Knjiga

PODRUČJE HADŽIĆA

OD SREDINE 15. DO POČETKA 17. STOLJEĆA

IZDAVAČ

Općina Hadžići

ZA IZDAVAČA

Dipl. ing. maš. Hamdo Ejubović

AUTOR

Mr.sc. Enes Kazazović

TEHNIČKI UREDNIK

Amar Helać

RECENZENTI

Dr.sc. Aladin Husić

Dr.sc. Muamer Hodžić

LEKTURA

Prof. Sabina Agić

KOREKTURA

Autor

DTP I NASLOVNA STRANA

Amar Helać

ISBN 978-9958-057-17-5

CIP zapis dostupan u COBISS sistemu

Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH pod

ID brojem 53410310

ŠTAMPA

Štamparija Svjetlost BH Print d.o.o. Sarajevo

TIRAŽ: 500

PODRUČJE HADŽIĆA

OD SREDINE 15. DO POČETKA 17. STOLJEĆA

Hadžići, 2023. godina

UVOD

Proučavanje historije manjih sredina uvijek predstavlja veliki izazov, naročito ako je izbor historijskih izvora ograničen. Istraživanje historijskog razvoja na lokalnoj razini je neizvodljivobez mikrohistorijskog pristupa koji je, isključivo, utemeljen na empirijskim načelima. Prošlost Hadžića je nemoguće kvalitetno sagledati ukoliko se tema historijskog istraživanja ne smanji u vremenskim i geografskim razmjerama. Stoga je predmet istraživanja ove knjige, zapravo, razvoj hadžićkog teritorija u razdoblju osmanske vladavine od 1455. do 1604. godine.

Sukladno mikrohistorijskim mjerilima ova knjiga nije zamišljena kao opis historijskih događaja i ličnosti, već kao analiza društveno-ekonomskih odnosa, vjerske strukture stanovništva i demografskih kretanja. Premda mikrohistori-jskih studije podrazumijevaju i proučavanje individualnih života, društvene svakodnevnice i kolektivnih mentaliteta, u okviru ove tema takvi znanstveni poduhvati nisu mogući zbog činjenice da primarni povijesni izvoridefteri obuhvataju samo uopštene podatke o fenomenima koji se dešavaju u sporom ritmu kao što su: privredni razvoj, promjene u agrarnim odnosima i oscilacije u rastu broja stanovnika. Prema tome, znanstvena istraživanja ove vrste mogu pozicionirati historijske procese na svega nekoliko razina: administrativnoj, društvenoj, ekonomskoj, demografskoj i vjerskoj.

Nahija Gradčac je bila jedna od manjih nahija u Bosanskom sandžaku sredinom 15. stoljeća. Iako će nedugo nakon popisa iz 1468. godine osmanske vlasti ukinuti nahiju Gradčac i pripojiti je nahiji Sarajevo, u okviru ove administrativne jedinice su stvoreni svi preduvjeti za samostalan teritorijalnopolitički, društveno-ekonomski i kulturni razvoj hadžićkog područja u narednim stoljećima. Nahija Gradačac je, također, u sebi generirala srednjovjekovne tradicije lokalne samouprave što će se u mnogome odraziti na kolektivnu svijest stanovništva hadžićkih prostora. Lokalna privreda i društveno ustrojstvo na području Hadžića će pod utjecajem timarskog sistema zadobiti nove konture i funkcionirat će manje-više po istim obrascima sve do okončanja osmanske vladavine. Širenje islama i prodor orijentalne civilizacije će preoblikovati kulturni identitet domicilnog stanovništva, s tim da slavensko-bosansko kulturno naslijeđe nećebiti potpuno asimilirano u novom historijskom kontekstu.

Glavna intencija pisanja ove knjige je unošenje širine historijskog procesa u objašnjavanju pojedinih strukturalnih fenomena koji su obilježili historiju hadžićke regije u prvim stoljećima osmanske vladavine i stvorili ključne pretpostavke za njen političko-administrativni, privredni i urbani razvoj. U okviru definisanog tematskog prostora cilj je rasvijetliti okolnosti u kojim su se razvijali procesi poput teritorijalno-administrativnih promjena, struktuiranje društva i agrarnih odnosa kroz timarski sistem, rast populacije, reorganizaciju proizvodnje i širenje islama.

Za ostvarivanje pomenutih istraživačkih ciljeva neophodno je konsultovanje autentičnihprimarnih izvora u koje spadaju isključivo katastarski popisi i sudske odluke. Prva vrsta izvora obuhvata sumarne popise vojničkih lena iz 1468., 1485., 1516. i 1540. godine, te opširni popisi tapu tahrir defteri iz 1489., 1530., 1540., 1565. i 1604. godine. Navedeni izvori pružaju detaljan uvid u politički, ekonomski, društveni i vjerski život stanovništva hadžićke teritorije u 15., 16. i 17. stoljeću. Druga vrsta izvora su sidžili-zapisnici sudskih odluka iz 16. stoljeća koji su u manjoj mjeri korišteni za pisanje ove knjige. Sidžili sadrže presude sarajevskih kadija

koje se odnose na ostavinske rasprave i parnične postupke između pojedinih stanovnika hadžićke regije. Intenzivnim iščitavanjem osmanskih popisa dobija se detaljna slika o pojedinim historijskim procesimakoji su do sada ostali nezapaženi, kao i djelomična rekonstrukcija historijske stvarnosti. Prikupljena osmanska građa je omogućila upotpunjavanje novih činjenica i spoznaja o hadžićkoj prošlosti, tako da su mnogi aspekti historijskog razvoja osmotreni i redefinirani. Korištenje osmanskih deftera stvara realne osnove za naučno istraživanje lokalne prošlosti, umjesto pripovjedačke naracije koja se svodi uglavnom na proučavanje etnoloških ostataka te bilježenje narodnih priča i legendi. Međutim, većina dokumenata osmansko-turske provinijencije zahtijeva temeljitu paleografsku analizu zbog njihovog arhaičnog jezika i pisma. Posebno je potrebno mnogo iskustva i znanja da bi se dešifrovala imena i područni nazivi slavenskog porijekla koja su napisana arapskom grafijom. Orginalni katastarski defteri iz 15. i 16. stoljeća nalaze se u državnim arhivima u Istanbulu i Ankari, a njihove kopije posjeduje Orijentalni institut u Sarajevu. Zbirke sidžila-sudskih protokola čuvaju se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

Izbor metoda zaprikupljanje podataka i njihovo sintetičko uobličavanje u okviru zadate teme bilo je uvjetovano obilježjima historijskih procesa koji su predmet istraživanja i samom izvornom građom. Shodno tome, metode deskripcije, sinteze i indukcije su prevashodno korištene u sumiranju i eksplikaciji hronoloških i toponimskih podataka, dok su za obradu podataka iz oblasti demografije, poreskih prihoda i poljoprivredne proizvodnje bile neophodne kvantitativne i statističke metode. Komparativna i analitička metoda su primijenjene u proučavanju procesa širenja islama i ubikaciji ojkonima i mikronima kojima naročito mnogo obiluju defteri.

Knjiga pod nazivom ,,Područje Hadžićaod sredine 15. do početka 17. stoljeća“ je sačinjena od slijedećih poglavlja: Srednjovjekovna župa Smucka Osmansko osvajanje župe Smucka, Administrativno-teritorijalni razvoj nahije Gradčac, Naseljena mjesta i ostali toponimski podaci, Timarsko-spahijska organizacija, Lokalni vojni redovi, Širenje islama, Demografski razvoj, Agrarni odnosi, Porezi, Poljoprivredna proizvodnja, Zanatstvo i trgovine, Urbanizacija.U prvom poglavlju je dat kratak opis teritorijalno-političkog razvoja župe Smucka sa posebnim osvrtom na pitanje administrativnog centra župe. U drugom poglavlju težišna tačka je stavljena na proces osmanskog osvajanja župe Smucke. Treće poglavlje problematizira granice nahije Gradčac i funkcioniranje njenih lokalnih organa samouprave. Četvrto poglavlje tretira problem identifikacije i ubikacije hadžićkih naselja i toponima koja se spominju u defterima. Peto poglavlje sadrži podatke o razvoju timarskog sistema i ulozi timarnika u oblikovanju društvene hijerarhije. U šestom poglavlju je pojašnjen status vojnih redova akindžija i vojnika. Sedmo poglavlje je posvećeno objašnjavanju uzroka i razmjera širenja islama na temelju defterskih podataka i zabilješki u sidžilima. Osmo poglavlje obuhvata demografske prilike hadžićkog područja u čijem kontekstu se navode podaci iz deftera. Deveto poglavlje analizira poresku politiku Osmanskog carstva te vrste i visinu poreskih dažbina, koje su utvrđene osmanskim popisima na tlu Hadžića. Što se tiče desetog poglavlja, u ovom dijelu je predstavljenkarakter agrarnih odnosa i vrste zemljišnih posjeda na hadžićkom prostoru tokom osmanske vladavine. U jedanaestom poglavlju su prezentirani podaci o obimu poljoprivredne proizvodnje i ratarskim kulturama koje su uzgajane. Dvanaesto poglavlje elaborira razvoj zanatstva i trgovine, kao i njihovu ulogu u ekonomskom povezivanju hadžićkog područja sa drugim bosanskim regijama. Trinaesto poglavlje se bavi kontekstualizacijom urbanog razvoja u

okviru kojeg osnivanje Pazarića zauzima centralno mjesto.Ova knjiga sadrži i priloge u kojim je predstavljen poimenični popis stanovništva hadžićkih

naselja iz 1489., 1530., 1540., 1565., 1574. i 1604. godine.

Osmanski period razvoja hadžićkog područja do sada nije izdvojeno proučavan. Postoji svega nekoliko naučnih radova u okviru kojih je ova tema djelomično obrađena. Prvo historijsko djelo u kojem su date osnovne činjenice o nastanku i razvitku hadžićkih naselja tokom osmanskog razdoblja

jeste ,,Razvoj ekonomskih, političkih i kulturnih centara u Bosni do 1878. godine“, autora Muhameda Hadžijahića. Pomenuti autor je na sistematičan način izložio sve postavkerazvoja hadžićkih naselja u osmanskom periodu, ali kao dio zamišljene sinteze u kojoj je predstavljen kontinuitet civilizacijskih naslaga svakog od naseljenih mjesta. U ovoj knjizi su samo parcijalno citirani podaci iz osmanskih deftera i sidžila, što je nedovoljno za stvaranje cjelovite slike historijskog procesa. U daljem slijedu pisanja javljaju se tri knjige monografijskog tipa koje u određenim segmentima prate razvoj hadžićkih prostora u osmanskom periodu. Monografija Uroša Dunjića poznata pod imenom ,,Hadžići u prošlosti“ skoro da se ne dotiče osmanske prošlosti Hadžića, što je, vjerovatno, povezano sa autorovim nepoznavanjem osmanske historijske građe. Druga monografija po vremenu nastanka je

,,Historijska dimenzija općine Hadžići“, autora Hidajeta Hujića. U ovoj knjizi je fragmentarno obrađen osmanski period, a glavne problemske cjeline kojim je autor posvetio pažnju su: nastanak naselja Pazarić, značajne ličnosti u Osmanskom carstvu porijeklom sa hadžićkih prostora i vjerski objekti izgrađeni u osmansko doba. Također su u knjizi objavljeni prevodi nekoliko orginalnih dokumenata iz sidžila koji se odnose na parnice stanovnika Drozgometve i imenovanja vjerskih službenika u Pazariću. Treća monografija

,,Hadžići od najstarijih vremena do agresije na BiH 1992. godine“, koju je napisao Vahid Alađuz, sadrži posebnu tematsku jedinicu koja se odnosi na osmansku prošlost Hadžića. U obradi ovog perioda je naglašen lokalni i društveno-ekonomski kontekst razvoja Hadžića, s tim da je poseban fokus stavljen na deskripciju i klasifikaciju memorijalnih spomenika iz osmanskog razdoblja. Za pisanje osmanskog razdoblja historije Hadžića korišteni su podaci iz prevedenih deftera koji su nastali 1468. i 1604. godine.

1. SREDNJOVJEKOVNA ŽUPA SMUCKA

Kontinuitet postojanja trgova i sela na prostoru općine Hadžići seže duboko u srednji vijek. Tako, na primjer, u povelji kralja Tvrtka iz 1355. godine je prvi put zasvjedočen spomen naselja Gradac i Dvorište, dok se u jednom dubrovačkom dokumentu od 1428. godine spominje i mjesto Smucka. Ova naselja se spominju u kontekstu tada uspostavljenih kraljevskih carina, gdje se sprovodio nadzor nad tranzitnom trgovinom između Bosanskog kraljevstva i Dubrovačke republike.Na tim kontrolnim punktovima naročito se pazilo da srebro koje se izvozilo u Dubrovnik bude ocarinjeno.Kako bi ostvarili što veći prihod bosanski kraljevi su, uz visoku novčanu naknadu, davali carine u Gradcu i Smuckoj pod zakup dubrovačkim trgovcima. U Tvrtkovoj povelji iz 1355. se za Gradac i Dvorište navodi da imaju status kraljevskih trgova na kojim su carinjeni trgovački karavani:“...u mene teda ona deržehota s Mihom

Driva i Ostružnicu i Gradec i Dvorište četri terge moe.“1 Koliko je bosanski kralj poklanjao pažnje i bio strog u provođenju naplate carina potvrđuje činjenica da je Tvrtko I dao zatvoriti Pavla i Petra Gizlića, jer nisu na vrijeme

platili zakupninu za carinu na trgovima Gradac i Dvorište. U istoj povelji se spominje još jedan carinik dubrovačkog porijekla Miho Menčetić koji se nalazio u Gradcu prije braće Gizlić. Drugi pomen Gradca u srednjovjekovnim izvorima je zabilježen 1378. godine gdje se na položaju kraljevog carinika tada nalazio Stjepan de Flisko.2

Smucka se prvi put spominje u pismu dubrovačke vlade čiji je datum nastanka 18.3.1428.godine. Dokument predstavlja pismenu instrukciju dubrovačkog vijeća na čelu sa knezom upućenu ambasadorima Republike Nikoli de Georgiu i Marinu de Gondoli koji su bili u specijalnoj diplomatskoj misiji kod bosanskog kralja Tvrtka II Kotromanića. Ovi ambasadori su trebali predočiti bosanskom kralju neregularnosti koje vrši carinik Milivoje u mjestima Smucka i Konjic:“...certa nouita facta per Miliuoi vostro gabelloto in ver di nostri mercanti aconuegnir manifestare et bollare la quantita delli argenti che portano fuor del vostro paese...et simile della gabella cresuta a Smucicha

1  Ljubomir, Stojanović, Srpske povelje i pisma, Zbornik-Dubrovnik i susedi njegovi, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1929., 71.; Desanka, Kovačević, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978., 133.

2  Marko, Vego, Naselja srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1957., 42.

et a Cognic...“3 U dokumentu se naglašava da Dubrovčani kupuju bolano (žigosano) srebro, tj. ono srebro na koje je plaćena carina. Taj prihod je po osnovi regalnog prava pripadao bosanskom kralju pa kada se ova dažbina izmiri udara se na srebro žig koje trgovca oslobađa plaćanja na drugim carinarnicama. Važno je istaknuti da je osim Gradca i Smucke, najvjerovatnije, postojala još jedna carinarnica u selu Raštelica, jer na to ukazuje sami naziv ovog mjesta koji je italijanskog porijekla, od rastello-carina.4

Lokalni kraljevski knezovi, carinici, kastelani i ostali službenici (officiali) bili su zaduženi da osiguraju potpunu zaštitu trgovcima i diplomatskim misijama koje su se kretale teritorijem župe Smucka. Trgovci u Srednjovjekovnoj Bosni su često bili izloženi napadima od strane drumskih razbojnika, među kojima su se ponekad nalazili i lokalni feudalci. Tadašnji običaji su nalagali i plaćanje još jednog nameta trgovcima koji se zvao salvum conductum, a uzimao se za prelaz preko određenog feudalnog posjeda.5

Okolni klanci i planinski prevoji pružali su prirodnu zaštitu putnim komunikacijama i naseljenim mjestima župe od invazije neprijateljskih vojski, pogotovo što su ti lokaliteti imali jaka odbrambena utvrđenja. Na osnovu arheoloških istraživanja može se procijeniti da su utvrđeni objekti Gradac i Tuhelj spadali u red relativno manjih građevinskih kompleksa. No, sama njihova pozicija, okruženje i kompatibilnost građevine sa stjenovitim terenom činili su ih teško osvojivim mjestima od strane manjih vojnih kontigenata.6

Osim utvrđenja Gradac i Tuhelj vrlo je izvjesno da su postojale i druge manje fortifikacije, našto indirektno ukazuju toponimi Gradac, Gradina i Podgradina. Primjerice, lokaliteti pod nazivom Gradac se nalaze na području između Ban Brda i Miševića, kod Donje Bioče i sjeverozapadno od Tarčina.7

Sjeverno od Mrtvanja postoji toponim indikativnog naziva Gradina, u čijoj

3  Državni arhiv u Dubrovniku, Lettere di Levante, X, folije 43-43 verso, 84.

4  Petar, Skok, Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, JAZU, Zagreb, 1971., 112. (dalje: P.Skok, Etimologijski rječnik...)

5  Desanka, Kovačević-Kojić, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Naučno društvo NR BiH, Knjiga 13., Sarajevo, 1961., 161, 162. i 165. (dalje: D.Kovačević-Kojić, Trgovina...)

6  Pavao, Anđelić, Arheološka ispitivanja, Zbornik Lepenica, Društvo SRBIH, III knjiga, Sara- jevo, 1963., 53-54.(dalje: P. Anđelić, Arheološka ispitivanja)

7  Vahid, Alađuz, Hadžićka toponimija, općina Hadžići, Hadžići, 2016., 54. i 55.

neposrednoj blizini se nalazi planinarski dom Podgradina.8Navedeni toponimi koji ukazuju na eventualno postojanje utvrđenja. Vjerovatno su predstavljali obične kule i stražarnice, ako se uzme u obzir da na pomenutim mjestima nisu pronađeni ostaci graditeljske aktivnosti.

Materijalni ostaci i toponimski nazivi u bližem okruženju srednjovjekovnih gradina svjedoči o intenzivnom vjerskom i ekonomskom životu na hadžićkom području za vrijeme postojanja Bosanskog kraljevstva. 9

Utvrđena mjesta poput Gradca i Tuhelja su po svim pokazateljima u srednjem vijeku mogli predstavljati sjedišta lokalnih organa vlasti koju su obnašali župani, knezovi i kastelani. Zahvaljujući dominantnom položaju pomenute tvrđave su vijekovima oblikovali lokalni krajolik i ostavljali snažan psihološki učinak na okolno stanovništvo. Također, jedan od razloga zbog kojih su dvorci i tvrđave građeni bio je i taj da pojačaju percepciju kraljevske moći kod lokalnog stanovništva.

Pitanje srednjovjekovnog naziva hadžićkog područja je u velikoj mjeri diskutabilno zbog pomanjkanja pisanih izvora. Opšteprihvaćeni teritorijalni pojam u historijskoj literaturi pod nazivom župa Smucka teško je dokazati. Zapravo, do sada najstariji otkriveni tragovi o postojanju ove župe se nalaze u dva dokumenta zapadnoevropske provinijencije. Prvi dokument, koji datira s kraja 16. stoljeća, je, ustvari, krivotvorena povelja španskog admirala Petra Ohmučevića. Taj dokument je trebao dokazati kako dubrovačka porodica Ohmučević ima bosansko plemićko porijeklo čiji su se posjedi nalazili u župi Smucka.10 Drugi dokument je nacrt župe Smucka nastao u 17. stoljeću za koji je utvrđeno da je prepis starijeg orginala.11

S obzirom na to da oba navedena dokumenta nisu izdržala naučnokritičku analizu, neophodno je konsultovati osmanske izvore nastale neposredno nakon pada Srednjovjekovne Bosne. U jednom od najstarijih osmanskih izvora iz 1468. godine je upisana nahija Gradčac koja se pod

8  Ibidem, 56. i 57.

9  Lidija, Fekeža, Arheološka istraživanja srednjovjekovnog grada i crkve u selu Gradac kod Hadžića, GZM BiH, sv. 42/43, Sarajevo, 1988., 182. (dalje: L.Fekeža, Arheološka istraživanja...)

10 P. Anđelić, Arheološka ispitivanja, 189-190.

11 Vid Vuletić Vukasović, Stari nacrt župe Smučke, GZM BiH, Sarajevo, 1891., 275. (dalje: V.V.Vukasović, Stari nacrt...)

istim imenom i teritorijalnim opsegom postojala i prije osmanske okupacije.12

Poznato je iz drugih primjera da su Osmanlije formirale nahije od zatečenih župa, jer su i jedna i druga teritorijalna jedinica bile podudarne u veličini i nadležnosti njihovih lokalnih organa vlasti. Jedino sporno u ovom osmanskom izvoru je naziv Gradčac, umjesto Smucka. Objašnjenje ove činjenice treba

potražiti u pretpostavci da je prvobitni politički centar župe bio u Smuckoj koja je predstavljala važnu carinarnicu Bosanskog kraljevstva, da bi potom zbog povećanog stepena opasnosti od napada Osmanlija sjedište bilo preneseno u dobro utvrđeni Gradac. Teza Pavao Anđelića da se na prostoru od Osenika

doIvan-planine nalazila knežija nije održiva, jer u osmanskom izvoru iz 1468. godine susjedna sela Smucke poput Luka, Korče i Raštelice su bila smještena u nahiji Gradčac.13Da bi se dobila potpunija slika društveno-ekonomskih i kulturnih prilika u župi Smucka neophodno je poduzeti još arheoloških istraživanja na lokalitetima gdje postoje materijalni ostaci srednjovjekovnih naselja, s obzirom na to da su pisani izvori za ovaj period oskudni.

12 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, preveo Ahmed Aličić, Mostar: Islamski kulturni centar, 2008.,51. (dalje: Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69.)

13 P. Anđelić, Arheološka ispitivanja, 190. i 191.Uporediti sa podacima iz Sumarnog popisa sandžaka Bosne iz 1468/9. godine , 51. i 52.

Slika br. 1: Ostatci srednjovjekovne utvrde Gradac

2. OSMANSKO OSVAJANJE ŽUPE SMUCKA

Osmanska pacifikacija župe Smucka, najvjerovatnije, je otpočela 1428. godine kada su osmanski krajišnici pod vodstvom Ishak-bega ostvarili prvi ozbiljniji pritisak na Bosnu sa osvajanjem značajnijih utvrda u Vrhbosni i Podrinju. Ova utvrđenja su vraćena Bosni tek kada je kralj Tvrtko II platio osmanskoj strani visoku otkupninu.14 U prvoj fazi osvajanja osmanski ratnici su primjenjivali taktiku spaljene zemlje, tj. iznenednim pljačkaškim upadimaakinima su izazivali unutrašnju nestabilnost i pometnju među stanovništvom tako da su kraljevi i feudalci bili prisiljeni plaćati danak Osmanlijama da bi izbjegli razaranje zemlje. U drugoj fazi Osmanlije nude vojničke usluge

lokalnim feudalcima, koji su obično međusobno ratovali. Ovakvim metodama Osmanlije ekonomski i vojno iscrpljuju zemlju i unose politički razdor među bosanskom vlastelom.15

Za naselja u župama Smucka i Tilava plemićka porodica Pavlović je morala plaćati 300 dukata godišnjeg zakupa osmanskom krajiškom begu gazi Isa-begu Ishakoviću što je u kontinuitetu trajalo 15 godina. Po svoj prilici Pavlovići su, osim u novcu, morali davati i određen broj vojnika kao ispomoć Osmanlijama u njihovim vojnim pohodima. Zapravo, u popisu krajišta Isabega Ishakovića je zabilježeno i 40 kuća vojnika u posjedu Pavlovića, a s obzirom na to da su i neka sela župe Smucka bila uključena u taj feudalni domen, najvjerovatnije je i manji broj vojnika bio smješten u ovom području.16

Sa osvajanjem Hodidjeda, Osmanlije su počele utvrđivati vojnopolitičku poziciju u Bosni i postepeno ostvarivati strategiju osvajanja cjelokupnog prostora Bosanskog kraljevstva. Hodidjed postaje najisturenija utvrda osmanskog vojnog prisustva na bosanskom teritoriju. Odatle su polazile osmanske vojne akcije prema glavnim središtima kraljevske vlasti u Visokom, Jajcu, Vranduku i Bobovcu. Dinamika ratnih dešavanja na Bosanskom krajištu se negativno odrazila i na prostore župe Smucka u kojoj su po popisu iz 1455. godine sela Binežević, Stubla i Osojna ostala pusta, a Doljani su imali svega

14 Hazim, Šabanović, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1958., 27. (dalje: H. Šabanović, Bosanski pašaluk)

15  Ibidem, 16. i 17.; Sedad, Bešlija, Istimalet-Bosna u osmanskoj političkoj strategiji, Institut za historiju, Sarajevo, 2017., 55., 58., 59., 64., 238. (dalje: S. Bešlija, Istimalet...)

16  Hazim, Šabanović, Bosansko krajište, GDI BiH, godina IX, Sarajevo, 1958., 215.

četiri kuće.17 Čak su i sela pod osmanskom kontrolom bila pogođena vojnim pustošenjima te su zbog nesigurnosti koja je vladala na tom području bila gotovo pusta. Zabilježeno je da su u Rogačićima i Vlakovu 1455. godine popisani po jedan vojnik, dok je Rakovica bila bez stanovništva.18 Ono što je upadljivo u ovom popisu je teritorijalna nepovezanost osmanskih posjeda na zapadnom dijelu vilajeta Hodidjed, s obzirom na to da su bili ispresjecani naseljima Rogačić, Crnotina i Osijek koji su se nalazili u domenu porodice

Pavlović. Zapravo ta nekompaktnost teritorija je proizilazila iz tipčnog srednjovjekovnog obrasca u organizovanju feudalnih posjeda, a ujedno se tu prepoznaju metode osmanske osvajačke politike posredstvom kojih se postepeno ostvarivala vojnička prevlast na neprijateljskom teritoriju. Premda je Hodidjed bio pod vlašću krajiških begova u Skoplju, Bosanskim krajištem je zapovijedao poseban vojvoda, među kojima se u izvorima spominju Skender i Hoškadem.19 Na bosanskom krajištu Osmanlije sprovode oprobani metod infiltracije u neprijateljski teritorij na način da uvode dualističku upravu. To je značilo da su na području župa Smucka, Tilava i Vrhbosna pored feudalnih djelovali i osmanski organi vlasti poput subaše vilajeta Hodidjed i Višegradskog kadije.20

Svakako su osmanski organi vlasti bili efikasniji u usporedbi sa feudalcima. Kroz svoje vojno-administrativne institucije Osmanlije na Bosanskom krajištu provode latentnu agitaciju među širim slojevima stanovništva pa su tako seljacima obećavali slobodu od kmetstva, sitnom plemstvu i vitezovima dobro plaćenu vojnu službu i krstjanskim zajednicama vjersku toleranciju. Osmanski agrarni sistem, poreska opterećenja i pravno uređenje bili su znatno povoljniji, nego bosansko feudalno uređenje, zato što su osmanske vlasti garantovale uspostavu pravednog poreskog sistema, nasljedno pravo uživanje zemljišta i opštu sigurnost. Novoosnovani gradovi na bosanskom krajištu, kao što je primjer Sarajeva, nudili su okolnom stanovništvu pružanje zaštite onima koji služe državi, veliki privredni progres, upoznavanje sa novim tehnologijama i kulturno zbližavanje sa istočnim civilizacijama.

Pripadnici uleme i derviških redova bili su angažovani na planu poticanja

17  Hazim, Šabanović, Krajište Isa-bega Ishakovića: Zbirni katastarski popis iz 1455., OIS, Sarajevo, 1964, 16. i 17. (dalje: H.Šabanović, Krajište...)

18  H. Šabanović, Krajište..., 16. i 17.

19  H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 37.

20  S. Bešlija, Istmalet..., 33., 35., 40., 41.; H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 37.

lojalnosti kod lokalnog stanovništva, na širenju antikraljevske propagande te su obavljali obavještajno-špijunske aktivnosti na terenu.21

Na potezu od Igmana do Prenja podignut je cijeli niz utvrđenja od koji treba istaknuti Gradac, Tuhelj, Trešnjevo, Biograd i Borovac. Ove tvrđave su izgrađene u cilju zaštite putne komunikacije koja je bila trasirana kroz područja župe Smucke i župe Neretva. Bosanski put ili, kako se još u izvorima naziva,via Nerente-neretvanski put, bio je sa vojno-strateškog stanovišta glavna saobraćajna arterija u Srednjovjekovnoj Bosni, jer je povezivao područja u slivu rijeka Bosne i Neretve. Kraljevska vlast je bila svjesna činjenice da ukoliko osmanski osvajači zauzmu pomenute tvrđave ekonomski život i političko-administrativna funkcionalnost države bi bila parlizovana, s obzirom na to da bi centri rudarske proizvodnje i sjedišta kraljevske vlasti u središnjoj Bosni ostali odsječeni od Huma, Dubrovnika i Dalmacije. Padom ovih utvrda bi, osim trgovinske razmjene, bili ugroženi i diplomatski kontakti sa zemljama zapadne Evrope. Stoga je krajnja tačka osmanskog vojnog prodora na zapadnoj strani bila tvrđava Gradac koju su, izgleda, bosanski kraljevi najupornije branili do sredine 15. stoljeća.22

21  H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 17.

22  P. Anđelić, Arheološka ispitivanja..., 184.

Slika br. 2: Bosansko krajište (Hazim, Šabanović, Bosanski pašaluk)

Osmanski osvajački pohod 1463. godine je okončao postojanje

Srednjovje-kovne bosanske države što je ujedno dovelo i do likvidacijedualizma u vlasti na području nahija Tilava i Gradčac. Pred naletom osmanskih ratnika nisu se uspjeli održati ni kraljevski vojni garnizoni u Gradcu i Tuhelju. S obzirom na to da su pomenute tvrđave spadale u red manjih fortifikacija, a našle su se poslije pada Bosanskog kraljevstva duboko unutar osmanske teritorije, oba utvrđenja će biti razorena.23

3. ADMINISTRATIVNO-TERITORIJALNI RAZVOJ

NAHIJE GRADČAC

U defteru za Bosanski sandžak od 1468. godine nahija Gradčac se javlja kao geografsko-administrativna odrednica za cjelokupno hadžićko područje u

čiji sastav su ulazila sva sela od Binježeva do Korče i Raštelice. Istina, u istom izvoru se spominje i Smucka kojoj je tada pripadala mezra Kavica, ali ona po svim mjerilima nije mogla predstavljati zasebnu nahiju.24

23  V.V.Vukasović, Stari nacrt..., 275. 24  Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz1468/69. godine, 113.

Slika br. 3: Osmanski ratnik (Olga, Zirojević, Tursko vojno uređenje u Srbiji, 103.)

Nahija Gradčac, kao zasebna teritorijalno-upravna jedinica, je, najvjerova-tnije postojala do osamdesetih godina 15. stoljeća kada joj se gubi svaki pomen u osmanskim popisima iz 1485., 1489. i 1516. godine. Tek se u izvorima iz 1530. i 1540. godine opet na više mjesta spominje nahija Gradčac, ali i nahija Smucka. Popis iz 1530. godine pruža mnogo više podataka o nahiji Gradčac koja se spominje u popisima čifluka unutar sela Doljani, Osonik, Luka, Ljubočić, Kačetić i Lokve, premda je za ta sela navedeno da pripadaju nahiji Saraj.Posmatrano po selima nahija Gradčac se spominje u Doljanima tri puta, u Osoniku dva puta, u Lokvama dva puta, u Ljubočiću dva puta, u Kačetiću jedan put, a u Lukama čak četiri puta.25 Nahija Smucka se spominje 1530. godine u vezi sa dva čifluka na teritoriji koja je gravitirala selu Ljubočić i jednog čifluka u blizini sela Luka.26 Navedeni podaci dokazuju i da je korištenje naziva nahija Gradčac i nahija Smucka, zapravo, označava sinonime za isti teritorij, tj. prostor hadžićke kotline koji je u srednjem vijeku imao status župe. U prilog toj tvrdnji treba navesti zabilješku iz 1530. godine za dva čifluka u granicama sela Luka gdje se spominje da je jedan čifluk u nahiji Gradčac:“Čifluk Junusa, sina Božidarova i Iskendera, njegovog brata kod sela Luka koje pripada Saraju, u nahiji Gradčac, a drugi u nahiji Smucka: čifluk Jahje i Bajezida, sinovi Radosava kod sela Luka koje pripada Saraju, u nahiji Smucka.“27 U popisu koji je nastao 1540. godine, nahija Gradčac je spomenuta u popisima čifluka, i to po jedanput u selima Lokve, Osonik, Luka, Radonje, Donji Izbak, Gauča i Ljubočić, te pet puta u selu Doljani. Nahija Smucka je zadnji putzabilježena u popisu iz 1540. gdje je navedena dva puta u opisima čifluk u selu Ljubočić.28

Koji je mogao biti stvarni razlog da osmanski popisivači spominju nahiju Gradčac, odnosno Smucku, uprkos činjenici da je ta ista nahija ukinuta 50 godina ranije? Objašnjenje može biti samo jedno, a to je da su popisivači koristili stare priručne deftere u kojima je zabilježena nahija Gradčac ili su te informacije dobijali od stanovništva prilikom popisa. Stoga su, najvjerovatnije

25  BOA, Tapu Tahrir Defter (1530) No. 157/3, 637., 643., 644., 661., 662., 664., 719., 720., 794., 810. i 811. (dalje: BOA TTD No.157/3)

26  BOA, TTD No 157/3, 719., 720. i 812.

27  BOA, TTD No 157/3, 811. i 812.

28  BOA, Tapu Tahrir Defter No. 432 (1540) III svezak, 146., 147., 149., 197., 198., 208., 227., 228., 242., 274. (dalje: BOA, TTD No. 432); BOA, Tapu Tahrir Defter, No. 435, (1565) I svezak, 195. (dalje: TTD No.435)

zbog preciznosti podataka, upotrebljavali i područni naziv nahija Gradčac kako bi otklonili sumnju o kojem je lokalitetu riječ, jer je postojalo više sela i lokaliteta pod istim imenom u nahiji Saraj.29

U popisu iz 1485. godine nahija Gradčac se više ne spominje što znači da su Osmanlije provele široku teritorijalnu reorganizaciju koja je zahvatila više nahija u Bosanskom sandžaku. Osmanska koncepcija u organizovanju teritorija je podrazumijevala stvaranje nahija koje će imati veliki privredni potencijal, brojno stanovništvo i jake urbane centre. Naravno, manje nahije koje su formirane kao župe u srednjovjekovnom periodu nisu mogle zadovoljiti osmanske kriterije u pogledu racionalizacije vojno-upravnog aparata i mobilisanja značajnih poljoprivrednih i ljudskih resursa za državne potrebe. Novim metodama upravljanja Osmanlije jačaju koheziju između vojnih i administrativnih institucija čime su ostvarili političko-ekonomsko jedinstvo prostora.30

U Osmanskoj državi nije postojala stroga distinkcija između vojnih i upravnih funkcija, tako da su službenici najvišeg nivoa državne vlasti pa sve do lokalne razine predstavljali ujedno i vojne i civilne organe vlasti. Veliki veziri su zauzimali poziciju sultanovog carskog opunomoćenika u vrhovnoj upravi države i bili su zaduženi da komanduju svim vojnim trupama u Imperiji. Po istom pravilu su upravljali i beglerbezi u ejaletima gdje su imali nadređeni položaj u odnosu na više komandante i ostale funkcionere u upravi. Rang sandžakbega je obuhvatao vojno-komandne i civilnoadminstrativne ingerencije, a iste nadležnosti, samo u suženom djelokrugu, imale su subaše na teritoriju vilajeta i čeribaše u nahijama.31 Ove promjene u lokalnoj administraciji su obuhvatile i susjedne nahije Lepenicu i Kreševo koje su pripojene nahiji Visoko, dok je Tilava zajedno sa Gradčacom postala sastavnim dijelom nahije Sarajevo.32

Mikrogeografija nahije Gradčac je bila suprotna području susjednih nahija poput Lepenice, Tilave i Sarajeva koje su po svojoj konfiguraciji ravničarske i komunikacijski otvorenije te su time bile podesnije za

29 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Uvod, xxiii

30  H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 147. i 151.

31  Ibidem, 109. i 110.

32  H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 128.

naseljavanje. Nahija Gradčac je bila ograničena na usku hadžićku kotlinu

koju čine područja u slivu rijeka Zujevine, Bioče i Bijele rijeke. Prostor

nahije je raspolagao sa ograničenim poljoprivrednim potencijalom i bio je bez razvijenog gradskog naselja koje bi se nametnulo kao jak privredni, politički i vjerski centar okolnim selima. Cijeli teritorij nahije Gradčac je bio stiješnjen

između planinskog masiva Igmana i Bjelašnice na jugu i planinskih uzvišenja

Tmor, Ormanj i Oštrik na sjevernoj strani. Zapadna granica nahije bila je utvrđena na planini Ivan koja se uzdiže na 1537. metara nadmorske visine

čiji je prevoj ujedno i glavna spona između Hercegovine i sarajevske regije. Nahija Gradčac na svom istočnom dijelu od linije Rakovica-Gladno PoljeBlažuj je otvorenija prema Sarajevskom polju, području gornjeg toka Bosne.33

Međutim, današnji teritorijalni opseg općine Hadžići ne poklapa se u potpunosti sa granicama nahije Gradčac. To najbolje dokazuje primjer sela

Mokrine koje se u prvom osmanskom popisu 1468. godine javlja u sastavu

nahije Lepenica, a zatim se redovito upisuje u okviru nahije Visoko.34 Tek krajem 16. stoljeća Mokrine su priključene nahiji Sarajevo, o čemu svjedoči jedna zabilješka u defteru iz 1604. godine:“Selo Mokrine, pripada Sarajevu, u ranijem defteru zabilježeno je u okviru nahije Visoko.“35Ova teritorijalna pomjeranja između Sarajevske i Visočke nahije sudbonosno će utjecati na položaj Mokrina koje će u narednim vijekovima gravitirati hadžićkom području i u konačnici biti priključeni hadžićkoj općini. Slična situacija se odigrala i sa selom Mrtvanje na Bjelašnici. Naime, iako u današnje vrijeme Mrtvanje predstavljaju obično kolibsko naselje bez stalno nastanjenog stanovništva, ovo mjesto je tokom 15., 16. i 17. stoljeća imalo status razvijenog sela. Godine 1489. Mrtvanje su popisane u sastavu nahije Neretva:“Karye Mrtvanje tabi Neretva, s tim da je važno naglasiti da je ova nahija obuhvatala teritoriju između Neretve i Bjelašnice.“36 S obzirom na to da su Mrtvanje opustjele negdje u periodu od 18. do 19. stoljeća stanovnici Pazarića će ovo pusto selište koristiti kao područje gdje su sezonski izvodili stoku na ispašu i tu privremeno boravili u kolibama.

33  ibidem, 128.

34 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69. godine, 104.

35 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. I/1, preveo Adem Handžić, 352. (dalje: Opširni popis iz 1604.)

36  BOA, Tapu tahrir defter (1489) No.24, 413. (dalje:BOA, TTD No.24)

Struktura vojno-teritorijalne organizacije u Bosni je počivala na vilajetskoj upravi koja je ustrojena odmah nakon osvojenja 1463. godine.Na širem prostoru Bosanskog sandžaka osnovani su vilajeti: Pavlović, Kovačević, Hodidjed i Kraljeva zemlja. Nahija Gradčac je u prvim godinama osmanske vladavine stavljena pod upravu vilajeta Kraljeva zemlja što je svakako bilo potaknuto historijskim slijedom događaja.37 Kako se župa Smucka, prilikom osmanskog osvajanja, nalazila u sastavu kraljevskog teritorija, to će primarno utjecati da se novozaposjednute oblasti zaokruže u zasebnu vojno-administrativnu cjelinu. Osmanlije su, bar privremeno, bile prisiljene uvažavati pokrajinski partikularizam u Bosni koji je nastao uslijed ratnog djelovanja osmanskih vojvoda na bosanskom krajištu s jedne te ugarske vojne invazije 1463. godine s druge strane. Vilajet Kraljeva zemlja je stavljen pod vojnu upravu jednog vojvode ili subaše čiji je osnovni zadatak bio da odbrani novostečene pozicije, ali i da djeluju ofanzivno prema ugarskim posjedima u Bosni.38 Obnavljanje Bosanskog kraljevstva na teritoriju od Lašve do Usore nakratko će održavati fikciju kako Osmanlije poštuju legitimitet vladarske dinastije u Bosni i to sve u cilju da se pokoreno stanovništvo pripremi za transformaciju feudalnoadministrativnog poretka u osmansko-timarski sistem.39 Kraljeva zemlja će u drugoj polovini 15. stoljeća biti podijeljena na dva vilajeta: Neretvanski i Brodski, dok je nahija Gradčac pripala vilajetu Hodidjed.40

Propast Ugarskog kraljevstva 1526. godine i pad Jajačke banovine 1527. godine omogućio je Osmanlijama veliko teritorijalno proširenje u smjeru Dalmacije, Pounja i Slavonije. Ta pomjeranja granica su znatno utjecala na novi teritorijalno-administrativni preustroj Bosne. Sukladno tome sve oblasti od rijeke Rakitnice do Splita su priključene novoosnovanom Kliškom sandžaku 1537. godine. U takvoj reorganizaciji teritorija područje Hadžića je ostalo u Bosanskom sandžaku, a jugozapadno od linije VlahinjaHranisava-Ivan-planina protezao se Kliški sandžak.41

Osmansko sudstvo u Bosni je sistemski izgrađivano od sredine 15. do kraja 16. stoljeća uz poštivanje načela odvojenosti izvršno-upravne i sudske

37  BOA, TTD No.24, 110.

38  H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 119.

39  Ibidem, 48. i 49.

40  Ibidem, 119.

41  H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 58. i 59.; S. Bešlija, Istimalet..., 87.

vlasti. Glavni autoritet u distribuciji pravde tokom osmanske vladavine bio je kadija-sudac čija se jurisdikcija protezala na području jednog kadiluka, tj. sudskog okruga. Svaki kadiluk je imao sjedište u većem gradu gdje je kadija bio prva instanca za građanske parnice i krivične prekršaje. Kadije su osim sudskih sporova imali nadležnost da određuju tržišne cijene, da vrše inspekcijski nadzor nad izvršnim organima vlasti i ostalo.42

Nahija Gradčac se na početku osmanske vladavine našla pod jurisdikcijom neretvanskog kadije, ali sa ukidanjem nahije područje Hadžića je priključeno Sarajevskom kadiluku.43 Iako su kadiluci imali svoje ispostave na čelu sa naibima u udaljenim nahijama, to nije bio slučaj sa hadžićkim područjem. Ipak, bitno je naglasiti da se u dva odvojena slučaja spominje naib sarajevskog kadije u defteru iz 1540. godine koji je legalizovao kupoprodaju zemlje u selima Ljubočić i Korča.44 Ovi podaci otvaraju pitanje da li je pomenuti naib bio samo privremeno zamjenik kadije u Sarajevu ili je u određenom vremenskom periodu postojala posebna ispostava sudske kancelarije nadležna za hadžićko područje? Međutim, na takvo pitanje je nemoguće odgovoriti, jer nedostaju izvori koji bi direktno potvrdili opravdanost navedenih pretpostavki. Prema zapisima iz popisa i sudskih protokola-sidžila stanovnici hadžićkog kraja su se po pitanju traženja pravde obraćali sarajevskom kadiji.45

Kada je riječ o mjesnim institucijama u hadžićkom području za vrijeme osmanske uprave ne može se mnogo toga kazati na osnovu popisnih deftera. Ni jedan zvanični organ lokalne uprave se ne spominje u periodu od 1455. do 1604. godine.Ali, za to postoje posredni izvori koji ukazuju da su, ipak, takve institucije postojale. Poznato je na osnovu drugih popisa da su dugi period nakon uspostave osmanske uprave funkcionirali stari organi vlasti koji su bili utemeljeni u Srednjovjekovnoj Bosni. U defteru za Hercegovački sandžak 1477. godine na više mjesta se spominje služba župana koja je u predosmansko doba pripadala lokalnim funkcionerima koji su upravljali tim

42  Ahmed, Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, OIS, Sarajevo, 1983., 50.

43  H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 119.

44  BOA, TTD (1540) No. 432, 1. svezak, 74., 2. svezak, 197.

45  GHB, Sidžil No. 1, 120.

teritorijem u ime kralja.46 Jedna zabilješka u defteru za Kliški sandžak (1550.)

govori o županu Muratu koji je imao baštinu u selu Mrtvanje:“Sada kada je

izvršena kontrola utvrđeno je da je dio spomenutog hasa koji je posjedovao spomenuti Atmadža prodao županu Muratu, sinu Abdullaha.“47 Na osnovu ovog podatka se može pretpostaviti kakoje i nahija Gradčac u vrijeme dok je postojala imala svog župana. U defteru iz 1530. godine spominje se knez Petar koji je uživao čifluk u selu Lokve, ali bez konkretnog pojašnjenja koje su bile njegove upravne nadležnosti:“Čifluk Širmerda, sina Vukoje i Hasana, sina

Ilijasova i Husejna i Alije kod sela Lokve u nahiji Gradčac. To je tri komada njive po imenu Izgon koju je prethodno uživao knez Petar, sin Obrenov...“48 Postoji vjerovatnoća da je lokalno stanovništvo unahiji Gradčac, dok je još bilo većinom nemuslimansko, uživalo određenu samoupravu. Općenito, osmanske vlasti su dopuštale lokalnom stanovništvu da biraju svoje seoske starješine. Poznato je da su nemuslimani ratari imali svoje seoske poglavare knezove, a da su Vlasi-stočarizbog svog nomadskog načina života birali svoje plemenske starješine. Sa omasovljenjem prelazaka na islam uvodi se služba ćehaje koja se javlja u muslimanskim selima i gradskim mahalama. Ćehaje su kao i nemuslimanski knezovi imali ulogu predstavnika lokalne zajednice čije su interese zastupali.49 Lokalitet Zborište, koje se nalazi istočno od naselja Osonik, ukazuje na mogućnost postojanja institucije županskih ili seoskih zborova.50

Zborovi su u Srednjovjekovnoj Bosni imali veliku ulogu u donošenjuodluka od lokalnog značaja, a postoje i podaci da su se na ovakvim skupovima vodili i sudski procesi.51 Ne treba isključiti ni mogućnost da su zborovi u nahiji Gradčac postojali u prvim decenijama osmanske uprave, mada osim ovog toponima za to nema potvrde u izvorima.

46 Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina (1477), priredio Ahmed S. Aličić, OIS, Sarajevo, 1985., 209., 211.; S. Bešlija, istimalet..., 103.

47 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, obradili Fehim Spaho i Ahmed S. Aličić, OIS, Sarajevo, 2007., 365. (dalje: Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550.)

48  BOA, TTD No.157/3, 637.

49  H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 114.

50  V. Alađuz, Hadžićka toponimija, 84.

51  Desanka, Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978., 240.; Mihajlo, Dinić, Državni sabor srednjovjekovne Bosne, SANU, knjiga 13., Beograd, 1955., 65.

4. NASELJENA

MJESTA I OSTALI TOPONIMSKI PODACI

Većina naseljenih mjesta u hadžićkom kraju ima dugi kontunuitet postojanja koji se može pratiti od momenta uspostave prvihosmanskih uporišta u Bosni. Za većinu naselja koja se spominju u osmanskim izvorima može se sa sigurnošću tvrditi da su nastala u periodu postojanja Bosanskog kraljevstva. Sva nastanjena mjesta nose nazive bosansko-slavenskog porijekla, osim par izuzetaka, što znači da u razdoblju od 1455. do 1604. godine gotovo da nema tursko-osmanskih toponima na području Hadžića. Upravo topografski podaci iz izvora ukazuju da je stanovništvo hadžićke regije više od 150 godina uspjelo sačuvati autentičnost vlastitog jezika spram kulturno-civilizacijskih strujanja koja su dolazila sa osmanskim osvajačima. Naravno, takvom stanju je pogodovalo to što Osmanlije, za razliku od drugih imperija, nisu provodilepolitiku asimilacije pokorenog stanovništva niti su im silom nametali svoje kulturne i vjerske obrasce.52 Tek će postepeno prelaženje na islam i urbanizacija otvoriti prostor za prodiranje kulturnih utjecaja među

Slika br. 4: Nahija Smucka (Hazim, Šabanović, Bosanski pašaluk)

52  H.Šabanović, Krajište..., 14.

stanovništvom, ali će u sferi onomastike utjecaji ostati nevidljivi.Samo se kod novoformiranih naselja, poput Tuzle, Sarajeva i dr., zadržavaju nazivi orijentalnog porijekla.

Osmanski izvori su najpouzdaniji u pogledu identifikacije naselja koja se spominju u prošlosti sa onim u savremenom dobu i otkrivaju specifičnosti njihovog razvitka. Ali, ne treba precjenjivati podatke iz izvora, jer oni nisu uvijek precizni kada je u pitanju tačno utvrđivanje lokacije naselja. Među prvim naseljima hadžićkog kraja, koja se spominju u osmanskim defterima sredinom 15. Stoljeća, ubraja se Binježevo. Ovo mjesto je 1468. godine upisano u svom izvornom obliku kao Binežević.53 Danas se Binježevo proteže duž magistralnog puta koji povezuje Hadžiće i Blažuj. Jezičko značenje

naziva Binježevo teško je utvrditi, jer ne postoji niti jedan sličan izraz u staroslavenskom jeziku koji bi pojasnio ovaj pojam. Ako bi se prihvatilo

tumačenje da je naziv Binježevo nastalo od turske riječi binjak, to bi značilo da je to mjesto dobilo ime po jahačim konjima.54 No, to je manje vjerovatno s obzirom na viševjekovno prisustvo slavenskog elementa u tom kraju u kojem historijski nije zabilježeno postojanje turskog etnosa. Ipak, da bi se odgonetnulo jezičko značenje naziva Binježevo možda je potrebno drugačije dešifrovati ovaj ojkonim u osmanskim izvorima. Naime, historičar Hazim Šabanović je ponudio dvije varijante čitanja naziva ovog mjesta kao Bineže ili Pinježe koje je zabilježeno u defteru iz 1455. godine.55 U slučaju da prihvatimo drugu varijantu naziv ovog mjesta je mogao nastati od staroslavenske riječi pinja koja znači plod bora, odnosno borovina ili borovište.56

Binježevo je početkom osmanske vladavine brojalo deset domaćinstava što ga je svrstavalo u red manjih naselja.57 Premda je Binježevo 1468. godine popisano kao naseljeno mjesto, ono se u kasnijim popisima više ne spominje. Koji je mogao biti razlog tome, teško je odgovoriti, mada je iz drugih primjera poznato da se neka mjesta nisu popisivala, jer su opustjela ili su postala dijelom

53 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51.; Pogledati: Katastral Vermefsungs Abtheilung, Vermefsungsjaler, 1882., Kreis Sarajevo, Bezirk Sarajevo, Gemeinde Hadžići

54  Abdulah, Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 144. (dalje: A.Škaljić, Turcizmi...)

55  H.Šabanović, Krajište..., 14.

56  P.Skok, Etimologijski rječnik..., 659.

57 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51.

atara drugih sela.

Mjesto Stubla, koje je zabilježeno u popisu krajišta Isa-bega Ishakovića

1455. godine, mogu se identificirati sa Stublovima, lokalitetom sjeverno od Hadžića.Iako Hazim Šabanović ovo mjesto poistovjećuje sa Stublima kod Nahoreva, taj lokalitet se ne može pouzdano dovesti u vezu sa istoimenim mjestom kod Hadžića, jer se ova Stubla u defteru spominju zajedno u grupi sa Binježevom, Zenikom i Rakovicom koji se nalaze u njihovom bližem okruženju.58 Toponim Stubla prema Muhamedu Hadžijahiću označavaju mjesto gdje se nalazio plemićki dvor.59 Naselje Stublovi su 1455. godine upisani kao naseljeno mjesto i od tog spomena se više ne javljaju u osmanskim izvorima. Jedino što je danas ostalo jeste pusti lokalitet na kojem ne postoji nikakvo naselje.

Naselje Kasatići se prvi put spominju u vakufnami Isa-bega Ishakovića 1462. godine u dijelu gdje se opisuje granica mulk posjeda pomenutog vakifa. Kasatići su danas smješteni jugozapadno od Hadžića, podno Igman planine. Međutim, na osnovu napisanog u vakufnami može se konstatovati da se tu uopšte ne govori o posebnom naselju, već da je tu riječ o nekom uglednom rodu ili porodici. Zapravo semantički oblik Kasatikler,koji je upotrijebljen u dokumentu, ukazuje na rod, a ne na mjesto.60 Pored ostalog, u dokumentu se navodi da se zemljište Kasatića nalazi u mjestu Bolna. Stoga je očigledno da je negdje na širem području današnje Žunovnice bio centar naselja Bolna, jer se tu spominju i tri pusta selišta i jedan mlin. U tekstu vakufname je detaljno utvrđena linija granice Isa-begova posjeda i zemljišta Kasatića:“I mlin koji je kupio od Kasatića u Bolni i jednu mezru ispod njega i dvije mezre iznad nje, koje graniče sa istoka do muslimanskog groblja i velikog kamena što je više njega, a sa jugoistočne strane do groblja Kasatića, a sa zapada je kako se turski kaže ,,sirti sira“ do Jaza, a to je mjesto blizu sela Blažuj.“61 Postoji vjerovatnoća da pomenuti lokaliteti označavaju granicu seoskog atara Bolne

58  H.Šabanović, Krajište..., 14.

59  Muhamed, Hadžijahić, Razvoj ekonomskih, političkih i kulturnih centara u općini Hadžići do 1878.god., Prliozi za proučavanje istorije Sarajeva, Sarajevo, 1974., 79. (M.Hadžijahić, Razvoj...)

60  Hazim, Šabanović, Dvije najstarije vakufname u Bosni, OIS, Sarajevo, 1952., 10. (H.Šabanović, Vakufname...)

61  H.Šabanović, Vakufname..., 10.

ili porodice Kasatića, jer toponim Jazovi je ucrtan na austrougarskoj mapi iz 1882. godine u okolini Hadžića.62

Ovu problematiku dodatno usložnjava i činjenica da su Kasatići 1530. godine upisani sa još jednim nazivom:“Selo Kačetić, drugim imenom Štitar.“63

Opšti zaključak bi bio da su Kasatići promijenili više naziva u prošlosti i da je vremenom ime roda Kasatić potisnuo prethodne ojkonime Bolna i Štitar. Kasatići su zabilježeni sa statusom sela 1468. godine, čiji je naziv pročitan kao Kašetica.64 Popis iz 1516. godine sadrži podatak o selu Štitar u nahiji Saraj koje je imalo pet muslimanskih kuća, pet neoženjenih i jednu nemuslimansku kuću.65 Međutim, u ovom slučaju je nejasno da li se pomenuto mjesto odnosi na selo Kačetić, jer se ne navodi njegov drugi naziv kao što je to primjer u drugim popisima. U popisima iz 1530., 1565. i 1604. godine ovo selo je redovito upisivano pod nazivom Kačetić, s tim da se ovo mjesto nikako ne pominje u izvorima od 1485. godine.U opširnom popisu iz 1540.selo Kačetić nije registrirano, ali je ovo mjesto upisano u sumarnom defteru iz iste godine.66

Ne treba zanemariti ni činjenicu da se u izvoru iz 1540. godine pominje još

jedno naselje pod imenom Kačetić, uz napomenu da je drugo ime tog mjesta

bilo Polje.67 No, ovo naselje se može identificirati sa Kasatićima kod Blažuja.68 Drugi podaci koji dokazuju da je ovakva transliteracija opravdana jesu zabilješke o čiflucima na prostoru sela Kačetić. U jednoj od njih je navedeno da je drugi naziv za Kačetić Lokve:“Čifluk Behrama, Saruhana i Jusufa, sinova Hasanovih sa stavke katib Alije u selu Kačetić, poznato pod imenom Lokve, pripada Saraju.“69 Drugi zapis je još precizniji, jer spominje mjesto Štar koje je zabilježeno u okviru sela Donje Lokve:“Čifluk Mehmeda i Hamze, sinova Hasana, te Ferhada i Iskendera, sinova Balije, kao i Davudai Alije, mjesto

62 Katastral Vermefsungs Abtheilung, Vermefsungsjaler, 1882., Kreis Sarajevo, Bezirk Sarajevo, Gemeinde Hadžići

63  BOA, TTD, No.157/3, (1530), 792.

64 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 72.

65  BOA, ID, No.56 (1516), 43. (dalje: OIS, ID, No.56 )

66  BOA, ID, No.201 (1540), 131.

67  BOA, TTD, No.432, (1540), 3. svezak, 226.

68 Topografska karta: 1:25000, sekcije, Hadžići, Tarčin, Bradina, Bjelašnica zapad i Bjelašnica istok, 1975.

69  BOA, TTD, No.157/3, (1530), 793.

poznato kao Štar, u selu Donje Lokve, pripada Saraju...“70 U istom zapisu je pomenuta i baština po imenu Liskovik koja se nalazila u blizini sela Žrnovnice, odnosno Žunovnice. Pomen sela Donje Lokve je zabilježen samo u ovom defteru i u mnogo čemu je nejasno da li je ovo još jedan od naziva za selo

Kačetić ili je riječ o sasvim posebnom naselju koje je bilo smješteno negdje između sela Kačetić i Lokve. Podatak o ovom čifluku je zaveden i upopis iz 1565. godine, ali popisivač je umjesto sela Lokve pogrešno upisao selo Luka što će se isto ponoviti i u popisu 1604. godine.71 U objavljenom izvoruiz1604. godine naziv ovog sela je preveden kao Kačanik što ne odgovara orginalnom zapisu. Lokalitet Štar se spominje i u vezi čifluka Hasana i Turhana, sinova

Husejnovih, Tur Alije, sina Ahmedova, te Mustafe, sina Veselinova, s tim da je ovdje navedeno kako se ovo mjesto nalazi u selu Donje Lokve, u nahiji

Gradčac. Značenje naziva Kasatići je u mnogome diskutabilno, premda bi se moglo uvažiti mišljenje da je naziv ovog mjesta nastao od glagola kasati ili trusati.72

Selo Kalica je popisano 1468. godine kao pusto i nenaseljeno mjesto.73

No, ovo naselje će imati istu sudbinu kao i prethodno navedena sela Stubla i Binježevo, s tom razlikom da se danas ne može odrediti gdje se Kalica uopšte nalazila. Možda bi u pogledu ubikacije ovog mjesta trebali tražiti lokalitet sličnog naziva. Za sada bi ovom toponimu odgovarala njiva Kalac u okolini

Drozgometve čiji je jezički korijen gotovo identičan nazivu Kalica.74

Drozgometva je spadala u red najrazvijenih naselja hadžićke regije od početka osmanske vladavine. Tako je u prvom popisu Bosanskog sandžaka zabilježeno da je Drozgometva s 35 domaćinstava najveće naselje u nahiji Gradčac.75 Naziv Drozgometva je, vjerovatno, izveden iz riječi troska što znači otpad koji nastaje u procesu topljenja rude.76 Ovom lingvističkom analizom može se ustanoviti da je u okolini Drozgometve bila aktivna rudarska proizvodnja tokom srednjeg vijeka, ali, najvjerovatnije, u skromnim

70  BOA, TTD, No.157/3, (1530), 794.

71  BOA, TTD, No.435, (1565), 167.

72  P.Skok, Etimologijski rječnik..., 56.

73 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51.

74  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 249.

75 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 107.

76  P.Skok, Etimologijski rječnik..., 444.

razmjerama. Drozgometva je vrlo čest ojkonim u osmanskim defterima i sidžilima sarajevskih kadija. Naselje Drozgometva se spominje u svim izvorima iz 1468., 1485., 1489., 1516., 1530., 1540., 1565. i 1604. godine. Drozgometva je poznata i po tome što je bila rodno mjesto velikog vezira

Gazi Atik Ali-paše koji je obnašao tu dužnost za vrijeme sultana Bajezid II, i to u dva navrata: od 1501. do 1503. i od 1506. do 1511. godine.77 Današnja Drozgometva se nalazi sjeveroistočno od Hadžića i prostire se duž puta Hadžići-Lepenica. U osmansko doba Drozgometva je predstavljala mnogo

širi geografski pojam, o čemu svjedoče popisni defteri. Ako se uzme uobzir da je u okviru Drozgometve 1530. godine popisano 15 čifluka, to onda dokazuje da se u granicama ovog sela nalazio prostor od Košćana do rijeke Zujevine.78

U ataru Drozgometve su popisani njiva Mihovinište i pašnjak Sasina.79 Čair

Sasina se, najvjerovatnije, nalazio na području planine Ormanj ili negdje na lokalitetu brda Oštrik. Oba ova naziva bi se mogla odnositi na rudarsku aktivnost. Takona primjer, mih odgovara pojmu mjeh (mješina za puhanje), a Sas se odnosi na srednjovjekovne rudare Sase.

Blizu Drozgometve je 1604. godine upisano i selo Hrenovica za koju se kaže:“Njiva Mehmeda, sina Džaferova, poznata pod imenom Kervača, u blizini sela Dolac, između Hrenovice i Drozgometve, pripada Saraju.“80 Prema ovoj zabilješci položaj Hrenovice je u odnosu na Drozgometvu bio negdje na sjevernoj strani. Najsličniji nazivu Kervača danas jeste lokalitet Krivače na Košćanu, a postoji i njiva Hrenište u neposrednoj blizini Drozgometve.81

Naziv Hrenovica generira od riječi hren koji predstavlja biljku sa ljutim korijenom. Hrenovica je prvi put popisana 1565. godine i ne spominje se u ranijim defterima.82 U istom defteru je evidentirana i mezra Svinjari za koju je napisano samo da se nalazi u okolini Hrenovice. U sastavu ove mezre se nalazio i jedan posjed pod imenom Vito, također rudarski termin.83

77  Enes, Kazazović, Veliki vezir Gazi Atik Ali-paša, Općina Hadžići, Hadžići, 2018., 11., 12.,

66., 69. (dalje: E.Kazazovic, Veliki vezir...)

78  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 626-630.

79 Opširni popis iz 1604., Sv.I/1, 102.

80  Ibidem, 352.

81  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 248. i 251.

82  BOA,TTD, No.435 (1565), I dio, 218.

83  BOA, TTD, NO.435 (1565), I dio, 218.; Opširni popis iz 1604., Sv.I/1, 217.

Selo Dolac je smješteno između naselja Košćan i Mokrine, u sjevernom dijelu teritorije općine Hadžići. Naziv Dolac je geografski pojam koji predstavlja malu zemljišnu površinu u uvali između dva brda.84 Prvi put se Dolac javlja u osmanskom popisu iz 1468., ali u popisima od 1485., 1489. 1516. godine gubi mu se svaki pomen.85 Tek od 1530. godine selo Dolac se iznova javlja u izvorima pa tako i u narednim popisima iz 1540., 1565. i 1604. ovo se mjesto redovito spominje.86 Izvjesnu poteškoću u identifikaciji ovog mjesta predstavlja činjenica da se u to doba često javlja u defterima još jedno naselje po imenu Dolac, a ono je ubicirano u užem dijelu Sarajeva. Da bi se riješilo pitanje, koje od navedenih naselja je hadžićki Dolac, neophodno je konsultovati sve opšte podatke koje pružaju izvori osmanske provinijencije. Prvo treba istaknuti da je Dolac 1468. godine popisan u nahiji Gradčac, da bi se potom za ovo mjesto izričito navodilo da je u blizini Drozgometve i Hrenovice. S druge strane u okviru ovog Doca se uvijek spominje čifluk krstjanina Miluna kao važan orijentir u identifikaciji.87 Također, ovo selo ima tada u prosjeku 8 do 9 domaćinstava, dok je sarajevski Dolac pretežno brojao 60 do 70 kuća.88

Kontinuitet naseljenosti Mokrina može se pratiti od druge polovine 15. i tokom cijelog 16. stoljeća što potvrđuju osmanski popisi iz 1468., 1485., 1489., 1516., 1530., 1540., 1565. i 1604. godine. Sam naziv Mokrine označava mjesto koje ima brojne izvore i podzemne vode. Posmatrajući geografski položaj za Mokrine bi se moglo reći da prirodno gravitiraju lepeničkoj kotlini, ali sticajem historijskih okolnosti Mokrine administrativno pripadaju Hadžićima. Kako je već naprijed rečeno na prostoru Mokrina je dolazilo do pomjeranja lokalnih teritorijalno-upravnih granica, čak tri puta u periodu od 150 godina. Tako su Mokrine prvo bile u sastavu nahije Lepenica, potom su pripojene nahiji Visoko i na kraju su potpale pod upravu nahije Sarajevo. Osmanski popisivači su izdvojeno upisivali njivu Potkovina u granicama ovog sela koja je predstavljala veliki kompleks obradivog zemljišta.89

84  P.Skok, Etimologijski rječnik..., 419.

85 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 172.

86  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 606.

87  BOA, TTD, No.435(1565), 2. svezak, 219.

88 Opširni popis iz 1604., Sv.I/1.,308-310.

89  BOA, TTD, No.435 (1565), 3.svezak, 613.

Naselje Garovci su smješteni između Hadžića i Binježeva, na lijevoj obali rijeke Zujevine. Garovci se prvi put spominju 1530., a upisani su i u popisima od 1540., 1565. i 1604. godine.90 Ojkonim Garovci je nastao od pridjeva garav, tj. crn u množini. U popisu iz 1468. godine na području Garovaca spominje se tada mjesto Sokolar, kao i pusto selište Alubić.91 Na osnovu podataka iz kasnijih popisa može se zaključiti da je mezra Alubić, zapravo Olovik, jer i sam prevodilac izvora iz 1468. godine u napomeni pojašnjava da se ta ligatura može čitati i kao Ilovići ili Olujići.92 Godine 1530. za Sokolar se navodi da ima i drugo ime Garovci:“Karye Sokolar, nam-idiger Garovce.“93 Ta zabilješka otvara mnoga pitanja oko dvostrukog imena naselja. Po jednoj varijanti do toga je moglo doći zbog spajanja dva naselja, tj. Sokolara i Garovca, od kojih je ovo drugo naselje nastalo mnogo kasnije ili da je uslijed naseljavanja novog stanovništva došlo do formiranja sela Garovci. Za Sokolar je poznato da je 1468. godine bio popisan kao pusto selište i da se u naredna tri popisa, a to je raspon od 40 godina, uopšte ne spominje. Tako je u popisu iz 1540. godine zabilježeno da je jedan dio Sokolar naseljen vojnicima, a drugi dio je zaveden kao pusta mezra u sastavu jednog čifluka.94 Zajedno sa

Sokolarom, odnosno Garovcima skoro se uvijek u izvorima spominje i mezra

Olovik koja se nalazila na desnoj obali rijeke Zujevine, gdje se danas nalaze

Donji Hadžići.95 Uz Sokolar popisivači su redovno upisivali njivu Sitoču koju je profesor Ahmed S. Aličić u popisu iz 1468. godine dešifrovao pod nazivom Sipovica.96 Druga njiva koja se spominje u neposrednom okruženju

Garovca jeste Subotica, a ona je, također, obuhvatala i dio područja na desnoj obali Zujevine.97 Za čifluk Timura i Beraka, koji je registriran na prostoru

Sokolara 1565., stavljena je napomena da je u prethodnom defteru bio upisan u okviru sela Žoglje.98 Naziv Žoglje bi se mogao identificirati sa lokalitetom

90  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 780.

91 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 72.

92 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69,72.

93  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 780.

94  BOA, TTD, No.211 (1540), 2.svezak, 148.

95 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Sv.I/1, 207.

96 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 72.

97 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Sv.I/1, 207.; Pogledati: Katastral Vermefsungs Abtheilung, Vermefsungsjaler, 1882, Kreis Sarajevo, Bezirk Sarajevo, Gemeinde Hadžići

98  BOA, TTD, No.379 (1565), 206., 207. Ovaj naziv se može pročitati i kao Žegulje.

Žege koji se nalazi između Ušivaka i Stupnika, jugoistočno od Hadžića.99

Jezičko značenje toponima Sokolar vjerovatno potiče od naziva za osobe koje su se profesionalno bavile uzgojem i obukom sokolova za lov. Sokolari su u srednjem vijeku svoje usluge pružali feudalcima.100

Žunovnica je prigradsko naselje Hadžića koje se prostire između Hadžića i planine Igman. Prvo spominjanje Žunovnice datira od 1489. godine kada je upisana pod imenom Žrnovnica i od tada se redovito javlja u svim izvorima iz 1516., 1530., 1540., 1565. i 1604. godine.101 Do promjene imena ovog naselja došlo je zbog toga što je stanovništvo kasnijih generacija prilagodilo naziv vlastitom izgovoru. Etimološki posmatrano, naziv Žrnovnica vodi porijeklo od staroslavenske riječi žrna čije je značenje vodenički kamen.102

Žunovnica je, zaista, u prošlosti bila poznato mjesto po brojnim vodenicama što objašnjava ovaj prastari naziv Žrnovnica. U sastavu sela Žrnovnica

osmanski popisivači su uvijek bilježili dvije njive: Đirevac i Crvača.103 Crvača bi po svom imenu mogla označavati mjesto na kojem se u srednjem vijeku vadio mineral ,,crvac“ od kog se pravila crvena boja.104 Ipak, ako koristimo defter iz 1565. godine, koji je pisan mnogo čitkijim rukopisom, pomenuti mikronimi se mogu pročitati kao Grnovac/Grivinice i Krivače.105 Danas ne postoji ni jedan toponim u bližoj okolini Žunovnice koji je podudaran nazivu

Grnovac/Grivince, dok se lokalitet Krivačenalazi u blizini ovog mjesta.106 U istom izvoru je na području Žrnovnice popisana i baština pod nazivom Šimac (?), s tim da se ovaj naziv ne može identificirati ni sa jednim mikronimom u okolini.107 Žrnovnica je imala još jedan naziv Pazarnić što potvrđuje zapis iz popisa, nastalog 1540. godine.108 Naziv Pazarnić po svom jezičkom korijenu ukazuje da se na mjestu Žrnovnice najverovatnije nalazilo jedno trgovištepazar gdje se okupljalo stanovništvo okolnih sela radi trgovine.

99  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 262.

100 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 208.

101  BOA, TTD, No.24, (1489), 295.

102  P.Skok, Etimologijski rječnik..., 685.

103  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 687.

104  D.Kovačević-Kojić, Trgovina..., 146.

105  OIS, TTD, No.379 (1565), 228.

106  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 251.

107  BOA, TTD, No.379 (1565), 227.

108  BOA, TTD, No.211 (1540), 223

Naselje Gradac je po svom položaju bilo predodređeno da bude lokalno središte župe, a kasnije nahije. Samo utvrđenje Gradac je podignuto na izolovanom grebenu koji se uzdiže na lijevoj obali rijeke Zujevine, gdje svojim dominantnim položajem zatvara ulaz u gradački klanac. Drugi dio tvrđavskog kompleksa na sjevernoj strani zauzima prostor platoa Zahođe, brda Kik i padine Varde.109 U središtu utvrđenog obora nalaze se ostaci srednjovjekovne kule na koti Kik. Cijeli lokalitet je bio okružen zidinama i nasipima.110 U bližnjem okruženju Gradca nalaze se brojni tragovi vjerskog života u srednjem vijeku, o čemu svjedoče ostaci jedne crkve i nekropole stećaka na lokalitetima Krst, Orah i Gomjenica. Na pomenutim lokalitetima nalazi se ukupno 70 stećaka.111 Sjeveroistočno od gradine se prostire lokalitet pod nazivom Kraljevi vrtovi što je dokaz o postojanju kraljevskih posjeda u širem području župe Gradčac.112

Gradac se prvi put spominje u defteru iz 1468. godine, ali u osmanskim izvorima iz 1485., 1489., 1516. i 1530. godine ovo naselje se redovito upisuje pod pod nazivom Gradčac kao i istoimena nahija. Naziv Gradčac je deminutiv izveden od riječi grad, koja je izvorno nastala od staroslavenskog oblika gordz. Grad ili gradac podrazumijeva ograđeno mjesto ili utvrdu pod kojom se razvija varoš.113 Godine 1540. ovo mjesto su osmanski popisivači upisali i zabilježili pod imenom Gradčanica, te se taj naziv koristi i u popisima iz 1565. i 1604. godine.114 U primjeru naziva Gradčanica je očigledno kako je došlo do jezičke evolucija, što se desilo kao posljedica prilagođavanja ove toponomastičke imenice onovremenom izgovoru lokalnog stanovništva. Postoji mogućnost da je prvobitno ovo naselje nosilo ime Gradčac dok je zauzimalo prostor u neposrednoj blizini utvrde, da bi nakon što se centar naselja pomjerio bliže rijeci Zujevini i njegov naziv bio promijenjen u Gradčanica. Tvrdnja da suGradčac i Gradčanica nazivi za isto naselje može se dokazati na osnovu usporedbe imena uživalaca baština i njihovih naslijednika koji se spominju u sva četiri popisa od 1530. do 1604. godine. Drugi važni pokazatelji koji

109  L.Fekeža, Arheološka istraživanja..., 170.

110  Ibidem, 170.

111  Đoko, Mazalić, Gradac kod Hadžića, Glasnik Hrvatskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo, 1942., 203.

112  Ibidem, 203.

113  P.Skok, Etimologijski rječnik..., 602. i 603.

114  BOA, TTD, No.432 (1540), 2.svezak, 145.

govore u prilog ovoj tezi jeste bilješka o mulk posjedu Mehmeda-čelebija, rođaka velikog vezira Ali-paše i spominjanje nahije Gradčac u dijelu deftera gdje su popisani čifluci ovog mjesta.115 Bez ovih orijentira bilo bi veoma teško utvrditi o kojoj Gradčanici ili Gradčacu je riječ, s obzirom na to da toponimi sa istim nazivima postoje i u okolini Pala i Trnova.116 U okviru naselja Gradčac ne spominju se zasebno ni jedna njiva niti čair. Ipak, važno je na ovom mjestu napomenuti da je u popisu iz 1468. godine zabilježeno pusto selište Gomica koje po nazivu odgovara današnjem lokalitetu Gomjenica.117Ovo mjesto se nalazi na prostoru između Gradca i Zovika.

Iako su Lokve po svom položaju odvojene od hadžićko-pazarićke kotline, jer zapremaju prostor izdignutog platoa podno planine Igman, po načinu svog postanka i razvoja ne razlikuju se od ostalih naselja nahije Gradčac. Naziv Lokve je nastao od staroslavenske riječi ,,loky,“ s tim da je ovaj toponim u pluralu.118 Lokva općenito predstavlja manje jezero ili običnu jamu ispunjenu vodom.

Selo Lokve se javlja u svim osmanskim popisima od 1468. do 1604. godine, bez prekida. U popisu iz 1489. godine, osim samog sela Lokve, upisane su i dvije njive čiji nazivi u transkripciji glase Vonjavka i Gora.119 Njiva Vonjavka se nalazi na sjeverozapadnom dijelu Lokavskog polja i ona je pravi primjer kako se jedan mikronim održao više stoljeća bez ikakve lingvističke promjene u sebi. Dešifrovanje naziva druge njive je u mnogome otežano zbog rukopisa, ali se iz spomenutog zapisa može pročitati nešto slično kao Grnjik ili Gorica. U tom slučaju bi Gorica bio vjerodostojniji naziv od prethodnog, jer je u popisu iz 1530. godine čitko napisano Gora.120 U istom popisu je pomenuta i njiva Vonjavka, ali to je bio zadnji put da su ovi lokaliteti popisani pod ovim imenima. Njivu Goru bi trebalo tražiti negdje u južnom predjelu Lokavskog polja, zato što je taj prostor podudaran sa jugozapadnim pravcem u kojem se nalazi lokalitet Zagorsko. Zapravo, u okolini naselja Lokve danas postoji jedan lokalitet skoro identičnog naziva kao i navedena njiva, a to je Lijena

115  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 642.

116 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 109.

117 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 72.

118  P.Skok, Etimologijski rječnik..., 315.

119  BOA, TTD, No.24 (1489), 213.

120  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 636.

Gorica. Jezička srodnost u nazivima ovih toponima ukazuje na opravdanost ove pretpostavke. Još jedna njiva je upisana u sastavu sela Lokve 1530. godine, a ona nosi naziv Zgon.121 Ova njiva i danas postoji pod istim nazivom u neposrednom okruženju naselja Lokve. Prema etimološkom i historijskoterminološkom značenju zgon označava zemljište blizu vlastelinskog dvorca, tj. alodijalni posjed.122 Međutim, po drugim teorijama zgon je staroslavenska riječ čije je značenje ograđeno mjestou kojem se skuplja stoka ili površina za ispašu.123

U popisima iz 16. stoljeća redovito se spominje i mezra Zagoruša, za koju se u zabilješkama navodi da je u blizini sela Lokve.124 Ovaj lokalitet se može ubicirati južno od Lokvi, na području koje danas nosi ime Zagorsko. U popisu iz 1565. je zabilježena i baština karakterističnog naziva Zlosred koju su uživali svi stanovnici sela Lokve.125 Međutim, danas u okolini naselja Lokve ne postoji ni jedan lokalitet koji nosi ovaj naziv.

Zapadno od Gradca, na karavanskom putu koji je vodio prema carinarnici u Smuckoj, formiralo se još u srednjem vijeku naselje Gornji

Zjavak. Sasvim je moguće da se Gornji Zjavak, koji se spominje u osmanskim izvorima, identificira sa današnjim Gornjim Zovikom kod Pazarića. U prilog toj tezi ide činjenica da je Gornji Zjavak prvi put popisan 1468. godine u nahiji Gradčac, a u narednim popisima u nahiji Sarajevo se spominje samo jedno naselje pod tim imenom.126 Premda je Gornji Zjavak imao samo jedno domaćinstvo 1468. godine ovo naselje neće nestati, već naprotiv, osmanski popisivači ga u kontinuitetu registriraju u izvorima iz 1489., 1516., 1530., 1540., 1565. i 1604. godine kao veoma razvijeno mjesto. Značenje ovog ojkonima je teško objasniti, mada bi ovaj naziv mogao biti substantiv od glagola zvati ili se odnosi na drvenastu biljku zovu (sumbucus nigra). U osmanskim izvorima nisu zabilježeni mikronimi u bližem okruženju Gornjeg Zjavka. Međutim, u popisu iz 1530. godine je zapisano da lokalni spahija

121  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 637.

122  M.Hadžijahić, Razvoj..., 79.

123  Rječnik bosanskog jezika, Dževad Jahić, ANUBiH, Sarajevo 2010., 329.

124  BOA, TTD, No.435 (1565), 2.svezak, 273.

125  BOA, TTD, No.379 (1565), 242.

126  Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51.

uživa dio prihoda u selima Kovač i Selić.127 Ova zabilješka indirektno upućuje na mogućnost da su se ova dva sela nalazila negdje u blizini Gornjeg Zjavka.

U okolini današnjeg Gornjeg Zovika ne postoji ni jedan lokalitet srodnog naziva Selište, a toponimu Kovač jedino su slični po imenu Kovačevac kod Pazarića i Miševića.128 Na lijevoj strani od puta koji povezuje Gornji Zovik i Lokve nalazi se lokalitet Martinovača. Postoji vjerovatnoća da je ovo mjesto, gdje se danas nalazi i jedna nekropola stećaka, dobilo naziv po jednom od stanovnika Gornjeg Zjavka koji se zvao Martin, sin Vladisavov. Naime, ovaj Martin je bio upisan 1530. godine kao suvlasnik jednog čifluka.129

Jedina poznata zabilješka o selu Zovik se nalazi u popisu iz 1530. godine, u okviru koje se spominju njive na širem području sela Ljubočić. U pomenutoj zabilješci naziv sela je upisan u obliku Izovik/Izvik.130 Taj podatak nas opet upućuje da bi lokalitet sela Gornji Zjavak trebali možda potražiti na širem prostoru između Smucke, Orahovice, Raštelice i Ivan-planine, jer se ovo mjesto u više slučajeva spominje zajedno sa navedenim naseljima.

Selo Ljubovčići je smješteno ispod planine Bjelašnice u izvorišnom dijelu rječice Ljubovače. U srednjem vijeku ovo mjesto je bilo poprilično izolovano zbog svoje geografske udaljenosti od glavnog karavanskog puta koji je bio trasiran kroz ravničarske predjele današnjeg Pazarića. Osmanski popisivači su 1468. godine zaveli Ljubovčiće u popis kao iznimno malo naselje sa svega jednim domaćinstvom i dvojicom neoženjenih.131 Premda je naziv ovog sela profesor Ahmed S. Aličić dešifrovao u obliku Lepugić, ne može se zanemariti činjenica da se pomenuti ojkonim u popisu iz 1468. može pročitati i kao Lubugčić. Uporedivši ovaj zapis sa onim iz kasnije nastalih izvora, dolazi se do pretpostavke da je popisivač 1468. godine pogrešno napisao ime sela, jer je ovo mjesto krajem 15. i tokom 16. stoljeća redovito bilježeno pod imenom Ljubočić.132 Naziv Ljubočić je jedinstven patronim na hadžićkom području u osmansko doba koji je nastao sufiksizacijom osobnog imena Ljubo. Ojkonim Ljubočić se navodi u osmanskim izvorima u obliku

127  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 608

128  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 78.

129  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 608.

130  BOA, TTD, No.432 (1540), 197.

131  Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51.

132  BOA, TTD, No.24 (1489), 71.

deminutiva koji je u jednini, za razliku od današnjeg naziva koji se izgovara u množini. Teritorijalni opseg atara Ljubovčića u osmansko vrijeme je bio mnogo veći, nego samo naselje. Svi osmanski popisi od 1468. do 1604. godine sadrže veoma iscrpne podatke o selu Ljubočić, što je više povezano sa razvojem novog kulturno-ekonomskog središta hadžićke regije u granicama ovog sela, a manje se odnosi na veličinu samog naselja.

Tokom popisa 1489. godine zajedno sa selom Ljubočić je upisano i više njiva te jedan čair koji su pripadali lokalnom spahiji.133 Pored ranije upisanih njiva Brajobrad, Hrastić i Lug u ovom defteru su zabilježene i njive Odvorište, Dužica, Jamir i čair Strane Kradenika za koje se izričito navodi da su od davnina bili u vlasništvu bosanskih kraljeva:“I još čair po imenu Strane Kradenika koji jeod davnina bio kraljevski čair, te je i on upisan u has.“134 Ovaj čair je prvobitno bio u domeni bosanskog kralja, a kasnije ga je, najvjerovatnije, uživao sandžakbeg ili sultan. Naime, u navedenoj zabilješci se ne može ustanoviti čijem je hasu pripadao, ali se zasigurno radilo o veoma izdašnom pašnjaku. Jedini lokalitet koji bi danas mogao biti podudaran sa njivom Odvorište jeste manja parcela zemljišta u Karaosmanovićima koja nosi naziv Dvorište.135 Njiva Lug vjerovatno odgovara Lugovima, lokalitetu koji se nalazi u užem području Pazarića.136 Naziv Hrastić se po svemu sudeći održao do danas u jednom od toponima koji nose ime Hrast. Lokaliteti pod ovim nazivom se nalaze u Kahrimanima, na mjestu gdje je sagrađena stara pazarićka džamija i na prostoru koji zauzima srednjovjekovna nekropola stećaka, blizu naselja Dub. Toponimi poput Brajobrada i Dužice danas ne postoje na širem području Ljubovčića i Pazarića. Jedino lokalitet koji je poznat pod imenom Dužica nalazi se kod sela Opute, zapadno od Tarčina, ali on se ne može nikako dovesti u vezu sa Ljubovčićima.137 Danas naziv Kradenik nosi potok koji izvire ispod Djevojačkih stijena na Bjelašnici. Kradenik se spaja sa potokom Resnik u Pazariću od kojih nastaje rijeka Zujevina. Lokalitet gdje izvire Kradenik zove se Kraljevac, a slični po nazivu postoje i toponimi

Kraljevića štale i Kraljevića bašća u pazarićkom naselju Beganovi.138 Svi ovi

133  BOA, TTD, No.24 (1489, 71.

134  BOA, TTD, No.24 (1489), 71.

135  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 74.

136  Ibidem, 252.

137  V.Alađuz, Hodžićka toponimija, 246.

138  Ibidem, 33.

toponimi i zabilješke iz izvora svjedoče o postojanju kraljevskih posjeda u pazarićkom kraju tokom srednjeg vijeka. Prema tumačenju Vladislava Skarića hidronim Kradenik je vezan za pojmove Krada ili Skrada koji označava ognjište i vatru posvećenu žrtvama.139 Prema navedenim toponimskim orijentirima može se približno odrediti teritorijalni opseg atara sela Ljubočić koji je uključivao područja današnjih naselja Kahrimani, Dub, Ferhatlije, Jeleč i Karaosmanovići.

