držeći knjigu. "Mislim na Leonarda Fibonačija", dodade Šarif, ozbiljno me posmatrajuči. "Italijana roñenog u Pizi u dvanaestom veku, ali koji se obrazovao ovde - u Alžiru. Bio je blistavi izučavalac matematike kod čuvenog Mavara alKvarizmija i po njemu je nazvan taj algoritam. Fibonači je bio taj koji je Evropu upoznao sa arapskim brojevima, koji su zamenili stare rimske brojeve..." Prokletstvo. Trebalo je da znam da mi Nim ne bi dao knjigu samo čitanja radi, pa makar je i on sam napisao. Požalila sam što se nisam obavestila o


onome što je u njoj bilo napisano pre no što je Šarif počeo da me ispituje. U glavi mi se palila i gasila svetiljkica, ali nikako nisam uspevala da pročitam Morzeove znake koje mi je upućivala. Nije li me Nim naterao da se obavestim o magičnim kvadratima? Nije li Solarin razvio formulu za šetnju konjem? Nisu li gatarina proročanstva bila puna zagonetnih brojeva? Kako to da sam bila tako tupoglava i nisam sabrala dva i dva? Kao prvo, prisetih se da je Monglansku garnituru Karlu Velikom poklonio jedan Mavar. Nisam bila nikakav genije za metematiku, ali dovoljno dugo sam radila sa kompjuterima da znam kako su Mavari bili ti koji su Evropu upoznali gotovo sa svim važnijim matemetičkim otkrićima, od svog dolaska u Sevilju u osmom veku. Potraga za ovom legendarnom šahovskom garniturom očigledno je imala neke veze sa matematikom - ali kakve? Šarif mi je otkrio mnogo više nego ja njemu, ali nikako nisam mogla da sastavim te deliće u celinu. Oslobodivši i poslednju knjigu iz njegovog stiska, vratih je u svoju kožnu torbu. "Pošto ćete u Alžiru provesti godinu dana", reče on, "možda bismo ponekad mogli da odigramo koju partiju šaha. Nekada sam se takmičio za titulu persijskog prvaka..." "Postoji jedan zapadnjački izraz koji biste možda voleli da naučite", dobacih mu preko ramena, dok sam odlazila prema vratima. "Nemojte vi nas zvati pozvaćemo mi vas." Otvorih vrata. Ahmet-grubijan prvo iznenañeno pogleda u mene, a onda u Šarifa koji je upravo ustajao od stola. Zalupih vrata za sobom, tako da je staklo zadrhtalo. Nisam se osvrnula. Glatko sam prošla kroz carinu. Otvorivši torbe pred carinikom, odmah mi je bilo jasno da je već imao prilike da zaviri u njih; bio je potpuno nezainteresovan, a unutra je vladao mali nered. Zatvorio ih je i obeležio kredom. Aerodrom je sada već bio gotovo prazan, ali, srećom, menjačnica je još bila otvorena. Pošto sam promenila nešto novca, pozvah nosača i iziñoh da potražim taksi. Ponovo me zapahnu težak, miomirisan vazduh. Svuda se osećao jak miris jasmina. "U hotel El Riad", rekoh vozaču, ulazeći, i mi krenusmo duž bulevara osvetljenog ćilibarnom svetlošću, koji je vodio prema Alžiru. Vozačevo lice, staro i izborano poput kore sekvoje, upitno je zurilo u mene iz prednjeg ogledala. "Da li je gospoña već bila u Alžiru?" upita on. "Ako nije, da li bih mogao da je povedem na kratak obilazak grada po ceni od stotinu dinara? Tu je, razume se, uključena i vožnja do El Riada." El Riad se nalazio na drugom kraju Alžira udaljenom preko trideset kilometara, a stotinu dinara je samo dvadeset pet dolara, tako da sam pristala. U vreme kada se ljudi vraćaju s posla bilo bi skuplje stići iz srednjeg Menhetna do aerodroma Kenedi.


Prolazili smo glavnim bulevarom. S jedne strane protezao se veličanstven niz debelih urminih palmi. S druge strane, visoki lukovi kolonijalnih arkada urešavali su pročelja zgrada, okrenuta prema luci. Mogli ste osetiti vlažan miris i slani ukus mora. U središtu luke, naspram predivnog hotela Aleti, skrenusmo u strmi, široki bulevar koji je vodio uzbrdo. Što se ulica više pela, to su zgrade postajale naizgled veće i istovremeno su se sve jače nadnosile nad nama. Vredne poštovanja, belo okrečene kolonijalne grañevine od pre rata, pomaljale su se iz tame nalik na duhove koji se došaptavaju visoko iznad naših glava. Bile su tako zbijene jedna uz drugu da su zaklanjale zvezdanu noć. Sada se već potpuno smračilo i vladala je posvudašnja tišina. Što je put postajao uži i strmiji, vijugajući do samog srca Al-Djezaira, retke ulične svetiljke bacale su senke iskrivljenog drveća na potpuno bele zidove. Ostrvo. Na pola puta do vrha brda kolovoz postade malo širi i izravna se u kružni trg sa lisnatom fontanom u središtu, koja kao da je obeležavala središnju tačku ovog vertikalnog grada. Iskoristila sam priliku kada smo izlazili iz krivine da osmotrim iskrivljeni lavirint ulica koji je činio gornji sloj grada. Dok smo sledili krivinu, prednja svetla kola koja su išla za nama ostadoše iza nas, dok su snopovi moga taksija nastavili da probijaju zaglušujuću tamu gornjeg grada. "Neko nas sledi", rekoh vozaču. "Da, gospoño." Vozač me ponovo pogleda u prednjem retrovizoru i nervozno se osmehnu. Njegovi zlatni prednji zubi na čas zasijaše u odrazu svetala koja su nas sledila. "Prate nas još od aerodroma. Da niste možda špijun?" "Ne budite smešni." "Ta kola koja nas prate, znate, jesu specijalna kola chef du sQcuritQ." "Šefa službe bezbednosti? Taj me je ispitivao na aerodromu. Šarif?" "Baš on", odvrati moj vozač, postajući iz časa u čas sve nervozniji. Naša kola su se sada nalazila na vrhu grada gde se put sužavao u finu traku koja se opasno pružala duž ivice strme litice što se uzdizala nad Alžirom. Moj vozač pogleda naniže upravo u trenutku kada su dugačka i crna kola koja su nas sledila, zavila za okuku ispod nas. Ceo grad prostirao se preko naboranih brda i predstavljao lavirint mučno izuvijanih ulica koje su se pružale kao prsti lave prema polumesecu svetlosti što je obeležavao luku. Brodovi su se svetlucali na crnoj vodi zaliva, podižući se i spuštajući na moru bez plime i oseke. Vozač dade gas. Kada su naša kola zavila za narednu okuku, Alžir se više uopšte nije video i nas je progutala tama. Ubrzo put skliznu u crnu rupu, gustu i neprobojnu šumu u kojoj je jak miris borovine gotovo potisnuo vlažan i slan zadah mora. Čak ni slaba, vodenasta mesečina nije mogla da se probije kroz gusto isprepleteno visoko drveće. "Sada ništa ne možemo da učinimo", primeti vozač, i dalje se osvrćući i


proveravajući u ogledalima šta se dešava iza njega dok se kretao kroz napuštenu šumu. Bilo bi mi draže da je motrio na put pred sobom. "Sada se nalazimo u oblasti koja se zove 'Les Pins'. Izmeñu nas i El Riada nema ničeg sem borova. Ovo je, kako vi kažete, prečica." Put koji je vodio izmeñu borova čas se peo uz brda, a čas se spuštao nalik na cirkuski tobogan. Kada je vozač ubrzao, mislim da sam nekoliko puta osetila kako se taksi odlepio od tla, preletevši preko vrha oštrog prevoja. Nije se video ni prst pred okom. "Imam dosta vremena", obavestih ga, držeći se za doručje kako ne bih opalila glavom o tavanicu. "Zašto malo ne usporite?" Posle svakog brda svetla su se uvek pojavljivala iza nas. "Taj Šarif", reče vozač drhtavim glasom. "Znate li zašto vas je ispitivao na aerodromu?" "Nije me ispitivao", odvratih kao da se branim. "Želeo je samo da mi postavi nekoliko pitanja. Konačno, nema baš mnogo žena koje dolaze poslom u Alžir." Čak je i meni samoj sopstveni smeh zazvučao nekako iznuñeno. "Imigracione vlasti mogu ispitati koga god zažele, nije li tako?" "Gospoño", reče vozač, odmahnuvši glavom i nekako čudno me pogledavši u ogledalu, dok su svetla onih drugih kola povremeno stvarala odbleske u njegovom oku, "taj Šarif ne radi za imigracione vlasti. Njegov posao nije da putnike koji stižu u Alžir pozdravlja dobrodošlicom. Nije naredio da vas prate samo da bi se uverio kako ste sretno stigli kući." Dozvolio je sebi da se malo našali, mada mu je glas i dalje podrhtavao. "Njegov posao je nešto malo važniji." "Zaista?" rekoh iznenañeno. "Nije vam kazao", zaključi vozač, i dalje zaplašeno gledajući u ogledalo. "Taj vam je Šarif šef tajne policije." Iz onoga što mi je vozač ispričao razabrala sam da je ovdašnja tajna policija bila mešavina FBI-a, CIA-e, KGB-ea i Gestapoa. Vozaču je vidno laknulo kada smo se zaustavili ispred hotela El Riad, jedne niske, ravne zgrade okružene bogatim zelenilom sa malim bazenom nepravilnog oblika i fontanom na ulazu. Dugački kolnik i ulaz bili su osvetljeni treperavom svetlošću i zaklonjeni malim gajem drveća. Nalazili su se blizu ivice mora. Kada sam izišla iz taksija, ugledala sam prednja svetla drugih kola koja su se upravo okretala i zamicala u mračnu šumu. Skvrčene stare šake moga vozača tresle su se dok je vadio moj prtljag i nosio ga u hotel. Krenula sam unutra za njim i platila mu. Kada je otišao, obratila sam se službeniku na recepciji. Sat na zidu iza recepcijskog pulta pokazivao je petnaest do deset. "Žalim, gospoño", reče recepcionar. "Za vas nije izvršena rezervacija. Na nesreću, nema nijednog slobodnog mesta." Osmehnuo se i slegnuo ramenima, a


potom mi okrenuo leña i ponovo se zadubio u neke hartije. Samo mi je još to nedostajalo u ovo doba. Primetila sam da se pred osamljenim El Riadom nije baš protezao dugačak red taksija, a ideja da se trčeći vratim u Alžir kroz borovu šumu koju pročešljava policija, i to još sa prtljagom na krkačama, nije mi bila baš naročito smešna. "Mora da je posredi neka greška", obratih se ponovo glasno recepcionaru. "Rezervacija mi je potvrñena pre više od nedelju dana." "Verovatno je reč o nekom drugom hotelu", odvrati on uz učtiv osmeh koji je izgleda predstavljao nacionalno obeležje. Neka sam prokleta ako mi ponovo nije okrenuo leña. Palo mi je na pamet da se možda u svemu ovome krije nauk za revnosnu vršiteljku dužnosti. Možda je ovaj nezainteresovan recepcioner koji okreće leña bio samo uvod, zagrevanje pred obavljanje posla u arapskom stilu. A možda je ovde čovek morao stalno da obavlja poslove na taj način: ne samo kada su u pitanju bili skupi ugovori za "konzalting", nego i potvrñene hotelske rezervacije. Zaključila sam da bi moju teoriju vredelo proveriti. Izvukla sam novčanicu od pedeset dinara i bacila je na pult. "Da li biste bili tako ljubazni da moj prtljag smestite iza recepcije? Šarif, chef du sQcuritQ, očekuje da će me naći ovde - molim vas, kažite mu da sam u predvorju kada stigne." Ovo i nije bila čista izmišljotina. Šarif će odista očekivati da me nañe ovde, pošto su me njegove gorile dopratile do samih vrata. A teško da će jedan recepcioner telefonirati momku kao što je Šarif kako bi proverio njegove planove za koktel. "Ah, molim vas da mi oprostite, gospoño", povika recepcioner, na brzinu pogledavši u knjigu rezervacija, a ja primetih da je istovremeno spretno smotao novčanicu u džep. "Upravo sam primetio da, u stvari, imamo rezervaciju na vaše ime." Vrh olovke zario je pored mog imena i pogledao me istim onim šarmantnim osmehom. "Da naložim nosaču da vam odnese prtljag u sobu?" "Da, molim vas", odvratih, tutnuvši nosaču nekoliko novčanica kada je dokaskao. "U meñuvremenu, malo ću se promuvati unaokolo. Molim vas, pošaljite moj ključ u predvorje kada završi." "Svakako, gospoño", odvrati recepcioner, prosto se topeći od ljubaznosti. Prebacivši ručnu torbu preko ramena, krenuh od recepcije prema predvorju. Prostor oko recepcije bio je skroman i moderno ureñen, ali kada sam zavila za ugao, zastala sam iznenañena prostranošću predvorja u obliku atrijuma. Potpuno beli, maštovito oblikovani zidovi protezali su se do kupolaste tavanice na visini od pedeset stopa. U njoj su bile probušene rupe kroz koje se videlo zvezdano nebo. Na drugoj strani veličanstvenog predvorja nalazila se terasa koja kao da je lebdela u prostoru, jer se protezala iz naspramnog zida na visini od nekih trideset stopa. Sa ruba terase spuštao se vodopad za koji se nije znalo odakle izvire.


Slivao se u obliku vodenog zida iz koga su povremeno prštale kapi i udarale o kamene ploče koje su strčale iz stražnjeg zida. Na dnu se vodopad slivao u jedan veliki penušavi bazen ugrañen u uglačani mermerski pod predvorja. Sa obe strane vodopada protezalo se otvoreno stepenište koje je zavijalo prema nebu nalik na dvostruku spiralu. Uputih se ka stepeništu s leve strane. Kroz rupe u zidu raslo je divlje, rascvetalo drveće. Tkani ćilim predivnih boja spuštao se preko odmorišta petnaest stopa u dubinu i na dnu se gomilao u predivnim naborima. Pod se presijavao u zaslepljujućim nijansama gotovo neverovatno uklopljenih različitih boja mermera. Tu i tamo bile su rasporeñene intimne garniture za sedenje, debeli persijski tepisi, bakarni poslužavnici, kožni otomani, raskošni krznati prekrivači i mesingani samovari za čaj. Iako je u predvorju bilo puno velikih, pomičnih, staklenih prozora koji su gledali na more, nije mu nedostajalo intimnosti. Smestila sam se na meki, kožni otoman i naručila, po kelnerovoj preporuci, lokalno osvežavajuće vareno pivo. Svi prozori u predvorju bili su otvoreni, tako da je vlažni povetarac duvao preko spoljašnje, visoke, kamene terase. More je nežno zapljuskivalo obalu i smirivalo mi misli. Po prvi put otkako sam napustila Njujork uspela sam da se opustim. Kelener mi je doneo već nasuto pivo na poslužavniku. Pored čaše stajao je ključ od sobe. "Gospoña će naći svoju sobu s druge strane vrta", obavesti me on, pokazavši prema mračnom prostoru s druge strane terase koji se slabo razaznavao na slaboj mesečini. "Sledite lavirint od ukrasnog grmlja do drveta krasuljka sa cvetovima jakog mirisa. Soba broj četrdeset četiri nalazi se odmah iza drveta. Ima svoj privatni ulaz." Pivo je imalo ukus cveća, nije bilo slatko već aromatično, sa blagim ukusom drveta. Naručila sam još jedno. Dok sam ga pijuckala, razmišljala sam o Šarifovom čudnom načinu ispitivanja i na kraju odlučila da se manem pretpostavki dok ne budem imala više vremena da se pozabavim problemom za koji je Nim, sada mi je to bilo jasno, pokušao da me pripremi. Počela sam da razmišljam o svom poslu. Kakvu strategiju da primenim sutra ujutro kada se, kao što sam već odlučila, nañem u ministarstvu? Setila sam se koliko je problema Fulbrajt Kon imao, pokušavajući da im izvuče potpis na ugovoru. Čudna priča. Ministar za industriju i energiju, momak po imenu Abdelsalaam Belaid, pre nedelju dana pristao je na sastanak. Sastanak je trebalo da se pretvori u službenu ceremoniju potpisivanja ugovora, pa su šestorica partnera otputovala u Alžir, napravivši veliki račun, sa sandukom Dom Perinjona, da bi, kada su stigla u ministarstvo, otkrila kako je ministar Belaid "poslovno izvan zemlje". Nevoljno su pristali da se sastanu sa njegovim zamenikom, momkom po imenu Emil


Kamel Kader (istim onim Kaderom koji je odobrio moju vizu, kao što je to primetio Šarif). Dok su čekali u jednom od bezbroj predsoblja da ih Kader primi, uočili su skupinu japanskih bankara kako dolaze hodnikom i ulaze u lift. A meñu njima nije bio niko drugi do ministar Belaid; isti onaj koji je bio "poslovno izvan zemlje". Partneri u firmi Fulbrajt i Kon nisu bili naviknuti da ih neko laže. Naročito ne šestoricu u isto vreme, a još manje tako očito. Odlučili su da se požale zbog ovoga Emilu Kamelu Kaderu kada se bude smilovao da ih primi. Ali kada se konačno i to dogodilo, zatekli su Kadera kako skakuće po kancelariji u šorcu za tenis i polo majici i reketom zamahuje kroz vazduh, "Jako mi je žao", obrati im se on, "ali danas je ponedeljak. A ponedeljkom uvek igram tenis sa starim drugarom iz koledža. Ne mogu da ga ostavim na cedilu." Rekavši to, on ode, ostavivši šestoricu zabezeknutih punopravnih partnera Fulbrajt Kona. Radovala sam se susretu sa momcima koji su ovako mogli da se poigraju sa partnerima moje uvažene firme. Pretpostavila sam da je u pitanju još jedan način da se ispolji arapski način poslovanja. Ali ako šestorica partnera nisu mogla da ih nateraju da potpišu ugovor, zašto bih onda ja imala više sreće? Dohvatila sam čašu sa pivom i odlutala na terasu. Zagledala sam se u mračnu baštu koja se protezala izmeñu hotela i mora, kao što kelner reče, poput lavirinta. Staze posute belim šljunkom razdvajale su leje egzotičnih kaktusa, sočnog bilja i grmlja; u ovoj bašti pored tropskog bilja raslo je pustinjsko rastinje. Na obodu bašte koji je oivičavao plažu nalazila se ravna mermerna terasa sa ogromnim bazenom za plivanje, koji je svetlucao poput tirkiznog dragulja, jer su ispod površine bile postavljene svetiljke. Bazen je od mora razdvajao zakrivljeni, isklesani, beli zid ukrašen neobično oblikovanim lukovima kroz koje se videla zatamnjena peščana plaža i beli talasi koji su nadolazili i povlačili se. Na ivici tog čipkastog zida uzdizala se visoka kula od cigala sa kupolom u obliku glavice luka na vrhu, nalik na one sa kojih mujazini pozivaju na večernju molitvu. Upravo sam polako vraćala pogled na baštu kada sam ga ugledala. Samo na trenutak, odsjaj svetlosti sa površine bazena pronašao je paoke i krug jednog od točkova bicikla. Potom je nestao meñu rastinjem. Ukopala sam se na najvišem stepeniku, očima pretražujući baštu, bazen i plažu s druge strane i načuljivši uši. Ali ništa nisam čula. Ništa se nije pomerilo. A onda, iznenada, neko spusti šaku na moje rame. Umalo nisam iskočila iz kože. "Izvinite, gospoño", reče kelner, čudno me pogledavši. "Recepcioner želi da vas obavestim da je danas po podne pre vašeg dolaska stigla za vas pošta. Prevideo je da vam to ranije pomene." Zatim mi pruži novine u smeñoj omotnici


i koverat koji je ličio na teleks. "Želim vam prijatno veče", reče i udalji se. Ponovo pogledah prema unutrašnjosti bašte. Možda mi se to samo učinilo. Konačno, ako sam i videla ono što sam mislila da sam videla, ljudi u Alžiru voze bicikle kao i svuda u svetu. Vratila sam se do osvetljenog predvorja i sela da do kraja popijem pivo. Otvorila sam teleks, u kome je stajalo: "Pročitaj novine, deo G5." Nije bilo potpisa, ali kada sam odmotala papir pogodila sam ko mi je oboje poslao. Bilo je to nedeljno izdanje Njujork Tajmsa. Kako je samo tako brzo dopremljeno ovamo? Milosrdne sestre su se kretale čudnim i tajanstvenim putevima. Otvorih odeljak G5 i tamo naiñoh na članak o šahovskom turniru: OTKAZAN ŠAHOVSKI TURNIR ISTRAŽUJE SE SAMOUBISTVO VELEMAJSTORA Prošlonedeljnim samoubistvom velemajstora Entonija Fiskea, koje je izazvalo čuñenje u njujorškim šahovskim krugovima, sada se ozbiljno pozabavilo i odeljenje za ubistva njujorške policije. Istražni sudija izdao je danas saopštenje u kome se tvrdi da šezdeset sedmogodišnji britanski velemajstor nije mogao sam da se ubije. Smrt je nastupila kao rezultat "preloma vratnog stuba do koga je došlo usled istovremenog vršenja pritiska na kičmenu izbočinu (C7) i ispod brade." Nema načina da čovek sam to izvede "osim ako bi stajao iza vlastitih leña dok sam sebi lomi vrat", prema rečima turnirskog lekara Dr Osguda, koji je prvi pregledao Fiskea i prvi izrazio sumnju u pogledu uzroka smrti. Ruski velemajstor Aleksandar Solarin primetio je za vreme partije sa Fiskeom da je ovaj počeo "čudno da se ponaša". Sovjetska ambasada zatražila je diplomatski imunitet za kontraverznog velemajstora, koji je ponovo uzburkao duhove odbivši da ga prihvati. (Vidi članak sa str. A6) Solarin je poslednji video Fiskea živog i dao je izjavu u policiji. Sponzor turnira, Džon Hermanold, dao je izjavu za štampu u kojoj je objasnio svoju odluku o obustavljanju turnira. On je danas navodno još ustvrdio da je velemajtor Fiske već dugo imao problema sa drogom i predložio je policiji da u tom pravcu okrene istragu radi mogućih tragova koji bi razrešili ovo neobjašnjivo ubistvo. Da bi olakšali istragu, koordinatori turnira stavili su policiji na uvid imena i adrese 63 osobe, uključujući sudije i igrače, koji su prisustvovali u nedelju zatvorenom meču u Metropoliten klubu. (U narednom broju nedeljnog Tajmsa donosimo opširan tekst: "Entoni Fiske, život jednog velemajstora".) Znači maca je utekla iz vreće i odeljenje za ubistva njujorške policije počelo je da njuška unaokolo. Podiñoše me žmarci kada sam shvatila da policija sa


Menhetna ima moje ime, ali sam istog časa i odahnula jer sam znala da ne mogu ništa, osim da me izbave iz Severne Afrike. Pitala sam se da li je i Lili uspela da izbegne ispitivanje. Solarin, bez sumnje, nije. U želji da saznam nešto više o njegovom položaju, okrenuh stranu A6. Iznenadila sam se kada sam ugledala "ekskluzivni intervju" na dva stupca pod izazovnim naslovom SOVJETI PORIČU DA IMAJU IKAKVE VEZE SA SMRĆU BRITANSKOG VELEMAJSTORA. Preleteh preko naduvanih delova u kojima su Solarina opisivali kao "harizmatika" i "tajanstvenu" osobu, kao i preko sažetog prikaza njegove šahovske karijere i iznenadnog odlaska iz Španije. Iz samog intervjua saznala sam mnogo više no što sam očekivala. Kao prvo, svoju umešanost u celu stvar nije opovrgao sam Solarin. Tek sada sam shvatila da je on bio nasamo sa Fiskeom u toaletu svega nekoliko sekundi pre ubistva. Ali zato su Sovjeti to shvatili i požurili da se ograde, zatraživši diplomatski imunitet i udarivši poslovičnom pesnicom o sto. Solarin je odbio imunitet (nema sumnje da je bio upoznat sa procedurom) i izrazio želju da sarañuje sa lokalnim vlastima. Njegov odgovor na pitanje šta misli o mogućnosti da se Fiske drogirao, uspeo je da me nasmeje: "Možda je Džon (Hermanold) dobio obaveštenje iz prve ruke? Autopsijom nisu pronañene nikakve hemikalije u telu." Što će reći da je Hermanold bio ili lažov ili preprodavac. Ali kada sam pročitala opis samog ubistva onako kako je Solarin zamišljao da je izvedeno, ostala sam zapanjena. Prema njegovom vlastitom tvrñenju, praktično nije bilo načina da bilo ko uñe u toalet i ubije Fiskea osim njega samog. Nije bilo vremena i nije bilo prilike, pošto su Solarin i sudije blokirali jedini mogući put za bekstvo. Zažalila sam što nisam prikupila više podataka o rasporedu prostorija pre no što sam napustila Njujork. Još nije bilo kasno, samo sam prethodno morala da stupim u vezu sa Nimom. Mogao je svratiti do kluba i malo procunjati unaokolo. U meñuvremenu sam postala dremljiva. Moj unutrašnji časovnik obaveštavao me je da je četiri sata po podne po njujorškom vremenu, kao i da nisam spavala dvadeset četiri časa. Uzela sam ključ i poštu sa poslužavnika i ponovo izišla napolje, a zatim se stepenicama spustila u baštu. Kod obližnjeg zida pronašla sam opojno drvo krasuljka, sa lišćem koje se presijavalo crnom bojom, i visoko nadvisivalo celu baštu. Njegovi cvetovi boje voska, u obliku truba, ličili su na naopako okrenute uskršnje ljiljane i otvarali su latice na mesečini, ispuštajući težak, senzualni miris. Popeh se uz ono nekoliko stepenika do svoje sobe i otključah vrata. Lampe su već bile upaljene. Soba je bila prostrana, sa podom od pečenih glinenih pločica, sadrenim zidovima i velikim francuskim prozorima koji su gledali na more iza drveta krasuljka. Krevet je bio prekriven debelim vunenim prekrivačem nalik na jagnjeće runo, a pod malim tepihom od istog materijala; u


sobi je bilo još svega nekoliko komada nameštaja. U kupatilu su me dočekali velika kada, lavabo, toalet i bide. Bez tuša. Otvorila sam slavinu i iz nje poteče crvenkasta voda. Pustila sam je da teče nekoliko minuta, ali boja se nije promenila, niti je voda postala išta toplija. Divno. Biće baš prijatno okupati se u ledenoj rñi. Pustivši vodu da teče, vratila sam se u spavaću sobu i otvorila orman. Odeća mi je bila raspakovana i uredno smeštena unutra, a torbe nagurane na dnu. Pomislih kako ovde svi bez razlike uživaju da vam preturaju po stvarima. Ali ništa nisam imala da krijem što se moglo smestiti u kakvu ručnu putnu torbu. Naučila sam lekciju kada sam zaboravila aktovku. Podigla sam slušalicu i hotelskom telefonisti dala broj Nimovog kompjutera u Njujorku. Rekao mi je da će me pozvati kada uspostavi vezu. Skinula sam odeću i vratila se u kupatilo; u kadi je već bilo otprilike tri inča gvožña. Uzdahnula sam i zakoračila u tu užasnu masu, spustivši se u nju što sam gracioznije mogla. Telefon je zazvonio dok sam se trudila da sastružem penušavi sapun sa tela. Obmotavši se otrcanim peškirom, otkaskala sam u spavaću sobu i podigla slušalicu. "Žao mi je, gospoño", obavesti me telefonista, "ali na vašem broju niko se ne javlja." "Kako je to moguće?" želela sam da znam. "U Njujorku je beli dan. To je broj kancelarije." Osim toga, Nimov kompjuter je bio uključen dvadeset četiri sata dnevno. "Niste razumeli, gospoño, grad se ne javlja." "Grad? Grad Njujork ne odgovara?" Nisu mogli nestati s karte jedan dan po mom odlasku. "Mora da se šalite. U Njujorku ima deset miliona ljudi!" "Možda je telefonistkinja otišla na spavanje, gospoño", odvrati on mirno i razložno. "Ili pošto je još rano, možda je otišla na večeru." Bienvenue en AlgQrie, pomislih. Zahvalivši se telefonisti na trudu, spustih slušalicu i stadoh da gasim svetla po sobi. Zatim otvorih veliki francuski prozor i pustih u sobu težak miris drveta krasuljka. Stajala sam i posmatrala zvezde preko mora. Odavde su izgledale daleke i hladne poput kamenja razbacanog po tkanini ponoćno plave boje. I sama sam se osetila strašno daleko od ljudi i stvari koje sam poznavala. Tako sam, i ne osetivši, skliznula u neki drugi svet. Posle dosta vremena vratila sam se unutra i uvukla se ispod vlažnih platnenih čaršava, lagano tonući u san i posmatrajući zvezde koje su visile iznad obale afričkog kontinenta. Kada sam začula zvuk i otvorila oči u tami, prva pomisao mi je bila da još sanjam. Kazaljke na satu pored mog kreveta pokazivale su na svetlećem


brojčaniku da je dvadeset minuta posle ponoći. Ali u mom stanu u Njujorku nije bilo nikakvog sata. Lagano sam postala svesna gde se nalazim i upravo sam nameravala da se okrenem u krevetu i ponovo utonem u san kada sam ponovo začula onaj zvuk, koji je dopirao neposredno ispred prozora: lagano škripanje metalnih zupčanika bicikla. Prozore okrenute prema moru ostavila sam otvorene poput kakvog idiota. A tamo, sakrivena iza drveta tako da joj je mesečina obasjavala leña, nazirala se prilika nekog čoveka koji je jednom šakom pridržavao volan bicikla. Znači, nije mi se samo učinilo! Srce mi je udaralo lagano, ali snažno dok sam se tiho spuštala na drugu stranu kreveta i napola puzeći kroz senke krenula ka prozorima da ih zatvorim. Ubrzo sam shvatila da je to povezano s dva problema. Prvo, pojma nisam imala kako se ti prozori zatvaraju (da li uopšte imaju neke mehanizme za zatvaranje) i drugo, na sebi nisam imala ništa. Prokletstvo. Sada nisam mogla da se muvam po sobi tražeći odeću. Stigla sam do naspramnog zida, priljubila se uz njega i pokušala da napipam reze kako bih zalupila proklete prozore. Ali u tom trenutku začula sam kako šljunak škripi pod nogama prilike u senci koja je krenula ka prozoru, oslonivši prethodno bicikl o spoljašnji zid. "Nije mi palo na pamet da spavaš naga", prošaputa on. Naglasak je nedvosmisleno bio slovenski. Solarin. Osetih da mi celo telo bukti, ispuštajući toplotu u mraku. Kopile. U tom trenutku prebacio je nogu preko simsa. Blagi Bože, pa on namerava da uñe! Uzdahnuvši, poleteh prema krevetu, sa koga povukoh čaršav i obmotah ga oko sebe. "Kog ñavola ti ovde tražiš?" povikah, kad je ušao u sobu, zatvorio prozore i zabravio ih. "Zar nisi primila moju poruku?" upita on, povukavši zastore i krenuvši ka meni kroz mrak. "Znaš li ti koliko je sati?" nastavih da brbljam dok se primicao. "Kako si dospeo ovamo? Juče si bio u Njujorku..." "Isto kao i ti", primeti Solarin, upalivši svetlo. Odmerio me je od glave do pete s osmehom na usnama, a zatim nepozvan seo na ivicu kreveta kao da se nalazi u svojoj kući. "Ali sada smo oboje ovde. Sami. U šarmantnoj kući na obali mora. Baš je romantično, zar ne?" Njegove srebrnasto zelene oči svetlucale su na svetlosti lampe. "Romantično!" zapenih, dostojanstveno se još više umotavši u čaršav. "Ne želim da mi se približiš! Svaki put kada te sretnem neko odapne..." "Pazi šta govoriš", opomenu me on, "zidovi možda imaju uši. Obuci se. Povešću te negde gde ćemo moći da razgovaramo." "Mora da si poludeo", rekoh. "Ja odavde neću ni nos da promolim, a naročito ne s tobom! I još nešto...." Ali on je lagano ustao i krenuo ka meni zgrabivši


jednom šakom čaršav kao da namerava da ga odmota sa mene. Posmatrao me je iskrivivši usta u osmeh. "Obuci se da te ne bih ja oblačio", reče. Osetih kako mi se krv uzburkava. Siñoh s kreveta i uputih se ka ormanu što sam dostojanstvenije mogla, a zatim izvukoh iz njega nešto odeće. Potom se žurno povukoh u kupatilo da se presvučem. Kada sam zalupila vrata, u meni je već sve ključalo. To kopile je mislilo da može samo tako iskrsnuti, nemilosrdno me probuditi i zastrašiti... Samo da nije tako prokleto dobro izgledao. Ali šta je želeo? Zašto me je pratio unaokolo... prešao je pola sveta? Takoñe sam se pitala šta će mu bicikl? Obukla sam farmerke i široki, crveni, kašmirski džemper, a na noge obula stare, iznošene espadrile. Kada sam izišla, Solarin je sedeo meñu izgužvanim čaršavima i igrao šah na Lilinoj portabl ploči koju je, nema sumnje, pronašao preturajući po mojim stvarima. Podigao je pogled i osmehnuo se. "Ko pobeñuje?" upitah. "Ja", odvrati on ozbiljno. "Ja uvek pobeñujem." Zatim je ustao, još jednom osmotrio poziciju na tabli, pa se uputio do ormana iz koga je izvukao sako koji mi je čak pridržao. "Izgledaš veoma lepo", polaska mi on. "Nisi onako privlačna kao kada sam došao, ali bar si primerenije obučena za ponoćnu šetnju po plaži." "Lud si ako misliš da ću šetati s tobom po pustoj plaži." "Nije daleko", nastavi on, uopšte ne obraćajući pažnju na moje reči. "Vodim te u kabare na plaži. Služe čaj od nane i zabavljaju goste trbušnim plesom. Dopašće ti se, draga moja. U Alžiru su žene možda pod velom, ali zato su trbušni igrači muškarci!" Zavrteh glavom i krenuh za njim. Vrata je zaključao ključem koji je bespravno prisvojio. Zatim ga je spustio u džep. Mesečina je bila dosta jaka i na njoj je Solarinova kosa postala srebrna, a oči providne. Koračali smo duž uske prevlake plaže i posmatrali svetlucavu krivinu obale koja se protezala sve do Alžira. Talasi su nežno udarali o tamni pesak. "Da li si pročitala novine koje sam ti poslao?" upita on. "Ti si ih poslao? Ali zašto?" "Želeo sam da saznaš da su otkrili da je Fiske bio ubijen. Upravo onako kao što sam ti rekao." "Fiskeova smrt nema nikakve veze sa mnom", primetih, tresući nogama ne bih li izbacila pesak iz cipela. "Koliko puta sam ti već kazao da sve to ima veze s tobom. Ne misliš valjda da sam prevalio šest hiljada milja da bih virio kroz prozor tvoje spavaće sobe?" upita on pomalo nestrpljivo. "Rekao sam ti da ti preti opasnost. Moj engleski nije savršen, ali izgleda da ga govorim bolje no što si ti u stanju da shvatiš." "Jedina osoba od koje mi izgleda preti opasnost jesi ti", obrecnuh se. "Otkud


znam da nisi ubio Fiskea? Poslednji put kada sam te videla, ako se toga sećaš, ukrao si mi aktovku i ostavio me sa telom šofera mog prijatelja. Otkud znam da nisi i Sola ubio, a mene ostavio na mestu zločina?" "Sola jesam ja ubio", priznade tiho Solarin. Kada sam se ukopala u pesku, on se znatiželjno zagleda u moje lice. "Ko je drugi to mogao da učini?" Ostala sam bez reči. Stopala su mi se ukopala u tle, a krv sledila. Ovom usmaljenom plažom šetala sam s jednim ubicom. "Trebalo bi da mi zahvališ", nastavio je da govori Solarin, "što sam poneo tvoju aktovku. Da sam je ostavio, bila bi osumnjičena za ubistvo. Dobrano sam se namučio da ti je vratim." Njegov stav me je razbesneo. Pred očima mi je stalno bilo Solovo bledo lice na onoj kamenoj ploči, a sada sam još doznala da ga je Solarin tamo smestio. "E baš ti hvala", rekoh besno. "Kako to, do ñavola, misliš, jednostavno si ubio Sola? Otkud ti pravo da me dovedeš ovamo i hladnokrvno mi saopštiš da si ubio nevinog čoveka?" "Spusti glas", opomenu me Solarin, zagledavši se u mene čeličnim pogledom i ščepavši me za ruku. "Da li bi više volela da je on ubio mene?" "Sol?" upitah, želeći da to zvući što prezrivije. Otresoh njegovu šaku s moje ruke i krenuh nazad, ali Solarin me ponovo ščepa i okrenu. "Tebe štititi, kao što biste vi Amerikanci rekli, postaje sve zaguljenije", reče. "Meni zaštita nije potrebna, najlepše hvala", obrecnuh se. "A najmanje mi je potrebna zaštita jednog ubice. Zato se lepo vrati i reci onome ko te je poslao..." "Slušaj", poče divlje Solarin. Zatim mi spusti šake na ramena. Trljao mi je ramena pokretima koji su ličili na škrgutanje zuba, zagledan u mesec i duboko dišući. Sigurno je brojao do deset. "Slušaj", ponovi on, ovoga puta mnogo smirenije. "Šta bi rekla da ti saopštim da je Sol ubio Fiskea? Da sam ja to jedini mogao znati i da me je Sol zbog toga proganjao? Da li bi me tada saslušala?" Njegove bledozelene oči upitno su proučavale moje, ali ja nisam mogla da razmišljam? U umu mi je vladao haos. Sol, ubica? Zatvorila sam oči i pokušala da razmišljam, ali i dalje mi ništa pametno nije padalo na pamet. "Okej, pucaj", rekoh... na tren zažalivši zbog izbora reči. Solarin mi se nasmeši. Čak i na mesečini njegov je osmeh zračio. "Onda ćemo morati da nastavimo šetnju", reče on, zadržavši jednu šaku na mom ramenu i povevši me dalje duž plaže. "Ne mogu da razmišljam, govorim, igram šah... ako se ne krećem." Nekoliko trenutaka koračali smo u tišini, dok je on razmišljao kako da počne. "Mislim da će biti najbolje da krenem od početka", konačno izusti Solarin. Samo klimnuh, odobravajući mu da nastavi. "Kao prvo, treba da ti je jasno da me turnir na kome si me videla da igram nije nimalo zanimao. To je sredila moja vlada kako bi na neki način opravdala


moj dolazak u Njujork gde me je čekao neodložan posao." "Kakav posao?" upitah. "Stići ćemo i do toga." Koračali smo po pesku, izbegavajući talase, kada se Solarin iznenada sagnu i podiže malu, tamnu školjku napola zarivenu u pesak. Na mesečini se presijavala opalnim sjajem. "Život svuda postoji", promrmlja on, pruživši mi tananu školjku. "Čak i na dnu mora. A čovečja glupost ga svuda uništava." "Tu tvrdnju nećeš poreći lomeći ljudima vratove", istaknuh ja. "Jesi li ti profesionalni ubica? Kako možeš provesti s čovekom u sobi pet minuta i srediti ga?" Bacih školjku što sam dalje mogla u talase. Solarin uzdahnu i mi nastavismo šetnju. "Kada sam shvatio da Fiske vara na turniru", nastavi on posle duže pauze, pomalo napetim glasom, "želeo sam da saznam ko ga je na to navukao i zašto." Znači, Lili je što se toga tiče bila u pravu, pomislih. Ali ništa ne rekoh. "Nagañao sam da se iza toga krije još neko, pa sam prekinuo igru i sledio ga do kupatila. Priznao mi je ono što sam već naslućivao, ali još i mnogo više od toga. Kazao mi je ko se krio iza svega. I čemu je sve to trebalo da posluži." "Ko?" "Nije rekao ime. Ni sam ga nije znao. Ali kazao mi je da je čovek koji mu je zapretio znao da ću ja učestvovati na turniru. Samo je jedan čovek znao da dolazim: čovek s kojim se moja vlada dogovorila oko svega. Sponzor turnira..." "Hermanold!" povikah. Solarin klimnu i nastavi. "Fiske mi je takoñe kazao da Hermanold, ili njegove veze, tragaju za formulom u koju sam se šale radi kladio u Španiji. Rekao sam da ću svakome ko me pobedi otkriti tajnu formulu - pa su te budale, smatrajući da ponuda i dalje važi, odlučile da mi za protivnika nametnu Fiskea i to tako da on sigurno dobije partiju. U slučaju da išta poñe naopako za vreme meča, verujem da je Hermanold sredio da se nañe sa Fiskeom u muškom toaletu Kanadskog kluba, gde ih niko ne bi video..." "Ali Hermanold uopšte nije imao nameru da se nañe tamo sa Fiskeom", stadoh da nagañam. Delići su počeli da se uklapaju, ali još nisam mogla da sagledam celu sliku. "Dogovorio se s nekim drugim da se nañe sa Fiskeom, to hoćeš da kažeš. Nekim čije odsustvo neće pasti u oči onima koji su pratili meč?" "Tačno", složi se Solarin. "Ali nisu očekivali da ću ja krenuti za Fiskeom. Bio sam mu za petama kada je ušao. Njegov ubica, sakriven u hodniku, mora da je čuo svaku reč koju smo izgovorili. Više nije bilo dovoljno samo da pripreti Fiskeu. Igra je bila gotova. Morao ga se rešiti i to odmah." "Uklonjiti ga iz predostrožnosti", rekoh. Zagledala sam se u mračno more i zamislila. Možda se sve upravo tako odigralo, bar taktički. I ja sam imala nekoliko delića za koje Solarin nije mogao znati. Na primer, Hermanold nije očekivao da se Lili pojavi na meču, jer im nikada nije prisustvovala. Ali kada


smo Lili i ja stigle u klub, Hermanold je navaljivao da ostane i veoma se uznemirio kada je pripretila da će otići (kolima i sa šoferom). Njegovo ponašanje može se objasniti na više načina, ako je računao na to da Sol obavi neki posao. Ali zašto Sol?... Možda je Sol znao više o šahu nego što sam ja mislila. Možda je on bio taj koji je, sedeći u kolima, preko predajnika Fiskeu dojavljivao poteze! Kada smo već kod toga, koliko sam ja uopšte poznavala Harijevog šofera? Solarin mi je zatim prepričao šta se dogañalo za tablom - kako je prvi put primetio prsten na Fiskeovom prstu, kako ga je sledio do muškog toaleta preko puta, kako je saznao za Fiskeove veze u Engleskoj i šta im je bio cilj. Kako je zatim pobegao iz prostorije kada je Fiske skinuo prsten, misleći da je u njemu eksploziv. Iako je znao da Hermanold stoji iza Fiskeovog dolaska na turnir, Hermanold nije mogao ubiti Fiskea i uzeti prsten iz lavaboa. Ja sam bila svedok da nije napuštao Metropoliten klub. "Sol nije bio u kolima kada smo se Lili i ja vratile", nevoljno priznadoh. "Bio je u prilici da to učini, mada nemam pojma kakav bi motiv za to mogao imati... U stvari, ako je suditi na osnovu tvog opisa dogañaja, on čak nije ni mogao izići iz Kanadskog kluba i vratiti se u kola, pošto ste ti i sudije blokirale jedini izlaz. To bi moglo objasniti njegovo odsustvo kada smo ga Lili i ja tražile." To bi objasnilo i malo više od toga. Objasnilo bi one metke ispaljene u naša kola! Ako je Solarinova priča mogla da zadrži vodu i ako je Hermanold unajmio Sola da se reši Fiskea, nije mogao dozvoliti da se Lili i ja vratimo u klub tražeći šofera! Ako se vratio u prostoriju gde se održavao meč i video nas kako neodlučno stojimo pored kola, morao je učiniti nešto da nas zaplaši i otera! "Znači, Hermanold se popeo do prostorije gde se igrao meč dok je ova bila prazna, izvukao pištolj i pucao u naša kola!" povikah, ščepavši Solarina za ruku. Zapanjeno je zurio u mene, pitajući se kako sam došla do tog zaključka. "To bi takoñe objasnilo zašto je Hermanold izjavio novinarima da se Fiske drogirao", dodadoh. "Želeo je da odvrati pažnju od sebe i svrati je na nekog bezimenog preprodavca droge!" Solarin poče da se smeje. "Poznajem momka po imenu Brodski koji bi te odmah primio u službu", reče. "Um ti je programiran za špijunažu. Sada kada znaš sve što ja znam, hajdemo na piće." Na suprotnom kraju dugačke okuke koju je pravila plaža, počela sam da nazirem veliki šator podignut na pesku, čiji su se obrisi ocrtavali na treperavoj svetlosti svetiljki. "Samo malo", rekoh i dalje ga držeći za ruku. "Pod pretpostavkom da je Sol zaista sredio Fiskea, još nam je ostalo nekoliko pitanja bez odgovora. Kakvu si to formulu imao u Španiji za koju tvrdiš da je toliko žele? Zbog kakvog si posla došao u Njujork? I kako je to Sol iskrsnuo u Ujedinjenim Nacijama?" Veliki šator na crveno-bele pruge sve se jasnije nazirao na plaži; središnja


motka bila je visoka možda i trideset stopa. Na ulazu su se nalazile dve velike palme u saksijama, a dugački tepih sa plavim i zlatnim arabeskama bio je prostrt preko peska i celom dužinom natkriven labavim platnom, okrtenutim prema moru. Krenusmo ka ulazu. "Trebalo je da se sastanem sa vezom u Ujedinjenim Nacijama", reče Solarin. "Nisam znao da me Sol prati... dok se ti nisi isprečila izmeñu nas." "Znači, ti si čovek na biciklu!" povikah. "Ali odeća ti je bila..." "Sreo sam se sa vezom", prekide me on. "Videla je da me slediš, a Sol je bio na nekoliko koraka iza tebe..." (Znači, ona starica koja je hranila golubove bila je njegova "poslovna" veza!) "Uplašili smo ptice kao kamuflažu", nastavi Solarin, "i ja sam se sakrio ispod stepenica iza UN dok nisi prošla. Zatim sam se istim putem vratio da bih našao Sola. On je ušao u zgradu, ali nisam znao gde je. Skinuo sam trenerku u liftu koji je vodio naniže, a ispod nje sam imao drugo odelo. Kada sam se vratio liftom gore, video sam te kako ulaziš u sobu za meditaciju. Nisam imao pojma da je Sol već unutra... čuo je svaku reč koju smo izgovorili." "U sobi za meditaciju?" uzviknuh. Sada smo bili na svega nekoliko jardi od šatora, odeveni u farmerke i džempere; delovali smo prilično neuredno. Ali koračali smo prema ulazu kao da limuzinom stižemo pred El Maroko. "Draga moja", nastavi Solarin, pomilovavši me po kosi kao što je to Nim ponekad činio, "veoma si naivna. Mada ti možda nisi shvatala moja upozorenja, nema sumnje da su Solu bila sasvim jasna. Kada si otišla, a on se pojavio iza one kamene ploče i napao me, znao sam da je dovoljno toga čuo što je i tvoj život dovodilo u opasnost. Poneo sam tvoju aktovku kako njegove kohorte ne bi saznale da si tamo bila. Kasnije mi je moja poslovna veza u hotelu doturila poruku kako da ti je vratim." "Ali kako je ona znala..." počeh. Solarin se osmehnu i ponovo se poigra mojom kosom; zatim nam je prišao majordom i poželeo dobrodošlicu. Solarin mu dade novčanicu od sto dinara. I majordom i ja smo ga u čudu pogledali, budući da smo bili u zemlji u kojoj je pedeset centi važilo za dobru napojnicu; očigledno ćemo dobiti najbolji sto. "U srcu sam kapitalista", prošaputa mi Solarin na uvo dok smo, sledeći čoveka, prolazili kroz otvor na šatoru, obrevši se odjednom u ogromnom kabareu. Ceo pod, dokle je pogled sezao, bio je prekriven slamom razastrtom po pesku. Preko nje bili su prebačeni veliki persijski tepisi živopisnih boja po kojima su tu i tamo bili razbacani debeli jastuci ukrašeni ogledalcima i izvezeni veličanstvenim crtežima. Stolove su razdvajale oaze od palmi u saksijama, izmešane sa bogatim buketima paunovog i nojevog perja koje je svetlucalo na prigušenoj svetlosti. Tu i tamo, sa motki koje su pridržavale šator klatile su se mesingane svetiljke ukrašene reljefnim crtežima, bacajući čudne svetlosne šare


preko treperavih ogledalca na jastucima. Imali ste utisak kao da ste ušli u kaleiodoskop. U središtu se nalazila velika kružna pozornica sa reflektorima i skupinom muzičara koji su svirali neku divlju, pomamnu muziku kakvu nikada ranije nisam čula. Imali su dugačke, ovalne, mesingane bubnjeve, velike gajde od životinjske kože sa kojih je još visilo krzno, flaute, klarinete i sve vrste zvončića. Muzičari su plesali unaokolo, praveći čudne kružne korake. Solarin i ja smo utonuli u gomilu jastuka u blizini bakarnog stola ispred same pozornice. Glasna muzika nije mi dozvoljavala da ga išta pitam, pa sam se prepustila razmišljanju, dok je on izvikivao porudžbinu u uvo kelneru koji je upravo naišao. Kakvu je to formulu Hermanold želeo? Ko je bila žena koja je hranila golubove i kako je znala gde me Solarin može naći kako bi mi vratio aktovku? Kakvim je poslom Solarin došao u Njujork? Ako je Sol poslednji put viñen na kemenoj ploči, kako je isplivao u Ist Riveru? I konačno, kakve je to sve veze imalo sa mnom? Piće nam je posluženo upravo u trenutku kada su muzičari odlučili da naprave pauzu. Dve velike čaše amareta, zagrejane kao što se to radi sa rakijom, poslužene su sa loncem čaja sa dugačkim grlićem. Klener nam je sipao čaj u čaše, držeći ih daleko od sebe i balansirajući njima na malenim tanjiričima. Tečnost koja se pušila tekla je kroz vazduh iz grlića do čaše; nijedna kap se nije prosula. Kada se kelner udaljio, Solarin mi nazdravi čajem od nane. "Za igru", reče on uz tajanstveni osmeh. Krv mi se sledila. "Pojma nemam o čemu govoriš", slagah, pokušavši da se setim šta mi je Nim rekao o tome kako svaki napad treba iskoristiti. Šta li je on znao o toj prokletoj igri? "Svakako da znaš, draga moja", reče on nežno, podigavši moju čašu i prinevši mi njen rub usnama. "Da ne znaš, ne bih sedeo ovde s tobom i pio." Dok se ćilibarna tečnost slivala niz moje grlo, malo mi je dospelo i na bradu. Solarin se nasmešio i obrisao je jednim prstom, vrativši potom čašu na poslužavnik. Nije gledao u mene, ali toliko se primakao da sam mogla čuti svaku reč koju je prošaputao. "Najopasniju igru koja se može zamisliti", promrmlja on tako tiho da nas niko nije mogao ćuti, "a mi smo izabrani, oboje, za odreñene uloge..." "Kako to misliš - izabrani?" upitah, ali pre no što je uspeo da odgovori, zaglušiše nas činjele i talambasi, najavivši povratak muzičara na pozornicu. Za njima su pristigli i igrači u tunikama od bledoplavog somota, nalik na kozačke, i u pantalonama zataknutim u visoke čizme i našušurenim oko kolena. U struku su bili opasani nekoliko puta upletenim konopcima sa kićankama na krajevima kojima su zamahivali pokrećući bokove i koje su ih lupkale kada su se kretali unaokolo u sporom, egzotičnom ritmu. Iz klarineta i trščanih frula


izvijala se muzika nalik na melodiju koja nagoni kobru da se izdigne iz korpe u obliku krutog stuba koji se lagano zanosi. "Da li ti se dopada?" šapatom me upita Solarin. Potvrdno klimnuh. "To je muzika Kabila", obavesti me on, dok je muzika tkala ustrojstva oko nas. "Sa visokih atlaških planina koje se protežu kroz Alžir i Maroko. Pogledaj središnjeg igrača. Primećuješ da ima plavu kosu i svetle oči? Nos kao u sokola, snažnu bradu nalik na profile sa starih rimskih novčića. To su odlike Kabila; nemaju ničeg zajedničkog sa Beduinima..." Iz publike je ustala neka starija žena i igrajući stigla do pozornice, na veliko zadovoljstvo prisutnih, koji su stali da mjauču, što mora da je značilo isto što i na svakom drugom jeziku. Uprkos njenom dostojanstvenom izgledu, dugačkoj, sivoj odori sa raznobojnim umecima i krutim, platnenim velom, korak joj je bio lak i zračila je senzualnošću koja nije nedostajala ni muškim igračima. Plesali su oko nje, uvijajući bokovima od nje i prema njoj, tako da su je rese sa njihovih tunika ovlaš dodirivale kao da je miluju. Publiku je ponela ova predstava; još veće uzbuñenje nastalo je kada je dostojanstvena, sedokosa žena spiralno krenula ka vodećem igraču, izvukavši iz nabora haljine nekoliko novčanica i zatakavši ih diskretno izmeñu konopaca njegovog opasača, sasvim blizu prepona. Zarad publike on značajno zakoluta očima prema tavanici i široko se osmehnu. Prisutni poskakaše na noge, pomamno udarajući šakama u taktu muzike, koja je postajala sve neobuzdanija, dok se žena, igrajući, približavala ivici pozornice, praveći kružne korake. Na samoj ivici, dok joj je svetlost udarla u leña, sa visoko podignutim rukama kojima je pljeskala u ritmu pozdravnog flamenga, okrenula se prema nama...i ja sam se sledila. Brzo pogledah Solarina, koji me je pažljivo posmatrao. U istom trenutku kada je žena, ta tamna silueta naspram srebrne svetlosti, sišla sa pozornice, progutala ju je tama puna ljudi, nojevog perja i palminog lišća. Palme su se njihale u svetlucavom odblesku svetlosti iz sićušnih ogledala. Solarinov stisak bio je kao od čelika. Stajao je sasvim priljubljen uz mene. "Pusti me", prosiktah kroz stisnute zube, jer nas je nekoliko ljudi za obližnjim stolovima nehotično pogledalo. "Rekoh ti da me pustiš! Znaš li ti ko je to bio?" "A ti?" prosikta on u moje uvo. "Prestani da privlačiš pažnju!" Kada je video da ne nameravam da prestanem da se otimam, zagrlio me je snažno kao da će me ugušiti, što je trebalo da liči na vatreni zagrljaj. "Navući ćeš nam neku nevolju na vrat", šaputao mi je usana priljubljenih uz uvo tako da sam mogla da osetim njegov dah: mešavinu nane i badema. "Kao što si to učinila kada si se pojavila na šahovskom turniru... kao kada si me pratila do Ujedinjenih Nacija. Nemaš pojma koliko je rizikovala da doñe ovamo da te vidi. Niti kako se bezdušno poigravaš tuñim životima."


"Ne, to nije tačno!" gotovo da sam povikala, jer me je sve bolelo od njegovog zagrljaja. Plesači su se i dalje uvijali na pozornici u taktu divlje muzike, koja nas je zapljuskivala u ritmičnim talasima. "Ali to je bila gatara i ja nameravam da je pronañem!" "Gatara?" ponovi zbunjeno Solarin, ali ne popusti stisak. Njegove oči zagledane u moje bile su zelene poput dubokog, dubokog mora. Svako ko nas je posmatrao pomislio bi da smo ljubavnici. "Ne znam da li se bavi gatanjem", reče on, "ali siguran sam da poznaje budućnost. Ona me je pozvala u Njujork. Ona me je poslala za tobom u Alžir. Ona je ta koja te je izabrala..." "Izabrala!" ponovih. "Za šta me je to izabrala? Ja čak ni ne poznajem tu ženu!" Solarin popusti stisak. Muzika se uvijala oko nas poput pulsirajuće, ozvučene izmaglice; ovog puta me ščepa za zglavak. Okrenuvši mi dlan nagore, on pritisnu usne na početku dlana tamo gde krv pulsira najbliže površini kože. Na trenutak osetih kako mi se krv uzburkava i juri mojim venama. On zatim podiže glavu i zagleda mi se u oči. Kada sam mu uzvratila pogled, osetila sam slabost u nogama. "Pogledaj", prošaputa on i ja shvatih da prstom prati neki crtež u osnovi moga dlana. Lagano spustih pogled, ne želeći da u tom trenutku sklonim pogled s njega. "Pogledaj", prošaputa on ponovo, dok sam zurila u zglob. U mesto gde je velika plava arterija pulsirala od pristigle krvi i gde su dve izukrštane linije kao dve zagrljene zmije obrazovale broj osam. "Izabrana si da otkriješ formulu", reče on tiho, jedva pokrečući usne. Formulu! Zadržah dah, dok me je on posmatrao prodornim pogledom. "Kakvu formulu?" začuh samu sebe kako šapućem. "Formulu Osmice..." poče on, ali u istom trenutku se ukoči, a lice mu se ponovo pretvori u masku; na brzinu je pogledao preko mog ramena, usredsredivši se na nešto iza mojih leña. Pustio mi je zglavak i zakoračio unazad, dok sam se ja okretala. Muzika je i dalje odzvanjala u prvobitnom ritmu, a plesači su se uvijali u pomamnom plesu. Na drugom kraju pozornice, naspram svetlucavog sjaja reflektora, posmatrala nas je neka prilika iz senke. Dok je reflektor sledio zakrivljenost pozornice, prateći igrače, obasjao je na trenutak i tu mračnu spodobu. Bio je to Šarif! Klimnuo mi je učtivo, pre no što je svetlost nastavila dalje. Brzo sam vratila pogled na Solarina. Na mestu gde je stajao pre samo jednog trenutka, lagano se njihao palmin list.


14. OSTRVO Jednoga dana tajanstvena kolonija napustila je Španiju i naselila se na jezičku zemlje na kome je ostala do današnjih dana. Niko nije znao odakle su došli i govorili su nepoznatim jezikom. Jedan od poglavica koji je razumeo provansalski, zamolio je marsejsku opštinu da im podari taj ogoljeni i pusti rt na koji su, poput mornara iz davnina, nasukali svoje brodove... 'Grof od Monte Krista', Aleksandar Dima, opis Korzike Slutim da će jednoga dana ovo malo ostrvo zapanjiti Evropu. 'Društveni ugovor', Žan-Žak Ruso, opis Korzike PARIZ 4. SEPTEMBAR 1792. Nešto malo posle ponoći, Mirela je napustila Taljeranovu kuću pod okriljem mraka i nestala u zagušljivoj, baršunastoj, toploj, pariskoj noći. Kada mu je postalo jasno da je ne može sprečiti da ode, Taljeran joj je obezbedio snažnog, zdravog konja iz svoje štale i izvesnu svotu novca koju su uspeli da sakupe u taj pozni čas. Odevena u raznorazne delove livreje koje je Kurtijad za nju prikupio kako bi je što bolje prerušili, skupljene kose u rep i blago napuderisane kao u dečaka, bez problema je prošla kroz dvorište za poslugu i nastavila mračnim ulicama Pariza u pravcu barikada u Bulonjskoj šumi - na putu za Versaj. Nije smela dozvoliti Taljeranu da je prati. Njegov aristokratski profil poznavao je celi Pariz. Štaviše, otkrili su da propusnice koje mu je Danton poslao važe tek od četrnaestog septembra - što je značilo da će moći da ih upotrebi tek za desetak dana. Svi su se složili da je jedino rešenje bilo da Mirela poñe sama, da Moris ostane u Parizu kao da se ništa nije dogodilo, a Kurtijad da krene iste noći sa sanducima knjiga i da na La Manšu sačeka dok ne bude mogao da upotrebi propusnicu i preñe u Englesku. Dok je njen konj sam birao put kroz mračne, uske ulice, Mirela je konačno mogla da razmisli o opasnom zadatku koji ju je čekao. Od trenutka kada se unajmljena kočija zaustavila pred kapijom zatvora l'Abe, zahvatili su je i poneli dogañaji koji su joj ostavili tek toliko vremena da reaguje instinktivno. Užas Valentininog pogubljenja, iznenadni strah za vlastiti život dok je jurila zapaljenim ulicama Pariza, Maraovo lice i grimase posmatrača koji su prisustvovali masakru... sve je to podsećalo na trenutno podizanje poklopca


sa tanke opne civilizacije kako bi ispod te krhke pokorice na trenutak ugledala užas onog životinjskog u ljudima. Od tog trenutka, vreme je stalo i oslobodili su se dogañaji koji su je progutali poput divljeg požara. Posle svakog talasa koji bi nasrnuo na nju u njoj bi se uskovitlala osećanja koja nikada do tada nije iskusila. Ta je strast još gorela u njoj nalik tamnom plamenu - plamenu koji se samo još više razbuktao tokom onih nekoliko sati koje je provela u Taljeranovom zagrljaju. Plamenu koji je u njoj zapalio želju da se dočepa figura Monglanske garniture. Činilo joj se kao da je večnost prošla od onog trenutka kada je ugledala Valentitnin blistavi osmeh na suprotnom kraju dvorišta. A protekla su samo trideset dva časa. Trideset dva, pomisli Mirela dok se kretala pustim ulicama, sama: toliko ima i figura na šahovskoj tabli. Toliko mora da ih sakupi da bi razrešila zagonetku - i da bi osvetila Valentinu. Prolazeći uskim sporednim ulicama Pariza na putu za Bulonjsku šumu, srela je svega nekoliko prolaznika. Čak i ovde van grada, na punoj mesečini, iako još daleko od barikada, putevi su bili gotovo prazni. Do sada je većina Parižana saznala za masakre po zatvorima, koji su još trajali, te je odlučila da ostane u reletivnoj sigurnosti svojih domova. Iako joj je cilj bio da preko Liona, koji se nalazio jugoistočno od Pariza, stigne do marsejske luke, Mirela je imala razloga što je krenula na zapad, prema Versaju. Tamo se nalazio samostan Sen-Sir: samostanska škola koju je u prošlom veku osnovala madam de Mentenon, supruga Luja XIV, kako bi se u njoj mogle školovati ćerke plemića. Nastojnica Monglana zaustavila se u SenSiru na putu za Rusiju. Možda će tamošnja proktorka pružiti Mireli utočište - pomoći joj da stupi u vezu sa Nastojnicom Monglana kako bi došla do novca koji joj je bio potreban možda bi mogla i da joj pomogne da pobegne iz Francuske. Ugled monglanske nastojnice bio je jedina propusnica za slobodu koju je Mirela imala. Molila se da ona stvori čuda. Barikade u Bulonjskoj šumi bile su podignute od kamenja, vreća zemlje i polomljenog nameštaja. Mirela je već nazirala Plas ispred njih, puno ljudi sa volovskim zapregama, kočijama, i životinjama, koji su čekali da pohrle napolje čim se kapije otvore. Približivši se Plasu, ona sjaha i ostade u senci konja, kako treperava svetlost baklji koje su osvetljavale mesto ne bi ugrozila njen trud da se preruši. Kod barikade je došlo do nekog komešanja. Povevši konja za uzde, Mirela se umeša u veliku skupinu koja je ispunjavala Plas. Na suprotnoj strani mogla je pri svetlosti baklji da vidi vojnike kako se veru po barikadama i uklanjaju ih. Neko se s druge strane približavao. U Mirelinoj blizini šetkala je unaokolo skupina mladića istežući vratove ne bi


li videli šta se zbiva. Bilo ih je više od deset i svi su bili odeveni u čipku, somot i sjajne, visoke čizme izlepljene svetlucavim staklićima nalik na drago kamenje. To je bila jeunesse dorQe, "pozlaćena mladež", na koju joj je Žermen de Stal tako često skretala pažnju u Operi. Mirela je čula kako se naglas žale mešovitoj gomili plemića i seljaka koji su ispunjavali Plas. "Ova revolucija postala je nepodnošljiva!" povika jedan. "Zaista nema nikakvog razloga da se francuski grañani drže u zatočeništvu sada kada su oni odvratni Prusi proterani." "Hej, soldat!" povika drugi, mašući čipkanom maramicom vojniku na barikadama visoko iznad njih. "U Versaju nas čeka društvo! Koliko još dugo treba da budemo strpljivi?" Vojnik uperi bjonet prema maramici koja se vijorila i ona istog časa nestade s vidika. Meñu ljudima doñe do komešanja i nagañanja ko će proći kroz barikade. Svi su znali da drumski razbojnici haraju putevima u svim šumskim oblastima. "Noćne posude", skupine samopostavljenih inkvizitora, putovale su drumovima u čudno oblikovanim vozilima po kojima su i dobili nadimak. Iako nisu za to bili službeno ovlašćeni, nije im nedostajalo žara kao ni novopostavljenim grañanima Francuske - zaustavljali su putnike, poput skakavaca preturali po kočijama, zahtevali da vide dokumenta, a ako im se putnikovi odogovori ne bi dopali, "grañanina bi uhapsili". A da bi uštedeli sami sebi trud, ponekad bi ga jednostavno obesili o najbliže drvo kao opomenu drugima. Barikade se otvoriše i unutra uñe skupina prašnjavih fijakera i otvorenih kočija. Gomila sa trga se okupi oko njih u želji da sazna bilo šta od umornih putnika koji su upravo pristigli. Držeći uzde svoga konja, Mirela poñe prema prvoj poštanskoj kočiji čija su se vrata upravo otvarala. Jedan mladi vojnik, odeven u uniformu skarletne i tamnoplave boje, skoči meñu okupljene kako bi pomogao kočijašu da skine kutije i sanduke sa krova poštanske kočije. Mirela je bila dovoljno blizu tako da je primetila da je bio veoma mlad i neobično zgodan. Dugačka, kestenjasta kosa nije mu bila povezana i slobodno je lepršala, lupkajući ga po ramenima. Njegove krupne, tamne, plavosive oči, osenčene gustim trepavicama, samo su pojačavale bledu providnost njegove kože. Imao je šiljat rimski nos povijen naniže. Njegove predivno oblikovane usne, prezrivo se izviše kada osmotri bučnu skupinu, a potom joj okrenu leña. U narednom trenutku videla ga je kako pomaže nekom da iziñe iz kočije; na vratima se pojavila prelepa devojčica kojoj nije bilo više od petnaest godina i koja je bila tako bleda i krhka da se Mirela istog časa uplašila za nju. Devojčica je toliko ličila na vojnika da je Mirela bila ubeñena da su brat i sestra, a nežnost s kojom joj je pomagao da iziñe iz kočije samo je to potvrñivala. Oboje su bili nežni, ali skladno grañeni. Sačinjavali su romantični par, pomisli Mirela - poput junaka i junakinje iz kakve bajke.


Svi putnici koji su izišli iz kočija izgledali su potreseni i zaplašeni dok su pokušavali da otresu svoju putničku odeću, ali niko više od mlade devojke pored Mirele, koja je bila bleda poput lista hartije i tresla se kao da će se svakog časa onesvestiti. Vojnik je pokušavao da je provede kroz obruč okupljenih ljudi kada jedan starac pored Mirele ispruži šaku i ščepa ga za mišicu. "Kakvo je stanje na Versajskom putu, prijatelju?" upita on. "Ne bih noćas pokušao da stignem do Versaja", odvrati učtivo vojnik, ali dovoljno glasno da su ga svi mogli ćuti. "Noćnih posuda ima posvuda i moja sestra je veoma potresena. Na putu smo proveli gotovo osam sati, jer su nas zaustavili desetak puta od kada smo napustili Sen-Sir..." "Sen-Sir!" povika Mirela. "Dolazite iz Sen-Sira? A ja sam se upravo tamo uputila!" U tom trenutku i vojnik i njegova sestra okrenuše se ka Mireli i devojčicine oči se razrogačiše. "Ali... pa to je dama!" povika devojčica, zureći u Mirelin kostim i napuderisanu kosu. "Dama odevena kao muškarac!" Vojnik odmeri Mirelu. "Znači, krenuli ste za Sen-Sir?" upita on. "Nadam se da niste nameravali da ostanete u samostanu!" "Dolazite li iz samostanske škole u Sen-Siru?" upita ona. "Moram tamo stići i to još noćas. Veoma je važno. Morate mi reći kako stvari tamo stoje." "Ne smemo se ovde zadržavati", odvrati vojnik. "Mojoj sestri nije dobro." I prebacivši njihovu jedinu torbu preko ramena, on stade da krči put kroz gomilu. Mirela ih je sledila, vukući dizgine svoga konja. Kada svo troje stigoše do kraja okupljene svetine, devojčica se okrenu i pogleda Mirelu svojim tamnim očima. "Mora da imate veoma jak razlog što želite još noćas da stignete do SenSira", reče ona. "Drumovi nisu bezbedni. Hrabri ste kada ste sami, iako ste žena, krenuli na put, u ovakva vremena." "Čak i na ovako izvrsnom konju", složi se vojnik, lupnuvši Mirelinog konja po sapima, "makar i prerušeni. Da nisam uzeo odsustvo kada su zatvorili samostansku školu kako bih Mariju-Anu otpratio kući..." "Zatvorili su Sen-Sir?!" povika Mirela, ščepavši ga za ruku. "Znači, propala je i moja poslednja nada!" Mala Marija-Ana pokuša da uteši Mirelu, dodirnuvši joj šaku. "Da li ste imali prijatelje u Sen-Siru?" upita je ona zabrinuto. "Nekog od porodice? Možda nekog koga sam znala..." "Htela sam tamo da potražim utočište", poče Mirela, ne znajući koliko može da otkrije ovim strancima. Ali nije imala puno izbora. Ako je škola bila zatvorena, propao je njen jedini plan i morala je stvoriti drugi. Više nije bilo važno kome će se poveriti, jer je bila krajnje očajna. "Mada nisam poznavala tamošnju proktorku", reče im ona, "nadala sam se da bi mi ona mogla pomoći da stupim u vezu sa nastojnicom iz mog bivšeg


samostana. Njeno je ime madam de Rok." "Madam de Rok!" povika devojčica. Iako je bila mala i krhka, uhvatila je veoma snažno Mirelu za ruku. "Nastojnica Monglana!" Na brzinu je pogledala brata, koji je spustio torbu na tle i svojim plavosivim očima zagledao se prodorno u Mirelu, a onda je upitao. "Znači, dolazite iz opatije Monglan?" Pošto je Mirela oprezno klimnula, on brzo nastavi: "Naša majka je poznavala Nastojnicu Monglana - dugo su bile veoma bliske prijateljice. U stvari, po savetu madam de Rok moja je sestra pre osam godina poslata u Sen-Sir." "Tako je", prošaputa devojka. "I ja poznajem nastojnicu veoma dobro. Kada je pre dve godine posetila Sen-Sir, nekoliko puta je sa mnom vodila veoma poverljive razgovore. Ali pre no što nastavim... da li ste vi, gospoñice, jedna od poslednjih... preostalih iz opatije Monglan? Ako jeste, razumećete zašto vas to pitam." I ona ponovo pogleda brata. Mirela oseti kako joj srce pomamno udara. Da li je pukom slučajnošću naletela na dvoje ljudi koji poznaju nastojnicu? Sme li se nadati da su upoznati sa nastojničinom tajnom? Ne, suviše je bilo opasno donositi naprečac takve zaključke. Ali to dete kao da je osetilo šta brine Mirelu. "Vidim vam po licu", reče ona, "da biste više voleli o tome negde drugde da razgovarate. I, razume se, sasvim ste u pravu. Daljni razgovor mogao bi nam obema biti od koristi. Vidite, pre no što je otišla iz Sen-Sira, vaša nastojnica mi je poverila naročiti zadatak. Možda shvatate na šta mislim. Predlažem da krenete sa nama do obližnje krčme, gde nam je moj brat obezbedio prenoćište. Tamo ćemo moći otvorenije da porazgovaramo..." Krv je i dalje bubnjala u Mirelinim slepoočnicama dok joj je kroz um promicalo na hiljade misli. Čak i ako odluči da ovim strancima može verovati i poñe sa njima, biće zarobljena u Parizu, a Mara može odlučiti da prevrne grad naglavačke da bi je pronašao. S druge, pak, strane, nije bila sigurna da će uspeti da umakne iz Pariza bez ičije pomoći. A kome bi se mogla obratiti za utočište, ako je samostan zatvoren?" "Moja sestra je u pravu", reče vojnik, i dalje promatrajući Mirelu. "Ne možemo ostati ovde. Gospoñice, nudim vam našu zaštitu." Mirela ponovo pomisli kako je neverovatno zgodan, s tom svojom neobuzdanom, kestenjastom kosom i krupnim, tužnim očima. Iako je bio vitak i ništa viši od nje, odavao je utisak velike snage i samouverenosti. Mirela konačno odluči da mu može verovati. "Dobro", reče ona uz osmeh. "Poći ću s vama do te vaše krčme gde možemo porazgovarati." Čuvši to, devojčica se veselo osmehnu i stisnu bratovljevu ruku. Zatim se zagledaše jedno drugom u oči s puno ljubavi. Vojnik potom podiže njihovu torbu i dohvati uzde, a njegova sestra uhvati Mirelu za ruku.


"Nećete zažaliti, gospoñice", reče devojčica. "Dozvolite da vam se predstavim. Zovem se Marija-Ana, ali svi me u porodici zovu Eliza. A ovo je moj brat Napoleon... Napoleon Bonaparta." U krčmi se troje mladih smestilo za sto od otcepljenog drveta na tvrdim drvenim stolicama. Na stolu je gorela samo jedna sveća, a pored nje se nalazila vekna tvrdog, crnog hleba i krigla piva - njihov mršavi obrok. "Potičemo sa Korzike", poče da priča Napoleon Mireli, "sa ostrva koje lako ne prihvata jaram tiranije. Kao što je Livije rekao pre gotovo dve hiljade godina, mi Korzikanci smo divlji gotovo kao i naša zemlja i ne damo se ukrotiti kao ni divlje zveri. Pre manje od četrdeset godina, naš voña Paskvale di Paoli oterao je ðenovljane sa naših obala, oslobodio Korziku i unajmio čuvenog filozofa ŽanŽaka Rusoa da nam sastavi ustav. Meñutim, ta sloboda je bila kratkog veka. Godine 1768. Francuska je od ðenove otkupila ostrvo Korziku i već narednog proleća iskrcala trideset hiljada vojnika na tu stenu i ugušila našu slobodu u moru krvi. Sve vam ovo pričam, jer su nas ti istorijski dogañaji - i uloga naše porodice u njima - doveli u vezu sa Nastojnicom Monglana." Mirela, koja se upravo spremala da upita zašto joj priča ovu istorijsku sagu, sada načulji uši i ostade mirno da sedi. Odlomi komad tvrdog crnog hleba i stade da ga žvaće dok je slušala. "Naši roditelji su se hrabro borili rame uz rame sa Paolijem protiv Francuza", nastavi Napoleon. "Moja majka je bila proslavljena junakinja revolucije. Jahala je bez sedla noću po divljim korzikanskim brdima, dok su joj francuski meci zviždali oko ušiju, da bi donela municiju i namirnice ocu i vojnicima koji su se borili kod Il Korta - Orlovog gnezda. Bila je u sedmom mesecu trudnoće sa mnom u to vreme! Kao što je oduvek govorila, roñen sam da postanem vojnik. Ali kada sam došao na svet, moja zemlja je već polako umirala." "Vaša majka je odista bila hrabra žena", primeti Mirela, pokušavši da zamisli tu divlju revolucionarku koja je jahala bez sedla kao intimnu prijateljicu nastojnice. "Podsećate me na nju", osmehnu se Napoleon. "Ali zanemario sam svoju priču. Kada je revolucija propala i Paoli bio proteran u Englesku, staro korzikansko plemstvo izabralo je mog oca da zastupa naše ostrvo u Versaju. To je bilo 1782. godine... i upravo je tamo iste te godine naša majka Leticija srela nastojnicu Monglana. Nikada neću zaboraviti kako nam je majka bila elegantna, kako su svi momci primećivali njenu lepotu, kada nas je posetila u Otinu, vraćajući se iz Versaja..." "Otin!" povika Mirela, umalo ne prevrnuvši vrč sa pivom. "Da li ste boravili u Otinu dok je gospodin Taljeran bio tamo? Dok je bio tamošnji biskup?" "Ne, to je bilo mnogo kasnije, jer ja sam ubrzo otišao u vojnu školu u Brijenu", odvrati on. "Ali on je veliki državnik koga bih jednog dana voleo da


sretnem. Mnogo puta sam pročitao rad koji je pripremio sa Tomasom Pejnom: Deklaracija o pravima čoveka - to je jedan od najboljih dokumenata Francuske revolucije..." "Nastavi s pričom", promrmlja Eliza, munuvši brata u rebra, "gospoñica i ja ne želimo celu noć da raspravljamo o politici." "Pokušavam", reče Napoleon, pogledavši sestru. "Ne znamo tačno kako su se Leticija i nastojnica upoznale, već samo da se to dogodilo u Sen-Siru. Ali poznato nam je da je taj susret morao ostaviti dubok utisak na nastojnicu - jer od tog vremena nikada nije izneverila našu porodicu." "Mi smo siromašni, gospoñice", objasni Eliza. "Čak i za života moga oca, novac nam je isticao kroz prste poput vode. Nastojnica Monglana svih osam godina plaćala je moje školovanje, od mog dolaska u Sen-Sir." "Nastojnica mora da je bila veoma vezana za vašu majku", primeti Mirela. "I više nego vezana", složi se Eliza, "jer od kada je napustila Francusku, nijedna nedelja nije prošla a da ne bi s njom stupila u vezu. Postaće vam jasno zašto, kada vam ispričam o zadatku koji mi je nastojnica poverila." Prošlo je deset godina, pomisli Mirela. Deset godina od kada su se te dve žene srele, žene toliko različite po poreklu i izgledu. Jedna odrasla na divljem i primitivnom ostrvu, borila se uz muža u planinama, rodila mu osmoro dece druga posvećena Bogu, visokog porekla i veoma obrazovana. Šta ih je to povezivalo što je nagnalo nastojnicu da poveri tajnu detetu koje je sada sedelo pred Mirelom - detetu koje, kada ge je nastojnica poslednji put videla, nije moglo imati više od dvanaest ili trinaest godina? Ali Eliza je već počela da objašnjava... "Poruka koju mi je nastojnica dala za majku bila je tako tajanstvena da nije želela da joj je saopšti napismeno. Trebalo je da joj je ja prenesem u četiri oka kada se naredni put sretnemo. U to vreme, ni nastojnica ni ja nismo pomišljale da bi do tada mogle proteći dve duge godine - da će Revolucija tako poremetiti naše živote i onemogućiti svako putovanje. Strah me je da se nešto loše ne dogodi, jer nisam ranije predala poruku - možda je bila hitna. Nastojnica mi je, naime, poverila da postoje ljudi koji su se urotili protiv nje u želji da joj otmu neko tajno blago, blago za koje malo njih zna... a koje je bilo skriveno u Monglanu!" Elizin glas pretvorio se u šapat, iako su njih troje bili potpuno sami u prostoriji. Mirela je pokušala da ostane potpuno mirna, ali srce joj je tako snažno lupalo, da je bila ubeñena kako i njih dvoje čuju njegove otkucaje. "Došla je u Sen-Sir, koji je tako blizu Parizu", nastavi Eliza, "da bi saznala ko su ti koji pokušavaju da joj ukradu blago. Da bi spasla blago, kazala mi je, morala je da ga poveri opaticama iz samostana." "O kakvom je blagu reč?" upita Mirela slabim glasom. "Da li vam je nastojnica to rekla?"


"Nije", odvrati Napoleon umesto sestre, pomno posmatrajući Mirelu. Njegovo dugoljasto, ovalno lice bilo je bledo na nejasnoj svetlosti, koja mu se presijavala na tamnoj, kestenjastoj kosi. "Ali sigurno ste čuli za legende koje kruže o tim manastirima u baskijskim planinama. Oduvek se podozrevalo da je u njima skrivena neka sveta relikvija. Prema Kretjenu de Troju, sveti gral sklonjen je u Monsalvat, takoñe u Pirinejima..." "Gospoñice", umeša se Eliza, "upravo zbog toga sam želela da porazgovaram sa vama. Kada ste nam kazali da dolazite iz Monglana, pomislila sam da biste možda vi mogli da bacite malo svetlosti na ovu tajnu." "Kako je glasila poruka koju vam je poverila nastojnica?" "Poslednjeg dana njenog boravka u Sen-Siru", odvrati Eliza, nagnuvši se preko stola tako da je zlatasta svetlost obasjavala obrise njenog lica, "nastojnica me je pozvala u jednu privatnu odaju. Rekla je: 'Eliza, poveravam ti tajni zadatak, jer mi je poznato da si ti osmo dete Karla Bonaparte i Leticije Ramolino. Četvoro tvojih braće i sestara umrlo je još dok su bili sasvim mali; ti si prva devojčica koja je preživela. Zato si mi veoma važna. Dobila si ime po velikoj vladarki, Elizi, koju su neki zvali "Crvenokosa". Ona je osnovala veliki grad po imenu K'ar koji je kasnije stekao svetsku slavu. Moraš poći k svojoj majci i reći joj da nastojnica Monglana poručuje: 'Eliza Crvenokosa je ustala... Osmica se vraća.' To je sve što imam da joj poručim; Leticija Ramolino će znati šta to znači... i šta mora da učini!" Eliza zastade i pogleda Mirelu. Napoleon je takoñe pokušavao da odgonetne njenu reakciju - ali Mirela nije mogla da dokuči smisao poruke. O kakvoj tajni je ovde bila reč, a koja je imala veze sa čuvenom šahovskom garniturom? Nešto je na trenutak zasvetlucalo u njenom umu, ali nije izbilo na površinu. Napoleon pruži ruku da joj dopuni vrč sa pivom, mada ona uopšte nije bila svesna da je i gutljaj popila. "Ko je bila Eliza od K'ara?" zbunjeno upita ona. "Nije mi poznato ni ime ni grad koji je osnovala." "Meni jeste", primeti Napoleon. Zavalivši se na stolici, s licem u senci, on izvuče iz džepa neku izlizanu knjigu. "Omiljeni savet naše majke oduvek je bio: 'Prelistaj Plutarha i Livija'", reče on uz osmeh. "Uradio sam i više od toga, pronašao sam našu Elizu u Vergilijevoj Eneidi - mada su Rimljani i Grci više voleli da je zovu Didona. Poticala je iz grada Tira u drevnoj Feniciji. Ali pobegla je iz grada kada joj je brat, kralj Tira, ubio muža. Pristavši na obale Severne Afrike, osnovala je grad K'ar, nazvavši ga po velikoj boginji Kar koja ju je zaštitila. Danas taj grad znamo kao Kartaginu." "Kartagina!" povika Mirela. Um joj je mahnito radio, sklapajući u celinu deliće slagalice. Grad Kartaginu danas zovemo Tunis, a on se nalazi na manje od pet stotina milja od Alžira! Svim zemljama poznatim kao Varvarske države Tripoliju, Tunisu, Alžiru i Maroku - jedna stvar bila je zajednička. Njima su pet


hiljada godina vladali Berberi, drevni preci Mavara. Nastojničina poruka nije se slučajno odnosila upravo na zemlju za koju je bila vezana. "Vidim da vam to nešto znači", primeti Napoleon, prekinuvši njene misli. "Možda biste nam mogli reći šta." Mirela se ugrize za usnu i zagleda u plamen sveće. Oni su joj se poverili, a ona im do sada baš ništa nije otkrila. Ipak, da bi pobedila u igri u koju se upustila, bili su joj potrebni saveznici. Da bi se približila istini neće škoditi da im otkrije bar deo onoga što je znala? "U Monglanu je zaista postojalo blago", konačno progovori Mirela. "Znam to, jer sam vlastitim rukama pomogla da se skloni." Dvoje Bonaparta izmenjaše poglede, a onda se ponovo zagledaše u Mirelu. "To blago bilo je od neprocenjive vrednosti, ali i veoma opasno", nastavi ona. "Doneseno je u Monglan pre gotovo hiljadu godina - donelo ga je osam Mavara koji su poticali sa istih obala Severne Afrike koje ste vi opisali. I ja nameravam tamo da odem, kako bih otkrila kakvu tajnu krije to blago..." "Onda morate krenuti sa nama na Korziku!" povika Eliza, uzbuñeno se nagnuvši napred. "Naše ostrvo se nalazi na pola puta do vašeg odredišta! Nudimo vam da vas moj brat štiti za vreme puta i krov nad glavom kada stignemo." Govorila je iskreno, pomisli Mirela - a trebalo je još nešto uzeti u obzir. Iako će se na Korzici tehnički još nalaziti u Francuskoj, biće daleko od Maraovih kandži, koje možda već sada tragaju za njom ulicama Pariza. Meñutim, postojalo je još nešto. Dok je posmatrala sveću kako cvrći u rastopljenom vosku, osetila je da je mračni plamen ponovo oživeo u njenom umu. I začula je reči koje je Taljeran šapatom izgovorio dok su sedeli meñu izgužvanim čaršavima - držeći figuru pastuva koji se propinjao: 'A onda se pojavi još jedan konj crveni... podarena mu je moć da ukloni sa zemlje mir i da nagna ljude da se meñusobno poubijaju... i beše mu dat veliki mač..." "A ime mača je Osveta", reče Mirela naglas. "Mač?" ponovi Napoleon. "O kakvom je maču reč?" "Crvenom maču odmazde", odvrati ona. Dok je prostorija lagano tonula u mrak, Mirela ponovo ugleda slova koja je iz dana u dan viñala celog detinjstva - slova uklesana iznad portala opatije Monglan: Proklet neka je onaj ko ove zidine sravni sa zemljom. Samo ruka Božja može zauzdati Kralja. "Možda smo iz zidina opatije Monglan oslobodili i nešto više od drevnog blaga", reče ona tiho. Uprkos vreloj noći, osetila je kako joj se hladnoća uvlači u srce, kao da ga dodiruju ledeni prsti. "Možda smo", nastavi ona, "probudili i


drevnu kletvu." KORZIKA, OKTOBAR 1792. Ostrvo Korzika, isto kao i ostrvo Krit, smešteno je poput dragog kamena, kako ga je pesnik opevao, "usred mora sličnog crnom vinu". Još na dvadeset milja od obale, mada je zima bila blizu, Mirela je mogla da oseti jak miris makije, te šikare što se sastojala od žalfije, žutilovke, ruzmarina, anisa, lavande i trnja i koja je prekrivala celo ostrvo. Dok je stajala na palubi malog čamca, a ovaj krčio put preko nemirnog mora, videla je gustu maglu koja je obavijala visoke i goletne planine, delimično zaklanjajući nesigurne puteve pune krivina i lepezaste vodopade što su poput čipke prekrivali površinu stena. Veo guste magle bio je tako debeo da je jedva uspevala da razabere gde se završavala voda, a počinjalo ostrvo. Mirela se umotala u debelu vunenu odeću i stala da udiše sveži vazduh dok je posmatrala kako se ostrvo pomalja ispred nje. Bila je bolesna, ozbiljno bolesna, i ta njena bolest nije bila posledica nemirnog mora. Mučnina je javila odmah po napuštanju Liona. Eliza je stajala pored nje na palubi, držeći je za ruku dok je brodar spuštao jedra. Napoleon je otišao pod palubu da pokupi ono malo stvari što su imali, pre no što pristanu. Možda joj je zlo od vode u Lionu, pomisli Mirela. Ili se razbolela od teškog puta kroz dolinu Rone, gde su zaraćene vojske vodile krvave bitke svuda oko njih, pokušavajući da raskomadaju Savoju - koja je pripadala kraljevstvu Sardinije. Napoleon je blizu Živora prodao njenog konja koga su poveli sa sobom privezanog za poštansku kočiju regimenti Pete armije. Oficiri su u žaru bitke izgubili više konja nego ljudi, tako da je on Mireli doneo lepu sumu novca - sasvim dovoljnu da plati put i još da joj preostane. Tokom celog putovanja, Mirela je svakim danom osećala sve veću mučninu. Lice male Elize postajalo je sve zabrinutije dok je "gospoñicu" hranila supom i stavljala joj hladne obloge na čelo svaki put kada bi negde zastali da predahnu. Ali supu bi redovno ubrzo povratila i gospoñica je počela ozbiljno da se brine za svoje zdravlje, još mnogo pre no što je njihov brodić krenuo iz tulonske luke i uputio se preko nemirnog i pobesnelog mora put Korzike. Kada je ugledala svoj lik u ispupčenom staklu na brodu, videla je da je bleda, izmučena i da je izgubila deset funti od uobičajene težine, umesto da izgleda jedra i rumena. Boravila je na palubi što je duže mogla, ali čak ni od hladnog, slanog vazduha nije se osećala bolje, nije ozdravila, niti ponovo bila čila što je do tada Mirela smatrala svojim uobičajenim stanjem. Eliza ju je uhvatila za šaku i njih dve su privijene jedna uz drugu ostale da stoje na palubi malog broda; Mirela zatrese glavom ne bi li joj se misli


razbistrile i proguta knedlu kako bi potisnula talas mučnine. U ovom trenutku nije smela da je savlada slabost. Kao da su je čula sama nebesa, tamna magla se malo podigla i kroz nju se probilo sunce, oblikujući bazene svetlosti koji su prošarali razbijenu površinu vode poput zlatnih kamenova za koračanje, protežući se stotinu stopa ispred nje duboko u luku Ajačo. Istog trenutka kada su pristali, Napoleon je sa palube skočio na obalu i pomogao da se njihov brodić priveže za kameni stub na molu. U luci Ajačo bilo je veoma živo. U samoj blizini luke ljuljuškalo se mnogo ratnog brodovlja. Francuski vojnici puzali su po debelim konopcima i trčali po palubama dok su se Mirela i Eliza začuñeno osvrtale oko sebe. Francuska vlada naredila je Korzici da napadne Sardiniju, svog suseda. Još dok su iznosili namirnice sa broda, Mirela je čula francuske vojnike i korzikansku nacionalnu gardu kako se prepiru oko ispravnosti ovog napada koji je, izgleda, bio neminovan. Mirela začu povik sa keja ispod sebe. Zagledavši se naniže, ugleda Napoleona kako juri kroz gomilu okupljenih ljudi prema jednoj omanjoj, vitkoj ženi koja je držala za ručice dvoje sićušne dece. Dok ju je Napoleon grlio, Mirela primeti odblesak crvenkasto-kestenjaste kose i bele šake koje poput golubica zalepršaše oko njegovog vrata, a puštena deca se uzmuvaše oko majke i sina sjedinjenih u zagrljaju. "Naša majka, Leticija", prošaputa Eliza, pogledavši u Mirelu sa osmehom. "Moja sestra Marija-Karolina, kojoj je deset godina, i mali ðirolamo, koji je bio još beba kada sam krenula u Sen-Sir. Ali Napoleon je oduvek bio majčin ljubimac. Doñite, da vas upoznam." I one siñoše u pretrpanu luku. Leticija Ramolino Bonaparta veoma je sitna žena, pomisli Mirela. Iako vitka poput trske, iz nje je zračila neka čvrstina. Iz daleka je posmatrala dolazak Mirele i Elize, bledim očima providnim poput plavog leda i lica spokojnog poput cveta na mirnoj površini bazena. Iako je delovala krajnje smireno, njeno držanje bilo je u toj meri zapovedničko da je Mirela imala osećaj kao da prodire čak i kroz gužvu u luci. Takoñe je stalo da je progoni osećanje da Leticiju poznaje od ranije. "Gospoño majko", oslovi je Eliza, dok ju je grlila. "Predstavljam vam našu novu prijateljicu. Dolazi od Madam de Rok - Nastojnice Monglana." Leticija je dugo posmatrala Mirelu bez ijedne reći. Na kraju joj pruži ruku. "Da", reče ona tihim glasom, "očekivala sam vas." "Očekivali ste me?" ponovi iznenañeno Mirela. "Imate za mene poruku - je li tako? Poruku od velike važnosti." "Gospoño majko, mi zaista imamo poruku!" umeša se Eliza, povukavši majku za rukav. Leticija pogleda kćer koja ju je u petnaestoj godini već


nadmašila u visini. "Lično sam se sastala sa nastojnicom u Sen-Siru i ona mi je naložila da vam ovo saopštim..." Eliza se nagnu ka majci i šapnu joj poruku na uvo. Ništa nije moglo u toj meri zapanjiti ovu nepristupačnu ženu kao ove prošaputane reči. Dok je pomno slušala, lice joj je potamnelo. Usne su počele da joj podrhtavaju i ona na kraju koraknu unazad, potraživši Napoleonovo rame radi oslonca. "Majko, šta vam je?" povika on, ščepavši je za ruku i uznemireno joj se zagledavši u oči. "Gospoño", pohita da kaže Mirela, "morate nam otkriti značenje te poruke. Moji budući postupci - sav moj život - možda zavise od nje. Nameravala sam da poñem u Alžir, ali sam pristala ovde samo zato što sam slučajno naletela na vašu decu. Ta je poruka možda..." Ali pre no što je mogla da nastavi, Mirelu opet spopade mučnina. Leticija ispruži ruku prema njoj, a Napoleon je prihvati u poslednjem trenutku ispod pazuha, da ne padne. "Oprostite", reče Mirela slabim glasom, dok joj je hladan znoj oblivao čelo. "Izgleda da ću morati da legnem - nije mi dobro." Leticiji je dobro došao ovaj predah. Pažljivo je opipala grozničavo čelo i srce koje joj je tuklo kao ludo. Zauzevši potom gotovo vojnički stav, stala je da izdaje nareñenja i tera decu, dok je Napoleon poneo Mirelu uz strmo brdo do njihovih kola. Do trenutka kada je Mirelu smestio u stražnji deo kola, Leticija se izgleda dovoljno povratila tako da je mogla ponovo da pokrene istu temu. "Gospoñice", poče ona pažljivo, hitro se osvrnuvši unaokolo da proveri može li ih iko čuti, "poslednjih trideset godina pripremam se za sličnu vest - pa ipak me je ova poruka zatekla nespremnu. Iako sam deci prećutala neke stvari radi njihove vlastite sigurnosti, istina je da nastojnicu poznajem još od doba kada sam bila Elizinih godina - moja majka bila je njena najbliža poverenica. Odgovoriću na sva vaša pitanja. Ali prvo moramo stupiti u vezu sa Madam de Rok i utvrditi gde je vaše mesto u njenim planovima." "Ne mogu tako dugo da čekam!" povika Mirela. "Moram poći u Alžir." "Bez obzira na sve, to vam neću dozvoliti", izjavi Leticija, penjući se u kola i hvatajući se za bič; zatim dade znak deci da se i ona popnu u kola. "Bolesni ste i ne možete putovati, a ako biste to ipak pokušali, doveli biste druge u veću opasnost nego sebe. Jer vi ne razumete prirodu ove igre koju igrate, ništa bolje od rizika koji ona sa sobom nosi." "Dolazim iz Monglana", obrecnu se Mirela. "Ovim rukama sam dodirivala figure." Leticija se naglo okrenu i zagleda se u nju, a Napoleon i Eliza i pomno obratiše pažnju na ove njene reči dok su podizali malog ðirolama u kola. Jer njih dvoje nisu tačno znali o kakvom je blagu reč. "Ništa vi ne znate!" ljutito povika Leticija. "Eliza od Kartagine takoñe se nije obazirala na upozorenja. Umrla je u plamenu - kao žrtva na pogrebnoj lomači,


poput one poslovične ptice s kojom se Feničani poistovećuju." "Ali, majko", poče Eliza pomažući Mariji-Karolini da se popne u kola, "prema toj priči, ona se bacila na lomaču kada ju je Eneja napustio." "Možda", odvrati zagonetno Leticija, "ali verovatno je postojao još neki razlog što je to učinila." "Feniks", prošaputa Mirela, ni ne primetivši kada su se Eliza i Karolina smestile pored nje. Napoleon se pridružio majci na vozačevom sedištu. "A da li se kraljica Eliza podigla iz vlastitog pepela - kao ta mitska pustinjska ptica?" "Nije", kratko odvrati Eliza, "jer je lično Eneja kasnije u Hadu video njenu sen." Leticijine plave oči i dalje su prazno počivale na Mireli, kao da se izgubila u mislima. Konačno je progovorila - a Mirela oseti kako je podilaze trnci kada ču njene reči. "Ali podigla se sada - isto kao i figure Monglanske garniture. I svi treba da zadrhtimo. Jer ovo je predskazani kraj." Okrenuvši se, ona pucnu bičem i potera konja; put su nastavili u tišini. Kuća Leticije Bonaparte bila je jedno malo, belo okrečeno, dvospratno zdanje u uskoj ulici na brdu iznad Ajača. Ispred pročelja uzdizala su se dva maslinova drveta; uprkos gustoj magli, nekoliko radinih pčela i dalje je poslovalo oko bujne, kasno procvale živice ruzmarina koja je napola prekrivala vrata. Niko nije ni reč progovorio dok nisu stigli. Kada su sišli sa kola, MarijaKarolina dobila je zadatak da smesti Mirelu, dok su se ostali razmileli da pripreme večeru. Kako je na sebi još imala Kurtijadovu staru, preveliku košulju i Elizinu premalenu suknju, a kosa joj bila ulepljena od prašine nakupljene tokom puta i koža lepljiva od bolesti - Mirela je osetila ogromno olakšanje kada se desetogodišnja Karolina pojavila sa dva bakrena krčaga vruće vode za njenu kupku. Pošto se okupala i presvukla u debelu, vunenu odeću koju su za nju pronašli, Mirela se osećala nešto bolje. Sto postavljen za večeru bio je prepun lokalnih poslastica: bručo - kozji masni sir, sitni kolačići od mlevenog kukuruza, hleb od kestena, kuvane trešnje koje su divlje rasle na ostrvu, med od žalfije, mali mediteranski kalamar i hobotnica koje su sami uhvatili, divlji zec u Leticijinom naročitom sosu i krompir - tek donesen na Korziku. Pošto su večerali i smestili manju decu u krevet, Leticija je u male šolje sipala jabukovaču i četvoro "odraslih" se smestiše oko posude sa žeravicom u trpezariji. "Pre svega", poče Eliza, "želim da se izvinim zbog svoje naglosti, gospoñice. Deca su mi ispričala kako ste se hrabro poneli kada ste noću napustili Pariz za vreme Terora, i to sami. Zamolila sam Napoleona i Elizu da ostanu i saslušaju


šta imam da kažem. Želim da znaju šta od njih očekujem - a to je da vas prihvate za člana porodice, kao što sam vas ja već prihvatila. Šta god da nam budućnost donese, od njih očekujem da vam uvek priteknu u pomoć kao da ste jedna od nas." "Gospoño", zausti Mirela, grejući jabukovaču pored posude sa žeravicom, "na Korziku sam došla da bih - lično od vas čula značenje nastojničine poruke. Zadatak koji mi predstoji da obavim nametnut mi je igrom slučaja. Poslednji član moje porodice stradao je zbog Monglanske garniture - i ja zavetujem svaku kap svoje krvi, svaki svoj dah, svaki čas koji ću provesti na ovom svetu, otkrivanju mračne tajne koju kriju te figure," Leticija pogleda Mirelu, njenu crveno-zlatnu kosu koja se presijavala na sjaju žeravice, njen mladi lik kome nisu pristajale tako teške reči - i oseti jak bol u srcu zbog onoga što je odlučila da učini. Nadala se da će se Nastojnica Monglana složiti sa njenom odlukom. "Ispričaću vam ono što želite da znate", reče ona konačno. "Za svoje četrdeset dve godine ni sa kim nisam razgovarala o onome što ću vama sada reći. Budite strpljivi, jer priča nije nimalo jednostavna. Kada budem završila, shvatićete sav užas tereta koji me je pritiskao svih ovih godina - tereta koji sada predajem vama." PRIČA GOSPOðE MAJKE Paskvale Paoli je oslobodio Korziku od ðenovljana kada mi je bilo osam godina. Po očevoj smrti, majka se preudala za Švajcarca po imenu Franc Feš. Da bi mogao da se oženi njome, morao je da se odrekne svoje kalvinističke vere i preñe u katolike. Njegova porodica ga se odrekla i ostavila ga bez prebijene pare. Zahvaljujući toj okolnosti, u naše živote ušla je Nastojnica iz Monglana. Malo ljudi zna da Helena de Rok potiče iz stare plemićke porodice Savoja njena porodica imala je imanja u mnogim zemljama, tako da je i ona sama mnogo putovala. Godine 1764. kada sam je srela, već je bila nastojnica u Monglanu, iako još nije imala ni četrdeset godina. Poznavala je porodicu Feš, tu buržoasku porodicu koja ju je - kao plemkinju polušvajcarskog porekla, iako katolkinju - veoma poštovala. Saznavši za novnonastalu situaciju, preuzela je na sebe zadatak da posreduje izmeñu mog očuha i njegove porodice u želji da ponovo uspostavi porodične odnose; u to vreme svima je taj čin izgledao krajnje nesebičan. Moj očuh Franc Feš bio je visok, mršav čovek koščatog, dopadljivog lica. Kao pravi Švajcarac, govorio je tiho, retko iznosio svoje mišljenje i gotovo nikome nije verovao. Bio je, razume se, zahvalan Madam de Rok što ga je izmirila sa porodicom, pa ju je pozvao u naš dom na Korzici. Nismo imali pojma da joj je to bio cilj od samog početka. Nikada neću zaboraviti dan kada je stigla u našu staru, kamenu kuću,


smeštenu visoko u korzikanskim planinama gotovo osam hiljada stopa iznad mora. Da bi stigao do nje, čovek je morao da savlada krajnje težak uspon po klizavim stenama, strmim gudurama, i da proñe kroz neprobojnu makiju koja je na pojedinim mestima oblikovala zidove visoke i po šest stopa. Ali nastojnicu nije zaplašilo ovo putovanje. Čim su obavili formalnosti oko upoznavanja, prešla je na ono zbog čega je došla. "Dolazim ovamo, France Feše, ne samo zbog toga što ste me krajnje ljubazno pozvali", poče ona, "već zbog jedne veoma važne i hitne stvari. Postoji jedan čovek - Švajcarac kao i vi, koji je takoñe prešao u katoličku veru. Mnogo ga se plašim, jer prati svaki moj korak. Verujem da ga zanima tajna koju čuvam tajna stara možda hiljadu godina. Sve što radi ukazuje na to: studirao je muziku, čak je i pisao dnevnik o muzici - a komponovao je i operu sa čuvenim Andre Filidorom. Prijateljuje sa filozofima Grimom i Didroom, koji su pod patronatom ruskog dvora Katarine Velike. Čak se dopisuje i sa Volterom - čovekom koga prezire! Kako je sada suviše bolestan da bi putovao, unajmio je uhodu koji se uputio ovamo na Korziku. Tražim da mi pomognete: da učinite nešto za mene, kao što sam ja učinila za vas." "Ko je taj Švajcarac?" upita Feš sa velikim zanimanjem. "Možda ga poznajem." "Bez obzira na to da li ga poznajete lično ili ne, njegovo ime vam je sigurno znano", odvrati nastojnica. "Reč je o Žan-Žaku Rusou." "Ruso! Nemoguće!" povika moja majka, Anñela-Marija. "Ali on je veliki čovek! Korzikanska revolucija se zasnivala na njegovim teorijama o prirodnim vrlinama! U stvari, Paoli ga je najmio da nam napiše ustav - Ruso je taj koji je kazao: 'Čovek se raña slobodan, ali svuda živi u lancima.'" "Jedno je govoriti o načelima slobode i vrline", oporo primeti nastojnica, "a drugo postupati u skladu s njima. To je čovek koji tvrdi da su knjige oruñe zla a onda napiše šest stotina strana o tome. Prvo izjavi da decu majke moraju hraniti fizički, a očevi intelektualno - a onda svoju ostavi na stepenicama sirotišta! Još mnogo revolucija biće pokrenuto u ime 'vrlina' koje on propoveda a on traga za oruñem moći koje će sve ljude baciti u okove... osim onog ko ga poseduje!" Nastojničine oči su sijale poput uglevlja u ovom držaću za žeravicu. Feš ju je oprezno odmeravao. "Zanima vas šta ću od vas tražiti", primeti nastojnica, osmehnuvši se. "Poznajem Švajcarce, gospodine. I ja sam delimično jedna od njih. Odmah ću preći na to. Potrebni su mi obaveštenje i saradnja. Jasno mi je da mi ne možete dati nijedno od toga - dok vam ne kažem kakvu to tajnu čuvam koja je pokopana u Monglanskoj opatiji." Veći deo toga dana nastojnica nam je pričala nadugačko i naširoko o legendarnoj šahovskoj garnituri, za koju se tvrdi da je pripadala Karlu Velikom i za koju se veruje da je zakopana u Monglanskoj opatiji već hiljadu godina.


