Prof. dr. sc. Zvonimir Šoljić

Kada je profesor Šoljić otišao u mirovinu nije mirovao, naprotiv posvetio se još intenzivnije pisanju, ali pisanju priča i pjesama, koje su nam otkrile novog, do tada nepoznatog profesora. Zahvaljujući tim pričama, koje su ugledale svijetlo dana trudom profesorice Horvat, upoznali smo njegovu veliku ljubav prema njegovim djevojčicama, rodnom kraju i svemu hrvatskom.

S ovih par redaka želim dati na znanje da nitko nije samo ono što vidimo, da se iza naših očiju, u našim srcima i duši krije niz slojeva koje nećemo svi moći vidjeti i upoznati. Nadam se da će niže navedeni profesorovi stihovi svakog od vas podsjetiti na vašu verziju profesora Zvonimira Šoljića i da ćete tu viziju uvijek zadržati u kutku svojih misli. Profesore, uživajte tamo na svome brdu i neka Vam anđeli donesu mir!

Profesor Zvonimir Šoljić napustio nas je zauvijek 10. rujna 2022. u 88. godini života, tiho i samozatajno, baš kako je i živio, unatoč vrlo čvrstim stavovima o svemu u životu, o svemu oko nas, koje je rado iskazivao u užim krugovima.

U ime Zavoda za analitičku kemiju na kojem je dočekao mirovinu želim dati uime nas mladih (svi imamo iznad 40 godina) osvrt na vrlo upečatljivog profesora koji nam je svima predavao Analitičku kemiju II. Svoju osebujnost je iskazivao tijekom svojih predavanja gdje smo primjerice, gledajući u grafofolije, slušali pomalo i s nevjericom povezivanje analitičke kemije s povijesti Hrvata iz stoljeća sedmog.

Otkada sam počela raditi na Zavodu za analitičku kemiju 1999. profesor je pratio sve nas i sa svima nama uspostavio neku vezu kroz razgovore i rasprave o raznoraznim temama, znao nas je brzo procijeniti i otkriti naše interese.

S profesorima Tomislavom Bolančom i Šimom Ukićem rado je raspravljao o aktualnostima iz svakodnevnog života, sa ženskim dijelom Zavoda za analitičku kemiju (profesorice Sandra Babić, Dragana Mutavdžić Pavlović i Danijela Ašperger) raspravljao je o obiteljskim temama ili o kromatografiji. Rado se volio šaliti i najopuštenije razgovarati, bilo s muškim dijelom Zavoda ili s našim tehničkim suradnicama Slavicom Kos i Tanjom Ivančić koje bi ga uvijek dočekale s kavom ili čajem.

Međutim, najbolje se osjećao s po godinama bliskim kolegicama profesoricama Marijom Kaštelan-Macan, Šteficom Cerjan-Stefanović, Ljerkom Bokić, Zoranom Grabarić i Alkom Horvat. S njima je znanstveno i nastavno surađivao 40 godina, zajedno su putovali i dijelili razne zanimljive dogodovštine koje su, kada su ih prepričavali na zavodskim domjencima, uvijek izazivale smijeh i bile veliki izvor zabave. Profesorica Horvat i ja, osobito profesorica Horvat, intenzivno smo s njim radile na tankoslojnoj kromatografiji određivanja sastava slitina od kulturne važnosti. Kolegice Dragana Mutavdžić Pavlović, Iva Rezić i ja prepisivale smo njegove zadnje udžbenike naučivši se čitati njegov krasopis.

Mladić u kolicima

Žamor, smijeh, usklici, Oči susreću oči, Ruka u toploj ruci…

Ljetna večer korača u velegradskoj huci I curkom čežnju toči, Ushit u mladenačkoj krvi…

Među mnoštvom što vrvi

Tu je i mladić jedan Na četiri kotača. On sve gleda i sluša, Želja mu puna duša:

-Oh… da mi je poći Šetati niz ulicu, I razgledat bezbrižno grleći djevojčicu; Da me ruka njezina Miluje po licu

I da mi se smiješe Lijepe, sjajne oči… I od Svemira veća Bila bi moja sreća!

Zvonimir Šoljić

Danijela Ašperger