U popisu iz 1530. godine od svih spomenutih njiva zabilježeni su samo podaci za Odvorište, Jamir, Dužicu i Strane Kradenika.140 Popisom iz 1540. godine u okviru sela Ljubočić su zabilježene nove njive pod slijedećima nazivima: Preljani, Vrtovi Ali-paše Vrančića, Kratina, Podprisinica, Jasenica, Brozovina i Nosjtranica.141 Ovdje treba izdvojiti Vrtove Ali-paše Vrančića, Kratinu, Brozovinu i Nojstranicu. Danas postoji oronim Vranci, sjeverno od Tarčina, selo Vrančići i lokalitet Vrankovača, sjeverozapadno od Hadžića, ali sva ova mjesta su mnogo udaljena od nekadašnjeg ljubovačkog atara i stoga ih je teško dovesti u vezu sa vrtovima Ali-paše Vrančića. Nadalje, danas postoji njiva Kratina jedino kod sela Doljani i zasigurno nije mogla biti u granicama Ljubovčića tokom osmanske vladavine.142 Brozovina bi se mogla identificirati sa platoom Brezovine koji se pruža zapadno od puta Ferhatlije-Ljubovčići.143 Za Nojstranice je u pomenutoj zabilješci upisano da se nalazi kod obližnjeg sela Zovik. Međutim, ubikacija njive Nojstranice ne bi trebala biti problem, jer danas postoji lokalitet srodnog naziva Nojstrane koji se nalazi podno brda Šišan, sjeverno od naselja Kahrimani. Toponimi

Preljani, Jasenica i Podprisinica nisu se očuvali u kolektivnom pamćenju lokalnog stanovništva. Iste godine je popisano i zemljište karakterističnog naziva Kličko koje danas nema pandana ni u jednom toponimu.144 U istom defteru su ubilježeni i podaci o čairima Krtolaće, Basovića poljane, Jakir, Zakuće i Podrin, ali ni jedan lokalitet danas ne postoji pod tim imenima u

139  Vladislav, Skarić, O geografskoj nomenklaturi BiH, Glasnik geografskog društva, Sv.13, Beograd, 1927., 42.

140  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 718.

141  BOA, TTD, No.432 (1540), 2.svezak, 197.

142  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 260.

143 Topografska karta: 1:25000, sekcije, Hadžići, Tarčin, Bradina, Bjelašnica zapad i Bjelašnica istok, 1975.

144  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 720.

okruženju Ljubovčića niti su zabilježena na vojnim i topografskim kartama.145

Ipak, za Podrin bi se moglo konstatirati da šumski lokalitet južno od Pazarića pod nazivom Jedrinje je jezički najsličniji pomenutom toponimu. No, ne treba zanemariti ni činjenicu da se ovaj naziv može pročitati i kao Torin ili Torina, što bi onda uveliko olakšalo ubikaciju, jer ovo mjesto danas postoji na širem prostoru Košćana.146 Također je važno napomenuti da se naziv Zakuće može pročitati i kao Rakovica, ali ni pod ovim nazivom ne postoji ni jedan toponim u blizini Ljubovčića. Osim ovih lokaliteta u granicama atara sela Ljubočić se pominju još i Odvorište, Jamir, Dužica i čair Strane Kradenika.147

Slijedeći popis iz 1565. godine je obuhvatio slijedeće mikronime u selu Ljubočić: njive Jasika, Kratina, Podprisinica, Nojstranica, Jasenica, Posojnica, Kličko, Brozovina, Dasić, Dužica, Odvorište, Jamir, te čairi Strane Kradenika, Palež na mjestu Vidrin, Basovića poljane, Jasike i Zakuće.148 Od svih navedenih lokaliteta u ovom popisu se prvi put javljaju njive Jasika, Posojnica, Dasić, zemin Hrelja i čairi Liska i Palež. Za većinu njih danas ne postoje tragovi u onomastici pazarićkog kraja. Samo je opstao toponim

Palež koji zauzima planinske padine južno od Ljubovčića. Jedini toponim pod nazivom Jasika postoji na zapadnim obroncima planine Ormanj, ali s obzirom na to da se on nalazi na suprotnoj strani od Ljubovčića taj lokalitet se ne može poistovjetiti sa ovim iz osmanskog doba.149 Toponim Posojnica postoji samo u blizini naselja Lokve.150 Među novim toponimima koji su registrirani u popisu iz 1604. godine nalaze se njive Turešnica, Nova Željeznica i čair Rakovina.151 Ni jedan od ovih naziva nisu se očuvali u topografiji sela Ljubovčići. U ovom popisu je veoma upadljivo što su osmanski popisivači izostavili podatke o njivama Dužica, Odvorište, Jamir i čairu Strane Kradenika. Razlog zbog kojeg je to učinjeno nije poznat, uprkos činjenici da su ova mjesta upisivana u svaki popis od 1489. do 1565. godine.

Lijevo od rijeke Zujevine na brežuljcima podno planine Ormanj

145  BOA, TTD, No.432 (1540), 197.

146  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 260.

147  BOA, TTD, No.432 (1540), 197.

148  BOA, TTD, No.379 (1565), 2.svezak, 224.

149  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 249.

150  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 256.

151 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., sv.I/1, 222.

leži naselje Doljani. Iako su Doljani danas skromnih razmjera u osmansko vrijeme atar ovog naselja je obuhvatao veći dio modernog Pazarića, Dragoviće, Resnik, te cjelokupni teritorij na potezu od brda Šišan na istoku do brda Kovačevac na zapadu. Doljani su u periodu od 15. do 16. stoljeća predstavljali tipičan primjer ostatka srednjovjekovne seoske općine. Naziv Doljani je po svim pretpostavkama nastao od staroslavenske riječi dol/dolina koja označava nizijsko područje okruženo brdovitim terenima.152 Ima indicija da bi ojkonim Doljani mogao biti patronim, tj. staroslavensko lično ime Doljan po kojem je selo dobilo naziv. Jedno takvo ime je zabilježeno u defteru 1530. godine, a odnosi se na baštinu u Doljanima koja je pripadala osobi po imenu Doljan:“Baština Doljana i drugog prišlaca, sada u posjedu stanovnika sela.“153

Popisom iz 1468. godine je utvrđeno da Doljane čini 11 domaćinstava

što je mali broj, ako se ima u vidu agrarni potencijal ovog sela.154 Za 17 godina broj domaćinstava u Doljanima će se multiplicirati pa će ovo naselje biti podijeljeno na četiri timara.155 Zahvaljujući zemljišnom bogatstvu i povoljnoj

konfiguraciji reljefa u ataru Doljana bit će oformljena tri sela, među kojim se spominju Doljani kod Gradčaca, Točila i Doljani, drugim imenom Milojevići.

Za ubikaciju ovih mjesta mogu se upotrijebiti geografske odrednice koje je naveo sam popisivač pa je neosporno da su Doljani kod Gradčaca zapravo današnje istoimeno naselje.156 U slučaju Točila i Doljana, drugim imenom Milojevići takav pristup ne može pomoći u identifikaciji. Problem je u tome što danas u okolini Doljana ne postoje toponimi Točila i Milojevići. Može se samo pretpostaviti da su Milojevići bili na prostoru današnjeg naselja Resnik. Za utvrđivanje lokacije Točila možda bi mogao poslužiti toponim Točilo kod Ljubovčića, ali to mjesto i Doljane dijeli cijela pazarićka kotlina. Točilo može označavati kamen koji se koristi za oštrenje alatki ili mjesto na padini brda koje služi za spuštanje posječenih stabala, što nas navodi na ideju da je to selo moglo biti smješteno u blizini šume.157 U neposrednom okruženju naselja

152  P.Skok, Etimologijski rječnik..., 419.

153  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 660.

154 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 197. i 200.

155  BOA, Idžmal defter, No.18 (1485), 19., 91., 92., 1183. (dalje: BOA, ID, No.18)

156  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 660.

157  Rječnik bosanskog jezika, Grupa autora, Institut za jezik Sarajevo, Sarajevo, 2007., 1138.

Doljani postoji jedna rječica Brećak koja izvire u šumskom području i ima kapacitet za pokretanje vodeničkih žrvnjeva. U prošlosti je na ovoj rječici radilo više vodenica, a u njenom gornjem toku se očuvao i jedan lokalitet po imenu Selišće. Sam položaj i konfiguracija ovog lokaliteta ukazuje na mogućnost da je tu nekada postojalo naseljeno mjesto, pogotovo što se u njegovoj blizini razvilo novo naselje Dragovići koje se ne spominje u osmanskim izvorima.158 Vjerovatno su Točila bila zaselak Doljana, zašto imamo potvrdu u defteru iz 1565. godine:“Prema starom defteru navedeni (čifluk) je upisan u selu Točila. Pomenuto (selo) je mahala Doljana.“159 Također se u jednom zapisu iz 1540. spominje da su Točila drugo ime za selo Doljane, s tim da se vjerovatno ovaj naziv odnosi na jedan dio Doljana.160 Točila su prvi put upisana 1530. godine, a Doljani, drugim imenom Milojevići 1540. godine.161 S obzirom na to da se u popisu iz 1604. godine Točila više ne spominju, može se zaključiti da je ovo naselje krajem 16. stoljeća prestalo da postoji pod ovim imenom. Doljani, drugim imenom Milojevići spominju se u izvorima iz 1565. i 1604. godine kao samostalno selo.162 Na primjeru Doljana Milojevića je primjetan proces rastakanja seoske zajednice, jer izgleda da se jedan od rodova po imenu Milojevići izdvojio iz Doljana u zasebno naselje. Doljani kod Gradčaca su registrirani u svim popisima od 1468. do 1604. godine i opstali su pod tim imenom do danas.

U popisu iz 1489. godine u okviru sela Doljani je upisana njiva Nadkukova za koju nema pouzdanih pokazatelja gdje se mogla nalaziti.163 Samo lokalitet Nadgrebnica bi mogao odgovarati ovom toponimu, zato što se u blizini ovog mjesta nalazi nekropola stećaka.164 Popisima iz 1530., 1540., 1565. i 1604. godine obuhvaćeni su i pašnjaci na kojim su stanovnici Doljana napasali svoja stada. Prvi zapis o čairu u okolini Doljana se nalazi u popisu

158  V. Alađuz, Hadžićka toponimija, 82.

159  BOA, TTD, No.379. (1565), 2.svezak, 202.

160  BOA, TTD, No.432 (1540), 2.svezak 149.

161  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 661.; BOA, Opširni popis Bosanskog sandžaka, No.212. (1540), 65. (dalje: BOA, TTD, No.212)

162  BOA, TTD, No.379 (1565), 222.; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Sv.I/1, 220.

163  BOA, TTD, No.24 (1489), 406.

164  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 254.

iz 1530. godine kada je zabilježen podatak o pašnjaku na lokalitetu Vrh.165

Danas na ovaj oronim podsjećaju samo planinske kote Hadži Hasanov vrh i Crni vrh na Hranisavi, mada nije isključena ni mogućnost da je ovaj naziv nosila planina Ormanj.166 Naime, poznato je da je naziv Ormanj nastao od turske riječi orman (šuma), te da se u osmanskim izvorima iz 15. i 16. stoljeća uopšte ne spominje. Više podataka o pašnjacima sela Doljani daje izvor iz 1604. godine u kojem su popisani Bilašnica, Tominica, Okrugla, Sekir Dol, Eslica i Medonjina Glava.167 Toponimi Tominica i Okrugla ne mogu se pronaći na vojnim i topografskim kartama niti su danas poznati lokalnom stanovništvu. Za Sekir Dol može se reći da postoji jedan toponimski trag na Bjelašnici koji bi se mogao podudarati sa ovim nazivom. Naime, lokalitet Dobri Dol u području planinskog visa Vlahinje bi se mogao identificirati sa Sekir Dolom.168 Jezički najsličniji toponimu Eslica jeste planinski vrh Preslica na zapadnom dijelu Bjelašnice.169 Na prvi pogled Medonjina Glava je identična visovima Medvjed Glava, Mala Međeđa Glava i Velika Međeđa Glava u bližem okruženju Vlahinje, ali za ovaj toponim je naznačeno da se nalazi kod sela Dolac.170 To uveliko otežava ubikaciju Medonjine Glave, ako se uzme u obzir da je selo Dolac smješteno na sjevernim obroncima planine Ormanj. Uvidom u orginalni tekst pomenutog izvora može se sigurnošću tvrditi da naziv sela glasi Doljani, umjesto Dolac. U istom izvoru je upisana i mezra Velika i Mala Zagorica, s napomenom da su taj lokalitet iskrčili stanovnici Doljana.171 Ovaj toponim u potpunosti odgovara brdu Zagorsko koje se pruža jugozapadno od Pazarića.172 Pored ostalog, u popisu iz 1604. godine zabilježen je podatak o ribolovu na rijeci Krmili u okolini Doljana.173

Rijeka pod ovim imenom u blizini Doljana danas ne postoji, osim ako nije

165  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 661.

166  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 219.

167 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 205.

168 Topografska karta: 1:25000, sekcije, Hadžići, Tarčin, Bradina, Bjelašnica zapad i Bjelašnica istok, 1975.

169 Topografska karta: 1:25000, sekcije, Hadžići, Tarčin, Bradina, Bjelašnica zapad i

Bjelašnica istok, 1975.

170 Opširni popis iz Bosanskog sandžaka iz 1604., 205.

171 Opširni popis iz Bosanskog sandžaka iz 1604., 204.

172 Topografska karta: 1:25000, sekcije, Hadžići, Tarčin, Bradina, Bjelašnica zapad i

Bjelašnica istok, 1975.

173 Opširni popis iz Bosanskog sandžaka iz 1604., 205.

riječ o rječicama Resnik ili Kradenik. Ipak, ovdje je važno napomenuti da je na jednoj austrougarskoj katastarskoj mapi označena kota Krmna jela koja se nalazila jugozapadno od brda Šišan, iznad rijeke Zujevine. Ovaj toponim bi mogao ukazivati na činjenicu da je stariji naziv rijekeZujevina bio Krmila.174

Katunsko naselje Mrtvanje zauzima položaj u planinskoj kotlini, istočno od Hranisave. Kako je već naprijed rečeno Mrtvanje se prvi put spominju u popisu iz 1489. godine u sastavu nahije Neretva.175 Značenje toponima

Mrtvanje može biti višestruko, jer sa etimološkog gledišta ovaj naziv je mogao nastati od riječi mrtvaja, u prijevodu bara koja je ostala izvan glavnog toka rijeke, a može ukazivati i na pustoš samog mjesta.U popisu Kliškog sandžaka iz 1585. godine za Mrtvanje je naveden dvostruki naziv:“selo Mrtvanje, drugim imenom Zamužani/Zamužje.“176 Premda Mrtvanje imaju ograničen procenat obradivog zemljišta, u izvoru iz 1489. godine zabilježene su tri njive u ataru ovog sela: Selište, Dolac i Kovač.177 Popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine sadrži detaljne podatke o Mrtvanjama, u kojem se između ostalog spominju ljetno ispasište Radopolje i čair Kovačeva brda.178 Lokaliteti pod ovim nazivima u blizini Mrtvanja danas ne postoje, osim ako ne izuzmemo njima jezički srodne toponime Mačipolje, Šišan polje i Gola brda. Kada je u pitanju tačna ubikacija lokaliteta Mrtvanja u osmanskom periodu, ne treba isključiti ni mogućnost da se pomenuto selo prvobitno nalazilo na sjevernim padinama Bjelašnice, s obzirom na to da je na topografskoj karti zabilježeno mjesto pod nazivom Ravne Mrtvanje.179 Mlin sela Mrtvanje se 1585. godine nalazio se na rijeci Rakitnici koja je udaljena oko 20 kilometara od ovog sela.180 Selo Mrtvanje se spominje i u popisu Kliškog sandžaka iz 1604. godine, s tim da se navodi kao drugo ime naselja Živanje, umjesto Zamužani.181

Selo Osenik je predstavljalo razvijenu aglomeraciju sa značajnim

174 Katastral Vermefsungs Abtheilung, Vermefsungsjaler, 1882, Bezirk Sarajevo, Gemeinde Pazarić

175  BOA, TTD, No.24 (1489), 110.

176  BOA, TTD, No. 622/47 (1585), 47., 48.

177  BOA, TTD, No.24 (1489), 110.

178 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., 365.

179 Topografska karta: 1:25000, sekcije, Hadžići, Tarčin, Bradina, Bjelašnica zapad i Bjelašnica istok, 1975.

180  BOA, TTD, No.622/47 (1585), 47., 48.

181  TK, TTD, No.475 (1604), 24.

brojem stanovnika u prvim stoljećima osmanske uprave. Osenik se prostire na prevoju koji razdvaja pazarićku i tarčinsku kotlinu. Prvi put se Osenik

spominje u popisu krajišta Isa-bega Ishakovića 1455. godine pod imenom

Osojna.182 No, u popisu iz 1468. godine nema nikakvog traga o postojanju

Osenika. Ali, ne treba izgubiti iz vida da se Osenik spominje u osmanskim izvorima sa dvostrukim nazivom kao ,,Pridvorica, drugim imenom Osonik.“

Istina u popisima iz 1485. i 1489. godine Osenik je registriran pod imenom

Pridvorica, a upotreba dva naziva javlja se u popisima 1516., 1530., 1540., 1565. i 1604. godine.183 Ligatura sela Osenik u osmanskim izvorima iz 1516. i 1604. godine može se čitati kao Osojnik, dok u popisima iz 1530., 1540. i 1565. naziv tog sela je napisan u obliku Osonik. Različit način pisanja ojkonima

Osenik je razvio dvije varijante ovog naziva. Jedno od značenja naziva Osonik je strana suprotna suncu što ne odgovara stvarnosti, jer je ovo naselje izloženo suncu sa svih strana.184 Moguće je da Osonik u srednjovjekovno i osmansko doba nije zauzimao isti položaj kao danas, tj. postoji vjerovatnoća da je selo prvobitno nastalo na nekoj neosunčanoj strani. Naziv Pridvorica upućuje na pretpostavku da se ovo naselje razvilo blizu plemićkog ili kraljevskog dvora što u izvjesnoj mjeri potvrđuje naselje Dvorište čija se lokacija nalazila na prostoru između naselja Osenik i Luke. Osmanski izvori ne navode ni jednu njivu niti čair, osim mezre Gauča za koju se uvijek navodi da je u blizini Osonika.185

Gauča se u popisima iz 1530. i 1540. godine obično spominje u završnim bilješkama gdje se nabrajaju čifluci sela Osonik.186 Uvijek se navodi da Gauča ima status mezre (pustog selišta) kao što je upisano u izvorima iz 1565. i 1604. godine:“mezra Gauça der nezd-i karye-i Osonik.“187 Samo je jedanput zabilježeno, i to u popisu iz 1565. godine, da Gauča ima status sela:“mezra diger Gauça der nezd-i karye-i Gauça“, u prijevodu:“mezra druga

Gauča kod sela Gauča.“188 Tačna lokacija Gauče danas nije poznata. Prateći

182  H.Šabanović, Krajište..., 17.

183  BOA, ID, No.(1485), 19.; BOA, TTD, No.24 (1489), 91.

184  Aleksandar, Loma, Sloveni i Albanci do XII veka u svetlu toponomastike, Zbornik radova, Međunarodni naučni skup, Cetinje, Titograd, 1990., 293.

185  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 812.

186  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 812; OIS,TTD, No.432 (1540), 228.

187  BOA, TTD, No.379 (1565),177.; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 181.

188  BOA, TTD, No.379 (1565),177

etimologiju

toponimskih naziva u bližem okruženju današnjeg naselja Osenik možemo razviti više teorija o mjestu gdje se nalazila Gauča. Jedna od njih polazi od pretpostavke da je Gauča današnji lokalitet Kapuča koji se nalazi na jugozapadnoj strani od Osenika. Ipak, jezička srodnost između ova dva toponima nije potpuna, jer je Kapuča mogla nastati i od turske riječi kapludža koja predstavlja jednu vrstu žitarice. Gauča bi se mogla dovesti u vezu sa mikronimom Gušća koji zauzima prostor između Tarčina i brda Vranci, s tim da je pomenuto mjesto udaljeno od Osenika tri kilometra.189 Međutim, ligatura

Gauča se može pročitati i kao Gavica pa bi se u tom slučaju ovaj toponim izgovarao kao Kavica koja se spominje u popisu iz 1468. godine.190 Značenje naziva Gauča nije poznato, ali Kavica po svom jezičkom korijenu odgovara riječi italijanskog porijekla cava, u prijevodu kamenolom.191 Interesantan podatak za mezru Gauču je zabilježen u popisu iz 1604. godine u kojem se ističe da je ovo mjesto nenaseljeno.192 U okolini mezre Gauče popisivači su evidentirali više njiva, među kojim se izdvajaju: Muri, Kakadica, Đurince i Međuričja.193 Prema danas dostupnim katastarskim popisima svi navedeni mikronimi su nepoznati u bilo kojoj mogućoj varijanti.

Još jedno selo u blizini Osenika se navodi u osmanskim izvorima, a to mjesto je upisano pod nazivom Radonje. Ovo selo je prvi put ubilježeno u popisu iz 1468. godine te, iako ga profesor Ahmed S. Aličić dešifrovao pod nazivom Radovine, u napomeni je istaknuo da se taj toponim može pročitati i kao Radonje.194 Ali, u narednim popisima iz 1485., 1489., 1516. i 1530. godine Radonje se ne spominju. Tek u popisu iz 1540. godine Radonje su ponovo registrirane.195 Međutim, Radonje su u ovim izvorima ubilježene kao mezra u koja se nalazila u blizini Osenikašto ponajbolje potvrđuje ovaj citat iz izvora koji je nastao 1565. godine:“mezra Radonje der nezd-i karye-i Osonik.“196 Godine 1604. u popisu se navodi za Radonje i drugi naziv Grbavica, s tim da

189  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 248.

190 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 113.

191  P.Skok, Etimologijski rječnik..., 66.

192 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 181.

193  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 812.

194 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 72.

195  BOA, TTD, No.432 (1540), 3.svezak, 242.

196  BOA,TTD, No.379, 192.

nisu jasne okolnosti nastanka drugog imena ovog sela.197

Također, ni Radonje do sada nisu ubicirane, mada postoji nekoliko potencijalnih lokaliteta gdje se ovo mjesto moglo nalaziti. U široj regiji Tarčina postoji potok Radonj koji izvire ispod Rudnog brda te se ulijeva u rječicu Kalašnicu, nedaleko od sela Trzanj. Na katastarskim kartama cijelo područje sa desne strane Radonj potoka nosi ime po ovom hidronimu.198 Iako su Radonj potok i selište Radonje, koje se spominje u osmanskim izvorima, podudarni po nazivu problem oko identifikacije Radonja stvara velika prostorna udaljenost između pomenutog lokaliteta i Osenika. Ako isključimo mogućnost da se mezra Radonje nalazila u području današnjeg istoimenog potoka, onda ovo mjesto treba tražiti u rejonu naselja Dehovići ili Kazina bara. Navedena naselja su u neposrednoj blizini Osenika. Također, na jugoistočnoj strani od Osenika se nalazi i nenaseljeni lokalitet Krbava koji bi po svom nazivu mogao biti iskrivljeni oblik od Grbavice, drugog imena mezre Radonje, ali to je za sada samo pretpostavka.199 Naziv Radonje je, zasigurno, nastao od patronima Radonja, srednjovjekovnog imena koje je na ovim prostorima bilo dosta često.

Za razliku od pazarićke regije u tarčinskoj kotlini se grupisao veliki broj sela, ponajviše iz razloga što je to područje još od srednjeg vijeka predstavljalo čvorište puteva kojim se odvijala karavanska trgovina. Naselje

Dvorište spominje se u popisu iz 1468. godine kao poznati srednjovjekovni trg u okviru nahije Gradčac kojeg su tada činila svega tri domaćinstva. Dvorište se javlja u skoro svim osmanskim popisima iz 1468., 1485., 1489., 1516., 1530., 1540., 1565. i 1604. godine koje je imalo status razvijenog sela.

No, uprkos toj činjenici ovo naselje nije opstalo do danas, tako da o njegovom postojanju svjedoči samo lokalitet Dvorište koji predstavlja manju parcelu zemljišta južno od naselja Luke.200 Ne treba isključiti ni mogućnost da se ovo naselje nalazilo negdje u blizini utvrde Tuhelj ili u okruženju Smucke. Na lokalitetima Gradac i Grab, sjeveroistočno od Tarčina nalazi se nekropola stećaka kao i ostaci suhozida što predstavlja važne tragove u otkrivanju nestalog naselja Dvorište. U blizini ovih lokaliteta protiče i Šćocki potok gdje su, vjerovatno, postojale vodenice koje se spominju u granicama naselja

197 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 196.

198  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 232.

199  Ibidem, 79.

200  Ibidem, 74.

Dvorište.201 Toponim Zadvorje između naselja Trzanj i Vrbanja, također, je interesantan za ubikaciju naselja Dvorište, pogotovo ako se uzme u obzir da je u njegovoj neposrednoj blizini i Smucka gdje se nalazila carinarnica.202

I u slučaju Dvorišta ima dilema oko identifikacije, jer su u osmansko doba postojala dva naselja istog imena u okolini Sarajeva i to Dvorište u okolini Pala i Dvorište kod Tarčina. Otežavajuću okolnost u ubikaciji Dvorišta stvara popis iz 1489. godine u kojem se navode dva naselja pod ovim imenom, bez preciznih napomena o njihovoj tačnoj lokaciji.203 Ipak, postoji razlika u grafiji ova dva mjesta, jer je jedno od ovih naselja upisano kao Idvorište, dok naziv drugog u orginalu glasi Udvorište. Prema tome, prva varijanta naziva ovog naselja bi odgovarala hadžićkom Dvorištu, s obzirom na to da se to ime u istom semantičkom obliku navodi i u ranijem izvoru iz 1468. godine. Tek popis iz 1516. godine daje tačnije geografske orijentire o Dvorištu, zato što je to mjesto upisano zajedno u grupi sa hadžićkim selima Žrnovnica i Hubić

koja su pripadala timaru jednog spahije.204 Drugi važan pokazatelj na osnovu kojeg se pomenuto naselje može poistovjetiti sa hadžićkim Dvorištem jeste

zabilješka o čifluku Milobrada, sina Vukmilova u defteru iz 1540. godine.205 Na stranici deftera gdje su navedeni podaci o selu Dvorište nalazi se i zapis o pomenutom čifluku koji je bio u granicama sela Donji Izbak kod Smucke. Ojkonim Dvorište označava područje koje okružuje dvorac pa shodno tom tumačenju može se izvesti zaključak da je na mjestu Dvorišta vjerovatno postojao neki plemićki ili kraljevski dvorac tokom srednjeg vijeka po kojem je naselje prozvano.206

Najstariji pomen sela Lukeje zabilježen u popisu iz 1468. godine, ali bez ikakvih podataka o broju domaćinstava u ovom mjestu.207 Prema popisima iz 1485., 1489., 1516., 1530., 1540., 1565. i 1604. godine može se utvrditi da je selo Luke predstavljalo mjesto sa popriličnim brojem stanovništva i velikim površinama obradivog zemljišta. Naselje Luke je smješteno ispod

201  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 233.

202  Ibidem, 72.

203 BOA, TTD, No. 24 (1489), 91., 405.

204  BOA, Idžmal defter, No. 56 (1516), 36.

205  BOA, TTD, No.432, II (1540), 161.

206  P.Skok, Etimologijski rječnik..., 466.

207 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 72.

zapadnih obronaka Ormanj planine i pruža se u jugozapadnom pravcu, na rubu prostranog polja koje zahvata područje između oseničkog prevoja i Tarčina. Luke se u osmanskim izvorima spominju u jednini kao Luka što se razlikuje od današnjeg izgovora. Naziv Luke ili Luka je riječ staroslavenskog porijekla koja označava područje uz vodu. I kod sela Luke postoji nesigurnost u identifikaciji, jer se u izvorima pominje više naselja pod ovim imenom u okolini Ilijaša i Sarajeva. Ali, dilemu oko ovog pitanja otklanja popis iz 1530. godine u kojem je naznačeno da su Luke pripadale nahiji Gradčac.208 U dijelu popisa iz 1530. godine, gdje je dat prikaz timarskih prihoda sela Osonik, navedeni su pored ostalog podaci o njivama sela Luka. Ove njive su popisane pod slijedećim nazivima: Kozi dol, Međuputnica, Selište i Paločak.209 Od svih pomenutih danas je opstao samo Paločak koji se nalazi južno od Luka. Naziv Paločak u staroslavenskom jeziku označava barovito područje.210 Kozi dol bi se jedino mogao identifikovati sa mikronimom Dolovi koji se nalazi u bližem okruženju naselja Luke, ali za to nema pouzdanih dokaza.211 U izvoru iz 1565. godine je upisana mezra Dragišino selište i čair Pokoj.212 Za Dragišino selište se navodi u popisu iz 1604. godine da je u prošlosti više puta mijenjalo status, prvo je bila baština, potom mezra i naposlijetku njiva.213 U istom defteru se spominju čair Pokoj i njiva Zalužnica. Danas postoji samo lokalitet Zalug kod ekonomije Tarčin u blizini samog sela Luka.214

Bioča je naselje južno od Tarčina koja zaprema prostor oko istoimene rijeke. Naziv ovog mjesta u osmanskim izvorima izvorno glasi Bijoča. Međutim, u ovim izvorima nema podataka o Bioči kod Tarčina sve do 1516. godine kada je ovo naselje zabilježeno zajedno sa selima Gornji Zjavak i Orahovica u sastavu jednog timara.215 U svim popisima od 1530. do 1604. godine Bioča se spominje kao jedno od razvijenih sela sa velikim brojem domaćinstava. U okolini Sarajeva se nalaze dva naselja koja nose naziv Bioča. Jedno od njih je smješteno kod Ilijaša, a lokacija drugog se nalazi u okolini

208  BOA, TTD, No.157/3 (1530) 4.sv., 604.

209  BOA, TTD, No.157/3 (1530) 4.sv., 811.

210  P.Skok, Etimologijski rječnik..., 590.; V.Alađuz, Hadžićka toponimja, 101.

211  V.Alađuz, Hadžićka toponimja, 246.

212  BOA, TTD, No.379 (1565) 2.sv., 209.

213 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 209.

214  V.Alađuz, Hadžićka toponimja, 261.

215  BOA, ID, No. 56 (1516), 36.

Tarčina. Ali, u osmanskim izvorima za Bioču kod Ilijaša se uvijek navodi da postoji Gornja i Donja Bioča, dok za hadžićku Bioču ta odrednica ne postoji. Ipak, u današnje vrijeme Bioča kod Tarčina se dijeli na dva naselja Gornju i Donju Bioču. Hadžićka Bioča je prepoznatljiva u osmanskim izvorima po zabilješci u kojoj se spominje da su mezra Ragalj i rijeka Bioča u granicama ovog sela.216 Ovi geografski pojmovi su važne determinante u identifikaciji Bioče, s obzirom na to da oni i danas postoje u okolini Tarčina. Također, u većini osmanskih deftera podaci o Bioči uvijek dolaze nakon podataka koji se odnose na selo Korču. Selo Korča je smješteno u blizini Bioče. U uvodnoj napomeni za Bijoču osmanski popisivači su 1530. godine zabilježili da je to mjesto prije bilo poznato kao čifluk Behadira, Dogana i Jahje koje je potom postalo selo i sa takvim statusom će biti registrirano u defter.217 Na širem prostoru koje zahvata atar sela Bijoča spominje se samo jedna njiva pod imenom Široki do koja je prvi put upisana 1540. godine.218 Danas u blizini Bioče postoji istoimeni lokalitet koji obuhvata dio prostora u rejonu Mehine Luke.219 Ovaj mikronim osmanski popisivači su pogrešno upisali 1565. pod imenom Duće dol, što se ponovilo i prilikom popisa 1604. godine.220 Značenje

ojkonima Bioča dovodi se u vezu sa pridjevom bijel, što je vrlo indikativno, ako se uzme u obzir da od potoka Bioča i Korča nastaje Bijela rijeka.221

Uz selo Bioču osmanski popisivači su redovito upisivali podatke o mezri Ragalj čiji je naziv ostao sačuvan u šumovitom oronimu, jugozapadno od ovog sela. Mezra Ragalj je registrirana u izvorima iz 1530., 1540. i 1565. godine, a prema popisu iz 1604. godine ova mezra je prerasla u selo.222 Po tom popisu selo Ragalj je registrirano u blizini Korče. Međutim, danas je Ragalj pusti lokalitet, tako da samo jedno groblje sa starim nišanima svjedoči da je na tom području postojalo naselje. Značenje ovog toponima nije naučno razjašnjeno, mada bi se etimološki mogao dovesti u vezu sa riječi ragaizmoreni konj.223

216  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 56.

217  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 55.

218  BOA, TTD, No.432 (1540), 75.

219  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 259.

220  BOA, TTD, No.379 (1565), 99.; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 97.

221  P.Skok, Etimologijski rječnik..., 153.

222 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 100.

223  P.Skok, Etimologijski rječnik..., 98.

U blizini Bioče postojalo je još jedno mjesto koje je u osmanskim izvorima zavedeno pod imenom Petrić. No, u prijevodu popisa iz 1604. godine ovaj naziv je dešifrovan kao Bistrica.224 Ipak, prilikom transkripcije je zanemarena činjenica da u ligaturi ovog naziva postoje dijakritičke tačke koje su naročito uočljive u popisima iz 1530. i 1565. godine.225 Stoga se sa potpunom sigurnošću ovaj naziv može pročitati kao Petrić. Za tu tezu postoje dokazi u toponimiji šireg područja tarčinske kotline. Danas postoji potok Petrača koja protiče kroz selo Budmolići i ulijeva se u rječicu Korču.226 Ovaj hidronim je jezički srodan nazivu Petrić pa se može pretpostaviti da je današnje naselje Budmolići u 16. stoljeću bilo poznato pod imenom Petrić. Jugoistočno od Bioče, podno brda Lupoglavnalazi se još jedan toponim koji podsjeća na naselje Petrić, a to je Petrićev krč.227 Podaci u izvorima ukazuju da je Petrić bilo slabo naseljeno mjesto, tako da ovo naselje osmanskoj poreskoj upravi nije predstavljalo važnu fiskalnu jedinicu. Naziv Petrić je, najvjerovatnije, izveden od ličnog imena Petar ili Petrić kojeg je nosio rodočelnik neke porodice ili roda na tom području.

Prema osmanskim izvorima selo Korča je bilo jedno od najstarijih naseljenih mjesta općine Hadžići. Ali, naziv ovog naselja nije slavenskog porijekla, nego albanskog koji u prijevodu znači gora ili gorovito mjesto.228

Već u prvom popisu Bosne 1468. godine Korča se spominje u okviru nahije Gradčac, ali bez podataka o broju kuća.229 U popisima od 1485. do 1604. godine Korča se po broju stanovništva i obrađenosti zemljišnih parcela svrstava u red najrazvijenijih naselje hadžićkog kraja. Sukladno podacima koje pružaju osmanski izvori atar Korče je teritorijalno obuhvatao svo područje u slivu istoimene rijeke ili preciznije od brda Ragalj na jugu do Tarčina i Bioče na sjeveru. Izvorne zabilješke iz 16. stoljeća donose više podataka o njivama i mezrama sela Korča. Njiva Jagodina Luka je zabilježena u svim

224 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 100.

225  BOA, TTD, No.157/3 (1530) 4.sv., 662.; OIS, TTD, No.379 (1565), 100.

226 Topografska karta: 1:25000, sekcije, Hadžići, Tarčin, Bradina, Bjelašnica zapad i Bjelašnica istok, 1975.

227 Topografska karta: 1:25000, sekcije, Hadžići, Tarčin, Bradina, Bjelašnica zapad i Bjelašnica istok, 1975.

228  P.Skok, Etimologijski rječnik..., 590.

229 Sumarni popis sandžaka Bosna ii 1468/69., 55.

popisima od 1530. do 1604. godine.230 Što se tiče ubikacije, danas se može utvrditi da postoji više lokaliteta pod imenom Jagodina Luka i to po jedna u selima Budmolići i Japalaci.231 Za mezru Korču je prvi put zabilježeno 1540. da se nalazi u granicama sela Korča, a potom se u kontinuitetu spominje u defterima iz 1565. i 1604. godine.232 Samo jedanput, u popisu iz 1565. godine, se navodi zabilješka o mezri Donja Korča.233 Ipak, Donja Korča u ovom izvoru je upisana u sastavu sela Bioča kao čifluk. Iako ubiciranje Donje

Korče i mezre Korče danas nije moguće, postoji vjerovatnoća da se lokacija

ovih mjesta ograniči na prostor sela Odžak, Češće i Duranovići. Ovu tvrdnju potkrepljuje i činjenica da se u okruženju sela Češće nalaze nekropole stećaka Rogin potok, Brdo i Ravan.234

Raštelica je naselje smješteno na istočnim padinama Ivan-planine. Preko Raštelice su vijekovima prolazile trgovačke karavane iz doline Neretve i išle u predjele središnje Bosne. Već u prvom izvoru iz 1468. godine Raštelica je popisana kao selo sa osam domaćinstava i dva neoženjena.235 Svi popisi od 1468. do 1604. godine potvrđuju neprekinuti kontinuitet naseljenosti

Raštelice. Istina, treba napomenuti da se u prevodu popisa iz 1604. godine

Raštelica ne spominje, jer je pisar loše napisao ovaj naziv te je pročitan kao Rasnica.236 Područni toponimi Raštelice se ne spominju u popisima. Jedino je poznato na osnovu deftera za Kliški sandžak iz 1550. godine da je kod susjedne Bradine postojalo mjesto Podivan Kral što je dokaz o višestoljetnom postojanju oronima Ivan-planina.237 Kako je naprijed rečeno ojkonim Raštelica je riječ italijanskog porijekla, u prijevodu carina. Danas na dijelu starog puta u Raštelici postoji lokalitet pod imenom Carina.238

Sjeverno od Raštelice u dolini riječice Jehovac nalazi se selo Orahovica. Prvi put Orahovica je spomenuta u sumarnom popisu iz 1468.

230  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 53.; BOA, TTD, No.211 (1540), 73.; BOA, TTD, No.379 (1565), 97.

231  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 249.

232  BOA, TTD, No.211 (1540), 74.

233  BOA, TTD, No.379 (1565), 98.

234  V. Alađuz, Hadžićka toponimija, 210.

235 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51.

236 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 313.

237 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., 178.

238  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 70.

godine.239 U ovom izvoru pomenuto mjesto je napisano u obliku koji glasi Orahovac, a u kasnijim popisima naziv odgovara današnjem izgovoru. Orahovica se ne spominje u popisima iz 1485. i 1489. godine, da bi potom bila redovno upisivana 1516., 1530., 1540., 1565. i 1604. godine. Nastanak imena ovog sela je vjerovatno povezan sa orahovim stablima po kojim je ovaj kraj bio poznat. S obzirom na to da je naselje Orahovica stiješnjeno između okolnih brda, osmanski popisivači ne bilježe značajnije njive i mezre u njenom okruženju.

Selo Hubić je zavedeno u popis 1468. godine, u okviru nahije Gradčac i od tada pa sve do popisa 1604. redovno se spominje u izvorima.240 Danas ne postoji niti jedan lokalitet na području Hadžića koji je identičan nazivu Hubić. Međutim, raspoloživa toponomastička građa upućuje na jedan lokalitet koji je etimološki sličan nazivu Hubić, a riječ je o njivi Ubišće kod naselja Vrbanja, jugozapadno od Tarčina.241 U primjeru ovog mikronima očigledno je da su u njegovom imenu nastale promjene ispadanjem glasa h. Također, u izvorima se selo Hubić uvijek upisuje u timarski posjed zajedno sa Dvorištem koji se nalazio u njegovom bližem okruženju.242 Značenje toponima Hubić do sada nije razjašnjeno. U prijevodu popisa iz 1604. godine selo Hubić se ne spominje iz razloga što je naziv ovog naselja dešifrovan kao Čobić, umjesto da se uvaži ispravniji oblik Hubić. Popisivači su 1604. godine utvrdili da je selo Hubić pusto pa se to može smatrati krajem postojanja ovog naselja.243

Na prostoru nahije Gradčac je prilikom popisa 1468. godine zabilježeno i selo Donji Izbavak. 244 Potom, ovo selo više ne pronalazimo u izvorima iz 1485., 1489., 1516. i 1530. godine. Tek u izvoru iz 1540. godine ovo selo je spomenuto u zabilješci koja se odnosi na čifluk braće Iskendera i Husejna Vilića te Vukoja, Vukmilova i njegova sina Nikole. Za pomenuti čifluk je napisano da se nalazi u selu Donji Izbak kod Smucke i da obuhvata baštinu nemuslimana Jonđe i mezru po imenu Crna Rika. U nazivu ovog sela bitno je primijetiti da nedostaje glas v, što se vjerovatno desilo greškom prilikom

239 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 170.

240 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51.

241  V. Alađuz, Hadžićka toponimija, 260.

242  BOA, ID, No.56 (1516), 36; OIS, TTD, No.157/1 (1530), 681-682.

243 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 155.

244 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51.

upisa. No, iako je ovaj čifluk registriran u izvorima iz 1565. i 1604. godine, selo Donji Izbavak se više ne spominje pa se time može zaključiti da je prestalo postojati negdje sredinom 16. stoljeća.245 S obzirom na to da danas nije opstao niti jedan lokalitet pod nazivom Donji Izbavak, ubikacija ovog mjesta postaje predmetom brojnih nagađanja. S određenom mjerom opreza i u ovom problemu jedino onomastika može dati neke odgovore. Prva mogućnost jeste da je Donji Izbavak povezan sa naseljem Gornji Zjavak. Naime, konsonantni korijen ovih naziva u osmansko-arapskom pismu je istovjetan, osim harfova ja i ba koje je zavisno od rukopisa teško razlikovati u osmanskim dokumentima. S obzirom na to da je ortografija naziva Izbavak i Izjavak skoro identična, postoji vjerovatnoća da se Donji Izbavak nalazio u blizini Gornjeg Izjavka.

Naravno, i u današnje vrijeme ovo naselje se dijeli na Gornji i Donji Zovik.

Druga mogućnost koja nudi rješenje za ubikaciju Donjeg Izbavka jeste oronim

Vilića šuma koji je smješten na prostoru između sela Duranovići i Vrbanja kod

Tarčina.246 Vilića šuma je, posve sigurno, dobila ime po begovskoj porodici

Vilić čiji se ugledni predstavnici Iskender i Husejn spominju 1540. godine u popisu kao posjednici čifluka u selu Donja Izbak.247 Ovoj pretpostavci ide u prilog i podatak iz navedene zabilješke da se selo Donji Izbavak nalazi kod Smucke. Lokalitet Vilića šuma je udaljen od današnjeg naselja Smucka svega jedan kilometar. Ova ubikacija nije sigurna, ali je najbliža. Značenje ojkonima

Izbavak je nepoznato, mada bi jezički mogao biti podudaran sa riječima izbakoliba i izbojak-pupoljak.248

Naselje Smucka je smješteno zapadno od Tarčina i ovo mjesto je u prošlosti bilo važno karavansko odredište u srednjem vijeku. Ipak, Smucka se ne spominje u osmanskim izvorima kao posebno naselje. Smucka je bila poznata samo kao teritorijalna odrednica, tj. nahija Smucka koja se spominje u izvorima iz 1530. i 1540. godine.249 Smucka se spominje i u zadnjem velikom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, premda je ovaj naziv bez osnova preveden kao Imotski.250 Smucka se spominje 1565. i 1604. godine

245  BOA, TTD, No.432 (1540), 149.

246  V. Alađuz, Hadžićka toponimija, 69.

247  BOA, TTD, No.432 (1540), 149.

248  Rječnik bosanskog jezika, Dževad Jahić, ANUBiH, Sarajevo, 2010., 315.

249  Pogledati: Katastral Vermefsungs Abtheilung, Vermefsungsjaler, 1882, Kreis Sarajevo, Bezirk Sarajevo, Gemeinde Korča

250 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 198.

samo u kontekstu čifluka porodice Vilić, u oviru kojeg su se nalazili baština nemuslimana Jonđe i mezra Crna rika. Lokalitet Crna rika danas ne postoji u okolini Smucke, osim ako se ovo mjesto ne odnosi na hidronim Crna rijeka koja protiče u području sjeverno od planine Tmor. Značenje naziva Smucka nije poznato, iako bi mogao biti srodan glagolu smucati, tj. besciljno hodati, tumarati i lutati.251 U popisu iz 1468. godine spominje se i mezra Kamavica za koju je istaknuto da pripada nahiji Gradčac. Ali, s obzirom na to da se Kamavica više ne navodi u izvorima, ubikacija ovog mjesta je u mnogome otežana. Ipak, u blizini hadžićkog sela Vrančići postoji lokalitet indikativnog naziva Komavica koji bi se mogao povezati sa pomenutim selom.252 U osmanskim popisima se javlja jedno naselje čija bi se lokacija mogla odrediti u blizini Tarčina. Ovo mjesto je nosilo naziv Unac, drugim imenom Borka.

Danas iznad Tarčina postoji brdo koje se zove Borak gdje se nalazi nekropola stećaka.253 U svim osmanskim popisima se pored Unca navodi i čair Rakitnica i njiva Koležnik.254 Danas, južno od Borka, senalazi brdo Rakite, a zapadno od ovih lokaliteta protiče rječica Koležnica.255 Stoga je vrlo vjerovatno da se ovi toponimi poklapaju sa onim koji su navedeni u izvoru. Na ovom mjestu važno je napomenuti da se Unac u pojedinim izvorima navodi u timaru zajedno sa selom Drozgometva.

Osim naseljenih mjesta na hadžićkom prostoru postoje i lokaliteti antroponimnog porijekla koji su nastali u prvim vijekovima osmanske vladavine. Jedan od najpoznatijih danas su Kara Mustafina čaira koja se nalaze na sjevernim padinama Velike Vlahinje.256 Na tom mjestu se nalazilo i jedno katunsko naselje od 15 koliba gdje su stanovnici sela Lokve izgonili stoku na ispašu. Ovaj toponim je, vjerovatno, dobio ime po zaimu Kara Mustafi koji se spominje u popisu iz 1530. godine kao otac spahije Mehmeda. Pomenuti Mehmed je bio timarlija u selu Lokve, a po svim pokazateljima i njegov otac Kara Mustafa je imao posjede u ovom selu.257 Na zapadnim

251  Rječnik bosanskog jezika, Grupa autora, Institut za jezik sarajevo, Sarajevo, 2007., 1049.

252 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 71.; V. Alađuz, Hadžićka toponimija, 215., 216.

253  V. Alađuz, Hadžićka toponimija, 51.

254  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 630.

255  V. Alađuz, Hadžićka toponimija, 229.

256  V. Alađuz, Hadžićka toponimija, 126.

257  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 637.

obroncima planine Igman, u blizini naselja Lokve, danas postoji toponim karakterističnog imena Čelebin vrh.258 Sasvim je moguće da je ovaj oronim dobio ime po Ahmedu-čelebiju koji se spominje u sidžilu sarajevskog kadije sredinom 16. stoljeća kao spahija sela Lokve.259 Vrijeme nastanka toponima Čeribašin do, koji se proteže zapadno od Ban Brda kod Hadžića, moguće je smjestiti u 16. stoljeće.260 Naime, u izvoru iz 1530. godine spominje se čifluk čeribaše Mustafe koji se nalazio na širem prostoru sela Drozgometva.261

Ukoliko je ova pretpostavka tačna, onda je Ceribašin do predstavljao čifluk izvjesnog čeribaše Mustafe koji je živio u Drozgometvi tokom prve polovine 16. stoljeća.

Slika br. 5: Ljubovčići-Jeleč (Katastral Vermefsungs Abtheilung, Vermefsungsja-ler, 1882, Kreis Sarajevo, Bezirk Sarajevo, Gemeinde Pazarić)

258 Topografska karta: 1:25000, sekcije, Hadžići, Tarčin, Bradina, Bjelašnica zapad i

Bjelašnica istok, 1975.

259  GHB, Sidžil, No. 1, 196.

260  V. Alađuz, Hadžićka toponimija, 87.

261  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 626.

5. TIMARSKO-SPAHIJSKA ORGANIZACIJA

Timarski sistem je predstavljao osnovu pokrajinske vojne organizacije u Osmanskom carstvu koja je funkcionirala u dugom periodu od 14. do 19. stoljeća. Timarska organizacija je uspostavljena na prostoru Bosne u vrijeme kada je ona dostigla završnu fazu svog razvitka čija je forma i unutrašnje ustrojstvo uređeno zakonskim odredbama sultana Mehmeda II El-Fatiha. Da bi osigurali redovno finansiranje pokrajinskih trupa i osigurali vojnu kontrolu nad osvojenim teritorijem, Osmanlije su osmislile jedan, za to vrijeme efikasan lensko-vojnički, sistem koji se, u stručno–terminološkom smislu, naziva timarski sistem. Timar je prema tumačenju pravnika označavao vojnički posjed koji se dodjeljuje pripadnicima osmanske vladajuće klase-asker kao sredstvo izdržavanja ili plaće (dirlik).262

U okviru timara ulazi jedno ili više sela koja su predstavljala osnovne

262  Halil, Inaldžik, Osmansko carstvo, Srpska književna zadruga, Beograd, 1974., 154. i 155. (dalje: H.Inaldžik, Osmansko carstvo)

Slika br. 6: Donji Hadžići i dio Binježeva (Katastral Vermefsungs Abtheilung, Vermefsungsjaler, 1882, Kreis Sarajevo, Bezirk Sarajevo, Gemeinde Hadžići)

fiskalne jedinice u Osmanskom carstvu. Osmanska država se u pravilu odricala viška proizvodnje određenog sela koji je bio specificiran kao nadarbina timarlije. Vojnički posjedi su se dijelili shodno visini prihoda koje su donosili svojim uživaocima. Tako su oni timari sa prihodima većim od 100.000 akči nazivani hasovima i u skladu s propisom ustupani su na korištenje najvišim vojnim zapovjednicima Carstva: sultanu, velikom veziru, beglerbezima i sandžakbezima. Timar čiji su se prihodi kretali od 20.000 do 100.000 akči klasifikovani su kao zeameti. Ova vrsta timara je bila isključivo namijenjena spahijskim komandantima. Kilič timari su imali utvrđenu gornju granicu prihoda koja nije mogla prelaziti 19.999 akči.263

Samo su profesionalni vojnici spahije, janjičari, tvrđavski posadnici, te pripadnici uleme: imami, mujezini i kadije imali ekskluzivitet u dobijanju timara. Međutim, glavninu timarlija su činili spahije-konjanici koji su bili rangirani srazmjerno visini vlastitih timarskih prihoda. Prema tome, svaki timarlija sa prihodom od 400 do 1000 akči se smatrao džebelijom, tj. dobro naoružanim konjanikom koji je imao obavezu da samostalno ide u vojni pohod. Sa 2000 akči prihoda džebelija je morao povesti jednog pomoćnikagulama. Tek sa timarskim prihodom od 3000 akči prihoda vojnik je imao status burume spahije (viteza) u čijoj pratnji je prilikom pohoda morao biti i jedan džebelija.264 Na svakih 3000 akči prihoda više spahija je imao obavezu povesti u ratni pohod po jednog džebeliju, a na svakih 1.500 ili 2000 akči jednog pomoćnika-gulama.

Spahije su bile grupisane u vojne kontigente na teritoriji nahije ili vilajeta, gdje su boravili. Komandna hijerarhija kod spahija se protezala od čerisurudžije, čauša i bajraktara, kao izravnih naredbodavaca, zatim viših zapovjednika čeribaša i subaša, pa sve do alajbega i sandžakbega.265 Timar sa prihodom do 5.999 akči je dodjeljivao beglerbeg bez potvrde (tezkere) zaslužnim vojnim kandidatima, a za timar čiji su prihodi prelazili preko 5.999

263  Hamid, Hadžibegić, Rasprava Ali čauša iz Sofije o timarskoj organizaciji u XVII st., GZM, Sarajevo, 1948., 193. (dalje: H. Hadžibegić, Rasprva Ali čauša...)

264  Hamid, Hadžibegić, Kanunnama sultana Sulejmana Zakonodavca, GZM, (1949/50), Zemaljski muzej, Sarajevo, 1950., 312. i 313. (dalje: H.Hadžibegić, Kanunnama...)

265  Grupa autora, Historija Osmanske države i civilizacije, priredio Ekmeleddin Ihsanoglu, OIS, Sarajevo, 2004., 481. (dalje: Grupa autora, Historija Osmanske države...)

akči bila je potrebna potvrda koju je izdavala Visoka Porta (Carska Vlada).266

Prema prvom popisu Bosanskog sandžaka iz 1468. godine od 135 bosanskih spahija 111 su bili nemuslimani, što je pokazatelj izuzetne prohodnosti u vojničko-lenskom sistemu Osmanske imperije.267 Tako je timarski sistem u prvim decenijama osmanske vladavine apsorbovao sve vojničke, feudalno-plemićke i činovničke elemente društva koji su prethodno participirali u pokrajinskoj i lokalnoj vlasti Bosanskog kraljevstva. Vojnička služba u okviru timarskog sistema je bila vrlo atraktivna domicilnom stanovništvu u pogledu promjene društvenog statusa te je poticala sve masovnije prelaske na islam. Početkom 16. stoljeća vojničko-timarska klasa u Bosni je postala homogenizirana u vjerskom i etničkom pogledu. Time je bio onemogućen ulazak vojnicima stranog porijekla u bosanske spahijske redove. Sa uspostavom odžakluk timara, tj. naslijednih posjeda krajem 16. stoljeća, zatvoren je krug vojno-plemićke klase u Bosni koja će predstavljati vrlo utjecajnu elitu u političko-ekonomskim odnosima Bosanskog ejaleta. 268

Svaki izostanak sa vojnog pohoda i prekoračenje ovlaštenja na timaru je izlagao spahiju teškim sankcijama koje su podrazumijevale oduzimanje timara i degradiranje na nivo raje. Stoga je timarski sistem za razliku od evropskog feudalizma bio utemeljen na principima gaze koju možemo u najkraćem objasniti kaopožrtvovanu borbu na putu islama i bezuvjetnu odanost sultanu.269

Kada govorimo o timarskoj organizaciji na hadžićkom području za nauku je od primarnog značaja da utvrdi vrste timara, konkretne osobe koje su uživale timare, teritorijalni opseg timara, visinu timarskih prihoda i sve administrativno-policijske nadležnosti timarlija. Na prostoru Hadžića nalazili su se timari, kao i neznatan broj hasova. Što se tiče ziameta može se sasvim sigurno konstatirati da ova vrsta timara nije postojala na hadžićkom području.

Izvor iz 1468. godine otkriva interesantne podatke koji nam govore da je

266  H.Hadžibegić, Kanunnama..., 314.

267  Hazim, Šabanović, Vojno uređenje Bosne od 1463. do kraja XVII st., GDI BiH, god.IX, Sarajevo, 1961., 205. (dalje: H. Šabanović, Vojno uređenje Bosne...)

268  Ahmed, Aličić, Pokret za autonomiju Bosne 1831/32, OIS, Sarajevo, 1996., 44. i 45. (dalje: A.Aličić, Pokret za autonomiju...); S. Bešlija, Istimalet..., 113., 114., 115.

269  H. Šabanović, Vojno uređenje Bosne..., 201.

većina sela nahije Gradčac bila u hasu bosanskog sandžakbega i to ovim redom: Binežević, Gradčac, Ljubočić, Raštelica, Gornji Zjavak, Donji Izbavak, Kalica, Hubić i Dvorišta.270 Međutim, već u ovom popisu je primjetno izdvajanje pojedinih sela iz sandžakbegovog hasa, o čemu svjedoči primjer sela Lokve.271 U popisu iz 1485. godine evidentirano je samo selo Korča kao sandžakbegov has, što znači da su sva ostala sela sela na prostoru nekadašnje nahije Gradčac razdijeljena u obične timare.272 Vjerovatno je pojava ukidanja hasova na hadžićkom području bila povezana sa povećanom potrebom za spahijama čije su vojne usluge bile od presudnog značaja u turbulentnim vremenima osmansko-ugarskih ratova na bosanskoj granici. Također je zbog nedostatka prihoda osmanska vlada pribjegavala praksi da plaću bosanskim sandžakbegovima osigurajuu gotovini od kopnenih carina, zakupa rudnika i poreza koji su uzimani od vlaških nomada.273 U popisu iz 1489. godine hasovi se više ne spominju na hadžićkom području, čak i selo Korča je bilo pretvoreno u timarski posjed. Tek u popisu iz 1530. godine su zabilježena sela Korča i Bijoča kao carski hasovi. Za ova sela u izvoru se navodi:“An hassa-i padişahi alem penahi hulidet saltaneti (Od hasa padišaha, utočišta svijeta, Bog mu učinio vlast dugotrajnom).“274 Oba sela će 1540. godine, također, biti zavedeni kao carski hasovi.275 U istom popisu je zabilježeno za selo Raštelicu da pripada hasu Husrev-bega, predvodnika plemenitih zapovjednika i sandžakbega Bosne.276 Prema izvoru iz 1530. godine jedan dio prihoda sela Osonik je dodijeljen hasu bosanskog sandžakbega.277

Kako je naprijed naznačeno, timarski posjedi su isključivo bili namijenjeni za izdržavanje vladajuće klase-asker, unutar koje se diferencira više vojnih rodova, od kojih treba istaknuti spahije, janjičare, tvrđavske posadnike i lične pratioce visokih vojnih komandanata. Spahije su, svakako, bili glavni kandidati za sticanje timara, s obzirom na to da je njihova obaveza bila da idu u vojni pohod pod punom ratnom opremom. Među prvim spahijama

270 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51.

271 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51.

272  BOA, Idžmal defter, No. 18 (1485), 11. (dalje: BOA, ID, No.18)

273  A.Aličić, Pokret za autonomiju..., 58.

274  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 52. i 55.

275  BOA, TTD, No.211 (1540), 72. i 75.

276  BOA, TTD, No.211 (1540), 366.

277  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 633.

hadžićkog kraja, koji se javljaju u popisu iz 1468. godine, bili su: Ungurus Ishak u Mokrinama, otac ulufedžibaše Sulejman-bega u Lokvama, Vejs, sin kalauz

Šahina u Docu, Ahmed iz Šehirkoja u Orahovici i Ali-fakih u Drozgometvi.278

U zabilješci za Ungurus Ishaka stoji da ga je Porta na preporuku sandžakbega

Bosne Ajas-bega smijenila sa položaja i njegov timar predala izvjesnom

spahiji Kemalu zbog zanemarivanja vojnih dužnosti.279 Ime oca ulufedžibaše

Sulejman-bega nije navedeno pa se samo na osnovu titule njegovog sina može pretpostaviti da se radilo o veoma uglednoj ličnosti. Također, nije jasno ni da li je Sulejman-beg bio starješina pokrajinskih ulufedžija (dnevničara) ili je služio u sistemu ulufedžija u prijestolnici.280 Postoji nedoumica i u slučaju Ali-fakiha, timarlije u selu Drozgometva, zbog njegovog nadimka. Naime, poznato je da fakih služi kao odrednica ili titula uglednih vjerskih učenjaka i pravnika u islamu. Iako je nepoznanica da li je dotični Alija nosio naslov fakih kao nadimak ili kao vjersku titulu, sasvim je sigurno da je ova osoba pripadala spahijskom redu, jer je za njega istaknuto da ima obavezu ići u ratni pohod.281 Posjednik timrskog prihoda u selu Dolac, Vejs je poticao iz ratničke porodice, s obzirom na to da je njegov otac Šahin pripadao redu vojnih putovođa-kalauza.282

Od spahija u popisu iz 1485. godine na hadžićkom području su zabilježeni: Milovac u Drozgometvi, Kopek (?), sin Hasanov u Lokvama i Pridvorici, Mustafa -čelebi u dijelu Doljana, Mehmed, sin Kara Nesuhov u Lukama i dijelu Doljana, Seid-čelebi u Raštelici i Gornjem Zjavku, Kara Ali u Ljubočiću i Gradčacu.283 Prema popisnim podacima iz 1489. godine većinom su ostale iste spahije na svojim posjedima, tako da se situacija u odnosu na 1485. godinu malo promijenila. Ovaj popis bilježi slijedeće spahije: Milovac u Drozgometvi, Mehmed, sin Kara Nesuhov u Lukama i dijelu Doljana, Kara Ali u Ljubočiću i Gradčacu, Kopek (?), sinHasanov u Lokvama, Mustafačelebi u drugom dijelu Doljana i Pridvorici, Seid-čelebi u dijelu Raštelice i u

278 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51., 98., 104., 107., 170.

279 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 104.

280 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51.

281 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 107.

282 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 98.

283  BOA, ID, No. 18 (1485), 17., 18., 19., 20., 48., 50., 87. i 91. U pogledu čitanja imena Kopek postoje nedoumice, s obzirom da bi se ova ligatura mogla dešifrovati i kao Kučuk. Zbog toga je ovo ime stavljeno pod znak pitanja.

Gornjem Zjavku, Musa, sin Hamzin u trećem dijelu Doljana, Jusuf, sin Firak hadžije u Žrnovnici, Jovaniš u Mrtvanjama i Hizir, sin Ismailov u drugom dijelu Raštelice.284 Jedino što se promijenilo 1489. godine u pogledu spahija jeste podjela Raštelice na dva timara, od kojih je jedan pripao novopostavljenim spahijama.

Godine 1516. je sačinjen sumarni popis u kojem su zabilježene nove spahije na području Hadžića, što nam nagovještava da su u proteklom periodu stare spahije ili pomrle ili premještene na druge timare. U ovom popisu se spominju spahije: Mehmed, sin Jusufov u Žrnovnici, Hubiću i Dvorištu, Mehmed, sin Ferhad-vojvode u Orahovici i Bijoči, Mehmed, sin Bali-vojvode u Lokvama, Ejnehan, sin Junuzov u Ljubočiću, Mustafa, sin Širmerdov u Drozgometvi, Alija, rođak Sinan-bega Dragala u Gradčacu, Hizir, sin Hamzin u Doljanima i Lukama, Hizir, Junuzov u Osoniku i Mokrinama, Ahmed, brat Ferhad-vojvode u Raštelici i Davud, rođak Husejn-age u Mrtvanjama.285 Za Gradčac je navedeno da je prije Alije ovo selo uživao kao timar Hasan-čauš.

Popis iz 1530. godine sadrži mnogo preciznije podatke o vojničkim lenima u hadžićkom kraju. Spahije koje je popisivač našao na položaju

uživalaca timara bili su: Nesuh, sin Ilijasov u Doljanima kod Gradčaca, Alija, sin Sulejmanov u Ljubočiću, Alija, Božidarov u Osoniku, Mustafa, sin Alijin u Lukama, Alija, sin Hasanov u Gradčacu, Mehmed, sin Kara Mustafin u Lokvama, Alija, Kulaguzov u Raštelici, Hasan, sin Ahmeda-vojvode u Orahovici i Gornjem Zjavku, Mehmed, sin Ahmed-bega u Drozgometvi, Ilijas, sin Uvejsov u Docu, Ibrahim, sin Kasimov u Sokolaru, Mehmed i Alija, sinovi Jakubovi u Kačetiću.286 Popisni podaci iz 1540. godine daju detaljan uvid u raspored timara i povremene rotacije spahija na timarskim posjedima, jer je iste godine pored opširnog popisa sačinjen i sumarni popis vojničkih lena. Sastav spahijske konjice na prostoru Hadžića 1540. godine činili su: Junuz, sin Uvejsčeribaše u Docu, Jusuf, Jakubov u Osoniku, Ahmed, Abdijin u Lokvama, Ibrahim, Mehmedov u drugom dijelu Osonika, Hasan, Mehmedov u Lukama, braća Mehmed i Husejn, sinovi Museu Žrnovnici, Nesuh u Hubiću, Hasan, sin Ahmeda-vojvode u Orahovici i Gornjem Zjavku, Mehmed, sin Mahmudov u Drozgometvi, Halil, Hasanov u Ljubočiću, Nesuh, sin Ilijasov u Doljanima i

284  BOA, ID, No. 24 (1489), 71., 83., 89., 91., 92., 222., 295., 406.

285  BOA, ID, No. 56 (1516), 34., 35., 36. i 37.

286  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 606., 613., 623., 635., 642., 660., 663., 718., 780., 792., 808.

Mehmed, sin Iskenderov u Kačetiću.287 Ipak, podaci u sumarnom popisu se razlikuju u pojedinim slučajevima u odnosu na opširni popis, posebno kada su u pitanju spahije sela Luke i Gradčac. Prema sumarnom popisu uživalac timara u Gradčacu bio je spahija Husejn, sin Kasimov, dok je Luke držao u posjedu Mustafa, sin Alijin.288 Po svim pokazateljima u sumarnom popisu su zabilježeni podaci o timarskim posjednicima koji su nastali prije popisa iz 1540. te su u međuvremenu bili djelomično promijenjeni.

Popisi iz 1565. i 1604. godine ne sadrže popise vojničkih lena, tako da su podaci o spahijama u tom periodu nepoznati. Ipak, u pomenutim izvorima postoje parcijalni podaci o spahijama koji se spominju kao posjednici čifluka i baština. U defteru iz 1565. godine su zabilježene spahije: Musa-beg u Doljanima, drugim imenom Milojevići, Mehmed, Sinan-begov u Žrnovnici i Ejne-beg u Dvorištu.289 Po popisu iz 1604. zemljišne posjede su imali spahija Ibrahim, sin Mehmedov i Mustafa, sin Mehmeda-spahije u Doljanima, drugim imenom Milojevići, spahija Mezid na mezri Korča, čeribaša Salih u Drozgometvi, Nesuh, sin Ilijas-begov u Korči i spahija Alidžan u Hrenovici.290

Timarskeprihode u Mrtvanjama su 1550. godine uživale spahije Mehmed i Bešir, sin Hasanov.291

U red spahija su uključivani i janjičari nakon što bi odslužili vojnu službu u janjičarskom odžaku. Janjičari, koji bi bili uvršteni u vojni red spahija, dobijali bi timare sa prihodom od 5.000 do 9.000 akči shodno svom položaju i činu koji su stekli u janjičarskoj službi.292 Na teritoriji Hadžića prvi poznati janjičar timarlija bio je janjičar Hizir čiji se timarski posjed 1489. godine nalazio u selu Korča.293 Ukupna vrijednost ovog timara je bila procijenjena na 9.471 akču. Još jednog janjičara timarliju pod imenom Redžep osmanski popisivači će zabilježiti u istom selu 1516. godine.294

287  BOA, TTD, No.432 (1540), 145., 159., 165., 196., 207., 219., 226, 230., 265., 266. ; BOA, Idžmal defter, No. 201 (1540), 131. (dalje: BOA, ID, No. 201)

288  BOA, ID, No.201. (1540), 130., 136.

289 BOA, TTD, No.379 (1565), 194., 222. , 228. Ime spahije Ejne-bega je upisano u izvornom obliku kao Jine-beg.

290 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 95., 96., 104., 217., 221.

291 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., 361.

292  H. Šabanović, Vojno uređenje Bosne..., 197.

293  BOA, ID, No. 24 (1489), 110.

294  BOA, ID, No. 56 (1516), 33.

Istaknuti članovi iz pratnje sandžakbegova i drugih velikodostojnika, također, su dobijali timare. Važno je naglasiti da su pripadnici ovih redova bili uglavnom gulami-ratni zarobljenici koji bi nakon više godina vjerne službe dobijali od svojih gospodara status libertina-oslobođenika. Naročitu pažnju pokrajinski komandanti su posvećivali razvoju sistema gulama u okviru kojeg je provođena složena vojna izobrazba i prevjeravanje ratnih zarobljenika. Ovi gulami su kao dobro obučeni pitomci uživali visoko povjerenje i pripremani su za buduće vojne i administrativne službe.295 U popisu iz 1530. godine je navedeno da selo Žrnovnicu drži u timarskom posjedu Dželal koji je služio u tjelesnoj gardi čuvenog Gazi Husrev-bega kao serbevab, u prijevodu zapovjednik stražara.296 U istom defteru je upisan i Hadži Idris, merdum (sluga) Firuz-begov kojem je dodijeljen timar u selu Hubić.297 Spomenuti Firuz-beg je obnašao dužnost bosanskog sandžakbega u periodu od 1504. do 1512. godine.298 U popisu bosanske vojske neposredno pred bitku na Mohaču 1526. godine zabilježen je i spahija Mehmed, sin Mahmud-begov sa timarom u Drozgometvi,za kojeg je, pored ostalog, navedeno da su u njegovoj pratnji bila dvojica merdova: Skender iz Bosne, Husejn iz Filipea i Bahšajiš iz Edirne.299 Merdovi su, za razliku od gulama, predstavljali osobe čije je robovsko porijeklo zaboravljeno, s obzirom na dugi period kojeg su proveli u službi.300 Posebno interesantno ime je Iskender Bosna koji bi se mogao dovesti u vezu sa Saradž Iskenderom čije se ime spominje u popisu iz 1530. godine. Ovaj Iskender je uživao timar u selu Unac i imao je čifluk u Drozgometvi, s tim da je uz njegovo ime zabilježeno kako je bio merdum (sluga) velikog vezira Gazi Ali-paše.301 Kako je Gazi Ali-paša bio porijeklom iz Drozgometve, a spomenuti spahija Mehmed njegov rođak, to ukazuje da bi porijeklo merdum Iskendera moglo biti iz naših krajeva.

Osmanski izvori svjedoče i o prisustvu velikog broja tvrđavskih posadnika-merdana koji su uživali timare na prostoru Hadžića. Ti posadnici su

295  Ahmed, Aličić, Popis bosanske vojske pred bitku na Mohaču 1526. godine, POF, Sv.XXV 1975., OIS, Sarajevo, 1977., 178. (A.Aličić, Popis bosanske vojske...)

296  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 684.

297  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 680.

298  H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 56.

299  A. Aličić, Popis bosanske vojske..., 200.

300  Ibidem, 178.

301  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 630.

uglavnom služili u tvrđavi Hodidjed koja se nalazila istočno od Sarajeva. Već u prvom popisu iz 1468. godine su zavedeni podaci o slijedećim posadnicima

timarlijama: janjičar Mustafa, Oruč i Karagoz iz Plovdiva u jednom dijelu Doljana, Mevlana Ibrahim, imam utvrde Hodidjed i Alija Mađar u drugom dijelu Doljana.302 Ovdje je bitno primijetiti da se među posadnicima javljaju imami i janjičari koji su,također, na osnovu vojne službe ubrajaju u spomenuti red. Po popisu iz 1485. godine u hadžićkom kraju timare su imali ovi tvrđavski posadnici: Islam i Mehmed u Dvorištu, Jusuf u Hubiću, buljukbaša Atmadža, Filipelu Alija, Ilijas, sin Sulejmanov i sufi Ahmed u jednom dijelu Doljana, Musa, sin Hamzin u drugom dijelu Doljana, ćehaja Ahmed i serbuljuk Jusuf iz Sereza u Mokrinama.303 Skoro svi ovi posadnici su se nalazili na istim timarima i 1489. godine, osim u slučaju sela Mokrine gdje su timarske prihode preuzeli: ćehaja Ishak i Alija, dizdarev sin.304 Ova vojna lica su, najvjerovatnije, služila u tvrđavi Kreševo. U popisima iz 1516. i 1530. godine nema pomena o timarima tvrđavskih posadnika na prostoru Hadžića. U popisu iz 1540. godine je zabilježen timar Mehmeda, posadnika tvrđave Hodidjed u selu Doljani, drugim imenom Milojevići.305 Iste godine timar u Mokrinama je uživalo jedno vojno lice po imenu Gazi-aga, s tim da nije naznačeno kojem je vojnom redu pripadao. Međutim, na osnovu njegove titule aga može se pretpostaviti da je služio u tvrđavskoj posadi ili u nekom od dnevničarskih odreda.U jednom izvoru, koji je nastao početkom 17. stoljeća, zabilježen je podatak da je Derviš, sin Muratov dobio timar u koji su ulazili prihodi od čifluka te akindžijskih i vojničkih baština u selu Drogometva, u vrijednosti od 3.000 akči. Berat na ovaj timar je izdao bosanski beglerbeg Huadverdipaša 1596. godine na osnovu pismene preporuke ličkog sandžakbega Halila. U pismenoj preporuci istaknuto je da se pomenuti Derviš dokazao kao vrlo hrabar ratnik, dok je obnašao službu age drugog džemata farisana u tvrđavi Udbina.306 Vojni redovi merdana i mustahfiza su popunjavani dobrovoljcima i detaširanim janjičarima, a njihovi timari su pravno tretirani kao gedik, tj. bili

302 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 197. i 200.

303  BOA, ID, No. 18 (1485), 91., 92.; BOA, TTD, No.24 (1489), 413.

304  BOA, TTD, No.24 (1489), 404., 405., 406., 413.

305  BOA, ID, No.212 (1540), 65.

306  BOA, Malije defter (1010/1601) I/2 MI. D., preveo Abdulah Polimac, Sarajevo, 1976., 187., 188.

suvezani za određenu službu.307 U popisu iz 1489. godine je zabilježen podatak da je uživalac timara u selu Korča bio džundi Karagoz koji je pomenuti timar posjedovao zajedno sa janjičarom Hizirom.308 Pojam džundi ili džindi je imao dosta široko značenje, s obzirom na to da je taj izraz mogao podrazumijevati vojnika općenito ili konjanika. Međutim, uvažavajući činjenicu da se ovaj džundi pominje zajedno sa janjičarom Karagozom, može se pretpostaviti da je ovaj vojnik bio u službi tvrđavskog posadnika.

Pod kategoriju gedik timara potpadali su i posjedi vjerskih službenika: imama, mujezina i drugih. Mevlana Mustafa, mujezin džamije sultana Mehmeda-hana u Sarajevu držao je timar u selu Mokrine 1530. godine.309 U selu Gradčac 1540. godine timarske prihode su uživali Mehmed i Ibrahim, mujezini džamije sultana Mehmed-hana u Sarajevu.310

Selo Lokve 1468. godine su kao timarski posjed donosile 1.080 akči prihoda. Uživalac ovog prihoda otac ulufedžibaše Sulejman-bega je imao status burume spahije u čiji su posjed, pored sela Lokve, ulazili i Janjići kod Zenice, Seonice i Podhum u nahiji Neretva, Kuliš u nahiji Lepenica, Donji Oglečevac i Zavodišta u Podrinju, Hodesić kod Visokog, Vodvaj, Krtovina i Rakova Noga u nahiji Kreševo sa ukupnim prihodom od 14.144 akče. Sva pobrojana sela bila su u sastavu više timara.311 Timarski prihod

Alije Fakiha u Drozgometvi je iste godine imao vrijednost od 2.451 akči. U okviru Alijinog timara su se osim Drozgometve nalazila i Prokos kod Fojnice, dio Pavašnice u nahiji Saraj,Jošanica kod Vogošće i Bukovica u Podrinju, ukupno 5.381 akča prihoda. Na osnovu jedne izvorne zabilješke saznajemo da je Drozgometva izdvojena iz Alijinog timara i dodijeljena ocu ulufedžibaše Sulejmana u posjed.312 Timarliji Kemalu selo Mokrine su donosile 685 akči prihoda, s tim da su u njegovom timaru zajedno sa Mokrinama bili objedinjeni i prihodi sela Bukovica u Lepenici i Malešići kod Ilijaša, sveukupno 1.785 akči.313 Ovaj iznos prihoda ukazuje da je timarlija Kemal imao status običnog

307  BOA, TTD, No.432 (1540), 357.; H. Šabanović, Vojno uređenje Bosne..., 212.

308  BOA, TTD, No.24 (1489), 110.

309  BOA, TTD, No.157/4, (1530), 900.

310  BOA, TTD, No.432 (1540),274.

311 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51., 75., 98.

312 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 107.

313 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 104.

džebelije. Timar kalauza Šahina uključivao je dio sela Dolac sa prihodom od 440 akči te sela Ožuzi i Stol kod Konjica za koje popisivač nije prikazao prihode. Selo Orahovica 1468. godine plaćalo je spahiji Ahmedu iz Šehirkoja

775 akči. Zajedno sa prihodom od Orahovice ovaj spahija je uživao u sklopu svog timara i prihode sela Pomenić kod Vareša i Grab u nahiji Dubrovnik, što je procijenjeno na 1.657 akči.314 Naravno, i ovaj timarlija je pripadao redu džebelija. Zajednički timar Mevlana Ibrahima, imama tvrđave Hodidjed i Alije Mađara je pored prihoda jednog dijela Doljana od 355 akči obuhvatao i sela u Sarajevskom polju: Bači, Kobilj dol, Donja Hrasnica i Klek, sa ukupnim prihodom od 892 akči.315 Drugi dio sela Doljani donosio je 710 akči prihoda i pripadao je zajedničkom timaru posadnika Oruča, Karagoza i janjičara

Mustafe koji je uključivao i prihode sela Srednje, Rječica, Primila, Lukača, Međureč i Baka, ukupno 6.009 akči.316

Na osnovu izloženog da se zaključiti da je timarska organizacija 1468.

godine na hadžićkom prostoru bila suočena sa poteškoćama u dostatnom finasiranju pripadnika vojne klase. Timarski prihodi sela nahije Gradčac nisu

bili dovoljni za stvaranje timara sa minimalnim prihodom-kilič od 3.000 akči od kojih bi se izdržavale burume spahije. Veći timari koje su uživali otac ulufedžibaše Sulejman-bega i Alije Fakiha bili su sastavljeni od jednog sela u nahiji Gradčac i sela u nahijama Neretva, Sokol, Lepenica, Saraj i dr. Istovjetan je bio slučaj i sa manjim timarima Ahmeda iz Šehirkoja i Vejsa koji nisu mogli svoje timarske prihode upotpuniti samo sa dažbinama sela u hadžićkom području. Sela ovih timarlija bila su prostorno mnogo udaljena, što je opet moglo stvarati poteškoće u prikupljanju njihovih prihoda. Kad je riječ o zajedničkim timarima tvrđavskih posadnika može se vidjeti da je većina njihovih sela bila blizu utvrde Hodidjed, gdje su obavljali vojnu službu. Ova vrsta timarskih prihoda bila je mnogo manja u odnosu na spahijske, pa su, najvjerovatnije, nadopunjavani iz drugih izvora.

U popisu iz 1485. godine raspored sela hadžićkog kraja po timarima se u potpunosti razlikovao od onog iz 1468. Tada su pojedina sela hadžićkog područja zavedena kao zasebni timari, što dokazuje kako je pomenutamikroregija doživjela demografski oporavak nakon 17 godina. Drozgometva je bila očit

314 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 98.,170.

315 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 197.

316 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 200.

primjer nove preraspodjele timarskih prihoda, s obzirom na to da je u novom popisu predstavljala posebni timar u posjedu jednog lica. Drozgometva je na ime dažbina plaćala timarliji 4.018 akči, ali ovaj iznos nije pouzdan. Timarlija Drozgometve Milovac bio je rođak velikog vezira Ali-paše i porijeklom iz dotičnog sela.317 Po istom obrascu je izdvojeno i selo Hubić u zaseban timar sa prihodom od 694 akče i dodijeljeno posadniku Jusufu koji je bio na stražarskoj službi u Hodidjedu.318 Selo Dvorište je, također, predstavljalo jedinstven timar od 1.543 akče prihoda u posjedu posadnika Mehmeda i Islama, s tim da je ovaj iznos nerealno prikazan pa će to biti ispravljeno u drugom popisu koji je nastao 1489. godine. 319 Zapravo, Porta je naredila da se sačini novi popis kako bi se napravile određene korekcije po pitanju poreskih obaveza stanovništva, s obzirom na to da je prethodni popis zbog utvrđenih propusta poništen. Ipak, treba naglasiti da su podaci koji se nalaze u popisu iz 1485., a odnose se na imena i lokalitete, upotrebljivi u istraživačke svrhe.

Selo Doljani je bilo vrlo specifično u pogledu timarske organizacije, jer su prihodi tog mjesta bili podijeljeni na četiri dijela. Na ovakvu raspodjelu osmanska uprava se opredijelila uzimajući u obzir veliki procenat obradivog zemljišta i povećani broj domaćinstava u Doljanima. Posadnici buljukbaša Atmadža, Filipelu Alija, Ilijas, sin Sulejmanov i sufi Ahmed dobili su na uživanje 1.076 akči prihoda od sela Doljani te su zajedno sa timarskim prihodima sela Slatina, Butmir, Grnjica i Čelek imali ukupna primanja od 5.763 akči.320 Drugi dio Doljana sa prihodom od 573 akče bio je pripojen timaru posadnika Muse, sina Hamzinog. U njegovom timaru se nalazilo i selo Radmanići pa je ukupna vrijednost njegovih prihoda iznosila 731 akču.321 Treći dio timarskih prihoda sela Doljani je iznosio 1183 akči i dodijeljen je bio Mustafi-čelebiju koji je u sastavu svog timara imao i sela Čeružić, Dvorište, Pridvoricu, Rudnik, Dubovik u nahiji Saraj, Donja Bradina u nahiji Neretva i Polozi u nahiji Borač, ukupno 10.024 akče.322 U okviru ovog timara nalazilo se i selo Pridvorica u blizini Doljana, sa prihodom od 1.100 akči.323 U uvodnoj

317  BOA, ID, No. 18 (1485), 18.

318  BOA, ID, No. 18 (1485), 92.

319  BOA, ID, No. 18 (1485), 92.

320  BOA, TTD, No.24 (1489), 406., 407.

321  BOA, TTD, No.24 (1489), 407., 408.

322  BOA, TTD, No.24 (1489), 91., 92.

323  BOA, TTD, No.24 (1489), 91.

napomeni za ovaj timar je istaknuto kako je uzet sa stavke spahije Hamze. Četvrti dio Doljana donosio je spahiji Mehmedu, Kara Nesuhovom prihod od 440 akči. I ovaj dio Doljana je bio udružen sa jednim od sela hadžićke regije, a riječ je o selu Luke koje je bilo opterećeno sa 300 akči na ime poreskih

davanja spahiji.324 U sastav ovog timara ušla su i sela Gornja Čemernica u nahiji Olovo, Žirvan u nahiji Dubrovnik, Rakova Noga, Hrastište, Hmeljine, Vrudka, Senik u nahiji Saraj, ukupno 3.252 akči prihoda.325

Selo Gradčac i Ljubočić su se po popisu iz 1485. godine našla u jednom timaru kojeg je držao Kara Alija. Pomenuti spahija je imao pravo na 1.029 akči u Gradčacu i 365 akči u Ljubočiću. U sastavu ovog timara bila su uključena i sela Petrovići i Siražka u nahiji Saraj i Gradčanica u nahiji

Visoko, što je sa prethodnim iznosom donosilo spahiji 8.833 akči.326 U popisu su registrirani i prihodi sela Raštelica i Gornji Zjavak kao dio timarskog posjeda Seida-čelebija kojem su još na uživanje predata sela: Vlakovo, Gornje

Luše, Stranžići i Milotine u nahiji Saraj, Lješevo u nahiji Visoko i Radić u nahiji Borač. Ukupan prihod ovog timara je iznosio 12.620 akči, a od toga je otpadalo 1.202 akče na Raštelicu i 527 akči na Gornji Zjavak.327 Timarski prihod sela Lokve od 1.466 akči pripadao je spahiji Kopeku, Hasanovom. Ovaj timar je ubuhvatao sela Milodraž u nahiji Visoko, Đire, Dol, Glavicu, Mladice, Moržići, Badži, Koševo, Grnjicu, Miliće, Srednju Goricu, Popov dol, Dugoviće i Pridvoricu, ukupno 17.145 akči prihoda.328 Dio prihoda sela Ljubočić od 25 akči, Raštelica od 313 akči i Pridvorica od 200 akči je upisan kao mevkuf, tj. bili su iz nekog razloga uzapćeni.329 Postoji mogućnost da je uživalac tog dijela timara umro ili je razriješen sa dužnosti pa je prihod pripao državnom fiskusu.