Kažem "veruje se" - jer je niko živ, u stvari, nije video, mada su mnogi pokušavali da saznaju gde je tačno sklonjena i u čemu se sastoje njene navodne moći. Nastojnica je strahovala, kao i sve njene prethodnice, da će za vreme svog službovanja morati da otkopa to blago. Da će biti odgovorna za otvaranje Pandorine kutije. Kao ishod toga, počela je da se plaši onih čiji bi se putevi suviše često ukrštali s njenim, kao što igrač šaha s nepoverenjem gleda na sve figure koje bi mogle da ga ugroze - uključujući tu i vlastite - i planira unapred protivnapade. S tim je ciljem došla na Korziku. "Možda znam šta Ruso traži ovde", reče nastojnica, "jer istorija ovog ostrva je ujedno drevna i tajanstvena. Kao što pomenuh, Monglansku garnituru su Karlu Velikom poklonili Mavari iz Barselone. Ali leta gospodnjeg 809. - pet godina pre Karlove smrti - jedna druga skupina Mavara zauzela je ostrvo Korziku. I u islamskoj veri kao i u hrišćanstvu ima veoma mnogo sekti", nastavi ona, iskrivivši usta u grčeviti osmeh. "Odmah po Muhamedovoj smrti, njegova vlastita porodica otpočela je rat raspolutivši veru. Sekta koja se naselila na Korzici bili su šiiti; bili su to mistici koji su propovedali talim, tajno učenje koje je najavljivalo Spasiteljev dolazak. Osnovali su mistični kult, svoju ložu, razradili tajne obrede upućivanja i imali velikog majstora - na čemu današnji Slobodni zidari zasnivaju svoje obrede. Pokorili su Kartaginu i Tripoli, zasnovavši tamo moćne dinastije. Jedan iz njihovih redova, Persijanac iz Mesopotamije po imenu K'armat, po drevnoj boginji Kar, podigao je vojsku koja je napala Meku i ukrala Kaabaov veo i sveti crni kamen koji je bio umotan u njega. Na kraju su se iz njihovih redova iznedrili hašhašini, političke ubice koje su se nadahnjivale drogama i od čijeg imena potiče i naša reč 'assasins' ("ubice"). Sve vam to pričam zato što je ta nemilosrdna, politički motivisana sekta šiita, koja se naselila na Korzici, znala za Monglansku garnituru. Proučavali su drevne egipatske, vavilonske i sumerske zapise u kojima se govori o mračnim tajnama čije se rešenje krilo, kako su verovali, i toj garnituri. Zato su želeli da je povrate. Za vreme rata koji je usledio i potrajao nekoliko vekova - ovi tajni mistici nikako nisu uspevali da pronañu i povrate garnituru; uvek bi im neko osujetio plan. Konačno su Mavari potpuno bili proterani iz svojih uporišta u Italiji i Španiji. Rascepkani na unutrašnje klike, prestali su da predstavljaju veliku silu u istoriji." Sve vreme dok je nastojnica pričala ovu priču moja majka je bila neobično mirna. Inače je uvek bila otvorena i srdačna, a sada kao da se zatvorila u sebe i bila na oprezu. I Feš i ja smo to primetili, pa je možda zato on uzeo reč, ne bi li je obodrio: "Vaša priča ostavila je snažan utisak kako na mene tako i na moju porodicu", reče on. "Ali vi verovatno očekujete da se mi zapitamo za kakvom to tajnom


gospodin Ruso traga na ovom ostrvu - i zašto ste upravo nas izabrali za poverenike u svom pokušaju da mu doskočite." "Iako je Ruso, kao što rekoh, suviše bolestan da bi sam putovao", odvrati nastojnica, "nema sumnje da će naložiti svom uhodi da poseti jednog od malobrojnih Švajcaraca koji ovde prebivaju. Što se tiče tajne za kojom traga možda bi nam vaša žena, Anñela-Marija, mogla reći nešto više. Koreni njene porodice sežu u daleku prošlost Korzike - ako ne grešim, čak u doba pre dolaska Mavara..." Istog časa sam shvatila zbog čega je nastojnica došla! Ljupko, krhko lice moje majke obli rumenilo i ona jednom brzo osmotri Feša, a zatim mene. Kršila je prste u krilu, ne znajući kome da se prikloni. "Ne želim da vas uznemirim, gospoño Feš", nastavi nastojnica mirnim glasom, premda ne uspevajući da potpuno priguši hitnju. "Ali računala sam na korzikansku čast, to jest da ćete na moju uslugu odgovoriti uslugom. Priznajem da sam vas prevarila kada sam vam učinila uslugu koju niko od mene nije tražio. Ali nadam se da moj trud nije bio uzaludan." Feš je bio zbunjen, ali ne i ja. Na Korzici sam živela od roñenja - i dobro sam znala legende o porodici moje majke, Pijetre-Santase, koji su boravili na ovom ostrvu još od pamtiveka. "Majko", rekoh, "to su samo stari mitovi, ili si mi ti bar uvek tako govorila. Zašto ih ne bi podelila sa Madam de Rok koja je tako mnogo učinila za nas?" Posle ovih mojih reči Feš spusti šaku na majčinu i stisnu je u znak podrške. "Madam de Rok", oslovi je moja majka drhtavim glasom, "dugujem vam zahvalnost, a mi smo narod koji plaća svoje dugove. Ali priča koju ste nam ispričali me je uplašila. Praznoverje nam je u krvi. Mada većina porodica sa ovog ostrva potiče iz Etruskanije, Lombardije i Sicilije - moja vodi poreklo od prvih naseljenika. Potičemo od Feničana, drevnog naroda sa istočne obale Mediteranskog mora. Naselili smo Korziku šesnaest vekova pre roñenja Hrista." Nastojnica je lagano klimala glavom, a moja majka je pričala dalje. "Ti Feničani bili su trgovci, poznati u drevnim istorijama kao 'Narod s mora'. Grci su ih nazivali 'Phoinikes' - što znači 'krvavo crveni' - možda zbog purpurno crvene boje koju su dobijali iz školjki, možda po legendarnoj vatrenoj ptici, ili palmovom drvetu, što se sve označavalo kao "Feniks": 'crveno poput vatre'. Ima i onih koji smatraju da potiču sa Crvenog mora i da su nazvani po svojoj domovini. Ali ništa od toga nije tačno. Ime smo dobili po boji svoje kose. I sva kasnija plemena Feničana, kao što su Venecijanci, bili su poznati po tom plamenocrvenom znaku. To naglašavam, pošto su ti čudni i primitivni narodi štovali crvene stvari, boju plamena i krvi. Iako su ih Grci nazivali 'Phoinikes', oni su sebe zvali narod Kna - ili Knososa - a kasnije Kananitima. Iz Biblije saznajemo da su bili mnogobošci, da su štovali bogove Vavilonaca: boga Bela, koga su nazivali Ba'al; Ištar, koja je postala Astarte; i Mel'Kuart, koju su Grci nazivali Kar, što znači 'Usud' ili 'Sudbina' a


koju je moj narod nazivao Moloh." "Moloh", prošaputa nastojnica. "Jevreji nisu odobravali pagansko štovanje ovog boga, ali su optuženi da su ga i sami prihvatili. Bacali su živu decu u vatru ne bi li umilostivili dotičnog boga..." "Da", potvrdi moja majka, "i gore od toga. Iako je većina drevnih naroda verovala da je osveta dostupna samo bogovima, Feničani su smatrali da pripada njima. Mesta koja su osnovali - Korzika, Sardinija, Marselj, Venecija, Sicilija mesta su gde izdaja i dan danas znači jednostavno kraj; gde odmazda znači pravdu. Čak i danas njihovi potomci haraju Mediteranom. Ti varvarski gusari nisu potomci Berbera, već Barbarose - 'crvenobradog'! U Tunisu i Alžiru oni još drže dvadeset hiljada Evropljana radi otkupa i na taj način se bogate. To su pravi potomci Feničana: ljudi koji vladaju morem iz ostrvskih tvrñava, koji štuju boga lopova, žive od prevara i umiru zbog vendete!" "Da", izgovori uzbuñeno nastojnica. "Upravo to su Mavari rekli Karlu Velikom: sama šahovska garnitura pobrinuće se za Sar - osvetu! Ali šta je to? U čemu se sastoji ta mračna tajna, za kojom su Mavari tragali, a koja je možda bila poznata Feničanima? Kakvu moć sadrže te figure - za koju se možda nekada znalo, ali je sada zauvek izgubljena, a ključ nije zakopan s njom?" "Nisam sigurna", odvrati moja majka, "ali iz onoga što ste mi ispričali, čini mi se da nazirem trag. Rekli ste da je osam Mavara donelo Karlu Velikom šahovsku garnituru i da su odbili da se od nje rastanu - tako da su s njom čak krenuli i u Monglan, gde se verovalo da upražnjavaju tajne obrede. Naslućujem o kakvim je obredima reč. Moji preci Feničani upražnjavali su obrede posvećenja slične onima koje ste opisali. Štovali su sveti kamen, ponekad čelik ili kakav monolit, za koji su verovali da sadrži glas božji. Kao što se u Kaabi u Meki nalazio crni kamen, u Jerusalemu Kamena Kupola, u svakom feničanskom svetilištu nalazio se masseboth. U našim legendama postoji priča o ženi po imenu Eliza, koja je došla iz Tira. Brat joj je bio kralj; kada joj je ubio muža, ukrala je sveto kamenje i pobegla u Kartaginu na obali Severne Afrike. Brat ju je progonio - jer je ukrala njegove bogove. U našoj verziji priče, žrtvovala se na lomači kako bi umilostivila bogove i spasila svoj narod. Ali bacajući se u plamen, obećala je da će se ponovo dići kao feniks iz pepela - onog dana kada kamenje propeva. Toga dana Zemlju će stići kazna." Nastojnica je veoma dugo ostala ćutke da sedi pošto je moja majka završila priču. Ni moj očuh ni ja nismo prekinuli njihove misli. Konačno, nastojnica progovori o onome o čemu je razmišljala. "Orfejeva tajna", reče ona. "Pesmom je oživljavao stenje i kamenje. Tako je umilno pevao da je čak i pustinjski pesak ronio krvavo-crvene suze. Iako je to možda samo mit, osećam da je dan odmazde blizu. Ako Monglanska garnitura uskrsne, neka nam se nebo smiluje, jer ja verujem da ona krije ključ kojim se


otvaraju nema usta Prirode, kako bi se oslobodili glasovi bogova." Leticija se osvrnu po maloj trpezariji. Ugalj u posudi za žeravicu pretvorio se u pepeo. Njeno dvoje dece ćutke je sedelo i posmatralo je, ali je zato Mirela bila kao zaneta. "Da li je nastojnica rekla šta misli kako garnitura može do toga da dovede?" upita ona. Leticija odmahnu glavom. "Nije, ali zato se ispunilo njeno drugo proročanstvo - ono o Rusou. Prve jeseni posle njene posete stigao je njegov čovek - mladi Škot po imenu Džejms Bosvel. Pod izgovorom da piše istoriju Korzike, sprijateljio se sa Paolijem i svakog dana s njim večerao. Nastojnica nas je zamolila da joj javljamo sve što preduzima i da upozorimo porodice feničanskog porekla da mu ne otkrivaju stare priče. To i nije bilo potrebno jer mi smo po prirodi ljudi koji se drže svojih klanova, tajanstveni i ne stupamo lako u razgovor sa strancima osim, ako im, kao nastojnici, mnogo ne dugujemo. Kao što je takoñe predvidela, Bosvel je stupio u vezu sa Francom Fešom, ali ga je hladni prijem moga poočima odbio, tako da ga je u šali prozvao tipičnim Švajcarcem. Kada je Istorija Korzike i život Paskvalea Paolija kasnije objavljena, iz nje se dalo naslutiti da nije mnogo šta uspeo da sazna što bi koristilo Rusou. Razume se, Ruso je odavno mrtav..." "A Monglanska garnitura je uskrsla", dovrši rečenicu Mirela, ustavši i zagledavši se Leticiji u oči. "Vaša priča objašnjava značenje nastojničine poruke i prirodu vašeg prijateljstva - ali ništa više od toga. Očekujete li, gospoño, da ja progutam priču o kamenju koje peva i osvetoljubivim Feničanima? Istina je da imam crvenu kosu kao Eliza od K'ara - ali ispod moje kose je pamet! Nastojnica Monglana nije veći mistik od mene i ni ona se sigurno ne bi zadovoljila ovom pričom. Pored toga, vi ste nam objasnili samo prvi deo poruke - ona je vašoj kćeri još rekla da ćete kada saznate ove vesti znati šta treba činiti! Šta je pod tim mislila, gospoño Bonaparte?... I kakve veze to ima sa formulom?" Kada je čula ove Mireline reči, Leticija poblede kao krpa i prinese ruku grudima. Eliza i Napoleon bili su prikovani za stolice, ali Napoleon ipak prošaputa: "Kakvom formulom?" "Formulom za koju je Volter znao - za koju je kardinal Rišelje znao - za koju je bez sumnje i Ruso znao - i za koju vaša majka nema sumnje sigurno zna!" povika Mirela, povisujući glas kod svake nove reći. Zelene oči su joj gorele poput tamnih smaragda dok je zurila u Leticiju, koja je i dalje sedela kao u šoku. Mirela preñe preko sobe u dva žustra koraka, ščepa Leticiju za ruke i podiže je sa stolice. Napoleon i Eliza takoñe skočiše na noge, ali Mirela podiže šaku u znak upozorenja da ne prilaze. "Odgovorite mi, gospoño - te figure su već ubile dve žene pred mojim očima. Upoznala sam odvratnu i zlu narav jednog od onih koji tragaju za njima - čoveka


koji me progoni i u ovom trenutku i koji je spreman da me ubije zbog onoga što znam. Kutija je otvorena i Smrt je puštena iz nje. Videla sam to vlastitim očima - isto kao što sam videla i Monglansku garnituru - i simbole ugravirane u nju! Znam da postoji formula. A sada mi kažite šta je to nastojnica želela da učinite!" Gotovo da je tresla Leticiju, lica iskrivljenog od besa jer je ponovo pred očima videla lice Valentine - Valentine koja je umrla zbog tih figura. Leticiji su usne podrhtavale - plakala je, ta žena od čelika koja nikada nije pustila ni suzu. Kada ju je Mirela ščepala, Napoleon je zagrlio majku, a Eliza je nežno dotakla Mirelinu ruku. "Majko", poče Napoleon, "moraš joj reći. Kaži joj ono što je zanima. Blagi Bože, bila si hrabrija od stotinu francuskih vojnika sa puškama! O kakvom se to užasu ovde radi kada čak ne možeš o njemu ni da govoriš?" Leticija je pokušavala da progovori, a preko suvih usana slivale su joj se slane suze dok se trudila da obuzda jecaje. "Zaklela sam se - svi smo se zakleli - da nikada o tome nećemo govoriti", izusti ona. "Helena - nastojnica, ona je znala da postoji formula - i pre no što je videla garnituru. Rekla mi je da će je, ako se dogodi da ona bude prva koja će je posle hiljadu godina izneti na svetlost dana, zapisati - zapisaće simbole urezane na figurama i tabli - i nekako će ih poslati meni!" "Vama?" upita Mirela. "Zašto vama? U to vreme bili ste dete." "Da, dete", primeti Leticija, osmehnuvši se kroz suze. "Dete od četrnaest godina - koje se ubrzo potom udalo. Dete koje je rodilo trinaestoro dece i gledalo kako petoro umire. Još sam dete, jer nisam shvatila kakva se opasnost krila u obećanju koje sam dala nastojnici." "Recite mi", zamoli je nežno Mirela. "Recite mi šta ste joj obećali da ćete učiniti." "Celog života proučavala sam drevne istorije. Obećala sam Heleni da ću, kada bude imala te figure u rukama - otići do naroda moje majke u Severnu Afriku - da ću otići do drevnog pustinjskog muftije. I da ću dešifrovati formulu." "Znate tamo ljude koji bi mogli da vam pomognu?" upita uzbuñeno Mirela. "Ali, gospoño, upravo tamo sam se i ja uputila. Oh, dozvolite mi da ja izvršim taj zadatak. To mi je jedina želja! Znam da sam bolesna... ali mlada sam, i brzo ću se oporaviti..." "Prvo moramo stupiti u vezu sa nastojnicom", reče Leticija, povrativši nešto od prethodnog samopouzdanja. "Pored toga, biće ti potrebno više od jedne večeri da saznaš sve što sam ja naučila za četrdeset godina! Iako misliš da si jaka, nisi dovoljno jaka da bi mogla putovati - mislim da sam se dovoljno nagledala sličnih bolesti, tako da zasigurno znam da će ova narednih šest-sedam meseci ići svojim tokom. Imaćeš dovoljno vremena da naučiš..." "Šest ili sedam meseci!" povika Mirela. "Nemoguće! Ne mogu tako dugo ostati ovde na Korzici!"


"Bojim se da ćeš morati, draga moja", odvrati Leticija uz osmeh. "Ti uopšte nisi bolesna. Trudna si." LONDON, NOVEMBAR 1792. Šest stotina pedeset milja severno od Korzike, otac Mirelinog deteta, Šarl Moris de Taljeran-Perigor, sedeo je na smrznutoj obali Temze i pecao. Pored njega na čekinjavoj travi bilo je rašireno nekoliko vunenih šaleva prekrivenih voštanim platnom. Kilote je podvio iznad kolena i podvezao trakom, a cipele i čarape ležale su uredno složene pored njega. Na sebi je imao debeo kožni haljetak i krznom postavljene čizme, a na glavi šešir širokog oboda koji je sprečavao da mu sneg pada na kragnu. Iza njega, ispod snegom prekrivenih grana velikog hrasta, stajao je Kurtijad, držeći preko jedne ruke pletenu korpu punu ribe i gospodarev somotski žaket uredno smotan i prebačen preko druge ruke. Pletena korpa bila je postavljena požutelim francuskim novinama starim dva meseca koje su do tog jutra visile na zidu radne sobe; sada su služile za upijanje riblje krvi. Kurtijad je znao šta je pisalo u tim novinama i prilično mu je laknulo kada ih je Taljeran iznenada strgnuo sa zida, gurnuo u korpu i objavio da je vreme da krenu na pecanje. Njegov je gospodar bio neobično tih od dana kada su te vesti stigle do njega iz Francuske. Zajedno su ih naglas pročitali: TRAŽI SE ZBOG IZDAJE Taljeran, bivši biskup od Otina, emigrirao je... pokušavamo da dobijemo neka bliža obaveštenja od roñaka i prijatelja koji su mu možda pružili utočište. Ovaj opis... dugačko lice, plave oči, prosečan nos malo povijen naviše. TaljeranPerigor hramlje na desnu ili levu nogu... Kurtijad je pogledom pratio tamne obrise barki koje su se kretale uzvodno i nizvodno po tmurnoj, sivoj vodi Temze. Gromade leda odlomljene od rečnih obala, koje su usisavale jake struje, poskakivale su poput dvorskih luda. Taljeranov plovak plutao je meñu trskom izmeñu pukotina garavog leda. Čak i na hladnom vazduhu, Kurtijad je mogao da namiriše jak i slan miris ribe. Zima je, kao i mnoge druge stvari, stigla prerano. Pre jedva dva meseca, dvadeset trećeg septembra, Taljeran je stigao u London u malu kuću u ulici Vudstok koju je Kurtijad pripremio za njegov dolazak. I to u poslednji čas, pošto je dan pre toga komitet otvorio kraljev "čelični orman" u Tiljeriju - i pronašao Miraboova i La Portova pisma iz kojih je saznao da su iz Rusije, Španije i Turske - pa čak i od strane Luja XVI mnogobrojna mita završila u rukama odanih članova Skupštine. Mirabo je imao sreće; bio je već mrtav, pomisli Taljeran, dok je namatao


udicu i davao znak Kurtijadu da mu donese novi mamac. Sahrani tog velikog državnika prisustvovalo je tri stotine hiljada ljudi - a sada su preko njegove biste u Skupštini prebacili veo i premestili mu pepeo iz Panteona. Kralj će nesumnjivo proći mnogo gore. Život mu je već ionako visio o koncu; bio je zatočen zajedno sa porodicom u kuli vitezova templarskog reda - tog moćnog društva Slobodnih zidara koji su zahtevali da mu se sudi. Taljeranu su sudili u odsustvu i proglasili ga krivim. Mada nisu imali nikakav čvrst dokaz protiv njega, ništa napisano njegovom rukom, u La Porteovim zaplenjenim pismima mogli su se naći nagoveštaji da bi njegov prijatelj biskup, kao bivši predsednik Skupštine, bio voljan da se založi za kralja - za odreñenu nadoknadu. Taljeran zabode udicu kroz salo koje mu je Kurtijad dao kao mamac i sa uzdahom je ponovo zabaci u tamnu vodu Temze. Sav njegov trud da napusti Francusku sa diplomatskim pasošem bio je uzaludan. Pošto su u vlastitoj zemlji želeli da ga se dočapaju zbog izdaje, vrata visokog plemstva u Engleskoj bila su mu zatvorena. Čak su ga i ovdašnji emigranti prezirali, jer je izdao vlastitu klasu pomažući Revoluciju. Najgore od svega bilo je to što je ostao bez ikakvih sredstava za život. Čak i one ljubavnice kojima se nekada obraćao za finansijsku pomoć sada su u Londonu takoñe bile bez ičega, primorane da prave slamnate šešire ili pišu romane. Život je postao čemeran. Posmatrao je kako trideset osam godina njegovog postojanja odnosi struja isto kao mamac koji je upravo bacio u crnu vodu, kako sve nestaje bez traga. Ali još je imao štap. Iako je o tome retko kad govorio, nije zaboravljao da potiče od Karla Ćelavog, unuka Karla Velikog. Adalber od Perigora postavio je na presto Francuske Iga Kapeta; Tajfer Rezač bio je junak bitke kod Hestingsa; Helije de Taljeran postavio je papu Jovana XXII u Ribareve Cipele. Bio je potomak duge loze ljudi koji su ustoličavali kraljeve i čiji je moto bio: "Reque Dieu": Služimo samo Bogu. Kada bi im život postao čemeran, Taljerani od Perigora pre su bili spremni da bace rukavicu nego peškir. Namotao je udicu, odsekao mamac i bacio ga u Kurtijadovu korpu. Sobar mu pomože da se uspravi. "Kurtijade", reče Taljeran, dodajući mu štap, "poznato ti je da za nekoliko meseci punim trideset devet godina." "Svakako", odvrati sobar. "Želi li gospodin da pripremim proslavu?" Na ovo, Taljeran zabaci glavu i nasmeja se. "Krajem ovog meseca moram napustiti kuću u ulici Vudstok i iznajmiti neku manju u Kenzingtonu. Ako kraj godine dočekamo bez ikakvog izvora prihoda, biću primoran da prodam biblioteku..." "Možda je gospodin nešto prevideo", primeti učtivo Kurtijad, pomažući Taljeranu da skine pojedine delove odeće i pridržavajući mu somotski žaket. "Nešto što je možda usud udelio da mu pomogne u teškoj situaciji u kojoj se


sada nalazi - mislim na ono što se nalazi iza knjiga u gospodinovoj biblioteci u ulici Vudstok." "Nema dana, Kurtijade", odvrati Taljeran, "da i sam na to ne pomislim. Meñutim, mislim da te figure nisu na prodaju." "Ako mogu da budem toliko drzak", nastavi Kurtijad, složivši Taljeranovu odeću i pokupivši njegove sjajne, plitke cipele sa obale, "da li je gospodin u poslednje vreme dobio bilo kakve vesti o gospoñici Mireli?" "Nisam", priznade on, "ali još nisam spreman da joj sročim epitaf. Ona je hrabra devojka i na pravom je putu. Hteo sam da kažem, ovo blago koje se trenutno nalazi kod mene možda poseduje veću vrednost od one koju bismo dobili za njegovu težinu u zlatu - zašto bi inače toliki ljudi toliko dugo tragali za njim? Vek iluzija se okončao u Francuskoj. Kralj je stavljen na terazije i zaključeno je da je - poput svih kraljeva - nepotreban. Suñenje će predstavljati čistu formalnost. Ali anarhija ne može da zameni čak ni najslabiju vladavinu. Francuskoj je sada potreban voña, ne vladar. Kada se pojavi, ja ću ga prvi prepoznati." "Gospodin misli na čoveka koji će se ravnati po Božjoj volji i vratiti mir u našu zemlju", primeti Kurtijad, kleknuvši da stavi nešto leda u korpu sa ribom. "Ne, Kurtijade", uzdahnu Taljeran. "Da je Bog želeo da na zemlji vlada mir, do sada bismo ga već sigurno imali. Citiram jednog spasioca koji je kazao: 'Dolazim da vam donesem ne mir, nego mač.' Čovek o kome govorim znaće u čemu je vrednost Monglanske garniture - ona se može izraziti jednom rečju: moć. Upravo to ću ponuditi čoveku koji će uskoro povesti Francusku." Dok su Taljeran i Kurtijad koračali smrznutim obalama Temze, sobar je oklevajući postavio pitanje koje mu se motalo po glavi od kada su primili one francuske novine koje su sada zgužvane ležale ispod leda što se topio i sveže ribe: "Kako nameravate da pronañete tog čoveka, kada ne možete da se vratite u Francusku jer ste optuženi za izdaju?" Taljeran se osmehnu i lupnu sobara po ramenu sa neuobičajenom familijarnošću. "Dragi moj Kurtijade, izdaja je pitanje datuma, i ništa više." PARIZ, DECEMBAR 1792. Jedanaesti decembar. Suñenje Luju XVI, kralju Francuske. Optužba - izdaja. Klub Jakubinaca bio je već pretrpan kada je Žak-Luj David ušao na glavna vrata. Iza njega su se uvukla poslednja tumarala prisutna još od prvog dana saslušavanja, a nekolicina ga je čak potapšala po ramenu. U prolazu je hvatao odlomke njihovih razgovora - dame su u separeima pile ukusne likere, ulični prodavci nudili su led po Skupštini, ljubavnice vojvode od Orleana šaputale su i kikotale se iza svojih čipkanih lepeza. A kralj se pretvarao da nikada nije video


pisma iz čelične kase kada su mu ih pokazali - poricao je verodostojnost vlastitog potpisa - izgovarao se na slabo pamćenje kada bi ga optuživali da je izdao državu - i to ne samo jednom. Svi Jakobinci su se slagali da je kralj dobro uvežbani lakrdijaš. Većina njih je odlučila kako će glasati još pre no što je prošla kroz velika hrastova vrata kluba Jakobinaca. David je upravo prelazio preko popločanog poda bivšeg samostana u kome su se Jakobinci okupljali, kada ga neko uhvati za rukav. On se okrenu i susrete sa hladnim, svetlucavim, zelenim očima Maksimilijana Robespjera. Besprekorno odeven kao i uvek, u srebrno-sivom odelu sa visokom kragnom i brižljivo napuderisanom kosom, Robespjer je izgledao bleñi nego kada ga je David poslednji put video, možda čak i hladniji. Klimnuo je Davidu, posegnuo rukom u unutrašnji džep žaketa i izvadio kutijicu bombona. Uzeo je jednu, a onda ponudio i Davida. "Dragi moj Davide", poče on, "dugo te nismo videli, nekoliko meseci. Čuo sam da radiš na slici "Jeu de Paume". Poznato mi je da si savestan umetnik, ali stvarno ne bi smeo toliko dugo da odsustvuješ - potreban si Revoluciji." Tako mu je Robespjer na svoj uglañeni način stavio do znanja da trenutno nije bilo bezbedno za jednog revolucionara da ostane po strani. Neko bi to mogao protumačiti kao nedostatak interesovanja. "Čuo sam, takoñe, kakva je sudbina snašla tvoju štićenicu u zatvoru l'Abe", dodade on. "Dopusti da ti izrazim svoje najdublje saučešće, iako sa zakašnjenjem. Pretpostavljam da znaš da su Žirondinci oštro osudili Maraa pred celom Skupštinom. Kada su zatražili da bude kažnjen, on je ustao na Planini, izvukao pištolj i opalio u slepoočnicu kao da namerava da se ubije! Odvratna predstava, ali uspeo je da njome iskupi go život. Možda bi i kralj trebalo da sledi njegov primer." "Misliš da će Konvencija osuditi kralja na smrt?" upita David, skrenuvši razgovor sa bolnog sećanja na Valentininu smrt, o kojoj nije prestajao da misli svih ovih meseci. "Živ kralj je opasan kralj", odvrati Robespjer. "Iako nisam za to da se kralj pogubi, iz njegove prepiske je jasno da je radio protiv države - kao i tvoj prijatelj Taljeran! Valjda ti je sada jasno da su se moja predviñanja u vezi s njim obistinila." "Dobio sam od Dantona poziv da večeras neizostavno doñem", primeti David. "Koliko sam shvatio, razmatra se predlog da o sudbini kralja odluči narod glasanjem." "Da, zbog toga je sazvan ovaj sastanak", potvrdi Robespjer. "Žirondinci, koji su meka srca, podržavaju ovaj predlog. Ali ako dozvolimo svim njihovim provincijskim glasačima da glasaju, bojim se da bi to dovelo do povratka monarhije. A kada smo već kod Žirondinaca, želeo bih da te upoznam sa onim mladim Englezom koji nam upravo prilazi - prijateljem Anrea Kenijea, pesnika.


Pozvao sam ga da doñe ovamo večeras kako bih poljuljao njegove romantične iluzije o Revoluciji pustivši ga da vidi levo krilo u akciji!" David ugleda visokog, štrkljastog mladića koji im se približavao. Koža mu je bila bolesno žuta, kosa retka i glatka, začešljana sa čela prema temenu; u hodu se povijao unapred kao da kaska preko prostranog pašnjaka. Na sebi je imao loše sašiveni smeñi žaket koji je izgledao kao da ga je upravo izvukao iz vreće sa starim stvarima. Umesto marame, oko vrata je zavezao crnu maramicu - sve gore od gorega. Ali zato su mu oči bile sjajne i jasne; brada uvučena, nos krupan i isturen, a mlade, žuljevite šake ukazivale su na to da je odrastao na selu i da je morao da zarañuje za život. "Ovo je mladi Vilijem Vordsvort, pesnik", predstavi Robespjer mladića koji im je prišao i prihvatio Dantonovu ispruženu šaku. "Već je preko mesec dana u Parizu - ali ovo mu je prva poseta klubu Jakobinaca. Predstavljam vam grañanina Žak-Luja Davida, bivšeg predsednika Skupštine." "Gospodine Davide!" uskliknu Vordsvort, toplo stegnuvši Davidovu šaku. "Imao sam veliku čast da vidim vašu sliku, Sokratovu smrt, izloženu u Londonu, kada sam krenuo iz Kembridža. Vi ste inspiracija za nekoga poput mene, čija je najveća želja da zabeleži stvaranje istorije." "Vi ste pisac?" upita David. "Robespjer će se sa mnom složiti, stigli ste u pravi čas da prisustvujete velikom dogañaju - padu francuske monarhije." "Britanski pesnik, naš mistični Vilijam Blejk, objavio je prošle godine pesmu, 'Francuska revolucija', u kojoj vizionarski predviña, slično kao u Bibliji, Pad kraljeva. Možda ste je pročitali?" "Ja se više držim Herodota, Plutarha i Livija", odvrati David uz osmeh. "U njihovim delima pronalazim odgovarajuće ideje za svoje slike, pošto nisam ni mistik, a ni pesnik." "Čudno", primeti Vordsvort. "A u Engleskoj vlada uverenje da iza francuske revolucije stoje Slobodni zidari, koji mora da su mistici." "Istina je da većina nas pripada tom društvu", složi se Robespjer. "U stvari, Taljeran je sam klub Jakobinaca prvobitno osnovao kao red Slobodnih zidara. Ali za francuske Slobodne zidare teško da bi se moglo reći da su mistici..." "Poneki jesu", umeša se David. "Mara, na primer." "Mara?" ponovi Robespjer, izvivši obrvu. "Mora da se šališ. Otkud ti ta ideja?" "U stvari, nisam večeras ovamo došao samo zato što me je Danton pozvao", nevoljno priznade David. "Došao sam da vidim tebe, jer sam mislio da bi mi možda mogao pomoći. Malopre si pomenuo... nesreću... koja je snašla moju štičenicu u zatvoru l'Abe. I sam znaš da ona nije nastradala slučajno. Mara je planirao da je podvrgne ispitivanju i pogubi je jer je verovao da je znala nešto o... Jesi li ikada čuo za Monglansku garnituru?" Kada ču te reči, Robespjer preblede. Mladi Vordsvort je gledao čas jednog


čas drugog potpuno zbunjen. "Znaš li ti o čemu govoriš?" prošaputa Robespjer, povukavši Davida u stranu, ali Vordsvort krenu za njima, budno pazeći da ne propusti nijednu izgovorenu reč. "Šta bi tvoja štićenica mogla znati o tim stvarima?" "Obe moje štićenice su bivše iskušenice koje su došle iz samostana Monglan..." poče David, ali ga Robespjer ponovo prekinu. "Zašto to nisi ranije pomenuo?" reče Robespjer drhtavim glasom. "Pa, da... to objašnjava zašto im je biskup od Otina bio toliko privržen od prvog dana njihovog boravka u Parizu! Da si mi to samo ranije rekao... pre no što sam ga pustio da mi umakne!" "Nisam verovao u tu priču, Maksimilijane", odvrati David. "Smatrao sam je za običnu legendu, praznoverje. Mara je, meñutim, verovao. A Mirela mu je, pokušavši da spase život svoje roñake, otkrila da to legendarno blago, u stvari, postoji! Rekla mu je da ona i roñaka imaju jedan deo i da se on nalazi zakopan u mojoj bašti. Ali kada je on narednog dana stigao sa ljudima da ga iskopa..." "Da? Da?" uzbuñeno poče da ponavlja Robespjer, tako snažno stegnuvši Davidovu ruku da je umalo nije slomio. Vordsvort je upijao svaku reč. "Mirela je nestala", prošaputa David, "a u blizini male fontane u vrtu našli su mesto gde je zemlja bila sveže prekopana." "Gde je sada ta tvoja štićenica?" Robespjer samo što nije počeo da viče koliko je bio van sebe. "Smesta mora biti dovedena ovamo radi ispitivanja." "Zbog toga sam i došao, nadajući se da bi mi ti mogao pomoći", reče David. "Već sam izgubio nadu da će se uopšte vratiti. Mislio sam da bi, pošto imaš mnogo veza, mogao saznati gde se nalazi i da li je s njom sve u... redu." "Pronaći ćemo je makar morali Francusku da izvrnemo naopačke", stade da ga uverava Robespjer. "Moraš mi dati podroban opis, sa što više pojedinosti." "Daću ti nešto bolje od toga", odvrati David. "Jednom sam je slikao, slika je u mom ateljeu." KORZIKA JANUAR 1793 Ali modelu sa slike, po volji sudbe, nije bilo suñeno da dugo ostane na francuskom tlu. Jedne noći krajem januara, dosta posle ponoći, Mirelu je iz dubokog sna probudila Leticija Bonaparte, došavši u malu sobu koju je Mirela delila sa Elizom u njihovoj kući u brdima iznad Ajača. Mirela je već tri meseca boravila na Korzici - i od Leticije je već dosta naučila, ali ne i sve, od onoga zbog čega je ostala. "Morate se brzo obući", reče Leticija dvema devojkama, koje su još trljale oči. U tami sobe, pored Leticije nalazilo se i njeno dvoje manje dece, MarijaKarolina i ðirolamo, koji su već bili odeveni, kao i Leticija, u putničku odeću. "Šta se desilo?" povika Eliza.


"Moramo bežati", saopšti im Leticija mirnim, čvrstim glasom. "Dolazili su Paolijevi vojnici. Kralj Francuske je mrtav." "Ne!" zavika Mirela, iznenada se uspravivši u krevetu. "Pogubljen je pre deset dana u Parizu", objasni Leticija, izvlačeći odeću iz ormana u njihovoj sobi kako bi im pomogla da se brzo obuku. "A Paoli je pokrenuo trupe ovde na Korzici, u želji da ujedini snage sa Sardinijom i Španijom... sa namerom da zbace francusku vladu." "Ali, majko", stade da se protivi Eliza, kojoj se nije napuštala topla postelja, "kakve sve to ima veze s nama?" "Tvoja braća Napoleon i Lućano danas po podne su se suprotstavili Paoliju u korzikanskoj skupštini", odvrati Leticija, iskrivivši usta u kiseo osmeh. "Paoli im je izrekao vendetta traversa." "Šta je to?" upita Mirela, izvlačeći se iz kreveta i navlačeći odeću preko glave kako joj je Leticija koji deo dodavala. "Prenosna osveta!" prošaputa Eliza. "Na Korzici je običaj kada te neko povredi, da se osveta proširi na celu porodicu! Ali gde su sada moja braća?" "Lućano se krije sa mojim bratom, kardinalom Fešom", odvrati Leticija, dodavši Elizi njenu odeću. "Napoleon je pobegao sa ostrva. Hajdete već jednom, nemamo dovoljno konja da još noćas stignemo u Bokonjano, čak i kada bi deca jahala zajedno. Moramo ukrasti kog konja i stići tamo pre zore." Zatim je izišla iz sobe, gurajući manju decu ispred sebe. Dok su u strahu cvilela u mraku, Mirela začu Leticiju kako odlučnim glasom kaže: "Ja ne plačem, je li tako? Zbog čega onda ti plačeš?" "Šta ima u Bokonjonu?" šapatom upita Mirela Elizu dok su žurno napuštale sobu. "Moja baka, Anñela-Marija di Pijetra-Santa, živi tamo", odvrati Eliza. "A to znači da je situacija krajnje ozbiljna." Mirela je bila zgranuta. Konačno! Konačno će upoznati staricu o kojoj je toliko slušala - prijateljicu nastojnice Monglana... Eliza zagrli Mirelu oko struka dok su hitale u tamu noći. "Anñela-Marija je ceo život provela na Korzici. Ima toliko braće, roñaka i potomaka da bi od njih mogla sastaviti vojsku koja bi zbrisala pola ovog ostrva. Zato se majka njoj obraća za pomoć - što ujedno znači da prihvata prenosnu osvetu!" Selo Bokonjano bilo je opasana tvrñava smeštena visoko u vrletnim planinama, gotovo osam hiljada stopa iznad mora. Skoro je svanulo kada su prešli i poslednji most na konjima, u koloni po jedan, dok je ispod njih besnela i ključala bujica obavijena maglom. Dok su se peli uz poslednje brdo, Mirela je posmatrala biserni Mediteran koji se pružao na istok, mala ostrva Pianozu, Formiku, Elbu i Monte Kristo koja kao da su lebdela na nebu, a iza njih


treperavu obalu Toskane koja se upravo pomaljala iz magle. Anñela-Marija de Pijetra-Santa nije se uopšte obradovala kada ih je ugledala. "Tako znači!" reče patuljasta žena, sa šakama na bokovima, koja je upravo izišla iz male kamene kuće da dočeka umorne jahače. "Opet su u nevolji sinovi Karla Bonapartea! Mogla sam znati da će nas jednog dana uvaliti u ovo." Ako je Leticija i bila iznenañena što njena majka zna zbog čega su došli, nije to ničim pokazala. Lice joj je i dalje bilo mirno i spokojno, na njemu se nije moglo nazreti nikakvo osećanje; skočila je sa konja i krenula da zagrli i poljubi u oba obraza svoju majku, svu kvrgavu i besnu. "Dosta, dosta", odbrusi starica, "prekini s tim formalnostima. Skini decu sa tih konja, izgledaju kao da su već napola mrtva! Zar ih ne hraniš? Očerupani pilići!" I ona se uzmuva unaokolo, vukući dvoje mlañih za noge ne bi li ih skinula sa konja. Kada stiže do Mirele, zastade i ostade da je promatra kako silazi s konja. Zatim joj priñe, ščepa je grubo za bradu i stade da joj okreće glavu čas na jednu čas na drugu stranu kako bi je dobro osmotrila. "Znači to je ta o kojoj si mi pričala", dobaci ona preko ramena Leticiji. "Ona što je trudna? Iz Monglana?" Mirela je već bila u petom mesecu trudnoće i bolje se osećala, kao što joj je Leticija i obećala. "Moramo je skloniti sa ostrva, majko", odvrati Leticija. "Ne možemo je više štititi, mada znam da bi nastojnica želela da i dalje ostane pod našim okriljem." "Koliko je naučila?" upita starica. "Onoliko koliko sam mogla da je naučim za tako kratko vreme", reče Leticija, na trenutak se zagledavši u Mirelu svojim bledoplavim očima. "Ali ne dovoljno." "Ne stojmo ovde gde svako može da nas čuje!" povika starica. Zatim se okrenu ka Mireli i zagrli je svojim mršavim rukama. "Ti poñi sa mnom, mlada damo. Možda će me Helen de Rok proklinjati zbog onoga što nameravam da učinim - ali trebalo je da mi revnosnije odgovara na poruke! Nisam od nje dobila pismo cela tri meseca koliko si ti ovde. Noćas", nastavi ona tajanstvenim šapatom, vodeći Mirelu prema kući, "pod okriljem tame, sredila sam da te brod prebaci do jednog mog prijatelja, gde ćeš biti bezbedna dok osveta ne proñe." "Ali, gospoño", poče Mirela, "vaša kćerka me još nije svemu naučila. Ako sada budem morala da odem i nastavim da se krijem dok se ova bitka ne okonča, moj zadatak će morati da bude odložen. Ne mogu više da čekam." "Ko od tebe traži da čekaš?" ona potapša Mirelu po malom stomaku i nasmeja se. "Pored toga, potrebno je da poñeš tamo kuda te šaljem - i mislim da nećeš imati ništa protiv. Prijatelj koji će te štititi zna da ćeš doći, mada te ne očekuje tako brzo. Zove se Šahin - pravo vatreno ime. Na arapskom to znači 'Sivi soko'. On će te dalje uputiti u stvari, u Alžiru."


15. ANALIZA POZICIJE

Šah je umetnost analize. Mihail Botvinik, sovjetski velemajstor/prvak sveta Šah je mašta. David Bronštajn, sovjetski velemajstor Wenn ihr's nicht f_hlt, ihr werdet's nicht erjagen. (Ako ga ne osećaš, nikada ga nećeš razumeti.) 'Faust', Johan Volfgang Gete Obalski put je krivudao, praveći dugačke okuke iznad mora; iza svakog zaokreta čoveku je zastajao dah od pogleda na stenje i zapenušane talase. Sitno, rascvetano, sočno, rastinje i lišajevi prekrivali su inače golo stenje, koje je umivala morska pena. Ledene biljke cvetale su u veličanstvenim fuksijama i zlatu, trnoviti listovi obrazovali su čipkasta ustrojstva, spuštajući se niz stenu prekrivenu solju. More je svetlucalo metalno zelenim sjajem - istom bojom kakve su bile i Solarinove oči. Prestala sam, meñutim, da se divim ovom pogledu, jer su ponovo počele da me more zamršene misli koje mi nisu dale mira još od prethodne večeri. Pokušavala sam da ih sortiram dok je taksi hitao putem uz liticu prema Alžiru. Svaki put kada bih sabrala dva i dva - dobijala bih osam. Svuda oko mene nailazila sam na osmicu. Prvo je gatara ukazala na taj broj, pomenuvši moj roñendan. Zatim Mordekaj, pa Šarif, a Solarin je o njemu govorio kao o magičnom znaku: ne samo da se oblik osmice nazirao u dnu moga dlana, već je Solarin kazao da postoji i formula Osmice - šta god da je to trebalo da znači. To su bile njegove poslednje reči pre no što je nestao u noći, prepustivši Šarifu da me isprati kući - i ostavivši me bez ključa od hotelske sobe, pošto ga je zadržao u džepu. Šarifa je, razume se, zanimalo ko je bio moj privlačni pratilac iz kabarea i zašto je tako iznenada nestao. Objasnila sam mu da je jedna obična devojka kao što sam ja veoma polaskana što je imala ne jedan, već dva sastanka, svega nekoliko časova pošto je sletela na novi kontinent - a zatim sam ga prepustila vlastitim mislima dok su me on i njegovi grubijani vozili kući u patrolnim


kolima. Ključ sam našla na recepciji, a Solarinov bicikl nije više bio oslonjen o zid ispod mog prozora. Pošto mi je bilo jasno da više neću moći da zaspim, odlučila sam da sprovedem malu istragu. Saznala sam da postoji formula i da nije reč o šetnji konjem. Kao što je Lili pretpostavljala, posredi je bila drugačija vrsta formule - formula koju čak ni Solarin nije dešifrovao. I ona je, u to sam bila ubeñena, imala neke veze sa Monglanskom garniturom. Nim je pokušao da me upozori, zar ne? Poslao mi je gomilu knjiga o matematičkim formulama i igrama. Odlučila sam da krenem od one koja je, kako mi se učinilo, najviše zanimala Šarifa, one koju je lično Nim napisao - o Fibonačijevim brojevima. Dočekala sam zoru čitajući i moja upornost se isplatila, mada još nisam bila sigurna kako. Izgleda da su se Fibonačijevi brojevi koristili i za neke druge stvari osim za predviñanje rasta ili pada akcija na berzi. Evo kako se oni upotrebljavaju: Leonardo Fibonači je odlučio da krene od broja "jedan": dodajući svaki broj prethodnom broju, dobio je niz brojeva sa veoma zanimljivim svojstvima. Tako je jedan plus nula jedan; jedan i jedan = dva; dva plus jedan = tri; tri i dva = pet; pet i tri = osam... i tako dalje. Fibonači je bio neka vrsta mistika, učio je od Arapa koji veruju da svi brojevi poseduju magična svojstva. Otkrio je da formula koja opisuje odnos izmeñu svaka dva njegova broja - a ona glasi polovina kvadratnog korena broja pet minus jedan - takoñe odgovara strukturi svega u prirodi što oblikuje spiralu. Prema Nimovoj knjizi, botaničari su uskoro otkrili da svaka biljka koja ima latice ili peteljke spiralnog oblika može da se podvede pod Fibonačijeve brojeve. Biolozi su znali da školjka nautilusa i svi spiralni oblici morskog života potpadaju pod to ustrojstvo. Astronomi su tvrdili da Fibonačijevi brojevi opisuju meñusobni odnos planeta u Sunčevom sistemu - pa čak i oblik Mlečnog puta. Ali ja sam primetila još nešto, čak i pre no što sam na to naišla u Nimovoj knjizi. Ne zato što sam dobro znala matematiku, već zato što sam poznavala muziku. Vidite, tu malu formulu nije izmislio Leonardo Fibonači, već ju je pronašao dve hiljade godina ranije - momak po imenu Pitagora. Grci su je nazivali aurio sectio: zlatni rez. Najjednostavnije rečeno, zlatni rez je ona tačka na duži u kojoj je manji deo u istom odnosu prema većem delu kao i veći prema celoj duži. Ovaj odnos koristile su sve drevne civilizacije u arhitekturi, slikarstvu i muzici. Platon i Aristotel smatrali su da je to "savršeni" odnos kojim se odreñuje da li je nešto estetski lepo. Ali za Pitagoru je taj odnos značio nešto mnogo više. Pitagora je bio u toj meri odan misticizmu da je čak i Fibonači prema njemu izgledao kao pacer. Grci su ga zvali "Pitagora sa Samosa" jer je došao u Krotonu sa ostrva Samosa, zbog političkih nevolja. Ali prema zapisima njegovih


savremenika, roñen je u Tiru, gradu u drevnoj Feniciji - zemlji koju danas zovemo Liban - mnogo je putovao, živeo u Egiptu dvadeset jednu godinu, u Mesopotamiji dvanaest, da bi na kraju stigao u Krotonu kada je već dobro zašao u šestu deceniju života. Tamo je osnovao mistično društvo, providno zakamuflirano nazivom škola, u kojoj su njegovi učenici bili upućivani u tajne koje je pokupio na svojim lutanjima. Te tajne odnosile su se uglavnom na dve stvari: matematiku i muziku. Pitagora je bio taj koji je otkrio da je oktava osnova Zapadne muzičke lestvice, jer kada se trgne žica tačno na polovini, ona će dati isti zvuk za osam tonova viši od one koja je dvostruko duža. Učestalost vibracija jedne žice obrnuto je srazmerna njenoj dužini. Jedna od njegovih tajni sastojala se u tome da kada ponavljate muzičku kvintu (pet dijatonskih nota, ili zlatni rez jedne oktave) tako da je svaki put viša, trebalo bi da se vratite na prvobitnu notu za osam oktava višu. Ali umesto toga, kada se dotle stigne nedostaje osmina note tako da i uzlazeća lestvica, takoñe, obrazuje spiralu. Ali najveća od svih tajni odnosila se na Pitagorinu teoriju da se Vaseljena sastoji od brojeva i da svaki od tih brojeva poseduje božanska svojstva. Ti magični odnosi meñu brojevima pojavljuju se svuda u prirodi, uključujući prema Pitagori - i zvuke koje ispuštaju planete što vibriraju dok se kreću kroz crnu prazninu. "Postoji geometrija u brujanju struna", rekao je on. "Postoji muzika u razmeštaju sfera." Ali kakve sve to veze ima sa Monglanskom garniturom? Znala sam da u šahovskoj garnituri postoji osam pešaka, a pored njih još osam drugih figura; i sama tabla bila je podeljena na šezdeset četiri polja - što je osam na kvadrat. Bila sam uverena da postoji neka formula. Solarin ju je nazvao formulom Osmice. Gde bi je čovek bolje mogao sakriti nego u šahovskoj garnituri koja se sva sastoji od osmica? Poput zlatne sredine, poput Fibonačijevih brojeva, poput stalno uzdižuće spirale - Monglanska garnitura bila je veća od zbira svojih delova. Izvukoh list hartije iz aktovke za vreme vožnje taksijem i ispisah broj osam. Zatim okrenuh list postrance. Dobih simbol za beskrajno. Dok sam zurila u taj oblik pred sobom, u glavi stade da mi odzvanja glas. Govorio je: Jednako kao tek jedna još igra... ta bitka će kolati zauvek. Ali pre no što sam se upustila u taj sukob, morala sam da rešim jedan problem: da bih uopšte ostala u Alžiru morala sam utvrditi da li me čeka posao ili ne - posao u kome ću biti dovoljno uspešna da mogu sama krojiti vlastitu sudbinu. Sa gostoprimstvom severne Afrike upoznao me je moj drugar Šarif, što je kod mene stvorilo želju da proverim svakog ko će ubuduće odlučivati o mom ostanku kako bih utvrdila da li je tome dorastao. Zatim, kako ću uopšte moći da krenem u potragu za Monglanskom garniturom kada će mi se krajem nedelje na


vrat natovariti moj šef Patar? Bio mi je potreban manevarski prostor, a to je mogla da mi obezbedi samo jedna osoba. Spremila sam se da dan provedem čekajući u beskrajnom nizu prostorija upravo za to predviñenih samo da doñem do njega. On je odobrio moju vizu, ali je istovremeno ostavio na cedilu partnere iz Fulbrajt Kona zbog tenisa. Bio je to čovek koji će potpisati veoma važan ugovor za postavljanje kompjutera samo ako ga neko ili nešto nagna da to učini. Osećala sam da bez njegove podrške neću moći da uspem u onome što me je čekalo. Mada u to vreme nisam ni slutila u kojoj meri sam bila u pravu. Moj čovek se zvao Emil Kamel Kader. Taksi me je doveo u priobalni deo grada Alžira, koji je predstavljao dugačku, otvorenu luku. Okrenuta prema moru, nalazila se visoka arkada belih lukova koja se protezala ispred vladinih zgrada. Zaustavili smo se pred ministarstvom za industriju i energiju. Oči su mi se polako privikavale na tamu u mermernom, ogromnom, mračnom i hladnom predvorju u koje sam ušla. Unaokolo su stajale skupine ljudi, neki su bili odeveni u poslovna odela, ostali u lepršave bele halje ili crne ñelabe - odore sa kapuljačama koje su dobro štitile čoveka od strašnih promena do kojih je dolazilo u pustinjskoj klimi. Nekolicina je pokrila glave tkaninom na crveno-bele kocke koja je podsećala na italijanske stolnjake. Sve oči su se okrenule prema meni kada sam zakoračila u predvorje i odmah mi je postalo jasno zašto. Bila sam jedna od retkih koja je nosila pantalone. Nije bilo nikakvih putokaza niti pulta za obaveštenja, a na svaki raspoloživi lift dolazila su po tri puna kamiona momaka. Pored toga, nije me baš privlačila mogućnost da se vozikam gore-dole sa okatim zavodnicima, ne znajući ni koje odeljenje tražim. Zato sam se uputila prema širokom mermernom stepeništu koje je vodilo na naredni sprat. Put mi je preprečio crnomanjast momak u poslovnom odelu. "Mogu li vam pomoći?" upita on iznenada, isprečivši se izmeñu mene i stepeništa. "Imam zakazan sastanak", odvratih, pokušavši da se provučem pored njega, "sa gospodinom Kaderom. Emilom Kamelom Kaderom. On me očekuje." "Ministrom za naftu?" upita momak, gledajući me s nevericom. Na moj užas, on učtivo klimnu i reče: "Svakako, gospoño. Odvešću vas k njemu." Sranje. Šta sam drugo mogla nego da krenem u njegovoj pratnji nazad ka liftovima. Momak me je uhvatio za lakat i stao da krči put kroz okupljenu gomilu kao da sam kraljica majka. Pitala sam se šta će se dogoditi kada bude otkrio da nemam zakazani sastanak. Što je bilo još gore, iznenada mi je sinulo dok me je vodio ka privatnom liftu u kome smo bili samo nas dvoje, da na francuskom nisam bila tako vešta u brzom snalaženju kao na engleskom. Šta se tu može, biću u prilici da stvorim


neki plan dok satima budem čekala u nekom predvorju što je bilo de rigueur, kako reče Petar. Imaću vremena da razmislim. Kada smo na poslednjem spratu izišli iz lifta, oko obližnje recepcije ugledala sam gomilu stanovnika pustinje odevenih u bele odore; čekali su da im niski recepcionar sa turbanom na glavi pregleda aktovke tražeći vatreno oružje. Sedeo je iza visokog stola na kome se nalazio tranzistor iz koga je treštala muzika; aktovke nije ni otvarao već bi vlasniku samo nemarno dao znak rukom da proñe. Gomila koja ga je okruživala delovala je odista upečatljivo. Iako je njihova odeća ličila na čaršave, na zlatnom prstenju ukrašenom rubinima mogao je da im pozavidi i pokojni Luj Tifani. Moj pratilac me je vukao kroz gomilu, izvinjavajući se dok je krčio put kroz skupinu uvijenu u mrtvačke pokrove. Pošto je recepcioneru uputio nekoliko reči na arapskom, ovaj je skočio i trkom se uputio niz hodnik. Videla sam ga kako je na kraju zastao da porazgovara sa naoružanim vojnikom. Obojica su se okrenula i zagledala u mene, a vojnik je zatim nestao iza ugla. Posle jednog trenutka vojnik se vratio i mahnuo nam rukom. Momak koji me je dopratio iz predvorja klimnu i okrenu se prema meni. "Ministar će vas odmah primiti", reče. Bacivši još jedan hitar pogled na Kju Kluks Klanovce oko mene, podigoh aktovku i krenuh za njim niz hodnik. Na kraju hodnika vojnik mi dade znak da krenem za njim. Gegajući se, on zavi za ugao i krenu niz jedan još duži hodnik prema dvokrilnim vratima koja mora da su bila dvanaest stopa visoka. Vojnik zastade i zauze stav mirno, sačekavši da ja uñem. Duboko udahnuvši, otvorih jedno krilo vrata. Iza njih se prostirao veličanstveni foaje sa tamnosivim mermernim podom u čijem središtu se nalazila zvezda od ružičastog mermera. Kroz otvorena vrata na suprotnom kraju mogla sam da vidim ogromnu kancelariju čiji je pod od zida do zida bio zastrt crnim tepihom sa krupnim crvenim hrizantemama. Stražnji zid kancelarije bio je ceo u francuskim prozorima, koji su bili otvoreni tako da je povetarac unosio zastore unutra. Vrhovi visokih urminih palmi s druge strane delimično su skrivali pogled na more. Oslonjen o ogradu od kovanog gvožña balkona, leñima okrenut prema meni, stajao je jedan visoki, vitki muškarac kose boje peska i posmatrao more. Kada sam ušla okrenuo se. "Gospoñice", izusti on toplo, zaobilazeći sto sa ispurženom šakom kako bi me pozdravio. "Dozvolite da se predstavim. Ja sam Emil Kamel Kader, ministar za naftu. Željno sam iščekivao ovaj susret." Ceo ovaj uvod izgovorio je na engleskom. Umalo se nisam srušila. Quel olakšanje. "Iznenadio vas je moj engleski", primeti on osmehnuvši se, i to ne


"službeno", kao ostali meštani. Bio je to jedan od najtoplijih osmeha koji mi je ikada upućen. Zadržao je moju šaku u svojoj malo duže no što bi trebalo. "Odrastao sam u Engleskoj i pohañao sam Kembridž. Meñutim, u ministarstvu svi znaju nešto malo engleski. Konačno, to je jezik nafte." Takoñe je imao najtopliji glas, bogat i zlatan poput meda koji se sipa u kašiku. I boja njegove kože podsećala me je na med: ćilibarne oči, talasasta pepeljasto-plava kosa, i koža boje zlaćane masline. Kada se osmehivao, što je često činio, oko očiju mu se pojavljivala mreža sitnih bora, što je svedočilo da je previše boravio na suncu. Setila sam se partije tenisa i uzvratila mu osmeh. "Molim vas, sedite", reče on ponudivši mi prekrasno izrezbarenu stolicu od ružina drveta. Otišavši do stola pritisnuo je dugme na interkomu i rekao nekoliko reči na arapskom. "Naručio sam čaj", obavesti me on. "Koliko sam razumeo, odseli ste u El Rijadu. Tamo uglavnom služe hranu iz konzervi i to krajnje bljutavu, mada je hotel sladak. Posle razgovora izvešću vas na ručak, ako već nemate neki plan? Tako ćete videti i nešto od samog grada." Još nisam mogla da doñem k sebi od ovog toplog dočeka, što se, pretpostavljam, videlo i na mom licu, jer on dodade: "Verovatno se pitate kako to da sam vas tako brzo primio." "Moram priznati da mi je rečeno da ću morati malo da sačekam." "Vidite, gospoñice... smem li vas zvati Ketrin?... Dobro, a vi me morate oslovljavati sa Kamel, mojim takozvanim hrišćanskim imenom. U našoj kulturi smatra se veoma nepristojno bilo šta odbiti jednoj ženi. U stvari, to je nedostojno muškarca. Ako žena kaže da ima zakazan sastanak sa ministrom, nećete je ostaviti da trune u čekaonici, već je odmah primate!" Zatim se nasmeja svojim predivnim zvonkim glasom. "Sada kada znate recept uspeha, mogli biste nekog i da ubijete dok ste ovde i svejedno da se izvučete." Kamel me je zbog svog dugačkog rimskog nosa i visokog čela podsetio na likove sa novčića. Kao da mi je odnekud bio poznat. "Jeste li Kabil?" iznenada ga upitah. "Jesam!" Činilo se da je zadovoljan. "Kako ste pogodili?" "Pogodila sam", odvratih. "Odličan pogodak. U ministarstvu rade pretežno Kabili. Iako činimo manje od petnaest procenata alžirskog stanovništva, mi Kabili nalazimo se na osamdeset procenata visokih službenih mesta. Odaju nas zlataste oči. Postaju takve od čestog gledanja u novac." Zatim se nasmeja. Bio je tako dobro raspoložen da sam zaključila kako je kucnuo čas da preñem na nešto mnogo ozbiljnije - mada baš nisam bila sigurna kako to da izvedem. Konačno, partneri su izbačeni iz kancelarije zbog partije tenisa. Šta bi ga moglo sprečiti da mene izbaci naglavačke zbog bezobrazluka? Ali nalazila sam se u samom svetilištu - i možda mi se uskoro neće pružiti još jedna ovakva prilika. Odlučila sam da iskoristim svoju prednost.


"Moram s vama o nečemu porazgovarati pre no što krajem nedelje stigne moj kolega", počeh. "Vaš kolega?" ponovi on, smestivši se za sto. Da li mi se to samo činilo ili kao da je odjednom postao oprezniji? "Moj menadžer, da budem tačnija", odvratih. "Moja firma je zaključila da bi bilo dobro da, pošto još nije dobila potpisani ugovor, pošalje tog menadžera na lice mesta kako bi nadgledao dogañaje. U stvari, oglušila sam se o nareñenje kada sam danas došla ovamo. Ali pročitala sam ugovor", dodadoh, izvukavši kopiju iz aktovke i lupnuvši njome o sto, "i iskreno rečeno nije mi jasno šta će tu još i neko ko će nadgledati poslove." Kamel okrznu pogledom ugovor, a zatim se ponovo zagleda u mene. Sklopio je šake kao da se moli i nagnuo glavu preko njih kao da razmišlja. Bila sam ubeñena da sam preterala. Konačno je progovorio. "Znači, verujete u kršenje pravila?" upita on. "Zanimljivo - voleo bih da znam zašto." "Ovo je 'opšti ugovor' za usluge jednog savetnika", odvratih, pokazavši prema nedirnutom paketu na stolu izmeñu nas. "U njemu stoji da je moj zadatak da izvršim analizu naftnog bogatstva, kako onog pod zemljom tako i onog već izvañenog. Da bih to učinila potreban mi je samo kompjuter - i potpisani ugovor. Neki šef bi mi samo smetao." "Shvatam", primeti Kamel i dalje krajnje ozbiljan. "Objasnili ste mi kako stoje stvari, ali niste odgovorili na moje pitanje. Dozvolite da vam postavim još jedno. Da li ste čuli za Fibonačijeve brojeve?" Nisam htela ni uzdah da ispustim. "Nešto malo", priznadoh. "Koriste se u mešetarenju na berzi. Da li biste mi rekli zašto vas zanima jedna tako - da kažemo - stručna stvar?" "Svakako", odgovori Kamel, pritisnuvši dugme na stolu. Nekoliko trenutaka kasnije uñe poslužitelj sa kožnom fasciklom, predade je Kamelu i udalji se. "Alžirska vlada", poče on izvadivši neki dokument i pruživši mi ga, "veruje da naša zemlja poseduje samo ograničene zalihe nafte, dovoljne možda za još nekih osam godina. Možda ćemo pronaći još izvora u pustinji, a možda i nećemo. Nafta je trenutno naš glavni izvozni proizvod; ona u potpunosti pokriva troškove uvoza, a uvozimo čak i hranu. Uverićete se da nemamo baš mnogo obradive zemlje. Uvozimo svo mleko, meso, žitarice, drvenu grañu... čak i pesak." "Uvozite pesak?" upitah, podigavši pogled sa dokumenta koji sam počela da čitam. Alžir je imao stotine hiljada kvadratnih milja pustinje. "Industrijski pesak, koji se koristi za manufakturu. Saharski pesak nije podesan za industrijske svrhe. Stoga potpuno zavisimo od nafte. Nemamo velike prirodne rezerve, ali zato imamo veoma velike zalihe prirodnog gasa. Toliko velik da bismo vremenom mogli postati jedan od najvećih svetskih izvoznika


ovog proizvoda - samo kada bismo smislili način kako da ga transportujemo." "Kakve sve to ima veze s mojim projektom?" upitah, na brzinu prelazeći preko stranica dokumenta, u kome se, iako je bio na francuskom, nisu pominjali ni nafta ni gaz naturel. "Alžir je član OPEK-a. Svaka zemlja članica trenutno pojedinačno pregovara i oformljuje cene nafte, pod različitim uslovima i sa različitim zemljama. Uglavnom se to svodi na subjektivnu i nesistematičnu razmenu. Pošto je naša zemlja domaćin OPEK-a, predlažemo da naši članovi preñu na koncept kolektivne razmene. To bi za cilj imalo dve stvari. Prvo, dramatično bi skočila cena nafte po barelu, dok bi troškovi proizvodnje ostali isti. Drugo, taj novac bismo ponovo mogli investirati u tehnološki razvoj, kao što je to učinio Izrael sa zapadnim sredstvima." "Mislite u oružje?" "Ne", odvrati Kamel uz osmeh, "mada je izgleda tačno da svi previše trošimo na tom polju. Mislio sam na unapreñenje industrije - i na više od toga. Mogli bismo sprovesti vodu u pustinju. Navodnjavanje je koren civilizacije, kao što znate." "Ali u ovom dokumentu ne vidim ništa što bi se odnosilo na ono o čemu mi govorite", primetih. U tom trenutku stiže čaj; dovezao ga je sluga sa belim rukavicama, na kolicima. S visine nam je sipao već poznati čaj od nane tako da se lepo video mlaz koji se pušio. Od njegovog vrelog dodira krhko staklo čaša bi svaki put zacvrčalo. "Ovako se na tradicionalni način servira čaj od nane", objasni Kamel. "Lišće se izdrobi i prelije ključalom vodom. Ono sadrži onoliko šećera koliko je u stanju da apsorbuje. U nekim delovima smatra se da je to tonik zdravlja; u drugim da je afrodizijak." On se nasmeja dok smo nazdravljali jedan drugome i potom otpili gutljaj veoma mirisnog čaja. "Možda bismo sada mogli da nastavimo naš razgovor", rekoh čim je sluga za sobom zatvorio vrata. "Kod vas je nepotpisani ugovor sa mojom firmom u kome stoji da biste želeli da procenite rezerve nafte; preda mnom je dokument u kome stoji da želite da analizirate uvoz peska i ostalih sirovina. Želite da stvorite neku vrstu trenda, inače ne biste pomenuli Fibonačijeve brojeve. Šta će vam toliko različitih priča?" "Postoji samo jedna priča", reče Kamel, spustivši šolju sa čajem i pomno se zagledavši u mene. "Ministar Belaid i ja pažljivo smo pregledali vaš rQsumQ. Složili smo se da u potpunosti odgovarate za ovaj projekat - iz vašeg dosjea se vidi da ste spremni da knjigu pravila bacite kroz prozor." Rekavši to, on se široko osmehnu. "Vidite, draga moja Ketrin, upravo jutros sam odbio vizu vašem menadžeru, gospodinu Petaru." On privuče kopiju mog dvosmislenog ugovora preko stola, izvuče pero i


potpisa se u dnu strane. "Evo, sada imate potpisani ugovor koji opravdava vaš boravak ovde", reče on, dodavši mi ga preko stola. Trenutak sam zurila u potpis, a onda se osmehnuh. Kamel mi uzvrati osmeh. "Odlično, šefe", rekoh. "Hoće li mi neko sada objasniti šta bi trebalo da radim?" "Želimo naročiti kompjuter", reče on polako. "Treba da bude programiran u najstrožoj tajnosti." "S kojim ciljem?" Stisnuh potpisani ugovor na grudi, poželevši da vidim Petarovo lice kada ga otvori u Parizu - ugovor koji nijedan od partnera nije uspeo da natera ovog čoveka da ga potpiše. "Želeli bismo da predvidimo", reče Kamel, "šta će svet učiniti, ekonomski, kada im ukinemo priliv nafte." Brda Alžira strmija su od onih u Rimu ili San Francisku. Ima mesta na kojima čovek ne može uspravno da stoji. Zavrtelo mi se u glavi dok nismo stigli do restorana, jedne male prostorije na drugom spratu zgrade koja je gledala na otvoreni trg. Zvao se El Bakur, što je značilo, kako mi je Kamel objasnio, "Kamilje sedlo". Na sićušnom ulazu i u baru bila su razmeštena kamilja sedla od tvrde kože, sva do jednog ukrašena predivnim, raznobojnim šarama lišća i cveća. U glavnoj sali nalazili su se stolovi prekriveni šuštavo uštirkanim belim stolnjacima; kroz otvorene prozore dopirao je povetarac na kome su se lelujale bele čipkane zavese. Napolju su vrhovi divljih akacija lupkali po otvorenim krilima prozora. Smestili smo se za sto u kružnoj prozorskoj niši; Kamel je naručio pastilla au pigeon: dobro zapečenu pitu natopljenu cimetom i šećerom, filovanu slasnom mešavinom golubjeg mesa, samlevene kajgane, suvog grožña, pečenih badema i egzotičnih začina. Dok smo polako savladavali tradicionalni petodelni mediteranski ručak - osvežavajuće domaće vino teklo je kao voda - Kamel me je zabavljao pričama o Severnoj Africi. Nisam ni sanjala kakvu je neverovatnu istoriju kulture imala zemlja koju sam trenutno nazivala svojim domom. Prvo su došli Tuarezi, Kabili i Mavari - ta plemena drevnih Berbera koja su se naselila duž obale; za njima su pristigli Minoanci i Feničani, koji su osnovali garnizone. Zatim su došle rimske kolonije; pa Španci koji su prisvojili mavarske zemlje pošto su prethodno oslobodili svoje teritorije; i Otomansko carstvo koje je tokom tri stotine godina držalo u pokornosti varvarske priobalne gusare. Od 1830. te su zemlje bile pod upravom Francuske, sve dok - deset godina pre mog dolaska - alžirska revolucija nije okončala stranu vladavinu. Tokom ovog dugog razdoblja smenjivale su se nebrojene dinastije deja i beja, sa egzotičnim imenima i još egzotičnijim običajima. Haremi i odsecanje glava


bili su tu svakodnevna pojava. Sada, za vreme ove muslimanske vladavine, stvari su se malo smirile. Iako sam primetila da je Kamel pio crveno vino uz turnedos i pirinač boje šafrana, a belo vino da bi poboljšao ukus salati, i dalje je tvrdio da je sledbenik al-Islama. "Islam", počeh, dok su nas posluživali gustom crnom kafom i desertom. "Znači 'Mir', je li tako?" "Na izvestan način", odvrati Kamel. Upravo je sekao ratluk na kockice: želatinoznu materiju prekrivenu šećerom u prahu sa ukusom ambrozije, jasmina i badema. "To je reč istog porekla kao i 'shalom' na hebrejskom: neka je mir s tobom. Na arapskom glasi 'salaam' i uvek je propraćena dubokim naklonom dok se glavom ne dodirne tle. Označava potpuno predavanje Alahovoj volji potpunu potčinjenost." Zatim mi uz osmeh pruži kockicu ratluka. "Ponekad predanost Alahovoj volji znači mir - ponekad ne." "Mnogo češće ne znači", primetih. Kamel me ozbiljno pogleda. "Ne zaboravite da je od svih velikih proroka u istoriji - Mojsija, Bude, Jovana Krstitelja, Zaratustre, Hrista - Muhamed jedini koji je stvarno pošao u rat. Podigao je vojsku od četrdeset hiljada vojnika i na konju je lično poveo na Meku. I povratio grad!" "Šta je sa Jovankom Orleankom?" upitah ga sa osmehom. "Ona nije osnovala novu religiju", odvrati on. "Ali nije bila bez duha. Meñutim, džihad nije ono za šta ga vi zapadnjaci smatrate. Da li ste imali prilike da pročitate Koran?" Pošto sam odmahnula glavom, on nastavi: "Poslaću vam jedan dobar primerak - na engleskom. Mislim da će vam biti zanimljiv. I različit od onoga što ste zamišljali." Kamel podiže račun i iziñosmo na ulicu. "A sada poñimo u obilazak koji sam vam obećao", reče on. "Voleo bih da krenemo od centralne pošte." Uputismo se ka velikoj zgradi centrane pošte koja se nalazila na obali. Dok smo išli prema njoj, on reče: "Svi telefonski pozivi moraju proći kroz centralnu poštu. To je jedan u nizu sistema koje smo nasledili od Francuza i u kome se sve sliva u centar i ništa više ne može iz njega poteći nazad; isti je slučaj i sa ulicama. Meñunarodni pozivi se povezuju ručno. Uživaćete to da vidite naročito će vam biti zanimljivo stoga što ćete morati da vodite računa o tom arhaičnom telefonskom sistemu pri odabiranju modela kompjutera za koji sam upravo potpisao dokumente. Većina podataka koje ćete prikupljati stizaće telefonski." Nisam bila sigurna zašto će modelu koji je imao na umu biti neophodne telekomunikacije, ali dogovorili smo se da o tome ne razgovaramo na javnim mestima, tako da sam samo primetila: "Da, sinoć nisam mogla da dobijem Ameriku." Popesmo se stepeništem do centralne pošte. Kao i sve ostale zgrade, bila je velika i mračna, sa mermernim podom i visokom tavanicom. Kitnjasti svećnjaci


visili su sa tavanice kao u kancelarijama banaka iz dvadesetih godina. Posvuda su se mogle videti velike uramljene slike Huarija Bumedijena, predsednika Alžira. Imao je izduženo lice, krupne, tužne oči i guste, viktorijanske brkove. U svim zgradama koje sam videla bilo je mnogo praznog prostora, tako da ni pošta nije bila izuzetak. Iako je Alžir bio veliki grad, čovek nikada nije imao utisak da se oko njega nalazi mnogo ljudi, već obilje praznog prostora koji je trebalo ispuniti, čak i na ulicama. Pošto sam došla iz prenatrpanog Njujorka, to je na mene ostavilo snažan utisak. Dok smo prolazili kroz poštu, zvuk naših potpetica odbijao se o zidove. Ljudi su tiho razgovarali, kao da su se nalazili u javnoj biblioteci. U udaljenom uglu, odvojena od ostalih, stajala je jedna mala tabla sa prekidačima, ne veća od kuhinjskog stola. Izgledala je kao da ju je napravio Aleksandar Graham Bel. Iza nje sedela je sićušna žena četrdesetih godina, ozbiljna lica, sa kaniranom kosom pokupljenom na temenu. Usta su joj ličila na crtu izvučenu krvavo-crvenim karminom, kakav se nije proizvodio od drugog svetskog rata, a i njena haljina cvetnog dezena sa volanima kao da je bila iz istog razdoblja. Na razvodnoj tabli ležala je kutija čokoladnih bombona, a oko nje razmotan papir. "Pa to je ministar glavom i bradom!" uzviknu žena, izvukavši utičnicu iz razvodne table i ustavši da ga pozdravi. Ispružila je obe ruke, a Kemel ih prihvatio. "Primila sam bombonjeru", reče ona, pokazavši glavom na kutiju. "Švajcarska! Kod vas je sve prvoklasno." Imala je dubok, opori glas, poput kakve pevačice iz krčme na Mormartru. Bilo je nečeg lepršavog u njoj i već na prvi pogled mi se dopala. Govorila je francuski poput marsejskih mornara koje je Harijeva služavka Valeri tako dobro oponašala. "Tereza, želim da te upoznam sa gospoñicom Katarinom Velis", reče joj Kamel. "Gospoñica radi na veoma važnom kompjuterskom poslu za ministarstvo - za OPEK, u stvari. Mislio sam da bi trebalo tebe da upozna." "Ahhh, OPEK!" uzviknu Tereza, razrogačivši oči i odmahujući prstima. "Veoma veliki. Veoma važan. Ona mora biti pametna!" reče žena za mene. "Znate, taj OPEK uskoro će napraviti veliku ujdurmu, pazite šta vam kažem." "Nema toga što Teraza ne zna", nasmeja se Kamel. "Prisluškuje sve meñukontinentalne pozive. Zna više i od onih u ministarstvu." "Oh, pa to se razume", odvrati ona. "Ko bi se brinuo za poslove da nema mene?" "Teraza je pied noir", obavesti me Kamel. "To znači 'crno stopalo'", prevede ona ne engleski. Prešavši ponovo na francuski, objasni: "Roñena sam u Africi, ali nisam od ovdašnjih Arapa. Moj narod potiče iz Libije." Izgleda da će me doveka zbunjivati genetske razlike koje su se javljale u Alžiru. Mada su one njima, po svemu sudeći, bile i te kako važne.


"Gospoñica Velis sinoć nije mogla da dobije Njujork", obavesti je Kamel. "U koliko sati?" upita ona. "Negde oko jedanaest uveče", rekoh. "Pokušala sam iz El Riada da pozovem Njujork." "Ali ja sam bila ovde!" uzviknu ona. Odmahnuvši zatim glavom, stade da mi objašnjava: "'Tipovi' koji rade na hotelskim centralama su veoma lenji. Isključuju veze. Ponekad morate čekati i po osam časova na vezu. Sledećeg puta samo vi mene obavestite i ja ću sve srediti. Želite li večeras da pozovete nekog? Samo mi recite kada i smatrajte da ste vezu već dobili." "Želim da pošaljem poruku jednom kompjuteru u Njujork", rekoh, "da obavestim nekoga da sam stigla. Reč je o magnetofonu - izdiktirate poruku i on je digitalno snimi." "Veoma moderno!" primeti Teraza. "Mogu poruku preneti i na engleskom, ako želite." Dogovorile smo se oko svega i ja zapisah poruku za Nima, kojom sam ga obavestila da sam bezbedno stigla i da ću uskoro krenuti u planine. On će znati šta to znači: da ću poći da se nañem sa Luelinovim preprodavcem starina. "Odlično", primeti Tereza, dok je presavijala poruku. "Odmah ću ovo poslati. Pošto smo se upoznale, znajte da će vaše poruke uvek imati prednost nad svim ostalima. Svratite ponekad do mene." Kada smo Kamel i ja izišli iz pošte, on reče: "Tereza je najvažnija osoba u Alžiru. Može stvoriti ili uništiti političku karijeru nekoga ko joj se ne dopada jednostavno tako što bi mu prekinula vezu. Mislim da joj se vi dopadate. Ko zna, možda vas čak postavi za predsednika!" nasmeja se on. Dok smo se kroz luku vraćali ka ministrastvu, on kao uzgred primeti: "Iz poruke koju ste poslali zaključio sam da nameravate da poñete u planine. Da li ste želeli da poñete na neko odreñeno mesto?" "Samo da se nañem sa prijateljem prijatelja", odvratih neobavezno. "I malo da razgledam okolinu." "Pitam vas to stoga, što su ovdašnje planine postojbina Kabila. U njima sam odrastao i dosta dobro ih poznajem. Mogu vam poslati kola ili vas sam povesti, ako želite." Iako mi je Kamel to onako uz put predložio kao i malopre kada se ponudio da mi pokaže Alžir, zapazila sam da se iza ove ponude krije još nešto, mada nisam znala šta. "Zar niste odrasli u Engleskoj?" upitah ga. "Tamo sam otišao sa petnaest godina da pohañam javnu školu. Pre toga sam bosonog jurcao brdima Kabile poput divlje koze. Ne bi trebalo da idete bez vodiča. To je veličanstvena oblast, ali čovek se u njoj lako izgubi. Alžirske karte puteva nisu baš najpreciznije." Tvrdio je pazar i ja pomislih kako ne bi bilo u redu da ga odbijem. "Možda bi ipak bilo najbolje da poñem sa vama", rekoh. "Znate li da su me sinoć na putu


od aerodroma pratili službenici državne bezbednosti. Momak po imenu Šarif. Da li vam to ime nešto znači?" Kamel je zastao. Stajali smo u luci, a ogromni parobrodi nežno su se ljuljuškali na laganim talasima. "Otkud znate da je to bio Šarif?" upita me on iznenada. "Srela sam ga. On... odveo me je u svoju kancelariju na aerodromu pre no što sam prošla kroz carinu. Postavio mi je nekoliko pitanja, bio je krajnje šarmantan, a onda me je pustio. Ali naredio je svojim ljudima da me prate..." "Kakva pitanja," prekinu me Kamel. Lice mu je bilo veoma sivo. Pokušala sam da se setim svega što se dogodilo i sve sam ispričala Kamelu. Čak sam mu pomenula i taksistin komentar. Kada sam završila, Kamel ništa nije kazao. Izgleda da je razmišljao o nečemu. A onda mi je rekao: "Bio bih vam zahvalan kada o ovome nikome ne biste govorili. Videću o čemu je reč, ali mislim da to ne treba da vas brine. Verovatno je reč o nekoj zabuni." Vraćali smo se kroz luku prema ministrastvu. Kada stigosmo do ulaza, Kamel reče: "Ako Šarif iz bilo kog razloga ponovo stupi s vama u vezu, recite mu da ste me o svemu obavestili." Zatim mi spusti šaku na rame. "I recite mu da ću vas ja povesti u Kabil."

16. ZVUK PUSTINJE

Ljudi ne čuju, ali zato pustinja čuje i jednog dana će se preobraziti u Pustinju zvuka. Migel de Unamuno i Jido SAHARA, FEBRUAR 1793. Mirela je stajala na Ergu i osmatrala nepreglednu crvenu pustinju. Južno od nje prostirale su se dine Ez-Zemoula El Akbara, valjajući se u talasima koji su premašivali visinu od stotinu stopa. Iz daljine i pri jutarnjoj svetlosti, ličile su na krvavo crvene kandže koje ostavljaju tragove po pesku. Iza nje uzdizala se planina Atlas, još zaogrnuta purpurnim senkama i pramenovima niskih snežnih oblaka. Gomilali su se iznad ove prazne pustinje divljine veće od bilo koje druge na zemlji - iznad stotina hiljada milja dubokog peska boje isitnjene cigle, u kome se ništa nije kretalo osim kristala roñenih iz Božjeg daha. Zvali su je "Sahra". Jug. Pustoš. Kraljevstvo Aroubija - Arapa, onih koji


lutaju Divljinom. Ali čovek koji ju je doveo ovamo nije bio Aroubi. Šahin je imao svetlu kožu, a kosa i oči bile su mu boje stare bronze. Njegov narod govorio je jezikom drevnih Berbera koji su vladali ovom golom pustinjom preko pet hiljada godina. Rekao joj je da su došli sa planina i Ergova - tog veličanstvenog lanca stenovitih visoravni koji odvaja planinu iza nje od peska koji se prostire ispred nje. Taj lanac stenovitih visoravni nazvali su "Areg": Dina. A sebe su nazivali TouArezima. Onima koji su vezani za tu Dinu. Tuarezi su poznavali tajnu staru kao njihova loza, tajnu zakopanu u pesku vremena. Bila je to tajna zbog koje je Mirela putovala toliko meseci, prevalila toliko milja, da bi je otkrila. Prošlo je tek mesec dana od one noći kada je sa Leticijom otišla do skrivenog korzikanskog zaliva. Odatle se u malom ribarskom čamcu uputila u Afriku preko nemirnog zimskog mora, gde ju je na dokovima Dar-el-Beida sačekao njen vodić Šahin, Soko, i poveo u Magreb. Bio je odeven u dugački crni haik, lica umotanog u litam boje indiga, dvostruki veo kroz koji je mogao da vidi, ali ne i da bude viñen. Jer Šahin je pripadao "plavim ljudima", onim svetim plemenima Ahagara, gde su samo muškarci nosili velove koji su ih štitili od pustinjskih vetrova, senčeći im kožu nestvarnim plavetnilom. Nomadi su ovu naročitu sektu nazivali Magribi - Čarobnjaci - oni koji mogu da razreše tajne Magreba, Zemlje zalazećeg sunca. Oni su znali gde treba tražiti ključ za odgonetanje tajne Monglanske garniture. Zbog toga su je Leticija i njena majka poslale u Afriku, zato je Mirela prešla Visoki Atlas usred zime - tri stotine milja kroz mećavu i preko opasnog terena. Jer kada jednom bude otkrila tajnu, biće jedino živo biće koje je dodirnulo figure - i koje zna kako da iskoristi njihovu moć. Tajna nije bila skrivena ispod neke stene u pustinji, niti zaturena u kakvoj prašnjavoj biblioteci, već se krila u pričama koje su ovi nomadi šapatom pričali. Putujući noću, prenoseći se od usta do usta, tajna se kretala poput iskri zamirućih logorskih vatri razbacanih po ćutljivom pesku i zakopanih u tami. Tajna je bila skrivena u samim zvucima pustinje, u pričama njenih ljudi - u tajanstvenom šaputanju stenja i kamenja. Šahin leže na stomak u šibljem prekrivenom jarku koji su iskopali u pesku. Iznad njih, lagano i lenjo, kružio je soko praveći spirale i osmatrajući šiblje u potrazi za kretanjem. Mirela je pogrbljena čučala pored Šahina, ne usuñujući se ni da diše. Posmatrala je napeti profil svog pratioca: dugačak, uzak nos, povijen kao u sivog sokola po kome je i dobio ime, bledožute oči, odlučna usta, ovlaš omotana tkanina za glavu i dugačka, pokupljena kosa koja mu se spuštala niz leña. Skinuo je tradicionalni crni haik i sada je na sebi, kao i Mirela, imao samo ñelabu od meke vunene tkanine sa kapuljačom, sjajne crvenkastosmeñe boje dobijene od soka grmlja abala - bila je to boja pustinje. Soko koji je kružio iznad


njih nije mogao da ih razlikuje od peska i šiblja kojim su se pokrili. "To je hur - sakr soko", došapnu Šahin Mireli. "Nije ni tako brz ni tako žestok kao sivi soko, ali je mudriji i ima bolji vid. Biće to dobra ptica za tebe." Rekao je Mireli da mora uhvatiti i uvežbati sokola, pre no što preñu EzZemoul El Akbar na usni Velikog Istočnog Erga - najšire i najviše oblasti dina na zemlji. To nije bio samo ispit časti uobičajen meñu Tuarezima - čije su žene bile i lovci i vladari - već je to bila i potreba, jedan od mnogih načina da se preživi. Čekalo ih je petnaest dana, možda i dvadeset, meñu dinama, tokom kojih će danju umirati od vrućine, a noću se smrzavati. Nisu smeli terati kamile brže od jedne milje na sat, dok im se tamnocrveni pesak osipao pod nogama. U Kardai su se snabdeli namirnicama: kafom, brašnom, medom i urmama - kao i s nekoliko vreća smrdljivih, sušenih sardina za kamile. Ali sada kada su za sobom ostavili slane baruštine i kamenitu Hamadu sa njenim poslednjim ostacima presahlih izvora, morali su da se zadovolje zalihama koje su poneli i eventualnim ulovom. A nijedna druga vrsta na zemlji nije posedovala dovoljno izraženu izdržljivost, oštar vid, upornost i lovački duh potrebne za lov u ovoj divljini i goleti - osim sokola. Mirela je posmatrala kako soko, naizgled bez imalo napora, lebdi iznad njih na toplom pustinjskom povetarcu. Šahin zavuče šaku u svoj zavežljaj i iz njega izvuče pripitomljenog goluba koga su poneli sa sobom. Za nogu mu je zavezao tanku nit; drugi kraj obmotao je oko kamena. A onda je pticu pustio uvis. Golub polete put neba. Soko ga je istog časa primetio, potom kao da se zaustavio usred vazduha i stao da razmišlja. A onda je poleteo kao tane i nasrnuo. Perje je letelo na sve strane i obe ptice su pale na tle. Mirela je krenula napred, ali je Šahin zadrža. "Pusti ga da oseti krv", prošaputa on. "Krv briše sećanje i opreznost." Soko je sada bio na tlu i komadao je goluba, a Šahin je polako počeo da vuče uzicu. Soko zaleprša krilima, ali se ponovo skrasi na pesku, zbunjen. Šahin ponovo povuče uzicu - izgledalo je kao da obogaljeni golub puzi po pesku. Kao što je i predvideo, soko se brzo ponovo bacio na još toplo meso. "Priñi što više možeš", prošaputa Šahin Mireli. "Kada se nañe na metar udaljenosti, uhvati ga za nogu." Mirela ga pogleda kao da je poludeo, ali ipak priñe što je više mogla ivici zaklona, i dalje u čučećem položaju, spremna na skok. Srce joj je ludački lupalo dok je Šahin privlačio goluba sve bliže i bliže. Soko se sada već nalazio na samo stopu udaljenosti od nje, i dalje razdirući svoj plen; Šahin je lupnu po ruci. Ne časeći ni trenutka, ona se baci kroz šiblje i ščepa sokola za nogu. On stade da se okreće, udarajući je krilima, i zari joj oštri, nazubljeni kljun u zglavak, kriknuvši. Istog časa se pored nje stvorio i Šahin, uhvatio pticu, navukao joj veštim


pokretom kapuljačicu na glavu koju je potom privezao svilenim kanapom za kožnu traku što ju je već ranije obmotao oko njenog levog zglavka. Mirela je sisala krv koja joj je liptala iz drugog, ranjenog zglavka, poprskavši joj lice i kosu. Coknuvši jezikom, Šahin otcepi traku muslina i poveza joj mesto sa koga joj je soko otkinuo komad mesa. Kljun ptice zario se opasno blizu arterije. "Uhvatila si ga i sada možeš da jedeš", reče on, iskrivivši lice u neku vrstu osmeha, "ali on umalo da nije pojeo tebe." Uhvativši je za povezanu ruku, prineo ju je sokolu koji sada ništa nije video i koji se kandžama čvrsto držao za komad kože na njenom drugom zglavku. "Pomiluj ga", posavetova je on. "Neka oseti ko je gospodar. Da bi se pripitomio jedan hur potrebno je da proñe jedan mesec i još tri četvrtine - ali ako sa njim živiš, jedeš, miluješ ga, pričaš mu - biće tvoj početkom narednog meseca. Kako ćeš ga nazvati? Mora naučiti da se odaziva na neko ime." Mirela je ponosno posmatrala to divlje stvorenje koje se drhteći držalo za njenu ruku. Na trenutak je zaboravila bolno pulsiranje u ranjenom zglobu. "Šarlot", reče. "Mali Karlo. Uhvatila sam malog nebeskog Karla Velikog." Šahin ju je ćutke promatrao svojim žutim očima, a zatim je lagano povukao veo boje indiga tako da mu je sada prekrivao samo donji deo lica. Kada je progovorio, veo stade da se mreška na pustinjskom vazduhu. "Večeras ćemo ga obeležiti tvojim znakom", reče on, "kako bi znao da pripada samo tebi." "Mojim znakom?" upita Mirela. Šahin skinu prsten sa svog prsta i gurnu joj ga u šaku. Mirela spusti pogled na pečatnjak, komad teškog zlata na dlanu. Na vrhu je bio utisnut broj osam. Ćutke je krenula za Šahinom niz strmi nasip do mesta na kome su ih, klečeći, čekale kamile u malom klancu izmeñu dina. Posmatrala ga je kako smešta koleno na kamilje sedlo, što je bio znak za životinju da jednim pokretom ustane, podigavši ga kao da je pero. Mirela učini isto, držeći sokola visoko na zglavku, i oni krenuše preko peska boje rñe. Žeravica je tinjala kada se Šahin nagnuo napred kako bi u nju spustio prsten. Malo je govorio i retko se osmehivao. Nije mnogo šta saznala o njemu za ovih mesec dana koliko su proveli zajedno. Usredsredili su se na to da prežive. Jedino je znala da će stići do Ahagara - planina od lave koje su bile dom Kel ðanet Tuarega - pre no što se njeno dete rodi. Ni o čemu drugom Šahin nije želeo da govori i na sva njena pitanja odgovarao je: "Uskoro ćeš videti." Stoga ju je iznenadio kada je sklonio veo i progovorio, dok su posmatrali zlatni prsten kako upija toplotu meñu ugljevljem. "Žene poput tebe nazivamo tajib", reče Šahin, "žena koja je samo jednom bila sa muškarcem - i zatrudnela. Možda si primetila kako su te gledali ljudi u


Kardaji kada smo se tamo zaustavili. U mom narodu postoji priča. Sedam hiljada godina pre hegire sa istoka je stigla jedna žena. Proputovala je sama hiljade milja preko slane pustinje dok nije stigla do Kel Rela Tuarega. Njen narod ju je proterao, jer je ostala trudna. "Imala je kosu boje pustinje, kao i ti. Zvala se Daia, što znači 'izvor'. Potražila je sklonište u pećini. Onog dana kada joj se rodilo dete, iz stene pećine potekla je voda. Teče još i danas u K'ar Daiji - Dainoj pećini, pećini boginje izvora." Znači Kardaia, mesto u kome su se zaustavili radi kamila i zaliha, dobilo je ime po čudnoj boginji K'ar - kao i Kartagina, pomisli Mirela. Da li je tu posredi ista legenda? Jesu li ta Daia i Didona ista ličnost? "Zašto mi to pričaš?" upita Mirela, milujući Šarlota koji joj je stajao na ruci dok je zurila u vatru. "Zapisano je", nastavi on, "da će jednog dana Nabi, ili Prorok, doći iz Bahr al-Azraka - Azurnog mora. Kalim - onaj koji razgovara sa duhovima, koji sledi tarikat, ili mističnu stazu koja vodi ka znanju. Taj će čovek u sebi objedinjavati sve te stvari, i biće Za'ar - onaj koji ima svetlu kožu, plave oči i crvenu kosu. To je za moj narod predznak i zato su onako zurili u tebe." "Ali ja niti sam muškarac", primeti Mirela, podigavši pogled, "niti imam plave oči, moje su zelene." "Ne govorim o tebi", odvrati Šahin. Nagnuvši se nad vatru, izvukao je busaadi - dugačak, uzak nož - i izvadio usijani prsten iz žeravice. "Čekali smo na tvog sina koji će se roditi pod pogledom boginje - upravo onako kako je predskazano." Mirela ga nije upitala kako je znao da je neroñeno dete muško. Kroz um joj je promicalo milion misli dok ga je posmatrala kako preko prstena zavezuje parče kože. Dozvolila je sebi da razmišlja o detetu u svom naduvenom stomaku. Prošlo je skoro šest meseci, mogla ga je osetiti kako se pokreće u njoj. Šta će biti s njim kada se rodi u ovoj nepreglednoj, prevrtljivoj divljini - tako daleko od sopstvenog naroda? Zašto Šahin veruje da će on ispuniti to primitivno proročanstvo? Zašto joj je ispričao priču o Daiji - i kakve je ona veze imala sa tajnom za kojom je tragala? Kada joj je dodao vrući prsten, odmah je izbila sve te misli iz glave. "Dodirni ga brzo, ali odlučno po kljunu - evo ovde", poučio ju je on dok je uzimala prsten umotan u kožu, koji je još snažno isijavao toplotu. "Neće ga mnogo zaboleti, ali upamtiće..." Mirela je posmatrala sokola pod kapuljačom, koji je spokojno stajao na njenoj ruci, sa kandžama zarivenim u debelu traku oko zglavka. Kljun mu je bio otkriven i ona je zagrejani prsten držala na svega nekoliko inči od njega. Ali onda je zastala. "Ne mogu", reče ona, sklonivši prsten. Crvenkasti sjaj treperio je na hladnom noćnom vazduhu.


"Moraš", odlučno reče Šahin. "Gde ćeš smoći snagu da ubiješ čoveka - ako nisi u stanju da obeležiš jednu pticu?" "Da ubijem čoveka?" ponovi ona. "Nikada!" Ali još dok je govorila, Šahin se lagano osmehnu, dok su mu oči sijale zlatnim sjajem pri čudnoj svetlosti. Beduini su u pravu, pomisli ona, kada kažu da ima nečeg strašnog u osmehu. "Nemoj mi reći da nećeš ubiti tog čoveka", primeti nežno Šahin. "Znaš mu ime - svake noći ga ponavljaš u snu. Mogu namirisati osvetu u tebi, kao što neko pomoću čula mirisa može nanjušiti vodu. Zbog toga si došla ovamo, zbog toga izdržavaš - zbog osvete." "Ne", pobuni se Mirela, mada je osećala kako joj krv bubnja u slepoočnicama dok su joj se prsti čvršće stezali oko prstena. "Došla sam ovamo da bih otkrila tajnu. Ti to dobro znaš. Umesto toga, pričaš mi priče o nekoj crvenokosoj ženi koja je umrla pre mnogo hiljada godina..." "Nikada nisam kazao da je umrla", iznenada reče Šahin, bezizražajnog izraza lica. "Ona živi, kao i raspevani pesak pustinje. Poput drevnih tajni, ona govori. Bogovi ne mogu da dozvole da ona umre - pretvaraju je u živi kamen. Čekali smo na nju osam hiljada godina, a ti si oruñe njenog povratka - ti i tvoj sin upravo onako kako je predskazano." Uzdićiću se ponovo poput feniksa iz pepela onoga dana kada stenje i kamenje počne da peva... i pesak pustinje proplakaće krvavocrvene suze... to će biti dan kada će Zemlja biti kažnjena... Mirela začu Leticijin glas kako joj šapuće u umu. I nastojničin odgovor: Monglanska garnitura čuva ključ kojim se mogu otvoriti nema usta Prirode kojim se mogu osloboditi glasovi bogova. Zagledala se preko peska, bledog i tajanstveno ružičastog pri odsjaju vatre, koji se protezao ispod nepreglednog mora zvezda. U šaci je držala usijani zlatni prsten. Mrmljajući nežno sokolu, duboko je udahnula i pritisla vruću fasetu o njegov kljun. Ptica se trgla, zadrhtala, ali se nije ni pomerila kada joj je ljuti miris spaljene hrskavice ispunio nozdrve. Osetila je mučninu i ispustila prsten na tle. Ali ipak je pomilovala sokola po leñima i priljubljenim krilima. Meko perje prianjalo joj je uz prste. Na kljunu je ostala utisnuta savršena osmica. Šahin ispruži ruku i spusti svoju veliku šaku na njeno rame, dok je ona i dalje milovala sokola. Tada ju je prvi put dodirnuo, a onda joj se zagledao u oči. "Kada je došla k nama iz pustinje", reče on, "zvali smo je Daia. Ali sada živi u Tasiliju, kuda te vodim. Visoka je preko dvadeset stopa i uzdiže se iznad doline ðabaren, iznad divova zemlje - kojima vlada. Zovemo je bela kraljica." Nedeljama su sami hodili izmeñu dina, zaustavljajući se samo da bi isterali kakvu sitnu divljač, oslobañajući jednog od dva sokola da je uhvate. To im je bila jedina sveža hrana. A kamilje mleko, vruće i slankastog ukusa, njihovo jedino piće.


Bilo je podne osamnaestog dana kada je Mirela prešla preko uzvisine, dok joj se kamila klizala po mekom pesku - i prvi put ugledala zauba'ah, te divlje kovitlace vetra u obliku stubova koji su harali pustinjom. Udaljeni gotovo deset milja, uzdizali su se hiljadu stopa u nebo, u obliku stubova oker peska koji su hrlili uz vetar. Pesak pri njihovoj osnovi podizao se stotinu stopa u vazduh, zajedno sa uzburkanim morem kamenja, prašine i biljaka u divljem kaleiodoskopu nalik na šarene konfete. Na tri hiljade stopa od svega toga nastajao je ogroman crveni oblak koji je pokrivao nebo, natkriljujući stubove i zastirući podnevno sunce. Visoko iznad kamiljih sedala, nalik na jedra jedrenjaka koji se kreću preko pustinjskog mora, lamparala je tkanina postavljena da je štititi od pustinjske jare. To je bio jedini zvuk koji je Mirela čula, to lamparanje - dok je u daljini pustinja ćutke razdirala samu sebe. A onda je začula zvuk - lagano zujanje, tiho i zastrašujuće poput tajanstvenog orijentalnog gonga. Kamile stadoše da se propinju, da se otimaju, divlje da mlataraju nogama kroz vazduh. Pesak im se osipao ispod nogu. Šahin skoči sa kamile i zgrabi uzde da je obuzda, kada ova stade da se rita prema njemu. "Plaše se peska koji peva", doviknu joj on, dohvativši i uzde njene životinje dok je silazila da mu pomogne oko zaklona na sedlu. Šahin je prekrio kamilama oči, ali one su nastavile da nasrću na njega, glasajući se svojim promuklim glasovima, koji su podsećali na njakanje. Sputao ih je ta'kilom - vezavši im prednje noge iznad kolena - i primorao ih da se spuste na pesak dok je Mirela skidala opremu. Topli vazduh sve se brže kretao, a raspevani pesak postajao sve glasniji. "Udaljeni su deset milja", vikao je Šahin, "ali se kreću veoma brzo. Za dvadeset, možda trideset minuta, stići će do nas!" Zabijao je kočiće za šator u tle, pričvršćujući šatorsko platno preko njihovih stvari dok su se kamile divlje otimale, pokušavajući da stanu na sputane noge i tražeći oslonac u pesku koji se kretao. Mirela preseče sibake, svilenu užad koja je vezivale sokolove za njihova postolja, ščepa ptice i gurnu ih u vreću, koju zatim tutnu ispod ivice spljoštenog šatora. Zatim ona i Šahin otpuzaše pod platno koje je već napola prekrio težak pesak boje cigle. Pod platnom joj je Šahin obmotao muslin oko glave i lica. Čak i ovde ispod šatora, mogla je da oseti kako joj zrnca peska bockaju kožu, prodiru u usta, nos i uši. Ispružila se po pesku i ostala tako da leži, pokušavajući da ne diše dok je zvuk postajao sve jači - nalik na tutnjanje mora. "Zmijin rep", primeti Šahin, prebacivši joj ruku preko ramena kako bi napravio vazdušni džep za nju, u kome će moći da diše, dok ih je pesak sve jače zasipao. "Podiže se da bi čuvao kapiju. To znači - ako Alah želi da živimo sutra ćemo stići do Tasilija."


PETROGRAD, RUSIJA, MART 1793. Nastojnica Monglana sedela je u ogromnom salonu koji je bio u sklopu njenih odaja u carskom dvorcu u Petrogradu. Teške tapiserije na vratima i prozorima sprečavale su svetlost da uñe i kao da su prostoriji obezbeñivale izvesnu sigurnost. Sve do ovog jutra, nastojnica je verovala da je bezbedna, da je sve mogućnosti uzela u obzir. Sada joj je bilo jasno da se prevarila. Okruživalo ju je šest femmes de chambre koje joj je carica Katarina dodelila da je služe. Sedele su ćutke, glava pognutih nad svojim čipkama i vezom, i promatrale je krajičkom oka kako bi mogle da prijave svaki njen pokret. Pomicala je usne, mrmljajući "Čin nade" i "Apostolsko verovanje", kako bi one pomislile da je duboko utonula u molitvu. Dok je tako sedela za francuskim radnim stolom prošaranim intarzijama, otvorila je Bibliju uvezanu u kožu i potajno stala po treći put da čita pismo koje joj je tog jutra prokrijumčario francuski ambasador - to mu je bilo poslednje što je učinio pre dolaska saonica koje će ga vratiti u Francusku u progonstvo. Pismo je bilo od Žak-Luja Davida. Mirela je nestala - pobegla je iz Pariza za vreme Terora i možda je čak napustila obale Francuske. A Valentina, slatka Valentina, ona je bila mrtva. A gde su bile figrure? - sva očajna pitala se nastojnica. O tome, razume se, u pismu nije bilo ni reči. Upravo u tom trenutku, začu se glasna buka iz predvorja - i zveka metala propraćena uzbuñenim povicima. Sve ih je nadjačao gromki caričin glas. Nastojnica sklopi stranice Biblije preko pisma. Femmes de chambre su se nelagodno zagledale. Vrata se s treskom otvoriše. Tapiserija koja ih je prekrivala bila je otrgnuta sa zida i pala na pod uz zveku mesinganih prstenova. Dame zbunjeno poskakaše - korpe za šivenje se prevrnuše, konci i tkanine se prosuše po podu, kada Katarina nahrupi u sobu, ostavivši za sobom gomilu zbunjenih stražara da se priberu. "Napolje! Napolje! Napolje!" povika ona, prelazeći preko sobe i lupkajući krutom rolnom pergamenta po ispruženom dlanu. Dvorske dame skloniše joj se s puta, prosipajući za sobom konac i tkaninu dok su se sudarale pokušavajući što pre da stignu do vrata. Predvorje je u jednom trenutku postalo suviše tesno jer su se žene i stražari sudarali u pokušaju da umaknu vladarkinom besu; zatim se spoljašnja vrata uz tresak zatvoriše - upravo u trenutku kada je carica stigla do pisaćeg stola. Nastojnica joj se spokojno nasmešila; ispred nje na stolu počivala je sklopljena Biblija. "Draga moja Sofi", poče ona slatkim glasom, "posle svih ovih godina, ipak si došla da sa mnom izgovoriš 'Jutrenje'. Predlažem da počnemo 'Činom kajanja'..." Carica lupi smotanim pergamentom po nastojničinoj Bibliji. Oči su joj


sevale. "Ti počni da se kaješ!" povika ona. "Kako se usuñuješ da mi prkosiš? Kako se usuñuješ da me ne poslušaš? Moja volja je zakon u ovoj državi! Ova država ti pruža utočište već preko godinu dana - uprkos savetima mojih kancelara i protiv mog vlastitog uverenja! Kako se usuñuješ da ne izvršiš moje nareñenje?!" Ščepavši pergament, ona ga rastvori pred nastojnicom. "Potpiši!" zaurla ona, te dohvati pero iz mastionice, pri čemu prosu mastilo po stolu jer joj je ruka podrhtavala. Lica joj je bilo tamno od besa. "Potpiši!" "Draga moja Sofi", primeti mirno nastojnica, uzevši pergament Katarini iz ruke. "Pojma nemam o čemu to govoriš." Stala je da pregleda hartiju kao da je nikada ranije nije videla. "Platon Zubov mi je kazao da si odbila da potpišeš", drala se ona dok je nastojnica nastavljala da čita. Sa pera koje je carica držala i dalje je kapalo mastilo. "Zahtevam da mi saopštiš zbog čega - pre no što te bacim u zatvor!" "Ako nameravaš da me baciš u zatvor", primeti nastojnica uz osmeh, "ne vidim zbog čega bih se izvinjavala - mada to tebi može izgledati od životne važnosti." Zatim se ponovo udubi u čitanje. "Kako to misliš?" upita carica, vrativši pero u mastionicu. "Savršeno dobro znaš o čemu je reč - kao i to da si, odbivši da ga potpišeš, izdala državu! Svaki francuski izbeglica koji želi da ostane pod mojom zaštitom moraće da potpiše ovu zakletvu. Ta nacija raskalašnih podlaca ubila je svoga kralja! Prognala sam ambasadora Ženea sa svog dvora - prekinula sam sve diplomatske veze sa tom marionetskom vladom budala - zabranila sam da francuski brodovi uplove u bilo koju rusku luku!" "Da, da", reče nastojnica pomalo nervozno. "Ali kakve sve to veze ima sa mnom? Teško bi se moglo reći da sam ja izbeglica - otišla sam mnogo pre no što su vrata Francuske zatvorena. Zašto bih prekinula sve veze sa mojom zemljom pa čak i prijateljsku prepisku koja nikome ne može nauditi?" "Odbijanjem stavljaš do znanja da si na strani tih ñavola!" sva užasnuta primeti Katarina. "Shvataš li ti da su oni glasali da se kralj pogubi? Otkud im pravo da prigrabe takvu slobodu? Taj ulični ološ - hladnokrvno ga je ubio, kao da je obični kriminalac! Odsekli su mu kosu i ostavili mu samo košulju, te ga vozali u drvenim toljagama po ulicama kako bi rulja mogla da ga pljuje! Kada je na stratištu pokušao nešto da kaže - da svom narodu oprosti grehe pre no što ga ubiju kao kakvu kravu - gurnuli su mu glavu na kameni pladanj i pustili onu groznu spravu..." "Znam", izusti tiho nastojnica. "Znam." Ona spusti pergament na sto i ustade kako bi se našla licem u lice sa svojom prijateljicom. "Ali ja ne mogu da prekinem svaku vezu sa onima u Francuskoj, bez obzira na sve tvoje ukaze. Ima nešto još mnogo gore - mnogo strašnije od smrti kralja - možda strašnije i od smrti svih kraljeva." Katarina je zapanjeno pogleda, a nastojnica preko volje otvori Bibliju i


izvuče pismo, te joj ga pruži. "Neke figure Monglanske garniture su možda nestale", reče ona. Katarina Velika, carica cele Rusije, sedela je za crno-belom šahovskom tablom nasuprot nastojnici. Dohvatila je konja i spustila ga u središte. Izgledala je umorno i bolesno. "Ne razumem", primeti ona tihim glasom. "Ako si sve ovo vreme znala gde su figure sklonjene, zašto mi nisi rekla? Zašto nisi imala u mene poverenja? Mislila sam da su raštrkane..." "Bile su raštrkane", odvrati nastojnica, proučavajući tablu, "raštrkale su ih ruke za koje sam mislila da ih kontrolišem. Izgleda da sam se prevarila. Jedan od igrača nedostaje, kao i nekoliko figura. Moram ih povratiti." "Svakako da moraš", složi se carica. "Valjda ti je sada jasno da je trebalo prvo meni da se obratiš. Imam agente u svim zemljama. Ako iko može da povrati te figure, onda sam to ja." "Ne pričaj gluposti", odvrati joj nastojnica, uzevši pri tom kraljicom pešaka. " Kada je ta mlada žena nestala, u Parizu se nalazilo osam figura. Sigurno nije bila tako glupa da ih ponese sa sobom. Ona jedina zna gde su bile skrivene... i nikome neće verovati osim osobi za koju zna da je ja šaljem. Pisala sam gospoñici Kordej, koja je nekada vodila samostan u Kanu. Zamolila sam je da otputuje u Pariz u moje ime - i da uñe u trag nestaloj devojci pre no što bude suviše kasno. Ni pod pretnjom smrću ne sme pomenuti figure. Pošto si proterala mog poštara, ambasadora Žanea, i potpuno me onemogućila da održavam vezu sa Francuskom, moraš mi pomoći. Moje poslednje pismo otišlo je u njegovoj diplomatskoj torbi." "Helena, suviše si pametna za mene", primeti carica, široko se osmehnuvši. "Trebalo je da pogodim preko koga primaš ostalu poštu - onu koju nisam uspela da zaplenim." "Zapleniš!" iznenadi se nastojnica, posmatrajući Katarinu kako joj sklanja lovca sa table. "Ništa važno", odvrati carica. "Ali pošto si upravo dokazala da imaš bar malo poverenja u mene, otkrivši mi sadržaj pisma, možda ćeš se odlučiti na još jedan korak i dozvoliti mi da ti pomognem oko garniture, što sam ti već odavno ponudila. Iako pretpostavljam da si mi se poverila jedino zato što sam uklonila Ženea - ostajem ti prijateljica. Želim Monglansku garnituru. Moram je se dočapati pre no što padne u neke mnogo beskrupuloznije ruke od mojih. Došavši ovamo, svoj život si poverila meni, ali do ovog trenutka nisi mi otkrila ništa od onoga što znaš. Zašto da ti ne zaplenjujem pisma, kada u mene nemaš poverenja?" "Kako sam mogla da ti ukažem toliko poverenje?" ljutito povika nastojnica. "Misliš li da sam slepa? Potpisala si pakt sa svojim neprijateljem, Prusijom, radi


još jednog dela teritorije svog saveznika, Poljske. Imaš na hiljade neprijatelja, čak i na samom dvoru. Verovatno znaš da ti sin Pavle obučava trupe na svom imanju u Gačini po uzoru na prusku vojsku, planirajući prevrat. Svaki tvoj pokret u ovoj opasnoj igri jasno govori o tome da ti je Monglanska garnitura potrebna radi vlastitih ciljeva - moći. Kako mogu biti sigurna da i mene nećeš izdati kao što si izdala tolike druge? Iako si možda na mojoj strani, što žudim da bude tačno - šta bi se dogodilo ako bismo garnituru donele ovamo? Svoju moć ćeš, draga moja Sofija, poneti sa sobom u grob. Kada bi ti umrla, ne smem ni da pomislim u kakve svrhe bi tvoj sin Pavle mogao da upotrebi te figure!" "Pavle ne treba da te plaši", frknu carica, pošto je nastojnica zaklonila kralja topom. "Njegova moć nikada neće premašiti onu koju imaju te jadne trupe koje muštra unaokolo u njihovim glupim uniformama. Kada umrem, naslediće me moj unuk Aleksandar. Sama sam ga odgojila i on će ispuniti moja obećanja..." U tom trenutku nastojnica stavi prst na usta i pokaza prema tapiseriji okačenoj o suprotni zid. Carica pogleda u pravcu u kome joj je nastojnica pokazivala, pa nečujno ustade. Obe žene zurile su u tapiseriju, a nastojnica je nastavila da govori. "Ah, baš zanimljiv potez, zadaće mi dosta muka..." Carica je krenula preko sobe odlučnim korakom. Trgnula je tešku tapiseriju u stranu jednim odsečnim pokretom. Tamo je stajao okrunjeni princ Pavle, postiñen, lica crvenog poput kupusa. Zaprepašćeno se zagledao prvo u majku, a onda u pod. "Majko, došao sam ti u posetu..." poče on, ali nikako nije mogao da je pogleda u oči. "Hoću da kažem, vaše veličanstvo, ja... došao sam da posetim časnu majku nastojnicu radi..." Sve vreme nije prestajao da se poigrava dugmetima na žaketu. "Očigledno si oštroumnost nasledio od svog pokojnog oca", odbrusi ona. "Kako sam mogla i da pomislim da u utrobi nosim princa čija će najveća vrlina izgleda biti da se šunja i prisluškuje! Smesta da si se izgubio! Mrsko mi je i da te pogledam!" Okrenula mu je leña, tako da je samo nastojnica uočila pogled pun mržnje koji je Pavle uputio majčinim leñima. Katarina je igrala opasnu igru s ovim momkom; nije on ni upola bio takva budala za kakvu ga je ona smatrala. "Molim časnu majku i njeno veličanstvo da mi oproste što sam se usudio da ih uznemirim u ovom krajnje nepriličnom trenutku", reče on umiljato. Poklonivši se duboko majčinim leñima, napravio je korak unazad, a zatim ćutke izišao iz sobe. Carica ništa nije rekla, ostala je da stoji blizu vrata, očiju prikovanih za šahovsku tablu. "Šta misliš, koliko je čuo?" konačno je upitala, čitajući nastojničine misli. "Moramo pretpostaviti da je sve čuo", odvrati nastojnica. "Smesta moramo


nešto preduzeti." "Samo zato što je taj budalasti momak otkrio da neće postati car?" Upita Katarina s gorkim osmehom na usnama. "Ubeñena sam da mu je to već odavno bilo jasno." "Ne zbog toga", reče nastojnica, "već zato što je saznao za garnituru." "Ali imamo dovoljno vremena da stvorimo neki plan", primeti Katarina. "Figura koju si ovamo donela sa sobom sklonjena je u mojoj riznici. Možemo je premestiti, ako želiš, na neko mesto na koje nikome neće pasti na pamet da je traži. Radnici upravo izlivaju novu betonsku ploču za poslednje krilo Zimske Palate. Radovi na njemu traju već pedeset godina - ne smem ni da pomislim koliko je već kostiju tamo pokopano!" "Da li bismo mogle to same da obavimo?" upita nastojnica kada se carica vrati preko sobe. "Mora da se šališ." Katarina ponovo sede za sto sa šahovskom tablom. "Nas dve - da se iskrademo u gluvo doba noći da bismo sakrile malu šahovsku figuru visoku jedva šest inča? Ne verujem da treba dizati toliku paniku." Nastojnica, meñutim, nije više gledala u nju već joj je pogled počivao na šahovskoj tabli izmeñu njih i na raštrkanim figurama iz napola dovršene partije, na stolu za igru od crno-belih ploča koji je donela iz Francuske. Lagano je podigla ruku i jednim pokretom uklonila sve figure tako da ih je nekoliko palo na mekani astraganski tepih. Zatim je stala da kucka po ploči. Začuo se prigušen, dubok ton kao da se ispod površine nalazi kakvo jastuče - kao da je nešto razdvajalo tanke emajlirane ploče od nečeg što je bilo skriveno ispod njih. Caričine oči se raširiše i ona ispruži ruku i dodirnu površinu ploče. Potom ustade od stola, dok joj je srce lupalo kao ludo, i ode do posude sa ugljevljem u kojoj se ugalj odavno pretvorio u pepeo. Tamo dohvati težak železni žarač, podiže ga iznad glave i svom snagom spusti na sto sa šahovskom tablom. Nekoliko ploča naprsnu. Odbacivši žarač u stranu, ona otrgnu polomljene komade golim šakama i izvuče pamučnu vatu koja je ležala ispod ploče. Ispod vate ugledala je prigušeno svetlucanje koje kao da je dopiralo iz unutrašnjosti. Nastojnica je i dalje sedela pored table ozbiljnog i bledog lica. "Tabla Monglanske garniture!" prošaputa carica, zureći u izrezbarene srebrne i zlatne kvadrate koji se ukazaše kroz razjapljenu rupu. "Sve vreme je bila kod tebe. Nije ni čudo što si bila tako tiha. Moramo ukloniti ove ploče i vatu i izvući je iz stola kako bih naparila oči njenim sjajem. Ah, kako žudim da je vidim!" "Zamišljala sam je u snovima", priznade nastojnica. "Ali kada smo je konačno izvadile iz zemlje, kada sam je videla kako sija na prigušenoj samostanskoj svetlosti, kada sam pod prstima osetila obrañeno drago kamenje i čudne magične simbole - kroz mene kao da je protekla neka sila mnogo strašnija od bilo čega što sam do tada iskusila. Sada ti je jasno zašto želim da je zakopam - noćas - na nekom mestu gde je niko drugi neće ponovo pronaći dok ostale


figure ne budu vraćene. Postoji li bilo ko kome možemo u toj meri verovati da ga zamolimo da nam pomogne?" Katarina se zagledala u nju i jedan dugi trenutak ništa nije rekla, osetivši po prvi put za mnogo godina usamljenost koju je sama sebi namentnula prihvativši se uloge carice. Carica nije mogla sebi da dozvoli da ima ni prijatelje ni poverenike. "Ne", odvrati ona nastojnici vragolastim, mladalačkim osmehom, "ali još mnogo pre ovoga upuštale smo se u opasna preduzetništva - zar ne Helen? U ponoć bismo mogle da večeramo zajedno - posle toga će nam žustra šetnja po vrtu dobro činiti?" "Možda ćemo poželeti da poñemo u više šetnji", složi se nastojnica. "Pre no što sam naredila da se ova tabla ugradi u sto, pažljivo sam je isekla na četiri dela... kako bi se mogla lakše prenositi i kako mi ne bi bili potrebni mnogi pomagači. Predvidela sam ovaj dan..." Upotrebivši gvozdeni žarač kao polugu, Katarina je već počela da lomi krhke ploče. Nastojnica je sklanjala deliće i otkrivala sve veće delove veličanstvene table. U svakom kvadratu bio je urezan neki čudan, mističan simbol, naizmenično u srebru i zlatu. Ivice su bile ukrašene retkim, nebrušenim dragim kamenjem, uglačanim kao jaja i umetnutim u čudna ustrojstva. "Posle večere", reče nastojnica, podigavši pogled prema svojoj prijateljici, "pročitaćemo moja... zaplenjena pisma?" "Svakako - poslaću nekog da ti ih donese", odvrati carica, zadivljeno posmatrajući tablu. "Nisu bila naročito zanimljiva. Sva su od neke dugogodišnje prijateljice - koja uglavnom razglaba o tome kakvo je vreme na Korzici..." TASILI, APRIL 1793. Ali Mirela se već nalazila hiljadama milja daleko od obala Korzike. Kada je prešla preko poslednjeg visokog zida Ez-Zemoul El Akbara, pred sobom je ugledala, daleko preko peska, Tasili - dom Bele Kraljice. Tasili n'Ajjer, ili Visoravan ponora, uzdizao se iz pustinje u obliku dugačke trake plavog kamena koja se protezala tri stotine milja od Alžira do kraljevstva Tripoli, duž Ahagarskih planina i bujnih oaza posutih po južnom delu pustinje. U kanjonima te visoravni krio se ključ drevne tajne. Dok je Mirela sa Šahinom ulazila iz bezbojne pustinje u ždrelo uskog zapadnog tesnaca, osetila je kako temperatura naglo opada - i po prvi put za gotovo mesec dana, namirisala je svežu vodu. Ušavši u tesnac visokih stenovitih zidova, ugledala je kako preko raspuknutog kamena teče uska rečica. Obale su bile bogate ružičastim oleanderima koji su šaputali u hladu, a nekoliko retkih urminih palmi raslo je iz korita reke, svojim paperjastim lišćem posežući za svetlucavim delićem neba.


