IN MEMORIAM

koj se kemiji bavio primjenom teorije grafova i topologije na konjugiranim organskim sustavima, posebice razvojem molekulskih deskriptora poznatih kao topološki indeksi (zagrebački indeksi, Hararyjev indeks, različiti indeksi udaljenosti, indeks zaobilaženja itd.), te razvojem kvantitativnih odnosa između strukture, svojstava i aktivnosti organskih spojeva i biomolekula (QSAR). Njegovi doprinosi u području teorije i računalne kemije molekulskih grafova u temeljima su tih grana matematičke kemije.

Bavio se razvojem i primjenom kvantno-kemijskih, kompjutorskih i matematičkih metoda u kemiji te osobama i događajima iz hrvatske kemije. U području kvantne kemije bavio se razvojem MO i VB teorija primjenjivim na velike molekule. U području matematičke kemije radi na razvoju i primjeni kemijske teorije grafova. Mnogi autori smatraju da članak A. Graovac, I. Gutman, N. Trinajstić, T. Živković, Graph Theory and Molecular Orbitals. Application of Sachs Theorem, THEORET. CHIM. ACTA 26, 67-78 (1972) predstavlja početak moderne kemijske teorije grafova.

U području kompjutorske kemije radi, u suradnji s kolegama sa Sveučilišta u Düsseldorfu, na razvoju algoritama za karakteriziranje, generiranje i prebrojavanje kemijskih struktura (npr. Computational Chemical Graph Theory: Characterization Enumeration and Generation of Chemical Structures by Computer Methods).

Najcitiraniji članak je Graph Theory and Molecular Orbitals. XIX. Non-Parametric Resonance Energies of Arbitrary Conjugated Systems (507 citata do početka 2014.) u kojem je predložen novi pristup računanju rezonancijske energije kao mjere aromatičnosti konjugiranih molekula. Objavio je i dvije knjige o hrvatskoj znanosti i hrvatskim kemičarima: Ogledi o znanosti i znanstvenicima, Matica Hrvatska, Zagreb, 1998. i 100 hrvatskih kemičara, Školska knjiga, Zagreb, 2002.

Bio je od 1990. do 1993. glavni suurednik časopisa Journal of Mathematical Chemistry, od 1994. do 2005. glavni urednik časopisa Croatica Chemica Acta i od 2001. do 2008. glavni urednik, a od 2009. bio je počasni urednik časopisa Prirodoslovlje, koji izdaje Matica hrvatska.

Akademik Trinajstić bio je član brojnih znanstvenih i kulturnih društava i udruženja, kao npr. Matice hrvatske od 1955., Hrvatskoga kemijskoga društva od 1960., Hrvatskoga centra PEN-kluba od 1987., Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja od 1991. (sa zmajskim imenom Zmaj Primorski), od 1992. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2005. International Academy of Mathematical Chemistry.

Dobitnik je Nagrade grada Zagreba (1972.) Republičke nagrade za znanost Rugjer Bošković (1982.), američke nagrade

Mid-America State Universities Association Distinguished Foreign Scholar (1986.), Državne nagrade za životno djelo (2004.) i Medalje Božo Težak (2005.).

Nekoliko časopisa posvetili su mu specijalne brojeve: Internet Electronic Journal of Molecular Design (2003./2004.), Croatica Chemica Acta (2004.), Journal of Chemical Information and Computer Sciences (2007.) i International Journal of Chemical Modelling (2014.).

Akademik Trinajstić ostat će u trajnom sjećanju kao cijenjeni znanstvenik, stručnjak i kolega.

Kruno Kovačević

Na osnovi izvora: https://www.irb.hr/Novosti/In-memoriam-akademiku-Nenadu -Trinajsticu https://www.info.hazu.hr/2021/08/nenad-trinajstic/

Pie Jesu

Pie Jesu, pie Jesu, pie Jesu, pie Jesu

Qui tollis peccata mundi

Dona eis requiem

Dona eis requiem

Pie Jesu, pie Jesu, pie Jesu, pie Jesu

Qui tollis peccata mundi

Dona eis requiem

Dona eis requiem

Agnus Dei, Agnus Dei, Agnus Dei, Agnus Dei

Qui tollis peccata mundi

Dona eis requiem

Dona eis requiem

Sempiternam

Sempiternam

Requiem sempiternam

Andrew Lloyd Webber

Prof. dr. sc. Stjepan Milardović

Samobor, 16. srpnja 1958. – Zagreb, 15. rujna 2021.

