Željka Hodžić

Profesorica Ljerka Duić na proslavi 70. obljetnice Kemijsko-tehnološkog studija (1989. godina) u društvu profesorice Marije Kaštelan Macan (okrenuta leđima), profesora Darka Skansija, dr. Krunoslava Kovačevića i profesora Ivice Šterna (slijeva nadesno).

Otišla je naša draga Željkica. Ne bih rekla da nas je napustila – jer previše se radovala svijetu u kojem je živjela, mnogim prijateljima koje je s pažnjom i posvećenosti stjecala i obitelji koju je s ljubavlju gradila zajedno sa svojim suprugom prof. dr. sc. Emirom Hodžićem i sinom Amirom.

Željka Hodžić je rođena dvadesetog dana mjeseca lipnja u Zagrebu, odrasla je u obitelji na Trešnjevci. U njezinoj osobnosti, i kad sam ju upoznala u zrelim nježnim godinama, ostao je taj lepi zagrebački štih, ali i silno razumijevanje i socijalna osjetljivost pa nikada nije ljude dijelila na akademce i radnike. Njezin otac Franjo Štefanović bio je podrijetlom iz Klanjca, lijepog i zanimljivog zagorskog kraja odakle su i mnogi hrvatski umjetnici, a majka Nevenka Hren Zagrepčanka.

Završila je poznatu zagrebačku IX. gimnaziju, a na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 1961. godine. Na faksu je upoznala i svoga supruga s kojim će provesti 65 godina zajedničkog života. Na mnogim događanjima, susretima, izletima bilo je nemoguće ne vidjeti ih zajedno. Ali ne samo fizički, Željkica i Emir upravo su zajedno emanirali jednu posebnu energiju zaigranosti i odgovornosti. Sve što su radili ili organizirali bilo je točno isplanirano, ali i razigrano na Željkičin način. Sa sobom bi nosila tekicu i blokić. Zapisivala i crtala. Za djecu bi nosila vodene bojice i kistove. Donosila skromne i prigodne darove s duhovitim porukama. Slušala je i osluškivala druge pa bi upravo tim darovima ili svojim zanimljivim komentarima izazivala smiješak i radost kod mnogih suputnika i suradnika. Imala je i popis rođendana ne samo sebi bliskih ljudi, već i onih koje je upoznavala na svojim različitim aktivnostima, od tjelovježbe, slikanja, pisanja do posve slučajnih susreta.

Profesorica Ljerka Duić i profesor Marin Hraste dodjeljuju nagrade povodom proslave 70. obljetnice Kemijsko-tehnološkog studija

(2022) 256–264.

Sveučilišnu karijeru, nakon što je magistrirala u području rudarske kemije, zaustavila je iznenadna i vrlo teška bolest koju je uspjela pobijediti uz pomoć svoga supruga Emira. Jedan od najtežih dijelova života tako je prebrođen pa se posve svjesna okolnosti na granici života i smrti okrenula novom životu istražujući nove svjetove i novu ljepotu. Taj novi život obilježavao se drugim rođendanom koji je slavio život kao novu od-

Dr. sc. Nedjeljko Kujundžić, dipl. ing. kem. tehnol.

govornost i mogućnost novih istraživanja. Njezine aktivnosti i komunikacija s ljudima, s krajolicima i životinjama postale su drukčije od uobičajenoga i konvencionalnoga. Stvarala je nove svoje male svjetove koje je dijelila s drugima. Deset godina je bila pročelnica Likovne sekcije kao odlična organizatorica i vrlo aktivna slikarica. Pod njezinim okriljem i stalnom skrbi Likovna je sekcija kao dio djelatnosti AMACIZ-a postala poznata novim pristupom u kojem je slikarski amaterizam i entuzijazam zaokružen stručnošću i planiranošću. Sudjelovala je na mnogim skupnim izložbama u zemlji. Također i u Beču i Grazu. Bila je predstavljena i na jednoj samostalnoj izložbi kao vrsna animalistica. Stvarnu ljubav i razumijevanje životinjskoga svijeta u likovnosti ne predočuje kao strogo realistični odraz animalne anatomije, već prikazanu životinju slika s njezinom animalnom osobnošću, vrlo često sa zanimljivim humornim odmakom ili iskrenim suosjećanjem.