Dok su se njihove kamile pele kroz usko ždrelo, vrat plave stene lagano se širio u bogatu i plodnu dolinu u kojoj su bujne reke napajale voćnjake bresaka, smokava, kajsija. Mirela, koja već nedeljama nije jela ništa osim guštera, salamandera i jastrebova pečenih u uglju, sada je brala beskve sa drveća dok su prolazili ispod debelih grana, a kamile su brstile tamnozeleno lišće. Svaka dolina otvarala se prema desetinama drugih dolina i izuvijanih klisura i u svakoj je vladala drugačija klima i raslo drugačije rastinje. Nastao pre mnogo miliona godina radom dubokih podzemnih reka koje su se probijale kroz višebojne slojeve stene, Tasili je stekao oblik pećina i ponora kakvog podzemnog mora. Reka je usecala ždrela čiji su čipkasti zidovi od ružičastobelog kamena podsećali na koralne grebene, a široke doline na spiralne igle uperene prema nebu. Te stenovite visoravni nalik na zamkove od skorenog, crvenog, peskovitog škriljca opasivale su masivne visoravni plavo-sivih zidova kao u tvrñava, propinjući se iz tla pustinje čitavu milju put neba. Mirela i Šahin nisu nikoga sreli sve dok, visoko iznad grebena Aabaraka Tafelaleta, nisu stigli do Tamrita - Sela Šatora. Ovde su se hiljadugodišnji čempresi nadnosili nad dubokim, hladnim koritom reke, a temperatura je tako opala da je Mirela odmah zaboravila na onih pedeset stepeni koji su ih pratili tokom celog prethodnog meseca dok su putovali preko suvih i golih dina. U Tamritu su ostavili kamile i nastavili pešice, ponevši sa sobom samo nešto zaliha. Jer spremali su se da uñu u deo lavirinta gde su, prema Šahinovim rečima, zavijuci i izbočine bili toliko prevarni da su ga čak izbegavale i divlje koze i mufloni. Sa žiteljima Sela Šatora dogovorili su se da poje njihove kamile. Mnogi od njih izišli su i širom otvorenih očiju zurili u Mireline crvene uvojke - koji su plamteli na zalazećem suncu. "Noćas ćemo se ovde odmoriti", reče joj Šahin. "Lavirint možemo savladati samo danju. Krećemo sutra. U srcu Lavirinta nalazi se ključ..." On podiže ruku i pokaza prema kraju klisure, gde su se zidovi stene spajali u krivini već skrivenoj u plavocrnoj senci, pošto je sunce skliznulo ispod oboda kanjona. "Bela Kraljica", prošaputa Mirela, posmatrajući iskrivljene senke usled kojih je izobličena stena izgledala kao živa. "Šahine, ti, u stvari, ne veruješ da tamo gore postoji neka žena od kamena, zar ne... Hoću da kažem, živo biće?" U trenutku kada je sunce zašlo, osetila je kako drhti od hladnoće, jer se vazduh naočigled hladio. "Ja znam da postoji", odvrati joj on šapatom, kao da bi ih neko mogao ćuti. "Kažu da se ponekad u smiraj dana, kada nikog nema u blizini, iz velike daljine može čuti kako peva - peva neku čudnu melodiju. Možda... možda će je tebi otpevati." Kod Sefara vazduh je bio hladan i bistar. Ovde su naišli na prve uklesine u


steni - mada te nisu bile i najstarije - male ñavole sa kozjim rogovima, koji su skakutali po zidovima u bareljefu. Bili su tu uklesani oko 1500. godine pre nove ere. Što su se više peli, sve su se teže kretali, a reljefi su bivali sve stariji magičniji, tajanstveniji i složeniji. Mireli se javio utisak da se vraća unazad kroz vreme dok se uspinjala strmim usponom isklesanim u okomitim zidovima kanjona. Kada god bi zavili za novu krivinu kanjona, crteži rasprostrti po tamnom pročelju stene ispričali bi im po jedno poglavlje priče iz povesti ljudi čiji su životi bili prisno povezani sa ovim vrletima - priče o nizanju talasa civilizacije što su se tu smenjivali tokom osam hiljada godina. Na svakom koraku nailazili su na umetnost - umetnost jarkih boja: plameno crvena, crvena, oker, žuta i smeña; uklesani reljefi i obojeni crteži na strmim zidovima obasjavali su divljim prelivima tamne pukotine rascepa i pećina - na hiljade crteža, dokle god je pogled dosezao. Razotkrivali su se ovde, u divljini prirode, islikani pod uglovima i u takvim visinama da su do njih mogli dospeti samo profesionalni planinari ili - kao što Šahin reče, koze - i pričali su priču ne samo o čoveku nego i o samom životu. Drugoga dana ugledali su kočije Hiksosa - naroda s mora koji je pokorio Egipat i Saharu dve hiljade godina pre Hrista i kojima je superiorno naoružanje vozila koja su vukli konji i oklopi - pomoglo da savladaju obojene kamile domorodačkih ratnika. Slikoviti prikaz njihovog pokoravanja mogli su da čitaju poput otvorene knjige dok su prelazili preko zidova kanjona poput grabljivica povrh ogromne crvene pustinje. Mirela se osmehnu u sebi, zapitavši se o čemu bi razmišljao njen ujak Žak-Luj, dok bi gledao dela svih tih nepoznatih umetnika, čija su imena ostala zakopana u nejasnim maglama vremena, ali čiji su radovi opstali tokom svih tih hiljada godina. Svake noći kada bi sunce zašlo za obod kanjona, morali su da potraže zaklon. Kada u blizini ne bi bilo pećina, umotali bi se u vunenu ćebad koju bi Šahin prethodno pričvrstio za zid kanjona šatorskim kočićima - kako se u snu ne bi otkotrljali preko ivice stene. Trećega dana stigli su do pećina Tan Zoumaitoka - pećina tako mračnih i dubokih da se u njima nešto moglo videti samo pri svetlosti baklji napravljenih od zakržljalih šikara koje su iščupali iz pukotina stene. U ovim pećinama nalazile su se obojene slike, savršeno očuvane, na kojima su bili prikazani muškarci bez lica, sa glavama u obliku novčića, koji su razgovarali sa ribom što se držala uspravno i imala noge. Šahin joj je objasnio da su drevna plemena verovala kako su njihovi preci prešli iz mora na kopno u obliku riba, koje su na nogama izišle iz prvobitnog kala. I ovde su naišli na opise magije koju su koristili da bi umilostivili duhove prirode - spiralni ples koji je izvodio djenoun, ili zli duhovi koji kao da su bili opsednuti - krećući se u smeru kazaljke na satu u sve užim krugovima oko središnjeg oblika svetog kamena. Mirela je dugo


posmatrala tu sliku, a Šahin je ćutke stajao pored nje; zatim su krenuli dalje. Ujutro četvrtoga dana, približili su se vrhu visoravni. Kada su zavili za okuku klisure, zidovi su se naglo razmakli i proširili, obrazujući široku i duboku dolinu potpuno prekrivenu crtežima. Svuda, na svaki komadić stene, bila je naneta boja. Ovo je bila Dolina divova. Od podnožja do vrha, zidove klisure ispunjavalo je više od pet hiljada slika. Mirela je na trenutak prestala da diše dok je pogledom prelazila preko tog umetničkog blaga - najstarijeg koje su videli - a koje su krasile žive boje, jasnoća i jednostavnost, kao da su prizori islikani dan pre njihovog dolaska. Poput fresaka velikih majstora, i ovi crteži bili su bezvremeni. Dugo je ostala tako da stoji. Priče koje su pričali ovi zidovi kao da su je zaokupile, odvukle u jedan drugi svet, primitivan i tajanstven. Izmeñu zemlje i neba nije bilo ničeg osim boje i oblika - boje koja kao da je kolala njenom krvlju poput droge dok je stajala na visokom ispustu, okačenom u praznom prostoru. A onda je začula zvuk. U početku joj se učinilo da je posredi vetar - ličilo je na prodorno zujanje nalik na hujanje vetra kroz uski grlić boce. Podigavši pogled, ugledala je visoku stenu - možda hiljadu stopa iznad njih - koja se pružala iznad suve, divlje klisure. U steni se niotkuda pojavila jedna uska pukotina. Mirela pogleda u Šahina koji je takoñe posmatrao stenu sa koje je dopirao zvuk. On prekri lice velom i klimnu joj da poñe za njim tom uskom stazom. Staza se oštro uspinjala. Uskoro je postala tako strma, a sam ispust toliko krhak, da je Mirela - već duboko u sedmom mesecu trudnoće - jedva uspevala da normalno diše i održava ravnotežu. Jednom se okliznula i dočekala na kolena. Kamenčići koje je pri tom odgurnula nogom strmoglavili su se u klisuru duboku tri hiljade stopa. Progutavši knedlu, uspela je da se uspravi - Šahin nije mogao da joj pomogne jer je ispust bio strašno uzak - i krene dalje. Zvuk je postajao sve glasniji. Posredi su bile samo tri note koje su se bez prestanka ponavljale u različitim kombinacijama. Pisak je postajao sve prodorniji. Kada bi se čvršće priljubila uz rascep u steni, zvuk je manje ličio na hujanje vetra. Taj predivni, jasni ton podsećao je na ljudski glas. Mirela je nastavila da se penje ispustom koji joj se krunio pod nogama. Ispust kojim su išli nalazio se na pet hiljada stopa od dna doline. Ono što je odozdo izgledalo kao uska pukotina u steni, u stvari je bio jedan džinovski rascep - ulaz u pećinu, ili je bar na to ličio. Dvadeset stopa u prečniku i pedeset u visinu, protezao se poput ogromnog rascepa u kamenu izmeñu ispusta i vrha. Mirela je sačekala Šahina da stigne do nje, uhvatila ga za ruku i njih dvoje uñoše kroz otvor. Zvuk je postao zaglušujući, kovitlao se oko njih, dopirući sa svih strana i odbijajući se o zidove rascepa. Mireli se činilo da se kreće kroz sve deliće


njenog tela dok se probijala kroz mračnu pukotinu. Na kraju je na trenutak ugledala svetlost. Nadirala je kroz tamu, dok ju je muzika gutala. Konačno je stigla do kraja, držeći i dalje Šahina za ruku, i zakoračila napolje. Ono što je smatrala za pećinu bila je, u stvari, još jedna mala dolina, čiji je strop bio otvoren prema nebu. Svetlost je nadirala odozgo, kupajući sve tajanstvenom belinom. Na zakrivljenim ispupčenim zidovima počivali su divovi. Dvadeset stopa visoki, lebdeli su iznad nje u bledim, prozračnim bojama. Bogovi sa spiralnim ovnovskim rogovima koji su im rasli iz glava, muškarci u naduvenim odelima sa crevima koja su im se protezala od usta do grudi, čija su lica bila skrivena ispod okruglih šlemova sa rešetkama, tako da im se nisu razaznavale crte lica. Sedeli su na stolicama sa čudnim naslonima za glavu; ispred njih nalazile su se poluge i neke kružne sprave nalik na brojčanike satova ili barometara. Sve što su radili Mireli je izgledalo čudno i strano - a u središtu je lebdela Bela Kraljica. Muzika je prestala. Možda je ipak bio u pitanju trik vetra - ili njenog uma. Figure su blistavo sijale pod mlazom bele svetlosti. Mirela se zagledala u Belu Kraljicu. Ta čudna i užasna figura moćno se uznosila visoko na steni - veća od svih ostalih. Poput božanske Nemesis uzdizala se na litici u oblaku beline - njeno moćno lice bilo je tek naznačeno u nekoliko divljih poteza - povijeni rogovi podsećali su na upitnike koji kao da su iskakali iz zida. Usta su joj bila razjapljena kao u osobe bez jezika koja pokušava nešto da kaže. Ali ona nije govorila. Mirela je ukočeno zurila u nju; malo je nedostajalo da je savlada užas. Okružena tišinom strašnijom od zvuka, ona baci pogled na Šahina, koji je nepokretno stajao pored nje. Umotan u svoj tamni haik i plavi veo, i on kao da je bio isklesan od bezvremenog kamena. U veličanstvenom mlazu svetlosti, okružena hladnim zidovima klisure, Mirela je bila užasnuta i zbunjena dok je lagano vraćala pogled na zid. A onda je ugledala. Bela Kraljica je u podignutoj šaci držala dugačak štap - a oko tog štapa bile su uvijene dve zmije. Poput isceliteljske palice, oblikovale su broj osam. Učinilo joj se da je čula glas, ali on nije dopirao iz zaobljenog kamenog zida - dolazio je iznutra. Taj je glas govorio: Pogledaj ponovo. Pogledaj pažljivije. Vidi. Mirela se zagleda u figure koje su se reñale po zidu. Sve su predstavljale muškarce - sve osim figure Bele Kraljice. A onda, kao da joj je veo spao sa očiju, sve je videla u drugačijoj svetlosti. Pred sobom više nije imala prizor muškaraca zauzetih nekim čudnim i nerazumljivim poslovima - sve je to bio jedan čovek. Poput pokretne slike koja počinje na jednom mestu, a završava na drugom, prizor je prikazivao napredovanje tog čoveka kroz mnogo faza preobražavao se iz jedne stvari u drugu. Pod preobražujućom palicom Bele Kraljice, prelazio je preko zida, iz jednog


stanja u drugo, baš kao što su ljudi sa okruglim glavama izišli iz mora u obliku riba. Odevao se u obrednu odeću - možda da bi se zaštitio. Pokretao je razne poluge, poput navigatora koji upravlja brodom ili hemičara koji udara po avanu. I na kraju, posle mnogih promena, kada je veliki posao završen, ustao je sa svoje stolice i pridružio se Beloj Kraljici, okrunjen za svoj trud svetim spiralnim rogovima Marsa - boga rata i uništenja. Postao je bog. "Shvatila sam", reče Mirela naglas, a zvuk njenog glasa stade da se odbija napred-nazad o zidove i o pod provalije, remeteći sunčevu svetlost. U tom je trenutku osetila prvi put bol. Presamitila se kada ju je ščepao, a Šahin ju je prihvatio i pomogao joj da se spusti na tle. Oblio ju je hladan znoj, a srce joj je divljački zalupalo. Šahin je strgnuo veo i položio joj šaku na stomak u trenutku kada joj se telo po drugi put zgrčilo. "Vreme je", reče on nežno. TASILI, JUN 1793. Sa visoke visoravni iznad Tamrita Mirela je mogla da vidi dvadeset milja u daljinu preko dina. Vetar joj je podizao kosu boje peska koja se vijorila iza nje. Njen meki kaftan bio je raskopčan jer je dojila dete. Kao što je Šahin predvideo, roñen je pod budnim pogledom boginje - i bio je dečak. Nazvala ga je Šarlot, po svom sokolu. Sada mu je bilo skoro šest nedelja. Na obzorju je ugledala meke, crvene pramenove uskovitlanog peska, koji su joj govorili da stižu jahači iz Bahr-al-Azraka. Kada je začkiljila, mogla je da razabere četiri čoveka na kamilama, kako klize niz unutrašnji zavoj masivne, paperjaste dine, slični sitnim strugotinama drveta koje su poneli okeanski talasi. Toplota je tvorila vrele šare po dini, zaklanjajući prilike kada bi se našle na njenom tragu. Biće im potreban skoro čitav dan da stignu do Tamrita, smeštenog daleko u kanjonima Tasilija, ali Mirela nije morala da čeka na njihov dolazak. Znala je da dolaze po nju. Osećala je to već mnogo dana. Poljubivši sina u glavu, umotala ga je u vreću okačenu oko vrata i krenula nazad niz planinu - da sačeka pismo. Ako ne danas, stići će uskoro. Pismo od nastojnice opatije Monglan, u kome joj piše da se mora vratiti.

17. MAGIČNE PLANINE

Šta je to budućnost? Šta je to prošlost? Šta smo mi? Šta je taj magični fluid koji nas optače i skriva stvari koje moramo doznati? Živimo i umiremo okruženi čudima.


Napoleon Bonaparta KABIL, JUN 1973. I tako smo Kamel i ja krenuli u Magične planine. U Kabil. Što smo dublje prodirali u tu izgubljenu oblast, to sam više gubila osećaj za ono što sam smatrala stvarnim. Niko tačno ne zna gde Kabil počinje ili gde se završava. To je lavirint vrletnih vrhova i dubokih klisura stisnutih izmeñu Meñerdasa severno od Konstantina i Hodnasa ispod Bouira. Posredi su nepregledni prednji lanci Visokog Atlasa - Veliki i Mali Kabil - koji se krivudavo protežu preko trideset hiljada kilometara, da bi se na kraju sunovratili niz golu stenu korniša blizu Nejaija u more. Dok je Kamel upravljao svojim crnim ministarskim sitroenom duž zavojitog prašnjavog puta izmeñu stubova drevnih eukaliptusa, iznad nas su se uzdizala plava brda, veličanstvena, snežnih vrhova i tajanstvena. Ispod njih prostirala se Tizi-Ouzou - Klisura kleke - gde je divlji alžirski vres ispunjavao široku dolinu u blistavom obilju, a teški cvetovi se mreškali poput morskih talasa na zaparnom povetarcu. Miris je bio magičan, ispunjvao je vazduh opojnom slašću. Bistra plava voda Ouled Sebaoua žuborila je kroz vresište izraslo do visine kolena koje se protezalo duž puta. Ova reka, nabujala od otopljenog snega u proleće, krivudala je tri stotine milja sve do Kep Benguta, navodnjavajući TiziOuzou preko celog toplog leta. Teško je bilo zamisliti da smo udaljeni svega trideset milja od Sredozemlja obavijenog maglom i da je na devedeset milja prema jugu počinjala najveća pustinja na svetu. Tokom četiri časa vožnje, od kada je došao po mene u hotel, Kamel je bio neobično ćutljiv. Dugo mu je trebalo da me povede ovamo - prošlo je gotovo dva meseca od kada mi je obećao ovaj izlet. Za to vreme, slao me je na razne zadatke - od kojih su neki nalikovali na potpune promašaje. Išla sam u inspekciju rafinerija, mašina za čišćenje pamuka i mlinova. Videla sam zabrañene i bosonoge žene koje su sedele na podu fabrike semoulea, razdvajajući kuskus; oči su me pekle u grozničavom, vrelom vazduhu tekstilnih fabrika, pluća su mi gorela dok sam razgledala mesta gde su se izručivale otpadne materije; umalo nisam naglavačke upala u bačvu sa istopljenim čelikom sa nesigurne skele u rafineriji. Obišla sam ceo zapadni deo države - Oran, Tlemsen, Sidi-bel-Abes - kako bih prikupila podatke na osnovu kojih ću predložiti model kompjutera koji im je potreban. Ali nijednom me nije poslao na istok, gde se nalazio Kabil. Sedam nedelja punila sam podacima o svim industrijskim postrojenjima velike kompjutere u Sonatraku, naftnom konglomeratu. Čak sam uposlila i


Terezu, telefonistkinju, zaduživši je da pribavi vladinu statistiku o proizvodnji i prodaji u ostalim zemljama, kako bih mogla da uporedim odnose koji vladaju u trgovini i na osnovu njih zaključim ko će biti najteže pogoñen. Kao što sam naglasila pred Kamelom, nije bilo nimalo lako postaviti solidan sistem u zemlji u kojoj se polovina komunikacija obavlja preko tabli iz prvog svetskog rata, a druga polovina pomoću kamila. Ali činila sam što sam mogla. S druge, pak, strane, činilo mi se da nikada nisam bila tako daleko od cilja nikako da uñem u trag Monglanskoj garnituri. Baš kao ni Solarinu, odnosno njegovoj tajanstvenoj gatari. Tereza je poslala sve poruke koje sam uputila Nimu, Lili i Mordekaju, ali one su ostale bez ikakvog odziva. Kao da sam bila odsečena od svega. A Kamel me je slao tako daleko od baze da mi se u pojedinim trenucima činilo da zna šta smeram. A onda se jutros pojavio u mom hotelu i rekao: "Hajdemo na izlet koji sam vam obećao." "Odrasli ste u ovoj oblasti?" upitah, spustivši zatamnjeni prozor kako bih bolje videla predeo. "U stražnjem delu lanca", odvrati Kamel. "Većina tamošnjih sela nalazi se na visokim vrhovima i iz njih se pruža divan pogled. Da li ste želeli da poñete na neko odreñeno mesto ili biste voleli da vas povedem u jedan veliki obilazak?" "Želela bih, u stvari, da posetim jednog prodavca starina - poznanika moga prijatelja iz Njujorka. Obećala sam da ću pogledati njegovu radnju, ali samo ako vam je uzput..." Učinilo mi se da će biti najbolje ako to pomenem onako uzgred, pošto nisam znala bog zna šta o Luelinovoj vezi. To selo nisam mogla da pronañem ni na jednoj karti - mada, kao što mi je Kamel napomenuo, alžirske cartes geographiques nisu bile baš naročito precizne. "Trgovac starinama?" upita Kamel. "Nema ih mnogo. Sve što je bilo vredno odavno je smešteno u muzeje. Koji je naziv radnje?" "Ne znam. Selo se zove Ain Ka'abah", rekoh. "Luelin mi je kazao da je to jedina prodavnica antikviteta u mestu." "Baš neobično", primeti Kamel, i dalje pažljivo prateći put. "Ain Ka'abah je moje rodno selo. Malo je i dosta udaljeno od svakog utabanog puta, ali u njemu nema nijedne radnje sa starinama - u to sam siguran." Izvadivši adresar iz tašne, stadoh da ga prelistavam dok ne naiñoh na u žurbi nažvrljane podatke koje mi je Luelin dao. "Evo. Nema ulice, ali nalazi se na severu mesta. Izgleda da su se specijalizovali za drevne tepihe. Ime vlasnika je El-Marad." Možda mi se samo učinilo da je Kamel pozeleneo začuvši to ime. Kada je ponovo progovorio vilica mu je bila stegnuta, a glas napet. "El-Marad", ponovi on. "Poznajem ga. On je jedan od najvećih trgovaca u toj oblasti, čuvenoj po svojim tepisima. Zanima li vas da kupite koji?" "U stvari ne", oprezno odvratih. Kamel je nešto krio od mene, na licu sam mu videla da nešto nije u redu. "Moj prijatelj iz Njujorka me je zamolio da svratim i


popričam sa trgovcem. Ako vam to pričinjava neki problem, mogu svratiti nekom drugom prilikom, bez vas." Kamel je nekoliko minuta ćutao. Kao da je razmišljao. Stigli smo da kraja doline i stali da se penjamo putem u planinu. Livade prekrivene visokom prolećnom travom bile su prošarane voćkama u cvatu. Dečaci su stajali pored puta prodajući veze divljeg asparagusa, debele, crne gljive i bukete krhkih narcisa. Kamel je sišao s puta i nekoliko minuta proveo u razgovoru s njima na nekom čudnom jeziku - nekom berberskom narečju nalik na meko glasanje ptica. Zatim je proturio glavu kroz prozor i pružio mi buket miomirisnog cveća. "Ako i dalje nameravate da upoznate El-Marada", reče on, ponovo se osmehujući, "nadam se da umete da se cenkate. Nemilosrdan je poput Beduina i deset puta bogatiji. Nisam ga video - u stvari, nisam bio kod kuće - od smrti svoga oca. Za to selo vežu me mnoge uspomene." "Ne moramo ići", ponovih. "Svakako da ćemo poći tamo", odlučno izjavi Kamel, mada nije zvučao nimalo oduševljeno. "Nikada to mesto ne biste pronašli bez mene. Pored toga, El-Marad će se iznenaditi kada me bude video. Od smrti moga oca on je poglavar sela." Kamel se ponovo smrknu. Pitala sam se šta se dešava. "Kakav je taj trgovac tepisima?" upitah, ne bih li razbila led. "U Alžiru možete mnogo toga saznati o čoveku iz njegovog imena", reče Kamel dok je vešto krivudao duž puteva koji su postajali sve opasniji. "Na primer: 'Ibn' znači 'sin od'. Neka imena su vezana za nazive mesta, kao na primer, Jamini - Čovek iz Jemena; ili Djabal Tarik - Čovek sa planine Tarik, odnosno Gibraltara. Reči 'El', 'Al' i 'Bel' odnose se na Alaha ili Ba'Ala - to jest, Boga - kao Hanniba'al: Isposnik Božji; Al'a-din: Sluga Božji; i tako dalje." "Šta onda znači El-Marad - Božji pljačkaš?" nasmejah se. "Mnogo ste bliži no što i pretpostavljate", odvrati Kamel neprijatno s nasmejavši. "To ime nije ni arapsko ni berbersko - već akadijsko, potiče iz jezika drevne Mesopotmije. To je skraćenica za al-Nimarad, ili Nimrod, a on je bio jedan od prvih Vavilonskih kraljeva. Graditelj Vavilonske kule, koja je trebalo da se uzdigne do Sunca, do kapija nebesa. Jer upravo to znači ime Bab-el - Božja kapija. A Nimrod znači Pobunjenik - Onaj koji se ogrešio o bogove." "Pravo ime za trgovca tepisima", nasmejah se. Ali, razume se, uočila sam sličnost sa imenom jedne druge osobe koju sam poznavala. "Da", složi se on, "kada bi on bio samo to." Kamel nije hteo da mi objasni šta je mislio pod onom opaskom o El-Maradu, ali sasvim sigurno nije slučajno odrastao baš u tom selu izmeñu stotina sličnih u kome se nastanio ovaj trgovac tepisima. Oko dva sata, kada smo stigli do malog sastajališta kod Beni Jenija, moj stomak poče glasno da se buni. Za malu krčmu na vrhu planine teško se moglo


reći da je bila lepa, ali tamni italijanski čempresi koji su se uvijali oko okernih zidova i krovova od crvenog crepa davali su ovom mestu izvestan šarm. Ručali smo na maloj terasi od škriljca oko koje je bila podignuta bela ograda pobodena u sam vrh planine. Nešto niže, orlovi su brzo i nisko leteli iznad doline, a krila su im se prelivala u zlatu dok su prolazili kroz retku plavu izmaglicu što se podizala iz Ouled Aisija. Predeo oko nas bio je prilično opasan i prevaran: putevi puni zavoja nalik na izlizane trake koje samo što nisu skliznule sa padine planine, cela sela koja su izgledala poput okrnjenih crvenkastih gromada što nesigurno balansiraju na vrhu svakog brda. Iako je već bio jun mesec, bilo je dosta hladno tako da mi je prijao džemper; temperatura je bila sigurno za petnaestak stepeni niža od one na obali sa koje smo tog jutra krenuli. S druge strane doline videla sam snegom prekrivene vrhove masiva ðurñura i niske oblake koji su izgledali sumnjivo teški... i to u pravcu u kome smo se kretali. Mi smo bili jedini posetioci na terasi i kelner nam je dosta mrzovoljno doneo piće i jelo iz kuhinje. Pitala sam se da li je iko svraćao u tu krčmu koju je subvenisala država za članove ministarstva. Broj turista u Alžiru bio je jedva dovoljan za izdržavanje daleko pristupačnijih objekata duž obale. Sedeli smo na svežem vazduhu i pijuckali gorki, crveni bir sa limunom i kockicama leda. Jeli smo u tišini. Toplu čorbu od svežeg povrća, hrskave bagete i poširano pile sa majonezom i aspikom. Kamel je i dalje bio zadubljen u misli. Pre no što smo napustili Beni Jani, on otvori prtljažnik i izvadi podeblju gomilu uredno složenih vunenih prostirki. I njega je brinulo vreme koje nas je čekalo na daljnjem putu. Gotovo odmah po polasku put je postao nepouzdan. Kako sam mogla znati da to nije bilo ništa u odnosu na ono s čim ćemo se uskoro suočiti? Od Beni Janija do Tikjda vozili smo se svega jedan sat, ali meni se činilo kao da je prošla čitava večnost. Uglavnom smo ćutali. Put se prvo zavojito spustio do dna doline, prešao preko male reke, pa krenuo nazad uz jedno naizgled nisko i talasasto brdo. Ali što smo dalje odmicali, ono je postajalo sve strmije. Sitroen nas je uz velike napore izvukao do vrha. Pogledala sam naniže. Preda mnom se nalazila provalija duboka dve hiljade stopa - lavirint nazubljenih, razjapljenih klisura okomitih zidova. A naš put - ono što je ostalo od njega - ličio je na izdrobljenu masu ledom prekrivenog šljunka koji samo što se nije odronio sa vrha prevoja. I to nije bilo sve; ovaj uski ispust usečen u slomljenu stenu pravio je zavoje i nabore nalik na mornarske čvorove, i spuštao se niz golu stenu pod nagibom od petnaest stepeni - sve do Tikjde. Dok je Kamel prelazio velikim sitroenom, šunjajući se poput mačke preko ispusta da bi se našao na izmrvljenoj stazi, zatvorila sam oči i izgovorila nekoliko molitvi. Kada sam ih ponovo otovorila upravo smo zavijali za okuku. Izgledalo je kao da put ni sa čim nije povezan, kao da visi u vazduhu izmeñu


oblaka. Ždrela su se sa obe strane obrušavala po hiljadu stopa u dubinu. Snegom prekrivene planine iskakale su poput stalagmita iz tla doline. Divlji kovitlaci vetra cvileli su, ližući uz zidove crnih klanaca, nanoseći sneg na naš put i zaklanjajući ga od naših pogleda. Da smo imali gde da okrenemo, predložila bih Kamelu da to i učini. Noge su mi se tresle dok sam se odupirala o daske na podu, spremna na šok koji ću doživeti kada sletimo s puta i nañemo se odista u vazduhu. Kamel je prvo usporio na trideset milja, zatim na dvadeset - dok nismo počeli da puzimo brzinom od nekih deset milja na sat. Čudno, ali sneg je postajao gušći što smo se više spuštali niz strmu liticu. S vremena na vreme, kada bismo zavili za koju oštru okuku, naišli bismo na kola za seno ili slupani kamion napuštene na putu. "Blagi Bože, pa sada je jun mesec!" rekoh Kamelu dok smo pažljivo zaobilazili oko jednog naročito visokog nanosa. "Pa, još nije ni počeo da pada sneg", primeti on tiho, "samo malo duva..." "Kako to mislite, još?" upitah. "Nadam se da će vam se dopasti njegovi tepisi", primeti Kamel iskrivivši usta u osmeh. "Jer mogu vas skupo stajati. Čak i da ne pada sneg, pod uslovom da se put ne sruši - čak i ako stignemo u Tikjdu pre mraka - još nam preostaje da preñemo most." "Pre mraka?" upitah, otvorivši svoju glomaznu i beskorisnu kartu Kabila. "Prema ovoj karti, Tikjda je udaljena odavde svega trideset milja - a most se nalazi odmah iza nje." "Da", složi se Kamel, "ali karte prikazuju samo horizontalna rastojanja. Stvari koje u dve dimenzije izgledaju blizu jedna druge, u stvarnosti mogu biti veoma udaljene." U Tikjdu smo stigli tek oko sedam. Sunce, koje smo, srećom, konačno ugledali, balansiralo je na poslednjem ispustu, spremajući se da zañe za Rif. Utrošili smo tri sata da bismo prevalili trideset milja. Kamel je na karti označio da se Ain Ka'abah nalazi blizu Tikjde - izgledalo je kao da bismo mogli otrčati do njega - ali pokazalo se da stvari nisu baš tako stajale. U Tikjdi smo se zadržali samo toliko da uzmemo gorivo i napunimo pluća svežim planinskim vazduhom. Vreme se prolepšalo - nebo je bilo narandžasto, vazduh poput svile, a daleko u daljini iza borova u obliku prizmi prostirala se hladno-plava dolina. U njenom središtu, na nekih šest ili sedam milja udaljenosti, uzdizala se jedna ogromna, četvrtasta planina koja se kupala u purpuru i zlatu poslednjih sunčevih zraka; vrh joj je bio odsečen kao kod stenovitih visoravni. Uzdizala se poptuno sama usred široke doline. "Ain Ka'abah", izusti Kamel, uprevši prstom kroz prozor. "Tamo gore?" Upitah. "Ali ne vidim nikakav put..." "Nema puta - postoji samo staza", odvrati on. "Treba najpre prevaliti


nekoliko milja po močvarnom tlu po mraku, a onda ćemo naići na stazu. Ali pre no što stignemo donde, moramo preći preko mosta." Most je bio udaljen svega pet milja od Tikjde - ali zato se nalazio četiri hiljade stopa ispod nje. U sumrak - doba dana kada se predmeti najteže razaznaju - teško je bilo pogledom prodreti kroz purpurne senke koje su bacale visoke stene. Meñutim, dolina s naše desne strane još je bila veličanstveno preplavljena svetlošću, koja je planinu Ain Ka'abah pretvarala u zlatnu gromadu. Kada sam pogledala ispred sebe, zastao mi je dah. Naša staza obrušavala se naniže - gotovo sve do dna doline - a pet stotina stopa iznad stena, obešen iznad nabujale reke, nalazio se most. Kamel je sporo vozio niz strmi put koji se spuštao ka dnu kanjona. Kod mosta je zaustavio auto. Most je bio jadan i klimav kao da ga je sklepao neki kotlokrpa. Možda je bio podignut pre deset, a možda i pre sto godina. Bio je toliko visok i uzak da su preko njega jedva mogla proći ijedna kola, a naša su lako mogla biti poslednja. Reka je hučala i glodala nevidljive podupirače ispod površine; predstavljala je zahuktalu bujicu koja se strmoglavljivala iz visokih klisura. Kamel potera sjajnu crnu limuzinu na grubu površinu mosta. Osećala sam kako počinje da se trese pod nama. "Biće vam teško da zamislite", izgovori Kamel šapatom, kao da bi podrhtavanje njegovog glasa moglo da zada onaj poslednji udarac, "ali usred leta, ta reka gotovo potpuno presuši i jedva da nešto vode prolazi kroz močvarno zemljište. Tokom toplog razdoblja ovde nema ničeg osim šljunka i tundre." "Koliko traje to toplo razdoblje - otprilike petnaest minuta?" upitah, iako su mi se usta osušila od straha dok su kola puzila napred. Parče drveta ili nešto drugo udari u donji deo auta, a most se zatrese kao da je zemljotres. Čvrsto sam stezala držače za ruke dok podrhtavanje nije prestalo. Kada su prednji točkovi sitroena prešli na čvrsto tlo, počela sam ponovo normalno da dišem. Držala sam palčeve sve dok i zadnji točkovi nisu dodirnuli zemlju. Kamel je zaustavio auto i pogledao me, razvukavši usta u široki osmeh olakšanja. "Šta sve žene neće tražiti od muškaraca samo da bi obavile neku malu kupovinu!" primeti on. Dno doline činilo se suviše meko za kola, tako da smo ih ostavili na poslednjem kamenom ispustu ispod mosta. Izukrštani kozji tragovi prosecali su se kroz grubu travu močvare. U bljuzgavom blatu nazirala se njihova balega i duboki tragovi kopita. "Srećom da sam ponela odgovarajuću obuću", rekoh, posmatrajući skrušeno svoje lake, zlatne sandale na kaišiće, neprikladne za bilo kakvo pešačenje. "Malo napora dobro će vam doći", reče Kamel. "Kabilske žene pešače svakog dana noseći na leñima teret težak i po šezdeset funti." Zatim mi se osmehnu.


"Moram vam verovati jer mi se dopada vaš osmeh", odvratih. "Ne znam kako bih inače objasnila zašto sve ovo radim." "Po čemu razlikujete Beduina od Kabila?" upita on dok smo se probijali kroz mokru travu. Nasmejah se. "Je li to neka etnička šala?" "Ne, ozbiljno. Beduin nikada ne pokazuje zube kada se smeje. Nije pristojno pokazivati zube - veruje se da to donosi nevolju. Posmatrajte El-Marada, i uverićete se." "Zar on nije Kabil?" upitah. Krivudali smo preko tamne, ravne, rečne doline. Planina Ain Ka'abah nadnosila se nad nama, još obasjana poslednjim zracima sunca. Na mestima gde je sočna trava bila utabana mogli smo da vidimo divlje cveće, purpurne, žute i crvene boje koje je upravo sklapalo latice spremajući se za noć. "Niko ne zna odakle je", odvrati Kamel, dok mi je krčio put. "Stigao je u Kabil pre mnogo godina - nikada nisam saznao odakle - i skrasio se u Ain Ka'abahu. Čovek tajanstvenog porekla." "Sve mi se čini da ga mnogo ne volite", primetih. Kamel je nastavio da korača ćutke. "Teško je voleti čoveka koga smatrate odgovornim za smrt svoga oca", izgovori on na kraju. "Smrt!" povikah, potrčavši kroz travu kako bih ga stigla. Jedna sandala mi je skliznula s noge i nestala u travi. Kamel me je sačekao dok je nisam pronašla. "Kako to mislite?" promrmljah sagnuta u visokoj travi. "Moj otac i El-Marad upustili su se u zajednički posao", stade da priča on dok sam navlačila sandalu. "Moj je otac otišao u Englesku na pregovore. U Londonu su ga na ulici orobili i ubili lopovi." "Znači, taj El-Marad nije lično bio umešan u to?" upitah idući pored njega. "Nije", odvrati Kamel. "U stvari, plaćao je moje školovanje od novca koji je pristizao od očevih ranije sklopljenih poslova, tako da sam mogao ostati u Londonu. Meñutim, očeve poslove je preuzeo on. Nikada mu nisam zahvalio. Zato sam rekao da će se iznenaditi kada me bude video." "Zašto ga smatrate odgovornim za očevu smrt?" nastavih da se raspitujem. Bilo mi je jasno da Kamel nije želeo o tome da govori. Svaka reč za njega je predstavljala mučenje. "Ne znam", izgovori on tiho, kao da žali što je uopšte započeo ovaj razgovor. "Možda smatram da je on trebalo da poñe umesto oca." Ostatak puta kroz dolinu prevalili smo ćutke. Put koji je vodio do Ain Ka'abaha predstavljao je dugačku spiralu koja je vijugala oko planine. Od podnožja do vrha bilo nam je potrebno pola sata... poslednjih pedeset jardi morali smo da se penjemo uz široko stepenište usečeno u kamen i veoma uglačano od čestog korišćenja. "Čime se hrane ljudi koji ovde žive?" upitah, dok smo se dahćući primicali vrhu. Četiri petine Alžira prekrivala je pustinja, drvene grañe nisu imali, a jedina


obradiva zemlja protezala se u uskom pojasu dugačkom dve stotine milja duž obale. "Prave tepihe", odvrati Kamel, "i srebrni nakit kojim trguju. U planini ima dragog i poludragog kamenja - karnelijana, opala i nešto malo tirkiza. Sve ostalo dovlače sa obale." Kroz središte sela Ain Ka'Abah protezao se dugačak put oivičen kućama okrečenim sadrom. Zastadosmo na prašnjavom putu ispred jedne velike kuće sa slamnatim krovom. Rode su u odžaku svile gnezdo i nekoliko ih je stajalo na krovu. "To je koliba tkalaca", reče Kamel. Dok smo koračali niz ulicu, primetila sam da je sunca potpuno nestalo. Posvuda je vladao divan, ljubičastoplavi sumrak - ali već je postalo dosta sveže. Na putu se nalazilo nekoliko kola natovarenih senom, nekoliko magaraca i nekoliko manjih krda koza. Sigurno je bilo lakše uz brdo popeti kola koja vuku magarci, nego sitroen. Kamel je na kraju mesta zastao ispred jedne velike kuće. Dugo je ostao da stoji, gledajući u nju. I ta je kuća, kao i sve ostale, bila okrečena sadrom, ali bila je gotovo dvostruko šira, sa balkonom koji se protezao duž pročelja. Na balkonu je stajala neka žena i tresla tepihe. Bila je tamnoputa i odevena u odeću živih boja. Pored nje sedela je devojčica sa zlatnim uvojcima, u beloj haljinici sa keceljicom. Kosa joj je na temenu bila upletena u tanke pletenice koje su se na leñima slobodno rasplitale. Kada nas je ugledala, potrčala je dole i došla do mene. Kamel pozva devojčicinu majku, koja ga je ćutke odozgo posmatrala. Primetivši mene, prsnula je u smeh, pokazavši nekoliko zlatnih zuba. Zatim je ušla u kuću. "Ovo je El-Maradova kuća", objasni Kamel. "Ona žena je njegova najstarija supruga. Dete su kasno dobili - žena ju je rodila u pozno doba. To se smatra Alahovim znakom - dete je 'odabrano'." "Otkud to sve znate kada niste ovamo dolazili deset godina?" upitah. "Devojčici je otprilike pet godina." Kamel uhvati devojčicu za ruku i mi krenusmo prema kući; gledao ju je s puno ljubavi. "Nikada je ranije nisam video", priznade on, "ali trudim se da sam u toku sa svime što se dogaña u mom selu. Njeno roñenje predstavljalo je veliki dogañaj. Trebalo je nešto da joj donesem - konačno, nije ona kriva što ne volim njenog oca." Stadoh da preturam po svojoj prostranoj torbi, ne bih li pronašla nešto pogodno. Iz Liline portabl garniture ispala je jedna figura i došla mi pod ruku komad plastike - bela kraljica. Ličila je na minijaturnu lutku. Pružih je detetu. Veoma uzbuñena, ona pohita u kuću da majci pokaže igračku. Kamel mi se zahvalno osmehnu.


Žena iziñe i uvede nas u zatamnjenu kuću. U ruci je držala šahovsku figuru i nešto govorila Kamelu na berberskom, ne skidajući iskričavi pogled sa mene. Možda se raspitivala o meni. S vremena na vreme dodirivala me je prstima lakim kao pero. Kamel joj uzvrati nekoliko reči i ona se udalji. "Zamolio sam je da pozove muža", obavesti me on. "Možemo poći u radnju i tamo se smestiti. Jedna od žena će nam doneti kafu." Prodavnica tepiha bila je prostrana i zauzimala je veći deo glavnog sprata. Posvuda su se nalazile gomile tepiha, naslaganih jedan na drugi ili zamotanih u dugačke sulundare oslonjene o zidove. Neki tepisi bili su rasprostrti po podu, a neki su visili sa zidova ili bili prebačeni preko unutrašnjeg balkona drugog sprata. Sedosmo prekrštenih nogu na jastučiće na podu. Uñoše dve mlade žene, od kojih je jedna nosila poslužavnik sa samovarom i šoljama, a druga držač za poslužavnik. Kada su postavile i jedno i drugo pred nas, sipale su nam kafu. Sve vreme su me ispod oka pogledavale i kikotale se. Posle nekoliko trenutaka su se udaljile. "El-Marad ima tri žene", obavesti me Kamel. "Islamska vera dopušta muškarcu da ih ima četiri, ali malo je verovatno da će uzeti još jednu jer je poodmakle dobi. Mora da ima blizu osamdeset." "Zar vi nemate nijednu ženu?" upitah. "Ministrima je dozvoljeno da imaju samo jednu - državni zakon", odvrati Kamel. "Čovek zbog toga mora biti oprezan." Osmehnuo mi se, ali i dalje je bio neuobičajeno tih. Očigledno je bio napet. "Izgleda da sam ovim ženama veoma smešna. Kad god me pogledaju, počnu da se kikoću", primetih, kako bih smanjila napetost. "Možda nikada ranije nisu videli zapadnjakinju", reče Kamel. "Sigurno da nikada nisu videle ženu u pantalonama. Verovatno bi želele mnogo toga da vas pitaju, ali su vrlo stidljive." U tom se trenutku zavese ispod balkona razmaknuše i u sobu uñe jedan visoki, impozantni muškarac. Bio je visok preko šest stopa, imao dugačak oštar nos, povijen kao u sokola, guste obrve povrh prodornih crnih očiju i grivu tamne kose prošaranu sedinama. Na sebi je imao dugačak kaftan na crveno-bele pruge od fine, tanke vune i krepko je koračao. Izgledao je kao da nema više od pedeset. Kamel ustade da ga pozdravi; poljubiše se u oba obraza i prstima dodirnuše čela i prsa. Kamel mu reče nekoliko reči na arapskom, posle čega se čovek okrenu prema meni. Glas mu je bio piskutaviji no što sam očekivala, tih gotovo šaputav. "Ja sam El-Marad", obrati mi se on. "Svaki prijatelj Kamela Kadera dobrodošao je u mom domu." Zatim mi dade znak da sednem, a on se spusti na otoman nasuprot nama u nivou poda. Nisam primetila da izmeñu njih vlada bilo kakva napetost na koju me je Kamel upozorio, iako njih dvojica nisu imali


prilike da razgovaraju najmanje deset godina. El-Marad raširi svoju odoru oko sebe i sa zanimanjem se zagleda u mene. "Predstavljam ti gospoñicu Katarinu Velis", učtivo reče Kamel. "Došla je iz Amerike da nešto obavi za OPEK." "OPEK", ponovi El-Marad, klimnuvši mi. "Srećom ovde kod nas u planinama nema nafte, jer bismo inače i mi morali da menjamo način života. Nadam se da će vam boravak u našoj zemlji biti prijatan i da ćemo od vašeg posla - ako je to Alahova želja - svi imati koristi." Podigao je ruku, posle čega u prostoriju uñe majka vodeći devojčicu za ruku. Mužu je predala šahovsku figuru, a on ju je pružio meni. "Koliko sam shvatio, mojoj kćeri ste dali poklon", obrati mi se on. "Sada sam vaš dužnik. Molim vas da izaberete tepih koji biste voleli da ponesete sa sobom." On ponovo mahnu rukom i majka i dete nestadoše isto onako tiho kao što su i ušle. "Nipošto", rekoh. "To je samo plastična igračka." Ali on je zurio u figuru u svojoj šaci i kao da me nije čuo. A onda je podigao glavu i pogledao me svojim orlovskim očima ispod odbojnih obrva. "Bela kraljica!" prošaputa on, uputivši jedan brz pogled Kamelu, a zatim se opet zagleda u mene. "Ko vas je poslao?" upita on. "I zašto ste doveli njega?" Zatekao me je potpuno nespremnu i ja pogledah u Kamela. A onda sam, razume se, shvatila. Znao je zbog čega sam došla - možda je šahovska figura bila neka vrsta znaka da me Luelin šalje. Ali ako je to bio slučaj, zašto mi Luelin nije rekao za taj znak. "Veoma mi je žao", rekoh ne bih li izgladila stvar. "Jedan moj prijatelj, prodavac starina iz Njujorka, zamolio me je da vas posetim. Kamel se ljubazno ponudio da me dovede ovamo." El-Marad je trenutak ćutao posmatrajući me ispod svojih nakostrešenih obrva. Nije prestajao da se igra šahovskom figurom kao da je brojanica kakvog vernika. Konačno se okrenuo prema Kamelu i uputio mu nekoliko reči na berberskom. Kamel je klimnuo i ustao. Pogledavši me odozgo, reče: "Idem malo na svež vazduh. Izgleda da El-Marad želi nešto da vam kaže u četiri oka," Nasmešio mi se kako bi pokazao da ga neučtivost ovog čudnog čoveka ne može povrediti. A El-Marada je obavestio: "Imaj u vidu da je Katarina dakhil-ak..." "Nemoguće!" povika El-Marad, takoñe ustavši. "Ona je žena!" "O čemu je reč?" upitah, ali Kamel je već nestao kroz vrata, a ja ostala sama sa trgovcem tepisima. "Kaže da ste pod njegovom zaštitom", objasni mi El-Marad, okrenuvši se ponovo prema meni kada je bio siguran da je Kamel otišao. "Beduinska formalnost. Progonjeni čovek u pustinji može uhvatiti za skute nekog drugog čoveka. Time ga primorava da ga zaštiti, čak iako nisu iz istog plemena. Zaštita


se nudi jedino kada se zatraži - i nikada se ne pruža ženi." "Možda je smatrao da me mora na neki način obezbediti pošto me ostavlja nasamo s vama", primetih. El-Marad se zapanjeno upilji u mene. "Veoma ste hrabri kada vam je u jednom ovakvom trenutku do šale", reče on lagano, kružeći oko mene i praveći sve manje krugove. "Nije vam kazao da sam mu pružio obrazovanje kao da mi je vlastiti sin?" El-Marad prestade da korača i uputi mi još jedan od onih svojih zamornih pogleda. "Mi smo nahnu malihin - po soli. Ako u pustinji s nekim podelite svoju so, to je vrednije od zlata." "Znači, vi ste Beduin", primetih. "Poznajete pustinjske običaje i nikada se ne smejete - pitam se da li to zna Luelin Markam? Moraću mu poslati pisamce u kome ću ga obavestiti da Beduini nisu onako ljubazni kao Berberi." Pri pomenu Luelinovog imena, El-Marad preblede. "Znači, on vas šalje", izusti on. "Zašto niste došli sami?" Uzdahnuh i pogledah u šahovsku figuru u njegovoj šaci. "Zašto mi ne kažete gde su?" upitah. "Dobro znate zbog čega sam došla." "Pa dobro", pristade on. Zatim sede, usu nešto kafe u malu šolju i stade da je srče. "Pronašli smo figure i pokušali da ih se domognemo - ali bez uspeha. Žena čije su vlasništvo neće ni da nas vidi. Veoma je bogata, a živi u alžirskom Kasbahu. Iako nema celu garnituru, imamo razloga da verujemo da se kod nje nalazi mnogo figura. Možemo sakupiti dovoljno sredstava da ih otkupimo - ako vi uspete da prodrete do nje." "Zašto neće da se vidi s vama?" ponovih pitanje koje sam postavila i Luelinu. "Živi u haremu", odvrati on. "Izolovana je - sama reč 'harem' znači "zabranjeno svetilište'. Zabranjen je pristup svim muškarcima osim gospodaru." "Zašto onda ne pregovarate s njenim mužem?" upitah. "Umro je", odvrati El-Marad nervozno, spustivši šolju na poslužavnik. "On je mrtav, a ona je bogata. Štite je njeni sinovi, koji nisu njeni sinovi. Oni ne znaju da poseduje figure. Niko to ne zna." "Kako to da vi znate?" upitah, podigavši glas. "Čujte vi, pristala sam da učinim tu malu uslugu prijatelju, ali vi mi nimalo ne pomažete. Niste mi čak rekli ni ime ni adresu te žene." Zastao je i pažljivo se zagledao u mene. "Zove se Mokhfi Mokhtar", reče on. "U Kazbahu nema ulica niti adresa, ali on nije veliki - pronaći ćete je. A kada je nañete, ona će vam prodati figure samo ako budete znali tajnu poruku koju ću vam dati. Ona će vam otvoriti svaka vrata." "U redu", nestrpljivo se složih. "Recite joj da ste roñeni na islamski sveti dan - Dan isceljenja. Recite joj da ste roñeni, po zapadnjačkom kalendaru - četvrtoga aprila..." Sada je na mene došao red da se zabezeknem. Krv mi se sledila, a srce stalo ludački da lupa. Čak ni Luelin nije znao datum moga roñenja.


"Zašto da joj to kažem?" upitah što sam staloženije mogla. "To je datum roñenja Karla Velikog", obavesti me on tiho, "dan kada je ta šahovska garnitura izvañena iz zemlje - važan datum vezan za figure za kojima tragamo. Rečeno je da će onaj kome bude suñeno da ponovo okupi sve figure, ko će ih posle svih ovih godina sakupiti, biti roñen toga dana. Mokhfi Mokhtar, nema sumnje, zna tu legendu - i primiće vas." "Da li ste je ikada videli?" upitah. "Jednom, pre mnogo godina..." odvrati on, a lice stade da mu se menja dok se vraćao u prošlost. Pitala sam se kakav je to, u stvari, bio čovek - čovek koji će se upustiti u posao sa nekim poput Luelina - čovek za koga je Kamel mislio da je preoteo posao njegovom ocu i možda ga čak usmrtio, ali koji je ujedno finansirao njegovo obrazovanje i omogućio mu da postane jedan od najuticajnijih ministara u zemlji. S jedne strane živeo je ovde poput pustinjaka, milion milja daleko od bilo čega, sa gomilom žena - a s druge, održavao polovne veze sa Londonom i Njujorkom. "Tada je bila veoma lepa", nastavi on. "Danas mora da je prilično stara. Sreo sam je samo na trenutak. U ono vreme, razume se, nisam znao da poseduje figure - da će jednog dana postati... Ali imala je iste oči kao i vi. Toga se sećam." Zatim se ponovo vrati u stvarnost. "Je li to sve što ste želeli da saznate?" "Kako ću dobiti novac, ako budem u prilici da kupim figure?" upitah, vraćajući se na posao. "Mi ćemo to srediti", odvrati on živahno. "Sa mnom možete stupiti u vezu preko poštanskog faha." I on mi dade parče hartije sa ispisanim brojem na njemu. U tom trenutku, jedna od žena proviri kroz draperiju, a iza nje ugledasmo Kamela. "Jeste li obavili posao?" upita on, ulazeći u sobu. "Gotovo", reče El-Marad, ustavši i pruživši mi ruku da mi pomogne. "Tvoja prijateljica je postigla dobru cenu. Ima pravo na al-basharah za još jedan tepih." On iz gomile izvuče dva smotana tepiha od nečešljane kamilje dlake. Boje su bile prelepe. "Na šta to imam pravo?" upitah sa osmehom. "Na poklon koji sleduje onome ko donese dobre vesti", odvrati Kamel, uprtivši tepihe na leña. "Kakve ste to dobre vesti doneli? Ili je možda i to tajna?" "Isporučila mi je poruku od prijatelja", smesta odvrati El-Marad. "Mogu s vama do dole poslati dečaka sa magarcem, ako želite", dodade on. Kamel odvrati da bi to veoma cenio, te poslasmo po dečaka sa kolima. El-Marad nas isprati do ulice i sačeka da dečko stigne. "Al-safar zafar!" reče El-Marad mahnuvši nam. "Stara arapska poslovica", objasni mi Kamel. "Znači: 'Putovanje je pobeda'. Želi vam sve najbolje."


"Nije baš onolika tvrdica kolikom sam ga u početku smatrala", rekoh Kamelu. "Ali ipak mu i dalje ne verujem." Kamel se nasmeja. Sada je bio mnogo opušteniji. "Dobro ste odigrali ovu partiju", primeti on. Srce prestade da mi kuca, ali svejedno sam nastavila da koračam kroz mračnu noć. Bilo mi je drago što ne može da mi vidi lice. "Šta hoćete time da kažete?" upitah. "Hoću da kažem da ste dobili dva besplatna tepiha od najsnalažljivijeg trgovca ćilimima u Alžiru. Ako se ovo pročuje, ugled će mu biti narušen." Izvesno vreme nastavili smo ćutke, osluškujući cvilenje točkova kola koje je vukao magarac, a koja su se kretala ispred nas. "Mislim da bi trebalo noćas da prenoćimo u ministarskim odajama u Bouiru", primeti Kamel. "To je odavde udaljeno nekih deset milja. Spremiće nam lepe sobe i odande se sutra možemo vratiti u Alžir... osim, razume se, ako ne želite da se još noćas vratimo istim putem kroz planine?" "Ni za živu glavu", odvratih. Pored toga, u ministarskim odajama verovatno su imali toplu vodu i ostali luksuz u kome nisam već mesecima uživala. Iako je El Riad bio šarmantan hotel, taj je šarm izbledeo posle dva meseca pranja u hladnoj vodi sa železnim opiljcima. Tek kada smo se Kamel i ja smestili u kola sa našim tepisima, pošto smo dečaku sa magarcem dali napojnicu, i izbili na put za Bouiru, izvukla sam arapski rečnik i potražila neke reči koje su me mučile. Kao što sam i mislila, Mokhfi Mokhtar uopšte nije bilo ime. Već reči koje su značile Skrivena Izabrana. Ona koja je Tajno Odabrana.

18. TOP

Alisa: Jedna divna, ogromna partija šaha igra se u celom svetu... Oh, kako je to zabavno! Kako bih želela da budem jedna od figura! Ne bi mi smetalno ni da budem pešak, samo kada bih mogla da se pridružim - mada bih, razume se volela da jednom i sama postanem Kraljica. Crvena kraljica: To se lako da srediti. Možeš biti pešak bele kraljice ako želiš, pošto je Lili suviše mlada za igru... a ti se već nalaziš u drugom kvadratu iz koga krećeš. Kada stigneš u osmi kvadrat postaćeš kraljica... 'Alisa u svetu iza ogledala', Luis Kerol U ponedeljak ujutro posle našeg puta u Kabil na glavu mi se sručila gomila nevolja. Počelo je prethodne večeri kada me je Kamel dovezao do hotela - i na


rastanku mi, onako uzgred, saopštio da će, kako izgleda, uskoro da se održi konferencija OPEK-a, na kojoj je nameravao da predstavi "rezultate" do kojih sam došla radeći na modelu kompjutera - modelu koji još nije bio izgrañen. Tereza je sakupila više od trideset traka sa podacima o mesečnoj prodaji barela u pojedinim zemljama. Morala sam te podatke da formatizujem, a one koje sam sama sakupila ručno da unesem kako bih dobila grafikone trendova proizvodnje, potrošnje i distribucije. Zatim je trebalo da napišem programe koji će ih analizirati - i to sve pre početka konferencije. S druge, pak, strane, kod OPEK-a se nikad nije znalo šta se pod tim "uskoro" podrazumeva. Mesto i vreme održavanja svake konferencije držano je u najstrožoj tajnosti do poslednjeg časa - pod pretpostavkom da je takvo traljavo planiranje manje odgovaralo teroristima nego ministrima OPEK-a. U pojedinim krugovima bila je otvorena sezona lova na OPEK-ovce, tako da je poslednjih nekoliko meseci veći broj ministara smaknut. To je samo potvrñivalo važnost mog modela koji je Kamel čak nagovestio za predstojeći sastanak. Živa ili mrtva, morala sam da im isporučim podatke. Da zlo ne dolazi nikada samo, uverila sam se kada sam stigla u kompjuterski centar Sonatrak, smešten visoko u središnjem brdu grada Alžira; na konzoli za kojom sam radila čekala me je poruka u službenoj koverti. Poruka je bila iz ministarstva stanovanja - konačno su mi pronašli pravi stan. Mogla sam da se uselim odmah te večeri; u stvari, morala sam da se uselim iste večeri, ili ću ga izgubiti. U Alžiru je bilo teško naći prazan stan - na ovaj sam čekala već dva meseca. Morala sam da požurim u hotel, spakujem se i poletim na prvi zvižduk. Imajući u vidu šta sam sve morala da obavim, kada sam mogla da se pozabavim vlastitim ciljem da pronañem Mokhfi Mokhtar iz Kazbaha? Iako je radno vreme u Alžiru od sedam ujutro do sedam uveče, sve je zatvoreno tokom tri sata predviñenih za ručak i sijestu. Odlučila sam da ta tri sata iskoristim za traganje. U svim arapskim gradovima Kazbah je najstarija četvrt koja je nekada bila utvrñenje. Alžirski Kazbah predstavljao je lavirint-slagalicu sastavljenu od uskih ulica popločanih kaldrmom i drevnih kamenih kuća koje su se onako trošne i klimave strmoglavljivale niz najstrmije brdo. Iako je prekrivao svega dve i po hiljade kvadratnih jardi padine brda, bio je zatrpan desetinama džamija, mnogobrojnim grobljima, turskim kupatilima i vrtoglavim kamenim stepeništima koja su se granala poput arterija na svakom uglu. Od milion stanovnika grada Alžira, u ovom malom kvartu živelo je gotovo dvadeset procenata: zabrañene prilike tiho su ulazile i izlazile kroz vrata skrivena debelim senkama. Čovek je u Kazbahu mogao nestati bez traga. Bilo je to savršeno prebivalište za ženu koja je sebe nazivala "onom koja je tajno odabrana". Na nesreću, to je takoñe bilo savršeno mesto da se čovek izgubi. Iako mi je od kancelarije do "Palais de la Casbah" kod gornje kapije bilo potrebno svega


dvadeset minuta, naredni sat provela sam poput miša u lavirintu. Koliko god krivih ulica da sam prošla, idući stalno napred, uvek bih se ponovo našla kod Groblja princeza. Bila je to klasična kružna petlja. Koga god da sam upitala za lokalne hareme, svi su mi umesto odgovora upućivali isprazne poglede očigledno drogirane - proprativši ih po kojom nepristojnom uvredom ili gestom. Pri pomenu imena Mokhfi Mokhtar, ljudi su se smejali. Pošto se sijesta završila, iscrpljena i praznih šaka, prošla sam pored centralne pošte da posetim Terezu. Malo je bilo verovatno da se adresa mog plena nalazila u telefonskom imeniku - u Kazbahu čak nisam ni primetila telefonske linije - ali zato je Teraza znala sve u Alžiru. Sve osim one koju sam ja tražila. "Šta će bilo kome jedno tako smešno ime?" upita me ona, pustivši prekidače na tabli da zvone dok me je nudila raznobojnim bonbonama. "Baš mi je drago što si danas svratila, devojčice! Imam za tebe teleks..." Stala je da pretura po gomili hartije na polici iznad razvodne table. "Ti Arapi", mrmljala je. "Kod njih je sve b'ad ghedoua - 'ima vremena'! Da sam pokušala ovo da ti pošaljem u El Riad, bila bi srećna ako bi ga dobila sledećeg meseca." Pronašla je teleks i dodala mi ga, pocrvenevši. Šapatom je dodala: "Iako je poruka iz samostana podozrevam da je šifrirana!" Razume se, poruka je bila od sestre Meri Magdalene, iz samostana Sv. Ladislausa u Njujorku. Dosta dugo joj je trebalo da mi se javi. Preñoh pogledom kroz teleks, ozlojeñena Nimovim postupkom: MOLIM TE POMOZI SA UKRŠTENIM REČIMA IZ NJJ TAJMSA STOP SVE REŠENO OSIM ONOG ŠTO SLEDI STOP HAMLETOV SAVET DEVOJCI STOP KO JE U PAPINIM CIPELAMA STOP GRANICA TAMERLANOVOG CARSTVA STOP ŠTA RADI ELITA KADA OGLADNI STOP SREDNJEVEKOVNI NEMAČKI PEVAČ STOP OGOLJENO JEZGRO REAKTORA STOP DELO ČAJKOVSKOG STOP DUŽINA REČI 4-9-10-4-48-9 TRAŽI SE ODGOVOR SESTRA MERI MAGDALENA SAMOSTAN SV LADISLAUSA NJJ NJJ Divno - ukrštene reči. Mrzela sam ih, i Nim je to savršeno dobro znao. Ovo mi je poslao da bi me mučio. Samo mi je još to trebalo, novi besmisleni zadatak od kralja trivijalnosti. Zahvalila sam Terezi na njenoj marljivosti i ostavila je za tablom sa mnogobrojnim pipcima. Izgleda da je moj koeficijent dešifrovanja porastao za poslednjih nekoliko meseci, jer sam još u centralnoj pošti uspela da doñem do nekih odgovora. Na primer, Hamlet je Ofeliji savetovao da: "Idi u manastir". A elita kada ogladni "nañe se da jede". Rešenja sam morala da skraćujem kako bi ih saobrazila dužini reči koju mi je zadao, ali stvar je očigledno bila skrojena po


meri jednog jednostavnog uma kao što je bio moj. Ali kada sam se te večeri u osam vratila u hotel čekalo me je još jedno iznenañenje. Ispred hotelskog ulaza stajao je u sumraku parkiran Lilin prašnjavo-plavi Rojs Korniš - okružen nosačima, kelnerima i potrčcima koji su ga zaljubljeno gledali, milujući hromirane delove i dodirijući šofersku tablu presvučenu mekanom kožom. Pohitala sam pored njih, pokušavajući da zamislim kako nisam videla ono što sam upravo videla. Poslala sam Mordekaju bar deset telegrama u poslednja dva meseca, preklinjući ga da ne šalje Lili u Alžir. Ali ova kola nisu se ovamo sama dovezla. Kada sam stigla do recepcije da uzmem ključ i obavestim ih da odlazim, doživela sam novi šok. O mermerni pult stajao je oslonjen privlačan, ali zlokoban Šarif, šef tajne policije, i razgovarao sa recepcionerom. Primetio me je pre no što sam uspela da uteknem. "Gospoñice Velis!" povika on, razvukavši usta u svoj filmski osmeh. "Stigli ste u pravi čas da nam pomognete u maloj istrazi. Verovatno ste primetili kola nekog vašeg zemljaka ispred ulaza?" "Čudno - pomislila sam da su engleska", primetih nehajno dok mi je recepcioner pružao ključ. "Tablice su njujorške", primeti Šarif, izvivši obrvu. "Njujork je veliki grad..." rekoh i krenuh prema svojoj sobi, ali Šarif nije imao nameru da odustane. "Kada je auto danas po podne prošao kroz carinu, neko ga je upisao na vaše ime i dao ovu adresu. Možda nam vi to možete objasniti?" Sranje. Nameravala sam da ubijem Lili kada je pronañem. Verovatno je već nekoga podmitila da je pusti u moju sobu. "Pa to je divno", odvratih. "Poklon od nepoznatog prijatelja iz Njujorka. Kola su mi zaista bila potrebna - a ovde ih je teško iznajmiti." Uputila sam se prema vrtu, ali Šarif me je i dalje pratio u stopu. "Interpol upravo proverava tablice", obavesti me on, ubrzavši korak kako mu ne bih umakla. "Ne mogu da verujem da bi vlasnik platio carinu u gotovom - a ona iznosi stopostotnu cenu kola - da bi ih zatim isporučio nekome koga čak ni ne poznaje. Pojavio se samo unajmljeni šofer koji ih je pokupio i dovezao ovamo. Konačno, u ovom hotelu vi ste jedina prijavljena Amerikanka." "Uskoro više neće biti nijednog Amerikanca", primetih, zakoračivši napolje i uputivši se kroz vrt po škripavom šljunku. "Za pola sata ću se odjaviti i preseliti u Sidi-Fredj, o čemu su vas vaši jawasis sigurno obavestili." Jawasis su bili špijuni - ili mamci - u žargonu tajne policije. Ovo nije prošlo nezapaženo. Šarif je začkiljio i ščepao me za ruku, prisilivši me da stanem. Prezrivo spustih pogled na njegovu šaku kojom me je držao za lakat i pažljivo je sklonih. "Moji agenti", naglasi on pošto je bio pristalica semantičkih pravila, "već su


pretražili vaše odaje - a isto tako su pregledali i ovonedeljne ulazne liste za Alžir i Oran. Čekamo na liste iz ostalih luka. Kao što znate, graničimo se sa sedam zemalja, a tu je i obalna zona. Bilo bi mnogo jednostavnije da nam kažete čija su to kola." "U čemu je problem?" upitah krenuvši dalje. "Ako je carina plaćena i svi papiri su u redu, zašto bih onda poklonjenom konju zagledala u zube? Konačno, šta se vas tiče čija su to kola? U zemljama koje uopšte ne proizvode kola ne postoji kvota za uvezena vozila - je li tako?" Na to nije imao šta da odgovori. Teško da je mogao priznati da me njegovi jawasis svuda prate i prijavljuju svaki put kada kinem. U stvari, samo sam pokušavala da mu što više otežam stvari dok sama ne pronañem Lili - ali stvarno je bilo čudno. Ako se nije nalazila u mojoj sobi i nije se prijavila u hotelu, gde je bila? U tom sam trenutku dobila odgovor na svoje pitanje. Sa suprotne strane fontane nalazio se ukrasni minaret od cigala koji je razdvajao vrt od plaže. Začula sam sumnjivo poznati zvuk - šuškanje koje je pravio mali pas grebući šapicama po drvenim vratima i slinavo režanje koje čovek teško zaboravlja kada ga jednom čuje. U polumraku s druge strane fontane videla sam kako se vrata jedva primetno otvaraju - i kroz otvor izleće krznena lopta pretećeg izgleda. Zaobišavši oko fontane u punoj brzini stuštio se prema nama. Čak i pri najjaćoj svetlosti, bilo bi teško na prvi pogled tačno utvrditi kojoj vrsti životinja je pripadao Karioka - i primetila sam da Šarif zapanjeno zuri u njega. Dopustio je životinjici da se zaleti na njega i da mu zarije oštre zubiće kroz svilene čarape u nožni zglavak. Šarif ispusti krik pun užasa i stade da skakuće unaokolo na zdravoj nozi, pokušavajući da otrese Karioku. Jednim pokretom sam dohvatila životinjicu i otrgla je, a zatim je, okrenuvši je, prinela na grudi. Odmah je stao da se meškolji i da mi liže bradu. "Za ime Boga, šta je to?" povika Šarif, zureći u angorsko čudovište koje se vrpoljilo. "On je vlasnik kola", odvratih, uzdahnuvši i shvativši da je došao kraj. "Želite li da upoznate njegovu bolju polovinu?" Šarif krenu za mnom, šepajući, a zatim čak povuče nogavicu naviše da bi video koliko mu je noga povreñena. "To stvorenje bi moglo biti besno", stade on da se žali kada stigosmo do minareta. "Takve životinje često napadaju ljude." "Nije besan - samo je oštar kritičar", odvratih. Gurnusmo vrata koja su bila otškrinuta i stadosmo da se penjemo tamnim stepeništem minareta na drugi sprat. Prostorija je bila velika; celom dužinom prozora protezala se klupa prekrivena jastucima. Lili se poput kakvog paše ugnezdila izmeñu jastuka, podigavši noge i zatakavši vatu izmeñu prstiju, pažljivo je lakirala nokte krvavo-crvenim lakom. Na sebi je imala mikroskopsku haljinu sa svetlucavim, ružičastim šljokicama; kada me je ugledala prostrelila


me je ledenim pogledom, dok joj je kovrdžava plava kosa upadala u oči. Karioka zakevta, tražeći da ga spustim, ali ja mu samo dadoh znak da se smiri. "Pa, i bilo je vreme", poče ona ogorčeno. "Nećeš verovati kakve su me sve nevolje snašle na putu ovamo!" Zatim se zagleda u Šarifa koji je stajao iza mene. "Zar tebe da snañu nevolje?" upitah. "Dozvoli da ti predstavim svog pratioca - Šarif, šef tajne policije." Lili teško uzdahnu. "Koliko puta treba još da ti ponovim - policija nam nije potrebna. Ovo možemo same da sredimo..." reče ona. "Nije on policajac", prekinuh je. "Rekla sam da je iz tajne policije." "Šta sad pa to treba da znači - da niko ne sme znati da je policajac? Oh, do ñavola. Zabrljala sam nokat", odbrusi Lili, mičući stopalom. Spustih joj Karioku u krilo, a ona me ponovo besno pogleda. "Pretpostavljam da poznajete ovu ženu", obrati mi se Šarif. Stajao je pored nas i, rekavši to, ispružio šaku. "Mogu li, molim vas, da pogledam vaše isprave? Nigde nije zabeleženo da ste ušli u ovu zemlju, prijavili ste skupoceni auto pod lažnim imenom i vlasnik ste psa koji je očigledno opasan po okolinu." "Oh, uzmite sredstvo za čišćenje", odvrati mu Lili, odgurnuvši Karioku i spustivši stopala na pod u nameri da ustane i suoči se s njim. "Krvavo sam platila da unesem ta kola u ovu zemlju! Uostalom, otkud znate da sam ovde ilegalno? Čak ni ne znate ko sam!" Krenula je preko sobe na petama kako joj vata izmeñu prstiju ne bi pokvarila lak. Iz gomile skupocenih kožnih torbi izvukla je neka dokumenta i stala njima da maše Šarifu ispred nosa. On joj ih istrgnu iz ruke, a Karioka zalaja. "Zaustavila sam se u vašoj zemlji na putu za Tunis", obavesti ga ona. "Ja sam slučajno šahovski velemajstor i tamo ću igrati na važnom turniru." "U Tunisu se do septembra neće održati nikakav šahovski meč", primeti Šarif, pregledavajući joj pasoš. Zatim sumnjičavo podiže pogled ka njoj. "Prezivate se Rad - da niste kojim slučajem u srodstvu sa..." "Jesam", odbrusi mu ona. Setih se da je Šarif lud za šahom. Nema sumnje da je čuo za Mordekaja, a možda je čak i čitao njegove knjige. "Viza vam nije overena na ulasku u Alžir", naglasi on. "Poneću vaš pasoš dok sve ovo ne razjasnim. Gospoñice, ne smete napustiti hotel." Sačekala sam da se vrata za njim zatvore. "Očigledno, brzo stičeš prijatelje u nepoznatim zemljama", primetih, kada se Lili vratila na svoje mesto kod prozora. "Šta ćeš sada kada ti je uzeo pasoš?" "Imam još jedan", reče ona zlovoljno vadeći vatu izmeñu prstiju. "Roñena sam u Londonu od majke Engleskinje. Kao što znaš, britanski grañani mogu zadržati dvojno državljanstvo." Nisam to znala, ali na pameti su mi bila važnija pitanja.


"Zašto si ta tvoja prokleta kola poslala meni? I kako si dospela ovamo, ako nisi prošla kroz pasošku kontrolu?" "U Palmi sam se ukrcala u hidroavion", reče ona. "Ostavili su me blizu obale. Morala sam uputiti kola nekome ko ovde boravi, pošto sam ih poslala pre no što sam sama krenula. Mordekaj mi je kazao da ovamo stignem što je neprimetnije moguće." "Pa, to ti je bez sumnje uspelo", rekoh kiselo. "Sumnjam da iko u ovoj zemlji naslućuje da si ovde, osim pasoške kontrole na svakoj granici, tajne policije i verovatno predsednika! Šta, do ñavola, ti tražiš ovde - ili je možda Mordekaj zaboravio da ti kaže?" "Naložio mi je da doñem da te spasem - i rekao mi je da će Solarin ovog meseca igrati u Tunisu, prokleti lažov! Umirem od gladi. Možda bi mogla da mi nañeš kakav čizburger ili nešto drugo, samo da je konkretno. Ovde ne možeš poručiti jelo u sobu - nema čak ni telefon." "Videću šta mogu da učinim", odvratih. "Ali ja napuštam ovaj hotel. Našla sam stan na Sidi-Fredju, na oko pola sata hoda duž plaže. Uzeću kola da prebacim stvari i za jedan sat tamo će te čekati jelo. Možeš se izvući odavde kada padne mrak i stići do stana preko plaže. Pešačenje će ti prijati." Lili gunñajući pristade i ja odoh da pokupim svoje stvari sa ključevima Rojsa u džepu. Bila sam sigurna da Kamel može srediti stvari oko njenog ilegalnog ulaska u zemlju; moraću da se bakćem s njom, ali bar ću imati kola. Palo mi je na pamet da od Mordekaja nisam dobila nikakvu poruku od one u kojoj pominje gataru i igru. Moraću da izvučem iz Lili sve što je eventualno saznala od njega u mom odsustvu. Ministarski apartman u Sidi-Fredju bio je predivan - sastojao se od dve sobe sa zasvoñenim tavanicama i mermernim podovima, bio je kompletno namešten čak sam pronašla i posteljinu, a takoñe je imao balkon koji je gledao na luku i Sredozemlje iza nje. Podmitila sam osoblje u restoranu pod vedrim nebom ispod moje terase da mi donesu gore hranu i vino, pa sam se smestila napolju, na terasi, u nameri da rešim Nimovu ukrštenicu, dok čekam na Lili da stigne plažom iz pravca hotela. Poruka je glasila ovako: Hamletov savet devojci (4) Ko je u papinim cipelama (9) Granica Tamerlanovog casrtva (10) Šta elita radi kada ogladni (4) Srednjevekovni nemački pevač (4) Ogoljeno jezgro reaktora (8) Delo Čajkovskog (9)


Nisam imala nameru da na ovo utrošim onoliko vremena koliko sam utrošila odgonetavajući smisao gatarinih reči sa salvete, a ovde mi je išlo u prilog i to što sam poznavala muziku. Postojale su samo dve vrste nemačkih trubadura: majstersingeri i minesingeri. Takoñe sam znala i sva dela koja je Čajkovski napisao - nije ih bilo tako mnogo sa devet slova. U prvom pokušaju dobila sam: "Poñi, ribarski, Kaspijski, nañu, Mini, otopljeno, Jovanka Orleanka." Već sam iz ovoga mogla naslutiti smisao. Tamerlanovo carstvo se s druge strane graničilo ruskim stepama. A nuklearni reaktor čije se jezgro topi postaje "kritičan" - osam slova. I tako sam dobila poruku koja je glasila: "Poñi do Ribarskog stepeništa; nañi Mini; Kritično!" Iako nisam znala kakve veze sa svim tim ima Jovanka Orleanka, u gradu Alžiru postojalo je mesto koje se zvalo "Escaliers de la PWcherie" - Ribarsko stepenište. A kada sam na brzinu pregledala svoj adresar, utvrdila sam da je Nimova prijateljica Mini Renselas, žena danskog konzula - čiju adresu mi je dao u slučaju da mi nešto zatreba - stanovala u broju jedan tog istog Ribarskog stepeništa. Iako mi pomoć, koliko sam ja znala, nije bila potrebna, izgleda da je njemu bilo kritično da se vidim s njom. Pokušah da se prisetim zapleta Jovanke Orleanke od Čajkovskog, ali u sećanju mi je ostalo samo njeno spaljivanje na lomači. Nadala sam se da mi Nim nije namenio istu sudbinu. Znala sam gde se nalazi Ribarsko stepenište - beskrajne kamene stepenice koje su se protezale izmeñu Bulevara Anatola Fransa i ulice po imenu Bab el Oued ili Rečna kapija. Ribarska džamija nalazila se na vrhu, blizu ulaza u Kazbah - ali tamo nije bilo ničeg što bi podsećalo na danski konzulat. Au contraire, ambasade su se nalazile na drugom kraju grada u stambenoj oblasti. Ušla sam unutra, podigla telefonsku slušalicu i pozvala Terezu koja je još bila na radnom mestu, iako je bilo devet sati uveče. "Razume se da poznajem gospoñu Renselas!" zaurla ona svojim hrapavim glasom. Bile smo udaljene jedna od druge jedva trideset milja, nalazile smo se na kopnu, ali preko telefona su nam glasovi zvučali kao da se nalazimo na dnu mora. "Nema toga u Alžiru ko je ne poznaje - veoma šarmantna dama. Donosila mi je danske čokoladne bonbone i one male slatkiše iz Holandije sa cvetom u sredini. Bila je žena holandskog konzula." "Kako to mislite, bila?" povikah i ja. "Oh, to je bilo pre revolucije, devojčice. Muž joj je mrtav već deset, a možda i celih petnaest godina. Ali ona je još ovde - bar tako kažu. Meñutim, telefon nema, jer bih ja to inače znala." "Kako da doñem do nje?" zaurlah, jer se na liniji čuo sve glasniji šum vode. Ovde prisluškivači nisu bili potrebni - naš se razgovor mogao čuti na drugom kraju luke. "Imam samo adresu - Ribarsko stepenište broj jedan. Ali u blizini džamije nema kuća." "Ne", razdra se Tereza, "tamo ne postoji broj jedan. Jesi li sigurna da imaš


tačnu adresu?" "Pročitaću vam je", rekoh. "Glasi vahad, Escaliers de la PWcherie." "Vahad!" Teraza se nasmeja. "Tako se kaže i broj jedan - ali ovde nije reč o broju kuće - već o osobi. On je tamošnji vodič, možeš ga naći blizu Kazbaha. Znaš onu tezgu sa cvećem blizu džamije? Upitaj prodavaca cveća za njega - za pedeset dinara će te povesti u obilazak. Jesi li shvatila - reč vahad isto se izgovara kao i 'broj jedan'?" Teraza je spustila slušalicu pre no što sam uspela da je pitam zašto mi je bio potreban vodič da pronañem Mini. Ali izgleda da su se u Alžiru stvari obavljale na drugačiji način. Upravo sam planirala da krenem tamo u vreme sutrašnjeg ručka kada sam začula grebanje psećih šapa po mermernom podu spoljašnjeg hodnika. Usledilo je nervozno kucanje, a onda je Lili nahrupila unutra. I ona i Karioka uputili su se pravo u kuhinju iz koje se širio miris podgrejane večere: pečeni rouget, ostrige spremljene na pari i kuskus. "Moram nešto da bacim u kljun", doviknu mi Lili preko ramena. Kada sam je stigla već je podizala poklopce na loncima i čeprkala po hrani. "Tanjiri nam nisu potrebni", obavesti me ona, bacajući Karioki komadiće koje je on halapljivo gutao. Uzdahnuh i nastavih da posmatram Lili kako se kljuka, od čega sam uvek gubila apetit. "Zašto te je Mordekaj poslao ovamo? Pisala sam mu da te drži što dalje odavde." Lili se okrenu i zagleda u mene širom otvorenih sivih očiju. Izmeñu prstiju joj je visio komad jagnjetine iz kuskusa. "Trebalo bi da si dirnuta", obavesti me ona. "U tvom smo odsustvu razrešili celu tajnu." "Prosvetli me, molim te", rekoh joj nimalo impresionirana. Zatim odoh da otvorim bocu odličnog alžirskog crvenog vina i napunih nam čaše, dok je ona pričala. "Mordekaj je pokušavao da kupi te retke i vredne šahovske figure u ime jednog muzeja - ali za to je saznao Luelin i svim silama se trudio da minira njihov dogovor. Mordekaj podozreva da je Luelin podmitio Sola da sazna nešto više o figurama. Kada mu je Sol zapretio da će otkriti njegovu dvoličnost, Luelina je uhvatila panika pa je unajmio nekoga da ga ucmeka!" Bila je veoma zadovoljna svojim objašnjenjem. "Mordekaj ili nije dobro obavešten ili te je naveo na pogrešan trag", rekoh joj. "Luelin nema nikakve veze sa Solovom smrću. Ubio ga je Solarin. Sam mi je to priznao. Solarin je ovde u Alžiru." Lili je upravo prinosila ustima ostrigu, ali ju je ispustila u lonac sa kuskusom. Posegnula je za čašom sa vinom i otpila dobar gutljaj. "Ponovi to još jednom, molim te", izusti ona.


Ponovila sam. Celu priču, onako kako sam je ja povezala, ništa ne skrivajući od nje. Ispričala sam joj kako me je Luelin zamolio da mu pribavim figure kako je gatara u svom proročanstvu sakrila poruku - kako se Solarin stvorio u Alžiru i rekao mi da je Sol ubio Fiskea i pokušao da ubije njega. I to sve zbog figura. Ispričala sam joj da sam došla do zaključka da postoji formula, što je i ona ispravno pretpostavila. I da je ona skrivena u šahovskoj garnituri za kojom svi tragaju. Priču sam završila mojom posetom Luelinovom drugaru, trgovcu tepisima - i njegovom pričom o tajanstvenoj Mokhfi Mokhtar iz Kazbaha. Kada sam završila, Lili je ostala da stoji otvorenih usta - ni zalogaj nije uzela sve vreme dok sam pričala. "Zašto mi ništa od svega ovoga nisi ranije ispričala?" zanimalo ju je. Karioka je ležao na leñima sa šapicama podignutim uvis, glumeći da je bolestan. Pokupih ga sa poda i spustih u lavabo, pustivši vodu da polako teče kako bi mogao da pije. "Večinu stvari nisam znala dok nisam stigla ovamo", rekoh Lili. "Jedini razlog zbog koga sam ti sada sve ovo ispričala jeste taj što mi moraš u nečemu pomoći, što ne mogu sama da obavim. Sve mi se čini da se upravo igra partija šaha i da drugi vuku poteze. Nemam pojma o šahu, ali ti si za to stručnjak. Da bih pronašla figure, moram saznati kako se ova partija igra." "Šališ se", reče Lili. "Misliš na pravu partiju šaha? U kojoj su figure ljudi? Kada nekog ubiju - to mu doñe kao da skloniš figuru sa table?" Ona ode do sudopere i stade da trlja šake, okupavši pri tom Karioku. Gurnuvši ga onako mokrog pod mišku, uputi se u dnevnu sobu, a ja krenuh za njom, ponevši vino i čaše. Kao da je potpuno zaboravila na hranu. "Znaš", primeti ona, i dalje koračajući po sobi, "kada bismo uspele da saznamo ko su figure, mogle bismo to da rešimo. Dovoljno mi je da pogledam u tablu, makar usred igre, pa da rekonstruišem preñašnje poteze. Na primer, mislim da sa sigurnošću možemo tvrditi da su Sol i Fiske bili pešaci..." "Isto kao ti i ja", složih se. Liline oči blistale su kao u lovačkog psa koji je namirisao lisicu. Retko sam je videla ovako uzbuñenu. "Figure bi mogli biti i Luelin i Mordekaj..." "I Hermanold", dodadoh brzo. "On je pucao na naša kola!" "Ne smemo zaboraviti ni Solarina", reče ona. "Nema sumnje da je i on igrač. Kada bismo se malo više posvetili ovome i pažljivo rekonstruisali dogañaje, mislim da bih mogla sve poteze da predstavim na tabli i doñem do nekog zaključka." "Možda bi bilo dobro da noćas ostaneš ovde", predložih. "Šarif bi mogao da pošalje svoje momke da te uhapse kada prikupi dokaze da si u zemlju stvarno ušla ilegalno. Sutra ću pokušati da te prokrijumčarim u grad. Moj klijent Kamel možda može da povuče nekoliko končića koji će te spasti zatvora. U meñuvremenu, ne bi bilo loše da se posvetimo ovoj slagalici."


Probdele smo pola noći rekonstruišući dogañaje, pomerajući šahovske figure na Lilinoj portabl tabli - koristeći šibicu umesto nedostajuće bele kraljice. Ali Lili je bila očajna. "Kada bismo imale samo malo više podataka", žalila se ona dok smo posmatrale kako nebo postaje ljubičastoplavo. "Mislim da znam kako da doñemo do novih podataka", priznadoh. "Imam jednog veoma bliskog prijatelja koji mi je pomagao da razrešim ovu zagonetku kada bih samo mogla da doñem do njega. On je čarobnjak za kompjutere koji mnogo igra šah. U Alžiru ima prijateljicu sa jakim vezama - ženu pokojnog danskog konzula. Nadam se da ću se sutra videti s njom. Možeš poći sa mnom, ako sredimo sve oko tvoje vize. Tada smo se složile da bi blo najpametnije da se zavučemo u krevete i uhvatimo bar malo sna. Nisam ni pretpostavljala da će se za nekoliko časova desiti nešto što će me preoobraziti iz nevoljnog učesnika u glavnog igrača u pomenutoj partiji šaha. La Darse je bio kej na severozapadnom kraju alžirske luke, gde su stajali ukotvljeni ribarski čamci. Bio je to dugačak, kameniti mol koji je spajao glavno kopno sa malim ostrvom koje su Alžirci zvali - Al Djezair. Tamo se nalazilo ministarsko parkiralište, ali Kamelovih kola nije bilo, tako da sam na njegovo mesto parkirala veliki plavi korniš, ostavivši mu poruku na tabli. Nije mi baš bilo drago što moram ostaviti taj pastelni otvoreni auto meñu tolikim sjajnim crnim limuzinama, ali i to je bilo bolje nego da smo ga parkirale negde na ulici. Lili i ja se uputismo duž obale ka Bulevaru Anatola Fransa, zatim preñosmo Aveniju Ernesta Če Gevare na putu ka Stepeništu koje je vodilo ka Ribarskoj džamiji. Lili je već na trećini stepeništa sela na hladan, gladak kamen; sa nje se cedio znoj, mada je još bilo prohladno jutro. "Pokušavaš da me ubiješ", obavesti me ona dahćući. "Kakvo je ovo mesto? Ove ulice idu pravo naviše. Trebalo bi da buldožerima sravne celo mesto i krenu iz početka." "Meni se baš dopada", rekoh, vukući je za ruku da ustane. Karioka je ležao sav blatnjav pored nje na stepeniku, sa isplaženim jezikom. "U blizini Kazbaha nema parkirališta. Polazi." Posle nebrojeno pritužbi i zastajkivanja, stigosmo do vrha gde je kriva ulica Bab el Oued odvajala Ribarsku džamiju od Kazbaha. S naše leve strane nalazio se "Place des Martyrs", jedan široki trg pun staraca koji su sedeli na klupama; tamo se nalazila i tezga sa cvećem. Lili se skljokala na prvu praznu klupu. "Tražim vahada, vodića", obratih se osornom prodavcu cveća. Odmerio me je od glave do pete, pa mahnuo rukom. Smesta mu pritrča jedan dečak odeven kao ulični deran kome je izmeñu bezbojnih usana visila cigareta iz koje se širio miris


hašiša. "Vahade, traži te mušterija", reče prodavac dečaku. Ja ga dobro osmotrih. "Ti si vodič?" upitah. Smrdljivo malo stvorenje nije moglo imati više od deset godina, ali već je bio sav smežuran i oronuo. Vaške da ne pominjem. On se počeša, liznu prste da ugasi cigaretu, pa je zataknu za uvo. "Minimum pedeset dinara za Kazbah", obavesti me on. "Za stotinu ću vam pokazati grad." "Ne želim da obilazim grad", rekoh, uhvativši ga oprezno za rukav iscepane košulje i povukoh u stranu. "Tražim gospoñu Renselas - Mini Renselas, ženu preminulog danskog konzula. Prijatelj mi je kazao..." "Poznajem je", reče on, začkiljivši na jedno oko kako bi me bolje odmerio. "Platiću ti da me odvedeš do nje - reče li pedeset dinara?" Stadoh da preturam po tašni tražeći novac. "Niko ne može do te dame, ako ona to ne želi. Imate li poziv ili bilo šta drugo?" Poziv? Osećala sam se kao budala, ali ipak sam izvadila Nimov teleks i pokazala mu ga, misleći da bi trik mogao da upali. Dugo ga je razgledao, prevrčući u rukama. Konačno reče: "Ne umem da čitam. Šta piše?" I tako sam morala da objasnim tom odvratnom deranu da mi ga je jedan prijatelj poslao šifriranog. Rekla sam mu i šta sam mislila da piše u njemu: poñi do Ribarskog stepeništa. Nañi Mini. Kritično. "I to je sve?" upita on, kao da je ovakve razgovore vodio svakog dana. "Ništa više? Možda neka tajna reč?" "Jovanka Orleanka", rekoh. "Pisalo je Jovanka Orleanka." "To nije prava reč", obavesti me on, dohvativši ponovo cigaretu i pripalivši je. Bacih pogled preko trga ka Lili koja je i dalje sedela na klupi. Uzvratila mi je pogledom koji je govorio da sam luda. Napela sam mozak, pokušavši da se setim još nekog dela Čajkovskog od devet slova - u tome je bilo rešenje - ali nije išlo. Vahad je i dalje buljio u parče hartije u ruci. "Brojeve znam", obavesti me on na kraju. "Ovo ovde je telefonski broj." Spustih pogled i videh da je Nim ispisao sedam brojeva. Bila sam veoma uzbuñena. "Je li to njen broj telefona?" upitah. "Mogli bismo je pozvati i pitati..." "Nije", odvrati vahad, tajanstveno me posmatrajući, "to nije njen broj telefona - već moj." "Tvoj!" povikah. Sada se i Lili i prodavac cveća zagledaše u nas, a Lili ustade i krenu ka nama. "Ali zar to ne dokazuje..." "To dokazuje da neko zna da ja znam gde je ta dama", reče mi on. "Ali neću vas odvesti do nje, ako ne znate pravu reč." Tvrdoglavi mali vašljivko. Proklinjala sam Nima što je toliko tajanstven,


kada mi odjednom sinu. Setih se još jedne opere Čajkovskog koja je imala devet slova - bar, na francuskom. Lili je upravo stigla do nas kada sam zgrabila vahada za kragnu. "Dame Pique!" povikah. "Pikova dama!" Vahad mi se osmehnu, otkrivši pokvarene zube. "Tako je, gospoja", reče on. "Crna kraljica". Zgazivši cigaretu, dade nam znak da poñemo za njim preko Bab el Oueda i sledimo ga u Kazbah. Vahad nas je vodao gore-dole strmim ulicama Kazbaha koje sama nikada ne bih pronašla. Lili je dahtala i kukala iza nas, a ja sam na kraju ipak podigla Karioku i gurnula ga u tašnu samo da prestane da cvili. Posle pola sata mučnog zaobilaženja, konačno stigosmo u ćorsokak sa visokim zidom od cigala koji je potpuno zaklanjao svetlost što je odozgo dopirala. Vahad je zastao da pričeka Lili, a ja sam iznenada osetila jezu duž kičme. Obuzeo me je osećaj kao da sam ovde već bila. A onda sam shvatila da sam upravo ovo mesto sanjala one noći kod Nima kada sam se probudila oblivena hladnim znojem. Užasnula sam se. Okrenula sam se prema vahadu i ščepala ga za rame. "Kuda nas to vodiš?" povikah. "Sledite me", reče on i otvori teška, drvena vrata duboko usañena u zid od cigala. Pogledah Lili i slegnuh ramenima; uñosmo. Ispred nas se nalazilo mračno stepenište koje kao da je vodilo u neku tamnicu. "Jesi li siguran da znaš šta radiš?" doviknuh za vahadom, koji je već nestao u tami. "Jesi li sigurna da nas neće kidnapovati?" prošaputa Lili iza mene kada krenusmo niz stepenice. Spustila mi je šaku na rame, a Karioka je tiho cvileo iz moje tašne. "Čula sam da plavuše imaju dobru proñu na tržištu belih robova..." Za nju bi dobili duplo, ako se vrednost odreñuje po obimu, pomislih. Ali naglas rekoh: "Zaveži i prestani da se guraš." Meñutim, bilo me je strah. Znala sam da sama nikada ne bih pronašla put nazad. Vahad nas je čekao u podnožju, gde sam se u mraku sudarila sa njim. Lili se i dalje držala za mene kada smo začule vahada kako otvara neka vrata. Vrata se odškrinuše i propustiše malo prigušene svetlosti. Uvukao me je u neki veliki, mračni podrum gde je desetak, a možda i više mušakaraca sedelo na jastucima na podu i bacalo kockice. Nekoliko ih je podiglo zamućene poglede dok smo prolazili kroz odaju punu dima. Ali nijedan nije pokušao da nas zaustavi. "Kakav je to grozan miris?" upita tiho Lili. "Kao da se negde raspada neko telo." "Hašiš", odvratih isto šapatom, pogledavši prema velikim bongovima ispunjenim vodom i razmeštenim po odaji, a zatim prema muškarcima koji su uvlačili dimove na cevi i bacali kockice od slonovače.


Blagi Bože, kuda nas je to vahad vodio? Išle smo za njim kroz prostoriju dok nismo stigle do vrata na suprotnom kraju, a zatim se uputile kroz neki mračni prolaz što se peo naviše do stražnjeg dela jedne male prodavnice. Radnja je bila puna ptica - posvuda unaokolo lepršale su po kavezima sa granama ptice iz džungle. Spoljašnja svetlost prodirala je unutra kroz samo jedan veliki prozor prekriven vinovom lozom. Stakleni luster bacao je zlatne, zelene i plave prizme na zidove i preko zabrañenih lica i kosa šest žena koje su se kretale po toj prostoriji. Isto kao oni muškarci dole, ove žene takoñe nisu obraćale pažnju na nas kao da smo tapete na zidovima. Vahad me povuče kroz lavirint drveća i postolja do malog lučnog prolaza na drugom kraju radnje koji je vodio u uski hodnik. Drugog ulaza sem ovog kojim smo mi došli nije bilo, a visoki zidovi od cigle prekriveni mahovinom okruživali su mali trg, kaldrmu i teška vrata u zidu nasuprot nama. Vahad preñe preko zatvorenog dvorišta i povuče konopac koji je visio pored vrata. Prošlo je dosta vremena pre no što se bilo šta dogodilo. Bacih pogled prema Lili koja se i dalje čvrsto držala za mene. Zadržavala je dah, lice joj je bilo samrtnički bledo, a bila sam ubeñena da i ja slično izgledam. Prvobitna nelagodnost koju sam osećala prerasla je u užas. Na rešeci u vratima pojavi se lice nekog muškarca. Bez reči se zagledao u vahada. Zatim mu je pogled skrenuo na Lili i mene, kao i ka mestu na kome smo stajale. Čak je i Karioka ćutao. Vahad nešto promrmlja i mada smo bile udaljene od njega dvadeset stopa, mogla sam da čuje šta je kazao. "Mokhfi Mokhtar", prošaputa on. "Doveo sam joj onu ženu." Prošli smo kroz masivna drvena vrata i našli se u malom vrtu okruženom zidom od cigala. Pod je bio ukrašen emajliranim pločicama koje su obrazovale razne šare. Nigde nisam uočila dve iste. Vodoskoci su blago grgoljili izmeñu šarenog lišća. Ptice su gukale i ćurlikale u pegavoj polutami. U stražnjem delu dvorišta nalazio se niz francuskih prozora prekriven vinovom lozom. Kroz te prozore ugledala sam sobu bogato ukrašenu marokanskim tepisima, kineskim vaznama, predmetima od štavljene kože i teškim duborezima. Vahad skliznu kroz kapiju iza nas. Lili se okrete i povika: "Ne daj tom malom ljigavcu da zbriše - nikada se odavde nećemo izvući!" Ali on je već bio nestao. Izgubio se i čovek koji nas je pustio unutra - i tako smo nas dve ostale same u dvorištu, u kome je vazduh bio mračan i hladan i u kome je preovladavao miris kolonjske vode i trave. Osetila sam laku vrtoglavicu slušajući skladan zvuk vodoskoka koji se odbijao o zidove prekrivene mahovinom. Primetila sam neku priliku kako promiče iza francuskih prozora. Na trenutak se pojavila iza gustog pokrova od jasmina i visterije. Lili me ščepa za šaku.


Stajale smo pored vodoskoka i posmatrale srebrnasto obličje kako kroz lučni prolaz izlazi u vrt, lebdeći kroz poluzelenu svetlost - bila je to jedna vitka, prelepa žena čija providna odeća kao da je šaputala dok se kretala. Meka kosa vijorila joj se oko napola zabrañenog lica, podsećajući na srebrna krila ptica. Kada nam se obratila, njen me je umilni i tihi glas podsetio na žubor hladne vode preko glatkog kamenja. "Ja sam Mini Renselas", reče ona, iskrsnuvši pred nama slična priviñenju na treperavoj svetlosti. Ali čak i pre no što je smakla neproziran srebrni veo koji joj je zaklanjao lice, pogodila sam ko je. Bila je to gatara.

19. SMRT KRALJEVA

Za ime Boga, sedimo, pričajmo Žalosne priče o smrti kraljeva. Jedni svrgnuti, drugi u ratu poginuli, Ti duhovima svrgnutih mučeni, Oni otrovani od žena, a neki Ubijeni u snu; svi mrtvi, jer U šupljoj kruni smrtne glave kralja Smrt ima dvor svoj... Probuši najzad malom čiodom Zid njegovog zamka, i - zbogom, moj kralju! 'Ričard II', Vilijem Šekspir (Prevod: Sima Pandurović i Živojin Simić) PARIZ, 10. JULI 1793. Mirela je stajala ispod krošnji kestenova na ulazu u dvorište Žak-Luj Davida, a zatim provirila kroz željeznu ogradu. U dugačkom, crnom haiku i lica zaklonjenog muslinskim velom, ličila je na tipičan model sa egzotičnih platana slavnog slikara. Što je bilo još važnije, u toj je odeći niko nije mogao prepoznati. Prašnjava i iscrpljena usled mukotrpnog puta, ona povuče uže i začu odjek zvona iznutra. Pre manje od šest nedelja, primila je pismo od nastojnice iz koga je lako bilo razabrati da im je vreme neprijatelj i u kome ju je ova optužila što je napustila Pariz. Pismo je dugo putovalo pre no što je stiglo do nje, pošto je prvo poslato na Korziku, a zatim ga je jedini preostali član Napoleonove i Elizine porodice koji nije utekao sa ostrva - njihova koštunjava stara baka, Anñela-Marija di


Pijetra-Santa - prosledila do nje. Mireli je nareñeno da se vrati u Francusku: Saznavši da više nisi u Parizu, uplašila sam se ne samo za tebe, već i za sudbinu onoga što ti je Bog poverio na čuvanje - a ti si tu odgovornost s prezrenjem odbacila. Očajna sam zbog onih tvojih sestara koje su možda pobegle u taj grad u nadi da ćeš im pomoći, a tebe tamo nije bilo. Razumeš šta hoću da kažem. Podsećam te da pred sobom imamo moćne protivnike koji neće ni pred čim prezati da ostvare svoje ciljeve... koji su organizovali opoziciju dok su nas vetrovi sudbine oduvali na razne strane. Došlo je vreme da uzmemo dizgine u ruke i da stvari okrenemo u našu korist, kao i da ponovo sjedinimo ono što je sudbina razdvojila. Nareñujem ti da se smesta vratiš u Pariz. Tamo sam već poslala nekog koga poznaješ da te potraži... sa naročitim uputstvima u pogledu tvog zadatka, koji je ugrožen. Duboko saučestvujem u tvom bolu za tvojom cenjenom roñakom. Neka ti Bog bude na pomoći u ovom preduzetništvu. Na pismu nije bilo datuma, niti potpisa. Mirela je prepoznala nastojničin rukopis, ali nije imala pojma pre koliko vremena je pismo bilo napisano. Mada su je pogodile optužbe da je zanemarila svoju dužnost, Mirela je ipak prozrela da to nije najvažnije u nastojničinom pismu. Ostale figure bile su u opasnosti, isto kao i druge opatice - a pretile su da ih ugroze iste one sile zla koje su uništile Valentinu. Morala se vratiti u Francusku. Šahin je pristao da je otprati do mora. Ali njen sin Šarlot, star tek mesec dana, bio je suviše mali za jedan tako težak put. Šahinovi sunarodnici u Djaneti zakleli su se da će se brinuti o detetu do njenog povratka, pošto su već ionako to crvenokoso dete smatrali prorokom koga su čekali. Posle bolnog rastanka, Mirela ga je ostavila u naručju dojilje i otišla. Dvadeset pet dana prelazili su preko Deban Ubarija, zapadnog oboda Libijske pustinje, koristeći prečice preko planina i prevarnih dina kako bi što pre izbili na more u Tripoliju. Tamo ju je Šahin ukrcao na škunu sa dva jarbola koja je išla za Francusku. Ti su brodovi bili najbrži na svetu i mogli su na otvorenom moru da razviju brzinu od četrnaest čvorova, prevaljujući put od Tripolija do Sen-Nazara na ušću Loare za nekih deset dana. Mirela se vratila u Francusku. Dok je sada stajala ispred Davidove kapije, prljava i iscrpljena od putovanja, pogledala je izmeñu šipki u dvorište iz koga je pobegla pre manje od godinu dana. Ali činilo joj se da je prošlo više od stotinu godina od onog popodneva kada su ona i Valentina, kikoćući se zbog svoje odvažnosti, preskočile baštenski zid i otišle u Kordelje da se nañu sa sestrom Klod. Potiskujući te misli iz glave,


Mirela još jednom povuče uže. Konačno, iz vratareve kućice iziñe ostareli sluga Pjer i teškim korakom uputi se prema železnoj kapiji ispred koje je ona ćutke stajala u senci razgranatih kestenova. "Gospoño", poče on, ne prepoznavši je, "gospodar ne prima nikoga pre ručka - ako nemate zakazano, onda vas uopšte neće primiti." "Ali Pjer, mene će sigurno pristati da vidi", reče Mirela, spustivši veo. Pjer razrogači oči, a brade poče da mu podrhtava. Zatim stade da petlja teškim ključem oko brave, pokušavajući da otvori železnu kapiju. "Gospoñice", prošaputa on, "svakog dana smo se molili za vas." Dok je otvarao kapiju, u očima su mu se svetlucale suze radosnice. Mirela ga na brzinu zagrli i njih dvoje se žurno uputiše preko dvorišta. David je u studiju bio sam; deljao je jedan veliki komad drveta - skulpturu Ateizma koja će narednog meseca biti izložena na svetkovini Svevišnjeg. Miris tek isečenog drveta ispunjavao je vazduh. Pod su prekrivale gomile strugotine, a njegov skupi somotski žaket bio je zasut drvenom prašinom od testerisanja. Kada su se vrata iza njega otvorila, on se okrenuo, skočio na noge, zaljuljavši pri tom tronožac, a dleto mu je ispalo iz šake. "Ili sanjam ili sam poludeo!" povika on, podižući oblak prašine dok je jurio preko prostorije da Mirelu snažno zagrli. "Hvala Bogu da si dobro!" Zatim ju je odaljio od sebe da je bolje pogleda. "Kada si otišla, Mara je stigao ovamo sa izaslanstvom, a njegovi ministri i delegati prekopali su mi celu baštu poput svinja koje riju po blatu, tražeći otpatke. Nisam imao pojma da te šahovske figure stvarno postoje! Da si mi se poverila, možda sam mogao da pomognem..." "Možeš mi sada pomoći", odvrati Mirela, iscrpljeno se spustivši na stolicu. "Da li je dolazio ovamo neko da me traži? Očekujem nastojničinog emisara." "Drago moje dete", poče David zabrinutim glasom, "nekoliko ih je dolazilo ovde u Pariz za vreme tvog odsustva - dobijali smo pisma od mladih žena koje su tražile da se sastanu sa tobom ili Valentinom. Umirao sam od straha za tebe. Sve sam te poruke predao Robespjeru, misleći da bi nam to moglo pomoći da te pronañemo." "Robespjeru! Blagi Bože, šta ste učinili?" povika Mirela. "On mi je blizak prijatelj u koga imam poverenja", žurno odvrati David. "Zovu ga 'Nepodmitljivi'. Niko ga ne može podmititi da se ogluši o svoju dužnost. Mirela, ispričao sam mu da si umešana u aferu oko Monglanske garniture. I on je tragao za tobom..." "Ne!" zavrišta Mirela. "Niko ne sme znati da sam ovde, pa čak ni da si me uopšte video! Zar ne shvataš... Valentina je ubijena zbog tih figura. I moj je život u opasnosti. Reci mi, koliko je opatica dolazilo, a čija si pisma dao tom čoveku."


