Kupio sam svoj prvi skejt kada sam imao 12 godina dok sam bio na putovanju s roditeljima u Njemačkoj. Stariji rođak mi je otvorio vrata u svijet skejtanja i bio mi je vodič u tom novom svijetu.
Za mene su knjige jedna stvar, a skejt druga. Postoji određena sličnost u duševnom uzbuđenju koje donose, ali mislim da ipak nisu isto. Skejt me na neki način dotakne na drugačije nego knjige. Ja sam na skejtu malo više hajvan, a u književnosti insan. Zbog književnosti sam napravio dugu pauzu od skejtanja koja je trajala 8-9 godina. Međutim, kada sam napunio 30 godina, shvatio sam da trebam više brinuti o svom fizičkom zdravlju. To je jedan od razloga zašto sam se vratio skejtanju.
Skejt scena u Sarajevu je relativno mala. Iz tog razloga, često ne djelujemo s potpunim jedinstvom u skladu s našim interesima. To dovodi do sporijeg napretka u nekim stvarima. Većina nas sarajevskih skejtera su “ulični skejteri” i formalni oblici skejtanja nisu nam toliko privlačni. Ono što mi se sviđa na našoj sceni je što smo još uvijek zajedno i podržavamo jedni druge. Ako nekome pukne daska ili ako netko ima višak, odmah ćemo mu pomoći. Svi smo zaista povezani kroz sport i gledamo jedni na druge kroz tu prizmu.
- Boris Lalić, pisac i skejter
Trenutno, najveći izazov u skejt zajednici Sarajeva je sukob između mlađih skejtera i određenih upravnika javnih prostora. Ti upravnici imaju platoe ispred zgrada koji su popularna okupljališta skejtera. Međutim, zaštitari često verbalno i fizički napadaju djecu. Svi ovi problemi proizlaze iz činjenice da u Sarajevu, nažalost, nemamo nijedan pravi skejt park.
Često se spominje Hastahana kao moguće rješenje, ali mnogi ljudi ne shvaćaju kako mi, skejteri, doživljavamo taj prostor. Za nas, Hastahana predstavlja nešto što treba ukloniti Ona je samo opasna. Hastahana je puna hrđavih metala i eksera i u takvom je stanju da je krajnje vrijeme da se zamjeni nećim boljim i savremenijim.
- Boris Lalić, pisac i skejter
Prvi put sam razvio interes prema skejtu sa 15 godina kada sam shvatio da timski sportovi nisu za mene i da me ne privlače. Gledajući televiziju, primijetio sam reklamu o skejtanju koja me odmah privukla i dodatno podstaklo moj interes. Prvi skejt sam kupio u trgovini, ali nažalost nije bio pravi. Nakon toga, komšija iz naselja mi je poklonio dasku iz 1989. godine. Zahvaljući njemu sam naučio neke osnovne stvari. Poslije toga, moj brat meni kupuje pravi skejt i od tada je sve poćelo.
Kao dijete, sam sam sebi pravio razne igračke. U vrijeme rata, kada je nedostajalo istih, morali smo se sami zabavljati bez ikakvih sredstava. Nakon završetka osmog razreda osnovne škole, posjetio sam majstora koji je imao mač. Otac me tada pitao želim li i ja postati majstor, a ja sam pristao, očaravajući se pogledom na taj mač. Završio sam obuku kod njega i postao majstor, iako se ne smatram tako jer vjerujem da nitko ne može doseći takvu savršenost. Biti kazanđija znači čuvati našu tradiciju i otvara mnoge mogućnosti.
Skejt predstavlja veliki dio mog života i veliku ljubav. U trenucima kada stojim na skejtu, osjećam se potpuno slobodno. Zahvaljujući ovoj aktivnosti, naučio sam mnogo i upoznao mnoge sjajne ljude. Skejt zajednica koju imamo ovdje je nešto posebno, nešto što se ne može naći nigdje drugdje na svijetu. Iako ima svoje pozitivne i negativne strane, izuzetno sam ponosan na sarajevske skejtere i sve što čini našu jedinstvenu scenu.
- Sulejman Hrgić, kazanđija i skejter