U novim istraživanjima u kojima je slobodna od znanstvene stege otkriva i ljepotu pisane riječi. Piše nadahnute i zanimljive tekstove, pjesme posvećene djeci ili prijateljima u povodu rođendana pa i posve običnih susreta i događaja koji upravo zbog takva pristupa život i stvarnost čine ljepšima. Novi život u njezinoj interpretaciji postaje umjetnost. Stvarnost otkriva kao mogućnost istraživanja i stvaranja novih svjetova koji postaju stvarniji od stvarnosti.

Bila je vrlo aktivna i u Planinarsko-izletničkoj sekciji. Sjećam se mnogih njezinih iznenađenja u povodu planinarenja, hodanja i razgledavanja građevina ili krajolika. Malih intimnih performansa u krugu prijatelja, poznanika ili suputnika. I njezinih vunenih crvenih planinarskih dokoljenica. I neodustajanja od zadanog puta. Znala je Željkica onu staru rimsku izreku U zdravom tijelu zdrav duh. Ali njezin duh je bio snažniji od tijela. I tako će ostati do trećeg dana mjeseca veljače 2022. kada će otići, ne zato što je morala, već zato što je smrt neminovnost na koju su osuđena sva živa bića.

Znala sam da je bolesna jer je više nije bilo na našim susretima i druženjima. Utihnula je povukavši se u svoj stan u Haulikovoj našavši mir u krugu svoje obitelji i svoga odanoga supruga koji je bio uz nju do posljednjih trenutaka. Otpraćena je skromno i nenametljivo bez konvencionalnih ceremonija i obreda. Uz svoje najbliže i obiteljskog prijatelja. Na neke nove putove, u neke nove svjetove nama neznane – jer smrt, unatoč našoj tuzi i boli, zaliveno šuti. Ali zato njezin život i njegova ljepota govori i ostaje u našim sjećanjima, u njezinim slikama i njezinu liku koji je život pretvarao u nizove novih života. Bila je istodobno i ozbiljna djevojčica i razigrana mudrica koja nikad nije tugovala nad prolaznošću ljudskog postojanja – već bilježila neponovljive trenutke prolaznosti ljepote − koja ostaje i nakon njezina odlaska.

Biserka Goleš Glasnović

U subotu 5. veljače 2022. oprostili smo se od stručnjaka, znanstvenika, domoljuba, planinara i prijatelja, dr. sc. Nedjeljka Kujundžića, Nidže, kako smo ga većinom zvali. Rođen je u Bosanskoj Krupi, gdje je završio i osnovnu školu. Preselio se u Zagreb, gdje je pohađao eksperimentalnu gimnaziju u Dobojskoj ulici, te zatim Tehnološki fakultet, Kemijsko-tehnološki studij, koji je završio 1965. godine. Odmah se zaposlio u Plivi, u njenom Istraživačkom institutu, gdje je radio na sintezi vitamina i mnogih farmaceutski aktivnih tvari. Magistrirao je 1974. na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, smjer Fizikalne metode u kemiji. Tema njegovog magistarskog rada bila je Priprava novih derivata 5-(3,4,5-trimetoksibezil)-barbiturne kiseline s potencijalnim biološkim djelovanjem. Doktorirao je 1981. na Tehnološkom fakultetu, a naslov njegove disertacije je bio Studije iz reda 5-amino-oksazola

Tijekom istraživačkog rada u Plivinom institutu izradio je brojne postupke za pripravu sulfonamida, vitamina B6 i sinergista sulfonamida, trimetoprima i ormetoprima. Krajem 80-ih radio je nekoliko godina u proizvodnji (tzv. Sinteza II), gdje je rukovodio proizvodnjom stotina tona različitih sulfonamida, koji su u to vrijeme bili najvažniji Plivini izvozni proizvodi, s odobrenjem FDA za uvoz u SAD. Istakao se brojnim tehnološkim inovacijama i unaprjeđenjima.