David je bio bled od straha dok je pokušavao da se priseti. Da li je bila u pravu? Možda se on preračunao... "Bilo ih je pet", odgovori on. "U radnoj sobi imam negde zabeležena njihova imena." "Pet opatica", prošaputa ona. "Još pet koje su umrle zbog mene. Jer nisam bila tu." Pogled joj odluta negde u daljinu. "Mrtve!" ponovi David. "Ali on nijednu nije stigao ni da ispita. Otkrio je da su nestale... sve do jedne." "Ostaje nam samo da se molimo da je to tačno", odvrati ona, usredsredivši pogled na njega. "Ujače, te figure su daleko opasnije od svega što možeš zamisliti. Moramo saznati nešto više o tome koliko je Robespjer u sve to umešan, ne otkrivši mu da sam ovde. A Mara - gde je on? Jer ako taj čovek za to sazna, onda nam čak ni molitve neće pomoći." "Kod kuće je, teško bolestan", prošaputa David. "Bolestan, ali moćniji no ikada. Pre tri meseca, žirondinci su ga izveli pred sud radi toga što je zagovarao ubijanje i diktaturu, što je odbacio načela Revolucije - slobode, jednakosti, bratstva. Ali preplašena porota je oslobodila Maraa, svetina ga je krunisala lovorovim vencem, rulja ga je kličući nosila ulicama i izabrala za predsednika jakobinskog kluba. Sada sedi kod kuće i potkazuje žirondince koji su ga izdali. Većina je pohapšena; ostali su umakli u provinciju. On vlada državom iz kade, a kao oružje koristi strah. Izgleda da je tačno ono što se govori o našoj revoluciji vatra koja uništava ne može da gradi." "Ali može je progutati veći plamen", primeti Mirela. "Taj veći plamen je Monglanska garnitura. Kada ponovo budu sve figure sakupljene na jedno mesto, progutaće čak i Maraa. Vratila sam se u Pariz da oslobodim tu silu. I očekujem da mi ti u tome pomogneš." "Ali zar nisi čula šta sam upravo rekao?" povika David. "Našu zemlju već razdiru osveta i izdaja. Gde je kraj tome? Ako verujemo u Boga, moramo verovati u božansku pravdu koja će vremenom dovesti ljude k pameti." "Nemam vremena", reče Mirela. "Neću čekati na Boga." 11. JULI 1793. Još jedna opatica nije mogla da čeka i zbog toga je hitala ka Parizu. Šarlota Kordej stigla je u grad poštanskom kočijom u deset sati pre podne. Pošto se prijavila u malom obližnjem hotelu, uputila se na nacionalnu konvenciju. Ambasador Žene prokrijumčario joj je u Kan nastojničino pismo; pismo je dugo putovalo, ali zato je poruka bila jasna. Figure koje je prošlog septembra sestra Klod donela u Pariz bile su nestale. Još je jedna opatica umrla zajedno sa Klod za vreme Terora - mlada Valentina. Valentinina roñaka nestala je bez


traga. Šarlota je stupila u vezu sa žirondinskom klikom - bivšim delegatima u skupštini koji su se sada krili u Kanu - u nadi da će oni znati ko se nalazio u zatvoru l'Abe, poslednjem mestu na kome je Mirela viñena pre no što je nestala. Žirondinci nisu ništa znali o crvenokosoj devojci koja je nestala za vreme tog ludila, ali je njihov voña, zgodni Barbaru, osetio naklonost prema bivšoj opatici koja je tražila svoju prijateljicu. Propusnica koju joj je dao obezbedila joj je kratak razgovor sa deputatom Lozom Dipereom, s kojim se sastala u Skupštini, u predvorju za posetioce. "Dolazim iz Kana", poče Šarlota, čim se istaknuti deputat smestio nasuprot njoj za uglačanim stolom. "Tražim prijateljicu koja je nestala za vreme neprilika u zatvorima prošlog septembra. Isto kao i ja, ona je bivša opatica čiji je samostan zatvoren." "Šarl-Žan-Mari Barbaru mi nije baš učinio uslugu time što vas je poslao ovamo", primeti deputat, cinično podigavši obrvu. "Traže ga - zar niste čuli? Da li on to želi da izdaju nalog i za moje hapšenje? Imam dovoljno vlastitih nevolja, što mu možete reći kada se vratite u Kan - a nadam se da će to biti uskoro." On poče da ustaje. "Molim vas", izusti Šarlota, ispruživši ruku. "Moja se prijateljica našla u zatvoru l'Abe na početku masakra. Njeno telo nikada nije pronañeno. Imamo razloga da verujemo da je umakla, ali niko ne zna gde je. Morate mi reći - ko je od članova Skupštine predsedavao tim suñenjima?" Dipere zastade i osmehnu se. Ali ne prijatnim osmehom. "Niko nije utekao iz l'Abea", odvrati joj on kratko. "Nekolicina je pomilovana - mogu ih pobrojati na prste obe šake. Ako ste bili dovoljno ludi da doñete ovamo, možda ćete biti i dovoljno ludi da odete na razgovor sa čovekom koji je bio odgovoran za Teror. Ali ja vam to ne bih preporučio. Zove se Mara." 12. JULI 1973. Mirela, koja je sada bila odevena u haljinu na crveno-bele tačkice i sa slamnatim šeširom na glavi sa koga su se vijorile raznobojne trake, sišla je iz Davidove otvorene kočije i zamolila kočijaša da je sačeka. Pohitala je prema ogromnom, pretrpanom pijačnom kvartu "Les Halles", jednom od najstarijih u gradu. U dva dana, koliko je boravila u Parizu, saznala je dovoljno da odmah preduzme izvesne korake. Nije morala da čeka na nastojničina uputstva. Ne samo da je nestalo pet opatica sa figurama, već su i drugi, kako joj je David rekao, znali za Monglansku garnituru... i za njenu ulogu u svemu tome. Suviše njih je znalo: Robespjer, Mara i Andre Filidor, šahovski majstor i kompozitor na čiju operu ju je vodila gospoña de Stal. David joj je kazao da je Filidor pobegao u Englesku. Ali neposredno pred svoj odlazak ispričao je Davidu o svom susretu


sa velikim matematičarem Leonardom Ojlerom i kompozitorom po imenu Bah. Bah je Ojlerovu formulu za šetnju konjem pretvorio u muziku. Ti ljudi su smatrali da je tajna Monglanske garniture vezana za muziku. Koliko je još njih dotle stiglo? Mirela je išla kroz otvorenu pijacu, prolazeći pored tezgi sa raznobojnim povrćem, mesom i morskim plodovima koje su sebi samo bogati mogli da priušte. Srce joj je divlje tuklo, um joj je vrtoglavo radio. Morala je smesta nešto da preduzme dok je još bila u prednosti: ona je znala gde su oni, ali oni nisu znali da je ona tu. Svi su oni bili poput pešaka na šahovskoj tabli, gonjeni prema nevidljivom središtu u igri nemilosrdnoj poput sudbine. Nastojnica je bila u pravu kada je rekla da moraju preuzeti dizgine. Ali tu kontrolu morala je da preuzme lično Mirela. Jer upravo je shvatila da je o Monglanskoj garnituri znala više i od nastojnice - možda više od bilo kog drugog. Filidorova priča podržala je ono što joj je ispričao Taljeran, a potvrdila Leticija Bonaparta: garnitura je skrivala formulu. Nastojnica to nikada nije pomenula. Ali Mirela je znala. Pred očima joj je još lebdela čudna, bleda figura bele kraljice - sa palicom u obliku osmice u podignutoj šaci. Mirela siñe u lavirint, nekadašnje rimske katakombe koje su sada služile kao podzemna pijaca. Ovde se prodavala roba od bakra, kao i razne trake, začini i svila sa istoka. Ona proñe pored malog kafea sa stolovima smeštenim u uskom prolazu, u kome je sedela skupina mesara koji su, umrljani tragovima robe što su je prodavali, jeli čorbu od kupusa i igrali domine. Pogled joj se zaustavi na njihovim krvavim rukama i belim pregačama. Zatvorivši oči, ona nastavi dalje kroz uski lavirint. Na kraju drugog prolaza nalazila se radnja u kojoj su se prodavali noževi. Gledajući kroz izlog, ispitivala je jačinu i oštrinu svakog noža pre no što je pronašla jedan koji joj je odgovarao - nož za večeru sa izbalansiranom oštricom od šest inča, sličan bousadiju koji je veoma vešto upotrebljavala u pustinji. Zamolila je prodavca da naoštri sečivo tako da je njime mogla uzduž da prepolovi vlas kose. Sada je ostalo samo jedno pitanje. Kako će ući unutra? Posmatrala je trgovca kako zamotava nož u koricama u smeñu hartiju. Mirela mu je platila dva franka, gurnula paket pod mišku i otišla. 13. JULI 1793. Odgovor na svoje pitanje dobila je narednog poslepodneva, dok su se ona i David svañali u maloj trpezariji pored studija. Pošto je bio delegat u Skupštini, mogao je da joj obezbedi ulaz u Maraove odaje. Ali on je to odbio - plašio se. Njihovu žučnu raspravu prekinuo je dolazak sluge Pjera. "Ispred kapije čeka neka gospoña, sire. Traži vas i raspituje se za gospoñicu


Mirelu." "Ko je ona?" upita Mirela, na brzinu pogledavši Davida. "Vaše je visine, gospoñice", odvrati Pjer, "ima riñu kosu - i kaže da se preziva Kordej." "Pozovite je da uñe", reče Mirela na Davidovo iznenañenje. Znači, ona je emisar, pomisli Mirela kada je Pjer otišao. Setila se hladnokrvne, žestoke saputnice Aleksandrine de Forban, koja ja došla u Monglan pre tri godine da im saopšti kako je Monglanska garnitura u opasnosti. Sada ju je poslala nastojnica - ali stigla je prekasno. Kada je Šarlota Kordej ušla u sobu, zastala je i s nevericom se zagledala u Mirelu. Oklevajući je sela u stolicu koju joj je David pridržao, ne skidajući pogled sa Mirele. Pred njom je sedela žena čije su vesti prouzrokovale da se Monglanska garnitura iznese na svetlost dana, pomisli Mirela. Iako su se obe za proteklo vreme izmenile, i dalje su bile dosta slične... visoke, koščate, sa raspuštenim riñim uvojcima koji su im oivičavali ovalna lica - toliko slične da su mogle biti sestre. Pa, ipak, i toliko različite. "Ovamo sam došla iz čistog očajanja", poče Šarlota. "Svi tragovi za koje sam mislila da bi me mogli odvesti do vas bili su hladni, sva vrata zatvorena. Moram s vama razgovarati nasamo." Ona s nelagodnošću pogleda prema Davidu, koji se izvini i udalji. Kada je izišao iz sobe, ona reče: "Figure... da li su na sigurnom?" "Figure", ogorčeno ponovi Mirela. "Uvek samo figure. Divim se upornosti naše nastojnice - žene kojoj je Bog poverio duše pedeset drugih žena, žena odvojenih od sveta, koje su verovale u nju kao u vlastite živote. Rekla nam je da su figure opasne - ali ne i da će nas zbog njih progoniti i ubijati! Kakav je to pastir koji svoje vlastite ovce vodi na klanicu?" "Razumem. Besni ste zbog smrti vaše roñake", reče Šarlota. "Ali to je bio nesrećan slučaj! Izgazila ju je rulja zajedno sa mojom voljenom sestrom Klod. Ne smete dozvoliti da ovo poljulja vašu veru. Nastojnica je vas izabrala za zadatak..." "Od sada sama biram zadatke", povika Mirela, dok su joj zelene oči strastveno sevale. "A moj prvi zadatak jeste da se nañem oči u oči sa čovekom koji je ubio moju roñaku... jer ona nije nastradala nesrećnim slučajem! Prošle godine nestalo je još pet opatica. Mislim da on zna šta se sa njima desilo, kao i sa figurama koje su im bile poverene. Imam sa njim neke neraščišćene račune." Šarlota je prinela šaku grudima. Lice joj je bilo belo kao kreč dok je preko stola zurila u Mirelu. Glas joj je podrhtavao. "Mara!" prošaputa ona. "Čula sam da je bio umešan... ali ovo nisam znala! Nastojnica ne zna da su neke opatice nestale." "Izgleda da naša nastojnica mnoge stvari ne zna", odvrati Mirela. "Ali ja znam. Mada nemam nameru da joj kvarim planove, mislim da vam je jasno kako postoje stvari za koje moram najpre da se pobrinem. Da li ste uz mene - ili


protiv mene?" Šarlota se zagleda u Mirelu preko stola za ručavanje svojim dubokim plavim očima u kojima se očitavala borba osećanja. Konačno je ispružila šaku i njome poklopila Mirelinu. Mirela oseti kako i sama drhti. "Porazićemo ih", reče odlučno Šarlota. "Šta god da zatražite od mene, biću na vašoj strani - a to je sigurno i nastojnicina želja." "Saznali ste da je Mara bio umešan", primeti Mirela napetim glasom. "Šta još znate o tom čoveku?" "Pokušala sam da doprem do njega, tražeći vas", odvrati Šarlota, spustivši glas. "Vratar me je oterao. Ali pisala sam mu, tražeći da se sastanemo - večeras." "Da li živi sam?" stade uzbuñeno da je požuruje Mirela. "Deli stan sa sestrom Albertinom - i Simonom Evrar, svojom 'prirodnom' ženom. Ne mislite valjda tamo lično da odete? Ako im kažete svoje ime, ili ako pogode ko ste, uhapsiće vas..." "Ne nameravam da im kažem svoje ime", odvrati Mirela, ovlaš se osmehnuvši, "već vaše." Mirela i Šarlota su se u sumrak dovezle unajmljenim kabrioletom do allQe preko puta Maraovog stana. Odraz sa neba obojio je prozorska stakla u krvavo crveno; umiruće sunce zaodenulo je kaldrmu u bakar. "Moram znati koji ste razlog u pismu naveli kao izgovor za razgovor", reče Mirela Šarloti. "Napisala sam da dolazim iz Kana", reče Šarlota, "i da želim da prijavim aktivnosti žirondinaca protiv vlade. Navela sam da znam za zavere koje se tamo kuju." "Dajte mi svoje isprave", reče Mirela, ispruživši šaku, "u slučaju da mi bude potreban dokaz da uñem." "Moliću se za vas", odvrati Šarlota, predajući joj dokumenta, koja Mirela gurnu u steznik pored noža. "Čekaću vas ovde da se vratite." Mirela preñe preko ulice i krenu uz stepenice trošne kamene kuće. Zastala je ispred ulaza, na kome je bila pričvršćena izlizana posetnica: ŽAN POL MARA: LEKAR Duboko je udahnula i metalnim zvekirom zalupala na vrata. Zvuk se odbio o gole unutrašnje zidove. Konačno je čula kako neko vuče noge i prilazi vratima a zatim ih jednim trzajem otvara. Našla se pred nekom visokom ženom, krupnog lica boje surutke, izbrazdanog borama. Zglavkom je sklonila slamnati čuperak koji se oslobodio iz neuredno pokupljene kose. Dok je brisala brašnjave šake o peškir koji joj je bio gurnut za široki struk, ona stade da odmerava Mirelu u nabranoj haljini na tačkice, sa


šeširićem sa trakama i mekim uvojcima koji su joj prekrivali mlečna ramena. "Šta želite?" frknu prezrivo ona. "Prezivam se Kordej. Grañanin Mara me očekuje", reče Mirela. "Bolestan je", odbrusi žena. Počela je da zatvara vrata, ali ih Mirela gurnu, primoravši ženu da korakne unazad. "Zahtevam da ga vidim!" "Šta je bilo, Simona?" doviknu druga žena koja se pojavila na kraju dugačkog hodnika. "Posetiteljka, Albertina - za tvoga brata. Rekla sam joj da je bolestan..." "Grañanin Mara će sigurno želeti da me primi", viknu Mirela, "kada bude čuo da donosim vesti iz Kana - i Monglana." Kroz otškrinuta vrata na pola hodnika začu se muški glas. "Posetiteljka, Simona? Smesta mi je dovedi!" Simona slegnu ramenima i dade Mireli znak da poñe za njom. Prostorija je bila velika i popločana; u njoj se nalazio samo jedan mali prozor visoko u zidu kroz koji je na trenutak ugledala crveno nebo, koje je lagano krvarilo i postajalo sivo. Mesto je zaudaralo na jake lekove i trulež. U uglu je bila postavljena bakarna kada u obliku čizme. U njoj je, u senci koju je narušavala samo svetlost sveće na dasci za pisanje koju je držao na kolenima, sedeo Mara. Glava mu je bila obmotana vlažnom tkaninom, a boginjava koža izgledala je bolesno bela pri sjaju sveće; sedeo je nagnut nad daskom prepunom pera i hartije, zadubljen u posao. Mireline oči počivale su na tom čoveku. Nije podigao pogled kada ju je Simona ugurala u prostoriju i dala joj znak da sedne na drvenu stolicu bez naslona pored kade. Nastavio je da piše dok je Mirela zurila u njega, a srce joj ludački tuklo. Čeznula je da skoči, da mu gurne glavu pod mlaku vodu u kadi i da ga tako drži dok... Ali Simona je ostala da stoji pored nje. "Došli ste u pravi čas", poče da govori Mara, i dalje ne dižući pogled sa hartija. "Upravo pripremam popis žirondinaca za koje se veruje da agituju po provincijama. Ako dolazite iz Kana, možete potvrditi ispravnost mog popisa. Ali pomenuste da donosite vesti i iz Monglana..." Pomenuvši Monglan, podiže pogled prema Mireli i razrogači oči. Zanemeo je i tek posle nekoliko trenutaka skrenuo pogled ka Simoni. "Možeš nas ostaviti same, draga prijateljice", reče joj on. Simona se jedan trenutak nije ni pomerila, ali se na kraju, ne odolevši Maraovom prodornom pogledu, ipak okrenula i izišla, zatvorivši za sobom vrata. Mirela bez ijedne reći uzvrati Marau pogled. Čudno, pomisli. Pred njom se nalazila čista inkarnacija zla - čovek čije ju je odvratno lice toliko dugo proganjalo u teškim snovima - sedeo je u bakarnoj kadi ispunjenoj smrdljivim solima, truleći poput komada pokvarenog mesa. Smežurani starac, koga je


ubijalo vlastito zlo. Sažaljevala bi ga da je u njenom srcu bilo mesta za sažaljenje. Ali nije. "Tako znači", prošaputa on, i dalje zureći u nju, "konačno si došla. Kada nisam pronašao figure, postalo mi je jasno da ćeš se jednog dana vratiti!" Oči su mu svetlucale pri treperavoj svetlosti sveće. Mirela oseti kako joj se krv ledi u venama. "Gde su?" upita ona. "Isto to sam i ja nameravao da pitam tebe", odvrati on mirno. "Napravila si veliku grešku što si došla ovamo, gospoñice, pa makar i pod lažnim imenom. Odavde nećeš otići živa - sem ako mi ne kažeš šta se dogodilo sa onim figurama koje si iskopala iz Davidove bašte." "Nećeš ni ti", reče Mirela, osetivši kako se lagano smiruje dok je iz steznika izvlačila bodež. "Nestalo je pet mojih sestara. Želim da znam da li su završile kao moja roñaka." "Ah, znači došla si da me ubiješ", reče Mara, razvukavši usta u užasan osmeh. "Ali mislim da ti to ipak nećeš učiniti. Kao što vidiš, ionako umirem. Nisu mi potrebni doktori da mi to kažu; i sam sam lekar. Mirela preñe vrhom prsta preko ivice noža. Dohvativši guščje pero sa daske, Mara se njime kucnu po golim grudima. "Savetujem ti da vrh bodeža uñe ovde - u levu stranu, izmeñu drugog i trećeg rebra. Tako ćeš preseći aortu. Brzo i sigurno. Ali pre no što umrem sigurno želiš da ti potvrdim da su te figure stvarno kod mene. I to ne pet, kao što si pretpostavljala - već osam. Nas dvoje, gospoñice, možemo da kontrolišemo pola table." Mirela pokuša da ostane ravnodušna, ali srce je ponovo počelo snažno da joj udara. Količina adrenalina u krvi rasla joj je kao da je pod dejstvom droge. "Ne verujem vam!" povika ona. "Upitaj svoju prijateljicu, gospoñicu de Kordej, koliko je opatica došlo kod nje u tvom odsustvu", reče on. "Gospoñica Bomon, gospoñica Defrenaj, gospoñica d'Armentir - ne zvuče li ti poznato ta imena?" Sve su one bile opatice iz Monglana. O čemu je on to govorio? Nijedna od njih nije došla u Pariz... nijedna od njih nije napisala pisma koja je David predao Robespjeru... "Otišle su u Kan", nastavi Mara, čitajući Mireline misli. "Nameravale su da pronañu Kordejevu. Baš tužno. Ubrzo su otkrile da žena koja ih je presrela nije bila opatica." "Žena?!" povika Mirela. U tom trenutku neko zakuca na vrata, a zatim ih širom otvori. Unutra uñe Simona Evrar, noseći zdelu sa telećim bubrezima i džigericom koji su se još pušili. Prešla je preko sobe, strogo odmerivši krajičkom oka Maraa i njegovu posetiteljku. Spustila je činiju na dasku prozora.


"Da se ohlade - kako bismo mogli da ih sameljemo za veknu od mesa", objasni ona kratko, upravivši svoje sitne i sjajne oči ka Mireli koja brzo gurnu nož u nabore suknje. "Molim te da nas više ne uznemiravaš", naredi joj Mara kratko i jasno. Simona se zaprepašćeno zagleda u njega, a zatim žurno iziñe iz sobe, a na ružnom licu joj se jasno videlo da je povreñena. "Zaključaj vrata", naloži Mara Mireli koja ga iznenañeno pogleda. Posmatrao ju je tamnim očima; zavalio se u kadu, a iz pluća poče da mu dopire krkljanje: teško je disao. "Bolest mi je zahvatila celo telo, draga moja gospoñice. Ako želiš da me ubiješ, moraćeš da požuriš. Ali mislim da više žudiš da saznaš ono što ja znam - isto kao što ja želim da otkrijem ono što ti znaš. Zaključaj vrata, pa ću ti ispričati ono što ja znam." Mirela ode do vrata, i dalje čvrsto stežući nož, i okrenu ključ. U glavi joj je tutnjalo. O kakvoj je to ženi govorio - ženi koja je oduzela figure opaticama koje ništa nisu sumnjale? "Vi ste ih ubili. Vi i ta vaša odvratna drolja", povika ona. "Ubili ste ih da biste se dočepali figura!" "Ja sam invalid", odvrati on uz užasan osmeh, dok mu je belo lice plutalo u senci. "Ali poput kralja na šahovskoj tabli, najslabija figura može takoñe biti najvrednija. Ubio sam ih - ali samo tako što sam pružio nekom drugom potrebna obaveštenja. Znao sam ko su i gde će najverovatnije otići pošto budu isterane sa mesta gde su prvobitno upućene. Vaša nastojnica je budala; imena opatica iz Monglana dostupna su svakome. Ali nisam ih ubio lično. A nije ni Simona. Reći ću ti ko je to učinio, kada mi otkriješ šta si učinila sa onim figurama koje si odnela. Čak ću ti poveriti i gde su figure kojih smo se mi dočepali, mada ti to neće biti ni od kakve koristi..." Sumnja i strah razdirali su Mirelu. Da li je smela da mu veruje? Poslednji put kada je dao časnu reč, ubio je Valentinu. "Prvo mi kažite ime te žene i gde se nalaze figure", reče ona, ponovo došavši do kade. "Inače nema ništa." "Držiš nož u ruci", primeti Mara hrapavim glasom. "Ali moja saveznica je najjači igrač u ovoj Igri. Nikada je nećeš uništiti - nikada! Jedina ti je nada da udružiš snage sa nama i da sjedinimo figure. Pojedinačno, one ne predstavljaju ništa. Ali okupljene na jednom mestu, u stanju su da ovladaju svetom. Pitaj svoju nastojnicu ako meni ne veruješ. Ona zna ko je ta žena. Ona veruje u njenu moć. Zove se Katarina - ona je bela kraljica!" "Katarina!" povika Mirela, dok joj je hiljadu misli nadiralo u um. Nastojnica je otišla u Rusiju! Njena prijateljica iz detinjstva... Taljeranova priča... žena koja je kupila Volterovu biblioteku... Katarina Velika, carica cele Rusije! Ali kako ta žena može ujedno biti i nastojničina prijateljica i Maraova saveznica? "Lažete", povika Mirela. "Gde je ona sada? I gde su figure?"


"Otkrio sam ti ime", zavika sada i on, bled kao krpa. "Ali pre no što ti otkrijem nešto više, moraš i ti meni ukazati izvesno poverenje. Gde su figure koje si iskopala iz Davidovog vrta? Reci mi!" Mirela duboko udahnu, čvrsto stežući nož u šaci. "Poslala sam ih van zemlje", reče ona lagano. "Na sigurnom su u Engleskoj." Maraovo lice se, na njeno iznenañenje, razvedri kada ovo ču. Ponovo je prisustvovala promenama kroz koje je prolazio, posmtrajući mu lice što se lagano krivilo u masku zla koje se sećala iz svojih noćnih mora. "Pa, naravno!" povika on. "Baš sam bio budala! Dala si ih Taljeranu! To je više nego što sam se nadao!" Pokušao je da ustane iz kade. "On je u Engleskoj!" povika on. "U Engleskoj! Blagi Bože - može ih se dočapati!" Slabim rukama pokušao je da odgurne dasku. Voda u kadi se uzburkala. "Draga moja prijateljice! Ovamo! Ovamo!" "Ne!" povika Mirela. "Rekli ste da ćete mi otkriti gde su figure!" "Ti mala glupačo!" Nasmeja se on i gurnu dasku tako da ova pade na pod, poprskavši Mirelinu suknju mastilom. Čula je korake koji su se približavali hodnikom, a zatim cimanje kvake. Više nije bilo vremena za oklevanje. Gurnula je Maraa nazad u kadu. Jednom šakom ga je ščepala za masnu kosu, a drugom mu nož uperila u grudi. "Reci mi gde su!" zavrišta ona, da bi nadjačala buku pesnica koje su udarale po vratima. "Reci!" "Ti, mala kukavice!" siknu on, dok mu se pljuvačka cedila niz usne. "Učini to, ili budi prokleta! Zakasnila si... zakasnila!" Mirela je zurila u njega dok se lupanje nastavljalo. Do ušiju joj dopreše ženski krici, a ona je i dalje gledala u to užasno lice koje joj se cerilo. Shvatila je, sva užasnuta, da je on želeo da ga ubije. Gde ćeš smoći snage da ubiješ čoveka?... Kao što čovek može namirisati vodu u pustinji, tako sam ja namirisao osvetu u tebi, čula je Šahinov glas kako joj šapuće u umu, prigušujući povike žena i lupu na vratima. Šta je hteo da kaže time da je "zakasnila"? Zašto mu je bilo drago što je Taljeran u Engleskoj? Kako je to mislio da ih se "ona može dočepati"? Reza na vratima je popuštala pod naletima masivnog tela Simone Evrar, a trulo drvo se kidalo oko brave. Mirela je zurila u Maraovo bubuljičavo lice. Duboko udahnuvši, ona zari nož. Iz rane šiknu krv i poprska joj haljinu. Ona vrati bodež u korice. "Čestitam, pravo mesto..." prošaputa on, a krv stade u mehurićima da mu izvire na usta. Glava mu klonu na rame; krv bi sa svakom kontrakcijom srca šiknula u velikom mlazu. Izvukla je nož i ispustila ga na pod u trenutku kada su se vrata naglo otvorila. "Blagi Bože! Ubili ste ga! Ubili ste ga!" povika žena, projurivši pored Mirele i stigavši do kade, gde se bacila na kolena kako bi zaustavila krvarenje


peškirom. Mirela je kao u transu krenula prema hodniku. Vrata stana su se uz tresak otvorila i nekoliko suseda je nahrupilo unutra. Mirela se mimoišla s njima u hodniku - krećući se kao omamljena, lica i odeće porskane krvlju. Dok je išla prema otvorenim vratima, čula je krike i jauke koji su dopirali iz prostorije koju je ostavila za sobom. Kako je ona to "zakasnila", šta je time hteo da kaže? Upravo je spustila šaku na vrata, kada ju je neko udario otpozadi. Osetila je bol i čula kako drvo puca. Srušila se. Komadi razbijene stolice kojom je udarena ostali su da leže unaokolo po prašnjavom podu. Iako joj je u glavi tutnjalo, pokušala je da ustane. Neki čovek ju je ščepao za haljinu na grudima i počeo da je vuče ne bi li je naterao da ustane. Bacio ju je na zid o koji je ponovo udarila glavom i istog časa se našla na podu. Ovog puta nije mogla ni da se pridigne. Čula je bat koraka, savijanje podnih dasaka pod koracima mnogobrojnih ljudi koji su prolazili kroz kuću, vrištanje i bučne povike muškaraca, ženski plač. Ležala je na prljavim daskama nesposobna da se pomeri. Posle dužeg vremena osetila je nečije ruke - neko je pokušavao da je podigne. Muškarci u tamnim uniformama pomagali su joj da ustane. Glava ju je bolela, a u vratu i kičmi osećala je užasno probadanje. Uspravili su je, poduhvativši je ispod laktova, i poveli je prema vratima. Pokušala je da hoda. Napolju se okupila gomila i opkolila kuću. Pogled joj je bio zamagljen dok je posmatrala mnogobrojna lica, stotine lica koja su se talasala poput mora lemura. Sva se dave, pomisli ona - sva se dave. Policajci su gurali gomilu unazad. Čula je povike: "Ubico!" "Ubico!" A u daljini, na drugoj strani ulice, na otvorenom prozoru kočije, lebdelo je jedno bledo lice. Trudila se da usredsredi pogled. Na trenutak je ugledala užasnute plave oči, blede usne, bele zglavke prstiju koji su stezali vrata kočije - Šarlota Kordej. A onda je sve nestalo. 14. JULI 1793. Bilo je osam sati uveče kada se Žak-Luj David vratio umoran iz Konventa. Ljudi su već bacali petarde i trčali ulicama poput pijanih budala kada je uterao kočiju u dvorište. Slavili su dan kada je pala Bastilja. Ali on nikako nije mogao da se oraspoloži. Kada je tog jutra stigao u dvoranu Konventa, saznao je da je prošle noći ubijen Mara! A žena koju su držali u Bastilji, ubica, bila je Mirelina jučerašnja posetiteljka - Šarlota Kordej! Mirela se sinoć nije vratila. Davidu je bilo muka od straha. Nije bio nedodirljiv, tako da ga je duga ruka pariske komune vrlo lako mogla ščepati, ako otrkiju da je anarhistička zavera skovana upravo u njegovoj trpezariji. Samo kada bi mogao da pronañe Mirelu - i izvede je iz Pariza pre no što ljudi saberu dva i dva... Izišavši iz kočije, on otra šakom prašinu sa trobojne kokarde na šeširu, koju


je sam izmislio za delegate Konventa, u želji da njome predstavi Duh Revolucije. Dok se vraćao da zatvori kapiju, pošto je uterao kočiju, neka vitka prilika iskliznu iz senki i krenu prema njemu. David se trgnu od straha kada ga čovek uhvati za ruku. Jedna petarda suknu ka nebu i omogući mu da na trenutak vidi čovekovo bledo lice - i oči Maksimilijana Robespjera, zelene kao more. "Moramo razgovarati, grañanine", prošaputa Robespjer tihim, ledenim glasom, dok je večernje nebo blistalo obasjano vatrometom. "Propustio si popodnevnu optužbu..." "Bio sam u Konventu!" povika David uplašenim glasom, jer bilo mu je jasno na šta je Robespjer mislio. "Zašto si me zaskočio iz senke?" dodade on, pokušavši da prikrije pravi razlog svoje nervoze. "Uñi, ako želiš sa mnom da razgovaraš." "Ono što ti imam reći, prijatelju, ne sme čuti posluga niti radoznalci koji vire kroz ključaonice", primeti ozbiljno Robespjer. "Posluga je dobila slobodno veče radi proslave", odvrati David. "Šta misliš, zašto sam zatvaram kapiju?" Toliko se tresao da je bio srećan što ih je okruživala tama dok su prelazili preko dvorišta. "Prava je šteta što nisi mogao da doñeš na saslušanje", reče Robespjer kada uñoše u neosvetljenu, praznu kuću. "Shvataš, žena koju su optužili nije Šarlota Kordej. Već devojka čiji si mi crtež pokazao, devojka koju smo jurili po celoj Francuskoj svih ovih meseci. Dragi moj Davide - Maraa je ubila tvoja štićenica, Mirela!" Davidu je bilo strašno hladno, iako je bio topli juli. Sedeo je preko puta Robespjera u maloj trpezariji, dok je ovaj palio lampu na ulje i sipao mu malo rakije iz boce od brušenog stakla koja je stajala na kredencu. David se toliko tresao da je jedva i sa dve šake držao šolju. "Nikome to nisam kazao, jer sam želeo prvo s tobom da porazgovaram", nastavi Robespjer. "Potrebna mi je tvoja pomoć. Tvoja štićenica zna nešto što mene zanima. Znam zašto je išla kod Maraa - ona traga za tajnom Monglanske garniture. Moram saznati šta se dogodilo meñu njima, o čemu su razgovarali pre njegove smrti i da li je bila u prilici da drugima prenese ono što zna." "Ali ponavljam ti da ništa ne znam o tim groznim dogañajima!" povika David, gledajući u Robespjera sa užasom u očima. "Nisam čak ni verovao da Monglanska garnitura postoji sve do onog dana kada sam iz 'CafQa de la RQgence' izišao sa Andreom Filidorom - sećaš li se? On mi je rekao da garnitura odista postoji. Ali kada sam njegovu priču ponovio Mireli..." Robespjer ispruži ruku preko stola i ščepa Davidovu. "Bila je ovde? Razgovarao si s njom? Blagi Bože, zašto mi to nisi kazao?" "Rekla je da niko ne sme znati da je ovde", zastenja David, naslonivši glavu na šaku. "Stigla je pre četiri dana Bog zna odakle - odevena u civilno odelo


Arapa..." "Bila je u pustinji!" primeti Robespjer, skočivši na noge, i poče da korača gore-dole. "Dragi moj Davide, ta tvoja štićenica nije naivna učenica. Ova tajna vodi poreklo od Mavara - iz pustinje. Ona traga za tajnom figura. Hladnokrvno je zbog njih ubila Maraa. Ona je u samom središtu ove moćne i opasne igre! Moraš mi reći šta si još saznao od nje - pre no što bude suviše kasno." "Do ovog užasa je i došlo zato što sam ti govorio istinu!" povika David, koji samo što nije počeo da plače. "Ako otkriju ko je, sa mnom je gotovo. Možda su Maraa mrzeli i plašili ga se dok je bio živ, ali sada kada je mrtav, pepeo će mu dospeti u Panteon - a njegovo srce već čuvaju kao svetu relikviju u klubu jakobinaca." "Znam", reče Robespjer blagim glasom od koga Davida podiñoše žmarci. "Zato sam i došao. Dragi mj Davide, možda mogu učiniti nešto da vam oboma pomognem... ali samo ako ti prvo pomogneš meni. Tvoja štićenica Mirela sigurno ima poverenja u tebe - tebi će se poveriti, a sa mnom sigurno neće ni hteti da razgovara. Ako uspem da te prokrijumčarim u zatvor..." "Molim te, ne traži to od mene!" samo što ne zaurla David. "Uradiću sve što je u mojoj moći da joj pomognem - ali ono što ti predlažeš može nas sve stajati glave!" "Nisi razumeo", reče mirno Robespjer, ponovo se spustivši na stolicu, ali ovog puta na onu pored Davida. Zatim uhvati umetnika za ruku. "Dragi moj prijatelju, dobro znam da si odani revolucionar. Ali ti ne znaš da se Monglanska garnitura nalazi u samom središtu oluje koja širem Evrope ruši monarhije - da će ona zauvek skinuti jaram ugnjetavanja." Posegnuo je ka oramanu i sipao sebi čašu portoa, a zatim nastavio. "Možda ćeš razumeti, ako ti ispričam kako sam ja uvučen u tu igru. Jer upravo se igra jedna partija, dragi moj Davide - opasna i smrtonosna partija koja - uništava i samu moć kraljeva. Cela Monglanska garnitura mora se naći u vlasti onih - kao što smo mi - koji će to moćno oruñe upotrebiti za podržavanje neokaljanih vrlina o kojima je govorio Žan-Žak Ruso. Jer mene je lično Ruso izabrao za tu Igru." "Ruso!" prošaputa David sa strhopoštovanjem. "I on je tragao za Monglanskom garniturom?" "Filidor ga je poznavao, isto kao i ja", reče Robespjer, izvukavši iz džepa list hartije za pisma, a zatim poče da se osvrće unaokolo, tražeći nešto za pisanje. David stade da pretura po drangulijama na ormanu i na kraju mu dodade krejon za crtanje, kojim Robespjer stade da crta neki dijagram, nastavivši priču. "Sreo sam ga pre petnaest godina kao mladi advokat koji je pohañao 'States General' u Parizu. Saznao sam da je mnogo poštovani filozof Ruso teško bolestan i da boravi nadomak Pariza. Na brzinu sredivši da me primi, na konju sam odjurio da vidim čoveka koji je, sa šezdeset šest godina, stvorio nasleñe


koje će uskoro izmeniti budućnost sveta. Ono što mi je on ispričao toga dana sigurno je izmenilo moju budućnost - a možda će i tvoju." David je sedeo ćutke, dok se s druge strane prozora, naspram sve veće tame, rasprskavao vatromet nalik na hrizanteme koje otvaraju latice. A Robespjer je, nagnut nad svojim crtežom, započeo priču... ADVOKATOVA PRIČA Na trideset milja od Pariza, u blizini grada Ermenonvila, prostire se imanje markiza de Žirardena, na kome je Ruso sa svojom ljubavnicom, Terezom Levasije, boravio u letnjikovcu od sredine maja 1778. godine. Bio je juni - vreme blago. Miris sveže pokošene trave i rascvetalih ruža prekrivao je mekane travnjake koji su okruživali markižev dvorac. Na imanju se nalazilo malo jezero, a u njegovom središtu, ostrvo Jablanova. Rusoa sam pronašao na tom ostrvu, odevenog u mavarsku nošnju za koju sam čuo da je uvek nosi: komotan purpurni kaftan, zelena marama sa resama, crvene marokanske cipele sa povijenim vrhovima, velika tašna od žute kože prebačena preko ramena i kapa od šišanog krzna koja mu je uokvirivala tamno, napeto lice. Taj egzotični i tajanstveni čovek kretao se naspram šarenog drveća i vode kao da sledi neku unutrašnju muziku koju je samo on mogao čuti. Prešao sam preko malog mosta i predstavio mu se, mada mi je bilo žao što sam ga izbacio iz duboke koncentracije. Tada to nisam znao, ali Ruso je upravo razmatrao vlastiti susret sa večnošću, do koga će doći posle samo nekoliko nedelja. "Očekivao sam vas", reče on tiho u znak pozdrava. "Kazali su mi, gospodine Robespjer, da ste čovek koji ljubi one prirodne vrline koje ja veličam. Utešno je znati na pragu smrti da tvoja uverenja deli bar još jedno ljudsko biće!" U to doba imao sam dvadeset godina i bio sam veliki obožavalac Rusoa čoveka koji je išao od nemila do nedraga, bio proteran iz vlastite zemlje i primoran da živi od milostinje drugih uprkos slavi i bogatstvu svojih ideja. Ne znam šta sam očekivao kada sam dolazio da ga vidim - možda neku duboku filozofsku viziju, nadahnuti razgovor o politici, romantični izvadak iz La Nouvelle HQloÇse. Ali Ruso je, osećajući da mu je kraj blizu, izgleda imao nešto drugo na umu. "Prošle nedelje je umro Volter", poče on. "Naši životi su bili povezani kao životi onih konja koje pominje Platon - jedan je vukao naniže prema zemlji, a drugi naviše put nebesa. Volter je vukao za Rusoa, dok sam se ja zauzimao za Prirodu. Meñu nama rečeno, naše filozofije će poslužiti za odvajanje Crkve od Države." "Mislio sam da ne volite tog čoveka", primetih, zbunjen. "I mrzeo sam ga i voleo. Žalim što ga nikada nisam sreo. Jedno je sigurno neću ga dugo nadživeti. Tragedija je u tome što je Volter imao ključ tajne na čije


razrešavanje sam utrošio ceo život. Zahvaljujući tome što se tvrdoglavo držao Racionalnog, nikada nije shvatio vrednost onoga što je otkrio. Sada je suviše kasno. Umro je. A sa njim je umrla i tajna Monglanske garniture." Osetio sam kako me obuzima sve jače uzbuñenje dok je govorio. Šahovska garnitura Karla Velikog! Svaki francuski školarac zna tu priču - ali da li je moguće da to nije bila samo legenda? Zadržao sam dah, moleći Boga da nastavi. Ruso sede na oboreno deblo i stade da pretura po tašni od žute marokanske kože. Na moje iznenañenje, izvadio je tananu tkaninu za vez i rukom rañenu čipku; pričajući, nastavio je da izrañuje započetu čipku sićušnom srebrnom iglom. "U mladosti sam se izdržavao", poče on, "prodajući čipku i vuneni vez koje sam sam izrañivao, pošto niko nije pokazivao zanimanje za opere koje sam pisao. Iako sam se nadao da ću postati veliki kompozitor, svako veče provodio sam igrajući šah sa Denisom Didroom i Andreom Filidorom, koji je, poput mene, mogao da prozre do dna u svaku poziciju. Didro mi je za tili čas pronašao plaćeno mesto sekretara kod grofa Montegjua, francuskog ambasadora u Veneciji. Bilo je to u proleće 1743. - nikada to neću zaboraviti. Jer te ću godine u Veneciji prisustvovati nečemu što mi je i sada živo pred očima kao da se juče dogodilo. Tajni koja je prodirala u samo jezgro Monglanske garniture." Izgledalo je kao da se Ruso izgubio u sanjarenju. Ručni rad mu je ispao iz ruku. Sagnuo sam se da ga podignem, a zatim mu ga vratih. "Kažete da ste prisustvovali nečemu?" počeh da navaljujem. "Nečemu što ima veze sa šahovskom garniturom Karla Velikog?" Stari filozof se lagano vrati u stvarnost. "Da... Venecija je još tada bila veoma stari grad, ispunjen tajnama", sećao se on sanjarski. "Iako je sa svih strana okružena vodom i ispunjena iskričavim sjajem, u tom mestu ima nečeg mračnog i zlokobnog. Dok sam lutao krivudavim lavirintom ulica, prelazio preko drevnih kamenih mostova, vozio se u gondolama koje su klizile kroz tajne kanale gde je samo šum od udara vesala po vodi remetio moje misli osećao sam kako ta tama sve obavija..." "Izgleda da je na tom mestu lako poverovati u natprirodne stvari?" primetih. "Upravo tako", odvrati on, nasmejavši se. "Jedne večeri otišao sam do San Semuelea - najšarmantnijeg pozorišta u Veneciji - na novu Goldonijevu komediju pod nazivom La Donna di Garbo. To je pozorište bilo kao minijaturni dragulj: nizovi loža reñali su se do tavanice, obojeni ledeno-plavom i zlatnom bojom, a u svakoj je posetioce čekala ručno obojena košarica voća i cveća, kao i par svetlucavih fenjera tako da su se pri njihovoj svetlosti dobro videli i publika i izvoñači. Pozorište je do samih zabatnih greda bilo ispunjeno raznobojno obučenim gondolijerima, kurtizanama okićenim perjem, nakinñurenom buržoazijom jednom rečju, bila je to publika potpuno različita od blaziranih probirača koji se viñaju po pariskim pozorištima - ovde su svi sudelovali u predstavi i to u punoj


meri. Mrmljali su, smejali se, poklicima pozdravljali svaku reč izgovorenog dijaloga, tako da se glumci gotovo i nisu čuli. Sa mnom u loži našao se mlad momak otprilike istih godina kao Andre Filidor - šesnaestak - ali napuderisana lica i nakarminisanih usana, sa perikom i šeširom za koji je bilo zataknuto pero, što se smatralo veoma modernim u to doba u Veneciji. Predstavio se kao ðovani Kazanova. Kazanova je bio advokat - kao i vi - ali je bio obdaren i za druge stvari. Bio je dete venecijanskih glumaca, članova neke trupe koji su skakutali po daskama odavde pa do Petrograda, a izdržavao se svirajući violinu u nekoliko lokalnih pozorišta. Žudeo je da upozna nekoga ko je upravo stigao iz Pariza - žarko je želeo da poseti taj grad toliko poznat po svom bogatstvu i dekadenciji, zato što su to bila dva obeležja koja su mu najviše odgovarala. Rekao je da ga zanima dvor Luja XV, jer je taj monarh bio poznat po svojoj ekstravaganciji, ljubavnicama, svojoj besmrtnosti i amaterskom bavljenju okultnim. Kazanovu je naročito zanimalo ovo poslednje i pomno se raspitivao o društvima Slobodnih zidara koja su u to vreme bila veoma popularna u Parizu. Kako sam veoma malo znao o tim stvarima, ponudio se da poboljša moje obrazovanje narednog jutra na Uskršnju nedelju. Sreli smo se po dogovoru u zoru, ispred 'Porta della Carta' - kapije koja razdvaja čuvenu katedralu San Marko od Duždeve palate - gde se već okupila masa sveta. Gomila, koja je cele prethodne nedelje bila odevena u raznobojne kostime jer je bio carnevale, sada je bila u crnom - i u tišini je čekala da nešto počne. 'Prisustvovaćemo najstarijem obredu u Veneciji', obavesti me Kazanova. 'Svakog Uskrsa u zoru, venecijanski dužd predvodi procesiju koja prelazi preko Pjacete i vraća se u San Marko. Ta se ceremonija zove Dugi marš i stara je kao i sama Venecija.' 'Ali Venecija je sigurno starija od Uskrsa - starija od hrišćanstva', napomenuh, dok smo stajali meñu ljudima koji su nešto čekali, saterani iza svilenih konopaca. 'Nisam ni rekao da je to hrišćanski obred', primeti Kazanova sa tajanstvenim osmehom. 'Veneciju su osnovali Feničani - od kojih i potiče naše ime. Civilizacija Feničana bila je izgrañena po ostrvima. Štovali su boginju meseca Kar. Isto kao što mesec upravlja plimom i osekom, tako su Feničani vladali morima, iz kojih vodi poreklo i najveća od svih tajni - život.' Feničanski obred. U mom umu se javi neko neodreñeno sećanje. Ali upravo u tom trenutku gomila oko nas ućuta. Ansambl trubača pojavi se na stepeništu palate i dunu u fanfare. Dužd Venecije, okrunjen dragim kamenjem i u purpurnom satenu, iziñe kroz 'Porta della Carta', okružen muzičarima koji su svirali u lutnje, flaute i lire, izvodeći božansku muziku. Za njima su se pojavili emisari Svete stolice u krutom, belom ruhu za mise i sa mitrama urešenim


dragim kamenjem i prošivenim zlatnim nitima. Kazanova me gurnu laktom, opomenuvši me da pomno pratim obred; učesnici su sišli na Pjacetu i zastali na Mestu Pravde - kod zida ukrašenog biblijskim scenama Božjeg suda, gde su vešali jeretike za vreme Inkvizicije. Tu su se nalazili monolitski Stubovi od Akre, vraćeni za vreme Krstaških ratova sa obala drevne Fenicije. Da li je to što su dužd i njegova pratnja zastali da meditiraju upravo na tom mestu imalo neko značenje? Konačno su krenuli dalje, poneseni zvucima nebeske muzike. Gajtani koji su zadržavali okupljene tada su spušteni i dozvoljeno nam je da krenemo za procesijom. Kada smo Kazanova i ja uhvatili jedan drugog pod ruku i pošli za ostalima, počeo sam da osećam izvestan slabi sjaj - premda ne mogu tačno da objasnim šta. Imao sam osećaj da prisustvujem nečemu što je staro kao samo vreme. Nečemu mračnom i tajanstvenom, bogatom istorijom i punom simbola. Nečemu opasnom. Dok je procesija krivudala poput kakve zmije preko Pjacete, a zatim se uputila nazad kroz Kolonade, imao sam osećaj kao da sve dublje i dublje zalazimo u unutrašnjost mračnog lavirinta iz koga više nećemo moći da umaknemo. Bio sam savršeno bezbedan, nalazio sam se na otvorenom, bio je dan, oko mene se nalazilo nekoliko stotina ljudi - a ipak sam se plašio. Prošlo je dosta vremena pre no što mi je sinulo da su za to krivi muzika - kretanje - sama caremonija, nje sam se plašio. Svaki put kada bismo zastali radi duždevog bdenja - kod nekog artefakta ili skulpture - osetio bih kako mi krv u venama počinje jače da kola. Kao da je neka poruka pokušavala da se probije do mog uma u obliku neobične šifre, u koju ja, na žalost, nisam mogao da proniknem. Kazanova me je pomno promatrao. Dužd je ponovo zastao. 'Ovo je statua Merkura - glasnika bogova', obavesti me Kazanova, kada stigosmo do razigrane bronzane figure. 'U Egiptu ga zovu Tot - Sudija. U Grčkoj - Hermes - Voña duša - jer on je bio taj koji je sprovodio duše u Pakao, a ponekad bi čak prevario i same bogove i ponovo ih odande ukrao. Knez Lupeža, Džoker, Lakrdijaš - Luda u špilu za tarot - bio je bog krañe i lukavosti. Hermes je izmislio liru sa sedam žica - oktavsku lestvicu - čija je muzika terala bogove da plaču od radosti.' Dosta dugo sam ostao zagledan u tu statuu pre no što sam krenuo dalje. Preda mnom se nalazio spretan momak koji je mogao ljude da oslobodi iz kraljevstva mrtvih. Sa svojim krilatim sandalama i sjajnom palicom - štapom od isprepletenih zmija koje obrazuju broj osam - vladao je zemljom snova, svetovima magije, kraljevstvima sreće, slučaja i igara svih vrsta. Da li se njegova statua slučajno našla na tom mestu licem okrenuta prema ozbiljnoj procesiji, licem na kome je poigravao pakostan osmeh? Ili je njegov obred poticao iz mračnih magli vremena? Dužd i njegova pratnja zastali su na mnogo mesta na ovom svom


transcendentalnom obilasku - sve u svemu na šesnaest. Dok smo se kretali, lagano je pred očima počelo da mi se razmotava ustrojstvo. Ali tek kada smo se deseti put zaustavili - kod Zida Zamka - počeo sam da povezujem stvari. Taj je zid dvanaest stopa debeo i prekriven je raznobojnim kamenjem. Kazanova mi je preveo natpis na njemu koji je bio najstariji u Veneciji: Kada bi čovek mogao da kaže i čini ono što misli, Uvideo bi kako može da se preobrazi. A u središte zida bio je umetnut jedan jednostavan beli kamen, koji su dužd i njegova pratnja posmatrali kao da u sebi sadrži neko čudo. Iznenada me obuze jeza. Kao da mi je neko strgnuo veo sa očiju i omogućio da mnogo delova sagledam kao jedinstvenu celinu. Ovo nije bio puki obred - pred nama se odvijao proces; svako zaustavljanje procesije simbolizovalo je korak na putu preobražaja od jednog stanja u drugo. Ličilo je na formulu, ali formulu čega? A onda sam shvatio." Ruso je zastao u svom izlaganju i izvukao iz žute kožne tašne crtež, izlizan od upotrebe. Pažljivo ga je razmotao i pružio meni. "Ovo je zapis Dugog marša koji sam tada napravio i na kome se vidi staza sa šesnaest stanica; upravo toliko ima crnih ili belih figura na šahovskoj tabli. Primetićete da sama putanja opisuje broj osam - isto kao i dvostruka zmija na Hermesovoj palici - kao Osmostruka Staza koju je Buda propisivao za dostizanje Nirvane - kao osam slojeva Vavilonske kule koja je trebalo da omogući čoveku da stigne do bogova. Kao formula za koju kažu da ju je osam Mavara donelo Karlu Velikom - skrivenu u Monglanskoj garnituri..." "Formula?" ponovih zaprepašćeno. "Formula beskrajne moći", odvrati Ruso, "čije je značenje možda zaboravljeno, ali čija je privlačna snaga tako jaka da se povodimo za njom, ne shvatajući njeno značenje - kao što smo to učinili Kazanova i ja pre trideset pet godina u Veneciji." "Mora da je obred stvarno veličanstven i tajanstven", složih se. "Ali zašto ga povezujete sa Monglanskom garniturom - blagom koje se, uglavnom, smatra legendarnim?" "Zar ne shvatate?" razdražljivo upita Ruso. "Tradicija italijanskih i grčkih ostrva, njihovi lavirinti, kult obožavanja kamena, sve to potiče iz jednog izvora iz onog iz koga su nastali." "Mislite na Feniciju", primetih. "Mislim na Mračno ostrvo", reče on tajanstveno, "ostrvo koje su Arapi prvo nazvali Al-Djezair. Ostrvo izmeñu dve reke, reke koje se meñusobno prepliću poput Hermesove palice da bi obrazovale broj osam... reke koje su napajale kolevku čovečanstva. Tigar i Eufrat..."


"Mislite da ovaj obred - ta formula - potiče iz Mesopotamiji?" povikah. "Život sam proveo pokušavajući da je se dočepam!" reče Ruso, ustavši sa stolice i ščepavši me za ruku. "Poslao sam Kazanovu, zatim Bosvela i na kraju Didroa da pokušaju da se domognu tajne. Sada šaljem vas. Izabrao sam vas da otkrijete tajnu ove formule, jer ja sam proveo trideset pet godina pokušavajući da dokučim značenje iza značenja. Gotovo da je suviše kasno..." "Ali gospodine!" počeh zbunjeno. "Čak i kada biste otkrili jednu tako moćnu formulu, šta biste s njom? Vi, koji ste pisali o jednostavnim vrlinama seoskog života - o nevinoj i prirodnoj jednakosti svih ljudi. Kakve biste koristi mogli vi imati od jednog takvog oruña?" "Ja sam neprijatelj kraljeva!" povika očajno Ruso. "Formula koju sadrži Monglanska garnitura pomrsiće račune kraljevima - svim kraljevima - za sva vremena! Ah, samo kada bih poživeo dovoljno dugo da je se dočepam." Hteo sam Rusou da postavim mnogo pitanja, ali već je bio bled od umora, a čelo mu se kupalo u znoju. Počeo je da sprema svoju čipku kao da mi stavlja do znanja da je razgovor završen. Pogledao me je još jedanput; učinilo mi se tada kao da odlazi u neku dimenziju u koju ga nisam mogao slediti. "Jednom je postojao jedan veliki kralj", reče on tiho. "Najmoćniji kralj na svetu. Pričalo se da nikada nije umro, da je bio besmrtan. Zvali su ga al-Iksandr, dvorogi bog, i utiskivali su mu lik na zlatne novčiće, sa spiralnim ovnovskim rogovima božanskosti na čelu. Istorija ga pamti kao Aleksandra Velikog, osvajača sveta. Umro je sa trideset tri godine u Vavilonu, u Mesopotamiji tražeći formulu. Svi će oni umreti, samo ako formula bude naša..." "Stavljam vam se na raspolaganje", rekoh, pomogavši mu da se popne na mostić, a on mi se zahvalno obesi o rame. "Pronaći ćemo mi Monglansku garnituru, ako još postoji, i otkrićemo značenje formule." "Za mene je kasno", reče Ruso, tužno odmahujući glavom. "Poveravam vam ovu kartu, za koju verujem da predstavlja jedini trag koji imamo. Legenda kaže da je garnitura zakopana u palati Karla Velikog u O-la-Šapel - ili u Monglanskoj opatiji. Vaš je zadatak da je pronañete." Robespjer iznenada zaćuta i obazre se preko ramena. Ispred njega je na stolu, u krugu svetlosti lampe, ležao crtež koji je napravio kako ne bi zaboravio čudni venecijanski obred. David, koji ga je proučavao, podiže pogled. "Jesi li čuo neki zvuk?" upita Robespjer, dok mu se u zelenim očima ogledao iznenadni blesak spoljašnjeg vatrometa. "Samo ti se učinilo", oštro primeti David. "Ne bi trebalo da se pitam da li si ispao lakouman kada si zapamtio jednu takvu priču. Pitam se, meñutim, koliko je od onoga što si mi ispričao bilo plod senilnog trabunjanja?" "Čuo si Filidorovu priču, a sada i Rusoovu", primeti razdražljivo Robespjer. "Tvoja štićenica Mirela čak i poseduje nekoliko figura - sama je to priznala u


zatvoru l'Abe. Moraš poći sa mnom do Bastilje i naterati je da prizna. Samo u tom slučaju mogu da ti pomognem." David je sasvim dobro razumeo ovlaš prikrivenu pretnju u ovim rečima: bez Robespjerove pomoći, Mirelina smrtna presuda kao da je već bila potpisana - a i Davidova. Robespjerov moćni uticaj lako se mogao okrenuti protiv njih, a David se već upleo više no što je uopšte nameravao. Sada mu je po prvi put postalo jasno da je Mirela bila u pravu kada ga je upozorila na tobožnjeg "prijatelja". "Ti si u ovome učestvovao sa Maraom!" povika on. "Mirela se upravo toga i plašila! One opatice čija sam ti pisma dao... šta se desilo s njima?" "Ti još ne razumeš!" reče nestrpljivo Robespjer. "Ova Igra je veća od tebe tvoje štićenice i glupih opatica. Žena kojoj ja služim mnogo je bolja kao saveznik nego kao protivnik. Zapamti to ako želiš da sačuvaš glavu na ramenima. A što se tiče opatica, ne znam šta se s njima dogodilo. Jedino znam da ona nastoji da sakupi sve figure Monglanske garniture, kao što je to želeo i Ruso, radi poboljšanja čovečanstva..." "Ona?" upita David, ali Robespjer je ustao kao da se sprema da poñe. "Bela kraljica", reče on, zagonetno se osmehnuvši. "Kao kakva boginja, ona uzima ono što zaslužuje i poklanja ono što želi. Zapamti moje reči - ako učiniš ono što od tebe tražim, bićeš nagrañen. Ona će se za to pobrinuti." "Nije mi potreban nikakav saveznik, nikakva nagrada", odvrati ogorčeno David, takoñe ustavši. Kakav je on samo Juda bio. Ali šta je drugo mogao da uradi nego da popusti - strah ga je na to naterao. On podiže uljanu lampu i krenu da isprati Robespjera do vrata, te se ponudi da poñe s njim do kapije, jer sluge nisu bile kod kuće. "Uopšte nije važno šta ti želiš, ako to učiniš", reče kratko i jasno Robespjer. "Kada se vrati iz Londona, upoznaću vas. U ovom trenutku ne mogu da ti otkrijem njeno ime, ali zovu je Žena iz Indije..." Glasovi su im odzvanjali hodnikom. Kada je soba ostala u potpunom mraku, otškrinuše se stražnja vrata koja su vodila u atelje. Osvetljena tek povremenim rascvetavanjem vatrometnih ruža, jedna tamna prilika skliznu u sobu i uputi se ka stolu za kojim su do malopre sedela dva muškarca. Naredna kratka eksplozija koja je obasjala sobu, okupala je svojim sjajem visoku, krupnu priliku Šarlote Kordej nagnutu nad stolom. Pod miškom je držala kutiju sa bojama i komad platna koje je ukrala iz ateljea. Ostala je dosta dugo zagledana u crtež sličan kakvoj karti koji se nalazio na stolu ispred nje. A zatim je pažljivo smotala prikaz venecijanskog obreda i gurnula ga u steznik, a onda skliznula u hodnik i nestala u senkovitoj noći. 17. JULI 1793. U zatvorskoj ćeliji vladala je tama. Kroz mali prozor sa rešetkama, koji je bio


tako visoko da je do njega bilo nemoguće dopreti, prodiralo je nešto svetlosti usled koje je ćelija izgledala samo još crnja. Voda se slivala niz kamen obrastao mahovinom, praveći blato što je bazdilo na plesan i mokraću. To je bila Bastilja, čije je oslobañanje pre četiri godine zapalilo baklju Revolucije. Prva noć koju je Mirela provela ovde pala je baš na praznik kojim se slavio Pad Bastilje - 14. juli. Iste večeri ubila je Maraa. Već je tri dana provela u ovoj vlažnoj ćeliji iz koje su je izveli samo radi čitanja optužbe i poslepodnevnog suñenja. Nije im dugo trebalo da izreknu presudu: smrt. Za dva sata će ponovo napustiti ovu ćeliju u koju se nikada više neće vratiti. Sedela je na tvrdom krevetu, ni ne okusivši koricu hleba i vodu iz limene šolje koje su joj dali kao poslednji obrok. Mislila je na svoje dete, Šarlota, koga je ostavila u pustinji. Nikada ga više neće videti. Pitala se kako će doživeti giljotinu - šta će osećati kada se oglase bubnjevi koji najavljuju da sečivo počinje da se spušta. Za dva sata će saznati. To će biti poslednje što će ikada saznati. Mislila je na Valentinu. Glava ju je još bolela od udarca koji je zadobila pri hapšenju. Iako je rana zacelila, još je na potiljku osećala čvorugu koja ju je pri dodiru bolela. Suñenje je bilo još brutalnije od hapšenja. Tužilac joj je pred celim sudom rascepao haljinu na grudima kako bi izvadio Šarlotina dokumenta koja je tamo gurnula. Tako su svi sada verovali da je ona Šarlota Kordej - a ako se potrudi da ih razuveri, ugroziće život svih opatica iz Monglana. Kada bi samo mogla da prokrijumčari ono što je znala nekome napolju - ono što je saznala od Maraa o beloj kraljici. Začula je neko struganje s druge strane vrata ćelije, zvuk pomeranja zarñale reze. Vrata se otvoriše i ona ugleda, kada joj se oči malo priviknuše, dve prilike naspram slabe svetlosti. Jedna od njih bio je njen tamničar, druga odevena u kratke pantalone, dugačke čarape, lakovane cipele i široki kaput sa fularom; lice joj je delimično skrivao šešir sa spuštenim obodom. Tamničar uñe u ćeliju, a Mirela ustade. "Gospoñice", reče tamničar, "sud je poslao slikara portretistu da napravi nekoliko vaših skica za dosje. Kaže da ste pristali..." "Da, da!" brzo reče Mirela. "Uvedite ga!" Evo njene prilike, pomislila je uzbuñeno. Kada bi samo uspela da ubedi ovog čoveka da zbog nje rizikuje život i iznese poruku iz zatvora. Sačekala je da stražar ode, a zatim pohitala do slikara. On je spustio kutiju sa bojama i uljanu lampu koja se čañavo pušila. "Gospodine!" povika Mirela. "Dajte mi parče hartije i nešto za pisanje. Moram nekako poslati napolje poruku - nekome kome verujem - pre no što umrem. I ona se, kao i ja, preziva Kordej..." "Zar me ne prepoznaješ, Mirela?" upita slikar tihim glasom. Mirela je zurila u njega dok je skidao žaket i šešir. Crvene kovrče rasuše se po grudima Šarlote


Kordej! "Doñi, ne gubimo vreme. Mnogo toga imamo da kažemo jedna drugoj i da uradimo. Smesta moramo zameniti odeću." "Ali ne razumem - šta to radiš?" upita Mirela promuklim šapatom. "Bila sam kod Davida", reče Šarlota, ščepavši Mirelu za ruku. "Udružio se s onim ñavolom Robespjerom. Čula sam ih. Jesu li bili ovde?" "Ovde?" povika potpuno pometena Mirela. "Znaju da si ti ubila Maraa i još više od toga. Iza svega ovoga stoji jedna žena - zovu je Žena iz Indije. Ona je bela kraljica i trenutno se nalazi u Londonu..." "London!" ponovi Mirela. Na to je Mara mislio kada je rekao da je zakasnila. Uopšte se nije radilo o Katarini Velikoj, već o ženi u Londonu, gradu u koji je Mirela poslala figure! Žena iz Indije... "Požuri", govorila je Šarlota. "Moraš se skinuti i navući ovu odeću slikara koju sam ukrala od Davida." "Jesi li poludela?" upita Mirela. "Ove vesti zajedno sa mojima moraš odneti nastojnici. Ali nemamo vremena ni za kakve trikove - nema šanse da upale. Imam toliko toga da ti otkrijem pre nego što..." "Molim te požuri", ozbiljno reče Šarlota. "Ja tebi imam puno toga da kažem, a vremena je malo. Evo, pogledaj ovaj crtež - da li te podseća na nešto?" Ona pruži Mireli presavijenu kartu koju je nacrtao Robespjer, pa sede na krevet da izuje cipele i čarape. Mirela je pažljivo proučavala crtež. "Liči na neku kartu", reče ona, a zatim podiže pogled kao da se lagano nečeg priseća. "Setila sam se... zajedno sa figurama iskopali smo i nekakvu tkaninu. Tamnoplavu tkaninu, koja je služila za pokrivanje Monglanske garniture! Crtež - ličio je na ovu kartu!" "Tako je", složi se Šarlota. "Uz njega ide i priča. Uradi ono što sam ti rekla i to brzo." "Ako si mislila da zamenimo mesta, to neće moći", povika Mirela. "Za dva sata će me strpati na taljige i povesti ka giljotini. Nemaš šanse da se izvučeš čak i ako otkriju da smo se zamenile." "Slušaj me pažljivo", ozbiljno odvrati Šarlota, s mukom razvezujući čvor svog fulara. "Nastojnica me je poslala ovamo da te zaštitim po svaku cenu. Znale smo ko si još mnogo pre no što sam rizikovala život da doñem u Monglan. Da nije bilo tebe, nastojnica nikada ne bi izvadila garnituru iz samostana. Kada je tebe i Valentinu poslala u Pariz, nije Valentina bila izabrana. Znala je da ti nikada ne bi pošla bez nje, a ti si bila ta koju je želela - ti si ona koja bi mogla da uspe..." Šarlota je otkopčavala Mirelinu haljinu. Mirela je iznenada ščepa za ruku. "Šta hoćeš time da kažeš da me je nastojnica izabrala?" prošaputa ona. "Zašto misliš da je figure izvadila zbog mene?" "Zar si slepa?" upita besno Šarlota. Ovog puta ona ščepa Mirelu za šaku i


gurnu je pod svetlost lampe. "Imaš znak na šaci. Roñena si četvrtog aprila! Tvoj dolazak je predskazan - ti si ta koja će ponovo ujediniti Monglansku garnituru!" "Blagi Bože!" povika Mirela, otrgnuvši se. "Shvataš li ti šta govoriš? Valentina je umrla zbog ovoga! A ti rizikuješ život zbog budalastog predskazanja..." "Ne, draga moja", tiho je ispravi Šarlota. "Ja dajem život." Mirela je zurila u nju u užasu. Kako je mogla da prihvati tako nešto? Ponovo je pomislila na svoje dete ostavljeno u pustinji... "Ne!" povika ona. "Niko se više ne sme žrtvovati zbog tih groznih figura. Dosta su već užasa izazvale!" "Zar želiš da obe umremo?" upita Šarlota, nastavivši da otkopčava Mirelinu haljinu, potiskujući suze i odvraćajući pogled. Mirela uhvati Šarlotu za bradu i podignu joj glavu tako da se zagledaše jedna drugoj duboko u oči. Posle dosta vremena Šarlota progovori drhtavim glasom. "Moramo ih poraziti. Jedino ti to možeš. Zar još nisi shvatila? Mirela - ti si crna kraljica!" Dva časa su prošla i Šarlota je začula zvuk zarñale reze, što je značilo da dolaze stražari da je povedu do taljiga koje će je odvesti na giljotinu. Klečala je u tami oslonjena o krevet i molila se. Mirela je ponela uljanu lampu i nekoliko skica koje je napravila - skica Šarlote koje će možda morati da pokaže kako bi je pustili iz zatvora. Posle njihovog tužnog rastanka, Šarlota se povukla u sebe, posvetivši se vlastitim mislima i sećanjima. Osetila je izvesno ispunjenje, konačnost. Negde u sebi uspela je da stvori malu oazu mira koju čak ni oštrica giljotine neće moći da odseče. Spremala se na sjedinjenje s Bogom. Vrata iza nje su se otvorila i zatvorila - svuda je vladala tama - ali čula je kako neko diše u ćeliji. Šta se dešavalo? Zašto je nisu poveli? Čekala je u tišini. Začula je zvuk trljanja kremena i paljenja teškog ulja onda je plamen svetiljke osvetleo prostoriju. "Dozvolite da vam se predstavim", reče neki blagi glas. Naježila se kada ga je čula. A onda se setila i zašto - sledila se i ostala mu okrenuta leñima. "Zovem se Maksimilijan Robespjer." Šarlota je drhtala i dalje se ne okrećući. Primetila je da se svetlost lampe kreće preko zidova ka njoj, začula je kako privlači stolicu veoma blizu mesta na kome je klečala - i još neki zvuk koji nije mogla da prepozna. Zar je u sobi bio još neko? Nije smela da se okrene i pogleda. "Ne morate da se predstavljate", mirno primeti Robespjer. "Bio sam i na suñenju danas popodne, a i onog dana kada su vam čitali optužnicu. Dokumenta koja vam je tužilac istrgnuo iz steznika - nisu bila vaša." A onda je začula nečije tihe korake kako se kradomice približavaju preko


prostorije. Nisu bili sami. Ona poskoči i gotovo vrisnu, kada oseti nečiju nežnu šaku na ramenu. "Mirela, molim te, oprosti mi za sve što sam učinio!" povika slikar David, čiji je glas odmah prepoznala. "Morao sam da ga dovedem ovamo - nisam imao izbora. Najdraže moje dete..." David je povuče i okrenu, zarivši lice u njen vrat. Preko njegovog ramena, ona ugleda dugačko ovalno lice, napuderisanu periku, svetlucave zelene oči boje mora - Maksimilijana Robespjera. Njegov podmukao osmeh istog časa iščeze i pretvori se u izraz iznenañenja, a zatim besa, dok je pažljivo podizao lampu da je bolje osmotri. "Budalo jedna!" zaurla on piskutavim glasom. Otrgnuvši Davida od Šarlote pored koje je ovaj klečao i plakao, on ispruži ruku i pokaza na nju. "Rekao sam ti da će biti prekasno! Ali ne - morao si da sačekaš suñenje! U stvari, mislio si da će biti pomilovana! A sada nam je umakla - i to sve zbog tebe!" On tresnu svetiljku nazad na sto, prosuvši malo ulja, a zatim dohvati Šarlotu i podiže je. Odgurnuvši Davida u stranu, Robespjer besno zamahnu i ošamari je. "Gde je ona?" zavrišta. "Šta si učinila s njom? Umrećeš umesto nje, bez obzira na to šta ti je ona rekla - kunem ti se - umrećeš ako ne priznaš!" Šarlota se nije obazirala na krv koja ju je kapala iz usne, već se ponosno uspravila i zagledala Robespjeru u oči. A onda se osmehnula. "Upravo to i nameravam", odvrati ona mirno. LONDON 30. JULI 1793. Bila je skoro ponoć kada se Taljeran vratio iz pozorišta. Bacivši ogrtač preko stolice u ulaznom hodniku, uputio se prema maloj radnoj sobi foajea da sipa šeri. Kurtijard se istog časa stvorio u hodniku. "Gospodine", poče on prigušenim glasom, "čeka vas posetilac. Smestio sam je u radnu sobu. Izgleda da je nešto veoma važno. Kaže da donosi vesti od gospoñice Mirele." "Hvala Bobu - konačno", izgovori Taljeran pohitavši u radnu sobu. Tamo je pri odsjaju vatre iz kamina stajala jedna vitka prilika, umotana u crni somotski ogrtač. Grejala je ruke na vatri. Kada je Taljeran ušao, ona zabaci veliku kapuljaču i pusti da joj ogrtač sklizne sa nagih ramena. Platinasto plava kosa rasu joj se po polunagim prsima. Pri odsjaju vatre video je kako joj telo podrhtava, jasan profil na zlaćanoj svetlosti, prćast nos i istaknutu bradu, duboko izrezanu haljinu od tamnog somota koja joj je odlično pristajala. Ostao je bez daha - osetio je kako mu bol razdire srce dok je ukočeno stajao na vratima. "Valentina!" prošaputa on. Blagi Bože, kako je to moguće? Zar se vratila iz groba? Okrenula se prema njemu i osmehnula; plave oči su joj svetlucale, a


treperava svetlost vatre prosijavala joj je kroz kosu. Krećući se lagano kao tok vode, krenula je ka njemu dok je on i dalje ukočeno stajao na vratima. Klekla je pred njega, pritisnuvši svoje lice uz njegovu šaku. On spusti drugu šaku na njenu kosu i poče da je miluje. Sklopio je oči. Srce mu se kidalo. Kako je to moguće? "Gospodine, u velikoj sam opasnosti", prošaputa ona tihim glasom. Ali to nije bio Valentinin glas. On otvori oči i zagleda se u njeno lice podignuto ka njemu - tako lepo, tako slično Valentininom. Ali to nije bila ona. On preñe pogledom preko njene zlatne kose, glatke kože, senke izmeñu grudi, preko njenih golih ruku... a kada vide šta je držala u rukama - šta je pružala prema njemu pri sjaju vatre, prostreli ga munja. Bio je to zlatni pešak, koji je svetlucao dragim kamenjem - pešak iz Monglanske garniture! "Predajem se vama na milost i nemilost, sire", prošaputa ona. "Potrebna mi je vaša pomoć. Zovem se Katarina Grand - i dolazim iz Indije..."

20. CRNA KRALJICA

Der Holle Rache kocht in meinem Herzen Tod und Verzweiflung flammet um mich her!... Verstossen sei auf evig, verlassen sei auf evig, Zertrummert sei'n auf evig alle Bande der Natur. (Osveta pakla ključa u mom srcu, smrt i očajanje plamte oko mene!... Zbačene su zauvek, napuštene zauvek, Prekinute zauvek sve veze Prirode.) 'Kraljica noći', 'Čarobna frula' Emanuel Šikaneder i Vofgang Amadeus Mocart ALŽIR, JUN 1973. Znači, to je bila Mini Renselas - gatara. Sedeli smo u njenoj sobi sa mnogobrojnim francuskim prozorima preko kojih se spuštala zavesa od vinove loze koja je zaklanjala pogled na dvorište. Povorka žena pod velovima donela je hranu iz kuhinje i poslužila je na niskom bronzanom stolu, a zatim nestala isto onako tiho kao što je i došla. Lili, koja se sručila na gomilu jastuka razmeštenih po podu, štrpkala je nar. Ja sam sedela pored nje, duboko zavaljena u marokanskoj kožnoj stolici i žvakala kolačić od


kivija i draguna. A preko puta mene, na divanu se s podignutim nogama, opružila Mini Renselas. Najzad sam je pronašla - gataru koja me je pre šest meseci uvukla u ovu opasnu igru. Ženu sa mnogo lica. Nimovu prijateljicu, ženu bivšeg konzula. Trebalo je da me zaštiti ako zapadnem u neprilike. Ako je verovati Terezi, bila je veoma omiljena u gradu. Solarinu je ona bila poslovna veza. Mordekaju saveznik i stara prijateljica. Ali za onoga ko je slušao El-Marada, ona je takoñe bila Mokhfi Mokhtar Kazbaha - žena koja je posedovala figure Monglanske garniture. Razni ljudi su je različito videli, ali sve se svodilo na jedno. "Vi ste crna kraljica", rekoh. Mini Renselas se tajanstveno osmehnu. "Dobro došla u igru", odvrati ona. "Na to se, znači, odnosila ona žvaka o pikovoj dami!" povika Lili, uspravivši se na jastucima. "Ona je igrač, što znači da zna poteze!" "Glavni igrač", složih se, i dalje proučavajući Mini. "Ona je gatara s kojom mi je tvoj deda udesio sastanak. A ako ne grešim, ona o ovoj igri zna mnogo više od pukih poteza." "U pravu si", složi se Mini, i dalje se osmehujući poput češirskog mačka. Neverovatno kako je svaki put kada bih je videla izgledala drugačije. Odevena u svetlucavu srebrnu odeću, sedeći naspram tamnozelenog divana, mlečno bele kože, izgledala je mnogo mlaña nego prošlog puta kada sam je videla - kada je igrala u bistrou. A sasvim drugačije od gatare sa šljokicama i naočarima od nosorogovog roga, od starice koje je hranila ptice ispred Ujedinjenih Nacija, sva uvijena u crno. Bila je kao kameleon. Ko je ona bila, u stvari? "Konačno si došla", primeti ona dubokim, hladnim glasom koji me podseti na vodu koja teče. Ponovo sam uočila trag naglaska koji nisam znala gde da smestim. "Toliko sam te dugo čekala. Ali sada mi možeš pomoći..." Strpljenje me je izdavalo. "Ja vama da pomognem?" upitah. "Čujte, gospoño, nisam od vas tražila da me 'izaberete' za ovu igru. Ali sam vas pozvala i vi ste se odazvali, upravo onako kako stoji u vašoj pesmi. Sada biste mogli da mi 'pokažete velike i tajne stvari za koje ne znam'. Jer već mi je pomalo dosta ove tajanstvenosti i intriga. Pucali su u mene, jurila me tajna policija, maltene sam prisustvovala ubistvu dvojice ljudi. Lili traže imigracione vlasti i velika je verovatnoća da će završiti u alžirskom zatvoru - i sve to zbog ove, nazovi, igre." Ostala sam bez daha posle ovog ispada, dok se moj glas i dalje odbijao o visoke zidove. Karioka je skočio u Minino krilo tražeći zaštitu, a Lili je samo zurila u njega. "Drago mi je što vidim da si srčana", hladno primeti Mini. Dok je milovala Karioku, mali izdajnik je preo u njenom krilu kao angorska mačka. "Meñutim, u šahu je mnogo važnije biti strpljiv, što ti može potvrditi i tvoja prijateljica Lili. Ja sam bila strpljiva veoma dugo, dok sam čekala na tebe. Mnogo sam rizikovala kada sam došla u Njujork, samo da bih te upoznala. Kazbah nisam pre


toga napuštala deset godina, od alžirske revolucije. U izvesnom smislu, ja sam ovdašnji zatvorenik. Ali ti ćeš me osloboditi." "Zatvorenik!" ponovismo Lili i ja uglas. "Meni se čini da ste veoma pokretni", dodadoh. "Ko vas sprečava da odete odavde?" "Ne 'ko' već 'šta'", ispravi me ona; posegnula je rukom da sipa čaj ne uznemirivši Karioku. "Pre deset godina nešto se dogodilo - nešto što nisam mogla da predvidim - što je narušilo delikatnu ravnotežu moći. Umro je moj muž i počela je revolucija." "Alžirci su 1963. izbacili Francuze", objasnih Lili. "Pravo krvoproliće." Okrenuvši se potom ka Mini, dodadoh: "Pošto su ambasade zatvorene, mora da ste se našli u škripcu, jer nigde drugde niste mogli da poñete sem kući u Holandiju. Vaša vlada je sigurno mogla da vas izvuče. Zašto ste još ovde? Revolucija se završila pre deset godina." Mini sa treskom spusti šoljicu. Zatim skloni Karioku u stranu i ustade. "Priklještena sam, kao zaostali pešak", reče ona kršeći prste. "Smrt moga muža i revolucija samo su uticale da se stanje još više pogorša, posle onoga što se desilo u leto 1963. Pre deset godina, u Rusiji, radnici su, popravljajući Zimski dvorac, pronašli odlomljeni deo table - deo table Monglanske garniture!" Lili i ja se uzbuñeno zgledasmo. To je već bilo nešto. "Fantastično", rekoh. "Ali otkud vi to sve znate? Sigurno nije bilo objavljeno na prvim stranama novina. I kakve veze ja imam s tim što ste vi u klopci?" "Slušaj i razumećeš!" povika ona, koračajući gore dole sa Kariokom za petama koji je sledio njenu srebrnu odoru. Stalno je pokušavao da dohvati rub koji mu je izmicao. "Da su se domogli cele table, imali bi trećinu formule!" Ona podignu rubove haljine van domašaja Kariokinih zubića i okrenu se prema nama. "Mislite na Ruse?" upitah. "Ali ako su oni na suprotnoj strani, kako to da ste se sprijateljili sa Solarinom?" Um mi je grozničavo radio. Rekla je trećinu formule. To znači da je znala koliko delova postoji! "Solarin?" ponovi Mini, nasmejavši se. "A šta mislite kako sam za sve to saznala? Šta mislite zašto sam njega izabrala za igrača? Šta mislite zašto mi je život u opasnosti - te moram ostati u Alžiru - i zašto ste mi vas dve toliko potrebne?" "Zato što Rusi imaju trećinu formule?" upitah. "Oni sigurno nisu jedini igrači u protivničkoj ekipi." "Nisu", složi se Mini. "Ali su zato oni ti koji su otkrili da ja imam ostatak!" Lili i ja smo ostale da izgaramo od uzbuñenja pošto je Mini izišla iz sobe da potraži nešto što je želela da nam pokaže. Karioka je skakutao unaokolo poput gumene lopte dok ga nisam blago poklopila stopalom. Lili je iz moje torbe izvukla portabl šahovsku tablu i postavila je na bronzani


sto, reñajući figure dok smo razgovarale. Pitala sam se ko su bili naši protivnici. Kako su Rusi saznali da je Mini igrač i šta je ona to imala što ju je držalo u stupici već deset godina? "Sećaš li se šta nam je Mordekaj kazao", reče Lili. "Rekao je da je bio u Rusiji i igrao šah sa Solarinom. To je bilo pre otprilike deset godina, zar ne?" "Tako je. Hoćeš da kažeš da ga je tada regrutovao kao igrača." "Ali kojeg?" pitala se Lili, pomerajući figure po tabli. "Kao konja!" povikah, iznenada se setivši. "Solarin se potpisao simbolom konja na poruci koju je ostavio u mom stanu!" "Znači, ako je Mini crna kraljica, onda smo mi svi članovi ekipe crnog - ti i ja, Mordekaj i Solarin. Momci sa crnim šeširima su dobri momci. Ako je Mordekaj odabrao Solarina, onda je Mordekaj možda crni kralj - što znači da je Solarin kraljev konj." "Ti i ja smo pešaci", brzo dodadoh. "A Sol i Fiske..." "Pojedeni pešaci", završi Lili moju rečenicu i skloni dva pešaka sa table. Pomerala je figure po tabli kao da igra dame, a ja sam pokušavala da pratim tok njenih misli. Ali nešto mi nije dalo mira još od trenutka kada sam shvatila da je gatara bila Mini. Sada sam razabrala šta je to. U ovu igru nije me, u stvari, uvukla Mini. Već Nim - sve vreme je to bio Nim. Da nije bilo njega, ne bih se ni potrudila da dešifrujem zagonetku, ne bih brinula o datumu svog roñenja, niti bi mi palo na pamet da smrt drugih ima ikakve veze sa mnom - i ne bi mi palo na pamet da krenem u potragu za figurama iz Monglanske garniture. Kada sam malo bolje razmislila, shvatila sam da je Nim, u stvari, sredio da potpišem ugovor sa Harijevom kompanijom - pre tri godine dok smo još oboje radili za TrostrukoM! Nim me je takoñe poslao kod Mini Renselas... U tom se trenutku Mini vratila u sobu, noseći veliku metalnu kutiju i malu knjigu sa kožnim povezom. Oboje je spustila na sto. "Nim je znao da ste vi gatara!" rekoh joj. "Još dok mi je 'pomagao' da dešifrujem poruku!" "Tvoj prijatelj iz Njujorka?" umeša se Lili. "Koja je on figura?" "Top", reče Mini, proučavajući stanje na Lilinoj tabli. "Svakako!" povika Lili. "On ostaje u Njujorku da čuva Kralja..." "Samo jednom sam srela Ladislausa Nima", reče mi Mini. "Kada sam ga izabrala za igrača, isto onako kao što sam izabrala i tebe. Iako te je toplo preporučio, nije imao pojma da sam došla u Njujork da te vidim. Morala sam da budem sigurna da si mi upravo ti potrebna, da poseduješ potrebne veštine." "Kakve veštine?" upita Lili, i dalje petljajući nešto oko figura. "Čak ne ume ni da igra šah." "Ali zato ti umeš", odvrati Mini. "Vas dve ćete biti izvrstan par." "Par?" povikah. Jedva sam čekala da se udružim sa Lili kao što vo žudi da ga


upregnu u jaram sa kengurom. Iako je očigledno mnogo bolje igrala šah od mene, kada je stvarnost bila u pitanju ona se razlivala po celoj tabli. "Znači, imamo kraljicu, konja, topa i gomilu pešaka", upade Lili, uperivši svoje sive oči u Mini. "Šta je sa protivničkom stranom? Kako stvari stoje sa Džoom Hermanoldom koji je pucao u moja kola, mojim ujakom Luelinom i njegovim drugarom trgovcem tepisima - kako se ono zvaše?" "El-Marad!" odvratih. Istog časa sam shvatila koju ulogu mora da je on igrao. Nije bilo teško - momak je živeo kao rak u planinama, nikada nikud nije išao, pa ipak je vodio poslove razgranate po celom svetu, a svi koji su ga znali, plašili su ga se i mrzeli ga... a i tragao je za figurama. "On je beli kralj", rekoh, pogañajući. Mini preblede. Zatim se skljoka na stolicu pored mene. "Upoznala si ElMarada?" upita ona, gotovo šapatom. "Pre nekoliko dana, u Kabilu", odvratih. "Izgleda da zna dosta o vama. Rekao mi je da se zovete Mokhfi Mokhtar, da živite u Kazbahu i da posedujete figure iz Monglanske garniture. Rekao je da ćete mi ih dati ako vam kažem da sam roñena četvrtog dana četvrtog meseca." "Znači da zna mnogo više no što sam mislila", primeti Mini, vidno uzbuñena. Izvadila je ključ i počela da otključava metalnu kutiju koju je malopre donela. "Ali očigledno postoji nešto što ne zna, jer inače ne bi dospela do njega. On ne zna ko si ti!" "Ko sam ja?" upitah potpuno zbunjena. "Ja nemam nikakve veze sa ovom igrom. Mnogo je ljudi roñeno istog datuma kao i ja - mnogo ljudi ima smešne črčkarije na šakama. Ovo je bez veze. Moram se složiti s Lili: ne vidim kako bih ja mogla da vam pomognem." "Ne želim da mi pomažeš", odlučno reče Mini, otvorivši kutiju dok je govorila. "Želim da zauzmeš moje mesto." Ona se nagnu preko table, odgurnu Lilinu ruku, podiže crnu kraljicu i pomeri je napred. Lili je zurila u figuru - u tablu. A onda me je odjednom ščepala za koleno. "Tako je!" povika ona, skačući po jastucima. Karioka iskoristi priliku da zgrabi prhku paštetu od sira svojim stinim zubima i da je odvuče u jazbinu ispod stola. "Shvataš? Na ovaj način crna kraljica može zadati šah belom i primorati kralja da krene napred - ali pri tom mora sebe istaći u prvi plan. Jedina figura koja je može zaštititi jeste ovaj odmakli pešak..." Pokušala sam da shvatim. Na tabli se osam crnih figura nalazilo na osam crnih polja, ostale su stajale na belima. A ispred svih, na kraju polovine beloga, nalazio se usamljeni crni pešak koga su štitili top i konj. "Znala sam da ćete biti odlične kao par", reče Mini, osmehnuvši se, "makar vam pružili samo pola šanse. Ovo je gotovo savršena rekonstrukcija dosadašnje Igre. Bar ove runde." Pogledavši u mene, ona dodade: "Zašto ne upitaš ovu unuku Mordekaja Rada koja je stožerna figura oko koje se trenutno ova partija


vrti?" Okrenuh se ka Lili koja se takoñe osmehivala, lupkajući po odmaklom pešaku svojim dugačkim, crvenim noktom. "Jedina figura koja može zameniti jednu kraljicu je druga kraljica", reče Lili. "A to si izgleda ti." "Kako to misliš?" upitah. "Mislila sam da sam ja pešak." "I jesi. Ali ako pešak preñe redove protivničkih pešaka i stigne do osmog polja na suprotnoj strani, može se preobraziti u koju god hoće figuru. Čak i u kraljicu. Kada ovaj pešak stigne do osmog polja, kraljičinog polja, on može zameniti crnu kraljicu!" "Ili je osvetiti", reče Mini dok su joj oči sijale poput dva komada ugljena. "Odmakli pešak prodire u Alžir - Belo ostrvo. Upravo kao što si prodrla na belu teritoriju, tako ćeš prodreti i u tajnu. Tajnu Osmice." Raspoloženje mi se iz trenutka u trenutak menjalo poput igle na barometru za vreme monsuna. Zar sam ja bila crna kraljica? Šta je to značilo? Iako je Lili istakla da se na tabli može naći više kraljica iste boje, Mini je rekla da sam ja ta koja će je zameniti. Da li je to značilo da je nameravala da napusti igru? Zatim, ako joj je bila potrebna zamena, zašto ne uzme Lili? Lili je na toj maloj portabl tabli postavila figure tako da odgovaraju stvarnim osobama i svaki njen potez odgovarao je stvarnim dogañajima. A ja sam bila pravi pacer za šah. Pa u čemu se onda sastojala moja veština? Pored toga, taj pešak je mogao biti pojeden pre no što stigne do izlaznog polja. Iako ostali pešaci više nisu mogli da ga pojedu, bilo je drugih figura koje su bile mnogo pokretnije. Čak sam i ja toliko znala o šahu. Mini je pred nas izvadila sadržaj kutije. Upravo je stala da odmotava debelu tkaninu i da je širi preko velikog bronzanog stola. Tkanina je bila tamnoplave boje, gotovo crna. Po njoj su bili razbacani komadići obojenog stakla - pojedini su bili okrugli, pojedini ovalni - i svi do jednog otprilike veličine četvrt centa. Tkanina je bila gusto izvezena čudnim crtežima nekom vrstom metalnog konca. Ličili su mi na znake zodijaka. Ali podsećali su na još nešto što mi je bilo na vrh jezika, na nešto poznato čega nisam mogla da se setim. U središtu tkanine bile su izvezene dve velike zmije koje su držale jedna drugu za rep. Obrazovale su broj osam. "Šta je ovo?" upitah, znatiželjno posmatrajući čudnu tkaninu. Lili je prišla bliže i prstima počela da prelazi preko tkanja. "Podseća me na nešto", reče ona. "Ovo je tkanina koja je prvobitno prekrivala Monglansku garnituru", odvrati Mini, pomno nas posmatrajući. "Bila je zakopana hiljadu godina zajedno sa figurama dok za vreme francuske revolucije opatice iz Monglanske opatije na jugu Francuske nisu iskopale i jedno i drugo. Potom je ova tkanina prošla kroz


mnoge ruke. Priča se da je poslata u Rusiju za vreme Katarine Velike, zajedno sa slomljenom tablom koju su, kako sam vam već rekla, pronašli." "Otkud to sve znate?" upitah, ne skidajući pogled sa tamnoplavog somota rasprostrtog pred nama. Tkanina Monglanske garniture - stara preko hiljadu godina, a netaknuta. Kao da je sijala nekim prigušenim sjajem na zelenkastoj svetlosti koja je prodirala kroz vitraže. "Kako ste došli do nje?" dodadoh, posegnuvši rukom ka kamenju koje je Lili već opipavala. "Znate", primeti Lili, "videla sam mnogo nesečenog dragog kamenja kod mog dede u radnji. Mislim da su ovi pravi!" "I jesu", odvrati Mini glasom od koga i protiv volje zadrhtah. "Sve što je u vezi sa ovom omraženom garniturom jeste stvarno. Kao što ste već otkrile, Monglanska garnitura krije formulu - formulu velike moći, moći zla za one koji shvate kako mogu da je iskoriste." "Zašto baš zla?" upitah. Ali bilo je nečeg u ovoj tkanini - ili se to meni možda samo činilo, ali ona kao da je odozdo osvetljavala Minino lice dok se naginjala nad njom pri nejasnom osvetljenju. "Pitanje bi trebalo da glasi, zašto nam je zlo potrebno?" ispravi me Mini hladnim glasom. "Ali ono je postojalo još mnogo pre no što je napravljena Monglanska garnitura. Isto kao i formula. Pogledajte malo pažljivije ovu tkaninu i shvatićete." Ona se nekako čudno, s gorčinom, osmehnu, dok nam je svima sipala čaj. Njeno prelepo lice odjednom je postalo nekako grubo i umorno. Po prvi put sam shvatila kakvu cenu joj je nametnula ova igra. Osetila sam da Karioka pljuje paštetu od sira po mojoj nozi. Izvukavši ga ispod stola, smestila sam ga na stolicu i nagnula se nad tkaninu kako bih je pomnije razgledala. Na nejasnoj svetlosti isticao se zlatni broj osam, zmije koje su se uvijale preko tamnoplavog somota nalik na iskrivljenu putanju komete po ponoćnom nebu. A oko njih bili su znaci - Mars i Venera, Sunce i Mesec, Saturn i Merkur... u tom sam trenutku shvatila. Uvidela sam njihovo drugo značenje! "To su elementi!" povikah. Mini se osmehnu i klimnu. "Zakon oktave", reče ona. Sada je sve imalo smisla. Ovi komadići nesečenog dragog kamenja i zlatni bodovi obrazovali su simbole koje su od pamtiveka podjednako koristili filozofi i naučnici za opisivanje najosnovnijih gradivnih opeka prirode. Tu su bili gvožñe i bakar, srebro i zlato - sumpor, živa, olovo i antimon - vodonik, kiseonik, soli i kiseline. Ukratko, sve što sadrži materiju, bilo živo bilo mrtvo. Počeh da koračam po sobi, razmišljajući; sve je polako dolazilo na svoje mesto. "Zakon oktave", počeh da objašnjavam Lili koja me je gledala kao da sam skrenula, "to je zakon na osnovu koga je nastao Periodični sistem elemenata. Otprilike 1860, pre nego što je Mendeljejev napravio svoj sistem,


Džon Njulends, engleski hemičar, otkrio je da će ako poreñamo elemente na osnovu porasta njihove atomske težine, svaki osmi elemenat biti neka vrsta ponavljanja prvog - isto kao osma nota u muzičkoj oktavi. Nazvao je to po Pitagorinoj teoriji jer je smatrao da su molekularna svojstva elemenata u istom meñusobnom odnosu kao i note u muzičkoj lestvici!" "I jesu li?" upita Lili. "Otkud da ja to znam?" odvratih pitanjem. "Sve što znam iz hemije jeste ono što sam naučila pre no što sam izbačena sa fakulteta, jer sam digla u vazduh laboratoriju za hemiju." "Dobro si zapamtila", reče Mini smejući se. "Sećaš li se još čega?" Šta ono beše? Stajala sam zagledana u tkaninu, a onda mi je sinulo. Talasi i čestice - česice i talasi. Na rubu pameti motalo mi se nešto o valentnosti i elektronskim omotačima. Ali Mini je već počela da priča. "Možda mogu da ti osvežim pamćenje. Ova formula je stara gotovo kao i sama civilizacija. Na njeno postojanje ukazuju zapisi od pre šest hiljada godina. Dozvolite da vam ispričam jednu priču..." Utonuh u stolicu pored nje, a Mini se nagnu napred i poče prstima da sledi liniju broja osam. Kada je započela priču, kao da je utonula u trans. "Pre šest hiljada godina duž velikih svetskih reka - Nila, Ganga, Inda i Eufrata - već su postojale napredne civlizacije. Upražnjavale su tajne veštine iz kojih će se kasnije iznedriti i religija i nauka. Te tajne veštine bile su toliko tajne da su ljudi celog života morali da čekaju da bi bili upućeni u njih - da bi bili upoznati sa njihovim pravim značenjem. Obred upućivanja često je bio okrutan, a ponekad i smrtonosan. Tradicija ovog obreda sačuvala se do naših dana; još se javlja u katoličkoj Velikoj misi, u kabalističkim obredima, u ceremonijama Ružokrstaša i Slobodnih zidara. Ali značenje koje se krije iza te tradicije je izgubljeno. Ti obredi nisu ništa drugo do ponavljanje procesa formule za koju je znao još drevni čovek; to ponavljanje mu je omogućavalo da znanje prenese kroz jedan čin. Jer ono se nije smelo zapisati." Mini me osmotri svojim tamnozelenim očima, kao da pogledom traži nešto skriveno duboko u meni. "Feničani su razumeli taj obred. Isto kao i Grci. Čak je i Pitagora zabranio svojim sledbenicima da tu formulu zapišu, jer se verovalo da je veoma opasna. Mavari su počinili veliku grešku kada su se oglušili o ovu zapovest. Oni su u Monglansku garnituru uneli njene simbole. Iako je formula šifrovana, svako ko doñe u posed svih delova mogao bi na kraju da dokuči i njeno puno značenje ne prošavši pri tom kroz obred posvećenja koji primorava nove članove da se zakunu da je neće upotrebiti ni za šta zlo, pa makar bili stavljeni na samrtne muke. Arapi su zemlje u kojima je nastala ova skrivena nauka - u kojima se rascvetala - nazvali po bogatom crnom blatu koje su svakog proleća na njihove


obale nanosile reke što su za njih život značile, u vreme kada se upražnjavao ovaj obred. Nazvali su ih 'Al-Khem', Crne Zemlje. A tajna nauka je nazvana 'AlKhemie' - Crna Umetnost." "Alhemija?" upita Lili. "Mislite na ono - pretvaranje slame u zlato?" "Da, na umetnost pretvaranja", odvrati Mini sa čudnim osmehom na usnama. "Tvrdili su da mogu pretvoriti osnovne metale kao što su kalaj i bakar u retke kao što su srebro i zlato - i još mnogo toga." "Šalite se", reče Lili. "Hoćete da kažete da smo proputovale na hiljade milja i prošle kroz sve ovo da bismo na kraju otkrile kako je tajna ove garniture gomila lažne magije koju su skovali primitivni sveštenici?" Nastavila sam da proučavam tkaninu. U glavi poče da mi se pali neka svetiljkica. "Alhemija nije magija", obavestih je, počevši da se uzbuñujem. "Hoću da kažem da ona to nije bila u početku - već su je tek nedavno proglasili za magiju. Ona, u stvari, predstavlja začetak moderne hemije i fizike. Njome su se bavili svi srednjevekovni naučnici, pa čak i oni potonji. Galilej je pomagao vojvodi od Toskane i papi Urbanu osmom u njihovim jednostavnim eksperimentima. Majka Johana Keplera umalo nije spaljena na lomači kao veštica jer ga je podučavala mističnim tajnama..." Mini je klimala glavom dok sam ja i dalje koračala. "Kažu da je Isak Njutn više vremena provodio petljajući sa hemikalijama u svojoj laboratoriji u Kembridžu nego pišući Principiau Mathematicau. Paracelzus je možda bio mistik, ali on je, ujedno i otac moderne hemije. Mi, u stvari, u modernom hemijskim postrojenjima koristimo alhemijska načela koja je on otkrio. Zar ne znaš kako se proizvode plastika, asfalt i sintetička vlakna iz nafte? Hemičari razbijaju molekule, razdvajaju ih pomoću toplote i katalizatora upravo onako kako su drevni alhemičari tvrdili da i oni to rade kada živu pretvaraju u zlato. Ali postoji jedan problem s ovom pričom." "Samo jedan?" upita uvek skeptična Lili. "Pre šest hiljada godina u Mesopotamiji nisu imali akcelerator čestica - niti su u Palestini imali postrojenja za razbijanje molekula. Njihov krajnji domet bilo je pretvaranje bakra i mesinga u bronzu." "Možda", odvrati staloženo Mini. "Ali ako ti drevni žreci nauke nisu posedovali retku i opasnu tajnu, zašto su je onda obavili velom misterije? Zašto su pre posvećenja morali ceo život da provedu u učenju, čemu je služila litanija zakletvi i obećanja, kultni obred bola i opasnosti, pre no što bi se neko primio u Red..." "Skrivenih Izabranika?" upitah. "Tajnih Odabranih?" Mini se nije nasmešila. Pogledala je prvo u mene, pa u tkaninu. Prošlo je dosta vremena pre no što je ponovo progovorila, a kada je to učinila njen se glas zario u mene poput noža. "Osmice", izusti ona tiho. "Onih koji su u stanju da čuju muziku sfera."


Klik. I poslednji delić našao se na svom mestu. Sada mi je postalo jasno zašto je Nim preporučio mene, zašto mi je Mordekaj smestio, a Mini me "odabrala". Ne zbog moje sjajne ličnosti, datuma mog roñenja ili črčkarije na mom dlanu mada su želeli da u to poverujem. Ovde reč nije bila o misticizmu, već o nauci. A muzika je bila nauka - starija od akustike, koju je studirao Solarin, ili fizike, Nimove specijalnosti. Pošto sam diplomirala muziku, ja sam to znala. Nije ona slučajno u Pitagorinim predavanjima bila podjednako zastupljena kao i matematika i astronomija. On je svoje učenike učio da zvučni talasi peru Vaseljenu, obuhvatajući sve što postoji, od najvećeg do najmanjeg. Nije bio daleko od istine. "Talasi su ti koji sprečavaju molekul da se raspadne - talasi pokreću elektron od jednog do drugog omotača, menjajući mu valantnost kako bi mogao da stupi u hemijske reakcije sa drugim molekulima." "Upravo tako", uzbuñeno potvrdi Mini. "Svetlosni i zvučni talasi tvore Vaseljenu. Znala sam da ti predstavljaš pravi izbor. Već si na dobrom tragu." Ovako rumena u licu ponovo je izgledala mlada i opet sam pomislila da je još nedavno morala biti prava lepotica. "Ali i naši neprijatelji su na tragu", dodade ona. "Već sam vam rekla da postoje tri dela formule. Prvi deo je tabla, koja je sada u rukama protivnika; drugi je tkanina koja se nalazi pred vama. Treći, središnji deo formule zabeležen je u figurama." "Mislila sam da su one kod vas", umeša se Lili. "Posedujem na okupu najveći broj od vremena kada je garnitura prvi put iskopana - dvadeset figura sklonila sam u različita skrovišta, nadajući se da ih niko neće pronaći u narednih hiljadu godina. Ali prevarila sam se. Kada su Rusi jednom naslutili da su te figure kod mene, snage belog su odmah posumnjale da bi neke mogle biti ovde u Alžiru gde živim. I na moju veliku nesreću bili su u pravu. El-Marad okuplja svoje snage. Verujem da ovde ima emisare koji će se uskoro okomiti na mene tako da više neću moći da iznesem figure iz zemlje." Znači, to je mislila kada je rekla da El-Marad ne zna ko sam ja! Svakako izabrao je mene za svog emisara, ne shvatajući da me je druga strana već odabrala. Ali bilo je još stvari koje je trbalo da saznam. "Znači, vaše figure su ovde u Alžiru?" upitah. "Ko ima ostale? El-Marad? Rusi?" "I oni imaju neke, ali ne znam koliko ", odvrati ona. "Ostale su raštrkane ili izgubljene posle francuske revolucije. Mogu se nalaziti bilo gde - u Evropi, na Dalekom Istoku, čak i u Americi - i možda nikada više neće biti pronañene. Život sam provela skupljajući one koje su sada u mom posedu. Neke su skrivene na sigurnom u drugim zemljama, ali od njih dvadeset, osam je sklonjeno u pustinji - u Tasiliju. Morate se domoći tih osam i doneti mi ih pre no što bude kasno." Lice joj je još bilo rumeno od uzbuñenja kada me je ščepala za ruku. "Polako", rekoh. "Čujte, Tasili je preko hiljadu milja udaljen odavde. Lili je u


zemlji ilegalno, a mene čeka neodložan posao. Zar to ne može da pričeka dok..." "Ništa ne može biti hitnije od onoga što tražim od tebe!" povika ona. "Ako se ne domogneš tih figura, mogle bi pasti u tuñe ruke. Život bi mogao postati nemoguć na ovom našem svetu. Zar ne shvataš logički nastavak takve jedne formule?" Shvatila sam. Postojao je još jedan proces koji je koristio pretvaranje elemenata - stvaranje transuranskih elemenata. Elemenata koji imaju veću atomsku težinu od urana. "Hoćete da kažete da bi neko pomoću te formule mogao da skuva plutonijum?" stadoh da nagañam. Sada sam razumela zašto je Nim kazao da je za nuklearnog fizičara najvažnije da prouči etiku. I shvatila sam zašto se Mini žurilo. "Nacrtaću vam kartu", nastavila je Mini, kao da je naš pristanak bio već gotova stvar. "Zapamtićete je, a ja ću je potom uništiti. Postoji još nešto što želim da vam dam, dokumenat od velike važnosti, velike vrednosti." Pružila mi je knjigu sa kožnim koricama, umotanu upletenim nitima koju je donela zajedno sa tkaninom. Dok je crtala kartu, u tašni potražih makazice za nokte i presekoh niti. Knjiga je bila mala - veličine kakve debele sveske - i veoma stara, što se moglo zaključiti već na prvi pogled. Korice su bile od meke marokanske kože, izlizane i prekrivene oznakama koje kao da su bile utisnute vrućim železom umesto da upotrebi voštani pečat, neko je pečat utisnuo u kožu - pečat u obliku osmica. Osetih neku jezu dok sam ih posmatrala. Zatim presekoh krute niti i knjiga se otvori. Bila je ručno povezana. Hartija prozirna poput kožice luka, ali glatka i beličasta poput tkanine - toliko tanka da mi je odmah postalo jasno kako knjiga sadrži mnogo više stranica no što sam u prvi mah pomislila, možda šest do sedam stotina, ispisanih rukom. Tipičnim, sitnim, gustim, kitnjastim, staromodnim rukopisom kakav se dopadao Džonu Henkoku. Pošto su listovi bili ispisani sa obe strane, mastilo je prodrlo kroz tanku hartiju, što je još više otežavalo čitanje. Ali ipak sam počela da čitam. Tekst je bio ispisan na starofrancuskom, tako da neke reči nisam mogla da prepoznam, ali ubrzo sam shvatila poruku. Dok se Mini u pozadini došaptavala sa Lili, objašnjavajući joj pojedinosti sa karte, osetila sam neku hladnoću oko srca i obuzeo me je strah. Sada sam znala odakle je saznala sve ovo što nam je ispričala. "Cette Anno Dominii Mille Sept Cent Quatre-Vingt-Treize, au fin de Juin a Tassili n'Ajjer Saharien, je devient de racontre cette histoire. Mirelle ai nun, si suis de France..." Pošto sam počela naglas da čitam, odmah i prevodeći, Lili je podigla pogled i lagano počela da shvata šta ja to čitam. Mini je sedela ćutke, kao da je zapala u


trans. Kao da je čula glas koji je doziva iz divljine, iz nejasnih magli vremena glas koji je premošćivao milenijume. U stvari, nije prošlo još ni dve stotine godina od kada je taj dokument bio napisan: Ove godine 1793, počeh da čitam, u mesecu junu u Tasiliju n'Ajjeru, u Sahari, počinjem da pričam ovu priču. Zovem se Mirela i dolazim iz Francuske. Pošto sam osam godina mladosti provela u Monglanskoj opatiji u Pirinejima, prisustvovala sam puštanju u svet velikog zla - zla koje sada počinjem da shvatam. Zapisaću ovu priču o njemu. Zovu je Monglanska garnitura, a priča počinje sa Karlom Velikim, silnim kraljem koji je sagradio našu opatiju...

21. IZGUBLJENI KONTINENT

Posle putovanja od deset dana nailazi se na slani brežuljak, izvor i nenastanjeno područje. Pored ovoga uzdiže se planina Atlas, u obliku vitke kupe, toliko visoka da kažu kako se njen vrh ne može videti ni leti ni zimi jer je večito obavijen oblacima. Domoroci su po ovoj planini dobili ime "Atlantinjani", a oni je zovu "Nebeski stub". Priča se da se ti ljudi ne hrane živim stvorovima i da nikada ne sanjaju. Ljudi Peščanog pojasa, 'Istorija' (454. pre n. e.), Herodot Dok se Lilin veliki korniš spuštao niz Erge na putu ka oazi kod Gardaje, ugledala sam beskrajne milje tamnocrvenog peska koji se odatle prostirao u svim pravcima. Geografija Alžira na karti izgleda krajnje jednostavna: Alžir podseća na pehar postavljen naopako. Kroz grlić na dnu, na granici sa Marokom kao da je isticala voda u obližnje zemlje zapadne Sahare i Mauritaniju. Drška se sastojala iz dva dela: pedeset milja širok potez navodnjavanog tla duž severne obale i planinske trake dugačke tri stotine milja nešto južnije od prvog poteza. Ostatak zemlje - gotovo milion kvadratnih milja - sačinjavala je pustinja. Lili je vozila. Putovale smo već pet časova i prešle trista šezdeset milja oštrih planinskih zavoja na putu ka pustinji; Karioka se zbog ovog našeg junaštva zavukao pod sedište i cvileo. Zavoje uopšte nisam primećivala. Bila sam suviše zaokupljena prevodeći naglas dnevnik koji nam je Mini dala - priče o mračnoj tajni, nastanku Terora u Francuskoj, a ispod svega toga dvestogodišnja potraga francuske opatice Mirele za tajnom Monglanske garniture. Ista potraga u koju smo se i nas dve upustile.