Krajem ljeta, 15. rujna 2021., zauvijek nas je u 64. godini života napustio dragi kolega i prijatelj, izv. prof. dr. sc. Stjepan Milardović, djelatnik Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu. Ispratili smo ga i pozdravili se s njim posljednji put dan kasnije na groblju u Svetoj Nedelji, gradu u kojem je živio sa svojom obitelji.

Izv. prof. dr. sc. Stjepan Milardović rodio se 16. srpnja 1958. godine u Samoboru, u obitelji Ivana i Zore (rođ. Ivanec) Milardović. Osnovnu školu završio je u Svetoj Nedelji, maturirao je 1977. na Srednjoj elektrotehničkoj školi u Zagrebu te je iste godine upisao studij na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 1981., magistrirao 1991. (mentor: izv. prof. dr. sc. Mihael Tkalčec; magistarski rad Uređaj za mjerenje zacrnjenja fotografskog materijala i određivanje njegovih svojstava vođen računalom) i doktorirao 1996. (mentor: prof. dr. sc. Božidar Grabarić; doktorska disertacija: Razvoj i primjena novog biosenzora za mjerenje glukoze u vodenim otopinama i neposredno u uzorcima krvnog seruma).

Svoj profesionalni put započeo je 1983. godine kao procesni inženjer u nanosu fotografske emulzije, u poduzeću Fotokemika u Zagrebu, gdje je izradio veći dio eksperimentalnog dijela svojeg magistarskog rada. U rujnu 1990. prelazi iz Fotokemike u Zavod za opću i anorgansku kemiju Tehnološkog fakulteta, odnosno Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu. Od 1990. do 2000. godine radi na spomenutom Zavodu FKIT-a kao asistent, a zatim kao viši asistent. U rujnu 2000. izabran je u zvanje docenta, a 2010. u zvanje izvanrednog profesora, u kojem ga je zatekla prerana smrt.

Sa znanstvenim radom započeo je još kao student i nastavio ga tijekom svojeg rada u industriji, okrunivši ga magistarskim radom. Nakon što se zaposlio na Tehnološkom fakultetu zagrebačkog sveučilišta, znanstveni je rad uz nastavnu djelatnost postao dijelom njegove temeljne radne aktivnosti. Bavio se istraživanjem u području elektrokemijskih senzora, kemijski modificiranih elektroda i biosenzora. Također je razvijao analitičke metode i uređaje za procesnu analizu bioloških tekući- na s primjenom u području kliničke medicine, stomatologije i analize hrane. U svojem radu, u području razvoja i karakterizacije novih biosenzora i kemijski modificiranih senzora, u plodnoj suradnji s prof. dr. sc. Zoranom Grabarić, redovitom profesoricom u trajnom zvanju zagrebačkog Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta i doc. dr. sc. Vlatkom Rumenjakom, tadašnjim predstojnikom Zavoda za medicinsku laboratorijsku dijagnostiku KBC-a Sv. Duh u Zagrebu, posebno se fokusirao na primjenu (bio)kemijskih senzora pri određivanju analita u biomedicini i analizi hrane i u medicinskoj laboratorijskoj dijagnostici, uz razvoj i primjenu elektrokemijskih metoda za mjerenje aktivnosti antioksidansa ili antioksidativnog kapaciteta raznih biološki važnih analita, iz čega su proizišla tri patenta. Poseban doprinos navedenih istraživanja jest mogućnost primjene razvijenih metoda pri analizi netransparentnih bioloških fluida koji se nikako ne mogu analizirati spektrofotometrijskim metodama. Nadalje je radio na modifikaciji metalne površine elektrode samoformirajućim slojevima na koje se mogu najprije kompleksno vezati metalni ioni, a zatim aminokiseline i proteini. Posljednjih pet godina znanstvenog rada posvetio je pripravi nanočestica srebra i bakra koje se mogu primijeniti kao nanotinte i nanositi se tehnologijom tintnog zapisa na razne savitljive podloge.