Povratkom u Istraživački institut preuzima rukovodeće mjesto u Odjelu za organsku sintezu, gdje rukovodi s nekoliko grupa projekata, među ostalim i u području makrolidnih antibiotika. Iz tog su razdoblja publicirane njegove brojne znanstvene publikacije i patenti, priznati diljem svijeta. U mirovinu je otišao 2004. godine, ali je na zamolbu rukovodstva Istraživačkog instituta nastavio praktičan rad u istraživačkom laboratoriju još nekoliko godina i bio jedan od najproduktivnijih istraživača.

Dr. Kujundžić je objavio 30-ak znanstvenih i stručnih radova, dvadesetak patenata, a izlagao je i na brojnim stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu. U Plivinoj Bibliografiji iz 1991. zabilježeno je 30 njegovih radova i patenata, a u bazi Crosbi njih 27. Možemo pretpostaviti da je tih radova bilo i više, ali to

Nidži nije bio prioritet i nije revno upisivao sve svoje radove u službene baze. Teško je sve rekonstruirati, ali već i ovo što je dokumentirano, svjedoči o Nidži kao vrsnom i produktivnom organskom kemičaru-sintetičaru.

Nidžo je bio obljubljen među kolegama, dobar sa svima i pozitivan u svakom pogledu. Nije stoga bilo čudno da je dolaskom demokratskih promjena velikom većinom glasova izabran za zastupnika u prvom sazivu Sabora RH. Bio je član Upravnog odbora Plive (1991. – 1993.) te Nadzornog odbora (1995. –1999.), a te je dužnosti obavljao vrlo savjesno.

Za vrijeme Domovinskog rata spremno je stavio na raspolaganje svoje znanje i iskustvo, te je zajedno s kolegama u Plivi razvio namjensku proizvodnju eksploziva, koji su tada bili više nego potrebni za obranu Hrvatske. Za to ga je djelovanje predsjednik RH 1996. odlikovao Ordenom hrvatskog pletera, a bio je nosilac i Spomenice Domovinskog rata. Uključio se i u Dobrotvorno društvo Plive, koje je dostavljalo brojne pošiljke humanitarne pomoći u ugrožene krajeve i braniteljima na prvu crtu bojišnice.

Dr. Nedjeljko Kujundžić je održavao vezu sa svojim kolegama iz gimnazije, sa sportskih druženja (igrao je košarku, rukomet i nogomet), a naročito s kolegama s fakulteta. Bio je aktivni član Društva diplomiranih inženjera kemijsko-tehnološkog studija (AMACIZ). Volio je glazbu, posjećivao koncerte u KD Lisinski, a bio je praktički na svim koncertima Akademskog zbora „Vladimir Prelog”. Redovito je planinario s kolegama iz AMACIZ-a, a zadnje dvije godine, prije nego se razbolio, bio je pročelnik planinarske sekcije. Vodio je izlete po lijepim destinacijama gorske Hrvatske, ali i u svoju Bosansku Krupu. Bio je ponosan na svoje rodno mjesto, na rijeku Unu i na obližnje planine.

Dr. sc. Nedjeljka Kujundžića zadržat ćemo u trajnoj uspomeni kao kolegu, suradnika, člana AMACIZ-a, pročelnika planinarske sekcije, prijatelja.

Kruno Kovačević

Nedjeljko Kujundžić, Nidžo, Cico

Osjećam da moram napisati kratko slovo o našem Nidži, onakvom kakvog sam ga upoznala i kakav mi ostaje u sjećanju iz planinarske sekcije AMACIZ-a. No teško nalazim riječi, jednako teško kao što je teško bilo povjerovati u tu neželjenu vijest, još u nevjerici da smo ga uistinu ispratili, da smo se s njim za poznato ovozemaljsko oprostili.