Što se tiče timarlija,koji su bili popisani 1489. godine, stanje je ostalo nepromijenjeno, osim u par slučajeva. To se prije svega odnosi na selo Dvorište čiji je prihod od 813 akči dodijeljen janjičaru Mustafi.330 Selo Raštelica

324  BOA, TTD, No.24 (1489), 222.

325  BOA, TTD, No.24 (1489), 222., 223.

326  BOA, ID, No. 18 (1485), 19.

327  BOA, ID, No. 18 (1485), 17.

328  BOA, ID, No. 18 (1485), 48.

329  BOA, ID, No. 18 (1485), 20.

330  BOA, TTD, No.24 (1489), 405.

je podijeljena na dva timara, tako da je novoformirani posjed sa ukupnim dažbinama od 184 akči ustupljen spahijama Miliši i Hidru, Ismailovom. Ova dvojica spahija su u svom timaru posjedovali i sela: Ožegovići, Kotorac, Donja Bijoča, Veselkovići, Hraničići, Ebsari, Toplik, Pridvorica, Jasen, te čifluci Ismaila, Kara Ilijasa i Ostoje, u nahiji Saraj, ukupno 2.334. Mrtvanje su timarliji Jovanišu osiguravale prihod u iznosu od 1.951 akči. Ostatak njegovog timara činio je prihod sela Buci u nahiji Visoko, sveukupno 4.727 akči. Bitno je naglasiti da je Jovaniš preuzeo prihode sela Mrtvanje od spahije

Hizira.331 Žrnovnica je bila zadužena da plaća 1.424 akči spahiji Jusufu, Firak Hadžijinom, što je ukupno sa dažbinama sela Mihal i Semežić u nahiji Borač prihod ovog timarlije iznosio 2.152 akče.332 Timarlije su u selu Mokrine

ubirale 1.196 akči godišnjeg prihoda, a kada se obračuna zajedno sa dohocima iz sela Bunić i Grajani u nahiji Visoko, ukupna vrijednost njihovog timara je iznosila 3.222.333 Od sela Dragčinovići i Korča u nahiji Saraj te Bočelja u nahiji Neretva obrazovan je timar sa ukupnim prihodom od 9.471 akči kojeg su uživali Hizir i džundi Karagoz. Sama Korča je prihodovala spahijama 1.974 akči.334 Finansijsko-naturalne obavezekoje su izmirivala ostala sela hadžićkog

kraja mogu se taksativno predstaviti ovim redom: Drozgometva-2.067 akči, Ljubočić- 1.101 akča, Luka-221 akča, Gradčac-1.062 akče, Lokve-1.086 akči, prvi dio Doljana-355 akči, drugi dio Doljana-903 akče, treći dio Doljana-661 akča, četvrti dio Doljana-233 akče, Hubić-252 akče, dio Raštelice-822 akče, Gornji Zjavak-396 akči.335

Nemuslimanske spahije Milovac i Miliša su prema visini prihoda spadali u red džebelija, dok je spahija Jovaniš imao položaj burume spahije. U oba popisa je zabilježen velik broj mušterek timara čiji su uživaoci išli u pohod na smjene.336 U okviru mušterek timara nalazila su se sela Korča, dio Raštelice, s tim da su dio Doljana, Dvorište i Mokrine bile u posjedu posadnika čija je vojna služba bila vezana za boravak u tvrđavskim garnizonima.

Do novog preustroja timarske organizacije u Bosanskom sandžaku

331  BOA, TTD, No.24 (1489), 89., 90.

332  BOA, TTD, No.24 (1489), 110.

333  BOA, TTD, No.24 (1489), 413., 414.

334  BOA, TTD, No.24 (1489), 111.

335  BOA, TTD, No.24 (1489), 71., 84., 89., 91., 92., 213., 222., 404., 406., 408.

336  BOA, TTD, No.24 (1489), 89., 110.

došlo je već početkom 16. stoljeću, što se vidi iz popisa koji datira od 1516. godine. Tadašnje timarske posjede su činila uglavnom dva do tri sela koja su se nalazila u bližem okruženju ili na širem prostoru Sarajevske nahije, kao i na teritoriju susjednih nahija Neretva i Visoko. Timar spahije Hizira, sina

Junuzova obuhvatao je sela Osonik i Veselkoviće u nahiji Saraj te Dolinu i Mokrine u nahiji Visoko, sa ukupnim prihodom od 7.466 akči. Kada se izdvojeno posmatraju sela hadžićkog kraja, Osonik je 1516. godine donosio

prihod od 3.862 akče, a Mokrine 1.963 akče.337 U timaru Mehmeda, sina

Junuzova su bili upisani prihodi sela Žrnovnica od 2.599 akči, te Dvorišta i Hubića od 1.626 akči, ukupno 3.792 akče.338 Timar Mehmeda, sina Ferhadvojvode je uključivao prihode sela Orahovica-2.599 akči, Gornji Zjavak-1.205

akči i Bijoča-199 akči, ukupno 4.003 akče.339 Selo Korča je bilo u sastavu timara janjičara Redžepa čiji je prihod iznosio 4.636 akči. U okviru ovog timara nalazila su se i sela: Pohvalići, Hreljevo, Vlakovo, Rogačići i Gornji Stup, ukupno 9.889 akči.340 Sela Lokve, Dobrinja i Ogranići su se nalazila u timaru Mehmeda, sina Bali-vojvode, sa ukupnim prihodom od 5.075 akči. Lokve su po popisu iz 1516. imale obavezu plaćati svom spahiji 3.379 akči.341 Spahija

Mustafa, sin Širmerdov je uživao 5.019 akči prihoda od sela Drozgometva, što je sa prihodom sela Unac iznosilo ukupno 6.045 akči.342 Timar spahije Hizira, sina Hamzinog je bio sastavljen od sela Luka i Doljani, čiji su ukupni prihodi zajedno iznosili 2.387 akči. Od toga su Doljani plaćali 1.387 akči, a Luka 623 akče.343 Gradčac je predstavljao zaseban timar u posjedu Alije, rođaka Sinanbega, čija je ukupna vrijednost iznosila 2.008 akči.344 Selo Ljubočić je svom spahiji Ejnehanu, Junuzovom plaćalo 1.249 akči. U ovom timaru se nalazilo i selo Vrudci pa je ukupni timarski prihod dostizao vrijednost od 1.999 akči.345 Ahmed-vojvoda, brat Ferhatov je posjedovao selo Raštelicu sa prihodom od 2.094 akče te selo Štitar, u nahiji Saraj, sa 195 akči i selo Gvožđan, u

337  BOA, ID, No. 56 (1516), 34.

338  BOA, ID, No. 56 (1516), 36.

339  BOA, ID, No. 56 (1516), 36.

340  BOA, ID, No. 56 (1516), 33.

341  BOA, ID, No. 56 (1516), 36.

342  BOA, ID, No. 56 (1516), 35.

343  BOA, ID, No. 56 (1516), 37.

344  BOA, ID, No. 56 (1516), 37.

345  BOA, ID, No. 56 (1516), 37.

nahiji Visoko sa 6.522 akče, ukupno 8.811 akči.346 Timar Davuda, rođaka Husejn-age se protezao na sela u nahiji Neretva: Mrtvanje sa prihodom od 1.415 akči, Ćelak sa prihodom od 1.538 akči i Plavež, drugim imenom Srpani, sa prihodom od 844 akče, ukupno 3.837 akči.347 Od svih pobrojanih timara koji su popisani 1516. godine najveći je pripadao janjičaru Redžepu, dok su najmanji bili u posjedu džebelija Ejnehana, Hizira i Alije.

Popis iz 1530. godine daje izuzetno precizne podatke o distrubuciji timarskih prihoda. Za razliku od prethodnih popisa 1530. godine je zabilježeno da je većinu timara u hadžićkom kraju činilo po jedno selo uz dopunske prihode od čifluka koji su se obično nalazili u drugim selima. Do takvog stanja u timarskoj organizaciji je došlo uslijed povećanja broja stanovništva. Timar u Ljubočiću je držao spahija Alija, Sulejmanov. Njegov timar je donosio prihod od 1.244 akči, u koji su uračunata i sredstva dobijena od paušalnog oporezivanja čifluka, sveukupno 2.008 akči. No, trebanaglasiti da je na stavci Alije, Sulejmanovog prikazano ukupno 714 akči prihoda od čifluka koji su se nalazili u ataru sela Ljubočić.348 Doljani kod Gradčaca su plaćali spahiji

Nesuhu na ime naturalnih i novčanih renti ukupno 3.020 akči vrijednosti. Ostatak prihoda od 2.642 akče ovaj spahija je namirivao od čifluka u selima Doljani, Luka i Draževići.349

Timarske prihode sela Žrnovnica su dijelili serbevab Dželal i spahija Mehmed, Jusufov. Dželalov dio prihoda u Žrnovnici je bio procijenjen na

1.649 akči, a taj iznos mu je upotpunjen na 3.798 akči od dažbina koje su uzimane na ime posjedovanja čifluka u Žrnovnici te na mezrama Brestje (?), Štanevići i Jaškolović. Drugi uživalac spahija Mehmed je imao pravo na 225 akči prihoda od dva čifluka u Žrnovnici, što je predstavljalo manji dodatak na ukupnu vrijednost njegovog timara u Bradini od 5.012 akči.350 Redoviti godišnji namet za Osonik koji je ubirao spahija Alija, sin Božidarov je iznosio

4.107 akči, što je uz dodatni prihod od čifluka ukupno iznosilo 8.596 akči. Čifluci, koji su pripadali ovom timaru, nalazili su se u selima: Osonik, Butmir,

346  BOA, ID, No. 56 (1516), 43.

347  BOA, ID, No. 56 (1516), 51.

348  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 718., 719., 720.

349  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 660., 661., 662., 663.

350  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 684., 685., 686., 687.

Luka, Gauča te na mezri Bijavčina u Lepenici.351 Ukupan iznos timarskih

dažbina za selo Luka je obračunat u vrijednosti od 1.818 akči kojeg je uživao

spahija Mustafa. Vrijednost njegovog timara je dostizao ukupno 4.977 akči koje su mu pored sela Luka pribavljali stanovnici sela Draževići i posjednici

čifluka u Lukama i Draževićima.352 Stanovnici sela Gradčac bili su zaduženi zbirno platiti dohodak spahiji Aliji od 1.904 akče, a ukupan iznos timarskog prihoda od 3.000 akči upotpunjavali su dohoci od čifluka u Gradčacu i Olovu te od akindžija u selima Brnjica i Drugova Njiva na području nahije Borač.353

Ukupna davanja samog sela Lokve su iznosila 3.189 akči i pripadala su timaru spahije Mehmeda. Ostatak ovog timarskog prihoda bio je osiguran od čifluka u bližoj okolini sela Lokve, što je ovom spahiji donosilo ukupno 4.146

akči.354 S obzirom na to da je vrijednost timara Abdije, Kulaguzova iznosila

6.045 akči, selo Raštelica sa prihodom od 1.746 akči nije moglo podmiriti ukupnu apanažu ovog spahije. Stoga je ostatak ovog prihoda kompenziran od dohodaka koji su ubirani od sela Gornji Stup i čifluka u ataru ovog sela.355

Timarski prihodi sela Orahovica i Gornji Zjavak bili su objedinjeni u posjedu Hasana, sina Ahmeda-vojvode. Udio Orahovice u timarskom prihodu je iznosio 1.724 akče, dok je Gornji Zjavak osiguravao 782 akče, sveukupno

2.506 akči. Navedeni rentni prihod je bio dopunjavan sa dohocima koji su otsijekom uzimani od čifluka u Gornjem Zjavku, Seliću, Doljanima i Kovaču pa je ukupni iznos timara bio procijenjen na 4.803 akče.356

Drozgometva je po kvantitetu svojih prihoda koji je osiguravala svom spahiji daleko premašivala privredni potencijal ostalih sela u hadžićkom kraju. Stoga je uprava vojničkih lena izdvojila ovo selo u poseban timar za koji nisu bili potrebni dopunski prihodi iz drugih mjesta. Drozgometva je 1530. godine donosila 4.925 akči timarskog prihoda, dok su razliku do punog iznosa od 8.596 akči upotpunjavali prihodi od 16 čifluka koji su se nalazili u granicama ovog sela. Timarske prihode Drozgometve zajednički su uživali spahije Evlija i Mehmed. Većinski udio u timaru Drozgometve od 7.486 akči je imao spahija

351  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 808., 809., 810., 811., 812.

352  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 663., 664., 665., 666.

353  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 642., 643., 644.

354  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 635., 636., 637., 638.

355  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 613., 614.

356  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 606., 607., 608., 609.

Mehmed, a iznos od 1.110 akči je bio rezervisan za Evliju.357 Spahija Evlija je osim ovog prihoda držao u posjedu dohotke od čifluka u Zabrđu, Osijeku, Donjem Stupu i Doglodima, ukupne vrijednosti 2.181 akča.358 Selo Hubić i Dvorište zajedno su donosili 1.900 akči rentnog prihoda i bili su uklopljeni u timar hadži Idrisov. Ovaj timarlija je imao ukupni prihod u iznosu od 5.526 akči, u koji su bili uključeni i porezi sela Ostol, Koševo i Milak.359 Mokrine su činile sastavni dio timara Mevlana Mustafe sa prihodom od od 1.810 akči. Do ukupnog iznosa od 3.179 akči popunjavali su prihodi sela Veselkovići i čifluci u granicama Mokrina.360 Spahija Ilijas je uživao skroman rentni prihod od sela Dolac koji je bio procijenjen na 516 akči.361 Spahija Ibrahim je posjedovao prihode od vojnuka i čifluka u Sokolaru, ukupne vrijednosti

747 akči, što je zajedno sa dohocima od čifluka u selima Blažuj, Milakovići i Koševo činilo puni iznos od 4.000 akči.362 Dio mezre u Sokolaru je donosio 263 akče prihoda spahiji Jusufu. Njegov timar su osim Sokolara dopunjavali

prihodi od čifluka u selima Jasika i Donja Bijoča, ukupne vrijednosti 4.882 akče.363 Braća Mehmed i Alija su dijelili timarski prihod sela Kačetić koji je iznosio ukupno 3.000 akči, tj. svakom od njih je dodijeljeno po 1.500 akči.364 U sastav ovog timara su ulazili raja, vojnuci i čifluci koji se nalaze u granicama sela Kačetić.

Kada su Bijoča i Korča pretvoreni u carske hasove 1530. godine popisivači su zabilježili da su se prihodi ovih sela udvostručili u odnosu na iznos koji je registriran 1489. godine. Hassa prihod Korče je 1530. dostigao

5.268 akči, dok je poresko opterećenje Bijoče iznosilo 4.157 akči.365 Na osnovu ovih podataka se može uočiti da je uslijed porasta stanovništva i bolje obrade zemljišta došlo i do povećanja prihoda. Prema popisu iz 1540. godine može se utvrditi da su se desile manje promjene u visini prihoda ovih sela. Tako na primjer Korča bilježi blagi porast hassa prihoda do iznosa od 5.586 akči, a

357  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 623., 624., 625., 626., 627., 628., 629., 630.

358  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 655.

359  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 680., 681., 682., 683.

360  BOA, TTD, No.157/4 (1530), 900., 901.

361  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 780., 781.782.

362  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 780.

363  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 610., 611., 612.

364  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 794.

365  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 52., 53., 54., 55., 56.

hassa prihodi Bijoče su pali na 3.940 akči.366 U hass bosanskog sandžakbega

Gazi Husrev-bega je ulazilo 134 akči od prihoda sela Osonik, koje su uzete sa stavke Sarač Iskendera, timarlije u selu Unac.367

Podaci u opširnom popisu iz 1540. godine ukazuje na manje promjene u visini timarskih prihoda, kao i njihove raspodjele između timarlija. Naravno, u većini slučajeva uživaoci timara su bili promijenjeni. Samo selo Ljubočić je sa čiflucima u njegovom okruženju 1540. godine prihodovalo ukupno 2.011 akči. Ovaj prihod je bio nadopunjen sa dohocima sela Tulica i od čifluka koji su se nalazili u ataru sela Slatina i Dolac, sveukupno 5.000 akči. Navedeni timar je bio dodijeljen spahiji Halilu, Hasanovom.368 Spahije Mehmed i Evlija su držali u svom posjedu selo Drozgometvu čiji se prihod povećao na 11.288 akči. U marginalnoj zabilješci je navedeno da 8.299 akči pripada Mehmedu, a

2.226 akči je dato na uživanje Evliji.369 U pomenutoj zabilješci je naznačeno da je 763 akči ostatka dodijeljeno spahiji Hasanu koji je bio timarlija u selu

Luka.370 Ovaj spahija je posjedovao selo Luka sa prihodom od 2.630 akči, što je zajedno sa dohotkom iz sela Grajani dostizaloiznos od 3.904 akče.371 U

sumarnom popisu iz 1540. godine je zavedeno da spahija Evlija uživa ukupno

2.226 akči prihoda, pa od pomenutog iznosa Drozgometva osigurava 1.322 akče, Žrnovnica 537 akči i čifluk Selima, sina Sejdije i ostalih suvlasnika 367 akči.372 Veći dio timarskog prihoda u selu Osonik u iznosu od 5.028 akči je bio dodijeljen spahiji Jusufu, a manji dio od 1.254 akče je pripao spahiji Ibrahimu. Potonjem spahiji je dato na uživanje dodatnih 1.248 akči prihoda od čifluka pa je ta suma zaokružena na 2.502 akče.373 Slična raspodjela timarskih prihoda je postojala i u slučaju sela Žrnovnica. Ukupan zbir prihoda Žrnovnice se dijelio na 2.112 akči od samog sela i 907 akči od čifluka, ukupno 3.019 akči. Sa prihodom od čifluka u Sokolaru, Ogranićima, Dragčinovićima, Stanovići i Brestju (?) iznos je bio zaokružen na 3.411 akči. Ukupan prihod se dijelio na dva timara po 2.000 akči koji su pripadali spahijama Mehmedu i Husejnu.

366  BOA, TTD, No.432 (1540), 72., 73., 74., 75.

367  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 633.

368  BOA, TTD, No.432 (1540), 196., 197., 198.

369  BOA, TTD, No.432 (1540), 170.

370  BOA, TTD, No.432 (1540), 170.

371  BOA, TTD, No.432 (1540), 226., 227.

372  BOA, ID, No.201 (1540), 129.

373  BOA, TTD, No.432 (1540), 251., 267.

Međutim, konačni obračun koji je dat na kraju ne odgovara prethodno navedenim ciframa, s obzirom na to da nedostaje 589 akči od punog iznosa. Za spomenute spahije je zabilježeno da svaki od njih uživa po 1.000 akči dodatnog prihoda koje ubiru odsjekom, ali za te prihode nije navedena fiskalna jedinica iz koje dolaze.374 Također je naznačeno da spahija gazi Hasan uživa minimalni prihod od 190 akči iz sela Žrnovnica, čiji je timar imao ukupnu vrijednost od 3.079 akči.375

Spahija Nesuh je držao u posjedu selo Hubić sa prihodom od 365 akči, ali ovo selo nije predstavljalo glavninu prihoda ovog timara, već selo Koševo i čifluci sa kojih su ubirani dohoci odsijekom. Ukupni prinosi sa ovog timara su vrijedili 4.000 akči.376 U timaru spahije Hasana bili su objedinjeni prihodi sela Orahovica od 1.568 akči, Gornji Zjavak od 1.071 akča, Dvorište od 1.735 akči. Ovdje treba dodati i dohotke od čifluka, smještenih u atarima sela Ostol, Vranak, Doljani, Gornji Zjavak, Selić i Trnovo, što je zajedno sa prihodima sela Gornji Zjavak, Orahovica i Dvorište iznosilo 8.098 akči.377 Spahija

Ahmed je uživao timar u selu Lokve koji mu je donosio 4.176 akči, s tim da je ukupni iznos ovog prihoda bio zaokružen na 5.000 akči. Nije sasvim jasno od kojih sela i čifluka je namirivan ostatak ovog prihoda od 824 akče, jer to u samom izvoru nije naznačeno. Skromni prihod od 635 akči koji je dolazio iz sela Dolac nije bio dovoljan da pokrije puni iznos vojne plaće jednog spahije. Tako je spahija Junus pored ovog sela u svom posjedu uživao i prihode koji su ubirani od čifluka u selima Hrast, Popovine, Moštre te od akindžija u Moštrama, sveukupno 2.127 akči.378 Mujezini Mehmed i Ibrahim su uživali prihode sela Gradčac u iznosu od 2.411 akči, uz dodatnih 228 akči koje su dobijali od vojnika u selu Dobrinja. U ovom timaru mujezin Mehmedu je pripadalo 1.400 akči, dok je Ibrahim uživao 1.259 akči.379 Selo Mokrine je zajedno sa čiflucima bilo zaduženo sa 3.104 akče naturalno-novčane rente koju je davalo Gazi-agi. Ali, za ovog timarliju je napomenuto kako on zajedno sa paušalnim prihodom uživa ukupno 5.000 akči apanaže. Naravno, ni u

374  BOA, TTD, No.432 (1540), 230., 231., 232.

375  BOA, TTD, No.432 (1540), 233., 234.

376  BOA, TTD, No.432 (1540), 219., 220.

377  BOA, TTD, No.432 (1540), 159., 160.

378  BOA, TTD, No.432 (1540), 207., 208., 265., 266.

379  BOA, TTD, No.432 (1540), 274., 275.

ovom slučaju nisu navedeni izvori iz kojih je pribavljan ostatak prihoda.380 Na ime posadnika Mehmeda bio je upisan prihod od 1.400 akči u selu Doljani, drugim imenom Milojevići. Ostatak od 325 akči ovo selo je plaćalo drugom posadniku po imenu Hamza.381 Selo Kačetić je novom timarliji Mehmedu, sinu Iskenderovom donosilo ukupno 3.000 akči prihoda, što znači da se visina rentnog prihoda i opseg samog timara nisu promijenili u odnosu na popis iz 1530. godine.382

Raštelica je donosila ukupno 1.564 akče prihoda koji je pripadao hassu bosanskog sandžakbega.383 U opširnom popisu Kliškog sandžaka iz 1550. godine prihod sela Mrtvanje od 1.633 akče je bio upisan na ime spahija

Mehmeda i Bešira, sina Hasanova. Ovaj timar je obuhvatao još i sela Česta u nahiji Uskoplje i Hum u nahiji Neretva sa ukupnim prihodom od 7.126 akči.384

Vjerska struktura timarlija, koji su bili prisutni na hadžićkom

području od sredine 15. do prve polovice 16. stoljeća, mijenjala se zavisno od intenziteta širenja islama i procesa učvršćivanja osmanske vlasti. Procenat nemuslimanskih spahija na hadžićkom području bio je zanemarljiv, ako se ima u vidu da su u popisu iz 1489. godine evidentirana njih trojica: Milovac, Miliša i Jovaniš.385 U kasnijim popisima spahije nemuslimani se više ne spominju, ukoliko se izuzmu rijetki slučajevi gdje se navodi nemuslimansko ime oca. Jedini takav primjer je zabilježen u popisu iz 1530. godine u selu Osonik, za čijeg je spahiju Aliju navedeno da je sin Božidarov.386 Udio stranaca među timarskim posjednicima bio je u prvim decenijama poprilično velik. U većini slučajeva za svakog timarliju se navodilo iz koje zemlje, naroda ili grada dolazi. Naime, često su se u izvorima uz imena osmanskih vojnika stavljale oznake njihovog etničkog ili regionalnog porijekla poput: Bošnjak, Arnaut, Mađar, itd. Prema dostupnim podacima prve timarlije na hadžićkom području bili su uglavnom stranci, među kojim se 1468. i 1489. godine spominju: Ahmed iz Šehirkoja, Karagoz iz Plovdiva, Alija Mađar,

380  BOA, TTD, No.432 (1540), 357., 358.

381  BOA, ID, No.212 (1540), 65., 66.

382  BOA, ID, No.212 (1540), 131.

383  BOA, TTD, No.211 (1540), 366., 416.

384 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., 361., 362., 363., 364., 365., 366.

385  BOA, TTD, No.24 (1489), 89., 92., 110.

386  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 808.

Jusuf iz Sereza, Ishak Mađar, te Sulejman i Alija iz Filipolja.387 Na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće postotak stranih timarlija se ubrzano smanjuje i njihova mjesta zauzimaju vojnici porijeklom iz Bosne. Međutim, samo u izuzetnim slučajevima pojedini timari su tokom 16. stoljeća dodjeljivani strancima i to onim koji su pripadali redu merduma, odnosno gulama, što potvrđuju primjeri Husejna iz Filipolja, Bahšajiša iz Edirne, serbevaba Dželala i hadži Idrisa.388

Još u prvim popisima primjetna je pojava izdvajanja vojničkog plemstva unutar spahijskog reda. Među glavnim pokazateljima u izvorima, na osnovu kojih se može utvrditi vojno-plemićki status određene osobe, jesu rijetki naslovi poput beg, čelebi ili isticanje krvnog srodstva sa visokim osmanskim zapovjednicima. Općenito govoreći, Osmanska država nije priznavala plemstvo, jer se sukladno teoriji islamskog prava svi ljudi smatraju jednakim pred Bogom. Osmanska država je u načelu podržavala meritokratski sistem koji je podrazumijevao izbor sposobnih i zaslužnih osoba na vojno-upravne pozicije u Carstvu.389 U hijerarhiji osmanske vlasti moglo se napredovati na tri načina: putem regrutovanja u centralne državne službe (devširma), kroz sistem školovanja i u okviru timarske organizacije.390 Međutim, u praksi su se počeli razvijati određeni oblici protežiranja u smislu da su djeca i rođaci gulama, spahija, sandžakbegova, vezira imali prednost u dobijanju vojnih i državnih službi, što ih je u pravilu svrstavalo u vladajuću klasu-asker.

Naravno, potomci pripadnika askera nisu naslijeđivali iste položaje, prihode i titule svojih očeva, kao što je to bio slučaj u tadašnjoj zapadnoj Evropi, nego su timare i službe dobijali u drugim mjestima sa manjim prihodima.391 Svaki novi spahija ili činovnik je morao proći sve stepene napredovanja u službi pa je na osnovu dokazanih sposobnosti i zasluga dobijao i veće prihode. Prema tome, pripadnost vladajućoj klasi se mogla osigurati krvnim srodstvom, ali dobijanje plaća, posjeda, funkcija i titula je zavisilo od požrtvovanog služenja državi. Osmanske centralne vlasti su strogo nadzirale vojničku klasu i svako zanemarivanje dužnosti je povlačilo kaznene mjere, tj.oduzimanje posjeda i titule. U osmanskim popisima postoji mnogo podataka kako spahijski

387 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468., 170., 197., 200.; BOA, ID, No.24 (1489), 406., 413.

388  A. Aličić, Popis bosanske vojske..., 200.; BOA, TTD, No.157/3 (1530), 680.

389  H.Inaldžik, Osmansko carstvo, 110.

390  ibidem, 111., 161., 238.

391  Ibidem, 162., 163.

potomci na području Hadžića traže timar te se tako u tekstu bilješke iz 1530. godine navodi za jednog od stanovnika Drozgometve slijedeće:“Alija, sin

Atmadže, on je potomak spahije i sada traži timar.“392 Međutim, u istom izvoru postoji zapiso spahijinom sinu u selu Drozgometva koji ne traži timar, s obzirom na to da je odlučio da živi kao posjednik dijela čifluka:“Otac pomenutog Alije je umro prije više od sedam godina i on ne traži timar, već je nastanjen na spomenutom čifluku.“393 Postojali su i slučajevi da spahija napusti spahijsku službu i prihvati status rajetina, a njegov sin nakon izvjesnog vremena postane spahija, kao što se može vidjeti iz zapisa koji je nastao 1540. godine:“Čifluk Hasana, sina Ilijasa spahije i Alije, sina Iskenderova, u selu po imenu Gradčackoje se pripada Sarajevu. Oni lično uživaju zemljište. Otac pomenutog Hasana, Ilijas prvo je uživao timar, pa je upisan kao raja. Sada spomenuti Hasan i Alija uživaju timar.“394

U popisu iz 1489. godine spominju se dvojica spahija, a to su: Seidčelebi i Mustafa-čelebi.395 Ovaj naslov se dodjeljivao osobama uglednog roda čiji su preci predstavljali utjecajne osobe na visokim vojnim ili činovničkim položajima. Mnogi od timarlija, koji se spominju u defteru iz 1516. godine, bili su u srodstvu sa nekim od visokih dostojanstvenika u spahijskoj konjici ili su zauzimali neki položaj na carskom ili pokrajinskom dvoru. U popisu je istaknuto za spahiju Mehmeda, čijem su timaru pripadali Orahovica, Gornji Zjavak i Bijoča, da je sin Ferhada-vojvode, te da je timarlija sela Lokve Mehmed, potomak Bali-vojvode.396 Interesantno je primijetiti da se u slučaju spahije Ahmeda, koji je posjedovao Raštelicu, ne navodi ime njegovog oca, već samo da je brat vojvode Ferhada.397 Sličan primjer je bio i sa Alijom, spahijom u Gradčacu, za kojeg se navodi da je rođak Sinan-bega Dragala. Ovaj Sinan-beg Dragal je bio porijeklom iz okoline Herceg Novog i prvi put se spominje kao timarlija u popisu iz 1485. godine.398 Uživalac timara u Žrnovnici Mehmed, sin Jusufov bio je u srodstvu sa kapidži ćehajom, s tim

392  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 629.

393  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 627.

394  BOA, TTD, No.432 (1540), 274.

395  BOA, TTD, No.24 (1489), 84., 91.

396  BOA, ID, No. 56 (1516), 36.

397  BOA, ID, No. 56 (1516), 43.

398  Behija, Zlatar, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću, Prilozi, god. XIV, br. XIV-XV, IIS, Sarajevo, 1978., 83.

da se njegovo ime ne spominje. Kapidži ćehaja je predstavljao zapovjednika

dvorske straže.399 Za spahiju Davuda, posjednika sela Mrtvanje, zabilježeno je da je rođak Husejn-age, koji je vjerovatno bio zapovjednik janjičara ili nekog plaćeničkog odreda.400 U popisima iz 1530. i 1540. godine spominje se spahija Hasan, timarlija sela Orahovica i Gornji Zjavak, čiji je otac bio Ahmed-vojvoda.401

Timarlije, koje su preuzele spahijske položaje na prostoru hadžićke regije od svojih bližih srodnika, bili su manje zastupljeni u odnosu na broj timarlija koji su dolazili iz drugih krajeva Bosne. Među domicilne spahije bi se sa određenim oprezom mogli ubrojiti: Junus, timarlija u selu Dolac i Mehmed, timarlija u selu Lokve. Selo Dolac je u oba popisa iz 1530. i 1540. godine bilo upisano na ime spahije Junusa, sina čeribaše Uvejsa.402 Otac ovog spahije bi se mogao identificirati sa Vejsom, sin kaluza Šahina koji je 1468. godine držao u svom posjedu dio sela Dolac.403 Čeribaši Uvejsu je pripadao i jedan čifluk u selu Dolac koji se spominje u popisima iz 1565. i 1604. godine. U sastavu ovog čifluka nalazile su se zemlje krstjanina Miluna.404 Otac

spahije Mehmeda, Kara Mustafa, također je pripadao vojnom redu spahija, i po njegovom imenu su najvjerovatnije prozvana Kara Mustafina čaira. Kara Mustafa se spominje u popisu iz 1530. godine, s tim da je uz njegovo ime upisana i titula zaim ili beg.405 Nema podataka u dostupnim defterima o timaru Kara Mustafe na području Hadžića, mada postoji mogućnost da je ovaj spahija posjedovao timar u nekom od hadžićkih sela krajem 15. ili početkom 16. stoljeća. U opširnom popisu iz 1540. godine je zabilježeno ime spahije Ahmeda, sina Abdijinog koji je posjedovao timar u selu Lokve.406 Postoji pretpostavka da je njegov otac Abdija bio timarlija 1530. godine u selu Raštelica, što bi u tom slučaju pomenutog spahiju svrstalo u grupu domicilnih spahija.407 Na prostoru sela Ljubočić popisivači su 1540. godine registrirali

399  BOA, ID, No. 56 (1516), 36.

400  BOA, ID, No. 56 (1516), 51.

401  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 606. ; OIS, TTD, No.432 (1540), 159.

402  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 605.; OIS, TTD, No.432 (1540), 265.

403 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468., 98.

404  BOA, TTD, No.379 (1565), 219.; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 218.

405  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 637.

406  BOA, TTD, No.432 (1540), 207.

407  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 613.

čifluk koji su zajednički posjedovali i na njemu bili nastanjeni Balija, Gazija, Alija i Nesuh, sinovi Ferhat-bega Kukića/Kučuka (?).408 Po svemu sudeći pomenuti Ferhat-beg je predstavljao uglednog vojnog dostojanstvenika i bio je jedan od rijetkih kojem je navedeno prezime. Na osnovu pomenute zabilješke ne može se saznati da li su Ferhat-begovi sinovi uživali timarske posjede.

Međutim, kada je u pitanju plemićkih pedigre i višedecenijsko prisustvo na prostoru Hadžića može se bez sumnje konstatovati da su spahije, koje su bile u srodstvu sa velikim vezirom Gazi Ali-pašom, zauzimale istaknuto mjesto. Ove spahije su bile rodom iz Drozgometve i držali su timare u više sela hadžićke regije tokom razdoblja od 1489. do 1565. godine. Koristeći rodbinske veze sa slavnim vezirom Ali-pašom i ratnički ugled koji su zaslužili učešćem u vojnim pohodima Osmanskog carstva i time stekli brojne timarske posjede. Služenje u spahijskoj konjici postala je porodična tradicija Alipašinih rođaka, s obzirom na to da su kroz više generacija obnašali dužnosti džebelija, burume spahija i begova. U periodu kada se Ali-paša nalazio na položaju kubbe vezira 1489. godine više njegovih rođaka iz Drozgometve je uživalo timare na širem prostoru Bosanskog sandžaka. Vezirov rođak Milovac je držao timar u Drozgometvi, što potvrđuju popisi iz 1485. i 1489. godine.409

Drugi rođak po imenu Radin se iste godine nalazio na položaju timarlije u selu

Kanjine kod Konjica.410 U defteru se spominje i Bosna Jusuf, također vezirov rođak koji je u svom timarskom posjedu imao selo Sovići, u nahiji Neretva.411

Ali-pašin brat Mustafa-beg je već tada stekao veliki ugled među bosanskim spahijama, s obzirom na činjenicu da je posjedovao zeamet od 20.008 akči prihoda. U ovaj zeamet su ulazili: trg Sutjeska, Gornji Tičići i Babići u nahiji Brod, te Zavratić u nahiji Dubrovnik.412 U jednoj zabilješci je navedeno kako je Mustafa-beg prethodno uživao timar u selu Osječani, u nahiji Borač.413 Alipašin zet Pavle je držao timar sa prihodom od 983 akče u selu Slatina, u nahiji Dubrovnik.414 U popisu iz 1489. godine je zabilježen još jedan od Ali-pašinih rođaka po imenu Alija koji je uživao timar u vrijednosti od 5.875 akči. Ovaj

408  BOA, TTD, No.432 (1540), 197.

409  BOA, TTD, No.24 (1489), 92.

410  BOA, TTD, No.24 (1489), 122.

411  BOA, TTD, No.24 (1489), 130.

412  BOA, TTD, No.24 (1489), 148., 149.

413  BOA, TTD, No.24 (1489), 84.

414  BOA, TTD, No.24 (1489), 236.

prihod je dolazio od sela Mratinić i Kobilj Glava u nahiji Dubrovnik.415 Njegov

sin Jakub se spominje u sumarnom popisu iz 1516. godine kao timarlija sela

Rječica, Ožegovići i Čapino, u nahiji Saraj sa prihodom od 5.955 akči.416

U popisima iz 1530. i 1540. godine timar u Drozgometvi je bio upisan na ime spahija Mehmeda i Evlije za koje je također istaknuto da su u bili u bliskoj rodbinskoj vezi sa umrlim vezirom Ali-pašom.417 Otac spahije Evlije Sulejman bio je amidžić velikog vezira Ali-paše i on se spominje 1489. godine kao stanovnik Drozgometve.418 Mehmed je bio učesnik bitke na Mohaču 1526. godine, a njegov otac Mahmud je nosio titulu bega.419 Međutim, nije poznato za Mahmud-bega u kojem je bio stepenu srodstva sa Ali-pašom i gdje je uživao timar. U selu Drozgometva, prema popisu iz 1530. godine, jedan

čifluk se nalazio u posjedu braće Mustafe i Husejna koji su bili sinovi Alipašinog rođaka Milovca.420 Ni u ovom slučaju nije zabilježeno da li su sinovi Milovca bili spahije ili obična raja. Selo Gradčac se 1530. godine nalazilo u timaru Alije, sina Hasanovog za kojeg je navedeno da je bio rodbina vezira

Ali-paše.421 U okviru istog sela je prilikom popisa zabilježen mulk posjed

Mehmeda-čelebije.422 I Mehmed-čelebi je bio u rodbinskoj vezi sa Ali-pašom, ali u defteru nije precizirano u kojem je mjestu imao timar i da li je obavljao ikakvu službu. Hasan, sin Mahmud-begov 1540. godine je posjedovao timar u selu Luka i najvjerovatnije je on bio otac spahije Alije.423 Spomenuti spahija

Alija je zabilježen u popisu iz 1540. godine kao timarlija u selu Stanojevići, u okolini Sarajeva, nakon što je premješten sa timara u Gradčacu.424 U sudskom

protokolu sarajevskog kadije iz 1557. godine, povodom ostavinske parnice

Evlije, sina Sulejmanovog, spominju se u svojstvu svjedoka njegovi rođaci: spahija Mehmed i spahija Husejn, sinovi Mahmud-bega.425

415  BOA, TTD, No.24 (1489), 366.

416  BOA, ID, No. 56 (1516), 36.

417  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 623.; BOA, TTD, No.432 (1540), 165.

418  BOA, TTD, No.24 (1489), 92.

419  A. Aličić, Popis bosanske vojske..., 200.

420  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 630.

421  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 642.

422  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 642.

423  BOA, TTD, No.432 (1540), 226.

424  BOA, TTD, No.432 (1540), 183.

425  GHB, Sidžil, No.1, 120.

Na osnovu ovog izvora može se utvrditi da je Ali-pašin rođak Mahmud-beg imao trojicu sinova: Mehmeda, Hasana i Husejna, a svi oni su držali službe u spahijskoj konjici. Ipak, ne treba isključiti mogućnost da Mehmed-čelebi i Alija, sin Hasanov nisu bili u srodstvu sa velikim vezirom Gazi Ali-pašom iz Drozgometve, jer se u napomeni ne navodi da je njihov rođak Ali-paša umro (el-merhum). To bi onda upućivalo na pretpostavku da su ova dvojica bili u srodstvu sa nekim drugim Ali-pašom koji je u vrijeme tog popisa bio među živim.

Drugu uglednu plemićku porodicu osmanski izvori bilježe na prostoru današnje Korče. Svi relevantni dokazi upućuju na činjenicu da je rodočelnik ove porodice bio subaša Ilijas-beg koji se prvi put u izvorima spominje

1489. godine. U popisu je navedeno da subaša Ilijas plaća 120 akči na ime desetine za zemljište koje je posjedovao u selu Korča. Također je zapisano da je tapiju na to zemljište dobio od bosanskog sandžakbega Ajas-paše.426 Za pretpostaviti je da je Ilijas-beg bio u službi pomenutog Ajas-paše i da je ovo zemljište dobio za određene zasluge. Njegov sin Nesuh-beg je, također, bio spahija i prema popisu iz 1530. godine on je naslijedio čifluk od svog oca u selu Korča. U ovom zapisu je navedeno da je Nesuh-beg spahijski sin i da je penzionisan, što znači da je njegova služba u spahijskoj konjici već tada bila okončana.427 Nesuh-begov sin Husejn je kao posjednik zemina u selu Korča registriran 1565. godine.428 U popisu iz 1604. godine spominje se u istom selu Husejnov sin Sulejman u čijem posjedu se nalazio zemin kojeg je naslijedio od oca.429 Prema tada važećim sultanskim kanunnamama članovi uže spahijine porodice i njegove sluge koje su vršile određene obaveze pravno su tretirani kao pripadnici vojne klase-asker, pa su upogledu braka, diobe naslijedstva i oslobađanja robova potpadali pod jurisdikciju vojnih sudaca-kasama.430

Spahije su osim vojne službe i nadzora nad agrarnom proizvodnjom imali i pravo da obavljaju policijske i administrativne poslove.431

426  BOA, TTD, No.24 (1489), 111.

427  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 53.

428  BOA, TTD, No.379 (1565), 97.

429 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 95.

430  H.Hadžibegić, Kanunnama..., 349.

431  H.Hadžibegić, Kanunnama..., 320.

Potvrdu o policijsko-upravnim dužnostima sapahija nalazimo u poreskim obavezama raje koje su u defterima zavedene pod nazivima nijabet, resmi arus i poljačina.

Za svako selo u navedenim popisima tokom 15., 16. i 17. stoljeća je zabilježen zbirni iznos koje stanovnici plaćaju svom spahiji na ime nijabeta, mlađarine i poljačine. Nijabet je obaveza koji označava globe koje su naplaćivane za teške prestupe koji bi se desili u samom selu. Obično se tu radilo o krvnim deliktima, tj. slučajevi ubistava za koje je presudu izricao kadija.432

Iz tog proizilazi da je dužnost privođenja okrivljenih sudskim organima vlasti imao spahije. U policijske nadležnosti spahija spadalo je i hvatanje razbojnika i odbjeglih robova.433 Međutim, spahija nije mogao naplatiti puni iznos od globa i nagrada za uhvaćeno roblje, ukoliko je njegov timar bio srebestsiz, tj. služba bez imuniteta. Prihode od pomenutih dažbina je u tom slučaju morao dijeliti sa subašom ili sandžakbegom koji su sukladno svom položaju uživali serbest timare-služba sa imunitetom posjede.434 Resmi arus ili mlađarina je uzimana od raje za udaju kćeri, dok je poljačina predstavljala dažbinu koja se plaćala za čuvanje usjeva.435

Ali, za timare na hadžićkom području nije naznačeno u izvorima koji su serbest, a koji serbestsiz, mada se sa sigurnošću može pretpostaviti da su svi ti posjedi bili bez imuniteta. Subaša kao visoko rangirani spahijski zapovjednik bio je pravi nosilac policijskih ovlaštenja na prostoru jedne nahije ili vilajeta.436 Jedini izvor u kojem se spominje subaša jeste popis iz 1489. godine. U tom popisu je zabilježen podatak o subašiIlijasu koji je imao zemljište u selu Korča na koje je plaćao ušur.437 No, u ovom slučaju nije pojašnjeno da li je subaša Ilijas vršio neke policijske dužnosti u selu, mada ne treba isključiti ni mogućnost da je pomenuti subaša bio nadzornik sandžakbegovog posjeda. Osim ovog spomena subaše postoji podatak i o subaši Ahmedu Rogatčiću čiji su sinovi uživali mezru Donja Korča 1565.

432  A.Aličić, Pokret za autonomiju..., 80.

433  H.Hadžibegić, Kanunnama..., 320.

434  H.Hadžibegić, Kanunnama..., 322.

435  H.Hadžibegić, Kanunnama..., 346.

436  H.Šabanović, Vojno uređenje Bosne..., 204.

437  BOA, TTD, No.24 (1489), 111.

godine.438 Međutim, nije poznato da li je ovaj Ahmed-subaša obnašao službu na hadžićkim prostorima. Visina prihoda koji su spahije ubirale po osnovu nijabeta, mlađarine i poljačine ponajbolje ilustruje primjer sela Drozgometva. Naime, ovo selo je 1489. godine na ime nijabeta, mlađarine i poljačine plaćalo 35 akči, 1530. godine 55 akči, 1540. godine 222 akče, 1565. godine 386 akči i 1604. godine 116 akči.439

Evidentno je da su se ovi prihodi od nijabeta, mlađarine i poljačine povećavali sukladno rastu brojastanovništva. Međutim, simptomatično je da se u popisima iz 1565. i 1604. pored svake stavke na ime pomenutih pristojbi stoji naznaka da je to polovina prihoda koja pripada spahiji.440 Samo u slučaju sela Raštelica, Bijoča i Korča 1565. godine nije naznačeno da se plaća polovina tog iznosa, što je sasvim sigurno povezano sa činjenicom da su ova mjesta pripadala carskom hasu. Po popisu iz 1604. puni iznos za nijabet, mlađarinu i poljačinu je naveden za sela Korču, Bijoču, Hrenovicu, Gauču, Dvorište, Gornji Zjavak i Doljane, drugim imenom Milojeviće.441 Da li je ova razlika u visini iznosa za pomenute poreze povezana sa serbestijetom ili je nešto drugo u pitanju, ostaje za sada nepoznato. U grupu ovih poreza spadao je i resmi duhan koji su plaćali novodoseljeni stanovnici. Ovaj porez je zabilježen samo u izvorima iz 1516. za selo Korču i 1530. i 1540. za selo Bijoču.442

438  BOA, TTD, No.379 (1565), 99.

439  BOA, TTD, No.24 (1489), 92.; BOA, TTD, No.157/3 (1530), 625.; BOA, TTD, No.432 (1540), 166.; BOA, TTD, No.379 (1565), 103.; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 103.

440 BOA, TTD, No.379 (1565), 163., 177., 195.; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 180., 205., 210.

441  BOA, TTD, No.379 (1565), 98., 99., 319.; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 96., 98., 181., 197., 198., 217., 221.

442  BOA, ID, No. 56 (1516), 33.; BOA, TTD, No.157/1 (1530), 56.; BOA, TTD, No.432 (1540), 75.

Slka br. 7: Spahije (Historija Osmanske države i civilizacije)

Slika br. 8: Janjičar (Olga, Zirojevići, Tursko vojno uređenje u Srbiji, 106.)

6. LOKALNI VOJNIČKI REDOVI

Pored spahija, koji su predstavljali udarnu snagu osmanske armije, na lokalnoj razini bili su raspoređeni i odredi akindžija, vojnuka, martolosa i dr. Konkretno na području Hadžića su egzistirali pripadnici akindžija i vojnuka koji su bili isključivo nastanjeni u seoskim zajednicama. No, pomenuti vojni redovi nisu bili prisutni na prostoru Hadžića sve do perioda vladavine sultana Sulejmana I El-Kanunija (1520-1566), s obzirom na to da se prvi put javljaju u osmanskim popisima 1530. godine. Akindžije su predstavljale lahku konjicu u čiji sastav je bilo regrutovano zemljoradničko nemuslimansko i muslimansko stanovništvo. Vojni red akindžija bio je zadužen da izvode pljačkaške upade na neprijateljski teritorij u svrhu ekonomskog iscrpljivanja njihovog stanovništva.443 Glavni motiv koji je seljačko stanovništvo opredjeljivao da pristupa ovom vojnom redu jeste pogodnost uživanja slobodnih baština i mogućnost sticanja ratnog plijena. Vlastite konje nisu smjeli koristiti za poljoprivredne radove, već samo za ratni pohod. Ipak treba naglasiti da su akindžije imale obavezu da svom spahiji redovno plaćaju rajinske dažbine.444

Vojnici su, za razliku od akindžija, služili u ratnim pohodima kao lahka ili oklopna pješadija, te su zavisno od potrebe osiguravali vojnu komoru. Osim što su imali obavezu učešća u vojnim pohodima, u periodu mira bili su zaduženi da čuvaju pogranične gradove. Poreske olakšice za vojnike bile su istovjetne onima koje su uživale akindžije, s tim da nisu bili oslobođeni od rajinskih dažbina svom spahiji.445

Akindžije su bile prisutne u selima Mokrine, Dolac i Drozgometva. Prema osmanskim izvorima njihov broj i ukupno poresko zaduženje je izgledalo ovako:

443  H.Šabanović, Vojno uređenje Bosne..., 213., 214.

444  Olga, Zirojević, Tursko vojno uređenje u Srbiji (1459-1683), Istorijski institut, Beograd, 1974., 191. (dalje: O.Zirojević, Tursko vojno uređenje...)

445  Ibidem, 192.

Kako se može vidjeti na osnovu ovih podataka broj akindžija u Mokrinama, Dolcu i Drozgometvi se minimalno povećavao, da bi početkom 17. stoljeća njihov broj počeo postepeno da opada. U akindžije pomenutih sela bili su ubrojani zajedno posjednici baština i neoženjene osobe, s tim da su prvi plaćali puni iznos poreza.446 U napomenama za sela Dolac i Drozgometvu stoji da su te akindžijske baštine prethodno uživali nemuslimani, tj. prije popisa iz 1530. godine. Krajem 16. stoljeća vojni red akindžija se počeo postepeno ukidati, da bi u 17. stoljeću potpuno rasformiran.447 Na kraju su akindžije degradirane na nivo obične raje. No, tokom 16. stoljeća akindžije su zajedno sa vojnicima činili značajnu vojnu rezervu osmanskih provincijskih trupa.

Što se tiče vojnuka, njihovo brojno stanje i poreska zaduženja po selima su predstavljeni ovim redom:

Ovim oporezivanjem bile su obuhvaćene vojnučke baštine, dok suneoženjeni

plaćali lične dažbine. U slučaju vojnika primjetan je i veliki broj odsutnihlica,

446  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 606., 625.; BOA, TTD, No.153/4 (1530), 901.; BOA, TTD, No.432 (1540), 166., 265., 358.; BOA, TTD, No.379 (1565), 220., 614.; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 103., 218., 353.

447  Olga, Zirojević, Akindžije između ratova, ‘’Vojne krajine u jugoslovenskim zemljama u novom veku do Karlovačkog mira 1699. god., SANU, Naučni skupovi, knj. XLVIIII, Odjeljenje istorijskih nauka, knj. 12, Beograd, 1989., 97-100.

tj. oni koji nisu bili u selu prilikom popisa. U selu Sokolar nakon 1530. godine više nije zabilježeno prisustvo vojnika.448 Za razliku od akindžija broj vojnuka se svakih 10 ili 20 godina enormno povećavao u pojedinim selima hadžićkog područja. U popisu iz 1565. koristi seizraz nefer (osoba) u navođenju ukupnog broja vojnuka, i to u selima gdje su imali najveću koncentraciju.449

U Drozgometvi i Gradčacu prije popisa 1530. godine vojnučke baštine su uživali nemuslimani koje će potom naslijediti njihovi potomci nakon što su primili islam. Važno je naglasiti da su redovi akindžija i vojnuka bili privlačni zemljoradničkom stanovništvu iz razloga što su tom vojničkom službom dobijali pravo da budu oslobođeni od plaćanja glavarine (džizje).450

Zidari, kovači, tesari i ostale zanatlije iz ruralnih sredina su imali obavezu da pružaju usluge vojsci, zašto su uživali poreske olakšice. Zanatlije su učestvovale u opravljanju utvrda, izgradnji mostova, proizvodnji oružja i općenito su služili kao inžinjerske jedinice u pomoćnim odredima vojske.451

Na prostoru Hadžića osmanski popisivači su samo 1468. godine registrirali devet zidara, koji su imali status musellema, u selu Donji Izbavak: Milorad, sin Bulijev, Radić, njegov sin, Hrelja, njegov brat, Radosav, sin Milobradov, Radivoj, sin Radosavov, Radun, njegov brat, Ivko, njegov brat, Radosav, sin Dugonjin i Radin, njegov brat.452 Status musellema je podrazumijevao oslobađanje od obaveze plaćanja poreza. U narednim popisima više se ne spominju zanatlije u selu Donji Izbavak niti u ostalim selima hadžićkog kraja.

Interesantna zabilješka u vezi poreskih olakšica se nalazi u izvoru iz 1489. godine. Zabilješka se odnosi za selo Pridvoricu (Osonik) u kojoj je istaknuto slijedeće:“ U pomenutom selu se nalaze četri nemeuslimana (domaćinstva) koji osim ispendže daju 30 akči na ime desetine. Prihod od 120 akči.“453 Ovdje nije naveden razlog zbog kojeg su pomenuti nemuslimani

661., 664., 718., 780., 809., BOA, TTD, No.432 (1540), 146., 148., 161., 197.,

448  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 625.,

BOA, ID, No.212 (1540), 131.; BOA, TTD, No.379 (1565),

popis Bosanskog sandžaka

206., 210., 223., 238.

449  BOA, TTD, No.379 (1565), 204., 210., 243.

450  O.Zirojević, Tursko vojno uređenje..., 167.

451  Ibidem, 194., 198.

452 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468., 243.

453  BOA, TTD, No 24(1489), 91.

267.,

imali poseban status u pogledu oporezivanja. Može se samo pretpostavljati da su četvorica nemuslimana bili u vojničkoj službi ili su osiguravali putnu komunikaciju, odnosno prolaz.

Slika br. 9: Akindžije (Historija Osmanske države i civilizacije)

Slika br. 10: Vojnuk (Olga, Zirojević, Tursko vojno uređenje u Srbiji, 164.)

7. DEMOGRAFSKE PRILIKE

Glavni pokazatelji demografskih prilika na hadžićkom području tokom osmanske vladavine sadržani su u defterskim podacima o broju kuća, neoženjenih, novodoseljenih, udovica i nestalih u svakom od analiziranih sela. Ova vrsta podataka je ključna za utvrđivanje činjenica o stopi rasta stanovništva, gustini naseljenosti teritorija i migracijskim kretanjima unutar određenog prostora. Ipak, kvantitativne vrijednosti koje su izražene u defterima nisu dovoljne da bi se tačno odredio ukupan broj stanovnika na jednom teritoriju. Zapravo, osmanski popisivači nikada nisu upisivali u defter žene i djecu, nego samo nosioce domaćinstava na čije je ime bio upisan zemljišni posjed, kao i svi punoljetni muški članovi porodice. Samo su imena žena upisivana ako su udovice-bive ili u slučaju kada su jedini naslijednici očeve baštine. Registracija u defter punoljetnih mladića koji žive zajedno sa roditeljima je podrazumijevalo obavezu plaćanja ličnog poreza-resmi mudžerred u iznosu od devet akči. Ova dažbina je bila propisana od strane zakonodavca, s obzirom na to da su punoljetni mladići tretirani kao osobe sposobne za privređivanje. Plaćanje resmi mudžerreda je bila obavezna do trenutka kada mladić zasnuje vlastitu porodicu.454 Redovito se u sumarnim popisima koristi termin hane-kuća da bi se predstavio ukupan broj porodica po selima. Međutim, u opširnim popisima se poimenično navode uživaoci imanja u okviru jednog sela. U pomenutom periodu ne bilježe se prezimena stanovnika sela, već samo imena očeva.455

Ukupan broj kuća na hadžićkom području za 1468. godinu bio je 120, čemu treba pridodati i 27 neoženjenih osoba.456 Brojno stanje kuća i neoženjenih po selima je bilo slijedeće:

454 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Uvod xxv, xxvi, xxvii

455 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., Uvod xviii

456 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51., 98., 104., 107., 134., 170., 197.

Binežević: 10 3

Gradac: 10 6

Ljubočić: 1 2

Raštelica: 8 2

Gornji Zjavak: 1

Dolna Izbavak: 10

Kalica:

Hubić: 2 1

Dvorište: 3

Lokve: 14 4

Drozgometva: 36 5

Mokrine: 8 3

Dolac: 1

Doljani: 11

Orahovac: 12 1

Navedeni popisni podaci ukazuju na veliku depopulaciju prostora nahije Gradčac, a glavni indikatori ove pojave su mnoga sela sa samo jednom ili dvije kuće te jedno selo koje je bilo bez stanovništva. Postoji pretpostavka da je veliki broj stanovništva nahije Gradčac uslijed ratne opasnosti izbjegao pa se postepeno vraćalo na svoja ognjišta nakon proglašenja amnestije (emnul-eman) od strane sultana.457 Međutim, ne treba isključiti ni mogućnost da je mnogo stanovništvo iz nekog razloga ostalo izvan popisa, s obzirom na to da je takvih primjera u Bosni bilo mnogo. Također, u ovom popisu nisu dostupni ni podaci za sela Kačetić, Žrnovnicu, Mrtvanje, Osonik i Bijoču koja su sasvim sigurno postojala u prvim godinama osmanske vladavine.

Broj kuća i neoženjenih u selima hadžićkog prostora je po sumarnom popisu iz 1485. godine predstavljen ovim redoslijedom:

457 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., Uvod xxv

kuće neoženjeni

Korča: 25 2

Drozgometva: 45 1

Lokve: 20 4

Pridvorica: 2

Luka: 2 1

Raštelica: 10

Gornji Zjavak: 2

Lubočić: 7

Gradčac: 20

Dvorište: 9 5

Hubić: 2

Doljani: 19 11

ukupno 163 kuće i 24 neoženjenih.458 No, podaci u ovom defteru nisu vjerodostojni, jer je dotični popis proglašen nevažećim od strane državnog vrha. U popisu su napravljene greške u obračunu prihoda i broju stanovnika po selima. Ovi propusti će biti ispravljeni u detaljnom popisu iz 1489. godine.

Podaci o broju kuća, neoženjenih i udovica iz 1489. godine dostupni su za 15 sela i to:

Gornji Zjavak: 5 5 1

Raštelica: 13 2

Doljani: 39 9

PODRUČJE HADŽIĆA OD SREDINE 15. DO POČETKA 17. STOLJEĆA

Hubić: 4

Žrnovnica: 23 9 2

Mokrine: 15

Luka: 4 1

ukupno 253 kuće, 50 neoženjenih i 12 udovica.459 U selu Drozgometva su evidentirane tri osobe za koje je istaknuto da su prišlaci, tj. doseljenici.460 Ovo je ujedno i prvi dokaz o liberomigraciji stanovništva, mada nisu navedeni razlozi doseljavanja niti mjesta iz kojih su pomenute osobe došle. Po ovom popisu sela Drozgometva, Gradčac, Doljani, Lokve, Korča i Žrnovnica su imala najviše stanovnika, s tim da je samo u Doljanima, Gradčacu i Korči zabilježen izvanredno visok porast broja kuća u odnosu na popis iz 1468. godine. Gornji Zjavak, Luka i Hubić po broju kuća zauzimaju najniže mjesto na ljestvici, jer po svemu sudeći nisu uspjeli nadoknaditi gubitak stanovništva koji im se desio sredinom 15. stoljeća.

Predmet analize za 1516. godinu bilo je 16 sela u kojim je broj kuća, neoženjenih i udovica izgledao ovako:

Mrtvanje: 8 4 1

ukupno 427 kuća, 244 neoženjenih i 22 udovice.461 Među popisanim je navedeno pet novodoseljenih: jedan u Dvorištu i četiri u Korči.462 Popisivači su u ovom defteru koristili izraz duhan (dim/dimnica) da označe novodoseljene osobe koje su plaćale taksu na ognjište umjesto desetine i ličnih poreza.463 U samom vrhu po naseljenosti nalazili su se: Korča, Osonik i Drozgometva, a najmanje stanovnika su brojala sela: Hubić, Bijoča i Mrtvanje.

Popisom je 1530. godine bilo obuhvaćeno 20 sela hadžićke regije za koja su predstavljeni podaci o broju domaćina, neoženjenih i udovica:

domaćini neoženjeni udovice nerezidentni odsutni hajmani

Orahovica: 23 6 1

Gornji Zjavak: 15 2 1

Dvorište: 20 5 _

Lokve: 31 13

Drozgometva: 97

Raštelica: 16 2

Dolac: 7

Ljubočić: 21 5

Doljani: 41 18 1

Gradčac: 31 4 _

Luka: 24 15 1

Mokrine: 22 9

Kačetić: 26 3

Hubić: 3

Žrnovnica: 38 9 1

Osonik:

Gauča: 1 3 _

Korča:

Bijoča: 22

Garovci: 7 4

461  BOA, ID, No. 56 (1516), 33., 34.,35. 36., 37., 43., 51.

462  BOA, ID, No. 56 (1516), 33.

463 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Sv. III, 590.

ukupno: 545 domaćina, 206 neoženjenih, 6 odsutnih, 8nerezidentnih i 3 udovice.464 U zbir uživalaca zemlje su ubrojani stanovnici sela, pripadnici vojnih redova akindžija, vojnuka i spahija te posjednici čifluka. Odsutni stanovnici-gaib su osobe koje nisu bile prisutne prilikom popisa iz razloga što su otputovale negdje poslom ili su se nalazile na nekom vojnom pohodu. Zapravo, pomenute osobe su bile odsutne duži vremenski period. Tako je samo za jednog stanovnika sela Žrnovnica pribilježeno da se nalazio u Istanbulu.465

Nerezidentni stanovnici su one osobe koje ne žive u popisanom selu gdje im se nalazi posjed, a one su nastanjene u drugom mjestu. Takvi primjeri su registrirani u selu Osonik, gdje su dva stanovnika bila u Sjenici i jedan u Hercegovini.466 Zatim u selu Luka je jedan posjednik živio u Sarajevu, dok je u Bijoči jedan nosilac domaćinstva bio nastanjen u Hercegovini, a drugi se nalazio u Sarajevu.467

Izvor iz 1540. sadrži podatke za 25 sela na hadžićkom području. U okviru ovih sela su odvojeno pobrojani domaćini, neoženjeni, novodoseljeni i odsutnih ovim redoslijedom:

domaćini neoženjeni novodoseljeni odsutni

38 8

Radonje: 4

Gornji Zjavak: 37 8

Drozgometva: 106 26

464  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 53., 54., 56.; BOA, TTD, No.157/3 (1530), 606., 607., 608., 612., 624., 625., 626., 627., 628., 629., 630., 636., 637., 638., 642., 643., 660., 661., 662., 663., 664., 665., 682., 684., 685., 686., 687., 718., 719., 720., 780., 793., 794., 809., 810., 811., 812., ; BOA, TTD, No.157/4 (1530), 900., 901.

465  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 684.

466  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 808.

467  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 663.; BOA, TTD, No.157/1 (1530), 55.

Ljubočić: 23 2 2

Mokrine: 31 4

Doljani: 62 19

Petrić: 1 2

Garovci: 13 2 1

Korča: 69 10

Bijoča: 27 16 1

Milojevići: 38 1 _

Gauča: 4 _

Dvorište: 32 3 1

Raštelica: 15 3

Donji Izbak: 3

ukupno: domaćina 764, neoženjenih 179, novodoseljenih 6 i odsutnih 3.468

Samo za jednog novodoseljenog stanovnika u selu Bijoča je navedeno da plaća porez resmi duhan u iznosu od 6 akči, tj. kao zamjenu za ostale rajinske poreze.469 I u ovom izvoru su zasebno popisivani kao posjednici zemljišta stanovnici sela, pripadnici vojnih redova i uživaoci čifluka. Za jednog stanovnika sela Žrnovnica je navedeno kako je zarobljen, što se može dovesti u vezu sa učešćem pomenutog u nekom od ratova koji je vodilo Osmansko carstvo.470 Po ovom popisu sela sa najvećim brojem stanovnika su: Osonik, Drozgometva, Korča, Lokve, Doljani, dok su Hubić, Donji Izbak, Gauča i mezra Radonje imali najmanji broj domaćinstava. Podaci o broju stanovnika za Kačetić u ovom izvoru su iz nekog razloga izostavljeni. Jedino se 1540. godine ubilježeni podaci o visini timarskih prihoda sela Kačetić, ali bez prikaza broja domaćinstava.

Podaci o broju nosilaca domaćinstava, neoženjenih, novodoseljenih, zarobljenih i odsutnih, koji su navedeni u popisu iz 1565. godine, zabilježeni su

domaćini neoženjeni odsutni prišlaci zarobljeni nepoznati

Osonik: 83 27 3

Gauča: 5

mezra Gauča: 9 7

Mokrine: 34 12

Dolac: 13 14

Luka: 31 14 1

Lokve: 58 14 5

sami Ljubočić: 20 _ _

Ljubočić: 29 8 2

Garovci: 20 4 1

Doljani: 84 74 3

Žrnovnica: 52 10 1

Gradčanica: 27 10

Drozgometva: 124 23 1 1

Korča: 49 13 1 1

Donja Korča:

Bijoča: 35 5 1

Ragalj: 2 _

Petrić: 5

Kačetić: 31 8

Hubić: 3

Gornji Zjavak: 41 8

Dvorište: 43

Orahovica: 33

Milojevići: 24

Radonje: 4

Raštelica: 19 5

Hrenovica: 9 5

mezra Svinjari: 4 _ _

100

ukupno sela 30, domaćina 901, neoženjenih 272, odustnih 25, novodoseljenih

2, zarobljenih 1 i nepoznatih 1.471 Od svih pomenutih sela samo je mezra Korča zavedena kao pusto mjesto.472

Najnaseljenija mjesta po ovom popisu su bila: Žrnovnica, Osonik, Doljani, Drozgometva, Lokve, Gornji Zjavak i Korča čiji se broj domaćinstava kretao od 40 do 120. Sela Hubić, Gauča, mezra Ragalj i Radonje su i dalje spadala u red slabo naseljenih mjesta. U selu Kačetić se spominje Osman, Jusufov za kojeg je navedeno da je eama-kao slijep, tj. radi se o osobi sa teškim invaliditetom.473 Za jednog od stanovnika Drozgometve je zabilježeno da je nepoznat-malum što se može objasniti pretpostavkom da je ta osoba upisana, ali se ispostavilo da ne živi u tom mjestu.474 Također se spominje da su dvije osobe bile porijeklom iz Sarajeva, i to: hatib u samom Ljubočiću i jedan od stanovnika sela Doljani, drugim imenom Milojevići.475

U popisu iz 1604. godine nalazimo da su uneseni podaci za 28 sela hadžićke regije po kriteriju da su popisivani domaćini, neoženjenih, novodoseljeni zarobljeni i nestali:

domaćini neoženjeni novodoseljeni zarobljeni nestali

Luka: 38

Radonje: 4

Dvorište: 51 2

Doljani: 104

Garovci: 18

Milojevići: 24

sami

Ljubočić: 17

Ljubočić: 36

63 7

Korča: 50 1

mezra Korča: 12 _

Bijoča: 30 7

Ragalj: 3 6

Petrić: 3 2

Drozgometva: 104 1 1 1 1

Osonik: 85

mezra Gauča: 11

Orahovica: 28 1

Lokve: 45 5

Mokrine: 32 3

Dolac: 19

Gradčanica: 24 1

Raštelica: 12

Hrenovica: 12

mezra Svin-

jari: 4 _

Kačetić: 32

Gornji Zjavak: 27 1

Hubić:

ukupno domaćina 895, neoženjenih 30, novodoseljenih 8, zarobljenih 1 i nestalih 1.476 Najbrojnije stanovništvo po ovom popisu imala su sela: Osonik, Drozgometva, Doljani, Dvorište i Korča, a najmanje Petrić, mezra Svinjar i mezra Radonje. Za selo Hubić je istaknuto da je pusto i da zemljište u njegovom ataru obrađuju stanovnici iz drugih sela.477

S obzirom na to da su Mrtvanje pripadale Kliškom sandžaku, broj domaćinstava u ovom selu je prikazan zasebno. Prema popisu iz 1550. godine u Mrtvanjama se nalazilo 17 domaćina i 5 neoženjenih.478 U slijedećem popisu, koji je obavljen 1585. godine, u Mrtvanjama je bilo nastanjeno 11 domaćina

popis Bosanskog sandžaka iz 1604.

Opširni popis Kliškog sandžaka iz

i 1 neoženjen.479 Popisom iz 1604. godine je utvrđeno da se u Mrtvanjama nalazilo 10 domaćinstava, od kojih je svako uživalo po jednu baštinu i jedno sa polovičnom baštinom.480

Predstavljeno u procentima rast broja kuća u hadžićkim selima za period od 1468. do 1485. izgledao je ovako: Gradčac (100%), Ljubočić (600%), Raštelica (25%), Gornji Zjavak (100%), Dvorište (200%), Lokve (42%), Drozgometva (25%), Doljani (72,73%). Porast broja domaćinstava na hadžićkom području zabilježen je 1489. u selima: Hubić (100%), Gornji Zjavak (150%), Mokrine (87,50%), Doljani (105%), Ljubočić (57,14%), Raštelica (30%), Gradčac (50%), Dvorište (33,33%), dok je do opadanja rasta došlo u selima: Drozgometva (-6,67%) i Lokve (-5,00%). Broj kuća hadžićke regije se kontinuirano povećavao u periodu od 1489. do 1530. godine pa su tako po popisu iz 1516. registrirane slijedeće proporcije rasta: Luka (150%), Korča (90,32%), Mrtvanje (12,50%), Žrnovnica (36%), Osonik (477,78%), Orahovica (158,33%), Mokrine (13,33%), Drozgometva (85,71%), Lokve (73,68%), Dvorište (100%), Hubić (50%), Gornji Zjavak (120%), Raštelica (53,33%) i Ljubočić (36,36%). Međutim, broj kuća se po ovom popisu smanjio u Gradčacu za -6,67% i Doljanima za -48, 72%. Skoro identična situacija je zabilježena i u defteru iz 1530. godine kada je rast broja domaćinstava u selima hadžićkog područja dostigao slijedeće razine: Gradčac (10,71%), Ljubočić (40%), Gornji Zjavak (36,36%), Drozgometva (24,36%), Mokrine (29,41%), Dolac (600%), Doljani (110,00%), Osonik (17,31%), Luka (50%), Žrnovnica (14,71%) i Bijoča (550%). Pad broja domaćinstava je evidentiran u Raštelici za -30,43%, u Hubiću za -50%, u Lokvama za -6,06%, u Orahovici za -22,58% i u Korči za -18,64%.481 Pozitivni rast broja domaćinstava po popisu iz 1540. godine imala su sela: Ljubočić (23,81%), Gornji Zjavak (146,67%), Dvorište (41,67%), Lokve (22,58%), Drozgometva (9,28%), Mokrine (40,91%), Osonik (52,46%), Doljani (45,24%), Orahovica (4,17%), Žrnovnica (23,08%), Korča (43,75%), Luka (66,67%), Bijoča (7,69%), Gauča (300%), Sokolar/Garovci (100%). Broj domaćinstava je u odnosu na 1530.

479  BOA, TTD, No.622(1585), 47., 48.

480  BOA, TTD, No.475 (1604), 24.

481  Za period od 1468. do 1485. godine isključena su iz izračuna sela Mrtvanje, Žrnovnica, Pridvorica, Bijoča, jer se ne spominju u najranijim osmanskim izvorima. Selo Dolac i Binežević ne spominju se 1485. godine, a Luka, Radonje i Korča su upisani u defter 1468. godine bez podataka o broju kuća.

godinu bio manji u selima: Gradčanica za -22,58%, Raštelica za -6,25%, Donji

Izbak za -70%, Dolac za -14,29%. Analizirane varijable o broju domaćinstava

koje se nalaze u defteru iz 1565. godine pokazuju slijedeće parametre rasta: Gradčanica (12,50%), Ljubočić (11,54%), Raštelica (40%), Gornji Zjavak (13,51%), Dvorište (26,47%), Lokve (65,79%), Drozgometva (18,87%), Mokrine (12,90%), Dolac (116,67%), Doljani (42,62%), Orahovica (36%), Žrnovnica (12,50%), Luka (28%), Bijoča (28,57%), Kačetić (19,23%), Gauča (125,00%), Sokolar (50%) i Petrić (400%). Negativne promjene u demografskom rastu su primjetne u selima: Osonik (-7,53%), Korča (-29,09%) i Doljani, drugim imenom Milojevići (-31,58%).482

Do popisa 1604. godine broj domaćinstava u 10 hadžićkih sela je rastao u slijedećim procentima: Ljubočić (24,14%), Dvorište (18,60%), Dolac (46,15%), Doljani (18,39%), Žrnovnica (16,67%), Luka (18,75%), Kačetić (3,23%), Gauča (22,22%), Ragalj (350%) i Hrenovica (33,33%). No, u većini sela po popisu iz 1604. godine je registriran popriličan pad broja domaćinstava, što izračunato u procentima izgleda ovako: Raštelica (-42,86%), Gornji Zjavak (-33,33%), Lokve (-4,76%), Mokrine (-5,88%), Orahovica (-17,65%), Osonik (-1,16%), Korča (-1,96%), Bijoča (-16,67%), Sokolar (-14,29%), Petrić (-40%), Doljani, drugim imenom Milojevići (-7,69%), Korča (-25%) i sami Ljubočić (-15%).483 Rast broja domaćinstava na cjelokupnom teritoriju Hadžića u periodu od 1468. do 1604. može se predstaviti u slijedećim apsolutnim vrijednostima: 1485. godine (28,35%), 1489. godine (60,74%), 1516. godine (71,76%), 1530. godine (27,63%), 1540. godine (40,18%), 1565. godine (26,77%) i 1604. godine (-3,00%). Prema popisnim podacima za Kliški sandžak selo Mrtvanje je što se tiče broja domaćinstava imalo 1550. godine rast od 112,50%, 1585. godine smanjenje od -35,29%, dok je 1604. godine stanje ostalo nepromijenjeno.

Na osnovu prikazanih procenata vidljivo je kako je najveći rast broja domaćinstava dostignut 1516., a da je 1604. godine broj domaćinstava na pomenutom području počeo opadati. Od 30 analiziranih sela najbrži rast

482  Za selo Kačetić nedostaju podaci o broju kuća u popisu iz 1540. godine, pa se navedeni procenat rasta odnosi na period od 1530. do 1565. godine. Selo Doljani, drugim imenom Milojevići se po prvi put javlja u popisu iz 1540. godine.

483  Selo Petrić je tokom 16. stoljeća u prosjeku imalo tri domaćinstva, što ga svrstava u red slabo naseljenih mjesta na prostoru Hadžićke regije.

104

stanovništva u vremenskom razdoblju od 1468. do 1604. godine su imali Gornji Zjavak, Ljubočić, Dvorište, Doljani, Drozgometva, Mokrine, Žrnovnica, Luka i Osonik, u prosjeku od 23 do 65%. Za pojedina sela poput Orahovice, Gradčaca, Raštelice, Lokvi i Korče primjetan je diskontinuitet u rastu broja domaćinstava, s obzirom na to da je on bio negativan. Po popisima iz 1489., 1530. i 1604. godine u selu Hubić broj domaćinstava se najbrže smanjivao u periodu od 1530. do 1565. godine, da bi 1604. ostalo pusto. Slična situacija se događala i u primjeru sela Radonje, gdje je broj kuća bio konstantno isti od 1540. do 1604. godine. Problem slabe naseljenosti imale su i mezra Korča, mezra Donja Korča i Donji Izbak.484 Ali, najveća koncentracija stanovništva hadžićke regije tokom 15. i 16. stoljeća se nalazila u Drozgometvi, Doljanima, Korči, Žrnovnici i Osoniku, što se može objasniti činjenicom da se u okviru ovih sela nalazi višak obradive površine.

Najveće godišnje stope rasta broja kuća u periodu od 1468. do 1485. godine imala su sela: Dvorište (11,76%) i Ljubočić (35,29%). Slijede ih Gornji Zjavak (5,88%), Gradčac (5,88%), Doljani (4,27%) i Raštelica (1,47%). Lokve i Drozgometva bilježe pad broja domaćinstava po godišnjim stopama od 1,25% i 3,33%. Tokom kratkog razdoblja od 1485. do 1489. godine sva sela hadžićke regije bilježe pozitivnu godišnju stopu promjene i to ovim redoslijedom: Gornji Zjavak (37,5%), Doljani (26,31%), Hubić (25%), Luka (25%), Pridvorica (16,66%), Ljubočić (14,28%), Gradčac (12,5%), Dvorište (8,33%), Raštelica (7,5%), Korča (6,00%), Mokrine (4,16%), Drozgometva (3,33%) i Lokve (1,25%).485 Prosječne godišnje stope rasta broja kuća u hadžićkim selima za period od 1489. do 1516. godine su prikazane u ovim vrijednostima: Osonik (17,69%), Luka (5,55%), Gornji Zjavak (4,44%), Dvorište (3,70%), Drozgometva (3,70%), Korča (3,34%), Orahovica (3,64%), Lokve (2,14%), Raštelica (1,97%), Hubić (1,85%), Ljubočić (1,34%), Žrnovnica (1,33%), Mokrine (0,49%) i Mrtvanje (0,46%). Broj kuća se jedino smanjio u selima Doljani i Gradčac po godišnjim stopama od 1,80% i 0,24%.486

484  Donji Izbak ili Izbavak je popisivan kao mjesto bez stanovništva i spominjan je samo u kontekstu čifluka koji je posjedovala begovska porodica Vilić.

485  Period između popisa iz 1485. i 1489. godine je poprilično kratak, dok su podaci u idžamal defteru iz 1485. nepouzdani.

486  Posebno iznenađenje predstavlja slučaj sela Doljani koje je ostalo bez velikog broja stanovništva. Jer ako usporedimo sa popisom iz 1489. godine kada je ovo mjesto bilo podjeljeno na četri timara, po popisu iz 1516. Doljani su ostali bez gotovo polovine stanovništva.

S najvećim godišnjim stopama rasta u periodu od 1516. do 1530. bila su sela: Bijoča (39,28%), Luka (10%), Doljani (7,85%), Ljubočić (2,85%) i Gornji Zjavak (2,42), dok je u selima Hubić, Raštelica, Orahovica, Korča i Lokve došlo do pada broja domaćinstava po godišnjim stopama od 3,57%, 2,02%, 1,81%, 1,33%, i 0,40%. Hadžićka sela koja su imala skromne stope godišnjeg rasta su: Mokrine (2,10%), Osonik (1,23%), Drozgometva (1,62%), Žrnovnica (1,05%) i Gradčac (0,76%).487 Za period od 1530. do 1540. godine u hadžićkim selima su utvrđene slijedeće godišnje stope rasta: Gornji Zjavak (14,66%), Sokolar (10%), Dvorište (6,00%), Osonik (5,40%), Doljani (5,12%), Mokrine (4,28%), Korča (4,68%), Ljubočić (2,38%), Žrnovnica (2,30%), Lokve (2,25%), Bijoča (2,17%) i Drozgometva (0,92%). Sela u kojima je zabilježen najbrži pad broja domaćinstava u pomenutom periodu su: Gradčac, Dolac, i Raštelica i to po godišnjim stopama od 2,25%, 1,42% i 0,66%. Broj kuća u Lukama i Hubiću je ostao nepromijenjen 1540. godine.488

Prema utvrđenim godišnjim stopama rasta za period od 1540. do 1565. godine hadžićka sela su rangirana ovim redoslijedom: Kačetić (0,54%), Dolac (4,66%), Lokve (3,00%), Sokolar (2,00%), Doljani (1,61%), Raštelica (1,6%), Orahovica (1,44%), Bijoča (1,14%), Luka (1,12%), Dvorište (1,05%), Gauča (1,00%), Ljubočić (0,76%), Drozgometva (0,75%), Gradčanica (0,54%), Gornji Zjavak (0,54%), Mokrine (0,51%) i Žrnovnica (0,5%). U posmatranom periodu sela Doljani, drugim imenom Milojevići, Korča i Osonik bilježe pad broja domaćinstava po godišnjim stopama od 1,26%, 1,04% i 0,37%.489 Povećana disproporcija u ukupnom broju domaćinstava jasno je vidljiva kada se uporede podaci iz popisa nastalog 1604. sa onim iz 1565. godine.490 Naime, tokom pomenutog razdoblja u većini hadžićkih selaprimjetan je pad broja domaćinstava po slijedećim godišnjim stopama: Raštelica (1,09%), Petrić (1,02%), Gornji Zjavak (0,85%), mezra Korča (0,64%), Lokve (0,52%), Sokolar (0,48%), Orahovica (0,45%), Drozgometva (0,45%), Bijoča (0,42%), sami Ljubočić (0,38%), Mokrine (0,21%) i Doljani,

487  Sela Kačetić i Petrić se prvi put javljaju u popisu iz 1530. godine.

488  Selo Hubić se iz nepoznatih razloga nije uspjelo demografski oporaviti tokom cijelog perioda od 1468. do 1604. godine.

489  Podaci o godišnjoj stopi rasta u selu Kačetić se odnose na period od 1530. do 1565. godine.

490  Smanjenje broja stanovništva u pomenutom periodu vjerovatno je bilo povezano sa ratnim stradanjima i epidemijama koje su pogodile Bosanski ejalet krajem 16. stoljeća.

drugim imenom Milojevići (0,19%). Porast broja domaćinstava je registriran u svega nekoliko sela hadžićkog kraja koji se manifestovao u iznimno niskim stopama godišnjeg rasta: Luka (0,48%), Dvorište (0,40%), Dolac (1,18%), Doljani (0,50%), Ljubočić (0,41%), Žrnovnica (0,48%), mezra Gauča (3,07%) i Kačetić (0,08%). Radonje i Gradčac su imali identičan broj domaćinstava u oba popisa iz 1565. i 1604. godine.491

Podaci o broju neoženjenih daju djelomičnu sliku o prirastu stanovništva. Ova kategorija stanovnika je redovito upisivana u svaki defter. Ipak, ovdje ne treba zanemariti činjenicu da podaci o broju neoženjenih nisu upisivani za većinu sela u popis iz 1604. godine.492 Rast broja neoženjenih u hadžićkim selima od 1485. do 1604. godine, koji je izražen u procentima, izgleda ovako:

1489. 1516. 1530. 1540. 1565. 1604.

Gradčac: (-66,67%) (1000%) (-81,82%) (75%) (42,86%)

Ljubočić: (-50%) (1400%) (-66,67%) (-60%) (250%)

Raštelica: (400%) (-80%) (55%) (66,67%)

Gornji

Zjavak: (100%) (300%)

Hubić: (300%) (-75%)

Dvorište: (-60%) (500%) (-75%) (33,33%)

Lokve: (175%) (145%) (-51,85%) (-38,46%) (75%)

Mokrine: (200%) (-55,56%) (200%) (-75%)

Doljani: (-9,09%) (80%) (5,56%) (289,47%)

Orahovica (2100%) (-81,82%) (175%) (-72,73%)

Osonik: (-46,67%) (75%) (-3,57%)

Žrnovnica (144%) (-13,645) (-42,11%) (-9,09%) (-30%)

Korča: (100%) (575%) (-62,96%) (30%) (-92%)

Bijoča: (450%) (-27,27%) (-68,75%) (40%)

Kačetić: (166,67%)

Garovci: (-50%) (100%)

Drozgometva: (400%) (520%) (6,45%) (-21,21%) (-11,54%) (-95,65%)

491  Broj domaćinstava na mezri Radonje konstantno je ostao isti u periodu od 1540. do 1604. godine.

492  Neoženjeni su redovito upisivani u defter nakon osoba koje su bile nosioci domaćinstva i njihov status je bio označavan sa harfom mim.

1516. 1550. 1585.

Mrtvanje: (100,00%) (25,00%) (-60%)

Također, osmanski izvori pružaju uvid u migracijska kretanja stanovništva, jer su novodoseljeni stanovnici u svakom selu registrirani pod oznakom prišlac ili duhan. Takvih primjera u selima hadžićke regije bilo je malo tokom 15., 16. i 17. stoljeća. Prvi put se doseljenici spominju u Drozgometvi prilikom popisa 1489. godine. Tada je u Drozgometvi popisano svega 3 kuće novodoseljenih, što je bio neznatan broj u usporedbi sa 39 kuća starosjedilaca.493

Popisom iz 1516. godine je evidentirano 4 kuće novodoseljenih u Korči i jedna u Dvorištu.494 U popisu iz 1530. nema podataka o novodoseljenim. Osmanski popisivači su 1540. godine dokumentirali novodoseljene u Žrnovnici, jedno domaćinstvo, u Ljubočiću, tri domaćinstava, u Sokolaru, jedno domaćinstvo vojnika i u Bijoči, jedno domaćinstvo.495 Novodoseljeni su 1565. godine popisani samo u Žrnovnici i Korči, po jedno domaćinstvo u svakom od spomenutih sela.496 Broj novodoseljenih će se povećati 40 godina poslije pa ih je po popisu iz 1604. godine bilo u Drozgometvi jedno domaćinstvo, u Lokvama pet domaćinstava, u Gradčanici jedno domaćinstvo vojnika i u Gornjem Zjavku jedno domaćinstvo.497 Iako za stanovništvo hadžićke regije tokom 15. i 16. stoljeća može sasvim sigurno utvrditi da je starosjedilačko i endogeno, ne treba zanemariti tragove u defterima koji ukazuju na prisustvo iznimno malog broja hajmana-nomada. Ovi nomadi se spominju u popisu iz 1530. godine koji su se nalazili na prostoru sela Ljubočić. Na mjestu gdje se nalaze podaci o čifluku Evlije, Velije, Ilijasa i Timurhana, sinova Jakubova te Iskendera je istaknuto da su oni djeca vojnika-nomada i da su upisani u defter kao raja zajedno sa ostalim vojnicima u selu.498 Drugi podatak o nomadima u Ljubočiću je zabilježen 1540. godine kada je za iskrčenu zemlju Džafera, Bajezidova napomenuto da je pripadala nomadima.499 U selu Bijoča 1530. godine popisivači su registrirali tri nemuslimanska domaćinstva za koje je

493  BOA, TTD, No.24 (1489), 92.

494  BOA, ID, No.56 (1516), 33., 36.

495  BOA, TTD, No.432 (1540), 75., 148., 196., 230.

496  BOA, TTD, No.379 (1565), 97., 228.

497 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 103., 167., 196., 237.

498  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 719.

499  BOA, TTD, No.432 (1540), 197.

navedeno da su nomadi.500 Iste godine je u okviru sela Drozgometve popisan jedan čifluk za čije je posjednike napomenuto da su vojnuci nomadi.501 Nije poznato regionalno i etničko porijeklo ovih nomada, kao ni razlog njihovog doseljavanja.

Uz napomenu za pojedine stanovnike koji su bili odsutni zbog određenih poslova, da se zaključiti kako su onovremeni ljudi često putovali. Za pojedine je navedeno kako se trenutno nalaze u Hercegovini, Sarajevu, Istanbulu, Sjenici i drugim gradovima i stranim zemljama, dok su pripadnici vojničke klase putovali i mnogo više za vrijeme ratnih pohoda. Ne treba isključiti ni mogućnost da se u hadžićku regiju doseljavalo stanovništvo iz drugih bosanskih krajeva, posebno u periodu od 1489. do 1516. godine, ali za tu tvrdnju nema dokaza u dostupnim popisima.