Sada je bilo jasno kako je Mini saznala istoriju garniture - njenu tajanstvenu moć, kako je otkrila da se u njoj krije formula i da figurama predstoji smrtonosna igra. Igra koja se nastavljala iz pokolenja u pokolenje vrbujući igrače isto onako kao što smo Lili i ja, Solarin i Nim - a možda i sama Mini - bili uvučeni u nju. Ta se igra odvijala upravo na ovom terenu kojim smo se sada kretali. "Sahara", rekoh, podigavši pogled sa knjige kada smo počele da se spuštamo u Gardaju. "Znaš li ti da ovo nije uvek bila najveća pustinja na svetu. Pre mnogo miliona godina, Sahara je bila najveće svetsko more na kopnu. Tako su nastali sva ta sirova nafta i tečan prirodni gas - sićušne morske životinje i biljke su se raspale i pretvorile u gasove. Alhemija prirode." "Ma nemoj?" suvo prokomentarisa Lili. "E pa, moj pokazivač goriva kazuje da moramo negde stati i sipati malo tih morskih oblika života. Mislim da će biti najbolje da to uradimo u Gardaji. Na Mininoj karti nisam primetila baš puno gradova duž našeg puta." "Nisam je videla", primetih, misleći na kartu koju je Mini nacrtala i odmah potom uništila. "Nadam se da imaš dobro pamćenje." "Ja sam šahistkinja", odvrati Lili kao da to sve objašnjava. "Ovaj grad, Gardaja, nekada se zvao Kardaja", primetih, vrativši se dnevniku. "Naša prijateljica Mirela izgleda da se ovde zaustavila 1793. godine." Nastavih da čitam: I stigosmo u mesto Kardaju, koje je dobilo ime po berberskoj boginji Kar Mesec - koju su Arapi zvali "Libija" - mokra od kiše. Vladala je kopnenim morem koje se protezalo od Nila do Atlantskog okeana; njen sin Feniks osnovao je Fenićansko carstvo; priča se da joj je otac bio sam Posejdon. U svakoj zemlji ima drugačije ime: Ištar, Astarte, Kali, Sibela. Iz nje izvire sav život kao iz mora. U ovoj zemlji zovu je Bela Kraljica. "Blagi Bože", reče Lili, pogledavši me kada je usporila da bi skrenula za Gardaju. "Hoćeš da kažeš da je ovo mesto dobilo ime po arhenemezis? Možda ćemo se spustiti na belo polje!" Toliko smo se zadubile u prelistavanje dnevnika, tražeći nove podatke da nisam ni primetila tamnosivi reno iza nas, dok mu kočnice nisu zaškripale da bi sa glavnog puta skrenuo za nama ka Gardaji. "Zar ta ista kola nismo već negde videli?" upitah Lili. Ona potvrdno klimnu, ne skidajući pogled s puta. "U Alžiru", odvrati ona mirno. "Bila su parkirana tri mesta od nas na ministarskom parkiralištu. Unutra su bila ista ova dva momka; prestigli su nas u planinama pre možda jednog sata, tako da sam ih dobro pogledala. Od tada se ne odvajaju od nas. Misliš li da naš prijatelj Šarif ima neke veze s ovim?"


"Ne", odvratih, posmatrajući ih u bočnom ogledalu. "To su ministarska kola." Znala sam i ko ih je poslao. Bila sam uznemirena još od kada smo napustili Alžir. Posle razgovora sa Mini u Kazbahu nazvala sam Kamela iz javne telefonske govornice na trgu kako bih ga obavestila da ću nekoliko dana biti odsutna. Pobesneo je. "Jesi li poludela?" stao je da se dere; veza je bila ionako slaba. "Dobro znaš da je stanje trgovačkog modela u ovom času za mene kritično! Najkasnije do kraja nedelje moram imati te brojke! Taj tvoj projekat mora biti što je pre moguće završen." "Brzo se vraćam", rekoh. "Uostalom, sve sam uradila. Sakupila sam podatke iz svih zemalja iz kojih si želeo i većinu sam unela u kompjutere u Sonatraku. Mogu ti ostaviti listu sa uputstvima za programe - svi su gotovi." "Gde se trenutno nalaziš?" prekide me Kamel; imala sam osećaj da će kroz liniju skočiti na mene. "Prošlo je jedan. Trebalo je odavno da si na poslu. Na svom mestu na parkiralištu zatekao sam onaj smešni auto i poruku. A upravo u ovom trenutku Šarif je pred mojim vratima i traži tebe. Kaže da se baviš krijumčarenjem automobila, da skrivaš ilegalne imigrante - i još nešto o nekom opakom psu! Da li bi, molim te, bila ljubazna da mi objasniš šta se dogaña?" Divno. Ako naletim na Šarifa pre no što obavim ovaj zadatak, naći ću se u sosu. Morala sam Kamela da uputim u stvari - bar delimično. Ponestajalo mi je saveznika. "U redu", pristadoh. "Jedna moja prijateljica je u nevolji. Došla je da me poseti, ali joj na vizu nije udaren pečat." "Njen se pasoš nalazi na mom stolu", kipteo je Kamel od besa. "Šarif ga je doneo. Ona čak ni nema vizu!" "To je stvar tehničke prirode", brzo rekoh. "Ona ima dvojno državljanstvo još jedan pasoš. Možeš tako srediti stvari da ispadne kao da je u zemlju ušla legalnim putem. Napravićeš od Šarifa budalu..." Kamelov glas je postajao sve slabiji. "Nije mi cilj, gospoñice, da od šefa tajne policije pravim budalu!" A onda kao da je malo smekšao. "Iako se to protivi mom zdravom razumu, pokušaću da pomognem. Slučajno znam ko je mlada dama. Poznavao sam njenog dedu. Bio je blizak prijatelj moga oca. U Engleskoj su zajedno igrali šah." Vidi, vidi - ovo postaje sve zamršenije! Mahnuh Lili, koja pokuša da se ugura u telefonsku kabinu i prisloni uvo uz slušalicu. "Tvoj otac je igrao šah sa Mordekajem?" ponovih. "Da li je bio ozbiljan igrač?" "Zar mi svi to nismo?" odvrati zagonetno Kamel. Trenutak je ćutao; kao da je razmišljao. Kada je ponovo progovorio, Lili se pored mene ukočila, a ja sam osetila buru u stomaku. "Znam šta planirate. Posetile ste je, je li tako?"


"Koga to?" pokušah krajnje naivno da upitam. "Ne pravi se blesava. Ja sam ti prijatelj. Znam šta ti je El-Marad kazao znam za čim tragaš. Draga moja devojčice, igraš opasnu igru. Ti ljudi su ubice, svi odreda. Nije teško pogoditi kuda si se uputila - čuo sam glasine o tome šta je tamo skriveno. Zar ti nije palo na pamet da će te Šarif tamo takoñe potražiti kada otkrije da te nema?" Lili i ja smo zurile jedna u drugu preko slušalice. Da li je ovo trebalo da znači da je i Kamel igrač? "Pokušaću da vas pokrijem", nastavi on, "ali očekujem da se vratiš do kraja nedelje. Šta god radila, nemoj se ranije ni pojavljivati u blizini svoje ili moje kancelarije - i ne pokušavaj ništa preko aerodroma. Ako se ukaže potreba da me obavestiš o nečemu što je u vezi sa tvojim... projektom... biće najbolje da to učiniš preko centralne pošte." Po boji njegovog glasa pogodila sam šta je pod time mislio: svu korespodenciju treba da obavljam preko Tereze. Mogla sam kod nje da ostavim Lilin pasoš i uputstva za OPEK pre no što krenemo. Pre no što smo završili razgovor Kamel mi je poželeo sreću i dodao: "Probaću da pazim na tebe što je moguće bolje. Ali ako se uvališ u neku pravu nevolju, moraćeš sama da se snalaziš." "Zar to svi ne činimo", odvratih, nasmejavši se. Zatim sam citirala ElMarada: "El-safar Zafar!" Putovati znači pobeñivati. Nadala sam se da će se ta stara arapska poslovica pokazati tačnom, ali nisam bila baš ubeñena u to. Kada sam spustila slušalicu, osećala sam se kao da sam prekinula i poslednju vezu sa stvarnošću. Bila sam sigurna da je Kamel poslao ova ministarska kola koja su lagano ušla za nama u Gardaju. Verovatno su to bili stražari koje je poslao da nas štite. Ali nismo mogli da ih vučemo za sobom u pustinju. Morala sam nešto da smislim. Nisam poznavala ovaj deo Alžira, ali sam znala da je grad Gardaja, kome smo se približavale, predstavljao jedan od pet poznatih Pentapolisa, ili "Pet gradova M'zaba." Dok je Lili kružila unaokolo tražeći benzinsku pumpu, posmatrala sam raspored grada naspram purpurnih, ružičastih i crvenih stena koje su nas okružavale, nalik na kakvu formaciju kristalnih stena koja se izdigla iz mora. To su bili gradovi koje su pominjali u svakoj knjizi o pustinji. Kurbizije je kazao da se oni drže "prirodnog ritma života". Frenk Lojd Rajt ih je nazivao najlepšim gradovima na svetu, a boju njihovih struktura od crvenog peska "bojom krvi - bojom stvaranja." Ali francuska opatica Mirela imala je u svom dnevniku o njima da kaže još nešto mnogo zanimljivije: Te gradove su pre hiljadu godina osnovali Ibaditi - "Oni koje je zaposeo Bog" - koji su verovali da je njima ovladao duh čudne Boginje Meseca, te su ih i


nazvali po njoj: Blistava, Melika - Kraljica... "Sranje", reče Lili, zaustavivši se kod benzinske pumpe. Kola koja su nas pratila nastaviše dalje, napraviše zaokret u obliku slova "U" i vratiše se po gorivo. "Nalazimo se usred nedoñije sa dve budale na vratu, ispred nas je milion milja peska, pojma nemamo šta tražimo, a to nećemo znati ni kada ga pronañemo." Morala sam da se složim sa ovim njenim sumornim zaključkom. Ali stvari će se uskoro još više pogoršati. "Biće najbolje da uzmem nešto više benzina", reče Lili, iskočivši iz auta. Izvadila je snop novčanica i kupila dve kante od po pet galona benzina i još dve sa vodom, dok je momak na pumpi punio rols do ivice. "Šta će ti to", upitah je, pošto je smestila rezerve u prtljažnik. "Put za Tasili prolazi kroz naftno polje Hasi-Mesaoud. Celim putem protežu se tornjevi i plinske cevi." "Ali ne i putem kojim mi idemo", obavesti me ona, upalivši motor. "Trebalo je da bar baciš pogled na onu kartu." Odjednom osetih mučninu u dnu želuca. Odavde su samo dva puta vodila za Tasili. Jedan se prostirao na istok kroz naftna polja do Ourgla, zatim se spuštao na jug i izbijao na vrh te oblasti. Čak je i taj put gotovo sve vreme zahtevao pogon na četiti točka. A onaj drugi, možda čak dvostruko duži, prolazio je kroz ogoljenu, jalovu ravnicu Tidikelt - jedan od najsuvljih, najopasnijih delova pustinje, gde je put bio označen trideset stopa visokim motkama kako bi ga mogli otkopati kada nestane, što se često dešavalo. Korniš je možda izgledao kao tenk, ali nije imao gusenice potrebne za prelazak preko dina. "Ne misliš to valjda ozbiljno", stadoh da uveravam Lili dok se ona izvlačila sa benzinske pumpe; naši pratioci krenuli su odmah za nama. "Zaustavi kod najbližeg restorana. Moramo da porazgovaramo." "I da napravimo strateški plan", složi se ona, bacivši pogled prema retrovizoru. "Uhvatila me je nervoza zbog ovih momaka." Na kraju Gardaje pronañosmo jedan mali restoran. Pošto smo se parkirale, prošle smo kroz hladni pab i ušle u unutrašnje dvorište, u kome su suncobrani pored stolova i žilave palme urmi bacale senke pri večernjem crvenom sjaju. Svi stolovi bili su slobodni - bilo je tek šest časova popodne - ali ipak sam uspela da pronañem kelnera i da naručim sirovo povrće i tadjine, jako začinjen jagnjeći ragu sa kuskusom. Lili je već bockala sirovo povrće u ulju kada su stigli naši pratioci i diskretno se smestili malo podalje od nas. "Imaš li kakav predlog kako da se otarasimo ovih tikvana?" upita Lili, ubacivši komad jagnjetine "a la tadjine" u Kariokina usta; kučence joj se baškarilo u krilu.


"Porazgovarajmo prvo o putu!" rekoh. "Pretpostavljam da odavde do Tasilija ima nekih četiri stotine milja. Ali ako krenemo južnim putem, biće osam stotina; ako poñemo tim putem imaćemo problema i sa hranom i gorivom pošto u tom delu ima malo gradova i daleko su jedan od drugoga - dok u izobilju ima samo peska." "Osam stotina milja je sitnica", odvrati Lili. "Sve je ravno. S mojom vožnjom stići ćemo pre jutra." Zatim je puknula prstima kelneru i naručila šest velikih boca "Ben Harouna", kisele vode sa juga. "Uostalom, jedino tim putem možemo stići tamo gde smo naumile. Ne zaboravi da sam ja ta koja je upamtila kartu." Pre no što sam stigla da prigovorim, bacila sam pogled prema baštenskom ulazu i prigušeno kriknula. "Ne osvrći se", promrmljah, "stigli su novi gosti." Dva kršna momka upravo su prošla kroz zavesu od nanizanih perli i uputila se preko dvorišta sa palmama u nameri da sednu što bliže nama. Ovlaš su nas okrznuli pogledom, ali zato Kamelovi poslanici s naše druge strane nisu skidali pogled s njih. Prvo su dobro osmotrili pridošlice, a zatim se zgledali i meni je bilo jasno zašto. Jednog od ovih delija videla sam poslednji put na aerodromu kako miluje pištolj, a drugi me je povezao iz bistroa one noći kada sam stigla u Alžir - poklon tajne policije. "Šarif ipak nije zaboravio na nas", obavestih Lili, uzimajući novi zalogaj. "Lica nikada ne zaboravljam, a možda ih je upravo i odabrao zbog toga. Obojica su me ranije već videla." "Ali nisu mogli da nas slede na onom praznom putu", ostade ona uporna. "Primetila bih ih isto kao i one druge." "Praćenje s nosom nabijenim u zemlju izišlo je iz mode zajedno sa Šerlokom Holmsom", primetih. "Hoćeš da kažeš da su nam nešto prikačili za kola - nešto kao radar!" prošaputa ona svojim promuklim glasom. "Kako bi mogli da nas slede, a mi da ih ne vidimo!" "Bingo, dragi moj Votsone", rekoh tihim glasom. "Zabavi ih dvadesetak minuta, a ja ću pronaći bubicu i oduvati je. Elektronski ureñaji su mi slabost." "Znam i ja neke tehnike", šapnu mi Lili i namignu. "Izvini me načas, idem da napuderišem nos." Ustala je i razvukla usta u osmeh, a zatim mi ubacila Karioku u krilo. Grmalj koji je upravo ustao da krene za njom zastade kada ona glasno upita kelnera, koji se nalazio na drugom kraju sale, gde se nalaze "les toilettes". Grmalj se vrati na mesto. Sve vreme sam se rvala sa Kariokom kome se izgleda tadjine veoma dopao. Kada se Lili konačno vratila, zgrabila ga je i gurnula u moju torbu, zatim smo podelile teške boce sa vodom i uputile se ka vratima. "Šta se dešava?" prošaputah. Svi koji su nam pravili društvo za večerom žurno su stali da plaćaju račune dok smo mi odmicale. "Dečja posla", izgovori ona kada se uputismo ka kolima. "Čelična turpija za


nokte i kamen. Probušila sam creva za dovod goriva i gume - napravila sam male rupe, tako da im benzin i vazduh lagano isteknu. Provozaćemo ih malo po pustinji da se izduvaju, a onda će poljubiti put." "Jednim udarcem dve muve", primetih radosno, dok smo ulazile u korniš. "Odlično si to obavila!" Ali dok smo izlazile na ulicu primetila sam da je oko nas bilo parkirano još desetak automobila, koji su verovatno pripadali osoblju ovog restorana ili obližnjih kafea. "Kako si znala koji od ovih pripada tajnoj policiji?" "Nisam." Lili mi uputi šeretski osmeh i krenu niz ulicu. "Da se obezbedim, sve sam ih izbušila." Pogrešila sam kada sam pretpostavila da je pred nama, ako krenemo južnim putem, osam stotina milja. Na preciznom znaku na izlazu iz Gardaje, na kome su se mogle naći razdaljine svih mesta južno od grada (nije ih bilo baš mnogo), pisalo je da do Djaneta na južnoj kapiji Tasilija ima 1637 kilometara - što je preko hiljadu milja. Iako je Lili nameravala brzo da vozi, pitala sam se šta će biti kada siñemo sa autoputa? Kao što je Lili predvidela, Kamelovi telohranitelji ostali su bez prevoza posle otprilike jednog časa, prateći nas kroz sve veći mrak M'zaba. A kao što sam ja predvidela, Šarifovi momci ostali su toliko iza nas da nam se nije ukazala čast da prisustvujemo sceni kada izneveravaju svoga šefa, zaustavivši se pored puta. Kada smo se oslobodile pratilaca, zaustavile smo se u sumraku i ja sam se zavukla pod veliki korniš. Bilo mi je potrebno pet minuta da uz pomoć baterijske lampe pronañem mali odašiljač iza stražnje osovine točka. Smrskala sam ga železnom polugom koju mi je Lili dodala. Duboko udišući hladni noćni vazduh iznad groblja Gardaje, nekoliko puta poskočismo, čestitajući jedna drugoj na oštroumnosti, i stadosmo da se tapšemo po ramenima dok je Karioka pocupkivao oko nas, razvaljujući se od lajanja. Potom ponovo uskočismo u kola i odjurismo. Uskoro sam promenila mišljenje o putu koji je Mini izabrala. Mada je autoput koji je vodio na sever bio možda jednostavniji, tako smo zbunile naše progonitelje da sada više nisu znali kojim smo putem krenule. Nijedan Arapin pri zdravoj pameti ne bi ni u snu pomislio da bi dve same žene mogle izabrati ovaj put - i meni samoj bilo je teško da to sebi predstavim. Puno vremena smo protraćile na one momke da je već prošlo devet časova kada smo krenule iz M'zaba i već se dobrano smračilo. Bilo je suviše mračno tako da nisam mogla ni da čitam knjigu koja mi je ležala u krilu ni da posmatram goli predeo pred sobom. Malo sam odremala dok je Lili jurila niz dugačak, pravi put, kako bih mogla da je zamenim. Trebalo nam je deset časova da preñemo Hamadu i presečemo na jug kroz dine Touata; već je svanjivalo. Srećom, putovanje je prolazilo sasvim mirno -


možda suviše mirno. Imala sam neprijatno osećanje da nas sreća polako napušta. Počela sam da razmišljam o pustinji. U planinama kroz koje smo prolazili juče u podne bilo je samo pet-šest stepeni. U Gardaji je u sumrak bilo možda za koji stepen toplije, a dine su u ponoć, iako je bio pozni jun, ipak bile hladne i mokre od rose. Ali sada je bila zora i nalazile smo se u ravnici Tidikelt, obodu prave pustinje - u kojoj pesak i vetar zamenjuju palme, biljke i vodu - a još nas je čekalo četiri stotine pedeset milja. Jedina odeća koju smo ponele bila je ona na nama, a od hrane smo imale samo nekoliko boca gazirane vode. Ali to nije bilo ono najgore. Lili me prenu iz misli. "Ispred nas je nekakva rampa", reče ona napetim glasom, zagledavši se kroz vetrobran poprskan insektima i zaslepljen jarkom svetlošču izlazećeg sunca. "Liči mi na granični prelaz... ne znam šta je to. Da pokušamo?" Nema sumnje, ispred nas se nalazila kućica sa motkom ofarbanom na pruge koju čovek uvek povezuje sa graničnom stražarnicom - i to usred pustinje. Izgledala je neobično i neprimereno mestu usred ove nepregledne i prazne divljine. "Izgleda da nam ništa drugo ne preostaje", odvratih. Poslednje skretanje ostalo je preko stotinu milja iza nas. Šta je, tu je - ovo je bio jedini put u blizini. "Zašto su baš ovde postavili rampu?" upita Lili napetim glasom, nastavivši napred. "Možda je sanitarna inspekcija", primetih, pokušavši da se našalim. "Nema mnogo onih koji su dovoljno ludi da nastave dalje. Ti znaš šta se tamo nalazi, zar ne?" "Ništa?" stade ona da nagaña. Smeh nas malo opusti. Obe smo se zabrinule zbog iste stvari: kakvi su bili zatvori u ovom delu pustinje. Jer upravo tamo ćemo se naći ako otkriju ko smo - i šta smo učinile sa prevoznim sredstvima koja su pripadala ministru OPEK-a i šefu tajne policije. "Samo bez panike", rekoh, dok smo usporavale ispred prepreke. Iz kućice iziñe stražar, jedan niski momak sa brkovima, koji je izgledao kao da ga je zaboravila Legija Stranaca kada se pokupila i otišla. Posle podužeg razgovora na mom osrednjem francuskom shvatila sam da je tražio neku vrstu dozvole za prolazak. "Dozvole?" zavrišta Lili i umalo ga ne pljunu. "Potrebna nam je dozvola da uñemo u ovu i od Boga i od ljudi zaboravljenu rupu na zemlji?" A ja učtivo izgovorih na francuskom: "A kakva je, gospodine, svrha te dozvole koja nam je potrebna?" "To je dozvola za El-Tanzerouft - Pustinju Žeñi", stade on da me uverava. "Vlada mora da vam pregleda kola i da vam izda potvrdu da ste zdrave." "Plaši se da kola neće izdržati", obavestih Lili. "Napunimo mu šake srebrom i pustimo ga da sam obavi pregled. Pa da krenemo dalje."


Kada je stražar ugledao boju našeg novca i pošto je Lili prolila nekoliko suza, zaključio je da je i on dovoljno važna ličnost i da nam može izdati vladinu dozvolu. Zagledao je naše kante sa benzinom i vodom, zatim stao da se divi velikom srebrnom ukrasu na haubi koji je predstavljao neku krilatu i prsatu lutku i zadivljeno se zacerekao kada je primetio nalepnice na kojima je pisalo "Švajcarska" i "F" za Francusku. Sve je išlo kako treba dok nam nije kazao da možemo podići pokretni krov i proći. Lili se nelagodno zagledala u mene. Nisam shvatala u čemu je problem. "Da li to na francuskom znači ono što mislim da znači?" upita ona. "Rekao je da možemo da brišemo", stadoh da je uveravam, krenuvši nazad ka kolima. "Mislim na onaj deo o krovu. Zar stvarno moram da ga podignem?" "Pa, razume se. Ovo je pustinja. Za nekoliko časova biće sto stepeni u hladu samo što tamo nema hlada. A da i ne pominjem šta pesak napravi od frizure..." "Ne mogu!" siknu ona na mene. "Nema krova!" "Prevalili smo preko osam stotina milja od Alžira u kolima koja ne mogu da savladaju pustinju?!" Glas mi je postajao sve piskutaviji. Stražar je već bio u kućici i spremao se da podigne rampu, ali je zastao. "Razume se da će je savladati", reče ona ljutito, skliznuvši na vozačevo sedište. "Ovo je najbolji automobil koji je ikada napravljen. Ali nema krova. Slomio se i Hari je rekao da će ga popraviti, ali nikada to nije učinio. Meñutim, mislim da je naš trenutni problem..." "Naš trenutni problem je to što", stadoh da se derem na nju, "nameravaš da kreneš u najveću pustinju na svetu bez krova nad glavom! Zar hoćeš da nas ubiješ?" Naš mali stražar možda nije razumeo engleski, ali shvatio je da se nešto dešava. Tada se iza nas zaustavio veliki kamion hladnjača i stao da trubi. Lili mu mahnu, upali motor i pomeri korniš u stranu kako bi veliki kamion mogao da proñe. Stražar ponovo iziñe da pregleda vozačeve isprave. "Uopšte ne shvatam zašto se uzbuñuješ", reče Lili. "Kola imaju klimatizaciju." "Klimatizaciju!" ponovo zavrištah. "Klimatizaciju? To će nam baš mnogo pomoći kada sunce pripeče i kada se digne peščana oluja!..." Upravo sam počela da se zagrevam kada se stražar vrati u kućicu da podigne rampu i propusti kamion čiji je vozač, bez sumnje, bio dovoljno razuman i odveo svoje vozilo na pregled pre no što se uputio u sedmi krug pakla. Pre no što sam shvatila šta se dešava, Lili je pritisla gas. Podigavši oblak peska, vratila se na put i prošla kroz rampu odmah iza kamiona. Sagla sam glavu kada se čelična šipka obrušila i, zamalo me promašivši, lupila o stražnji deo korniša. Začuo se mučni zvuk trenja metala o metal dok je šipka parala glatke, stražnje branike. Stražar je istrčao iz kućice i stao da vrišti nešto na arapskom -


ali moj glas zaglušio je njegove reči. "Umalo me nisi skratila za glavu!" stadoh da urlam. Kola se opasno zaneše ka ivici puta. Udarila sam o vrata sa svoje strane; a onda videh, na svoj užas, da slećemo s puta i ulećemo u duboki pesak. Obuze me užas - ništa nisam videla. Oči, nos, grlo, sve mi je bilo puno peska. Nalazile smo se u crvenoj izmaglici. Jedini zvuk koji sam čula bilo je Kariokino isprekidano kašljucanje ispod sedišta i zvuk sirene džinovskog kamiona koji mi se učini opasno blizu. Kada isplivasmo na svetlost dana, to jest kada se pesak slio sa velikih bokova Korniša, videh da su nam točkovi ponovo na čvrstom asfaltu i da se kola nalaze - nekim čudom - trideset jardi ispred hladnjače, kao i da se dalje kotrljaju putem. Bila sam besna na Lili, ali i bez reči od iznenañenja. "Kako smo dospele ovamo?" upitah, provlačeći prste kroz kosu kako bih istresla škripavi pesak. "Nije mi jasno zašto se Hari uopšte mučio da mi nañe šofera", primeti Lili radosno, kao da se ništa nije dogodilo. Kola, lice i haljina bili su joj potpuno prekriveni tankim, puderastim slojem peska. "Oduvek sam volela da vozim. Baš je ovde lepo. Kladim se da sam upravo postala najbrži vozač na suvom meñu šahistima..." "Zar ti nije palo na pamet", prekinuh je, "da čak i ako preživimo, taj momak tamo pozadi možda ima telefon? Šta ako nas prijavi? Šta ako javi onima napred?" "Kojima napred?" frknu prezrivo Lili. "Ne bih rekla da se ovuda često muvaju patrole." Bila je, razume se, u pravu. Niko se neće uzbuditi oko nas i krenuti ovamo, u ovu nedoñiju, samo zato što smo zaobišle inspekciju za kola. Vratih se dnevniku francuske opatice Mirele, i nastavih da čitam tamo gde sam prethodnog dana stala: I tako sam iz Kardaje krenula na istok preko suve Čebkhe i kamenitih ravnica Hamade, u pravcu Tasili n'Ajjera koji leži na obodu Libanske pustinje. Kada sam kretala, sunce je izgrejalo iznad crvenih dina da me povede ka onome što sam tražila... Istok - bio je to pravac iz koga je svakog jutra sunce izgrevalo, dižući se iznad libanske granice i obasjavajući kanjon Tasilija u koji smo se i mi uputile. Ali ako je sunce izlazilo na istoku, zašto nisam odmah primetila da se upravo raña, crveno i okruglo, na mestu gde je trebalo da se nalazi sever, dok smo se kotrljale putem, udaljujući se od rampe kod Ain Salaha - u pravcu beskonačnosti?


Lili je satima vozila po beskrajnoj traci dvosmernog puta koji je poput dugačke, dugačke zmije krivudao izmeñu dina. Postala sam dremljiva od vrućine, a Lili - koja je za volanom provela već blizu dvadeset časova, a nije spavala dvadeset četiri - dobila je zeleni podvaljak, a vrh nosa bio joj je crven od velike sparine. Poslednja četiri časa temperatura je neprestano rasla - tačnije od trenutka kada smo prošle rampu na putu. Sada je bilo deset časova i na ugrañenim mernim instrumentima u kolima stajalo je da je temperatura vazduha neverovatnih 120 stepeni Farenhajta, kao i da se nalazimo na nadmorskoj visini od pet stotina stopa. To nije bilo moguće. Protrljala sam oči pune peska i pogledala ponovo. "Nešto nije u redu", obavestih Lili. "Ravnice kojima smo se kretali mora da su bile gotovo na nivou mora, a Ain Salah smo ostavile za sobom pre četiri časa. Do sada je trebalo da se nalazimo na nekoliko hiljada stopa nadmorske visine i da idemo ka središtu pustinje. Takoñe je mnogo toplije nego što bi trebalo da bude u ovo doba dana." "I to nije sve", složi se Lili glasom promuklim od vrućine. "Još pre pola sata trebalo je da naiñemo na skretanje, prema Mininim uputstvima. Ali nismo..." U tom trenutku sam uočila pravac kretanja sunca. "Zašto je onaj momak kazao da nam je potrebna dozvola za kola?" upitah, pomalo histerično. "Zar nije rekao da je to zbog El-Tanzesroufta - Pustinje Žeñi? Blagi Bože..." Iako su svi znaci bili ispisani na arapskom, a ja se nisam prethodno potrudila da proučim karte Sahare, počeo je da me nagriza užasan crv sumnje. "U čemu je stvar?" povika Lili, nervozno me pogledavši. "Rampa kroz koju si protutnjala nije bila Ain Salah", iznenada shvatih. "Mislim da smo noćas negde pogrešno skrenule. Uputile smo se na jug u slanu pustinju! Idemo prema Maliju!" Lili je zaustavila kola nasred autoputa. Lice, koje joj se već gadno ljuštilo, poprimi očajan izraz. Oslonila je čelo o volan, a ja joj spustih šaku na rame. Obe smo znale da sam u pravu. "Šta ćemo sada?" Izgleda da smo se prerano našalile na račun toga da iza one rampe nema više ničega. Čula sam razne priče o Pustinji Žeñi. Na celoj Zemlji nije bilo užasnijeg mesta. Čak se i čuvena Prazna Četvrt u Arabiji mogla preći na kamili, ali ovo je bio kraj sveta - pustinja u kojoj ništa živo nije moglo da opstane. Pored nje su visoravni koje smo slučajno promašili ličile na izgubljeni raj. Kažu da su ovde temperature, kada se čovek spusti na nadmorsku visinu nižu od morske, tako visoke da se na pesku može ispeći jaje i da se voda istog časa pretvara u paru. "Mislim da bi trebalo da krenemo nazad", rekoh Lili koja je i dalje sedela pognuta. "Preñi na moje mesto, pusti mene da vozim. Uključićemo klimatizaciju - izgledaš bolesno."


"Ako je uključimo, motor će se samo još više zagrejati", odvrati ona dubokim glasom, podigavši glavu. "Nemam pojma kako je moglo da mi se desi da promašim put. Zamenićemo mesta, ali samo da znaš da nas neće dočekati podignuta rampa ako se vratimo." Bila je u pravu, ali šta nam je drugo preostalo? Pogledala sam je i primetila da su joj usne popucale od vrućine. Izišla sam iz kola i otišla do prtljažnika. Pozadi su se nalazila dva zimska prekrivača. Jedan sam obmotala sebi oko glave i ramena, a drugi ponela da zamotam Lili. Izvukla sam Karioku ispod sedišta; jezičak mu je bio gotovo potpuno suv i mlitavo mu je visio iz usta. Podigla sam mu glavu i usula mu malo vode u grlo. Zatim sam otišla da zavirim pod haubu. Nekoliko puta sam odlazila od prednjeg do zadnjeg dela kola da bih sipala benzin i vodu. Nisam htela da povećavam Lilinu potištenost, ali greška koju je noćas počinila mogla bi da nas doñe glave. Sudeći po tome kako je rezervoar proždrao prvu kantu vode, činilo se da ovim kolima nećemo stići do cilja, čak iako se vratimo nazad. Pošto su stvari tako stajale, slobodno smo mogle i da nastavimo napred. "Onaj kamion je i dalje iza nas?" upitah, smestivši se na vozačevo sedište i pokrenuvši auto. "Ako nastavimo napred, pa čak i ako motor proključa, moraće na kraju ipak da se pojavi. Poslednjih dve stotine milja nismo primetili nijedan izlazak s autoputa osim ukrštanja sa nekim prašnjavih puteljcima." "Ako si ti za to i ja sam", izgovori ona slabim glasom. Zatim me pogleda, osmehnuvši se, a usne joj još malo popucaše. "Kada bi samo Hari sada mogao da nas vidi." "Konačno smo se sprijateljile - oduvek je to želeo." Uzvratih joj uz lažni pobedonosni osmeh. "Aha", složi se Lili. "Pravi način da se umre." "Još nismo mrtve", odvratih. Ali dok sam promatrala zaslepljujuće sunce kako se i dalje uzdiže na sprženom, belom nebu, upitala sam se koliko će još to dugo potrajati... Znači, ovako je izgledalo hiljadu milja peska, razmišljala sam dok sam pažljivo upravljala velikim kornišom, ne prelazeći četrdeset milja na sat, kako voda ne bi proključala. Podsećala je na veliki crveni okean. Zašto nije bila žuta, bela ili prljavo siva poput drugih pustinja? Stene pretvorene u prah svetlucale su poput kristala, obasjane sunčevim toplim sjajem, blistavije od peščanika, tamnije od cimeta. Dok sam slušala kako mašina lagano isparava vodu i posmatrala termostat kako pokazuje sve veće vrednosti, pustinja nas je nemo čekala dokle je oko dopiralo - čekala poput tamnocrvene večnosti. Morala sam s vremena na vreme da zaustavljam kola kako bi se motor bar malo rashladio, ali onda je živa u spoljašnjem termostatu prelazila sto trideseti podeok Farenhajtove lestvice, a to je bila temperatura koju nisam ni mogla da


zamislim van pećnice. Kada sam stala da podignem haubu, primetila sam da boja na prednjem delu korniša počinje da se ljušti. Cipele su mi bile potpuno mokre od znoja, ali kada sam se sagnula da ih skinem nisam naišla na znoj. Koža na naduvenim stopalima popucala mi je od vrućine - cipele su bile pune krvi. Osetila sam gañenje. Ponovo sam obula cipele, vratila se u kola i nastavila da vozim. Još pre mnogo milja skinula sam košulju i obmotala je oko volana na mestima na kojima je koža popucala i stala da se ljušti. Krv u mozgu mi je ključala; osećala sam kako mi zagušujuća toplota prži pluća. Kada bismo samo uspele da izdržimo do zalaska sunca, mogle bismo preživeti još jedan dan. Možda će neko naići i spasiti nas - možda će naići onaj kamion koji smo ostavile za sobom. Ali čak se i taj džinovski kamion lagano pretvarao u stvar iz mašte, na fatamorganu sećanja. Bilo je dva sata posle podne - igla na termostatu približila se 140. podeoku kada sam prvi put nešto primetila. U početku sam mislila da mi je mozak proključao i da haluciniram, da odista vidim fatamorganu. Učinilo mi se da pesak počinje da se pokreće. Nije bilo ni daška vetra, pa kako je onda pesak mogao da se pokreće? Ali pokretao se. Malo sam usporila, a zatim i stala. Lili je spavala na stražnjem sedištu; i ona i Karioka bili su prekriveni zimskim prekivačem. Omirisala sam vazduh i stala da osluškujem. Okruživao me je miran, težak vazduh koji uvek najavljuje oluju - ona glatka tišina, užasavajući vakuum zvuka koji se javlja samo pred najužasnije vrste oluja: tornada... uragane. Nema sumnje da se nešto spremalo, ali šta? Iskočila sam, skinula sa sebe ćebe i prostrla ga preko pregrejane haube kako bih mogla da s popnem na nju i osmotrim okolinu. Uspravivši se na haubi, stadoh da osmatram obzorje. Na nebu se nije videlo baš ništa, ali dokle god mi je pogled dosezao, preko pustinje se kretao pesak - lagano je puzio poput kakve žive stvari. Stresla sam se uprkos tutnjavoj, bolnoj toploti. Skočila sam nazad na tle i otišla da probudim Lili; povukla sam prekrivač koji ju je natkriljavao. Ona se mlitavo uspravila - lice joj je već bilo puno prišteva. "Nestalo nam je benzina!" reče ona uplašeno. Glas joj je bio promukao, usne i jezik otečeni. "Sa kolima je još sve u redu", obavestih je. "Ali nešto se približava. Ne znam šta." Karioka je ispuzao ispod ćebeta i stao da cvili dok je podozrivo zurio u pesak koji se kretao oko nas. Lili ga pogleda, a zatim podiže uplašeni pogled ka meni. "Oluja?" upita ona. Klimnuh. "Mislim da jeste. Mislim da ovde ne možemo da se nadamo kiši sigurno je posredi peščana oluja. Moglo bi biti veoma gadno."


Nisam htela da je gnjavim činjenicom da zahvaljujući njoj nemamo nikakav zaklon. Možda nam ne bi pomoglo ni da ga imamo. Na mestu kao što je ovo, gde putevi mogu biti zatrpani nanosima visine do trideset stopa, i nas bi mogla da zadesi ista sudbina. Ne bismo imali nikakvih izgleda čak ni kada bi ova prokleta kola imala krov - čak nam ne bi pomoglo ni da puzimo ispod nanosa. "Mislim da bi trebalo da pokušamo da je preteknemo", izjavih odlučnim glasom, kao da sam znala o čemu govorim. "Odakle dolazi?" upita Lili. Slegnuh ramenima. "Ne mogu da je vidim, ne mogu da je namirišem, niti da je osetim", obavestih je. "Ne pitaj me kako, ali znam da je tamo." To je znao i Karioka, koji se tresao od straha. Nemoguće da smo oboje grešili. Ponovo pokrenuh kola i pritisnuh gas do daske. Dok smo šibale kroz groznu jaru, osetila sam kako me obuzima pravi strah. Poput Ičaboda Krejna koji je bežao pred užasnim bezglavim duhom Uspavane Šupljine, trkala sam se sa olujom koju nisam ni videla ni čula. Vazduh je postajao sve teži i teži i obavijao nam je lica poput vrelog vatrenog ćebeta. Lili i Karioka nalazili su se na prednjem sedištu pored mene i zurili ispred sebe kroz vetrobran prekriven tankim slojem peska dok su se kola kotrljala prema nemilosrdnom crvenom sjaju. A onda sam začula zvuk. U početku sam mislila da mi se samo pričinjava, da mi u ušima zuji usled peska koji je bez prestanka grebao po metalu kola. Na haubi i ukrasnoj masci više nije bilo ni traga od boje - pesak ju je izjeo do golog metala. A zvuk je postajao sve glasniji i glasniji i podsećao je na lagano zujanje kakvo ispušta električna testera ili muva. Nastavila sam da se krećem, ali sa strahom. I Lili ga je čula, pa se okrenula ka meni; nisam želela da se zaustavim kako bih otkrila šta je posredi. Plašila sam se da već znam uzrok. Zvuk je postajao sve glasniji i činilo se da zaglušuje sve oko nas. Pesak pored puta već je počeo da se podiže u oblačićima, i poigrava po asfaltu, a zvuk je i dalje bivao sve snažniji, dok nije postao gotovo zaglušujući. Iznenada sam skinula nogu sa papučice za gas, a Lili je ščepala šofersku tablu noktima crvenim kao krv. Zvuk je divlje protutnjao iznad naših glava, te umalo nisam sletela s puta pre no što sam pronašla kočnicu. "Avion!" vrisnu Lili - a ja joj se istog časa pridružih. Zagrlismo se dok su nam suze štipale oči. Avion je preleteo tačno iznad nas i počeo naočigled nama da se spušta na udaljenosti manjoj od stotinu jardi na pistu u pustinji! "Dame", oslovi ih fonctionnaire provizornog aerodroma Debnane, "imale ste sreću da me zateknete ovde. Samo jednom dnevno sleće avion iz Alžira. Kada nema privatnih letova, ovaj aerodrom je zatvoren. Do naredne benzinske pumpe ima preko stotinu kilometara, a dotle sigurno ne biste stigle." Popunjavao je naše zalihe benzina i vode sa pumpi pored autoputa. Ogromni


transportni avion koji je prozujao iznad naših kola dokoličio je na asfaltnoj pisti, ispuštajući u vazduh toplotu iz zagrejanih motora sa propelerima, koja je sve pred sobom topila. Lili je stajala sa Kariokom u naručju, posmatrajući našeg zdepastog, malog spasioca kao da je arhanñeo Gavrilo. U stvari, nikog drugog sem njega i nije bilo unaokolo. Pilot aviona je ušao u montažnu baraku od valovitog lima da malo dremne po ovoj groznoj vručini. Prašina je brisala preko autoputa; vetar je postajao sve jači. Grlo mi je bilo toliko suvo da me je bolelo; ipak, osećala sam veliko olakšanje što smo se spasle. Odlučila sam da postanem vernik. "Čemu služi ova pista ovde, usred nedoñije?" upita me Lili. Prevedoh njeno pitanje fonctionnaireu. "Isporuka pošte", odvrati on, "i zaliha za neke ekipe koje rade na pronalaženju prirodnog gasa, a stanuju u prikolicama zapadno odavde. Ovde se samo zaustave na putu za Hogar, a zatim se vraćaju u Alžir." Lili je razumela. "Hogar su", počeh da joj objašnjavam, "vulkanske planine na jugu. Mislim da su blizu Tasilija." "Pitaj ga kada će taj sanduk podići sa zemlje", reče Lili, uputivši se prema baraci, sa Kariokom za petama, koji je odvažno hodao na vrhovima šapa po vrelom asfaltu. "Uskoro", odvrati čovek na moje pitanje postavljeno na francuskom. Zatim pokaza prema pustinji. "Moramo ga podići pre no što peščani ñavoli nagrnu. Neće dugo potrajati." Znači, bila sam u pravu - približavala se oluja. "Kuda si krenula?" doviknuh za Lili. "Da pitam koliko traži za prevoz auta", odvrati mi ona preko ramena. Bilo je četiri popodne kada su naša kola spustili iz aviona niz rampu na asfaltnu pistu u Tamanrasetu. Palme urmi njihale su se na blagom povetarcu, a plavocrne planine izvijale su se oko nas put neba. "Neverovatno je šta se sve novcem može kupiti", rekoh Lili kada je isplatila razdraganom pilotu njegov deo, a nas dve se ponovo ukrcale u korniš. "Upamti to", uzvrati ona, provlačeći se kroz čeličnu žičanu kapiju. "Momak mi je čak dao terensku kartu! Tamo u pustinji bila bih spremna da pljunem za to čitavu hiljadarku. Sada ćemo bar znati gde se nalazimo kada se ponovo izgubimo." Nisam mogla da odredim ko je izgledao gore. Lili ili korniš. Bleda koža joj se od sunca ogulila, a prednja polovina kola sada je bila metalno siva jer su plavu boju potpuno zgulili pesak i sunce. Ali motor je i dalje preo kao mačka. Bila sam zadivljena. "Ovamo smo se uputile." Lili pokaza na jednu tačku na karti koju je raširila preko šoferske table. "Sračunaj mi tu razdaljinu i pretvori je u milje. Onda ćemo odabrati najbrži put."


Postojao je samo jedan put - dugačak 450 milja - i to kroz planine. Zaustavile smo se na skretanju za Djanet kod jednog drumskog moulina i ušle na prvi obrok za skoro dvadeset četiri sata. Umirala sam od gladi i gotovo sam proždrala dva tanjira krem pileće ćorbe sa povrćem u koju sam nadrobila komadiće suvog bageta. Staklenka vina i velika porcija lososa i krompira uspele su da mi smire agoniju u stomaku. Kupila sam i četvrt galona guste, crne kafe za put. "Trebalo je, znaš, prvo da pročitamo ovaj dnevnik", rekoh Lili kada se vratismo na dvosmerni put pun krivina koji je vodio na istok prema Djanetu. "Ova opatica Mirela izgleda da je logorovala svuda po ovoj tratini - zna sve o njoj. Znaš li da su Grci nazvali ove planine 'Atlas' mnogo pre no što su one na severu tako krštene? A narod koji je ovde živeo, prema istoričaru Herodotu, zvao se Atlantinjani? Upravo se vozimo kroz kraljevstvo izgubljene Atlantide!" "Mislila sam da je potonula", primeti Lili. "Nigde ne pominje gde su figure skrivene, je li tako?" "Ne. Mislim da zna šta se dogodilo s njima, ali ona je otišla dalje, tragajući za tajnom koju su one krile - za formulom." "Nastavi da čitaš, draga moja. Samo nastavi. Ali ovog puta mi kaži gde treba da skrenem." Vozili smo celo popodne i veče. U ponoć smo stigle u Djanet; istrošila sam baterije u baterijskoj lampi, čitajući. Ali sada smo tačno znale kuda smo se uputile. I zašto. "Blagi Bože", izgovori Lili, kada sam sklopila knjigu. Zaustavila je auto pored puta i isključila motor. Ostale smo da sedimo zagledane u zvezdano nebo i mesečinu koja je kapala poput mleka po visokim visoravnima Tasilija s naše leve strane. "Teško mi je da poverujem u tu priču! Prešla je pustinju na kamili, preživela peščanu oluju, peške se popela na te visoravni i rodila klinca usred planina u podnožju Bele Kraljice? Kakva je to ženska?" "Pa ni naš put baš nije bio posut ružama", rekoh, smejući se. "Možda bi trebalo da odspavamo nekoliko časova dok se ne razdani." "Pun je mesec. U prtljažniku imam rezervne baterije za tu baterijsku lampu. Krenimo kolima do prvog useka, a onda ih sakrijmo. Potpuno sam se rasanila od sve te kafe koju sam popila. Za svaki slučaj možemo poneti ćebad. Krenimo dok nikog nema u blizini." Nekoliko desetina milja posle Djaneta stigosmo do raskrsnice gde se dugačak prašnjavi put račvao prema kanjonima. Na putokazu sa strelicom pisalo je "Tamrit", a ispod natpisa bilo je iscrtano pet kamila koje su označavale "Piste Chameliere". Kamilji Put. Krenusmo njime. "Koliko daleko u unutrašnjosti se nalazi to mesto?" upitah Lili. "Ti si upamtila put." "Prvo dolazi bivak. Mislim da je to Tamrit, selo šatora. Touristas odatle idu peške do praistorijskih crteža - rekla je da su udaljeni nekih dvadeset kilometara.


Otprilike trinaest milja." "Četiri sata pešačenja", obavestih je. "Ali ne u ovim cipelama." Ne bi se moglo reći da smo se pripremile za tumaranje po ovoj divljini, pomislih sa žaljenjem. Ali sada više nismo mogle da prelistavanjem lokalnog vodiča saznamo gde je najbliži Saks iz Pete Avenije. Zaustavile smo se na prašnjavom skretanju za Tamrit i ostavile korniš pored puta skriven u žbunju. Lili je zamenila baterije i dohvatila ćebad. Gurnula sam Karioku ponovo u torbu i nas dve krenusmo stazom. Na svakih pedeset stopa nalazili su se mali putokazi ispisani čipkastim arapskim pismom, ispod koga se nalazio francuski prevod. "Ovo mesto bolje je obeleženo od autoputeva", prošaputa Lili. Mada već miljama nismo čule nikakav drugi zvuk do glasanja cvrčaka i suve škripe drobljenja šljunka pod našim nogama, obe smo hodale na prstima i šaputale kao da nameravamo da provalimo u banku. To je, doduše, bilo veoma slično onome što smo se spremale da učinimo. Nebo je bilo sasvim vedro, a mesečina jaka, tako da nam baterijska lampa i nije bila potrebna za čitanje oznaka pored puta. Ravna staza postepeno se uzdizala dok smo napredovale ka jugoistoku. Prolazile smo kroz uski kanjon duž jednog žuboravog potoka kada sam primetila skupinu znakova od kojih je svaki upućivao u drugom pravcu: Sefar, Aouanrhet, In Itinen... "A kuda sad?" upitah, pustivši Karioku da se malo istrči. On smesta požuri do najbližeg drveta i posveti ga. "To je!" uzviknu Lili i poče da skače. "Eno ih!" Drveće na koje je pokazivala, a koje je Karioka i dalje njuškao, raslo je iz samog rečnog korita - bila je to skupina džinovskih čempresa, bar šesnaest stopa u prečniku, koji su se uzdizali tako visoko da su zamračivali noćno nebo. "Prvo džinovsko drveće", reče Lili, "zatim bi trebalo malo dalje da naiñemo na neka jezera koja odbijaju svetlost." I zaista, na manje od hiljadu pet stotina stopa ispred nas ugledale smo mala jezera, čije su providne površine odražavale sjajni mesec. Karioka se stuštio ispred nas ka jednom od njih da utoli žeñ. Svojim halapljivim jezikom razbio je površinu vode u milion svetlosnih talasića. "Ona nam pokazuju pravac", reče Lili. "Treba da nastavimo ovim kanjonom pored nečega što se zove Kamena Šuma..." Žurno smo odmicale niz ravno korito potoka kada sam ugledala novi znak, koji je pokazivao naviše ka jednom uskom prolazu: "La ForWt de Pierre". "Ovuda", rekoh, ščepavši Lili za ruku i krenuvši uz brdo. U strmom prolazu bilo je dosta šljake koja nam se odronjavala pod nogama dok smo se pele. Čula sam Lili kako na svakih nekoliko jardi šaputavo izgovara "Auh!" kada bi nagazila na kakav kamen u svojim tankim patikama. A svaki put kada bi se kakav komad šljake odronio, Karioka bi počeo da se kotrlja unazad - dok ga konačno nisam ponovo podigla i ponela do vrha.


Bilo nam je potrebno preko pola sata da savladamo taj dugački, strmi put. Kanjon se na vrhu širio u jednu visoku, ravnu visoravan - dolinu na vrhu planine. Preko cele te ogromne čistine, obasjane mesečinom, jasno smo videle spiralne stenovite igle koje su se izdizale sa platoa nalik na dugački, izuvijani skelet dinosaurusa ispružen preko doline. "Kamena Šuma!" prošaputa Lili. "Upravo tamo gde i treba da se nalazi." Teško je disala, kao uostalom i ja, posle ovog penjanja preko šljunka, pa ipak mi se sve činilo suviše lako. Možda sam to prerano pomislila. Koračale smo kroz Kamenu Šumu, čije je predivno izuvijano stenje poprimalo halucinantne boje na mesečini. Na suprotnom kraju ove visoravni nalazila se još jedna skupina znakova upravljenih u različitim pravcima. "A sada?" upitah Lili. "Treba da potražimo znak", odvrati mi ona tajanstveno. "Evo ih - ima ih bar pola tuceta." Pokazah prema malim srelicama sa ispisanim nazivima. "Ne takav znak", obavesti me ona. "Znak koji će nam reći gde se nalaze figure." "Kako treba da izgleda?" "Nisam sigurna", odvrati ona, osvrćući se unokolo na mesečini. "Nalazi se odmah iza Kamene Šume..." "Nisi sigurna?" ponovih, potiskujući želju da je zadavim. Imale smo veoma težak dan. "Rekla si da si sve upamtila kao kakvu partiju šaha koju si igrala naslepo... zamišljeni predeo, kako si ga opisala. Mislila sam da bi mogla sebi da predstaviš svaki ugao i pukotinu na ovom terenu?" "I mogu", odvrati ljutito Lili. "Dovela sam nas dovde, nisam li? Zašto ne zavežeš i pomogneš mi da rešim ovaj problem?" "Znači, priznaješ da si se izgubila", primetih. "Nisam se izgubila!" povika Lili i glas stade da joj se odbija o svetlucavu šumu monolitnog kamenja koje nas je okruživalo. "Tražim nešto - nešto odreñeno. Znak. Rekla je da ćemo odmah iza ovog mesta naići na znak koji će nešto značiti." "Kome će nešto značiti?" upitah polako. Lili se blesavo zagleda u mene na mesečini. Videla sam kako joj se ljušti koža na prćastom nosu. "Hoću da kažem, da li je to znak kao što je na primer duga? Munja? Natpis na zidu - Mene, mene, tekel..." Lili i ja smo zurile jedna u drugu. Obe smo u istom trenutku shvatile. Upalila je baterijsku lampu i usmerila je prema steni pred nama na kraju dugačkog platoa - i zaista, bio je tamo. Ceo zid ispunjavala je jedna džinovska slika. Divlja antilopa trčala je preko ravnica; slika je bila urañena u predivnim bojama koje su plenile čak i pri ovoj


neprirodnoj svetlosti. A usred tih boja, punom brzinom su jurile kočije sa lovcem - ženom odevenom od glave do pete u belo. Dosta vremena provele smo posmatrajući tu sliku i prelazeći baterijskom lampom preko veličanstvenog prizora kako nam ne bi promaklo nijedno tanano izrañeno obličje. Zid je bio širok i visok, izdubljen u obliku jednog dela polomljenog luka. A u središtu tog divljeg stampeda preko drevnih ravnica nalazila se nebeska kočija, u obliku polumeseca, na dva točka sa po osam paoka, koju su vukla tri živahna konja čiji su bokovi bili poprskani bojom: crvenom, belom i crnom. U prednjem delu klečao je crni čovek sa glavom ibisa, držeći čvrsto uzde dok su konji poskakivali preko tundre. Pozadi su se vijorile dve zmijolike trake, uvijajući se na vetru u obliku broja osam. U središtu, nadnoseći se nad prilikama muškarca i životinja poput velike bele osvete, nalazila se boginja. Stajala je potpuno nepomično dok se oko nje sve divlje komešalo leñima okrenuta prema nama, kose koja joj je vijorila na povetarcu, tela ukočenog kao u statue. Ruke je držala podignute kao da se sprema da udari na nešto. Dugačko, dugačko koplje koje je držala podignuto nije bilo usmereno u antilopu koja je kao luda trčala unaokolo, već je stajalo upereno uvis, u zvezdano nebo. Samo njeno telo bilo je iscrtano u obliku oštrog trouglastog broja osam koji je izgledao kao isklesan od kamena. "To je", reče Lili kao bez daha, zureći u crtež. "Sigurno ti je poznato značenje tog oblika, je li tako? Mislim na dvostruki trougao nalik na peščani sat?" Zatim baterijskom lampom stade po zidu da prati oblik o kome je govorila. "Od kada mi je Mini pokazala onu tkaninu, pokušavam da se setim na šta me podseća", nastavi ona. "Sada znam. To je drevna dvoglava sekira koju su zvali labrys i koja ima oblik broja osam. Koristili su je drevni Minoanci na Kritu." "Kakve to veze ima s onim zbog čega smo mi ovde?" "Videla sam taj znak na knjizi o šahu koju mi je Mordekaj pokazao. Najdrevnija šahovska garnitura koja je ikada pronañena otkrivena je u palati kralja Minosa na Kritu - gde je sagrañen i čuveni lavirint, koji je dobio ime prema ovoj svetoj sekiri. Ta šahovska garnitura datira iz 2000. godine pre nove ere. Napravljena je od zlata, srebra i dragog kamenja, isto kao i Monglanska garnitura. A u središtu je bio izrezbaren labrys." "Isto kao i na Mininoj tkanini", umešah se. Lili je klimala glavom i uzbuñeno mahala unaokolo baterijskom lampom. "Ali ja sam mislila da šah nije čak bio ni izmišljen pre šestog ili sedmog veka naše ere", dodadoh. "Uvek se govori kako potiče iz Persije ili Indije. Kako onda ta minoska šahovska garnitura može biti toliko stara?" "Mordekaj je i sam mnogo toga napisao o istorijatu šaha", reče Lili, ponovo uperivši svetlost prema ženi u belom, koja je stajala u kočijama u obliku meseca, držeći koplje upereno ka nebesima. "On smatra da je tu šahovsku garnituru sa Krita napravio isti onaj momak koji je sagradio i lavirint - kipar Dedal..."


Stvari su polako počele da se uklapaju. Uzela sam joj baterijsku lampu iz ruku i stala da prelazim njenim snopom po steni. "Boginja meseca", prošaputah. "Obred lavirinta... 'Postoji zemlja po imenu Krit usred tamnog mora boje vina, veoma bogata zemlja opasana morem...'" Ostrvo, polako sam se prisećala, poput ostalih u Sredozemlju - koje su naselili Fenićani. To jest, kao i fenićanska, bila je to lavirintska kultura okružena vodom - koja je štovala mesec. Zagledah se u oblike na zidu. "Zašto li je ta sekira urezana u šahovsku tablu?" upitah Lili, naslutivši odgovor još pre no što je ona progovorila. "Mordekaj je kazao da je u pitanju veza?" Ali iako sam bila spremna, njene reči izazvale su istu onu jezu koju je u meni izazivalo i to belo obličje što se nadnosilo nada mnom na zidu. "U tome i jeste cela stvar", progovori ona tiho. "Treba ubiti kralja." Sveta sekira koristila se za ubijanje kralja. Obred se nije promenio još od početka vremena. Šah je predstavljao njegovo puko ponovno otelovljenje. Zašto se toga ranije nisam setila? Kamel me je uputio da čitam Koran. A Šarif je odmah po mom dolasku u Alžir istakao da je datum mog roñenja veoma značajan u islamskom kalendaru, koji je, kao i većina drevnih kalendara, bio lunarni, to jest zasnovan na mesečevim ciklusima. Ali ja to nisam povezala. Taj je obred bio isti u svim civilizacijama čiji je opstanak zavisio od mora - te stoga i od boginje meseca koja je upravljala plimom i osekom, koja je uslovljavala porast i pad vodostaja u rekama. Boginje koja je tražila žrtve u krvi. Birali su joj živog muškarca koji je postajao njen kralj, ali dužina njegove vladavine bila je odreñena strogim propisima obreda. Vladao je jednu "Veliku godinu", ili osam godina - koliko je potrebno da se lunarni i solarni kalendar ponovo poklope, stotinu lunarnih meseci iznosi osam solarnih godina. Kada bi prošlo to razdoblje kralja bi žrtvovali kako bi umilostivili boginju, a početkom novog meseca birao se novi kralj. Obred umiranja i ponovnog rañanja uvek se slavio u proleće, kada se sunce nalazilo izmeñu dva znaka zodijaka: Ovna i Bika - to jest, prema modernom načinu računanja vremena, četvrtog aprila. Toga dana su ubijali kralja! To je bio obred trostruke boginje Kar, čijem imenu je plaćan drevni danak od Karčemiša do Karkasona, od Kartagine do Kartuma. Njeno ime i danas odzvanja dolmenima Karnaka, u pećinama Karlsbada i Karelija, kroz Karpate. Reči koje su u sebi sadržale i njeno ime preplaviše mi um dok sam baterijsku lampu držala uperenu naviše i posmatrala njeno monolitno obličje koje se nadnosilo nada mnom sa zida. Zašto nikada ranije nisam povezala ove imenice? Pojavljivala se u rečima karmin, kardinal i kardijak (srčani), u reči karnal (čulni, telesan), karnivor (mesožder) i Karma - bio je to beskrajan ciklus otelotvorenja, preobražaja i zaborava. Ona je bila otelotvorena reč, treptaj sudbine spiralno


zavijene kao kundalini u srcu samog života - karakol, ili spiralna sila, koja je stvorila i samu Vaseljenu. Sila koju je Monglanska garnitura oslobodila bila je njena sila. Okrenula sam se ka Lili, dok mi je baterija podrhtavala u ruci, i nas dve se zagrlismo kako bismo se malo zagrejale, dok nas je hladna mesečina obasjavala poput ledene kupke. "Znam u šta pokazuje to koplje", prozbori ona slabim glasom, pokazujući prema crtežu na zidu. "Nije ga uperila u mesec - nije on znak. Znak je nešto na šta pada mesečev zrak, na vrhu te stene." Shvatila sam da se plaši, uostalom isto kao i ja, da pokuša da se popne gore usred noći. Stena mora da se uzdizala pravo uvis nekih četiri stotine stopa. "Možda", odvratih. "Ali u mom poslu koristi se ovakva izreka: 'Ne radi mnogo; radi mudro.' Shvatili smo poruku - znamo da se figure nalaze negde ovde. Ali to nije cela poruka, a znam da si i ti shvatila o čemu je reč u njenom drugom delu." "Stvarno?" upita ona, posmatrajući me svojim širom otvorenim, sivim očima. "O čemu je reč?" "Pogledaj damu na zidu", rekoh joj. "Vozi se u mesečevoj kočiji preko mora antilopa. Ni ne primećuje ih - okrenuta nam je leñima, a koplje je uperila put neba. Ali ona ne gleda u nebo..." "Pogled joj je uperen pravo u planinu!" povika Lili. "Nalaze se unutar te stene!" Uzbuñenje joj je malo splaslo kada je ponovo pogledala liticu. "Ali šta treba da uradimo, da raznesemo stenu? Zaboravila sam da ponesem nitroglicerin." "Uozbilji se", opomenuh je. "Nalazimo se u Kamenoj Šumi. Šta misliš, kako je ovo čipkasto, spiralno kamenje postalo upravo takvo, kako to da toliko liči na drveće? Pesak ne obrañuje kamen na taj način, bez obzira na to koliko ga jako nosio vetar. On ga glača, ravna. Jedino voda može tako da obradi kamen. Celu ovu visoravan oblikovale su podzemne reke ili okeani. Ništa drugo nije moglo da mu da ovakav izgled. Voda dubi rupe u steni... Shvataš li na šta ciljam?" "Lavirint!" povika Lili. "Hoćeš da kažeš da unutar te stene postoji lavirint! Zato su boginju meseca predstavili na pročelju litice kao labrys! To je poruka, slična znaku pored puta. Ali koplje je upereno uvis. Voda mora da je dospela unutra odozgo." "Možda", prihvatih, mada i dalje nisam bila ubeñena u to. "Pogledaj kako je izdubljen ovaj zid. Zaobljen je prema unutra, liči na činiju. Tako samo more dubi stenu. Na taj način nastale su sve morske pećine. Možeš ih naći duž svake stenovite morske obale od Karmela do Kaprija. Mislim da se ulaz nalazi ovde dole. Bar bi trebalo da to proverimo pre no što nastradamo penjući se uz tu stenu." Lili uze bateriju i čitavih narednih pola sata provedosmo idući gore-dole duž


stene. Našle smo nekoliko pukotina, ali nijedna nije bila dovoljno široka da bismo se kroz nju mogle provući. Počela sam da sumnjam u ispravnost svoje ideje kada sam ugledala mesto na kome se glatka površina stene blago naginjala prema unutra. Srećom, zavukla sam šake u prorez. Umesto da se strane stene u tom prorezu ponovo uskoro sretnu, kao što se na prvi pogled činilo, prednji deo stene nastavio je da se proteže prema unutra. Krenuh duž njega, a on nastavi da zavija sve dalje kao da će se sresti sa drugom stenom - ali to se nije dogodilo. "Mislim da sam pronašla", doviknuh Lili, nestajući u tami raskoljene stene. Ona krenu snopom iz baterijske lampe za mojim glasom. Kada je stigla, dohvatih lampu i preñoh snopom po površini stene. Raskol u steni protezao se u obliku spiralne krivine prema unutrašnjosti, sve dublje i dublje. Dva dela stene kao da su zavijala jedan oko drugoga nalik na spirale nautilusa i mi smo se slepo njih držale. Postalo je toliko mračno da je slabi snop baterijske lampe jedva osvetljavao nekoliko stopa ispred nas. Iznenada se prolomi neki glasan zvuk i ja umalo ne poskočih. Zatim shvatih da je to zalajao Karioka koji se nalazio u mojoj torbi. Odjeknulo je kao lavlja rika. "Izgleda da je ova pećina veća no što izgleda", obavestih Lili, preturajući po tašni da dohvatim Karioku i pustim ga napolje. "Odjek se nadaleko čuo." "Nemoj ga spustiti - možda ovde ima paukova. Ili zmija." "Ako misliš da ću mu dozvoliti da se popiški u mojoj tašni, ljuto se varaš", rekoh joj. "Konačno, kada je reč o zmijama, bolje on nego ja." Lili se zagleda u mene pri slaboj svetlosti. Spustih Karioku na pod pećine, gde on istog časa obavi nuždu. Uzvratih joj pogled, podigavši obrvu, a zatim krenuh dalje da istražujem pećinu. Lagano smo kružile po pećini; u promeru nije imala više od deset jardi. Ali ne naiñosmo ni na kakav trag. Posle izvesnog vremena, Lili spusti ćebad koju je nosila i sede na pod. "Moraju biti ovde negde", reče ona. "Suviše lako smo pronašle ovo mesto, mada nije baš lavirint na kakav sam mislila." Iznenada se trgnula i uspravila. "Gde je Karioka?" upita ona. Osvrnuh se unaokolo, ali njega nigde nije bilo. "Blagi Bože", izgovorih, pokušavši da ostanem mirna. "Postoji smo jedan izlaz - onaj kroz koji smo ušle. Pozovi ga!" Poslušala me je. Posle jednog dugačkog, mučnog trenutka začusmo njegovo kevtanje. Odahnusmo kada shvatismo da dopire iz pravca zavojitog ulaza. "Idem po njega", rekoh joj. Ali Lili istog časa skoči na noge. "Ne šali se životom", odvrati mi ona glasom koji je odzvanjao kroz tamu. "Nećeš me osaviti ovde u mraku." Istog časa je krenula za mnom, što verovatno objašnjava kako se, pošto smo iznenada skliznule u neku rupu, obrela na meni. Učinilo nam se da je prošlo dosta


vremena pre no što smo se našle na dnu. Blizu samog kraja spiralnog ulaza u pećinu, zaklonjena od pogleda tako da je nismo videle kada smo ušle uz zavojiti zid, nalazila se strma, stenovita kosina koja se protezala trideset stopa u dubinu. Kada sam izvukla svoje telo svo u modricama ispod masivne Lili, uperila sam snop naviše. Svetlost se svuda unaokolo odbijala o kristalizirane zidove i tavanice najveće pećine koju sam do tada videla. Sedele smo i posmatrale bleštavilo boja dok je Karioka veselo skakutao oko nas, nimalo uznemiren zbog pada. "Odlično si to obavio!" povikah, tapšući ga po glavi. "Ponekad je prava sreća što si takav trapavko, moj krznati prijatelju!" Ustadoh i počeh da se čistim dok je Lili podizala ćebad i skupljala sitnice koje su mi poispadale iz tašne. Nalazile smo se u ogromnoj pećini. U bilo kom pravcu da smo uperile snop svetlosti, on se nije odbijao ni o kakav zid. "Mislim da smo u sosu." Lilin glas dopro je iz tame iza mene. "Upravo mi je palo na pamet da je ova kosina niz koju smo skliznule suviše strma da bismo se uz nju mogle popeti bez dizalice. Takoñe mi je palo na pamet da bismo se mogle smesta izgubiti ako za sobom ne budemo posipale mrvice hleba." Bila je u pravu, ali moj mozak je sada radio prekovremeno. "Sedi i razmisli", rekoh umorno Lili. "Pokušaj da se setiš traga, a ja ću pokušati da smislim kako da se izvučemo odavde." U tom trenutku začuh neki zvuk - neko nejasno šaputanje, kao kada vetar nosi suvo lišće kroz kakav prazan prostor. Počeh da šaram svetiljkom unaokolo, ali Karioka odjednom stade da skače, histerično kevčući u pravcu tavanice pećine; istog časa me zagluši vrisak sličan vrištanju hiljadu harpija. "Ćebad!" zaurlah kako bi me Lili čula. "Daj ovamo tu vražiju ćebad!" Zgrabih Karioku koji je i dalje skakutao po podu i gurnuh ga pod mišku, te jurnuh ka Lili i istrgnuh joj ćebad iz ruku upravo kada je počela da vrišti. Prebacih joj jedno ćebe preko glave te pokušah da pokrijem sebe, čučnuvši na pod upravo u trenutku kada su slepi miševi nagrnuli. Bilo ih je na hiljade, bar sudeći prema zvuku koji su ispuštali. Lili i ja polegosmo po podu dok su oni udarali o ćebad nalik na sićušne kamikaze - tup, tup, tup. Lilino vrištanje nadjačavalo je čak i lepet njihovih krila. Hvatala ju je histerija, a Karioka se migoljio u mom naručju. Kao da je želeo da se sam obračuna sa svim slepim miševima u Sahari; njegovo kreštavo kevtanje i Lilino vrištanje odbijali su se o visoke zidove. "Mrzim slepe miševe!" histerično je vikala Lili, čvrsto me držeći za ruku dok sam s njom jurila kroz pećinu, provirujući ispod ćebeta kako bi osmotrila teren po kome smo se kretale. "Mrzim ih! Mrzim!" "Izgleda da ni oni tebe baš ne ljube", pokušah da nadglasam buku. Znala sam da slepi miševi ne mogu da povrede čoveka osim ako mu se zapletu u kosu ili su


zaraženi besnilom. Stadosmo da pogrbljene trčimo prema jednoj od arterija velike pećine kada se Karioka izmigoljio iz mog naručja, skočio na tle i otrčao. Slepi miševi su i dalje bili svuda unaokolo. "Blagi Bože!" povikah. "Karioka, vrati se!" Držeći ćebe nad glavom, pustih Lili i posrčući krenuh za njim, mašući baterijskom lampom u nadi da ću zbuniti slepe miševe. "Ne ostavljaj me!" začuh Lilin povik, kao i njene korake po izlomljenim kamenčićima na tlu. Tračala sam sve brže i brže, ali Karioka je već zavio za ugao i nestao. Slepi miševi su otišli. Pred nama se protezala dugačka pećina nalik na hodnik, a slepih miševa više nije bilo nigde na vidiku. Okrenuh se ka Lili koja se ščućurila iza mene, drhteći, sa ćebetom preko glave. "Mrtav je", cvilela je, tražeći pogledom Karioku. "Ispustila si ga i oni su ga ubili. Šta da radimo?" Glas joj je podrhtavao od straha. "Ti uvek znaš šta treba preduzeti. Hari kaže..." "Baš me briga šta Hari kaže", odbrusih. I mene je hvatala sve veća panika koju sam pokušavala da savladam dubokim disanjem. Ničemu ne bi služilo da me sada živci izdaju. Haklberi Fin se izvukao iz jedne ovakve pećine, zar ne? Ili je to bio Tom Sojer? Počeh da se smejem. "Šta ti je smešno?" živčano me upita Lili. "Šta ćemo sada?" "Kao prvo, ugasićemo baterijsku lampu", odvratih i ugasih je. "Da ne bismo ostale bez baterija u ovoj i od Boga zaboravljenoj..." A onda sam ugledala. Sa suprotnog kraja prolaza u kome smo se nalazile dopirala je slaba svetlost. Bila je veoma slaba, ali je u ovom mraku podsećala na svetionik čiji reflektor obasjava mrazno more. "Šta je to?" upita Lili bez daha. Naša nada za izbavljenje, pomislih, ščepavši je za ruku i krenuvši prema svetlosti. Zar je postojao još jedan ulaz? Nisam sigurna koliko smo hodale. U tami čovek gubi svaki osećaj za vreme i prostor. Ali tu nejasnu svetlost sledile smo bez baterijske lampe, krećući se veoma dugo kroz utihlu pečinu. Konačno smo stigle do prostorije veličanstvenih razmera - tavanica je bila visoka možda čitavih pedeset stopa, a zidovi obloženi čudnim svetlucavim oblicima. Kroz otvorenu rupu na tavanici slivala se predivna bujica mesečine. Lili poče da plače. "Nisam nikada pomislila da ću biti strašno srećna samo zato što vidim nebo", jecala je ona. Mislila sam isto što i ona. Osećanje olakšanja razlilo se mojim telom poput droge. Dok sam razmišljala kako da se domognemo te rupe u krovu na visini od pedeset stopa, začula sam neko njuškanje koje nije bilo teško prepoznati. Ponovo upalih baterijsku lampu. U uglu ugledasmo Karioku kako kopa po tlu kao da traži kost.


Lili se upravo spremala da jurne ka njemu, ali je ja uhvatih za ruku. Šta je on to radio? Obe se zagledasmo u njega pri jezivoj svetlosti. Divlje je kopao po gomili kamenja i šljunka na podu. Meñutim, ta hrpa je izgledala nekako čudno. Ugasila sam lampu, tako da je prostoriju sada osvetljavao samo nejasan snop mesečine. A onda sam shvatila šta mi je to smetalo. Sama hrpa kamenja je svetlucala - odnosno, svetluclo je nešto ispod nje. A neposredno iznad nje, uklesana u zidu, nalazila sa džinovska palica sa brojem osam koji kao da je lebdeo na bledoj mesečini. Lili i ja padosmo na kolena i zajedno sa Kariokom prionusmo na uklanjanje kamenja i šljunka. Bilo nam je potrebno svega nekoliko minuta da otkopamo prvu figuru. Izvukoh je i zadržah u šakama - savršeno izrañena figura konja, propetog na zadnjim nogama. Bio je otprilike pet inča visok i mnogo teži no što je izgledao. Ponovo upalih lampu, a figuru dodadoh Lili da je pomnije razgledamo. Pojedinosti su bile izrañene sa neverovatnom preciznošću. Sve je bilo urañeno u najčistijem srebru. Od raširenih nozdrva do tanano izlivenih kopita - to je očigledno bio rad vrhunskog majstora. Rese na bogato ukrašenoj konjskoj ormi bile su izvučene nit po nit. Samo sedlo, postolje figure - pa čak i oči konja - bili su od nebrušenog kamenja koje se presijavalo u raznim bojama na slabom snopu svetlosti. "Neverovatno", prošaputa Lili u tišini koju je narušavalo samo Kariokino uporno kopanje. "Hajde da izvadimo i ostale." Nastavismo da rujemo po gomili kamenja dok ih sve ne izvadismo. Osam figura Monglanske garniture ležalo je oko nas izmeñu kamenja, sijajući prigušenim sjajem na mesečini. Srebrni konj i četiri mala pešaka, od kojih je svaki bio visok otprilike tri inča. Bili su odeveni u neke čudne toge sa štitom ispred sebe i nosili su koplja sa iskrivljenim vrhovima. Zatim zlatna kamila sa kulom na leñima. Najneverovatnije su ipak bile dve poslednje figure. Jedna je predstavljala muškarca na leñima slona sa podignutom surlom. Cela figura bila je izrañena u zlatu i veoma je podsećala na sliku figure od slonovače koju mi je Luelin pokazao pre toliko meseci - ali u podnožju nije bilo vojnika-pešaka. Činilo se da je izliven na osnovu živog uzora, da mu lice nije stilizovano kao što je to običaj kod šahovskih figura. Njegovo je lice bilo široko, plemenito, sa rimskim nosem, ali taj nos je ujedno bio i neobičan - podsećao je na noseve crnačkih glava pronañenih u Ifeji, u Nigeriji. Dugačka kosa spuštala mu se niz leña; pojedine kovrdže bile su ukrašene i svetlucale su sićušnim dragim kamenjem. Kralj. Poslednja figura bila je gotovo isto toliko visoka kao i kralj - otprilike šest inča. Imala je oblik prekrivene nosiljke sa razmaknutim draperijama. U njoj je, u položaju lotosa, sedela jedna prilika, lica okrenutog napolje. U smaragdnim, bademastim očima nazirao se izraz nadmenosti - gotovo krvoločnosti. Razmišljala sam o toj figuri u srednjem rodu pošto je imala bradu, ali i ženske


grudi. "Kraljica", reče tiho Lili. "U Egiptu i Persiji nosila je bradu, stavljajući time do znanja da ima moć da vlada. U stara vremena, ova figura nije imala toliku moć kao danas. Ali njena je snaga, u meñuvremenu, narasla." Zagledasmo se pri bledoj mesečini, preko svetlucavih figura Monglanske garniture. I nasmešismo se. "Uspele smo", reče Lili. "Sada treba samo još da smislimo kako da se izvučemo odavde." Preñoh snopom iz baterijske lampe preko zidova. Videla sam da će biti teško, ali ne i nemoguće. "Mislim da se mogu uzverati uz onu stenu", rekoh joj. "Ako ćebad isečemo u trake, možemo napraviti konopac. Kada se popnem, spustiću ga. Privezaćeš za njega moju tašnu i tako ću izvući Karioku i figure." "Odlično", primeti Lili. "A šta će biti sa mnom?" "Tebe ne mogu da izvučem", odvratih. "Moraćeš sama da se popneš." Dok je Lili cepala ćebad, koristeći se mojim makazicama za nokte, ja skinuh cipele. Kada smo završile sa sečenjem debele vunene ćebadi, nebo iznad nas već je počelo da bledi. Zidovi su bili dovoljno neravni, tako da sam mogla u njima da pronañem oslonce za prste, dok su raspukline svelosti počele da se šire po svim uglovima pećine. Utrošila sam skoro pola sata da se popnem, noseći konopac. Kada sam se, dahćući, izvukla na svetlost dana, našla sam se na vrhu stene kroz čiju osnovu smo prošle noći ušle. Lili je privezala torbu, pa sam prvo izvukla Karioku, a zatim i figure do ispusta. Došao je red i na Lili da se popne. Masirala sam povreñena stopala, na kojima su mi se ponovo otvorili plikovi. "Plašim se", doviknu mi ona. "Šta ako padnem i slomim nogu?" "Moraću da te upucam", odvrtih. "Samo kreni - i ne gledaj naniže." Ona krenu uz strmu stenu, tražeći golim prstima čvrste oslonce u kamenu. Negde na pola puta se ukočila. "Hajde, nastavi", rekoh joj. "Ne smeš sada da se ukočiš." No, i dalje je samo stajala, držeći se za stenu poput kakvog užasnutog pauka. Niti je govorila niti se micala. Počela je da me hvata panika. "Slušaj", počeh da joj govorim, "zamisli da je ovo partija šaha! Priklještena si sa svih strana i ne vidiš izlaz. Ali mora postojati neki izlaz, jer u protivnom gubiš! Ne znam kako to zovete kada su sve figure priklještene tako da ne mogu nigde da krenu... ali ti si upravo u takvom položaju, osim u slučaju ako pronañeš novi oslonac na koji ćeš pomeriti stopalo." Primetila sam da je malo pomerila šaku. Zatim ju je odvojila od stene i pokrenula se. Lagano je počela ponovo da se kreće. Odahnuh sa olakšanjem, ali ništa ne rekoh kako je ne bih uznemirila u penjanju. Posle nezamislivo dugo vremena, a činilo mi se da sam ga mogla meriti eonima, njena šaka se pojavi na


ivici ispusta. Zgrabih konopac koji je privezala oko struka i stadoh da ga povlačim dok je ne izvukoh napolje. Lili je ostala da leži, dahćući. Oči su joj bile zatvorene. Dugo nije prozborila ni reči. Konačno je podigla kapke i prvo se zagledala u zoru, a onda u mene. "Zove se Zugzvang", izgovori ona, stenjući. "Blagi bože - uspele smo." Ali još sve nije bilo gotovo. Navukosmo cipele i krenusmo preko ispusta, a onda nastavismo da se spuštamo ka dnu. Vratile smo se kroz Kamenu Šumu. Bilo nam je potrebno samo dva sata nizbrdo da stignemo do uzvišice sa koje su se videla naša kola. Obe smo bile krajnje iscrpljene i upravo sam pričala Lili kako bi mi prijala kajgana za doručak - što je predstavljalo nezamislivi delikates u jednoj ovakvoj zemlji - kada osetih da me je zgrabila za ruku. "Ne mogu da poverujem", reče ona, pokazujući prema putu gde smo ostavile kola u žbunju. Sa svake strane stajala su parkirana po jedna policijska kola - a treća su mi se učinila poznata. Kada sam ugledala dva Šarifova grmalja kako prertražuju korniš, znala sam da sam u pravu. "Otkud oni ovde?" upita ona. "Otarasili smo ih se pre mnogo stotina milja." "Šta misliš, koliko plavih korniša ima u Alžiru?" upitah je. "I koliko puteva za Tasili kojima smo mogle da krenemo?" Ostadosmo tako nekoliko minuta da stojimo iza grmlja i posmatramo put. "Nisi proćerdala sav Harijev džeparac, zar ne?" upitah je. Ona proveri ostatak i odmahnu glavom. "Predlažem onda da otpešačimo do Tamrita, šatorskog sela, pored koga smo prošle. Možda ćemo tamo uspeti da kupimo dva magarca da nas vrate u Djanet." "I da ostavim moja kola u rukama ovih zlikovaca?" prosikta ona. "Trebalo je da te ostavim da visiš na onoj steni", primetih. "U Zugzvangu."

22. ZUGZWANG

Uvek je bolje žrtvovati protivnikove ljude. Savelij Tartakover, poljski velemajstor Upravo je prošlo podne kada smo Lili i ja ostavile za sobom talasave vrhove visoravni Tasilija i spustile se u ravnice Admera hiljadu stopa niže, do rubova Djaneta. Vodu za piće nalazile smo duž puta jer je predeo vrveo od mnogobrojnih rečica koje su navodnjavale Tasili, a ja sam ponela nekoliko grana bogatih


svežim dharima, sočnim urmama koje se lepe za prste. To je sve što smo jele od sinoćnje večere. Od vodiča u Tamritu, šatorskom selu pored koga smo prošle po mraku tek pristigavši u Tasili, iznajmile smo magarce. Mnogo je neudobnije jahati na magarcima nego na konjima. Šta mi je drugo preostalo nego da izranavljenim stopalima pridodam još nekoliko drugih telesnih nevolja: izranavljen produžetak leña, bolnu kičmu od beskrajnih časova kaskanja gore-dole po skamenjenim dinama; izgrebane šake od veranja po steni; glaobolju, verovatno od sunčanice. Ali uprkos svemu, bila sam veoma raspoložena. Konačno smo se domogle figura - krenule smo put Alžira. Bar sam ja tako mislila. Ostavile smo magarce kod vodičevog ujaka u Djanetu, udaljenom četiri sata. Ona nas je u kolima za seno odvezao do aerodroma. Iako nas je Kamel upozorio da izbegavamo aerodrome, sada je to prosto bilo nemoguće. Otkrili su nam kola i stavili ih pod stražu, a u gradiću ove veličine nemoguće je bilo unajmiti kola. Kako drugačije da se vratimo - u balonima? "Nisam baš rada da se spustim na alžirski aerodrom", reče Lili, dok smo uklanjale seno sa odeće i prolazile kroz staklena vrata djanetskog aerodroma. "Zar mi nisi sama rekla da Šarif tamo ima kancelariju?" "Odmah posle imigracionog šaltera", potvrdih. Bilo je još prerano da brinemo o Alžiru. "Danas više nema letova za Alžir", obavesti nas dama na šalteru za prodaju karata. "Poslednji avion otišao je pre jednog sata. Naredni polazi tek sutra ujutro." Šta smo drugo mogle i da očekujemo u gradu sa dva miliona palmi i dve ulice? "Šta sad?" upita Lili, povukavši me u stranu. "Ne možemo prenoćiti u ovom burgu. Ako pokušamo da uzmemo sobu u hotelu, tražiće nam isprave, a ja ih nemam. Pronašli su nam kola, što znači da znaju da smo ovde. Mislim da nam je potreban novi plan." Morale smo se izgubiti odavde - i to brzo. Morale smo odneti figure Mini pre no što se bilo šta dogodi. Vratih se do šaltera za prodaju karata; Lili me je pratila u stopu. "Ima li koji drugi let danas popodne, nije važno u kom pravcu?" upitah prodavačicu karata. "Jedino čarter koji se vraća za Oran", odvrati ona. "Zakupila ga je grupa japanskih studenata na putu za Maroko. Kreće za nekoliko minuta, izlaz broj četiri." Lili je već odmicala ka izlazu broj četiri sa Kariokom pod miškom kao da je vekna hleba, a ja sam je sledila. Ako je iko razumeo jezik novca, onda su to bili Japanci, pomislih. A Lili je imala dovoljno argumenata da se sporazume na bilo kom jeziku.


Voña grupe, žustri čovečuljak u plavom blejzeru sa prikačenom pločicom na kojoj je pisalo "Hiroši", to mu je verovatno bilo ime, već je propuštao bučne studente kroz izlaz, kada nas dve stigosmo do njega bez daha. Lili mu objasni na enleskom u kakvoj smo situaciji, a ja brzo počeh da prevodim njene reči na francuski. "Pet stotina dolara u gotovom", ponudi Lili. "Američkih dolara pravo u tvoj džep." "Sedam pedeset", odvrati on istog časa. "Dogovoreno", pristade Lili, pa stade da mu odbrojava novčanice ispred nosa. Strpao ih je u džep brže od krupijea iz Las Vegasa. I tako krenusmo. Do tog leta, uvek sam smatrala Japance kao narod neizmerne kulture i velike prefinjenosti, koji svira umirujuću muziku i drži do ceremonijalnog služenja čaja. Ali ovaj tročasovni let preko pustinje naterao me je da promenim mišljenje. Ovi studenti su sve vreme jurcali gore dole po avionu pričajući raskalašne viceve i pevali na japanskom pesme Bitlsa - prava kakofonija mjaukanja koja me podseti na skičanje slepih miševa koje smo ostavile za sobom u pečinama Tasilija. Lili nije primećivala ništa od ovoga. U stražnjem delu aviona zanela se igrajući Go sa voñom grupe, nemilosrdno ga pobeñujući u igri koja se smatra japanskim nacionalnim sportom. Laknulo mi je kada sam kroz prozor aviona ugledala ogromnu ružičasto omalterisanu katedralu koja se nadnosila nad planinskim gradom Oranom. Oran je imao veliki meñunarodni aerodrom koji ga je povezivao ne samo sa gradovima Sredozemlja, već i sa obalom Atlantika i podsaharskom Afrikom. Kada smo se Lili i ja iskrcale iz čarter-aviona, setila sam se nečega što mi nije palo na pamet na aerodromu u Djanetu: kako da proñemo pored detektora metala ako budemo morale da menjamo avion. Stoga sam se smesta uputila, pošto smo Lili i ja izišle iz aviona, prema agenciji za iznajmljivanje automobila. Imala sam prihvatljiv izgovor: u obližnjem gradu Arzevu nalazila se rafinerija nafte. "Ja sam iz ministarstva za naftu", rekoh službeniku, gurnuvši mu pod nos ministarsku značku. "Potrebna su mi kola da posetim rafineriju u Arzevu. Veoma je hitno - kola iz ministarstva su se pokvarila." "Žalim, gospoñice", poče službenik odmahujući glavom, "nema slobodnih kola i neće ih biti najmanje nedelju dana." "Nedelju dana! Nalazim se u nemogućoj situaciji! Kola moram imati danas, kako bih proverila nivo produktivnosti. Zahtevam da mi jedna ustupite. Na vašem parkiralištu napolju ima više automobila. Ko ih je rezervisao? Uostalom, ko god da je to učinio, ovo je važnije." "Da su mi samo javili", reče on, "ali sva ta kola na parkiralištu - tek su danas vraćena. Pojedini klijenti čekaju nedeljama na njih, i svi su oni VIP-i. Kao na


primer ovaj..." On izvuče iz ladice gomilu ključeva i stade da zvecka njima. "Pre samo jednog časa telefonirali su iz sovjetskog konzulata. Narednim avionom iz Alžira stiže njihov oficir za vezu po pitanju nafte." "Ruski oficir za naftu?" frknuh ja. "Mora da se šalite. A kako bi bilo da telefonirate alžirskom ministru za naftu i objasnite mu da neću moći da proverim produktivnost u Arzevu tokom cele naredne nedelje zato što su Rusi - koji pojma nemaju o nafti - ukrali poslednja kola?" Lili i ja se ozlojeñeno zgledasmo i stadosmo da vrtimo glavama, usled čega službenik postade još nervozniji. Već je žalio što je pokušao da na mene ostavi utisak svojom klijentelom, a naročito što je uopšte pomenuo da je u pitanju jedan Rus. "U pravu ste!" povika on, izvlačeći potrebna dokumenta i gurajući ih prema meni. "Kako sme sovjetska ambasada da traži kola u tako kratkom roku? Evo, gospoñice - potpišite ovo. Dovešću vam kola do ulaza." Kada se službenik vratio sa ključevima, zamolila sam ga da mi dozvoli da upotrebim telefon kako bih stupila u vezu sa meñunarodnim operatorom u Alžiru, uveravajući ga da mu taj razgovor neće biti stavljen na račun. Pozvao mi je Terezu i pružio slušalicu. "Devojčice!" povika ona, nadjačavši krčanje. "Šta si učinila? Traži te pola Alžira. Ko će drugi to da zna ako ne ja - prisluškivala sam razgovore! Ministar mi je kazao da ti prenesem, ako se javiš, da ne možeš stupiti u vezu s njim. Ne smeš ni prići blizu ministarstvu dok je on odsutan." "Gde je on?" upitah, nervozno bacivši pogled na službenika koji je pomno slušao, iako se malopre pravio da ne zna engleski. "Na konferenciji", reče ona značajno. Sranje. Da li je to značilo da je počeo sastanak OPEK-a? "Gde se nalaziš, u slučaju da želi da stupi s tobom u vezu?" "Na putu sam ka rafinerijama u Arzevu", rekoh glasno, i to na francuskom. "Kola su nam se pokvarila, ali zahvaljujući ljubaznosti službenika u rent-a-karu ovde na oranskom aerodromu, dobile smo drugo vozilo. Prenesite ministru da ću mu se sutra javiti." "Šta god da uradiš, ne smeš se sada vratiti!" reče Teraza. "Onaj salud iz Persije zna gde si bila - i ko te je tamo poslao. Beži s tog aerodroma što pre možeš. Aerodrome nadziru njegovi ljudi!" Persijsko kopile kako ga je nazvala, bio je Šarif, koji je očigledno znao da smo bile u Tasiliju. Ali kako je Tereza to saznala - a što je još neverovatnije, kako je pogodila ko me je tamo poslao? A onda se setih da sam Terezu zamolila za pomoć kada sam tragala za Mini Renselas! "Tereza", nastavih, i dalje posmatrajući službenika i prešavši na engleski, "da li si ti kazala ministru da sam imala sastanak u Kazbahu?" "Da", odvrati mi ona šapatom. "Vidim da si je pronašla. Neka ti je sada nebo od pomoći, devojčice!" Zatim je dodala još tišim glasom, tako da sam morala da


se napregnem kako bih je čula. "Pogodili su ko si!" Linija je trenutak bila nema, a onda se oglasio signal da je veza prekinuta. Spustila sam slušalicu; srce mi je snažno lupalo, a onda sam pokupila ključeve sa pulta. "E pa", počeh otresito, tresući službenikovu šaku, "ministar će biti veoma zadovoljan kada čuje da ćemo ipak moći da ispitamo situaciju u Arzevu! Ne znam kako da vam zahvalim na pomoći." Kada smo izišle, Lili uskoči sa Kariokom u reno koji nas je čekao, a ja se smestih za volan. Spustih štitnik za sunce za priobalnu vožnju. Uprkos Terezinom savetu, nameravala sam da se vratim u Alžir. Šta mi je drugo preostalo? Dok smo grabile putem, mozak mi je radio milju na minut. Ako je Tereza mislila ono što mi se činilo da je mislila, onda moj život nije vredeo ni pišljiva boba. Vozila sam kao da me goni sto ñavola dok nisam izbila na zavojiti autoput sa dve trake za Alžir. Do Alžira, koji je ležao na istoku, pružalo se punih 250 milja. Pošto smo prošle pored rafinerija u Arzevu, prestala sam svaki čas da bacam pogled na retrovizor, pa sam na kraju čak i stala i prepustila volan Lili kako bih mogla da nastavim sa prevoñenjem Mirelinog dnevnika. Otvorivši meki, kožni povez, stadoh pažljivo da prevrćem krhke stranice, tražeći mesto gde smo stale. Već je bilo poslepodne i sunce purpurnog oboda u luku se spuštalo prema tamnom moru, praveći duge u peni na mestima gde je voda udarala o stene. Gajevi maslina crnih grana grlili su stene pri kosim zracima popodnevne svetlosti, dok im je lišće podrhtavalo, nalik na deliće metala koji zvone. Kada sam odvratila pogled od predela koji je promicao, osetila sam kako se vraćam u čudni svet pisane reči. Razmišljala sam kako je to čudno što je ova knjiga postala za mene stvarnija čak i od krajnje stvarnih i neposrednih opasnosti koje su me okruživale. Francuska opatica Mirela postala mi je neka vrsta saputnice u ovoj našoj pustolovini. Njena priča se odvijala pred nama - u nama - nalik na tamni i tajanstveni svet. Pošto je Lili vozila ćutke, nastavih da prevodim. Osećala sam se kao da slušam priču o vlastitoj potrazi sa usana nekoga ko je sedeo pored mene - žene pred kojom je bio zadatak koji sam samo ja mogla da razumem - kao da je taj šaputavi glas koji sam čula bio moj vlastiti. Negde, u toku moje pustolovine, Mirelina potraga postala je takoñe moja potraga. Nastavih da čitam... Napustila sam zatvor strepeći. U kutiji sa bojama koju sam nosila nalazilo se nastojničino pismo, kao i znatna suma novca koji je priložila da mi se nañe. U njenom pismu takoñe je stajalo da će me u engleskoj banci čekati kreditno pismo koje će mi omogućiti da koristim novčane fondove moje pokojne roñake. Ali ja sam odlučila da još ne idem u Englesku - pre toga, morala sam još nešto da obavim. Dete mi se nalazilo u pustinji - Šarlot, za koga sam još tog jutra


verovala da ga nikada više neću videti. Roñen je pod Boginjinim pogledom. Roñen je u Igri... Lili uspori, a ja podigoh pogled sa teksta. Bio je sumrak i oči su me već bolele od naprezanja pri sve bleñoj svetlosti. Prošao je trenutak pre no što sam shvatila zašto je iznenada zaustavila kola pored puta i ugasila farove. Kroz nejasnu svetlost ugledala sam policijska kola i vojna vozila na putu ispred nas kao i nekoliko putničkih vozila koja su stajala sa strane i čekala da ih pretraže. "Gde smo?" upitah. Nisam znala da li su nas primetili. "Otprilike pet milja od Sidi-Fredja - tvog stana i mog hotela. Četrdeset kilometara od Alžira. Za pola sata smo tamo. Šta sad?" "Ovde ne možemo ostati", odvratih. "A ne možemo ni dalje. Gde god sakrile figure, pronaći će ih." trenutak sam razmišljala. "Nekoliko jardi ispred nas nalazi se luka. Nije unesena ni u jednu kartu, ali odlazila sam tamo da kupim ribu i rakove. To je jedino mesto gde možemo skrenuti, a da se ne vratimo nazad i izazovemo sumnju. Zove se 'La Madrague'. Mogle bismo se tamo zavući dok ne skujemo novi plan." Krenusmo lagano uz ivicu krivudavog puta dok ne stigosmo do prašnjave staze koja se odvajala od autoputa. Mrak je već uveliko pao, ali u tom je gradu postojala samo jedna ulica koja se protezala duž ivice male luke. Zaustavile smo se ispred jedine krčme u gradiću, mornarskog svratišta gde sam znala da imaju dobre "bouillabaisse". Kroz žaluzine na prozorima primetile smo pukotine svetlosti, isto kao i kroz vrata, koja su u sparno proleće predstavljala tek paravan. "Ovo je jedino mesto miljama unaokolo gde imaju telefon", obavestih Lili dok smo sedele napolju u kolima i gledale kroz vrata krčme. "Hranu i da ne pominjem. Čini mi se da mesecima nismo jele. Hajde da pokušamo da stupimo u vezu sa Kamelom i vidimo može li nas izvući odavde. Bez obzira na to kako ti gledaš na stvari, mislim da smo u Zugzvangu." Pokazah joj zube u mraku. "Šta ako ne budemo mogle da ga nañemo?" upita ona. "Šta misliš koliko će odbor za doček ostati tamo? Ne možemo ovde provesti noć." "Ako se dogovorimo da napustimo kola, možemo peške plažom. Moj stan je svega nekoliko milja udaljen odavde, ako ideš peške. Na taj način bismo zaobišle blokadu na putu, ali bismo se zaglibile u Sidi-Fredju bez kola." I tako se odlučismo za prvi plan i uñosmo unutra. To je možda bio najgori predlog koji sam imala od početka naše potrage. Krčma u La Madragui bila je stecište mornara, to je stajalo - ali mornari koji su upravili svoja lica ka nama kada smo ušle izgledali su kao da su stigli pravo iz filma Ostrvo sa blagom. Karioka se zavukao dublje u Lilino naručje, frkčući kao da želi da odagna gadan miris. "Upravo sam se setila", rekoh joj, kada zastadosmo na pragu. "La Madrague


je danju ribarska luka, ali noću je dom alžirske mafije." "Nadam se da se šališ", odvrati ona, isturi bradu i nas dve krenusmo prema baru. "Ali sve mi se, ipak, čini da se ne šališ." U tom trenutku stomak mi se zgrči kao nikada do tada. Primetila sam lice koje bih najradije izbrisala iz sećanja. Kada smo ušle u bar, osmehnuo se i dao znak šankeru. Šanker se nagnu ka Lili i meni. "Pozvane ste za sto u uglu", prošaputa on glasom koji nimalo nije zvučao kao poziv. "Recite šta pijete, i ja ću vas tamo poslužiti." "Same plaćamo svoja pića", poče Lili nabusito, ali je ja ščepah za ruku. "Uprskale smo motku", prošaputah joj na uvo. "Ne osvrći se; naš domaćin Long Džon Silver daleko je od kuće." Povedoh je zatim kroz gomilu utihlih mornara, koji su nam se sklanjali s puta kao Crveno more - pravo prema stolu čoveka koji je sam sedeo na suprotnom kraju prostorije. Bio je to trgovac tepisima - El Marad. Nisam prestajala da mislim o onome što sam nosila u tašni prebačenoj preko ramena i o tome šta bi nam ovaj momak uradio kada bi to otkrio. "Trik sa toaletom smo već iskoristile", šapnuh Lili na uvo. "Nadam se da imaš još koji u rukavu. Momak koga ćeš uskoro upoznati je beli kralj i uverena sam da zna ko smo nas dve i gde smo bile." El-Marad je sedeo sam za stolom sa gomilom šibica rasporeñenih pred sobom. Vadio ih je iz kutije i reñao na stolu u obliku piramide; niti je ustao niti nas pogledao kada smo stigle. "Dobro veče, dame", reče on onim užasnim, unjkavim glasom kada priñosmo stolu. "Očekivao sam vas. Za nećete da mi se pridružite u ovoj igri koja se zove nim?" Ukočih se, ali on očigledno nije imao zadnjih misli. "To je stara engleska igra", nastavi on. "U engleskom slengu 'nim' znači 'uštinuti, zdipiti - ukrasti." Ili to niste znale?" Zatim me je pogledao onim svojim kao ahat crnim očima bez zenica. "Igra je, stvarno, jednostavna. Svaki igrač uklanja jednu ili više šibica iz bilo kog reda piramide, ali samo iz jednog reda. Gubi onaj igrač koji mora da uzme poslednju šibicu." "Hvala vam što ste nam objasnili pravila", primetih dok sam izvlačila stolicu i zauzimala mesto, isto kao i Lili. "Vi niste odgovorni za onu blokadu na putu, zar ne?" "Nisam, ali pošto se već našla tamo, iskoristio sam je. Jedino ste ovamo mogle da skrenete, kada se pojavite." Razume se - kakav sam idiot ispala! S ove strane Sidi-Fredja miljama unaokolo nije bilo drugog grada. "Niste nas ovde čekali da bismo odigrali ovu igru", primetih, prezrivo posmatrajući piramidu od šibica na stolu. "Šta želite?" "Ali ipak sam vas čekao da bismo učestvovali u Igri", odvrati on uz zlokobni osmeh. "Ako se ne varam, ovo je unuka Mordekaja Rada, najvećeg stručnjaka


svih vremena kada su u pitanju igre - naročito one koje imaju veze sa krañom!" Glas mu je postajao neugodan dok je posmatrao Lili svojim crnim očima punim mržnje. "Ona je takoñe nećaka vašeg 'poslovnog partnera' Luelina, koji nas je upoznao", primetih. "Koju ulogu on igra u ovoj partiji?" "Jeste li uživali u susretu sa Mokhfi Mokhtar?" upita El-Marad. "Ako se ne varam ona vas je poslala da obavite zadatak sa koga se upravo vraćate?" On ispružni ruku i skloni šibicu iz prvog reda, pa klimnu glavom prema meni dajući mi na znanje da je na mene red. "Puno vas pozdravlja", obavestih ga, uklonivši dve šibice iz narednog reda. Po umu mi se motalo hiljadu stvari, ali jednim njegovim delom pratila sam i igru - igru zvanu nim. Šibice su bile rasporeñene u pet redova, u prvom se nalazila samo jedna šibica, a svaki naredni red sadržao je po jednu više. Na šta me je to podsećalo? Setih se. "Mene?" upita El-Marad, kome je odjednom postalo nelagodno, bar mi se tako činilo. "Sigurno ste pogrešili." "Vi ste beli kralj, je li tako?" upitah ga mirnim glasom, posmatrajući kako mu uštavljena koža bledi. "Uzela ti je meru, drugar. Iznenañena sam što ste napustili planine gde ste bili bezbedni zbog jednog ovakvog poteza - istrčali ste na tablu i sada morate da bežite, tražeći zaklon. Loš potez." Lili je zurila u mene, a El-Marad je progutao knedlu, upiljio se u tablu, pa uklonio još jednu šibicu. Ona me iznenada stegnu ispod stola. Shvatila je šta smeram. "I ovde ste upravo povukli pogrešan potez", obavestih ga, uprevši prst u šibice. "Ja sam stručnjak za kompjutere, a ova igra nim je, u stvari, binarni sistem. To jest, postoji formula da se dobije ili izgubi. A ja sam upavo pobedila." "Hoćete da kažete da je sve ovo bila zamka?" sav užasnut prošaputa ElMarad. Zatim skoči, gurnu pri tom sto i rasu sve šibice. "Poslala vas je u pustinju samo da bi mene izvukla napolje? Ne! Ne verujem vam!" "Ma dobro, samo vi meni nemojte verovati", odvratih. "Još ste kod kuće, bezbedni na svom osmom kvadratu, zaštićeni sa strane. Ne sedite ovde poput prepelice isterane iz grma..." "Naspram nove crne kraljice", upade pobedonosno Lili. El-Marad se zabulji u nju, a onda vrati pogled na mene. Ustadoh kao da se spremam da poñem, ali on me ščepa za ruku. "Vi!" povika on, sevajući onaokolo crnim očima. "Znači - napustila je Igru! Prevarila me je..." Ali ja sam se već udaljavala prema vratima, sa Lili koja me je sledila u stopu. El-Marad nas sustiže i ponovo me ščepa za mišicu. "Figure su kod vas", prosikta on. "Sve ste ovo smislile samo da me zavarate. Ali one su kod vas. Nikada se vi ne biste vratile iz Tasilija bez njih."


"Svakako da su kod mene", rekoh. "Ali nalaze se tamo gde vam nikada ne bi palo na pamet da ih potražite." Morala sam se izgubiti odatle pre no što se doseti gde su. Već smo bile blizu vrata. U tom trenutku Karioka iskoči iz Lilinog naručja, dočeka se na podu prekrivenom klizavim linoleumom, povrati ravnotežu i zaobiñe nas, razvaljujući se od lajanja dok je jurio prema vratima. Podigoh pogled i sa užasom se zagledah u upravo otvorena vrata na kojima je stajao Šarif, okružen celom brigadom rmpalija u poslovnim odelima koji su ispunili prolaz svojim širokim ramenima. "Stojte u ime..." poče on. Ali pre no što sam uspela da se priberem, Karioka se stuštio na svoj omiljeni nožni članak. Šarif se presamitio od bola, zakoračio unazad i prošao kroz paravanska vrata krčme, povukavši za sobom i nekoliko stražara. Krenuh odmah za njim i oborih ga izgrebavši mu pri tom lice. Lili i ja pohitasmo prema kolima, a za nama poñoše El-Marad i još pola bara. "Voda!" povikah preko ramena dok sam trčala. "Voda!" Nismo imale šanse da stignemo do kola, zaključamo se unutra i krenemo. Nisam se osvrnula - već sam nastavila da trčim pravo prema malom doku. Svuda unaokolo ljuljuškali su se ribarski čamci, ovlaš zavezani za stubiće. Okrenula sam se tek kada sam stigla do kraja. Na keju je vladao haos. El-Marad je bio korak iza Lili. Šarif je pokušavao da otrese Karioku sa noge, koji nije hteo da ga ostavi na miru, tako da se istovremeno borio s njim i zurio u tamu ne bi li pronašao neki pokretni cilj na koji bi mogao da puca. Tri momka su tutnjeći dolazila kejom, pa sam tako bila primorana da uhvatim nos i skočim. Poslednja stvar koju sam videla pre no što sam dotakla vodu bio je Karioka koga je Šarif zavitlao u vazduh i koji je sada leteo prema moru. A onda sam osetila kako se hladna, mračna voda Sredozemlja sklapa nada mnom. Težina figura iz Monglanske garniture vukla me je nadole, nadole prema dnu.