Rezultate svojih multidisciplinarnih i primjenski vrlo atraktivnih i aktualnih istraživanja objavio je u 30 znanstvenih radova u CC časopisima i prikazao ih priopćenjima na četrdesetak domaćih i inozemnih znanstvenih skupova.

Od prvog radnog dana na zagrebačkom Tehnološkom fakultetu, odn. FKIT-u, radio je kao suradnik (2) odnosno voditelj (2) na ukupno četiri znanstvena projekta s područja svojeg znanstvenog rada te kao voditelj jednoga tehnologijskog projekta. Sve projekte je financiralo Ministarstvo znanosti i tehnologije RH.

Od 2020. godine bio je na FKIT-u, kao projektnom partneru, voditelj projekta Europskih strukturnih i investicijskih fondova, “Istraživanje i razvoj inovativnih tehnologija obrade stakla”, čiji nositelj je Bokart d. o. o.

Za svoj stručni i inovatorski rad dobio je 1988. godine Godišnju nagradu Fotokemike, a 1996. godine s dr. sc. Vlatkom Rumenjakom osvojio je srebrnu plaketu Inova Saveza hrvatskih inovatora, za uređaj Tjelesni analizator za određivanje elektrolita u tjelesnim tekućinama.

Tijekom svojega bogatog nastavnog rada i odgovarajućeg napredovanja u nastavnom zvanju, od 1990. do 2021. godine sudjelovao je u izvođenju laboratorijskih vježbi, seminara i predavanja na kolegijima Opća i anorganska kemija I, Opća i anorganska kemija II, Anorganska kemija, Procesna računala i Kemija okoliša. Na preddiplomskom studiju bio je nositelj kolegija Anorganska kemija i sunositelj novouvedenih kolegija Kemija okoliša i Opća i anorganska kemija. Na poslijediplomskom doktorskom studiju bio je sunositelj kolegija Biosenzori i novo uvedenog kolegija Kemijski senzori i biosenzori. Sudjelovao u formiranju novog studija Ekoinženjerstvo na zagrebačkom FKIT-u. Bio je mentor ili komentor 10 doktorskih radova i niza diplomskih i završnih radova. Treba istaknuti da je sa studentima koji su završili dodiplomski, diplomski i doktorski studij objavio u koautorstvu desetak radova.

Nastavu je izvodio na prvoj i drugoj godini preddiplomskog studija, što je uz predavanja podrazumijevalo i velik broj sati usmenih ispita, konzultacija i pripremanja pismenih ispita. Njegov nastavni rad studenti su ocijenili vrlo visokim ocjenama.

Izv. prof. dr. sc. Stjepan Milardović, citat iz dokumenta

Hrvatske vojske: “ima status hrvatskog branitelja, kao pripadnik 4. Domobranske pukovnije i to u razdoblju od 9. 9. 1995. do 30. 10. 1995. godine. Sudjelovao je u ratnoj akciji Una '95 na lokaciji Dvor na Uni, gdje iskazuje izuzetnu ratnu hrabrost i požrtvovnost i brigu za svoje suborce.” Svi smo strepili za njegov život.

Iznenadni i prerani Štefov, kako smo ga od milja zvali, odlazak velik je gubitak i za FKIT i za sve nas koji smo s njime radili. Čovjek velikih ljudskih kvaliteta, razvio se u sjajnog znanstvenika, predavača, ispitivača i mentora završnih, diplomskih i doktorskih radova. U radu ga je vodila znanstvena akribija i velik entuzijazam i ljubav prema prenošenju stručnih i znanstvenih spoznaja studentima. Zbog toga ga je svaka nova ideja trenutačno odvela u znanstveno-istraživački laboratorij u kojem je, eksperimentirajući, proveo mnoge raspoložive sate bez nastave, često ne pazeći na radno vrijeme. Njegova su predavanja bila zanimljiva i dinamična, uvijek povezana s primjerima iz svakodnevnog života i s najnovijim stručnim i znanstvenim postignućima u području koje je predavao. Prema studentima i kolegicama i kolegama odnosio se krajnje ljudski i kolegijalno, uvijek spreman pomoći, pa nije čudo da smo ga svi od srca voljeli.