Broj udovica u popisima može poslužiti i kao indirektni pokazatelj na stepen mortaliteta među stanovništvom. Ukupno registriranih udovica kao nosilaca domaćinstva u hadžićkim selima se kretao u ovim brojevima: 1489. godine-12, 1516. godine-22 i 1530. godine-3.502 Podaci o broju udovica u popisima iz 1540., 1565. i 1604. godine ne postoje.

Smanjenje broja domaćinstava po popisu iz 1604. moguće je povezati sa velikom smrtnosti stanovništva koja se vremenski poklapala sa periodom Dugog (osmansko-habsburškog) rata od 1593. do 1606. godine kada su velike epidemije odnijele mnogo života širom Bosanskog ejaleta.503 Ukupan broj

cjelokupnog stanovništva na hadžićkom teritoriju u navedenim popisima je teško izračunati, jer su popisivani samo nosioci domaćinstava i neoženjeni. Ipak, procjene ovakve vrste je moguće napraviti na osnovu pretpostavke da je svaki uživalac baštine bio oženjen i da je svaki bračni par mogao imati u prosjeku po četvero djece. Sukladno toj pretpostavci brojnost stanovništva na tlu Hadžića je po popisima mogla izgledati ovako: 720 (1468.), 978 (1485.), 1.572 (1489.), 2.760 (1516.), 3.252 (1530.), 4.398 (1540.), 5.598 (1565.) i

500  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 56.

501  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 629.

502  BOA, TTD, No.24 (1489), 71., 89., 111., 295., 404.; BOA, ID, No.56 (1516), 34., 35., 36., 37.; BOA, TTD, No.157/3 (1530), 660., 811.

503  Karlo, Horvat, Prilozi za hrvatsku povijest iz arhiva rimskih, Starine XXXIV, Zagreb, 1913., 142.

5.406 (1604.).504 Selo Mrtvanje je po dva dostupna popisa moglo imati 1550. godine 102 i 1585. godine 66 stanovnika.505 Ako se ove cifre uzmu za relevantne gustina naseljenosti hadžićke regije u pomenutom periodu se mogla kretati u ovom rasponu: 2,637 stanovnika po km� 1468., 3,582 stanovnika po km� 1485., 5,824 stanovnika po km� 1489., 10,109 stanovnika po km� 1516., 11,912 stanovnika po km� 1530., 16,094 stanovnika po km� 1540., 20,505 stanovnika po km� 1565. i 19,890 stanovnika po km� 1604. godine.506

8. ŠIRENJE ISLAMA

Posebno interesano za historijska istraživanja jesu vjerske prilike u hadžićkoj regiji tokom osmanske vladavine. Politika Osmanske države prema različitim vjerskim zajednicama ponajbolje se može sagledati na mikrohistorijskoj razini, s obzirom na to da se u konkretnim lokalnim primjerima detaljno uočavaju posebnosti fenomena poput konverzije i međuvjerske koegzistencije. Pravni status vjerskih zajednica u Osmanskom carstvu bio je definiran odredbama sultanskih ahdnama-ugovora. Tim ugovorima su bila propisane vjerska prava nemuslimanskih zajednica hrišćana i jevreja koja su podrazumijevala: slobodno prakticiranje vjerskih obreda, zaštita vjerskih objekata crkvi, samostana i sinagoga i izuzimanja vjerskih službenika od obaveze plaćanja poreza.507 Takva praksa u Osmanskom cartsvu je bila utemeljena na šerijatu i političkoj tradiciji islamskih vladara. Osmansko

carstvo kao vjerski heterogena država je težilo ka integraciji različitih vjerskih

grupa kroz razvijanje kolektivne svijesti o univerzalnom carstvu i pravnoj državi koja štiti svakog pojedinca bez obzira na rasu, etničko porijeklo i vjersku pripadnost.

Posmatrano kroz prizmu osmanskih izvora može se uočiti da je postojanje nemuslimanskih zajednica na tlu Hadžića bilo tolerirano od strane Osmanske države koja je stanovništvu ostavila njihove zemljišne posjede-

504  U pojedinim slučajevima, koji su zabilježeni u defterima, bračni parovi su imali po šestero i više djece.

505  Mrtvanje će na kraju ostati pusto mjesto, što se najvjerovatnije moglo desiti tokom 17. ili 18. stoljeća.

506  Ukupna površina područja općine Hadžići iznosi 273, 26 km2.

507  Grupa autora, Historija Osmanske države..., 708.

110

baštine uz obavezu plaćanja poreza. Međutim, kada su u pitanju vjerski objekti hrišćana mora se konstatirati da u prvim osmanskim popisima nisu evidentirani. Zapravo, na području Hadžića ne postoji ni jedan toponim pod nazivom Crkvice, Crkvište, Crkvine i tome slično. Jedina nemuslimanska bogomolja, od koje su opstali samo ostaci zidina i temelja, nalazi se kod današnjeg naselja Gradac. Vrijeme njene izgradnje arheolozi smještaju u period između 11. i 13. stoljeća.508 Shodno činjenici da se nalazila u blizini utvrde Gradčac, vjerovatno je predstavljala važan vjerski centar župe Smucka. Ali, u osmanskim popisimaova crkva se ne spominje, što znači da je ruinirana prije osmanskog osvajanja Bosne. Također, treba ostaviti prostora i pretpostavci da je crkva u pomenutom periodu ostala zapuštena zbog nedovoljnog broja

vjernika koji bi se brinuo o njoj. U onomastici hadžićkog kraja su se očuvali pojedini nazivi koji potvrđuju intenzivan vjerski život nemuslimanskih zajednica u predosmanskom dobu. Tako na primjer Križ kod Gradca, Križ na Miševićima, Krstac kod Vukovića, Križzapadno od Tarčina, Krsce, Krsnice i Zakršnjaće blizu Kasatića i Križ kod Mokrina ukazuju nam na mjesta gdje su vršena pokopavanja mrtvih i na kojim su se vjernici okupljali radi molitve. Lokaliteti poput Sevida kod Tarčina i Kuzmadanja u okolini Mokrina mogli bi biti pokazatelji kulta poštivanja svetaca Svetog Vida, te Kozme i Damjana koji su bili zaštitnici liječništva.509

Osmanski popisi potvrđuju egzistiranje Crkve bosanske kao jedinog predstavnika vjerske organizacije nemuslimana na tlu hadžićke regije. Već u prvom popisu 1468. godine spominje se istaknuti predstavnik Crkve bosanske u selu Doljani pod imenom krstjanin Radin koji je u tom mjestu posjedovao baštinu.510 U istom izvoru su popisane i zemlje krstjana u selima Kašetica i Gomica gdje su pored navedenog uživali jedan vinograd i jedan mlin.511 Godine 1489. u selu Pridvorica je registrirano zemljište koje je ranije pripadalo krstjanima. S obzirom na to da je ovo zemljište ostalo zapušteno, osmanske vlasti će od istog oformiti čifluk i dati ga na uživanje osobi po imenu Ismail.512 U svim popisima koji su nastali tokom 16. i početkom 17.

508  L.Fekeža, Arheološka istraživanja..., 181, 182.

509  Muhamed, Hadžijahić, Razvoj..., 77., 78. (dalje: M.Hadžijahić, Razvoj...); V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 65., 66., 67.

510 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 72.

511 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 72.

512  BOA, TTD, No.24 (1489), 90.

stoljeća je zabilježena baština popa Gostana u Žrnovnici koji je vjerovatno predstavljao lokalnog krstjanskog starješinu, zaduženog da rukovodi vjerskim obredima.513 U selu Dolac se nalazio čifluk krstjanina Miluna kojeg susrećemo u popisima iz 1565. i 1604. godine.514 Na prostoru sela Kačetić 1530. godine je upisan stanovnik po imenu Davud, sina Radagosta. Ime Davudovog oca može ukazivati da je pomenuti bio gost, tj. istaknuti starješina u hijerarhiji Crkve bosanske, ali isto tako postoji mogućnost da gost nije vjerska titula, nego samo sastavni dio ličnog imena.515 U osmanskim izvorima su zabilježeni samo krstjanski vjerski službenici, dok o pravoslavnom i katoličkom sveštenstvu nema pomena. Na prostoru Ravnih njiva, podno planine Ormanj, nalazi se lokalitet Gostinjac.516 Kako je ovo mjesto u blizini starog karavanskog puta, to nas navodi na pretpostavku da se ovdje nalazilo konačište-gostinjac kojim su upravljalikrstjani.517 Također, na širem području Hadžića je evidentirano 46 nekropola sa 730 stećaka koji se uglavnom poistovjećuju sa krstjanskobosanskom kulturnom tradicijom.518

Kada je u pitanju ovaj period posebnu pažnju nauke privlači fenomen širenja islama na hadžićkim prostorima. No, polazna tačka razmatranja ove problematike mora biti opšti stav osmanskih vlasti spram promjene religijske pripadnosti. Osmansko carstvo je, kao islamska država, striktno poštivala princip slobode izbora vjere što je u skladu sa kur›anskom maksimom:“Nema prisile u vjeru, jer je pravi put jasan.“Ovo načelo potvrđuju još dva kur›anska ajeta:“Pa ko hoće da vjeruje nek vjeruje, a ko hoće da ne vjeruje nek ne vjeruje. i Da je Allah htio sve bi ljude slijedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjeri razilaziti.“519 Princip slobode vjerovanja u Osmanskoj državi nije smio ni u kom slučaju biti narušen pa je stoga prevjeravanje na islam bilo strogo zabranjeno. Osmansko carstvo je pravno tretiralo hrišćane i jevreje kao slijedbenike objavljenih knjiga koji uživaju status zimmija, tj.

513  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 807.; BOA, TTD, No.432 (1540), 239.; BOA, TTD, No.379 (1565), 228.; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 225.

514  BOA, TTD, No.379 (1565), 219.; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 218.

515  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 794.

516  V.Alađuz, Hadžićka toponimija, 22.

517  Pejo, Čošković, Crkva bosanska u XV stoljeću, Institut za istoriju, Sarajevo, 2005., 313.

518  Edin, Bujak, Vahid, Alađuz, Derviš, Jasika, Izvještaj o popisu stećaka na području

Hadžića, br.02/5-49-2992-4/16/16-2.3.2016. god., Općina Hadžići, 2016., Prilog br.3

519  Kur’an, prijevod Besima Korkuta, 2: 256, 11: 118, 18: 29

zaštićeni su od strane države.520 Ipak, pomenute nemuslimanske zajednice nisu se mogle smatrati zakonski ravnopravnim s muslimanima u pogledu plaćanja poreza, zauzimanja vojnih i državnih službi i svjedočenja na sudu. Ukoliko nemuslimani nisu služili u osmanskoj vojsci bili su opterećeni plaćanjem džizje i obavezom davanja muške djece u janjičare i dvorske službe.521 Međutim, ako se realno sagledaju ove obaveze primjećuje se da je plaćanje većeg iznosa poreza bilo podnošljivije u odnosu na vojnu obavezu, dok regrutovanje djecedevširma nije bila učestala i masovna pojava. Devširma je čak pozitivno bila prihvaćena od strane pojedinih nemuslimanskih zajednica u Bosni i Albaniji čiji su renegati službovanjem u janjičarima i na sultanskom dvoru mogli ostvariti uspješnu vojnu karijeru i popraviti ekonomsko-materijalni položaj svojih porodica. Na osnovu navedenog proizilazi zaključak da se širenje islama na našim prostorima odvijalo postepeno i na dobrovoljnoj osnovi.

Popisom iz 1468. godine je utvrđeno da je cjelokupno stanovništvo hadžićkog kraja bilo nemuslimansko. Samo se u Isa-begovoj vakufnami iz 1462. godine nalazi jedan trag o egzistiranju muslimanske zajednice u bližem okruženju hadžićkih naselja Žunovnica i Kasatići, a odnosi se na pomen muslimanskog groblja.522 No, upoređivanjem ovog zapisa sa podatkom iz popisa nastalog 1468. godine o deset muslimanskih domaćinstava u Blažuju, ispostavlja se da ovo groblje nije pripadalo muslimanima hadžićkog kraja, već onim iz Blažuja.523 U periodu nakon 1468. godine uslijedio je usporeni proces prelaženja na islam. Na osnovu teksta popisa iz 1485. godine može se sagledati sami početak širenja islama na prostoru Hadžića.524 Razmjere ovog procesa su predočene u slijedećim podacima: nemuslimani neoženjeni muslimani neoženjeni

Drozgometva: 45 kuća 1 6 kuća _

Lokve: 19 kuća 4 _ _

Doljani: 19 kuća _ 16 kuća 11

520  Adem, Handžić, O širenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu, POF, Br. 41, Sarajevo, 1991., 37. (dalje: A.Handžić, O širenju islama u Bosni...)

521  Grupa autora, Istorija Osmanske carstva, priredio Rober Mantran, Clio, Beograd, 1994., 358., 359., 360., 361.

522  H.Šabanović, Vakufname..., 21., 22.

523 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 70.

524  BOA, ID, No. 18 (1485), 11., 16., 17., 18., 20., 48., 50., 87., 91., 92.

Luka: 4 kuće _ 1 kuća _

Raštelica: 10 kuća _ 1 kuća _

Gornji Zjavak: 3 kuće _ 2 kuće _

Pridvorica: 7 kuća _ 1 kuća _

Gradčac: 20 kuća _ 1 kuća _

Korča: 25 kuća _ 1 kuća _

Hubić: 4 kuće _ _ _

Dvorište: 8 kuća _ 2 kuće _

Međutim, podaci u ovom defteru su nepouzdani pa se neophodno referirati na defter iz 1489. godine koji treba poslužiti kao polazna osnova za analiziranje procesa širenja islama.

Broj hrišćanskih i muslimanskih domaćinstava je prikazan u popisu iz 1489. za ova hadžićka sela:

nemuslimani neoženjeni udovice muslimani neoženjeni benak

Luka: 3 kuće _

1

ukupno 189 kuća nemuslimana i 68 kuća muslimana.525 Izraženo u procentima omjer između broja nemuslimanskih i muslimanskih kuća je 1489. godine

izgledao ovako: Gradčac-nemuslimani (75%) i muslimani (25%); Ljubočićnemuslimani (90,90%) i muslimani (9,09%); Raštelica-nemuslimani (90%) i muslimani (10%); Mrtvanje-nemuslimani (92,30%) i muslimani (7,69%); Lokve-nemuslimani (94,73%) i muslimani (5,26%); Pridvorica-nemuslimani (87,5%) i muslimani (12,5%); Doljani-nemuslimani (44,73%) i muslimani (55,26%); Žrnovnica-nemuslimani (83,33%) i muslimani (16,66%); Korčanemuslimani (83,33%) i muslimani (16,66%); Gornji Zjavak-nemuslimani (75%) i muslimani (25%); Hubić-nemuslimani (100%); Mokrine-nemuslimani (26,66%) i muslimani (73,33%); Drozgometva-nemuslimani (82,92%) i muslimani (17,07%); Luka-nemuslimani (75%) i muslimani (25%); ukupno na cijelom teritoriju-nemuslimana (73,54%) i muslimana(26,45%). U ovom popisu su popisivane prvo kuće hrišćana pa onda kuće muslimana, čak i u selima gdje su muslimani bili većina. Od svih navedenih sela muslimani su po ovom popisu bili većina u Doljanima i Mokrinama, dok u Hubiću nije bilo ni jedne muslimanske kuće. Među popisanim muslimanima velik broj su činili neoženjeni muškarci i osobe koje su bile bez zemlje ili su posjedovale pola baštine-benak, a u većini sela se nalazila po jedna muslimanska kuća. Ovi podaci ukazuju da su na širenje islama u hadžićkoj regiji utjecali i određeni socijalni momenti i da je prelaženju na islam bila sklonija mlađa uzrasna kategorija. U svakom pogledu muslimani su na hadžićkim prostorima 1489. godine predstavljali manjinu stanovništva.526

Relevantni podaci koje pruža popis iz 1516. godine su ključni u utvrđivanju dinamike širenja islama tokom perioda od 1489. do 1516. godine. Velike promjene u vjerskoj strukturi stanovništva vidljive su u ovim selima: muslimani nemuslimani novodoseljeni udovice

526  Stanovnici sa statusom benak su također upisivani u defter nakon uživaoca cijelih baština.

ukupno 301 kuća muslimana i 101 kuća nemuslimana.527 Kada predočene cifre pretočimo u procente dobijamo ovakvu sliku: Korča-muslimani (61,88%) i nemuslimani ( 38,18%); Osonik-muslimani (70,58%) i nemuslimani (29,41%); Mokrine-muslimani (88,23%) i nemuslimani (11,76%); Žrnovnicamuslimani (82,75%) i nemuslimani (17,24%); Dvorište-muslimani (60%) i nemuslimani (40%); Hubić-muslimani (66,66%) i nemuslimani (33,33%); Orahovica-muslimani (76,12%) i nemuslimani (28,57%); Gornji Zjavakmuslimani (55,55%) i nemuslimani (44,44%); Bijoča- muslimani (100%); Lokve-muslimani (85,18%) i nemuslimani (14,81%); Drozgometvamuslimani (78,26%) i nemuslimani (24,59%); Gradčac-muslimani (69,56) i nemuslimani (30,43%); Ljubočić-muslimani (100%); Doljani-muslimani (85%) i nemuslimani (15%); Luka-muslimani (100%); Raštelica-muslimani (60%) i nemuslimani (40%); Mrtvanje- muslimani (77,77%) i nemuslimani (22,22%); ukupno-muslimani (74,87%) i nemuslimani (25,12%). Pozitivne godišnje stope rasta broja muslimanskih kuća imala su gotova sva hadžićka sela, što se vidi iz ovih primjera: Korča (21,48%), Osonik (129, 62%), Mokrine (3,24%), Žrnovnica (18,51%), Dvorište (7,40%), Gornji Zjavak (14,81%), Lokve (81,48%), Drozgometva (196,29%), Gradčac (4,76%), Ljubočić (51,85%), Luka (29,62%), Raštelica (40,74%) i Mrtvanje (22,22%). Samo su Doljani imali negativnu godišnju stopu rasta muslimanskih kuća od -0,70%.528

Navedeni podaci ukazuju da je došlo do opadanje broja nemuslimanskih

527  BOA, ID, No.56 (1516), 33., 34., 35., 36., 37., 43., 51.

528  Ova negativna stopa rasta muslimanskih kuća u Doljanima prije svega je povezana sa općim padom ukupnog broja domaćinstava u ovom selu.

kuća u svim hadžićkim selima i to po slijedećim godišnjim stopama: Korča (-0,59%), Osonik (-0,01%), Hubić (-2,77%), Drozgometva (-2,11%), Gradčac (-2,46%), Doljani (-3, 05%), Mrtvanje (-2,64%), Lokve (-2,88%) i Žrnovnica (-2,77%). Terminologija koja je korištena u ovom popisu bila je djelomično promijenjena pa je tako za nemuslimanske kuće upotrebljavan perzijski izraz ,,hane gebr“ što u orginalnom prijevodu znači nevjernička kuća.529 Među nemuslimanskom populacijom je primjetan određen postotak novodoseljenog stanovništva kao i veliki broj udovičkih kuća.Naglo smanjenje broja nemuslimanskih kuća početkom 16. stoljeće bilo je uzrokovano masovnim prelascima na islam domicilnog stanovništva.

Kada su u pitanju faktori koji su doprinijeli brzom širenju islama u Bosni, stav većine historičara je da se ta pojava može objasniti slabom crkvenom organizacijom, poreskim olakšicama za muslimane i proglašavanjem starih varoši gradskim naseljima ukoliko imaju većinsko muslimansko stanovništvo.530 Na području Hadžića crkvena organizacija je doista bila slaba tokom druge polovice 15. stoljeća, tj. nisu postojali crkveni objekti, crkvena imanja, kao ni brojno svećenstvo koje bi se brinulo o duhovnom životu vjernika. Upravo iz tih razloga religijsko znanje domaćeg stanovništva i njihovo prakticiranje vjerskih obreda je bilo na veoma niskoj razini. Međutim, drugi razlog nema svoju potvrdu u izvorima, jer su stanovnici Hadžića i nakon prelaska na islam nastavili izvjesno vrijeme plaćati zemljišni porez ispendžu i džizju.531 Ni obaveza devširme nije bila ukinuta, s obzirom na to da su je stanovnici smatrali privilegijom, a ne teretom. Srednjovjekovne varoši nije bilo na tlu Hadžića pa je prvi trg, odnosno kasaba, nastao kao posljedica brzog širenja islama. Na islam u hadžićkoj regiji prelazi isključivo ratarsko stanovništvo, dok gradskog stanovništva u tom periodu nije ni bilo. U konkretnom slučaju za Hadžiće bi trebalo pronaći druge razloge širenja islama. Jedan od njih je mogućnost napredovanja u vojničkoj klasi, zašto je neophodno bilo primiti islam. Osobe koje su putem devširme ili služenja u vojsci dospjeli na položaje spahija, janjičara, činovnika i velikih vezira svakako su utjecali

529 Sumarni popis popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., Uvod, XVIIII

530  A.Handžić, O širenju islama u Bosni..., 40., 42., 48.

531 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Sv.III, Uvod, xxvii; Fahd, Kasumović, Muslimani kao poreski obveznici u osmanskim defterima džizije: studija za vilajet Brod u drugoj polovici 17. stoljeća, POF 69/2019 (2020), 262., 263. (dalje: F.Kasumović, Muslimani kao poreski obveznici...)

na svoje porodice i rodbinu da pređu na islam. Najeklatantniji primjer ovakve pojave bio je veliki vezir Gazi Atik Ali-paša iz Drozgometve čiji su brat i rođaci primili islam, a nedugo nakon njegove smrti Drozgometva je postala većinsko muslimansko naselje.532 U popisima je zaveden i velik broj ratnih zarobljenika-gulama koji su prešli na islam i stalno se nastanili na prostoru Hadžića.533 Također, ne treba zanemariti ni ulogu lokalnog plemstva, koji se, istina, ne spominju u izvorima, ali u praksi se dešavalo da kada plemstvo pređe na islam njihov primjer slijedi i ratarsko stanovništvo. Na hadžićkom prostoru je 1530. godine zabilježeno da su šestorica sinova spahije Radonje primila islam ida su uživali čifluk u selu Doljani. Za pretpostaviti je da su ovi Radonjini sinovi imali vojne službe i da su bili aspiranti za dobijanje timara.534 Postoji i mogućnost da su konverzije poticali derviši koji su se bavili misionarstvom, mada za tu tvrdnju nema uporišta u izvorima.535

Obično su roditelji nemuslimana i njihova djeca koja su prešla na islam živjeli u jednoj kući. Nije zabilježeno da se roditelji i ostala rodbina odreknu svoje djece zbog promjene vjere niti da ih isključe iz naslijedstva ili da ih protjeraju iz sela. Takvih primjera je bilo mnogo, recimo na prostoru Srbije i Bugarske gdje je pravoslavna crkva bila povlaštena i imala velik utjecaj na stanovništvo. Novi muslimani u ovim mjestima su bili nerijetko prisiljeni tražiti od osmanskih vlasti smještaj i sredstva za vlastito izdržavanje. Suživot i tolerancija između nemuslimanskih i muslimanskih zajednica u hadžićkim selima je održavalo isto zavičajno porijeklo i rodbinske veze. To je naročito vidljivo na starim grobljima gdje se zajedno nalaze stećci i nišani, što dokazuje da su ista mjesta koristili za sahranjivanje mrtvih. Napuštanje islama je po tadašnjim zakonima Osmanske države bilo zabranjeno i smatrano je izdajom. 536 No, s obzirom na to da je Bosna predstavljala granični prostor u kojem su ratovi i migracije bili česta pojava, Osmanlije su bile prisiljene daiz pragmatičnih razloga budu trpeljive prema slučajevima u kojim su lokalni stanovnici više puta mijenjali vjeru. Interesantno je primijetiti da se masovni

532  BOA, ID, No.56 (1516), 35.

533  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 614.,626., 637., 662., 684., 685., 719., 810.; O ulozi ratnih zarobljenika u širenju islama vidjeti: A.Handžić, O širenju islama u Bosni..., 45., 46.; Behija, Zlatar, Zlatno doba Sarajeva, Sarajevo: Svjetlost, Sarajevo, 1996., 114.

534  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 661.

535  A.Handžić, O širenju islama u Bosni..., 44.

536  F.Hafizović, Kliški sandžak, 128.

prelazak na islam u hadžićkoj regiji desio na početku 16. stoljeća koji je ravnomjerno zahvatio sva sela.

Broj nemuslimanskih kuća će se nastaviti smanjivati, tako da će 1530. godine postati manjina u odnosu na muslimane. Taj proces je vidljiv kada uporedimo broj muslimanskih i nemuslimanskih domaćinstava iz 1530. godine u više hadžićkih sela: muslimani nemuslimani

Osonik: 47 kuća

Gauča: 1 kuća _

Žrnovnica: 37 kuća

Dolac: 6 kuća

Raštelica: 13 kuća

Lokve: 26 kuća

Dvorište:

Hubić: 2 kuće

Orahovica:

Gornji Zjavak: 2 kuće 9 kuća

Drozgometva: 70 kuća _

Gradčac: 26 kuća _

Ljubočić: 19 kuća _

Doljani: 36 kuća

kuće

Petrić: 1 kuća _

Luka: 20 kuća _

Bijoča: 23 kuće 3 kuće

Korča: 42 kuće 1 kuća

Mokrine: 20 kuća 1 kuća

Garovci: 7 kuća _

Kačetić: 25 kuća _

ukupno 452 kuća muslimana i 30 kuća nemuslimana.537 Procentualno je odnos izmeđubroja muslimanskih i nemuslimanskih kuća izgledao ovako:

537  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 900., 901.; BOA, TTD, No.157/3 (1530), 606., 607., 608., 614., 624., 625., 626., 627., 628., 629., 630.,636., 637., 638., 642., 643., 644., 660., 661., 662., 665., 682., 684., 685., 686., 718., 719., 720., 780., 792., 793., 794., 809., 810., 811., 812.; BOA, TTD, No.157/4 (1530), 53., 54., 56.

Osonik-muslimani (92,15%) i nemuslimani (7,84%); Gauča-muslimani (100%); Žrnovnica-muslimani (100%); Dolac-muslimani (85,71%) i nemuslimani (14,28%); Raštelica-muslimani (92,85%) i nemuslimani (7,14%); Lokve-muslimani (96,29%) i nemuslimani (3,70%); Hubićmuslimani (66,66%) i nemu-slimani (33,33%); Dvorište-muslimani (77,27%) i nemuslimani (22,72%); Orahovica-muslimani (100%); Gornji Zjavakmuslimani (18,18%) i nemuslimani (81,81%); Drozgometva-muslimani (100%); Gradčac-muslimani (100%); Ljubočić-muslimani (100%); Doljanimuslimani (92,30%) i nemuslimani (7,69%); Petrić-muslimani (100%); Lukamuslimani (100%); Bijoča-muslimani (88,46%) i nemuslimani (11,53%); Korča-muslimani (97,67%) i nemuslimani (2,32%); Mokrine-muslimani (95,23%) i nemuslimani (4,76%); Sokolar-muslimani (100%); Kačetićmuslimani (100%); ukupno-muslimani (93,78%) i nemuslimani (6, 22%).

Povećanje broja muslimanskih kuća u hadžićkim selima je po ovom popisu bilo ekvivalentno slijedećim godišnjim stopama rasta: Osonik (2,73%), Žrnovnica (3,86%), Raštelica (0,59%), Lokve (0,93%), Dvorište (2,97%), Drozgometva (2,11%), Gradčac (4,465), Ljubočić (1,90%), Doljani (7,98%) i Luka (8,73%). U Gornjem Zjavku došlo je do pada broja muslimanskih kuća i to po godišnjoj stopi od -4,28%, dok je broj muslimanskih i nemuslimanskih kuća u Hubiću ostao nepromijenjen u odnosu na popis iz 1516. godine. Samo je Gornji Zjavak imao većinsko nemuslimansko stanovništvo. Nemuslimani u Bijoči su bili doseljenici i imali su status hajmana (nomada).538 Prosječno je nemuslimanskih kuća u hadžićkim selima bilo svega po jedna, a u selima Petrić, Gauča, Luka, Ljubočić, Sokolar, Kačetić, Gradčac, Drozgometva, Žrnovnica i Orahovica uopšte ih nije bilo. Također, zabilježene su negativne godišnje stope promjene broja nemuslimanskih kuća u više hadžićkih sela: Osonik (-5,71%), Raštelica (-6,25%), Dvorište (-2,67%), Korča (-4, 42%) i Mokrine (-3,57%).

Popisni podaciiz 1540. godine pokazali su značajan pad broja

nemuslimanskih kuća, kada su nemuslimani živjeli u još samo četiri hadžićka sela: Gornji Zjavak, Korča, Hubić i Bijoča. U ostalim selima bili su isključivo zastupljeni muslimani. Međutim, i u pomenutim selima broj

nemuslimanskih kuća je bio neznatan, što se vidi iz ovih podataka: Gornji

Zjavak-17 kuća muslimana i 7 kuća nemuslimana ili u procentima, muslimani

538  BOA, TTD, No.157/4(1530), 56.

(68%) i nemuslimani (28%); Bijoča-23 kuće muslimana i jedna kuća nemuslimana ili u procentima, muslimani (95,83%) i nemuslimani (4,16%); Korča-36 kuća muslimana i 5 kuća nemuslimana ili u procentima, muslimani (87,80%) i nemuslimani (12, 19%), Hubić-dvije kuće muslimana i jedna kuća nemuslimana, ili u procentima, muslimani (66,66%) i nemuslimani (33,33%).539 Na cijelom prostoru Hadžića 1540. godine je popisano ukupno 747 muslimanskih domaćinstava i 14 nemuslimanskih domaćinstava ili u procentima, muslimani (98,16%) i hrišćani (1,84%). Termin novi muslimannev muslim spominje se nekoliko puta i to u selima Drozgometva- jedan stanovnik (1530), Gornji Zjavak-jedan stanovnik, Korča-dva stanovnika i Donji Izbak-dva stanovnika (1540).540 Ovaj izraz se koristio da označi osobe za koje je utvrđeno da su neposredno prije popisa promijenile vjeru i postali muslimani.541

Godine 1565. nemuslimani su bili prisutni samo u Gornjem Zjavku i Korči. Gornji Zjavak je 1565. godine brojao 39 kuća muslimana i dvije kuće nemuslimani ili u procentima muslimani (95,12%) i nemuslimani (4,87%).

Selo Korča je iste godine imalo 49 kuća muslimana i jednu kuću nemuslimana ili u procentima muslimani (98%) i nemuslimani (2%).542 Popisom iz 1565. godine je utvrđeno da je na prostoru Hadžića egzistiralo 898 muslimanskih domaćinstava i 3 nemuslimanska domaćinstva ili u procentima muslimani (99,66%) i nemuslimani (0,33%). No, jedan zapis u sidžilu sarajevskog kadije iz 1565. godine govori o slučaju prelaska na islam jedne nemuslimanske porodice koja je bila nastanjena u Drozgometvi. Zapravo, radi se o izjavi Vlajićeve Marine koja je sa opunomoćenikom Husejnom, Abdulahovim pristupila sudu i potvrdila da je njeno četvero djece primilo islam nakon smrti njenog muža Vuksana. Marina je dala da se njena djeca Duka, Stojan, Jovana i Ljiljana upišu pod imenima: Mustafa, Husejn, Aiša i Fatima.543 Ovaj podatak je u suprotnosti sa izvorima iz 1540. i 1565. godine, s obzirom na to da prema popisu u Drozgometvi tada nije postojala ni jedna nemuslimanska kuća. To neslaganje između osmanskih izvora moguće je objasniti činjenicom da se

539  BOA, TTD, No.432 (1540), 73., 75., 159., 160., 220.,

540  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 626.; BOA, TTD, No.432 (1540), 72., 149., 160.

541  A.Handžić, O širenju islama u Bosni..., 49.

542  BOA, TTD, No.379 (1565), 97., 194.

543  GHB, Sidžil br. 2, 199.

Vuksanova porodica najvjerovatnije doselila između 1540. i 1565. godine. Takva pretpostavka nije bez osnova, ako uzmemo u obzir da se određen brojnemuslimanskih porodica u pomenutom periodu doselio u Korču.544 Kada kvantificiramo cjelokupni tok širenja islama na tlu Hadžića dolazi se do zaključka da je ovaj proces dostigao svoj vrhunac u drugoj polovici 16. stoljeća. Upravo u tom periodu je muslimansko stanovništvo postalo apsolutna većina. U defteru iz 1604. godine nije zabilježeno niti jedno nemuslimansko domaćinstvo na prostoru Hadžića. Samo se na osnovu prethodnih uživalaca pojedinih baština moglo utvrditi da su preci muslimanskih posjednika bili nemuslimani. Tako na primjer 1530. godine je zabilježeno u popisu da je u selu Osonik baština: „Iskendera, Stanojevog, sada u posjedu njegovog sina Firuza, a baština Ivaniša, Miloševog, u posjedu njegovog sina Mehmeda.“545Sličan primjer je zabilježen i 1565. godine u kojem se navodi da je jednu baštinu u Drozgometvi uživao Husejn, sin Radbradov, a 1604. godine u istom selu je baštinu držao Husrev, sin Mehmeda, Cvijašinova.546

Proces širenja islama u selu Mrtvanje nije doživio većih promjena tokom 16. stoljeća. Godine 1550. Mrtvanje su imale 10 kuća muslimana i jednu kuću nemuslimana ili u procentima muslimani (90,9%) i nemuslimani (9,1%).547 Ovakvo brojno stanje neće se bitnije promijeniti tokom cijelog perioda od 1550. do 1574. godine. Naime, u popisu iz 1574. godine je evidentirano ukupno 9muslimanskih kuća i jedna nemuslimanska kuća ili u procentima muslimani (90%) i nemuslimani (10%).548 Početkom 17. stoljeća svi stanovnici sela Mrtvanje su registrirani u popisu kao pripadnici islamske religije.549

Kada je hadžićki kraj tokom tridesetih godina dobio većinsko muslimansko stanovništvo, osmanske vlasti su odobrile izgradnju džamije u Ljubočiću. Ova džamija se prvi put spominje u popisu iz 1540. godine, što znači da je njena izgradnja bila tri ili pet godina prije samog popisa.550 Džamiju

544  BOA, TTD, No.379 (1565), 97.

545  BOA, TTD, No.157/4(1530), 808.

546  BOA, TTD, No.379 (1565), 101.; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 101.

547 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., 365.

548  BOA, TTD, No.533 (1574), 58., 59.

549  TK, TTD, No. 475 (1604), 24.

550  BOA, TTD, No.432 (1540), 196.

je prema tekstu hudždžeta sarajevskog kadije iz 1565. godine dao izgraditi Mehmed spahija.551 Pomenuta džamija će postati nukleus iz kojeg će se razviti novo naselje Pazarić. Vakufski prihodi džamije nisu navedeni u dostupnim osmanskim izvorima. Službenici džamije, kao i njeno održavanje vjerovatno je finansirano od stranenaroda ili od vakufskih prihoda karavansaraja koji je sagrađen u kasnijem periodu. Na osnovu podataka iz sidžila sarajevskog kadije pouzdano se zna da su imami pazarićke džamije uživali plaću od dvije akče dnevno.552 Prvi službenici džamije nisu upisani 1540. godine. Tek u popisu iz 1565. godine su ubilježeni hatib Muslihudin iz Sarajeva i mujezin Korkut, Ahmedov.553 Ali, između ovog zapisa u defteru i podatka koji se nalazi u sidžilu sarajevskog kadije iz 1565. godine postoji kontradikcija u vezi imena pomenutom imama. U sidžilu se spominje da je te godine imam pazarićke džamije bio Muhjidin, što nas navodi na zaključak da su sudski pisar ili sastavljač popisa napravili grešku prilikom upisa imena navedenog imama. U istom tekstu kadijskog hudždžeta je zapisano da je imam Muhjidin tražio premještaj u Sarajevo, što mu je i odobreno. Njegovo mjesto je potom zauzeo Hasan, sin Timurhanov.554 Prilikom popisa 1604. godine na položaju imama pazarićke džamije nalazio se Hasan-halifa, dok je službu mujezina obavljao Velija, Abdullahov.555

Uvidom u popis iz 1530. godine može se utvrditi da su u tom periodu zatečeni stanovnici koji su, uvjetno rečeno, predstavljali nove muslimanske osobe, koje su bile druga generacija muslimana. Za muslimane iz prve kategorije se obično navodi njihovo islamsko ime i nemuslimansko ime njihovog oca, a za muslimane druge generacije redovno se upisuje njihovo islamsko ime i islamsko ime oca.556 Uobičajena imena tadašnjih muslimana bila su turskog, arapskog i prezijskog porijekla, tako da u defterima najčešće nailazimo na imena: Mehmed, Alija, Hasan, Husejn, Omer, Timur, Bali i dr. Pojedini muslimani da bi prikrili nemuslimansko porijeklo svojih očeva, navodili su ih pod imenom Abdullah, što znači rob božiji. Imena nemuslimana

551  GHB, Sidžil No.2, 452.

552  GHB, Sidžil No.2, 452.

553  BOA, TTD, No.379 (1565), 223.

554  GHB, Sidžil No.2, 468.

555 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 222.

556  Iscrpno objašnjenje ove pojave dao je Adem Handžić u svom radu O širenju islama u Bosni..., 43.

su uglavnom bila staroslavenskog porijekla, kao što su: Vuk, Vukašin, Božidar, Cvijašin, Radomir, Radin, Milak, Pribil i dr. Imena rimsko-latinske, grčke i hebrejske provinijencije se rijetko susreću u osmanskim defterima. Od ovih imena najprisutnija su bila: Stjepan, Petar, Pavle, Nikola, Martin, Ivan i dr. Većinska zastupljenost staroslavenskih imena je dokaz da je u Bosni

vjerski utjecaj katoličke i pravoslavne crkve bio neznatan u odnosu na Crkvu bosansku koja je njegovala narodni jezik i tradiciju.

Slika br. 11: Stara džamija u Pazariću (Mehmed,Mujezinović, Islamskaepigrafika u BiH, 24.)

9. AGRARNI ODNOSI

Regulisanje odnosa unutar agrarnog sistema Osmanskog carstva je sukladno principima islamskog šerijatskog prava spadalo u preragotiv Porte i samog sultana. Analogno tome, da bi se odredio karakter vlasništva i sama namjena zemlje bila je potrebna odluka sa najvišeg nivoa državne vlasti. Također, i pravo eksproprijacije zemljišta je pripadalo vrhovnim institucijama Osmanske države. Kako je većinu prihoda Osmansko carstvo ostvarivalo putem direktnog oporezivanja poljoprivredne proizvodnje, obradive površine su predstavljale važan materijalni resurs za izdržavanje osmanskog vojnog i birokratskog aparata. Da bi Osmansko carstvo moglo kontrolirati ukupnu agrarnu proizvodnju i osigurati redovne prihode, većina zemljišta proglašena je državnim vlasništvom (erazi mirijom). Seljaci koji su obrađivali državnu zemlju uživali su pravo njenog plodouživanja-hakki tesarruf pod uvjetom da izmiruju zakonom propisane poreze.557

Kako bi zaštitili seljake od svakog oblika feudalnog ugnjetavanja, država im je preko sudskih organa izdavala tapiju-pisani dokument koji im je garantirano pravo posjedovanja mirijske zemlje. Tim dokumentom je seljacima bio osiguran status naslijednog uživanja i korištenja zemlje, s tim da se vrhovno vlasništvo države nad zemljom-rekaba ne smije dovesti u pitanje. U slučaju da seljak umre i ne ostavi iza sebe naslijednika, njegovu tapiju su mogli dobiti bliži srodnici uz uvjet da plate tapijsku pristojbu spahiji u čijem se timaru nalazilo to zemljište.558 Pored erazi mirije postojale su još dvije kategorije zemljišta: privatno-mulk i zemljište zavještano u pobožne svrhe-vakuf, ali ta dobra su činila svega 13 procenata od ukupnog zemljišta u Osmanskom carstvu.559

Na teritoriju nahije Gradčac odmah su, po osvojenju, uspostavljeni osmanski agrarni zakoni prema kojim je apsolutna većina zemljišta dobila status državnog vlasništva-mirija. Svi raniji oblici feudalnog vlasništva na hadžićkom prostoru su ukinuti, dok je lokalno stanovništvo zadržalo svoje posjede u okviru osmanskog agrarnog sistema. U svim popisima od 1468. do 1604. godine jasno se može vidjeti da je na hadžićkom području mirijska

557  A.Aličić, Pokret za autonomiju..., 47., 48.

558  Ibidem, 47.

559  H.Inaldžik, Osmansko carstvo, 155.

zemlja bila najraspostranjenija, čak je u nekim periodima pod ovu kategoriju potpadalo više od 98% zemljišta. No,jedini izuzetak su činili vakufski posjedi koji su u hadžićkom kraju bili zastupljeni u veoma malom broju. U relevantnim osmanskim izvorima nema pomena o mulk zemljištima na prostoru Hadžića, osim ako se ne izuzme slučaj mulk mlina kojeg su osmanski popisivači ubilježili u popis 1530. godine. U toj zabilješci stoji da mulk mlin uživa Mehmed-čelebi, rođak velikog vezira Ali-paše, koji se prethodno nalazio u posjedu Davud-paše.560 Iako su mulkovna zemljišta i objekti dodjeljivani isključivo zaslužnim osobama iz vladajuće klase askera, za Mehmeda-čelebija nije poznato po kojem osnovu je dobio pomenuti mlin. Već u slijedećem popisu iz 1540. godine se navodi da se ovaj mlin našao u posjedu Alije, sina Hasanova, a svoje vlasničko pravo je dokazao jednim hudžetom koji mu je izdao sarajevski kadija.561 U popisu iz 1565. godine se spominje da je ovaj mlin zapušten i devastiran te s obzirom na to da mu nije navedena odrednica mulk može se zaključiti da mu je ukinut prethodni imovinski status.562

Vakufi su nastajali zavještanjem privatne svojine (mulk) koji su trebali da posluže kao opšte dobro cjelokupne zajednice muslimana pod uvjetom da se poštuje volja vakifa koji je odredio namjenu zavještane imovine. Prihodi od vakufskih zemljišta koji su uzimani na ime šerijatskih i običajnih odredbi korišteni su za izdržavanje vjerskih, prosvjetnih, humanitarnih i privrednih objekata. Vakufske zadužbine poticale su pozitivne procese kolonizacije i meliorizacije nenaseljenih i neobrađenih mjesta. Vakufska zemljišta su izdavana pod zakup domaćem ili novodoseljenom ratarskom stanovništvu. No, da bi se imovina koja je u državnom vlasništvu-rekaba, uvakufila sultanski zakon nalaže da se mora izvršiti čin privatizacije-temlik. Kada država odobri takav zahtjev imovina prelazi u vlasništvo jednog lica. Tek sa okončanjem ove procedure moglo se pristupiti ustanovljenju vakufa.563

Na hadžićkoj teritoriji prvi vakuf je spomenut u osmanskim izvorima

1462. godine. Naime, gazi Isa-beg je na osnovu temlikname posjedovao mlin te dvije mezre ispod i iznad njega, što je prema opisu granica ovog dobra, koji je dat u vakufnami, odgovara današnjem širem području Žunovnice i

560  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 642.

561  BOA, TTD, No.432 (1540), 274.

562  BOA, TTD, No.379 (1565), 163.

563  H.Inaldžik, Osmansko carstvo, 201.

Kasatića.564 Ovaj posjed je uvakufljen u svrhu da se njegovi prihodi troše za potrebe gazi Isa-begove tekijei imareta u Sarajevu. Drugi pomen vakufskog zemljišta je registriran u opširnom popisu iz 1604. godine koje se nalazilo na prostoru Raglja, u blizini sela Korča. Za ovaj posjed je istaknuto da je poznat i pod nazivom Korča čifluk. Vakufsko zemljište u Raglju se sastojalo od tri parcele sa prihodom od 660 akči. Pomenuti prihod je pripadao Iskender-pašinoj tekiji u Sarajevu, što dokazuje da je prvobitno vakufsko zemljište u Raglju pripadalo bosanskom namjesniku Skender-paši kojeg je on, najvjerovatnije, uvakufio negdje krajem 15. stoljeća.565

Osmanski agrarni zakoni su seljačke posjede razvrstavali na baštine i čiftove, mada supstancijalno nije postojala velika razlika među njima. Zapravo, čift je termin koji je nastao u okviru osmansko-turskog civilizacijskog kruga, dok su izraz baština Osmanlije preuzele od slavenskih naroda na Balkanu i uvrstile ga u svoju nomenklaturu agrarno-pravnih pojmova.566 Baština je u predosmansko doba označavala zemljišni posjed nad kojim je jedna porodica imala neprikosnoveno pravo vlasništva. Sam termin baština se prevodi kao očevina, tj. zemlja koja se nalazi u posjedu jedne porodice ili roda više pokoljenja.567 Čift je pravno tretiran kao porodični posjed koji se mogao obraditi jednim parom volova, tj. površina mu se kretala od 80 do 120 dunuma zemlje.568

U popisnim podacima koji se odnose na hadžićko područje redovno se susrećemo sa praksom upisivanja čitavog lanca uživalaca, od prvog do posljednjeg. Ako uzmemo kao uzorak jednu baštinu u selu Lokve koja je upisana 1565. godine možemo ponajbolje uočiti smjenu više generacija posjednika: „Baština Alije, Tvrdinića, u posjedu Mehmeda, njegovog sina, sada u posjedu Mahmuda, Iskenderova.“569 U pojedinim slučajevima određene baštine su zavedene pod gentilnim nazivima koji su nastali od imena prvobitnih uživalaca. Takvi nazivi baština su nalikovali svojevrsnim toponimima pod

564  H.Šabanović, Vakufname..., 10.

565 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 491.

566  H.Inaldžik, Osmansko carstvo, 156.

567  Ahmed, Aličić, Privredna i konfesionalna struktura stanovništva u Hercegovini krajem XVI st.., POF, OIS, Sarajevo, 1990., 129. (A.Aličić, Privredna i konfesionalna struktura...)

568  A.Aličić, Privredna i konfesionalna struktura..., 126., 127.

569  BOA, TTD, No.379 (1565), 242.

kojim su kasniji popisivači prepoznavali posebne zemljišne površine u okviru jednog sela. Primjere ovakvih pojava koji su zabilježeni nalazimo u više sela hadžićke regije, među kojim se naročito ističu: baštine Brankovića, Milića, Vukašina, Dasića, Klička i Radašića u Ljubočiću, Ljubića u Gradčacu, Vladića u Orahovici, Obrića, Tvrdinića i Radinića u Lokvama, Trbića i Dobrinića u Žrnovnici, te Vukca Hraškovića i Radivoja Podinića u Gauči.570 Nekoliko baština je zavedeno u popis pod toponimskim imenima. Tako je 1565. godine u defter upisana baština po imenu Zlosred koja se nalazila na prostoru sela Lokve, dok je na području Žrnovnice postojala baština po imenu Šimac.571

Kako je baština u biti osiguravala egzistenciju jednom domaćinstvu, to je bio razlog što se seosko stanovništvo čvrsto vezalo za mjesto svog boravka.

Također su i osmanski organi vlasti nastojali da zadrže takvo stanje putem zakonskih zabrana da se napuštaju seoska imanja i mijenjaju zanimanja čime bi država ostala bez agrarnih prihoda. Oba seljačka posjeda i baština i čift su u pravnom pogledu bili osnove za oporezivanje ratarskog stanovništva-raje, s tom razlikom što su baštine tretirane kao zemljoposjed hrišćana, a čiftovi kao zemljoposjedi muslimana. Takvog pravila u oporezivanju Osmanlije su se pridržavale i u Bosni tokom 15. stoljeća. Međutim, držanje baštine ili čifta u ličnom posjedu je obavezivalo uživaoca da plaća naturalnu desetinu-ušur, bez obzira na vjersku pripadnost.572 Posjedovanje baštine je podrazumijevalo plaćanje poreza na radnu sposobnost-ispendža od 25 akči, a ukoliko je na ime seljaka bio upisan čift tada je imao obavezu da izmiruje dažbinu resmi čift od 22 akče, u prijevodu porez na zemlju. Osim navedenih dažbina uživaoci baština i čifta su plaćali svi bez razlike ostale poreze iz reda rusumi orfije (običajni nameti).573 Ipak, posjedovanje baštine je uključivalo i plaćanje još jednog poreza poznatog po imenu džizja-glavarina koji je zakonski bio propisan radno sposobnom i punoljetnom nemuslimanu.574 Posjedovanje baštine ili čifta nije samo potvrđivalo vjersku pripadnost, nego je određivalo i društveni status. Poznato je da su pripadnici vojnih redova akindžija i vojnuka uživali posebne baštine i čifluke koji su bili oslobođeni određenih poreskih

570  BOA, TTD, No.379 (1565), 163., 178., 192., 228., 241., 242., 244.

571  BOA, TTD, No.379 (1565), 221., 242.

572  H.Inaldžik, Osmansko carstvo, 157.

573  A.Aličić, Privredna i konfesionalna struktura..., 127.

574  Hamid, Hadžibegić, Džizja ili harač, POF, sv. 3-4, OIS, Sarajevo, 1953., 60., 61., 62., 63. (dalje: H.Hadžibegić, Džizja ili harač )

davanja, ali sukladno propisima kanunname ukoliko bi vojnuk ili akindžija uzeli rajetinsku baštinu potpadali bi pod obavezu plaćanja punog iznosa dažbina pa čak i da paušalno plaćaju džiziju.575 Onog trenutka kada bi vlaško stanovništvo napustilo nomadski način života i trajno se nastanilo u jednom mjestu bilo bi upisivano u defter kao raja s obavezom da obrađuju baštinsko zemljište.576

Promjena religije nije nužno vodila istodobnom ukidanju poreskih obavezašto je trebalo po pravilu provesti ukoliko recimo hrišćanin prihvati islam. U tom slučaju novi musliman (konvertit) bio bi oslobođen davanja džizije i plaćao bi umanjeni zemljišni porez od 22 akče. Međutim, u kanunnami iz 1565. godine za Bosanski sandžak je propisano pravilo prema kojem svaki musliman koji uživa hrišćansku baštinu dužan je plaćati ispendžu.577 Ovu činjenicu potvrđuje i podatak iz 1518. godine u kojem je popisan velik broj muslimana sa obavezom plaćanja džizje.578 Znači, trebao je dug vremenski period da Osmanska država oslobodi bosanske muslimane od poreskih davanja propisanih za nemuslimane, jer je zakonodavac predvidio posjedovanje baštine i čifta kao mjerilo za određivanje finansijsko-naturalnih obaveza. Pogotovo su ovakva zakonska rješenja nametana uslijed povećanih kupoprodajnih aktivnosti kada su muslimani i nemuslimani mogli bez ikakve prepreke doći u posjed baštine ili čifta. Interesantno je u ovom kontekstu spomenuti i zabilješku iz popisa, nastalog 1540. godine, u kojem se navodida je Mehmed, popisivač džizije uživao dvije baštine na prostoru sela Doljani, drugim imenom Milojevići. Za jednu od njih je napomenuto da je prethodno bila u posjedu nemuslimana Radaka.579

U popisu iz 1489. godine su predstavljeni prvi detaljni podaci o području Hadžića, gdje su poimenično zavedeni uživaoci baština za svako selo. Ali, kada proanaliziramo agrarne odnose na tlu hadžićke regije, dolazi se do zaključka da broj baština ne odgovara broju domaćinstava u svakom

575  Ibidem, 65.,66., 67.

576  A.Aličić, Privredna i konfesionalna struktura..., 130.

577  Grupa autora, Kanunname Bosanskog, Hercegovačkog i Zvorničkog sandžaka, ser. 1, Zakonski spomenici, sv. 1 (Monumentum turcica historiam meridionalum ilustranta), OIS, Sarajevo, 1953., 84. (dalje: Grupa autora, Kanunname...)

578 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Uvod, xxvii

579  BOA, TTD, No.212 (1540), 65.

od popisanih sela. Očit primjer za tu tvrdnju je selo Žrnovnica za koju su osmanski popisivači utvrdili da ima 21 domaćinstvo, a samo jednu baštinu.580 Sličan nesrazmjer između broja baština i uživalaca primjetan je i u slučaju Drozgometve, gdje je evidentirano 41 domaćinstvo i samo jedna baština, u Gradčacu je zavedeno 17 domaćinstava i dvije baštine te u Pridvorici 7 domaćinstava u odnosu na jednu baštinu.581 Šta je bio razlog ovakvoj pojavi, ne može se sa sigurnošću odgovoriti. No, moguće je pretpostaviti da se u pomenutim slučajevima radi o pustim baštinama koje su upisane odvojeno. U drugim selima, poput Raštelice, Gornjeg Zjavka i Hubića, broj baština i broj domaćinstava je približno jednak. Tako recimo 7 domaćinstava i dvije baštine u Raštelici možda ukazuje na činjenicu da je više obitelji, koje su bile u bližem srodstvu, uživalo jednu baštinu, zato što se veličina jedne baštine mogla kretati od 40 do 150 dunuma zemljišta.582 Ovakvu teoriju još više potkrepljuju primjeri sela Hubić koje je imalo 3 domaćinstva i jednubaštinu, kao i selo Gornji Zjavak sa ukupno 4 domaćinstva i jednom baštinom.583 Sličan nesrazmjer između broja baština i broja domaćinstava može se naći i u popisu iz 1516. godine u kojem je taj suodnos izgleda ovako: Lokve-27 domaćinstava i 6 baština, Orahovica-22 domaćinstva i 11 baština, Gornji Zjavak-9 domaćinstava i dvije baštine, Doljani-20 domaćinstava i 6 baština, Korča-55 domaćinstava i 4 baštine, Drozgometva-69 domaćinstava i 9 baština, Luka-9 domaćinstava i jedna baština, Gradčac-23 domaćinstva i 5 baština, Žrnovnica-29 domaćinstava i 5 baština, Hubić-3 domaćinstva i jedna baština, Dvorište-17 domaćinstava i 5 baština, Osonik-51 domaćinstvo i dvije baštine.584 Važno je istaknuti kako je u ovom defteru ukupni broj baština upisivan nakon zbirnog broja nemuslimanskih domaćinstava, što upućuje na mogućnost da su to nemuslimanske baštine. Jedino u slučaju Osonika i Korča ovo objašnjenje nije relevantno, jer je u tim selima broj baština bio daleko manji u odnosu na broj kuća. Vjerovatno se ovdje radi o pustim baštinama, a moglo bi se pretpostaviti da su na pojedinim baštinama živjele dvije ili više porodica.

580  BOA, TTD, No.24 (1489), 295.

581  BOA, TTD, No.24 (1489), 71., 91., 92.

582  BOA, TTD, No.24 (1489), 84., 89.

583  BOA, TTD, No.24 (1489), 84.

584  BOA, ID, No. 56 (1516), 33., 35., 36., 37.

Godine 1530. je zabilježeno da muslimansko stanovništvo u selima Žrnovnica, Orahovica, Lokve, Doljani, Drozgometva i drugim uživaju baštine. Međutim, u defteru su posebno izdvojeni podaci o pustim baštinama koje su muslimani kupili od nemuslimana ili su ih naslijedili od svojih roditelja i rođaka neposredno prije popisa. Ovakvih primjera je bilo u selima Žrnovnica, Lokve, Doljani i Gornji Zjavak.585 Baštine nemuslimana su upisivane nakon baština koje su uživali muslimani. Iz interpolarnih zabilješki mogu se saznati podaci o načinu na koji su posjednici dobili baštinu, tj. jesu li je naslijedili ili kupili. Na primjer u selu Lokve je iznad imena pojedinih uživalaca upisano slijedeće:“Nesuh, sin Muratov, na baštini svog oca; Nesuh, sin Radinov, na baštini svog brata; Ejnebegi, sin Jakubov, na Iskenderovoj baštini.“586 Popis iz 1540. godine također sadrži podatke o baštinama na hadžićkom području koje uživaju isključivo muslimani. Jedino se na kraju popisa domaćinstava svakog sela odjelito prikazuje broj hrišćanskih baština, ali te baštine ili su puste ili su u posjedu muslimana koji su do njih došli putem naslijeđivanja i kupovine. Neke od tih baština su upisane na više suvlasnika, kao što je na primjer zabilježeno u selu Lokve:„baština Vučihne,u posjedu Timurhana i drugih suvlasnika.“587

Popisom iz 1565. godine je ustanovljeno da gotovo sve baštine uživaju muslimani pa se nakon upisa svih domaćinstava jednog sela daje zbirni broj: muslimana zajedno sa baštinama. Također, u ovom defteru su popisane i baštine koje zajednički uživaju dvojica braće, kao što je to bio slučaj u selu Lokve:“Alija, sin Ahmedov, na očevoj baštini zajedno sa braćom.“588 Da bi se naznačilo da je baštinu naslijedio izravni potomak prethodnog uživaoca u popisu iz 1565. godine se koristi konstrukcija: beca-i pederiş(na baštini umjesto svog oca). Na ovom mjestu treba proanalizirati pravila u naslijeđivanju baština koja su regulisana osmanskim zakonima. Prema propisu kanunname za Bosanski sandžak od 1565. godine, kada rajetin umre njegovu zemlju naslijeđuju sinovi podjednako i ako je budu zajednički uživali zajedno

će davati pristojbe na zemlju.589 U istoj kanunnami je istaknuto da ako iza

585  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 607., 636., 660., 684.,

586  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 635., 636.

587  BOA, TTD, No.432 (1540), 207.

588  BOA, TTD, No.379 (1565), 242.

589  Grupa autora, Kanunname..., 88.

nemuslimana ostane sin musliman ili brat po ocu musliman ili obratno iza muslimana ostane sin nemusliman ili brat po ocu nemusliman, imat će pravo na zemlju, bez plaćanja tapijske pristojbe, izuzev braće.590 U slučaju gdje više braće uživa jednu baštinu, pa ukoliko jedan od njih umre, ostala braća da bi dobila njegov dio moraju platiti tapijsku pristojbu, bez obzira na to što su njihove parcele izmiješane.591 Isto načelo je vrijedilo i u slučaju da iza umrlog ostanu kćeri koje su mogle dobiti zemlju nakon plaćanja tapijske pristojbe.592

U popisu iz 1565. godine postoje pojedinačni slučajevi gdje se navodi da su neke baštine ranije ostale izvan popisa-haric ez defter, što se, najvjerovatnije, odnosi na one baštine čiji su posjednici umrli bez potomstva. Jedan takav primjer je zabilježen iste godine u selu Doljani u vezi baštine Alije, Jusufovog za kojeg je istaknuto da je:“na baštini Božidarevoj koja je bila izvan deftera.“593 U određenim situacijama bilo je nemuslimanskih posjednika koji su vlastite baštine prijavljivali pustim da bi izbjegli plaćanje džizije pa je na takvu pojavu upozoreno u kanunnami, s pojašnjenjem da je to protuzakonito.594 Jednom odredbom kanunname je precizirano da ukoliko neki rajetin napusti baštinu pa se nakon izvjesnog vremena vrati, kadija treba da mu da njegovo zemljište, čak i ako je nekom u međuvremenu izdata tapija na baštinu.595 Do bitnih promjena u posjedovanju baštine nije došlo ni početkom 17. stoljeća. Za svo muslimansko stanovništvo hadžićke regije je ustanovljeno da uživa baštine, ali treba naglasiti da te baštine nisu podlijegale uzimanju džizije i ispendže. Samo u slučaju sela Dolac je zabilježeno da muslimanska domaćinstva drže čiftove, umjesto baština.596 Kanunnamom je bilo izričito zabranjeno spajati baštine u sastavu jednog čifluka koje su potpadale pod obavezu plaćanja džizje.597 Ali, tog propisa Osmanlije se neće moći pridržavati u drugoj polovici 16. i početkom 17. stoljeća uslijed intenzivnog procesa prelaska stanovništva na islam, ali i zbog postojanja značajnog broja pustih i neobrađenih baština. Naime, postoji mnogo primjera u popisu iz 1604.

590  ibidem, 92.

591  ibidem, 91., 92.

592  ibidem, 92.

593  BOA, TTD, No.379 (1565), 201.

594  Grupa autora, Kanunname..., 86.

595  Grupa autora, Kanunname..., 57.

596 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 218.

597  Grupa autora, Kanunname..., 86.

godine koji dokazuju odstupanje od ovog pravila. Tako recimo, u selu Gauča zabilježeni su čifluci koji su nastali od baštinskih zemalja Draževića i Vladoja

Vladića.598

Među uživaocima zemlje primijetan je značajan procenat žena, što nam otkriva drugačiju sliku o položaju žene u osmanskom društvu. U defterima koji datiraju iz 1489. i 1516. godine žene se spominju kao nosioci posjedničkog prava samo ako imaju status udovica-bive. Popisi iz 16. stoljeća sadrže podatke o ženama koje su naslijedile roditeljsku baštinu ili su došle u posjed baštine kupovinom. U defteru iz 1530. godine je zabilježena baština Dudi-hatun koja se nalazila u selu Gradčac. Za ovu baštinu je istaknuto da je prethodno bila u posjedu Radojina.599 Iste godine je Ejne-hatun držala baštinu u Žrnovnici.600 Popis iz 1565. godine pruža više podataka o ženama posjednicama čija su imena zabilježena ovim redom: baština Aiše-hatun, kći Ejnebegova u Gradčanici, baština Aiše, Pervanove u Korči, baština Ejne-hatun u Osoniku, baština Kemeršahe i Alemšahe, kćeri Šadije u Garovcima, baština i zemin Nadžije-hatun u Žrnovnici, te dvije baštine Huma-hatun u Doljanima, drugim imenom Milojevići.601 U svojstvu uživalaca baštine javljaju se u popisu iz 1604. godine slijedeće ženske osobe: Nefisa-hatun u Doljanima, Kamaša-hatun, žena Timur-hanova u Doljanima, drugim imenom Milojevići i Emina hatun u Osoniku.602

Spomen manjeg broja oslobođenika-muteka kao posjednika u popisu odražava složenost društvene strukture osmanskog doba. Muteci su spadali u kategoriju oslobođenih zarobljenika koji su bili u službi visokih osmanskih funkcionera ili spahijskih komandanata. Među prvim oslobođenicima, koji je uživao baštinu, bio je izvjesni Atmadža u selu Raštelica. Za pomenutog je 1530. godine u defteru zapisano da ga je oslobodio kapidži Mehmed.603 U selu Doljani spominju se 1604. godine baštine dvojice oslobođenika: Mehmeda i Alije. Za Aliju je navedeno da je bio u službi Ferhad-vojvode koji mu je

598 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 181.

599  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 642.

600  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 684.

601  BOA, TTD, No.379 (1565), 97., 163., 176., 206., 223., 228.

602 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 179., 203., 220.

603  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 614.

podario slobodu.604 U Žrnovnici je 1530. godine uživao baštinu Ibrahim, oslobođenik Ejne-hatun, što je ujedno i jedini primjer da je ženska osoba podarila slobodu zarobljeniku.605

Posjedovanje akindžijske i vojnučke baštine je bilo ograničeno na pripadnika pomenuta dva vojna reda i ova vrsta baština nije podlijegala vanrednom oporezivanju.606 Kako se smanjivala potreba Države za vojnim uslugama akindžija i vojnika tako su njihove baštine gubile privilegovan status. Ta pojava je bila naročito izražena sredinom 16. i početkom 17. stoljeća kada ove baštine dolaze u posjed nevojničkog sloja društvaraje. Prvi takav primjer je zabilježen u popisu 1565. godine u kojem se spominje da je akindžijska baština u selu Drozgometvabila u posjedu sestara Hanife, Hafse i Nadžije.607 U popisuiz 1604. godine je evidentirano da pojedine baštine vojnuka u selima Gradčanica i Kačetić drže novodoseljene osobe.608

U osmanskim izvorima su zabilježene i baštine koje se nalaze u posjedu stanovnika sela. Ove baštine su ostale bez svojih uživalaca pa su prepuštane stanovnicima sela da ih zajednički obrađuju. Baštine stanovnika sela su registrirane u popisu iz 1530. godine na području Korče-dvije, Lokava-jedna, Doljana-tri i Žrnovnice-tri.609 U defteru iz 1540. ova vrsta baština se nalazila u Doljanima-dvije, Korči-dvije, Žrnovnici-dvije, Lokvama-dvije i Mokrinamajedna.610 Skoro nepromijenjena situacija je ostala i prilikom popisa 1565. godine kada su ove baštine zabilježene u selima: Mokrine-jedna, Lokve-tri, Žrnovnica-jedna, Doljani-dvije.611 Prema podacima koje pruža popis iz 1604. godine baštine u posjedu stanovnika sela su postojale u Drozgometvi-dvije, Lokvama-tri, Doljanima-jedna i Žrnovnici-jedna.612 Baština koja je najduže imala ovakav neodređen posjednički status bila je baština udovice Ilinke u selu Doljani, s obzirom na to da se ta baština spominje u izvorima iz 1540.,

604 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 204.

605  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 684.

606  Grupa autora, Kanunname..., 31.

607  BOA, TTD, No.379 (1565), 103.

608 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 168., 171.

609  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 53., OIS, TTD, No.157/3 (1530), 636., 660., 684.

610  BOA, TTD, No.432 (1540), 73., 145., 207., 230., 357.

611  BOA, TTD, No.379 (1565), 201., 228., 242., 613.

612 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 101., 204., 225., 237.

1565. i 1604. godine.613

Međutim, u baštine koje su se više naraštaja nalazile u posjedu jedne porodice, mogu se ubrojiti samo njih dvije u selu Drozgometva. Na primjer, 1530. godine je upisana baština Ilijasa, Radihninog kojeg je po popisu iz 1565. godine naslijedio njegov sin Behram.614 Drugi slučaj se odnosi na baštinu Ahmeda, Davudovog koji se spominje 1530. godine. Ovu baštinu je 1565. godine držao u posjedu njegov sin Mezid, a 1604. baština je upisana na njegovog brata Jusufa.615

Poresko opterećenje baštine je zavisilo od veličine i boniteta zemljišta. Prema osmanskim zakonskim propisima baština je predstavljala zemljište od 70 do 80 dunuma vrlo dobre zemlje, od 80 do 120 dunuma zemlje srednjeg boniteta i od 120 do 150 dunuma lošeg zemljišta.616 Onaj seljak koji je uživao najviše pola baštine tretiran je od strane osmanskog zakonodavca kao benak. Osobe koje su pripadale ovoj kategoriji plaćale su umanjeni porez na zemlju od 11 do 12 akči. Ovom poreskom olakšicom bili su obuhvaćeni i muslimani i nemuslimani.617 Osmanski popisivači su 1489. godine registrirali benak seljake u selima: Dvorište-jedan musliman, Korča-četiri muslimana, Raštelica-dva nemuslimana, Gradčac-šest muslimana, Žrnovnica-jedan musliman i Mokrinetri muslimana.618 U izvorima koji su nastali tokom 16. stoljeća ne navodi se zasebno broj seljaka sa statusombenak. Ipak, u pomenutim izvorima, izuzevši pri tom samo onaj iz 1530. godine, za svako selo se na mjestu gdje je prikazan zbirni obračun zemljišnih poreza navodi i dažbina koju plaćaju seljaci iz kategorije benak: resmi çift ve benak. Ali, u tekstu se ni za jednog uživaoca zemljišta ne pominje da drži pola baštine nitije prikazan njihov ukupan broj. Samo se u popisu iz 1540. godine ne navodi dažbina resmi benak za sela: Doljane, drugim imenom Milojevići, Ljubočić, Korču i Bijoču. U popisimaiz 1530. i 1540. zabilježeno je samo za baštinu Dakovića u selu Lokve da je njen

613  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 660.; BOA, TTD, No.432 (1540), 145.; BOA, TTD, No.379 (1565), 201.; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 204.

614  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 623.; BOA, TTD, No.379 (1565), 100.

615  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 623.; BOA, TTD, No.379 (1565), 100.

616  Omer, Barkan, Čifluk, preveo Hamid Hadžibegić, GDI BiH, god. II, Sarajevo, 1991., 288. (dalje: O.Barkan, Čifluk )

617 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Uvod, xxvii

618  BOA, TTD, No.24 (1489), 71., 89., 111., 295., 405., 413.

uživalac Mehmed držao trećinu zemlje.619 Tek u popisu iz 1565. godine se spominju dva rajetina u selu Dvorište da imaju u posjedu po pola baštine te da jedan od stanovnika Bijoče, Sefer drži u posjedu trećinu Davudove baštine.620 Popis iz 1604. godine uopšte ne sadrži podatke o veličini baština.

Izdvojeni kompleksi zemljišta, koji su se nalazili unutar ili izvan sela, imali su prema osmanskom agrarnom pravu status čifluka. Ova kategorija zemljišta u popisima je označavana kao samostalna ziratna površina i zasebna poreska jedinica čiji su prihodi obično ulazili u timar spahije.621 Pored toga, bitno je primijetiti da su posjednici čifluka u većini slučajeva bile osobe koje nisu živjele u dotičnom mjestu. Čifluci su bili posjedi koji su se mogli obrađivati u privatnoj režiji ili da se izdaju pod zakup-istidžar. Količina i bonitet čifluka nisu bili određeni zakonskim propisima. Tako da su ove zemljišne površine mogle biti manje ili veće od jedne baštine.622 Što se tiče pitanja

nastanka čifluka treba istaknuti da su se ove zemljišne površine formirale od zapuštenih baština, pustih selišta i iskrčene zemlje koje su osmanske vlasti putem licitacije prodavali pod tapiju zainteresovanim licima. Sukladno

svom pravnom karakteru ova vrsta posjeda je osnivana sa intencijom da se podstakne naseljavanje obrađivanjezapuštenih zemljišnih površina. Čifluci su uglavnom oporezivani u novcu, ali s vremena navrijeme su nametana i naturalno-novčana davanja. Naravno, uvijek je potrebno napraviti distinkciju između ovih čifluka i mulkčifluka koji su potpadali pod kategoriju privatnog vlasništva.623

Broj čifluka na hadžićkom prostoru može se pratiti od prvih zvaničnih popisa osmanske uprave pa sve do početka 17. stoljeća. Svaki čifluk je bio registriran u ataru određenog sela, uz koji se obavezno navodi ime njegovog posjednika. U prvom popisu iz 1468. godine taksativno su zabilježeni svi čifluci na prostoru nahije Gradčac, s tim da je prethodno data napomena da su njihovi posjednici kupili tapiju od bosanskog sandžakbega, uz obavezu da istom daju desetinu, dok god bude obnašao funkciju.624 Interesantno je primijetiti da su svi

619  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 636.; BOA, TTD, No.432 (1540), 207.

620  BOA, TTD, No.379 (1565), 99., 194.

621 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Uvod, xxviii

622 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Uvod, xxviii

623  O.Barkan, Čifluk, 293., 294.

624 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468., 71.

ti čifluci nastali od pustih selišta-mezri, napuštenih baština i većih obradivih površina unutar granica samih sela. Od čifluka koji su oformljeni na prostoru mezri pominju se: mezra Kamavica, dio mezre Sokolar, pola mezre Alubić, odnosno Olovik, četvrtina mezre Sokolar i mezra Kavica (Gauča).625 Čifluci

koje su činile baštine, uglavnom po jedna, zabilježene su u selima Luka-baština

Skopovića i Radonje.626 U drugim slučajevima čifluci su zapremali njive ili zemljišta sa strogo preciziranom veličinom. To se najbolje može vidjeti na primjeru sela Korča u kojem je jedan čifluk obuhvatao 65 mutluka zemljišta, a drugi 25 dunuma mutluka. Sastavnim dijelom jednog čifluka, koji se nalazio na prostoru sela Sokolar, bila je polovina njive po imenu Sipovica/Sitoča.627

U ostalim selima je zabilježeno da su čifluke činila napuštena zemljišta koja

su prethodno bila u posjedu pripadnika Crkve bosanske. Tako je trećina sela

Doljani činila jedan čifluk koji je prvobitno držao u posjedu krstjanin Radin.628

Također su i puste zemlje krstjana u selima Kašetica i Gomica te jedan mlin i vinograd ulazili u okvir jednog čifluka.629

Popisiz 1489. godine ne sadrži podatke o čiflucima na tlu hadžićkog prostora, osim u selima Korča i Pridvorica. Tako je u selu Korča jedan dio zemljišta bio upisan u posjedu subaše Ilijasa, ali bez naznake da je to čifluk.630

Međutim, za čifluk u Pridvorici je navedena vrlo interesantna zabilješka u kojoj doslovce stoji da čifluk pripada Ismailu i da ga čine zemlje krstjana koje su ostale napuštene. Pomenuti Ismail je na ovaj čifluk davao ušur u vrijednosti od 100 akči.631 Ni popis iz 1516. ne tretira čifluke kao zasebne poreske jedinice

što donekle objašnjava činjenica da je ovaj popis bio usmjeren na knjiženje isključivo timarskih prihoda. U defteru iz 1530. godine uneseni su podaci o svim čiflucima koji su se nalazili u granicama sela hadžićkog teritorija. Popis čifluka je po redoslijedu dolazio nakon upisa svih stanovnika jednog sela koji su uživali baštine. Selo Žrnovnica je pomenute godine imala sedam čifluka, među kojim su pojedini bili sastavljeni od napuštenih baština i zasebnih njiva. Jedan čifluk su činili njiva Crvača i Pribilova baština, dok se u drugim

625 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468., 71., 72., 113.

626 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468., 72.

627 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468., 72.

628 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468., 72.

629 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468., 72.

630  BOA, TTD, No.24 (1489), 111.

631  BOA, TTD, No.24 (1489), 90. Izraz mahlul se može prevesti i kao upražnjen i zapušten.

primjerima spominju zemlje popa Gostana, zemlje Dogana i Milanova baština

kao osnovom čifluka.632 U Osoniku su zatečena četiri čifluka, od kojih je jedan bio formiran na prostoru Gauče i to od baština Vukca Hrankovića i Radivoja

Podinića te njive po imenu Muri, Kakadica, Đurince i Međuričja. Druga dva čifluka su nastala od samo jedne baštine koja je bila upisana na ime Vukašina i Dragosava. Za četvrti čifluk nije navedeno od kojih baština je bio formiran.633

Drozgometva je mjesto koje je 1530. godine brojalo najviše čifluka, čak njih

15. Većina ovih čifluka se sastojala od jedne baštine koje su posjednici čifluka

kupili ili naslijedili od nemuslimana, na primjer baština Milovca, baština Milobrada, baština Budisava, baština Radašina i Vukše, baština Radosava i baština Božidara. Čifluci čija su zemljišta od davnina uživali sami posjednici, kao primjerice čifluk Jigita i Bahšajiša iznimni su slučajevi. Za čifluk Hasana i Jusufa je zabilježeno da ga čine polovične baštine koje su naslijedili od svojih očeva.634

U selu Sokolar su se nalazila svega tri čifluka. Mezru Sokolar je činio jedan čifluk, dok su mezra Olovik i Sitoča bili u sastavu drugog čifluka.635 Selo

Mokrine je imalo dva čifluka, od kojih je jedan obuhvatao zemlju poznatu pod imenom Podkovina, a drugi čifluk je predstavljao naslijeđenu baštinu koju je uživao izvjesni Širmerd.636 U Bijoči su popisivači registrirali dva čifluka.

Čifluk koji je uživao Pavko nastao je od iskrčenog zemljišta.637 U selu Korča postojala su četiri čifluka, među kojim su u ovu vrstu zemljišta bili uvršteni mezra Korča i zemlja Jagodina Luka.638 Na području Ljubočića se nalazilo pet čifluka, što je bilo srazmjerno agrarnom potencijalu ovog sela. Većinu ovih čifluka je činila po jedna baština čiji su uživaoci umrli, neostavivši naslijednike ili su ih napustili. U tom kontekstu se navode baštine Bilosava, Vojka, Radosava, kao i baština Mihovila koja se pominje pod imenom Kilička.639 Na prostoru sela Gradčac su zabilježena svega dva čifluka bez naznake od kojih

baština su nastali.640 Atar sela Lokve je obuhvatao pet čifluka, razmještenih na različitim lokacijama u okruženju pomenutog sela. Ovdje je važno istaći da su mezra Zagoruša i njiva Zagon predstavljali zasebne čifluke.641 U selu Kačetić bila su evidentirana tri čifluka, od kojih su dva zapremala prostor mjesta Štar i baštinu Liskovik, blizu Žrnovnice.642 Na teritoriji sela Doljani nalazilo se pet čifluka koji su bili formirani od različitih kategorija zemljišta. Tako se za jedan čifluk spominje da je obuhvatao zemljište spahije Radonje koji su naslijedili njegovi sinovi. U drugom slučaju jedan čair po imenu Vrh je imao status čifluka, gdje su izgleda postojale i obradive površine. U zaseoku

Točila baština Hamze, Radonjina je također bila pretvorena u čifluk.643 Selo Petrić je 1530. godine zabilježeno bez stanovništva, pa će se unutar njegovog

atara obrazovati dva čifluka sastavljena od baština Vladoje i Vladića, te Kasima, sina Milišinog. Po svemu sudeći ovi čifluci su trebali poslužiti kao prostor za naseljavanje novog stanovništva.644 Jedini izuzetak na području

Hadžića je predstavljalo selo Gornji Zjavak gdje su dva čifluka posjedovali nemuslimani Marko i Martin, sinovi Vladisava, Vukoje i Vukić, sinovi Radića, Marko, Stjepanov, te Petar i Pavle koji su tu bili nastanjeni od davnina.645

U okruženju sela Luka su postojala četiri čifluka, među kojima se po svojoj veličini posebno izdvajao čifluk u čijem su se sastavu nalazile njive: Kozi dol, Paločak, Međuputnica i Selište. Na širem prostoru sela Bijoča nalazio se samo jedan čifluk koji je bio upisan na ime Pavke, Vladkova.646 Za ovaj čifluk je navedeno da se sastoji od iskrčenog zemljišta.Prilično nejasna zabilješka u vezi čifluka braće Alije i Balije u Drozgometvi je registrirana u izvoru 1530. godine, u kojoj se navodi slijedeće: “Kada je popisivan vilajet koga nije bilo ostao je izvan deftera. Od onoga što su oni posjedovali s djeda na oca nije nikome ništa dato, što su potvrdili dobri poznavaoci i to je potvrđeno u novom carskom defteru.“647 U doslovnom tumačenju može se zaključiti da osobe koje se za vrijeme popisa nisu zatekle u svom mjestu boravka, ostajale bi bez

640  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 643., 644.

641  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 637., 638.

642  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 793., 794.; BOA, TTD, No.157/1 (1530), 56.

643  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 661., 662.

644  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 662., 663.

645  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 608.

646  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 811.

647  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 626.

zemljišnih posjeda-čifluka. Međutim, u navedenom slučaju je dato nepotpuno objašnjenje pa je stoga teško razumjeti ovu pravnu odredbu.

U popisu iz 1540. godine ne primjećuju se velike promjene u broju i rasporedu čifluka u pojedinim selima hadžićkog teritorija. Prema ovim podacima brojno stanje čifluka u hadžićkim selima je izgledalo ovako: Korčačetiri čifluka, Sokolar-dva čifluka, Petrić-dva čiflluka, Gornji Zjavak-dva čifluka, Gradčanica-dva čifluka, Lokve-četiri čifluka.648 Međutim, u nekoliko sela došlo je do smanjenja broja čifluka, što se konkretno odnosi na Ljubočić, Mokrine, Drozgometvi, Kačetiću i Osoniku. Selo Ljubočić, koje je 1530. godine imalo šest čifluka, po popisu iz 1540. ostalo ih je svega tri.649 Za razliku od Ljubočića u Drozgometvi je zabilježeno 14 čifluka, tj. jedan čifluk manje u odnosu na popis iz 1530. godine. Za Mokrine je upisano da u svom ataru imaju samo jedan čifluk, a a 1530. godine u ovom selu su postojala dva čifluka.650 U okviru sela Kačetić 1540. godine su registrirana četiri čifluka. Tako je u granicama ovog sela upisan jedan čifluk više, nego što je zavedeno u popisu iz 1530. godine. Novi čifluk je pripadao Timurhanu, sinu Ilijasovom.651 Podaci o čiflucima sela Bijoča i Ragalj nedostaju u popisu iz 1540., što upućuje na činjenicu da su iz nekog razloga ukinuti. U pogledu nastanka i razvoja čifluka slučaj sela Osonik je posebno interesantan, jer je iz njegovog sastava izdvojen

čifluk po imenu mezra Gauča, tj. upisan u popis 1540. zasebno. Ali, broj čifluka u Osoniku ovim nije bio smanjen, nego se pored dva ranije upisana čifluka, u ovom mjestu spominje još jedan za kojeg je istaknuto da je nastao od baštine nemuslimana Šakoje.652 Mezra Gauča je osim spomenutog čifluka 1540. godine uključivala još jedan čifluk čiju je osnovu činila baština Podinića.653 U istom izvoru je zabilježen i jedan čifluk na prostoru sela Radonje koji se ne spominje 1530. godine.654 Selo Donji Izbak imalo je dva čifluka, ali samo za jedan od njih su navedeni precizniji podaci o njegovoj zemljišnoj strukturi.

Naime, ovom čifluku su pripadali baština nemuslimana Jondže i mezra Crna

648  BOA, TTD, No.432 (1540), 73., 74., 160., 208., 274., 275.

649  BOA, TTD, No.432 (1540), 197., 198.

650  BOA, TTD, No.432 (1540), 167., 168., 169., 170., 358.

651  BOA, ID, No. 212 (1540), 131.

652  BOA, TTD, No.432 (1540), 204., 228.

653  BOA, TTD, No.432 (1540), 228.

654  BOA, TTD, No.432 (1540), 242.

Rika.655 Popisivači su za Doljane 1540. godine unijeli podatak o sedam čifluka, s tim da su u razdoblju između dva popisa nastala još dva čifluka.656

U selu Dolac je registriran čifluk Uvejsa, čeribaše, Mustafe i Ferhata kojeg su činile zemlje krstjanina Miluna. Dio koji je pripadao čeribaši Uvejsu je nakon smrti istog prenesen na njegove sinove.657 Žrnovnica je u usporedbi sa 1530. kada je imala osam čifluka, zabilježila povećanje broja ovih zemljišnih posjeda na njih deset.658 Selo Luka je po ovom popisu imalo pet čifluka. Novi

čifluk u ovom selu je nastao od Dragišinog selišta koje je do tada imalo status baštine.659

Za selo Mrtvanje su popisivači 1574. godine utvrdili da ima jedan čifluk koji se sastojao od mezre Ratka i Zorka i dijela mezre Kovačeva brda i baštine Ratka i Zorka.660

U opširnom popisu iz 1565. godine vidljiva je promjena u načinu popisivanja čifluka, s obzirom na to da je prilikom upisa jasno pravljena razlika između čifluka koji su bili unutar samog sela i onih koji su se nalazili izvana. Broj čifluka u selu Ljubočić se 1565. godine znatno povećao, tako da ih je bilo ukupno devet. Neki od njih se spominju 1530. i 1540. godine, dok su ostali oformljeni u kasnijem periodu. U sastavu jednog čifluka su se našle njive: Vrtovi Ali-paše Vrančića, Kratina, Podprisinica, Jasika, Brezovina i Nojstranica. Za drugi čifluk je navedeno da je poznat pod imenom Hreljina zemlja. U okviru trećeg čifluka bile su uključene zemlje Ranka, Milića i Radašina, te njive Dasić i Jasenica.661 Na prostoru koji je pokrivao atar sela Lokve popisivači su registrirali ukupno tri čifluka.662 Selo Dolac je imalo jedan čifluk koji je nastao od zemlje krstjanina Miluna.663 U selu Luka je zatečeno šest čifluka, s tim da je čifluk koji je nastao od čaira Pokoj izdvojeno popisan.664

655  BOA, TTD, No.432 (1540), 149.

656  BOA, TTD, No.432 (1540), 146., 147., 148., 149., 160.

657  BOA, TTD, No.432 (1540), 220.

658  BOA, TTD, No.432 (1540), 223., 231., 233.

659  BOA, TTD, No.432 (1540), 206., 227., 228.

660  BOA, TTD, No. 533 (1574)

661  BOA, TTD, No.379 (1565), 224.

662  BOA, TTD, No.379 (1565), 242.

663  BOA, TTD, No.379 (1565), 219.

664  BOA, TTD, No.379 (1565), 209.

Selo Doljani je imalo sedam čifluka, od kojih su čifluk u zaseoku Točila i čifluk Hasana, sina Ahmeda-vojvode upisani zasebno.665 Tri čifluka su bila evidentirana u selu Sokolar. Jedan od njih je registriran odvojeno i pripadao je Timuru i Beraku.666 Također, i u slučaju sela Dvorište upisan je jedan čifluk izvan i dva unutar samog sela.667 Unutar sela Doljani, drugim imenom Milojevići postojao je samo jedan čifluk.668 U okolini mezre Gauče zasebno su registrirana dva čifluka.669 Izvan sela Kačetić nalazila su se dva čifluka.670

Brojno stanje čifluka u ostalim selima je izgledalo ovako: Drozgometva-16, Gornji Zjavak-2, Korča-2, Gradčanica-2, Bijoča-1, Osonik-5, Mokrine-2 i Žrnovnica-7.671

Premda nam podaci iz 1604. godine otkrivaju puno više toga o broju i rasporedu čifluka na hadžićkoj teritorija, situacija se u toj sferi agrarnih odnosa nije bitnije promijenila u usporedbi sa 1565. godinom. Selo Ljubočić je po ovom popisu imalo devet čifluka. Jedan od njih je nastao od čaira Palež na mjestu zvanom Vidrin.672 U granicama sela Dvorište se nalazilo pet čifluka, tri unutar sela i dva izvana. Jednom od ovih čifluka je pripojen zemin koji su posjedovale tri sestre. Čifluci izvan sela Dvorište su nastali nakon diobe jednog čifluka koji su uživala dvojica braće.673 Selo Žrnovnica je iste godine imalo sedam čifluka, s tim se u sastavu jednog čifluka nalazila njiva po imenu Đirevac.674 Atar sela Sokolar je obuhvatao tri čifluka, od kojih je jedan bio izvan sela u čijem se sastavu našao zemin po imenu Večijovići.675 U drugim selima broj čifluka se kretao od jednog do najviše njih 15, što se može vidjeti iz slijedećih primjera: Bijoča-jedan, Dolac-jedan, Mokrine-dva, Kačetićtri, jedan unutar i dva izvan sela, Gornji Zjavak-dva, Korča-dva, Doljani, drugim imenom Milojevići-jedan, Doljani-šest, četiri unutar i dva izvan sela,

665  BOA, TTD, No.379 (1565), 202., 203., 204.

666  BOA, TTD, No.379 (1565), 206., 207.

667  BOA, TTD, No.379 (1565), 195.

668  BOA, TTD, No.379 (1565), 223.

669  BOA, TTD, No.379 (1565), 178.

670  BOA, TTD, No.379 (1565), 168.

671  BOA, TTD, No.379 (1565), 97., 99., 102., 176., 193., 228., 613.

672 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 222.