23. BELA ZEMLJA

Zemlja koja pripada sada ratobronim Britima, I u kojoj su osnovali svoje moćno carstvo, U drevna vremena bila je divljina, Nenastanjena, neobrañena, nedokazana, necenjena... Tada ni ime zasluživala nije, Dok naišao nije pustolovni mornar I naučio kako da sačuva brod od belih stena,


Koje se duž obale južne protežu Preteći nenadnim brodolomom i brzom propašću. Sigurnosti radi, on tu morski znak načini I nazvao ga Albion. 'Vilinska kraljica' (1590), Edmund Spenser Ah, neverni, neverni Albione! - Napoleon, naveo Žaka Beninja Bosija (1692) LONDON NOVEMBAR 1793. Vojnici Vilijema Pita snažno su zalupali na vrata Taljeranove kuće u Kensingtonu u četiri sata ujutro. Kurtijad je navukao kućni ogrtač i pohitao gore da vidi o čemu je reč. Kada je otvorio vrata, primetio je da su u okolnim kućama počela da se pale svetla i da nekolicina znatiželjnih suseda izviruje iza draperija i gleda u kraljevske vojnike koji su stajali pred njim na pragu. Kurtijad zadrža dah. Koliko dugo su čekali na ovo i živeli u strahu. Konačno se dogodilo. Taljeran je već silazio niz stepenice umotan u svilene ogrtače koji su mu padali niz dugačku kućnu haljinu. Na lice je navukao masku ledene rezervisanosti dok je preko malog predvorja prilazio vojnicima koji su čekali. "Gospodin Taljeran?" upita dežurni oficir. "Kao što vidite", nakloni se Taljeran, hladno se osmehnuvši. "Predsednik vlade Pit žali što nije bio u mogućnosti da vam lično uruči ova dokumenta", nastavi oficir kao da recituje napamet naučen govor. Izvukavši gomilu hartija iz žaketa uniforme, gurnu ih prema Taljeranu i nastavi. "Republika Francuska, nepriznato telo anarhista, objavila je rat suverenoj kraljevini Britaniji. Stoga se svim emigrantima koji podržavaju tu takozvanu vladu, ili za koje se može dokazati da su to radili u prošlosti, uskraćuje zaklon i zaštita kuće Hanovera i njegovog veličanstva Džordža Trećeg. Šarl Moris de Taljeran-Perigor, proglašeni ste krivim za podsticanje pobune protiv kraljevstva Velike Britanije, zbog izdajničke korespodencije tokom 1793, zbog kovanja zavere, kao i zato što ste u preñašnjem zvanju pomoćnika ministra za spoljne poslove pomenute zemlje, protiv suverene..." "Dragi moj", prekinu ga Taljeran, pakosno se nasmejavši i podigavši pogled sa hartija koje je prelistavao. "Ovo je smešno. Francuska je objavila Engleskoj rat pre gotovo godinu dana! Pit savršeno dobro zna da sam dao sve od sebe da to sprečim. U Francuskoj me traže zbog izdaje... zar vam to ništa ne znači?" Ali njegove reči ne ostaviše nikakav utisak na oficira koji je stajao na vratima. "Ministar Pit vas obaveštava da na raspolaganju imate tri dana da napustite Englesku. Tu vam je nalog za deportaciju i putna dozvola. Želim vam prijatan


naredni dan, gospodine." Izdavši naredbu nalevo-krug, on se i sam okrenu na peti. Taljeran je ćutke posmatrao vod vojnika koji je složno marširao niz kameni puteljak koji je vodio od njegovih vrata. Zatim se isto tako ćutke okrenuo. Kurtijad zatvori vrata. "Albus per fide decipare", izgovori Taljeran jedva čujnim glasom. "Citat iz Bosija, dragi moj Kurtijade, jednog od najvećih francuskih govornika. Nazvao ju je 'Bela zemlja koja izdaje poverenjem': Neverni Albion. Narod koji nikada nije imao vladara vlastite rase - prvo su to bili teutonski Saksonci, zatim Normani i Škoti, a sada Nemci, koje preziru, a tako su im slični. Nas proklinju, zaboravljajući da su i sami smakli vlastitog kralja za vreme Kromvela. Sada sa svojih obala teraju jedinog francuskog saveznika koji ne želi njima da gospodari." Stajao je tako, oborene glave, ogrnut svilenim ogrtačem koji mu se vukao po podu. Kurtijad pročisti grlo. "Ako je gospodin odlučio kuda ćemo, mogao bih smesta da počnem sa pripremama za put..." "Tri dana nisu dovoljna", odvrati Taljeran, vrativši se u stvarnost. "Poći ću ujutro do Pita i zatražiti produženje. Moram obezbediti sredstva i pronaći zemlju koja će me primiti." "Ali gospoña de Stal..." poče Kurtijad učtivo. "Žermen je sve pokušala da me prebaci u Ženevu, ali vlada odbija da me primi. Izgleda da svi u meni vide izdajnika. Ah, Kurtijade, kako se pred čovekom u sumraku života lako zatvaraju sva vrata!" "Teško da bi se moglo reći da je gospodin u sumraku svog života", pobuni se Kurtijad. Taljeran se zagleda u njega svojim ciničnim plavim očima. "Četrdeset mi je godina i ništa nisam postigao", reče on. "Zar to nije dovoljno?" "Nije baš tako", začu se jedan nežan glas odozgo. Oba muškasrca podigoše poglede ka vrhu stepeništa. Oslonjena o balustradu odmorišta, u tankoj svilenoj kućnoj haljini, sa raspuštenom dugačkom plavom kosom koja joj je padala niz gola ramena, stajala je Katarina Grand. "Predsednik vlade te može imati sutra... i to je dosta brzo", primeti ona uz lagani, senzualni osmeh. "Ali noćas si samo moj." Katarina Grand ušla je u Taljeranov život pre četiri meseca, pojavivši se u njegovoj kući u ponoć sa zlatnim pešakom iz Monglanske garniture. Od tada ga nije napuštala. Došla je iz očajanja, to je bar tvrdila. Mirela je osuñena na giljotinu i pred samo pogubljenje zamolila je Katarinu da tu šahovsku figuru odnese Taljeranu kako bi je sakrio zajedno sa ostalima. Tako je bar glasila njena priča. Drhtala je u njegovom zagrljaju, dok su joj se na gustim trepavicama


svetlucale suze, a toplo telo privijalo se uz njegovo. Izgledala je tako tužna zbog Mireline smrti, a opet je imala sange da teši Taljerana u njegovom bolu kada je čuo ove reči - i bila je tako lepa kada je pala na kolena, preklinjući ga da usliši njenu molbu. Moris je uvek bio pristrasan kada je lepota bila u pitanju. Bez obzira na to da li se radilo o umetničkim predmetima, rasnim životinjama - ili, a tu pogotovo, kada su u pitanju bile žene. Na Katarini Grande sve je bilo divno: njen savršen ten, veličanstveno telo odeveno u besprekornu odeću i nakit, dah koji je podsećao na miris ljubičica, talasava, svetloplava kosa. Sve na njoj podsećalo ga je na Valentinu. Sve sem jednog: bila je lažov. Ali prelepi lažov. Kako je nešto tako lepo moglo izgledati i tako opasno, prevarno, tako strano svemu što je cenio? Francuzi imaju izreku koja kaže da se običaji stranaca najbolje nauče u krevetu. Moris je priznao sam sebi da jedva čeka da proveri njenu valjanost. Što je više otkrivao, to mu se više činilo da je ona, u svakom pogledu, kao stvorena za njega. Volela je vina iz Madere, muziku Hajdna i Mocarta, a na koži je više volela da oseti kinesku nego francusku svilu. Volela je pse, isto kao i on, i kupala se dva puta dnevno, u čemu je smatrao da je jedinstven. Kao da je proučavala njegove navike - to jest, bio je uveren da jeste. Znala je više o njima i od samog Kurtijada. Ali kada bi razgovor skrenuo na njenu prošlost, na odnos sa Mirelom ili na Monglansku garnituru, njene reči počele bi šuplje da odzvanjaju. Tako je odlučio da o njoj sazna što je moguće više, isto kao što je ona saznala o njemu. Pisao je onima u Francuskoj u koje je još mogao da ima poverenja i započeo istragu. Ta je korespodencija dala zanimljive rezultate. Roñena je kao Katarina Noel Vorle - četiri godine ranije nego što je tvrdila. Roditelji su joj bili Francuzi nastanjeni u danskoj koloniji u Trankebaru, u Indiji. U petnaestoj godini udali su je zbog novca za mnogo starijeg Engleza - nekog Džordža Granda. Kada je napunila sedamnaest, njen ljubavnik, kome je njen muž zapretio da će ga ubiti, platio joj je pedeset hiljada rupija da zauvek napusti Indiju. Taj joj je novac omogućio da prvo u Londonu, a potom u Parizu živi na visokoj nozi. U Parizu su počeli da sumnjaju da je britanski špijun. Neposredno pred izbijanje Terora, nosač joj je bio ubijen na samom njenom pragu, a Katarina je nestala. Sada, jedva godinu dana kasnije, potražila je u Londonu izbeglicu Taljerana - čoveka bez titule, novca i domovine - i bez gotovo ikakve nade da će se bilo šta od toga u budućnosti izmeniti. Zašto? Dok je odvezivao ružičaste svilene trake njene kućne haljine i povlačio je s njenih ramena, Taljeran se u sebi nasmešio. Konačno, zar nije i on izgradio svoju karijeru koristivši se utiskom koji je ostavljao na žene. Žene su ga zasipale novcem, postavljale ga na visoke položaje, davale mu moć. Kako je onda mogao da krivi Katarinu Grande što svoje draži koristi na isti način? Ali šta je želela od


njega? Taljeran je mislio da zna. Posedovao je samo jednu stvar koju bi ona mogla da poželi - Monglansku garnituru. Ali on je želeo nju. Iako je znao da je prestara da bi bila nevina, suviše pritvorna da bi bila stvarno strastvena, suviše lažljiva da bi joj mogao verovati svejedno ju je želeo, i to s takvom hitnjom da nije ni pokušavao da se savlada. Iako je sve u vezi s njom bilo lažno, on ju je ipak želeo. Valentina je bila mrtva. Ako je Mirela takoñe bila ubijena, onda je Monglansku garnituru platio životima jedine dve osobe koje je ikada voleo. Zašto mu ne bi nešto pružila zauzvrat? Zagrlio ju je sa strašnom, neposrednom strašću kao kakav davljenik. Imaće je - i neka su ñavoli koji su ga mučili prokleti. JANUAR 1794. Mirela je, meñutim, bila i te kako živa - i veoma blizu Londona. Nalazila se na trgovačkom brodu koji je upravo sekao tamne vode Lamanša kada ga je u trenu zahvatila oluja. Dok su se probijali kroz nesigurne tesnace, prvi put je ugledala bele stene Dovera. Za šest meseci koliko je proteklo od kada je ostavila Šarlotu Kordej u Bastilji, Mirela je mnogo putovala. Pomoću novca koji joj je poslala nastojnica, a koji je pronašla u kutiji s bojama, unajmila je mali ribarski čamac u blizini bastijske luke i njime se povezla niz Senu dok nije pronašla, na jednom od dokova ove krivudave reke, brod što je plovio za Tripoli. Potajno obezbedivši da je povezu, ona se ukrcala i krenula Senom pre nego što su Šarlotu poveli na stratište. Dok se obala Francuske gubila u daljini iza nje, Mirela je zamišljala tandrkanje taljiga koje upravo odvoze Šarlotu ka giljotini. U svom je umu čula teške korake po skelama, udaranje doboša, fijuk oštrice za vreme njenog dugačkog pada, klicanje gomile na Trgu Revolucije. Mirela je imala osećaj da joj je hladno sečivo odseklo sve ono što je ostalo od detinjstva i nevinosti, ostavivši joj u amanet samo fatalni zadatak. Zadatak za koji je odabrana - da uništi belu kraljicu i ponovo sakupi figure. Ali pre toga morala je nešto drugo da obavi. Poći će u pustinju po svoje dete. Verovala je da će, ako joj se ukaže još jedna prilika, uspeti čak i Šahina da odvrati od zamisli da dete zadrži kao Kalima - proroka njegovog naroda. Ako je zaista prorok, razmišljala je Mirela, onda neka se njegova sudbina splete s mojom. Ali sada, dok su vetrovi sa severa nasrtali na ogromna jedra zajedno sa prvim naletima kiše, Mirela se pitala da li je pogrešila što odmah nije krenula za Englesku... k Taljeranu, kod koga su bile figure. Držala je sićušnu šaku malog Šarlota u svojoj; bili su na palubi i on joj je sedeo u krilu. Pored njih je stajao Šahin i posmatrao drugi brod koji se od obale udaljavao kao središnjem delu uzburkanog Lamanša. Šahin, odeven u dugačku crnu odoru, odbio je da se


rastane od malog proroka kome je pomogao da doñe na svet. Upravo je podigao dugačku ruku i pokazao prema sve nižim oblacima koji su se nadnosili nad krečnjačke stene. "Bela zemlja", izusti on tiho. "Domovina Bele Kraljice. Ona čeka - osećam njeno prisustvo čak i na ovolikoj udaljenosti." "Samo da nismo zakasnili", primeti Mirela. "Osećam miris nedaća", odvrati Šahin. "Uvek ga donose oluje, kao neki prevarni poklon bogova..." Zatim je nastavio da promatra brod koji je upravo širio jedra, hvatajući u njih vetar, i ispratio ga je pogledom dok ga nije progutala tama pobesnelog Kanala. A taj je brod - što oni nisu mogli znati - nosio Taljerana prema pučini Atlantika. Dok je brod uplovljavao u gustu tamu, Taljeran je imao na umu samo jednu misao, a ona se nije odnosila na Katarinu Grande, već na Mirelu. Doba zavaravanja se okončalo, isto kao možda i Mirelin život. Dok je on, meñutim, u četrdesetoj godini kretao u novi život. Konačno, razmišljao je Taljeran dok je sedeo u kabini i razvrstavao dokumenta, četrdeset godina nije predstavljalo i kraj života, kao što ni Amerika nije bila na kraju sveta. Naoružan preporukama za predsednika Vašingtona i sekretara finansija Aleksandra Hamiltona, bar će u Filadelfiji biti u dobrom društvu. A poznavao je, razume se, i Džefersona, koji je podneo ostavku na mesto državnog sekretara za vreme dok je ovaj poslednji bio ambasador u Francuskoj. Iako je malo šta osim svog odličnog zdravlja i gotovine koju je sakupio prodajom biblioteke imao da ponese u novi život, bar je mogao da se pohvali da je sada umesto prvobitnih osam imao devet figura iz Monglanske garniture. Uprkos tome što je Katarini Grande u mnogo čemu progledao kroz prste, ipak je uspeo da je ubedi da će njen zlatni pešak, koga mu je poverila na čuvanje, biti sasvim bezbedan uz ostale figure. Nasmejao se kada se setio njenog izraza lica kada ju je - za vreme njihovog srceparajućeg rastanka - pokušao da ubedi da krene s njim i prestane da brine o figurama koje je ostavio na sigurnom u Engleskoj! Razume se, one su se nalazile u njegovim kovčezima na brodu, zahvaljujući domišljatosti uvek budnog Kurtijada. Sada su imale novi dom. O svemu tome je razmišljao kada je prvi nalet pogodio brod. On iznenañeno podiže pogled dok se brod žestoko zaljuljao pod njim. Upravo se spremao da pozvoni za pomoć, kada Kurtijad ulete u kabinu. "Monsenjeru, traže da smesta siñemo pod palubu", izgovori sluga sa svojom uobičajenom staloženošću. Ali užurbanost sa kojom je vadio figure Monglanske garniture iz njihovog skrovišta u kovčegu otkri Taljeranu da je situacija veoma ozbiljna. "Kapetan se pobojava da će se brod nasukati na stene. Moramo se


pripremiti za napuštanje broda u čamcima za spasavanje. Gornja paluba ostaće prazna kako bi mogli da upravljaju jedrima, ali moramo biti spremni da smesta iziñemo ako ne prebrodimo plićake." "Koje plićake?" povika Taljeran, poskočivši i umalo ne oborivši pribor za pisanje i držač za mastionicu. "Prošli smo Puan Barfler, monsenjeru", odvrati Kurtijad tiho, pridržavajući Taljeranu jutarnji kaput dok ih je brod bacakao tamo amo. "Bačeni smo na normandijski korniš." Zatim se saže da potrpa figure u ručnu torbu. "Blagi Bože", izusti Taljeran, ščepavši torbu. Zatim othrama ka vratima kabine, jednom se rukom oslanjajući o slugino rame, a u drugoj stežući torbu. Brod se iznenada zanese na desnu stranu i oba muškarca behu odbačena ka vratima. S mukom ih otvorivši, krenuše duž uskog prolaza, u kome su žene već jecajući histerično nareñivale deci da požure. Kada su stigli do donje palube, videli su da je sve već puno - krici, jecaji i kuknjava za koje je trebalo kriviti strah koji ih je prožimao, mešali su se sa batom stopala, povicima mornara na gornjoj palubi i zvukom vode Kanala koja je besno udarala o brod. A onda, sa užasom, osetiše da im brod izmiče pod nogama, a tela se sudaraju kao kegle. Brod je počeo da propada i nastavio da propada kao da nikada neće prestati. A onda je o nešto udario i oni začuše strašnu lomljavu. Voda nahrupi kroz škrbastu rupu, rasturivši ih na sve strane svojom snagom; džinovski brod se nasukao na stenu. Ledena kiša prala je popločane ulice Kensingtona dok je Mirela pažljivo išla preko klizavog kamenja prema rešetkastoj kapiji Taljeranovog vrta. Šahin ju je sledio u nakvašenoj, dugačkoj, crnoj odori, pažljivo noseći malog Šarlota u naručju. Mireli uopšte nije palo na pamet da Taljeran možda više nije u Engleskoj. Ali i pre no što je otvorila kapiju, s bolom u srcu je primetila da je vrt prazan, gazebo napušten, daske zakovane preko prozora kuće, a čelična poluga postavljena preko ulaznih vrata. Ipak je otvorila kapiju i krenula kamenitom stazom, vukući suknje po baricama. Njeno uzaludno lupanje odzvanjalo je kroz praznu kuću. Dok su je kišne kapi udarale po nezaštićenoj glavi, začula je odvratan Maraov glas kako joj šapuće: "Zakasnila si - zakasnila!" Oslonila se o vrata, pustivši da se kiša sliva niz nju, dok nije osetila kako je Šahin hvata pod ruku i odvodi preko nakvašenog travnjaka do gazeba. U očajanju se bacila na drvenu klupu koja se protezala u krug i nastavila da jeca dok nije pomislila da će joj srce prepući. Šahin je spustio Šarlota na pod i dete odmah otpuza do Mirele, uhvati se za njene mokre skute i uspravi na nesigurne noge. Zatim je ščepa za prst sićušnom šakom i čvrsto ga steže. "Ba", reče Šarlot kada se Mirela zagleda u njegove neverovatno plave oči.


Mrštio se, dok mu se sa mudrog, ozbiljnog lica cedila voda kapajući sa mokre kapuljače njegove male djelabe. Mirela se nasmeši. "Ba, toi", reče ona, smaknuvši mu kapuljaču. Zatim stade da mu mrsi svilenkastu, crvenu kosu. "Otac ti je nestao. Za tebe kažu da si prorok - zašto to nisi predvideo?" Šarlot se ozbiljno zagleda u nju. "Ba", ponovi on. Šahin sede pored nje na klupu. Njegovo lice slično sokolovom, premazano bledoplavom bojom njegovog plemena, izgledalo je još tajanstvenije na jezivoj svetlosti munja koje su parale strašnu oluju što je besnela s druge strane rešetkastog zida. "U pustinji", poče on nežnim glasom, "čoveka možeš pronaći po tragu koji za sobom ostavi njegova kamila, jer svaka životinja ostavlja otisak prepoznatljiv poput lica. Ovde će nam biti nešto teže da sledimo trag. Ali i čovek, kao i kamila, ima vlastiti način - u zavisnosti od odgoja, grañe tela i načina hoda." Mirela se u sebi nasmeja pri pomisli da treba da sledi Taljeranovo hramanje duž popločanih londonskih ulica. Ali tada shvati na šta je Šahin mislio. "Vuk se uvek vraća u poznata skrovišta?" upita ona. "Bar", dodade Šahin, "na toliko da ostavi svoj miris." Ali vuk za čijim su mirisom tragali bio je sklonjen - ne samo iz Londona, već i sa broda koji je čvrsto prianjao za stenu koja ga je probušila. Zajedno sa ostalim putnicima, Taljeran i Kurtijad sedeli su u otvorenim čamcima i veslali prema tamnim obalama Kanalskih ostrva ka bezbednom pribežistu od oluje. Taljeranu je laknulo kada je shvatio gde su se uputili, jer ovaj lanac malih ostrva smešten tako blizu priobalnih voda Francuske, pripadao je, u stvari, Engleskoj, i to još od vremena Viljema Oranskog. Domoroci su i dalje govorili drevnim oblikom normanskog francuskog koji čak ni Francuzi nisu razumeli. Iako su Engleskoj plaćali desetak da bi ih štitila od pljačkaša, zadržali su svoj drevni normanski zakon kao i potpunu duhovnu nezavisnost. Zbog te dve stvari bili su korisni u ratu, što im je donosilo lepu dobit. Kanalska ostrva bila su poznata po brodolomima - i po velikim brodogradilištima u kojima su popravljali sve, od ratnih brodova do gusarskih. I Taljeranov brod će na sreću odvući do takvog jednog brodogradilišta radi popravke. A u meñuvremenu, iako neće imati na raspolaganju sav komfor na koji je navikao, bar neće morati da brine da će ga Francuzi zarobiti. Njihov čamac na vesla zaobilazio je tamne stene od granita i grFs pourpre koje su opasivale obalu, a mornari su svojski zapinjali ne bi li savladali snažne talase, sve dok konačno nisu ugledali kamenitu prevlaku obale i pristali uz nju. Umorni putnici krenuše peške po jakoj kiši, po blatnjavim stazama koje su vodile kroz otvorena polja mokrog lana i uspavanog vresišta ka najbližem gradu. Taljeran i Kurtijad, sa torbom punom figura koja je nekim čudom ostala


netaknuta, svratiše u obližnju krčmu da se zgreju, pored vatre, uz rakiju, pre no što potraže trajniji smeštaj. Nisu tačno znali koliko će nedelja ili čak meseci ostati ovde nasukani, čekajući da nastave put. Taljeran se kod krčmara raspitao za koliko mogu u lokalnom brodogradilištu popraviti brod čiji su kobilica i trup u toj meri oštećeni kao što su to bili njihovi. "Upitajte vlasnika brodogradilišta", odvrati mu čovek. "Upravo se vratio sa uviñaja. Pije pivo tamo u uglu." Taljeran ustade i uputi se preko prostorije ka rumenom muškarcu pedesetih godina koji je sedeo za stolom, obema šakam obgrlivši vrč sa pivom. On podiže pogled, ugleda Taljerana i Kurtijada pred sobom i dade im znak da sednu. "Vi ste sa olupine?" upita stariji muškarac koji je načuo o čemu govore. "Kažu da je išao za Ameriku. Nesrećnog li mesta. Ja sam otuda. Nikada neću prestati da se čudim vama Francuzima - svi hrlite ka njoj, kao da je obećana zemlja." Način na koji se izražavao govorio je da je bio dobro odgojen i visoko obrazovan - a držanje mu je kazivalo da je više časova proveo u sedlu nego u brodogradilištu. Ponašao se kao čovek navikao da izdaje nareñenja. Pa ipak, njegov glas je odavao izvestan umor, ogorčenost. Taljeran odluči da sazna nešto više. "Meni Amerika odista izgleda kao obećana zemlja", primeti on. "Ali ja nisam u prilici baš mnogo da biram. Ako se vratim u domovinu, osetiću giljotinu na vlastitoj koži, a zahvaljujući ministru Pitu nedavno sam umoljen da se rastanem i sa Britanijom. Ali zato imam preporuke za neke od vaših najuglednijih sunarodnika - sekretara Hamiltona i predsednika Vašingtona. Možda će moći da iskoriste jednog postarijeg Francuza koji je ostao bez posla." "Obojicu ih dobro poznajem", odvrati njegov sagovornik. "Dugo sam služio pod komandom Džordža Vašingtona. On me je unapredio prvo u brigadira, pa u general-majora, i dao mi na upravu Filadelfiju." "Zapanjen sam!" povika Taljeran. Ako je ovaj čovek govorio istinu, šta je radio ovde, popravljajući nasukane brodove na Kanalskim ostrvima i trgujući s gusarima? "Onda biste možda mogli da mi napišete još jednu preporuku za vašeg predsednika? Čuo sam da je teško do njega..." "Bojim se da bi vam moja preporuka samo zalupila njegova vrata pred nosom", odvrati čovek, kiselo se osmehnuvši. "Dozvolite da vam se predstavim. Ja sam Benedikt Arnold." Opera, kazino, klubovi za kockanje, saloni... To su bila mesta koja bi Taljeran posećivao. I zato je, ako je želela da ga pronañe ovde u Londonu, morala da obezbedi sebi pristup na takva mesta. Ali kada se vratila u krčmu u kojoj je odsela, ugledala je plakat zakačen za zid koji je izmenio sve njene odluke još pre no što ih je i donela:


VEĆI OD MESMERA! Neverovatna moć pamćenja! Hvalili su ga francuski filozofi! Nisu ga pobedili ni Fridrih Veliki, Filip Stama, niti ser Legal! Večeras! IGRAĆE VEZANIH OČIJU čuveni šahista ANDRE FILIDOR Parloova čajdžinica Ulica Sent Džejms Parloova čajdžinica u Ulici Sent Džejms bila je ujedno i pab u kome je šah predstavljao glavnu zanimaciju. Tu se mogao naći ne samo krem londonskog šahovskog sveta, već i evropskog društva. A najveća atrakcija bio je Andre Filidor, francuski šahista čija se slava pronela širom Evrope. Kada je Mirela te večeri ušla kroz teška vrata Parloove čajdžinice, zakoračila je u jedan drugačiji svet - tihi svet bogatstva. Pred njom su se prostirali veoma ulašteno drvo, tamnozelena svila i debeli indijski tepisi, osvetljeni mekom svetlošću uljanih lampi u zadimljenih staklenih kugli. Prostorija je bila još gotovo prazna; ugledala je samo nekoliko slugu koji su vadili čaše iz bara i jednog usamljenog čoveka, u kasnim pedesetim, koji je sedeo na tapaciranoj stolici blizu vrata. I sam je bio dobro tapaciran; stomak ispao, obrazi opušteni, a dvostruki podvaljak prekrivao mu je pola zlatne čipkane kravate. Na sebi je imao somotski sako tamnocrvene boje koja se odlično slagala sa naprslim kapilarima na njegovom nosu. Okrugle sitne oči sa zanimanjem su zagledale Mirelu iz dubina naduvenih nabora - a sa još većim zanimanjem su se zaustavile na čudnom džinu plavog lica koji je ušao iza nje, odeven u purpurnu svilenu odoru, noseći u naručju sićušno, crvenokoso dete! Iskapivši poslednje ostatke pića, on spusti čašu na sto uz tresak i doviknu šankeru da mu donese novo. Zatim se teturavo uspravi na noge i zanese prema Mireli kao da prelazi preko nestabilne brodske palube. "Crvenokosa bludnica i lepotan koga nikada ranije nisam video", izgovori on zapličući jezikom. "Takve crveno-zlatne kovrdžice lako slome muškarčevo srce, zbog njih se objavljuju ratovi - kao Deirdre od Tuge." On skide svoju smešnu periku i, držeći je u ruci, ironično se nakloni, iskoristivši priliku da je ponovo odmeri od glave do pete. Zatim, onako pijan i otupeo, gurnu napuderisanu periku u džep, ščepa Mirelu za šaku i spusti na nju galantan poljubac. "Tajanstvena žena, sa svojom desnom rukom! Dozvolite da se predstavim: ja sam Džejms Bosvel od Afleka, pravnik po zanimanju, istoričar iz hobija i


potomak jedrih Stjuarta." On joj klimnu, trudeći se da pri tom ne štucne, i ispruži ruku. Mirela okrznu pogledom Šahina čiji se izraz lica nije uopšte promenio pošto nije razumeo engleski. "Gospodin Bosvel koji je napisao čuvenu Istoriju Korzike?" upita Mirela na engleskom sa šaramnatnim naglaskom. Teško da je posredi bila slučajnost. Prvo Filidor, zatim Bosvel o kome joj je Leticija Bonaparte toliko toga napričala našli su se zajedno u ovom klubu. Možda se uopšte nije radilo o slučajnosti. "Upravo taj", odvrati pijanica klateći se; i dalje se oslanjao o Mirelinu ruku kao da očekuje da ona njega podupre. "Sudeći po vašem naglasku, rekao bih da ste Francuskinja i da se ne slažete sa mojim mladalačkim liberalnim pogledima uperenim protiv vaše vlade?" "Naprotiv, gospodine", stade da ga uverava Mirela. "Vaši pogledi su me prosto zadivili. U Francuskoj sada imamo novu vladu - koja je bliža onome što ste vi i gospodin Ruso odavno predlagali. Poznavali ste pomenutog gospodina, zar ne?" "Sve sam ih poznavao", odvrati on nemarno. "Rusoa, Paolija, Garika, Šeridana, Džonsona - sve velikane iz svih oblasti života. Poput onih koji se sele zajedno sa kampom, svijao sam konačište u kalu istorije..." Zatim je zagolica ispod brade. "A i na drugim mestima", dodade on, nepristojno se zacerekavši. Stigli su do njegovog stola, gde ga je već čekalo novo piće. Podigavši čašu, on dobrano potegnu iz nje. Mirela ga podozrivo osmotri. Iako je bio pijanica, nije bio budala. Nema sumnje da to nije bio plod slučajnosti što su se dva čoveka koja su imali veze sa Monglanskom garniturom našla večeras ovde. Morala je biti oprezna, jer moglo ih je biti još. "A gospodina Filidora, koji večeras ovde igra - poznajete li i njega?" upita ona krajnje nevino. Ali ispod spoljašnjeg mira, srce joj je divlje lupalo. "Nema čoveka koga zanima šah da ne zna za vašeg proslavljenog sunarodnika", odvrati Bosvel sa čašom napola prinetom usnama. "Večeras se prvi put posle dužeg vremena pojavljuje u javnosti. Bio je bolestan. Ali vi to možda znate? Pošto ste večeras ovde - treba li da pretpostavim da i vi igrate tu igru?" Po okruglim očima mu se videlo da je uprkos pijanstvu odjednom postao oprezan, da je udvostručio pažnju, što je bilo suviše očigledno. "Upravo zbog toga sam došla, gospodine", odvrati Mirela, odbacivši šarm učenice i upiljivši se u njega s tupim osmehom na usnama. "Pošto, kako mi se čini, poznajete dotičnog gospodina, da li biste bili tako ljubazni da nas upoznate kada stigne?" "Biće mi zadovoljstvo, uveravam vas", odvrati Bosvel, mada to izgleda nije bilo tačno. "U stvari, on je već ovde. Vrše poslednje pripreme, tamo pozadi." Ponudivši joj ruku, on je povede prema prostoriji obloženoj drvetom, sa mesinganim svečnjacima. Šahin bez reči krenu za njima. Unutra se nalazilo nekoliko muškaraca. Jedan visoki, mršav, ne mnogo stariji


od Mirele, bledog tena i povijenog nosa, reñao je figure na jednoj od tabli u središtu prostorije. Pored stola stajao je niski, krupan momak koji se približavao četrdesetoj, sa gustom kosom boje peska što mu je u kovrdžama uokviravala lice. Razgovarao je sa postarijim muškarcem koji je Mireli bio okrenut povijenim leñima. Ona i Bosvel priñoše stolovima u središtu. "Dragi moj Filidore", povika on, snažno lupivši postarijeg muškarca po ramenu. "Prekidam vas samo zato da bih ti predstavio ovu zanosnu mlañahnu lepoticu iz tvoje domovine." Na Šahina koji je sve premeravao svojim crnim sokolovim očima, ostavši da stoji kod vrata, uopšte nije obraćao pažnju. Stariji muškarac se okrenu i zagleda u Mireline oči. Obučen po starinski, kako se nosilo za vreme Luja XV - mada su njegov somot i čarape izgledali dosta iznošeno - Filidor je bio dostojanstven čovek i imao je aristokratsko držanje. Iako je bio visok, delovao je krhko poput osušene cvetne peteljke, a tome utisku samo je još više doprinosila providna koža čije se bledilo moglo uporeñivati s belinom njegove napuderisane perike. Lako se naklonio, spustivši usne na Mirelinu šaku. A zatim je krajnje blagonaklono primetio. "Retko kad se sreće takva zračeća lepota pored šahovske table, gospoño." "A još reñe u društvu starog izroda kakav je Bosvel", umeša se muškarac s kosom boje peska, uperivši svoje tamne, prodorne oči u Mirelu. Dok se i on saginjao da poljubi Mireli ruku, prišao je i visoki mladić sa povijenim nosem i stao u red. "Tek sam ušavši danas u klub bila počastvovana da upoznam gospodina Bosvela", obavesti Mirela okupljene. "Došla sam da vidim gospodina Filidora. Njegov sam veliki obožavalac." "Isti je slučaj i sa nama dvojicom!" složi se prvi mladić. "Zovem se Vilijem Blejk, a ovaj mladi jarac koji skakuće pored mene jeste Vilijem Vordsvort. Dva Vilijema po ceni jednog." "Kuća puna pisaca", dodade Filidor. "To jest, kuća puna siromaha - jer oba ova Vilijema obećavaju da će postati pesnici." Mirelin um je ubrzano radio, pokušavajući da se seti bilo čega o dvojici pesnika. Onaj mlañi, Vordsvort, bio je u Klubu jakobinaca i upoznao Davida i Robespjera, koji su takoñe poznavali Filidora. To joj je sam David ispričao. Takoñe se setila da je Blejk, čije je ime već bilo poznato u Francuskoj, pisao krajnje mistična dela, neka čak o Francuskoj Revoluciji. Kako se sve to uklapalo? "Došli ste da prisustvujete igri naslepo?" upita Blejk. "To je tako zadivljujuće majstorstvo da ga je Didro ovekovečio u EncyclopQdie. Uskoro će početi. U meñuvremenu ćemo udružiti sredstva da vas ponudimo konjakom..." "Više bih volela da mi pružite neka obaveštenja", reče Mirela, odlučivši da otvori karte. Možda joj se nikada više neće ukazati prilika da sve ove ljude


zatekne na okupu u jednoj prostoriji, a bilo je očigledno da su imali dobar razlog što su svi ovde. "Vidite, mene zanima jedna druga partija šaha, kao što je to gospodin Bosvel možda već pogodio. Poznato mi je šta je pokušao da otkrije na Korzici pre mnogo godina, to jest za čim je Žan-Žak Ruso tragao. Znam šta je gospodin Filidor saznao od velikog matematičara Ojlera dok je boravio u Pruskoj, kao i to šta ste vi, gospodine Vordsvort, doznali od Davida i Robespjera." "Pojma nemamo o čemu govorite", umeša se Bosvel; meñutim, Filidor je pobledeo i stao da pipa unaokolo, tražeći stolicu. "Znate vi, gospodo, vrlo dobro o čemu ja govorim", nastavi Mirela, koristeći stečenu prednost, dok su četvorica muškaraca zurili u nju. "Govorim o Monglanskoj garnituri zbog koje ste se ovde večeras okupili... Nema potrebe da me gledate s takvim užasom na licima. Zar mislite da bih bila ovde da mi nisu poznati vaši planovi?" "Ništa ona ne zna", javi se Bosvel. "Pristižu gledaoci. Predlažem da ovaj razgovor odložimo..." Vordsvort je napunio čašu s vodom i pružio je Filidoru koji je izgledao kao da će se svakog časa onesvestiti. "Ko ste vi?" upita šahista Mirelu, zureći u nju kao da je video duha. Mirela duboko udahnu. "Zovem se Mirela i dolazim iz Monglana", odvrati ona. "Znam da Monglanska garnitura postoji, jer sam njene figure držala u vlastitim rukama." "Vi ste Davidova štićenica!" uzviknu Filidor, izgubivši pri tom vazduh. "Ona koja je nestala!" dodade Vordsvort. "Ona za kojom su tragali..." "Moramo se s nekim posavetovati", žurno reče Bosvel. "Pre no što nastavimo..." "Nemamo vremena", prekide ga Mirela. "Ako mi kažete sve što znate, i ja ću se vama poveriti. Ali to važi za sada - ne i za kasnije." "Želite da se nagodimo, rekao bih", promrmlja Blejk, koračajući unaokolo kao da je izgubljen u nekom snu. "Priznajem da me zanima ta garnitura, ali za to imam posebne razloge. Šta god vaše kohorte želele, dragi moj Bosvele, to se mene ne tiče. Ja sam za garnituru saznao na drugačiji način, od glasa koji je plakao u divljini..." "Ti si budala!" povika Bosvel, udarajući pijano pesnicom po stolu. "Misliš da ti duh mrtvoga brata daje jedinstveno pravo na tu garnituru. Ali ima i drugih kojima je poznata njena vrednost - a koji se ne utapaju u misticizmu." "Ako moje motive smatraš suviše čistim", obrecnu se Blejk, "nije trebalo da me pozoveš da vam se večeras pridružim u spletkarenju." Hladno se osmehnuo i okrenuo prema Mireli. "Pre nekoliko godina umro je moj brat Robert", objasni on. "Jedino sam njega voleo na ovoj zelenoj zemlji. Kada mu je duša napustila telo, uzdahnuvši mi se obratila - i naložila da krenem u potragu za


Monglanskom garniturom, vrelom i izvorom svih tajni od početka vremena. Gospoñice, ako bilo šta znate o njoj, rado ću s vama podeliti ono malo što ja znam. Isto kao i Vordsvort, ako ne grešim." Bosvel se sav užasnut okrenu i iziñe iz prostorije. Filidor oštro pogleda Blejka, spustivši šaku na mladićevu ruku kao da želi da ga upozori. "Možda ću konačno", dodade Blejk, "omogućiti bratovljevim kostima da počivaju u miru." On povede Mirelu i smesti je u pozadini, a zatim ode da joj donese konjak dok je Vordsvort smeštao Filidora za središnji sto. Prostoriju počeše da ispunjavaju gosti; Šahin, sa Šarlotom u naručju, priñe Mireli i sede iza nje. "Onaj pijani je napustio zgradu", tiho je obavesti Šahin. Slutim opasnost. Kao i Al-Kaim. Moramo smesta otići odavde." "Ne još", odvrati Mirela. "Prvo moram nešto saznati." Blejk se vrati sa pićem za Mirelu i sede pored nje. Dok su i poslednji gosti zauzimali svoja mesta, pridruži im se i Vordsvort. Neki čovek je izvikivao pravila igre dok je Filidor sedeo vezanih očiju za tablom. Oba pesnika nagnuše se ka Mireli i Blejk poče da priča tihim glasom. "U Engleskoj je veoma poznata priča o čuvenom filozofu Fransoa-Mari Arueu, poznatijem kao Volter. Negde oko Božića 1725. godine - više od trideset godina pre mog roñenja - Volter je jedne noći pratio glumicu Adrijanu Lekuvrer do 'ComQdie-Frantaise' u Parizu. Za vreme "entr'acta" Voltera je javno uvredio vitez de Roan Šabo, koji je povikao preko predvorja: 'Gospodine de Volter, gospodine Arue - zašto već jednom ne odlučite kako se zovete?' Volter, uvek brz na jeziku, uzvrati: 'Moje ime počinje sa mnom - a vaše završava s vama." Nedugo potom vitez je platio šestorici protuva da premlate Voltera zbog ovog odgovora. Ne obazirući se na zakon koji je zabranjivao dvoboje", nastavi Blejk, "pesnik je otišao u Versaj i otvoreno zatražio da mu vitez iziñe na dvoboj - zbog čega je uskoro zatvoren u Bastilju. Za vreme boravka u ćeliji, pala mu je na um sjajna ideja. Obratio se vlastima sa molbom da ga poštede još jednog boravka u zatvoru i predložio da poñe u dobrovoljno izgnanstvo - u Englesku." "Kažu", upade mu u reč Vordsvort, "da je za vreme svog prvog boravka u Bastilji Volter dešifrovao neki tajni rukopis vezan za Monglansku garnituru. Tada je smislio da doputuje ovamo i predstavi ga kao neku vrstu slagalice našem čuvenom matematičaru i naučniku ser Isaku Njutnu, čije je radove pratio s divljenjem. Njutn je bio star i umoran i izgubio je svako zanimanje za svoj rad, koji za njega više nije predstavljao izazov. Volter mu je nagovestio da ima za njega nešto što će zapaliti onu potrebnu iskru - izazov koji se nije sastojao samo u pukom dešifrovanju koje je on već obavio, već u otkrivanju dubljeg značenja prvobitnog problema. Jer, kako kažu, gospoño, u tom se rukopisu opisuje velika tajna zakopana sa Monglanskom garniturom - formula neograničene moći."


"Znam", nervozno siknu Mirela, sklanjajući Šarlotove prste koji su joj se zapetljali u kosi. Publika je netremice posmatrala središnju tablu, za kojom je sedeo Filidor, okrenut leñima i vezanih očiju, i slušao protivnikove poteze, a zatim na njih odgovarao. "Da li je ser Isak uspeo da reši zagonetku?" upita ona nervozno, osećajući Šahinovu napetost i želju da poñu, iako mu nije videla lice. "Svakako", odvrati Blejk. "Upravo to smo hteli da vam kažemo. To je poslednja stvar koju je uradio - naredne godine je umro..." PRIČA DVA PESNIKA Volter je bio u ranim tridesetim - a Njutn je imao osamdeset tri - kada su se njih dvojica sreli u Londonu maja 1726. Nekih trideset godina ranije Njutn je doživeo nervni slom. Od tada je objavio malo šta značajno za nauku. Kada su se upoznali, vitki, cinični Volter britkog uma mora da je u prvi mah bio zbunjen Njutnom, debelim i rumenim, sa grivom snežno bele kose i tromog, gotovo poniznog ponašanja. Iako ga je društvo predstavljalo kao lava, Njutn je bio, u stvari, usamljenik koji je malo govorio i ljubomorno krio svoje najdublje misli - sasvim protivno mladom Francuzu koji mu se divio i koji je već dva puta bio zatvaran u Bastilju zbog netaktičnosti i naglog temperamenta. Ali Njutna su oduvek zanimali problemi, bilo matematičke ili mistične prirode. Kada je Volter stigao sa svojim mističnim rukopisom, ser Isak ga je željno ščepao i odneo u svoje odaje i izgubio se na nekoliko dana, ostavivši pesnika u iščekivanju. Konačno je pozvao Voltera da ponovo doñe u njegovu radnu sobu, ispunjenu optičkim ureñajima i sa zidovima prekrivenim prašnjavim knjigama. "Objavio sam samo deo svojih radova", rekao je naučnik filozofu. "A i njih samo na navaljivanje Kraljevskog Društva. Sada sam star i bogat i mogu da radim šta me je volja - ali i dalje odbijam da objavljujem radove. Taj vaš Rišelje je to shvatao, jer da nije, ne bi svoj dnevnik šifrovao." "Znači, uspeli ste da ga dešifrujete?" upita Volter. "Jesam, učinio sam i mnogo više od toga", odvrati matematičar, osmehnuvši se, pa povede Voltera do ugla radne sobe gde se nalazila jedna velika, metalna, zaključana kutija. Iz džepa je izvukao ključ i pomno se zagledao u Francuza. "Pandorina kutija. Da je otvorimo?" upitao je. Kada se Volter žurno složio, okrenuo je ključ u zarñaloj bravi. Unutra su se nalazili rukopisi stari više stotina godina. Neki su se gotovo već pretvorili u prah od starosti i upotrebe. Većina ih je bila veoma trošna i Volter je posumnjao da je sam Njutn za to kriv. Dok ih je Njutn s ljubavlju vadio iz metalnog kovčega, Volter je iznenañeno čitao naslove: De Occulta Philoshophia, The Musaeum Hermeticum, Transmutatione Metallorum... jeretičke knjige al-Djabira, Paracelzusa, Vilanove, Agripa, Lilija. Dela mračne


magije koja su zabranjivale sve hrišćanske crkve. Dela o alhemiji - bilo ih je na desetine - a ispod njih, uredno povezane u papirnate korice, nalazile su se hiljade stranica eksperimentalnih zabeleški i analiza ispisanih Njutnovom rukom. "Ali vi ste najveći zagovornik razuma u ovom veku!" reče Volter, zureći s nevericom u knjige i hartije. "Kako možete da čitate ove zbrke misticizma i magije?" "Magije ne", ispravi ga Njutn, "već nauke. Najopasnije od svih nauka, čiji je cilj da izmeni tok prirode. Razum je izmislio čovek samo zato da bi mu pomogao u dešifrovanju formula koje je stvorio Bog. U svemu što je prirodno postoji šifra - a za svaku šifru postoji ključ. Uspeo sam da ponovim mnoge eksperimente drevnih alhemičara, ali u dokumnetu koji ste mi dali stoji da se konačni ključ nalazi u Monglanskoj garnituri. Ako je to tačno, dajem sve što sam otkrio - sve što sam izumeo - da samo jedan čas provedem nasamo sa tim figurama." "Šta bi vam taj 'konačni ključ' otkrio, a što niste mogli da saznate putem istraživanja i eksperimentisanja?" upitao je Volter. "Kamen", odvratio je Njutn. "Ključ za sve tajne." Kada su pesnici na trenutak zastali, ostavši bez daha, Mirela se naglo okrenu ka Blejku. Žamor publike koja je pratila Filidorovu igru na slepo uspešno je prigušivao njihove glasove. "Kakav - kamen?" upita ona, snažno ščepavši pesnika za ruku. "Oh, da, zaboravio sam." Nasmeja se Blejk. "I sam sam proučavao te stvari, pa pretpostavljam da svi znaju. Cilj svih alhemijskih eksperimenata jeste da se doñe do rešenja koje se svodi na kolač od suvog crvenkastog praha - bar ga tako opisuju. Pročitao sam Njutnove hartije. Iako nisu objavljene, pošto su smatrane za sramotu - niko, u stvari, nije poverovao da je on toliko vremena utrošio na slične gluposti - srećom nisu uništene!" "A šta je taj kolač od crvenkastog praha?" navaljivala je dalje Mirela; bila je toliko nestrpljiva da sazna da umalo nije počela da vrišti. Šarlot ju je vukao otpozadi. Nije joj bio potreban prorok da joj kaže kako se ovde suviše dugo zadržala. "Pa, to je to", reče Vordsvort, nagnuvši se napred i gledajući je očima sjajnim od uzbuñenja. "Taj kolač je onaj kamen. Ako se jedan njegov delić pomeša sa osnovnim metalom ovaj se pretvara u zlato. Kada se, pak, rastvori i proguta, trebalo bi da leči sve boleštine. Zovu ga filozofskim kamenom..." Mireli je kroz um prolazilo sve što je znala. Fenićani su štovali sveto kamenje, Ruso je opisao beli kamen umetnut u venecijanski zid: "Kada bi čovek mogao reći i učiniti ono što misli", glasio je natpis, "saznao bi kako se može preobraziti." Pred očima joj je lebdela Bela Kraljica na zidu, koja čoveka pretvara u boga...


Mirela iznenada ustade. Vordsvort i Blejk iznenañeno skočiše na noge. "Šta se dogodilo?" prošaputa mladi Vordsvort brzo. Nekoliko ljudi se nervozno okrenulo. "Moram poći", odvrati Mirela, spustivši mu poljubac na obraz, zbog čega on pocrvene kao bulka. Zatim se okrenu ka Blejku i uhvati ga za ruku. "U opasnosti sam - ne mogu ostati. Ali neću vas zaboraviti." Okrenula se i pošla, a Šahin je ustao i krenuo za njom poput senke dok je nestajala iz prostorije. "Možda bi trebalo da je sledimo", primeti Blejk. "Ali sve mi se čini da će nam se ponovo javiti. Veličanstvena žena, slažeš se?" "Da", složi se Vordsvort. "Već je zamišljam u pesmi." Nasmejao se kada je primetio Blejkov zabrinut izraz. "Oh, ne u mojoj! U jednoj od tvojih..." Mirela i Šahin su se žurno kretali kroz prvu prostoriju preko mekih tepiha u koje su im upadala stopala. Poslužitelji za barom nisu ni primetili kada su prošli pored njih kao neke utvare. Kada su izišli na ulicu, Šahin uhvati Mirelu za ruku i povuče je ka zidu u senci. Šarlot koji je počivao u Šahinovom naručju, zagleda se u vlažnu tamu očima mačke. "Šta je?" prošaputa Mirela, ali joj Šahin stavi prst preko usta. Napinjala se da ugleda nešto kroz tamu, a onda je začula bat prigušenih koraka po mokrom pločniku. Zatim je kroz maglu nazrela obrise dve prilike. Prilike su se krišom dovukle do samih vrata Parloove čajdžijnice, koja su se nalazila na samo nekoliko stopa od mesta na kome su čekali Šahin i Mirela, zadržavajući dah. Čak je i Šarlot bio tih kao miš. Vrata kluba se otvoriše, propustivši snop svetlosti... i pri tom osvetlivši prilike na mokroj ulici. Jedna je bila debeo, pijani Bosvel, ogrnut dugačkim, tamnim ogrtačem. Druga... Mirela je zinula u čudu; posmatrala je Bosvela kako se okreće i nudi joj ruku. Druga prilika je zabacila kapuljaču pelerine. Bila je to žena, vitka i prelepa. Po ramenima joj se prosula dugačka, plava, Valentinina kosa! To je bila Valentina! Mirela ispusti jedan prigušeni jecaj i krenu napred ka svetlosti, ali je Šahin zadrža čeličnim stiskom. Ona se ljutito okrenu ka njemu, ali on se u tom trenutku naže k njoj i šapnu joj na uvo. "Bela Kraljica." Mirela se užasnuta ponovo okrenu ka klubu, ali vrata su se već zatvarala i oni ponovo ostaše u mraku. KANALSKA OSTRVA, FEBRUAR 1794. Tokom nedelja koje je proveo čekajući da mu brod bude popravljen, Taljeran je bio u prilici da dobro upozna Benedikta Arnolda, čuvenog izdajnika koji je izdao svoju zemlju postavši špijun britanske vlade. Čudno su izgledala ta dvojica dok su zajedno sedela nad damama ili šahom u krčmi. Obojica su započela karijere koje su mnogo obećavale, zauzimala su visoke položaje i uživala poverenje kako sebi ravnih tako i pretpostavljenih. Ali


obojica su stvorila sebi neprijatelje što ih je koštalo i ugleda i sredstava za život. Kada se Arnold vratio u Englesku, pošto je njegova špijunska delatnost otkrivena, saznao je da ga ne čeka mesto u vojsci. Bio je predmet prezira i prepušten sam sebi. To je objašnjavalo položaj u kome ga je Taljeran zatekao. Iako Arnold nije mogao da mu da pismenu preporuku za Amerikance na visokim položajima, Taljeran je shvatio da od njega može mnogo saznati o zemlji u koju će uskoro otputovati. Nedeljama je gnjavio vlasnika brodogradilišta pitanjima. Čak i tog poslednjeg dana pred polazak broda za Novi Svet, Taljeran ga je ispitivao dok su sedeli u krčmi i igrali šah. "Čime se ljudi bave u slobodnom vremenu u Americi?" upita Taljeran. "Imaju li salone kao u Engleskoj i Francuskoj?" "Kada za sobom ostavite Filadelfiju ili Njujork - koji je pun holandskih emigranata - naići ćete na malo šta sem na varošice krajišnika. Ljudi noću sede pored vatre sa knjigom u ruci ili igraju šah kao nas dvojica sada. Izvan istočne obale ima malo nade da naiñete na nešto što biste mogli nazvati društvenim životom. Ali uz šah gotovo cela nacija ubija vreme. Kažu da čak i lovci na krzno na svoja putovanja nose male garniture." "Stvarno", iznenadi se Taljeran. "Nisam imao pojma da je u tim doskorašnjim izolovanim kolonijama prisutan takav nivo inteligencije." "Ne radi se tu o inteligenciji - već o moralu", ispravi ga Arnold. "U svakom slučaju, oni na to tako gledaju. Možda ste čitali delo Bena Frenklina koje je veoma popularno u Americi? Naslov mu glasi Moral šaha - i u njemu se govori o tome kako pomnim proučavanjem te igre možemo naučiti mnogo o životu." On se nasmeja pomalo gorko i podiže pogled sa table da bi se zagledao Taljeranu u oči. "Frenklin je bio, znate, taj koji je žudeo da razreši zagonetku Monglanske garniture." Taljeran ga oštro pogleda. "O čemu vi to, zaboga, govorite?" upita on. "Hoćete da kažete da se o toj smešnoj legendi raspravlja čak i na drugoj strani Atlantika?" "Smešna ili ne", reče Arnold s osmehom koji ovaj drugi nije mogao da odgonetne, "kažu da je Ben Frenklin proveo čitav život pokušavajući da razreši tu zagonetku. Čak je posetio i Monglan za vreme svog boravka u Francuskoj u svojstvu ambasadora. To se mesto nalazi na jugu Francuske." "Znam gde se nalazi", odbrusi Taljeran. "Šta je tražio?" "Kako šta, pa šahovsku tablu Karla Velikog. Mislio sam da ovde svi znaju za nju. Kažu da je zakopana negde u Monglanu. Bendžamin Frenklin je bio odličan matematičar i šahista. Razvio je shemu šetnje konjem za koju je tvrdio da predstavlja njegovu ideju o tome kako je zamišljena Monglanska garnitura." "Zamišljena?" ponovi Taljeran, osetivši kako ga obuzima drhtavica od straha, pošto je shvatio na šta su se čovekove reči odnosile. Čak ni u Americi, udaljenoj hiljadama milja od užasa Evrope, neće biti bezbedan od te grozne garniture koja


mu je toliko izmenila život. "Da", potvrdi Arnold, pomerivši figuru na tabli. "Morate priupitati Aleksandra Hamiltona, Slobodnog zidara. Priča se da je Frenklin dešifrovao jedan deo formule - i predao ga njima pre no što je umro..."

24. OSMI RED

"Konačno osmi red!" povika ona... "Oh, kako mi je drago što sam dovde stigla" Šta je ovo na mojoj glavi?" uskliknu zbunjeno... zatim je skide i spusti u krilo kako bi dokonala šta bi to moglo biti. Bila je to zlatna kruna." 'Alisa u zemlji iza ogledala', Luis Kerol Izvukla sam se iz vode i uspuzala uz kameniti nagib plaže koju je oivičavala borova šuma, umalo ne povrativši od sve one slane vode koju sam progutala - ali bila sam živa. I to zahvaljujući Monglanskoj garnituri. Našla sam se na dnu još pre no što sam uspela ijednom da zamahnem rukama; povukle su me teške figure u torbi, sklonivši me na taj način van dometa malih olovnih kugli koje su udarale po površini iznad mene - a koje su ispaljivali iz pištolja Šarifovi pratioci. Pošto je dubina vode na tom mestu iznosila svega deset stopa, krenula sam po peščanom dnu, vukući za sobom torbu, dok se nisam našla meñu čamcima gde sam mogla da promolim nos i udahnem vazduh. Koristeći i dalje gomilu ribarskih čamaca kao zaklon, a tašnu kao sidro, uputila sam se kroz plićake i vlažnu, crnu noć. Kada sam dospela do plaže otvorila sam oči i shrvana blagim očajanjem pokušala da odredim gde se nalazim. Iako je bilo devet časova i napolju vladao gotovo potpuni mrak, ugledala sam nekoliko žmirkavih svetiljki u luci SidiFredj na otprilike dve milje odatle. Ako me ne uhvate, mogla bih donde otići peške, ali gde je bila Lili? Napipah vlažnu torbu i počeh da preturam po njoj. Sve figure bile su na broju. Ko zna šta sam izgubila vukući ovu torbu po dnu, ali znala sam da je dve stotine godina star rukopis u nepropustljivom džepu sa rajsferšlusom u kome obično držim šminku. Samo da nije voda ušla unutra. Upravo sam razmišljala o tome šta dalje, kada iz vode na nekoliko jardi od mene ispuza neko mokro stvorenjce. Pri tamnoj purpurnoj svetlosti ličilo je na pile koje se tek izleglo, ali tiho kevtanje kojim se oglasilo dok mi se posrčući primicalo, a potom bacilo u krilo nije ostavljalo mesta sumnji - bio je to mokri


Karioka. Nisam mogla da ga osušim pošto sam i sama bila mokra do gole kože. Stoga sam ga podigla, gurnula pod mišku i uputila se ka borovoj šumi - kroz koju je vodila prečica do mog stana. U vodi sam izgubila jednu cipelu, pa sam skinula i drugu i bosa krenula preko mekog tepiha od borovih iglica, koristeći se nagonom za vraćanjem kući da bih stigla do luke. Posle nekih petnaest minuta hoda u blizini zapucketa grančica. Sledila sam se i stala da milujem Karioku koji je drhtao, moleći se da opet ne zbriše kao što je to učinio u pećini sa slepim miševima. Ali bilo je svejedno. Nekoliko trenutaka kasnije zaslepio me je snop snažne baterijske lampe. Stajala sam žmirkajući, sva sleñena od straha. A onda se u krugu svetlosti pojavio vojnik u kaki uniformi i prišao mi. U rukama je držao veliku mašinku, a redenik zlokobnih metaka visio mu je sa strane. Puška je bila uperena u moj stomak. "Stoj!" razdra se on nepotrebno. "Ko ste vi? identifikujte se! Šta ćete ovde?" "Vodila sam psa na kupanje", odvratih. Kao dokaz podigla sam Karioku da ga bolje vidi. "Zovem se Katarina Velis. Pokazaću vam svoje isprave..." Shvatila sam da su isprave koje sam htela da mu pokažeš mokre, a nisam želela da mi pretražuje tašnu. Počela sam brzo da govorim. "Šetala sam psa po Sidi-Fredju, kada je odjednom pao sa keja. Skočila sam da ga spasem, ali nas je struja povukla i ovde izbacila..." Blagi Bože, istog časa sam se setila da u Sredozemnom moru nema struja. Žurno sam nastavila da toroćem. "Radim za OPEK, za ministra Kadera. On će jamčiti za mene. Stanujem tamo preko." Podigla sam ruku, a on mi je uperio pušku u lice. Odlučila sam da pokušam na drugačiji način - prljavi američki. "Kažem vam da moram pod hitno da vidim ministra Kadera!" izjavih odlučno, isprsivši se dostojanstveno, što mora da je delovalo veoma smešno, jer se sa mene sve cedilo. "Znate li vi ko sam ja?!" Vojnik baci pogled peko ramena u svog druga koji se nije video, jer je stajao u tami iza baterijske lampe koju je držao. "Da možda ne učestvujete na konferenciji?" upita on, ponovo se okrenuvši prema meni. Pa, naravno! Zato su ovi vojnici patrolirali šumom! Zato je put bio blokiran. Zato je Kamel uporno zahtevao da se vratim do kraja nedelje. Počela je konferencija OPEK-a! "Razume se da učestvujem", stadoh da ga uveravam. "Ja sam jedan od ključnih delegata. Pitaće se gde sam dosad." Vojnik ode do svog druga iza jake svetlosti i stade nešto s njim da mrmlja na arapskom. Posle nekoliko trenutaka ugasiše lampu. Stariji mi se izvinjavajući obrati. "Gospoño, odvećemo vas do vaše grupe. Delegati se upravo okupljaju u restoranu 'Du Port'. Da li biste želeli prvo da svratite u svoj stan i presvučete


se?" Složila sam se da je to odlična ideja. Posle otprilike pola sata, moja pratnja i ja stigosmo u moj stan. Stražari ostaše pred vratima dok sam se ja na brzinu presvukla, a zatim osušila kosu i Karioku što sam bolje mogla. Figure nisam mogla da ostavim u stanu, pa sam iz ormana iskopala platnenu vreću za odeću, u koju sam ih strpala zajedno sa Kariokom. Knjiga koju mi je Mini dala bila je vlažna, ali zahvaljući tome što se nalazila u nepropustljivoj pregradi nije bila uništena. Prešla sam jednom fenom i preko svih stranica, a zatim je gurnula u vreću i izišla iz stana ispred koga su me čekali stražari koji su me potom otpratili na drugi kraj luke. Restoran 'Du Port' nalazio se u ogromnoj zgradi sa visokim tavanicama i mermernim podom, u kojoj sam često ručala dok sam još stanovala u El Riadu. Prošli smo kroz dugačku kolonadu lukova u obliku ključeva koja je počinjala na trgu pored luke, zatim smo se popeli uz široko stepenište koje je izlazilo iz vode i vodilo do bleštavo osvetljenih staklenih zidova restorana. Na svakih trideset koraka nailazili smo na vojnike okrenute prema luci sa rukama i puškama na leñima. Kada smo stigli do ulaza, provirih kroz stakleni zid ne bih li ugledala Kamela. U meñuvremenu su preuredili restoran tako da se sada u njemu nalazilo pet dugačkih redova stolova koji su se protezali od mesta na kome smo mi stajali do suprotnog kraja, koji je bio udaljen možda i čitavih stotinu stopa. U sredini sale nalazio se podijum u obliku slova "U" sa mesinganom ogradom okrenutom prema glavnoj sali, gde su bili smešteni najvažniji dostojanstvenici. Čak i sa ove udaljenosti raspon moći bio je krajnje upečatljiv. Ovde su se okupili ne samo ministri za naftu, nego i vladari svih nacija pripadnica OPEK-a. Bilo je tu uniformi sa zlatnim širitima, izvezenih odora sa okruglim kapicama od leopardove kože, belih halja i crnih poslovnih odela. Osoran stražar na vratima oduzeo je mom vojniku oružje i pokazao prema mermernoj terasi uzdignutoj nekoliko stopa od gomile. Vojnik krenu ispred mene izmeñu dugačkih redova stolova prekrivenih belim stolnjacima do kratkog stepeništa u samom središtu. Još sa trideset stopa udaljenosti, dok smo se približavali njegovom stolu, uhvatila sam Kamelov užasnuti izraz lica. Kada smo stigli do njega, vojnik je lupnuo petama, a Kamel ustao. "Gospoñice Velis!" pozdravi me Kamel. Zatim se okrenu ka vojniku. "Hvala vam što ste našu cenjenu saradnicu dopratili do našeg stola, oficiru. Zar se izgubila?" Krajičkom oka gledao je u mene, stavljajući mi do znanja da ću uskoro morati da mu položim račune. "U borovoj šumi, ministre", odvrati vojnik. "Nezgoda u koju je bio umešan pas. Koliko smo shvatili, očekivali ste da se pojavi za vašim stolom..." On okrznu pogledom sto za kojim nije bilo nijednog slobodnog mesta za mene i za kojim su sedeli sve sami muškarci.


"Ispravno ste postupili, oficiru", odvrati Kamel. "Možete se vratiti na svoje mesto. Vaša ažurnost neće biti zaboravljena." vojnik ponovo lupnu petama i udalji se. Kamel mahnu kelneru u prolazu i zamoli ga da postavi za još jednu osobu. Ostao je da stoji dok nisu doneli i dodatnu stolicu; zatim smo seli. Kamel poče da me predstavlja prisutnima. "Ministar Jamini", reče on pokazavši na ugojenog, rumenog ministra OPEKa iz Saudijske Arabije sa anñeoskim licem, koji je sedeo s moje desne strane, i učtivo klimnuo, napola ustavši. "Gospoñica Velis je stručnjak iz Amerike; ona je stvorila briljantni kompjuterski sistem i izvršila analize o kojima sam vam govorio na poslepodnevnom sastanku", dodade on. Ministar Jamini podignu obrvu, čime jasno pokaza da je iznenañen. "Ministra Belaida mislim da poznajete", nastavi Kamel kada Abdel-salaam Belaid, koji je potpisao moj ugovor, ustade, namignu mi i steže ruku. Imao je ten boje oraha i glatku kožu, srebrne obrve i sjajnu ćelu što me je sve zajedno podsećalo na kakvog elegantnog kapoa mafije. Ministar Belaid se okrenu na svoju desnu stranu da nešto kaže čoveku do sebe koji je o nečemu živo razgovarao sa narednim gostom za stolom. Obojica prekinuše razgovor i podigoše poglede prema njemu, a ja pozeleneh kada sam ih prepoznala. "Gospoñica Katarina Velis, naš stručnjak za kompjutere", predstavi me Belaid svojim šaputavim glasom. Dugačko tužno lice predsednika Alžira, Huarija Bumedijena, okrenu se tek na čas ka meni, a već je u narednom trenutku uputio upitni pogled svom glavnom ministru, kao da ga pita šta ja, do ñavola, tu tražim. Belaid slegnu ramenima uz neobavezni osmeh. "EnchantQ", izgovori predsednik. "Kralj Fejsal iz Saudijske Arabije", nastavi Belaid, pokazavši prema napetom čoveku sa likom jastreba koji je zurio u mene ispod bele ćalme. Nije mi se osmehnuo, već je samo kratko klimnuo u mom pravcu. Podigla sam čašu s vinom koja se našla ispred mene i otpila dobar gutljaj. Kako ću samo uspeti da ispričam Kamelu šta se zbiva - i kako ću se izvući odavde da spasem Lili? Pored ovakvih gostiju za stolom neću se usuditi ni da se izvinem ako mi se bude išlo u toalet. U tom trenutku, dole u glavnoj dvorani, nastade komešanje. Svi se okrenuše da vide šta se dešava. Donji sprat bio je pun - mora da je bilo prisutno šest stotina ljudi. Svi su sedeli osim kelnera, koji su zamenjivali prazne korpice s hlebom, tanjire sa sirovim povrćem i dosipali vodu i vino u čaše. Komešanje je nastalo kada je ušao visok, tamnoput muškarac odeven u dugačku belu odoru. Lepo lice bilo mu je pretvoreno u tamnu masku strasti dok se kretao duž dugačkog niza stolova, mašući jahaćim bičem. Kelneri su se okupili u gomilice, ni ne pokušavajući da ga zaustave. S nevericom sam posmatrala kako udara


bićem levo desno po stolovima u prolazu, besno obarajući boce s vinom na pod. Svi prisutni su ćutke sedeli dok je prolazio, a oko njega prštale boce. Bumedijen uzdahnu i ustade od stola, a zatim nešto žurno reče majordomu, koji mu je odmah pritrčao. Alžirski predsednik tužna oka tada siñe u glavnu dvoranu i stade da čeka zgodnog muškarca da svojim žurnim korakom stigne do njega. "Ko je taj momak?" šapatom upitah Kamela. "Moamer Gadafi. Iz Libije", tiho odvrati Kamel. "Danas je na konferenciji održao govor o tome kako sledbenici al-Islama ne bi trebalo da piju. Vidim da svoje reči namerava da proprati i delom. Potpuno je lud. Priča se da u Evropi ima najmljene ubice čiji je zadatak da ubijaju istaknute ministre OPEK-a." "Znam", reče anñeoski Jamini, osmehnuvši se, a na obrazima mu se pojaviše jamice. "Moje ime se nalazi visoko na njegovoj listi." Izgleda da ga to nije mnogo uzbuñivalo. Poslužio se komadom celera koji je zatim stao zadovoljno da žvaće. "Ali zašto?" upitah ponovo šapatom Kamela. "Samo zato što piju?" "Zato što ostajemo pri tome da stvorimo ekonomski, a ne politički embargo", odvrati on. Spustivši glas, on procedi kroz stisnute zube: "Sada je prilika da mi kažeš šta se dogaña? Gde si bila? Šarif je okrenuo zemlju naglavačke tražeći te. Mada sumnjam da bi te ovde uhapsio, ipak si u ozbiljnoj nevolji." "Znam", odvratih šapatom, gledajući prema glavnoj dvorani ispod nas, gde je Bumedijen tiho razgovarao sa Gadafijem; tužno lice mu je toliko bilo sagnuto da nisam mogla da mu vidim izraz. Gosti su sakupljali boce i dodavali ih, onako mokre, kelnerima, koji su ih kradomice zamenjivali novima. "Moram s tobom nasamo razgovarati", nastavih. "Tvoj persijski prijatelj dočepao se moje drugarice. Pre pola sata plivala sam nizvodno. U vreći nosim mokrog psa - i još nešto što bi te moglo zanimati. Moram se izvući odavde..." "Blagi Bože", tiho prozbori Kamel. "Hoćeš da kažeš da ih sada imaš kod sebe? Ovde?" On preñe pogledom po ostalima za stolom, prikrivši paniku osmehom. "Znači, i ti si u Igri", prošaputah i sama se osmehujući. "A šta misliš zašto sam te doveo ovamo?" odvrati Kamel šapatom. "ðavolski sam se namučio, pokušavajući da im objasnim zašto si nestala neposredno pred početak konferencije." "O tome možemo i kasnije. Sada moram da se izvučem odavde i spasem Lili." "Prepusti to meni - već ćemo nešto smisliti. Gde je ona?" "La Madragua", odvratih jedva čujno. Kamel zinu u mene, ali u tom se trenutku Huari Bumedijen vratio za sto i zauzeo svoje mesto. Svi se osmehnusmo u njegovom pravcu, a kralj Fejsal reče na engleskom.


"Naš pukovnik Gadafi nije baš onakva budala kakvom se predstavlja", reče on, uperivši svoje krupne, vodene, pronicljive oči u predsednika Alžira. "Sećate li se šta je kazao na sastanku nesvrstanih kada se neko usprotivio Kastrovom prisustvu?" Kralj se okrenu ka Jaminiju, svom ministru, koji je sedeo desno od mene. "Pukovnik Gadafi je rekao da bi, ako se ijednoj zemlji zabrani sudelovanje na sastanku nesvrstanih zemalja zbog toga što prima novac od dve supersile, onda trebalo svi da se spakujemo i poñemo kući. Završio je navoñenjem imena polovine prisutnih zemalja koje su sklopile ugovore o finansiranju i nabavci oružja sa supersilama... mogu dodati da je spisak bio tačan. Ja ga ne bih otpisao kao verskog fanatika. Nipošto." Bumedijen je sada gledao u mene. Bio je to tajanstven čovek. Niko nije znao koliko je star, kakvog je porekla, pa čak ni gde je roñen. Od kada se pročuo pre deset godina kao predvodnik revolucije i "coup de militaire-a" koji je potom usledio i postavio ga na čelo zemlje, doveo je Alžir u prvi plan OPEK-a i napravio od njega Švajcarsku nesvrstanih. "Gospoñice Velis", prvi put mi se izravno obratio, "da li ste se, za vreme rada u ministarstvu, upoznali sa pukovnikom Gadafijem?" "Nisam", odvratih. "Čudno", primeti Bumedijen. "Primetio vas je za našim stolom dok smo dole razgovarali i rekao nešto što me je navelo da pomislim suprotno." Osetila sam kako se Kamel ukočio pored mene. Snažno mi je stisnuo šaku ispod stola. "Stvarno?" upita on kao uzgred. "A šta je to kazao, gospodine predsedniče?" "Pretpostavljam da je gospoñicu pomešao s nekim", smesta nastavi predsednik, uperivši svoje velike tamne oči u Kamela. "Upitao je da li je ona ta." "Ta?" ponovi zbunjeni ministar Balaid. "Šta bi to trebalo da znači?" "Pretpostavljam", odvrati uzgred predsednik, "da je hteo da upita je li ona ta koja je pripremila kompjuterske projekte o kojima smo toliko čuli od Kamela Kadera." Zatim se okrenuo na drugu stranu. Obratih se Kamelu sasvim tiho, ali on samo odmahnu glavom i okrenu se ka svom šefu, Belaidu. "Katarina i ja bismo voleli da ponovo proverimo brojke pre no što ih sutra saopštimo. Da li je ikako moguće da se izvučemo odavde? Bojim se da ćemo u protivnom morati da provedemo celu noć radeći." Belaid nije poverovao ni u jednu reč od onoga što mu je kazao, a to se jasno videlo po izrazu njegovog lica. "Prvo bih voleo s tobom nasamo da porazgovaram", reče on, ustavši i povukavši Kamela u stranu. Ustadoh i ja, poigravajući se salvetom. Jamini se nagnu prema meni. "Veoma sam srećan što ste nas počastvovali svojim prisustvom, mada samo nakratko", uputi mi on kompliment, osmehnuvši se, tako da mu se opet pojaviše jamice. Belaid i Kamel su stajali blizu zida. Balaid je nešto šaputao Kamelu dok su


kelneri hitali pored njih, noseći činije sa hranom koja se pušila. Kada sam se našla nadomak mesta gde su stajali, on reče: "Gospoñice, zahvaljujemo vam za sve što ste za nas učinili. Nemojte Kamela Kadera noćas dugo zadržati." Zatim se vratio za sto. "Možemo li sada da zbrišemo?" prošaputah Kamelu. "Da, i to smesta", odvrati on, uhvativši me za ruku i požurujući me niz stepenice. "Abdel-salaam je primio poruku od tajne policije u kojoj se kaže da te traže. Tvrde da si izbegla hapšenje u La Madragui. Saznao je to za vreme večere. Poverio te je meni na čuvanje, ne želeći odmah da te izruči. Nadam se da shvataš u kakvu ćeš me situaciju dovesti ako ponovo nestaneš." "Blagi Bože", siknuh na njega dok smo se probijali izmeñu redova stolova, "dobro znaš zašto sam išla u pustinju. A znaš i kuda smo se sada zaputili! Ovde bih ja trebalo da postavljam pitanja. Zašto mi nisi kazao da i ti učestvuješ u Igri. Je li i Belaid igrač? Šta je sa Terezom? I sa onim muslimanskim krstašem iz Libije koji je izjavio da me poznaje - o čemu je tu reč?" "I ja bih voleo to da znam", mračno odvrati Kamel. Kratko je klimnuo stražaru koji se poklonio dok smo prolazili. "U La Madraguu ćemo poći mojim kolima. Moraš mi ispričati sve što se dogodilo kako bismo bili u stanju da pomognemo tvojoj prijateljici." Uñosmo u kola na slabo osvetljenom parkingu. Okrenuo se prema meni u tami tako da je samo sjaj njegovih žutih očiju odbijao svetlost uličnih svetiljki. Ukratko ga obavestih u kakvom se položaju našla Lili, a zatim počeh da ga ispitujem o Mini Renselas. "Mokhfi Mokhtar poznajem još od detinjstva", reče on. "Odabrala je moga oca i poverila mu zadatak - da se udruži sa El-Maradom i prodre na teritoriju beloga, što se završilo njegovom smrću. Tereza je radila za mog oca. Iako sada radi na centralnoj pošti, ona u stvari služi Mokhfi Mokhtar, isto kao i njena deca." "Njena deca?" upitah, pokušavši da zamislim nakinñurenu operaterku kao majku. "Valeri i Mišel. Dečaka Mišela si srela, čini mi se. On je vahad..." Tako znači - vahad je bio Terezino dete! Zavera je bila gusta kao čorba od graška - i kako više nisam verovala u slučajnosti, pohranila sam u dubinu uma obaveštenje da se i kućna pomoćnica Harija Rada takoñe zove Valeri. Ali sada sam morala da upecam veću ribu, nisam imala vremena za pešake. "Nešto mi nije jasno", prekidoh ga. "Ako je tvoj otac omanuo na zadatku - to znači da se beli dočepao svih onih figura po koje je on pošao, jesam li u pravu? Kada se uopšte završava ta Igra? Kada neko sakupi sve figure?" "Ponekad mi se učini da se ta Igra nikada neće okončati", odvrati gorko Kamel, upalivši kola i krenuvši dugačkim putem koji je vodio duž visokih zidova od kaktusa, udaljujući se iz Sidi-Fredja. "Ali okončaće se život tvoje


prijateljice, ako uskoro ne stignemo u La Madraguu." "Jesi li ti dovoljno velika zverka da ušetaš unutra i zatražiš da je vrate?" Kamel se hladno osmehnu pri odsjaju svetiljki na šoferskoj tabli. Približavali smo se blokadi na putu koju smo Lili i ja ugledale kada smo dolazile iz suprotnog smera. On proturi kroz prozor propusnicu i stražar mu mahnu da produži. "Jedina stvar koja El-Marada više zanima od tvoje prijateljice jeste ono što tvrdiš da imaš u toj vreći. Pri tom ne mislim na psa. Smatraš li to za fer trampu?" upita on mirno. "Da mu dam figure u zamenu za Lili?" upitah ga zaprepašćeno. A onda shvatih da je to možda jedini način na koji možemo tamo ući, a potom odande živi izići. "Zar ne bismo mogli da mu damo samo jednu figuru?" predložih. Kamel se nasmeja, a zatim ispruži ruku i stisnu mi rame. "Ako sazna da su kod tebe, El-Marad će nas istog časa skloniti sa table." Zašto sa sobom nismo poveli gomilu vojnika ili čak nekoliko delegata OPEK-a? U ovom trenutku mogla sam da iskoristim onog fanatika Gadafija i njegov jahači bič; da ga pustim da se stušti na svoje neprijatelje poput mongolske horde od samo jednog čoveka. Ali umesto bilo koga od njih pored mene je bio šarmantni Kamel, koji je krenuo u smrt krajnje dostojanstveno, možda upravo isto onako kao i njegov otac pre deset godina. Umesto da zaustavi kola ispred osvetljene krčme, gde su se još nalazila naša iznajmljena kola, Kamel nastavi duž luke i proñe još jedan blok napuštenog grada. Zaustavio se na njegovom kraju odakle je počinjalo stepenište koje je vodilo uz strmu stenu što je zaklanjala malu uvalu. Na vidiku nije bilo ni žive duše, a u meñuvremenu se podigao i vetar, noseći oblake preko širokog lica meseca. Iziñosmo iz kola i Kamel pokaza prema vrhu stene gde se meñu ledenim biljkama koje su se spuštale preko stenovite padine nalazila mala, ali ljupka kuća. Sa one strane na kojoj se nalazilo more, stena je bila kao odsečena i spuštala se stotinu stopa u dubinu do površine vode. "El-Maradov letnjikovac", primeti tiho Kamel. U kući su bila upaljena svetla i dok smo se uspinjali škripavim drvenim stepeništem, začula sam iznutra neku gužvu, koja je odzvanjala niz stenu. Prepoznala sam Lilin vrištav glas koji je nadjačavao čak i huku talasa. "Pipneš li me samo, ti prljavi ubico pasa", vikala je ona, "to će ti biti poslednje što ćeš uraditi u životu!" Kamel me pogleda na mesečini i osmehnu se. "Možda joj i nije potrebna naša pomoć", primeti on. "To je bilo upućeno Šarifu", obavestih ga. "On je hitnuo psića u more." Karioka je već počeo da se javlja iz vreće. Gurnuh šaku unutra i počeškah ga po glavi. "Došlo je tvojih pet minuta, loptice", rekoh mu dok sam ga izvlačila iz vreće.


"Mislim da bi trebalo da se vratiš dole i upališ auto", prošaputa Kamel pruživši mi ključeve od kola. "Pusti mene da obavim ostalo." "Ne pada mi ni na kraj pameti", rekoh mu, iz trenutka u trenutak sve bešnja jer sam iz kuće čula zvuke gušanja. "Iznenadimo ih." Spustih Karioku na stepenište i on jurnu kao poludela ping-pong loptica. Kamel i ja smo ga pratili u stopu. Čvrsto sam stezala ključeve od kola. Zid kuće okrenut prema moru bio je sav u francuskim prozorima kroz koje se takoñe moglo ući u kuću. Primetila sam da se staza koja je vodila do njih protezala duž ispusta stene i da je od nje bila odvojena samo niskim kamenim zidom obraslim potočarkama. Ovo bi moglo dobro da nam doñe. Karioka je već grebuckao šapicama po staklenim vratima kada sam zavila za ugao i zavirila unutra da ocenim situaciju. Trojica grubijana stajala su oslonjena o zid sa leve strane, u otkopčanim sakoima tako da su im se jasno videle futrole za pištolje pričvršćene oko ramena. Pod je bio od klizavih emajliranih pločica plavo-zlatne boje. Na stolici u sredini sedela je Lili, a Šarif se nadnosio nad njom. Kada je začula Kariokino kevtanje, Lili je poskočila, ali ju je Šarif ponovo gurnuo na stolicu. Učinilo mi se da je na obrazu imala modricu. U suprotnom uglu prostorije, na gomili jastuka, sedeo je El-Marad. On nezainteresovano pomeri jednu figuru na šahovskoj tabli postavljenoj na niskom bakarnom stočiću ispred njega. Šarif se okrenu ka prozoru iza koga smo stajali osvetljeni pegavom mesečinom. Progutah knedlu i prislonih lice uz staklo kako bi me bolje video. Njih je petorica, a nas troje i po", prošaputah Kamelu, koji je ćutke stajao pored mene dok je Šarif prilazio vratima, naredivši prethodno svojim ljudima da ne vade oružje. "Ti se pobrini za grubijane. Ja ću za El-Marada. A Karioka je, kako mi se čini, već odabrao svoju žrtvu", dodadoh, pre no što je Šarif otškrenuo vrata. Ugledavši svog malog arhenemezisa, Šarif reče: "Vi uñite - ali to ostaje napolju." Gurnuh Karioku u stranu kako bismo Kamel i ja mogli da uñemo. "Spasla si ga!" povika Lili, sva sijajući od sreće. A zatim frknu u Šarifovom pravcu i dodade: "Ljudi koji ugrožavaju bespomoćne životinje samo pokušavaju da prikriju vlastitu nemoć..." Šarif je krenuo prema njoj kao da namerava ponovo da je udari, ali se u tom trenutku ljubaznim glasom iz ugla oglasio El-Marad, pogledavajući me ispod oka i zlokobno se smejuljeći. "Gospoñice Velis, baš mi je drago što ste se vratili - i to sa pratiocem. Čovek bi pomislio da je Kamel Kader pametniji i da vas neće po drugi put dovesti k meni. Ali kada smo već svi tu..." "Manimo se učtivosti", rekoh, krenuvši preko prostorije prema njemu. Dok sam prolazila pored Lili, gurnula sam joj ključ od kola u šaku i prošaputala:


"Vrata... odmah." "Dobro znate zbog čega smo ovde", rekoh El-Maradu, nastavivši da mu se približavam. "A vi znate šta ja želim", odvrati mi on. "Nazovimo to trgovinom, može?" Zaustavila sam se pored niskog stočića i bacila pogled preko ramena. Kamel se smestio blizu grubijana i upravo je od jednog od njih tražio vatre da pripali cigaretu koju je držao meñu prstima. Lili je bila kod francuskog prozora, a Šarif tik iza nje. Čučnula je i dugačkim crvenim noktima lupkala po staklu koje je Karioka lizao s druge strane svojim balavim jezičkom. Svako je bio na svom mestu - sad ili nikad. "Moj prijatelj ministar čini mi se ne drži mnogo do vašeg poštenja kada su u pitanju pogodbe", rekoh trgovcu tepisima. On podiže pogled i upravo se spremao nešto da kaže, ali sam ga prekinula. "Meñutim, ako su figure to što želite", rekoh, "evo vam ih!" Strgla sam vreću sa ramena i u punom krugu je zavitlala njemu u glavu. Zakovrnuo je očima i počeo da klizi u stranu, a ja sam se okrenula ka središtu prostorije gde je vladala prava zbrka. Lili je otvorila francuski prozor, Karioka je uleteo u sobu, a ja sam vitlajući vrećom pojurila ka onoj trojici grubijana. Prvi je već napola bio izvukao pištolj kada sam ga udarila. Drugi je stajao presamićen jer mu je Kamel zadao udarac u stomak. Svi smo se našli na podu, na gomili, kada je treći oslobodio pištolj iz futrole i uperio ga u mene. "Ovamo, budalo!" zavrišta Šarif, terajući Karioku učestalim udarcima. Lili je već brisala prema vratima. Grubijan podiže pištolj, uperi ga u nju i pritisnu obarač - upravo u trenutku kada ga je Kamel oborio, naletevši bočno u njega, pri čemu ga je spljoštio o zid. Šarif divlje vrisnu jer ga je metak pogodio u rame i zaneo, pa drugu ruku prinese ramenu. Karioka je sledio njegovu nogu trčkarajući u krug i pokušavajući da ga ugrize. Kamel je bio iza mene i rvao se sa jednim grubijanom za pištolj, dok je drugi upravo počeo da ustaje sa poda. Podigla sam vreću i ponovo ga udarila. Ovog puta je ostao na podu. Zatim sam Kamelovog protivnika opalila po potiljku i sredila ga na duže vreme. Dok je padao, Kamel mu je oteo pištolj. Poletesmo k vratima; osetila sam da me je neko ščepao, ali sam uspela da se otrgnem. Bio je to Šarif, oko koga je pas i dalje obigravao, smetajući mu, ali nemoćan da ga sasvim zaustavi. Proleteo je kroz vrata neposredno za mnom, a iz rane mu je curela krv. Dvojica od njegovih momaka ponovo su bili na nogama i već kod vrata su ga sustigla; a ja sam se zaletela - ne prema stepeništu, već prema strmoj ivici stene. Kamel je već bio na pola puta niz stepenište i mahnito se osvrtao da vidi šta je sa mnom. Videla sam, zahvaljujući mesečini, da je Lili stigla do podnožja i da je hitala prema Kamelovim kolima.


Bez razmišljanja sam preskočila preko niskog zaštitnog zida i priljubila se uz tle dok su Šarif i njegovi pratioci zavijali za ugao kuće i nastavljali prema stepeništu. Jedva sam držala tešku vreću sa figurama Monglanske garniture koja je visila preko ivice provalije. Umalo je nisam ispustila. Pogled mi je dosezao stotinu stopa u dubinu, gde su talasi udarali o stenu pri sve jačim naletima vetra. Zadržala sam dah i počela lagano da izvlačim vreću, uloživši u to svu raspoloživu snagu. "Kola!" čula sam Šarifa kako viče. "Uputili su se prema kolima!" A zatim sam začula bat koraka po škripavim stepenicama; upravo sam počela da se dižem kada do mene dopre škripa šljunka iz neposredne blizine. Pri bledoj svetlosti provirih preko vrha zidića, a tamo me dočeka Kariokin dugački jezik. Već sam htela da ustanem, ali oblaci se još jedanput razmakoše i ja ugledah trećeg grubijana, za koga sam mislila da sam ga oladila, kako se približava, trljajući glavu. Sagnuh se, ali prekasno. Bacio se prema meni pravo preko zida visokog dve stope. Priljubila sam se uz tle i čula ga kako vrišti. Provirivši kroz prste, videh ga kako balansira na ispustu. Potom je nestao. Preskočih ponovo zid i nañoh se na tvrdom tlu, dohvatih Karioku i uputih se prema stepenicama. Vetar je sada već bio doista jak, kao da se spremala oluja. Na svoj užas, primetila sam Kamelova kola kako kreću u oblaku prašine, dok Šarif i njegovi pratioci pomahnitalo trče za njima, nasumce gañajući u gume. A onda, na moje iznenañenje, kola se okrenuše, upališe farove i pojuriše pravo na momke koji su išli pešice. Trojica lopova zbrisaše u stranu, a kola projuriše pored njih. Lili i Kamel su se vraćali po mene! Preskakala sam po četiri stepenika odjednom i to što sam brže mogla, čvrsto stežući jednom rukom Karioku, a drugom figure. Stigla sam do podnožja upravo u trenutku kada su se kola zaustavila u oblaku prašine; vrata su se otvorila i ja uskočih unutra. Lili je ponovo dala glas pre no što sam uspela da ih zatvorim. Kamel je bio na stražnjem sedištu i nišanio je kroz stražnji prozor. Pucnjava je bila zaglušujuća. Dok sam se mučila da zatvorim vrata, primetila sam Šarifa kako promiče peške pored nas prema kolima koja su bila parkirana na ivici luke. Nastavili smo dalje dok je Kamel punio njihova kola olovom. Čak i kada je Lili bila posebno nadahnuta, njena vožnja bila je obeshrabrujuća, ali sada kao da je dobila dozvolu da ubija. Jurili smo s jednog na drugi kraj prašnjavog puta uz žestoku škripu guma, dok nismo stigli do glavnog puta. Svi smo sedeli u tišini, bez daha; Kamel je gledao kroz stražnji prozor dok je ona prvo ubrzala na osamdeset, a zatim na devedeset. Dok se spremala da premaši i stotku, u daljini sam ugledala OPEK-ovu blokadu. "Pritisni to crveno dugme na šoferskoj tabli!" povika Kamel nadjačavši škripanje guma. Nagnuh se napred i pritisnuh ga, aktiviravši sirenu; dugme na tabli počelo je da trepće kao kakav mamac.


"Kakva oprema!" doviknuh preko ramena Kamelu dok smo jurili dalje, a stražari se sklanjali s puta. Lili je vozila slalom izmeñu kola iz kojih su nas gledala zapanjena lica - prošli smo. "Pa, biti ministar ima i izvesne prednosti", skromno odvrati Kamel. "Ali na drugom kraju Sidi-Fredja čeka nas još jedna blokada." "Punom parom napred!" povika Lili, ponovo nagazivši gas, i veliki sitroen polete kao kakvo čistokrvno grlo u ciljnoj ravnini. I kroz drugu blokadu smo prošli kao i kroz prvu, ostavivši ih da kašlju u oblaku prašine. "Upravo mi pade na pamet", reče ona, pogledavši Kamela u retrovizoru. "Niko nas nije formalno upoznao. Ja sam Lili Rad. Rečeno mi je da poznajete mog dedu." "Pazi na put", opomenuh je oštro kada se kola opasno zaneše prema strmoj ivici provalije. Vetar je praktično podizao kola u vazduh. "Mordekaj i moj otac bili su bliski prijatelji", objasni Kamel. "Možda ću ga ponovo sresti jednog dana. Molim vas da mu prenesete moje najsrdačnije pozdrave kada ga ponovo budete videli." A onda se Kamel okrenuo i pogledao kroz stražnje staklo. Neki automobil nam se brzo približavao. "Nagazi", rekoh brzo Lili. "Ukazuje vam se prilika da nas zadivite svojim vozačkim sposobnostima", promrmlja Kamel, nišaneći iz pištolja. Kola iza nas ubrzo potom uključiše sirenu i upališe svetlosni signal. Naprezao se da razabere naše progonioce kroz nalete vetra i prašine. "Blagi bože, pajkani", reče Lili, malo smanjivši gas. "Samo nastavite!" besno naredi Kamel preko ramena. Ona poslušno ponovo dade gas; sitroen se na trenutak zanese, a onda povrati ravnotežu. Igla na brzinometru pokazivala je 200 kilometara - a ja to brzo preračunah u milje vozili smo se brzinom od 120 milja na sat. Ovim putevima, uostalom, niko i nije mogao brže da vozi bez obzira na to koja kola imao. A naročito ne pri snažnim naletima vetra koji su nas sada udarali sa svih strana. "Postoji sporedni put za Kazbah", reče Kamel, i dalje motreći na progonitelje. "Naići ćemo na njega kroz desetak minuta i moraćete da presečete kroz Alžir. Ali ja bolje poznajem te sporedne ulice od našeg prijatelja Šarifa. Tim ćemo putem stići u Kazbah odozgo... znam put do Minine kuće", dodade on tiho. "Kako i ne bih... kad je to kuća moga oca." "Mini Renselas živi u kući tvoga oca?" povikah. "A ja sam mislila da dolaziš iz planina?" "Moj je otac držao kuću ovde u Kazbahu, za svoje žene." "Njegove žene?" ponovih. "Mini Renselas je moja maćeha", odvrati Kamel. "Moj je otac bio crni kralj." Ostavili smo kola u jednoj od sporednih ulica koje su sačinjavale lavirint gornjeg Alžira. Želela sam da postavim milion pitanja, ali sam to odložila za


kasnije, napregnuto pazeći da li će odnekud da se pojave Šarifova kola. Bila sam sigurna da ih se nismo otarasili, ali toliko su zaostali za nama da kada smo ugasili naš motor, njihova kola više nismo videli. Iskočili smo iz auta i zašli peške u lavirint. Lili je upravo sustigla Kamela i stala da ga vuče za rukav, kada im se i ja pridružih. Ulice su bile tako uske i mračne da sam uskoro podbila palac i umalo nisam pala na nos trudeći se da održim korak. "Nešto ne razumem", govorila je Lili svojim promuklim šapatom, dok sam se ja sve vreme osvrtala. "Ako je Mini bila žena danskog konzula - Renselasa kako je mogla biti udata i za vašeg oca? Monogamija, izgleda, nije baš popularna u ovim krajevima." "Renselas je umro za vreme revolucije", odvrati Kamel. "Njoj je bilo nužno da ostane u Alžiru - moj joj je otac ponudio svoju zaštitu. Iako su iskreno voleli jedno drugo kao prijatelji, mislim da je to bio brak iz računa. U svakom slučaju, moj je otac umro već posle godinu dana." "Ako je on bio crni kralj", nastavi Lili da ga zasipa pitanjima, "i bio ubijen, zašto se Igra nije okončala? Zar to nije ono - šah-mat, kralj je mrtav?" "Igra se nastavlja, isto kao i u životu", odvrati Kamel, i dalje na čelu. "Kralj je mrtav - živeo kralj." Podigoh pogled prema nebu koje se videlo kroz usku pukotinu izmeñu zgrada koje su nas okruživale dok smo zalazili sve dublje u Kazbah. Iako sam čula vetar koji je zavijao iznad nas, nisam mogla da prodrem pogledom kroz uske prolaze kroz koje smo upravo išli. Odozgo su nas zasipali tanki slojevi prašine, a tamnocrvena koprena prelazila je preko mesečevog diska. I Kamel je načas podigao pogled. "Jugo", reče on oprezno. "Dolazi; moramo požuriti. Nadam se da nam to neće pokvariti planove." Pogledah put neba. Jugo je bio peščana oluja, jedna od najpoznatijih na svetu. Poželela sam da se nañem unutra pre no što nas zahvati. Kamel zastade u malom ćorsokaku i izvuče ključ iz džepa. "Jazbina gde se puši opijum!" prošaputa Lili, prisetivši se našeg poslednjeg boravka ovde. "Ili je to možda bio hašiš?" "Sada ćemo drugim putem", reče Kamel. "Kroz vrata od kojih jedino ja imam ključ." On u mraku otključa pomenuta vrata i propusti prvo mene, pa Lili. Čula sam kako ih zatim zaključava za nama. Obreli smo se u dugačkom, mračnom hodniku sa prituljenim svetiljkama na krajevima. Pod nogama sam osetila debeli plišani tepih, a pod prstima na zidovima hladni damast. Konačno stigosmo u jednu veliku prostoriju, čiji je pod bio prekriven skupocenim persijskim tepisima i koju je osvetljavao samo veliki zlatni svećnjak što se nalazio na mermernom stolu na njenom suprotnom kraju. Ali i pri tako


slaboj svetlosti uspela sam da zapazim luksuzan nameštaj: niski stolovi od tamnog mermera iz Karare, otomani presvučeni žutom svilom ukrašeni zlatnim resama, sofe tamnih boja koje su podsećale na stare likere i velike skulpture razmeštene unaokolo na postoljima i stolovima - koje su čak i meni, laiku, izgledale veličanstveno. Pri toj tečnoj zlatastoj svetlosti soba je ličila na blago nañeno na dnu kakvog drevnog mora. Osećala sam se kao da prolazim kroz vazduh gušći od vode dok sam lagano koračala kroz sobu sa Lili na dva koraka iza mene, ka dve prilike na suprotnom kraju. Tamo je, obasjana svetlošću svećnjaka, u ogrtaču od zlatnog brokata, iskićenom svetlucavim novčićima, stajala Mini Renselas. A pored nje, sa čašom osvežavajućeg pića u ruci - Aleksandar Solarin - koji podiže prema nama svoje bledozelene oči. Solarin mi uputi svoj zbunjujući osmeh. Često sam mislila na njega od one noći kada je nestao iz šatora na plaži i to uvek ubeñena da ćemo se ponovo sresti. Prišao mi je i uhvatio me za ruku, a zatim se okrenuo ka Lili. "Nikada se nismo formalno upoznali", obrati joj se on. Nakostrešila se kao da će mu svakog časa baciti rukavicu - ili šahovsku tablu - i izazvati ga na dvoboj na licu mesta. "Ja sam Aleksandar Solarin, a vi ste unuka jednog od najboljih živih šahista. Nadam se da ću uskoro moći da vas vratim njemu." Malo smekšavši posle ovako svečanog upoznavanja, Lili protrese Solarinovu šaku. "Dosta", reče Mini kada nam se i Kamel pridružio. "Nemamo mnogo vremena. Pretpostavljam da imate figure?" Na obližnjem stolu sam primetila metalnu kutiju u kojoj je čuvana tkanina. Potapšah vreću, pa priñosmo stolu, na koji je spustih i počeh da vadim jednu po jednu. Obasjavala ih je svetlost svećnjaka pri kojoj su svetlucale raznobojnim draguljima ispuštajući isti onaj neobični sjaj koji sam primetila u pećini. Na trenutak smo svi zurili ćutke u njih - veličanstvenu kamilu, konja koji se propinjao, zaslepljujućeg kralja i kraljicu. Solarin se sagnu da ih dodirne, a zatim podiže pogled prema Mini. Ona je prva progovorila. "Konačno", izusti. "Posle toliko vremena biće sjedinjene sa ostalima. Vama treba na tome da zahvalim. Svojim delanjem, vi ćete iskupiti mnoge koji su bespotrebno umrli tokom mnogo, mnogo godina..." "S ostalima?" upitah, pogledavši je pri slabom svetlu. "U Americi", odvrati ona, osmehnuvši se. "Solarin će vas večeras povesti za Marselj, gde smo sve sredili za vaš povratak." Kamel zavuče ruku u džep sakoa i vrati Lili pasoš. Ona ga nesvesno uze, jer smo obe i dalje zapanjeno zurile u Mini. "U Americi?" ponovih. "Ali kod koga su ostale figure?" "Kod Mordekaja", odvrati ona, i dalje se osmehujući. "On ih ima još devet. Zajedno sa tkaninom", dodade ona, podigavši kutiju i predavši mi je, "imaćete više od pola formule. To će biti prvi put za dve stotine godina da se toliko figura


nañe na jednom mestu." "Šta će se desiti kada ih okupimo?" želela sam da znam. "Vaša je dužnost da to otkrijete", reče Mini, ozbiljno me posmatrajući. Zatim ponovo vrati pogled na figure, koje su i dalje sijale na sredini stola. "Sada je na vas red..." Polako se okrenula i spustila šake na Solarinove obraze. "Moj voljeni Saša", obrati mu se ona sa suzama u očima. "Čuvaj se, dete. Zaštiti ih..." Zatim mu je spustila usne na čelo. Na moje iznenañenje, Solarin je čvrsto zagrli i zagnjuri lice u njeno rame. Svi smo zapanjeno posmatrali kako mladi šahista i elegantna Mokhfi Mokhtar stoje ćutke zagrljeni. Potom se razdvojiše i ona se okrenu ka Kamelu, stisnuvši mu šaku. "Odvedi ih bezbedno do luke", prošaputa ona. Ne obrativši se više nijednom reči ni Lili ni meni, ona se okrenu i udalji iz sobe. Solarin i Kamel su je ćutke ispratili pogledima. "Morate poći", konačno progovori Kamel, okrenuvši se Solarinu. "Pobrinuću se za nju. Neka te Alah prati, prijatelju." Zatim stade da skuplja figure sa stola i vraća ih u moju vreću u koju na kraju spusti i kutiju sa tkaninom, koju mi je prethodno oduzeo. Lili je samo nemo stajala, privijajući Karioku na grudi. "Ne shvatam", prozbori ona jedva čujnim glasom. "I to je sve? Odlazimo? Ali kako ćemo stići do Marselja?" "Obezbedili smo brod", odvrati Kamel. "Hajdete, ne smemo gubiti vreme." "Ali šta će biti sa Mini?" upitah. "Hoćemo li je ponovo videti?" "Ne tako skoro", brzo odgovori Solarin, povrativši se. "Moramo poći pre no što počne oluja - moramo smesta isploviti. Čim se udaljimo iz luke, plovidba će biti prava pesma." Kada sam se sa Lili i Solarinom ponovo našla na mračnim ulicama Kazbaha, još sam bila sva ošamućena. Hitali smo duž utihlih prolaza u kojima su se kuće toliko stiskale jedna uz drugu da su prečile put i najmanjem tragu svetlosti. Po slanom mirisu ribe koji je počeo da mi se uvlači u nozdrve znala sam da se približavamo luci. Izbili smo na široki trg u blizini Ribarske džamije, gde smo sreli vahada pre toliko dana. Činilo mi se da su od tada prošli meseci. Preko trga je već snažno brisao pesak. Solarin me ščepa za ruku i pohita sa mnom preko trga, dok je Lili sa Kariokom u naručju trčala za nama. Sjurili smo se niz Ribarsko stepenište do luke gde sam uspela da doñem do daha i upitam Solarina: "Mini te je nazvala svojim detetom - nije valjda ona i tvoja maćeha?" "Nije", odvrati on tiho, terajući me da preskačem po dva stepenika. "Tako bih voleo još koji put da je vidim pre no što umrem. Ona je moja baka..."


25. TIŠINA PRED OLUJU

Jer hodio bih sam, Pod utihlim zvezdama, i tada sam Osetio moć što počiva u zvuku... I stajao bih, U noći zatamnjenoj sve bližom olujom, Ispod neke stene, slušajući te note, Sablasni jezik drevne zemlje, što tmasto obitavaju u udaljenim vetrovima. I tada uistinu ispih vizionarsku moć. 'Preludijum', Vilijem Vordsvort VERMONT, MAJ 1796. Taljeran je šepao kroz lisnatu šumu, u kojoj su se pruge sunčeve svetlosti, pune zlatastih čestica, probijale kroz katedralu prolećnih krošnji. Svetlozeleni kolibri proletali su tamo-amo, lebdeći nad veličanstvenim cvetovima nalik na trube boje vina, što su poput velova visili sa starog hrasta, skupljajući iz njih nektar. Tlo pod nogama još je bilo vlažno, a sa drveća se cedila voda od nedavnog pljuska, hvatajući odsjaj svetlosti poput dijamanata razbacanih po raznobojnom lišću. Već je više od dve godine bio u Americi. Ispunila je njegova iščekivanja - ali ne i nadanja. Francuski ambasador u Americi, osrednji birokrata, odlično je shvatio kakve su Taljeranove političke ambicije, a takoñe je bio upoznat sa činjenicom da je optužen za veleizdaju. Onemogućio mu je da stigne do predsednika Vašingtona, što je za posledicu imalo to da mu i u Filadelfiji, kao i u Londonu, glatko zalupe sva vrata pred nosom. Prijatelj i saveznik mu je ostao jedino Aleksandar Hamilton; meñutim, on mu nije mogao obezbediti nikakav posao. Taljeran je na kraju ostao bez sredstava za život, pa je bio primoran da proda imanje u Vermontu novopristiglim francuskim emigrantima. To mu je bar omogućilo da preživi. I dok se sada tako vukao, potpomažući se štapom, preko neravnog terena, premeravajući parcele koje će sutra prodati, uzdahnuo je i počeo da razmišlja o svom promašenom životu. Šta je on to, u stvari, spasavao? U četrdeset drugoj godini nije imao za šta da se uhvati i kaže ovo sam postigao zahvaljujući


dugotrajnom obrazovanju i dobrom vaspitanju. Osim nekolicine, Amerikanci su bili divljaci i kriminalci koje su proterale civilizovane zemlje Evrope. Čak ni gornja klasa u Filadelfiji nije mogla da se pohvali boljim obrazovanjem od varvara kakvi su bili Mara, koji je završio za lekara, ili Danton, koji je studirao prava. Ali večina te gospode koji su prvo pokrenuli, a zatim potkopali Revoluciju, bila je mrtva. Mara ubijen; Kamij Demulan i Žorž Danton istim su taljigama odvezeni na giljotinu; Eber, Šomet, Kuton, Sen-Žist; Leba, koji je radije prosuo sebi mozak nego da dopusti da ga uhapse; i braća Robespjer, Maksimilijan i Ogistin, čija su pogubljenja označila kraj Terora. Da je ostao u Francuskoj, i njega bi zadesila ista sudbina. Ali sada je kucnuo čas da pokupi preostale komadiće. On potapša pismo u džepu i nasmeja se u sebi. Njegovo je mesto bilo u Francuskoj, u sjajnom salonu Žermen de Stal, u kome je pleo veličanstvene političke spletke. A ne ovo mrcvarenje po divljini na koju je i Bog zaboravio. Odjednom je shvatio da već dugo nije čuo ništa osim zujanja pčela. Sagnuo se da pobode kočić u tle, a zatim se zagledao u lišće i povikao: "Kurtijade, gde si?" Odgovora nije bilo. Pozvao ga je ponovo, ovog puta glasnije. Iz gustiša dopre tužni glas njegovog sobara. "Da, monsenjeru - na nesreću da, tu sam." Kurtijad razmaknu granje i iziñe na malu čistinu. Preko grudiju mu je visila velika kožna torba. Taljeran prebaci ruku preko sobarevog ramena i oni krenuše nazad kroz gustiš do kamenog traga na kome su ostavili konja i kola. "Dvadeset parcela zemlje", promrmlja on. "Hajdemo, Kurtijade - ako ovo sutra prodamo, vratićemo se u Filadelfiju s dovoljno novca da platimo put za Francusku." "Znači da vam je gospoña de Stal javila kako možete da se vratite?" upita Kurtijad i njegovo inače trezveno, ravnodušno lice, razvuče se u nešto što je ličilo na osmeh. Taljeran zavuče šaku u džep i izvuče pismo od koga se nije razdvajao ovih nekoliko poslednjih nedelja. Kurtijad se zagleda u rukopis i cvetne marke na kojima je bilo ispisano ime Francuske Republike. "Kao i obično", reče Taljeran, kuckajući po pismu, "Žermen je odmah uskočila u borbu. Istog časa čim se i sama vratila u Francusku, našla je posao svom novom ljubavniku - nekom Švajcarcu po imenu Benžamen Konstant - u samoj švedskoj ambasadi, pred nosem vlastitog muža. Podigla je toliko prašine svojim političkim akivnostima, da su je u samom Konventu optužili za pokušaj monarhističke zavere dok je ona nabijala mužu rogove. Naredili su joj da ne prilazi na više od dvadeset milja Parizu - ali čak i odatle uspela je da postigne nemoguće. To je žena izuzetne snage i šarma, koju ću uvek ubrajati meñu


prijatelje..." Zatim klimnu Kurtijadu da otvori pismo. Sobar ga je čitao dok su se vraćali prema zaprezi. Kucnuo je tvoj čas, mon cher ami. Vrati se što pre budeš mogao, da požanješ plodove svoga strpljenja. Još imam nekolicinu prijatelja čiji su vratovi u jednom komadu i koji će se setiti tvoga imena i usluga koje si u prošlosti učinio Francuskoj. Voli te tvoja Žermen. Kurtijad podiže pogled sa pisma, ne skrivajući radost. Stigli su do kola, u koja je bila upregnuta stara, umorna kobila koja je žvakala sočnu travu. Taljeran je potapša po vratu i okrenu se Kurtijadu. "Doneo si figure?" upita on tiho. "Ovde su", odvrati sobar, lupnuvši po kožnoj torbi koja mu je visila sa ramena. "Kao i shemu šetnje konja gospodina Bendžamina Frenklina, koju je sekretar Hamilton precrtao za vas." "To ćemo zadržati, jer ni za koga ništa ne znači osim za nas. Ali figure bi bilo suviše opasno vratiti u Francusku. Zato sam hteo da ih donesemo ovamo, u ovu divljinu gde nikome neće pasti na pamet da ih traži. Vermont - francusko ime, je l' da? Zelene planine." On pokaza štapom prema visokom lancu talasastih zelenih brda koja su se nadnosila nad njima. "Tamo gore, na samom vrhu tih smaragdno zelenih vrhova, koji su veoma blizu Bogu. Tako će on moći da motri na njih umesto mene." Kada je pogledao Kurtijada, oči mu zablistaše. Ali sobar je bio smrknut. "Šta je sad?" upita Taljeran. "Ne sviña ti se ideja?" "Toliko ste rizikovali zbog tih figura, sire", poče učtivo da objašnjava sobar. "Zbog njih je nastradalo mnogo ljudi. Čini mi se da bi, ostaviti ih ovde, značilo..." Tražio je pogodne reči da se izrazi. "Da je sve bilo uzalud", dopuni ga Taljeran s gorčinom u glasu. "Ako mi dopustite da budem toliko slobodan, monsenjeru... da je gospoñica Mirela živa, vi biste pokrenuli i nebo i zemlju samo da te figure ostanu kod vas, jer ih je ona vama poverila na čuvanje - i ne biste ih ostavili na milost i nemilost ovoj divljini." Zatim podiže pogled koji je govorio da je veoma zabrinut zbog onoga što nameravaju da učine. Zagledao se u Taljerana. "Prošle su skoro četiri godine, ni reči, ni znaka", izgovori Taljeran slomljenim glasom. "Iako nisam imao ništa za šta sam mogao da se uhvatim, nikada nisam prestao da se nadam - sve do sada. Ali Žermen se vratila u Francusku i njeni obaveštajci sigurno bi nešto saznali o njoj da postoji makar i najmanji trag. Pošto ona o tome ćuti, počeo sam da sumnjam u najgore. Možda će moja nada ponovo uhvatiti korena ako ove figure pohranim u zemlju." Tri časa kasnije, pošto su dvojica muškaraca postavili i poslednji kamen na zemljanu humku duboko u srcu Zelenih planina, Taljeran podiže glavu i zagleda


se u Kurtijada. "Možda ćemo sada moći", poče on, spustivši ponovo pogled na humku, "da odahnemo, sigurni da neće ugledati svetlost dana narednih hiljadu godina." Kurtijad je dovukao nešto lijana i šiblja i prekrio mesto na kome su ih zakopali. Zatim je odvratio ozbiljnim glasom: "Ali na kraju će ga ipak ugledati." PETROGRAD, RUSIJA, NOVEMBAR 1796. Šest meseci kasnije, u predvorju carske palate u Petrogradu, Valerijan Zubov i njegov zgodni brat, Platon, ljubavnik carice Katarine Velike, stajali su i nešto šaputali, dok su se dvorani, već odeveni u crninu, skupljali kod otvorenih vrata koja su vodila u carske odaje. "Preživeti nećemo", prošaputa Valerijan, koji je, kao i njegov brat, na sebi imao crno somotsko odelo ukrašeno državničkim trakama. "Moramo smesta nešto preduzeti - ili će sve biti uzalud!" "Ne mogu otići pre no što umre", prošaputa Platon besno, kada je prošla poslednja skupina. "Na šta bi to ličilo? Mogla bi se neočekivano oporaviti i onda bi sve zaista bilo uzalud!" "Neće se oporaviti!" odvrati Valerijan, pokušavajući da ne zvuči razdražljivo. "Dobila je haQmorragie des cervelles. Doktor mi je kazao da se niko nikada nije izvukao posle izliva krvi u mozak. A kada ona umre, Pavle će postati car." "Bio je kod mene da mi ponudi primirje", reče Platon nesigurno. "Još jutros mi je ponudio titulu i imanje. Ne veličajno kao što je Palata Taurida, razume se. Nešto na selu." "I ti mu veruješ?" "Ne", priznade Platon. "Ali šta mogu? Čak i da se odlučim na bekstvo, ne bih uspeo da stignem do granice..." Nastojnica je sedela pored kreveta velike carice cele Rusije. Katarinino lice bilo je belo. Nije bila pri svesti. Nastojnica je držala Katarininu šaku u svojoj i posmatrala njenu samrtnički belu kožu koju je s vremena na vreme oblivalo rumenilo dok se borila za vazduh u samrtničkom ropcu. Kako je samo bilo strašno gledati je kako leži, tu njenu prijateljicu koja je bila tako puna života. Sva moć sveta nije je spasla od ove užasne smrti; telo joj je ličilo na bledu, prljavu vreću tečnosti, trulu voćku koja je kasno otpala sa drveta. Bio je to kraj koji je Bog svima namenio - velikanima i niščima, svecima i grešnicima. Te absolvum, pomisli nastojnica, ako ti moj oproštaj greha može pomoći. Ali prvo se moraš osvestiti, prijateljice moja. Jer još mi je tvoja pomoć potrebna. Ima još nešto što moraš učiniti pre no što umreš, moraš mi reći gde si sakrila šahovsku figuru koju sam ti donela. Reci mi gde je crna kraljica!


Ali Katarina se nije oporavila. Nastojnica je sedela u svojim hladnim odajama, zureći u prazan kamin koji nije imala snage da upali, i razmišljala o narednom potezu. Svi dvorani žalili su iza zatvorenih vrata, koliko preminulu caricu toliko i sami sebe. Umirali su od straha zbog onoga što bi moglo da ih snañe sada kada bolesni princ Pavle bude krunisan za cara. Pričalo se da je Pavle istog časa pošto je Katarina izdahnula otrčao u njene odaje, kako bi ispraznio sadržaj njenog stola, pa je, ne otvorivši i ne pročitavši ono što je pronašao, sve zajedno bacio u vatru. Plašio se da meñu tim hartijama neko ne nañe kakvu naredbu kojom ga je majka lišila krune u korist njegovog sina Aleksandra - što je odavno tvrdila da će učiniti. Sama palata pretvorena je u tvrñavu. Vojnici iz Pavlove lične garde, u uniformama sa sjajnim dugmetima, koje su ličile na pruske, danonoćno su marširali po hodnicima, izvikujući nareñenja koja su nadjačavala bat čizama. Slobodni zidari i ostali liberali protiv kojih se Katarina borila pušteni su iz zatvora. Sve što je Katarina uradila za života, Pavle je rešio da sruši. Bilo je samo pitanje vremena, razmišljala je nastojnica, kada će svoju pažnju pokloniti njenim prijateljima. Čula je kako se otvaraju vrata njenih odaja. Podigavši prema ulazu pogled u kome se nije naziralo nimalo nade, ugledala je Pavla kako bulji u nju s drugog kraja prostorije. Idiotski se zakikotao, protrljavši šake - ali da li je time hteo da izrazi zadovoljstvo ili mu je bilo hladno u nezagrejanoj prostoriji, nije umela da kaže. "Očekivala sam vas Pavle Petroviču", izgovori nastojnica, osmehnuvši se. "Oslovljavaćete me sa Vaše veličanstvo - i ustaćete kada uñem u vaše odaje!" samo što nije počeo da urla. Pošto je nastojnica lagano ustala, malo se smirio, prešao preko sobe i zagledao se u nju s mržnjom. "Zar ne držite da su se naši položaji dosta izmenili od mog poslednjeg ulaska u ovu sobu, Madam de Rok?" upita on izazivački. "Pa, jesu", odvrati mirno nastojnica. "Ako me pamćenje dobro služi, vaša majka mi je tada objašnjavala zašto je vi nećete naslediti na prestolu - ali izgleda da su dogañaji krenuli drugačijim tokom." "Njenom prestolu?!" zaurla Pavle, lomeći prste od besa. "To je bio moj presto - koji mi je ona ukrala kada sam imao samo osam godina! Bila je despot!" nastavio je da viče lica crvenog od besa. "Znam ja kakvu ste vas dve zaveru kovale! Znam i šta imate! Zahtevam da mi kažete gde su ostale skrivene!" Rekavši to, on posegnu u džep i izvuče crnu kraljicu. Nastojnica se u strahu povuče unazad, ali brzo se povrati. "To je moje", izjavi ona, smireno ispruživši ruku. "Ne, ne!" pobedonosno se razdra Pavle. "Želim ih sve - jer znam šta predstavljaju. Sve će biti moje! Sve do jedne!"