Bez obzira na mnogobrojne znanstvene obveze i rad, središte Štefova života bila je njegova obitelj: supruga Branka, djeca Maja i Goran i donedavna majka Zora. Bio je brižan i odan obiteljski čovjek koji je s ponosom i velikom ljubavlju govorio o postignućima svoje djece tijekom njihova školovanja i po završenim studijima, na početcima njihova zaposlenja. A za pristup svim instrumentima u znanstvenom laboratoriju pristupna riječ je još uvijek Branka.

Dragi naš Štef, ostavio si iza sebe veliku prazninu. Mnoge tvoje znanstvene i nastavne ideje otišle su zajedno s tobom. Uvijek ćemo pamtiti tvoj vedar, radostan i znatiželjan duh, tvoj smisao za humor, osmijeh kojim si nas svaki dan dočekao i uljepšao nam dan i veliku privrženost svojoj obitelji. Bila nam je svima čast raditi i dijeliti svoj profesionalni život s tobom.

Biserka Tkalčec

Preuzeto iz časopisa Kemija u industriji: Biserka Tkalčec, U spomen, Kem. Ind. 70 (11-12) (2021) 764–765.

Izv. prof. dr. sc. Ivica Štern

Iako je bio u visokim godinama i premda smo znali da u posljednje vrijeme nije bio najboljega zdravlja, ipak nas je zatekla vijest da je u nedjelju, 14. studenoga 2021. godine, u 89. godini života preminuo Ivica Štern, umirovljeni profesor Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu.

Ivica Štern rodio se 14. listopada 1933. u Bjelovaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon toga upisuje Tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 1959. i zatim se zaposlio u zagrebačkome Chromosu. Međutim, već 1961. vraća se kao asistent na Fakultet, i to na vrlo snažne Odjele Tehnološkoga fakulteta u Sisku, koji su u to vrijeme izravno surađivali s brojnim sisačkim tvrtkama među kojima su se osobito isticale rafinerija nafte i željezara. Godine 1967. izabran je u zvanje predavača. Doktorirao je 1976. disertacijom Mehanizam katodne polarizacije željeza u otopinama pod mentorstvom akademika Miroslava Karšulina, a već iduće godine izabran je u zvanje izvanrednoga profesora. Dio Odjela Tehnološkoga fakulteta u Sisku povezan sa željezarom ostao je u tom gradu i čini jezgru današnjega Metalurškoga fakulteta, a dio povezan s naftno-petrokemijskom industrijom preselio je u Zagreb s razmjerno skromnom opremom i većinom djelatnika. Tako i prof. Štern dolazi 1977. u Zavod za fizikalnu kemiju Tehnološkoga fakulteta gdje ostaje do svoga umirovljenja 1999. godine.

Tijekom rada na Tehnološkome fakultetu obavljao je dužnosti predsjednika njegova Savjeta (akad. god. 1968./1969.), predsjednika Upravnoga odbora (akad. god. 1969./1970.), predsjednika Znanstveno-nastavnog vijeća Naftno-petrokemijskog studija (akad. god. 1974./1975. i 1975./1976.), predsjednika Komisije za program rada i razvoja OOUR-a, predsjednika Znanstveno-nastavnog vijeća Instituta kemijskog inženjerstva (akad. god. 1987./1988. – 1990./1991.) te predstojnika Zavoda za fizikalnu kemiju u nekoliko dvogodišnjih mandata. Izvan Fakulteta, bio je predsjednik Odbora za obrazovanje Savjeta za razvoj SR Hrvatske SITH, DITH i HDKI, počasni član Hrvatskoga društva za zaštitu materijala, član Povjerenstva za organizaciju nastave i Povjerenstva za informatizaciju Sveučilišta u Zagre- bu, član više odbora pri Ministarstvu graditeljstva, Ministarstvu znanosti i tehnologije i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Od 1994. bio je član Hrvatske akademije tehničkih znanosti. Dobitnik je Nagrade 22. lipnja Grada Siska iz 1969. i Zahvalnice glavnoga stožera Hrvatske vojske.