Nemoguća misija je Nidžu opisati kratko. Jer, kako reći da je skroman, a ne reći da je plemenit? Kako reći da je gospodin, samozatajan, a preskočiti da je širokogrudan? Kako reći da je priznati stručnjak, a ne istaknuti koliko je svekolikog širokog znanja, „učen čovjek“, erudit? Kako reći da je dobar pa izbjeći da je dobrotvor? Kako reći da je društven veseljak, a ne naglasiti da je požrtvovan? Kako reći da je izuzetno pažljiv, a ne spomenuti da je krotka poštenjačina. A onda još da je istinski domoljub, koji je duboko poštovao sva četiri elementa života i još peti: ljubav! Pa još ne izostaviti da je mirotvorac i beskrajni zaljubljenik u svoju Krupu na Uni i Krušnicu, kamo nas je vodio iz godine u godinu.

Uvjerila sam se da je baš ta njegova zaljubljenost u rodnu Krupu, koju je poput unske bujice prenosio na nas već od ulaska u autobus, upravo taj izlet učinila najpopularnijim, najponavljanijim AMACIZ-ovim izletom, rasprodanim odmah po najavi. Nikakvo čudo, s kakvom je samo žeravicom u oku pripovijedao o Krupi i njenim žiteljima, prepričavao nam njihove zgode i anegdote, narodne priče.

U Algi, s terasom tik do Une, redovito bi i pjesma potekla. Uz glazbenu pratnju neizostavno je bila omiljena mu:

Šumi vjetar, šumi, tebe sobom nosi, Oj, mladosti moja, gdje si sada, gdje si… Teče voda, teče, kamen se okreće, Ali mladost se moja vratiti nikad neće.

Povlašteno smo se osjećali kad nam je, grupici oko njega, prolazeći jednom pokraj žardinjere zasađene maćuhicama, ispričao usmenu predaju o značenju rasporeda latica tog otpornog, kadifasta cvjetića. Stoga nije čudo da je onoliko štovatelja odasvud došlo ispratiti ga na vječni počinak.

Prebirem po sjećanjima i fotografijama, vidim tu njegovu blago pognutu moćnu pojavu, nasmijanu i kad se ne smije, i samo odjednom izroniše, nadođoše kao unski brzac, riječi mojeg najkraćeg opisa:

Nidžo pitomi Maćuhicu opjeva Ljudina dobroćudna.

Nevenka Bukovinac

Dr. sc. Stjepan Mutak, dipl. ing. kem. tehnol.

benzofenon-hidrazona, zatim 5-acetilsalicilamida, (5-bromacetil)-salicilamida, te acetazolamida.

U ponedjeljak 4. srpnja zauvijek nas je napustio kolega, znanstvenik i prijatelj dr. sc. Stjepan Mutak. Rođen je u Zagrebu krajem 1942., gdje je završio i cjelovito školovanje. Završio je gimnaziju u Križanićevoj ulici 1961., a zatim Kemijsko-tehnološki fakultet, sadašnji FKIT, 1966. godine. Diplomski rad je napravio kod prof. V. Hahna na Zavodu za organsku kemiju. U Plivi se zaposlio odmah po diplomiranju, u svibnju 1966., u proizvodnom pogonu Sinteza III. Odslužio je vojni rok od godinu dana, a od jeseni 1967. počeo je raditi u Plivinom Istraživačkom institutu.

Uključio se u razvoj inovativne, tzv. oksazolske sinteze vitamina B6, koja je uspješno primijenjena u proizvodnji i po kojoj se desetljećima proizvodio taj važni izvozni proizvod. Sljedeći projekt na kojem je radio bila je sinteza antihipertonika L-α metil-dope. Nakon toga razvio je i postupke za tuberkulostatik etambutol, te za (R)-(-)-felnil-glicin. Također, razvio je dvije faze u sintezi anthelmintika albendazola, te sudjelovao u njegovoj pokusnoj proizvodnji.