673 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604.,198.

674 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 225.

675 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 207., 208.

142

Drozgometva-petnaest.676

Društvena struktura uživalaca čifluka je u mnogome šarolika što pobija stereotipe nastale u okviru jugoslovenske historiografije o ekskluzivnom pravu vladajuće klase na posjedovanje ove vrste zemljišta. Podaci iz izvora nameću jedan opšti zaključak kako agrarni odnosi ne odražavaju društvenu stratifikaciju u Osmanskoj državi. Neosporna je činjenica da je svaka osoba u Osmanskom carstvu mogla za određenu novčanu sumu i uz uvjet da plati sve pristojbe doći u posjed nekog čifluka ili druge vrste zemljišta, bez obzira na svoj položaj u društvu. Međutim, u prvom popisu hadžićkog kraja 1468. godine apsolutnu većinu posjednika čifluka činili su pripadnici različitih rodova osmanske vojske. Čifluke na mezri Kamavica, te u selima Kašetica i Gomica uživali su tvrđavski stražar-bevvab Husejn i topdžija Alija, koji su najvjerovatnije služili u Hodidjedu.677 Trećina zemlje u Doljanima je bila upisana kao čifluk na ime vojvode Hoškadema.678 Ovaj Hoškadem bi mogao biti zapovjednik bosanskog krajišta kojeg Dubrovčani spominju u jednom pismu iz 1460. godine.679 Ostali uživaoci čifluka, među kojim se spominju Ilijas u Lukama, Mehmedija, sin Ibrijev i Furuk, Hadži Mehmedijev sa sinovima Mustafom i Kasimom, te Jusuf, sin Bokčinov u Korči, Jakub u Radonjama i Alija Nanpez na mezri Kavici, po svoj prilici su bili spahije.680 Moguće je jedino pretpostaviti za oca Jusufovog Bokčina da je identičan sa Bokčinom koji se spominje u Isa-begovoj vakufnami 1462. godine. Taj Bokčin je spomenut u kontekstu kupoprodaje zemljišta na širem području Žunovnice, s tim da bi ova osoba mogla predstavljati lokalnog vlastelina.681 Subaša Ilijas je 1489. godine bio jedini posjednik čifluka na hadžićkom području.682 Za period od 1489. do 1530. godine nedostaju podaci o posjednicima čifluka, što ne znači da isti nisu i postojali. Godine 1530. je upisan velik broj uživalaca

čifluka koji su bili spahije ili spahijski sinovi, pa se shodno mjestu gdje su im se nalazili čifluci mogu predstaviti ovim redoslijedom: Mehmed, sin Kara

676 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 95., 97., 102., 172., 196., 204., 218., 221., 353.

677 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 71., 72.

678 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 72.

679  H.Šabanović, Bosanski pašaluk, 37.

680 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 55., 72., 113.

681  H.Šabanović, Vakufname..., 21.

682  BOA, TTD, No.24 (1489), 111.

Mustafe-zaima u Lokvama, Behram, Jusuf i Saruhan, sinovi Hasana-spahije u

Kačetiću, Kasim, sin Ibrijev u Sokolaru, Hasan i Husejn, sinovi spahije Alije u

Ljubočiću, spahija Jusuf, sin Hadži Mehmedov u Sokolaru, Nesuh, sin Ilijasbega u Korči, čeribaša Mustafa, spahija Alija, Hasan, Berak i Mehmed, sinovi Mahmud-begov, spahija Sulejman, spahija Džafer, te Hasan-čelebi, sin subaše

Ahmeda u Drozgometvi, spahija čauš Kasim i njegov sin Mehmed i spahija

Alija u Gradčacu, Ahmed-vojvoda, brat Ferhad-vojvode, Hasan, Mahmud, Širmerd i Mehmed, sinovi spahije Radonje u Doljanima i Točilu, timarlija

Alija i Mehmed, sinovi Sinan-bega u Žrnovnici, Mustafa, sin spahije Davuda, Alija-čelebi, sin Hasana-čelebija u Osoniku.683 Ovdje su u spahije ubrojani i oslobođenici uglednih dostojanstvenika u Osmanskoj državi, kao što su: Iskender, oslobođenik Ferhad-vojvode u Ljubočiću, Husejn, sin Abdulaha, oslobođenik Ahmed-vojvode u Doljanima, Hrvat Širmerd, sin oslobođenika Mehmeda u Osoniku.684

Zatim, u red timarlija, koji su imali čifluke, bili su uvrštene i sluge uglednih osmanskih velikodostojnika poput Sarač Iskendera, merduma velikog vezira Ali-paše čiji su se čifluci nalazili u Drozgometvi i Osoniku, Kasim-beg, merdum Firuz-bega u selu Ljubočić, Ahmed, sin Abdulaha, merdum zaima Kara Mustafe u Lokvama.685 Posjedovanje čifluka obavezivalo je spahije da daju desetinu, ali su zbog svoje pripadnosti elitnom vojnom redu bili oslobođeni zemljišnih poreza-resmi čifta. Tako je 1530. godine zabilježeno da su ovu poresku olakšicu uživali Mehmed, Kara Mustafin, Mustafa, Davudov, Alija-čelebi, Hasanov, Kasim-beg, merdum Firuz-begov, te sinovi spahije Radonje, Mahmud, Mehmed i Širmerd.686 Među ovim pobrojanim spahijamatreba izdvojiti rođake velikog vezira Ali-paše u Drozgometvi koji su na širem prostoru hadžićke regije uživali čifluke. Veoma je interesantno i ime spahije Ibrije koji je u izvoru naveden kao otac Kasima, posjednika čifluka u Sokolaru, s obzirom na to da se spominje timarlija u ovom selu pod istim imenom u popisu iz 1468. godine.687 Ni za oca Jusufovog Hadži Mehmeda u Sokolaru nije sasvim sigurno da li je pripadao redu spahija, zato

683  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 53.; BOA, TTD, No.157/3 (1530), 608., 612., 626., 628., 629., 630., 637., 661., 719., 780., 793., 807., 809., 810.

684  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 662., 720., 810.

685  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 626., 633., 637., 719., 809.

686  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 661., 637., 719., 809., 810.

687  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 780.; Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 72.

što je pod istim imenom i u istom mjestu upisana jedna osoba 1468. godine kao jedan od posjednika čifluka. Postoji i vjerovatnoća da je hadži Mehmed bio trgovac koji se doselio iz Kratova.688

Među posjednicima čifluka su se nalazili i pisari što dokazuje zabilješka o čifluku za selu Kačetić u kojoj stoji da je taj posjed ranije uživao katib Alija.689 U selu Luka je zabilježen čifluk koji je posjedovao zlatar Mustafa, s tim da ova osoba zasigurno nije bila porijeklom iz dotičnog mjesta, već iz Sarajeva.690 Za čifluk Ahmeda vojvode u Doljanima je napomenuto da je ranije bio u posjedu krojača Ismaila, još jednog zanatlije koji je vlastitim sredstvima kupio taj zemljišni kompleks.691 Posebno je zanimljiv primjer čifluka braće Tursuna, Tur Alije, Turhana i Husejna, sinova Mehmedovih u Gauči kod Osonika, za njihovog oca je napomenuto da je kao kapidžija bio u službi umrlog Isa-bega. Mehmedov sin Tursun bio je u službi Mehmedbega, namjesnika sandžaka Silistre.692 Za 25 drugih posjednika čifluka nije zabilježeno kojem su vojnom redu ili zanimanju pripadali, što znači da se može pretpostaviti kako su bili obična raja.

Uvidom u popisne podatke iz 1540. godine dobija se šira slika posjednika čifluka na hadžićkom teritoriju. Tada su upisani čifluci koji se ne spominju 1530. godine pa su zahvaljujući toj činjenici podaci o agrarnim odnosima potpuniji. Posjednici čifluka koji se spominju 1530. godine manje više su ostali isti u vrijeme popisa 1540., osim u nekoliko izuzetaka. Novi posjednici čifluka su zabilježeni u ovim selima: spahija Husejn u Petriću, Husejn i Iskender-čelebi Vilić u selu Donji Izbavak, Hasan, Husejn i Mustafa, sinovi Mehmeda spahije, spahija Dursun, spahijski sin Balija, Hasan i Husrev, sinovi spahije Faika u Drozgometvi, Mehmed, Durak i Hasan, sinovi čauša Kasima, spahija Hasan (?), Rustemov, spahija Husejn, Firuzov, Hasan, Husejn i Ališah, sinovi timarlije Mehmeda u Ljubočiću, Mehmed, sin Ferhadvojvode u Radonjama, Hasan, sin spahije Ilijasa u Gradčanici, spahije Džafer i Mustafa, sinovi Mehmedovi, katib Hasan, Isa Balija, sin spahije Husejna u Žrnovnici, zaim Ferhad-beg i spahija Alija u Lokvama, Musa, Hasan, Husejn

688  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 610.; BOA, TTD, No.379 (1565), 206.

689  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 793.

690  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 665.

691  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 608.

692  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 810.

i Sefer, sinovi spahije Jusufova u Sokolaru.693 Iskenderov čifluk u Osoniku je pripao bosanskom namjesniku Gazi Husrev-begu.694 Čifluk katiba Husejna u Žrnovnici je 1540. godine je upisan na njegovog sina Osmana, s tim da je u zabilješci istaknuto da je to zemljište prethodno uživao Kajinov otac mehter Murat, tj. pripadnik vojnog orkestra.695

Novi posjednici čifluka će se pojaviti i u popisu iz 1565. godine u slijedećim selima: Osman, sin katiba Hasana u Žrnovnici, Hizir-čelebi, sin terzi Ismaila u Osoniku, havadže Jusuf, Hasanov u Dvorištu, Husejn, Nesuhov u Korči, Hasan, sin Ahmeda-vojvode u Doljanima, čeribaša Uvejs u Docu, katib Mahmud i Mehmed, sin Ferhada-vojvode u Ljubočiću.696 Od svih spomenutih posjednika najzanimljiviji je Mahmud čija titula katib ukazuje da je bio pisaru službi nekog od visokih carskih dostojanstvenika ili se nalazio na položaju sudskog zapisničara u Sarajevu. Njegov čifluk se sastojao od njiva pod imenom vrtovi Ali-paše Vrančića. Nije poznato da li je katib Mahmud bio porijeklom sa hadžićkog područja, ali ostaje činjenica da je podigao prvi han u Pazariću.697

Popis iz 1604. godine ne otkriva podatke koji bi ukazivali na promjenu zemljoposjedničke strukture, osim u nekoliko slučajeva. Tako se u ovim selima spominju novi posjednici čifluka poput na primjer Mehmeda, čauša Visoke Porte i Husejna-čelebija, sina Džafer-begova u Dvorištu, Sulejman, praunuk Ilijas-begov u Korči, Ahmed-ćehaja u Gradčanici.698 Među pobrojanim posjednicima svakako je važno spomenuti da su neke čifluke uživali i nemuslimani poput Pavke uBijoči, te Milobrad, Radmilov i Vukoje, Vukmilov i njegov sin Nikola u Donjem Izbavku.699 U popisu iz 1530. godine je zabilježen i jedan oslobođenik po imenu Fenarik u selu Žrnovnica koji je bio nastanjen na čifluku Nesuha, Ibrahimova. Za Fenarika je upisano da mu je slobodu podario spahija Hadži Firak, ali nije pojašnjeno kakav je imao status

693  BOA, TTD, No.432 (1540), 147., 149., 167., 168., 169., 198., 208., 231.,233., 239., 240., 242., 247.

694  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 633.

695  BOA, TTD, No.432 (1540), 233.

696  BOA, TTD, No.379 (1565), 97., 176., 195., 203., 219., 224., 228.

697  BOA, TTD, No.379 (1565), 224.

698 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 95., 167., 198.

699  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 54.; BOA, TTD, No.432 (1540), 149.

na čifluku, tj. da li je bio posjednik ili obični čifčija.700

U svim izvorima nastalim tokom 16. stoljeća javljaju se podaci o čiflucima koji su bili vezani za vojnu dužnost što znatno proširuje kontekst u pogledu vrste zemljišnih posjeda. Konkretno za hadžićko područje pominje se veliki broj vojnučkih čifluka čije je uživanje bilo uslovljeno vojnom službom. Također, ni ova vrsta posjeda nije podlijegala vanrednom oporezivanju.701 Na cijelom teritoriju Hadžića 1530. godine je popisano 20 vojničkih čifluka, s tim da treba istaknuti da su neki od njih bili ukinuti te kao potpuna cjelina ili parcijalno putem kupovine pripajani drugim čiflucima.U pojedinim slučajevima vojničke čifluke su uživala civilna lica ili pripadnici drugih vojnih redova, zato što su njihovi raniji posjednici vojnici napustili službu i bili upisani kao raja. Najčešća konstrukcija koja se koristila u izvorima kako bi se označilo da čifluk pripada vojnicima je: voynukluk tarikile tesarruflerinde olan yerlerdir (To su zemlje koje oni uživaju na osnovu vojnukluka). U nekim slučajevima se naglašava da je čifluk sastavljen od vojnučkog zemljišta, ali se ne precizira da li su njegovi uživaoci i pripadnici vojničkog reda. Vojnučke

čifluke je u većini slučajeva uživalo više lica, tj. vojnuka. Raspored vojnučkih

čifluka po selima je izgledalo je 1530. godine ovako: Lokve-jedan čifluk, Gornji Zjavak-dva čifluka, Luka-pet čifluka, Drozgometva-šest čifluka, Doljani-jedan čifluk, Ljubočić-jedan čifluk, Žrnovnica-četiri čifluka.702 Pored

navedenog, bitno je izdvojiti nekoliko napomena u vezi pojedinih vojnučkih

čifluka. Naime, jedan od suvlasnika u čifluku na Lokvama bio je vojnuk, dok se u Kačetiću nalazio jedan čifluk u čiji sastav su ulazile zemlje vojnuka.703 U selu Luka jedan vojnučki čifluk je držao zlatar Mustafa, a da nije naznačeno je li pomenuti Mustafa bio vojnuk ili je taj posjed kupio.704 Na području sela Korča upisan je vojnik Hamza, sin Radonjin kao suvlasnik jednog čifluka.705

U selu Drozgometva je situacija u vezi vojnučkih čifluka bila još složenija, jer popisivači u tom selu prave razliku između aktivnih vojnuka i vojnučke rezerve.Za jedan čifluk u Drozgometvi nije precizirano da li su njegovi

700  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 685.

701  O.Zirojević, Tursko vojno uređenje..., 165.

702  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 608., 627., 628., 629., 638., 662., 664., 665., 684., 685., 719., 811., 812.

703  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 793., 794.

704  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 665.

705  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 53.

uživaoci vojnuci, nego je samo upisano da su to vojnučke zemlje.706 U popisu

iz 1530. je zabilježen primjer u kojem jedan vojnuk uživa čifluk zajedno sa potomcima spahija. Taj primjer se odnosi na vojnuka Hamzu, pripadnika vojnučke rezerve, koji je bio nastanjen u selu Korča. Pomenuti Hamza je bio registriran kao rajetin.707 Vojnuci Marko i Martin su 1530. godine uživali čifluk koji se sastojao od zemljišta koje se nalazilo u selima Gornji Zjavak i Raštelica.708

Popis iz 1540. godine daje slijedeće podatke o vojnučkim čiflucima: Doljani-tri čifluka, Gornji Zjavak-dva čifluka, Luka-četiri čifluka, Drozgometva-osam čifluka, Sokolar-jedan čifluk, Lokve-jedan čifluk, Žrnovnica-šest čifluka.709 Osim što je u ovom popisu evidentna pojava povećanja čifluka u pojedinim selima, u nekim mjestima poput Ljubočića ovi se posjedi ne spominju, što navodi na pomisao da su iz nekog razloga ukinuti. U selu Drozgometva isti popis bilježi još jednu interesantnu pojavu koja se odnosi na vojnučke čifluke, a to su napomene da su pojedini uživaoci bili vojnuci pa zatim upisani kao raja. U drugom primjeru vojnučki čifluk se našao u posjedu spahije. Za jedan vojnučki čifluk u Drozgometvi je istaknuto kako nije bio ranije upisan pa su prilikom novog popisa njegovi uživaoci registrirani kao raja.710 U vezi vojnučkog čifluka Mustafe, Alije, Husejna, Sulejmana, Davuda i Ilijasa u Žrnovnici popisivači su 1540. godine zabilježili kako su pojedini od posjednika umrli i nisu ostavili potomstva, dok su druge naslijedili njihovi sinovi.711 Također, u istom izvoru je registriran slučaj vojnuka Vukoja, sina Vukova, koji je bio suvlasnik čifluka u Gornjem Zjavku, kada je pomenuti postao posadnik (merd), a taj dio zemljišta je predat njegovom sinu Timurhanu.712

Na isti način su upisani vojnučki čifluci 1565. kada se uglavnom uz te posjede stavljanapomena da su to zemlje vojnuka ili da se uživaju na

BOA, TTD, No.157/3 (1530), 627.,

BOA, TTD, No.157/1 (1530),

BOA, TTD, No.157/3 (1530),

BOA, TTD, No.432 (1540), 169. 711  BOA, TTD, No.432 (1540), 251.

BOA, TTD, No.432 (1540), 160.

osnovu vojnučke službe. Za slijedeća sela su navedeni ovi podaci o broju vojnučkih čifluka: Ljubočić-jedan čifluk kojeg čine vojnučke zemlje, Lokvejedan čifluk koji se uživa na osnovu vojnukluka, Sokolar-jedan čifluk koji se uživa na osnovu vojnukluka, Doljani-jedan čifluk koji se uživa na osnovu vojnukluka i jedan čifluk koji su prethodno uživali vojnuci, Luka-dva čifluka

koja čine vojnučke zemlje i jedan čifluk koji se uživa na osnovu vojnukluka, Drozgometva-jedan čifluk koji su činile dijelovi vojnučkih zemalja i jedan čifluk koji se uživa na osnovu vojnučke službe, Žrnovnica-dva čifluka koji se sastoje od vojnučkih zemalja i dva čifluka koji se uživaju na osnovu vojnučke službe i Kačetić-jedan čifluk koji čine vojnučke zemlje.713

Kako se postepeno ukidao red vojnuka tako je u popisima sve manje podataka o čiflucima vojnuka, što ponajbolje potvrđuje popis iz 1604. godine. U tom popisu su predstavljeni slijedeći podaci o vojnučkim čiflucima: Lukatri vojnučka čifluka, Doljani-jedan čifluk koji se uživa na osnovu vojnukluka, Sokolar-jedan čifluk koji se uživa na osnovu vojnukluka, Ljubočić-jedan čifluk koji se sastojao od vojnučkih zemalja, Drozgometva-jedan čifluk sastavljen od dijela vojnučkih zemalja i jedan čifluk koji su činile vojnučke zemlje, Lokvejedan čifluk koji se sastojao od vojnučkih zemalja, Žrnovnica-jedan čifluk koji se sastojao od vojnučkih zemalja i dva čifluka koji se uživaju na osnovu vojnukluka, Kačetić-jedan čifluk koji se sastojao od vojnučkih zemalja.714

Veličina čifluka je rijetko precizirana u izvorima. Površinske mjere koje su se koristile u određivanju veličine jednog čifluka bili su uglavnom dunumi i mutluci. Jedan dunum je iznosio 40 x 40 stopa, odnosno 910m. Za mjeru mutluk nije poznato koliku je površinu zapremala. Prve podatke o veličini čifluka dobijamo u popisu iz 1468. godine, kada je za selo Korča upisano da se u njegovim granicama nalazi jedan čifluk veličine 35 mutluka i drugi od 25 dunuma mutluka.715 U popisu iz 1468. se navodi za čifluk u selu Radonje da ima površinu od dva mutluka.716 Popis iz 1530. godine sadrži podatke o tačnoj površini samo za čifluk na mezri Korča koji je iznosio oko 25 mutluka dunuma zemlje i čifluk u Kačetiću, u okviru kojeg se spominje da je Sinan-čelebi izdvojio iz čifluka kapidži Hasana pet destaka zemljišta

koji su bili ustupljeni njegovom ocu.717 Sa sličnom situacijom se susrećemo i u popisu iz 1540. u kojem se osim čifluka od 25 mutluka na mezri Korča spominje i čifluk u selu Korča čija je površina bila 60 mutluka zemlje.718

Godine 1565. je zabilježeno da je isti čifluk u selu Korča obuhvatao oko 65 mutluka zemlje.719 Iste godine je upisan u defter i jedan čifluk u Ljubočiću sa površinom od deset mutluka puste zemlje.720 U dunumima su bile procijenjene veličine dva čifluka u Lukama i Drozgometvi 1565. godine. Tako je čifluk u Lukama zahvatao osam dunuma zemlje na lokalitetu čaira Pokoj, kao i čifluk sačinjen od dijela baštine Milovca u Drozgometvi, površine četiri dunuma.721 Pored navedenih površinskih mjera, u izvorima se spominje i mjera pod nazivom destak i to samo u slučaju jednog čifluka u Žrnovnici. Koliko je tačno ova mjera zapremala prostora, nije poznato. Uglavnom, za ovaj čifluk u čijem je sastavu bila njiva Crvača i baština Trbića se kontinuirano bilježi u popisima iz 1565. i 1604. godineda iznosi pet destaka zemljišta.722 Također se u pisanim izvorima susreće i izraz pare-komad ili dio kako bi se precizno označila određenaziratna površina unutar čifluka. Jedan takav primjer je zabilježen u selu Lokve 1540. godine gdje je u okviru jednog čifluka navedena njiva Zagon površine četiri komada.723 Ipak, ne može se izračunati površina jednog od komada pomenute njive, jer za to nema pouzdanih pokazatelja. Kao odrednicu za veličinu određenog dijela zemljišne površine unutar čifluka popisivači su upotrebljavali i termin čift. U selu Kačetić je 1530. godine zabilježen jedan čifluk, unutar kojeg je registrirano više suvlasničkih dijelova označenih kao čift: „čift Mehmeda i Hamze, sinova Hasanovih, čift Alije, sina Šehirlu Mustafe, te čift Iskendera, Davuda i Ferhada.“724 Ovdje je teško odgovoriti na pitanje da li u navedenom primjeru čift podrazumijeva i površinu koja se po zakonu kretala od 80 do 150 dunuma zemlje.725 Međutim, sasvim sigurno se može utvrditi da su mnogi čifluci, pogotovo oni koji su se

717  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 53.; BOA, TTD, No.157/3 (1530), 794.

718  BOA, TTD, No.432 (1540), 73.

719  BOA, TTD, No.379 (1565), 97.

720  BOA, TTD, No.379 (1565), 224.

721  BOA, TTD, No.379 (1565), 102., 210.

722  BOA, TTD, No.379 (1565), 228.; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 225.

723  BOA, TTD, No.432 (1540), 208.

724  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 794.

725  A.Aličić, Privredna i konfesionalna struktura..., 128.

150

nalazili unutar samih sela, imali veličinu jednog čifta. Ovu tvrdnju dokazuje

činjenica da se samo u Drozgometvi 1565. godine nalazilo ukupno šest čifluka za koje je naznačeno da su čiftovi.726 No, ove pomenute površinske mjere ne otkrivaju detaljnu mrežu agrarne podjele na prostoru hadžićke regije, jer su ti podaci nepotpuni i selektivni.

Kada je riječ o ukupnim prihodima koje su donosili čifluci, može se konstatirati da su oni bili uvjetovani veličinom i bonitetom zemljišta. Čifluci su zavisno od fiskalne politike osmanskog državnog vrha na različite načine oporezivani u dugom vremenskom periodu od 1468. do 1604. godine. U prvom je popisu za čifluke na hadžićkom području istaknuto da njihovi posjednici daju desetinu bosanskom sandžakbegu.727 Vrijednost tih prihoda od 20, 50, 60, 100 i 150 akči po čifluku. Čifluk Ilijasa, subaše u selu Korča, 1489. godine je donosio prihod lokalnom timarliji 120 akči.728 U popisima iz 1530., 1540. i 1565. čifluci na hadžićkom području su oporezivani u naturi i djelomično u novcu, tj. na istovjetan način kao i obične baštine i čiftovi. U kanunnami iz 1516. godine spominje se da je na čifluke u Bosni uzimana samo taksa koja je pripadala državnoj kasi, a da su isti bili oslobođeni od šerijatskih i običajnih poreza.729 Sukladno odredbama iz kanunnama od 1530. i 1540. godine mukate, tj. paušalno oporezivanje čifluka bile su ukinute, jer je posjednicima čifluka ponovo nametnuta obaveza naturalnih davanja ušur i salarija.730 Na sve žitarice i povrtne kulture, koje su uzgajane na čiflucima, uziman je ušur zajedno sa resmi čiftom (porez na zemlju), poljačina i svadbarina. Ukupna visina prihoda po čifluku na hadžićkom području 1530. godine se kretala od 25 do 970 akči. Čifluk sa najnižim prihodom od 25 akči nalazio se u Ljubočiću, dok je čifluksa najvišim dohotkom od 970 akči bio u okviru sela Korča.731 Ipak, premda je u pomenutoj kanunnami istaknuto da su mukate ukinute, u defteru iz 1530. godine se spominje jedan slučaj uvođenja mukate na čifluk koji je pripadao selu Gornji Zjavak. Naime, taj čifluk je bio u posjedu vojnuka Marka, Petrije i Pavla, te je u vezi njega zabilježeno slijedeće:“Poslije su inspektori sve (prihode) objedinili i stavili pod zakup

726  BOA, TTD, No.379 (1565), 102.

727 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 71.

728  BOA, TTD, No.24 (1489), 111.

729  Grupa autora, Kanunname..., 27., 28.

730  Grupa autora, Kanunname..., 44., 57.

731  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 719.; BOA, TTD, No.157/1 (1530), 54.

i isti povisili za 40 akči, što ukupno iznosi 240 akči.“732 Za Kasim-begov

čifluk u Ljubočiću je 1530. istaknuto da je osim propisanog zakupa, vlasnik timara uzimao desetinu.733 U prosjeku su čifluci na području sela Doljani, Drozgometva, Osonik i dr. donosili 739, 928, 699, 302 i 105 akči prihoda, što dokazuje kako su zemljišne površine na prostoru Hadžića bile izuzetno dobro kultivisane u pomenutom periodu. Na pojedinim čiflucima su prema popisnim podacima iz 1540. godine plaćane znatno visoke dažbine pa su tako slijedeći čifluci donosili najviše prihoda: čifluk u Donjem Izbaku 1.735 akči, čifluk u Doljanima 816 akči, čifluk u Korči 1.100 akči i čifluk u Petriću 878 akči.734 Za jedan čifluk u Drozgometvi 1540. godine se spominje da su se ranije,prilikom upisa, desile određene neregularnosti pa je iz tog razloga povećan zakup na to zemljište:“Čifluk Beraka, sina Muratova i Mehmeda, sina Alijina u selu Drozgometva koji pripada Saraju. To su polovične baštine Milovca. Sada kada je tokom kontrole ustanovljeno da je to upisano neregularno, pa je povećan zakup i na njih su upisana dva harača kao što je bilo i ranije. To isto je zavedeno u novi defter.“735 Na ovim primjerima je uočljivo da su poreska davanja na čiflucima veća u odnosu na 1530. godine. U popisima iz 1565. i 1604. godine prihodi čifluka unutar samih sela su obračunati zajedno sa prihodima baština i čiftova, tako da se ne može provjeriti da li je bilo promjena u načinu oporezivanja čifluka. U defteru za 1565. godinu su prikazani samo prihodi od čifluka koji su se nalazili izvan slijedećih sela: čifluk u Kačetiću-277 akči, čifluk u Gauči-1.089 akči, čifluk u Dvorištu-650 akči, čifluk u Doljanima-282 akče, čifluk u Lukama, čair Pokoj-187 akči.736 Na čiflucima koji su bili registrirani 1604. godine razrezani su veći porezi, što se vidi iz ovih primjera: čifluk u Kačetiću-300 akči, čifluk u Gauči-900 akči, drugi čifluk u Gauči-250 akči, čifluk u Dvorištu-350 akči, čifluk u Doljanima-300 akči, drugi čifluk u Doljanima-500 akči, čifluk u Sokolaru-190 akči, čifluk u Ljubočiću, vojnučka zemlja-900 akči.737 Svi navedeni čifluci u popisu iz 1604. godine su podlijegali paušalnom oporezivanju, tj. prihodi su od ovih posjeda ubirani odsjekom u novcu.

732  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 608.

733  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 719.

734  BOA, TTD, No.211 (1540), 73.; BOA, TTD, No.432 (1540), 146., 147., 149.

735  BOA, TTD, No.157 (1530), 626.

736  BOA, TTD, No.379 (1565), 168., 178., 195., 203., 209.

737 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 171., 182., 199., 205., 208., 223.

Kada se posmatra struktura vlasništva nad čiflucima može se uočiti da su ovu vrstu posjeda mogli uživati samo pojedinci ili više osoba kao suvlasnicišurekan. Sve popisane čifluke 1468. godine su posjedovali pojedinci, osim u slučaju čifluka u Korči kojeg su zajednički uživali hadži Mehmedija i njegovi sinovi Mustafa i Kasim.738 Na osnovu popisa iz 16. i 17. stoljeća može se utvrditi tačan broj čifluka koji su bili u posjedu jedne osobe i čifluka u posjedu više lica. Na primjer, 1530. godine svaki od 16 popisanih čifluka se nalazio u posjedu jedne osobe, dok je 53 čifluka imalo status zemljišta koje uživa više lica. Godine 1540. u defteru je evidentirano 10 čifluka koje je držala po jedna osoba i 46 čifluka u zajedničkom posjedu više lica. Prema popisnim podacima iz 1565. godine 29 lica je uživalo po jedan čifluk, a 45 čifluka su imali više posjednika. Broj čifluka u posjedu jednog lica 1604. godine bio je približno jednak broju čifluka koji su tretirani kao zajednički posjed više osoba. Naime, od prve kategorije popisano je 34 čifluka, dok je drugoj kategoriji pripadalo 36 čifluka. Posjednici čifluka koji su se nalazili u suvlasničkom odnosu obično su bili u nekoj vrsti rodbinskih veza pa se tako primjerice spominju očevi, sinovi, braća i rođaci kako zajednički drže čifluk. U nekim slučajevima poput onog u selu Drozgometva 1540. godine unutar jednog čifluka je razgraničeno pet dijelova koje je uživalo više suvlasnika.739

Produkcioni odnosi na čiflucima su bili strogo definirani odredbama carske kanunname sa tačno preciziranim uvjetima posjedovanja te kategorije zemljišta. Zakoni Osmanske države su dopuštali da se čifluci obrađuju u vlastitoj režiji ili da ih privatna lica izdaju pod zakup drugim seljacima. Nisu bili rijetki ni primjeri da čifluke u Osmanskom carstvu obrađuju ratni zarobljenici.740 No, na prostoru Hadžića nisu bili zabilježeni slučajevi da su ratni zarobljenici obrađivali čifluke. Malo je primjera u dokumentima koji potvrđuju postojanje čifluka na hadžićkom teritoriju koje su njihovi posjednici obrađivali posredstvom zakupaca ili najamnih radnika, tj. čifčija. Samo se u slučaju jednog čifluka u selu Doljani 1530. godine spominju čifčije, gdje se doslovce navodi:“Pomenuti Hasan i Hamza, te druge čifčije su upisane na tom čifluku.“741 Naravno, ovdje nije jasno u kakvom su suvlasničkom odnosu

738 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 54.

739  BOA, TTD, No.432 (1540), 168.

740  H.Inaldžik, Osmansko carstvo, 159.

741  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 662.

bile pomenute osobe. Ipak, u slučaju čifluka braće Murata, Pir Budaka, Mezida i Turhana u Korči 1530. godine, na kojem je popisano čak 12 osoba te dva neoženjena i jedan nemusliman, postoji mogućnost da su neki od njih bili čifčije. Zapravo, među ovim licima su njih četverica bili evidentirani kao suvlasnici, dok se za ostale ne može sa sigurnošću utvrditi da li su imali status posjednika čifluka. Premda se u tekstu dokumenta koji se odnosi na ovaj čifluk poimeničnospominju kao uživaoci samo četiri osobe u nastavku piše i ostali pa je stoga nejasno da li su i oni bili ravnopravni posjednici. Također je u vezi ove problematike interesantan podatak koji je zabilježen 1530. godine, a odnosi se na čifluk vojvode Ahmeda u selu Doljani. U pomenutoj zabilješci se navodi da je prilikom kontrole zatečeno pet čifčijskih domaćinstava na čifluku Ahmeda-vojvode i da su isti upisani u defter.742 Ni ovdje nije jasno u kakvom su suvlasničkom odnosu bile pomenute čifčije i vojvoda Ahmed.

U zabilješkama koje se odnose na čifluke redovito se navodi da li su tu nastanjeni ili žive u nekom drugom mjestu. Jedan zapis iz 1530. godine, koji se odnosi na čifluk u selu Lokve, ukazuje da jedan od posjednika Iskender nije naseljen u tom mjestu, s obzirom na to da je na pomenutom čifluku upisan samo njegov brat Ejnehan, sin Milobradov kao suvlasnik.743 U istom popisu se nalazi interesantna zabilješka o jednom čifluku u Drozgometvi u kojoj se navodi slijedeće:“Pomenuti Sulejman je timarlija i on nije nastanjen na čifluku. Uživa ga izvana.“744 Slična situacija je opisana u istom izvoru na primjeru posjednika Hasana i Turhana čiji se čifluk nalazio u selu Kačetić. Za njih dvojicu je navedeno da je prilikom zadnje kontrole utvrđeno kako oni žive u Sarajevu.745 U selu Lokve je 1530. godine registriran čifluk Iskendera i Ejnehana, sinova Milobradovih sa napomenom da je samo Ejnehan tu upisan sa stalnim mjestom boravka, dok je Iskender nastanjen u drugom mjestu.746 Pravni status pojedinih čifluka, koji se spominju 1530. godine,nije u potpunosti jasan iz razloga što je za njih ubilježeno da su preneseni sa stavke određenog lica u posjed druge osobe:“Čifluk Behrama, Saruhana i Jusufa, sinova Hasanovih sa stavke katib Alije u Kačetiću.“747 Vrlo indikativan podatak o zemljišnim

742  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 608.

743  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 637.

744  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 629.

745  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 794.

746  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 637.

747  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 793.

154

odnosima na čiflucima nalazi se u popisu iz 1530., u kojem je zabilježeno da je dio čifluka Ahmeda i Ilijasa u Mokrinama pod mukatom-zakupom.748

Vjerovatno su ovi posjednici imali obavezu da plaćaju ugovorenu zakupninu državi čiji je iznos bio paušalno procijenjen.

Osmanski izvori pružaju obilje podataka o kupovini i diobi zemljišta koje se nalazilo u sastavu čifluka. Međutim, tadašnja zvanična agrarna politika, koju je vodilo Osmansko carstvo, nije dozvoljavala da sloboda u kupoprodaji i naslijedno pravo izazovu deagrarizaciju posjeda, neprestano usitnjavanja zemljišta, kao i promjena namjene korištenja, tj. pretvaranje poljoprivrednih u nepoljoprivredna zemljišta. S pravne strane gledišta kompaknost čifluka i njegova posjednička struktura je bila osigurana u Osmanskoj državi. Tako je 1530. godine upisanoda su Hasan-čelebi, sin Ahmeda-subaše i njegova supruga Hafsa prodali svoj čifluk u Drozgometvi za 5000 akči, što je dokazano jednim hudždžetom sarajevskog kadije. Unutar ovog čifluka su bila označena tri dijela koja su uživali: Mustafa-čeribaša, sin Abdullahov, Husejn, te braća Mehmed-čelebi i Hasan-čelebi, sinovi Mahmud-bega.749 Pisana sudska odluka-hudždžet je bio najrelevantniji dokumentkojim se moglo dokazati posjedničko pravo nad čiflukom. Još jedan primjer koji potvrđuje pomenuto pravilo jeste čifluk Mehmeda, sina Kara Mustafe u selu Lokve, gdje je isti 1540. godine kao dokaz svog posjedničkog prava dao na uvid kadijski hudždžet.750 U slučaju dijela čifluka koji je pripadao Mehmedu, Kasimovom u selu Petrić 1540. godine se navodi da je prodat Husejnu i Nesuhu na osnovu kadijskog hudždžeta i spahijske saglasnosti.751 Iste godine je zabilježeno kako je dio čifluka koji je uživao Turhan u selu Gauči po pravu prvokupa prenesen na njegovu braću Tur Aliju i Tursuna, za što su im kao potvrde izdate tapijska isprava spahije i kadijski hudždžet.752 Sudski zapisnici sadrže mnogo podataka o slučajevima čiji je predmet bila kupoprodaja zemljišta na širem hadžićkom području. Takav jedan slučaj kupoprodaje bio je razmatran na sudu sarajevskog kadije sredinom 16. stoljeća. Naime, u pomenutom periodu na sudu su se pojavili Mehmed, sin Husejnov, opunomoćenik Husejna, 748  BOA, TTD, No.157/4 (1530),

sina Boš Alije, sa svjedocima: Husejnom, sinom Junusovim i Nesuhom, sinom Mehmedovim kako bi ozvaničili i potvrdili prodaju zemljišta spahiji Ahmed-čelebiju. Tom prilikom Mehmed, sin Husejnov je izjavio da je njegov vlastodavac Husejn prije godinu dana prodao čifluk kneza Petra, Obrenovog u okolini sela Lokve i dio hassa njive. Prema iskazu ovog opunomoćenika polovina čifluka je bila u posjedu Husejnovog brata Memije koji će on uzeti pod tapiju od spahije nakon njegove smrti.Također je pomenuti naveo da je dio hassa njive prethodno bio u posjedu izvjesnog Alije. Čifluk i dio hassa njive Husejn je prodao spahiji Ahmed-čelebiju, sinu Abdi-bega za 1.200 akči. Kada je u kupovini preuzeto 400 akči, ostatak od 800 akči je Ahmed-čelebi predao opunomoćeniku Mehmedu. Ovu izjavu je potvrdio i spahija Ahmed-čelebi pa je na njihov zahtjev isto zavedeno u sidžill.753 Ukolliko posjednik čifluka umre, po islamskom naslijednom pravu, zemljište su dobijali njegovi potomci bez plaćanja tapijske pristojbe, kao što je to vidljivo u slučaju Mehmedovog čifluka u Petriću 1540. godine koji je nakon smrti pomenutog posjednika prenesen na njegove sinove Pašajigita, Jusufa i Pehlivana.754 Za neke čifluke, poput onog u Drozgometvi koji je 1530. godine pripadao braći Paša Jigitu i Bahšajišu, često se koristi ova formulacija:“Oni su tu došli i nastanili se, te od ranije uživaju te zemlje“, kako bi se naglasila nepovredivostposjedničkih prava samih uživalaca.755 U istom kontekstu može poslužiti kao primjer i Hasanov čifluk u Doljanima za koji je 1540. godine upisano u popis da je od davnina u posjedu jednog lica.756 U slučaju da izaumrlog posjednika čifluka ne bi ostalo potomstva zemljište bi zajednički držali stanovnici sela. Takav primjer je ostao zabilježen u popisu iz 1604., u kojem se navodi da je čifluk Pašajigita bio u posjedu stanovnika sela Drozgometva.757

Osim kadijskih hudždžeta i spahijskih tapija pojedini uživaoci čifluka su svoje pravo na zemljišni posjed potvrđivali pisanim dekretima koji su izdavani sa najviše instance državne vlasti, tj. od strane Porte. U tom kontekstu vrlo je inetersantan slučaj Hrvata Širmerda u selu Osonik iz 1530. godine kada je popisivačima kao dokaz svog posjedničkog prava pokazao uzvišenu

753  GHB, Sidžil, No. 1, 196.

754  BOA, TTD, No.432 (1540), 147.

755  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 628.

756  BOA, TTD, No.432 (1540), 146.

757 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 102.

156

zapovjed-ferman koji je dobio od Porte u Istanbulu.758 S druge strane odlukom Porte mogli su se promijeniti uslovi uživanja određenog čifluka ukoliko je to posjedovanje bilo vezano za vojnu službu. Jedna zabilješka iz 1530. godine se odnosi na takvu situaciju kada je carskim fermanom određeno da se nametne plaćanje džizje na čifluk Pavla i Martina u selu Gronji Zjavak, s obzirom na to da su proglašeni rajom.759 Na osnovu iznesenih podataka može se izvesti zaključak da su spahije, kadije i Porta bili glavni organi vlasti koji su reguliralipitanja naslijeđivanja, kupoprodaje i određivanja pravnog statusa čifluka.

Druga kategorija zemljišta koja je postojala na prostoru Hadžića jeste zemin. Ovakva diferencijacija poljoprivrednih gazdinstava imala je prevashodno za cilj da ostvari veću produktivnost i dohodak u agrarnoj proizvodnji. Zemin kao agrarno-pravni termin označava neodređenu veličinu ziratnog zemljišta koji se nalazio unutar ili u blizini sela.760 Moguće je pretpostaviti da su zemini nastajali u okolnostima kada se pojedine baštine i čiftovi nisu mogli održati kao potpune cjeline, pa su dijeljeni na manje čestice zemljišta. Prema mišljenju pojedinih historičara pojava zemina se može povezati sa procesom rastakanja baštinskog sistema, a to se ponajviše događalo na onim posjedima koji su imali dobar bonitet zemljišta. Na zemin su plaćani porezi odsijekom ili su davani pod zakup.761

Prvi podatak o zeminu na prostoru Hadžića je zaveden u popisu iz 1530. godine u ataru sela Ljubočić. No, ovaj zemin je bio iskrčena zemlja koju je uživao Džafer, Bajezidov, spahijski sin. Za ovog posjednika je upisano da na zemin daje desetinu i ostale pristojbe.762 Godine 1565. popisan je 51 zemin u hadžićkim selima ovim redoslijedom: pet u Ljubočiću, jedan u Lokvama, pet u Docu, tri u Sokolaru, pet u Doljanima, jedan u Mokrinama, četiri u Gradčacu, deset u Drozgometvi, dva u Kačetiću, tri u Korči, četiri na mezri Korča, dva u Gauči, dva na mezri Svinjarevo.763 Za ove zemine je karakteristično da su

758  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 810.

759  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 608.

760 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Uvod xxviii

761  A.Aličić, Privredna i konfesionalna struktura..., 127.

762  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 718.

763  BOA, TTD, No.379 (1565), 97., 102., 103., 163., 168., 177., 178.,

201., 202., 204., 206., 210., 218., 219., 224. 242., 243., 228., 613.,

mnogi upisani u okviru čifluka, što navodi na zaključak da su zemini uklapani u čifluke. U pojedinim slučajevima je očito da su procesom parcelizacije baštine i čifluci komadani na zemine zavisno od kvaliteta zemljišta. Veličina zemina je određivana u dunumima pa su ti zemini uglavnom obuhvatali u prosjeku po 14, 12 i četiri dunuma zemlje. Za mnoge od zemina, koji se spominju u izvorima, korišteni su termini cijeli čift i polovina čifta da bi se izrazila veličina njihove površine.764 Iznosi prihoda od zemina nisu prikazivani 1565.godine. U popisu koji je nastao 1550. godine zabilježen je jedan zemin na prostoru sela Mrtvanje. Jedan dio ovog zemina koji je obuhvatao ispasište Radopolje uživali su stanovnici sela Mrtvanje, a njihovo pravo na taj zemin potvrdio je neretvanski kadija i u tu svrhu im izdao hudždžet. Naime, stanovništvo sela Mrtvanje je zatražilo posredovanje neretvanskog kadije, jer su se sporili oko tog zemljišta sa rajom na baštini Ratka Zorkovića.765Na osnovu popisa provedenog 1604. može se utvrditi da se na hadžićkom području nalazilo 72 zemina i to u ovim selima: dva u Lukama, jedan u Dvorištu, pet u Doljanima, dva u Sokolaru, jedan u Doljanima, drugim imenom Milojevići, pet u Korči, dva u Ljubočiću, dva u Orahovici, dva u Bijoči, dva u Mokrinama, devetnaest u Drozgometvi, šest u Osoniku, tri u Gauči, tri u Lokvama, dva u Kačetiću, dva u Žrnovnici, sedam u Docu, četiri u Gradčanici i dva na mezri Svinjari.766 Ovaj popis pokazuje da je sa razvojem meliorizacije zemljišta povećan broj zemina koji su se pojavili i u selima, gdje ih nije bilo u popisu iz 1565. godine. Veličina zemina 1604. godine se kretala od jednog cijelog ili polovine čifta do manjih čestica koje su zapremale jedan, dva, četiri, šest, dvanaest i četrnaestdunuma zemlje. Ni u ovom izvoru nije zabilježena visina prihoda sa zemina.

Mezre predstavljaju veće komplekse obradivog zemljišta koji su nastali u granicama pustih ili zapuštenih naselja. Obično gdje se nalazila mezra tu su zatečeni i ostaci sela, bunari i neobrađena zemljišta. Mezre su davane pod tapiju uz obavezu da ih posjednici nasele i da ožive poljoprivrednu proizvodnju.

Uživaoci mezri su uglavnom paušalno izmirivali poreske obaveze prema državi.767 U popisu iz 1468. zabilježene su četiri mezre: Sokolar, Alubić

764  BOA, TTD, No.379 (1565), 103., 163., 195.

765 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., 364.

766 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 95., 96., 97., 101., 102., 167., 179., 180., 181., 182., 195., 197., 204., 207., 209., 217., 218., 222., 226., 353.

767  A. Aličić, Privredna i konfesionalna struktura..., 127.

(Olovik), Kamavica i Kavica (Gauča), a to su naselja koja su opustošena tokom osmanskih osvajanja ili su raseljena u poznom periodu Bosanske kraljevine. Kamavica je zatečena u sastavu čifluka topdžije Alije sa prihodom od 20 akči.768 Dio mezre Sokolar i pola mezre Alubić se nalazilo u okviru

čifluka Mehmedije, sina Ibrijevog koji su donosili ukupno 60 akči prihoda.769

Jedna četvrtina mezre Sokolar je pripadala čifluku Furuk hadži Mehmediju od koje je prihodovano 20 akči.770 Mezru Kavicu je kao čifluk držao Alija

Nanpez uz obavezu davanja 60 akči bosanskom sandžakbegu.771Većina ovih mezri se spominje i 1530. godine, osim mezre Kamavice kojoj se gubi trag u osmanskim izvorima. Pomenute godine u defteru je zaveden podatak da je četvrtina mezre Sokolar pripadalo čifluku Jusufa, hadži Mehmedova iz

Kratova. Prihod mezre Sokolar je tada procijenjen na 263 akče.772 Godine

1530. mezra Olovik je bila u okviru čifluka Kasima, sina Ibri spahije. Mezra Olovik je zajedno sa njivom Suboticom osiguravala prihod od 262 akče.773

U ovom popisu se navode podaci o novoj mezri u Korči koja je registrirana kao čifluk u posjedu Murata, Turhana, Pir Budaka i Mezida na kojoj su bili nastanjeni. Mezra Korča je donosila 970 akči godišnjeg prihoda.774 Među mezrama 1530. godine nalazi se i mezra Gauča (Kavica) koja je obuhvatala baštinu Vukca Hrankovića, Radivoja Podinića, te njive Muri, Đurince, Međuričja i Kakadica. Ovu mezru su držali u posjedu: Tur Alija, Tursun, Turhan i Husejn, sinovi kapidžije Mehmeda sa obavezom da plaćaju 372 akče godišnje.775

Mezra Korča spominje se i 1540. sa istim posjednicima: Muratom, Pir Budakom i Turhanom. U napomeni za ovu mezru je još istaknuto da je Turhanov dio kupio Alija, Jusufov. Prihod mezre Korča je te godine bio u pola manji, svega 308 akči.776 U slučaju mezre Gauča 1540. godine je zabilježeno da ovo selište posjeduju Isa, Ilijasov, Tur Alija i Tursun, sinovi topdžije

768 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 71.

769 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 72.

770 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 72.

771 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 113.

772  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 612.

773  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 780.

774  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 53.

775  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 812.

776  BOA, TTD, No.432 (1540), 74.

Mehmeda, te Isa Balija, Jusuf, Nesuh i Džafer, sinovi Ilijasa. Prihod mezre

Gauča od 383 akče je bio neznatno povećan u odnosu na prethodni popis.777

Četvrtina mezre Sokolar je 1540. godine donosila na ime prihoda 392 akče, što je bilo znatno povećanje u odnosu na 1530. godinu. Mezru Sokolar su uživali

Musa, Hasan, Husejn i Sefer, sinovi Jusufovi.778 Ovaj popis bilježi postojanje

još tri mezre: Crna Rika kod Donjeg Izbaka, Dragišino selište kod Luka i Zagoruša blizu sela Lokve. Mezra Crna Rika se nalazila u sastavu čifluka

Mustafe, sina Husejna-čelebija i Iskendera Vilića, sa ukupnim prihodom od 650 akči.779 U blizini sela Luka bila je registrirana mezra Dragišino selište sa ukupnim prihodom od 132akče. Ova mezra je bila u sklopu čifluka Mustafe, sina Davudova.780 Mezru Zagorušu je kupio Ferhad-beg od Mehmeda, sina

Kara Mustafe uz obavezu plaćanja 307 akči.781 U popisu iz 1565. godine zabilježeno je ukupno osam mezri na hadžićkom području. Mezra Zagoruša je te godine bila u posjedu Ahmeda, sina Jahjinog, a visina njenog prihoda je dostizala 349 akči.782 Mezre Sokolar i Olovik su zajedno popisane u posjedu izvjesnog Osmana, sa prihodom od 511 akči.783 Na širem prostoru Korče su registrirane čak tri mezre, i to: Korča, Donja Korča i Ragalj. Mezra Korča je kako se navodi u popisu prethodno bila u posjedu nekog Murata i obuhvatala je četiri zemina. Međutim, za ovu mezru nije prikazan iznos prihoda koji je osiguravala svom timarliji.784 Mezra Donja Korča je imala više posjednika, među kojim se spominju Iskender Vilić, Nesuh, Iljasov, Balija, Alijin i Jusuf, Nesuhov. Visina prihoda ove mezre je iznosila 610 akči.785 Za mezru Ragalj samo je navedeno da donosi prihod od 286 akči i da su na njoj nastanjene dvije porodice.786 U ataru sela Osonik je popisana mezra Gauča kojoj su pripadale dvije baštine, četiri njive i četiri zemina. Na mezri Gauča je bilo nastanjeno pet porodica koje su osiguravale prihod od 429 akči.787 Mezra druga Gauča,

777  BOA, TTD, No.432 (1540), 228.

778  BOA, TTD, No.432 (1540), 232.

779  BOA, TTD, No.432 (1540), 149.

780  BOA, TTD, No.432 (1540), 206.

781  BOA, TTD, No.432 (1540), 208.

782  BOA, TTD, No.379 (1565), 243.

783  BOA, TTD, No.379 (1565), 206.

784  BOA, TTD, No.379 (1565), 98.

785  BOA, TTD, No.379 (1565), 99.

786  BOA, TTD, No.379 (1565), 100.

787  BOA, TTD, No.379 (1565), 177.

160

u sastavu istoimenog sela, prihodovala je 471 akču i imala je naseljenu jednu porodicu i tri neoženjene osobe.788 U bližem okruženju sela Hrenovice registrirana je mezra Svinjari na kojoj su popisana dvojica uživalaca baština, jedan uživalac zemina i jedan uživalac polovine zemina. Ukupni prihod ove mezre je iznosio 612 akči.789

Na širem prostoru sela Mrtvanje 1550. godine osmanski popisivači su dokumentirali jednu mezru koja je obuhvatala baštinu Ratka Zorkovića, vinograd i jedan dio čaira po imenu Kovačeva brda na ljetnom ispasištu Radopolje. Na pomenutoj mezri je bilo naseljeno pet porodica koje su na ime poreza plaćale ukupno 110 akči.790 Godine 1574. u Mrtvanjama se odvojeno spominju mezra Ratka i Zorka i mezra Kovačeva brda, obje u sastavu čifluka Balije, sina Uvejsova, ali bezpodataka o visini prihoda.791 Opširni popis iz 1604. godine sadrži podatke o osam mezri na hadžićkom području. Mezra Crna Rika se po tom popisu nalazila u posjedu Mehmeda, čauša Visoke Porte, s tim da se ne navodi visina prihoda od ovog zemljišnog kompleksa.792 Također, ni za mezru Velika i Mala Zagorica kod Doljana nisu prikazani prihodi. Ova mezra, koja je bila u posjedu Hasana, Ahmedova, ne spominje se u ranijim popisima, što nas upućuje na zaključak da je nastala krajem 16. stoljeća.793 Za mezru Korču je zapisano da obuhvata pet zemina i da je brojala deset muslimana sa baštinama i dva sa pola čifta, a njen ukupni prihod je iznosio 1.458 akči.794

Ragalj je pomenute godine upisan kao selo, tj. promijenjen mu je raniji status mezre.795 Mezra Zagoruša kod Lokava se 1604. godine nalazila u posjedu stanovnika sela sa prihodom od 400 akči.796 Mezra Gauča je ostala u istom teritorijalnom opsegu sa dvije baštine, četiri njive i dva zemina. Mezra Gauča je donosila prihod od 500 akči. Mezra druga Gauča je ostala pusta, bez raje, koju su držali u posjedu Mehmed, sin Turhanov i ostali suvlasnici, uz obavezu plaćanja poreza od 500 akči. Za ovu mezru je još istaknuto da je obrađuju

788  BOA, TTD, No.379 (1565), 177., 178.

789  BOA, TTD, No.379 (1565), 218.

790 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., 365.

791  BOA, TTD, No. 533 (1574), 58., 59.

792 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 198.

793 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 204.

794 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 96.

795 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 100.

796 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 238.

stanovnici s vana.797 Na prostoru mezre Svinjar živjele su četiri porodice koje su plaćale 800 akči na ime svojih poreskih obaveza.798 Mezre Sokolar i Olovik su se nalazile u posjedu Ibrahima-čauša koji je za ovo zemljište davao ukupno 550 akči.799

Pored navedenih kategorija zemljišta često se u izvorima susrećemo sa izdvojenim agrarnim površinama-njivama koje nose prefiks hassa što ima značenje poseban ili specijalan. Ova vrsta zemljišta je bila važna za timar, tj. eksluzivno pravo na njegovo uživanje je imao posjednik timara, spahija. Ali, uživanje hassa posjeda je bilo vremenski ograničeno na period dok traje vojna služba te ukoliko spahiji bude dodijeljen novi timar on gubi pravo posjedovanja tog zemljišta.800 Pod pojmom hassa posjeda osmanska administracija je podrazumijevala njive, vinograde, voćnjake, čaire i mlinove koji su bili označeni unutarjednog timara kao spahijina okućnica. Spahija je mogao hassa zemljište samostalno obrađivati ili ga davati pod zakup seljacima prema slobodnoj pogodbi. Dažbine koje je spahija plaćao na hassa posjed bile su naturalne, dok je od ličnih poreza bio oslobođen.801 Spahija je po pravilu slobodno raspolagao hassa posjedom samo dok je nastanjen na timaru, ali bez prava da zemljište proda drugoj osobi. No, vremenom će hassa posjedi ostati zanemareni pa će biti pretvarani u čifluke koje će uživati rajetini ili pripadnici vojničkih struktura.802

Na prostoru Hadžića pod hassa posjede su potpadale uglavnom njive i, u rijetkim slučajevima, vinogradi. Prema popisu iz 1468. godine na hadžićkom prostoru su postojale dvije hasa njive u Lokvama, tri u Ljubočiću i dvije u Dvorištu.803 U sumarnom popisu iz 1485. godine nalaze se podaci o hassa njivama u slijedećim selima: Dvorište-dvije njive i Ljubočić-tri njive.804 Popis iz 1489. godine pruža detaljnije opise hassa posjeda, s obzirom na to da se navode imena njiva i visina njihovih prihoda. Takvi podaci se nalaze u

797 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 181.

798 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 217.

799 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 208.

800 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Uvod xviii

801  O. Barkan, Čifluk, 291.

802  Ibidem, 292.

803 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51., 52.

804  BOA, ID, No. (1485), 19., 92.

162

primjerima ovih sela: u Doljanima-hassa njiva Nadkukova, sa prihodom od 55 akči, u Lokvama-hassa njive Vonjavka i Gorik, sa prihodom od 100 akči, u Mrtvanjama-hassa njive Selište, Dolac i Radić, sa prihodom od 130 akči i u Ljubočiću-hassa njive Odvorište, Jamir i Dužica, sa prihodom od 212 akči.805

U bilješci koja se odnosi na selo Ljubočić spominje se da su u hassa posjed spadale i njive: Brajobrad, Hrastić, Lug, zajedno sa baštinama Brankovića, Milića i Vukašina koje su se nalazile unutar samog sela.806 Međutim, u slučaju sela Dvorište je zapisano samo da postoje dvije hassa njive.807 Sumarni popis iz 1516. ne sadrži detaljnije podatke o hassa posjedima, osim što je zabilježeno da se u Ljubočiću nalaze tri, u Mrtvanjama tri i u Lokvama dvije hassa njive.808 Osmanski popisivači su 1530. godine precizno bilježili sve vrste prihoda koji su ubirani sa hassa njiva, što se vidi iz slijedećih primjera: Lokve-dvije hassa njive, Vonjavka i Gora, prihodi: pšenice četiri kejla, ukupno 60 akči, zobi tri kejla, ukupno 15 akči; Ljubočić-tri hassa njive: Odvorište, Jamir, Dužica, prihodi: pšenice tri kejla, ukupno 45 akči, raži tri kejla, ukupno 30 akči, zobi tri kejla, ukupno 15 akči.809 Za Žrnovnicu nisu upisani prihodi od jedne hassa njive, osim podatka da je ova njiva bila izvan deftera te da je za nju prema sklopljenom ugovoru tapijsku pristojbu platio Džafer, Mehmedov.810 Zadnji primjer dokazuje da su spahije davali hassa njive pod zakup kako bi osigurali dopunske prihode.

U popisu koji je nastao decenijuposlije nailazimo na pojavu da se više pridavalo pažnje bilježenju imena uživalaca hassa posjeda, što je predstavljeno na slijedeći način: Lokva-jedna hassa njiva koju su prema ugovoru i u skladu sa pomenutim defterom uživali Husejn, Ibrahimov i Iskender; Doljani, drugim imenom Milojevići-jedna hassa njiva koju je prema ugovoru uživao Džafer, Ilijasov, a potom se našla u posjedu Mehmeda, tvrđavskog posadnika, prihod: pšenice dva kejla, ukupno 30 akči, zobi sedam kejla, ukupno 25 akči; selo Žrnovnica-jedna hassa njiva koju je uživao Tur Alija, Nesuhov; selo Ljubočićtri hassa njive: Dužica, Jamir i Odvorište koje su uživali braća Ahmed i Mustafa na osnovu carske odluke, s tim da su oni polovinu od pomenutih hassa njiva

805  BOA, TTD, No.24 (1489), 71., 110., 406.

806  BOA, TTD, No.24 (1489), 71.

807  BOA, TTD, No.24 (1489), 405.

808  BOA, ID, No. 56 (1516), 36., 37., 51.

809  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 636., 718.

810  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 684.

prodali spahiji Mahmudu, Bajezidovom. Prethodno je te zemlje uživao njihov

brat Alija i nakon njegove smrti za kupovinu ovih hassa njive i čaira natjecao se na licitaciji neki Iskender. 811 Kako se vidi iz popisa 1565. godine hassa njive su spomenute samo na prostoru sela Ljubočić: Jamir, Odvorište i Dužica čija je veličina iznosila četiri dunuma. Pravo uživanja ovih hassa njiva su dijelili Ahmed, Mustafa i katib Mahmud.812 Ni u izvoru iz 1604. nema novih podatke o hassa njivama, osim u slučaju ranije spomenutih sela: Ljubočićjedna hassa njiva, četiri dunuma, jedna polovina u posjedu braće Ahmeda i Iskendera te druga polovina u posjedu katib Mahmuda; Žrnovnica-jedna hassa njiva, u posjedu Tur Alije, sina Nesuhova; Doljani, drugim imenom Milojevići-jedan hassa zemin u posjedu spahije Ibrahima, Mehmedova.813

Na prostoru Hadžića postojao je samo jedan hassa vinograd (bag) u granicama sela Mrtvanje koji je prvi put upisan 1516. godine.814 Pomenuti hassa vinograd je ubilježen u popis iz 1550. godine, a bio je upisan na više osoba, i to: Hudaverdija, sin župana Murata, tabak Hasana, Mahmuda, Korkuta, Alije, Karagoza, Alagoza, Matijaša, Jusufa, sina Hasanova i Budaka, sina Mustafe. Polovina ovog vinograda je više puta prodavana, a cijena mu se kretala do iznosa od 500 akči.815

se često spominju u defterima kao posebne zemljišne površine za koje je odvojeno upisivan iznos poreskih davanja. U doslovnom prijevodu izrazčair znači livada ili pašnjak čija je trava košena za ishranu stoke.Čairi su se uglavnom nalazili na teško pristupačnim planinskim terenimaili su zauzimali određena područja unutar seoskog atara. Što se tiče načina posjedovanja čaira u izvorima se javljaju tri oblika uživanja ovih zemljišnih površina: kao hassa posjed specificiran za spahiju, zajednički posjed svih stanovnika sela i posjed jednog ili više fizičkih lica.

Najraniji zapis o čairima na području Hadžića datira iz 1468. godine, kada su u popis ubilježeni dva hasa čaira u Binježevu i jedan čair u Ljubočiću.816

811  BOA, TTD, No.432 (1540), 197., 207., 231.; BOA, TTD, No.212 (1540), 65.

812  BOA, TTD, No.379 (1565), 224.

813 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 221., 222., 225.

814  BOA, ID, No. 56 (1516), 51.

815 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., 365.

816 Sumarni popis iz Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51.

164

Hassa čairi su 1485. godine popisani u Drozgometvi i Ljubočiću.817 Hassa

čair u Drozgometvi je prema popisu iz 1489. godine donosio lokalnom spahiji 150 akči prihoda.818 Iste godine je na području Ljubočića popisan hassa čair poznat pod imenom Strane Kradenika, sa 60 akči prihoda. Za ovaj čair je istaknuto da je prije uspostave osmanske vlasti pripadao posjedu bosanskog

kralja: kral yeri. 819 Hassa čairi u Drozgometvi i Ljubočiću su registrovani i 1516. godine, ali bez konkretnih podataka o njihovim prihodima.820 U popisu iz 1530. godine se navodi da je hassa čair Strane Kradenika kod Ljubočića bio u posjedu Alije, sina Kara Jahjinog. Prema ugovoru Alija, Kara Jahjin je plaćao za ovaj čair destinu na sijeno u iznosu od 20 akči.821 U ovom defteru se po prvi put javlja pomen o čairu Vrh kod Doljana, s tim da se za njega navodi da je hassa posjed. Čair Vrh je bio u sastavu čifluka koji su posjedovali Mehmed, Ahmedov, Evlija, Alagozov, Ramadan, Hamzin i Mustafa, Hasanov. Pomenute osobe su ovaj čair obrađivale i za njega plaćali desetinu i salariju, ukupne vrijednosti od 388 akči.822 Također, prema navedenom popisu isti novčani iznos je plaćan i za hassa čair kod Drozgometve.823

No, već 1540. godine hassa čair u Drozgometvi je upisan u zajedničkom posjedu Mehmeda, Mahmudova, Evlije, Sulejmanova, Džafera, Kasimova i Uvejsa, Abdullahova, na koji su bili dužni davati desetinu.824 Hassa čair Strane Kradenika u Ljubočiću su držali u posjedu Ahmed i Mustafa, braća Alije, Kara Nesuhova. Drugu polovinu hassa čaira su Ahmed i Mustafa su prodali spahiji Mahmudu, Bajezidovom.825 U granicama Ljubočića 1540. godine je registrirano više čaira koji nisu pripadali hassa posjedima. Osmanski popisivači su zabilježili da su se čairi po imenu Krtoljani, Zakuće i Basovića poljane nalazili u posjedu Hamze, Junuzova koji ih je držao pod tapiju. Pomenuti Hamza je izvjesno vrijeme bio u drugom mjestu, pa su drugi stanovnici koristeći njegovo odsustvo namjeravali da kupe navedene čaire. Međutim, do

817  BOA, ID, No. 18 (1485), 18., 19.

818  BOA, TTD, No.24 (1489), 92.

819  BOA, TTD, No.24 (1489), 71.

820  BOA, ID, No.56 (1516), 35., 37.

821  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 718.

822  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 661.

823  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 625.

824  BOA, TTD, No.432 (1540), 166.

825  BOA, TTD, No.432 (1540), 197.

toga nije došlo, s obzirom na to da je Hamza zatražio da mu se izda tapija na zemlje koje je prethodno uživao njegov otac. Na ime spahije Mahmuda bio je upisana livada Poderin/Torin za koju je imao obavezu davati jedna kola sijena. Pored navedenog, spahija Mahmud je došao u posjed još jednog čaira zvanog Jakir zašto je dobio potvrdu srajevskog naiba.826

Prvi podatak o jednom hassa čairu u Mrtvanjama je zabilježen 1516. godine.827 Na području sela Mrtvanje 1550. godine su popisana tri hassa čaira u posjedu Hudaverdija, Muratova, tabak Hasana, Mahmuda, Korkuta, Alije, Karagoza, Alagoza i Matijaša. Također se u ovom selu spominje i čair Kovačeva brda na ljetnom ispasištu Radopolje, na kojem su se nalazili jedan zemin i mezra. Ove čaire su koristili stanovnici sela Mrtvanje i raja nastanjena na baštini Ratka Zorkovića.828 İsto stanje je u pogledu ovog čaira je utvrđeno i prilikom popisa 1574., 1585. i 1604. godine.829

Godine 1565. ovi čairi su popisani na prostoru Hadžića: Strane Kradenika, Palež, Jasika, Rakovina i Basovića poljane u Ljubočiću, čair Pokoj u Lukama, čair Vrh kod Doljana.830 Od spomenutih samo je čair Strane Kradenika bio hassa posjed kojeg su dijelili katib Mahmud i braća Ahmed i Mustafa. Ostali čairi u Ljubočiću su se nalazili u sastavu čifluka, pa je tako čaire Jasike, Rakovina i Basovića poljane, ukupne veličine dva dunuma, držao pod tapijom Hamze, a čair Palež na mjestu Vidrin je posjedovao katib Mahmud.

Čair Pokoj kod sela Luka je pripadao čifluku Mehdije, Jusufova i Mehmeda, Vladisavova koji su na ovaj zemljišni kompleks veličine dva dunuma plaćali 187 akči. Čair Vrh kod Doljana se nalazio u sastavu čifluka Mehmeda, Ahmedova i ostalih suvlasnika.

Čairi su i početkom 17. stoljeća predstavljali važne poljoprivredne površine za razvoj stočarstva na hadžićkom području. U selu Ljubočić tada se spominju čair Palež na mjestu Vidrin te njive i čairi poznati pod imenom Jasika, Rakovina i Novi Basovići, ukupne veličine četiri dunuma. Čair Palež

826  BOA, TTD, No.432 (1540), 197.

827  BOA, ID, No. 56 (1516), 51.

828 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., 365.

829  BOA, TTD, No. 533 (1574), 58., 59.; BOA, TTD, No.622 (1585), 47., 48.; TK, TTD, No.475 (1604), 24.

830  OIS, TTD, No.379 (1565), 205., 210., 224.

je bio u posjedu katiba Mahmuda, a za Jasiku, Rakovinu i Novi Basović nisu navedeni posjednici.831 U okolini sela Drozgometva je zabilježen čair Sasina u posjedu Mehmeda, sina Mahmudova iostalih suvlasnika.832 U Lukama je registriran čair Pokojkoji se nalazio u čifluku Osmana, Korkutovog. Na ovaj

čair je plaćano 200 akči godišnje. Za mezru Dragišino selište, koja je bila u ataru sela Luka, posebno je istaknuto kako je prethodno imala status čaira.833

Osim čaira, samo iznimno, spominju se i ljetna ispasišta jajlaci koji su se nalazili u planinskim područjima.Stanovništvo, koje je napasalo stada na jajlacima, plaćalo je spahiji pristojbu resmi otlak-travarinu.834 Ovdje treba naglasiti da su nerezidentne osobe, tj. oni koji su sa stokom dolazili iz drugih nahija, plaćali dažbine zavisno od veličine stada u iznosu od 50 do 150 akči.835 Najstariji podatak o pristojbi resmi otlak je dokumentiran 1489. godine za selo Doljani koji je iznosio 12 akči. Ali, treba napomenuti da je ova dažbina tada zavedena kao desetina-ušur.836 Jajlak i otlak se spominju 1574. godine u blizini Mrtvanja, na lokalitetu mezre Kovačeva brda.837 U okolini Žrnovnice su 1565. evidentirana dva jajlaka-ljetna ispasišta koja su se vjerovatno nalazila na širem lokalitetu Igman planine. Jedan jajlak su koristili stanovnici Žrnovnice i na njega su plaćali pristojbu od 100 akči. Drugi jajlak je posjedovao Husejn-beg, pripadnik carskih ulufedžija, uz obavezu da plaća 20 akči pristojbe.838 U okviru sela Doljani su zabilježeni kao ljetna ispasišta slijedeća mjesta: Bilašnica, Tominica, Okrugla, Sekir dol, Eslica i Medonjina Glava. Za napasanje stada na ovim mjestima stanovnici Doljana su plaćali 20 akči pristojbe od travarine. Na širem području Žrnovnice su postojala dva ljetna ispasišta, od kojih su jedan držali stanovnici sela, a drugi Husejn-beg, pripadnik carskih ulufedžija. Na prvi je plaćana pristojba od 100 akči, dok je s drugog prihodovano 20 akči.839

831 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 222.,

832 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 102.

833 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 209.

834  H. Hadžibegić, Kanunnama..., 351., 352.

835 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Sv. III, 461.

836  BOA, ID, No. 18 (1485), 404.

837  BOA, TTD, No. 533 (1574), 58.

838  OIS, TTD, No.379 (1565), 228.

839 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 205., 226.

10. POREZI

Plaćanje poreza je, po svim aspektima osmanskog prava, predstavljalo jednu od najvažnijih obaveza podaničkog stanovništva prema državi. Obavezom plaćanja poreza je bilo obuhvaćeno uglavnom ratarsko stanovništvo čija je poljoprivredna proizvodnja imala najveći udio u ekonomiji Osmanskog carstva. Poreski sistem Osmanske države je garantirao raji pravo plodouživanja i svojine nad zemljom, ukoliko oni budu poštovali sve poreske propise. Redovni porezi u Osmanskom carstvu su se u pogledu njihovog pravnog utemeljenja dijelili na tekalifi šer’ije i tekalifi orfije. U prvu grupu su spadali svi porezi koji su propisani odredbama islamskog prava-šerijata: naturalna desetina, zemljišni porez i glavarina, a druga grupa je obuhvatala one dažbine koje je ustanovila Porta na osnovu lokalnih običaja poput poljačine, globa, svadbarine, monopolije i dr. Osmanska država je shodno ratnim potrebama uvodila i vanredne poreze-avarizi divanije, od kojih su mogli biti oslobođeni samo one kategorije stanovništva koje su obavljale korisne poslove za državu.840

Osmanski porezi su se po svojoj prirodi diferencirali na naturalne i novčane. Naturalni porezi su bili označeni terminom ušur ili desetina koja je uzimana na svaku poljoprivrednu kulturu: sijeno, žitarice, grahorice, povrtalje, voće, industrijsko bilje i vinograde. Osim navedenog, naturalne dažbine su plaćane i na pčelinje proizvode, sitnu stoku i ulovljenu ribu.841 U novcu su plaćane poreske dažbine poznate pod slijedećim nazivima: resmi čift (porez na zemlju), ispendža (lični porez), džizja (glavarina), resmi duhan (porez na ognjište), resmi arus (svadbarina), resmi deštiban (poljačina), nijabet (globe), resmi mudžerred (porez na neoženjene), resmi benak (porez na pola čifta ili baštine) itd.842 Svi pobrojani porezi su plaćani u strogo normiranim iznosima koji su utvrđivani na osnovu vjerske pripadnosti, društvenog statusa, bračnog stanja, radne sposobnosti i veličine zemljišnog posjeda. Dok je ušur konstantno obračunavan u visini jedne desetine na sve ratarske proizvode i bio

jednistven za sve kategorije društva, novčani porezi su naplaćivani u različitim iznosima. Tako su muslimani na ime resmi čifta davali 22 akče, što je

840  Grupa autora, Kanunname..., 28.

841 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Uvod, xxvii

842  Grupa autora, Kanunname..., 89., 90.

u odnosu na nemuslimane koji su plaćali ispendžu od 25 akči predstavljalo u određenoj mjeri poresku olakšicu.843 Posjednici koji su imali pola čifta ili baštine plaćali su umanjeni porez resmi benak od 11 ili 12 akči. Neoženjeni muškarci koji su živjeli zajedno s roditeljima bili su zaduženi da plaćaju taksu od šest do 12 akči, a ukoliko su posjedovali vlastitu zemlju plaćali su puni porez.844 U slučaju da je udovica bila nosilac domaćinstva propis je nalagao da se na ime zemljišnog poreza uzme svega 6 akči.845 Osmanska država je razrezivala džiziju na svakog muškarca nemuslimana koji je bio punoljetan i radno sposoban. Od ove poreske obaveze bili su izuzeti samo oni nemuslimani koji su prihvatili da služe u osmanskoj vojsci ili su obavljali određene poslove u korist države.Naime, džizja se plaćala jedanput godišnje u vrijednosti od 60 akči na svaku mušku glavu.846 Nomadskom stanovništvu, koje nije imalo stalno prebivalište, bila je nametnuta obaveza plaćanja filurije. Ovaj porez se paušalno plaćao u iznosu od jednog dukata na svako domaćinstvo.847

Vrijeme plaćanja pomenutih dažbina je bilo zakonski određeno pa je tako ispendža uzimana u mjesecu martu, ušur tokom završetka žetve, poljačina na Đurđevdan, travarina i poraz na košnice početkom avgusta, dok je dažbina na vrt ubirana na Mitrovdan.848

Redovni popisi su predstavljali glavni instrument osmanske fiskalne politike u preciznom utvrđivanju veličine populacije, posjedničke strukture, poljoprivrednog potencijala i proizvodnih kapaciteta kojim država raspolaže na određenom prostoru. Glavni imperativ koji se postavljao pred poresku upravu Osmanske države bio je osigurati redovno finansiranje državnog aparata i vojske, a to se nije moglo ostvariti bez urednog knjiženja svih prihoda i njihove pravilne raspodjele. Popisivanje privrednog potencijala cjelokupnog teritorija Imperije se vršio u prosjeku svakih deset godina ili sa stupanjem novog sultana na prijesto. Proces popisivanja stanovništva se odvijao pod rukovodstvom nišandžije, glavnog upravitelja defterhane, posredstvom kojeg je bio uključivan i birokratski sektor. Operativnim dijelom

843  Grupa autora, Kanunname..., 84.

844  ibidem, 84.

845  ibidem, 88.

846  H.Hadžibegić, Džizja ili harač, 84.; F.Kasumović, Muslimani kao poreski obveznici..., 253., 254.

847 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Uvod, xxix

848  Grupa autora, Kanunname..., 56.

je rukovodio specijalno ovlašteni povjerenik i pisar koji su na terenu uz pomoć lokalnih kadija i spahija registrirali poreske obveznike.849 Svi podaci koji su se odnosili na naseljena mjesta, stanovništvo, njihov pravni status, imena zemljoposjednika i poreski prihodi su bilježeni u jednu zvaničnu knjigu, poznatu podimenom defter. U defteru su za svaki naturalni prihod upisivani podaci o njegovoj količini i protivvrijednosti u novcu. Na kraju je bilježena zbirna suma poreskog prihoda koju je osiguravalo jedno naselje. Nakon poimeničnog spiska nosilaca domaćinstava jednog naselja po pravilu dolazi rekapitulacija ukupnog iznosa koji je ubiran od stanovništva na ime ličnih i zemljišnih poreza.850 Po okončanju procesa popisivanja orginalni defter se slao u carsku defterhanu u Istanbulu, dok je jedan njegov prepisani primjerak ostavljan za potrebe ejaletske uprave.U najstarijim defterima, dok je broj muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva bio podjednak, zasebno je prikazivana visina novčane sume koja je plaćana po osnovu resmi čifta i ispendže. Kada je tokom 16. stoljeća muslimansko stanovništvo u Bosni postalo apsolutna većina, u defterima su za svako mjesto novčani porezi resmi čift, resmi benak i resmi mudžerred obračunavani zajedno. Novčani porezi su plaćani u akčama, srebrenom novcu, koji je važio kao osnovna monetarna jedinica Osmanskog carstva. Vrijednost akče je određivana spram vrijednosti zlatnika, odnosno mletačkog dukata.851

Podaci o visini poreskih prihoda sela na prostoru nahije Gradčac su predstavljeni u popisu iz 1468. godine ovim redoslijedom: Binežević-1.073, Gradčac-538, Lokve-1.080, Ljubočić-225, Raštelica-407, Gornji Zjavak-50, Donji Izbavak-82, Hubić-104, Dvorište-195, Drozgometva-2.451, Doljani-1.165, Orahovac-775 i Mokrine-685.852 Za pojedina sela u kojim nije registrirano stanovništvo navedeni su samo prihodi od čifluka na njihovom teritoriju: Korča-180, Sokolar-80, Luka-20, Kašetica-50, Kavica-60, Radonje-30 i Kamavica-20.853 U slučaju sela Dolac koje je brojalo samo jedno domaćinstvo teško je odrediti koliko je donosilo prihoda, jer je upisan prihod

849 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., Uvod, ix

850 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Uvod, xxvi

851  Mustafa, Akdağ, Türkiye’nın iktisadi ve ictimai tarihi: 1453-1559, Ankara Üniversitesi

Dil ve tarih, Ankara, 1971., 205., 199. (M.Akdağ, Turkiye’nın ve iktisadi...)

852 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51., 98., 104., 107., 134., 170., 197.

853 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 71., 72., 113.

170

od 440 akči sa napomenom da ta suma uključuje i prihode izvana.854 Ukupan prihod koji je ubiran od poreza na prostoru nahije Gradčac 1468. godine iznosio je 9.420 akči. Popis iz 1485. godine sadrži podatke o poreskim prihodima za ova sela: Drozgometva-4.018, Lokve-1.466, Pridvorica-206, Doljani-3.272, Raštelica-1.202, Gornji Zjavak-27, Gradčac-1029, Ljubočić-365, Dvorište-824, Luka-300, Korča-1987 i Hubić-694, ukupno 15.390 akči.855 Ako uvažimoove podatke, onda su najveću godišnju stopu rasta imala sela: Hubić (33,37%), Luka (82,35%), Korča (59,05%), Dvorište (18,97%), Raštelica (11,49%) i Doljani (10,63%). Prosječne godišnje stope rasta prihoda bilježila su sela: Drozgometva (3,76%), Lokve (2,10%), Gradčac (4,87%) i Ljubočić (3,66%). Negativna stopa promjene je uočljiva u poreskom prihodu sela Gornji Zjavak od-2,70%. Prema popisnim podacima iz 1489. godine visina poreskih prihoda u hadžićkim selima je obračunata u ovim iznosima: Ljubočić-1.101, Drozgometva-2.607, Luka-221, Dvorište-713, Korča-1.947, Gradčac-1.062, Mrtvanje-1.951, Žrnovnica-1.424, Gornji Zjavak-396, Doljani-2.152, Raštelica-722, Lokve-1.086, Pridvorica-493, Hubić-252 i Mokrine-1.196, ukupno 17.507 akči.856 Trend rasta prihoda u preiodu od 1485. do 1489. godine je nastavljen u selima Ljubočić, Mokrine, Gradčac po godišnjim stopama od 50,41%, 3,55%, 34,83% i 0,80%. Do izvanredno velikog skoka u rastu poreskih prihoda je došlo u selu Gornji Zjavak čija je godišnja stopa rasta dostigla 341,66%. Ostala sela su imala negativnu stopu promjene koja je izračunata u ovim procentima: Doljani (-8,55%), Lokve (-6,48%), Korča (-0,50%), Raštelica (-9,98%), Hubić (-15,92%), Dvorište (-3,36%), Drozgometva (-8,77%) i Luka (-6,58%). Ipak, ove stope godišnjeg rasta nisu pouzdane zbog opšte poznate činjenice da je tačnost podataka u popisu iz 1485. godine diskutabilna.

Analizom podataka u popisu iz 1516. godine utvrđeni su ukupni iznosi poreskih prihoda za ova hadžićka sela: Gradčac-2.008, Doljani-1.787, Luka-623, Osonik-3.862, Mokrine-1.963, Lokve-3.379, Žrnovnica-2.166, Dvorište i Hubić-1.626, Korča-4.636, Ljubočić-1.249, Orahovica-2.599, Gornji Zjavak-1.205, Bijoča-199, Drozgometva-5.019, Mrtvanje-1415,

854 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 98.

855  BOA, ID, No. 18 (1485), 11., 16., 17., 18., 19., 20., 48., 50., 87., 91., 92.

856  BOA, TTD, No.24 (1489), 71., 84., 89., 91., 92., 110, 111., 213., 222., 295., 404., 405., 406., 407., 408., 413.

Raštelica-2.094, ukupno 35.830 akči.857 Sela sa najvećom godišnjom stopom rasta bila su: Lokve (7,82%), Raštelica (7,03%), Gornji Zjavak (12,01%), Korča (5,11%), Dvorište (3,18%), Gradčac (3,29%), Mokrine (2,37%), Luka (6,73%), Drozgometva (3,42%) i Osonik (25,30%). Sela Ljubočić i Žrnovnica su imala sporiji rast i to po godišnjim stopama od 0,49% i 1,92%. Negativne godišnje stope promjene su zabilježene u selima: Mrtvanje (1,01%), Doljani (0,62%) i Hubić (0,76%). Premda su prihodi sela Dvorište i Hubić u ovom popisu obračunati zajedno, na osnovu kasnijih popisa je moguće odrediti iznos koji su plaćali zasebno. Po tim proračunima Dvorište je bilo zaduženo sa 1.326 akči poreza, a Hubić sa 200 akči.858

Podaci o visini prihoda za 1530. godinu su poznati za 19 sela: Drozgometva-5.271, Orahovica-1.724, Dolac-516, Mokrine-2.066, Luka2.157, Dvorište i Hubić-1.900, Sokolar-854, Lokve-4.143, Ljubočić-1.491, Doljani-4.584, Gradčac-2.272, Raštelica-1.746, Gornji Zjavak-1.604, Korča-5.268, Kačetić-2.990, Žrnovnica-3.583, Bijoča-4.157, Osonik-4.685, Petrić-400, Gauča-372, ukupno 52.668 akči.859 Navedeni podaci ukazuju da su se godišnje stope rasta ukupnog prihoda na hadžićkom području kretale u prosjeku od oko 3,23%, a pojedinačno po selima: Doljani (11,17%), Gradčac (0,93%), Lokve (1,61%), Ljubočić (4,34%), Gornji Zjavak (2,36%), Hubić (3,57%), Dvorište (1,47%), Drozgometva (0,35%), Mokrine (0,37%), Luka (17,58%), Korča (0,97%), Žrnovnica (4,67%), Osonik (1,52%) i Bijoča (142,06%). Pad poreskog prihoda je bio najizraženiji u selima Raštelica i Orahovica po godišnjim stopama od 1,18% i 2,40%. Najzastupljeniji oblik poreza u periodu 16. stoljeća je ušur, s tim da prihodi svih naseljenih mjesta čine dažbine koje su plaćali stanovnici samog sela, pripadnici vojnih redova i posjednici čifluka.