Na preddiplomskim studijima Tehnološkoga fakulteta (kasnije Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije) predavao je kolegije Termodinamika realnih sistema, Konstrukcijski materijali i zaštita, Fizikalna kemija, Korozija i zaštita, Teorija gorenja i gašenja, a na poslijediplomskim studijima kolegije Fizičko-kemijske osnove modeliranja, Kemijsko-inženjerska termodinamika, Termodinamika nepovrativih procesa te Teorija korozijskih procesa. Predavao je i na poslijediplomskim studijima Građevinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Opremio je studentske laboratorije za koroziju i kemijsko- inženjersku termodinamiku. Objavio je nekoliko nastavnih tekstova. To su zbirka zadataka Fizikalna kemija, Riješeni primjeri iz termodinamike u izdanju Tehničke knjige Zagreb iz 1969., priručnik Kontrola zaštitnih svojstava premaza. Mjerni uređaji i mjerenja (sa Sanjom Martinez i Indirom Aurer Jezerčić) u izdanju Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije iz 1994. te Korozija i zaštita – eksperimentalne metode (sa Sanjom Martinez) u izdanju Hinusa, Zagreb iz 1999. Za Tehničku knjigu Zagreb godine 1971. uredio je knjigu Kibernetika u kemiji kemijskoj industriji V. V. Kafarova, a za Školsku knjigu Zagreb godine 1974. knjigu Matematička obrada fizikalnokemijskih podataka V. P. Spiridonova i A. A. Lopatkina.

Stručnu i znanstvenu karijeru započeo je u pionirsko doba računala pa se kao i mnogi kolege s Odjela Tehnološkoga fakulteta u Sisku „zarazio“ primjenom informatičkih tehnologija i računala u industriji. To ga je umnogome odredilo i kao kasnijega nastavnika i znanstvenika, tako da je svoja dva glavna područja znanstvenoga interesa – koroziju materijala i kemijsko-inženjersku termodinamiku – uvijek nastojao povezati sa svojom sklonošću računalnoj obradi podataka. Jedan od pisaca ovoga teksta (M. Rogošić) pamti numeričke vježbe iz kolegija Termodinamika realnih sistema kao mjesto jednog od prvih susreta s modernim osobnim računalima, tada još uvijek domaće proizvodnje. Pamti i radnu sobu prof. Šterna prepunu priručnika za Pascal, Fortran, Basic i druge programske jezike u vrijeme kada se glavni napredak u kemijskom inženjerstvu ostvarivao upravo putem povezivanja dotadašnjih spoznaja s računalnim tehnologijama. Tadašnji je znanstvenik morao biti i kemijski inženjer i napredni kompjuteraš i morao je sam pokrivati područje kojim se danas bave interdisciplinarni timovi.

U području kemijsko-inženjerske termodinamike prof. Štern objavio je nekoliko znanstvenih radova, uglavnom povezanih s ravnotežama para-kapljevina i kapljevina-kapljevina te primjenom modela koeficijenata aktivnosti na opis neidealnosti kapljevite faze. Radove je objavio u suradnji s Đorđom Plačkovom, kojemu je bio mentor pri izradi magistarskoga rada (1985.) i doktorske disertacije (1988.). Osim navedenoga, prema dostupnim podatcima iz područja kemijsko-inženjerske termodinamike vodio je još i disertaciju Grozdane Bogdanić (1979.) te magistarske radove Jadranke Maline (1979.), Mustafe Kulaglića (1980.), Zlatka Jušića (1984.), Branke Sa- bljar-Škiljić (1996.) i Miće Perića (1997.). Svu literaturu, rukopise i nastavne materijale iz toga područja ostavio je na slobodno raspolaganje svojemu nasljedniku na katedri (M. Rogošić) koji mu – do ovoga teksta – nikad nije bio u prilici na tome javno zahvaliti.