"Bojim se da neće", odvrati nastojnica, i dalje držeći ispruženu šaku. "Možda će vas boravak u zatvoru naterati da promenite mišljenje", odvrati Pavle, okrenuvši se od nje i vrativši tešku šahovsku figuru u džep. "Sigurna sam da to niste mislili ozbiljno", reče nastojnica. "Pobrinuću se za to odmah posle pogreba", zakikota se Pavle, zastavši na vratima. "Bilo bi mi žao da propustite taj spektatkl. Naredio sam da se kosti moga ubijenog oca, Petra Trećeg, ekskumiraju iz manastira Aleksandra Nevskog i prenesu u Zimski Dvorac kako bi se našle uz ženu koja je naručila da ga ubiju. Preko kovčega mojih roditelja u kojima će oni dostojanstveno ležati biće prebačena traka na kojoj će pisati: 'Razdvojeni u životu, sjedinjeni u smrti'. Njihove kovčege proneće snegom pokrivenim ulicama grada bivši ljubavnici moje majke. Sredio sam da očev kovčeg nose oni koji su ga ubili!" Histerično se smejao, dok ga je nastojnica užasnuta posmatrala. "Ali Potemkin je mrtav", primeti ona tiho. "Da - za Serenisimusa je prekasno." Ponovo se nasmejao. "Njegove kosti će biti uklonjene iz mauzoleja u Kersonu i razbacane unaokolo kako bi ih psi mogli pojesti!" Rekavši to, Pavle otvori vrata i okrenu se prema nastojnici da je još jednom pogleda. "A Platon Zubov, majčin poslednji miljenik, dobiće na dar novo imanje. Dočekaću ga tamo šampanjcem i večerom na zlatnom tanjiru. Ali uživaće na njemu samo jedan dan!" "Hoće li mi on praviti društvo u zatvoru?" upita nastojnica u želji da što više dozna o planovima ovog ludaka. "S takvom budalom se ne treba gnjaviti. Čim se smesti, uručiću mu poziv za put. Uživaću u izrazu njegovog lica kada sazna da se mora u jednom danu odreći svega što je tolike godine s teškom mukom zarañivao u njenom krevetu!" Čim je draperija zaklonila Pavla, nastojnica je pohitala prema pisaćem stolu. Mirela je bila živa, znala je to. Kreditno pismo koje je poslala po Šarloti Kordej korišćeno je ne jedanput već mnogo puta - u banci u Londonu. Ako je Platon Zubov trebalo da ode u izgnanstvo, možda će on biti jedina osoba koja će preko banke moći da stupi u vezu sa Mirelom. Samo da se Pavle ne predomisli. Iako ima jednu figuru Monglanske garniture, nema ih sve. Tkanina je još bila kod nje - i jedino je ona znala gde je tabla skrivena. Dok je pisala pismo, pažljivo birajući reči u slučaju da padne u pogrešne ruke, molila se da ga Mirela dobije pre no što bude suviše kasno. Kada ga je završila, gurnula ga je u odoru u nameri da ga preda Zubovu za vreme sahrane. Zatim je sela da ušije tkaninu Monglanske garniture u svoju opatičku halju. Možda joj se kasnije više neće ukazati prilika za to. PARIZ, DECEMBAR 1797. Kočija Žermen de Stal prošla je izmeñu niza veličanstvenih dorskih stubova


koji su obeležavali ulaz u hotel Galif u Ri de Bak. Njenih šest belih konja, kojima je već pena izbila na usta, kopitama su odbacivali šljunak na sve strane dok su se zaustavljali pred ulazom. Lakej skoči sa kočije i izvuče stepenice kako bi njegova iznervirana gospodarica lakše sišla. Samo za jednu godinu izvukla je Taljerana iz potpunog mraka izgnanstva i smestila ga u ovu veličanstvenu palatu - a evo kako joj je vraćao! Dvorište je već bilo ispunjeno dekorativnim drvećem i grmljem u saksijama. Kurtijad je išao tamo-amo po snegu, izdajući uputstva gde da ih postave na spoljašnjim travnjacima naspram prostranog parka pod snegom. Videla je na stotine rascvetalih stabala, što je bilo dovoljno da se travnjaci preobrate u prolećnu zemlju iz bajki i to usred zime. Sobar nelagodno podiže pogled prema gospoñi de Stal i pohita da je pozdravi. "Ne pokušavaj da mi se ulaguješ, Kurtijade!" povika Žermen još pre no što je i stigao do nje. "Došla sam da zavrnem šiju tom tvom nezahvalnom gospodaru!" I pre no što je Kurtijad mogao da je zaustavi, ona krenu uz stepenice i uñe u kuću kroz bočni francuski prozor. Pronašla je Taljerana na spratu kako pregledava recepte u sunčanoj radnoj sobi okrenutoj prema dvorištu. Uletela je u sobu kao vihor, a on ju je dočekao sa osmehom. "Žermen - baš si me prijatno iznenadila!" reče on, ustavši da je pozdravi. "Kako se usuñuješ da prirediš soare za tog korzikanskog skorojevića i da mene ne pozoveš?" zaurla ona. "Zar si zaboravio ko ti je omogućio da se vratiš iz Amerike? Ko je isposlovao da se povuku tužbe protiv tebe? Ko je ubedio Baraa da ćeš biti bolji ministar za relations extQrieures od Delakroa? Tako mi zahvaljuješ što sam ti pomogla svojim znatnim uticajem? To će mi biti nauk za budućnost - zapamtiću kako Francuzi brzo zaboravljaju prijatelje!" "Draga moja Žermen", poče Taljeran da prede, dok ju je milovao po ruci, "sam gospodin Delakroa je ubedio Baraa da bih ja bio bolji na tom poslu." "Bolji u nekim poslovima", povika Žermen besno i s prezirom. "Ceo Pariz zna da njegova žena nosi tvoje dete! Verovatno si ih oboje pozvao - svog prethodnika i ljubavnicu s kojom si mu nabio rogove!" "Pozvao sam sve svoje ljubavnice." Nasmeja se on. "Uključujući i tebe. A kad smo već kod nabijanja rogova, da sam na tvom mestu ne bih potezao tu temu, draga moja." "Nisam primila nikakvu pozivnicu", primeti Žermen, prešavši preko ostalih njegovih primedbi. "Svakako da nisi", reče on, poslušno je posmatrajući svojim veličanstvenim plavim očima. "Zašto da trošim pozivnicu na najbolju prijateljicu? Zar si mislila da mogu da priredim ovakav jedan prijem - za pet stotina zvanica - bez tvoje pomoći? Već danima čekam da se pojaviš!" Žermen je trenutak bila nesigurna. "Ali pripreme su već počele", primeti ona.


"Nekoliko hiljada stabala i grmova", frknu Taljeran. "To nije ništa u poreñenju s onim što imam na umu." Uhvativši je pod ruku, povede je duž francuskih prozora, pokazujući prema dvorištu. "Šta misliš o ovome - desetine svilenih šatora ukrašenih trakama i stegovima, duž travnjaka i po celom dvorištu. Meñu šatorima vojnici u francuskim uniformama u stavu mirno..." Zatim je povede nazad do vrata radne sobe, gde je mermerna galerija okruživala visoki ulazni hodnik koji je vodio do stepeništa od bogatog italijanskog mermera. Radnici su klečeći postavljali debele crvene tepihe. "Dok gosti budu ulazili, muzičari će svirati vojničke melodije i koračati po galeriji, peti se i silaziti stepeništem u ritmu 'Marseljeze'!" "Veličanstveno!" povika Žermen, tapšući. "Svo cveće mora biti crveno, belo i plavo... ukrašeno trakama od krepa istih boja prebačenim preko ograde..." "Vidiš?" nasmeši se Taljeran, zagrlivši je. "Šta bih ja bez tebe?" Kao naročito iznenañenje, Taljeran je trpezariju sredio tako da je mesta za stolom bilo samo za dame. Gospoda su stajala iza daminih stolica, služeći ih ukusnim zalogajima sa tacni koje su bez prestanka donosile i odnosile livrejisane sluge. Ovakav raspored laskao je ženama, a muškarcima pružao mogućnost da razgovaraju. Napoleon je bio oduševljen kada ga je na ulazu dočekala kopija njegovog italijanskog vojnog logora. Odeven u jednostavnu odeću bez ijednog odlikovanja, po Taljeranovom savetu, potpuno je zasenio članove vlade, koji su došli u raskošnim kostimima sa perjem, izrañenim po Davidovoj zamisli. Samom Davidu zapalo je da na suprotnom kraju prostorije bude na usluzi plavokosoj lepotici koju je Napoleon žarko želeo da sretne. "Jesam li je već negde video?" upita on šapatom Taljerana, gledajući niz redove stolova. "Možda", odvrati hladno Taljeran. "Za vreme Terora bila je u Londonu i upravo se vratila u Francusku. Zove se Katarina Grand." Kada su gosti ustali od stolova i razišli se po raznim dvoranama za ples i slušanje muzike, Taljeran je doveo ljupku ženu. Generala je već saterala u ugao gospoña de Stal, koja se poigravala njime, postavljajući mu razna pitanja. "Recite mi, generale Bonaparta", poče ona otresito, "kojoj se vrsti žena najviše divite?" "Onoj koja izrodi najviše dece", odvrati on krakto. Ugledavši Katarinu Grand koja im se približavala, držeći pod ruku Taljerana, on se osmehnu. "A gde ste se vi krili, lepotice?" upita je on kada su ih upoznali. "Imate francusko držanje, a englesko ime. Jeste li po roñenju Engleskinja?" "Je suis d'Inde", odvrati Katarina Grand ljupko se osmehnuvši. Žermen ostade bez daha, a Napoleon pogleda prema Taljeranu, podigavši obrvu. Jer isto


bi bilo da je rekla: "Ja sam potpuna neznalica", tako su njene reči zazvučale. "Gospoña Grand nije baš takva glupača kakvom želi da se predstavi", objasni Taljeran, iskrivivši lice u grimasu i pogledavši prema Žermen. "U stvari, smatram je jednom od najpametnijih žena u Evropi!" "Lepa žena ne mora uvek biti i pametna", složi se Napoleon, "ali pametna žena je uvek lepa." "Postideli ste me pred gospoñom de Stal", izjavi Katarina Grand. "Svi znaju da je ona najslavnija žena u Evropi. Čak je i knjigu napisala!" "Ona piše knjige", primeti Napoleon, uhvativši Katrinu pod ruku, "a o vama će knjige biti pisane!" U tom trenutku pridruži im se i David, sve toplo pozdravivši sem gospoñe Grand. "Sličnost je neverovatna, zar ne?" upita Taljeran, prozrevši slikareve misli. "Zato sam ti i namenio mesto pored gospoñe Grand za večerom. Reci mi, šta se dogodilo sa Sabinjankama? Voleo bih da kupim tu sliku, radi uspomene - ako je uopšte ugledala svetlost dana." "Završio sam je u zatvoru", reče David, nervozno se nasmejavši. "Uskoro potom bila je izložena u Akademiji. Poznato vam je da sam mesece proveo u zatvoru po padu braće Robespjer." "I mene su strpali u zatvor u Marselju", nasmeja se Napoleon. "Iz istog razloga. Robespjerov brat Ogostin bio je moj veliki pristalica... ali o kakvoj to slici govorite? Ako je gospoña Grand za nju pozirala, i mene bi zanimalo da je vidim." "Nije ona", odvrati David drhtavim glasom, "već neko na koga mnogo liči. Na moju štićenicu koja je... stradala za vreme Terora. Imao sam dve štićenice..." "Valentinu i Mirelu", umeša se gospoña de Stal. "Divne devojke... svuda su išle sa nama. Jedna je umrla - ali šta je bilo sa onom drugom, crvenokosom?" "Mislim da je i ona mrtva", odvrati Taljeran. "Ili bar gospoña Grand tako tvrdi. Bile ste vrlo bliske prijateljice, zar ne, draga moja?" Katarina Grand je prebledela, ali je ipak uspela da se nasmeši dok se oporavljala od šoka. David je ošinu pogledom i htede nešto da kaže, ali ga Napoleon preduhitri. "Mirela? Ona je bila crvenokosa?" "Da", odvrati Taljeran. "Obe su bile opatice u Monglanu." "Monglanu!" prošaputa Napoleon, upiljivši se u Taljerana. Zatim skrenu pogled ponovo ka Davidu. "Kažete da su bile vaše štićenice?" "Do svoje smrti", ponovi Taljeran, pomno posmatrajući gospoñu Grand kako se grči. Zatim ponovo pogleda Davida. "Izgleda da te nešto mući", primeti on, uhvativši slikara pod ruku. "Meni nešto ne da mira", reče Napoleon, pažljivo birajući reči. "Gospodo, predlažem da otpratimo dame do plesne dvorane, pa da se onda povučemo na


nekoliko minuta u radnu sobu. Želeo bih ovo da raspravimo do kraja." "Zašto, generale Bonaparta?" upita Taljeran. "Znate li nešto o te dve žene koje smo pomenuli?" "Znam. Bar o jednoj od njih", odvrati on iskreno. "Ako je to žena za koju verujem da jeste, ona se nedavno porodila u mom domu na Korzici!" "Živa je - i ima dete", reče Taljeran pošto je povezao Napoleonovu i Davidovu priču. Moje dete, pomisli on, koračajući po radnoj sobi, dok su druga dvojica pijuckala odličnu Maderu sedeći pored vatre u udobnim naslonjačama presvučenim zlatnim damastom. "Ali gde bi sada mogla da bude? Bila je na Korzici i Magrebu - zatim se vratila u Francusku, gde je počinila taj zločin o kome si mi ispričao." On pogleda u Davida koji je drhtao, jer je sada po prvi put nekome ispričao celu priču. "Ali Robespjer je mrtav. U Francuskoj nema više nikog ko za to zna osim tebe", reče on Davidu. Gde bi ona mogla biti? Zašto se ne vrati?" "Možda će stupiti u vezu sa mojom majkom", napomenu Napoleon. "Kao što sam vam rekao, ona je znala nastojnicu koja je pokrenula celu ovu igru. Mislim da se zove Madam de Rok." "Ali... ona je bila u Rusiji", reče Taljeran, odjednom se okrenuvši prema ostalima, kada je shvatio šta to znači. "Katarina Velika je umrla prošle zime gotovo pre godinu dana! Šta li se dogodilo sa nastojnicom kada je Pavle došao na presto?" "I sa figurama za koje je samo ona znala gde se nalaze?" dodade Napoleon. "Ja znam gde su neke od njih", izjavi David, progovorivši po prvi put od kada je završio svoju užasnu priču. Pogledao je Taljerana u oči - i ovome bi neprijatno. Da li je David naslutio gde je Mirela provela poslednju noć u Parizu? Da li je Napoleon pogodio čijeg je veličanstvenog konja jahala kada se srela s njim i njegovom sestrom kod barikada? Ako jesu, možda su naslutili i kome je predala zlatno-srebrne figure Monglanske garniture pre no što je napustila Francusku. Pomno se zagledao u Davida, sa krajnje ravnodušnim izrazom lica, a David je nastavio. "Pre no što je umro, Robespjer mi je ispričao o Igri koja traje, a čiji je cilj da se prikupe te figure. Iza svega stajala je jedna žena - Bela Kraljica, njegova i Maraova pokroviteljica. Ona je bila ta koja je ubila one opatice koje su došle da traže Mirelu - i domogla se njihovih figura. Sam Bog zna koliko ih se do sada dočepala i da li je Mirela svesna opasnosti koja joj od nje preti. Ali vi bi trebalo da znate, gospodo. Mada je vreme Terora provela u Londonu, on ju je nazvao 'Ženom iz Indije'."


26. OLUJA

Albionov Anñeo stajao je pored Kamena Noći i video užas sličan kometi, ili sličniji još crvenoj planeti koja je nekada sadržala užasne lutajuće komete u svojoj sferi... Spektar je sjao celom svojom užasnom dužinom bojeći Hram zracima krvi; i tada se začu snažni Glas koji zatrese Hram. 'Amerika: Proročanstvo', Vilijam Blejk I tako putovah po zemlji i bejah hodočasnik celog svog života, usamljen i stranac koji se osećao tuñinom. Ti si u meni razvio tvoju umetnost pod dahom užasne oluje što tu besneše. Paracelzus Iskreno rečeno, zapanjila sam se kada sam čula da je Solarin unuk Mini Renselas. Ali dok smo grabili niz Ribarske stepenice sa Lili, obavijeni tamom nadolazeće oluje, nisam imala vremena da ga ispitujem o njegovom geneološkom stablu. More ispod nas pritiskala je tajanstvena crvena izmaglica, a kada sam se osvrnula i pogledala naviše, videla sam pri jezivom mesečevom sjaju tamnocrvene prste juga koji su nosili tone podignutog peska, kako puze nizbrdo prolazeći kroz pukotine izmeñu planina, kao da žele da nas ščepaju i zaustave. Stigli smo do dokova na suprotnom kraju luke gde su bili usidreni privatni brodovi. Jedva sam nazirala njihove tamne obrise koji su se trzali na vetru, obavijeni peskom. Lili i ja nasumce zakoračismo na palubu našeg brodića za Solarinom, odmah se uputivši pod palubu da smestimo Karioku, sakrijemo figure i da se oslobodimo peska koji nas je već peckao po koži i od koga su nam pluća gorela. Na trenutak, dok sam zatvarala vrata male kabine, ugledala sam Solarina kako odvezuje brodić, a onda sam pošla za Lili niz stepenice. Krenuli smo; motor je proradio i stao meko da brekće. Pipala sam unaokolo, dok moji prsti nisu naišli na nešto što je imalo oblik lampe i mirisalo na kerozin. Upalila sam je kako bismo mogli da se snañemo u maloj, ali bogato opremljenoj kabini. Sve je bilo obloženo tamnim drvetom i debelim tepisima, stolice presvučene kožom, uza zid se nalazio krevet na sprat, a u uglu je bila obešena ribarska mreža. Naspram kreveta nalazila se brodska kuhinja sa sudoperom i peći. Ali ni u jednom ormaniću nisam pronašla ni mrvicu hrane... već samo dobro snabdeven bar u jednom od njih. Otvorila sam konjak, dohvatila dve čaše za vodu, sa tačkastim šarama i obema nam dobrano nasula.


"Nadam se da Solarin ume da upravlja ovom stvarčicom", primeti Lili, pošteno otpivši. "Ne budi smešna", rekoh joj, shvativši posle prvog ošamućujućeg gutljaja koliko je vremena prošlo od kada ništa nisam jela. "Jedrilice nemaju motore. Zar ne čuješ buku?" "Ako se radi o običnom motornom čamcu", nastavi Lili, "šta će mu onda svi ti jarboli pobodeni po sredini? Da bi lepše izgledao?" Pošto ih je pomenula, i meni se učinilo da sam ih videla. Nećemo valjda isploviti na otvoreno more po ovakvom vremenu u jedrilici . Čak ni Solarin nije mogao biti toliko samouveren. Za svaki slučaj, odlučih da proverim. Popeh se uz uske stepenice koje su vodile do male kapetanske kabine uz čije zidove se protezala tapacirana klupa. Već smo se izvukli iz luke i imali smo malu prednost pred naletima crvenog peska koji su se obrušili na Alžir. Vetar je bio jak, mesec pun, a pri njegovoj hladnoj svetlosti prvi put sam dobro pogledala brod koji je trebalo da nas prebaci u sigurnost. Bio je veći no što sam mislila, sa predivnom palubom od ručno obrañene tikovine. Svuda unaokolo protezala se uglačana mesingana ograda, a mala kapetanska kabina u kojoj sam stajala bila je pretrpana najmodernijom nautičkom opremom. Ne jedan već dva velika jarbola uzdizala su se prema sve mračnijem nebu. Solarin je, držeći jednom rukom kormilo, drugom izvlačio urolano platno kroz rupu na podu. "Jedrilica?" upitah, posmatrjaući ga kako radi. "Keč", promrmlja on, i dalje izvlačeći tkaninu. "To je najbolje što sam uspeo da ukradem za tako kratko vreme, ali svejedno je to dobar brod - trideset sedam stopa i jar." Šta god da to značilo. "Divno. Ukradeni jedrenjak", primetih. "Ni ja ni Lili nemamo pojma o jedrenju. Nadam se da ti imaš." "Svakako da imam", šmrknu on. "Odrastao sam na Crnom moru." "Pa šta? Ja stanujem na Menhetnu - ostrvu okruženom čamcima. To ne znači da znam kako se njima upravlja po oluji." "Možda bismo i uspeli da pobedimo ovu oluju ako prestaneš da se žališ i pomogneš mi da podignem ova jedra. Reći ću ti šta treba da radiš - mogu sam s njima da iziñem na kraj jednom kada budu postavljena. Ako brzo isplovimo, mogli bismo već da proñemo i Minorku pre no što ovo udari." I tako se latih posla, sledeći njegova uputstva. Konopci, takozvane škote i podizači jedara upredeni od konoplje, sekli su mi prste dok sam ih vukla. Jedra jardi jedara od ručno sašivenog egipatskog pamuka - zvali su se "flok" ili "krmeno jedro". Pričvrstili smo dva za prednji jarbol i jedan za "krmeni", kako ga je Solarin zvao. Vukla sam svom snagom dok mi je on dovikivao uputstva - a zatim sam privezala neke konopce za metalne alke pričvršćene za palubu, nadajući se da nisam pogrešila. Kada smo podigli sva tri jedra, brod je odjednom


postao neverovatno lep i zapanjujuće brzo je jurnuo napred. "Bila si dobra", reče Solarin, kada mu se pridružih u kapetanskoj kabini. "Ovo je dobar brod..." Zaćutao je i zagledao se u mene. "Zašto ne poñeš dole da se malo odmoriš? Vidi se da ti je potrebno. Igra još nije gotova." To je bilo tačno. Ni sama ne znam od kada nisam spavala, ako ne računam ono malo sna što sam uhvatila u avionu iz Orana pre dvanaest časova, mada mi se činilo da su od tada prošli dani. Takoñe se nisam ni okupala, već se samo smočila u moru. Ali pre no što me svladaju umor i glad, morala sam da saznam neke stvari. "Rekao si da idemo za Marselj", počeh. "Zar nas Šarif neće prvo tamo potražiti sa onim svojim delijama, kada shvati da više nismo u Alžiru?" "Doplovićemo blizu La Kamarga", reče Solarin, gurnuvši me na sedište, a u narednom trenutku preko naših glava prelete ogromni talas. "Kamelov privatni avion nas čeka na obližnjem potezu tla. Ali neće čekati večno - teško mu je bilo da i ovo sredi - zato je važno da imamo dobar vetar." "Zašto mi ne kažeš šta se, u stvari, dešava?" upitah. "Zašto nikada nisi pomenuo da ti je Mini baka i da poznaješ Kamela? Kao prvo, kako si se našao u igri? Mislile smo da te je Mordekaj vrbovao." "I jeste", odvrati mi on, ne odvraćajući pogled od sve tamnijeg mora. "Pre no što sam došao u Njujork, baku sam sreo samo jedanput, još kao dete. U to vreme nisam imao više od šest godina, ali to nikada neću zaboraviti..." Zastao je i za trenutak je izgledalo da se izgubio u sećanjima. Nisam želela da mu prekinem tok misli, već sam sačekala da sam nastavi. "Dedu nikada nisam upoznao", reče on lagano. "Umro je pre no što sam se rodio. Kasnije se udala za Renselasa - a po njegovoj smrti za Kamelovog oca. Kamela sam prvi put sreo po svom dolasku u Alžir. Mordekaj je došao u Rusiju da me uvede u Igru. Ne znam kako ga je Mini upoznala, ali on je sigurno najnemilosrdniji igrač od Aljehina, premda mnogo šarmantniji. Od njega sam naučio dosta o tehnici i to za ono kratko vreme koje smo proveli igrajući." "Ali on nije došao u Rusiju da sa tobom igra šah", upadoh mu u reč. "I nije", nasmeja se Solarin. "Došao je da potraži tablu i mislio je da bih mu ja mogao pomoći da je se dokopa." "I jesi li?" "Ne", odvrati Solarin, uperivši u mene svoje zelene oči čije dubine nisam mogla da dokučim. "Pomogao sam im da doñu do tebe. Zar to nije bilo dovoljno?" Želela sam da mu postavim još nekoliko pitanja, ali od njegovog pogleda bilo mi je neprijatno - ne znam zašto. Vetar je postao još jači i donosio je sa sobom bockavi pesak. Odjednom sam osetila veliki umor. Počela sam da se dižem, ali me Solarin ponovo gurnu nazad. "Pazi na debljenjak", opomenu me on. "Ponovo menjamo pravac." Okrenuvši


jedro na drugu stranu, dade mi znak da siñem dole. "Pozvaću te ako mi budeš potrebna", reče. Kada sam sišla niz strme stepenice, zatekla sam Lili na donjem ležaju kako hrani Karioku keksima umočenim u vodu. Pored nje na krevetu nalazila se otvorena posuda sa maslacem od kikirikija koju je negde uspela da pronañe, kao i nekoliko pakovanja keksa i tosta. Primetila sam da Lili više nije onako debela, već da izgleda prilično vitko, da joj je nos, izgoreo na suncu, počeo da tamni, kao i da joj prljava mikroskopska haljina prianja uz obline, a ne više uz salo. "Pojedi nešto", reče ona. "Od ovog ljuljana sve mi je više muka - nisam mogla da uzmem ni zalogaj." Ovde u kabini mnogo se jače osećalo udaranje talasa o čamac. Lakomo progutah nešto keksa debelo premazanog maslacem od kikirikija, zalih ih ostacima konjaka i uspuzah se na gornji ležaj. "Trebalo bi malo da odspavamo", rekoh joj. "Čeka nas duga noć - a sutra još duži dan." "Već je sutra", primeti Lili, ustavši da pogleda na sat. Zatim je ugasila lampu. Čula sam kako škripe federi na donjem ležaju dok su se ona i Karioka nameštali za spavanje. To je poslednji zvuk koga se sećam pre no što sam odlutala u zemlju snova. Ne bih umela da kažem kada sam čula prvi udar. Sanjala sam da se nalazim na dnu mora, da puzim kroz meki pesak dok se voda svuda oko mene talasa. U mom su snu figure Monglanske garniture oživele i pokušavale da iziñu iz moje torbe. Upirala sam se da ih vratim unutra i krenem prema obali, ali stopala su mi stalno tonula iznova u glib. Morala sam da udahnem vazduh. Upravo sam pokušavala da se dočepam površine kada je naišao veliki talas i ponovo me gurnuo na dno. Otvorila sam oči, ali u prvi mah nisam znala gde sam. Pogledala sam kroz okrugli prozor koji je bio pod vodom. A onda se brodić nagnuo na drugu stranu i ja sam izletela iz kreveta, udarivši o elemente brodske kuhinje na suprotnoj strani. Ustala sam s poda sva mokra. Voda u kabini dopirala mi je do kolena i pljuskala je svuda unaokolo. Talasi su povremeno dopirali do Lilinog donjeg ležaja; ona je i dalje spavala, a Karioka se popeo na nju kako ne bi pokvasio sićušne šape. Nešto nije bilo u redu. "Probudi se!" povikah, a moj glas nadjačaše udari vode i škripa spona. Pokušavala sam da održim ravnotežu, dok sam je gurala prema visećoj mreži. Gde su se nalazile pumpe? Zar ne bi trebalo same da se uključe kada se nakupi toliko vode? "Oh, Bože", zastenja Lili, pokušavši da se uspravi. "Povraća mi se." "Ne sada!" Nekako je odvukoh do mreže. Pridržavajući jednom rukom nju, drugom sam izvukla pojaseve za spasavanje. Ubacila sam je u mrežu koja se


ljuljala, zatim sam dohvatila Karioku i ubacila ga takoñe u mrežu upravo u trenutku kada je Lilin stomak počeo da se ozbiljno buni. Dohvatila sam plastičnu kesu što je plivala u blizini i prinela je Lilinom licu. Povratila je sve kekse, a zatim podigla pogled prema meni kolutajući očima. "Gde je Solarin?" upita ona, nadglasavši zavijanje vetra i vode. "Ne znam", rekoh, dobacivši joj jedan pojas za spasavanje, dok sam drugi sama navukla, probijajući se kroz sve dublju vodu. "Navuci to - idem gore da vidim gde je." Voda se u naletima slivala niz stepenice. Vrata iznad mene udarala su o zid. Zgrabila sam ih, povukla za sobom i jedva zatvorila pod jakim naletom vode. Zatim sam se osvrnula unaokolo - i zažalila što sam to učinila. Brod je bio jako nagnut na desnu stranu, klizio je dijagonalno unazad niz jedan veliki talas. Voda se prelivala preko palube i punila kapetansku kabinu. Debljenjak se oslobodio i visio je, ljuljajući se preko boka. Jedno od prednjih jedara, mokro i teško, otkačilo se i jednim delom se vuklo kroz vodu. Na nekih šest stopa od mene Solarin je ležao s nogama u kapetanskoj kabini a gornjim delom tela na palubi; kada je naišao novi snažni talas i poklopio ga, on kao da je zamlatarao rukama po daskama. Voda ga je zatim podigla i povukla za sobom! Zgrabila sam kormilo i skočila da ga zadržim, uhvativši ga za boso stopalo i nogavicu od pantalona dok je voda neumoljivo povlačila njegovo beživotno telo... ali voda se nije predavala. U narednom trenutku mi se otrgao. Poleteo je preko uskog dela palube i udario o ogradu, a zatim je talas počeo da ga diže i nosi prema ivici ograde! Bacila sam se naglavačke preko klizave palube, koristeći se svime što sam imala - palčevima, šakama - hvatala sam se za alke na palubi, pokušavajući da puzeći dospem preko nagnute palube do mesta gde se on nalazio. Uleteli smo u središte talasa, a sa druge strane te vododerine obrušavao se novi vodeni zid visine jedne četvorospratnice. Naletela sam na Solarina, zgrabila ga za košulju i počela da ga vučem uz nagnutu palubu, boreći se s vodom i ulažući u to svu svoju snagu. Sam Bog zna kako sam ga dovukla do kapetanske kabine i ubacila ga naglavačke unutra. Zatim sam mu izvukla glavu iz vode, gurnula ga na klupu i opalila mu nekoliko dobrih šamara. Rana na glavi mu je krvarila, krv mu se slivala preko uveta. Stala sam da vičem, nadjačavajuć vetar i vodu dok je brodić sve brže i brže klizio niz zid talasa. On konačno otvori oči i mutnim pogledom se zagleda u mene, a zatim ih ponovo čvrsto zatvori kako bi se zaštitio od pene. "Vrtimo se!" povikah. "Šta ćemo sad?" Solarin se uspravi na klupi, uhvativši se za zid kapetanske kabine, i hitro preñe pogledom unaokolo. "Smesta spusti jedra..." Zatim me ščepa za šake i spusti ih na kormilo.


"Okreći nadesmo!" povika on, dok se mučio da ustane. "Nadesno?" ponovih sva u panici. "Na ovu stranu!" razdra se on i sruči se nazad na klupu pored mene; rana na glavi mu je strašno krvarila. Ja sam grčevito stezala kormilo, a voda nas je prala sa svih strana. Vrtela sam kormilo što sam snažnije mogla, a brodić se i dalje obrušavao. Okretala sam ga i okretala dok se nismo nagnuli sasvim na bok. Bila sam ubeñena da ćemo se prevrnuti - sama nas je sila teže vukla nadole dok se vodeni zid nadnosio nad nama, zatamnjujući blatnjavo smeñu svetlost jutarnjeg neba. "Podigači!" zaurla Solarin, zgrabivši me. Trenutak sam ga posmatrala, a zatim sam ga gurnula prema kormilu koje je zgrabio svom svojom snagom. U ustima sam već osećala ukus straha. Solarin je i dalje usmeravao brodić prema osnovi talasa koji se približavao; zatim je zgrabio sekiru i tutnuo mi je u šake. Ispuzah iz kapetanske kabine i uputih se pravo prema prednjem jarbolu. Talas iznad nas postajao je sve viši, dok pena na vrhu nije počela da se uvija prema unutra. Ništa nisam videla jer je voda, tako reći, progutala brod. Tutnjava hiljada tona vode bila je zaglušujuća. Prestavši da mislim na bilo šta, napola sam se klizala, a napola puzala prema jarbolu. Grčevito sam se uhvatila za njega. Udarala sam po podupiraču dok se uže nije otkačilo i spiralno poletelo poput raspetljanog klupka zvečarki. Konopac se oslobodio, a ja sam se ispružila po palubi upravo u trenutku kada se na nas obrušio novi snažni nalet vode poput brzog voza. Svuda unaokolo bila su razbacana jedra, a do mojih ušiju dopro je i zastrašujući zvuk pucanja drveta. Vodeni zid sručio se na nas. Lice mi zasuše kamenčići i pesak; niz grlo mi se slivala voda dok sam se borila da ne zakašljem i pokušavala da doñem do vazduha. Snaga vode me je otrgla od jarbola i odbacila unazad tako da više nisam znala šta je gore, a šta dole. U šta god da sam udarila, pokušala sam da se zadržim, upirući se iz sve snage, dok je voda bez prestanka nadolazila. Prednji deo brodića propeo se u vazduh, a zatim opet zaronio. Prljava, siva pena zasipala je brod dok smo se pomamno ljuljali na talasima - ali još smo bili na površini. Cela paluba bila je prekrivena jedrima; neka su se čak vukla i po moru, a neka mi svojom težinom pritiskala noge dok sam pokušavala da se izvučem. Krenula sam zatim prema stražnjem jedru, zgrabivši sekiru zatrpanu gomilom jedara na neke tri stope od mene. Ta su jedra mogla isto tako pasti i meni na glavu, pomislih dok sam trčala okolo, držeći se za ogradu. Solarin je u kapetanskoj kabini sklanjao jedra i čvrsto držao kormilo. Krv mu je ulepila vlažnu, plavu kosu poput kakvog grimiznog bedža sa koga je kapala na kragnu. "Spusti to jedro!" urlao je za mnom. "Upotrebi šta god nañeš - samo ga spusti pre no što nas ponovo zakači." Snažno je povlačio prednja jedra, stojeći u kapetanskoj kabini. Ležala su razvučena posvuda poput kože kakve utopljene


životinje. Odvojila sam pomoću sekire stražnji podupirač od kuke, ali vetar je bio tako snažan da sam se dobrano namučila pre no što sam uspela da spustim jedro. Kada mi je to konačno pošlo za rukom i kada sam ga koliko sam mogla svezala, potračala sam pogrbljena preko palube, šljapkajući bosim nogama po vodi i zabijajući prste poput klinova u zidove palube. Bila sam mokra do gole kože, ali sam uspela da izvučem prednji flok, potežući svom snagom dok je on lupkao po moru; zatim sam ga izvukla iz vode koja se slivala sa palube. Solarin je uvlačio glavni debljenjak, koji je lepetao unaokolo poput slomljene ruke. Uskočila sam u kapetansku kabinu u kojoj se Solarin rvao sa kormilom. Brodić je i dalje poskakivao unaokolo poput orahove ljuske po tamnoj, blatnjavoj pustoši. Iako je more i dalje bilo nemirno i divlje, zasipalo nas penom i bacalo tamo-amo, nije više bilo talasa poput onog koji nas je malopre poklopio. Sve mi je to ličilo na pojavu nekog čudnog duha koji se oslobodio iz boce na dnu mora, izvesno kraće vreme besneo, a potom nestao. Bar sam se nadala da je tako. Bila sam iscrpljena - i prosto nisam verovala da sam još živa. Sedela sam, tresući se od hladnoće i straha i posmatrajući Solarinov profil dok je on motrio na talase. Bio je napet kao da sedi za šahovskom tablom, kao da je i to bilo pitanje života ili smrti. "Ja sam majstor u ovoj igri", setila sam se da je jednom kazao. "Ko pobeñuje?" upitala sam ga, a on je odgovorio: "Ja, ja uvek pobeñujem." Solarin se ćutke borio s kormilom, a meni se činilo da prolaze sati dok sam samo sedela sva ukočena i smrznuta, ne misleći ni na šta. Vetar je slabio, ali talasi su i dalje bili visoki zbog čega smo plovili kao de se krećemo po cirkuskom toboganu. Viñala sam već te oluje koje su na Sredozemlju dolazile i prolazile, čiji su se talasi peli stepenicama luke Sidi Fredj i do deset stopa u visinu, da bi zatim nestale kao da su usisane u vakuum. Molila sam se da i ova bude takva. Kada sam primetila da se mračno nebo nad nama povlači pred blatnjavosmeñim u daljini, konačno sam progovorila. "Ako misliš da će izvesno vreme vladati zatišje", obratih se Solarinu, "pošla bih dole da vidim je li Lili još živa." "Samo čas i onda možeš poći." Okrenuo je prema meni onu stranu lica koja mu je bila umrljana krvlju i vodom, dok mu je voda kapala sa zamršene kose, slivajući mu se niz nos i bradu. "Prvo bih želeo da ti se zahvalim što si mi spasla život." "Čini mi se da si ti spasao moj", rekoh mu s osmehom, mada sam se i dalje tresla od hladnoće i straha. "Sama ne bih znala odakle da krenem..." Solarin me je netremice gledao, i dalje držeći kormilo. Pre no što sam uspela bilo šta da preduzmem, nagnuo se prema meni - usne su mu bile tople, a sa


mokre kose voda stade da mu se cedi na moje lice kada novi nalet pene prelete preko pregiba, ponovo nas skvasivši svojim bockavim prstima koji su udarali poput biča. Solarin se oslonio o kormilo i privukao me k sebi; toplim prstima dodirivao me je tamo gde mi se mokra košulja pripila uz kožu. Kada me je ponovo poljubio, ovog puta duže, kao da me je pogodila struja. Talasi su se valjali. To je, nema sumnje, bio razlog što sam u dubini stomaka osetila nešto čudno. Nisam mogla ni da se pokrenem dok me je sve dublje i dublje prožimala toplota koju je prenosio na mene. Konačno se odvojio od mene i zagledao mi se u oči s osmehom na usnama. "Ako ovako nastavim, sigurno ćemo se udaviti", reče on. Usne su mu i dalje bile na svega nekoliko inča od mojih. Nevoljno je ponovo dohvatio kormilo. Namrštenih veña, opet se usredsredio na more. "Biće bolje da siñeš", reče on lagano, kao da o nečemu razmišlja. Više me nije pogledao. "Pokušaću da nañem nešto da ti previjem glavu", rekoh mu, besna na samu sebe što mi je glas bio tako slab. More je i dalje besnelo, a tamni zidovi vode kretali su se svuda oko nas. Ali to nije moglo da objasni osećanja koja su me prožimala dok sam posmatrala njegovu mokru kosu koja se cedila i mesta na kojima mu je mokra, pocepana košulja prianjala uz vitko, mišićavo telo. Nikako nisam mogla da se povratim dok sam se spuštala niz stepenice. Pomislih, Solarin me je, nema sumnje, zagrlio iz zahvalnosti - i to je bilo sve. Zašto mi je onda stomak razdiralo to čudno osećanje? Zašto sam još pred sobom videla njegove prozračne, zelene oči, tako prodorne u trenutku pre no što me je poljubio? Probijala sam se kroz kabinu pri nejasnoj svetlosti što je dopirala kroz okrugli prozor. Mreža se otkačila sa zida. Lili je sedela u uglu, držeći ukaljanog Karioku u krilu. On joj se nožicama oslonio o grudi i pokušavao da je lizne po licu. Živnuo je kada me je čuo kako se probijam kroz slanu vodu nesigurnim korakom, udarajući čas u kuhinjske elemente čas o krevete. U prolazu sam vadila predmete iz vode i ubacivala ih u sudoperu. "Kako si?" upitah Lili. Cela kabina smrdela je na povraćanje. Nisam imala naročitu želju da zagledam vodu kroz koju sam gazila. "Umrećemo", mrmljala je ona. "Blagi Bože, posle svega što smo preživele, ipak ćemo umreti. I to sve zbog tih prokletih figura." "Gde su?" upitah upaničeno, pomislivši da je moj san možda predstavljao opomenu. "Ovde su u torbi", reče ona, izvukavši vreću iz vode u kojoj je sedela. "Kada se brodić onako strašno strmoglavio, poletele su preko prostorije i udarile me - a mreža se otkačila. Sva sam u modricama..." Lice joj je bilo svo umrljano od suza i prljave vode. "Skloniću ih", rekoh joj. Zgrabivši vreću, gurnuh je u ormanić ispod sudopere i zatvorih vrata. "Mislim da ćemo uspeti da se izvučemo. Oluja se


smiruje. Ali Solarin je zadobio gadan udarac po glavi. Moram naći nešto čime bih mu očistila posekotinu." "Videla sam u kupatilu neke lekarije", obavesti me ona slabim glasom, pokušavši da ustane. "Oh, Bože, baš mi je muka." "Pokušaj da se vratiš u krevet", predložih joj. "Možda je gornji ležaj najsuvlje mesto što ćeš ga naći u ovoj prostoriji. Vratiću se gore da mu pomognem." Kada sam izišla iz malog kupatila sa natopljenom kutijom za prvu pomoć koju sam otkrila meñu otpacima, našla sam Lili na gornjem ležaju kako leži na boku i ječi. Karioka je pokušavao da se zavuče pod nju tražeći neko toplije mesto. Oboje sam ih pomilovala po mokrim glavama, a zatim se s naporom ponovo popela uz škripave stepenice, dok se brodić ljuljao i propinjao poda mnom. Nebo je sada već bilo svetlije - boje čokoladnog mleka - a daleko ispred nas primetila sam nešto što je ličilo na mrlju sunčeve svetlosti na površini vode. Da li je moguće da je ono najgore prošlo? Osetila sam olakšanje i spustila se na klupu pored Solarina. "Nigde ni parčeta suvog zavoja", rekoh mu, otvarajući metalnu kutiju za prvu pomoć iz koje je curela voda. Zatim sam počela da preturam po njoj. "Ali ima joda, a tu su i makaze..." Solarin baci pogled na kutiju, izvadi punu tubu neke klizave masti i dodade mi je, ne podigavši pogled. "Možeš me ovim namazati, ako hoćeš", izgovori on, usmerivši pogled ponovo na vodu i otkopčavajući jednom rukom košulju. "Dezinfekovaće ranu i delimično zaustaviti krvarenje. Mogla bi zatim da isečeš moju košulju u trake za povijanje..." Pomogla sam mu da skine vlažnu košulju sa ramena i izvuče ruku, ne skidajući pogled sa mora. Osećala sam toplinu njegove kože na samo nekoliko inča od sebe. Pokušala sam da ne mislim na to kada je ponovo progovorio. "Oluja jenjava", reče on kao da razgovara sam sa sobom. "Ali čekaju nas mnogi problemi. Debljenjak se polomio, a flok se raspao. Ne možemo stići do Marselja. Pored toga, dosta smo skrenuli sa kursa - moraću da odredim gde se nalazimo. Čim mi zaviješ ranu, preuzećeš kormilo, a ja ću malo pogledati karte." Lice mu je bilo poput maske dok je zurio u more, a ja pokušavala da ne gledam u njegovo telo, na samo nekoliko inča o moga, dok je nag do pojasa sedeo na klupi. Šta se to dešavalo sa mnom? Razmišljala sam. Mora da sam skrenula usled svih nedavnih užasa koji su me snašli, ali sve o čemu sam mogla da razmišljam dok se brodić kretao preko talasa, bile su njegove tople usne i boja njegovih očiju zagledanih u moje... "Ako ne stignemo do Marselja", primetih, nateravši sebe da se priberem, "avion će poleteti bez nas?" "Da", odvrati Solarin, čudno se osmehujući i ne skidajući pogled s mora. "Kakva grozota - možda ćemo biti primorani da se iskrcamo na nekom


udaljenom mestu. Mogu meseci proći pre nego što nañemo neki prevoz." Dok je on govorio, ja sam klekla i stala da mu razmazujem mast po glavi. "Užas... šta bi uradila da zaglaviš na nekom pustom ostrvu sa ludim Rusom koji može da te zabavi samo šahom?" "Pretpostavljam da bih naučila da ga igram", odvratih, zavijajući mu glavu. On se odjednom trgnu. "Zavoji mogu da pričekaju", reče on, zgrabivši me za zglavke šaka u kojima sam držala gomilu lekarija i traka napravljenih od njegove košulje. Nagnao me je da ustanem i dok sam tako stajala na klupi, on me rukama obujmi oko nogu, prebaci me preko ramena poput vreće krompira i preko sedišta iziñe iz kapetanske kabine na palubu, dok se brodić i dalje kotrljao preko talasa. "Šta to radiš?" nasmejah se, lica priljubljenog uz njegova leña dok mi se krv slivala u glavu. On me pusti da skliznem uz njegovo telo i dodirnem stopalima palubu. Voda se prelivala preko naših bosih stopala dok smo tako stajali jedno naspram drugoga, održavajući ravnotežu. "Pokazaću ti šta još ruski šahovski velemajstor ume", reče on, posmatrajući me. Sivozelene oči mu se nisu smešile. Privukao me je k sebi i naše usne i tela se sretoše. Osećala sam toplinu njegovog nagog tela kroz mokru košulju. Slana voda kapala mi je s njegovog lica u otvorena usta dok mi je ljubio oči, lice. Šake su mu bile zapletene u moju mokru kosu. Kroz hladnu, mokru tkaninu koja se lepila za mene osećala sam kako me i samu obliva toplina, topeći me iznutra kao što sunce leti topi led. Uhvatila sam ga za ramena i zarila lice u njegovu čvrstu kožu na golim prsima. Solarin mi je nežno šaputao na uvo dok se brod propinjao i spuštao, a mi se pomerali zajedno s njim... "Poželeo sam te još onog dana u šahovskom klubu." Povukao mi je lice unazad kako bi mi se zagledao u oči. "Poželeo sam da te uzmem tamo na podu bez obzira na sve one radnike. One noći kada sam otišao u tvoj stan da ostavim poruku, umalo nisam ostao, nadajući se da ćeš nekim slučajem ranije stići kući i tamo me zateći..." "Da bi mi poželeo dobrodošlicu u Igru?" nasmeših se. "Do ñavola i s tom Igrom", izgovori on ogorčeno, posmatrajući me tim svojim očima nalik na dva tamno zelena bazena strasti. "Rekli su mi da ti ne prilazim... da se ne upuštam s tobom ni u kakvu vezu. Svake noći razmišljao sam o tome, želeo te. Blagi Bože, trebalo je to da uradim još pre nekoliko meseci..." Počeo je da mi otkopčava košulju. Prstima je prelazio preko moje kože i ja osetih kako nas povezuje neka užasna sila, koja iz mene izvlači sve osim jedne misli. On me podiže i položi na mokra i zgužvana jedra. Pena nas je prskala sa svakim naletom talasa. Jarboli iznad nas su škripali, nebo je bilo bledožućkasto. Solarin me je posmatrao, glave nadnete nada mnom, prelazeći usnama preko


moje kože poput vode i dodirujući mi mokro telo na mestima gde mi je uklonio odeću. Njegovo se telo spajalo sa mojim toplinom i žestinom katalizatora. Uhvatila sam se za njegova ramena osetivši da me njegova strast razara. Tela su nam se kretala s takvom žestinom i primarnom snagom poput mora koje se valjalo pod nama. Osetila sam kako propadam - propadam, a onda sam začula Solarinovo tiho ječanje. Osetila sam kako mi zariva zube u telo, kako njegovo telo uranja u moje. Solarin je ležao preko mog tela na jedrima, jedne šake zapletene u moju kosu, dok mu se sa plave glave voda cedila po mojim grudima, a zatim oticala do pupka. Kako je to bilo čudno, pomislih dok sam spuštala šaku na njegovu glavu; čini mi se kao da ga poznajem celog života, a sreli smo se svega tri puta - ovo je bio četvrti. O Solarinu nisam znala ništa osim onoga što sam čula od Lili i Hermanolda u klubu i onoga čega se Nim prisetio iz svojih časopisa o šahu. Nisam imala pojma gde Solarin živi, kako provodi vreme, ko su mu prijatlji, da li jede jaja za doručak, spava li u pidžami. Nikada ga nisam pitala kako je umakao svojim čuvarima iz KGB-ea i zašto su oni uopšte bili uz njega. Niti sam znala kako to da je roñenu baku sreo samo jednom ranije. Odjednom mi je sinulo zašto sam naslikala njegov portret još pre no što sam ga i upoznala. Verovatno sam ga primetila dok se motao oko mog stana na biciklu, a da to nisam svesno upamtila. Ali čak ni to nije bilo važno. Bilo je stvari koje odista nisam morala da znam - natprirodne odnose i dogañaje koji predstavljaju stožere u životima većine drugih ljudi. Ali ne i u mom. Kada je Solarin bio u pitanju, uspela sam da zavirim ispod tajne, maske hladne spoljašnosti - i da sagledam ono što se nalazilo u samom jezgru. A tamo sam videla strast, neutaživu žeñ za životom - strast za otkrivanjem istine koja se nahodi iza vela. Ta mi je strast bila bliska, jer je bila slična mojoj. To je bilo ono što je Mini videla u meni i zbog čega me je želela - zbog te strasti, koju je ona onda usmerila ka potrazi za figurama. Zato je upozorila unuka da me zaštiti, ali da mi ne smeta, da se ne upušta sa mnom. Kada se Solarin okrenuo i pritisnuo usne na moj stomak, osetila sam prijatnu jezu kako mi se penje uz kičmu. Dodirnuh mu kosu. Nije bila u pravu, pomislih. Postojao je sastojak koji je previdela u alehmijskom napitku što ga je spravila da bi zauvek pobedila zlo. Sastojak na koji je zaboravila bila je ljubav. More se smirilo i sada smo se ljuljuškali na blatnjavo smeñim talasima. Posle dužeg vremena smo se pomerili. Nebo je postalo sjajno i potpuno belo, sjalo je bez sunca. Potražismo našu hladnu, vlažnu odeću i uvukosmo se u nju. Bez ijedne reči Solarin dohvati nekoliko traka svoje bivše košulje i njima obrisa svoju krv sa mog tela. Zatim me pogleda očima zelenim kao more i osmehnu se. "Imam za tebe neke loše vesti", reče, obgrlivši me jednom rukom, a drugom pokaza preko blagih, tamnih talasa. Tamo u daljini, svetlucajući naspram odsjaja


vode, uzdizalo se nešto što je ličilo na fatamorganu. "Zemlja", prošaputao mi je u uvo. "Pre dva sata, ne znam šta bih dao za takav prizor. Ali sada, radije bih se pretvarao da taj prizor nije stvaran..." Ostrvo se zvalo Formentera i nalazilo se na južnom zavoju balearskog arhipelaga, nedaleko od istočne obale Španije. To je značilo, brzo sam sračunala, da nas je oluja odvukla 150 milja na istok od našeg prvobitnog kursa, tako da smo sada bili podjednako udaljeni od Gibraltara i Marselja. Bilo je gotovo nemoguće stići u predviñeno vreme na avion koji će nas čekati na tom potezu tla blizu Kamarga, čak i pod uslovom da smo imali ispravan brodić. Ali sa polomljenim debljenjakom, pocepanim jedrima i opštim haosom na palubi morali smo pristati da utvrdimo štetu i izvršimo brojne popravke. Kada nas je Solarin dovezao pomoću pouzdanog malog motora do usamljenog zaliva na južnom delu ostrva, sišla sam dole da pozovem Lili kako bismo zajedno napravili alternativni plan. "Nikada nisam ni sanjala da ću osetiti olakšanje što sam provela noć ljuljajući se u sanduku punom vode", zabezeknuto primeti Lili kada vide na šta liči paluba. "Ovde kao da je voñen rat. Hvala Bogu što mi je bilo muka i što nisam prisustvovala ovoj katastrofi." Iako je još u licu izgledala dosta izbečeno, činilo se da joj se vratila preñašnja snaga. Stala je da korača po palubi prekrivenoj otpacima i natopljenim platnom, udišući svež vazduh. "Imamo problem", rekoh joj čim sve troje sedosmo da porazgovaramo. "Ne možemo stići na avion. Moramo smisliti kako da se dokopamo Menhetna, a da pri tom nigde ne moramo da proñemo s ovim figurama kroz carinu, to jest da zaobiñemo pasošku kontrolu." "Mi sovjetski grañani", stade da joj objašnjava Solarin jer ga je začuñeno pogledala, "nemamo baš 'carte blanche' da putujemo gde nam je volja. Pored toga, Šarif će paziti na sve aerodrome uključujući, ubeñen sam, i one na Ibici i Majorki. Pošto sam obećao Mini da ću vas obe žive i zdrave vratiti - zajedno sa figurama - izložiću vam svoj plan." "Samo napred - trenutno sam za, bilo šta da predložiš", reče Lili, razmršujući Kariokino mokru i slepljenu dlaku dok se on otimao da joj pobegne iz krila. "Formentera je malo ribarsko ostrvo. Meštani su navikli da ovamo svraćaju preko dana povremeni posetioci sa Ibice. Ova draga je dosta zaklonjena - niko nas neće primetiti. Predlažem da odemo do lokalnog mesta, kupimo novu odeću i zalihe i raspitamo se da li bismo mogli da nabavimo novo jedro i alat. To će verovatno dosta da košta, ali za otprilike nedelju dana moći ćemo ponovo da zaplovimo i jednostavno ćemo otići tiho kao što smo i došli. "Zvuči sjajno", složi se Lili. "Još imam dosta vlažnog novca. Nova odeća bi mi svakako dobro došla, kao i nekoliko dana odmora od ove histerije. A kada svi budemo ponovo u top-formi, gde predlažeš da krenemo?"


"U Njujork", odvrati Solarin, "preko Bahamskih ostrva, a zatim preko okeana." "Šta?!!" povikasmo Lili i ja u glas. "Do Njujorka mora da ima četiri hiljade milja", dodadoh užasnuta, "i ti misliš da ih preñemo brodom koji je jedva preživeo tri stotine po oluji." "U stvari, čeka nas gotovo pet hiljada putem koji imam na umu", primeti Solarin uz osmeh. "Ako je Kolumbo uspeo, zašto ne bismo i mi? Ovo je možda najgore doba godine za plovidbu po Sredozemlju, ali je zato najpogodnije za prelazak preko Atlantika. Uz pristojan povetarac, stići ćemo za manje od mesec dana - a vas dve ćete za to vreme postati odlični mornari." Lili i ja smo bile suviše iscrpljene, prljave i gladne da bismo se upustile u prepirku. Pored toga, moje sećanje na oluju izbledelo je pred onim što se dogodilo izmeñu Solarina i mene neposredno posle nje. Ideja da čitav mesec provedemo na sličan način nije mi se više činila baš toliko neprihvatljiva. Tako smo nas dve krenule u potragu za gradom na tom sićušnom ostrvu, a Solarin je ostao da počisti palubu. Dani provedeni u napornom radu po divnom, zlatastom vremenu učinili su da se malo opustimo. Kuće na Formenteri bile su belo okrečene, a ulice pune peska; unaokolo su se nalazili maslinjaci i tihi izvori, starice su bile odevene u crno, a ribari u košulje na pruge. Sve to, sa pozadinom od beskrajnog azurnog mora, predstavljalo je melem za oči i dušu. Jeli smo svežu morsku ribu, zrelo voće sa drveća, pili jako mediteransko vino, udisali okrepljujući slani vazduh i već posle tri dana na nama su počele da se primećuju promene. Koža nam je postala zategnuta - pa je čak i Lili počela da dobija normalne obline i mišiće jer je ravnopravno s nama učestvovala u sreñivanju broda. Lili je svake večeri igrala šah sa Solarinom. Iako joj nikada nije dopuštao da ga pobedi, posle svake igre joj je objašnjavao gde je pogrešila i to krajnje podrobno. Posle izvesnog vremena, ne samo da je počela te poraze dobro da podnosi, već i da postavlja Solarinu pitanja kada bi je zbunio nekim potezom. Ponovo ju je šah potpuno zaokupio, tako da uopšte nije primetila da sam - još od prve večeri na ostrvu - izabrala da spavam na palubi sa Solarinom, a ne u kabini u kojoj se ona smestila. "Stvarno ima ono nešto", rekao mi je jedne noći Solarin, dok smo sami sedeli na palubi, zagledani u more ćutljivih zvezda. "Sve što je njen deda imao - pa i više od toga. Biće odličan šahista, ako uspe da zaboravi da je žena." "Kave veze ima s tim činjenica da je žena?" upitah. Solarin se nasmeši i povuče me za kosu. "Devojčice se razlikuju od dečaka", reče on. "Hoćeš da ti dokažem?" Nasmejala sam se i zagledala u njega pri bledoj mesečini. "Bio si sasvim jasan", odvratih. "Različito razmišljamo", dodade on, skliznuvši na palubu kako bi mi spustio


glavu u krilo. Podigao je pogled prema meni i ja shvatih da to ozbiljno misli. "Na primer, da bi otkrila formulu koja se krije u Monglanskoj garnituri, ti bi verovatno tom zadatku prišla na sasvim drugačiji način od mene." "Dobro", odvratih smejući se. "Kako bi ti prišao tom zadatku?" "Pokušao bih da napravim spisak svega što znam", reče, posegnuvši za mojim brendijem. "Zatim bih pokušao da kombinovanjem raspoloživih pojedinosti doñem do rešenja. Priznajem, meñutim, da sam u maloj prednosti nad tobom. Na primer, ja sam možda jedina osoba koja je u proteklih hiljadu godina videla tkaninu, figure i takoñe bacila pogled na tablu." On podiže pogled kada oseti da sam se iznenañeno pomerila. "Kada je tabla pronañena, u Rusili su se ubrzo našli oni koji su na sebe preuzeli zadatak da pronašu i ostale figure. Razume se, svi su oni pripadali timu beloga. Verujem da je Brodski - KGB-eovac koji me je dopratio u Njujork jedan od njih. Stao sam da se ulagujem visokim vladinim funkcionerima, stavljajući im do znanja, a sledeći Mordekajeva uputstva, da znam gde se nalaze figure i da ih mogu dobaviti." Lagano se vratio na svoju prvobitnu misao. Zagledavši se u mene pri srebrnastoj svetlosti, on reče: "Video sam toliko simbola u toj garnituri, što me navodi na pomisao da možda postoji više formula. Konačno - kao što si već pogodila - ti simboli ne predstavljaju samo planete i znake zodijaka, već i elemente iz periodnog sistema. Meni se čini da bi nam bila potrebna drugačija formula ako bismo želeli svaki elemenat da pretvorimo u neki drugi. Ali otkud znamo koje simbole treba kombinovati i kojim redom? Otkud znamo da je bilo koja od tih formula ispravna?" "Pomoću tvoje teorije to nikada ne bismo saznali", odvratih, otpivši gutljaj brendija dok je mozak počinjao da mi radi. "U njoj ima suviše nasumičnih varijabila - suviše permutacija. Možda ne znam mnogo o alhemiji, ali formule su mi veoma bliske. Sve što smo do sada saznali ukazuje na to da postoji samo jedna formula. Ali možda ne onakva kakvu mi tražimo..." "Kako to misliš?" upita Solarin, pogledavši me. Od našeg prispeća na ovo ostrvo, niko od nas nije pomenuo figure u vreći sklonjenoj u ormanić pod sudoperom. Kao po nekom neizgovorenom sporazumu - nijedno od nas nije želelo da naruši ovu kratku idilu pominjući potragu koja nam je u toj meri ugrozila živote. Ali pošto me je Solarin već bocnuo, pomenuvši formulu, ponovo sam počela da razmišljam o nečemu što mi se, poput zubobolje, motalo po glavi svih ovih nedelja i meseci. "Hoću da kažem kako mislim da postoji samo jedna formula, sa krajnje jednostavnim rešenjem. Kakvog bi imalo smisla obaviti je takvim velom tajne da je niko ne može odgonetnuti? To ti je kao sa piramidama - hiljadama godina ljudi nagvaždaju o tome kako su se Egipćani namučili dok nisu dovukli sve te granitne i krečnjačke blokove teške i po dve hiljade tona koristeći svoja


primitivna oruña. A piramide su ipak tu gde jesu. Ali šta ako oni te blokove nisu dovlačili na taj način? Egipćani su bili alhemičari, zar ne? Onda su verovatno znali da se to kamenje može rastopiti u kiselinu, kiselina sipati u kablić, i onda na licu mesta ponovo od nje sklepati kamenje kao što se pravi cement." "Nastavi", reče Solarin, posmatrajući me na mesečini s čudnim osmehom na licu. Iako sam ga gledala odozgo, pomislila sam kako je zgodan. "Figure Monglanske garniture sijaju u mraku", primetih, grabeći napred. "Znaš li šta se dobija raspadanjem žive? Dva radioaktivna izotopa - jedan nestaje u toku nekoliko časova ili dana i pretvara se u talijum, a drugi u radioaktivno zlato." Solarin se prevrnu na stomak, osloni na lakat i pomno se zagleda u mene. "Ako mi dopustiš da na trenutak izigravam ñavoljeg advokata", reče, "istakao bih da ti u svojim razmišljanjima ideš od posledice ka uzroku. Kažeš, ako postoje figure koje su transmutovane, onda mora postojati formula pomoću koje je to učinjeno. Čak i da je tako - zašto bi to bila ova formula? I zašto misliš da postoji samo jedna, a ne njih pedeset ili sto?" "Zato što su u nauci, kao i u prirodi, najčešća ona rešenja koja su najednostavnija - ona koja su očigledna - ta su i najbolja", odvratih. "Mini je mislila da postoji samo jedna formula. Rekla je da se sastoji iz tri dela: table, figura i tkanine." Sledila sam se, jer mi je nešto palo na pamet. "Kao lilihip, makaze, hartija", rekoh. Kada me Solarin zbunjeno pogleda, dodadoh: "To je dečja igra." "I ti me podsećaš na dete." Nasmejao se i ponovo otpio malo mog brendija. "A deca su u srcu bili i svi veliki naučnici. Nastavi." "Figure prekrivaju tablu - tkanina prekriva figure", počeh da razrañujem ovu misao. "Znači, prvi deo formule mogao bi da opisuje šta, drugi da kazuje kako, a treći... da objašnjava kada." "Hoćeš da kažeš da simboli na tabli opisuju koje su sirovine - elementi upotrebljeni", poče Solarin, trljajući povijenu posekotinu na glavi, "figure govore u kojim odnosima ih treba kombinovati, a tkanina govori kojim redom?" "Otprilike", rekoh, trepereći od uzbuñenja. "Kao što si kazao, ti simboli opisuju elemente iz periodnog sistema. Ali prevideli smo prvu stvar koju smo primetili. Oni takoñe predstavljaju planete i znake zodijaka! Treći deo nam kazuje kada tačno - u koje vreme, kog meseca ili godine - treba obaviti pojedine delove tog procesa!" Ali čim sam to izgovorila, znala sam da to nema veze. "Zašto bi bio važan dan ili mesec kada počneš ili završiš neki eksperiment?" Solarin je trenutak ćutao, a zatim je lagano izgovorio, onim svojim suviše naglašenim, formalnim engleskim kojim se koristio kada je bio veoma napet. "Znala bi da je to i te kako važno", reče mi on, "da razumeš šta je Pitagora podrazumevao pod frazom 'muzika sfera'. Mislim da si na dobrom putu. Hajdemo po figure."


Lili i Karioka su hrkali svako na svom ležaju kada sam sišla dole. Solarin je ostao da upali lampu na palubi i postavi portabl šahovsku garnituru koju su Lili i on koristili svake večeri. "Šta se dešava?" upita Lili, dok sam preturala po mraku tražeći vreću koju sam ostavila pod sudoperom. "Rešavamo zagonetku", rekoh veselo. "Hoćeš da se pridružiš?" "Svakako",odvrati ona. Čula sam dušek kako škripi dok je silazila sa ležaja. "Baš sam se pitala kada ćete me vas dvoje pozvati na svoje noćne dogovore. Šta se zapravo dogaña izmeñu vas dvoje, ili možda to ne bi trebalo da pitam?" Bilo mi je drago što je u kabini vladao mrak - osetila sam da sam pocrvenela. "Zaboravi", nastavi Lili. "Taj je ñavo veoma zgodan, ali nije moj tip. Jednog od ovih dana srediću ga u šahu." Popesmo se uz stepenice; Lili je preko spavaćice navukla džemper i mi posedasmo na tapaciranu klupu u kapetanskoj kabini, smestivši Solarina u sredinu. Lili je nasula sebi piće, a ja sam iz vreće izvukla figure i tkaninu koju sam raširila po podu, a zatim figure poreñala po njoj tako da je svetlost lampe sve dobro obasjavala. Pošto sam ukratko obavestila Lili o čemu smo razgovarali, zavalila sam se unazad i pod prepustila Solarinu. Brodić se ljuljuškao, a talasi nežno udarali o njegove bokove. Topli povetarac nas je milovao dok smo tako sedeli ispod Vaseljene zvezda. Lili je dodirivala tkaninu i posmatrala Solarina s čudnim izrazom na licu. "Šta je tačno Pitagora podrazumevao pod 'muzikom sfera'?" upita ga ona. "Smatrao je da je Vaseljena sazdana od brojeva", odvrati Solarin, posmatrajući figure iz Monglanske garniture. "Da, baš kao što note muzičke lestvice ponavljaju oktavu za oktavom, tako i sve stvari u prirodi obrazuju slično ustrojstvo. On je začetnik jedne oblasti u matematici u kojoj su najveća dostignuća napravljena, bar mi tako mislimo, tek u skorašnje vreme. Ta se oblast naziva harmonijska analiza i predstavlja osnovu oblasti kojom se bavim, akustičke fizike, a takoñe je ključni činilac u kvantnoj fizici." Solarin je ustao i počeo da korača. Setih se da je jednom kazao kako mora da se kreće da bi mogao da razmišlja. "Osnovna ideja", nastavi on, dok ga je Lili pomno posmatrala, "jeste da se može izmeriti svaka pojava koja se periodično ponavlja. To jest, svaki talas bilo zvuka, toplote ili svetlosti - čak i morska plima. Kepler je koristio ovu teoriju u otkrivanju zakona po kojima se kreću planete. Njutn - da bi objasnio zakon opšte gravitacije i precesije ravnodnevice. Leonard Ojler ju je koristio da bi dokazao da svetlost ima oblik talasa i da njena boja zavisi od talasne dužine. Ali tek je Furije, veliki matematičar iz osamnaestog veka, otkrio metod kojim se mogu meriti svi talasni oblici - uključujući i atomske." Okrenuo se ka nama i


pogledao nas očima koje su sijale u polumraku. "Znači, Pitagora je bio u pravu", primetih. "Vaseljena je odista sazdana od brojeva koji se ponavljaju matematičkom preciznošću i mogu se izmeriti. Da li smatraš da je to tajna koju krije u sebi Monglanska garnitura - harmonijska analiza molekularne strukture? Merenje talasa da bi se analizirala struktura elemenata?" "Ono što se može izmeriti može se i shvatiti", odvrati lagano Solarin. "A ono što se može shvatiti može se i izmeniti. Pitagora je izučavao stvari sa najvećim alhemičarem toga vremena - Hermesom Trismegistusom, koga su Egipćani smatrali otelovljenjem velikog boga Tota. Upravo on je definisao prvo načelo alhemije: 'Kakvo gore, takvo dole'. Talasi vaseljene ponašaju se isto kao i talasi najsićušnijeg atoma - a može se pokazati da jedni sa drugima stupaju u meñudejstva." Zastao je i okrenuo se da pogleda u mene. "Dve hiljade godina kasnije, Furije je pokazao kako to stupaju u meñudejstva. Maksvel i Plank otkrili su da se sama energija može opisati terminima tih talasnih oblika. Poslednji korak učinio je Ajnštajn koji je dokazao da ono što je Furije predložio kao analitičko oruñe ima puni korelat u stvarnosti - da materija i energija imaju oblik talasa koji se mogu transformisati jedni u druge." Nešto se kuvalo u mom umu. Zurila sam u tkaninu po kojoj su klizili Lilini prsti, prateći zlatna tela isprepletenih zmija koje su obrazovale broj osam. Negde duboko u mom umu stvarala se veza izmeñu te tkanine - labrysa/lavirinta koji je Lili opisala - i onoga što je Solarin upravo ispričao o talasima. Kakvo je gore takvo je i dole. Makrokosmos, mikrokosmos. Materija, energija. Šta je sve to značilo? "Osmica", izgovorila sam na glas, iako sam još bila izgubljena u mislima. "Sve vodi nazad ka Osmici. Labrys ima oblik osmice. Isto kao i spirala koju dobijamo precesijom ravnodnevice što nam ju je Njutn pokazao. Pa onaj mistični obilazak opisan u našem dnevniku - onaj u kome je Ruso učestvovao u Veneciji - imao je takoñe oblik osmice. Zatim znak za beskonačno..." "O kakvom to dnevniku govoriš?" upita Solarin, iznenada se trgnuvši. S nevericom se zagledah u njega. Zar je moguće da je Mini pokazala nama nešto za šta njen unuk uopšte nije znao? "Knjiga koju nam je dala Mini", odgovorih mu. "Dnevnik francuske opatice koja je živela pre dve stotine godina. Prisustvovala je iskopavanju garniture u opatiji Monglan. Nismo imale vremena da ga pročitamo do kraja. Evo ga ovde..." Čim sam počela da ga izvlačim iz torbe, Solarin je poskočio. "Blagi Bože", povika on, "znači na to je mislila kada mi je kazala da je konačni ključ kod tebe. Zašto mi ga ranije nisi pomenula?" Prstima je dodirivao meku kožu poveza knjige koju sam držala u ruci. "Mnogo toga mi se motalo po glavi", odvratih. Otvorila sam knjigu na mestu


gde se opisivao Dugi Marš - ceremonija koja se održava u Veneciji. Sve troje se nagnusmo nad knjigu pri svetlosti sveće i nekoliko trenutaka smo ćutke čitali. Lili lagano razvuče usta u osmeh i okrenu se ka Solarinu, upravivši u njega svoje krupne, sive oči. "Ovo su šahovski potezi, je li tako?" upita ona. On klimnu. "Svaki potez na liku osmice u ovom dijagramu", reče on, "odgovara simbolu na istom mestu na ovoj tkanini - verovatno simbolu koji su videli i u obredu. Ako ne grešim, on nam kazuje o kojoj je figuri reč i gde ona po logici stvari treba da stoji na tabli. Šesnaest koraka, a svaki se sastoji od tri zasebna obaveštenja. Verovatno ona tri koja si malopre pomenula: šta, kako i kada..." "Kao kod trigrama I-Činga", primetih. "Svaka skupina sadrži veliki deo obaveštenja." Solarin je zurio u mene. Zatim se nasmejao. "Upravo tako", reče, stegnuvši mi rame. "Hajdemo, šahisti. Otkrili smo strukturu Igre. Hajde da sad sve to lepo uklopimo i otkrijemo prolaz koji vodi u beskonačnost." Celu noć probdeli smo nad tom zagonetkom. Sada mi je jasno zašto matematičari osete kako ih prožima neki transcendentalni talas energije kada otkriju novu formulu ili ugledaju kakvo novo ustrojstvo u nečemu u šta su prethodno pogledali hiljadu puta. Samo je u matematici postojao smisao kretanja kroz drugu dimenziju, onu koja ne postoji u vremenu i prostoru - osećanje da upadate u zagonetku i propadate kroz nju i da vas ona okružuje u fizičkom smislu. Nisam bila neki naročiti matematičar, ali shvatala sam Pitagoru kada je kazao da su matematika i muzika jedno. Dok su se Lili i Solarin mučili nad šahovskom tablom, a ja pokušavala da to ustrojstvo zabeležim, prožimao me je osećaj kao da čujem kako mi formula Monglanske garniture peva. Kao da mi je neki eliksir potekao venama, zanoseći me svojim prelepim skladom dok smo se ukopavali u tle pokušavajući da pronañemo ustrojstvo u figurama. A to nije bilo nimalo lako. Kao što je Solarin nagovestio, kada imaš posla sa formulom koja obuhvata šezdeset četiri polja, trideset dve figure i šesnaest mesta na tkanini, broj mogućih kombinacija bio je mnogo veći od ukupnog broja zvezda u poznatoj Vaseljeni. Na osnovu našeg crteža moglo se zaključiti da je pojedine poteze vukao konj, a neke opet top i lovac, ali nismo mogli biti sigurni u to. Celo ustrojstvo moralo se uklopiti u šezdeset četiri polja na tabli Monglanske garniture. Ovo je otežavala činjenica što nismo znali sa kog polja su pešak i konj krenuli kada je Igra započela, iako smo znali koji pešak i konj su se pomerili na koje polje. Bez obzira na sve, bila sam ubeñena da postoji ključ čak i za te stvari, pa smo


krenuli napred, zadovoljivši se obaveštenjima koja smo trenutno imali. Prvi potez uvek povlači beli - i to obično pešakom. Iako je Lili prigovarala da to nije istorijski de rigueur, naša karta je išla tome u prilog - jer pešak je bio jedina figura koja je na samom početku igre mogla da krene pravo napred. Da li je kretanje na crtežu podražavalo naizmenično povlačenje belih i crnih figura, ili je trebalo da pretpostavimo - kao u šetnji konjem - da su ti potezi vučeni jednom jedinom figurom koja nasumice skače po tabli? Odlučili smo se za prvu mogućnost, jer je sužavala broj alternativa. Takoñe smo odlučili, pošto je u pitanju bila formula, a ne prava partija, da svaka figura može da napravi samo jedan potez i da svako polje može samo jedanput biti zauzeto. Solarin je smatrao da takvo ustrojstvo igre ne bi moglo da se iskoristi u nekoj stvarnoj partiji, ali da je ličilo na ono sa tkanine i naše karte. Samo, što je bilo čudno, bilo je obrnuto - to jest, kao slika u ogledalu obreda koji se održavao u Veneciji. Kada je svanulo, dobili smo sliku koja je podsećala na Lilinu sliku labrysa. A ako bi ostavili figure koje još nisu bile pomerene na tabli, one su obrazovale još jednu osmicu po vertikali. Znali smo da smo na pragu rešenja: Zamućenih očiju odvojismo poglede od naših proračuna; ispunjavalo nas je osećanje drugarstva koje je nadilazilo naše pojedinačne takmičarske crte. Lili je počela da se smeje i kotrlja po podu sa Kariokom koji joj je skakutao po stomaku. Solarin je poleteo prema meni poput kakvog ludaka, podigao me i stao da vrti u krug. Sunce je upravo izlazilo, bojeći more crvenom bojom krvi, a nebo biserno ružičastim prelivima. "Sada moramo samo da se dočepamo table i ostalih figura", rekoh mu, iskriviši lice u grimasu osmeha. "Ubeñena sam da će to za nas biti mačji kašalj." "Znamo da se još devet figura nalazi u Njujorku", istaknu on, osmehujući mi se pogledom koji je govorio da mu je na pameti još nešto pored šaha. "Mislim da bi trebalo da poñemo i pogledamo ih, a vi?" "Slažem se, skiperu", javi se Lili. "Podignimo jedra i izvucimo sidro. Glasam za polazak." "Znači, idemo preko Bare", reče sav srećan Solarin. "Neka nam se velika boginja Kar smiluje na sva naša nautička preduzetništva", dodadoh. "Podići ću sidro u to ime", reče Lili. I stvarno je to učinila.

27. TAJNA

Njutn nije bio preteča Doba Razuma. On je bio poslednji od mañioničara, poslednji Vavilonac i Sumerac... jer je na Vaseljenu i na sve što se u njoj nalazi


gledao kao na zagonetku, kao na tajnu koja se može odgonetnuti jedino čistim razmišljanjem o datoj pojavi, o datim mističnim šiframa koje je Bog razmestio po svetu kako bi ezoteričnom bratstvu omogućio svojevrsnu potragu za filosofskim blagom... On je na Vaseljenu gladao kao na kriptogram koji je sastavio Svevišnji - isto onako kao što je on sam otkriće Računa zavio u kriptogram u prepisci sa Lajbnicom. Čistim razmišljanjem, usredsreñivanjem uma, zagonetka će se, verovao je on, otkriti posvećenome. Džon Majnard Kejns Na kraju smo se vratili na onu verziju doktrine koju je postavio stari Pitagora, preteča svih matematičara i matematičkih fizičara. On je... opisujući periodičnost muzičkih nota, skrenuo pažnju na brojeve... A danas, u dvadesetom veku, fizičari se uglavnom bave periodičnošću atoma. Alfred Nort Vajthed Broj, dakle, kako se čini, vodi ka istini. Platon PETROGRAD, RUSIJA, OKTOBAR 1798. Pavle I, car cele Rusije, koračao je po svojim odajama, udarajući bičem za jahanje po nogavicama tamnozelene vojne uniforme. Ponosio se tim uniformama od grubog materijala, sašivenim po uzoru na uniforme u koje su bile odevene trupe Fridriha Velikog od Prusije. Pavle strese neku mrvicu sa revera kratkog koporana i podiže pogled prema sinu Aleksandru, koji je stajao u stavu mirno na suprotnom kraju sobe. Aleksandar ga je baš razočarao, pomisli Pavle. Bledunjav, poetski nastrojen i toliko zgodan da se čak moglo reći da je ženskasto lep; iza tih njegovih plavosivih očiju, koje je nasledio od babe, bilo je nečeg istovremeno mističnog i šupljeg. Nasledio je bakine oči, ali ne i njen um. Nije posedovao nijednu jedinu crtu koja je neophodna voñi. U neku ruku, to je bilo dobro, pomisli Pavle. Taj momak od dvadeset jedne godine ne samo da nije imao želju da se dočepa prestola koji mu je Katarina namenila, već je objavio da će abdicirati ako mu nametnu tu odgovornost. Kako je rekao, više mu je odgovarao miran život meñu knjigama - želeo je da živi negde na Dunavu gde ga niko ne zna, podalje od zavodničkog, ali i opasnog petrogradskog dvora, na kome mu je otac naredio da ostane.


Dok je Aleksandar sada stajao zureći kroz prozore u jesenje bašte, njegov prazan pogled jasno je govorio da ni o čemu nije razmišljao, već da je samo sanjario. Meñutim, to je bilo daleko od istine. Ispod tih svilenih kovrdža krio se mnogo složeniji um nego što je to Pavle mogao i da pretpostavi. Upravo je razmišljao o tome kako da zapodene razgovor na odreñenu temu, a da Pavle ne postane sumnjičav... radilo se o osobi koja nije pominjana na Pavlovom dvoru od Katarinine smrti, to jest već skoro dve godine. Bila je to nastojnica Monglana. Aleksandar je imao mnogo razloga što je pokušavao da otkrije šta se dogodilo sa tom staricom, koja kao da je u zemlju propala svega nekoliko dana po smrti njegove bake. Ali pre no što je smislio kako da počne, Pavle se okrenuo prema njemu, i dalje udarajući bičem poput kakvog idiotskog vojnika na navijanje. Aleksandar pokuša da se usredsredi na njega. "Znam da ti nije stalo da slušaš o državničkim stvarima", obrati se Pavle prezrivo svom sinu. "Ali stvarno bi morao da pokažeš bar malo zanimanja. Konačno, jednoga dana ovo carstvo će pripasti tebi. Za ono što ja danas započnem, ti ćeš sutra snositi odgovornost. Pozvao sam te danas ovamo da ti saopštim nešto u poverenju, nešto što bi moglo da izmeni budućnost Rusije." Zastao je da bi ostavio utisak na sina. "Odlučio sam da sklopim savez sa Engleskom." "Ali, oče, vi mrzite Britance!" primeti Aleksandar. "Tako je, prezirem ih", odvrati Pavle, "ali nemam mnogo izbora. Francuzi se nisu zadovoljili samo time da sruše austrijsko carstvo, već su svoje granice pomerili u unutrašnjost svih okolnih zemalja, masakriravši uz put polovinu vlastitog stanovništva da bi očuvali mir - a sada su poslali tog krvožednog generala Bonapartu preko mora da osvoji Maltu i Egipat!" On lupi bičem po stolu presvučenom kožom, a preko lica mu preñe tamna senka nalik na letnju oluju. Aleksandar ništa ne uzvrati. "Ja sam izabran da budem veliki majstor malteških vitezova!" stade da vrišti Pavle, udarajući po zlatnoj medalji na tamnoj vrpci preko grudi. "Ja nosim osmokraku zvezdu malteškog krsta! To ostrvo pripada meni! Vekovima smo tragali za toplovodnom lukom kakva je Malta - i sada smo se konačno gotovo dokopali jedne. A onda je došao taj francuski ubica sa četrdeset hiljada vojnika." Zagledao se u Aleksandra kao da očekuje od njega neki odgovor. "Zašto bi jedan francuski general pokušao da zauzme zemlju koja je bila trn u boku Otomanskog carstva preko tri stotine godina?" upita on, a u sebi se u stvari pitao zašto je Pavle imao nešto protiv jednog takvog poteza. To bi samo moglo da odvuče muslimanske Turke protiv kojih se njegova baka borila preko dvadeset godina u želji da osvoji Konstantinopolj i stekne prevlast na Crnom moru. "Zar ne nagañaš za čim traga taj Bonaparta?" prošaputa Pavle, prišavši


Aleksandru kako bi mu se zagledao u oči i istovremeno trljajući šake. Aleksandar odmahnu glavom. "Zar misliš da će ti sa Englezima biti imalo bolje?" upita on. "Moj tutor Larp imao je običaj da Engleze naziva Nevernim Albionom..." "Nije u tome stvar!" povika Pavle. "Kao i obično, mešaš poeziju i politiku, nauštrb i jedne i druge. Znam ja zašto je taj vražji Bonaparta otišao u Egipat - ne dajem ja ni pet para na ono što je kazao budalama koje dele novac u francuskom Direktorijumu, ni na to što je tamo iskrcao onolike šatore i hiljade vojnika! Želi da obnovi moć Uzvišene Porte? Da svrgne Mameluke? Bah! Sve je to kamuflaža." Aleksandar je i dalje delovao spokojno i uzdržano, ali je pomno pratio ono što je otac govorio. "Pazi šta ti kažem, neće se on zaustaviti u Egiptu. Krenuće on i na Siriju i Asiriju, Feniciju i Vavilon - zemlje koje je moja majka oduvek želela. Čak je tebi dala ime Alaksandar, a tvom bratu Konstantin, sreće radi." Pavle zastade, osvrnu se po sobi i zaustavi pogled na tapiseriji na kojoj je bila prikazana scena iz lova. Ranjeni jelen sa deset parožaka krvario je pogoñen strelama, ali ipak se i dalje borio protiv lovaca i pasa u šumi. Pavle se okrenu ka Aleksandru s hladnim osmejkom na usnama. "Taj Bonaparta ne želi da osvoji nove teritorije - on želi moć! Poveo je podjednaki broj naučnika i vojnika: matematičara Monga, hemičara Bertoleta, fizičara Furijea... Očistio je 'École Polytechnique' i 'Institut Nacional'! Zašto, pitam te ja, ako je žudeo samo za osvajanjem?" "Na šta cijate?" prošaputa Aleksandar, kada u umu poče da mu se javlja začetak nove misli. "Tamo se krije tajna Monglanske garniture!" prosikta Pavle, a na licu su mu se istovremeno očitavali i strah i mržnja. "To je on krenuo da pronañe." "Ali oče", poče Aleksandar, krajnje pažljivo birajući reči. "Ne verujete valjda u te stare mitove? Konačno, i sama Nastojnica Monglana..." "Svakako da verujem!" zavrišta Pavle. Lice mu je potamnelo, a glas se pretvorio u histerični šapat. "Kod mene je jedna od figura." Stisnuo je šake u pesnice; bič je ispustio na pod. "Ovde negde skrivene su i druge. Znam to! Ali čak ni dve godine provedene u tamnici Ropša nisu toj ženi razvezale jezik. Kao svinga je. No, jednog dana će pući - a kada se to dogodi..." Aleksandar nije čuo mnogo od onoga što je potom njegov otac izgovorio o Francuzima, Britancima, svojim planovima na Malti - i tom podmuklom Bonaparti koga je nameravao da uništi. Aleksandar je znao da će se malo koja od tih pretnji obistiniti, pošto su Pavla već prezirale i njegove vlastite trupe isto onako kao što se deca gnušaju guvernante-tiranina. Aleksandar zatim izreče pohvale ocu na briljantnoj političkoj strategiji, izvini se i napusti njegove odaje. Znači, nastojnica je bila zatvorena u tamnici Ropš, razmišljao je on, dok je koračao dugačkim hodnicima Zimskog dvorca. Bonaparta se, dakle, iskrcao u Egiptu sa gomilom naučnika. Dalje, Pavle ima


jednu od figura Monglanske garniture. Ovaj dan se pokazao krajnje berićetan. Stvari su konačno počele da se uklapaju. Aleksandru je bilo potrebno skoro pola sata da stigne do unutrašnjih štala, koje su zauzimale celo krilo na suprotnom kraju Zimskog dvorca - krilo koje je bilo gotovo isto onoliko veliko kao i dvorana sa ogledalima u Versaju. Unutra se vazduh isparavao od teškog mirisa životinja i krme. Koračao je duž prolaza posutih slamom, a svinje i pilići sklanjali su mu se s puta. Služavke rumenih obraza odevene u haljetke, dindrle, bele kecelje i debele čizme okretale su se za mladim princom dok je prolazio, kikoćući mu se iza leña. Njegovo lepo lice, kovrdžava, kestenjasta kosa i iskričave, plavosive oči, podsećale su ih na mladu caricu Katarinu, njegovu baku, kada je jahala snegom pokrivenim ulicama na svom pegavom, uškopljenom konju, odevena u vojničku uniformu. Ovog dečaka su želeli za cara. Upravo one stvari koje su išle na živce njegovom ocu - njegova mirnoća i mističnost, tajnovitost koja se krila iza njegovog plavosivog pogleda... dražili su onu mračnu crtu misticizma koju su nosili duboko skrivenu u svojim slovenskim dušama. Aleksandar se uputio do konjušara koji mu osedla konja, zatim ga uzjaha i odjaha. Sluge i konjušari stajali su i posmatrali ga. Uvek su sve pratili svojim pogledima. Znali su da će uskoro kucnuti čas. On je bio taj koga su čekali, onaj za koga su znali da će doći još od vremena Petra Velikog. Tihi, tajanstveni Aleksandar koji je bio izabran ne da ih povede napolje, već da siñe sa njima - u tamu. Da postane duša Rusije. Aleksandar se oduvek neprijatno osećao meñu kmetovima i seljacima. Imao je utisak da ga smatraju svecem - i da očekuju od njega da se uživi u tu ulogu. To je takoñe bilo opasno. Pavle je ljubomorno čuvao presto koji mu je tako davno bio oduzet. Sada se domogao moći za kojom je takoñe dugo žudeo - cenio ju je, iskorišćavao i zloupotrebljavao poput ljubavnice koju želiš, ali ne možeš njome da upravljaš. Aleksandar je prešao Nevu i prošao pored gradske pijace, pustivši svog velikog belog, konja u galop tek kada je ostavio za sobom otvorene pašnjake i zašao u vlažna jesenja polja. Satima je jahao kroz šumu, naizgled besciljno lutajući. Žuto lišće nalik na gomilice žitnih ljuski prekrivalo je tlo. Konačno je, izbivši na jednu čistinu u šumi, stigao do tihog proplanka u kome je preplet crnih grančica i vlažne paučine od zlatnih listova delimično skrivao obrise stare kolibe prekrivene busenjem. Sjahao je i poveo svog zapenušanog konja. Držeći dizgine ovlaš meñu prstima, krenuo je preko mekanog, opojnog pokrova od lišća koji je prekrivao šumsko tlo. Svojom atletskom grañom, odeven u crni vojnički žaket sa visokom kragnom koja mu je gotovo dosezala do brade, uske bele pantalone i krute crne čizme, podsećao je na običnog vojnika


koji luta šumom. Sa grane drveta kapnu na njega nekoliko kapi vode. On ih otra sa resa zlatne epolete i izvuče mač, nemarno prešavši prstom preko brida kao da ispituje njegovu oštrinu. Bacio je pogled prema kolibi u čijoj blizini su pasla dva konja. Aleksandar se osvrnu po utihloj šumi. Triput se oglasila kukavica - potom je opet zavladala tišina. Čuo se samo zvuk vode koja je kapala sa grana drveća. Ispustio je uzde i uputio se prema kolibi. Gurnuo je vrata i ona se uz škripu otvoriše. Unutra je vladao gotovo potpuni mrak. Oči su mu se sporo privikavale na njega, ali mogao je zato da oseti miris golog zemljanog poda - i lojne sveće koju je neko tek nedavno ugasio. Učinilo mu se da je čuo kako se nešto pomera u tami. Srce mu brže zakuca. "Ima li koga?" prošaputa Aleksandar u tamu. Zaiskriše varnice - kada suknu plamen, kolibu ispuni miris spaljene slame - neko je upalio sveću. Iznad njenog plamena on ugleda prelepo, ovalno lice, veličanstvenu, bujnu kosu boje jagode i sjajne zelene oči koje su ga upitno posmatrale. "Jeste li uspeli?" upita Mirela tako tihim glasom da ju je jedva čuo. "Jesam. Nalazi se u zatvoru Ropša", odvrati Aleksandar takoñe šapatom, mada miljama unaokolo nije primetio nikoga ko bi ga mogao čuti. "Mogu vas tamo odvesti. Ali ima još nešto. Kao što ste i podozrevali, kod njega je jedna od figura." "A ostalo?" upita tiho Mirela. Od njenih zelenih očiju vrtelo mu se u glavi. "Da sam se dalje raspitivo, to bi samo izazvalo njegovu sumnjičavost. Pravo je čudo što je i ovoliko kazao. Ah, da - izgleda da se iza francuske ekspedicije upućene u Egipat krije i nešto više no što smo mislili; ona, možda, predstavlja kamuflažu. General Bonaparta je poveo mnogo naučnika." "Naučnika?" ponovi tiho Mirela, spustivši se na stolicu. "Matematičara, fizičara, hemičara", nastavi Aleksandar. Mirela baci pogled preko ramena ka mračnom uglu prostorije. Tada se iz senki pojavi jedan visoki, vitki, kršni muškarac lika kao u sokola, odeven sav u crno. Za ruku je držao dečaka od otprilike pet godina, koji se ljupko smešio Aleksandru. Princ mu uzvrati osmeh. "Čuo si?" upita Mirela Šahina. On nemo klimnu. "Napoleon je u Egiptu, ali ne na moj zahtev. Šta će on tamo? Koliko je saznao? Želim da se vrati u Francusku. Ako odmah poñeš, za koliko možeš stići do njega?" "Možda je u Aleksandriji, a možda u Kairu", odvrati Šahin. "Ako proñem kroz Tursko carstvo, mogu stići do oba ta mesta za dve lune. Al-Kalima moram povesti sa sobom - Otomani će u njemu prepoznati Proroka, Porta će me pustiti da proñem i odvešće me do sina Leticije Bonaparte." Aleksandar je zaprepašćeno zurio u njih. "Govorite o generalu Bonaparti kao da ga poznajete", reče on Mireli. "On je Korzikanac", odvrati ona kratko. "Vi mnogo bolje govorite francuski


od njega. Ali nemamo vremena za gubljenje - odvedite me u zatvor Ropša pre no što bude isuviše kasno." Aleksandar se okrenu prema vratima i pomože Mireli da se umota u pelerinu, a onda primeti malog Šarlota koji se našao pored njega. "Al-Kalim želi nešto da vam kaže, veličanstvo", izusti Šahin, pokazavši prema Šarlotu. Aleksandar se s osmehom na usnama zagleda u dete. "Uskoro ćete postati veliki kralj", reče mali Šarlot svojim piskutavim, dečjim glasom. Aleksandar se i dalje smešio, ali njegovog osmeha nestade kada ču detetove naredne reči. "Krv će na vašim šakama ostaviti manju mrlju od one koju je ostavila na šakama vaše bake, ali biće istog porekla. Izdaće vas čovek kome se divite - vidim hladnu zimu i veliku vatru. Pomogli ste mojoj majci. Zbog toga ćete se spasti od ruku te verolomne osobe i poživećete da vladate dvadeset pet godina..." "Šarlote, dosta!" prosikta Mirela, zgrabivši sina za ruku, a Šahina prostreli pogledom. Aleksandar je ostao ukočeno da stoji. "To dete poseduje unutrašnji vid!" prošaputa on. "Dopustite mu onda da ga iskoristi", odbrusi ona, "umesto što se vuče unaokolo i proriče budućnost poput kakve stare veštice nad kartama za tarot." Vukući Šarlota za sobom, ona izjuri kroz vrata, ostavivši za sobom zapanjenog ruskog princa. Dok se okretao prema Šahinu, pokušavši da prodre kroz njegove neprobojne crne oči, začuo je glas Šarlota: "Izvini, maman", piskutao je. "Zaboravio sam se. Obećavam da to više neću činiti." Prema zatvoru Ropša Bastilja je bila prava palata. Hladan i vlažan, bez prozora kroz koje bi prolazilo bar malo svetlosti, za njega se moglo reći da u svakom pogledu predstavlja tamnicu očajanja. Nastojnica je preživela dve godine u njemu, na slankastoj vodi i hrani koja je ličila na svinjske pomije. A tokom te dve godine nije bilo ni časa ni minuta da Mirela nije pokušavala da je pronañe. Sada ih je Aleksandar uveo u zatvor i započeo razgovor sa stražarima koji su mnogo više voleli njega nego njegovog oca i bili spremni da za njega učine sve što zatraži. Mirela se, i dalje držeći Šarlota za ruku, uputila mračnim hodnicima, sledeći stražarevu svetiljku, a Aleksandar i Šahin išli su na začelju. Nastojničina ćelija nalazila se duboko pod zemljom; bila je to mala rupa sa teškim metalnim vratima. Mirela je osetila kako je podilazi užasna jeza. Stražar ju je propustio unutra i ona krenu preko prostorije. Starica je ležala poput kakve lutke iz koje je izvañen materijal za punjenje; koža joj je bila sasušena i pri svetlosti svetiljke ličila na požutelo, mrtvo lišće. Mirela se spusti na kolena pored ležaja i obujmi nastojnicu rukama kako bi je podigla da sedne. U njoj nije


bilo više ničega - činilo se da će se svakog časa pretvoriti u prah. Šarlot im priñe i uhvati nastojničinu isušenu ruku svojom tananom šakom. "Maman", prošaputa on, "ova gospa je vrlo bolesna. Želi da je iznesemo odavde pre no što umre..." Mirela se zagleda u njega, a zatim podiže pogled prema Aleksandru, koji je stajao iza nje. "Dopustite da vidim šta mogu da učinim", reče on. Zatim iziñe napolje sa stražarem. Šahin priñe krevetu. Ulažući veliki napor, nastojnica pokuša da otvori oči, ali ne uspe. Mirela se nagnu nad staričine grudi i oseti kako joj se oči pune toplim suzama, kako joj pale grlo. Šarlot joj spusti šaku na rame. "Želi nešto da nam kaže", reče on tiho majci. "Čujem joj misli... Ne želi da je sahrane sa ostalima... majko", prošaputa on, "nešto se nalazi u njenoj odori! Nešto što moramo uzeti - ona želi da mi to uzmemo." "Blagi Bože", promrmlja Mirela u trenutku kada se Aleksandar vrati u odaju. "Požurimo, ponesimo je pre no što se stražar predomisli", prošaputa on užurbano. Šahin se nagnu nad krevet i podiže opaticu kao da je pero. Njih četvoro pohitaše iz tamnice, kroz vrata koja su vodila u dugački hodnik što se protezao kroz podzemlje. Konačno iziñoše na svetlost dana, nedaleko od mesta na kome su ostavili konje. Držeći krhku nastojnicu u jednoj ruci, Šahin uskoči s lakoćom u sedlo i uputi se ka šumi; ostali su ga sledili. Čim su stigli do prvog izolovanog mesta, zaustavili su se i sjahali. Aleksandar je prihvatio nastojnicu. Mirela raširi svoj ogrtač po tlu i na njega spustiše ženu koja je umirala. Nastojnica je pokušavala nešto da kaže, i dalje ne otvarajući oči. Aleksandar joj donese u šakama vode iz obližnjeg potoka, ali ona je bila suviše slaba da bi mogla da pije. "Znala sam..." izusti ona hrapavim glasom koji se gubio. "Znali ste da ću doći po vas", dovrši Mirela, trljajući joj vruće čelo, dok se nastojnica naprezala da nastavi. "Ali bojim se da sam stigla prekasno. Draga moja prijateljice - pokopaćemo vas kako nalažu hriščanski običaji. Sama ću saslušati vašu ispovest, pošto nikog drugog ovde nema." Suze su joj se slivale niz lice, dok je klečala uz nastojnicu, držeći je za ruku. I Šarlot je kleknuo i počeo šakama da dodiruje njenu svešteničku halju koja joj je visila s krhkog tela. "Majko, ovde je u ovoj odori - izmeñu tkanine i podstave!" povika on. Šahin im priñe, izvlačeći svoj oštri bousaadi kako bi njime rasekao tkaninu. Mirela položi šaku na njegovu ruku u nameri da ga spreči u tome, ali upravo u tom trenutku nastojnica otvori oči i prošaputa hrapavim glasom. "Šahine", poče ona, dok joj se licem razlivao osmeh i dok je pokušavala da podigne ruku kako bi ga dodirnula. "Konačno si pronašao svog proroka. Uskoro ću poći da se sretnem s tim tvojim Alahom... uskoro. Reći ću mu... koliko ga voliš..." Ruka joj klonu, a oči se sklopiše. Mirela poče da jeca, ali nastojničine usne su se i dalje pomicale. Šarlot se nagnu nad nastojnicu naspram Mirele i prisloni usne na njeno čelo. "Nemojte raseći... tkaninu..." reće ona. A zatim se


umiri. Šahin i Aleksandar su nepokretno stajali ispod drveća sa koga je kapalo, gledajući Mirelu koja se bacila preko tela mrtve nastojnice i briznula u plač. Posle nekoliko minuta Šarlot odvoji majku od nje. Svojim ručicama podiže tešku nastojničinu odoru s njenog ispijenog tela. Na podstavi prednjeg dela odore, potamnele i umrljane od habanja, iscrtala je nesigurnim potezima šahovsku tablu vlastitom krvlju. U svakom polju s velikom pažnjom bio je iscrtan po jedan znak. Šarlot podiže pogled prema Šahinu i ovaj mu pruži nož. Dete krajnje pažljivo preseče nit koja je spajala materijal i podstavu. Ispod crteža šahovske table nalazila se teška tkanina tamnoplave boje - prekrivena sjajnim kamenjem. PARIZ, JANUAR 1799. Šarl Moris Taljeran ostavio je za sobom kancelarije Direktorijuma i hramajući krenuo niz dugačko kameno stepenište do dvorišta u kome ga je čekala kočija. Imao je težak dan ispunjen optužbama i uvredama, kojima su ga zasula petorica direktora, zbog mita koji je navodno primio od američkog poslanstva. Bio je suviše ponosan da bi se pravdao ili izvinjavao - a još nije zaboravio nedavnu nemaštinu da bi priznao grehe i predao novac. Sedeo je kao kip dok su se oni penili. Kada su se umorili, ustao se i izišao bez ijedne reči objašnjenja. Umorno je hramao preko popločanog dvorišta prema kočiji. Večeras će večerati sam, otvoriti bocu stare madere i zatim se opustiti u vrućoj kupki. Jedino mu je to bilo na pameti kada je njegov vozač, ugledavši gospodara, pohitao prema kočiji. Taljeran mu dade znak da će sam otvoriti vrata. Kada je skliznuo na sedište, začuo je neko šuštanje iz tame prostrane kočije. Ukočio se. "Ne plaši se", začu on nežan ženski glas - glas od koga ga podiñe jeza. Šaka u rukavici prekri njegovu u tami. Kada je kočija izbila na osvetljenu ulicu, on ugleda prelepu mlečnu put i kosu boje jagode. "Mirela!" povika Taljeran, ali mu ona spusti prste u rukavici na usne. Pre no što je shvatio šta radi, našao se na kolenima u kočiji koja se ljuljala, obasipajući joj lice poljupcima, zavlačeći šake u njenu kosu, mrmljajući odjednom hiljadu stvari dok se njegov um borio da povrati kontrolu. Mislio je da će poludeti. "Kad bi samo znala koliko sam tragao za tobom - i to ne samo ovde, već po svim zemljama. Kako si me mogla toliko dugo ostaviti bez ijedne reči, znaka? Obeznanio sam se od straha zbog tebe..." Mirela ga je ućutkivala poljupcima, a on se opijao mirisom njenog tela i plakao. Isplakivao je sedam godina zadržavane suze i pio suze sa njenih obraza dok su se grlili poput dece izgubljene na moru. Ušli su u kuću pod okriljem mraka, prošavši kroz široki francuski prozor koji


je gledao na travnjake. Ne zastavši da zatvori prozor ili upali lampu, on je podiže u naručje i odnese do divana, dok mu se njena dugačka kosa prelivala preko ruke. Razodenuvši je bez reči, on prekri njeno drhtavo telo svojim i izgubi se u njenoj toplini, njenoj svilenoj kosi. "Volim te", izgovori. To je bio prvi put da su te reči prešle preko njegovih usana. "Tvoja ljubav nam je podarila dete", prošaputa Mirela, posmatrajući ga na mesečini koja je prodirala kroz prozore. Mislio je da će mu srce prepući. "Imaćemo još jedno", reče on i oseti kako ga strast razdire poput oluje. "Zakopao sam ih", reče Taljeran dok su sedeli za stolom u salonu pored njegove spavaće sobe. U Zelenim planinama Amerike - mada moram priznati da je Kurtijad pokušao da me odgovori od toga. Njegova je vera bila jača od moje. On je smatrao da si još živa." Taljeran se osmehnu Mireli koja je sedela s druge strane stola raspuštene kose, umotana u njegovu kućnu haljinu. Bila je tako lepa da je žudeo ponovo da je uzme i to upravo ovde. Ali izmeñu njih je sedeo konzervativni Kurtijad i pažljivo slagao salvetu slušajući njihov razgovor. "Kurtijade", reče on, pokušavši da obuzda svoja osećanja, "izgleda da imam dete - sina. Zove se Šarlot, po meni." Zatim se okrenu prema Mireli. "Kada ću moći da vidim tog malo čudo od deteta?" "Uskoro", odvrati Mirela. "Otišao je u Egipat, gde se trenutno nalazi general Bonaparta. Kako dobro poznaješ Napoleona?" "Ja sam ga ubedio da poñe tamo - ili se bar on pravio da je tako." Ukratko joj je opisao svoj susret sa Bonapartom i Davidom. "Tada sam otkrio da si možda još živa i da si bila trudna", reče joj on. "David mi je ispričao o Marau." Zabrinuto ju je posmatrao, ali Mirela samo odmahnu glavom kao da je želela da odagna sećanje na to. "Ima još nešto što bi trebalo da znaš", lagano izgovori Taljeran, pogledavši Kurtijada dok je to govorio. "Postoji jedna žena - zove se Katarina Grand. Ona je na neki način umešana u potragu za Monglanskom garniturom. David mi je kazao da je Robespjer za nju govorio da je Bela Kraljica..." Mirela je prebledela. Toliko je stezala nož kojim je mazala puter da se činilo kao da će ga prepoloviti. Za trenutak nije mogla da izusti ni reč. Usne su joj bile tako blede da je Kurtijad posegnuo za šampanjcem da je povrati. Zatim se zagledala Taljeranu u oči. "Gde je ona sada?" prošaputala je. Taljeran je spustio pogled na tanjir, a zatim ju je pogledao pravo u oči. "Da te sinoć nisam zatekao u kočiji", poče on lagano, "bila bi u mom krevetu." Sedeli su u tišini. Kurtijad je zurio u sto. Taljeranov pogled počivao je na Mireli. Odložila je nož, odgurnula stolicu, ustala i uputila se ka prozorima. Taljeran takoñe ustade, krete za njom i obgrli joj ramena.


"Imao sam toliko žena", mrmljao joj je u kosu. "Mislio sam da si mrtva. A kasnije, kada sam saznao da nisi... Da si je videla, razumela bi." "Videla sam je", izgovori Mirela ravnodušno. Zatim se okrenu i zagleda u njega. "Ta žena stoji iza svega ovoga. Kod nje je osam figura..." "Sedam", ispravi je Taljeran. "Kod mene je osma." Mirela ga zaprepašćeno pogleda. "Zakopali smo je u šumi zajedno sa ostalima", obavesti je on. "Ali, Mirela, dobro sam učinio što sam ih sakrio, jer sam nas otarasio te užasne kletve. Nekada sam i ja želeo tu garnituru. Poigravao sam se s tobom i Valentinom u nadi da ću zadobiti vaše poverenje. Ali umesto toga vi ste zadobile moju ljubav." Zgrabio ju je za ramena. Nije mogao da nasluti kakve joj misli razaraju um. "Kažem ti da te volim", ponovi on. "Zar mora sve da nas izjeda mržnja? Zar nas ova igra nije već previše stajala?..." "Isuviše", odvrati Mirela s gorčinom i izvuče se iz njegovog zagrljaja. "Suviše da bismo oprostili i zaboravili. Ta je žena hladnokrvno ubila pet opatica. Odgovorna je za Maraoovo i Robespjerovo ponašanje - za Valentinino pogubljenje. Zaboravljaš - bila sam prisutna kada su je ubili, iskasapili kao kakvu životinju!" Zelene oči su joj se caklile kao da je drogirana. "Kolike sam videla kako umiru - Valentinu, nastojnicu, Maraa. Šarlota Kordej je žrtvovala život zbog mene." Izdaja te žene neće proći nekažnjeno. Kažem ti da ću se domoći tih figura po bilo koju cenu!" Taljeran je koraknuo unazad i posmatrao je sa suzama u očima. Nije primetio Kurtijada koji je ustao i prešao preko sobe da bi spustio šaku na gospodarevu ruku. "Monsenjeru, ona je u pravu", reče on tiho. "Bez obzira na to koliko čeznuli za srećom, ma koliko želeli da je ignorišemo - ova igra se nikada neće završiti dok figure ne budu sakupljene i sklonjene na neko bezbedno mesto. I vi to isto tako dobro znate koliko i ja. Gospoña Grand mora biti zaustavljena." "Zar nije već dovoljno krvi proliveno?" upita Taljeran. "Ja više ne čeznem za osvetom", izjavi Mirela, ugledavši pred očima užasno Maraovo lice u trenutku kada joj je kazao gde da zabode nož. "Želim te figure Igra se mora okončati." "Tu jednu figuru mi je dala dobrovoljno", reče Taljeran. "Čak je ni sila ne bi ubedila da se rastane od ostalih." "Kada bi se njome oženio", reče Mirela, "po francuskom zakonu, sva njena imovina prešla bi u tvoje ruke. Ona bi pripadala tebi." "Oženio!" Povika Taljeran, odskočivši kao da se opržio. "Ali ja volim tebe! A pored toga, ja sam biskup katoličke crkve. Sa biskupijom ili bez nje, za mene će doživotno važiti rimski, a ne francuski zakon." Kurtijad pročisti grlo. "Monsenjer bi mogao dobiti papski oprost", predloži on učtivo. "Verujem da je bilo presedana."