Na osnovu uvida u dokumente iz 1540. godine primjetan je rast poreskih prihoda u selima: Doljani-5.942, Lokve-4.166, Gornji Zjavak-2.574, Hubić-365, Dvorište-1.735, Drozgometva-11.282, Dolac-635, Mokrine-3.106, 857  BOA, ID, No.56 (1516), 33., 34., 35., 36., 37., 43., 51. 858  BOA, TTD, No.432 (1540), 161., 220. 859  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 53., 54., 56.; BOA, TTD, No.157/3 (1530), 606., 607., 608., 612., 624., 625., 626., 627., 628., 629., 630., 636., 637., 638., 642., 643., 660., 661., 662., 663., 664., 665., 682., 684., 685., 686., 687., 718., 719., 720., 780., 793., 794., 809., 810., 811., 812., ; BOA, TTD, No.157/4 (1530), 900., 901.

172

Sokolar-1.066, Luka-2.501, Korča-6.586, Žrnovnica-4.670, Osonik-5.183, Petrić-433, Gauča-1.159 i Kačetić- 3.000, odnosno po godišnjim stopama od:

2,96%, 0,05%, 6,04%, 2,16%, 0,04%, 11,40%, 2,30%, 5,03%, 0,99%, 1,59%, 2,50%, 3,03%, 0,96%, 0,82%, 21,15% i 0,03%.860 Oscilacije stopa rasta vidljive su u primjerima sela: Gradčac sa poreskim prihodom od 1.838 akči, Ljubočić sa poreskim prihodom od 2.008 akči i Bijoča sa poreskim prihodom od 3.940 akči, što predstavlja negativne stope promjene od -1,91%, -2,57% i -0,52% . 861 Raštelica i Orahovica 1540. bilježe kontinuirano smanjenje poreskih prihoda po godišnjoj stopi od -1,04% i -0,99%. Naime, za Raštelicu je 1540. godine upisan prihod od 1.564 akče i za Orahovicu 1.568 akči.862 Selo Doljani, drugim imenom Milojevići se prvi put javlja u popisu 1540. godine sa poreskim prihodom od 1.725 akči.863 Ukupan iznos uknjiženih prihoda 1540. godine se može zaokružiti na 67.046 akči.

Usporeno povećanjeporeskih prihoda je zabilježeno 1565. godine u ovim hadžićkim selima: Doljani-6.853, Gradčanica-1.984, Lokve-5.458, Gornji Zjavak-3.145, Hubić-370, Drozgometva-12.575, Orahovica-1.898, Mokrine-3.299, Korča -6.590, Petrić-455, Osonik-6.221, Kačetić-3.252 što odgovara nultim stopama rasta od 0,61%, 031%, 1,24%, 0,88%, 0,05%, 0,45%, 0,24%, 0,002%, 0,20%, 0,80% i 0,33%.864 Najbrži rast prihoda su imala sela: Ljubočić-4.153, Dvorište-1.326, Dolac-2.127, Sokolar-2.639, Luka-3.867 i Gauča-2.194 ili po godišnjim stopama rasta od: 7,14%, 2,18%, 9,39%, 5,90%, 2,18% i 3,57%.865 Pad poreskih prihoda je evidentan u selima: Raštelica-1.537, Žrnovnica-4.256, Bijoča-3.793, Doljani, drugim imenom Milojevići-1.716 i Radonje-216 i to po godišnjim stopama od -0,06%, -0,12%, -0,14% i -1,26%.866 Novonaseljena sela i mezre su 1565. godine osiguravali skromne poreske prihode, što se vidi iz slijedećih primjera: Ragalj-286,

Hrenovica-969 i Svinjari-612 akči.867 Ukupan iznos prihoda za cijelo hadžićko područje je 1565. godine iznosio 83.426 akči, sa godišnjom stopom rasta od 1,11%.

Godine 1604. je ustanovljeno da je veći broj sela imao pozitivan rast poreskih prihoda u periodu od 1565. do 1604. godine: Lokve-5.900, Ljubočić-5.600, Raštelica-3.000, Hubić-400, Drozgometva-13.500, Dolac-3.000, Orahovica-1.900, Mokrine-4.500, Garovci-2.740, Luka-4.600, Kačetić-3.500, Žrnovnica-4.600, Osonik-7.300, Ragalj-350, Petrić-500, Radonje-300 i Gauča-2.200.868 Ukupan prihod za hadžićko područje je 1604. godine iznosio 90,966 akči. Ali, njihove godišnje stope rasta od 2,50%, 0,89%, 2,44%, 0,20%, 0,18%, 1,05%, 0,002%, 0,93%, 0,09%, 0,48%, 0,19%, 0,04%, 0,44%, 0,57%, 0,25%, 0,38% i 0,007% su izuzetno niske u usporedbi sa popisom iz 1565. godine. Jedino su Lokve i Raštelica imali zapažen rast poreskog prihoda koji je dostigao razinu od 8,10% i 95,19%. Pad poreskih prihoda u pomenutom periodu je zabilježen u 8 od ukupno 28

sela: Gradčac-1.980, Gornji Zjavak-3.000, Dvorište-2.650, Korča-5.105, Bijoča-3.183, Doljani, drugim imenom Milojevići-1.550, Hrenovica-900 i Svinjari-500.869 Prosječne godišnje stope pada poreskog prihoda u navedenim selima su slijedeće: Gradčac (-0,005%), Gornji Zjavak (-0,11%), Dvorište (-0,03%), Korča (-0,57%), Bijoča (-0,41%), Doljani, drugim imenom Milojevići (-0,24%), Hrenovica (-0,18%) i Svinjari (-0,46%). Posebno naglašen pad poreskog prihoda se desio u slučaju sela Korča, kada je on u periodu od 1565. do 1604. godine pao na -22,53%.

Mrtvanje su registrirane u popisima odvojeno u odnosu na ostala hadžićka sela. Mrtvanje su 1550. godine ostvarile prihod od 1.633 akče, što je po godišnjoj stopi rasta iznosilo 0,45%, da bi 1574. godine zabilježile pad poreskog prihoda na 1.500 akči sa negativnom godišnjom stopom rasta od -0,33%.870 Visina poreskog prihoda 1604. godine je ostala ista.871

Ukupan rast poreskih prihoda hadžićkog područja u posmatranom periodu od 1468. do 1604. godine iznosio je 60,19% 1485. godine, 13,76% 1489. godine, 104,66% 1516. godine, 45,32% 1530. godine, 27,30% 1540. godine, 24,43% 1565. godine i 9,04% 1604. godine.872 Na osnovu podataka o visini poreskih prihoda za 1463., 1485., 1489., 1516., 1530., 1540., 1565. i 1604. godinu da se utvrditi da je porast broja stanovnika i visok stepen obrađenosti zemljišta na hadžićkom prostoru stvarao povoljne uvjete za povećanje obima ubiranja poreza. Prema tim podacima najzastupljeniji oblik poreza na hadžićkom prostoru bio je ušur, s obzirom na to da se cjelokupno hadžićko stanovništvo bavilo ratarskom proizvodnjom. Vrijeme ubiranja i sama tehnika prikupljanja poreza također pokazuju koliko je osmanski upravni

aparat bio prilagodljiv i sve ovo je svjedočilo činjenici da je još od prvih dana uspostave osmanske vlasti osnovni cilj bio što brža tranzicija kako bi državni aparat mogao bez većih problema primjenjivati vlastitu poresku politiku.

11. POLJOPRIVREDNA PROIZVODNJA

Žitarice su bile najzastupljenije u ukupnoj strukturi agrarne proizvodnje na hadžićkom području, što potvrđuju opširni popisi iz 1489., 1530., 1540., 1565. i 1604. godine. Kako su proizvodi od žitarica činili osnovu ishrane stanovništva, njihov slab urod je mogao izazvati nestašicu i glad nesagledivih razmjera. Najviše obradivih površina je bilo zasijano pšenicom, ječmom, raži, zobom, heljdom, krupnikom, prosom i suražicom.873 Od svih spomenutih zrnatica pšenica je bila najznačajnija u ishrani zbog svojih energetskih i nutritivnih vrijednosti pa joj je stoga na tržištu određivana visoka cijena. Slama od pšenice i drugih žitarica je korištena u ishrani stoke i kao građevinski materijal za izradu krovova. Stoga je na slamu od žitarica uziman dopunski prihod pod nazivom salarija.Iako se u defterima salarija spominje kao zasebna

872  Najveći rast prihoda na hadžićkom prostoru bio je zabilježen u popisu iz 1489. godine, s tim da treba imati u vidu da ovim popisom nisu obuhvaćena pojedina sela i mezre hadžićke regije.

873  Fazileta, Hafizović, Kliški sandžak od osnivanja do početka Kandijskog rata (1537-1645. godine), OIS, Sarajevo, 2016., 89. (dalje: F.Hafizović, Kliški sandžak...); Bogumil, Hrabak, Izvoz žitarica iz Osmanlijskog carstva u XIV, XV i XVI stoljeću: udeo Dubrovčana u prometu turskim žitom, Zajednica naučnih ustanova Kosova, Priština, 1971., 467., 468. (dalje: B.Hrabak, Izvoz žitarica...)

stavka u prihodima sela, ovaj namet je registriran u okviru pojedinih čifluka, bez navođenja preciznog iznosa u novcu.874 Ipak, uzgoj pšenice u mnogome je zavisio od klimatskih uvjeta, boniteta tla i tehnika obrade.

Druge sorte žitarica poput prosa, raži, ječma, zobi, suražice i krupnika su se pokazale pogodnim za uzgoj, jer su otpornije na hladnoću i uspjevaju na većim visinama. Također, za uzgoj ovih žitarica nije potrebno zemljište visoke kvalitete niti mnogo vremena za sazrijevanje. Osim što su se ječam i zob mogli koristiti za ishranu ljudi, ove zrnatice su bile cijenjene i kao važna hrana za stoku, a ponajprije za konje. Od autohtonih vrsta uzgajane su heljda i suražica. Premda se heljda zbog svog zrna smatra žitaricom, ona u biti pripada porodici zeljastog povrća. Za razliku od ostalih žitarica suražica je hibrid nastao ukrštavanjem pšenice i raži.875

U izvorima se za svaku žitaricu navodi količina koja se uzima na ime desetine i njen ekvivalent u novcu. Količina je standardno izražavana u kejlovima koji su predstavljali zapreminsku mjeru za žito. No, kejl nije bio ujednačena mjera za cjelokupni prostor Osmanskog carstva, nego je u raznim mjestima i vremenima imao različitu težinu. Za hadžićki kraj je vrijedio sarajevski kejl koji je iznosio 50oka 1530. godine, 60 oka 1540. godine i 65 oka 1565. godine.876 Oka je težinska mjera od 1.283 grama. Novčana vrijednost određene količine žitarica je utvrđivana sukladno maksimiranim cijenama na tržištu.877

Prvi podaci o žitaricama na koje je davana desetina nalaze se u opširnom popisu iz 1489. godine.878 Ova vrsta prihoda je u hadžićkim selima razvrstavana po slijedećim stavkama:

874 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Sv.III, 591.

875  F.Hafizović, Kliški sandžak..., 96.

876  Grupa autora, Kanunname..., 41., 65., 83.

877  ibidem, 41.

878  BOA, TTD, No.24 (1489), 72.,84., 89., 91., 92., 110., 111., 213., 222., 295., 404., 405., 406., 408., 413.

PODRUČJE HADŽIĆA OD SREDINE 15. DO POČETKA 17. STOLJEĆA

Na razini cijele hadžićke teritorije 1489. godine se prikupilo ukupno:

pšenice 331 kejl u novčanoj vrijednosti od 3.960 akči, ječma 80 kejla, u novčanoj vrijednosti od 632 akče, raži 25 kejla, u novčanoj vrijednosti od 159 akči, prosa126kejla, u novčanoj vrijednosti od 760 akči, zobi 338 kejla, u novčanoj vrijednosti od 1.318 akči. Procentualno najveći udio u proizvodnji žitarica zauzimaju: zob (37,56%) i pšenica (36,78%), a najmanji proso (14,00%), ječam (8,89%) i raž (2,78%). Cijena žitarica po kejlu je iznosila: pšenica 12 akči, ječam 6 akči, proso 6 akči, raž 6 akči i zob 4 akče.879 Međutim, velika je nepoznanica koliko je oka kejl iznosio 1489. godine. Najstariji podatak o tačnoj zapremini sarajevskog kejla je sačuvan u kanunnami iz 1530. godine.880

Proizvodnja žitarica je i nakon 40 godina bila vrlo intenzivna, o čemu

svjedoče popisni podaci iz 1530. godine. Struktura poreskih dažbina na žitarice u hadžićkim selima je 1530. godine predstavljena ovim redoslijedom:

pšenica ječam

879  Iako je nepoznato koliko je iznosio jedan kejl 1489. godine, njegovu cijenu je moguće utvrditi na osnovu navedene novčane vrijednosti koja je prikazivana za svaku poljoprivrednu kulturu.

880  Grupa autora, Kanunname..., 41.

PODRUČJE HADŽIĆA OD SREDINE 15. DO POČETKA 17. STOLJEĆA

proso krupnik heljda

kejla, iznos 4.810 akči, prosa 452 kejla, iznos 3.980 akči, raži 51 kejl, iznos 520 akči, krupnika 101 kejl, iznos 728 akči, heljde 330 kejla, iznos 2.645 akči, zobi 1.109 kejla, iznos 5.265 akči.881

Izraženo u procentima najviše se po osnovu poreza ubiralo zobi (33,20%) i pšenice (24,35%), dok ostatak otpada na ječam (14,75%), proso (13,47%), heljdu (9,84%), krupnik (3,01%) i raž (1,52%). U ovom popisu se 881  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 53., 54., 55., 56.; BOA, TTD, No.157/3 (1530), 606., 607., 608., 612., 625., 626., 627., 628., 629., 630.,633., 636., 637., 638., 642., 643., 644., 660., 663., 664., 682., 684., 685., 686., 687., 718., 719., 720., 780., 793., 794., 809., 810., 811., 812.; BOA, TTD, No.157/4 (1530), 900., 901.

javljaju nove kulture iz porodice žitarica, kao što su krupnik i heljda.882 Cijene

žitarica po kejlu su 1530. godine izgledale ovako: pšenica 15 akči, ječam 10 akči, proso 10 akči, raž 10 akči, krupnik 10 akči, heljda 10 akči i zob 4 akče.Cijene pšenici, raži,prosu i ječmu su vidno povećane u odnosu na 1489. godinu, dok je cijena krupniku, heljdi i zobi ostala konstantno ista. Sarajevski kejl je prema odredbi kanunname iz 1530. godine iznosio 50 oka težine.883 No, primjetno je da se u većini hadžićkih sela povećala proizvodnja žitarica, osim u slučaju Doljana gdje se urod žitarica prepolovio u odnosu na 1489. godinu. Nije jasno zbog čega se to desilo, s obzirom na to da je broj domaćinstava u Doljanima ostao gotovo isti.884

Najveći iznosi prihoda na hadžićkom mikroprostoru 1540. godine su dolazili od žitarica čiji je obim prikazan u ovim

882  U svim navedenim defterima popisivači koriste isključivo slavenski naziv heljda.

883 Grupa autora, Kanunname..., 41.

884  Uporediti zabilješke o prihodima sela Doljani iz deftera od 1489. sa podacima koji su registrovani u defteru iz 1530. godine.

PODRUČJE HADŽIĆA OD SREDINE 15. DO POČETKA 17. STOLJEĆA

Ukupno: pšenice 735 kejla, iznos 13.003 akče, ječma319 kejla, iznos 3.716 akči, prosa 312 kejla, iznos 3.076 akči, suražica 165 kejla, iznos 2.348 akče, krupnika 110 kejla, iznos 1.342 akči, heljde 132 kejla, iznos 1.563 akči, raži 104 kejla, iznos 1.058 akči i zobi 1.379 kejla, iznos 8.084 akče.885

U procentima najrasprostranjeniji je bio uzgoj zobi (42,35%), pšenice (22,57%), a najmanje ječma (9,80%), prosa (9,58%), suražice (5,07%), heljde (4,05%), krupnika (3,38%) i raži (3,19%). Cijene žitarica po kejlu su se kretale na ovoj razini: pšenica 20 akči, ječam 12 akči, raž 12 akči, krupnik 12 akči, proso 12 akči, heljda 12 akči, suražica 12 akči i zob 6 akči.Cijene većine žitarica su bile ujednačene, izuzev pšenice i zobi. Međutim, u odnosu na prethodni popis cijene žitarica su porasle 33,33%, 20,00% i 50,00%. U slučaju sela Korča, Bijoča, Orahovica i Raštelica je uočljiv nesrazmjer u cijeni pšenice kada se usporedi sa drugim selima. Naime, kejl u Korči, Bijoči, Orahovici i

885  BOA, TTD, No.211 (1540), 416.; BOA, TTD, No.212 (1540), 65.; BOA, TTD, No.432 (1540), 73., 74., 75., 145., 146., 147., 148., 149., 159., 160., 161., 166., 169., 170., 197., 198., 206., 207., 208., 227., 228., 231., 232., 233., 240., 242., 251., 265., 267., 274., 275., 357., 358. Dvije stavke za selo Mokrine su u ovom popisu nečitko napisane. Selo Radonje su dva puta upisane u isti defter.

Raštelici je imao vrijednost od 15 akči, umjesto 20 akči koliko je procijenjeno za većinu ostalih hadžićkih sela. Povećanje cijena žitarica je vjerovatno bilo

povezano sa promjenom težine kejla. Prema propisu kanunname za Bosanski sandžak iz 1540. godine sarajevski kejl je iznosio 60 oka.886 Među pobrojanim

žitaricama u ovom popisu se po prvi put javlja desetina na suražicu koja je uzgajana zbog svoje otpornosti na hladne vremenske uvjete.

Porast proizvodnje žitarica je ostvaren i tokom sredine 16. stoljeća, što potvrđuju poreski prihodi iz 1565. godine:

886  Grupa autora, Kanunname..., 65.

Ukupno: pšenice 751 kejl, iznos 16.522 akči, suražice 1.785 kejla, iznos 23.843 akče i zobi 1.352 kejla, iznos 8.546 akči.887

Procentualno je najviše prikupljeno suražice (45,91%), zobi (34,77%) i pšenice (19,32%). U ovom popisu se više ne spominju žitarice: ječam, heljda, krupnik, proso i raž, več samo pšenica, suražica i zob. Analizirajući podatke o porezima na prihodod žitarica može se utvrditi kako je suražica postala najzastupljenija ratarska kultura na hadžićkom prostoru sredinom 16. stoljeća. Poreski prihodi od suražice su po kvantitetu bila gotovo ekvivalentna ukupnim prihodima od ječma, krupnika, prosa, raži i heljde u prethodnom popisu iz 1540. godine. Za sada ne postoji objašnjenje zašto je 1565. godine ukinuto oporezivanje ječma, raži, heljde, prosa i krupnika, ali postoji mogućnost da su te stavke zajedno oporezivane kao „mahlut.“ Cijene žitarica su 1565. godine bile utvrđene srazmjerno zapremini sarajevskog kejla koji je iznosio 64 oke, pa je tako kejl pšenice vrijedio 22 akče, kejl suražice 13 akči i kejl zobi 6 akči.888

Također i popis iz 1604. godine sadrži isključivo podatke o uzgoju tri vrste žitarica: pšenica, suražica ili mješanac i zob.Hadžićka sela su po ovom popisu i dalje bilježila rastući trend u proizvodnji žitarica čiji su kvantitet i novčana protuvrijednost registrovani u ovim vrijednostima:

najmanje od pšenice (19,96%).

Cijene žitarica su početkom 17. stoljeća ostale nepromijenjene u odnosu na popis iz 1565. godine, osim u slučaju zobi koja je koštala 7 akči po kejlu. Ovdje nisu uvršteni prihodi od žitarica koji su dolazili od čifluka, jer su oni bili obračunati zajedno sa desetinom od drugih kultura. Pad proizvodnje žitarica u pojedinim selima moguće je tumačiti jedino smanjenjem broja domaćinstava ili klimatskim promjenama. Zapremina kejla nije poznata za ovu godinu, ali s obzirom na to da se pretpostavlja kako je za ovaj popis vrijedila kanunnama iz 1565. godine, onda je i kejl trebao iznositi 64 oke. Međutim, u uvodnim napomenama za prevedeni popis iz 1604. godine se navodi da je kejl tada u Bosni iznosio 33 oke.890

Selo Mrtvanje je po popisu iz 1550. godine prihodovano od pšenice

7 kejla, iznos 140, ječma 6 kejla, iznos 78, prosa 2 kejla, iznos 26, krupnika

3 kejla, iznos 39 i zobi 12 kejla, iznos 72.891 U Mrtvanjama su 1574. godine uzgajane samo tri vrste žitarica, i to: pšenica, 3 kejla, iznos 75, suražica 25 kejla,iznos 500 i zob 6,5 kejla, iznos 65. Čak ni nakon 35 godina visina dažbina koje su uzimane na pšenicu, suražicu i zob u selu Mrtvanje neće se mijenjati.892

Većina hadžićkih sela je u svom ataru imala jedan ili više mlinova u kojim se mljelo žito. Mlinovi su služili uglavnom za podmirivanje potreba lokalnog stanovništva. Pojedina sela poput Raštelice, Hubića, Radonje i Hrenovice su zbog slabih vodotokova koristili mlinove u susjednim selima, a selo Mrtvanje je imalo jedan mlin na rijeci Rakitnici koji je bio udaljen čak 15 km.893 U pogledu vlasništva mlinovi su se mogli nalaziti u hassa posjedu spahije, u posjedu stanovnika sela i u privatnom posjedu jedne osobe. Hassa mlinovi su pripadali spahiji s kojim je on raspolagao na isti način kao i sa ostalim hassa posjedima. Mlinovi, koji su bili u zajedničkom posjedu sela, registrirani su sastavu timara i na njih je plaćana posebna pristojba. Privatni mlinovi su se obično nalazili u okviru čifluka ili su imali status mulka. Rad mlinova je zavisio od jačine vodotokova i u određenoj mjeri od

890 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Uvod, xxxii

891 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., 365.

892  BOA, TTD, No.533 (1574), 58., 59.

893  BOA, TTD, No.622 (1585), 47., 48.; TK, TTD, No. 475 (1604), 24.

hidrometeoroloških uvjeta. Ukoliko je mlin radio tokom cijele godine na njega je plaćana pristojba od 30 akči, a u slučaju da je mlin bio u funkciji pola godine, onda je naplaćivano samo 15 akči.894 Kapacitet mlina je određivan shodno broju vitlova ili žrvnjeva koje je imao. No, u popisima se nerijetko spominje broj vrata kako bi se označila veličina mlina, te je sukladno tome plaćana visina pristojbe.895 U više primjera je kroz popise utvrđeno da uživaocima pojedinih sela i čifluka pripada dio prihoda od mlina-hissa asyab, što bi se moglo objasniti pretpostavkom da je više sela ili zajednica dijelilo jedan mlin te su stoga plaćali zasebne pristojbe.

U idžmal defteru iz 1468. godine je registriran samo jedan hasa mlin u granicama sela Gradac.896 Broj mlinova i visina dažbina koje su plaćane na njih utvrđen je na osnovu popisa iz 1489. godine za ova hadžićka sela: Ljubočićjedan mlin, pristojba 15, Gradčac-jedan mlin, pristojba dio 18, Raštelicajedan mlin, pristojba 30, Lokve-jedan mlin, pristojba 15, Pridvorica-jedan mlin, dio 5, Žrnovnica-pet mlinova, pristojba 90, Korča-dva mlina, pristojba 45, Mokrine-jedan mlin, ruševan, Drozgometva-četiri mlina, pristojba 60, Dvorište-dva mlina, pristojba 60, Doljani-jedan mlin, pristojba 15, drugi mlin, dio četiri, treći mlin, dio osam.897 U selima Mrtvanje, Gornji Zjavak, Hubić i Luka nisu registrirani mlinovi.Godine 1530. popisani su mlinovi u slijedećim selima: Sokolar-jedan mlin, pristojba 30, drugi mlin, dva (vrata), pristojba 30 i treći mlin, dvoja (vrata), pristojba 30, Kačetić-jedan mlin, pristojba 30, Mokrine-jedan mlin, pristojba 30, drugi mlin, pristojba 30, treći mlin, jedna (vrata), pristojba 30, Korča-jedan mlin, troja vrata, pristojba 90, drugi mlin, jedna vrata, pristojba 30, treći mlin, dvoja vrata, pristojba 60, Dvorište i Hubićtri mlina, pristojba 75, Lokve-jedan mlin, pristojba 26, drugi mlin, pristojba

15, treći mlin, novoupisani, pristojba 60, četvrti mlin, jedna (vrata), pristojba

15, peti mlin, pristojba 30, šesti mlin, pristojba 15, Orahovica-četiri mlina, pristojba 90, Gornji Zjavak-jedan mlin, pristojba 15, drugi mlin, pristojba 15, Drozgometva-jedan mlin, petera vrata, pristojba 75, dio prihoda od mlina, pristojba 6, dio prihoda od mlina, pristojba 13, dio prihoda od mlina, pristojba

5, dio prihoda od mlina, pristojba 15, drugi mlin, pristojba 15, dio prihoda od

894 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Uvod, xxxii

895  Ovakav način upisivanja podataka za mlinove je prvi put registrovan u defteru iz 1530. godine.

896 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69., 51.

897  BOA, TTD, No.24 (1489), 71., 84., 91., 92., 111., 213., 295., 405., 406., 413.

mlina, pristojba 5, treći mlin, pristojba 15, dio prihoda od mlina, pristojba 5, Luka-dio prihoda od mlina, pristojba 2, Gradčac-dva mlina, pristojba 36, drugi mlin mulk Mehmeda-čelebija, pristojba 30, dio prihoda od mlina, pristojba 3, dio prihoda od mlina, pristojba 4, dio prihoda od mlina, pristojba 4, Ljubočićjedan mlin, novoupisani, pristojba 15, drugi mlin, pristojba 15, dio prihoda od mlina, pristojba 30, dio prihoda od mlina, pristojba 8, Doljani-dio prihoda od mlina, pristojba 15, dva mlina, pristojba 45, dio prihoda od mlina, pristojba 12, Žrnovnica-pet mlinova po 30, pristojba 150, dio prihoda od mlina, pristojba 3, dio prihoda od mlina, pristojba 12, dio prihoda od mlina, pristojba 4, dio prihoda od mlina, pristojba 3, dio prihoda od mlina, pristojba 3, jedan mlin, pristojba 30, Petrić-jedan mlin, pristojba 30, Osonik-jedan mlin, dvoja vrata, pristojba 60, dio prihoda od mlina, pristojba 7, Gauča-jedan mlin, jedna vrata, pristojba 15.898 Samo u Raštelici i Bijoči nisu popisani mlinovi 1530. godine. Veliki broj mlinova se po ovom popisu nalazio u sastavu čifluka kao što je to bilo u slučaju sela Sokolar, Kačetić, Korča, Luka, Gauča, Osonik, Gornji Zjavak, Drozgometva, Gradčac, Ljubočić i Doljani. Brojčano je najviše mlinova bilo skoncentrirano u Drozgometvi, Žrnovnici, Lokvama i Doljanima, jer se u ovim mjestima nalaze rijeke i potoci sa snažnim vodotocima poput Krupe, Žunovnice, Brečka, Vihrice i dr.

Godine 1540. dokumentiranisu mlinovi u slijedećim hadžićkim selima: Orahovica-jedan mlin sa troja vrata, pristojba 90, Gornji Zjavakjedan mlin, dvoja vrata, pristojba 30, drugi mlin sa jednim vratima, pristojba 15, Mokrine-jedan mlin, pristojba 30, drugi mlin, dvoja vrata, pristojba 60, Doljani, drugim imenom Milojevići-jedan mlin, jedna vrata, pristojba 15, Bijoča-jedan mlin, pet vrata, pristojba po 15, ukupno 75, Korča-jedan mlin, četvera vrata, pristojba po 30, ukupno 120, drugi mlin, dvoja vrata, pristojba 60, Lokve-jedan mlin, jedna vrata, pristojba 26, drugi mlin, novoupisani, jedna vrata, pristojba 30, treći mlin, jedna vrata, pristojba 15, četvrti mlin, dvoja vrata, pristojba 45, peti mlin, jedna vrata, pristojba 15, Dvorište-jedan mlin, dvoja vrata, pristojba 60, Gradčanica-jedan mlin, pristojba 30, drugi mlin mulk, jedna vrata, nije prikazan prihod, dio prhoda jednog mlina, pristojba 4, Drozgometva-jedan mlin, šest vrata, pristojba 90, drugi mlin, jedna vrata, 898  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 53.; BOA, TTD, No.157/3 (1530), 53., 608., 625., 626., 627., 628., 629., 630., 636., 638., 642., 643., 644., 660., 661., 662., 682., 684., 685., 686., 718., 719., 780., 794., 809., 811., 812.; BOA, TTD, No.157/4 (1530), 900.

190

pristojba 15, dio prihoda od mlina, pristojba 13, dio prihoda od mlina, pristojba 9, dio prihoda od mlina pristojba 6, treći mlin, jedna vrata, pristojba 15, četvrti mlin, jedna vrata, pristojba 15, peti mlin, jedna vrata, pristojba 15, dio prihoda od mlina, pristojba 5, šesti mlin, jednavrata, pristojba 15, sedmi mlin, jedna vrata, pristojba 30, Ljubočić-mlin, jedna vrata, pristojba 15, drugi mlin, jedna vrata, pristojba 30, treći mlin, jedna vrata, pristojba 15, Doljani-jedan mlin, dvoja vrata, pristojba 60, drugi mlin, dvoja vrata, pristojba 30, treći mlin, jedna vrata, pristojba 15, četvrti mlin, pet vrata, pristojba 75, Petrić-jedan mlin, jedna vrata, pristojba 15, Donji Izbak-jedan mlin, dvoja vrata, pristojba 45, Sokolar- jedan mlin, četvera vrata, pristojba 30, drugi mlin, dvoja vrata, pristojba 60, treći mlin, dvoja vrata, pristojba 30, Gauča-jedan mlin, jedna vrata, pristojba 15, Osonik-jedan mlin, troja vrata, pristojba 90, dio prihoda od mlina, pristojba 7, Žrnovnica-jedan mlin, pet vrata, pristojba 150, dio prihoda od mlina, pristojba 12, dio prihoda od mlina, pristojba 2, drugi mlin, četvera vrata, pristojba 120, treći mlin, jedna vrata, pristojba 15, dio prihoda od mlina, pristojba 8, četvrti mlin, jedna vrata, pristojba 30, peti mlin, jedna vrata, pristojba 30, Luka-jedan mlin, jedna vrata, pristojba 15, dio prihoda od mlina, pristojba 7, drugi mlin, jedna vrata, pristojba 15, treći mlin, jedna vrata, pristojba 30, dio prihoda od mlina, pristojba 3.899 U popisu nedostaju podaci o mlinovima u selima Dolac, Raštelica, Kačetić i Radonje.

Tokom popisa 1565. godine ustanovljeno je da su u ovim selima radili mlinovi: Osonik-jedan mlin, vrata tri, pristojba 90, drugi mlin, vrata jedna, pristojba 15, Gauča-jedan mlin, vrata jedna, pristojba 15, mezra Gauča-mlin jedan, vrata jedna, pristojba 15, drugi mlin, vrata jedna, pristojba 15, treći mlin, vrata jedna, pristojba 15, četvrti mlin, vrata jedna, pristojba 15, Žrnovnicajedan mlin, vrata pet, pristojba 150, drugi mlin, vrata jedna, pristojba 30, treći mlin, vrata jedna, pristojba 30, četvrti mlin, vrata jedna, pristojba 30, peti mlin, vrata jedna, pristojba 30, Mokrine-jedan mlin, vrata dvoja, pristojba 60, drugi mlin, vrata jedna, pristojba 30, treći mlin, vrata jedna, pristojba 30, Doljanijedan mlin, vrata dvoja, pristojba 60, drugi mlin, vrata jedna, pristojba 30, treći mlin, vrata jedna, pristojba 15, Dolac-jedan mlin, vrata jedna, pristojba 15, Luka-jedan mlin, pristojba 15, drugi mlin, vrata jedna, pristojba 15, treći

mlin, vrata jedna, pristojba 30, četvrti mlin, vrata jedna, pristojba 30, Lokvejedan mlin, vrata jedna, pristojba 30, drugi mlin, vrata jedna, pristojba 30, treći mlin, vrata jedna, pristojba 15, četvrti mlin, vrata dvoja, pristojba 45, peti mlin, vrata jedna, pristojba 30, šesti mlin, vrata jedna, pristojba 15, Doljani, drugim imenomMilojevići-jedan mlin, vrata jedna, pristojba 15, Ljubočić-jedan mlin, vrata jedna, pristojba 15, drugi mlin, vrata jedna, pristojba 30, Sokolar-jedan mlin, vrata jedna, pristojba 30, drugi mlin, vrata dvoja, pristojba 60, treći mlin, vrata jedna, pristojba 30, četvrti mlin, vrata troja, pristojba 75, Drozgometvajedan mlin, vrata šest, pristojba 90, drugi mlin, vrata jedna, pristojba 15, treći mlin, vrata jedna, pristojba 15, četvrti mlin, vrata jedna, pristojba 15, peti mlin, vrata jedna, pristojba 15, šesti mlin, vrata jedna, pristojba 15, sedmi mlin, vrata jedna, pristojba 15, osmi mlin, vrata jedna, pristojba 15, deveti mlin, vrata jedna, pristojba 30, Gradčanica-jedan mlin, pristojba 30, drugi mlin, vrata jedna, devastiran, Bijoča-jedan mlin, vrata četvera, pristojba 60, mezra Donja Korča-jedan mlin, vrata jedna, pristojba 30, Korča-jedan mlin, vrata četvera, pristojba 120, mezra Korča-jedan mlin, vrata dvoja, pristojba 60, Kačetić-jedan mlin, vrata jedna, pristojba 30, Orahovica-jedan mlin, vrata troja, pristojba 90, Gornji Zjavak-jedan mlin, dvoja vrata, pristojba 30, drugi mlin, vrata jedna, pristojba 15, Dvorište-jedan mlin, dvoja vrata, pristojba 60, drugi mlin, vrata jedna, pristojba 15, mezra Crna rika-jedan mlin, vrata dvoja, pristojba 45.900 Najveći broj mlinova u ovom popisu je registriran u Drozgometvi, Lokvama, Sokolaru, Žrnovnici, Doljanima i Mokrinama. Sela koja nisu imala mlinova bila su: Hubić, Radonje, Hrenovica, mezra Svinjari, Ragalj, Petrić i Raštelica.

Funkcionalni mlinovi su zavedeni u popisu 1604. godine na teritoriju ovih sela: Gornji Zjavak-jedan mlin, pristojba 30, Dvorište-tri mlina, pristojba 90, Luka-dva mlina, pristojba 30, Doljani-dva mlina, pristojba 30, jedan mlin, pristojba 15, dva mlina, pristojba 60, jedan mlin, pristojba 30, Sokolar-jedan mlin, pristojba 30, dva mlina, pristojba 60, jedan mlin, pristojba 30, Doljani, drugim imenom Milojevići-jedan mlin, pristojba 15, Ljubočić-jedan mlin, pristojba 30, Žrnovnica-osam mlinova, pristojba 280, Korča-četiri mlina, pristojba 120, mezra Korča-dva mlina, pristojba 60, Bijoča-četiri mlina, pristojba 60, Drozgometva-sedam mlinova, pristojba 105, Osonik-jedan mlin,

pristojba 15, mezra Gauča-jedan mlin, pristojba 15, dva mlina, pristojba 30, Lokve-jedan mlin, pristojba 30, drugi mlin, pristojba 15, treći mlin, pristojba 30, četvrti mlin, pristojba 15, Orahovica-tri mlina, pristojba 90, Gradčanicadva mlina, pristojba 60, Kačetić-jedan mlin, pristojba 30, Mokrine-jedan mlin, pristojba 30, drugi mlin, pristojba 15.901 Selo Mrtvanje su po popisu iz 1550. godine imale jedan mlin na koji je plaćana pristojba od 15 akči, a 1574. je zabilježeno da je ta pristojba povećana na 30 akči.902 Isti iznos pristojbe na mlin u Mrtvanjama je upisan i 1604. godine.903

Prozvodnja mahunarki je također bila važna za ratarsko stanovništvo hadžićkog kraja. Naime, mahunarke su pored žitarica predstavljale osnovnu hranu stanovništva tokom osmanske vladavine, kada su kulture poput krompira, kukuruza i dr. bile još nepoznate. Od mahunarki su uzgajani uglavnom grah, bob i leća koji sadrže visok nivo proteina i vlakana neophodnih u prehrani.904

U popisu iz 1489. godine je zabilježen uzgoj mahunarki u svega nekoliko sela, i to: Mrtvanje-grah, jedan kejl, iznos 8 akči, Žrnovnica-leća, jedan kejl, iznos 19 akči i Mokrine-grah, jedan kejl, iznos 18 akči.905 Desetina na mahunarke je zavedena i u defter iz 1530. godine koju su davali stanovnici sela:906 grah bob količina iznos količina iznos

Gradčac: _

Kačetić: 1 kejl 10 2 kejla 20

Ljubočić: _ 2 kejla 20

Žrnovnica: _ 2 kejla 20

Proizvodnja mahunarki je 1540. godine registrirana samo u dva hadžićka sela: Lokve-leća, jedan kejl, iznos 20 akči i Žrnovnica-leća, pola

901 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 96., 97., 98., 103., 168., 172., 180., 181., 182., 196., 197., 198., 205., 206., 207., 210., 211., 217., 218., 221., 223., 226., 238., 353.

902 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., 366.; BOA, TTD, No.533 (1574),

903  TK, TTD, No.475 (1604), 24.

904  B.Hrabak, Izvoz žitarica..., 468.

905  BOA, TTD, No.24 (1489), 110., 295., 413.

906  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 642., 684., 718., 794.

kejla, iznos 10 akči.907 Godine 1565. je zabilježeno da su samo stanovnici sela Lokve plaćali desetinu na leću koja je iznosila jedan kejl, u novčanoj protuvrijednosti 22 akče.908 Nepromijenjeno stanje je ostalo i u popisu iz 1604. godine, kada su u istom iznosu samo Lokve plaćale desetinu na grah i leću.909 Cijene mahunarki su se kretale po popisima u ovim vrijednostima: grah-jedan kejl, 18 akči i leća-jedan kejl, 19 akči (1489), grah-jedan kejl, 10 akči, bobjedan kejl, 10 akči (1530), leća-jedan kejl, 20 akči (1540), leća-jedan kejl, 22 akče (1565) i leća-jedan kejl, 22 akče (1604). Selo Mrtvanje je po popisu iz 1550. godine bilo zaduženo da daje jedan kejl grahovice, u vrijednosti 13 akči, ali u popisu iz 1574. godine ovaj namet se više ne spominje.910

Proizvodnja povrća je zauzimala važno mjesto u poljoprivredi hadžićkog kraja. Kulture koje su oporezivane iz ove kategorije bile su: bostan, crvenii bijeli luk, kupus i repa. U pogledu značenja termina bostan postoji više tumačenja. Jedno od njih je da bostan podrazumijeva lubenice što je teško prihvatiti, s obzirom na to da ta kultura ne uspijeva u hadžićkoj regiji. Pojam bostan bi bilo korektnije prevesti kao vrt ili bašta. Porez na povrće nije plaćan u naturi, već u novcu, tj. svaki seljak je bio dužan platiti dvije akče na ime tog poreza od baštine.911 Ali, teško je procijeniti količinu tih proizvoda na koju je davan novčani iznos, zato što se u defterima ne navode težinske mjere poput kejla ili oke.

Podaci o obimu proizvodnje povrtalja u hadžićkim selima mogu se pratiti na osnovu zabilješki koje su upisane 1489., 1530., 1540., 1565. i 1604. godine:

Porezi na bostan i luk za 1489. godinu

bostan crveni i bijeli luk

Ljubočić: 8 _

Gradčac: 18 _

Raštelica: 16 4

907  BOA, TTD, No.432 (1540), 207., 231.

908  BOA, TTD, No.379 (1565), 243.

909 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 238.

910 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., 366.

911 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Uvod, xxxii

194

Lokve: 24 4

Pridvorica: 8 _

Žrnovnica: 40 5

Korča: 26 _

Gornji Zjavak: 4 _

Hubić: 4 _

Mokrine: 14 _

Drozgometva: 42 10

Dvorište: 20 _

Luka: 4 _

Doljani: 36 _

PODRUČJE HADŽIĆA OD SREDINE 15. DO POČETKA 17. STOLJEĆA

Porezi na bostan, luk, kupus i repu za 1530. godinu bostan crveni i bijeli luk i kupus kupus i repa

Porez na bostan, luk i kupus za 1540. godinu

bostan crveni i bijeli luk i kupus kupus

Porez na bostan, luk i kupus za 1565. godinu

bostan crveni i bijeli luk i kupus Osonik: 70 20 Gauča: 6 _ druga Gauča: 8 _

58 36 Mokrine: 25 10

Hrenovica: 6

mezra Svinjari: 6 6

Doljani: 83 22

Dolac: 10

Luka: 44 26

Lokve: 40 15

Raštelica: 26

Milojevići: 60

Ljubočić: 27 4

Garovci: 10 6

Drozgometva: 135 36

Gradčanica: 28 4

Bijoča: 42 2

Petrić: 8

Korča: 48

mezra Korča: 14

Kačetić: 29 19

Orahovica: 20

mezra Radonje: 8

Hubić: 4

Gornji Zjavak: 24 12

Dvorište: 24 24

mezra Crna Rika: 4

Porez na bostan, luk, kupus i repu za 1604. godinu bostan crveni i bijeli luk, kupus i repa bostan, luk i kupus

Gornji Zjavak: 20 10

Dvorište: 20 20

Luka: 80 45

Doljani: _ _ 186

Garovci: 20 10 _

Milojevići: 12 _ _

Žrnovnica: 50 30 _

Korča: 5 _

PODRUČJE HADŽIĆA OD SREDINE 15. DO POČETKA 17. STOLJEĆA

mezra Korča: 20 _

Bijoča: 40 _

Drozgometva: 734

Osonik: 322

mezra Gauča: 90

Lokve: 92

Orahovica: 20

Hrenovica: 20

Dolac: 59

Gradčanica: 50 120

Kačetić: 99

Mokrine: 250

Iznosi dažbine na crveni i bijeli luk i kupus su obračunavani zajedno u selima Mokrine i Gornji Zjavak 1530. godine, zatim u Dvorištu, Luki i Osoniku 1540. godine te u Drozgometvi i Bijoči 1565. godine. Porezi na bostan, luk, kupus i repu su bili objedinjeni pod jednom stavkom 1604. godine za sela Drozgometva, Osonik, Kačetić, Mokrine, Gauču, Lokve, Ljubočić i Doljane. Početkom 17. stoljeća je postojaojoš jedan karakterističan način upisivanja

iznosa koji se plaćao na povrće. Naime, tada je ovaj porez obračunavan zajedno s prihodom od sijena, lana i voća. Takvi primjeri se susreću u selima: Mokrine, Kačetić, mezra Svinjari, Hubić, Raštelica, Petrić i Ragalj.912

U Mrtvanjama je prema popisu iz 1550. godine stanovništvo plaćalo resmi bostan u iznosu od 16 akči, a popisom iz 1574. godine su utvrđene dažbine: resmi bostan-10 akči i desetinu na crveni i bijeli luk i kupus-28 akči.913

912  BOA, TTD, No.24 (1489), 71., 84., 89., 91., 111., 213., 413., BOA, TTD, No.157/1 (1530), 53., 54., 55., 56.; BOA, TTD, No.157/3 (1530), 606., 607., 608., 612., 625., 626., 627., 628., 629., 630.,633., 636., 637., 638., 642., 643., 644., 660., 663., 664., 682., 684., 685., 686., 687., 718., 719., 720., 780., 793., 794., 809., 810., 811., 812.; BOA, TTD, No.211 (1540), 416.; BOA,

Visina dažbina na pomenute kulture je povećana 1604. godine kada je iznosila 80 akči.914

Osmanske vlasti su posebnu pažnju posvećivale i razvoju voćarstva u hadžićkom kraju, iz razloga što je postojala velika potražnja za proizvodima od voća. Sa sigurnošću se može reći da je od voća najrašireniji bio uzgoj jabuka, krušaka, oraha i trešnji. Desetina od voća je prvobitno uzimana u naturi, a kasnije uglavnom u novcu.915

U popisu iz 1489. godine su registrirani prihodi od voća u hadžićkim selima: Žrnovnica-3 akče, Mokrine-10 akči i Drozgometva-25 akči.916 Za Mrtvanje je navedeno da posjeduju deset stabala oraha, s tim da nije precizirano koliko prihoda su donosili spahiji, zato što je prihod obračunat zajedno sa prihodima od njiva.917 Prema dokumentovanim podacima za 1530., 1540., 1565. i 1604. godinu desetinu na voće je plaćalo više hadžićkih sela, među kojim se spominju:

914  TK, TTD, No. 475 (1604), 24.

915 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., Uvod xiv

916  BOA, TTD, No.24 (1489), 92., 295., 413.

917  BOA, TTD, No.24 (1489), 110.

Dvorište: 13 14 20

Donji Izbak: 3

Bijoča: 22 20

Kačetić: 19 10

Radonje: 2

Crna Rika: 4

Svinjari: 8

mezra Gauča: 9

Porez na voće nije prikazan u izvorima za sela: Sokolar, Lokve, Gornji Zjavak i Ragalj Prihodi od voća za 1604. godinu su zabilježeni i u selima: mezra Radonje, Luka, Petrić, mezra Gauča, Raštelica, mezra Svinjari i Dolac, ali nije moguće utvrditi u kojem iznosu, zato što su obračunati zajedno sa prihodima od meda, lana i dr.918 Selo Mrtvanje je na ime poreza od voća plaćalo 14 akči 1550. godine i 28 akči 1574. godine.919

Pčelarstvo je tokom osmanske vladavine zauzimalo istaknuto mjesto u poljoprivredi hadžićkih prostora, posebno ako se uzme u obzir da su pčelarski proizvodi med, vosak i dr. korišteni u ishrani i proizvodnji svijeća i lijekova. Prirodni okoliš hadžićke regije je izuzetno povoljan za uzgoj pčela zbog bogatih šuma i pašnjaka. Na pčelarske proizvode je uzimana desetina poznata pod više naziva: desetina na med i desetina na košnicu. Dažbina na košnice je predstavljala stvarnu desetinu i u popisima je upisivana isključivo novčana vrijednost ovog prihoda. Ukoliko je ista uzimana u naturi to je podrazumijevalo da seljak daje desetu košnicu, ali da bi smanjili pritisak na raju vlasti su ostavile mogućnost da tu dažbinu izmiruju u novcu i to do dvije akče po košnici.

918  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 53.; BOA, TTD, No.157/3 (1530), 607., 614.,625., 626., 627., 629., 630., 643., 660., 661., 682., 684., 685., 686., 718., 809., 810., 811., 812.; BOA, TTD, No.157/4 (1530), 900., 901.; BOA, TTD, No.211 (1540), 73., 74., 416.; BOA, TTD, No.212 (1540), 65.; BOA, TTD, No.432 (1540), 145., 146., 149., 159., 162., 166., 167., 168., 169., 170., 197., 226., 228., 231., 265., 274., 357., 358.; BOA, TTD, No.379 (1565), 98., 99., 103., 104., 163., 164., 176., 177., 178., 192., 195., 209., 202., 210., 220., 225., 319., 614.; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 96., 98., 103., 172., 180., 181., 196., 198., 205., 210., 211., 219., 226., 312., 353.

919 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., 366.; BOA, TTD, No.533 (1574), 58., 59.

200

Osmanski popisi nam otkrivaju podatke o intenzivnoj proizvodnji meda u hadžićkim selima koji se mogu predstaviti ovim redoslijedom:

PODRUČJE HADŽIĆA OD SREDINE 15. DO POČETKA 17. STOLJEĆA

Godine 1604. prihodi od meda su obračunati zajedno sa prihodima od lana, voća i sijena u selima: Raštelica, Mokrine, Petrić, Ragalj, Dolac, Hubić, mezra Gauča i mezra Radonje. Selo Mrtvanje je prema popisu iz 1550. prihodovalo 10akči od košnica, a 1574. godine 40 akči.920

Vinogradarstvo na tlu Hadžića se razvijalo u dosta skromnim razmjerama, tako da su postojala svega dva vinograda u razdoblju od 150 godina osmanske vladavine. Jedan vinograd se nalazio u Mrtvanjama, a drugi u Osoniku. Nemuslimani su plaćali posebnu vrstu poreza na vinograde koji se zvao ošri šira, tj. desetina na sok od grožđa u kome još nije nastupilo alkoholno vrenje. Količinski je šira mjerena u medrama, a jedna medra je, na primjer, u Smederevskom sandžaku iznosila 40 oka.921 Za sada nije poznato

koliku veličinu je imala medra na prostoru Bosne, s obzirom na to da je ova mjera za tečnost bila različita od regije do regije. Pored desetine na širu često se spominje u defterima i dažbina hirepun koji su seljaci plaćali za svoje vinograde u granicama drugih timara. Ova dača je iznosila tri medre na stotinu medri koje su davane spahiji na čijem timaru su seljaci bili nastanjeni.922 Za razliku od nemuslimana, muslimani su za svoje vinograde plaćali resmi dunum

koji je iznosio od 8 do 4 akče po dunumu. Spahija je u vrijeme prodaje vina imao pravo na monopol koji je trajao dva mjeseca i u tom periodu seljacima je bilo zabranjeno prodavati svoje vino, dok spahija ne proda svoje.923

popis Kliškog sandžaka iz 1550., 366.; BOA, TTD, No.533 (1574)

921 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Sv.III, 586.; H. Hadžibegić, Kanunnama..., 340.

922  Omer, L. Barkan, Osmanlı Imparatorluğunda zirai ekonominin hukuki ve mali esasları, Istanbul Üniversitesi Yayınlarından edebiyat fakültesi türkiyat enstitüsü neşriyatı, Istanbul, 1943., 253.

923  H.Hadžibegić, Kanunnama..., 340.; A.Aličić, Privredna i konfesionalana struktura..., 128.

U popisu iz 1489. godine je zabilježeno za stanovništvo sela Mrtvanje da posjeduju vinograd i da osim ušura na širu daju i hirepun. Po tom popisu stanovnici Mrtvanja su za vinograd plaćali 28 medri šire, vrijednosti 168 akči, s tim da je upisano kako druga polovina vinograda sa prihodom od 215 medri šire, u vrijednosti od 1.290 akči pripada vojnuku Jusufu na koji on daje ušur.924 Vinograd u Mrtvanjama je 1550. godine donosio spahiji na ime rentnog prihoda 130 medri šire, u vrijednosti od 650 akči, dok je 1574. godine registriran prihod od 40 medri šire u novčanoj protuvrijednosti od 280 akči.925 Prihod od vinograda u selu Osonik se prvi put spominje u popisu iz 1565. godine, kada je zabilježeno da stanovnici ovog mjesta daju 9 medri šire u vrijednosti od 63 akče. Prihod od vinograda u Osoniku se 1604. godine smanjio na 8 medri šire u iznosu od 56 akči.926 U primjeru ova dva sela je evidentno kako muslimani uprkos pravilu da su obavezni plaćati resmi dunum na vinograd, oni daju desetinu na širu. Nije poznato kako je došlo do ove promjene.

Redovita stavka u izvorima je bio iznos desetine na sijeno, zato što je hadžićki kraj bio poznat po bogatim pašnjacima i livadama. Proizvodnja

sijena je bila od izuzetne važnosti za ishranu krupne i sitne stoke pa je zato i potražnja za tom vrstom stočne hrane bila velika. Međutim, ni u jednom od pomenutih izvora nisu ubilježeni podaci o poreskim prihodima od sitne stoke na području Hadžića, iz razloga što je prikupljanje te vrste dažbineuglavnom sprovodila centralna vlast. Po osmanskim zakonima seosko stanovništvo je imalo dužnost plaćati porez na ovce i koze, dok su goveda i konji bili izuzeti od oporezivanja.927 Porez na sijeno davan je u vrijeme kosidbe. Sukladno zakonskim propisima seljaci su bili obavezni davati kola sijena na jednu baštinu. Ukoliko spahija ne uzme sijeno za vrijeme kosidbe, onda su seljaci plaćali 7 akči na ime ove dažbine. Kasnije će se ustaliti pravilo da se porez na sijeno plaća u novcu.928

924  BOA, TTD, No.24 (1489), 110.

925 Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., 365.; BOA, TTD, No.533 (1574)

926  BOA, TTD, No.379 (1565), 176.; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 180.

927  H.Hadžibegić, Džizja ili harač, 90.

928 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Uvod, xxxii; H.Hadžibegić, Kanunnama..., 334.

Desetina na sijeno je predstavljala važnu stavku u nomenklaturi osmanskih poreza. Za hadžićka sela je 1489. godine zabilježeno da su plaćala porez na sijeno uglavnom u naturi, dok se tokom 16. i početkom 17. stoljeća ova dažbina u većini slučajeva izmirivala u

204

mezra Korča: 45 52

Ragalj: 10

Radonje: _ 15

Crna Rika: _ 153

Za sela Raštelicu, Ragalj, Kačetić, Gradčanicu, Petrić, Radonje, Svinjare i Hubić prihodi od sijena su obračunati sa prihodom od lana, voća povrća. Prihodi od sijena u selu Mrtvanje su 1550. godine iznosili 30 akči, a 1574. godine 44 akče.929

Od industrijskog bilja stanovništvo hadžićkog kraja je uzgajalo samo lan koji je služio za proizvodnju tkanine. Lanene tkanine se odlikuju velikom čvrstoćom i ugodne su za nošenje. Sjemenke lana su poznate po svojoj hranjivosti i ljekovitim svojstvima te su korištene za sparavljanje lanenog ulja. Stoga je na lan uzimana desetina u novcu koja je bila registrirana u svim popisima i to ovim redoslijedom:

1489. 1530. 1540. 1565. 1604.

929  BOA, TTD, No.24 (1489), 71., 84., 89., 111., 295., 405.;BOA, TTD, No.157/1 (1530), 53., 54., 56.; BOA, TTD, No.157/3 (1530), 607., 608., 612., 614., 625., 626., 627., 628., 629., 630., 636., 637., 638., 643., 660., 661., 662., 663., 664., 665., 682., 684., 685., 686., 718., 719., 720., 780., 793., 794., 809., 810., 811., 812., BOA, TTD, No.157/4 (1530), 900., 901. Za sela Luka i Osonik je zabilježeno da se u njihovim granicama nalazi jedan čifluk od kojih se daje po jedna kola sijena.; Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550., 366.; BOA, TTD, No.211 (1540), 73., 74., 75., 416.; BOA, TTD, No.212 (1540), 65.; BOA, TTD, No.432 (1540), 145., 146.,

274., 275., 357., 358. Za Gauču se spominje da se sa jednog čifluka uzimaju dva kola sijena u vrijednosti 40 akči.; BOA, TTD, No.379 (1565)

Radonje: 8

Crna Rika: 4

Prihodi od lana u selima Kačetić, Gradčanica, Svinjari, Raštelica, Hubić, Petrić, Ragalja i Radonje su obračunati zajedno sa prihodima drugih kultura. Prihod od lana u selu Mrtvanje je procijenjen na 16 akči 1550. godine i 10 akči 1574. godine.930

Uzgoj svinja je bio naročito rasprostranjen na hadžićkom teritoriju u drugoj polovini 15. i početkom 16. stoljeća što se poklapa sa periodom kada su nemuslimani činili većinu stanovništva. Nemuslimansko stanovništvo je za uzgoj svinja plaćalo poseban namet. Porez na svinje je plaćan u novcu i bio je od strane osmanskih pravnika smatran novotarijom.931 Na prostoru hadžićke regije ova vrsta poreza je evidentirana samo u popisu iz 1489. godine. Porez na svinje su plaćali stanovnici ovih sela: Ljubočić-8 akči, Gradčac-15 akči, Lokve-8 akči, Pridvorica-dvije akče, Žrnovnica-19 akči, Korča-15 akči, Gornji Zjavak-6 akči, Hubić-3 akče, Mokrine-3 akče, Drozgometva-100 akči, Dvorište-13 akči, Luka-5 akči i Doljani-4 akče.932

Pojedine rijeke na hadžićkom području su bile bogate ribom što potvrđuje jedan podatak koji je zabilježen 1604. godine. U ovom popisu se navodi da su stanovnici Doljana lovili ribu na rijeci Krmili, te da su svom spahiji bili obavezni davati desetinu na ulovljenu ribu u vrijednosti od 50 akči.933

Prema tadašnjim zakonskim propisima ovaj porez je uziman odsijekom.934

12. ZANATSTVO I TRGOVINA

Zanatska proizvodnja u hadžićkom kraju se razvijala shodno potrebama domaćeg stanovništva i osmanske vojske. Ipak, u cjelokupnoj privredi hadžićkog područja zanatstvo je imalo veoma malo udjela, što se donekle može objasniti činjenicom da nije postojao jak urbani centar niti dugotrajna zanatska tradicija. Na početku osmanske vladavine u izvorima se javljaju pripadnici različitih zanastkih grupa koje su radile za potrebe vojske, tj. učestvovali su kao ispomoć u ratnim pohodima ili su tokom mirnog razdoblja popravljali utvrđenja. Prvi podatak o prisustvu posebnog odreda zanatskih radnika-zidara je zabilježen prilikom popisa 1468. godine u selu Donji Izbavak.935 Ovi zidari su služili kao pomoćni odredi osmanske vojske i za svoje usluge su bili djelomično oslobođeni poreza.936 Međutim, pomenuti zidari se više ne spominju u kasnijim popisima.

U okviru sela razvijaju se zanati koji su bili neophodni kao podrška poljoprivrednoj proizvodnji i da bi zadovoljili osnovne životne potrebe ratarskog stanovništva. Postoje samo četiri primjera koji potvrđuju postojanje seoskih zanatlija na hadžićkom području tokom osmanske vladavine. Dva su zabilježena 1489. godine. Naime, u selu Korča je popisan izvjesni Tvrtko za kojeg je navedeno da je bio kovač.937 Iste godine je upisan i Hamza kasapin koji je bio stanovnik sela Doljani.938 Ovaj Hamza je po svemu sudeći bio mesar i najvjerovatnije je trgovao stokom. Pomenuti Tvrtko je svakako predstavljao seoskog kovača koji je pravio poljoprivredne alatke. U popisu iz 1530. godine je spomenuto za dvojicu stanovnika sela Osonik Mehmeda i njegovog oca Hizira da su bili po zanimanju sedlari. Navedeni Mehmed i Hizir su se sasvim sigurno bavili proizvodnjom konjske opreme, što je u to vrijeme bio izuzetno cijenjen zanat.939 U naselju Gradčanica je 1604. godine upisan kalajdžija Hasan kao uživalac baštine. Poznato je da su se pripadnici

935 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468., 243.

936  O.Zirojević, Tursko vojno uređenje..., 194., 198.

937 BOA, TTD, No.24 (1489), 111.

938  BOA, TTD, No.24 (1489), 406.

939  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 808.

ovog zanata bavili popravljanjem i kalajisanjem bakrenog posuđa.940 Veliki broj mlinova na hadžićkom prostoru, čak njih 40 je popisano 1530. godine, što ukazuje na egzistiranje drvodjelnih zanata. Također, veliki šumski resursi su omogućavalirazvitak građevinarstva i kolarskog zanata. Premda se u izvorima ne spominje ni jedan stanovnik kojem je to bilo profesionalno zanimanje. Krojački zanat se vjerovatno razvijao u okviru kućne radinosti, zato što su se u tom periodu odjevni predmeti od vune i lanamorali ručno tkati. Za proizvodnju vunenih tkanina svakako je bila potrebna stupa koja je služila za valjanje sukna. Stupe su radile na vodeni pogon i bile su obično u sklopu mlinova. Jedina stupa na području Hadžića je bila registrirana 1540. i 1565. godine u Mokrinama na koju je plaćana pristojba od 15 akči.941 Također se u popisima pominju i valjalice za čebad koje su radile u sklopu mlinova. Valjalice za čebad se spominju u defteru iz 1530. godine na prostoru sela Lokve, Mokrine i Sokolar.942 U opširnom popisu iz 1540. registrirana je valjalica za čebad samo u selu Lokve, dok se 1565. godine ova vrsta sprave spominje u selu Sokolar.943

U izvoru koji datira iz 1530. godine spomenuta je kovačnica u kojoj se koristila za to doba unaprijeđena tehnika obrade željeza. Naime, u selu Ragalj neki Pavko, sin Vlatkov je za poslove obrade metala dao sagraditi peći za taljenje željeza i postavio je samokov koji je znatno olakšavao kovačke poslove.944 Samokov je bio podignut na rijeci Bijoči i imao je dva okna u kojim je od željezne rude izrađivano željezo. Masivni kovački čekići u samokovima su radili na vodeni pogon. Na širem području Raglja zaista se nalaze brojni izvori i šume što daje idealne uvjete za razvoj cjelokupnog procesa metalurgije. Za Pavku je napomenuto da se doselio iz Prijepoljske tvrđave koja se nalazila u Hercegovačkom sandžaku.Prema izvoru iz 1530. godine Pavko je plaćao pristojbu na peć u iznosu od 66 akči i zakup na tri godine za rad samokova koja je procijenjena na 2.300 akči. Također je još navedeno da je Pavko upisan u selu Bijoča kao rajetin i da su njegovi prihodi od samokova i peći registrirani sa drugim prihodima pomenutog sela. Visina pomenutih dažbina na samokov

940 Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604., 167.

941  BOA, TTD, No.432 (1540), 358.; BOA, TTD, No.379 (1530), 614.

942  BOA, TTD, No.157/3 (1530), 612., 636.; BOA, TTD, No.157/3 (1530), 902.

943  BOA, TTD, No.432 (1540), 207.; BOA, TTD, No.379 (1565), 206.

944  BOA, TTD, No.157/1 (1530), 56.

i peć je ostala ista i po popisu iz 1540. godine.945 Godine 1565. je utvrđeno da je Pavkin samokov zapušten te da postoji još jedan samokov na koji se plaća pristojba na peć u iznosu od 60 akči.946 U istom izvoru je zabilježeno kako se Pavkin čifluk, koji je nastao krčenjem šume za potrebe kovačnice, nalazi u posjedu Pavkinog sina Abdurahmana. Vjerovatno je Pavkin sin upravljao ovim drugim samokovom. Oba samokova su postojala i 1604. godine sa istom visinom poreskih dažbina, s tim da je Pavkin samokov i dalje bio u zapuštenom stanju.947

Osnivanjem naselja Pazarić započinje razvoj profesionalnih zanata koji su karakteristični za urbane sredine. U tekstu muafijeta, koji se nalazi u popisu iz 1604. godine, navodi se da su stanovnici kasabe Pazarić zanatlije i da žive od zanatske privrede što ih oslobađa rajinskih poreza.948 Stvaranjem urbanog naselja Pazarić dolazi do nastanka profesionalnog sloja zanatlija kojima poljoprivredni poslovi nisu bili primarni kada je u pitanju privređivanje. No, u izvoru nije precizirano kojim su se konkretno zanatima bavili stanovnici Pazarića. Može se samo pretpostaviti da su tezanatlije došle iz drugih krajeva i da su svojim proizvodima opskrbljivali seosko stanovništvo.

Razvoj trgovine u hadžićkoj regiji bio je tijesno povezan sa karavanskim prometom koji se odvijao na putnoj komunikaciji od Sarajeva do Konjica. Put koji je presjecao hadžićko područje i Ivan-planinu bio je korišten još u srednjem vijeku i njegov značaj nije opadao ni za vrijeme osmanske vladavine. Hadžići su predstavljali glavno tranzitno područje za trgovačke karavane iz Sarajeva, a njihovo krajnje odredište kretanja se nalazilo u Gabeli i Dubrovniku. Jedini prirodni prelaz iz centralne Bosne u Hercegovinu je bio na prostoru Hadžića zbog izravnog pristupa i lakšeg uspona koji pruža Ivanplanina. Naselje Pazarić postaje važna karavanska stanica na ovom putu tokom 16. stoljeća. Izgradnjom karavansaraja u Pazariću tranzitna trgovina je dobila značajnu potporu, jer su se u tom objektu odmarali trgovci, poštari i obični putnici. Karavansaraj u Pazariću jeprema opisu francuskog putopiscaKiklea iz 1658. godine imao velike smještajne kapacitete, s obzirom na to da je taj objekat mogao primiti i konje zajedno sa trgovačkom robom koju su nosili.

945  BOA, TTD, No.211 (1540), 75.

946  BOA, TTD, No.379 (1530), 99.

947 Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604., 98.

948 Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604., 221.

210

Ovaj karavansaraj je bio zadužbina katib Mahmuda u kojem se po pravilu moglo besplatno konačiti tri dana.949

U Pazariću se nalazila i jedna skela za za prevoz putnika preko rijeke Zujevine, a tokom 17. ili 18. stoljeća na tom mjestu bit će sagrađen kameni most.950 Trgovački put je prolazio kroz ravničarske predjele hadžićke regije gdje je pravac kretanja bio određen duž toka rijeka Zujevine, Bijele rijeke i Kalašnice. Ovom putnom komunikacijom se nastojalo izbjeći teško prohodni šumski i brdoviti tereni. U osmanskom razdoblju karavanski putevi su trasirani kroz široko otvorena područja kako bi se onemogućile pljačkaške skupine da postave zasjedu.

U izvorima se za Pazarić, odnosno kasabu Ljubočić, redovno navodi stavka porez na trošarinu koji predstavlja plaćanje dažbine na kupoprodaju većih količina robe. Porez na trošarinu u kasabi Ljubočić prvi put se spominje 1540. godine kada je u izvoruzapisano slijedeće:“porez na trošarinu spomenute kasabe Ljubočić, globe i svadbarina stanovnika navedene kasabe iznosi 140.“951 Zapis o tržišnoj taksi dokazuje koliki je bio stvarni trgovački promet u Pazariću. Isti iznos ovog poreza je zajedno sa uvjetnim porezima i svadbarinom zabilježen 1565. godine.952 Iznos poreza na trošarinu za Pazarić nije prikazan zasebno u popisu iz 1604. godine, mada bi se na osnovu ukupne sume prihoda za ovo mjesto moglo pretpostaviti da je njegova visina bila oko 343 akče.953 Da bismo analizirali obim trgovačkog prometa u ovom periodu treba uporediti visinu iznosa trošarine u Pazariću sa trošarinom Žepča i Kotor Varoši koji su na ime navedene stavke plaćali 500 akči.954 Ove kasabe su imale gotovo identičan geografski polažaj kao i Pazarić. Pomenuti porez se plaćao na robu koja se kolima ili tovarom dopremala do Pazarića gdje se odvijala razmjena dobara između karavanskih trgovaca te okolnog seoskog stanovništva i mjesnih zanatlija.955 Klauzula o ustanovljenju ,,bazara“ u selu

949  H.Inaldžik, Osmansko carstvo, 208.; Hamdija, Kreševljaković, Hanovi i karavansaraji u BiH, Naučno društvo NR BiH, Sarajevo, 1957., 267., 292.

950 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 221.

951  BOA, TTD, No.432 (1540), 197.

952  OIS, TTD, No.379 (1565), 225.

953 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 221.

954 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 322., 399.

955 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Sv.III, 578.

Ljubočić iz 1540. godine, kao i sam naziv naselja, sugeriraju da je Pazarić imao svoj sedmični pazarni dan u toku kojeg se stanovništvo okupljalo zbog trgovine.Za ustanovljenje pazarnog dana bio je nadležan državni vrh koji je tu odluku donosio na osnovu pismene predstavke lokalnog stanovništva. Najčešće je pazarni dan bio organiziran petkom kada je bilo vrijeme džumanamaza.956

956  Muamer, Hodžić, Pazar Ustikolina i sedmični pazarni dan u 16. stoljeću, POF 69/2019 (2020), OIS, Sarajevo, 2020., 296., 297., 298. (dalje: M.Hodžić, Pazar Ustikolina...)

Slika br. 12: Ostatci starog mosta u Pazariću

Slika br. 13: Hadžićko područje u sastavu Sarajevskog kadiluka (Hazim, Šabano-vić, Bosanski pašaluk)

13. URBANI RAZVOJ

Osmanske vlasti su poticale urbani razvitak centralnih naselja jednog podučja koja su imala sve pretpostavke da funkcioniraju kao trgovište i mjesto za vjerska okupljanja stanovništva. Osnivanjem gradskih naselja Osmanlije su učvršćivale svojuadministrativnu kontrolu nad širim područjem i istovremeno ih koristili kao centre za širenje islamske kulture i civilizacije.

Svako naselje da bi postalo kasaba, tj. grad moralo je ispunjavati slijedeća

četiri uvjeta: da ima većinsko muslimansko stanovništvo, da se u jednoj

džamiji obavlja pet dnevnih namaza, džuma i bajrami, da se stanovništvo bavi zanatima i trgovinom, te da ima određen pazarni dan.957 Kada se jedno naselje

957  Adem, Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću, POF, Sv. 25 (1975), Sarajevo, 1977., 134.; M. Hodžić, Pazar Ustikolina..., 294., 295., 296., 297.

transformiše u kasabu, njegovo stanovništvo biva oslobođeno od rajinskih poreza.

Takav proces urbanizacije se nije odvijao u slučaju Pazarića, s obzirom na to da on nije imao tradiciju srednjovjekovnog trga, već se počeo formirati tek u četvrtoj dekadi 16. stoljeća kao novo naselje u ataru sela Ljubočić. Povodom ovog događaja 1540. godine je zapisano slijedeće:“Selo Ljubočić, sada je u spomenutom selu sagrađena džamija i ustanovljen bazar, pripada Saraju. Stanovništvo koje su tu nalazi je raja i ono plaća poreze.“958 U tekstu gdje se govori o porezu na trošarinu za Ljubočić je upotrijebljen termin kasaba, iako njegovo stanovništvo plaća rajinske poreze. Stoga, jedino logično rješenje koje može objasniti ovu proturječnost jeste da je izraz kasaba trebao samo formalno označiti gdje se nalazilo lokalno trgovište kojem gravitiraju okolna sela. Selo Ljubočić u tom periodu uopšte nije uživalo status kasabe. Tek sredinom 16. stoljeća je oformljeno novo naselje u kojem su bile nastanjene zanatlije, a selo Ljubočić je upisivano kao zasebna poreska jedinica gdje je živjelo ratrsko stanovništvo. Novo naselje se spominje u popisu iz 1565. godine kada je registrirano pod nazivom sami Ljubočić, u okviru kojeg su odvojeno popisani džamijska mahala i raja sela Ljubočić.959 Termin Ljubočić ukazuje da je ovo mjesto postalo kasaba. U samom Ljubočiću tada je živjelo 18 porodica te jedan hatib i jedan mujezin. Prema tom podatku urbano stanovništvo je činilo 2,11 % od ukupnog broja domaćinstava na hadžićkom teritoriju, što je neznatno u odnosu na apsolutnu većinu ratarskog stanovništva. Jezgra ovog naselja se formirala oko džamije, na prostoru današnjeg naselja Kahrimani.960 U popisu iz 1604. godine nalazi se tekst koji pojašnjava kada i pod kojim uvjetima je kasaba Ljubočić, drugim imenom Pazarićdobila muafijet, tj. pravo da bude oslobođena od svih redovnih i neredovnih poreza. Muafijet kasabe Pazarić je ozakonjen sultanovim fermanom koji je izdat trećeg Zul-kadeta 1006. godine, odnosno 1597. godine po gregorijanskom kalendaru. Na osnovu tog fermana stanovnici kasabe Pazarić su:“oslobođeni od službe čerahorluka i učestvovanja u navali i od nameta avarizdivanije i tekalifi orfije.“961

958  BOA, TTD, No.432 (1540), 196.

959  BOA, TTD, No.379 (1565), 223., 224.

960  Pogledati: Katastral Vermefsungs Abtheilung, Vermefsungsjaler, 1882, Kreis Sarajevo, Bezirk Sarajevo, Gemeinde Pazarić

961 Oširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 221.

214

Čerahorluk podrazumijeva učešće u javnim radovima koje organizuje država, a učešće u navali je regrutovanje stanovništva u vojsku za vrijeme rata. Glavni uvjet za sticanje posebnog statusa i navedenih pogodnosti u oporezivanju bila je obaveza da stanovnici Pazarića popravljaju i održavaju karavansaraj. Pomenuti ferman su stanovnici Pazarića pokazali prilikom popisa, što su nadležni osmanski organi vlasti uvažili i njihove privilegije zaveli u novi defter.962

Iako je Pazarić ispunjavao sve formalno-pravne uvjete da bude proglašen kasabom, njegov geostrateški položaj, veličina i privredni potencijalnije imao komparativnu vrijednost sa kasabama poput Zenice, Travnika, Visokog i Tuzle, nego je manje više sadržavao elemente jednog trga-pazara. Naime, Zenica, Travnik, Olovo i Fojnica su stekli status kasabe na osnovu zanatske proizvodnje kojom su se bavili, jer je riječ o starim trgovima sa dugom zanatskom tradicijom i koji su pored ostalog imali brojno stanovništvo. Za razliku od njih Pazarić nije imao velikih prirodnih resursa, dok je broj domaćinstava ovog naselja bio potpuno minoran i zanemarljiv. Tako recimo 1604. godine je u Pazariću bilo evidentirano 17 domaćinstava

što je za 3 domaćinstva manje u odnosu na popis iz 1565. godine. Procentualno je po tom popisu urbano stanovništvo Pazarićaimalo svega 1,88% udjela u ukupnom broju hadžićkih domaćinstava.963

Gradovi koji su bili u rangu šehera, poput Banja Luke i Sarajeva, bili su obavezani vojnom službom u vrijeme ratnog pohoda kao ekvivalent za oslobađanje od poreza. Pazarić je spadao u red onih kasaba-trgova kojima je muafijet dodijeljen pod uvjetom da osiguravaju kopneni saobraćaj i održavaju karavansaraj. Na sličan način su funkcionisale i kasabe Kladanj, Prača, Glasinac i Lišinja koji su pored zanatskih zanimanja bili zaduženi službama čuvanja klanca, te održavanjem puteva, mostova, skela i karavnsaraja. Početkom 17. stoljeća novo naselje u granicama sela Ljubočić dobit će još jedno ime Pazarić, u prijevodu mali trg. Naziv Pazarić će tokom 17. stoljeća potisnuti stariji naziv Ljubočić i bit će priznat odstrane okolnog stanovništva kao centralno naselje regije.

962 Oširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., Sv. III, 579., 580.

963 Oširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 222.

S obzirom na to da je Pazarić zahvaljujući novoosnovanoj džamiji i karavansaraju fungirao kao važno mjesto društvene interakcije, ovo naselje će se razviti u novo ekonomsko i kulturno središte hadžićkog područja.964

Slika br. 14: Pazarić i okolina (Katastral Vermefsungs Abtheilung, Vermefsungsjaler, 1882, Kreis Sarajevo, Bezirk Sarajevo, Gemeinde Pazarić)

964  Adem, Handžić, Značaj muafijeta u razvitku gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku, Jugoslovenski istorijski časopis, broj 1-2, Beograd, 1974., 62., 63.; Oširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., 222.

Slika br. 15: Stari nišani na lokalitetu Ragalj

ZAKLJUČAK

Administrativni okvir nahije Gradčac je tokom svog kratkog postojanja predodredio daljnji teritorijalno-upravni razvoj hadžićkog prostora. Zapravo, današnje granice općine Hadžići su, izuzev nekoliko korekcija, gotovo identične sa granicama nahije Gradčac. Njihova nepromjenjivost je bila uvjetovana planinskom konfiguracijom terena i srednjovjekovnim historijskim naslijeđem. Međutim, unatoč tome nahija Gradčac neće dugo opstati kao zasebna administrativna jedinica, već će naprotiv, biti od strane osmanskih vlasti rasformirana i pripojena nahiji Sarajevo. Ukidanjem lokalne uprave i potpadanjem pod jurisdikciju sarajevskog kadiluka hadžićko područje se privredno i politički vezuje za Sarajevo kao svoj glavni centar. Detaljnom jezičkom analizom područnih naziva u defterima je ubicirana i identificirana većina hadžićkih naselja iz osmanskog perioda, među kojim treba posebno spomenuti: Kasatiće, Dolac, Hrenovicu, Petrić, Gornji Zjavak, Luke, Gradčanicu i Bijoču. Na osnovu osmanskih popisa otkriveni su brojni toponimi hadžićke regije od kojih su se mnogi održali u izvornom obliku sve do današnjih vremena.

Istraživanjem osmanske građe ustanovljen je tačan broj i teritorijalni raspored timarskih posjeda na hadžićkom području, kao i vojnička struktura njihovih uživalaca. Iako su na početku osmanske vladavine među timarlijama hadžićkih područja bili zastupljeni većinom stranci, u 16. stoljeću timari prelaze u ruke domicilnih ljudi. Domaće spahije će biti važan supstrat u nastanku lokalnog vojničkog plemstva pa je stoga pravo naslijednog uživanja bilo osigurano njihovim porodicama. Uživaoci timara su također isticali svoje krvno srodstvo sa uglednim državnicima i vojskovođama, a mnogi od njih su učetvovali i u osnivanju vakufskih zadužbina. Timari u hadžičkom području su obuhvatali uglavnom po jedno selo uz dopunske prihode koje su osiguravali čifluci. Manji broj seoskog stanovništva je tokom 16. stoljeća bio uključen u redove akindžija i vojnuka koji su u vojničkom smislu predstavljali rezervne trupe. Oba vojnička reda su rasformirana, a njihovi pripadnici su dobili status raje.

Struktura vlasništva nad zemljom bila je uređena u skladu s osmanskim agrarnim zakonima, što je po svom pravnom karakteru značilo

da je obradivo zemljište bilo državno. Obrazac egzistencije jedne seljačke porodica bila je baština kao osnovni zemljišni posjed koji se uživao na osnovu pisanog dokumenta tapije. Trajnost porodičnog posjedovanja zemlje je omogućilo lokalnom stanovništvu potpunu teritorijalizaciju u mjestima svog prebivališta, što će ujedno smanjiti migraciona kretanja na minimum. Osim baština u popisima se spominju i drugi tipovi zemljišta poput zemina, mezri i čifluka. Sve to dokazuje da je kultivacija zemljišta u hadžićkoj regiji dostigla vrhunac tokom 16. stoljeća, tj. zemlja je bila mnogo više obrađivana, nego u prethodnim periodima. Čifluci su od strane države tretirani kao zasebni zemljišni kompleksi, čiji su uživaoci pripadali vojničkoj i ekonomskoj kategoriji društva. Na hadžićkom području se nalazilo u prosjeku 40 čifluka različite veličine. No, ne treba izvlačiti pogrešan zaključak da su čifluci u ovom periodu služili kao osnova za formiranje zemljoposjedničkih grupa koje bi zauzimale visok rang u društvenoj hijerarhiji.

Hadžićki krajevi su u periodu od 1468. do 1604. godine uglavnom bilježili pozitivan demografski rast. Hadžićka regija je zavisno od godine popisa najviše brojala do 27 sela. Tokom 16. stoljeća osnovana su nova sela: Ragalj, Donja Korča, Hrenovica, Svinjari i Doljani, drugim imenom Milojevići, dok će sela Donji Izbavak, Kalica i Hubić ostati bez stanovništva. Većina sela je u drugoj polovici 16. stoljeća imala u prosjeku od 20 do 30 domaćinstava, osim u slučaju Doljana i Drozgometve, čiji je broj domaćinstava premašivao stotinu. Udio doseljenog stanovništva je bio zanemarljiv pa se može konstatovati da je stanovništvo Hadžića u osmansko doba bilo autohtono.

Poreska politika je bila regulisana osmanskim zakonima prema kojima su veličina zemljišnog posjeda, radna sposobnost i bračni status predstavljali glavne kriterije u određivanju visine dažbina. Potpuno ili djelomično oslobađanje od plaćanja poreza je bilo uvjetovano vrstom službe koja se vrši u korist države. U skladu s tim principom stanovništvo se difrenciralo na one koji su plaćali sve poreze i one koji su bili oslobođeni od poreza-muaf ve musellem. Na području Hadžića samo su stanovnici Pazarića bili oslobođeni od poreza, jer su se bavili zanatima i održavanjem karavansaraja. Svih poreskih nameta, osim naturalnih, bili su oslobođeni i zidari sela Donji Izbavak. Spahije koje su posjedovale čifluke bili su oslobođeni od obaveze plaćanja zemljišnih poreza, a u određenim periodima porezi na čifluke su paušalno obračunavani. Kada su u pitanjuporeske olakšice akindžija i vojnuka, ni u jednom od popisa nisu

istaknute pa se može samo pretpostavljati da su im bili ukinuti državni prireziavarizi divanije. Ukupna poreska opterećenja hadžićkog stanovništva tokom 15. i 16. stoljeća bila su relativno niska i u usporedbi sa srednjovjekovnim periodom podnošljiva.

Hadžići su u osmansko vrijeme bili izrazito ratarsko područje u kojem su zemljoradnja i stočarstvo predstavljali osnovu privrede. Pod osmanskom upravom su uzgajane raznovrsne kulture, a naročito je podstican razvoj pčelarstva i uzgoj žitarica. U pojedinim selima zemljište je iskorištavano za uzgoj vinove loze.

Zanatstvo i trgovina su se razvijali u skromnim razmjerama i uglavnom su zavisili od frekventnosti karavanskog saobraćaja. Što se tiče urbanizacije, u popisima nisu zabilježene predosmanske varoši niti je novoformirana kasaba Pazarić zbog malobrojnog stanovništva i oskudnih prirodnih resursa uspjela da postane napredno gradsko naselje pa je iz tih razloga hadžićko područje bilo osuđeno dase razvija bez gradskog središta. Kasaba Pazarić je nastala kao posljedica potpunog prelaska hadžićkog stanovništva na islam i potrebe okolnih sela za osnivanjem centralnog trgovišta. Ove okolnosti su se u jednom trenutku poklopile sa interesom Osmanske države kojoj je odgovaralo da osnivanjem jedne kasabe sa potrebnom javnom infrastrukturom podrže razvoj tranzitne trgovine između Sarajeva i primorja. Zahvaljujući činjenici da je Pazarić imao džamiju, karavansaraj i zanatsko stanovništvo, on po tada uobičajenoj sistematizacijidobio status kasabe.

Posebno zapažen fenomen u osmanskim defterima je širenje islama u hadžićkoj regiji koji se u odnosu na druga područja Bosne brže odvijalo. Valja istaći da je samo 50 godina nakon osmanskog osvajanja hadžićko stanovništvo postalo većinom muslimansko, a po popisu iz 1530. godine hrišćani su činili neznatnu manjinu. Sa okončanjem procesa širenja islama hadžićki prostori ulaze u osmanski kulturno-civilizacijski krug čime se u bitnom mijenja i duhovni identitet lokalnog stanovništva.

IZVORI I LITERATURA

NEOBJAVLJENI IZVORI

Istanbul, Bašbakanlik Osmanli Aršivi, Idžmal defteri i Tapu tahrir defteri

BOA, IDNo.18 Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1485. godine

BOA, TTD No.24, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1489. godine

BOA, ID No.56, Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1516. godine

BOA, TTD No.157, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1530. godine

BOA, TTD No.432, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1540. godine

BOA,TTD No.211, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1540. godine

BOA, ID No.212, Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1540. godine

BOA, TTDNo.379, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1565. godine

BOA, TTD No.533, Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1574. godine

BOA, TTD No. 622, Opširni popis sandžaka Klis i Krka iz 1585. godine

TK, TTD No. 475, Opširni popis sandžaka Klis i Krka iz 1604. godine

Sarajevo, Gazi Husrev-begova biblioteka, sidžili

GHB, Sidžil, No. 1

GHB, Sidžil, No. 2

Sarajevo, Orijentalni institut, Malije defteri, preveo Abdulah Polimac

I/2 MI. D.

Državni arhiv u Dubrovniku, Lettere di Levante

DAD, Lettere di Levante, X

Bujak, Edin, Alađuz, Vahid, Jasika, Derviš, Izvještaj o popisu stećaka na području Hadžića, br.02/5-49-2992-4/16/16-2.3.2016. god., Općina Hadžići, 2016.