Veći dio svoga znanstvenoga interesa prof. Štern ipak je posvetio koroziji i zaštiti materijala od korozije. Bio je uključen u nastavu na poslijediplomskome studiju Korozija i zaštita materijala koji je na Tehnološkome fakultetu pokrenut još 1961. Prof. Štern bio je član povjerenstva za obranu disertacije Ljubomira Đukića (1980.) koja se bavila zaštitom čeličnih konstrukcija mostova. Suradnju s Đukićem nastavio je tijekom idućega desetljeća kada su se zajednički bavili tematikom sustavnog i računalno potpomognutog pristupa zaštiti čeličnih konstrukcija od korozije. Tako se prof. Štern kao koautor nekoliko izlaganja na važnim međunarodnim konferencijama u SAD-u i Europi aktivno pridružio razvoju koncepta korozijskog menadžmenta u samim njegovim začecima. Različitim aspektima korozije materijala prof. Štern bavio se i tijekom izrade niza ocjenskih radova kao njihov voditelj ili suvoditelj; to su magistarski radovi Mahmooda Al-Saida (1980.), Mladena Gospića (1982.), Velimira Krakera (1984.), Branimira Valašeka (1984.), Anđelka Milišića (1986.), Nikše Knezovića (1991.), Jovana Borovića (1992.) i Sanje Martinez (1998.) te disertacije Leopolda Vehovara (1984.) i Ernesta Trinkausa (1986.). Posebnu skupinu čine radovi koji se bave računalnom obradom podataka pri korozijskim mjerenjima; to su magistarski radovi Marine Pavlić-Dobrinić (1984.) i Indire Aurer Jezerčić (1995.). Prof. Štern otvorio je također i temu zaštite od korozije inhibitorima, što je rezultiralo magistarskim radovima Abdula Samieja Lafte (1980.), Jove Mandića (1984.) i Slobodana Brinića (1990.) te disertacijom Sanje Martinez (2000.). U koautorstvu sa Sanjom Martinez objavljuje dva rada u kojima se termodinamički pristupa inhibiranim korozijskim sustavima. Radovi su do današnjega dana citirani više od 800 puta, a njihova citiranost još uvijek raste.

Svoj entuzijazam prof. Štern znao je prenijeti i na studente koji su rado birali teme diplomskih radova iz područja korozije. Kao svaki dobar mentor, bio je nesebičan dajući mlađim suradnicima veliku slobodu, ali uvijek prisutan kada bi zatrebali potporu ili savjet.

Osim znanošću, prof. Štern bavio se i praktičnim inženjerstvom, rješavajući korozijske probleme i obrazujući inženjere iz prakse na seminarima koje je Fakultet organizirao za gospodarstvo. Posebno važnu ulogu odigrao je u 1990-im godinama kao dugogodišnji predsjednik Tehničkoga odbora tadašnjeg Zavoda za normizaciju i mjeriteljstvo, kada je valjalo pregledati većinu europskih i međunarodnih normi iz područja korozije te donijeti odluku o njihovu prenošenju u hrvatski normizacijski sustav. Teško je pronaći stručnu aktivnost u području korozije gdje prof. Štern nije bio aktivni sudionik, a često i voditelj odabran od suradnika na temelju svoje stručnosti i kolegijalnosti. Ugled koji je Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu izgradio tijekom dugogodišnje suradnje s gospodarstvom te koji i danas uživa u domaćoj i međunarodnoj korozijskoj stručnoj zajednici u velikoj je mjeri ostavština prof. Šterna.

Privatno, prof. Ivica Štern bio je samozatajan obiteljski čovjek, brižan suprug Ranke (rođ. Franz), također diplomandice Tehnološkoga fakulteta, otac sina jedinca Ratka i djed dviju unuka. Do pred koju godinu sa suprugom je redovito posjećivao koncerte klasične i manje klasične glazbe i pritom se s njim uvijek mogao razmijeniti kakav zanimljiv komentar o upravo odslušanome programu. Prof. Štern mirovinu je uživao dulje od 20 godina. Stoga će se tek oni članovi Zavoda za fizikalnu kemiju s duljim stažom sjetiti razgovora uz kavu i redovitih godišnjih rituala – hladetine s kiselim krastavcima i danas već pomalo zaboravljenoga kitnkesa (sira od dunja, njem. Quittenkäse) domaće izrade koje je profesor posluživao o svojim rođendanima. To su, naravno, sitnice ali nikako ne trice, jer od takvih se sitnih stvari oblikuje naš mali svijet i po njima, lakše i ljepše nego po papirnatim postignućima, pamtimo ljude s kojima smo imali prigodu dijeliti vrijeme.

Počivao u miru, profesore!