Paralelno s radom na ovim razvojnim projektima, započeo je poslijediplomski studij na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, područje Fizikalne metode u kemiji. Magistrirao je 1977. godine kod prof. Stanka Borčića s temom Suptituirani fenilacetamidi i fenilbutiramidi, potencijalno aktivni na centralni nervni sistem. Bio je vrlo ambiciozan i uskoro je, već 1979., doktorirao također na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu s disertacijom Studij intramolekularne cikloadicije alfa, alfa-disupstituiranih-1- benzilcikloheksena.

Dr. Stjepan Mutak je imao priliku tijekom 1982. i 1983. znanstveno raditi kod nobelovca Vladimira Preloga na ETH u Zürichu. Rezultati tih istraživanja objavljeni su u dva zajednička rada s Prelogom.

Nakon povratka iz Švicarske dr. Mutak je prešao u proizvodni pogon Sinteza I, gdje je s kolegama radio na poboljšanjima proizvodnih procesa za generičke proizvode, kao i na razvoju novih. U tom je razdoblju uspješno razvio procese za sintezu

Kao istinski istraživač, nije mogao odoljeti pozivu i nakon nekoliko godina vratio se u Istraživački institut, na mjesto direktora Odjela za kemijsku sintezu i tehnologiju. Vodio je nekoliko laboratorija i projekata, a osobito je bio aktivan u području makrolidnih spojeva, gdje je dao velik doprinos u optimiranju pojedinih faza sinteze azitromicina. Od 1997. vodio je projekt Novi makrolidni antibiotici, gdje je s grupom mlađih kolega ostvario vrijedne rezultate, a izume zaštitio nizom patenata. Na tom je projektu uspješno surađivao i s istraživačima tvrtke GlaxoSmithKline, naročito s grupom iz njihovog istraživačkog centra u Veroni. Prigodom završetka novog postrojenja za proizvodnju azitromicina u Savskom Marofu, 1998., dr. Mutak je primio Plivinu nagradu.

Za vrijeme Domovinskog rata spremno je stavio na raspolaganje svoje znanje i iskustvo, te je zajedno s drugim kolegama u Plivi razvio namjensku proizvodnju potrebnu za obranu Hrvatske. Za to ga je djelovanje predsjednik države dr. Franjo Tuđman odlikovao Ordenom hrvatskog pletera, a dobio je i Spomenicu Domovinskog rata.

Dr. Stjepan Mutak objavio je više desetaka znanstvenih i stručnih radova, blizu trideset patenata u brojnim zemljama svijeta, a izlagao je i na brojnim stručnim i znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Sve to svjedoči o dr. Mutaku kao vrsnom i produktivnom organskom medicinskom kemičaru. Bio je mentor nekoliko magistarskih radova i doktorskih disertacija. Također, autor je velikog poglavlja u knjizi Macrolide Antibiotics (ur. W. Schönfeld i H.A. Kirst, 2002.), kao i poglavlja The azithromycin success story u knjizi Medicinal chemistry in drug discovery: design, synthesis and screening (ur. D. Jelić, 2013.), što potvrđuje njegovu ekspertizu u tom znanstvenom području.

Dr. Mutak je bio kreativac, dobar suradnik i dobar rukovodilac. Bio je vrlo društven, održavao je vezu sa svojim kolegama iz gimnazije, sa sportskim suigračima (igrao je rukomet u Mladosti, a košarku za ekipu Tehnološkog fakulteta), a osobito s kolegama s fakulteta i iz Plive. Volio je svoje Zagorje, vinograd u blizini Sutinskih toplica, volio je Tanjin Rovinj, volio je glazbu i posjećivao koncerte u KD Vatroslav Lisinski, sve dok ga bolest nije u tome spriječila.

Dr. Stjepana Mutaka zadržat ćemo u trajnoj uspomeni kao dragog kolegu, suradnika i dobrog prijatelja.