OBJAVLJENI IZVORI:

Aličić, Ahmed, Popis bosanske vojske pred bitku na Mohaču 1526. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju, sv. XXV 1975., Orijentalni institut, Sarajevo, 1977.

Hadžibegić, Hamid, Kanunnama sultana Sulejmana Zakonodavca, Glasnik Zemaljskog muzeja (1949/50), Zemaljski muzej, Sarajevo, 1950.

Hadžibegić, Hamid, Rasprava Ali čauša iz Sofije o timarsko organizaciji u XVII st., Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1948.

Horvat, Karlo, Prilozi za hrvatsku povijest iz arhiva rimskih, Starine XXXIV, Zagreb, 1913.

Kanuni i Kanunname za bosanski, hercegovački, kliški, crnogorski i skadarski sandžak, saopštavaju: Branislav Đurđev, Nedim Filipović, Hamid Hadžibegić, Hazim Šabanović, Monumenta Turcica, serija 1, knjiga 1, Orijentalni institut, Sarajevo, 1957.

Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Monumenta Turcica, serija II, defteri, knj. 4, sv. I-III, obradili Adem Handžić, Snježana Buzov i Amina Kupu-sović, Orijentalni institut-Bošnjački institut Zürich, Odjel Sarajevo, Sarajevo, 2000.

Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, obradio Fehim Spaho, redakcija Ahmed Aličić, Monumenta Turcica, serija II, defteri, knj. 5, Orijentalni institut, Sarajevo, 2007.

Poimenični popis sandžaka Hercegovina (1477), obradio Ahmed Aličić, Orijenta-lni institut, Sarajevo, 1985.

Stojanović, Ljubomir, Srpske povelje i pisma, Zbornik-Dubrovnik i susedi njegovi, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1929.

Sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69. godine, obradio Ahmed Aličić, Islamski kulturni centar, Mostar, 2008.

Šabanović, Hazim, Dvije najstarije vakufname u Bosni, Orijentalni institut, Sarajevo, 1952.

Šabanović, Hazim, Krajište Isa-bega Ishakovića, Zbirni katastarski popis iz 1455. godine, Monumenta Turcica, serija II, defteri, knj. 1, Orijentalni institut, Saraje-vo, 1964.

LITERATURA

a) Knjige

Akdağ, Mustafa,Türkiye›nın iktisadi ve ictimai tarihi: 1453-1559, Ankara

Üniversitesi Dil ve tarih, Ankara, 1971.

Alađuz, Vahid, Hadžićka toponimija, općina Hadžići, Hadžići, 2016.

Aličić, S. Ahmed, Pokret za autonomiju Bosne 1831/32, Orijentalni institut, Sarajevo, 1996.

Aličić, S. Ahmed, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Orijentalni institut, Sarajevo, 1983.

Barkan, Omer Lutfi, Osmanlı Imparatorluğunda zirai ekonominin hukuki ve mali esasları, Istanbul Üniversitesi Yayınlarından edebiyat fakültesi türkiyat enstitüsü neşriyatı, Istanbul, 1943.

Bešlija, Sedad, Istimalet-Bosna u osmanskoj političkoj strategiji (15. i 16. stoljeće), Institut za historiju, Sarajevo, 2017.

Čošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.

Jahić, Dževad, Rječnik bosanskog jezika, ANUBiH, Sarajevo, 2010.

Grupa autora, Istorija Osmanskog carstva, priredio Rober Mantran, Clio, Beograd, 1994.

Grupa autora, Historija Osmanske države i civilizacije, priredio Ekmeleddin Ihsanoglu, Orijentalni institut, Sarajevo, 2004.

Grupa autora, Rječnik bosanskog jezika, Institut za jezik Sarajevo, 2007.

Hafizović, Fazileta,Kliški sandžak od osnivanja do početka Kandijskog rata (1537-1645. godine), OIS, Sarajevo, 2016.

Hrabak, Bogumil,Izvoz žitarica iz Osmanlijskog carstva u XIV, XV i XVI

stoljeću: udeo Dubrovčana u prometu turskim žitom, Zajednica naučnih ustanova Kosova, Priština, 1971.

Inaldžik, Halil, Osmansko carstvo, Srpska književna zadruga, Beograd, 1974.

Kazazović, Enes, Veliki vezir Gazi Atik Ali-paša, općina Hadžići, Hadžići, 2018.

Kovačević-Kojić, Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.

Kreševljaković, Hamdija,Hanovi i karavansaraji u BiH, Naučno društvo NR BiH, Sarajevo, 1957.

Skok, Petar, Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, Jugoslovenska

akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1971.

Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1958.

Škaljić, Abdulah, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1973.

Vego, Marko,Naselja srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.

Zirojević, Olga, Tursko vojno uređenje u Srbiji (1459-1683), Istorijski institut, Beograd, 1974.

Zlatar, Behija,Zlatno doba Sarajeva, Svjetlost, Sarajevo, 1996.

b) Časopisi

Aličić, Ahmed, Privredna i konfesionalna struktura stanovništva u Hercegovini

krajem XVI st., POF, OIS, Sarajevo, 1990.

Anđelić, Pavao, Arheološka ispitivanja, Zbornik Lepenica, Sarajevo, 1963.

Barkan, Omer, Čifluk, preveo Hamid Hadžibegić, GDI BiH, god. II, Sarajevo, 1991.

Dinić, Mihajlo, Državni sabor srednjovjekovne Bosne, SANU, knjiga 13.,

224

Beograd, 1955.

Fekeža, Lidija, Arheološka istraživanja srednjovjekovnog grada i crkve u selu Gradac kod Hadžića, GZM BiH, sv. 42/43, Sarajevo, 1988.

Hadžibegić, Hamid, Džizja ili harač, POF, sv. 3-4, OIS, Sarajevo, 1953.

Hadžijahić, Muhamed, Razvoj ekonomskih, političkih i kulturnih centara u općini Hadžići do 1878.god., Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva, Sarajevo, 1974.

Handžić, Adem, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću, POF, Sv. 25 (1975), Sarajevo, 1977.

Handžić, Adem, O širenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu, POF, Br. 41, Sarajevo, 1991.

Handžić, Adem, Značaj muafijeta u razvitku gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku, Jugoslovenski istorijski časopis, broj 1-2, Beograd, 1974.

Hodžić, Muamer, Pazar Ustikolina i sedmični pazarni dan u 16. stoljeću, POF 69/2019 (2020), OIS, Sarajevo, 2020.

Kasumović, Fahd, Muslimani kao poreski obveznici u osmanskim defterima

džizje: studija slučaja za vilajet Brod u drugoj polovici 17. stoljeća, POF 69/2019 (2020), OIS, Sarajevo, 2020.

Kovačević-Kojić, Desanka, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Naučno društvo NR BiH, Knjiga 13., Sarajevo, 1961.

Loma, Aleksandar, Sloveni i Albanci do XII veka u svetlu toponomastike, Zbornik radova, Međunarodni naučni skup, Cetinje, Titograd, 1990.

Mazalić, Đoko, Gradac kod Hadžića, Glasnik Hrvatskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo, 1942.

Skarić, Vladislav, O geografskoj nomenklaturi BiH, Glasnik geografskog društva, Sv.13, Beograd, 1927.

Šabanović, Hazim, Vojno uređenje Bosne od 1463. do kraja XVII st., GDI BiH, god.IX, Sarajevo, 1961.

Vuletić Vukasović, Vid, Stari nacrt župe Smučke, GZM BiH, Sarajevo, 1891.

Zirojević, Olga, Akindžije između ratova, ‹›Vojne krajine u jugoslovenskim zemljama u novom veku do Karlovačkog mira 1699. god.,“SANU, Naučni skupovi, knj. XLVIIII, Odjeljenje istorijskih nauka, knj. 12, Beograd, 1989.

Zlatar, Behija, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću, Prilozi, god. XIV, br. XIV-XV, IIS, Sarajevo, 1978.

Drugi izvori:

Općina Hadžići, Odsjek za katastar, Katastral Vermefsungs Abtheilung, Verme-fsungsjaler, 1882, Kreis Sarajevo, Bezirk Sarajevo, Gemeinde Hadžići, Općinski katastarski odjel Hadžići

Vojnogeografski institut Beograd, Topografska karta 1: 25 000, sekcije, Hadžići, Tarčin, Bradina, Bjelašnica zapad i Bjelašnica istok, 1975.

PRILOZI

OPŠIRNI POPIS BOSANSKOG SANDŽAKA

IZ 1489. GODINE

Gradčac:

Radan, sin Dobroja Baština Vukoja

Milašin, njegov brat musliman Sulejman

Radmilo, sin Brankov Mahmud, sin Gojića

Đuro, njegov brat Jusuf, sin Radivoja

Radovan, sin Radenkov Mehmed, njegov brat

Vukac, sin Tvrdinića Nesuh, sin Tvrdakov

Jovan, sin Milašinov Alagoz, sin Radovca

Vukac, sin Radešinov Ahmed, sin Gojića

Radovac, sin Milovana Baština Radivoja, Radeša, sin Ostojin data njegovom bratu

Radoj, sin Milije Iskenderu

Radak, njegov brat udovica Vladisavova

Gojić, sin Budisava udovica Divka

Vuksan, sin Radeše udovica Vlade

Vukmil, njegov brat udovica Dobroja

Vukosav, sin Obradov udovica Miloje

Ljubočić:

Vladić, sin Pribine Radosav, sin Milanov

Jovan, njegov sin Stjepan, njegov sin

Radica, njegov brat Dragić, sin Vukelje

Bilosav, sin Vukov Vukić, sin Vukelje

Radbrad, sin Radivoja Mustafa, sin Vladića

Radin, sin Radašina Mehmedija, sin Radice

Od ovog, prvo je njegova ekselencija Mevlana Vildan u okviru pomenutog sela upisao u hass njive po imenu Brajobrad, Hrastić i Lug, te je pomenutim njivama dodao, kao polovinu zakupa, još četiri dijela baština koje je dao uživaocu timara Aliji. Sve to je Mevlana Vildan upisao u mukata defter. Te baštine koje su spomenute pod ovim imenima: baština Brankovića, baština Milića i baština Vukašina, sada su oslobođene na osnovu carske odluke koju (posjednik) ima u rukama. Osim ovoga, Sinan čelebi je tokom kontrole carskog popisa, koji se odvijao pod nadzorom ponosa velikih vezira Davud-paše, provjerio (upisane)

ziratne površine i našao je izvan deftera njive po imenu Odvorište, Dužica i Jamir, za koje je utvrđeno i dokazano da su od davnina kraljevske zemlje pa su upisane u hass. Još je u hass upisan i čair po imenu Strane Kradenika koji je od davnina bio kraljev čair. Odlučeno je da se pomenute njive i čair upišu kao

hass u carski defter pa je na osnovu toga isto uneseno u popis.

Gornji Zjavak:

Milić, sin Gojića Hizir, sin Radina

Božidar, njegov sin

Baština Ivkova

Luka:

Mehmed, sin Milića

Radič, sin Radosala Iskender, sin Božidarov

Radič, sin Mara Ilijas, sin Abdullahov

Mihovil, sin Radovana

Pridvorica:

Radbrad, sin Vukića

Radič, njegov brat

Vuksan, sin Radivoja Radoj, sin Vukića

Radović, sin Milohne

Baština udovice Milunove

Vuk, sin Vukića Junus, sin Vukića

Vladić, sin Vukašina

Hubić:

Vuk, sin Markov Radovan, sin Vukov

Hrnja, njegov sin baština udovice Stanisave

Mrtvanje:

Dobrašin, sin Vojsala Davud, sin Dobrašinov

Pavko, njegov sin Sulejman, njegov brat

Radenko, sin Hrvatinov Karagoz, sin Vrnjaka

Vuk, sin Milića

Vuk, sin Vrnjaka

Mokrine:

Vukić, sin Radkov

Radoš, sin Radešina

Vukmir, njegov brat

udovica Vuke

udovica Vlađa

Alija, sin Jovaniša

Jusuf, sin Vukića

Hasan, sin Izganića

Miloje, sin Radoja Sarudža, sin Prvića

Sulejman, sin Radkov

Senkur, sin Radkov

Mehmedi, sin Duganija

Husejn, sin Senkura

Širmerd, sin Radoja Ilijas, sin Radoja

Drozgometva:

Boško, sin Radovana Cvjetko, njegov sin

Milko, sin Radovana

Milojin, sin Radoja

Vukac, sin Boška Radoj, sin Tvrdkov

Radeša, sin Radinov Vukić, prišlac

Radun, sin Radoja

Radeša, njegov brat

Milan, sin Grubića

Radbrad, sin Ostoje

Radič, Milanov

Radina (?), sin Božidarov

Radica, sin Milunov Radihna, njegov brat

Miloko, sin Miluna

Radojin (?), sin Bratiše

Radovac, njegov brat

Radbrad, njegov brat

Radeša, sin Radana

Stojan (?), sin Vukice

Radivoje, sin Milašinov

Milokov (?), sin Bološa

Radko, sin Vladiše (?)

Cvjetko, prišlac

Milorad, sin Miloje

Marko, sin Radivoja

Radivoj, sin Domarina

Radko, sin Radine

Vladić, prišlac

Sulejman, sin Milobrada

Hoškadem, sin Tvrdine

Sulejman, sin Vukčina

Cvjetoje, njegov sin Junus, sin Radmana

Petar, sin Radkov Ismail, sin Božidara

Đurađ, sin Milojinov Širmerd, sin Ostojiša (?)

Radovan, sin Bobana Dogan, sin Miljuša (?)

Radojin, sin Bogčina

Alija, sin Grubiše

Radbrad, njegov sin Berak, sin Radosala

Vukić, sin Gojsala Baština udovice Vučice

Lokve:

Vukac, sin Grgića Milobrad, njegov sin

Vladko, njegov sin Tvrdeša, sin Bratovića

Radivoje, sin Radinov

Tvrdinić, njegov brat

Vukić, sin Radkov Andrija, sin Stjepanov

Radiša, sin Bature Jovan, sin Stjepanov

Radašin, sin Sladoja Stjepan, sin Milja

Radivoje, sin Veselinov

Radko, sin Radovića

Vukmir, njegov sin

230

Vukić, sin Mihovila

Bratović, sin Mistrana

Gradiša, sin Milunov

Milutin, sin Vukov Ilijas, sin Milobrada

Radina, sin Miliše Jakub, sin Radaka

Radosav, sin Radaka Alija, sin Bature

Radan, sin Milobrada Džavid, sin Radoja

Mahmud, sin Radine

Husejn, sin Bratovića

Žrnovnica:

Vukas, sin Martov Jusuf, sin Radivoja

Jovan, sin Milaša Hasan, sin Đurića

Tvrdinić, sin Pribisava Iljas, njegov sin

Vukas, sin Gojića Mahmud, Vukelje

Radenko, sin Borićka Ahmed, njegov brat

Radeša, sin Radivoja Karagoz, sin Mihača

Radmilo, sin Radoša Kasim, sin Radeše

Pavko, sin Radenka Hamza, sin Radenka

Radojin, sin Radoša Bajezid, sin Radaka

Milojin, sin Radine Grubar (?), sin Jovana

Vukelja, sin Radivoja Ejnehan, sin Radeše

Boživoj, sin Borka Hamza, sin Radovana

Mihač, sin Radaša Ahmed, sin Radice

Perisav, sin Radojina baština Radice

Mihovil, sin Milivoja

udovica Markova

Trbić, sin Radiše udovica Vučinića

Korča:

Radica, sin Milašinov

Dobrić, sin Radešina

Dobrić, sin Prinesića (?)

Cvjetoje, sin Dobrića

Vladisav, sin Dobrašina

Marko, sin Dobrašina

Vukić, sin Vukasa

Radivoje, sin Vukašinov

Radovan, sin Radmilov

Radin, sin Radovanov

Vučeta, sin Boljakov

Radun, njegov brat

Vukić, sin Brantošina (?)

Miho, njegov brat

Radak, sin Radašinov

Radica, njegov brat

Tvrdko, kovač

Božidar, njegov sin

Radoje, sin Radenov Mustafa, sin Boljakov

Vukašin, sin Radivoja Jakub, sin Abdullahov

Milorad, sin Radeše

Alagoz, sin Radeše

Radenko, sin Dobrića Ilijas, sin Radivoja

Vukosav, njegov brat

Radoje, sin Bogdana

Sulejman, sin Vukosala

Dogan, njegov brat

Radihna, sin Radovana udovica Boljakov

Mahmud, sin Vukasa

Doljani:

Ahmed, sin Vukića

Radiša, sin Sladoja Ibrahim, sin Hamzin

Radica, njegov brat Hasan, sin Vukomila

Radonja, njegov sin Radak, sin Cvjetkov

Tvrdko, sin Pralije Radko, sin Vučete

Hamza, sin Brajaka Vuk, sin Radice

Jusuf, sin Vukelje Cvjetin, sin Vladka

Nesuh, njegov brat

Mehmed, sin Radihne

Božidar, njegov brat

Stjepan, sin Jovanka

Hamza, sin Radice Cvjetin, sin Pribila

Jovaniš, sin Vukomila

Vukas, sin Dobrašinov

Hamza, sin Vukice (?) Mehmed, sin Radkov

Hasan, njegov sin Alagoz, sin Jovanka

Sarudža, njegov brat Ilijas, sin Radosala

Jusuf, sin Radoča (?)

Mustafa, sin Vukića

Atmadža, sin Radice Alija (?), sin Dobrašina

Ilijas, sin Vukomila

Kurd, sin Mrkše

Atmadža, sin Radine (?)

Husejn, sin Radosala

Sulejman, sin Radojice Vukić, sin Stupića

Hasan, njegov sin Milić, njegov brat

Husejn, njegov brat

Milivoje, njegov brat

Hamza, kasap Cvjetoje, sin Tojisala (?)

Ajdin, sin Šahinov Iskender, sin Ostojića

Musa, sin Atmadže

Jahši, sin Jusufov

Jusuf, sin Vukića

Dvorište:

Radašin, sin Radomina Radovac, sin Radosala (?)

Radan, sin Pribisalov Stjepan, sin Radice

Miliša, sin Milobradov Stanko, njegov brat

Božidar, sin Radoša (?)

Ahmed, sin Radeše

Milohna, sin Radovana Zagi (?), sin Vukmirov

Vukić, sin Radaka Sulejman, njegov brat

Milin, njegov brat Sarudža, sin Radmilov

Raštelica:

Vukoje, sin Brajana Mišljen, njegov brat

Božidar, sin Vukasov Vukosav, sin Vučihne

Iskender, sin Brajakov baština udovice Ružice

Radivoje, sin Radovanov baština udovice Pavisave

Vukelja, sin Radovanov udovica Živka

Milobrad, sin Bolašinov Kasim, sin Radovanov

Vučeta, sin Bogumilov

OPŠIRNI POPIS BOSANSKOG SANDŽAKA

IZ 1530. GODINE

Lokve:

Nesuh, sin Muratov, Husejn, sin Radojina,

na baštini na baštini

Hamza, njegov brat, Alija, sin Balorića

na baštini svog oca Radine

Hamza, sin Vladkov,

Hizir, sin Vukice na baštini svog oca

Ahmed, njegov brat, Jusuf, njegov brat

na baštini Musa, njegov brat

Nesuh, sin Radine, Jusuf, sin Radojina

na baštini svog brata

Bali, sin Hamzin

Hasan, sin Mahmudov

Alija, sin Radojina

Ejnebegi, sin Jakubov, Husejn, sin Muratov

na Iskenderovoj baštini Devlethan, njegov brat

Turhan, sin Ismailov Veselinova

Baština Alije, sina Tvrdinića

Baština Obrenovića, Baština Radinića, u u posjedu Vladka, nakon posjedu Hizira i Ahmeda njegove smrti u posjedu

Baština Gakovića, u posjedu Hamze, Vranješa (?)

Ahmeda, sina Milašinova, Vojnuci: nakon njegove smrti u Alija, sin Stjepanov, posjedu Mehmeda, (nepročitano) na baštini

Baština Mrguda, u posjedu Velija, sin Stjepanov

Mustafe, sada u posjedu Širmerd, sin Alijin, vojnuka Olivera, u neoženjen

pomenutom selu Husejn, sin Alijin,

Baština Milića, u posjedu neoženjen

Timurhana Bali, sin Velijin,

Baština Radomira, u neoženjen

posjedu Ismaila, zajedno

Uživaoci čifluka:

sa Radašinom koji je umro, Ahmed, sin (nepročitano) u posjedu stanovnika sela Murat, njegov sin

Neoženjeni: Ejnehan, sin Milobrada

Husejn, sin Ahmedov Širmerd, sin Vukoje

Bajramlu, sin Muratov Hasan, sin Ilijasov

Turhan, sin Vladkov Husejn, sin Alijin

Timur, sin Ejnebegija

Hasan, sin Ahmedov

Nemuslimani: Jahja, sin Mehmedov

Baština Radonje, sina Iskender, sin Stjepanov

Sladoje Dogan, njegov sin

Baština Ejnebegija, sina

Gornji Zjavak:

Ejnehan, sin Jusufov

Baština Radice, u posjedu

Hasan, sin Hrelje Ahmeda, Radovanova

Baština Firuza, Vladimirova, Baština Ivka, u posjedu u posjedu Timurhana, sina

Ejnehana

Vladisava Jusuf, sin Mihovila, Baština Hasana, Radovanova, neoženjen u posjedu koji je određen

Timurahan, sin Vladimirov, Karagozu, brat Radice neoženjen

234

Vladko, sin Milića, Doljani

na baštini Mustafa, sin Pribilov

Mihovil, Ivkov Mehmed, njegov sin

Uživaoci čifluka: Hizir, sin Mustafin

Marko, sin Vladisava Jusuf, sin Pribilov

Martin, sin Vladisava Murat, oslobođenik

Vukoje, sin Radice Ahmeda-vojvode

Vukica, njegov brat Alija, sin Ahmedov

Marko, sin Stjepana Turhan, sin drugog

Petri, sin Stjepana Alije

Pavle, sin Stjepana Berak, sin Davudov

Čifluk vojvode Ahmeda Hasan, sin Mustafin

u selima: Kovač, Selić i Husejn, sin Jakubov (?)

Korča:

Mehmedija, sin Radice, Hasan, sin Radice

na baštini Neoženjeni:

Hamza, sin Tvrdinića, Murat, sin Hamzin

na baštini svog oca Durak, sin Hamzin

Junus, njegov brat Timur, sin Jusufov

Mustafa, sin Radojina, Iskender, sin Jusufov

na baštini Velija, sin Ejnebegija

Alija, sin Mustafin

Iskender, sin Ilijasov

Mehmedija, sin Vučete Ferhat, sin Ilijasov

Mustafa, sin Radaka, Husejn, sin Alijin,

na baštini svog oca

Alija, sin Radihne

Mustafa, sin Božidara

Nesuh, sin Radihne

Musa, sin Ahmedov

Alija, sin Dobarca

na očevoj baštini

Ahmed, sin Mustafin

Mehmed, sin Mustafin

Kurt, sin Mehmedov

Turhan, sin Mehmedov

Husejn, sin Ahmedov

Hamza, sin Radivoja, Hamza, sin Alijin

na baštini svog oca

Mustafa, sin Dogana

Hizir, sin Hranisava

Hasan, sin Cvjetoje

Timur, sin Karagozev,

na baštini svog oca

Murat, sin Radojina

Husejn, sin Radosava

Nesuh, sin Cvjetkov Timurhan, Junusov

Husejn, sin Radakov Kurd, Salihov

Nemuslimani: Kurd, brat Kurdov

Radmilo, sin Cvjetoja, Gazija, Salihov

na baštini svog oca Džafer, Hamzin

Juraj, sin Cvjetoja Mehmed, Bajezidov

Petran, sin Vladisava, Ejnehan, sin Paša Jigitov

na baštini Oruč, Mehmedov

Milašin, sin Markov Murat, Alijin

Vukašin, sin Radivoja, Turhan, sin Alijin

na baštini Piri Budak, sin Alijin

Ostoja, sin Milobradov, Mehmed, sin Jakubov

na baštini svog oca Hizir, sin Jakubov

Baština Mihe, u posjedu Balaban, sin Jakubov

Dogana, Vukosava Muruvvet, sin Balabanov

Baština Tvrdka, u posjedu Drugi Balaban, njegov brat

stanovnika sela Isa Bali, drugi brat

Baština Radakova, u posjedu Mezid, sin Kara Ramadanov

udovice Vadoševe Husejn, sin Mustafin,

Baština Vladisava, u posjedu navedeni Husejn je od

Dobrašina davnina nastanjen na

Baština Vukosava, u posjedu pomenutom čifluku, on

Husejna, Radosava uživa zemlju svog oca

Baština Ejnehanova u posjedu on je obrađuje (nepročitano), stanovnika sela te je upisan kao raja.

Baština Vukića, u posjedu Uvejs, sin Husejnov

Šahpaše, kćeri Mahmudove Širmerd, Radonji

Uživaoci čifluka: Iskender, sin Umur Delua

Hamza, Radetin Radica, sin Vukosava

Salih, Junusov

Bijoča:

Mahmud, sin Behadira

Alija, sin Ilijasov

Alija, sin Dogana Firuz, sin Mehmedov

Davud, sin Ibrahimov, Šadija, sin Jusufov

na baštini svog oca

236

Ismail, sin Mustafin

Husejn, sin Balabanov

Hasan, sin Džaferov

Šadija, sin Hamzin Tur Alija, sin Ajdinov, Mahmud, sin Balabanov na svojoj baštini

Jahja, sin Hamzin Hasan, sin Mehmedov

Oruč, sin Širmerdov

Muruvvet, sin Mehmedov

Ilijas, sin Abdullahov Ilijas, sin Ismailov

Alija, sin Širmerdov

Turhan, sin Ismailov

Sulejman, sin Abdullahov Firuz, sin Ibrahimov

Junus, sin Ilijasov Tursun, sin Oruča

Husejn, sin Ilijasov Ahmed, sin Sulejmanov

Mahmud, sin Milivoja, Mustafa, sin Šadije

na baštini svog oca Hasan, sin Alijin

Jusuf, sin Mihača Bali, sin Husejnov

Jusuf, sin Vladkov, Oruč, sin Husejnov

plaća resmi duhan Iskender, sin Ibrahimov

Šadija, sin Vukašinov Ejnehan, sin Ismailov

Baština Timurhana, Paša Jigit, sin Šadije

u posjedu Pirije, sina

Jakub, sin Šadije

Hasanova, plaća resmi Nemuslimani:

duhan Pavko, sin Vladkov,

Neoženjeni: hajman

Nezir, sin Alijin Ivan, sin Vukov, Timur, sin Kasimov hajman

Hasan, sin Alijin (nepročitano), sin Ivanov, Džafer, sin Mehmedov hajman

Dvorište:

Ahmed, sin Radojina Mustafa, sin Sarudže

Ejnehan, sin Husejnov, Mustafa, sin Miliše

na baštini Nesuh, sin Milojina, Ismail, sin Iskenderov,

na Mehmedovoj baštini

na baštini svog brata

Murat, sin Iskenderov

Husejn, sin Sulejmanov, Musa, sin Iskenderov,

na pola baštine

na baštini

Junus, sin Hamzin, Timurhan, sin Mustafin

na svojoj baštini Širmerd, sin Božidarov

Iskender, sin Radovanov Jusuf, sin Hamzin

Ferhat, sin Božidarov

Mustafa, sin Stojkov

Timurhan, sin Ahmedov

Timur, njegov brat

Kasim, sin Milošev Ilijas, sin Milojina

Baština Radašina, Mehmed, sin Jusufov

u posjedu Iskendera

Baština Raduna, u posjedu

Timurhan, sin Mustafin

Nemuslimani:

Kasima, Muratova Božidar, sin Radojinov,

Baština Radičića, na baštini

u posjedu Hamze Milojin, sin Vukasa

Baština Ostoje, u posjedu Stojko, sin Radice

Hraničića Baština Vukića, sina

Baština Bilosava, u posjedu Radakova

Jusufa, Hamzina Stjepan, sin Radice

Neoženjeni:

Hubić:

Alija, sin Sarudže Baština Radovana,

Baština Vladoja, u posjedu sina Vukova

Tur Baše, njegove sestre

Drozgometva:

Ilijas, sin Radohne, Jusuf, sin Miloka,

na baštini na baštini svog oca

Mahmud, sin Alijin, Ejnehan, sin Jusufov,

na baštini na baštini

Turgut, sin Jusufov, Evrenos, sin Dogana,

na baštini na baštini svog oca

Baština Vukaca, Mustafa, sin Širmerdov

na baštini Iskender, sin Alijin,

Ahmed, sin Davudov, na polovini baštine

na baštini svog brata Ajas, sin Dogana

Mustafa, sin Miloka, Hamza, sin Šadije,

na baštini na baštini svog oca

Timurhan, sin Širmerdov

Tur Balija, sin Mehmedov,

Mehmed, sin Dobaša, na baštini

na baštini svog oca

238

Timurhan, sin Hizirov

Hamza, sin Radosava, Ibrahim, sin Radenkov

na baštini Ibrahim, sin Hasanov, Husejn, sin Behramlua na baštini

Ismail, sin Radosava, Mustafa, sin Vuka,

na baštini na baštini

Sulejman, sin Tvrdkov, Batina Mahmuda,

na baštini sina Jusufova

Hizir, sin Radbradov, Baština Borovca, u posjedu

na baštini Alije i Hizira

Alija, sin Širmerdov, Baština Umura, u posjedu

na baštini Kasima, sada u posjedu

Hasan, sin Radkov, Džafera, njegovog sina

na baštini Baština Katića, u posjedu

Hizir, sin Radivoja, Ajdina i Timura

na baštini Baština Radonje, u posjedu

Nesuh, sin Radivoja Ilijasa, Tvrdkova

Bajezid, sin Milobrada, Baština Husejna, sina

na baštini Radivojeva

Hizir, sin Mihovila, Baština Hasana, sina

na baštini Nesuhova

Alija, sin Markov, Baština Ejnehana, sina

na baštini Alijina i Bajezida, u

Hamza, prišlac posjedu spahije Hasana

Hasan, sin Ismailov Baština Jahje, Jusufova,

Hasan, sin Stjepanov u posjedu Ismaila, Radanova

Alija, sin Stjepanov, Baština Milosava, u posjedu

na baštini svog brata Ilijasa spahije

Bajezid, sin Dogana Baština Juraja, u posjedu

Hasan, sin Širmerdov Mehmeda, Cvitova

Nesuh, sin Alijin Baština Milovca, u posjedu

Jusuf, sin Donka Murata i Alije

Alija, sin Donka Baština Milovca, u posjedu

Turhan, sin Markov Jusufa, sada u posjedu

Mustafa, sin Vukića Hasana, njegovog brata

Murat, njegov brat Neoženjeni:

Alija, sin Širmerdov

Ferhat, sin Mustafin

Enbija, sin Hamzin Davud, sin Ilijasov, Turhan, sin Kasimov

na baštini

Jakub, sin Vukaca Baština Iskendera, Đurina, Jusuf, sin Ahmedov u posjedu Timura, Hasanova

Alija, sin Mustafin

Hasan, sin Iskenderov

Jusuf, sin Mehmedov, Mehmed, sin Iskenderov

Sulejman, sin Ismailov

neoženjen

Mustafa, sin Živkov, Ejnebegi, sin Mustafe, na baštini neoženjen

Hamza, sin Husejnov

Jusuf, sin Ilijasov, Jusuf, sin Markov neoženjen

Ejnehan, sin Ilijasov Uživaoci čifluka:

Baština Raduna, Alija, sin Hizirov

u posjedu Mihe, Milojice (?), Bali, sin Hizirov

u posjedu Davuda

Baština Pribilova, u posjedu

stanovnika sela, sada u

posjedu Alije

Nesuh, sin Hamzin

Ejnehan, njegov brat

Ahmed, njegov brat

Husejn, njegov brat

Akindžije: Jusuf, njegov brat

Baština Živka, u posjedu

njegovog sina Ilijasa

Baština Miloka, u posjedu

Murat, sin Ejnehanov

Alija, sin Sulejmanov

Mustafa, sin Vojka

Iskendera, njegovog sina, Ramadan, sin Vojka

sada u posjedu njegovog

Ejnebegi, sin Vojka

sina Timura Dursun, sin Mustafin

Baština Radivoja, u posjedu

njegovog sina Timura

Baština Širmerda, u posjedu

njegovog sina Jusufa

Baština Milobrada, u posjedu

njegovog sina Husejna

Radovan, sin Radenkov

Nesuh, sin Radovanov

Alija, sin Milobradov

Mahmud, sin Alijin

Timurhan, sin Hizirov

Timur, njegov brat

Vojnuci: Jusuf, sin Abdullahov

Nesuh, sin Mehmedov, Mehmed, sin Jusufov

na baštini

Velija, sin Jusufov

Mustafa,sin Milobradov, Mehmed, sin Vučihne

na baštini

240

Paša Jigit, sin Mehmedov

Nedžaš, njegov brat

Evhad, sin Ahmedov

Sefer, njegov brat Ibrahim, sin Blabanov

Hasan, sin Radojinov Mehmed, njegov brat

Jusuf, sin Radojinov Murat, sin Vukčinov

Mustafa, sin Jusufov

Durak, njegov brat

Mustafa-čeribaša, Berak, sin Muratov

sin Abdullahov Iskender, sin Muratov

Husejn Muruvvet, sin Muratov

Mehmed-čelebi i Alija, sin Atmadže, Hasan-čelebi, sinovi on je spahijski sin, Mahmud-begovi sada je timarlija

Mehmed, sin Milobradov Iskender, sin Mustafin

Mehmed, sin Hizirov Murat, njegov brat

Tur Alija, sin Hizirov Bali, sin Alijin

Hasan, sin Mehmedov Berak, njegov brat

Gradčac:

Šadija, sin Balabanov, Hizir, sin Vučava

na pola baštine Nesuh, sin Radivoja

Timurhan, sin Vučala, Hadži, sin Radojina

na svojoj baštini Ejnebegi, sin Vukaca, Alija, sin Ahmedov, na očevoj baština

na pola baštine

Hasan, sin Ivanov

Oruč, sin Iskenderov, Ahmed, sin Ivanov

na očevoj baštini Alija, sin Balabanov

Šadija, sin Radojina, Pir Alija, sin Juraja, na svojoj baštini na baštini svog oca

Timurhan, sin Ivanov Ejnehan, sin Vukaca

Ejnehan, sin Iskenderov, Baština Radojina, na baštini u posjedu Dondi-hatun

Safir (?), sin Nesuhov Baština Radovca, Karagoz, sin Vukaca, u posjedu Nesuha, na baštini Hasanova

Mehmed, sin Hamzin Baština Hvaljevića, Šadija, sin Balabanov u posjedu Timurhana, Jahja, njegov brat Ivanova

Baština Ljubića, Baština Marka, u posjedu Mehmeda, Vukmilova, u posjedu

Milašinova Mehmeda, Alijina

Ejnehan, sin Juraja, Firuz, sin Mehmedov

neoženjen Uživaoci čifluka:

Timur, brat Hasanov Hasan, sin Ilijasov

Vojnuci: Nesuh, sin Milića

Mehmed, sin Tvrdaka Mehmed, sin Milašina

Hasan, sin Vukića

Sokolar, drugim imenom Garovci:

Vojnuci: Mehmed, njegov brat, Firuz, sin Stanišin neoženjen

Durmiš, sin Stanišin Umur, sin Husejnov, Jusuf, sin Durmiša neoženjen

Uživaoci čifluka: Kurd, sin Velije, Husejn, sin Hamzin neoženjen

Nesuh, njegov brat Alija, sin Hamzin, Ismail, njegov brat neoženjen

Rustem, njegov brat

Doljani:

Mehmed, sin Radihne, Nesuh, sin Mustafin,

na baštini na baštini

Tur Alija, sin Mehmedov Jusuf, njegov brat

Ejnehan, sin Stjepanov, Berak, sin Ilijasov

na baštini svog oca

Baština Hizira, sina

Ilijas, sin Dobaša, Dobrašinova, u posjedu

na očevoj baštini Beraka, Ilijasova

Husejn, njegov brat

Baština Hamze, Radakova, Alija, sin Cvitoja, u posjedu stanovnika sela

na svojoj baštini Dio baštine Doljana i

Timur, sin Alijin prišlaca, u posjedu

Ahmed, sin Radivojev

Ejnebegija, sina Jolaka

Ejnebegi, sin Jusufov, Dio baštine Doljana i

na baštini prišlaca, u posjedu

242

stanovnika sela, umjesto Timur, sin Husejnov

Hamze, Radakova, dio Jusuf, sin Radinov

(nepročitano) Velija, sin Ahmedov, Baština Alagoza, sina neoženjen

Vučihne Mehmed, sin Alijin, Baština Mahmuda, neoženjen

sina Tvrdkova Dursun, sin Husejnov, Kaja, sin Mehmedov, neoženjen

neoženjen Mezid, sin Hasanov, Mustafa, Ejnehanov, neoženjen

neoženjen Musa, sin Osmanov, Alija, sin Ilijasov, neoženjen

neoženjen Ferhat, sin Jusufov, Timur, sin Alijin, neoženjen

neoženjen Šadija, sin Ahmedov, Džafer, sin Radivojev, neoženjen

neoženjen Uživaoci čifluka:

Nesuh, sin Radivojev Mahmud, sin Radonje

Nemuslimani: Murat, sin Radonje

Radivoje, sin Radojina, Ferhat, njegov brat

na baštini Širmerd, sin Radonje

Baština Radka, Vučete, Mehmed, sin Radonje

u posjedu stanovnika sela Dursun, sin Radonje

Baština Radice, sina Džaniš, sin Ahmedov

Valdkova Husejn, sin Radonje

Baština udovice Ilinke Husejn, sin Hasanov

Vojnuci: Musa, sin Abdullahov

Turhan, sin Radonje, Evlija, sin Vladkov

na baštini Mehmed, sin Ahmedov

Firuz, sin Ahmedov, Kasim, sin Radonje

na baštini Davud, sin Atmadže

Hasan, sin Vukića, Ahmed, njegov brat

na baštini Bali, njegov brat

Mahmud, sin Vukića Hizir, sin Balija

Hasan, sin Radašina Husejn, sin Abdullahov

Husejn, sin Radosava, na baštini Ilijas, sin Davudov

Petrić:

Uživaoci čifluka:

Nesuh, sin Iskenderov

Luka:

Husejn, sin Radice, Timur, sin Hizirov

na baštini Velija, sin Mehmedov

Ilijas, sin Mihovila, Ahmed, sin Mahmuda, na baštini Radmanova

Nesuh, sin Petrića Baština Mahmuda, sina

Jusuf, njegov sin Radice, u posjedu

Alija, sin Radice, spomenutog

Ismail, sin Radice Velija, sin Mahmudov, Husejn, sin Hasana, neoženjen

Petrića, on je u Uvejs, sin Mahmudov, Sarajevu. neoženjen

Šadija, sin Jusufov Hamza, sin Mehmedov, Baština Mihe, u posjedu neoženjen

Hasana, njegovog sina Murat, sin Hamzin,

Nesuh, sin Husejnov, neoženjen

neoženjen Paša Jigit, sin Mehmedov, Kasim, sin Husejnov, neoženjen

neoženjen Ejnehan, sin Mehmedov, Alija, sin Jusufov, neoženjen

neoženjen Uživaoci čifluka:

Ejnehan, sin Hadžija, Timur, sin Mustafin

Neoženjen Velija, sin Ahmedov

Karagoz, sin Pirije, Mustafa, zlatar

neoženjen Turhan, sin Mustafin

Vojnuci: Mahmud, sin Radice

Mehmed, sin Hizirov, Alija, sin Nesuhov

na baštini Iskender, sin Božidarov

Turhan, sin Mahmudov

Junus, sin Božidarov

Ahmed, sin Donka Ejnebegi, sin Iskenderov

Timurhan, sin Hizirov Ejnehan, sin Iskenderov

244

Hamza, sin Radosava Bajezid, sin Radosava

Ljubočić:

Timur, sin Jusufov, Vojnuci:

na baštini Jusuf, sin Husejnov

Balija, sin Radice Velija, sin Jakubov, Hamza, sin Mustafe neoženjen

Durak, sin Bilosava, Iskender, sin Ismailov, na baštini neoženjen

Hasan, sin Vukića Uživaoci čifluka:

Mahmud, sin Radosava, Ejnehan, sin Abdullahov

na svojoj baštini Hasan, sin Abdullahov

Alagoz, sin Juraja Alija, sin Kukića (?),

Alija, sin Radina, Ahmmeda, neoženjen

na baštini Bali, sin Ahmedov,

Alija, sin Radice neoženjen

Husejn, njegov brat Gazija, njegov brat

Ejnehan, sin Nesuhov Nesuh, njegov brat

Širmerd, sin Radina Isa, Behadir i Jusuf

Ejnebegi, sin Mustafin Iskender, sin Abdullahov, Sulejman, sin Radosava oslobođenik Ferhata-vojvode

Ejnebegi, sin Vukića

Mokrine:

Alija, sin Husejnov

Nesuh, sin Hasanov

Junus, sin Senkura, Turhan, njegov brat

Ejnehan, sin Sarudže

na Jusufovoj baštini

Iskender, sin Radeše, Jusuf, sin Balabana

na baštini Mahmud, sin Jusufov

Mustafa, njegov brat

Devlethan, sin Ilijasov

Mustafa, sin Milunov

Mustafa, brat Junusov

Ismail, sin Sarudže

Murat, sin Milunov

Alija, sin Hizirov

Junus, njegov brat

Hasan, sin Vukmirov, Turud, sin Ejnehanov,

na baštini svog oca

Sulejman, brat Širmerdov

neoženjen

Evlija, njegov brat,

neoženjen Akindžije:

Mehmed, sin Hamzin, Baština Alije, Radivojeva, neoženjen u posjedu Turhana, Tur Alija, sin Sulejmanov, njegovog sina

neoženjen Uživaoci čifluka:

Ejnehan, sin Junusov, Ilijas, sin Kaje

neoženjen Mehmed, sin Kaje

Mehmed, sin Hasanov, Ahmed, sin Kaje

neoženjen Alija, sin Mustafin

Mehmed, sin Radonje Behram, sin Mehmedov

Osonik, drugim imenom Pridvorica:

Jusuf, sin Radojinov Husejn, sin Radinića

Nesuh, sin Dobrića, Baština Husejna, Baština Iskendera, Radbradova, u posjedu

Stanojevog, u posjedu

Ahmeda, sina Radivojeva

Firuza, njegovog sina Husejn, sin Radojina

Alagoz, sin Ostoje Mehmed, sin Markov,

Murat, sin Stjepanov

Mahmud, sin Miloša,

na baštini

Hasan, sin Alijin,

na baštini na baštini svog oca

Hamza, sin Vukašinov

Sulejman, njegov brat

Mustafa, sin Vukosava

Ejnebegi, sin Frana

Hasan, sin Radašina

Hasan, sin Širmerdov

Hamza, sin Vukosava Baština Godine (?),

Ahmed, sin Mahmudov u posjedu Hasana, Nedžaša

Mahmud, sin Vukašinov

Hamza, njegov brat

Iskender, sin vukosava,

na baštini

i Mehmeda, sin Jusufova

Hasan, sin Vukosava

Ibrahim, sin Stjepanov

Ahmed, sin Miloša

Alija, sin Radina, Jusuf, sin Milutinov,

na baštini odsutan

Mahmud, sin Radana

Sulejman, sin Senkura

Alija, sin Radihne

Šadija, sin Božidarov

Mehmed, sin Radojina,

na baštini svog oca

Uvejs, sin Božidarov, Iskender, sin Ibrahimov odsutan

Ismail, sin Alije

246

Hasan, sin Radojina, Mustafa, sin Ibrahimov

na baštini svog oca Timurhan,sin Husejnov

Husejn, sin Senkura Timurahan, sin sedlara

Mehmed, sin Hizira, Hizira

Sedlar Jahja, sin Mahmudov

Hasan, si Radivoja Ahmed, sin Ibrahimov

Ahmed, njegov brat, Džafer, sin Mehmedije

na baštini Nemuslimani:

Baština Junusa, Radojin, sin Dobrine, u posjedu Mehmeda, na baštini

Sedlara Stjepan, sin Milovanov

Ahmed, sin Mehmedov, Baština Vukana, sina

Odsutan Radivojeva, u posjedu

Mustafa, njegov brat, njegove kćeri Radine

Odsutan Baština Miloša, Ivaniš, sin Ivanov u posjedu Stjepana

Ejnebegi, njegov brat

Baština udovice Stanojeve, Baština Ivaniša, Miloševa, u posjedu Aiše

u posjedu njegovog

sina Mehmeda

Vojnuci:

Hasan, sin Kovača,

Baština Husejna, na baštini

oslobođenog roba, Husejn, njegov brat

u posjedu Ismaila Hamza, sin Hasanov

Džafer, sin Ilijasov, Jusuf, sin Iskenderov

nabaštini Karagoz, sin Hamzin

Timur, sin Hasanov

Ferhat, sin Husejnov

Alija, sin Mahmudov Uživaoci čifluka:

Turhan, sin Iskenderov Širmerd, sin

Durak, sin Husejnov oslobođenika Mehmeda

Mustafa, sin Mehmedije

Kaja, sin Hrvata

Velija, sin Iskenderov Širmerda

Pervane, sin Tvrdkov

Balija, sin Božidarov

Gauča:

Timur, njegov brat

Gazija, sin Širmerdov

Uživaoci čifluka: Tur Alija, sin Ahmedov, Ilijas, sin Mehmedov neoženjen

Dursun, sin Mehmedov, u službi Mehmed-bega, neoženjen sandžakbega Silistre

Turhan, sin Mehmedov,

Žrnovnica:

Jusuf, sin Mihača neoženjen

Ismail, sin Boroje, Mahmud, sin Radulina

na baštini Nesuh, sin Junusov,

Ahmed, sin Vukelje, neoženjen

na svojoj baštini Husejn, sin Ivanov

Mustafa, sin Radojina, Husejn, sin Ibrahimov, na svojoj baštini neoženjen

Suljeman, sin Radula Nesuh, sin Tur Alije

Hamza, sin Ejnehana, Alija, sin Husejnov, na baštini svog oca neoženjen

Nesuh, sin Vukelje, Timur, sin Blalabanov

na baštini Kordube (?)

Hamza, sin (nije upisano)

Hamza, sin Radenkov, Ejne, sin Hamzin

na baštini Ejnehan, sin Karagoza

Bajramlu, sin Hamzin

Turud, sin Hamzin

Ejnebegi, sin Mustafin, Mehmed, sin Alijin, na baštini na baštini

Mehmed, sin Junusov, Timur, sin Jusufov, na baštini neoženjen

Husejn, sin Vukašina, Timurhan, sin Ahmedov, na baštini neoženjen

Alija, sin Ejnehana Baština Hamze, sin

Husejn, sin Balabana Radolina

Ahmed, sin Radovanov, Baština Trbića, u posjedu

na baštini svog oca stanovnika sela

Širmerd, brat Mehmedov Baština Milića, u posjedu

Nesuh, sin Pribilov Ibrahima, oslobođeni rob

Mehmed, sin Jusufov, Ejne-hatun

u Istanbulu Baština Radana, u posjedu

Mustafa, sin Hamzin, stanovnika sela

Baština Radice, neoženjen

u posjedu stanovnika sela Alija, sin Bajramov

Uživaoci čifluka: Hasan, sin Muratov

Ilijas, sin Radice Bajezid, njegov brat, Alija, sin Radice neoženjen

Husejn, sin Alijin, Mahmud, sin Radojina

neoženjen Timur, njegov sin

Nesuh, sin Radenkov Mehmed, brat Timurov

Sulejman, sin Nesuhov Husejn, sin Mahmudov

Ejnebegi, sin Hamzin Pir Alija, sin Mahmudov

Timur, sin Nesuhov, Džafer, sin Mehmedov

neoženjen Turhan, sin Mehmedov

Nesuh, sin Ibrahimov Mustafa, sin Karagoza

Fenarik, oslobođeni rob Turhan, sin Timurov, Firak Hadžije neoženjen

Ahmed, sin Vukov Isa bali, sin Mustafin, Mustafa, sin Hizirov neoženjen

Evlija, sin Ahmedov,

Dolac:

Hizir, sin Vukašinov Radosav, sin Branka

Jusuf, sin Božidarov

Iskender, njegov brat

Akindžije:

Baština Vukašina, u posjedu

Hamza, sin Radosava njegovog sina Nesuha

Alija, sin Radosava, u Sofiji

Orahovica:

Širmerd, sin Milića

Ejnebegi, sin Nesuhov

na baštini

Murat, sin Balabanov, Mustafa, sin Hasanov

na baštini svog brata

Alija, sin Radice,

Ilijas, sin Husejnov, odsutan

na svojoj baštini

Alija, sin Ivanov

Šahin, sin Mehmedov,

na baštini svog brata

Mahmud, sin Radojina Mehmed, sin Ivanov

Hoškadem, sin Radosava, Hamza, sin Vukanov,

na baštini svog oca

Baština drugog Radojina, Nesuh, sin Vukanov u posjedu njegovog sina

Davud, sin Radice Ejnehana

Uvejs, sin Radice Baština Radmila, Mahmud, sin Ivanov u posjedu spahije Jusufa

Mustafa, sin Vukanov

Baština Husejna, Širmerd, sin Markov, u posjedu spahije Jusufa

na baštini svog brata

Baština Karaluka (?),

Baština Mustafe, Lukina i Vukokođana, Vladisavova, u posjedu

Radine, u posjedu

Hamze, Vukova Alije Ivanova

Baština Dragoša, u posjedu

Baština Radice, spahije Jusufa Radovanova

Baština Vladića, u posjedu

Neoženjeni:

Junusa, sada u posjedu Tur Alija, sin Širmerdov

spahije Jusufa Tur Alija, sin Ahmedov

Baština Mustafe, Mehmed, sin Jusufov

Hamzina, u posjedu Timurhan, sin Iskenderov

Džafera, njegovog sina Korkut, sin Hoškadma

Baština Radića, u posjedu Iskender, sin Vukanov

Hasana, Mustafina Vukan, sin Radice,

Baština Radojina, na svojoj baštini u posjedu Širmerda

Raštelica:

Davud, sin Ismailov, na baštini svog oca

na baštini Uvejs, sin Mehmedov, Alija, sin Radonje, na baštini svog oca

na baštini Timurhan, sin Evrenosa, Atmadža, oslobođeni rob na očevoj baštini

kapidži Mehmeda Mahmud, sin Vukoja, Murat, sin Mehmedov na baštini svog oca

Alija, sin Hrabaka Džafer, sin Alijin

Mustafa, sin Iskenderov Baština Vukašina, u posjedu

Hasan, sin Mustafin, Alije, Vukeljinog

250

Baština Božidara, Vukaca, Husejn, sin Mustafin, u posjedu Ejnebegija neoženjen

Husejn, sin Mehmedov, Baština Božidara, neoženjen u posjedu Milobrada

Kačetić

Mustafa, sin Veselinov Nesuh, sin Buzadžije

Tur Alija, sin Ahmedov Sulejman, sin Petrića

Alija, sin Veselinov Baština Raovana,

Vojnuci: u posjedu Turhana

Mehmed, sin Mahmudov, Tur Alija, sin Mahmudov

na baštini Uživaoci čifluka:

Jusuf, sin Vučihne, Mustafa, sin Mehmedov, na svojoj baštini neoženjen

Ferhat, sin Nesuhov, Dursun, sin Mehmedov

na baštini Junus, sin Alijin

Mahmud, sin Karagoza, Ilijas, sin Davudov

na baštini Davud, sin Radogosta

Širmerd, sin Radkov, Hasan, sin Davudov, na baštini neoženjen

Ilijas, sin Nesuhov Mehmed, sin Hasanov

Velija, sin Hamzin Hamza, njegov brat

Husejn, sin Alijin, Ferhat, sin Balija

na Markovoj baštini Iskender, njegov brat

Hasan, sin Jusufov Alija, sin Šehirlu

Murat, sin Karagoza

Mustafa, sin Karagoza

Mustafe

OPŠIRNI POPIS BOSANSKOG SANDŽAKA

IZ 1540. GODINE

Orahovica:

Tur Alija, Širmerda neoženjen

Murat, Balabana, Velija, Mehmeda, na baštini neoženjen

Ilijas, Husejna, Bešir, sin Timurhana, na baštini neoženjen

Mehmed, sin Ivanov, Husejn, Davuda, na Alijinoj baštini neoženjen

Korkut, Hoškadema, Ferhat, Hamze

na baštini svog oca neoženjen

Šahin, sin Mehmedov, Timur, Hamze

na baštini neoženjen

Hamza, sin Vukov, Pir Alija, Hamzin, na baštini neoženjen

Memija, Hamzin Džafer, Uvejsa, Mustafa, Vukanov, neoženjen

na baštini Hasan, Ejnehana, Uvejs, sin Radice neoženjen

Šadija, Marka, Timur, Mustafe

na baštini neoženjen

Mehmed, Jusufa Nesuh, Ejnehana, Baština Mahmuda, neoženjen

Radojinova, u posjedu Nemuslimani:

Memije, Hamzina Baština Dragoša, Baština Mustafe, u posjedu spahije Jusufa

Vladisavova, u posjedu Baština Radiča, Sefera, Hamzina u posjedu Širmerda, Baština Mustafe, sada u posjedu Tur Alije, Hamzina, u posjedu Širmerda

Džafera, njegovog sina, Baština Radonje, sada u posjedu Ismaila u posjedu Timurhana, Baština Husejna, Iskenderova, brata u posjedu spahije Jusufa Ejnehanova

Muruvvet, sin Davudov Baština Radmila,

u posjedu spahije Jusufa Luke i Vukokođana, Baština Radice, Radovca, Radina, sada u posjedu

u posjedu Radice Alije, Ivanova

Baština Karaluka (?),

Mezra Radonje, u blizini Osonika:

Husejn, Ilijaka (?) Davud, Abdullaha

Sulejman, Abdullaha Drugi Husejn, Abdullaha

Gornji Zjavak:

Ejnehan, sin Jusufa, Mustafa, Pavla (?), na Ivkovoj baštini na baštini, Jusuf, Mihovila neoženjen

Timurhan, Vladkov, Nesuh, Mihovila, na baštini svog oca neoženjen

Musa, Pavla Mahmud, Matijaša, Alija, Mihovila neoženjen

Turhan, Hasana Ahmed, Matijaša, Alija, Jusufa, neoženjen

na svojoj baštini Džafer, Davuda, Timur, sin Mahmudov neoženjen

Ejnebegi, Hasana Ejnehan, Hasana, Husejn, Vukana neoženjen

Jusuf, prišlac Mihovil, sin Živkov, Bašttina Firuza, na baštini

Vladimirova, u posjedu Matijaš, Živkov

Timurhana Baština Radice, Baština Hasana, u posjedu Ahmeda, Radanova, u posjedu Radanova

Davuda, (nepročitano)

Uživaoci čifluka:

Husejn, Vukana Jusuf, Markov

Alagoz, Sarudže Isa, Markov

Durak, sin Doganov

Šadija, Junusa

Iskender, Martina

Timurhan, Vukoja

Husejn, Radice, Gazanfer, sin Vukojev

novi musliman Marko, Vladisava

Mehmed, sin Mustafin Martin, Vladisava

Memija, sin Markov Kostijan, Vladisava

Alija, Husejna Hasan, Pavla

Ferhat, Vukoja Husejn, Pavla

Sefer, sin Kostijana Pavle, sin Stjepanov

Džafer, sin Husejnov, Bogdan, Marka

neoženjen

Raštelica:

Davud, sin Ismailov, Evrenosova, u posjedu

na baštini Korkuta

Džafer, sin Ismailov, Mahmud, sin Vukoja, neoženjen na baštini

Alija, sin Radonje, Bali, sin Mahmudov, na baštini neoženjen

Atmadža, oslobođeni rob Džafer, sin Alijin

kapidži Mehmeda Baština Vukašina,

Alija, sin Brajaka u posjedu Jusufa, Radice

Jahja, sin Mustafin Baština Božidara, Baština Hasana, u posjedu Milobrada,

Mustafina, u posjedu sada u posjedu Ajdina

Ajdina, Radoša

Mehmed, sin Stjepanov

Baština Uvejsa, Alagoz, sin Šahsuvara

Mehmedova, u posjedu

Džafer, sin Ismailov

Tur Balija, Berakova neoženjen

Baština Timurhana,

Korča:

Mehmed, sin Radice, Ilijas, sin Radina

na baštini Jusuf, njegov brat

Hamza, sin Tvrdinića

Mustafa, sin Radonje

Hasan, sin Vladka Alija, sin Mustafin

Musa, sin Hamzin

Mustafa, sin Radaka

Ejnebegi, sin Pavkin Alija, sin Radina

254

Nesuh, sin Radelje Neoženjeni:

Alija, sin Dobarca Mehmed, sin Mustafin

Hamza, sin Radivojev, Korkut, sin Mehmedov

na baštini Turhan, sin Mehmedov

Ilijas, Vukašinov, Ahmed, sin Đurđa

na baštini svog oca Bali, sin Ejnehanov

Alija, sin Radinića, Alija, sin Ejnebegija

na baštini svog oca Ferhat, sin Berisava

Hizir, sin Radivojev, Ishak, sin Hamzin

na baštini svog oca Tur Alija, sin Jusufov

Mustafa, sin Doganov Nemuslimani:

Hasan, sin Radice Juraj, sin Cvjetoja

Hasan, sin Cvitoja Berisav, sin Vladisavov,

Mehmed, sin Berisava na baštini

Baština Husejna, Miliša, sin Markov

Alijina, u posjedu Ilijasa Baština Timura, Baština Vukića, u posjedu Balabana, posjeduje Mahmud, Sina Vukosava

novi musliman, Baština Tvrdka, u posjedu u posjedu Šahpaše stanovnika sela

Ejnehan, sin Muratov Baština Radaka,

Ferhat, sin Đurđa u posjedu Vladoša

Ejnehan, sin Alijin Baština Vladisava,

Jahja, sin Jusufov u posjedu Berisava

Hasan, novi musliman, Baština Vukosava

na baštini u posjedu Husejna, Murat, sin Hamzin Radosavova

Durak, sin Hamzin Baština Ejnehana, u posjedu

Timur, sin Jusufov stanovnika sela

Iskender, sin Jusufov

Velija, sin Ejnebegija

Iskender, sin Ilijasov

Ferhat, sin Ilijasov

Ahmed, sin Mustafin

Nesuh, sin Cvjetkov

Husejn, sin Radice

Uživaoci čifluka:

Salih, sin Jusufov

Timurhan, sin Jusufov

Kurd, sin Salihov

Korkut, njegov brat

Gazija, sin Salihov

Ejnehan, sin Paša Jigita

Oruč, sin Mehmedov Husejn, sin Mustafin

Dursun, sin Mehmedov Uvejs, sin Husejnov

Sefer, sin Mehmedov Širmerd, sin Radojinov

Murat, sin Alijin Mumin, sin Muratov

Turhan, sin Alijin Uvejs, sin Jakubov

Balaban, sin Jakubov

Zekir, brat Firuzov

Hasan, sin Iskenderov

Mustafa, prišlac

Isa, sin Zekirov Alija, sin Jusufov

Mezid, sin Ramadanov

Bijoča:

Mehmed, sin Behadirov Ahmed, sin Sulejmanov

Timur, sin Kasimov

Mustafa, sin Šadijin

Hasan, sin Alijin Jakub, sin Šadijin

Alija, sin Doganov Timurhan, sin Iskenderov

Davud, sin Ibrahimov, Neoženjeni:

na baštini svog oca, Pirija, sin Alijin

trećina dijela Tur Alija, sin Ivanov

Alija, sin Ilijasov Turhan, sin Ismailov

Firuz, sin Mehmedov Turhan, sin Oruča

Šadija, sin Jusufov Hasan, sin Alijin

Šadija, sin Hamzin Ejnehan, sin Ismailov

Mehmed, sin Blabanov Dursun, sin Oruča

Oruč, sin Širmerdov

Abdija, sin Oruča

Husejn, sin Ilijasov Gazija, sin Šadijin

Jusuf, sin Mihača

Hasan, sin Vukašinov

Baština Turhana, u posjedu

Pervana, sina Hasanova

Alija, sin Husejnov

Mehmed, sin Šadijin

Timur, sin ismailov

Ferhat, sin Mahmudov

Turhan, sin Mehmedov, Pirija, sin Alijin

na baštini

Hasan, sin Husejnov

Hadži, sin Mustafin

Muruvvet, sin Mehmedov

Hasan, prišlac

Mehmed, prišlac

Baština Alije, Jahjinog,

poznata pod imenom

Ilijas, sin Ismailov Široki dol, u posjedu

256

Ilijasa, zahedno sa braćom Jahjinog, u posjedu

Baština Kasima, sina Nesuha, sina Ilijasovog, Ilijasova, u posjedu sa stvake Hadžija i

Beraka, Husejna i Hasana, Rustema, a na osnovu

sinovi Piri-bega Mustafe, hudždžeta naiba

oni su spahijski sinovi. sarajevskog kadije

Baština Mustafe, sina

Drozgometva:

Ilijas, sin Radonjin Radanova

Mahmud, Alije, Sulejman, sin Ismailov, na baštini na baštini

Turgut, Jusufa, Sulejman, sin Tvrdkov, na baštini na svojoj baštini

Mustafa, Vukaca, Husejn, Mehmeda

na baštini spahije, na baštini

Merset, sin Ahmedov, Hizira, Radbradova

na baštini Baština Alije, sina

Mustafa, Marka, Širmerdova, u posjedu

na baštini Husejna spahije

Alija, njegov sin Mehmed, sin Radkov, Tur Alija, njegov sin na baštini Hasana,

Baština Mehmeda, Radkova

Vukeljinog, u posjedu Mustafa, sin Vukov, spahije Mehmeda na baštini

Bajezid, Evrenosa, Baština Mehmedije, na baštini svog oca Radojkova, u posjedu

Baština Hamze, stanovnika sela

brata Šadijina, u posjedu Enbija, sin Mehmedov

Timurhana Jakub, Vukaca

Ejnehan, sin Iskenderov, Jusuf, Ahmeda

na baštini Tur Balija Ejnebegi, Radka

Timurhan, sin Hizirov Jusuf, sin Markov, Alija, sin Iskenderov, Batevo (?), u blizini

na baštini Mehmeda, Hreljeva, pripada

(nepročitano) Jahja, sin Alijin

Iskender, Hamze Evlija, sin Ajasov, Ejnehan, sin Jusufov, na baštini Alijinoj

na baštini Velija, sin Mehmedov

Spahija Alija, Alagoz, prišlac

na Junusovoj baštini, Baština Milojice, (nepročitano) u posjedu Balija,

Hajdar, sin Atmadže sina Husejnova

Iskender, Alijin, Baština Đure, na baštini u posjedu spahije

Baština Mahmuda, Mehmeda

Junusova Baština Ejnehana, Baština Husejna, u posjedu spahije

Radbradova, u posjedu Husejna

Hasana, Radbradova Baština Mehmedije, Memija, sin Husejnov Hoškademova, u posjedu

Alija, Stjepana, spahije Husejna

na očevoj baštini Jakub, Alije

Bajezid, Dogana Husejn, Ejnehana

Hizir, Radivoja, Iskender, Stjepana

na baštini Baština Hasana,

Kurd, Bajezida, u posjedu spahije

na baštini Mehmeda

Hizir, Radivoja, Baština Miluna,

na baštini Bajezida, u posjedu spahije

Radivojeva Ilijasa

Bali, sin Nesuhov, Baština Jahje,

na baštini Hizira, u posjedu Sulejmana

Mihovilova

Mehmed, sin Hasanov

Neoženjeni:

Hurem, sin Enbije

Baština Mustafe, Ibrahim, Ejnebegije

Radkova, u posjedu

Timurhana, Širmerdova,

na osnovu hudždžeta

naiba sarajevskog kadije

Džaniš, sin Mustafin

Tur balija, sin Osmanov

258

Ferhat, Ilijasa

Hasan, Ilijasa

Sefer, sin Turgutov

Nesuh, Hasana

Bali, Bajezida

Velija, Ajasa

Memija, Bajezida

Baština Živka, u posjedu

Mustafa, Timurhana Hanife, Nadžije i Hafse, Ferhat, Ejnebegije na osnovu hudždžeta

Bali, Mustafe kadije

Džafer, Alije Baština Radovca, Ferhat, Jusufa u posjedu Jusufa, Nemuslimani: čeribaše Mustafe, Baština Turbača, preneseno sa stavke

u posjedu Hasana, Murata

Mehmeda spahije, Baština Milkova, preneseno sa stavke u posjedu Jusufa, Alije, Hizirova Iskenderova, spomenuti

Baština Mirosava, je nastanjen u gradu.

u posjedu Memije, Baština Radivoja, Hizirova, spahijskog sina, u posjedu Ahmeda, preneseno sa stavke Timurova

Džafera Baština Širmerda, Baština Radonje, u posjedu Timurhana, u posjedu Čelebija, Vukića, sina Jusufova

Nadžije, Husne, kćeri Baština Milobrada, Ejnehanove, na osnovu u posjedu Mehmeda, hudždžeta sina Husejnova, sada u

Baština Milovca, posjedu Ferhata, sina

u posjedu Murata i spahije Ejnebegija, na

Alije osnovu hudždžeta

Baština Milovca, sarajevskog kadije

u posjedu Hasana, Vojunci:

Širmerdova

Nesuh, Mehmeda,

Baština Radina, na baštini

u posjedu Mehmeda, Enbija, sin Mustafin, Ilijasova, preneseno sa na baštini

stavke Davuda, na osnovu

Korkut, Davuda, hudždžeta na baštini

Baština Pribilova, Ejnebegi, Mustafe

u posjedu Mehmeda, Baština Iskendera, sina

spahijskog sina

Đure, u posjedu Timura

Akindžije: Hasanova

Jusuf, Ilijasa, Firuz, sin Ibrahimov

neoženjen Mehmed, Ramadana

Timur, sin Nesuhov Hasan, Ramadana, Uživaoci čifluka: neoženjen

Alija, Hizira Mahmud, Alije

Bali, Hizira Timur, Hizira

Ahmed, Hamze Kurd, Hasana

Kurd Alija, Ejnehana Jusuf, Radoja

Turhan, sin Husejnov Velija, Jusufa, Murat, sin Jusufov neoženjen

Timur, sin Nesuhov, Ferhat, Mehmeda

neoženjen Tur Alija, Hizira

Hurem, sin Ahmeda, Jusuf, Mehmeda

neoženjen Osman, Mehmeda

Behram, Ahmeda, Ibrahim, Balabana

neoženjen Durak, Murata

Paša Jigit, Mehmeda Berak, Murata

Nedžaš, Mehmeda Muruvvet, Murata

Sefer, njegov brat Iskender, Mustafe

Mustafa, Donka Murat, njegov brat

Ajas, Ramadana Bali, Alije

Dursun, Mustafe Memija, Balija, Kaja, sin Ibrahimov neoženjen

Ljubočić:

Sada je u spomenutom selu Ljubočić napravljena džamija i ustanovljen

pazar,pripada Sarajevu. Stanovnici ovog mjesta su raja i plaćaju poreze.

Jahja, Mehmeda, Hasan, Vlađoža (?)

na baštini Timura, Ejnehan, prišlac

Jusufova Ibrahim, Alije,

Hasan, Hamze na svojoj baštini

Turhan, sin Bilosava, Ejnebegi, Mustafe

na svojoj baštini Ejnebegi, Nesuha

Murat, sin Hasanov

Sulejman, Radosava

Mahmud, prišlac Dursun, Mahmuda

Hasan, Vukića

260

Jusuf, prišlac

Timur, sin Sulejmanov, Memija, Mahmuda, neoženjen neoženjen

U spomenutom selu trećina mjesta Preljani pripadaju Junusu. U navedenom mjestu su ponovo podijeljeni čairi, poznati pod imenom Krtoljani, Zakuće i Basovića poljane. Prvo je Junus umro i zato što je njegov sin Hamza bio na drugom mjestu, drugi su namjeravali kupiti njegovu zemlju. Potom je pomenuti Hamza uzeo tapiju od spahije i kadijski hudždžet na osnovu kojih uživa (zemlju), te je obrađuje i održava.Sada je zavedeno u novi carski defter kao što je to bilo upisano i u starom defteru.

Osim ovog, od spomenutog sela su i krčevine koje su Mahmud i Džafer, sinovi Bajezidovi naslijedili od svojih predaka spahija, gdje je spomenuti Mahmud nastanjen na zemlji zvanoj Vrtovi Ali-paše Vrančića sa livadom Poderin/Torin koja daje približno jedna kola sijena i on je uživa pod obavezom plaćanja resmi čifluka. Pomenuti Džafer uživa polovinu nomadske (?) krčevine. Sadaon uživa i Nesuhov (?) dio: čair po imenu Jakir, te njive Kratina, Podprisinica, Jasenica i Brezovine, te njivu po imenu Nojstranicu, u granicama sela Izovik koja je prenesena na Ejnehana, u posjedu je spomenutog Mahmudana osnovu hudždžeta naiba sarajevskog kadije koje on obrađuje i održava i na osnovu običaja i kanuna daje desetinu.

Hasa njive: tri i čair: jedan, Dvorište, Dužica, Jamir i Strane Kradenika Na osnovu ugovora pripada Aliji, Kara Jahjinom, u posjedu Ahmeda i Mustafe.Pomenute hassa njive i čair su prema starom defteru bili upisani na spomenutog Aliju. Kada je Alija umro, Iskender se natjecao na licitaciji i njemu je data zemlja (taj dio).Braća po imenu Ahmed i Mustafa su stigli na Sretnu Portu i zatražili su (zamolili) da im se da Carska odluka, na osnovu koje su oni upisani kao trajno nastanjeni na toj zemlji. (?) Upisano je da oni daju desetinu i salariju. Sada su polovinu (tog) dijela pomenuti Alija i Mustafa prodali spahiji Mahmudu, Bajezidovu na osnovu kadijskog hudždžeta i na osnovu kojeg je to upisano u novi carski defter.

Vonuci: Jusuf, Husejna

Uživaoci čifluka: Kasim, sin Ajdinov Husejn, sin Hasanov

Jusuf, sin Alijin Nesuh, Ahmeda

Čift Balija, Ahmedova, Iskender, Abdullaha

u posjedu Gazije Bali, njegov sin

Gazija, Ahmeda Tur Bali, njegov sin

Dvorište:

Baština Ejnehana, Bajezida, Hasana, Husejnova, u posjedu na osnovu tapije

Timurhana, sina Hizirova Hamza, sin Timurov, Davud, Ismaila neoženjen

Husejn, Sulejmana Hasan, Timurhana, Timurhan, sin Mustafin neoženjen

Ilijas, sin Milohne Husejn, Timurhana, Baština Mustafe, Milina, neoženjen

u posjedu Husejna, Hizirova Baština Raduna, Bali, Kasima u posjedu Kasima, sina

Ferhat, Eflakija (?), Muratova

na Hasanovom čifluku Baština Tihosava, Timurhan, Ahmeda u posjedu Jusufa, sina

Ejenehan, Mustafe Mehmedova, u posjedu

Mahmud, Jusufe, Mustafe, Mehmedova

na baštini Baština Obradčića, Hizir, Iskendera u posjedu Hamze, Ejnebegi, Mustafe u posjedu Ejnehana, Berak, Alijin Mehmedije

Ferhat, Alijin Baština Vukića, Bali, Alijin Radakova, u posjedu

Ejnehan, sin Radovca, Nesuha, Husejnova

Prišalac Hassa baština Stjepana, Tur Alija, Mehmeda sina Radice, u posjedu

Baština Hizira, sina Jusufa, sina Marina (?)

Iskenderova Hassa baština Stjepana,

Alija, Ajdina sina Radice, u posjedu

Baština Stojka, sina

Radice, u posjedu

262

Džafera, Ahmedova

Baština Ostoje,

u posjedu Sirinčića (?), u posjedu Jahje, u posjedu Nesuha u posjedu Dursuna

Radašin, prišlac, Čifluk Milobrada, na baštini u Donjem Izbaku:

Vojnuci: Husejn, Milobrada

Jusuf, Tomaša Hizir, Milobrada

Baština Vukana, Uvejs, Milobrada

Žrnovnica:

Turhan, Timura Mehmed, Alije, Oruč, Alije na baštini

Širmerd, Bore Baština Hamze, sina

Ahmed, Vukelje Radulina, u posjedu

Timurhan, Ahmeda Ferhata, sina Alauddina i Sulejman, Mustafe, Sulejmana, Nesuhova, na baštini svog oca sa plaćenom tapijskom

Alija, Ejnehana pristojbom

Hamza, Radonje Baština Pribilova, Velija, Hamze, u posjedu Šahina, prišlaca

na baštini Neoženjeni:

Hajdar, Jusufa, Džafer, Širmerda

na baštini svog oca Ferhat, Širmerda

Nesuh, Vukelje, Malokč, Hamze

na Širmerdovoj baštini Širmerd, Ibrahima

Bajramlu, Hamzin Memija, Jusufa

Alija, Husejnov Alija, Ahmeda

Mahmud, Radovana Memija, prišlac

Mehmed, Junusa, Mustafa, Ahmeda

na baštini Velija, Ahmeda

Džafer, sin Mehmedov, Nemuslimani:

na baštini Velije Baština Trbića, u posjedu

Husejn, prišlac stanovnika sela, sada u

Ahmed, prišlac posjedu Balija, sina Hamzinog, Alija, Husejna sa plaćenom tapijskom

Timur, Balabana pristojbom

Baština Muse, sina Ibrahim, Radojina

Mustafina, u posjedu

(nije upisano)

Turhan, Ibrahima

Turhan, Timura

Baština Nesuha, sina Isa Bali, sin Mustafin

Ibrahimova, u posjedu

Husejn, sin Muratov

Nesuha, sina Junusova, Bali, Ahmeda

preneseno sa stavke Tur Alija, Ahmeda, Sefera, Jusufova, sa neoženjen

plaćenom tapijskom

Pirija, Jusufa

pristojbom Jahja, Memije

Baština Milića, Alija, sin Behramov

u posjedu Ibrahima, Husejn, Alagoza

oslobođenog roba

Bahšajiš, Murata

Mehmedija, Alije, Iskendera, Ibrahimova

Ejne-hatun, u posjedu

Baština Radice, u posjedu

stanovnika sela, u posjedu

neoženjen

Sulejman, Nesuha

Ejnebegi, Hamze

Alije, sina Ahmedova, Timur, Nesuha

sa plaćenom tapijskom

pristojbom, preneseno stavke

Hurem, Ejnebegije

Ahmed, Vuka

Timrhana, licitacijom tapije Husrev, Husejna

Baština Radonje, Hurem, Husejna

u posjedu stanovnika sela Ilijas, Alije

Baština Mihe, Memija, Sulejmana

u posjedu stanovnika sela Bali, Davuda

Baština Tvrdinića, Atlu, sin Ilijasov

u posjedu stanovnika sela, Mustafa, Vukoja,

u posjedu Timurhana, zarobljen

Mehmedova

Uživaoci čifluka:

Sokolar, drugim imenom Garovci:

Vojnuci: Ferhat, sin Dursunov

Husejn, Firuza, Husejn, Dragobrada

na baštini Šadije, prišlac

Pervane, Firuza

Ahmed, sin Ferhatov

Ahmed, Ferhata, Jahja, Jusufa neoženjen

Jusuf, Dursuna

264

Dursun, Dragobrada, Kurd, Velije

neoženjen Memija, Alije, Uživaoci čifluka: umjesto oca

Dio (zemljišta) Husejna, Uvejs, Nesuha

Hamzinog i Ajdina, Šadije, Gazija, Mehmeda, te Kemeršahe i Alemšahe, neoženjen

kćeri Husejnove Širmerd, Ismaila, Ismail, Hamze neoženjen

Rustem, Hamze

Luka:

Nesuh, Husejna, na svojoj baštini

na svojoj baštini Murat, Hamze

Musa, Husejna, na baštini

na baštini Paša Jigit, Bajezida

Jusuf, Husejna Timur, Hizira

Gazija, Ilijasa, Bajramlu, Timurhana

na baštini Velija, Mehmeda

Jusuf, Atmadže Bali, Mehmeda

Alija, Radice, Hasan, Timura

na baštini Osman, Mehmeda

Jusuf, Ismaila, Ejnebegi, Mahmuda

na baštini Sefer, Uvejsa

Pervane, Tvrdka neoženjen

Neoženjeni: Omer, sin Ejnehana, Šadija, Jusufa neoženjen

Ferhat, Nesuha Uživaoci čifluka:

Muruvvet, Jovana Ejnebegi, Iskendera

Memija, Pervana Bešir, Iskendera

Baština Miloja, Pirija, Junusa

u posjedu Nesuha, Turhan, Mahmuda

sina Husejnova Alija, Nesuha

Vojnuci: Murat, Mahmuda

Uvejs, Mehmeda,

Lokve:

Husejn, Murata, Baština Vučihne, na baštini svog oca u posjedu Timurhana, Hamza, Radina, zajedno sa suvlasnicima

na baštini svog oca Neoženjeni:

Tmurhan, Hizira Ajas, Ejnebegije

Ahmed, Vukice, Bali, Alije

na baštini Ferhat, Hasana

Husejn, Ahmeda Šahin, Husejna

Bali, Nesuha, Mehmed, Hizira

na baštini Bali, Hamze

Bali, Ahmeda Mezid, Jusufa

Ejnebegi, Jakuba, Mehmed, Husejna

na Iskenderovoj baštini Nemuslimani:

Husejn, Radojina, Baština Radinića, na baštini u posjedu Hizira, Mehmed, sin Alijin sina Vukaca

Hamza, Vladka, Baština Đakovića,

na baštini svog oca u posjedu Mehmedije, Jusuf, njegov brat od sela Gradac (?), dio

Husejn, Murata Milića

Alija, Devlethana, Baština Mirka, na baštini u posjedu Mustafe, Bali, Turhana sina Oliverova, iz

Bajramlu, Murata spomenutog sela

Ejnehan, Murata Baština Milića, Murat, Balija u posjedu Timurhana, Baština Alije, sina u posjedu Balija, Tvrdinića, u posjedu Ahmedova i Ejnehana, Mehmeda, njegovog sina sina Uvejsova, na osnovu

Baština Ejnebegija, sina jednog hudždžeta i Milje, u posjedu spahijske tapije

stanovnika sela Baština Radomira, Baština Brajana, u posjedu stanovnika sela u posjedu Muse, Baština Radašina, sina

sina Husejnovog Mladoje, u posjedu sina

Radonje, u posjedu Ilijas, Iskendera

Balija Ejnehan, Uvejsa

Baština Obrovića, Murat, Širmerda

u posjedu Hamze, Hasan, Ilijasa, od

sina Vladkova timarlije

Vojnuci: Husejn, Alije, od

Bali, Alije, timarlije

nabaštini Oruč, Širmerda

Šihabuddin, Mustafe Turhan, Husejna

Mustafa, Velije Abdija, Nesuha

Uživaoci čifluka: Murat, Bajramlua

Hubić:

Aija, Sarudže sada u posjedu Firuza,

Ferhat, Alije, njegovog sina

neoženjen Baština Radina,

Baština Vladoja, sina Vukova

u posjedu Tur Balije,

Doljani, drugim imenom Milojevići:

Baština Miloja, Hasanova, u posjedu

u posjedu Ibrahima, stanovnika sela

njegovog brata Ibrahim, sin Hamzin,

Ejnehan, sin Mustafin, na baštini svog brata

neoženjen Davud, sin Ibrahimov

Husam, sin Iskenderov, Baština Ahmeda, sina

na baštini Hasanova, u posjedu

Musa, sin Jusufov, Hizira, sina Ilijasova, na baštini Ajdinovog dijela sa plaćenom tapijskom

Uvejs, sin Ejnebegija pristojbom

Balaban, sin Alijin Nesuh, sin Sulejmanov

Durak, sin Balabanov Ejnebegi, sin Ahmedov, Hasan, sin Alijin

prazna, oni koji je obrađuju

Tur Alija, sin Hamzin, daju kola sijena i zemljišne

na očevoj baštini pristojbe

Baština Mehmeda, sina Davud, sin Ibrahimov

Velija, sin Davudov pristojbom, preneseno

Oruč, sin Ilijasov sa stavke Durmiša-150

Baština Hamze, Alijina, Baština Boška, u posjedu

prazna, oni koji je Hizir Balija, sina Ilijasova

obrađuju daju kola Baština Oruča, u posjedu

sijena i zemljišne Hizira, sina Kurdova

pristojbe Baština Čoban Hasana, Mehmed, sin Ilijasov u posjedu Mehmeda, Memija, sin Jahjin pisara džizje, sa plaćenom

Hasan, sin Balabanov tapijskom pristojbom, Ejnehan, sin Ilijasov preneseno sa stavke

Dursun, sin Ejnebegija Durmiša-150

Bali, sin Berakov, Baština Ivraga, u posjedu

na baštini Radivca (?) Hizira, sina Ilijasova

Ibrahim, sin Hamzin Mustafa, sin Kurda

Turhan, sin Hizirov Ejnehan, sin Kurda

Baština Radaka, Ahmed, sin Hizirov

u posjedu Mehmeda, Timurhan, sin Hizirov

sina Kasmova, u posjedu Turhan, sin Hizirov

Mehmeda, pisara džizje, Kasim, sin Vukića

sa plaćenom tapijskom

Doljani, blizu Gradčanice:

Turhan, sin Mehmedov, Alija, Nesuha

na baštini svog oca Berak, Ilijasa

Kaja, sin Mehmedov Kurd, Mahmuda

Ejnehan, sin Stjepanov, Berak, Davuda

na baštini Alija, Ilijasa

Ilijas, sin Muse, Uvejs, Alije

na baštini Baština Hizira, Velija, Ilijasov Dobrašinova, u posjedu

Turhan na baštini Balija, Korkutova, Tur Alije, Cvjetojeva preneseno sa stavke

Ahmed, sin Radivojev, Beraka

na baštini svog oca Baština Hamze, Nesuh, sin Radivojev Radakova, u posjedu

Ejnehan, Ejnebegije Ilijasa, preneseno sa

268

stavke Balija Velija, Ahmeda

Baština Mahmuda, Alija, Ahmeda

Tvrdkova, u posjedu Korkut, Hasana, Memije, sina Ahmedova, na baštini svog oca

preneseno sa stavke Emir (?), sin Mahmudov, Hasana na baštini

Baština Doljana, Dursun, Hasana u posjedu Balija, Ilijas, Alije

sina Hamzina Jakub, Husejna, Timur, Beraka na baštini svog oca

Kurd, Ahmeda Timur, Husejna

Musa, Džafera, Dursun, Husejna

neoženjen Nesuh, Junusa, Evlija, sin Ilijasov, na baštini svog oca

Neoženjen Firuz, Jusufa

Ilijas, si Hamzin, Šadija, Ahmeda

neoženjen Tur Alija, Husejna

Baština Doljana i Baština, Mehmeda, sina prišlaca, u posjedu Sulejmanova, u posjedu

Ejnehana, sina Ejnebegije Mahmuda, sina Firuzova

Baština Doljana i drugog Memija, Husejna, prišlaca, u posjedu Balija, neoženjen

sina Hamze, Radakova Širmerd, Tvrdka,

Baština Radaka, Vučine, neoženjen

u pojedu Hasana, sina Ibrahim, Korkuta, Mezidova, preneseno sa neoženjen

stavke stanovnika sela Sefer, Kasima,

Baština Radice, Vladkova, neoženjen

u posjedu Ilijasa, Cvjetojeva

Uživaoci čifluka:

Baština udovice Ilinke, Turhan, Hasana

u posjedu stanovnika sela Mustafa, Hasana

Vojnuci: Musa, Mahmuda

Turhan, Radonje, Dursun, Murata

na baštini Firuz, Širmerda

Bali, Turhana Džaniš, Ahmeda

Firuz, Ahmeda, Birkadem (?), Husejna

na baštini Nesuh, Mahmuda

Enbija, sin Ferhatov neoženjen

Mustafa, Husejna Firuz, Kasima, Alija, oslobođeni rob neoženjen

Nesuha-vojvode, daje Pir Alija, Davuda

ušur i salariju Bali, Atmadže

Alagoz, Širmerda, Ibrahim, Ahmeda, neoženjen neoženjen

Mezid, Murata, Ramadan, Hizira, neoženjen neoženjen

Bali, Husejna, Behram, Hamze

neoženjen Sejdija, Beraka

Jusuf, Husejna, Džafer, Isa Balija

neoženjen Sefer, Hamze, Sulejman, Mahmuda Neoženjen

Ilijas, Davuda Memija, Isa Balija, Mehmed, sin Ahmedov neoženjen

Evli (?), Alagoza Selim, Beraka, Kasim, sin Radonjin neoženjen

Ramadan, sin Hamzin

Memija, Alagozev,

Petrić:

Uživaoci čifluka: neoženjen

Durak, Nesuha Isa Bali, Nesuha, Husejn, Nesuha, neoženjen

Mokrine:

Gazanfer, Alije, Tur Alija, Sulejmana

na baštini Mustafa, Sulejmana

Turgut, Ejnehana Karagoz, Sulejmana

Mustafa, Milića, Nesuh, sin Hasanov

na baštini svog oca Alija, Nesuha

Murat, Milića Junus, Senkura, Velija, Mehmedije, na baštini

na Hasanovoj baštini Ejnehan, sin Junusov

270

Mehmed, sin Junusov neoženjen

Timurhan, Jusufa Korkut, Tur Alije, Timur, Alije neoženjen

Mehmed, sin Hasanov Bali, Ejnehana, Timur, Turhana neoženjen

Ibrahim, Turhana Hizir, Ejnehana, Alija, Mustafe neoženjen

Ferhat, Junusa Baština Biljana (?),

Timur, Mahmuda u posjedu stanovnika sela

Baština Iskendera, Baština Boljana (?),

u posjedu Džafera, u posjedu Mahmuda, Mustafina, sada u sina Jusufova

posjedu hadži Sulejmana, Akindžije:

na osnovu kadijskog Baština Alije, sina

hudždžeta Radivojeva, u posjedu

Pir Alija, Ismaila Turhana, u posjedu

Behram, Turguta, Ahmeda, njegovog sina

neoženjen Nesuh, Kurda

Timur, Mustafe Uživaoci čifluka:

Bešir, Timurhana Alija, Mustafe

Gazija, Alije,

Osonik, drugim imenom Pridvorica:

Mehmed, Jusufa Turhan, sin Iskenderov, Nesuh, Dobrinića na baštini

Baština Iskendera, Alija, Radina, Stanojeva, u posjedu na baštini

Firuza, njegovog sina, Bahšajiš, sin Alijin

u posjedu Alije Mehmed, sin Radinov

Alagoz, sin Ostojin Alija, Sulejmana

Mehmed, Stjepana Ismail, sin Alijin

Velija, Mahmuda, Mezid, sin Ismailov

na baštini Iskender, Ibrahima

Hamza, sin Radašina Timurhan, Husejna

Alija, Mustafe Baština Hasana, sina

Mahmud, sin Vukašinov Radivojeva, u posjedu

Ahmeda, sina Radivojeva

Bajezid, Alagoza

Hasan, sin Radoja, Timur, Hasana

na baštini svog oca

Bešir, Hamza

Nesuh, Hasana, Jahja, Mahmuda

na baštini svog oca Paša Jigit, Alije

Baština Mehmeda, Džafer, Mehmeda

Markova, u posjedu

Timura i Širmerda (?),

Ahmed, Mehmeda

Džafer, Šadije

sinovi Vučine, na Bali, Mehmeda

osnovu jednog hudždžeta

Džafer, Ilijasa,

Ejnebegi, Ivana na baštini

Hasan, Radešina Uvejs, Jusufa

Musa, Ibrahima Turgut, Mehmedija

Nesuh, Ahmeda

Murat, Mehmedija

Šadija, Tvrdana, Murat, Ismaila

na baštini svog oca

Turhan, Husejna

Hasan, Radojina, Memija, sin Ejnebegije

na baštini Hasan, Širmerda

Mehmed, sin Hizirov

Velija, Husejna

Sefer, Hasana, Nesuh, Ahmeda

na baštini svog oca

Timur, sin Alijin

Baština Junusa, Ferhat, Abdullaha

u posjedu Mehmeda, Evlija, sin Mahmuda

sedlara, sada u posjedu

Sulejman, Nesuha,

Hasana, Ahmeda i Zejnebe, prišlac

kći pomenutog Junusa, na

osnovu hudždžeta

Jusuf, Mahmuda

Sulejman, sin Ibrahimov

Mustafa, Mehmeda Ibrahim, Ahmeda

Velija, Iskendera Šadija, Timurhana

Bali, Tvrdana

Mustafa, Ibrahima

Timur, sin sarač Hizira

Kurd, njegov brat

Alagoz, Dogana

Durak, Abdullaha

Neoženjeni:

Alija, Mahmuda

Pir Alija, Iskendera, Evlija, sin Husejnov

Alagozeva

Turhan, Balija

Bali, Uvejsa Musa, Husejna

272

Isa Bali, Hasana u posjedu Nesuha, Oruč, Hasana Gazanfera i Ahmeda, Alija, Mehmeda Karagozeva, sada u Murat, Mehmeda posjedu spahije AlijeDžafer, Hamze čelebija, preneseno

Ferhat, Iskendera sa stavke spomenutih, Enbija, Mehmeda na osnovu jednog

Ejnehan, Jusufa hudždžeta sarajevskog

Firuz, Jusufa kadije, daje desetinu

Kurd, Jusufa Vonuci:

Mahmud, Mehmedije Hamza, sin Hasanov

Nemuslimani: Bali, Hasanov,

Baština Vukana, na baštini

Radivojeva, u posjedu Iskender, Kovača

Radine, njegove sestre, Jusuf, sin iskenderov

u posjedu Hasana, Ferhat, Husejna

Stjepanova i Timura, Oruč, Hasana

sina Hasanova, te Karagoz, Hamze

Mustafe i Ibrahima Timur, Hamze

Baština Stane, Pervane, Husejna

u posjedu Balija, sina Neoženjeni:

Sulejmanova, pola u Ejnehan, Hamze

posjedu Hamze, pola Mahmud, Jusufa

u posjedu Ejne-hatun

Mustafa, Alije

Baština Milivoja, Ilijas, Alije

u posjedu Stjepana, Iko (?), sin Alijin

u posjedu Memije, Velija, Ibrahima

sina Ahmedova Uživaoci čifluka:

Baština Godine (?), Kaja, sin Širmerdov

u posjedu Hasana, Timur, Širmerda

Alijina, u posjedu

Velija, Timura

Jusufa, Alijina Ferhat, Kaje,

Baština Ivaniša, sina neoženjen

Milivojeva, u posjedu

Alija, Timura, Mehmeda, njegovog sina, neoženjen

Gauča:

Uživaoci čifluka: Dursun, Mehmeda

Isa, Ilijasa Nesuh, Ilijasa, Tur Alija, Hamze neoženjen

Gradčanica:

Alija, Balabana, Sefer, Piri Alije

na pola Pirijine baštine Velija, Timura

Hasan, Hizira, Hasan, Šadije

na baštini svg oca Ejnebegi, Mehmeda

Jusuf, Alije, Sefer, Alije

na pola očeve baštine Velija, Timura

Sefer, Oruča, Hasan, Šadije

na očevoj baštini Ejnebegi, Mehmeda

Mehmed, sin Hamzin, Sefer, Alije

na baštini Bali, Jahje

Davud, Nesuha Nemuslimani:

Ahmed, Karagoza, Baština Radojina, na baštini svog oca u posjedu Alije, Alija, Balabana Hasanova

Piri Alija, Jurajev, Baština Radovca, na baštini svog oca u posjedu stanovnika

Džafer, sin Timurhanov, sela, u posjedu Nesuha, na Mezidovoj baštini Hasanova

Ejnehan, Juraja Baština Hvaljevića, Nesuh, Alije, u posjedu Medžida i

na baštini Timura

Baština Pirije, Baština Ljubića, Radojinova, u posjedu u posjedu Hasana, Mustafe Pavičića

Baština Ejnebegija, Vojnuci:

sina Vukaca, u posjedu

njegove sestre Aiše

Firuz, Mehmeda

Murat, njegov brat

Neoženjeni: Hasan, Vukića

Ferhat, Piri Alije

Batina Marka,

Vukmirova, u posjedu

Uživaoci čifluka:

Mehmeda, Alijina, Hasan, Nesuha

u posjedu Husejna, Mehmed, sin Milašinov

Mehmedova

Dolac:

Musa, sin Jusufov, Mustafa, Muse, nabaštini Neoženjen

Timurhan, sin Jusufov Akindžije:

Baština Alije, sina Ejnebegi, Vukašina

Iskenderova, u posjedu Memija, sin Ejnebegija

Mustafe, džindije Mezid, Husejna

Bali, Hamzin Baština Vukačina, Mehmed, sin Balabanov, u posjedu Milovca, na baštini sada u posjedu Husejna, Ejnehan, Radosava sina Nesuhova

OPŠIRNI POPIS BOSANSKOG SANDŽAKA

IZ 1565. GODINE

Mokrine:

Gazanfer, Alije, Hurem, Timura, na baštini neoženjen

Pir Mezid, Sulejmana, Sulejman, Pir Alije, na pola baštine Alije, Ismailova, neoženjen

Husejnova, izvan deftera

Ejnehan, Sarudže

Ibrahim, Turhana

Mustafa, Timura,

Turud, Ejnehana Turhanova, na pola

Evilija, Ejnehana baštine

Behram, Turguta

Alija, Mustafe, Mustafa, Milića, neoženjen

na baštini svog oca

Mezid, Mustafe, Velija, Mehmedov, neoženjen

na Husejnovoj baštini

Tur Alija, Sulejmana

Nesuh, Hasana

Alija, Nesuha

Timur, Alije, Mehmed, Hasana

na baštini Uvejs, Mehmeda,

neoženjen Mustafina, sada u

Mehmed, Junusa posjedu hadži

Ferhat, Jusufa Sulejmana, Abdullahova

Ejnehan, Junusa Baština Milaka, Bali, Ejnehana u posjedu stanovnika sela

Memija, Mustafe Baština Bogiljana, Hasan, Junusa u posjedu Mahmuda, na baštini svog oca Jusufova, sada u

Alija, Mustafe posjedu Timurhana

Timur, Mustafe Uživaoci čifluka:

Timurhan, Mustafe Ilijas, Kaje

Bešir, Timurhana, Ahmed, Kaje

neoženjen Kurd, Ilijasa, Jusuf, Mustafe, neoženjen

neoženjen Alija, Mustafe

Jusuf, Hamze Devlethan, Mehmeda

Mustafa, Jusufa, Akindžije:

neoženjen Baština Alije, Husejn, Mehmeda, Radojinova, u posjedu

neoženjen Turhana, sada u

Bahtijar, Timura, posjedu Ahmeda, neoženjen njegovog sina

Pir Alija, Iskendera, Ibrahim, Ahmeda, odsutan neoženjen

Baština Iskendera, Nesuh, Turhana u posjedu Džafera,

Osonik, drugim imenom Pridvorica:

Baština Iskendera, neoženjen

Stanojeva, u posjedu Turgut, Mehmedije

Firuza, njegovog sina, Hasan, Stjepana, sada u posjedu Alije na baštini svog oca

Bajezid, Alagoza, Timur, Hasana

na Stjepanovoj baštini, Alija, Timura, izvan deftera na baštini svog oca, Velija, Alagoza, izvan deftera

276

Bali, Timura, Gazija, Ahmeda

neoženjen Baština Hasana, Velija, Mehmeda, Radivojeva, u posjedu

na Milašinovoj baštini Ahmeda, Radivojeva

Husrev, Velije, Bali, Ahmeda, neoženjen neoženjen

Abdija, Hamze Ferhat, Ahmeda, Alija, Mustafe neoženjen

Mahmud, Vukašina Tur Alija, Ahmeda, Korkut, Mahmuda neoženjen

Jahja, Mahmuda Hasan, Radojina, Bajezid, Jahje, nabaštini

neoženjen Nesuh, Hasana, Alija, Mahmuda na očevoj baštini

Turhan, Iskendera, Baština Mehmeda, na baštini Vukosava Markova, u posjedu

Alija, Radina, Timura i Širmerda, na baštini svog oca sinova Vučine

Paša Jigit, Alije Ejnebegi, Ivana

Ferhat, Paša Jigita Memija, Ejnebegija, Hubijar, Nedžaša, na baštini Ivana, neoženjen Božidarova, izvan

Džafer, Mehmeda deftera

Ahmed, Mehmeda Bajezid, Hasana, Kurd, na baštini neoženjen

Jovana, Bulada (?), Musa, Ibrahima

izvan deftera Murat, Muse,

Murat, Mehmeda neoženjen

Mahmud, Mehmeda Šadija, Božidara, Hasan, Mehmeda na baštini svog oca, Alija, Sulejmana zajedno sa svojim

Murat, Ismaila bratom

Ferhat, Iskendera Džafer, Šadije

Pirija, Iskendera, Bali, Timura

neoženjen Bali, Hasana, Velija, Husejna Radojinova, na baštini

svog oca Nesuh, Ahmeda

Ibrahim, Hasana, Timur, Alije

neoženjen Ferhat, Abdullaha

Hurem, Timura, Velija, Uvejsa

neoženjen Bešir, Hamze

Bali, Mehmeda, Džafer, Ilijasa, Hizirova na Vojinovoj baštini

Sefer, Hasana, Uvejs, Jusufa

na Radbradovoj baštini Memija, Ferhata, Isa Bali, Mustafe, neoženjen

neoženjen Šadija, Timura

Velija, Iskendera, Durak, Abdullaha, odsutan Doganova

Mustafa, Ibrahima Evlija, Hasana

Gazija, Mustafe, Turhan, Balija, neoženjen neoženjen

Bali, Mustafe, Korkut, Uvejsa, neoženjen neoženjen

Baština Junusova, Bali, Hasana, u posjedu Mehmeda, neoženjen

sada u posjedu Hasana, Bali, Hasana, Ahmeda i Zejnebe, kći neoženjen spomenutog Junusa Enbija, Mehmeda, Mustafa, Mehmeda odsutan

Memija, Mustafe, Baština Ivaniša, neoženjen Miloševa, u posjedu

Alija, Mustafe, Mehmeda, poslije njega

neoženjen u posjedu Mehmeda, Abdija, Timura Gazanferova i Ahmeda, Timurhan, Hamze Karagozeva, sada u

Pir Alija, Iskendera, posjedu Alije-čelebija

Alagozeva Baština Vukana, Bali, Uvejsa Radivojeva, u posjedu

Turhan, Husejna njegove sestre, sada u Hasan, Širmerda, posjedu Hasana, na baštini Stjepanova i Mustafe,

278

Ibrahimova Hizir, Hasana, Baština Miloja, Mehmedova

u posjedu Stjepana, Mustafa, Davuda

poslije njega, u posjedu Jusuf, Nesuha

Memije, Ahmedova, Turhan, Kaje

sada u posjedu Džafera Timur, Širmerda

njegovog sina Velija, Timura

Baština Grubana, Alija, Timura

u posjedu Hasana, sina Gazija, Širmerda, Alijina, sada u posjedu odsutan

Jusufa, Hasanova Vojnuci:

Baština udovice Stane, Hamza, Hasana

u posjedu Balija, Karagoz, Hamze

Sulejmanova, polovina u Timur, Hamze

posjedu Sulejmana, Bali, Hasana, polovina u posjedu na svojoj baštini

Hasana, Hamzina i Džafer, Balija, polovina u posjedu neoženjen

Ejne-hatun Osman, Balija, Baština Hasana, neoženjen

u posjedu ismaila, sada Bajezid, Jusufa

u posjedu Pir Alije, Oruč, Hasana

Mustafina i ostalih Alija, Oruča, suvlasnika, izvan deftera neoženjen

Abdija, Timurhana, Pervane, Husejna

neoženjen Ejnehan, Hamze, Mustafa, Hizira odsutan

Uživaoci čifluka: Jusuf, Velije, Memija, Ahmeda, neoženjen

Mustafina

Mezra Gauča, kod sela Osonik:

Zemin Tursana, Šadije, Husejna, Mehmedova, u posjedu Mehmedova i Ališaha, Emiršaha, sina Jusufova, sina Isa Balija (čift)

te Gazanfera i Timura (čift)

Zemin Tur Alije, Zemin Isa Balija, Mehmedova, u posjedu

u posjedu Timura, Kameršahe i Alemšahe,

kćeri Tur Balija (čift)

Timura i Husejna (čift)

Zemin Nesuha, Nesuh, Ilijasa

Ilijasova, u posjedu

Mezra druga Gauča, kod sela Osonik:

Mustafa, Turhana, Kasimova, u posjedu

umjesto oca, zajedno Husejna, sina Nesuhasa svojim bratom čelebija (polovina)

Memija, Turhana, Zemin Džema, čauša

neoženjen Kasimova, u posjedu

Mustafa, Mehmeda, Džafera, njegovog

neoženjen sina (polovina)

Sulejman, Ahmeda, Durak, Nesuha

neoženjen Husejn, Nesuha, Uživaoci čifluka: neoženjen

Zemin čauša Kasima, Zemin Šadije, topdži u posjedu Mehmeda, Alijina, u posjedu

njegovog sina, sada u Timura i Gazanfera, posjedu Pehlivana i njegovog sina (čift)

Paša Jigita, njegovog Husejn, Mehmeda

sina (polovina) Timurhan, Šadije

Zemin Jusufa, Bešir, Hasana

Mehmeda, čauša

Kačetić:

Nezir, Mustafe na baštini

Mustafa, Tur Alije Mahmud, Karagoza,

Vojnuci: na baštini

Mehmed, Mahmuda, Širmerd, Radka

na baštini Bali, Širmerda

Korkut, Mehmeda, Sefer, Širmerda, neoženjen neoženjen

Firuz, Jusufa, Bali, Iskendera, na baštini svog oca na baštini

Memija, Ferhata, Velija, Hamze,

280

na baštini Osman, Junusa, Hasan, Evlije slijep

Isa Bali, Evlije, Dursun, Mehmeda

neoženjen Memija, Dursuna, Husejn, Alije, na Mustafinom dijelu

na baštini Ališah, Dursuna, Ferhat, Husejna, neoženjen

neoženjen Hasan, Davuda

Murat, Karagoza Hubijar, Hasana, Memija, Murata, neoženjen

neoženjen Iskender, Balija,

Baština Radana, Mustafina

u posjedu Turhana, Mehmed, Ferhata, Mahmudova Balija

Baština Nesuha, Husejn, Alije

Jurajeva, u posjedu

Kurd, Jusufa

Zemin Balija, Mustafina, u posjedu Memije, u posjedu Iskendera i Hasanova Mehmeda (čift)

katiba Hasana, sada

Firuz, Mustafe Zemin Junusa,

Pervane, Mustafe u posjedu Dursuna (čift)

Husejn, Jine-bega (?) Zemin Hamze, u posjedu

Junus, Jine-bega (?)

Timura, sina Alijina, izvan

Uživaoci čifluka: deftera, nastanjen u

Memija, Jusufov samom Sarajevu

Korča:

Baština Mehmeda, Alihan, Iskendera

Radice, u posjedu

Alije, Jusufova

Gazija, Iskendera

Durak, Hamze

Baština Hamze, Baština Mustafe, Tvrdinića, u posjedu

Radojinova, u posjedu

Ishaka, Hamzina, Bajezid, Alije

Šahe, kćeri Hamzine

izvan deftera

neoženjen Hasan, Hamze, Memija, Alije, neoženjen

neoženjen Nesuh, Jusufa,

Radinova, neoženjen

Ferhat, Đure, Baština Radihne, na baštini svog oca

u posjedu Timurhana, Mezid, Hamze

Alijina, izvan deftera Ahmed, Đure

Hasan, Ejnebegija Iskender, Jusufa

Memija, Nesuha, Baština Memije, neoženjen Hasanova, u posjedu

Baština Pervana, Ibrahima, Hasanova, Hamzina, u posjedu njegovog brata

Aiše, kćeri Pervanove Memija, Iskendera, Ejnehan, Ilijasa, neoženjen

na baštini Firuz, Ferhata

Hasan, Ilijasa Nesuh, Cvjetka

Alija, Radmila, Mustafa, Nesuha, nabaštini neoženjen

Ejnehan, Alije Husejn, Nesuha, Turhan, Hizira, neoženjen

na baštini Durak, Husejna, Baština Dogana, Turhan, Cvjetka

Hamzina, u posjedu

Baština Stanoja, Ferhata, Mustafina, u posjedu Memije, izvan deftera Hasanova, sada u

Hasan, Radice posjedu Turhana, Husejn, Mehmeda Husejnova

Baština Husejna, Baština Mehmeda, Alijina, u posjedu u posjedu Džafera

Ilijasa, poslije njega, Baština Timura, u posjedu Hasana, u posjedu Sulejmana, Ilijasova, sada u sina Vukosava

posjedu Ibrahima, Baština Ejnehana, njegovog sina u posjedu stanovnika

Baština Mahmuda, sela, sada u posjedu

Vukića, u posjedu Mahmuda, Đurina

Šahbaše, sada u Turhan, Mahmudov, posjedu Hasana, neoženjen

Hamzina Mustafa, Ejnebegije

282

Mezid, Hasana, Pavkina, izvan

neoženjen, odsutan deftera, u posjedu

Turhan, Nesuha Iskendera, Jusufova i Behram, Husejna ostalih suvlasnika

Tur Alija, Mehmeda, Memija, Hurema, na baštini Vučine, neoženjen

izvan deftera Mehmed, Hurema, Baština Branisava, neoženjen

Vladisavova, u posjedu Memija, Murata

Nesuha, Mehmedijeva, Uživaoci čifluka i zemina: sada u posjedu Husejna, Zemin u posjedu

Mehmedova Nesuha, sina Ilijasova, Baština Tvrdka, sada u posjedu Husejna, u posjedu stanovnika njegovog sina (čift)

sela poslije u posjedu Zemin Mehmeda, Husejna, Iskenderova, sina Bajezidova (čift)

sada u posjedu Firuza, Zemin Beraka, njegovog sina Ejnehanovog, sina

Baština Radakova, Paša Jigita, u posjedu

u posjedu Vladoša, Oruča, Isa Balija (čift)

sada u posjedu Zemin Budaka, Mustafe, prišlaca Ejnehana, Paša Jigitova

Baština Vladisava, u posjedu Oruča, Isa Balija

u posjedu Branisava Muruvvet, Hasana, Baština Vukosava, Velijinog, umjesto

u posjedu Husejna, njegovog djeda

Radosavova Hadži, Alagoza

Baština Milašina, Sefer, Mehmeda

Mezra Korča:

Murat, Alija braće (čift)

Mumin, Murata Zemin Balabana, Zemin Turhana Jakubova, u posjedu

u posjedu Nesuha, Ferhata, njegovog

Ilijasova, poslije njega sina (čft)

u posjedu Husejna, Ferhat, Balabana

njegovog sina i ostale Zekir, Jakuba

Džafer, Zekira (čift)

Timuršah, Isaov, Hasan, Iskendera

umjesto oca Lutfi, Džafera

Zemin Husejna, Zemin Pir Budaka, Mustafina, u posjedu spomenutog, u

Džafera, njegovog sina posjedu Murata, (čift) Alijinog (polovina)

Džafer, Husejna Zemin u posjedu

Zemin Uvejsa, Mezida, Ramadanova

Husejnova, u posjedu (čift)

Džafera, Husejnova

Bijoča:

Mehmed, Mahmuda na baštini

Timur, Kasima Hasan, Husejna

Mustafa, Timura Memija, Hasana, Hasan, Alije neoženjen

Alija, Dogana Mustafa, Šadije

Mehmed, Alije Mezid, Jakuba, Nesuh, Davuda neoženjen

Sefer, Davuda, Timurhan, Iskendera

na baštini svog oca, Mahmud, Jusufa, zajedno sa braćom prišlac (trećina) Velija, Mehmeda, Firuz, Mehmeda neoženjen

Šaban, Firuza Memija, Alije

Šadija, Jusufa Memija, Ferhata

Ejnehan, Šadije Mehmedija, Timurhana

Karagoz, Oruča Murat, Timurhana

Husejn, Ilijasa

Timurhan, Jusufa, Turhan, Husejna odsutan

Baština Turhana, Kurd, Saliha u posjedu Pervana, Mustafa, Kurda

Hasanova, sada u Ilijas, Kurda, posjedu Timura, neoženjen

Kasimova Gazija, Saliha

Turhan, Mehmeda, Jakub, Gazije,

284

neoženjen Piri Mustafe-bega

Baština Alije, Jahjina Baština Mustafe, i Isa, poznata pod Alijina, u posjedu

imenom Duće dol, Nesuha, Ilijasova, u posjedu Ilijasa, sada u posjedu

zajedno sa braćom Husejna, njegovog

Baština Kasima, sina, zajedno sa

Ilijasova u posjedu braćom

Beraka, Hasana i Uvejs, Jusufa

Husejna, sinova Abdullah, Pavke

Mezra Ragalj:

Husejn, Radice Muratova

Ramadan, Ejnehana,

Petrić:

Bali, Ilijasa Mustafa, Beraka

Berak, Ivana Sefer, Ejnehana

Davud, Beraka

Dolac:

Musa, Jusufa, na Ejnehan, Radosava

Božidarovoj baštini Bešir, Evlije, Turhan, Muse, neoženjen

neoženjen Velija, Nesuha

Timurhan, Jusufa Ferhat, Velije, Baština Alije, neoženjen

Iskenderova, u posjedu Evhad, Velije, Mustafe, džindije neoženjen

Mehmed, Balabana, Osman, Velije, na baštini Radosava neoženjen

Alija, Mehmeda, Mahmud, Velije, neoženjen neoženjen

Hurem, Ejnebegija u posjedu Džafera, Mehmed, Ejnebegija, njegovog sina

neoženjen (12 dunuma)

Husejn, Mehmeda, Zemin u posjedu

neoženjen Mehmedije i Mustafe, Mehmed, Ejnebegija, sinova Hamze

neoženjen (14 dunuma)

Husejn, Mehmeda, Zemin Ferhata, neoženjen u posjedu Mehmeda i Umur, Mehmeda, Mustafe, sinova Hamze

neoženjen (12 dunuma)

Husejn, Ejnebegije, Zemin u posjedu

neoženjen Muse, Hasanova

Kurd Alija, Timura, (12 dunuma)

neoženjen Akindžije:

Uživaoci čifluka: Ejnebegi, Vukašina

Zemin u posjedu Memija, Ejnebegije

Ilijasa (14 dunuma) Mustafa, Memije, Zemin Ahmeda, neoženjen u posjedu Džafera, Ibrahim, Enebegija, njegovog sina neoženjen

(12 dunuma) Mezid, Husejna

Zemin Junusa, Baština Vukašina, u posjedu Mustafe, u posjedu Nesuha, njegovog sina sada u posjedu

(12 dunuma) Husejna, Nesuhova

Zemin Alije,

Raštelica:

Davud, Ismaila, rob kapidži Mehmeda, na baštini odsutan

Velija, Davuda, Velija, Atmadže

neoženjen Jahja, Atmadže

Hasan, Alije, Jahja, Mustafe

na baštini Mahmud, Vukoja, Atmadža, oslobođeni na Alagozevoj baštini

Gazanfer, Mahmuda Mahmud, Vukoja

Džafer, Mahmuda Mehmed, Stjepana

Mustafa, Milobrada Hasan, Mehmeda, Velija, Mehmeda, neoženjen

neoženjen Davud, Ajdinov, na

Ejnebegi, Davuda, Marijanovoj baštini, neoženjen izvan deftera

Hubijar, Jakuba, Ferhat, Mehmeda, neoženjen odsutan

Džafer, Alije Baština Vukašina, Baština Hasana, u posjedu janjičara

Mustafina, u posjedu Jusufa

Ajdina, Radinova, Baština Božidara, poslije njega u Vukaca, u posjedu

posjedu njegovog Ejnebegija, Alagozeva

sina Memije Baština Božidara, Baština Uvejsa, u posjedu Milobrada, Mehmedova, u posjedu poslije njega u

Tur Balije, Berakova, posjedu Ajdina, sada sada u posjedu Sadika, u posjedu Jakuba, Tur Balija Ajdinova

Baština Timurhana,

Lokve:

Alija, Husejna, neoženjen

na baštini svog oca Baština Alije, Tvrdinića, Hamza, Radina, u posjedu Mehmeda, na baštini svog oca njegovog sina, sada u

Husejn, Alije posjedu Mahmuda, Timurhan, Hizira Iskenderova

Paša Jigit, Timurhana, Alija, Ahmeda, neoženjen na očevoj baštini, Bajezid, Timurhana, zajedno sa bratom

neoženjen Husejn, Ahmeda

Muruvvet, Timurhana, Murat, Širmerda

Ibrahim, Husejna, Bajramlu, Murata

neoženjen Bali, Alije, neoženjen, Bali, Nesuha, odsutan

na baštini Memija, Širmerda

Mustafa, Balija, Ferhat, Hasana

neoženjen Gazija, Turhana

Osman, Balija, Alija, Mahmuda

neoženjen Gazija, Mahmuda

Bali, Ahmeda Velija, Mahmuda

Ibrahim, Mustafe Ahmed, prišlac

Kurd, Balija, Bali, Ahmeda, neoženjen neoženjen

Davud, Balija Korkut, Hasana

Ejnebegi, Jakuba, Baština Ejnebegija, na Iskenderovoj baštini Milina, u posjedu

Ajas, Ejnebegije stanovnika sela

Velija, Ejnebegije, Baština Berjana, neoženjen u posjedu Muse, Jakub, Hasana sina Husejnova

Hasan, Radojina, Baština Radinića, na očevoj baštini u posjedu Hizira, Mehmed, Husejna Vukaca, sada u

Mehmed, Alije, posjedu Timurhana, odsutan njegovog sina

Sefer, Hamze, Baština Dakovića (?), Vladkova, na očevoj u posjedu Mehmedije

baštini, zajedno sa Baština Perke (?), braćom u posjedu Mustafe, Bali, Hamze sina Oliverova, sada

Redžep, Timurhana u posjedu Šihabuddina, Gazanfer, Hamze, njegovog sina

neoženjen Baština Milića, Firuz, Husejna u posjedu Timurhana, Alija, Devlethana, sada u posjedu Balija, na baštini Ahmedova i Ejnehana, Bali, Timurhana njegovog sina

288

Baština Radomira, neoženjen

u posjedu Čifluk Murata, stanovnika sela Ahmedova, sada

Baština Radešina, u posjedu Hasana, Plavojeva, u posjedu Alijina (čift)

Radojina, sada u Vojnuci: posjedu Balija Bali, Alije, Baština Obrića, na svojoj baštini

u posjedu Hamze, Sefer, Balija, Vladkova, sada u odsutan

posjedu spomenutog Šihabuddin, Mustafe

Sefera, zajedno sa Mustafa, Velije

braćom Turhan, Iskendera

Baština Zlosred, Abdija, Nesuha, izvan deftera, odsutan

u posjedu Murat, Bajramlua, stanovnika sela odsutan

Hassa njiva, Turhan, Husejna, u posjedu Ibrahima, odsutan

Iskenderova Sefer, Balija, (2 dunuma) neoženjen

Uživaoci čifluka: Zemin Hasana, Murat, Širmerda Ahmedova, u

Alija, Hasana, u posjedu Turhana, Ilijasova, umjesto oca Iskenderova (čift)

Zemin Ilijasa, Zemin Jahje, Iskenderova, u posjedu Mehmedova, u

Ejnehana, Uvejsova (čift) posjedu Turhana, Alija, Ejnehana, Iskenderova (čift)

Orahovica:

Murat, sin Balabana, Uvejs, Radice

na baštini Džafer, Uvejsa

Baština Ilijasa, Evlija, Uvejsa, Husejnova, u posjedu neoženjen

Uvejsa, Radice

Mehmed, Ivana,

na Alijinoj baštini u posjedu Jusufa, Velija, Mehmeda sada u posjedu

Korkut, Hoškadema, Hasana i Turhana, na baštini svog oca njegovog sina

Ramadan, Murata, Baština Radića, na baštini spahije u posjedu Hamze, Mehmeda Abdullahova, sada

Hamza, Vuka, u posjedu Ferhata i nabaštini Pir Alije, njegovog sina

Baština Mahmuda, Baština Radojina, Radojinova, u posjedu u posjedu Širmerda,

Memije, Hamzina poslije njega, u posjedu

Baština Mustafe, Tur Alije, Širmerdova, Vladisavova, u posjedu sada u posjedu Memije, Sefera, Hamzina Tur Alijina

Baština Mustafe, Baština Radojina, Hamzina, u posjedu u posjedu Timurhana, Džafera, njegovog Iskenderova, brata

sina, sada u posjedu Ejnehanova

Ismaila Baština Radmila, Baština Husejna, u posjedu Junusa, u posjedu Jusufa sada u posjedu

Mehmed, Timurhana Šahmana, njegovog sina

Pirija, Timurhana, Baština Radice, neoženjen Radića, u posjedu

Ferhat, Hamze Davuda, Radice

Pir Alija, Hamze Baština Valjeva (?),

Hasan, Ejnehana Lukina i Vukokođana, Timur, Mustafe, Radonje, u posjedu

neoženjen, odsutan Alije, Ivanova

Nesuh, Ejnehana Velija, sin Vukanov

Baština Dragoša, Alija, Kasima, u posjedu Jusufa, neoženjen

sada u posjedu Memihan, Sulejmana

Hasana i Turhana, Gadi (?), Husejna, njegovog sina oslobođenik

Baština Vladića, Iskender, Alije,

290

oslobođenik Jakub, Abdullaha

Mezra Radonje, u blizini sela Osonik:

Hizir, Husejna, Junus, Davda, umjesto oca umjesto oca

Nesuh, Sulejmana, Husejn, Abdullaha, umjesto oca umjesto oca

Hrenovica:

Kurd, Ajdina, Velija, Hasana, na baštini Husejnovoj na baštini

Redžep, Ajdina, Baština Nesuhova, neoženjen u posjedu Nesuha, Nesuh, Iskendera, sina Ejnebegija

na svojoj baštini Baština Ahmeda, Ahmed, Nesuha, u posjedu stanovnika

neoženjen sela, sada u posjedu

Širmerd, Nesuha, Dursuna, Nesuhova

neoženjen Baština Senkura

Osman, Velije, u posjedu Mustafe, neoženjen sina Vučihne

Timur, Hizira, Baština Akbaša, neoženjen u posjedu Velije, Baština Ejnehana, Nesuhova, iz sela Dolac

u posjedu Alije, Baština Tvrdiše, Uvejsova, sada u u posjedu Evlije, posjedu Džafera, Jusufova, iz sela Dolac

njegovog sina

Mezra Svinjari:

Husrev, Balija, Džafera, pomenutog

Mustafina Mehmeda (čift)

Gazanfer, Balija Zemin Vito, na

Zemin u posjedu spomenutoj mezri,

sada u posjedu Velije, Hrenovica (polovina)

Hasanova, iz sela

Doljani, drugim imenom Milojevići:

Baština Nesuha, Baština Ejnebegija, Miloja, u posjedu Hamzina

Ibrahima, njegovog Velija, Davuda

brata, sada u Hurem, Velije, posjedu Timurhana, neoženjen

njegovog sina Oruč, Ilijasa

Mezid, Ejnehana Husejn, Oruča, Ahmed, Mezida, neoženjen

neoženjen Pirija, Oruča, Musa, Jusufa na baštini Ivana, Bajezid, Muse, izvan deftera

neoženjen Baština Hamze, Alija, Ejnebegije, Alijina, u posjedu

na baštini Memije, Hasanova

Uvejs, Ejnebegije, Baština Mehmeda, odsutan Ilijasova,u posjedu

Omer, Memije, Arslana, Timurova

neoženjen Dursun, Ejnebegija, Tur Alija, Hamze, na Jahjinoj baštini

na baštini svog oca Mustafa, Dursuna, Ferhat, Ibrahima, neoženjen

na baštini Bali, Beraka,

Baština Mehmeda i na baštini Radovca

Hasana, u posjedu Baština Turhana, stanovnika sela Hizirova, u posjedu

Baština Ahmeda, Nesuha, Alijina

Hasanova, u posjedu

Mehmed, Mahmuda, Hizira, Ilijasova, sada na baštini Vukića, u posjedu Musa-bega izvan deftra

i Alije, Hizirova Baština Iskendera, Nesuh, Sulejmana, u posjedu Ejnehana, neoženjen Mustafina

292

Baština Oruča, u posjedu Hizira, u posjedu Džafera, Ilijasova, sada u Kurdova, sada u posjedu njegovog

posjedu Oruča, sina i Musa-bega

Ilijasova Baština Čoban Hasana, Baština Radaka, u posjedu Mehmeda, u posjedu Mehmeda, sada u posjedu HumaKasimova, poslije njega hatun

u posjedu Mehmeda, Hassa njiva, sada u posjedu Huma- u posjedu Hizira, hatun Ilijasova

Baština Boška, Čifluk Oruča, u posjedu Balija, Ilijasa, Muratova, iz samog

Hizirova, sada u posjedu Sarajeva

Musa-bega i Alije, Hizirova

Baština Ivaniša,

Doljani, u blizini Gradčanice:

Turhan, Mehmeda, Cvjetoja

na baštini svog oca Baština Ahmeda, Kaja, Mehmedov Radivojeva, u posjedu

Husejn, Ejnehana, Kurda, njegovog sina

na baštini svog oca

Kurd, Ahmeda

Ilijas, Muse, Nesuh, Radivoja

na baštini Oruč, Džafera, Velija, Ilijasa

neoženjen

Alija, Ilijasa, Ejnehan, Ejnebegije

na baštini Juraja, Berak, Davuda

izvan deftera Alija, Beraka, Berak, Ilijasa

neoženjen

Evlija, Ilijasa, Baština Hizira, neoženjen

Dobrašinova, u posjedu

Zekir, Beraka, Balija, Korkutova

neoženjen

Baština Timura, Turhan, Alije, u posjedu Korkuta,

na baštini Tur Alije, Kasimova, izvan deftera

Baština Hamze, Alija, Korkuta, Radakova, u posjedu

neoženjen

Ilijasa Kurd, Mehmeda

Baština Mahmuda, Ferhat, Alije

Tvrdkova, u posjedu Mezid, Alije, Memije, Ahmedova neoženjen

Baština Doljana, Ahmed, Mezida, u posjedu Balija, neoženjen

Hamzina Ejnehan, Jakuba, Musa, Džafera Milojeva

Timur, Beraka Bali, Ejnehana, Baština Doljana i neoženjen

prišlaca, u posjedu Bali, iskendera, Balija, Hamze, Tur Alija, Mehmeda, Radakova neoženjen

Baština Radaka, Alija, Mehmeda, Vučine, u posjedu neoženjen

Hasana, Mezidova Iskender, prišlac

Baština Radice, Jusuf, Turhana, Vladkova, u posjedu

neoženjen

Ilijasa, Cvjetoja Hasan, Evlije, Baština udovice Ilinke, neoženjen

u posjedu stanovnika sela Omer, Uvejsa, Baština Doljana, neoženjen

Prguda, u posjedu Hasan, Nesuha, Ejnehana, Ejnebegije neoženjen

Memija, Alagoza Jusuf, Nesuha, Osman, Memije, neoženjen

neoženjen Alija, Džafera, Husejn, Memije, neoženjen

neoženjen Gazija, Džafera, Ibrahim, Korkuta neoženjen

Alidžan, Ibrahima, Bali, Džafera, neoženjen neoženjen

Omer, Ibrahima, Mustafa, Džafera, neoženjen neoženjen

294

Gazija, Beraka, neoženjen

neoženjen Firuz, Širmerda

Bali, Ferhata, Hasan, Čališa (?), neoženjen neoženjen

Tur Alija, Ahmeda, Bardem (?), Husejna

neoženjen Nesuh, Mahmuda

Hasan, Iskendera, Enbija, Ferhata

neoženjen Lutfija, Husejna

Bali, Ferhata, Zemin u posjedu

neoženjen Alije, oslobođenog

Memija, Alije, roba Ferhata-vojvode

neoženjen Alagoz, Širmerda

Uživaoci čifluka: Bajezid, Murata

Ferhat, Mehmeda, Bali, Husejna, Ahmedova odsutan

Zemin katib Mahmuda Jusuf, Husejna, Memija, Alagoza odsutan

Firuz, Kasima, Sulejman, Mahmuda

neoženjen Ibrahim, Turhana, Zemin Sefera, neoženjen

Kasima, Radonjina Memija, Turhana, Redžep, Ramadana, neoženjen

Hamzina, sina Vučonje, Bali, Turhana, umjesto svog oca neoženjen

Čifluk Ahmeda i Oruč, Mustafe, Mehmeda, sinovi neoženjen

Radihne kojeg uživaju Alija, Muse, na osnovu vojnukluka neoženjen

Čifluk Hasana i Bali, Muse, ostalih suvlasnika neoženjen

Turhan, Hasana, Memija, Muse, Ahmedova neoženjen

Mustafa, Hasana Bali, Firuza, Musa, Mahmuda neoženjen

Dursun, Murata Šahman, Firuza, Kurd, Dursuna, neoženjen

Rustem, Čališa (?), Emir, Mahmuda, neoženjen na baštini

Behram, Čališa (?), Ibrahim, Hasana, neoženjen na baštini

Mumin, Alije, Mahmud, Dursuna, neoženjen neoženjen

Abdija, Enbije, Ilijas, Alije

neoženjen Džafer, Mustafe, Čifluk Mehmeda, neoženjen

Husejnova i Ilijasa, Dursun, Husejna

Davudova, na baštini Baština Nesuha, Hamze, Radonjina, u Jusufova, u posjedu

Točilima kod Doljana Memije, Husejnova i Zemin Ilijasa, Mahmuda, Firuzova

Davudova, u posjedu Memija, Husejna

Ibrahima i Balija Ibrahim, Timurov, Čifluk Hasana, na baštini Jakuba, Ferhata-vojvode Husejnova

Vojnuci: Mehmed, Firuza, Turhan, Radojinov, neoženjen

na baštini Hurem, Firuzov, Oruč, Turhanov, neoženjen

neoženjen Baština Mehmeda, Firuz, Ahmeda, Sulejmanova u nabaštini posjedu Mahmuda, Oruč, Firuza, Firuzova

neoženjen Ibrahim, Korkuta

Velija, Ahmeda Sefer, Kasima

Pervane, Velije, Bali, Turhana

neoženjen Jusuf, Balija, Alija, Ahmeda neoženjen

Korkut, Hasana, Osman, Balija, na baštini svog oca neoženjen

Širmerd, Korkuta, Alija, Korkuta, neoženjen neoženjen

Mustafa, Korkuta, Zemin Ramadana, neoženjen Hizira, Atmadžina, Abdurahman, Korkuta, u posjedu Ibrahima

neoženjen i Balija

Ahmed, Hasana, Alija, Balijev

neoženjen Kurd, Balija

Šahin, Ilijasa, Čifluk Hamze, neoženjen Vučonje, zemlje

Ejnebegi, Alije koje uživa na osnovu

Malkoč, Tur Alije, vojnukluka

neoženjen Zemin Behrama, Hurem, Tur Alije, Hamze, Vučonje, neoženjen u posjedu Sefera, Bajezid, Dursuna, njegovog brata

neoženjen Sejdija, Beraka, Korkut, Dursuna, Vučonje

Neoženjen Sefer, Hamze, Husrev, Husejna, Vučonje

neoženjen Husejn, Džafera, Ferhat, Husejna, Isa Balija

neoženjen Memija, Isa Balija

Čifluk Pir Alije, Muslim, Beraka, Davudova, zemlje neoženjen, odsutan

koje uživa na osnovu Mehmed, Beraka, vojnukluka Isa Balija, Mehmeda

Zemin Pir Alije, Osman, Beraka

Davudova, u posjedu Alija, Behrama, Ibrahima i Balija neoženjen

Bali, Atmadže Velija, Beraka, Junus, Balija, neoženjen

neoženjen Alija, Beraka, Memija, Balija, neoženjen

neoženjen Jusuf, Isa Balija, Ibrahim, Ahmeda, neoženjen

Atmadžina Jusuf, Mehmedalije

Sami Ljubočić:

Korkut, Hasana Šihabuddin, Husejna

Osman, Gazije Timur, Jusufa

Behram, Gazije Muslihuddin, hatib, Pir Budak, Balija iz Sarajeva

Mustafa, Iskendera Alija, Mahmuda

Nezir, Ilijasa Mehmed, Hamze

Bali, Ejnebegije Husejn, Alije

Mehmed, Ejnebegije Memija, Ferhata

Jusuf, Nesuha Korkut, Ahmeda, Mehmed, Nesuha neoženjen

Osman, Ilijasa

Raja iz spomenutog sela:

Baština Timura, Ejnehan, prišlac, Jusufova, u posjedu odsutan

janjičara Mehmedije, Ibrahim, Alije, sada u posjedu Ahmeda na Radinovoj baštini

i ostalih suvlasnika Ibrahim, Ejnebegije

Hasan, Hamze Ejnebegi, Nesuha

Velija, Hasana, Kurd, Ejnebegije, neoženjen neoženjen

Turhan, Milosava, Nesuh, Sulejmana, na baštini neoženjen

Ilijas, Turhana Pirija, Jusufa

Murat, Hasana Uživaoci čifluka:

Imad (?), Hasana, Trećina od zemina

na baštini Vukića, Hrelja i čairi (nepročitano), njegovog rođaka, pomenutog sela, izvan deftera poznatih pod imenom

Bali, Mahmuda, Jasika, Zakuće i Basovića

na Šahinovoj baštini, poljane, u posjedu

izvan deftera Hamze (3 dunuma)

Šahman, Hasana, Hassa njive:

neoženjen Dvorište, Dužica, Jamir

298

(4 dunuma), poznate kao Hreljina

čair Strane Kradenika, zemlja: Bali, Ahmeda, polovina u posjedu

Gazija, Ahmeda

Ahmeda i Mustafe, Memišah, Jusufa, druga polovina u Alije, Ahmedova

posjedu katib Mahmuda

Nesuh, Ahmeda

Čifluk katib Mahmuda, Husejn, Hasana, to su njive po imenu Abdullahova

Vrtovi Ali-paše Vrančića, Bali, Husejna, Kratina, Podprisinica, neoženjen

Brezovina i Nojstranica

Zemin Kasima, (8 dunuma) Ajdina, Abdullahova, Čifluk Hasana i u posjedu katiba

Husejna, Hasanova, Mahmuda (polovina)

dio je u posjedu Čifluk Kasim-bega, Rustema, njegovog sina, to je nekoliko komada

Husejnov dio u posjedu

njiva od zemljišta

Firuza, njegovog sina, Milosava, u posjedu

sada je dio pomenutog Hasana, Balija i Husejna: Rustema u posjedu Hasan, Mehmeda

katiba Mahmuda, sina Bali, Mehmeda, Bajezidova (polovina) neoženjen

Polovina krčevine Zemin Husejna, u posjedu Džafera, u posjedu Hasana, Bajezidova (2 dunuma) njegovog brata

Čair Palež, na mjestu (10 dunuma)

po imenu Vidrin, Čifluk Iskendera, jedna kola sijena, Mihovilova, to je

u posjedu katib Kilička baština:

Mahmuda Iskender, Abdullaha

Čifluk Mehmeda, Bali, Iskendera

Ferhata-vojvode, sada

Čifluk Mehmeda, su te baštine ostale

Ferhatova, to su

puste, deset mutluka Baštine Ranka, Milića

zemljišta (polovina) i Radašina, njih dvojice

Čifluk Balija i Gazije, i njive po imenu Dasić,

Podsinica i Jasika, Bali, Jusufa u posjedu Husejna, Ilijas, Jakuba

Hasana i Ališaha, Timurhan, Jakuba

njegovog sina (čift) Kurd, Timurhana, Čifluk Mehmeda, neoženjen

Mustafe i Ahmeda, Iskender, Ismaila to je baština Radosava, Evlija, Jakuba

Milanova (čift) Zemin u posjedu

Vojnuci: Velije (polovina)

Jusuf, Husejna

Sokolar, drugim imenom Garovci:

Baština Hasana, uživaju na osnovu

Firuzova, u posjedu vojnukluka:

Pervana, njegovog Zemin Husejna i brata Hamze, u posjedu

Pervane, Firuza Šadije, Kameršhe i

Husejn, Pervana, Alemšahe, kćeri

neoženjen Husejnove (čift)

Jusuf, Durmiša Ismail, Hamzin

Jahja, Jusufa Zemin Rustema,

Ferhat, Durmiša Hamzinog, u posjedu

Nesuh, Ferhata, Mehmeda, Alijina

neoženjen (polovina)

Husejn, Dragobrada Mehmed, Gazije, Ferhat, prišlac Hamzina

Ahmed, Ferhata Uvejs, Nesuha

Omer, Jusufa Kurd, Velije

Husejn, Ferhata, Bali, Kurda

neoženjen Memija, Alije

Durmiš, Dragobrada Širmerd, Ismaila, (ispravno) odsutan

Uživaoci čifluka: Čifluk Mehmeda, iz

Čifluk Husejna i Kratova (?), to je

ostalih suvlasnika, polovina njive po

to su zemlje koje oni imenu Sitoča i

300

četvrtina sela po Sokolar, u posjedu

imenu Sokolar, na Muse, Sefera, uživanju Sefera, Hasana, Husejna, Hasana i Husejna, Džennet i Hadžije, sinova Jusufa, kćeri Timurove, hadži Mehmeda, iz sada je dio HadžijeKratova, te Mehmeda hatun u posjedu

i Ahmeda, sinova Abdurrahmana, Muse (čift) Ferhatova, pripada

Mezra Sokolar i Sarajevu, u starom

mezra Olovik i defteru je pomenuta

polovina njive po upisana u okviru sela

imenu Subotica, s Žoglje

drugu stranu vode Zemin u posjedu

u blizini spomenute Muse, Sefera, Hasana, mezre, uživa Osman, Husejna i Džennet pripada Sarajevu Abdurrahman, Čifluk Timura i Ferhata

Beraka, u blizini sela

Luka:

Nesuh, Husejna, Hubijar, Muruvveta, na baštini Radice neoženjen

Meszid, Muse, Baština Mihojina, na baštini svog oca u posjedu Nesuha, Gazija, Ilijasa, Husejnova

na baštini Mihovila Memija, Muse, Šadija, Jusufa neoženjen

Alija, Radice, Mustafa, Hasana, na baštini neoženjen

Hasan, Alije, Jahja, Timura, neoženjen neoženjen

Baština Kurda, Čifluk Mustafe, zlatara, Ismailova, u posjedu u posjedu Emine, kćeri

Lutfije, Hasanova Mensurove (čift)

Kurd, Ismaila Čifluk Timurov:

Pervane, Tvrdka Mustafa, Timura

Kurd, Timura, Ibrahim, Osmana, neoženjen neoženjen

Osman, Timura, Čifluk Junusa, neoženjen Božidarova i ostalih

Murat, Velije suvlasnika, to su Dursun, Hadžije vojnučke zemlje.

Čifluk Mustafe, Pirija, Junusa, Davudova, to je mezra Božidarova

po imenu Dragišino Ejnebegi, Iskendera

selište, od nekadašnje Nesuh, Ejnebegije, baštine nastale su njive, neoženjen

što je prilikom kontrole Ejnehan, Iskendera

utvrđeno prema starom Ibrahim, Ejnehana, defteru. neoženjen

Vojnuci: Zemin Bešira, Uvejs, Mehmeda, Iskenderova, u posjedu

na baštini Ejnebegija, Ejnehanova

Sefer, Uvejsa Čifluk Mahmuda, Radice

Behram, Uvejsa, i ostalih suvlasnika, neoženjen to su zemlje koje se uživaju

Murat, Hamze, na osnovu vojnukluka.

na baštini Turhan, Mahmuda

Bali, Murata, Timur, Alije, Nesuhova, neoženjen umjesto oca

Paša Jigit, Bajezida, Murat, Mahmuda

na baštini Čifluk Nesuha, Hamzina

Hasan, Timura i ostalih suvlasnika, Firuz, Timura, to su vojnučke zemlje.

neoženjen Nesuh, Hamze

Lutfija, Bajramlua, Husrev, Bajezida, neoženjen umjesto oca

Velija, Mahmuda Čifluk Mehmedije, Bali, Mahmuda Jusufa i Mehmeda, Ejnebegi, Mahmuda Vladisavova, to je čair po

Omer, Ejnehana, imenu Pokoj, sada se zirati, odsutan pripada Sarajevu (8 dunuma)

302

Gradčanica:

Alija, Balabana, Baština Šadije, na polovini Šadijine Radonjina, u posjedu

baštine Mustafe

Hasan, Hizira, Baština Ejnebegija, na baštini Kasimova, u posjedu

Behram, Jusufa, njegove kćeri Aiše

na polovini očeve Ibrahim, Mustafe, baštine neoženjen

Sefer, Oruča, Baština Radoša, na baštini svog oca u posjedu Alije, Gazija, Turhana Hasanova

Mehmed, Hamze, Baština Radovca, na baštini u posjedu stanovnika

Gazija, Mehmeda, sela, sada u posjedu

neoženjen Nesuha

Ahmed, Karagoza, Baština Hvaljevića, na baštini svog oca u posjedu Mezida, Pir Alija, Juraja, Timurova

na baštini svog oca

Baština Ljubinića, Baština Pir Budaka, u posjedu Hasana, u posjedu Firuza, Pavičića

Mehmedova, izvan Uživaoci čifluka:

deftera Čifluk Kurda, Ahmedova, Mezid, Timurhana, pripada Sarajevu

na očevoj baštini Zemin u posjedu

Hasan, Hadžije Kurda, Mehmedova

Ejnehan, Juraja Zemin Alije, Hasanova, Bajezid, Ejnehana, u posjedu Hasana, sina

neoženjen Ahmeda-vojvode

Murat, Ejnehana, Zemin Hasana, Nesuhova, neoženjen u posjedu Husejna,

Nesuh, Alije, Mehmedova i Mehmeda, na baštini Abdullahova

Ahmed, Nesuha, Zemin Mehmeda, neoženjen Milašinova, u posjedu

Hadžije i Sefera, Baština Marka, Alijina Vukmilova, u posjedu

Čifluk Hasana, Mehmeda, Alijina, Ilijasova i Alije, sada u posjedu Husejna, Iskenderova Mehmedova

Vojnuci: Bali, Husejna, Firuz, Mehmeda neoženjen

Kurd, Firuza, Memija, Husejna, neoženjen neoženjen

Tur Alija, Firuza, Hasan, Mehmeda, neoženjen neoženjen

Hasan, Vukića

Dvorište:

Baština Ejnehana, Kurd, Tur Alije, Husejnova, u posjedu neoženjen

Timurhana, Hizirova Berak, Alije

Davud, Ismailov Ferhat, Alije

Baština Husejna, Ejnehan, Radovca

Sulejmanova, u posjedu Baština Hizira, Kurda, Nesuhova, Iskenderova, u posjedu

izvan deftera Ibrahima, Iskenderova

Timurha, Mustafe Baština Stojka, Turhan, Ilijasa, Radice, u posjedu

na baštini Miloča, Bajezida, Hasanova, izvan deftera sada u posjedu Bešira, Baština Mustafe, njegovog sina

Milina, u posjedu Hasan, Timurhana

Husejna, Hizirova Baština Radina, Bali, Kasima u posjedu Kasima, sina

Hamza, Timurhana, Muratova, sada u posjedu

Ahmedova Balija, njegovog sina

Hadži Jine-beg, na Baština Tihosava, Radovanovoj baštini, u posjedu Jusufa, poslije

izvan deftera njega u posjedu Mustafe, Hasan, Timurhana, Mahmudova, sada u

na baštini Mehmeda, posjedu Nesuha, Husejnova

Jusufova Baština Vukića,

304

Radakova, u posjedu neoženjen

Nesuha, Husejnova Baština Vukana, Baština Stjepana, u posjedu Jahje, poslije Radice, u posjedu njega u posjedu Dursuna, Jusufa, Martinova, sada u posjedu Hasana, sada u posjedu njegovog brata

njegovog sina Oruča Uživaoci Čifluka: (polovina) Čifluk Milobrada:

Baština Stjepana, Tur Alija, Husejna, Radice, u posjedu Milobradova

Džafera, Ahmedova Hizir, Milobrada, (polovina) na baštini Jusufa, Baština Ostoje, Ahmedova, izvan deftera u posjedu Istarčića, Uvejs, Milobradov

sada u posjedu Čifluk kojeg čine zemlje u Nesuha, Jakubova posjedu Redžepa i Ahmeda, Baština Radešina, sinova Iskenderovih, sada u prišlaca, u posjedu posjedu havadže Jusufa, sina Mustafe, Radice Hasanova.

Baština Obradčića, Čifluk Husejna-čelebija, u posjedu Hasana, Vilića, Iskendera-čelebija

Tur Alije, izvan deftera i ostalih suvlasnika, to su:

Firuz, Iskendera baština koju je uživao

Pirija, Mehmeda nemusliman Jondža u

Alija, Jakuba okolini Smucke i mezra

Turhan, Dursuna po imenu Crna rika, Hamza, Jusufa pripada Sarajevu

Mehmed, Jusufa Zemin Husejna-čelebija, Ejnehan, Hamze Vilića, u posjedu Ibrahima, Alija, Pavla Turhan-begova

Vojnuci: Zemin u posjedu

Jusuf, Tomaša, Iskendera-čelebija na baštini Miloša, Bajezid, Vukoja, Radešinova, izvan umjesto njegovog oca

deftera Hurem, Bajezida, Turhan, Jusufa, umjesto Vukoja

Hubić:

Baština Alije, njegovog sina

Sarudžina, u posjedu

Baština Radina, Ferhata, Abdullahova

sina Vukova, sada u

Baština Vladoja, posjedu Ferhata, u posjedu Tur Balije, Alijina sada u posjedu Firuza,

Drozgometva:

Ilijas, Radihne, na baštini svog oca

na baštini Radojina Baština Hamze, Behram, Ilijasa, brata Šadije, u posjedu

neoženjen Timurhana

Mahmud, Alije, Timurhan, Hizira

na Tvrdkovoj baštini Mustafa, Timurhana, Turgut, Jusufa, neoženjen

na baštini Biljana (?)

Ejnehan, Iskendera, Muruvvet, Turguta na baštini Tur Balija

Mustafa, Vukaca, Baština Hamze, na baštini Vukaca Radosavova, u posjedu

Kurd Alija, Mustafe, Alije, Iskenderova

neoženjen Sulejman, Ilijasov, Baština Mezida, na baštini Radmanovoj

Ahmedova, u posjedu

Bali, Sulejmana, Jusufa, njegovog brata neoženjen

Jusuf, Ahmeda Sulejman, Tvrdka, Ferhat, Jusufa na baštini svog oca

Mustafa, Milka, Baština Hizira, na baštini nepoznatog Radbradova, u posjedu

Alija, Mustafe

Hasana, Mehmedova

Tur Alija, Mustafe Baština Alije, Baština Mehmeda, Širmerdova, u posjedu

Cvjetojeva, u posjedu

Hasana, Mehmedova

Mehmeda Mehmed, Radka, Bajezid, Evrenosa, na baštini Hasana, Radkova

306

Husejn, Mehmeda, Hasana, Radbradova

neoženjen Memija, Hasana

Mustafa, Vuka, Baština Alije, na baštini Vukovoj Stjepanova, u posjedu

Hasan, Mustafe, stanovnika sela

neoženjen Bajezid, Dogana

Nesuh, Mustafe, Mehmed, Bajezida

neoženjen Osman, Bajezida

Baština Mehmedije, Baština Hizira, Cvjetkova, u posjedu Radivojeva, u posjedu

stanovnika sela Timura, Ahmedova

Jakub, Vukaca Kurd, Bajezida, Velija, Jakuba, na Milakovoj baštini

neoženjen Hizir, Radivoja

Ibrahim, Ejnebegije Bali, Nesuha, Hurem, Ejnebegije na baštini Hizira, Jusuf, Marka Mihovilova

Iskender, Hamze Baština Mustafe, Ejnehan, Jusufov, Živkova, u posjedu

na baštini Juraja Timurhana, Širmerdova

Baština Jusufa, Faik, Mustafe

Milokova, u posjedu Tur Bali, Alije

Alije, sada u posjedu

Jakub, Alije

Saliha, njegovog sina Džafer, Alije

Davud, Atmadžin Mustafa, Alije

Baština Iskendera, Evlija, Ajasa, Alijina, u posjedu na Alijinoj baštini

Velije, Mahmudova Baština Miluna, Velija, Mahmudov u posjedu Ilijasa, Baština Mahmuda, sada u posjedu

Junusova, u posjedu

Sulejmana, Ismailova

Hafse-hatun

Alagoz, prišlac

Bali, Sulejmana, Mustafa, Alagoza

Ismailova, neoženjen

Lutfija, Alagoza, Baština Husejna, neoženjen

Radbradova, u posjedu

Baština Milojice,

u posjedu Balija, u posjedu Murata i

Ilijasova, sada u Alije

posjedu Behrama, Baština Milovca, njegovog brata u posjedu Hasana, Baština Đure, Širmerdova

u posjedu Mehmeda, Baština Radivoja, Baština Jahje, u posjedu Mehmeda, u posjedu Sulejmana Ilijasova

Baština Hasana, Baština Pribila, u posjedu Mehmeda u posjedu Mehmeda, Bali, Bajezidov Hassa čair u posjedu

Memija, Bajezida, Mehmeda, Mahmudova

neoženjen i ostalih suvlasnika

Mustafa, Timurhana, Uživaoci čifluka:

neoženjen Čifluk Alije, Hizirova

Turhan, prišlac, i Balija, njegovog brata

neoženjen Alija, Hizira

Jusuf, prišlac Bali, Hizira

Baština Turbača, Čifluk Beraka, Muratova

u posjedu Mehmeda i Mehmeda, Alijina, to je

Baština Husejna, dio baštine Milovca

u posjedu Ibrahima Čifluk Omera, Nesuhova

Baština Ejnehana, i ostalih suvlasnika, to je

u posjedu Husejna Božidarova baština

Baština Mehmeda, Omer, Nesuha

Hoškademova, Bali, Ahmeda

u posjedu Husejna Zemin Kurd Alije, Husejn, Ejnehana Ejnehanova, u posjedu

Baština Morosava, Omera, Nesuhova

u posjedu Memije, Zemin Turhana, Hizirova Husejnova, u posjedu

Baština Radonje, Omera, Nesuhova

u posjedu Husejna, Murat, Jusufa

Vukićeva, te Nadžije Timur, Nesuha, i Hafse, kćeri Ejnehanove neoženjen

Baština Milovca, Čifluk Evlije, Mehmeda i

308

Ejenhana, sinova Husejna Faik, Mahmuda

i Alije, Sulejmanova, sada Timur, Hizira

je Alijin dio u posjedu

Čifluk Evlije i Enbije

njegovog sina Nesuha. i Mehmeda, sinovi

Čifluk Paša Jigita i Džafera, te Hasan, Bahšajiša, sinovi Husejn i Mustafa, Mehmedovi sinovi Mehmedovi, Paša Jigit, Mehmeda to je Radosavova baština.

Bahšajiš, Mehmeda Čifluk Kurda i ostalih

Čifluk Mustafe, Donka suvlasnika, to su polovične i ostalih suvlasnika, to baštine koje su naslijedili su vojnučke zemlje od svojih očeva.

Mustafa, Donka, Kurd, Hasana, umjesto oca Radojinova

Hasan, Ramadana, Velija, Jusufa

neoženjen Zemin Jusufa, Radihne, Mehmedija, Ramadana, u posjedu Osmana, neoženjen Memijina i Eminšaha, Kaja, Ibrahima njegovog sina

Dursun, Mustafe Čifluk Ferhata i ostalih

Zemin Ajasa, Ramadanova, suvlasnika, to su dijelovi u posjedu Ilijasa vojnučkih zemalja

Husejn, Firuza, Ferhat, Mehmeda

neoženjen Tur Alija, Hizira

Čifluk Sulejmana, to je Jusuf, Mehmeda

baština Budislava Osman, Mehmeda

Čifluk Ahmeda, Mehmed, Tur Alije, Milobradova i ostalih neoženjen

suvlasnika, to su Jahja, Tur Alije, vojnučke zemlje. neoženjen

Zemin Ahmeda, Čifluk Evhada, to je

Milobradaova, u posjedu Vukmilova baština.

Dursuna, njegovog sina, Ibrahim, Balabana

sada u posjedu Džafera, Durak, Murata

Mustafina Berak, Murata

Mahmud, Alije

Hasan, Mahmuda

Muruvvet, Murata

Zemin Alije, u posjedu

Mehmeda i Džafera

Hanife, Bakije i Hafse

Čifluk Mustafe i Husejna, Baština Radice, u posjedu

sinovi Milovca, te Mehmeda, Jusufa, Mustafina

Beraka i Husejna, sinovi Baština Milka, u posjedu

Mahmud-bega i Sulejmana, Jusufa, Iskenderova

Milovca i Evlije, Ferhata, Baština Radivoja, u posjedu

Ejnebegija i ostalih suvlasnika, Ahmeda, Timurova to su zemlje Milovca i Milobrada. Baština Širmerda, u posjedu

Zemin Mustafe, u posjedu Timurhana, Jusufova

Džafera, njegovog sina Baština Milobrada, u posjedu

Zemin Husejna, u posjedu

Mehmeda, Husejnova, sada

Osmana i Eminšaha u posjedu Ferhata, Ejnebegija.

Zemin Sulejmana, Vojnuci: u posjedu Hasana Baština Iskendera,

Zemin Mehmeda, Beraka i Đurina, u posjedu

Husejna, sinovi Mahmud-bega

Iskender, Mustafe

Timura, Hasanova

Nesuh, Mehmeda,

Ferhat, Iskendera na baštini

Murat, Mustafe Enbija, Mustafe,

Bali, Alije, zarobljen na baštini

Čifluk Iskendera, u posjedu

Korkut, Davuda, Husreva, Hasanova, to su na baštini

zemlje koje uživa samo Ahmed. Ejnebegi, Mustafe

Čifluk Alije, Atmadžina, Jusuf, Ilijasa, poznat kao Vladisavova baština neoženjen

Akindžije: Timur, Nesuha

Baština Živka, u posjedu

Žrnovnica:

Oruč, Alije na baštini Vukelje, Širmerd, Bore izvan deftera

Ejnehan, Širmerda, Jusuf, Timurhana, na baštini Ismaila, neoženjen

Jovanova, izvan Sulejman, Mustafe, deftera na Radojinovoj baštini

Alija, Ahmeda Junus, Pavke

Sulejman, Timurhana, Alija, Ejnehana

310

Ferhat, Alije, Timur, Balabana

na Radakovoj baštini, Mehmed, Alije, izvan deftera na baštini Milivoja, Husejn, Hamze, Radešinova

neoženjen Baština Hamze, Velija, Hamze, Radulinova, u posjedu

nabaštini Ferhata, Alauddinova i Baština Hajdara, Sulejmana, Nesuhova

Jusufova, na baštini Baština Muse, sina

svog oca, koja je Mustafina

poznata kao Šimac (?). Baština Nesuha, Memija, Jusufa Ibrahimova, u posjedu

Baština Širmerda, Nesuha, Junusova

u posjedu Nesuha, Baština Pribila, sina Vukelje, sada u posjedu Šahina, u posjedu Memije, prišlaca

Tur Alijina Džafer, Širmerda, Bajramlu, Hamze, neoženjen

na Cvjetkovoj baštini, Širmerd, Ibrahima

izvan deftera Omer, Širmerda,

Nesuh, Bajramlua, neoženjen

neoženjen Baština Pribila, u

Timurhan, Mahmuda posjedu stanovnika sela

Mustafa, Timurhana, sada u posjedu Balija, neoženjen Hamzina

Hasan, Mehmeda, Baština Milića, u posjedu

na očevoj baštini, u posjedu Ibrahima, zajedno sa bratom oslobođenog roba EjneGazanfer, Mehmeda, hatun, sada u posjedu

neoženjen Iskendera, Ibrahimova

Džafer, Mehmeda, Baština Radana, u posjedu

na Velijinoj baštini stanovnika sela, sada u

Ahmed, prišlac, posjedu Hadžije-hatun

odsutan Baština Mihoja, u

Gazija, Alije, posjedu stanovnika sela

Husejnova, neoženjen Baština Tvrdinića,

u posjedu stanovnika sela, Turhan, Mehmeda

sada u posjedu Timurhana, Ejnehan, Tur Balija, Mahmudova Mehmedova

Baština Radice, u posjedu Čifluk Alije i Mehmeda, stanovnika sela, sada u sinovi Sinan-bega, to su posjedu Alije, Ahmedova zemlje popa Gostana i Hassa njiva u posjedu Vukaca, te Dogana, sina

Tur Alije, Nesuhova Hamzina, koju uživa Ilijas, Uživaoci čifluka: njiva po imenu Grinovac, Mehmed, Sinan-bega, u posjedu Džafera i Mustafe

na Milanovoj baštini Čifluk Mustafe, Ibrahimova, Čifluk Ilijasa, Radice sada uživa Nesuh, Junusov

i Alije, njegovog brata, Čifluk katiba Hasana, to su zemlje koje uživaju u posjedu Osmana, na osnovu vojnukluka, njegovog sina

sada u posjedu Oruča, Alijina. Čifluk Alije, Behramova:

Čifluk Ejnebegija i Mehmed, Alije, umjesto

ostalih suvlasnika, to su oca, zemin Hasana, vojnučke zemlje: Alagozeva, u posjedu Nadžije Evlija, Sulejmana, kći Vojka (?)

Nesuhova, umjesto Bali, Nedžaša, oca, Osman, Timurov, umjesto oca

umjesto oca, zemin

Čifluk Mustafe, Karagozeva

Ejnebegija, Hamzina, i ostalih suvlasnika, to je u posjedu Hasana i Pribilova baština i njiva po

Osmana, sinova imenu Krivača, površine

Timurovih i Hurem, pet destaka:

Ejnebegija Isa Bali, Mustafe, Čifluk Ahmeda i Mustafe, Karagozeva

sinovi Hizira, u posjedu Alija, Isa Balija, Ahmeda, Vukova

neoženjen

Čifluk Mahmuda, Radojinova, Turhan, Timura

Timura i Mehmeda, njegovih Behram, Turhana, sinova, to su zemlje koje oni

uživaju na osnovu vojnukluka:

Husejn, Mahmudov

312

neoženjen

Husejn, Murata

Bali, Ahmeda

Malkoč, Ahmeda, neoženjen

Gornji Zjavak

Baština Ivka, u posjedu Baština Mihovila, Ejnehana, Jusufova, Ivankova, u posjedu

sada u posjedu Sefera, Nesuha i Alije

njegovog sina Baština Radice, Ihtijar, Jusufa, u posjedu Ahmeda, neoženjen Radovanova

Alija, Timurhana, Velija, Alagoza

na baštini Vladka, Durak, Dogana

svog djeda Timur, Duraka, Alija, Mihovila neoženjen

Alija, Jusufa, Bali, Duraka, na baštini Radanovoj neoženjen

Husejn, Vučava Šadija, Junusa

Murat, Jusufa Alija, Alagoza

Ahmed, Jusufa, Kurd, Mahmuda

neoženjen Timur, Mahmuda

Baština Firuza, Vladimirova, Mehmed, prišlac

u posjedu Timurhana, sada Ejnebegi, Džatulana (?)

u posjedu spomenutog Alije, Čifluk Marka i Martina i njegovog sina ostalih suvlasnika koji te

Baština Hasana, Radunova, zemlje od davnina uživaju.

u posjedu Davuda, Karagozeva, Jusuf, Marka

sada u posjedu Džafera, Isa, Marka

njegovog sina Osman, Markov, Džafer, Davuda, neoženjen

neoženjen Iskender, Martina

Husejn, Vukana Timurhan, Vukoja

Mstafa, Pavla, Alija, Husejna

na baštini Džafer, Husejna

Nesuh, Mihovila Gazanfer, Husejna, Mahmud, Matijaša odsutan

u posjedu Mustafe, Ferhat, Vukoja

Mehmed, Mustafe

Hasana, Bahttijar KurdGazanfer, Vukoja vojvode

Marko, Vladka Hasan, Pavla

Martin, Vladisava Husejn, Pavla

Čifluk Marka, Baština Bogdana, Markova, Stjepanova i Petra u posjedu spomenutih

Baština Petra, Pavlova, Hasana i Husejna

OPŠIRNI POPIS KLIŠKOG SANDŽAKA

IZ 1574. GODINE

Mrtvanje

Baština Ahmeda, Baština Vrnjaka, u posjedu Isaa, sina u posjedu Mahmuda, Mahmudova sina Vukića

Baština Ahmeda, Baština Husejna, u posjedu Hasana, u posjedu Memije, sina Mahmudova sina Mahmudova

Baština Radeše, Baština Boškovca, u posjedu Memije, u posjedu Džafera, sina Ejnebegija, zajedno sina Velijina

sa hassa zeminom Gazanfer, Alije,

Baština Jusufa, u posjedu neoženjen

Husejna, sina Kurdova Mehmed, Hasana, Baština Dobrašina, neoženjen

u posjedu Matijaša, Pirija, Memije, sina Markova neoženjen

Čifluk na dijelu sela Mrtvanje i dijelu mezre Radka i Zorka i dijelu mezre Kovačeva brda, zajedno sa otlakom i jajlakom i čairom,vinogradom i vrtom, pripada Neretvi, koji uživa Oruč, sin Ibrahimov u suvlasništvu sa Beširom, sinom Jusufovim i Pir Alijom, sinom Hasanovim. Prilikom popisa je utvrđeno na osnovu kadijskog hudžeta da oni uživaju (čifluk), pa je na njih upisan i u novom defteru.

OPŠIRNI POPIS KLIŠKOG SANDŽAKA

IZ 1604. GODINE

Mrtvanje, drugim imenom Živanje

Baština Ahmeda, Gazanfer, Alije

u posjedu Ise, Mahmudova Zemin Matijaša i Memije, i sada u posjedu Muruvveta, Mahmudova, u posjedu

Hasanova janjičara Mustafe u

Baština Radeše, u posjedu pomentom selu, čift

Alije, Ejnebegija, sada u posjedu Zemin Milača, u posjedu

Gazanfera, Mezida i Alije Memije, sina Hizirova

Baština Jusufa, u posjedu Čifluk Balija, sina Uvejsova, Hasana, Korkutova sa stavke Oruča, Ibrahimova

Baština Džafera, u posjedu i Bešira, Jusufova i Pir Alije, Husejna, Alijina Hasanova, od pomenutog

Baština Boškovca, u posjedu sela i mezre Radka i Žarka, Džafera, Velijina i na dijelu mezre Kovačeva

Baština Matijaša, u posjedu brda i sa baštinom Radka, u

Džafera, u posjedu Alije posjedu pomenutog Balija, čift Hasan, Mahmudov

BIOGRAFIJA AUTORA

Mr.sc. Enes Kazazović rođen je 18.04.1979. godine sa stalnim prebivalištem u Pazariću, općina Hadžići. Osnovnu školu završio u Pazariću, a srednje obrazovanje stekao u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, smjer historija. Godine

2014. odbranio je magistarski rad na temu ‹›Bosanski ejalet u Dugom (osmansko-habsburškom) ratu od 1593. do 1606. godine.›› Autor je knjige

‹›Veliki vezir Gazi Atik Ali-paša (1450?-1511)›› koja je objavljena 2018. godine. Od 2003. godine je uključen u rad odgojno-obrazovnih ustanova.

Trenutno je zaposlen u OŠ ‹›6. mart›› Hadžići. Aktivno sudjeluje u naučnim projektima Komisije za historizaciju općine Hadžići.

RECENZIJE

Dr. Aladin Husić

Univerzitet u Sarajevu

Orijentalni institut

Recenzija rukopisa:

Područje Hadžića od sredine 15. do početka 17. stoljeća (Enes Kazazović)

Rukopis pod naslovom ,,Područje Hadžića od sredine 15. do početka 17. stoljeća››,autora Enesa Kazazovića, zaprema ukupno 295 stranica teksta. Osim sadržaja i uvoda, mogao bi se podijeliti u dvije osnovne cjeline, povijesno interpretativna i prilozi koji predstavljau izvornu osnovu istraživanja, te odgovarajuće izvore i literaturu korištenu u navedenom istraživanju.

Osmanistika kao povijesna rana spada u najzahtjevnije historiografske grane najmanje po dva osnova, vremenskom okviru koji obuhvata (415 godina) i složenosti istraživanja sa stanovišta historijskih izvora, kako sa aspekta njihove pristupačnosti tako i mogućnosti njihove eksploatacije uslijed vrlo zahtjevnih jezičkih, paleografskih i brojnih drugih karakteristika. Ovoj složenosti treba dodati još jednu otežavajuću okolnost, to su povijesni procesi i mijene koje su nastajale prijelazom iz jedne u drugu povijesnu epohu, ali i procesi i mijene koje su nastajale unutar jednog razdoblja ili jednog vremenskog okvira. U naprijed istaknutom leži odgovor na pitanje zašto prostor Hadžića, ako i drugih mikroregija neistražen u osmanskom periodu. Imajući sve to u vidu autor Enes Kazazović, pasionirani, već dokazani istraživač, prihvatio se zadatka da hadžićki karaj, iz arhivske tmine i dubine uvede u naučni i literarni diskurs.

Područje Hadžića, od zasebnog administrativnog prostora u srednjem vijeku, utopio se u nadmoćniju administrativnu jedinicu nahije Saraj, uslijed čega uz sve poteškoće koje se javljaju, evidentna disperzija naselja unutar društveno-ekonomske pozicioniranosti, onemogućavale promatranje cjeline teritorija u izvorima.

Ona se morala ,,sklapati“ i ,,slagati›“ kroz voluminozne izvore, ne samo u okviru nahije saraj, nego i drugih nahija, pa i drugih sandžaka (Kliškog), koji su graničili sa krajolikom Hadžića. Autor prati cjelokupan povijesni proces prijelaza iz bosanskog srednjovjekovlja, integracije do adaptacije tog prostora u novi administrativnopravni i društvenoekonomski sistem. Taj pristup autoru je kao logično polazište razmatranja nametnuo administrativnu ravan, koja je omogućila kompariranje stepena podudarnosti, uvažavanja zatečene administrativne organizacije i pozicioniranosti prostora unutar nove teritorijalne i administrativne organizacije. Čitav je niz pitanja lokalnog značaja koje nam autor nudi izvalačeći iz sitnih i nevidljivih zabilješki, esencijalne hipoteze za razumjevanje procesa kroz 15. i 16. stoljeća, u domenu lokalne uprave, samouprave, srednjovjekovnih i novouspostavljenih institucija, traženju kompromisa između zatečenog i novouspostavljenog sistema. Izniman doprinos autor je pružio u oblasti toponomastike, varijacijama toponomatskog dokume-ntiranja, evolucije dokumentiranja, nuđenja novih opcija za neke neadekvatne koje za istraživače često predstavljaju veliku enigmu koju je moguće ,,razmrsiti“ iznimnim poznavanjem lokalne toponomastike, ali i dobrog snalaženja u ortografijama koje se, osim što su bez odgovarajućih dijakritičkih znakova dokumentirane ponekad u različitim oblicima, mogućnosti višestrukih varijanti čitanja. Za oblikovanje društvenih odnosa, strukture društva, dva ključno povezana pitanje je pitanje timarskospahijskog sistema i agrarnih odnosa. I na tim pitanjima autor traga za kontinuitetima i diskontinuitetima, pri čemu se jasno ukazuje na činjenicu da, na prostoru Hadžića nije bilo velikih ,,lomova“ u zatečenim strukturama jer nije bilo krupne vlastele, ali i stepen involviranosti srednje ili sitne vlastele u osmanski drruštvenoekonomski sistem, kao i nastanak novih slojeva društva iz lokalnih potencijala.

Sistematično, vrlo posvećeno autor je prikupio sve relevantne, i najsitnije podatke do kojih je u ovom trenutku bilo moguće doći, neophodne za kontekstualizaciju određenih pitanja kroz povijest Hadžića dugu oko stoljeće i po. Sumarno, prostor se posmatra kroz propitivanje nekolio suštinskih pitanja: administrativno, društvenoekonomsko, demografsko i vjersko. Dakle, prate se različite dinamike, u agrarim odnosima, privrednom razvoju, dinamičnosti privrednih potencijala, brojnosti stanovništva, društvenoekonomske odnose i vjersku strukturu stanovništva.

Stoga se ovaj rukopis može smatrati iznimno značajnim postignućem, velikim doprinosom mikrohistoriji Hadžića, historijskim specifi-čnostima toga kraja, čime se popunjava značajna praznina.

Sarajevo, 20.05.2022. Dr. Aladin Husić

320

Dr. Muamer Hodžić

Viši naučni saradnik

Univerzitet u Sarajevu

Orijentalni institut

Recenzija rukopisa:

Područje Hadžića od sredine 15. do početka 17. stoljeća

(Enes Kazazović)

Rukopis tretira pitanje historije hadžićkog kraja u periodu koji obuhvata prva dva stoljeća osmanske uprave. Riječ je o vrlo izazovnoj istraživačkoj temi čija se težina i složenost ogledaju u dvije osnovne činjenice. Prvo, autor je sebi stavio u zadatak istraživanje prošlosti jedne mikroregije, koja nije imala nekih posebnosti zbog čega bi bila frekventnije spominjana u dokumentima koji su nastajali u to vrijeme. U tom smislu bilo je potrebno primjeniti adekvatan metodloški pristup. Drugo, vremenski okvir istraživanja je smješten u period osmaske uprave, što podrazumjeva korištenje različitih administrativnih dokumenata pisanih na osmansko-turskom jeziku. Imajući sve u vidu nabrojano može se vidjeti da je ovo istraživanje mogla poduzeti osoba koja poznaje načine funkcioniranja osmanskog administrativnog aparata i što je možda važnije, jezik dokumenata koji su nastajali u toj administraciji.

Polazište istraživanja Mr. Enesa Kazazovća predstavlja mnoštvo podataka koje je autor prikupio iz referentne literature, bilo da se radi o člancima ili knjigama. Analizom i obradom tih podataka autor je stekao uvid u dosadašnje rezultate istraživanja, i sačinio polaznu osnovu za dalja istraživanja. Nakon toga je ,,posegnuo“ za podacima iz osmanskih izvora. Iz

sadržaja studije može se primjetiti da je autor veoma dobro upućen u korištenje osmanske izvorne građe. Prezentiranje i analiza podataka iz ovih izvora, koji su po svojoj strukturi i paleografskim osobinama veoma komplicirani, dovoljno govori o njegovim stručnim kompetencijama u tom segmentu istraživanja.

U prvom poglavlju ,,srednjovjekovna župa Smucka“ autor je koristeći lieraturu i dubrovačke izvore ukazao na kontinuitet organiziranog života na prostoru sadašnje općine Hadžići. Nakon toga autor se kratko osvrnuo na osmansko osvajanje župe Smucke kojem je posvećeno drugo poglavlje pod naslovom ,,Osmansko osvajanje župe Smucke“. U trećem i četvrtom poglavlju autor je kroz analizu podataka nastojao utvrditi administrativnoteritorijalni okvir uspostavljene nahije Gradčac, razvoj naseljenih mjesta i geografski pozicionirati ostale toponimske podatke koje je pronašao u osmanskim izvorima. Pošto je timarski sistem predstavljao temeljni model uređenja Osmanskog carstva autor je u petom poglavlju razmarao pitanje funkcioniranja timarsko-spahijske organizacije, teritorijalne distribucije timara kao i prihoda koji su dodjeljivani spahijama u tom području. Autor je na osnovu analize podataka ranih osmanskih zvora, između ostalog, ukazao i na značajan procenat nemuslimana koji su bili sastavni dio bosanskih spahija, što ukazuje na otvorenost i fleksibilnost vojnog usrojstva Osmanlija tog perioda. Pored pripadnika spahijskog reda, koji su uživali timare na hadžićkom prostoru, postojali su i drugi vojnički redovi, prije svega akindžija i vojnuka, kojima je posvećeno naredno poglavlje. Nakon toga autor se osvrnuo na demografske prilike nastojeći analizom podataka iz deftera nastalih krajem 15. i tokom 16. stoljeća okvirno ustanoviti demografski potencijal hadžićkog kraja, gustinu naseljenosti i migracije stanovništva. Jedna od vrlo značajnih društvenih pojava koja je proizašla nakon uspostave osmanske vlasti bilo je širenje islama, čemu je autor također posvetio pažnju. On je na osnovu analize podataka iz različitih izvora pratio dinamiku širenja islama na hadžićkom području da bi na kraju ustanovio kako je već tokom tridesetih godina 16. stoljeća muslimansko stanovništvo postalo većinsko. U devtom poglavlju pod naslovom ,,Agrarni odnosi“ autor polazi od činjenice da je na teritoriju nahije Gradčac ustanovljen osmanski agrarni zakon kojim je većina zemljišta kategorizirana kao državno vlasništvo (erazi mirija). Ubiranje poreza predstavlja primarni i najvažniju djelatnost svake države, pa tako i Osmanskog carstva, čemu je posvećeno posebno poglavlje u ovoj studiji. Što se tiče agrarne proizvodnje ta tema je detaljnije obrađena u posebnom poglavlju. U tom dijelu studije autor je analizirajući podatke iz izvora nastojao utvrditi koje su sve kulture bile zastupljene na širem prostoru Hadžića. Shodno potrebama lokalnog stanovništva i osmanske vojske na hadžićkom području se razvijala zanatska proizvodnja i trgovina. Dolaskom Osmanlija i uspostavom njihove

322

vlasti započet je proces urbanizacije ovih prostora. U tom kontekstu autor se osvrnuo na slučaj Pazarića, koji se počeo formirati krajem prve polovine 16. stoljeća.

Sarajevo, 01.06.2022. Dr. Muamer Hodžić