Sanja Martinez

Marko Rogošić

Preuzeto iz časopisa Kemija u industriji: Sanja Martinez i Marko Rogošić, U spomen, Kem. Ind. 71 (1-2) (2022) 118–119.

Napustila nas je profesorica Duić. Otišla je tiho i dostojanstveno, upravo onako kako je i živjela. Profesorica nas je već dugo pripremala na ovaj očekivani put, kako bi sama to znala reći, prostranstvima svemira. Uvjeravala nas je da je to prirodno i da to moramo prihvatiti kao što je prihvatila i ona sama. Svejedno, tek sad kad je zaista otišla, postao sam svjestan gubitka i praznine koju je njezin odlazak ostavio za sobom. Shvatio sam koliko mi je značilo druženje s njom, razgovori o znanstvenim i neznanstvenim temama i njezina gotovo bezuvjetna podrška u svim mojim aktivnostima. Bila je važan dio mog života i na njega ostavila neizbrisiv trag.

Profesorica Ljerka Duić maturirala je u klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 1954., diplomirala je 1960. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu te 1964. doktorirala tezom Studij mehanizma elektrokemijske redukcije četverovalentnog germanija na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je od 1960. radila kao asistent, od 1968. kao docent, od 1975. kao izvanredni te od 1988. kao redoviti profesor sve do umirovljenja 2005. godine. Na istom je fakultetu u više navrata obavljala dužnost predstojnika Zavoda za elektrokemiju. Više puta boravila je na stručnom usavršavanju u SAD-u i Kanadi i to na postdoktorskom studiju na University of Pennsylvania u Philadelphiji (1965. – 67.), potom kao gostujući znanstvenik na New York University (1969. – 71.) i na University of Ottawa (1979./80.). Bila je predstojnica Zavoda za elektrokemiju (1982., 1992. – 94., 1997. – 99.), starješina Kemijsko-tehnološkog odsjeka (1972. – 73.) i prodekanica Fakulteta (1975. – 77.). Bila je prvi prodekan ženskog spola na Sveučilištu u Zagrebu u povijesti ovih prostora.

Prof. Ljerka Duić bila je cijenjena profesorica Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, koja je obrazovala i odgojila generacije i generacije studenata. Predavala je više različitih kolegija uključujući Organsku elektrokemiju, Elektrokemijsku konverziju energije, Odabrana poglavlja elektrokemije itd. Njezina topla osobnost i prijateljski odnos prema svima otvarao je vrata studentima da joj bez ustručavanja pristupe i potraže savjet za rješavanje stručnih problema, ali isto tako i svojih životnih situacija i izazova. Profesorica Duić je svakog rado primila, pozorno saslušala te podržala savjetom ili pomogla na sve druge načine kako je mogla.

Bila je vrsna znanstvenica prepoznata i priznata u svjetskim znanstvenim krugovima. Znanstveno se bavila elektrokemijom i bioelektrokemijom. Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća pokreće istraživanja na području električki vodljivih polimera. Kemija i inženjerstvo električki vodljivih polimera u to je doba bilo tek na početku razvoja i znanja, koja je profesorica Duić ugradila u razumijevanje mehanizma kemijske/elektrokemijske sinteze vodljivih polimera, njihovih fizikalno-kemijskih svojstava te primjene u elektrokatalizi, zaštiti metala od korozije te kao aktivnih materijala u elektrokemijskim spremnicima energije, predstavljaju temelj za sadašnji i budući razvoj ove klase materijala u znanosti, tehnologiji i medicini.

U svakom pogledu bila je posebna osoba. Imala je vrlo nježnu, ali i čvrstu osobnost. Držala se svojih principa i etičkih normi od kojih nikad nije odstupala. Nikad nije tajila što misli o određenom problemu, situaciji i bez dlake na jeziku otvoreno je kritizirala sve pojave, događaje u društvu, ali i ljude i tu nije bilo selekcije. Ali, nekako, ne poznajem osobu koju je njezina kritika uvrijedila ili pogodila. Svi su takvu kritiku doživljavali kao svojevrstan motiv ili poticaj za svoje daljnje napredovanje i razvoj. Nesebično je pomagala svakome.