"Kurtijade, zaboravljaš u čijoj si službi", odbrusi Taljeran." "To ne dolazi u obzir. Posle svega što si kazala o toj ženi, kako ijedno od vas može da mi predloži nešto slično? Za sedam bednih figura, vi biste prodali moju dušu." "Da bih okončala ovu igru jednom zauvek", reče Mirela, dok su joj oči plamtele tamnim sjajem, "prodala bih i vlastitu." KAIRO, EGIPAT, FEBRUAR 1799. U blizini velikih piramida u Gizi Šahin natera kamilu da se spusti na kolena i pusti Šarlota da sklizne sa sedla na tle. Pošto su stigli u Egipat, želeo je da smesta dovede dete na ovo sveto mesto. Šahin je posmatrao Šarlota kako skače preko peska i približava se osnovi velike Sfinge, a zatim počinje da se penje uz njenu džinovsku šapu. Tada i on sjaha i poñe preko peska, dok mu je tamna halja vijorila na povetarcu. "Ovo je Sfinga", objasni Šahin Šarlotu kada stiže do njega. Crvenokosi dečak, kome je bilo gotovo šest godina, tečno je govorio kabilski i arapski, a uz njih i materinji francuski, tako da je Šahin mogao lako s njim da se sporazumeva. "Drevna i tajanstvena figura sa torzom i glavom žene i telom lava. Smeštena je izmeñu sazvežña Lava i Device, gde se Sunce odmara za vreme letnje ravnodnevice." "Ako je žena", stade da zapitkuje Šarlot, pogleda uprtog u ogromni kameni kip koji se nadnosio nad njim, "zašto ima bradu?" "Ona je velika kraljica - Kraljica Noći", odvrati Šahin. "Njena planeta je Merkur, bog ozdravljenja. Brada svedoči o njenoj ogromnoj moći." "Moja majka je velika kraljica - ti si mi to kazao", nastavi Šarlot. "Ali ona nema bradu." "Možda ne želi da se razmeće svojom moći", objasni Šahin. Zagledaše se preko peska. U daljini su se nazirali mnogobrojni šatori bivaka iz koga su došli. Oko njih su se na zlaćanoj svetlosti uzdizale divovske piramide, razbacane poput dečjih figurica, zaboravljenih na praznoj ravnici. Šarlot se zagleda u Šahina svojim krupnim, plavim očima. "Ko ih je ovde ostavio?" upita on. "Mnogi kraljevi tokom mnogo hiljada godina", odvrati Šahin. "Ti kraljevi su bili veliki sveštenici. Tako ih mi zovemo na arapskom - kahin. Onaj koji poznaje budućnost. Kod Fenićana, Vavilonacai i Kabira - naroda koji vi nazivate Hebreji - sveštenik se kaže kohen. A na mom jeziku, kabilskom, kahuna." "Jesam li ja to?" upita Šarlot, dok mu je Šahin pomagao da se spusti sa lavlje šape na kojoj su sedeli. Svečana pratnja jahača približavala se preko peska iz pravca udaljenog bivaka; konji su podizali prah na zlatnoj svetlosti. "Ne", odvrati tiho Šahin. "Ti si više od toga." Kada su se konji zaustavili, mladi jahač sa čela skoči na tle i krenu preko


neravnog tla ka njima, skidajući rukavice. Dugačka kosa boje kestena slobodno mu je padala na ramena. Pred malim Šarlotem spustio se na koleno, dok su ostali jahači silazili s konja. "Znači, to si ti", reče mladić. Na sebi je imao uske pantalone i kratki koporan francuske uniforme. "Mirelino dete! Ja sam general Bonaparta, mladiću - bliski prijatelj tvoje majke. Ali zašto ona nije došla s tobom? U bivaku mi rekoše da si došao sam, i da me tražiš." Napoleon spusti šaku na Šarlotovu svetlocrvenu kosu i stade da je mrsi, a zatim zataknu rukavice za pas i ustade, poklonivši se formalno pred Šahinom. "A vi mora da ste Šahin", reče on, ne sačekavši detetov odgovor. "Moja baka, Anñela-Marija di Pijetra-Santa, često je govorila da ste veliki čovek. Verujem da je ona poslala dečakovu majku k vama u pustinju? Mora da je od tada prošlo pet i više godina..." Šahin ozbiljno smaknu donji veo. "Al-Kalim vam donosi veoma hitnu poruku", reče on tihim glasom. "Namenjena je samo vašim ušima." "Doñite, doñite", reče Napoleon, mahnuvši vojnicima. "To su moji oficiri. U zoru krećemo za Siriju - marš će biti težak. Šta god da je posredi, može sačekati do večeras. Pozivam vas da budete moji gosti na večeri u bejovoj palati." Okrenuo se kao da će otići, ali ga Šarlot uhvati za šaku. "Ovaj pohod će se loše završiti", reče dečak. Napoleon se sav zgranut okrenu prema njemu, ali Šarlot je imao još nešto da mu kaže. "Vidim glad i žeñ. Mnogi će ljudi umreti, a ništa nećete osvojiti. Morate se smesta vratiti u Francusku. Tamo ćete postati veliki voña. Posedovaćete veliku moć nad mnogim zemljama. Ali to će potrajati samo petnaest godina. A onda će se okončati..." Napoleon izvuče šaku; oficirima koji su ih posmatrali bilo je veoma neugodno. A onda mladi general zabaci glavu i nasmeja se. "Rekli su mi da te zovu Mali Prorok", reče on, osmehujući se Šarlotu. "Kažu da si u bivaku govorio vojnicima razne stvari - koliko će dece imati, u kojim će se bitkama proslaviti ili umreti. Voleo bih da takve vizije postoje. Kada bi generali bili proroci, mogli bi da izbegnu mnoge zamke." "Postojao je jednom general koji je bio i prorok", reče blagim glasom Šahin. "Zvao se Muhamed." "I ja sam pročitao Koran, prijatelju", odvrati Napoleon, i dalje se smešeći. "Ali on se borio za slavu Boga. A mi jadni Francuzi borimo se samo za slavu Francuske." "Čuvati se moraju oni koji se bore za vlastitu slavu", primeti Šarlot. Dok je posmatrao Šarlota, Napoleon je čuo mrmljanje oficira iza sebe. Njegovog osmeha nestade. Lice mu je potamnelo od osećanja koja je pokušao da suzbije. "Ne dozvoljavam da me vreña jedno dete", izgovori on kao bez daha. A zatim glasnije dodade: "Sumnjam da će se moja slava toliko rasplamsati kao što to ti, izgleda, misliš, mladi moj prijatelju - kao ni da će se tako brzo ugasiti.


Ujutro krećem na marš preko Sinaja i jedino po nareñenju vlade ranije ću se vratiti u Francusku." Okrenuvši leña Šarlotu, on ode do svog konja i uzjaha, naredivši otresito jednom od oficira da se pobrine da Šarlot i Šahin stignu u palatu u Kairu na vreme za večeru. Zatim je sam odjahao preko pustinje, a ostali su gledali za njim. Šahin reče pometenim vojnicima da slobodno krenu svojim putem, jer dečak još nije video piramide. Kada su se oficiri nevoljno udaljili, Šarlot uhvati Šahina za ruku i oni krenuše sami preko ogromne ravnice. "Šahine", poče zamišljeno Šarlot, "zašto se general Bonaparta naljutio na mene kada sam mu ono kazao? Rekao sam mu samo istinu." Šahin je trenutak ćutao. "Zamisli da se nalaziš u mračnoj šumi u kojoj ništa ne vidiš", poče on konačno da govori. "Jedini pratilac ti je sova, koja u mraku može da vidi mnogo bolje od tebe. Takav vid i ti poseduješ - kao sova - da vidiš ono što će biti dok ostali tapkaju u mraku. Da si na njihovom mestu, zar se i ti ne bi plašio?" "Možda", priznade Šarlot. "Ali sigurno se ne bih naljutio na sovu ako bi me upozorila da stojim na rubu jame!" Šahin je trenutak posmatrao dečaka, a na usnama mu je lebdeo osmeh, što je za njega bilo neuobičajeno. Konačno je progovorio. "Uvek je teško posedovati nešto što drugi nemaju - a često je i opasno", reče on. "Ponekad ih je bolje ostaviti u mraku." "Kao Monglansku garnituru", primeti Šarlot. "Majka je kazala da je ležala zakopana u tami hiljadu godina." "Da", odvrati Šahin. "Upravo tako." Zaviše oko ugla velike piramide. Ispred sebe ugledaše čoveka kako sedi na vunenoj odori rasprostrtoj po pesku sa mnoštvom raširenih papirusa pred sobom. Zurio je u piramidu koja se nadnosila nad njim, ali se osvrnuo kada je začuo Šarlota i Šahina kako mu prilaze. Lice mu se ozari kada ih je prepoznao. "Mali Prorok!" reče on, ustavši i očistivši pantalone od peska dok je prilazio da ih pozdravi. Imao je bucmaste obraze i okruglu bradu. Lice mu se razvuče u osmeh kada je sklonio sa čela pramen kose. "Bio sam danas u bivaku i čuo vojnike kako se klade da će general Bonaparta odbiti savet koji nameravaš da mu daš u vezi sa povratkom u Francusku! Taj naš general ne veruje mnogo u proročanstva! Možda misli da će ovaj njegov pohod, inače deveti po redu, uspeti, pošto je prethodnih osam propalo." "Gospodine Furije!" povika Šarlot, pustivši Šahinovu ruku i otrčavši do čuvenog fizičara. "Jeste li rešili tajnu ovih piramida? Već ste tako dugo ovde i toliko ste radili." "Bojim se da nisam", osmehnu se Furije i pomilova Šarlota po glavi, dok im je Šahin prilazio. "Samo su brojevi na ovim papirusima arapske brojke. Sve


ostalo je na nekom čudnom jeziku koji uopšte ne razumemo. Crteži slike i slično. Priča se da su u Rozeti pronašli neki kamen na kome je, izgleda, pisano na nekoliko jezika. Možda će nam to pomoći u prevoñenju. Odneće ga u Francusku. Ali dok ga ne budu dešifrovali, možda ću već biti pokojni!" Nasmejao se i prihvatio Šahinovu ispruženu šaku. "Ako je tvoj mali prijatelj odista Prorok, kako tvrdiš, sigurno je u stanju da pročita ove slike i poštedi nas velikih muka." "Šahin razume neke od njih", izgovori ponosno Šarlot, prišavši zidu piramide i zagledavši se u niz usečenih i obojenih crteža. "Ovaj ovde - muškarac sa glavom ptice - je veliki bog Tot. On je bio lekar i mogao je da izleči svaku bolest. On je takoñe izmislio pismo. Dužnost mu je bila da u Knjigu Mrtvih upiše svačije ime. Šahin kaže da svako ima tajno ime koje dobija na roñenju, ispisano na kamenu, koji mu se daje kada umre. A svaki bog umesto tajnog imena ima broj..." "Broj!" ponovi Furije, brzo pogledavši Šahina. "Umeš da pročitaš ove crteže?" Šahin odmahnu glavom. "Znam samo stare priče", odvrati on na svom lošem francuskom. "Moj narod mnogo poštuje brojeve i pridaje im božanska svojstva. Mi verujemo da je Vaseljena sazdana od brojeva; da bi se postalo jedno sa Bogom, potrebno je samo vibrirati u tačnoj rezonanciji sa tim brojevima." "Ali upravo u to i ja verujem!" povika matematičar. "Studiram fiziku vibracija. Pišem knjigu o nečemu što zovem 'Teorija harmonije' i o tome kako se ona primenjuje na toplotu i svetlost! Vi, Arapi, otkrili ste sve te istine o brojevima, na kojima smo mi zasnovali naše teorije..." "Šahin nije Arapin", umeša se Šarlot. "On je Plavi Čovek Tuareg." Furije zbunjeno pogleda dete, a zatim ponovo Šahina. "Izgleda da znaš za čim ja tragam... radovi al-Kvarizmija koje je u Evropu doneo veliki matematičar Leonardo Fibonači, arapski brojevi i algebra koji su uneli revoluciju u naš način razmišljanja? Zar nisu nastali ovde u Egiptu?" "Nisu", odvrati Šahin, posmatrajući crteže na zidu pred sobom. "Potiču iz Mesopotamije - to su Hindu brojevi doneti iz planina Turkestana. Ali onaj koji je znao tajnu i konačno je zapisao bio je al-Jabir al-Hajan, dvorski hemičar Haruna al-Rašida u Mesopotamiji - kralja iz 'Hiljadu i jedne noći'. Taj al-Jabir bio je Sufi mističar, pripadnik čuvenih Hašašina. Zapisao je tajnu i zbog toga bio proklet za sva vremena. Sakrio ju je u Monglansku garnituru."


28. KRAJ IGRE

Igrači, ozbiljni, ćute u svom kutu oprezno figure pomeraju spore. Strogi prostor table drži ih do zore: dve suprotne boje vode bitku ljutu. Magična surovost iz sredine zrači: homerovska kula sa kraljem što kasni, borbena kraljica i pešaci opasni, iskošeni lovac i laki skakači. A kada igrači igrati prestanu, kada u vremenu beskrajnom nestanu, i tad obred ovaj večno će da traje. Taj rat je buknuo na Istoku slavnom, poprište je ratno cela zemlja davno. Ko i druga, ova Igra ne prestaje. Nejaki kralj, kosi lovac, ratoborna kraljka, pešaci mudri i top kreću crno-belim putem da probaju sreću ratnu, hrabra vojska za bitku je orna. Ne znaju da ruka onoga svemoćnog igrača upravlja njihovom sudbinom, niti znaju da sa čeličnom čvrstinom njihovim razumom vlada danonoćno. Ali i sam igrač (to je Omar reko) sužanj je na drugoj čudnoj tabli nekoj: tu su noći crna, dani - bela polja. Bog igrača miče, a ovaj figure. Ko je iza Boga bog arhitekture prašine, vremena, snova i nevolja?


'Šah', Horhe Luis Borhes (Prevod: Radivoje Konstantinović) NJUJORK, SEPTEMBAR 1973. Približavali smo se još jednom ostrvu usred mora boje crnog vina. Zemljanoj prevlaci dugačkoj sto dvadeset milja nedaleko od atlantske obale, poznatoj kao Long Ajlend. Na karti liči na ogromnog šarana koji samo što nije zinuo zalivom Jamajka i progutao ostrvo Stejten, a njegova repna peraja zapljuskuju Nju Heven, kao da razbacuju unaokolo mala ostrva poput kapljica vode. Ali dok je naš keč klizio prema obali, sa razapetim jedrima na svetlucavom morskom povetarcu - ta dugačka, bela peščana obala ispresecana malim uvalama ličila mi je na raj. Čak su i imena mesta kojih sam se sećala zvučala egzotično: Kjug, Pečogi, Pikonik i Masapeka - Džeriho, Vavilon i Kismet. Srebna igla Vatrenog ostrva zabadala se u nazubljenu obalu. A tamo negde iza okuke, tako da ga još nismo mogli videti, Kip Slobode uzdizao je svoju bakrenu lampu tri stotine stopa iznad njujorške luke, mameći putnike koje je oluja kao i nas bacila prema zlatnim vratima kapitalizma i institucionalne trgovine. Lili i ja smo stajale zagrljene na palubi sa suzama u očima. Pitala sam se šta je Solarin mislio o ovoj zemlji sunca, bogatstva i slobode - toliko različitoj od tame i straha koji su, kako sam ja to zamišljala, vladali u svakom kutku Rusije. Bilo nam je potrebno nešto više od mesec dana da preñemo Atlantik i stignemo do druge obale i sve to vreme utrošili smo na čitanje Mirelinog dnevnika i dešifrovanje formule, a mnoge noći proveli smo ispitujući jedno drugome misli i osećanja. Ali Solarin nijednom za to vreme nije pomenuo svoju prošlost u Rusiji niti planove za budućnost. Svaki trenutak prveden s njim ličio mi je na zaleñenu zlatnu kap vremena, nalik na dragulje razbacane po tamnoj tkanini - isto su tako bili živi i dragoceni. Ali kroz tamu koja je ležala ispod bilo je nemoguće prodreti. Dok je sada spuštao jedra i naš brodić se približavao ostrvu, pitala sam se šta će biti s nama kada se ova Igra jednom okonča. Znam da je Mini stalno ponavljala kako se ona nikada neće završiti. Ali u dubini srca znala sam da hoće - bar za nas - i to uskoro. Posvuda su poskakivali brodići nalik na iskričave mehurove. Što smo se više približavali ostrvu, to je vodeni saobraćaj postajao gušći - raznobojne zastave i jedra koja su lepetala na vetru sekla su penušavu vodu, mešajući se sa tihim jahtama, tamnim i uglačanim, i malim motornim čamcima koji su zujali izmeñu njih poput vilinskih konjica. Tu i tamo videli smo pokoji sivi čamac Obalne straže koji je mirno plovio, kao i razbacane velike brodove usidrene u blizini rta. Bilo je toliko brodova da sam se pitala šta se dešava. Lili je odgovorila na moje pitanje.


"Ne znam da li je ovo za nas dobro ili ne", reče ona, kada se Solarin vratio da preuzme kormilo, "ali ovaj odbor za doček nije zbog nas. Znate li koji je danas dan? Praznik rada, prvi ponedeljak u septembru!" Bila je u pravu. I, ako se nisam varala, tog dana se završavala sezona jedrenja, što je objašnjavalo ludu zbrku oko nas. Kada smo stigli do uvale Šinekok, našli smo se u takvoj gužvi da smo se jedva probijali izmeñu brodova. Na ulazak u zaliv čekalo je četrdeset brodova. Nastavili smo još nekih deset milja do uvale Morišes, gde je Obalna straža bila toliko zaposlena vučom čamaca i izvlačenjem pripitih ljudi iz mora, da se teško od njih moglo očekivati da primete jedan mali brod kakav je bio naš koji se prikradao kopnu pun ilegalnih imigranata i zabranjene krijumčarene robe, u nameri da im se provuče ispred nosa. Red se ovde, kako se činilo, brže smanjivao; Lili i ja stadosmo da spuštamo jedra, a Solarin brzo upali motor i po bokovima broda razape plovke kako nas neko u ovoj gužvi ne bi zakačio. Jedan brod se kretao u suprotnom smeru i prošao nam je veoma blizu. Putnik odeven u svečanu odeću za jedrenje nagnu se ka nama, dodade Lili plastičnu čašu sa šampanjcem i trakom-pozivnicom prikačenom za dršku. Bili smo pozvani u šest časova na martini u Sautemptonski jediriličarski klub. Činilo nam se da satima milimo u toj sporoj procesiji, a napetost zbog situacije u kojoj smo se nalazili cedila je iz nas svu postojeću snagu, dok je na ostalim brodićima vladalo pravo prazničko raspoloženje. Kao i u ratu, pomislih poslednji sukob odlučuje o svemu. Često se dešava da vojnika sa dokumentima o otpuštanju iz vojske pogodi snajperista na ulasku u avion koji je trebalo da ga ponese kući. Mada je trebalo da se suočimo samo sa carinskom kaznom u visini od 50.000 dolara i dvadeset godina zatvora zbog bespravnog uvoñenja u zemlju ruskog špijuna, nikako nisam mogla da zaboravim da Igra još nije gotova. Konačno smo ušli u uvalu i uputili se ka Vesthemptonskoj plaži. Na vidiku nije bilo nikakvog sidrišta, pa je Solarin iskrcao Lili i mene na molu zajedno sa Kariokom, vrećom sa figurama i nekoliko putnih torbi sa našim oskudnim prtljagom. Zatim je bacio sidro u zalivu, skinuo se u kupaće gaćice i preplivao onih nekoliko jardi do plaže. Otišli smo do lokalnog paba da se on presvuče i da smislimo šta ćemo dalje. Kao opijeni čekali smo da Lili pozove Mordekaja i saopšti mu novosti. "Nema ga", reče kada se vratila za sto. Kelner nam je već doneo tri koktela Bladi Meri koje sam naručila, kao i štapiće celera. Morali smo naći Mordekaja i odneti mu ove figure. Ili se bar izgubiti odavde dok ga ne nañemo. "Moj prijatelj Nim ima kuću blizu rta Montauk; to je na otprilike sat vremena odavde", obavestih ih. "Tamo staju i vozovi Long Ajlend železnice. Možemo se ukrcati malo niže kod Kjuga. Mislim da bi trebalo da mu ostavimo poruku da dolazimo i da krenemo prema rtu. Suviše je opasno lutati po Menhetnu." Nisam


prestajala da razmišljam o gradu sa njegovim lavirintom jednosmernih ulica - u kojima bismo lako mogli upasti u klopku. Posle svih naših napora, bilo bi grozno naći se u ćorsokaku kao kakav pešak. "Imam ideju", javi se Lili. "Zašto ne bih ja pošla po Mordekaja. On se nikada ne udaljava mnogo od dijamantske oblasti, a ona se sastoji samo od jednog bloka. Sigurno je ili u knjižari gde si ga ti upoznala, ili u kom obližnjem restoranu. Mogu svratiti do mene po kola, a zatim ga dovesti ovamo na ostrvo. Ponećemo te figure za koje Mini tvrdi da su kod njega i javiću ti se sa rta Montauk kada stignemo." "Nim nema telefon", rekoh joj, "osim onog koji je povezan sa njegovim kompjuterom. Nadam se da uzima redovno poruke; inače ćemo se i sami tamo nasukati." "Dogovorimo se onda o vremenu", predloži Lili. "Može li u devet večeras? Imaću vremena da ga nañem i obavestim o našim dogodovštinama, kao i o onome što sam naučila o šahu... hoću da kažem, on mi je deda. Nisam ga videla mesecima." Složismo se da je plan prihvatljiv; nazvala sam Nimov kompjuter i najavila naš dolazak vozom kroz jedan čas. Iskapili smo piće i peške krenuli prema stanici - Lili će nastaviti ka Menhetnu i Mordekaju, a Solarin i ja u drugom smeru. Lilin voz je stigao prvi na ravnu, otvorenu platformu u Kjugu - negde oko dva sata. Dok se pela sa Kariokom pod miškom, ona reče: "Ako ne budem mogla da stignem oko devet, ostaviću poruku na tom kompjuterskom broju koji si mi dala." Solarinu i meni ništa ne bi pomoglo i da smo proučavali redove vožnje. Long Ajlendska železnica znamenita je po tome što se ne drži nikakvih redova vožnje. Sela sam na zelenu klupu i stala da posmatram putnike koji su mileli oko mene. Solarin je spustio torbe i seo pored mene. Razočaran je uzdahnuo kada je po ko zna koji put pogledao niz prazan kolosek. "Da čovek pomisli da se nalazi u Sibiru. Mislio sam da su ljudi na Zapadu tačni, da vozovi uvek stižu na vreme." Skočio je i stao da korača goredole poput kakve životinje na kaišu izmeñu mnoštva putnika na platformi. Nisam mogla više da ga gledam, pa sam i sama ustala, prebacivši vreću sa figurama preko ramena. U tom su trenutku najzad najavili dolazak našeg voza. Iako ima svega nekih četrdeset pet milja od Kjuga do rta Montak, putovali smo više od sata. Kada se tome pridoda pešačenje do Kjuga i čekanje na platformi, prošla su skoro dva sata od kada sam, iz bara, ostavila poruku na Nimovom kompjuteru. Ipak, nisam očekivala da ga vidim na stanici - jer koliko sam ga poznavala, verovatno je skupljao poruke jednom mesečno. Zato sam se veoma iznenadila kada sam, silazeći s voza, ugledala Nimovu


visoku, vitku priliku kako ide po šinama u mom pravcu, dok mu se bakarna kosa lelujala na povetarcu, a dugački beli šal poskakivao pri svakom njegovom koraku. Kada me je primetio, iscerio se poput kakvog ludaka i mahnuo mi, a zatim potrčao, obilazeći putnike koji su mu se nervozno sklanjali s puta izbegavajući da se s njim sudare. Kada je stigao do mene, ščepao me je sa obe ruke, zagrlio i zagnjurio lice u moju kosu - privivši me tako snažno da sam mislila da ću se ugušiti. Zatim me je podigao i stao da me okreće, tako da mi se zavrtelo u glavi; konačno me je spustio i malo odgurnuo od sebe kako bi me bolje pogledao. U očima su mu blistale suze. "Blagi Bože, blagi Bože", šaputao je slomljenim glasom, odmahujući glavom. "Bio sam ubeñen da si mrtva. Nisam oka sklopio od trenutka kada sam saznao kako ste napustili Alžir. Ta oluja - a onda smo vam izgubili trag!" Nije mogao da odvoji pogled od mene. "Stvarno sam mislio da sam te ubio poslavši te samo tako..." "Pa, zdravlje mi se nije baš poboljšalo od kada si mi ti mentor", složih se. I dalje je sav sijao i gledao me, a onda me ponovo privukao - kada odjednom osetih da mu se telo ukočilo. Lagano me je pustio, a ja podigoh pogled prema njegovom licu. Zurio je preko mog ramena, a na licu su mu se mešali iznenañenje i neverica. Ili je to možda bio strah - nisam bila sigurna. Brzo bacivši pogled preko ramena, ugledah Solarina kako silazi iz voza, noseći naše putne torbe. Posmatrao nas je, a na licu mu je bila ista ona maska hladnoće koja mi se urezala u sećanje još pri našem prvom susretu u klubu. Zurio je u Nima, svojim neizmerno zelenim očima koje su sijale na kasnom popodnevnom suncu. Okrenula sam se prema Nimu i počela da mu objašnjavam, ali njegove usne su se same pomerale dok je i dalje zurio u Solarina kao da je neko čudovište ili duh. Morala sam da se napregnem da bih ga čula. "Saša?" prošaputa on, gušeći se. "Saša..." Onda se okrenuh prema Solarinu, koji je još stajao na stepenicama, a nestrpljivi putnici se gurali iza njega. Oči su mu bile pune suza... suze su mu se kotrljale niz obraze, a lice grčilo. "Slava!" povika on hrapavim glasom. Ispustivši naše torbe na tle, on skoči sa stepenika na kome je stajao, prolete pored mene, i baci se u Nimov zagrljaj; činilo se da će jedan drugoga zdrobiti i pretvoriti u prah. Pohitah po vreću sa figurama. Kada sam je podigla i okrenula se, oni su još plakali. Nimove ruke bile su obmotane oko Solarinove glave i on ga je divljački stiskao. Načas ga je odvojio od sebe, zagledao se u njega, a zatim su se ponovo zagrlili, dok sam ja samo zapanjeno stajala. Putnici su proticali pored nas poput vode koja zaobilazi kamen, potpuno nezainteresovani, kako to samo Njujorčani mogu biti. "Saša", nije prestajao da mrmlja Nim, ne puštajući ga iz zagrljaja. Solarin je zagnjurio lice u Nimovu kragnu, zatvorio oči, dok su mu suze tekle niz obraze.


Jednom šakom se tako čvrsto držao za Nimovo rame kao da će svakog trenutka pasti. Nisam mogla da poverujem svojim očima. Kada se udaljilo i ono nekoliko zaostalih putnika, otišla sam da pokupim naše razbacane torbe koje je Solarin ispustio. "Daj mi te torbe", doviknu mi Nim, duvajući nos. Kada sam podigla pogled, videla sam ga kako mi prilazi s jednom rukom prebačenom preko Solarinovih ramena i stežući ga s vremena na vreme kao da želi da se, očiju crvenih od plača, uveri da je on tu. "Izgleda da ste se vas dvojica već ranije sreli", rekoh razdražljivo, pitajući se zašto meni to niko nikada nije pomenuo. "Nismo se videli dvadeset godina", odvrati Nim i dalje se osmehujući Solarinu, dok su se saginjali da pokupe torbe. Zatim svoje čudne, dvobojne oči uperi u mene. "Ne mogu da poverujem, draga moja, u sreću koju si mi donela. Saša je moj brat." Nimov mali morgan bio je pretesan za nas troje, a da ne pominjem torbe. Solarin je seo na vreću sa figurama, ja njemu u krilo, dok smo torbe ugurali u uglove i pukotine. Udaljavajući se sa stanice, Nim je svakog časa pogledavao u Solarina s izrazom neverice i sreće. Čudno je bilo videti kako su se ta dvojica muškaraca, inače tako hladni i uzdržljivi, odjednom prepustili snažnim osećanjima. Mogla sam osetiti silinu tih osećanja svuda oko sebe dok su kola jurila, a vetar čangrljao kroz drvene podne daske. Činilo se da su duboka i mračna kao i njihove ruske duše i da pripadaju samo njima. Dosta dugo niko nije izustio nijednu reč. A onda je Nim ispružio ruku i stisnuo mi koleno koje sam pokušavala da držim podalje od menjača. "Pretpostavljam da bi trebalo da ti ispričam sve iz početka", reče mi on. "To bi, nema sumnje, bilo lepo od tebe", složih se. On mi se osmehnu. "Nisam to učinio ranije samo radi tvoje vlastite, a i naše, sigurnosti", objasni on. "Aleksandar i ja se nismo videli od detinjstva. Njemu je bilo šest, a meni deset godina kada smo se rastali..." U očima su mu još blistale suze dok je po ko zna koji put ispružio ruku da dodirne Solarinovu kosu kao da nije mogao da se obuzda. "Dopusti meni da joj ispričam", reče Solarin, smešeći se kroz suze. "Zajedno ćemo", dodade Nim. I dok smo se vozili duž obale u otvorenim kolima prema Nimovom egzotičnom imanju blizu mora, pričali su mi priču iz koje sam prvi put saznala šta im je Igra do sada sve oduzela. PRIČA DVOJICE FIZIČARA Roñeni smo na Krimu - tom čuvenom poluostrvu u Crnom moru koje je opisao još Homer. Rusija je žudela da ga se dočepa još od vremena Petra Velikog i još je pokušavala kada je izbio krimski rat.


Otac nam je bio grčki mornar koji se zaljubio u Ruskinju i oženio njome našom majkom. Postao je uspešni prodavac brodova i imao je flotu vlastitih malih brodova. Posle rata, stvari su krenule nagore. U svetu je vladala pometnja - a to se najviše osećalo na Crnom moru, okruženom zemljama koje su smatrale da su još u ratu. Ali tamo gde smo mi obitavali, život je bio divan. Mediteranska klima južne obale, maslinjaci, lovorovo drveće i čempresi, zaklonjeni od snega i ljutog vetra zbijenim planinskim vencima, obnovljene ruševine tatarskih sela i vizantijskih džamija smeštene meñu stablima trešanja. Bio je to raj, udaljen od mahnitosti i čistki Staljina koji je, kao što mu to ime govori, i dalje vladao Rusijom čeličnom pesnicom. Naš je otac nebrojeno puta razmišljao o odlasku. Pa ipak - iako je imao mnoge veze na Dunavu i Bosforu koje su mogle da nam obezbede siguran odlazak - činilo se da ne može sebe naterati da poñe. Kuda? - pitao bi. Svakako ne kući u Grčku - ili Evropu, koja je još prolazila kroz previranja posleratne obnove. A tada se nešto dogodilo što ga je nateralo da se odluči. Nešto što nam je svima izmenilo živote. Bio je kasni decembar 1953. godine; vreme - negde oko ponoći; spremala se oluja. Svi smo već bili u krevetima; prethodno smo zamandalili prozore na našoj dači i ostavili vatru da pucketa. Nas dvojica smo zajedno spavali u sobi u prizemlju i prvi smo čuli lupkanje po prozoru koje se razlikovalo od udaranja grana mogranja po zastorima. Zvučalo je kao da neko kuca. Otvorili smo prozor i zastor - i ugledali na oluji ženu srebrne kose, ogrnutu dugačkom tamnom pelerinom. Nasmešila nam se i zakoračila kroz prozor. Zatim je klekla pred nas. Bila je tako lepa. "Ja sam Minerva - vaša baka", rekla nam je. "Ali morate me zvati Mini. Dolazim izdaleka i veoma sam umorna, ali nemam vremena da se odmorim. Preti mi velika opasnost. Morate probuditi majku i reći joj da sam stigla." Zatim nas je veoma dostojanstveno zagrlila, posle čega pohitasmo uz stepenice da probudimo roditelje. "Znači, konačno je stigla - ta tvoja baka", gunñao je naš otac, prebacujući majci i trljajući pospane oči. To nas je iznenadilo, jer Mini je kazala da je naša baka. Kako je onda mogla biti i majčina baka? Otac je zagrlio ženu koju je voleo i koja je stajala pred njim bosa, drhteći u tami. Poljubio je njenu bakarnu kosu, a zatim oči. "Tako dugo smo čekali u strahu", mrmljao je. "Konačno će se i to završiti. Obuci se. Idem dole da se pozdravim s njom." Poterao nas je ispred sebe i nas trojica siñosmo do Mini koja nas je čekala pored vatre što se gasila. Podigla je svoje velike oči i krenula da zagrli oca. "Jusefe Pavloviču", reče ona, obrativši se našem ocu - kao i nama malopre na tečnom ruskom. "Progone me. Imamo malo vremena. Moramo bežati, svi


zajedno. Imate li brod u Jalti ili Sevastopolju - sada? Noćas?" "Nisam spreman za ovo", poče on, spustivši nam šake na ramena. "Ne mogu povesti porodicu po ovakvom vremenu preko zimskog mora. Trebalo je da nas upozorite, obavestite. Ne možete od mene tražiti da u poslednji čas - stigavši usred noći..." "Kažem vam da moramo bežati!" povika ona, ščepavši nas za ruke i gurajući nas u stranu. "Svih ovih petnaest godina znali ste da ovaj dan mora jednom doći... i došao je. Kako možete reći da vas nisam upozorila? Doputovala sam čak iz Lenjingrada..." "Znači da ste je našli?" upita otac, vidno uzbuñen. "Od table nema ni traga. Ali ovo sam pribavila drugim sredstvima." Razgrnuvši pelerinu, ona ode do stola i pri slabom odsjaju vatre izvadi ne jednu već tri šahovske figure - koje su sijale srebrnim i zlatnim sjajem. "Bile su skrivane u različitim krajevima Rusije", reče ona. Naš je otac nemo stajao, pogleda uprtog u figure, a mi smo prišli da ih pažljivo opipamo. Zlatni pešak, srebrni slon, prekriven svetlucavim draguljima, i konj od srebra filigranski rad - koji se propinjao na zadnjim nogama i frktao. "Morate otići na dok i obezbediti brod", prošaputala je Mini. "Pridružiću vam se sa svojom decom čim se obuku i spakuju. Ali, za Boga miloga, pohitajte - i ponesite ovo sa sobom." Tu ona pokaza na figure. "To su moja deca i moja žena", pobuni se on. "Ja odgovaram za njihovu sigurnost." Ali Mini nas je zgrabila, a oči su joj sevale sjajem tamnijim od onog koji su isijavale figure. "Ako ove figure padnu njima u ruke, više nikoga nećete moći da zaštitite"" prosikta ona. Otac ju je netremice gledao pravo u oči, a onda kao da je doneo odluku. Lagano je klimnuo. "U Sevastopolju imam ribarsku škunu", obavesti je on. "Slava ume da je pronañe. Najviše za dva sata biću spreman da isplovim. Budite tamo i neka nam Bog pomogne u ovom naumu." Mini mu stisnu ruku, a on otrča uz stepenište. Tada nam naša novopronañena baka naredi da se smesta obučemo. Roditelji su potom sišli, otac je ponovo zagrlio majku, zarivši lice u njenu kosu kao da želi da joj upamti miris. Poljubio ju je u čelo, a zatim se okrenuo ka Mini koja mu predade figure. Dostojanstveno klimnuvši, nestao je u noći. Majka je četkala kosu i osvrtala se unaokolo, zamućenog pogleda, nareñujući nam šta da radimo, da bi nas na kraju poslala gore po njene stvari. Dok smo se peli, čuli smo je kako govori Mini tihim glasom. "Došla si. Neka te Bog kazni što si ponovo otpočela tu užasnu Igru. Mislila sam da je gotova - završena." "Nisam je ja započela", odvratila je Mini. "Budi zahvalna što si petnaest godina proživela u miru, što si ih provela sa mužem koga voliš i decom koja se


nisu odvajala od tebe. Petnaest godina ti opasnost nije dahtala za vratom. To je mnogo više no što sam ja imala. Ja sam te držala po strani, izvan Igre..." "To je sve što smo čuli, jer su se glasovi zatim pretvorili u šapat. U tom smo trenutku začuli napolju korake i lupu na vratima. Pogledali smo se pri nejasnoj svetlosti i potrčali iz sobe. Odjednom se na pragu stvorila Mini čije je lice sijalo nekom vanzemaljskom svetlošću. Čuli smo majku kako se penje uz stepenice, vrata kako popuštaju i povike nekih ljudi koji su nadjačali grmljavinu. "Kroz prozor!" reče Mini, podigavši jednog pa drugog na grane smokve koja je poput puzavice rasla duž južnog zida; na to smo se drvo obojica popeli nebrojeno puta. Bili smo već na pola puta, viseći sa grane poput malih majmuna, kada smo začuli majčino vrištanje. "Bežite!" vikala je. "Spasavajte glave!" I to je bilo sve; kiša se slivala niz nas dok smo nestajali u tami voćnjaka. Velika željezna kapija Nimovog imanja širom se otvorila. Duž dugačkog prilaznog puta luk od drveća svetlucao je na suncu koje je zalazilo. Na kraju se nalazila fontana koja je zimus bila zaleñena, a sada okružena veličanstvenim dalijama i cinijama. Šum vode koja je žuborila u njoj delovao je kao sušta suprotnost huku talasa što je dopirao sa morske obale. Nim je stao ispred zgrade i zagledao se u mene. Osećala sam Solarinovo napeto telo jer sam mu sedela u krilu. "Tada smo poslednji put videli majku", reče Nim. "Mini je iskočila kroz prozor na drugom spratu i dočekala se na raskvašeno tle. Kiša je već stvarala barice uanokolo kada se ona pridigla i povukla nas u voćnjak. Majčini krici nadjačali su i kišu i bat koraka po kući. 'Pretražite šumu!' povikao je neko dok nas je Mini vukla prema stenju." Nim zastade, i dalje gledajući u mene. "Blagi Bože", izustih, drhteći od glave do pete. "Uhvatili su vam majku... kako ste vi uspeli da pobegnete?" "Na kraju voćnjaka nalazilo se stenje koje se obrušavalo ka moru", nastavio je Nim. "Kada smo stigli do njega, Mini je zakoračila preko ivice i povukla nas u zaklon ispod odlomljenog ispusta. Primetio sam da u ruci drži neku knjigu, nalik na malu, kožnu Bibliju. Izvukla je nož i isekla nekoliko stranica, brzo ih smotala i gurnula meni pod košulju. Tada mi je rekla da poñem - da što brže otrčim do broda. Da kažem ocu da sačeka nju i Sašu. Ali trebalo je da ih čekamo samo jedan sat. Ako do tada ne stignu, otac i ja morali smo da pobegnemo, tako je rekla, i odnesemo figure na sigurno. Prvo sam odbio da odem bez brata." Nim se tužno zagleda u Solarina. "Ali imao sam samo šest godina", nastavi Solarin. "Nisam mogao brzo da se verem po stenama kao Ladislaus, koji je bio četiri godine stariji i brz kao vetar. Mini se plašila da će nas sve pohvatati, ako ja posustanem. Kada je Slava otišao, poljubila me je i rekla mi da budem hrabar..." Zagledah se ponovo u Solarina i


primetih suze u njegovim očima dok se prisećao detinjstva. "Činilo mi se da prolaze sati dok smo se s mukom spuštali po oluji niz one stene, Mini i ja. Konačno smo stigli do dokova u Sevastopolju. Ali očev brod je već bio isplovio." Nim je izišao iz kola, ozbilja lica, obišao oko njih i, otvorivši moja vrata, pružio mi ruku. "Pao sam ni sam ne znam koliko puta", nastavio je Nim, pomažući mi da se izvučem iz kola, "dok sam se klizao kroz blato i preko stenja da bih stigao do očevog broda. Kada je video da sam sam, uplašio se. Ispričao sam mu šta se dogodilo, šta je Mini rekla za figure. Otac je počeo da plače. Sedeo je sa glavom u šakama i jecao poput deteta. 'Šta bi se dogodilo da se ipak vratimo - da pokušamo da ih spasemo?' upitao sam ga. 'Šta bi se dogodilo da ove figure ipak padnu u ruke onim drugima?' Pogledao me je, a kiša mu je spirala suze koje su mu tekle niz lice. 'Zakleo sam se tvojoj majci da neću dozvoliti da se to dogodi', odvratio je, 'čak ni po cenu naših života...'" "Hoćeš da kažeš da ste otišli, ne sačekavši Mini i Aleksandra?" upitah. Solarin se iza mene izvukao iz Morgana, ponevši sa sobom vreću sa figurama. "Nije to bilo tako jednostavno", odvrati tužno Nim. "Čekali smo satima mnogo duže nego što je Mini smatrala bezbednim. Otac je koračao gore-dole po palubi, šiban kišom. Popeo sam se u korpu na jarbolu desetinu puta, ne bih li ih ugledao kroz oluju. Na kraju smo se pomirili s tim da neće doći. Šta smo drugo mogli misliti - nego da su ih uhvatili. Kada je otac krenuo, preklinjao sam ga da sačeka samo još malo. Tada mi je prvi put jasno rekao da su na ovo svi čekali, da je bilo čak planirano. Nismo se tek tako uputili na pučinu - krenuli smo u Ameriku. Još od dana kada se oženio majkom, a možda i ranije - znao je za Igru. Bio je svestan da bi mogao doći dan - da će doći dan - kada će se Mini pojaviti i pozvati njegovu porodicu da prinese užasnu žrtvu. Taj dan je došao i u toku nekoliko časova polovina te porodice nestala je u mrkloj noći. Ali majci se zakleo svim na svetu da će po svaku cenu sačuvati figure, žrtvujući čak i decu." "Blagi Bože!" izustih, zureći u obojicu dok smo stajali na prilaznom putu. Solarin ode do cinija i umoči prste u fontanu koja je prskala unaokolo. "Čudi me što ste obojica pristali da učestvujete u igri kao što je ova - koja vam je za jednu noć razorila porodicu!" Nim ovlaš prebaci ruku preko mog ramena i mi priñosmo njegovom bratu koji je nemo zurio u fontanu. Solarin okrznu pogledom Nimovu ruku koja je počivala na mom ramenu. "I ti si učinila isto", reče on. "A Mini ti čak nije ni baka. Ali sve mi se čini da te je Slava uvukao u tu Igru, je li tako?" Po glasu i izrazu lica nisam mogla da zaključim šta mu se motalo po glavi, ali to i nije bilo tako teško pogoditi. Izbegla sam njegov pogled. Nim mi stisnu rame.


"Mea culpa", priznade on uz osmeh. "Šta je bilo s tobom i Mini kada ste videli da je očev brod otišao bez vas?" upitah Solarina. "Kako ste preživeli?" Kidao je latice s jedne cinije i bacao ih u fontanu. "Odvela me je u šumu i sakrila dok oluja nije prestala", odvrati on, izgubljen u mislima. "Tri dana smo duž obale lagano napredovali ka Gruziji, odeveni kao seljaci koji putuju na pijacu. Kada smo se dovoljno udaljili od kuće i smatrali da smo bezbedni, seli smo da porazgovaramo o budućnosti. 'Dovoljno si star da shvatiš ono što ću ti reći', počela je Mini. 'Ali ne i dovoljno star da bi mi pomogao u zadatku koji je preda mnom. Jednog dana ćeš biti - onda ću poslati po tebe i reći ti šta moraš učiniti. Ali sada se moram vrtiti i pokušati da spasem tvoju majku. Ako te povedem sa sobom, samo ćeš mi smetati i ugrožavati moje napore.'" Solarin nas je pogledao kao da je u nekom transu. "Sasvim dobro sam je shvatio", reče. "Mini se vratila da spase tvoju majku iz ruku sovjetske policije?" upitah. "I ti si isto učinila za svoju prijateljicu Lili, je li tako?" odvrati on pitanjem. "Mini je smestila Sašu u sirotište", umeša se Nim, grlivši me dok je gledao u brata. "Otac je umro ubrzo pošto smo stigli u Ameriku, i tako sam ostao prepušten sam sebi, isto kao i mali Saša u Rusiji. Iako nikada nisam bio siguran, u dubini srca sam uvek osećao da je čudo od deteta, mali šahista Solarin o kome sam čitao u novinama, moj brat. U to vreme sam se već prezivao Nim - mala šala, jer sam tako zarañivao za život, zdipi što možeš. Jedne večeri u šahovskom klubu Menhetn sreo sam Mordekaja i on je otkrio ko sam." "Šta se dogodilo sa vašom majkom?" upitah. "Mini je zakasnila", tužno odvrati Solarin, okrenuvši se na drugu stranu. "Jedva je i sama pobegla iz Rusije. Nešto kasnije dobio sam od nje pismo u sirotištu. To i nije bilo pravo pismo, već isečak iz novina - Pravde, mislim. Iako nije bilo ni datuma, ni adrese pošiljaoca, mada je bilo poslato iz Rusije, znao sam ko ga je poslao. U članku je stajalo da će poznati šahista Mordekaj Rad držati širom Rusije predavanja o stanju u svetskom šahu, igrati egzibicione mečeve i tragati za talentovanom decom o kojoj će pisati u knjizi o šahovskim vunderkindima. Jedno od mesta koja će igrom slučaja posetiti bilo je moje sirotište. Mini je pokušavala da stupi sa mnom u vezu." "Ostalo je istorija", reče Nim, koji je i dalje držao ruku prebačenu preko mog ramena. Drugom je zatim zagrlio Solarina i požurio nas u kuću. Prošli smo kroz sunčane sobe pune vazni s cvećem i uglačanog nameštaja koji se presijavao na popodnevnom suncu. Sunčevi zraci su u kuhinju prodirali pod uglom, tako da su na podu popločanom škriljcem stvarali prave barice svetlosti. Sofe presvučene cvetnim materijalom izgledale su još veselije nego što sam ih pamtila. Nim nas je pustio, ali mi je potom ponovo spustio šake na ramena i zagledao se u mene s puno ljubavi. "Donela si mi na dar ono što sam najviše želeo", reče on. "To što je Saša


ovde predstavlja pravo čudo - ali najveće je ipak čudo to što si živa. Nikada sebi ne bih oprostio da ti se nešto dogodilo." Ponovo me je zagrlio, a zatim otišao u ostavu. Solarin je spustio vreću s figurama i prišao prozoru, gde je i sada stajao, gledajući preko travnjaka u more. Brodići su još lepetali poput belih golubica po vodi. Prišla sam mu. "Kuća je divna", reče on tiho, posmatrajući fontanu na stražnjem travnjaku čija se voda slivala iz jedne činije u drugu i na kraju završavala u tirkiznom bazenu za kupanje. Solarin je trenutak ćutao, a zatim dodao: "Moj je brat zaljubljen u tebe." Osetih kako mi se stomak grči. "Ne budi smešan", odvratih. "To moramo raspraviti", reče on, okrenuvši se da me pogleda onim svojim bledozelenim pogledom od koga bih uvek osetila slabost. Podigao je šaku da me pomiluje po kosi kada se Nim vratio iz ostave, noseći bocu šampanjca i čaše. Prišao je i spustio ih na niski stočić ispred prozora. "Imamo o toliko stvari da popričamo - toliko toga da se prisetimo", obrati se on Solarinu dok je otvarao šampanjac. "Još ne mogu da poverujem da si ovde. Mislim da ti nikada više neću dozvoliti da odeš od mene..." "Možda ćeš morati", odvrati Solarin, uhvativši me za ruku i povevši do jedne od sofa. Seo je pored mene dok je Nim sipao šampanjac. "Pošto je Mini napustila Igru, neko se mora vratiti u Rusiju po tablu." "Napustila Igru?" ponovi Nim, prekinuvši da sipa šampanjac. "Kako je mogla? To je nemoguće." "Imamo novu crnu kraljicu", osmehivao se Solarin posmatrajući ga. "Onu koju si, kako se čini, sam izabrao." Nim se okrenu i zagleda u mene. Po licu mu se videlo da je shvatio. "Prokletstvo!" izusti on, nastavivši da sipa vino. "A sada je, pretpostavljam, nestala bez traga, ostavivši nama da počistimo džumbus." "Pa, nije baš tako", primeti Solarin, zavukavši šaku u košulju i izvukavši iz nje koverat. "Dala mi je ovo za Katarinu. Da joj predam kada stignemo. Mada ga nisam otvorio, pretpostavljam da sadrži nešto što će za sve nas biti od velikog značaja." Dodao mi je zapečaćeni koverat, koji sam se upravo spremala da otvorim kada se začu neki neobični zvuk - zvuk koji nisam odmah mogla da prepoznam. To je negde zvonio telefon! "Mislila sam da nemaš telefon!" zagledala sam se u Nima optužujućim pogledom, a on je žurno spustio bocu i potrčao prema delu kuhinje u kome su se nalazili štednjaci i ormanići. "I nemam", odvrati on napetim glasom dok je iz džepa vadio ključ i otključavao jedan od ormanića. Iz njega je izvadio nešto što je podsećalo na telefon i što je zvonilo. "Ovaj telefon pripada nekom drugom - 'vruća veza', moglo bi se reći. Podigao je slušalicu. Solarin i ja skočismo na noge.


"Mordekaj!" prošaputah, pohitavši prema mestu na kome je stajao Nim i razgovarao. "Lili mora da je sa njim." Nim me ozbiljno pogleda i dodade mi slušalicu. "Neko želi da popriča s tobom", reče on tiho, uputivši Solarinu neki čudan pogled. Prihvatih slušalicu. "Mordekaj, ovde Ket. Je li Lili kod tebe?" upitah. "Darling!" zagrme glas zbog koga sam uvek morala da odmačinjem slušalicu od uveta - Hari Rad! "Čuo sam da je tvoj put meñu Arape bio uspešan! Okupićemo se i proslaviti stvar. Ali, draga, žao mi je što ti moram reći da je nešto iskrslo. Ja sam kod Mordekaja. Nazvao je da mi kaže da se Lili javljala i da se uputila ovamo sa stanice Grand Central. Pohitao sam, razume se, odmah ovamo. Ali još nije stigla..." Ostala sam zabezeknuta. "Mislila sam da ti i Mordekaj ne razgovarate!" zavrištah u slušalicu. "Draga, to je smešno", odvrati Hari tobože iznenañeno. "Mordekaj mi je otac. Svakako da razgovaram s njim. Upravo ovog trenutka razgovaramo - to jest, on sluša." "Ali Blanša je kazala..." "Ah, sa njom stvari drugačije stoje", poče da objašnjava Hari. "Oprosti mi što moram ovo da kažem, ali moja žena i njen brat nisu baš dobri ljudi. Još od onog dana kada sam se oženio s Blanšom Reginom, strepeo sam za Mordekaja, ako razumeš šta hoću da kažem. Ja mu nisam dozvoljavao da nas posećuje..." Blanša Regina. Blanša Regina?" Tako je! Kakav sam samo idiot ispala! Zašto mi to ranije nije palo u oči? Blanša i Lili - Lili i Blanša - oba ta imena znače "belo", zar ne? Svojoj kćeri je dala ime Lili, nadajući se da će krenuti njenim stopama. Blanša Regina - Bela Kraljica! U glavi mi se vrtelo dok sam čvrsto stezala slušalicu; Solarin i Nim su ćutke stajali. Razume se, to je bio Hari - od samog početka. Nim me je poslao Hariju, predstavivši ga kao klijenta; Hari se neobično trudio da me uvuče u svoju porodicu; Hari je isto onako dobro kao i Nim shvatao da sam odličan stručnjak za kompjutere. Hari me je pozvao da doñem i vidim gataru - uporno je navaljivao da to bude baš te večeri, te novogodišnje noći, i nijedne druge. A one noći kada me je pozvao kod sebe na večeru - sva ta hrana i predjela želeo je da me zadrži dovoljno dugo kako bi Solarin imao vremena da se uvuče u moj stan i ostavi poruku! Hari je te večeri, kao uzgred, obavestio svoju služavku Valeri, da se spremam za Alžir - Valeri čija je majka bila Tereza, telefonistkinja koja je radila za Kamelovog oca u Alžiru; čiji je mali brat, vahad, živeo u Kazbahu i čuvao Crnu Kraljicu! A Sol je prevario Harija jer je istovremeno radio i za Blanšu i Luelina. Možda je upravo Hari gurnuo Solovo telo u Ist River kako bi ubistvo predstavio kao običnu pljačku - i to možda ne samo da bi zavarao policiju, već i svoje najbliže!


Hari je poslao Lili u Alžir, a ne Mordekaj. Kada je saznao da je bila na onom šahovskom meču, shvatio je da i njoj preti opasnost ne samo od Hermanolda već i od vlastite majke i ujaka! I na kraju, Hari se oženio Blanšom - Belom Kraljicom - isto kao što je Mirela naterala Taljerana da se oženi Ženom iz Indije. Ali Taljeran je bio samo lovac biskup! "Hari", izustih zapanjeno, "ti si Crni Kralj!" "Draga", poče on smireno. Gotovo da sam mogla da vidim njegovo potišteno lice, nalik na lice svetog Bernarda, i tužne oči. "Oprosti što ti nisam odmah sve rekao. Ali sada ti je situacija sasvim jasna. Ako Lili nije sa vama..." "Nazvaću te ponovo", rekoh mu. "Moram prekinuti." Spustila sam slušalicu i ščepala Nima koji je stajao pored mene, sa izrazom istinskog straha na licu. "Okreni kompjuter", brzo rekoh. "Mislim da znam kuda je otišla - ali rekla je da će ostaviti poruku ako nešto poñe naopako. Nadam se da nije učinila ništa nepromišljeno." Nim okrenu broj i pomeri prekidač kada je dobio vezu. Prislonih uvo uz slušalicu i posle nekoliko trenutaka začusmo, zahvaljujući modernoj tehnologiji, digitalno reprodukovan Lilin glas. "Nalazim se u Palm Kortu na Plazi." Mora da sam to samo uobražavala, ali učinilo mi se da je ova binarna reprodukcija podrhtavala kao da je u pitanju pravi glas. "Otišla sam do kuće po ključeve kola koje držimo u sekreteru u dnevnoj sobi. Ali, blagi Bože..." Glas se izgubio. Mogla sam da osetim nadolazeću paniku. "Znaš onu užasnu lakiranu Luelinovu komodu sa bronzanim drškama? To nisu bronzane ručke - to su figure! Ima ih šest, ugrañene su u komodu. Osnove su iskorišćene za ručke, a same figure - njihovi gornji delovi ugrañeni su u lažne ladice! Te ladice su stalno bile zaglavljene, ali nikada mi nije palo na pamet - uzela sam nož za otvaranje pisama da pokušam da ih otvorim, a zatim sam iz kuhinje donela čekić i raznela ploču. Izvadila sam dve figure, a onda sam čula nekoga kako dolazi. Pobegla sam kroz stražnji izlaz i spustila se liftom za poslugu. Oh Bože, moraš smesta doći. Ne mogu sama tamo da se vratim..." Spustila je slušalicu. Sačekala sam da čujem da li je ostavila još koju poruku, ali pošto nije, spustila sam slušalicu. "Moramo poći", rekoh Nimu i Solarinu koji su bili vidno zabrinuti. "Objasniću vam uz put." "Šta je sa Harijem?" upita Nim dok sam gurala Minino nepročitano pismo u džep i hitala da pokupim figure. "Nazvaću ga i reći mu da nas sačeka u Plazi", odvratih. "Pali kola. Lili je pronašla novu gomilu figura." Toliko dugo smo vozili slalom po putevima i s mukom se probijali kroz


gužvu na Menhetnu da mi se činilo kako je prošla večnost pre nego što je Nimov zeleni morgan škripeći stao ispred Plaze, poplašivši golubove koji su nam se našli na putu. Utrčala sam unutra i pretražila Palm Kort, ali Lili nije bila tamo. Hari je kazao da će nas sačekati, ali unaokolo nije bilo nikog - čak sam zavirila i u toalet. Trčeći sam se vratila napolje, odmahujući rukama, a zatim uskočila u kola. "Nešto nije u redu", rekoh im. "Hari nas ne bi čekao jedino u slučaju da Lili nije bila ovde." "Ili je neko drugi bio", promrmlja Nim. "Neko je stigao u stan i ona je umakla. Videli su da je otkrila figure, možda su je pratili. Siguran sam da je Harija sačekao odbor za doček..." On besno upali ponovo motor. "Gde li su prvo otišli - do Mordekaja po njegovih devet figura? Ili u stan?" "Proverimo prvo u stanu", požurih da kažem. "Bliže je. U razgovoru sa Harijem, pre no što smo krenuli, otkrila sam da i sama mogu sakupiti mali odbor za doček." Nim me iznenañeno pogleda. "Kamel Kader je u gradu", rekoh. Solarin mi stisnu rame. Svima nam je bilo jasno šta je to značilo. Devet figura kod Mordekaja, osam u mojoj vreći i šest koje je Lili videla u stanu. To je bilo dovoljno da se konci Igre drže u rukama... a možda i da se dešifruje formula. Ko god da dobije ovu rundu, moći će da ovlada njome. Nim se zaustavio ispred zgrade, preskočio vrata i gurnuo ključeve automobila zaprepašćenom vrataru u šaku. Nas troje uletesmo unutra bez reči. Pritisnuh dugme za lift. Vratar je trčao za nama. "Da li se gospodin Rad vratio?" upitah ga preko ramena dok su se vrata lifta otvarala. Vratar me iznenañeno pogleda, a zatim klimnu. "Pre otprilike deset minuta", reče on, "sa zetom..." Tako znači. Uskočili smo u lift pre no što je uspeo bilo šta više da kaže i upravo smo hteli da krenemo kada mi nešto privuče pažnju. Brzo ispružih ruku i zadržah vrata. Kroz njih prolete mala krznena lopta. Kada sam se sagla da je podignem, ugledala sam Lili kako hita preko predvorja. Zgrabih je i povukoh unutra. Vrata se zatvoriše i mi krenusmo. "Nisu te uhvatili!" povikah. "Mene ne, ali zato su Harija", odvrati ona. "Plašila sam se da ostanem u Palm Kortu, pa sam izišla sa Kariokom i ostala da čekam u blizini parka s druge strane ulice. Hari se poneo kao pravi idiot - ostavio je kola ispred zgrade i pešice pošao da me potraži. Nisu oni mene pratili, već njega. Ugledala sam Luelina i Hermenolda odmah iza njega. Prošli su pored mene - gledali su kroz mene. Nisu me prepoznali!" izjavi ona zaprepašćeno. "Karioku sam strpala u tašnu zajedno sa dve figure koje sam uzela. Tu su." Ona potapša tašnu. Blagi Bože, ulazili smo u obračun sa svom raspoloživom municijom. "Pratila sam ih nazad ovamo i


ostala s druge strane ulice, jer nisam znala šta da radim kada su ga poveli unutra. Luelin je išao na korak od Harija - možda ima pištolj." Vrata se otvoriše i mi krenusmo niz hodnik; Karioka je trčao pred nama. Lili je upravo vadila ključ kada se vrata otvoriše i na njima se pojavi Blanša u svetlucavoj, beloj, koktel haljini; kao i uvek, na usnama joj je poigravao hladan, beli osmeh. U ruci je držala čašu šampanjca. "Konačno smo svi na okupu", reče ona ljubazno, ponudivši mi svoj porculanski obraz. Napravih se da ga ne vidim, na šta se ona okrenu prema Lili. "Podigni tog psa i zatvori ga u radnu sobu", reče hladno. "Mislim da je za danas bilo dosta nesrećnih slučajeva." "Samo čas", umešah se, dok se Lili saginjala da podigne psa. "Nismo došli na koktel. Šta ste učinili sa Harijem?" Proleteh pored Blanše u stan u kome nisam bila šest meseci. U stanu je sve bilo po starom, ali sada sam ga gledala drugačijim očima... mermerni pod u predvorju imao je izgled šahovske table. Završnica, pomislih. "On je dobro", odvrati Blanša, sledeći me do širokog, mermernog stepeništa koje je vodilo u trpezariju, dok su Solarin, Nim i Lili išli za njom. Na drugom kraju prostorije Luelin je klečao pored lakiranog crvenog sekretera, razbijajući ladice za koje Lili nije imala vremena i vadeći iz njih preostale četiri figure. Po celom podu bile su rasute krhotine drveta. Dok sam prelazila preko prostrane sobe, on podiže pogled. "Zdravo, draga", reče Luelin, ustavši da me pozdravi. "Presrećan sam što si došla do figura koje sam tražio - samo što nisi igrala baš onako kako sam se nadao da ćeš igrati ovu Igru. Koliko sam shvatio, promenila si strane. Baš šteta. A oduvek si mi bila draga." "Nikada nisam bila na tvojoj strani, Lueline", odvratih s gnušanjem. "Hoću da vidim Harija. I nigde nećeš odavde dok ga ne budem videla. Znam da je Hermanold ovde, ali i dalje smo brojniji." "Ne bih rekla", odvrati Blanša s druge strane prostorije, sipajući šampanjac. Podigla je čašu prema Lili koja je zurila u nju držeći Karioku, a zatim je prišla i zagledala se u mene onim svojim hladnim, plavim očima. "Tu je i nekoliko vaših poznanika - gospodin Brodski iz KGB-ea, koji u stvari radi za mene. I Šarif - koga je El-Marad ljubazno poslao ovamo na moj zahtev. Toliko dugo su vas čekali da se vratite iz Alžira; danonoćno su motrili na kuću. Izgleda da ste na povratku pošli na panoramsko razgledanje grada." Okrznuh pogledom Solarina i Nima. Trebalo je da očekujemo nešto slično. "Šta ste učinili s mojim ocem?" povika Lili, prilazeći Blanši stisnutih zubiju, dok je Karioka režao na Luelina iz njenog naručja. "Svezan je u stražnjoj sobi", odvrati Blanša, poigravajući se niskom bisera koje je uvek nosila. "Ne fali mu ni dlaka s glave, niti će mu zafaliti ako budete razumni. Želim te figure. Prekinimo s nasiljem - ubeñena sam da nam ga je


svima dosta. Nikome se ništa neće dogoditi ako mi predate figure." Luelin izvuče pištolj iz sakoa. "Meni još nije dosta nasilja", reče on mirno. "Zašto ne pustiš to malo čudovište, pa da učinim ono što sam oduvek želeo?" Lili je u užasu zurila u njega. Spustih šaku na njenu mišicu, istovremeno pogledavši Nima i Solarina koji su se odmakli ka zidovima, pripremajući se za akciju. Pomislih da sam utrošila uludo već dosta vremena - moje figure su bile na svom mestu. "Očigledno nisi pomno pratila Igru", obratih se Blanši. "Kod mene je devetnaest figura. Sa ovih četiri koje ćeš mi dati, imaću dvadeset tri - što je dovoljno da rešim formulu i pobedim." Krajičkom oka primetila sam da mi se Nim osmehuje i klima glavom. Blanša je zurila u mene s nevericom. "Mora da si luda", reče ona iznenada. "Moj brat drži uperen pištolj u tebe. Mog voljenog muža - Crnog Kralja - drže kao taoca trojica muškaraca u susednoj sobi. To i jeste svrha igre - priklještiti kralja." "Ne i ove Igre", odvratih i krenuh preko sobe ka baru pored koga je stajao Solarin. "Možeš se i povući. Ne znaš kako stvari stoje, to jest ne znaš poteze - pa čak ni igrače. Nisi samo ti ubacila pešaka - kao što je bio Sol - u vlastito domaćinstvo. Nemaš samo ti saveznike u Rusiji i Alžiru..." Stajala sam na stepeništu, držeći bocu sa šampanjcem i osmehivala se Blanši. Njena i inače bleda koža sada je podsećala na kreč. Luelin je držao pištolj uperen u onaj deo moga tela za koji sam se nadala da će i dalje srećno kucati, ali bila sam uverena da neće povući obarač dok ne čuje kraj. Solarin mi stisnu lakat otpozadi. "O čemu to govoriš?" upita Blanša, grizući usnu. "Kada sam nazvala Harija da mu kažem da poñe do Plaze, on nije bio sam. Bio je sa Mordekajem - Kamelom Kaderom - i sa Valeri, vašom odanom služavkom, koja radi za nas. Oni nisu pošli ka Plazi sa Harijem. Došli su ovamo, kroz ulaz za poslugu. Zašto ne proveriš?" U tom trenutku nastao je pakao. Lili je ispustila Karioku na pod i on se zaleteo na Luelina, koji se sekundu predugo dvoumio izmeñu Nima i pahuljastog psa. Zgrabila sam bocu sa šampanjcem i zavitlala je preko sobe ka Luelinovoj glavi u trenutku kada je povukao obarač i Nim se presamitio. Onda sam i ja poletela preko sobe, zgrabila Luelina za kosu i stala da ga vučem nadole svom svojom težinom. Dok sam se rvala sa Luelinom, krajičkom oka ugledala sam Hermanolda kako uleće u sobu i Solarina kako ga dočekuje. Zarila sam zube Luelinu u rame, a Karioka je to isto uradio sa njegovom nogom. Čula sam Nima kako stenje na podu nekoliko inča od nas, dok se Luelin otimao ne bi li dohvatio pištolj. Zgrabila sam bocu od šampanjca i lupila je njome po šaci, a koleno mu zabila u prepone. Počeo je da vrišti, što mi je omogućilo da na trenutak predahnem. Blanša se uputila ka mermernom stepeništu, ali ju je Lili stigla, zgrabila za bisernu ogrlicu, i snažno je zavrnula, dok se ova upirala da je nekako dohvati.


Lice joj je potamnelo. Solarin je ščepao Hermanolda za prednji deo košulje, podigao ga na noge i tako ga snažno tesnuo pesnicom u bradu da sam se začudila; nisam znala da šahisti i to umeju. Sve sam to videla u trenu, a zatim sam se okrenula i bacila na pištolj dok se Luelin prevrtao, stežući prepone. S pištoljem u ruci nagnula sam se nad Nima; Solarin je trčao ka nama preko prostorije. "Dobro sam", zadahta Nim kada mu Solarin dodirnu ranu na kuku gde se već primećivala tamna mrlja. "Poñi do Harija!" "Ti ostani ovde", reče Solarin, stisnuvši mi rame. "Idem tamo pozadi." Tužno pogledavši brata, on otrča preko sobe i pojuri uz stepenice. Hermanold je ležao opružen preko stepeništa, u nesvesti. Luelin se nedaleko od mene još uvijao i zavijao dok je Karioka i dalje napadao njegove zglavke, cepajući mu sokne. Klečala sam pored Nima koji je teško disao, pritiskajući šaku uz vlažno mesto na kuku gde se krvava mrlja sve više širila. Lili se i dalje rvala sa Blanšom; biseri iz pokidane ogrlice ležali su unaokolo po tepihu. Dok sam se naginjala ka Nimu čula sam buku i udarce iz stražnjih soba. "Biće ti bolje da preživiš", došapnuh mu. "Posle svega što si mi priredio, ne bih volela da te izgubim pre no što se naplatim." Rana mu je bila mala i duboka; metak mu je otkinuo parče mesa sa kuka. Nim me je pogledao i pokušao da se osmehne. "Jesi li zaljubljena u Sašu?" upita on. Prevrnuh očima i uzdahnuh. "Nije ti ništa", rekoh mu, podigavši ga da sedne i pruživši mu pištolj. "Biće bolje da proverim je li još živ." Preñoh preko sobe, zgrabih Blanšu za kosu i rastavih je od Lili, a zatim joj pokazah pištolj u Nimovoj šaci. "Upotrebiće ga", objasnih joj. Lili krenu za mnom uz stepenice, pa kroz stražnji hodnik, gde je sve bilo sumnjivo mirno. Na prstima smo se približavale radnoj sobi kada iz nje iziñe Kamel Kader. Ugledao nas je i nasmešio se svojim zlatnim očima, a onda me uhvatio za šaku. "Odlično obavljen posao", reče on srećno. "Izgleda da se ekipa beloga predala." Lili i ja nahrupismo u radnu sobu, a Kamel ode niz hodnik prema dnevnoj sobi. Unutra je sedeo Hari i trljao glavu. Iza njega su stajali Mordekaj i služavka Valeri koja ih je pustila u stan kroz stražnja vrata. Lili pohita preko sobe i baci se na Harija, plačući od radosti. Dok ju je on milovao po kosi, Mordekaj mi s druge strane namignu. Obuhvativši jednim pogledom ostatak prostorije, ugledala sam Solarina kako vezuje poslednji čvor na konopcu kojim je upakovao Šarifa. Brodski, KGBeovac iz šahovskog kluba, ležao je vezan pored njega poput jarebice. Solarin gurnu neku krpu Brodskom u usta i okrenu se ka meni, ščepavši me za rame. "Moj brat?" prošaputa.


"Biće sve u redu", odvratih. "Ket, draga", pozva me Hari iza leña, "hvala ti što si mi spasla kćer." Okrenuh se ka njemu i videh kako mi se i Valeri osmehuje. "Voleti da je i moj mali brata bio tu da ovo videti!" reče ona, osvrćući se unaokolo. "Biće veoma tužan - i on voleti dobru tučnjavu." Priñoh joj i zagrlih je. "Popričaćemo kasnije", reče Hari. "Odoh sada da se pozdravim sa svojom ženom." "Mrzim je", rele Lili. "Ubila bih je da me Ket nije sprečila." "Ne bi ti to učinila, draga", odvrati Hari, poljubivši je u kosu. "Ona je ipak tvoja majka. Ne bi te bilo da nije nje. To nikada nemoj zaboraviti." Zatim uperi svoje tužne, pokunjene oči u mene. "Na izvestan način i sam sam kriv za sve ovo", dodade on. "Znao sam kakva je kada sam se oženio njome. A oženio sam se Igre radi." On potišteno pognu glavu i iziñe iz sobe. Mordekaj potapša Lili po ramenu, gledajući je kroz debele naočari poput kakve sove. "Igra još nije završena", reče on tiho. "Na izvestan način, tek je počela." Solarin me je uhvatio za ruku i odvukao u ogromnu Harijevu kuhinju koja se nalazila iza trpezarije. Dok su ostali čistili lom, on me je priklještio uz sjajni bakarni sto u sredini. Divlje je spustio svoje vrele usne uz moje i šakama stao da prelazi preko mog tela kao da želi da me proguta. Zaboravila sam na sve što se tamo napolju dogodilo i na sve što će se još dogoditi, jer me je ispunjavala tama njegove strasti. Dok sam se borila sa vrtoglavicom, osećala sam njegove zube na svom vratu i njegove šake u kosi. Njegov je jezik ponovo pronašao moj i ja zastenjah. Konačno se odvojio od mene. "Moram se vratiti u Rusiju", prošaputao mi je na uvo. Usnama je prelazio preko mog grla. "Moram se dočepati table. To je jedini način da se ova Igra stvarno okonča..." "Poći ću s tobom", rekoh, nagnuvši se nazad kako bih ga pogledala u oči. On me ponovo privuče, ljubeći mi oči, a ja se ponovo pripih uz njega. "Ne možeš", promrmlja on, a telo mu je podrhtavalo od siline osećanja. "Vratiću se - obećavam. Kunem se svakom kapi svoje krvi. Nikada ti neću dopustiti da odeš od mene." U to začuh kako se vrata otvaraju i oboje se okrenusmo, ostavši zagrljeni. Na vratima je stajao Kamel, a pored njega, oslanjajući se o njegovo rame - Nim. Ljuljao se pored Kamela na vratima, bezizražajnog lica. "Slava..." poče Solarin, i dalje me čvrsto stežući za šaku, dok je išao prema bratu. "Žurka je gotova", reče Nim, lagano razvlačeći usta u osmeh ljubavi i razumevanja. Kamel me je posmatrao, izvivši obrvu kao da je želeo da pita šta


se to dešava. "Doñi, Saša", reče Nim. "Vreme je da okončamo ovu Igru." Ekipa beloga - bar oni koje smo uhvatili - bila je svezana i umotana u bele čaršave. Izneli smo ih kroz kuhinju i sneli dole liftom za poslugu do garaže u kojoj su čekala Harijeva kola. Sve smo ih zajedno - Šarifa, Brodskog, Hermanolda, Luelina i Blanšu - smestili u prostrani stražnji deo. Kamel i Valeri ušli su s njima pozadi, noseći pištolj. Hari je seo za volan, a Nim pored njega. Napolju još nije bio potpuni mrak, ali kroz zatamnjena stakla posmatrači nisu mogli da vide unutrašnjost. "Vodimo ih u Nimovu kuću na rtu", objasni Hari. "Onda će Kamel otići po vaš brodić i dovesti ga donde." "Možemo ih spustiti u čamac na vesla pravo iz moje bašte." Nasmeja se Nim, i dalje se držeći za kuk. "Niko ne stanuje dovoljno blizu da bi ma šta video." "Šta ste naumili s njima kada ih ukrcate na brodić?" želela sam da saznam. "Valeri i ja", objasni Kamel, "izvešćemo ih na pučinu. Srediću sa alžirskim patrolnim čamcem da iziñe pred nas kada se nañemo u meñunarodnim vodama. Alžirska vlada biće veoma zadovoljna da se domogne zaverenika koji su kovali plan sa pukovnikom Gadafijem o ubistvu članova OPEK-a. U stvari, to je možda i istina. Posumnjao sam da i pukovnik ima udela u ovoj Igri još od trenutka kada se raspitivao o tebi na konferenciji." "Odlična ideja", nasmejah se. "To će nam bar omogućiti da na miru okončamo posao." Nagnuvši se ka Valeri, dodadoh: "Kada stigneš u Alžir, poljubi majku i vahada za mene." "Moj brat misliti ti veoma hrabra", reče Valeri, toplo mi stegnuvši ruku. "Zamolio me reći tebi da se nada da ćeš jedan dan ponovo doći u Alžir!" I tako su Hari, Kamel i Nim krenuli put Long Ajlenda sa gomilom talaca. Bar će Šarif - pa čak i Blanša, Bela Kraljica - imati prilike da se upoznaju sa unutrašnjošću alžirskog zatvora, kad smo već Lili i ja to za dlaku propustile. Solarin, Lili, Mordekaj i ja krenusmo Nimovim zelenim morganom. Sa četiri poslednje figure koje smo izvadili iz sekretera uputismo se ka Mordekajevom stanu u dijamantskoj oblasti kako bismo sve figure stavili na gomilu i dali se na onaj pravi posao: dešifrovanje formule za kojom su mnogi mukotrpno i dugo tragali. Lili je vozila, ja sam ponovo sedela Solarinu u krilu, a Mordekaja smo strpali kao putnu torbu u ono malo slobodnog prostora iza sedišta; u krilu je još držao Karioku. "Mali moj psiću", reče Mordekaj, milujući Karioku i osmehujući se, "posle svih ovih pustolovina i sam si praktično postao šahista! Sada ćemo figurama koje ste doneli iz pustinje pridodati i ovih neočekivanih šest koje smo oduzeli ekipi beloga. Uspešan dan." "Plus onih devet za koje Mini kaže da su kod tebe", dodadoh. "To je ukupno dvadeset tri."


"Dvadeset šest", zakikota se Mordekaj. "Kod mene su i one tri koje je Mini izvukla iz Rusije 1951. - a koje su Ladislaus Nim i njegov otac doneli u Ameriku!" "Tako je!" povikah. "Ovih devet kod tebe su one koje je Taljeran zakopao u Vermontu. Ali odakle ovih naših osam - one koje smo Lili i ja donele iz pustinje?" "Ah, da. Imam još nešto za tebe, draga", zacvrkuta veseli Mordekaj. "Nalazi se u mom stanu zajedno sa figurama. Možda ti je Nim kazao da mu je Mini, pre nego što se s njim pozdravila one noći na stenama u Rusiji, dala nekoliko smotanih listova hartije od velike važnosti?" "Jeste", upade Solarin. "Istrgnuti su bili iz neke knjige. Video sam kada je to uradila. Sećam se, iako sam bio veoma mali. Da li je to bio dnevnik koji je Mini dala Katarini? Od trenutka kada mi ga je pokazala, pitao sam se..." "Uskoro više nećeš morati da se pitaš", prekinu ga zagonetno Mordekaj. "Znaćeš. Te stranice, znaš, razjašnjavaju poslednju od tajni. Tajnu Igre." Nimov morgan parkirali smo u javnoj garaži na kraju bloka i peške otišli do Mordekajevog stana. Solarin je nosio zbirku figura koja je sada za svakog drugog bila preteška. Prošlo je već bilo osam časova i gotovo da se smrklo u dijamantskoj četvrti. Prolazili smo pored radnji sa čeličnim ogradama preko fasada. Vetar je po praznim pločnicima nosio novine. Još je bio vikend Praznika rada i sve je bilo zatvoreno. Negde na pola bloka Mordekaj se zaustavio i otključao metalnu ogradu. Ušli smo pravo na dugačko usko, stepenište koje je vodilo u stražnji deo zgrade. Pratili smo ga kroz polumrak do odmorišta gde je otključao jedna vrata. Zakoračili smo u ogromno potkrovlje u kome su svećnjaci visili sa tavanice visoke trideset stopa. Niz visokih prozora na jednom kraju odbijao je svetlucave prizme kristala kada je Mordekaj upalio svetlo. Otišao je na drugi kraj sobe. Svuda unaokolo nalazili su se debeli tepisi tamnih boja, prelepo svetlucavo drveće i nameštaj prekriven krznom, stolovi pretrpani umetničkim predmetima i knjigama. Upravo tako bi izgledao i moj stari stan da je bio veći, a ja bogatija. Ceo jedan zid prekrivala je ogromna, veličanstvena tapiserija koja mora da je bila stara kao i Monglanska garnitura. Solarin, Lili i ja posedasmo na meke, duboke sofe. Na stolu ispred nas bila je razmeštena velika šahovska tabla. Lili jednim potezom ruke skloni figure sa nje, a Solarin poče da vadi naše figure iz vreće i da ih postavlja na tablu. Figure Monglanske garniture bile su prekrupne čak i za neobično velike kvadrate Mordekajeve table od alabastera, ali izgledale su veličanstveno pri mekoj svetlosti svećnjaka. Mordekaj je povukao u stranu tapiseriju i otključao veliki sef ugrañen u ciglu.


Iz njega je izvukao poveću kutiju u kojoj se nalazilo još dvanaest figura; Solarin pohita da mu pomogne. Kada su sve figure bile na svom mestu, zagledasmo se u njih. Imali smo konje koji su se propinjali i stajali na mestu konja na tabli, uzvišene lovce koje su predstavljali slonovi, kamile sa nosiljkama u obliku kula na leñima koje su stajale na mestu topova. Zlatni kralj jahao je svog debelokošca, kraljica je sedela u nosiljci - i sve figure bile su obložene dragim kamenjem i izrañene u plemenitom metalu s takvom preciznošću i gracioznošću, da ih nijedan zanatlijaumetnik neće moći verno kopirati bar u narednih hiljadu godina. Nedostajalo je samo šest figura: dva srebrna pešaka i jedan zlatni, zlatni konj, srebrni lovac i beli kralj - takoñe od srebra. Gotovo da nismo mogli poverovati da su tu, pred nama, da se presijavaju, da su gotovo sve na broju. Um u kome se začela ideja da spoji nešto tako divno sa nečim u toj meri smrtonosnim, mora da je bio krajnje izuzetan. Izvukli smo tkaninu i prostrli je preko velikog stola za kafu pored table. Pred očima mi se sve vrtelo od čudnog sjaja kojim su zračile figure i od prelepih boja dragog kamenja - smaragda i safira, rubina i dijamanata, žutog četruna, svetloplavog akvamarina i bledozelenog peridota koji je bio gotovo iste boje kao i Solarinove oči. On spusti svoju šaku preko moje dok smo ćutke sedeli. Lili je izvukla hartiju na kojoj smo iscrtali našu verziju redosleda poteza. Spustila ju je pored tkanine. "Ima još nešto što mislim da treba da vam pokažem", reče Mordekaj koji se, u meñuvremenu, vratio do sefa. Prišao mi je i predao mali paket. Zagledala sam mu se u uvećane oči iza debelih naočara. Njegovo naborano lice razvuklo se u osmeh. Ispružio je zatim ruku prema Lili kao da očekuje od nje da ustane. "Doñi da mi pomogneš oko pripremanja večere. Sačekaćemo tvog oca i Nima da se vrate. Biće gladni kada stignu. U meñuvremenu, naša prijateljica Ket može pročitati ono što sam joj dao." Zatim je odvukao u kuhinju Lili koja se bunila. Solarin se pomeri bliže meni dok sam otvarala paket i vadila iz njega smotani svežanj hartija. Kao što je Solarin već bio pogodio - hartija je bila ista, stara kao i u Mirelinom dnevniku. Pohitavši da izvadim original iz vreće koja je ostala da leži na podu izmeñu nas, stadoh da ih uporeñujem. Jasno se videlo odakle su listovi isečeni. Nasmeših se Solarinu. Kada sam se zavalila u sofu, zavukao je ruku iza mojih leña i zagrlio me. Razmotala sam hartije i počela da čitam. Bilo je to poslednje poglavlje iz Mirelinog dnevnika... PRIČA CRNE KRALJICE Kestenje je cvetalo u Parizu kada sam tog proleća 1799. ostavila Šarla Morisa Taljerana i vratila se u Englesku. Teško mi je bilo da odem, jer sam ponovo bila


trudna. U meni se začinjao novi život, a sa njim je samo još više ojačala želja da okončam tu Igru, jednom za svagda. Proći će četiri godine pre no što ću ponovo videti Morisa. Četiri godine tokom kojih će svet protresti i izmeniti mnogi dogañaji. U Francusku će se vratiti Napoleon, zbaciti Direktorijum i biti imenovan prvim konzulom - a zatim doživotnim konzulom. U Rusiji će generali ubiti svog cara Pavla I - kao i ljubavnika-ljubimca njegove majke, Platona Zubova. Mistični i tajanstveni Aleksandar - koji je stajao pored mene nad nastojnicom dok je umirala - doći će u posed crne kraljice iz Monglanske garniture. Svet koji sam znala - Engleska i Francuska, Austrija, Prusija i Rusija - ponovo će krenuti u rat. A Taljeran, otac moje dece, konačno će dobiti papski oprost koji sam od njega tražila i moći će da se oženi Katarinom Noel Vorle Grand - Belom Krljicom. Imala sam tkaninu, crtež table i znala sam da mi je sedamnaest figura nadohvat ruke. Ne samo onih devet zakopanih u Vermontu - tačno sam znala gde se nalaze - već i drugih osam: sedam gospoñe Grand i ona jedna koja je sada bila kod Aleksandra. S tim znanjem sam pošla u Englesku - u Kembridž - gde mi je Vilijem Blejk kazao da se nalaze zaplenjeni spisi ser Isaka Njutna. Sam Blejk, koji je bio gotovo na morbidan način opčinjen takvim stvarima, obezbedio mi je dozvolu da proučim te radove. Bosvel je umro maja 1795. - a Filidor, veliki šahista, nadživeo ga je samo za tri meseca. Stari stražari bili su mrtvi - ekipu bele kraljice desetkovala je smrt. Morala sam da povučem potez pre no što uspe da okupi novu. Neposredno pre Šahinov i Šarlotov povratak iz Egipta zajedno sa Napoleonom - četvrtog oktobra 1799, tačno šest meseci posle mog roñendana, u Londonu sam rodila devojčicu. Krstila sam je Eliza, po Elizi crvenokosoj, toj velikoj ženi koja je osnovala Kartaginu - i po kojoj je i Napoleonova sestra dobila ime. Ali odabrala sam da je zovem Šarlota, ne samo po ocu, Šarlu Morisu i bratu, Šarlotu - već u znak sećanja na jednu drugu Šarlotu koja je žrtvovala svoj život za mene. Tek sada, kada su mi se Šahin i Šarlot pridružili u Londonu, počeo je pravi posao. Noću smo proučavali stare Njutnove rukopise i pri svetlosti sveće iščitavali mnogobrojne zabeleške i eksperimente. Ali sve kao da je bilo uzalud. Posle mnogo meseci došla sam do zaključka da ni ovaj veliki naučnik nije otkrio tajnu. A onda mi je sinulo - možda uopšte nisam znala u čemu se ta tajna sastojala. "Osmica", izgovorih glasno jedne noći, dok smo sedeli u odajama Kembridža koje su gledale na baštu iza kuhinje, istim onima u kojima je i Njutn radio pre gotovo jednog veka. "Šta, u stvari, predstavlja Osmica?" "U Egiptu", poče Šahin, "veruju da je postojalo osam bogova koji su prethodili svemu ostalom. U Kini veruju u Osam Besmrtnika. U Indiji misle da je Krišna Crni - osmi sin - postao takoñe Besmrtan. Oruñe čovekovog spasa. A


budisti veruju u Osmostruko svijenu stazu koja vodi u Nirvanu. Postoji mnogo osmica u svetskim mitologijama..." "Ali sve označavaju istu stvar", umeša se Šarlot, moj mali sin koji je bio prestar za svoje godine. "Alhemičari nisu samo tragali za načinom da jedan metal pretvore u drugi. Želeli su da postignu isto što i Egipćani grañenjem piramida - Vavilonci žrtvovanjem dece svojim paganskim bogovima. Ti alhemičari su sav svoj rad započinjali molitvom Hermesu, koji nije samo bio glasnik što sprovodi mrtve duše u Had, već i bog isceljenja..." "Šahin te je isuviše dobro uputio u misticizam", primetih. "Mi ovde tragamo za naučnom formulom." "Ali, majko, u tome i jeste stvar - zar ne shvataš?" odvrati Šarlot. "Zbog toga su prizivali boga Hermesa. U prvoj fazi eksperimenta - šesnaest koraka stvaraju crvenkastocrni prah, talog. Od njega prave kolač koji se naziva filozofski kamen. U drugoj fazi, koriste ga kao katalizator u pretvaranju metala. U trećoj i poslednjoj, mešaju taj prah sa nekom naročitom vodom, rosom sakupljenom u odreñeno doba godine - kada se sunce nalazi izmeñu Taurota i Beliera, Bika i Ovna. Sve slike u knjigama pokazuju upravo to - i to se dešava upravo na tvoj roñendan - kada je voda koja pada sa Meseca veoma teška. Tada počinje poslednja faza." "Ne razumem", rekoh zbunjena. "Šta se dobija kada se ta naročita voda pomeša sa prahom filozofskog kamena?" "To zovu al-Iksir", odgovori mi tiho Šahin. "Kada se ispije, donosi zdravlje, dug život, i isceljuje sve rane." "Majko", oslovi me Šarlot ozbiljno, "to je tajna besmrtnosti. Eliksir života." Bile su nam potrebne četiri godine da stignemo do toga. Ali, mada nam je sada bila poznata svrha formule, još nismo znali kako izgleda. Bio je avgust 1803. kada sam sa Šahinom i svoje dvoje dece stigla u banju Burbon-Larkambo u središnjoj Francuskoj, varoš po kojoj su burbonski kraljevi dobili ime. Bila je to varoš u kojoj je Moris Taljeran odlazio istog meseca svakog leta radi kupanja u termalnim vodama. Banja je bila okružena drevnim hrastovima, a dugačka šetališta oivičena rascvetalim božurima. Dok sam prvog jutra stajala na stazi u dugačkoj platnenoj halji, koja se oblačila za odlazak na kupanje, i čekala meñu leptirovima i cvećem - ugledala sam Morisa kako dolazi stazom. Za ove četiri godine koliko ga nisam videla dosta se izmenio. Ja još nisam napunila trideset godina, a on će uskoro imati pedeset - zgodno lice bilo mu je prošarano sitnim borama, a uvojci nenapuderisane kose, prošarani sedinama, blistali su na jutarnjem suncu. Ugledao me je i sledio se nasred staze, ne odvajajući pogled od mog lica. A one njegove oči bile su još tako prodorne, iskričavo plave, kakve sam ih upamtila još onog jutra kada sam ga prvi put


videla u Davidovom ateljeu - sa Valentinom. Prišao mi je kao da je očekivao da će me upravo tu zateći, spustio šaku na moju kosu i bez reči nastavio da me gleda. "Nikada ti neću oprostiti", bile su njegove prve reći, "što si me naučila šta je to ljubav, a zatim me ostavila da se sam borim s njom. Zašto nisi odgovorila ni na jedno moje pismo? Zašto nestaješ, pa se zatim, samo nakratko, pojavljuješ da bi mi ponovo slomila srce, koje te je gotovo prebolelo? Ponekad uhvatim sebe kako razmišljam o tebi - žaleći što sam te uopšte upoznao." A onda, kao da inati sopstvenim rečima, on me zgrabi, privuče k sebi u strastan zagrljaj, prelazeći usnama preko mojih usta, grla, grudi. Kao i ranije, osetih kako me obuzima zaslepljujuća silina njegove ljubavi. Boreći se protiv želje koju sam i sama osećala, otrgnuh se od njega. "Došla sam po ono što si mi obećao", izgovorih slabim glasom. "Učinio sam sve što sam obećao - i više no što sam obećao", odvrati on s gorčinom u glasu. "Sve sam zbog tebe žrtvovao - život, slobodu, možda i svoju besmrtnu dušu. U očima Boga, još sam sveštenik. Zbog tebe sam se oženio ženom koju ne volim, koja mi nikada ne može podariti decu koju toliko želim. Dok mi ti, koja si mi ih dvoje rodila, ne dozvoljavaš ni da ih vidim." "Ona su ovde, sa mnom", rekoh mu. Posmatrao me je, ne mogavši da poveruje. "Ali prvo, gde su figure Bele Kraljice?" "Figure", ponovi on grubo. "Ne boj se, kod mene su. Izvukao sam ih prevarom od žene koja me voli više no što si me ti ikada volela i što ćeš me voleti. Sada držiš moju decu kao taoce da bi ih dobila od mene. Blagi Bože, zapanjen sam što te još uopšte želim." Zaćutao je na trenutak. Nije mogao da sakrije ogorčenost koju je osećao, ali ona se mešala sa mračnom strasti. "A to što ne mogu da živim bez tebe", prošaputa on, "odjednom mi se čini krajnje nemogućim." Sav je drhtao od siline osećanja koja su ga prožimala. Prelazio mi je šakama preko lica, kose, usne su mu počivale na mojima dok smo stajali na stazi kojom je neko svakog trenutka mogao naići. Kao i uvek dotad, snaga njegove ljubavi bila je nepodnošljiva. Moje usne uzvraćale su mu poljupce, a šake prelazile preko tela na mestima gde mu se halja rastvorila. "Ovog puta", prošaputa on, "nećemo napraviti dete - ali zato ću te naterati da me voliš, pa makar to bilo poslednje što ću učiniti." Morisovo lice izražavalo je veću blaženost od lica najsvetijeg sveca kada je i to po prvi put - ugledao našu decu. Našli smo se u kupatilu u ponoć; Šahin je stražario. Šarlot je imao deset godina i već je ličio na proroka kakvim ga je opisao Šahin još pre roñenja; gusta, crvena kosa padala mu je na ramena, a očeve iskričave plave oči kao da su gledale kroz vreme i prostor. Mala Šarlota je imala


četiri godine i veoma podsećala na Valentinu u tom uzrastu. Osvojila je Taljerana već pri tom prvom susretu dok smo sedeli u kupatilu BurbonLarkamboa u mineralnoj vodi koja se pušila. "Želim da povedem decu sa sobom", izgovori konačno Taljeran, milujući Šarlotinu svetlu kosu kao da ne može da se odvoji od nje. "Život kakav uporno nastavljaš da vodiš nije za decu. Niko ne mora da sazna u kakvim smo rodbinskim vezama. U Valenciji imam imanje. Mogu im podariti vlastite titule i zemlju. Neka njihovo poreklo ostane tajna. Samo ako pristaneš na to, daću ti figure." Znala sam da je u pravu. Kako mogu da im budem dobra majka kada su mi sile kojima ne vladam odredile život? Morisove oči su mi govorile da ih on oboje više voli, da se od prvog trenutka jače vazao za njih od mene koja sam im podarila život. Ali to baš nije bilo izvodljivo." "Šarlot mora ostati", odvratih. "Roñen je pred boginjom - on je taj koji će razrešiti zagonetku. Tako je predskazano." Šarlot krenu kroz toplu vodu do Taljerana i spusti šaku na očevu ruku. "Postaćeš veliki čovek", reče mu on, "knez velikih moći. Živećeš dugo, ali sem nas, nećeš više imati dece. Moraš uzeti moju sestru Šarlotu - oženiti je nekim iz svoje porodice kako bi se njena deca ponovo vezala s nekim naše krvi. Ali ja se moram vratiti u pustinju. Tamo je moja sudbina..." Taljeran je zaprepašćeno zurio u dečaka, ali Šarlot još nije završio. "Moraš preseći sve veze sa Napoleonom, jer odreñen mu je pad. Ako to učiniš, ostaćeš moćan tokom mnogih promena u svetu. Moraš učiniti još nešto zarad Igre. Nagovoriti Aleksandra od Rusije da ti preda crnu kraljicu. Reci mu da dolaziš od mene. Sa onih sedam koje već imaš to će biti osam." "Aleksandar?" ponovi Taljeran, gledajući me kroz gustu paru. "Zar i on ima jednu figuru? Ali zašto bi je dao meni?" "Zauzvrat ćeš mu izručiti Napoleona", odgovori Šarlot. Taljeran se odista sreo sa Aleksandrom na konferenciji u Erfurtu. Kakav god pakt da su sklopili, sve što je Šarlot predvideo - obistinilo se. Napoleon je pao, vratio se, i pao zauvek. Na kraju je shvatio da ga je Taljeran izdao. "Gospodine", rekao mu je za vreme doručka jednog jutra, pred celim dvorom, "vi ste obično govno u svilenim čarapama." Ali Taljeran je tada već obezbedio figuru iz Rusije - crnu kraljicu. Zajedno s njom dao mi je još nešto veoma vredno: shemu šetnje konjem koju je izradio Amerikanac Bendžamin Frenklin, a koja je ukazivala na izgled formule. Sa Šahinom i Šarlotom otišla sam u Grenobl, ponevši osam figura, tkaninu i nastojničin crtež table. Tu, na jugu Francuske, ne tako daleko od mesta gde je Igra prvi put započeta, pronašli smo čuvenog fizičara Žana Baptista Žozefa Furijea, koga su Šarlot i Šahin sreli u Egiptu. Iako smo imali mnogo figura, ipak


nismo imali celinu. Prošlo je trideset godina pre no što smo dešifrovali formulu. Ali konačno smo ipak uspeli. Jedne noći u tami Furijeove laboratorije, nas četvoro smo stajali i posmatrali kako filosofski kamen nastaje u retorti. Posle trideset godina i mnogih propalih pokušaja, konačno smo na pravi način prevalili svih šesnaest faza. To se zvalo venčanjem Crvenog Kralja i Bele Kraljice - bila je to tajna izgubljena pre hiljadu godina. Kalcinacija, oksidacija, kongelacija, fiksacija, solucija, digestija, destilacija, evaporacija, sublimacija, separacija, ekstrakcija, ceracija, fermentacija, putrifikacija, propagacija - i, najzad, projekcija. Posmatrali smo kako se isparljivi gasovi dižu iz kristala u čaši koja je sijala poput kakvog sazvežña u Vaseljeni. Gasovi su, podižući se, obrazovali boje: ponoćno plavu, purpurnu, ružičastu, grimiznu, crvenu, narandžastu, žutu, zlatnu... To su zvali paunov rep - spektar vidljivih talasnih dužina. A ispod su bili talasi koji su se samo mogli čuti, ne i videti. Kada se rep raspao i nestao, ugledali smo debeli talog crvenkasto crnog praha na dnu čaše. Zatim smo ga sastrugali i obmotali pčelinjim voskom i na kraju spustili u filozofsku vodu - tešku vodu. Preostalo je samo još jedno pitanje: Ko će to ispiti? Formulu smo završili 1830. godine. Iz knjiga smo saznali da ovaj napitak, ako smo negde pogrešili, može biti smrtonosan, umesto da podari večni život onome ko ga ispije. Postojao je još jedan problem. Ako je ono što smo imali predstavljalo pravi eliksir, figure smo smesta morali sakriti. Odlučila sam da se vratim u pustinju. Ponovo sam preplovila more, sa zebnjom u srcu da bi mi to moglo biti poslednji put. I Alžiru sam sa Šahinom i Šarlotom otišla u Kazbah. Tamo je živeo neko za koga sam mislila da bi mi mogao pomoći u mom naumu. Pronašla sam ga u haremu - pred njim je stajalo veliko platno i mnogo žena, koje su pod velovima ležale po divanima oko njega. Okrenuo se prema meni i ošinuo me plavim očima; tamna kosa bila mu je razbarušena i izgledao je upravo onako kao što je izgledao David pre toliko godina kada smo mu Valentina i ja pozirale u njegovom ateljeu. Ali ovaj mladi slikar ličio je mnogo više na nekoga drugog nego na Davida - bio je slika i prilika Šarla Morisa Taljerana. "Šalje me tvoj otac", obratih se mladiću, koji je bio svega nekoliko godina mlañi od Šarlota. Slikar me nekako čudno pogleda. "Mora da ste medij." Osmehnuo mi se. "Moj otac, gospodin Delakroa, umro je pre mnogo godina." Vrteo je meñu prstima četkicu, nestrpljiv da nastavi s poslom." "Mislim na vašeg pravog oca", rekoh, a lice mu potamne. "Govorim o knezu Taljeranu." "Te glasine su potpuno neosnovane", odvrati on kratko.


"Koliko ja znam, nisu", rekoh. "Zovem se Mirela i dolazim iz Francuske da bih učinila nešto za šta ste mi vi potrebni. Ovo je moj sin Šarlot - vaš polubrat. A ovo je Šahin, naš vodič. Želim da poñete sa mnom u pustinju gde nameravam da rodnom tlu vratim nešto veoma vredno i moćno. Želim da vi oslikate mesto koje će služiti kao putokaz - i upozorenje svima onima koji se približe da ga štite bogovi." Zatim sam mu ispričala celu priču. Prošlo je mnogo nedelja pre no što smo stigli do Tasilija. Konačno smo, u skrovitoj pećini, pronašli mesto na kome smo sakrili figure. Ežen Delakroa je prvo sastrugao zid, a Šarlot ga je potom usmeravao dok je sa unutrašnje strane crtao palicu - a sa spoljašnje Belu Kraljicu u obliku labrysa koju je pridodao već postojećoj sceni lova. Kada smo završili, Šahin je izvukao posudicu sa filozofskom vodom i lopticu praha koji smo uvili u pčelinji vosak kako bi se sporije rastopio, kao što je bilo propisano. Rastopili smo lopticu; zagledala sam se u posudu koju sam držala u ruci; Šahin i Taljeranova dva sina su me promatrali. Setila sam se reči Paracelzusa, tog velikog alhemičara koji je jednom poverovao da je otkrio formulu: "Bićemo poput bogova", rekao je. Prinela sam posudu usnama - i ispila. Kada sam završila sa čitanjem, tresla sam se od glave do pete. Solarin me je uhvatio za ruku; zglobovi su mu bili beli. Eliksir života - da li je formula to u sebi krila? Zar je moguće da nešto slično postoji? Um mi je grozničavo radio. Soalrin nam je oboma sipao brendi iz kristalne flaše na obližnjem stolu. Razmišljala sam: tačno je da je genetski inženjering nedavno otkrio strukturu DNA, kamen temeljac života koji, poput Hermesove palice, oblikuje dvostruku spiralu što podseća na Osmicu. Ali nigde u drevnim spisima ne pominje se da se za tu tajnu i ranije znalo. I kako je nešto što je u stanju da pretvori jedan metal u drugi takoñe moglo da izmeni život? Usredsredih se potom na figure - i mesto na kome su bile zakopane. To me je još više zbunilo. Zar Mini nije rekla da ih je lično zakopala u Tasiliju, ispod palice, duboko u kamenom zidu? Kako je mogla tačno znati gde su, ako ih je Mirela tamo ostavila pre skoro dve stotine godina? Onda se setih pisma, onoga koje je Solarin doneo iz Alžira i predao mi ga kod Nima - Mininog pisma. Drhtavom rukom posegnuh u džep i izvadih ga, a zatim otvorih, dok je Solarin ćutke sedeo pored mene, pijuckajući brendi. Sve vreme sam osećala njegov pogled na sebi. Izvukla sam pismo iz koverta i pogledala ga. Pre no što sam uopšte počela da ga čitam, najednom me je podišla jeza. Rukopis iz pisma i dnevnika bio je isti! Mada je pismo bilo napisano na modernom engleskom, a dnevnik na drevnom francuskom, nemoguće je bilo oponašati ta kitnjasta slova koja su se koristila


pre nekoliko stotina godina. Podigoh pogled prema Solarinu. Zurio je u pismo s užasom i nevericom na licu. Pogledi su nam se sreli, a zatim smo se ponovo usredsredili na pismo. Spustila sam ga na krilo i počeli smo zajedno da ga čitamo: Draga moja Katarina, Otkrila si tajnu za koju je veoma malo ljudi ikada saznalo. Čak ni Aleksandar i Ladislaus nikada nisu ni naslutili da im ja uopšte nisam baka, jer dvanaest je pokolenja od kada sam rodila njihovog pretka Šarlota. Kamelov otac, koji se oženio mnome samo godinu dana pred smrt, potomak je mog starog prijatelja Šahina, čije kosti su se pretvorile u prah pre više od sto pedeset godina. Razume se, možeš reći da sam ja samo luda starica. Možeš verovati šta hoćeš - ti si sada Crna Kraljica. U tvojim su rukama delovi moćne i opasne tajne. I to dovoljno delova da možeš rešiti zagonetku, kao što sam je ja rešila, pre toliko godina. Ali hoćeš li? To je odluka koju sada moraš doneti - i to sama. Moj ti je savet da uništiš figure - istopi ih kako nikada više ne bi prouzrokovale takvu bedu i patnju kroz kakve sam ja celog života prolazila. Ono što za čovečanstvo može biti od velike koristi može takoñe predstavljati užasnu kletvu, kao što nam to istorija pokazuje. Samo napred, postupi kako želiš. Budi blagoslovena. Bogom tvoja, Mirela Sedela sam zatvorenih očiju; Solarin me je držao za ruku. Kada sam ih otvorila, ugledala sam Mordekaja kako stoji, zaštitnički zgrlivši Lili. Iza njih su stajali Nim i Hari koje nisam čula kada su se vratili. Svi su prišli i seli oko stola za kojim smo već sedeli Solarin i ja. U sredini su se nalazile figure. "Šta misliš o ovome?" upita tiho Mordekaj. Hari se nagnu napred i potapša me po ruci, dok sam se ja i dalje tresla. "Šta ako je istina?" upita on. "Onda je to najopasnija stvar koja se može zamisliti", odvratih drhteći. Iako nisam htela da priznam, verovala sam svakoj reći. "Mislim da je u pravu. Trebalo bi da uništimo te figure." "Ali ti si sada Crna Krlajica", reče Lili. "Ne moraš da je poslušaš." "I Slava i ja smo studirali fiziku", dodade Solarin. "Imamo tri puta više figura nego što ih je imala Mirela kada je otkrila formulu. Mada nemamo tablu, ipak mislim da bismo je mogli rešiti. Mogao bih doći do table..." "Konačno", umeša se Nim s osmehom, držeći se za povreñeno mesto. "Sada bi mi dobro došlo malo tog napitka da mi zaceli rane." Pitala sam se kako bih se osećala kada bih znala da mogu živeti dve stotine


godina, pa i više. Da znam da će, bilo šta da mi se desi, da padnem iz aviona, na primer, moje rane zaceliti, da ću uvek ozdraviti. Ali da li sam želela da provedem trideset godina svog života pokušavajući da pronañem formulu? Mada mi možda ne bi bilo potrebno toliko vremena, na osnovu Mininog iskustva shvatila sam da to brzo prelazi u opsesiju - nešto što je uništilo ne samo njen život, već i živote svih koje je znala ili dotakla. Da li sam želela da proživim dug ili srećan život? Mini, kako sama tvrdi, živi već dve stotine godina u užasu i opasnosti, čak i pošto je pronašla formulu. Ne čudim se što je želela da napusti Igru. Sada je trebalo ja da donesem odluku. Posmatrala sam figure na stolu. To bi bilo lako učiniti. Mini nije odabrala Mordekaja samo zato što je bio šahista - već zato što je bio i juvelir. Nema sumnje da je ovde imao svu potrebnu opremu da se figure analiziraju, da se otkrije od čega su napravljene i da se pretvore u nakit dostojan kakve kraljice. Ali dok sam ih posmatrala, znala sam da nikada ne bih mogla da donesem takvu odluku. Sijale su unutrašnjim, vlastitim sjajem. Meñu nama je postojale neka veza - izmeñu Monglanske garniture i mene - koju, izgleda, nisam mogla da prekinem. Podigoh pogled prema licima punim iščekivanja, koja su me ćutke gledala. "Zakopaću figure", izgovorih lagano. "Lili, ti ćeš mi pomoći; dobar smo tim. Odnećemo ih nekuda - u pustinju ili planinu - a Solarin će se vratiti po tablu. Ova se Igra mora okončati. Sklonićemo Monglansku garnituru tako da je niko neće pronaći u narednih hiljadu godina." "Ali na kraju će ponovo biti pronañena", dodade tiho Solarin. Okrenuh se prema njemu i nešto snažno prostruja meñu nama. Znao je šta se mora dogoditi - a ja sam znala da se možda nećemo dugo videti, ako učinimo kako sam odlučila. "Možda će za hiljadu godina", rekoh mu, "na ovoj planeti živeti bolji ljudi koji će znati kako da iskoriste oruñe kao što je ovo za dobrobit svih, a ne kao oružje za sticanje moći. Ili će možda naučnici do tada ionako već ponovo otkriti formulu. Ako obaveštenje koje se krije u ovoj garnituri više ne bude predstavljalo tajnu, već sveopšte poznatu stvar - ove figure neće vredeti ni koliko karta za metro." "Zašto onda ne bismo sada otkrili formulu?" upita Nim. "Da već sada postane sveopšte poznata stvar?" Prodro je do same srži stvari. Problem se sastojao u ovome: koliko sam ljudi poznavala kojima bih poželela da podarim večni život? Nisam mislila samo na zle kao što su bili Blanša i El-Marad, već obične hulje kao one sa kojima sam radila - Džok Apem i Žan Filip Petar. Da li sam želela da ljudi poput njih večno žive? Da li sam ja želela da donesem odluku da li će oni večno živeti ili ne? Sada sam shvatala šta je Paracelzus mislio kada je kazao: "Bićemo poput bogova." To su bile odluke koje smrtnici nikada nisu donosili, bilo da verujete


da su njima upravljali bogovi, duhovi totema ili prirodna selekcija. Ako bismo mi bili ti koji poseduju moć da daju ili uskraćuju nešto slično, to bi značilo da se igramo vatrom. I bez obzira na to koliku odgovornost osećali pri korišćenju ili upravljanju, sem ukoliko je ne sačuvamo kao mračnu tajnu zauvek, kao što su to učinili drevni sveštenici, našli bismo se u istom položaju kao i naučnici koji su otkrili prvo "nuklearno sredstvo". "Ne", odgovorih Nimu. Ustadoh i pogledah figure koje su sijale na stolu figure zbog kojih sam toliko puta nepromišljeno rizikovala život. Dok sam tako stajala, pitala sam se da li odista mogu to da učinim, da ih spustim u zemlju i nikada ne padnem u iskušenje - nikada - da ih ponovo potražim, iskopam. Hari mi se osmehivao i, kao da mi je čitao misli, ustao je i prišao mi. "Ako iko to može da učini, onda si to ti", reče on, snažno me zagrlivši. "Mini te je na prvom mestu zbog toga izabrala. Znaš, draga, mislila je da poseduješ snagu koja je njoj nedostajala - da se odupreš izazovu moći koja dolazi sa saznanjem..." "Blagi Bože, predstavljaš me kao Savonarolu, koji je palio knjige", rekoh mu. "Sve što želim jeste da ih za izvesno vreme sklonim kako ne bi nanosile zlo." Mordekaj se vratio u sobu sa punom tacnom delikatesa koji su izvrsno mirisali. Pustio je Karioku iz kuhinje gde je, sudeći po izgledu hrane na poslužavniku, "pomagao" u pripremanju jela. Svi smo stajali, protezali se i kretali po velikoj prostoriji - živahno čavrljajući jer smo posle nepodnošljivog pritiska odjednom osetili olakšanje. Stajala sam blizu Solarina i Nima, birajući hranu, kada je Nim ispružio ruku i ponovo me zagrlio. Ovog puta to kao da Solarinu nije smetalo. "Saša i ja smo upravo malo popričali", reče mi Nim. "Ti možda nisi zaljubljena u mog brata, ali on je zaljubljen u tebe. Pazi se ruske strasti - može te progutati." Zatim se osmehnuo Solarinu pogledom punim neizmerne ljubavi. "Mene baš nije lako progutati", odvratih. "Pored toga, i ja prema njemu isto osećam." Solarin me iznenañeno pogleda - ne znam samo zašto. Iako je Nimova ruka još bila prebačena preko mog ramena, Solarin me zgrabio za ramena i strastveno poljubio. "Neću ga odvesti za dugo", reče Nim, mrseći mi kosu. "Poći ću s njim u Rusiju po tablu. Dovoljno je jednom u životu izgubiti jedinog brata. Ovog puta, ako idemo - idemo zajedno." Mordekaj je išao od jednog do drugog, dodajući nam čaše i točeći šampanjac. Kada je završio, dohvatio je Karioku i podigao čašu da nazdravi. "Za Monglansku garnituru", reče on, osmehujući se svojim smežuranim licem. "Neka počiva u miru hiljadu godina!" Svi popismo u to ime, a Hari stade da viče: "Još, još!" "Za Ket i Lili!" reče Hari, podigavši čašu. "Prošle su kroz mnoge opasnosti. Neka žive dugo u sreći i prijateljstvu. Čak i ako ne budu živele večno, bar neka


im svaki dan bude ispunjen radošću." Gledao me je sav ozaren. Red je došao i na mene. Podigla sam visoko čašu i prešla pogledom preko njihovih lica - Mordekajevog kao u sovice; Harijevog sa psećim očima; Lilinog preplanulog i smekšalog; Nimovog, uokvirenog proročkom crvenom kosom i neobičnim, dvobojnim očima, koje mi se osmehivalo kao da može da mi čita misli. I Solarinovog, napetog i tako živog, dok je stajao pored šahovske table. Svi su se okupili oko mene - moji najbliži prijatelji, ljudi koje sam neizmerno volela. Ali i ljudi koji su bili smrtni, kao i ja, i koji će tokom vremena ostariti. Naši biološki časovnici će nastaviti da otkucavaju; ništa neće usporiti godine. Ono što ćemo postići, moraćemo da ostvarimo za manje od sto godina - koliko je stavljeno na raspolaganje čoveku. Nije uvek bilo tako. Na Zemlji su postojali divovi u ono vreme, kaže Biblija: ljudi velike moći koji su živeli po sedam do osam stotina godina. Gde smo pogrešili? Kada smo izgubili to umeće?... Odmahnuh glavom, podigoh šampanjac i osmehnuh se. "Za Igru", rekoh. "Igru kraljeva... najopasniju igru: večnu igru. Igru koju smo upravo dobili - bar u ovoj rundi. I za Mini, koja se čitavog života borila da ove figure ne padnu u ruke onima koji bi ih pogrešno upotrebili, za vlastite ciljeve za nanošenje zla ostalim ljudima i u cilju porobljavanja. Neka nastavi da živi u miru gde god se nalazila i neka je prati naš blagoslov..." "Čin, čin", ponovo uzviknu Hari, ali ja još nisam bila završila. "Pošto se Igra završila i pošto smo odlučili da zakopamo figure", dodadoh, "budimo jaki i ne podlegnimo iskušenju da ih opet iskopamo!" Svi od srca zapljeskaše i stadoše da se tapšu po leñima dok su ispijali šampanjac. Kao da smo sami sebe pokušavali da uverimo u ono što smo poželeli. Prinesoh čašu usnama i nagnuh je. Osetih mehuriće kako mi klize niz grlo suvi, bockavi, možda pomalo gorki. Kada je i poslednja kap skliznula iz čaše na moj jezik, zapitah se - samo na trenutak - ono što možda nikada neću saznati. Kako bi izgledalo, kakvog bi ukus bilo, da ta tečnost što mi klizi niz grlo nije šampanjac. Već eliksir života. KRAJ IGRE


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.