U svojem dugogodišnjem radu na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije ugradila je sebe u temelje Fakulteta kakvim ga poznajemo danas. Posebno se to odnosi na Zavod za elektrokemiju, u kojem je djelovala tijekom cijele svoje stručne i znanstvene karijere i u kojem je ostavila neizbrisiv trag. Njezina ostavština prisutna je danas kroz znanje koje nam je dala te ostvarivanje etičkih i moralnih normi koje su bile na istaknutom mjestu u djelovanju na Fakultetu, ali i izvan njega. Ona ostaje i dalje živjeti kao dio mene i kao dio Fakulteta.

Nakon odlaska u mirovinu bila je vrlo aktivna u znanosti i na Fakultetu. Posvećivala je vrijeme radu na znanstvenim projektima. Jedan dio vremena posvetila je i svojoj ljubavi – književnosti i poeziji. Bavila se prevođenjem nekih od najvećih naslova svjetske književnosti, osobito iz područja filozofije. Pisala je i pjesme za koje je bila višestruko nagrađivana.

Ljerka, kako je profesorica Duić zahtijevala da je zovemo, užasavala se ceremonijalnih govora i protokolarnih obveza. Posebna, kakva je bila, nije htjela opterećivati nikog govorima na svojem oproštaju te je za tu priliku priredila jedan vlastiti tekst i jednu vlastitu pjesmu. Stoga za kraj ovog teksta prilažem upravo te tekstove uz najnježnije pozdrave koje joj mogu s ovog mjesta uputiti.

Pitanje

Pitam se, pitam, što u ovim godinama još motivira čovjeka da u bilo čemu ustraje? Sigurno postoji mnogo odgovora na to pitanje. No, kao prvo čini mi se da je to radoznalost. U stvari, ne prođe niti jedan dan a da ne doznam nešto novo, neku novu dimenziju – možda nedokučivu, ali koja me vuče da razmišljam

Svjesna sam toga da se približavam „odlasku u novo agregatno stanje” i to me ni malo ne plaši, pa čak niti ne uzbuđuje. To je naprosto prirodno! Ipak mi je žao – ne znam je li to prava riječ – što mi još tako puno toga ostaje nerazjašnjeno. Divno je koliko smo u mojem životnom vijeku saznali o beskraju Svemira, divno je koliko smo saznali o milijardama „ciglica” koje čine naš DNK, oblikuju nas i naš razvoj. Ali da li će se ikad doznati što oblikuje naše misli, što je to što omogućuje naš mozgovni „hard disc” da pamti, da kreira, da izmišlja, da prosuđuje, da pati, da voli, da mrzi?

Još je Lavoisier ustanovio da se ništa ne gubi. Potom smo spoznali da tvar prelazi u energiju – energija u tvar! A u što prelazi misao? Misao mora biti oblik energije. Einstein nam je otvorio puteve u poznavanju i razumijevanju svijeta, Stephen Hawking nas uveo dalje u Vrijeme i Svemir, Francis Collins je otkrio genome „ciglice”, ali što je to MISAO? I kamo nestaje sve to spremljeno u našem „hard discu”?

U stvari, ne vjerujem da nestaje. U prirodi se ništa ne gubi. Moraju postojati neke „antene” koje pokupe taj oblik energije i koji „kola” negdje po Svemiru. Sigurna sam, ako prije toga čovječanstvo samo sebe ne uništi, da će se otkriti za sada još nepoznat oblik energije koji je „rezervoar” onog što religije zovu „duša”. Misaona energija, raznih nivoa i sposobnosti.

Za moj oproštaj od ovog Svijeta par Puškinovih stihova:

„Uvijek će biti k'o što je bivalo, Takav je od davnine bijeli svijet, Učenih mnogo – pametnih malo, Znanaca hrpa – prijatelja ni za lijek.”

Sve u svemu, živjela sam bogat i sadržajan život – prepun radosti i tuge. Ali, hvala svima koji su ga obogatili.

Ljerka Duić

DRAGI MOJ TATA

Eto i ljeto stiže i ja sam za jedno godišnje doba bliže susretu s tobom mamom i Zdenom s dečkima mojim i mojom Nenom.

No još će nešto vremena proći prije nego li ja ću moći da stisnem ti ruku i sjednem uz tebe da pričamo opet sitne brige dnevne.